Nije tajna da u Pljevljima broj muslimana između dva popisa polako opada. Varoš je to sa tradicijom rudnika i pokolja iz Drugog svjetskog rata kad su hiljade završile pod četničkim nožem. Tamo je devedesetih prošlog vijeka paravojska Čeka Dačevića zauzela glavne kote, a obližnja Bukovica spaljena i porušena. Upravo u tom gradu sveštenik SPC i vladika mileševski Atanasije imao je divnu ideju, koju su odbornici prostom većinom prenijeli iz onoga u ovaj svijet.

Blagorodni Atanasije, vizionar rođen u Janju, a Janj vam je kod Šipova, a Šipovo nešto ponad Donjeg Vakufa, sjetio se da pozove odbornike da na sjedinici SO Pljevlja glasaju za svetu Petku, što su iz DF i Demokrata bogobojazno ispunili. Nije se sveta Petka kandidovala za načelnicu grada, božesačuvaj, ali ideja je da glasom za sveticu rođenu u desetom vijeku u Trakiji, a to vam je kod Mramornog mora, između Silimvrije i Carigrada, zadobijate vječnost usred Pljevalja. Tako je makar rekao svešteni Atanasije uoči glasanja, prepodobni arhijerej, ili prosto “vaš molitvenik pred živim Bogom”. 

I dođe tako deveta sjednica SO Pljevlja, prva tačka dnevnog reda, glasom za 27. oktobar i svetu Paraskevu, odbornici su zatražili novi dan grada. Potom su iz DF-a i srodnih partijica skoknuli do crkve na molitvu, kako i trebuje, sasvim moguće opijeni učinjenom rabotom. Ko je od njih mogao misliti kad su preuzeli svoje štrokave funkcije da će ih usred mandata zapasti vječnost, ali eto, ovjerio episkop kojem puca brada za 16 odsto pljevaljskih muslimana, a još manje za Pljevljake koji možda ne vole da se ikona meće u opštinske sobe. Još da pečat udari Vlada Crne Gore i moći će Pljevlja uz bok Istočnoj Ilidži, a to vam je opština u BiH kojoj Sveti Đorđe na gradskom grbu uporno ubija adžahu. 

Što se tiče odbornika PES, URA, DPS i ostalih koji nisu glasali za novo crveno slovo, šta da vam kažem, nije baš zrelo za anatemu, ali neka slobodno zaborave na vječnost. Atanasije je učinio koliko je mogao, ne može ni on sve da stigne, zadnji put se oglasio kad se lomilo oko direktora rudnika - kao ekspert za energetiku, lokalnu upravu i trapavu nedjelju taj svakako radi mučenički i ne može mu se više tražiti.

Kako god, suština izglasanog predloga novog gradskog praznika je da su Pljevlja oslobođena od Turaka 1912, od Austrougara 1918, čemu je izgleda kumovala lično sveta Petka, pa je logično da su joj se odbornici odužili novim državnim namještenjem. Istina je da su zakasnili sto godina, ali šta je to u životu svetaca? Na kraju, ali ne najmanje važno, lokalni klir i ljubitelji runjave šubare kažu da valja raskrstiti sa marksizmom, odnosno danom 20. novembrom 1944. kad su partizani oslobodili grad. Tu se naravno krije poenta cijele ove bogougodne inicijative, odnosno, bolje reći da se ne krije, već se narodu javlja u punom liturgijskom kapacitetu.

I stvarno, što da slavimo pobjedu nad kvislinškom bandom, što bismo svetkovali slom nacista i koljača kad su još freške rane od turskog zuluma i austrijske mostogradnje! Svetu Petku na stranu, jedini praznik koji smeta lokalnoj bratiji jeste praznik oslobođenja grada od vojske ratnih zločinaca kojima SPC redovno služi parastose. Stoga se ova incijativa na širem strateškom planu savršeno uklopila. 

Vjerujem da će se kakav slobodoumni pop poput Gojka Perovića oglasiti da još jednom zavapi sekularnu državu kako to običava u svojoj kolumnistici, ali sve ovo ostalo u mantijama i opštinskim salama, u okađenim ofisima i litijskim sokacima, neka se fino sabere oko svete Petke i proglasi vječnost, onu istu u kojoj boravi ratni zločinac Pavle Đurišić. U toj vječnosti žive i ostali vitezovi krvave linije Pljevlja-Čajniče-Foča iz godine 1942. Ukidanjem proslave oslobođenja od takve vojske i ideje, zakonima proste logike veliča se njen domet i putanja. Daće bog da na popisu broj inovjernih još malo opadne, pa da sveta Pljevlja uzlete k nebesima kroz PM čestice i smog, katran i fašističku prošlost sjajnih brada. 

Samo što dalje od onog bradonje Marksa od kojega se moraju za vazda osloboditi. 




Što bismo slavili slom nacista i koljača kad su još freške rane od turskog zuluma i austrijske mostogradnje!

amin city

Sveta Pljevlja & Sveta Petka

Debela je kora što Crnu Goru odvaja od bijelog svijeta. Tu rigidnu opnu uglavnom čine mediji od milja nazvani mediji glavnog toka. I zaista, u njima sve teče, brzinom koja imitira postojanost. Zapravo se stvari u politici, ekonomiji i zabavi smjenjuju takvom brzinom da je pravi peh ne pronaći svoje mjesto u tom agregatnom stanju obilja. Ali, eto, Crnu Goru je zapao takav peh, neki bi rekli i sreća, da se rijetko nalazi u svjetskim medijima. 

Malo o kriminalu, još manje o politici, majušnu članicu našeg regiona CNN je posljednji put pomenuo kad je Donald Tramp rekao kako bi Crnogorci mogli izazvati Treći svjetski rat; a prije toga onomad kad je nilski konj Nikica pobjegao iz divljeg zoološkog vrta u rijeku Zetu i nehajno zaplivao glavnim tokom američkog prime time-a serviran kao soft news poslastica. 

Ovih dana, napokon, polako ali sigurno, kao što se polako završava uvod ovog štiva, svijetom se probija usporena ali uporna vijest da u selu Brezna kod Nikšića, preciznije u oblasti Piva, grupa heroja mjesec dana ne ustaje iz kreveta. Takmičenje u ležanju, kako su organizatori nazvali ovu proslavu nečinjenja, tradicija je duga desetak godina, ali nikad do sad nije došlo do ovolikog odugovlačenja. Stari rekord od 117 sati značajno je probijen. Novinari više američkih, azijskih i evropskih platformi pokazali su mjesto neradnje, stotine portala prenijelo je legendu o spavačima, da se tako kišovski izrazim, uz ogradu da mimo spavanja ovi junaci uglavnom skroluju i fejsbuče, plus dobiju dnevni dopust od deset minuta za nužne radnje.

Pitanje je koliko je dostupnost interneta učinila da se rekord na ovaj način premaši i da po neradu, ležanju i sporosti poznati Crnogorci iz vica pređu u naoko ozbiljniji medijski prostor. Zapravo na tromeđi zajebancije, mita, i predrasude, tamo gdje se stiče dobar dio recentnih medijskih sadržaja, ovakvoj inicijativi je prirodno stanište. U svijetu zaljuljanom preko granica ljudske pažnje, u svijetu koji pokušava da ubrza kako bi zaboravio (Kundera), jer kad zaboravi lakše podnosi (Bajaga) slavni podvig nečinjenja dobija gotovo mitsku i svakako šamansku dimenziju. 

Vlasnici etno sela „Montenegro“ takmičenje su pokrenuli 2011, da li slučajno, nepunu godinu nakon slavnog performansa Marine Abramović The Artist is present. Ono što je Marina uradila u MoMA, dakle locirala glavnu potrebu savremenog čovjeka za stankom koja dozvoljava emotivni kontakt, to su isto na jednoj folklorno-turističkoj razini zafrkancije sproveli agilni ugostitelji iz pivskog sela. 

Mnogo prije Marine performans ležanja izveo je [Mladen Stilinović](https://normalizuj.me/kultivator/pohvala-lijenosti), hrvatski umjetnik koji je kandidovao pokretačku snagu nerada i sa najviše kote jorgan planine gađao kapitalističku bandu među rogove. Sve one politike koje su bjelodano vodile ka svijetu ubrzanog odljuđenja i besmislene hiperprodukcije pokreta, Stilinović je preležao u svom slavnom djelu Umjetnik radi, iz 1978. godine. Ovaj savremeni jogi nerad je proglasio radom i obratno, otvorio prostor da se misli. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/af950e4a-4e9f-4e8f-9f3b-bb4e5dbe2679)
Umjetnik radi,  foto: Mladen Stilinonović{.caption}

A šta se moglo misliti potkraj sedamdesetih, prije nego što će Regan i Tačerka preuzeti vlast, a Kina otvoriti svoju ekonomiju da uleti u globalnu trku? Pa moglo se misliti da je baš mitologizacija rada i mahnite proizvodnje kontrarevolucionara, odnosno nečovječna mahinacija u koju se Zapad bolje uklopio od Marksom nadahnutih himni sa Istoka. Otud svi koji su se sprdali neplaćenom radu svojih đedova na državnim radnim akcijama, danas besplatno rintaju za privatnu tehno-oligarhiju i znojem lica glancaju pragove glavnih web platformi. Tamo gdje su razorenoj radničkoj klasi obećali slobodno vrijeme podmenut je neplaćeni rad. Nova ekologija vremena, odnosno poplava raznih pokreta od slow fooda do slow novinarstva, postala je odstupnica za mnoge romantike koji neće da se predaju tom bludu rada i agendi brzine.

Ali, na stanu pitanje klase, poruka svih kritičara ubrzanja jeste prosta istina da se u brzini gubi radost življenja. I to svi znaju, svi osjećaju, *siroti mali hrčki* ispred svojih ekrana, u predahu između radnih pobjeda, dok gledaju takmičenje u leženju, tamo negdje na globalnom jugu, đe sve izgleda nekako slatko i zaostalo. Mit o lijenosti svakako se čini upotrebljivijim od famoznog crnogorskog mita čojstva i junaštva koje je odavno doživjelo sudbinu ispuhanog kurtona. 

Umjesto onog čuvati sebe od drugoga a druge od sebe, lijenost ne traži ništa, ona sve trpi, 
svemu se raduje. Ne nadima se, svemu se nada. Lijenost je kao ljubav po svetom Pavlu, otpor svakom aktivizmu koji ne vodi nikud van svoje tržištom omeđene svrhe. A ne vodi nikud zato što se rad, ljudska prava i obaveze tehnokratski segmentiraju i množe na pokretnoj traci između čovjeka i njegove prirode, čineći tako svaku aktivnost i rad besmislenim. 

Da još nešto da kažem u ovom, *mea culpa*, ubrzanom preletu. Čini se da Crnogorci koji leže prestaju biti striktno etnički element. Zapravo se u tom silnom ležanju nacionalno rastače, pa je ove godine favorit Jovan iz Kruševca, što šaljivi organizatori takmičenja nazivaju apsurdnom situacijom. Naprotiv, to bi mogla biti šansa da pod okrilje crnogorske lijenosti priđu novi članovi zajednice koja bi nadišla etnički šablon. Baskijske su fabrike decenijama primale špansku sirotinju i tako redefinisale baskijski identitet od etničkog ka radničkom pripadanju socijalnoj strukturi. Pošto fabrika u Crnoj Gori da oprostite nema, možda da novo vezivno tkivo bude organizovani nerad? Dobro ste došli, drugarice i drugovi, usporite, postanite Crnogorci, zalegnite revolucionarno, skalajte subverzivno, neće vam rabota uteć'. 

[Lupiga](https://lupiga.com/vijesti/lezanje-revolucije-kako-se-postaje-crnogorac)


 


Dobro ste došli, drugarice i drugovi, usporite, postanite Crnogorci, zalegnite revolucionarno, skalajte subverzivno, neće vam rabota uteć'. 

LEŽANJE REVOLUCIJE

Kako se postaje Crnogorac

Dan nakon što na Kosovu ubijen policajac i četvoro napadača u terorističkoj akciji kod manastira Banjska blizu Zvečana, sasvim očekivano je počelo međusobno optuživanje zvanične Prištine i Beograda. 

Za premijera Kosova Aljbina Kurtija nema dileme da je Beograd pokrenuo napad na kosovsku policiju, što se potkrepljuje dokazima o arsenalu oružja i organizovanom prirodom paravojne grupe. Sa druge strane, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odbija takvu umiješanost i krivi Kurtijevu politiku, te pritisak koji trpe Srbi na sjeveru Kosova. Sa istorijom učešća zvanične Srbije u izazivanju i podršci nacionalnih sukoba u BiH, Hrvatskoj ali i na Kosovu devedesetih, Vučiću nije lako da zvuči ubjedljivo kad kaže da Srbija sa teroristima nema nikakve veze.

Analitičar iz Prištine Škeljzen Maljiči rekao je da je napad na policiju izvela “dirigovana grupa plaćenika i zaluduđenih idealista koje podržavaju tajne službe iz Beograda i Rusije”, dok njegov beogradski kolega Dušan Janjić napominje: "Vi nikad ne znati ko to može da organizuje. Samo možete sa sigurnošću da kažete da će svi iz ovog pokušati da naprave političku korist ili štetu drugom".

Ono što se desilo u manastiru Banjska, po albanskom predsjedniku Ediju Rami može biti okidač za ozbiljniji sukob. Ipak, ne bi bilo prvi put da se konkretnim terorističkim akcijama, ili proizvodnjom prijetnje na lokalu, odnosno preko leševa, pokušaju ubrzati politički procesi ili ostvariti konkretna politička korist.

Stručnjak za balkansku politiku i profesor Florijan Biber u svojoj knjizi *Uspon autoritarizma na Zapadnom Balkanu* napominje da nakon devedesetih klasična ratna dejstva nisu opcija za lokalne političke silnike, ali da postoji strategija akcija koje nasilje ili strah koriste kao sredstvo pritiska. 

„Umjesto podsticanja masovnog nasilja autokrati sada proizvode krize. Postoje četiri tipa takvih kriza. Prvi tip je kriza koja uključuje potencijalnu prijetnju državi, što otvara mogućnost za prikazivanje opozicije kao izdajničke ili identifikaciju spoljnih neprijatelja za potrebe korišćenja na terenu domaće politike. Drugi tip krize fokusiran je na međuetničke odnose i rizik od obnavljanja nasilja, a koristi se za skretanje pažnje sa svakodnevnih problema i povlađivanje etnonacionalističkom diskursu. Treći tip je kriza u bilateralnim odnosima sa nekim od susjeda i stvaranje napetosti. Sva tri tipa se mogu iskoristiti na terenu domaće i spoljne politike“, napisao je Biber, direktor Studija Jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6dd0b311-5ee5-4c0d-9e9a-fcd8c8ce9f81)
Biber,  foto: Sissi Furgler{.caption} 

On podsjeća na razne slučajeve podizanje tenzija, od lažnog državnog udara u Srbiji 2015. kad su tabloidi bukvalno izmislili prijetnju, do izvjesne zavjere koja je otkrivena u Crnoj Gori 2016, ali po svoj prilici predimenzionirana od strane vlasti u slučaju "državni udar".

Biber u svojoj knjizi objavljenoj 2020. godine referiše i na teroristički napad u makedonskom gradu Kumanovo 2015, kao i akciju *Orlov let* u Crnoj Gori 2006, gdje su nerazjašnjene okolnosti krile prave političke motive, koji su lako mogli biti stvaranje međunacionalne tenzije.  

Vrlo primjenjivo na današnji trenutak u Crnoj Gori, Biber piše o još jednoj strategiji za koju protivnici ovih dana optužuju Vučića, a to je da preko svojih lojalista pokušava minirati izbor crnogorske vlade, što bi moglo dovesti do novih izbora .

„Konačno, četvrti tip krize su vanredni izbori. To možda nije kriza po sebi, ali je odlična prilika da se suspenduje redovno vršenje vlasti, da se kampanja iskoristi za nove napade na opoziciju i da se državni resursi stave u službu vladajuće stranke“.

"Upravljanje krizom" - koje krizu najpre dopušta (ili uzrokuje), pa je deeskalira - ima za cilj osiguravanje legitimiteta režima na terenu domaće i spoljne politike. Tako se na unutrašnjem terenu naglašava opasnost od prijetnji koje dolaze spolja i generiše "vanredna" situacija koja zasjenjuje brojne probleme u svakodnevnom životu građana. Krize imaju i klasičnu nacionalističku funkciju održavanja prijetnje drugog, bilo da su u pitanju strane sile, (države ili drugi akteri) ili manjinske i opozicione stranke unutar zemlje“. 

Biber napominje da krize mogu voditi ka vrlo konkretnoj političkoj pragmi, pa je tako „navodni državni udar u Crnoj Gori ubrzao ratifikaciju sporazuma o ulasku u NATO, jer je to pružilo priliku zapadnim medijima da vladu i zemlju prikažu kao važan štit u borbi protiv ruskog miješanja u događaje na Balkanu“. 

Po Biberu, upravljanje krizom vrši važnu funkciju koja je inherentna prirodi režima kompetitivnog autoritarizma. 

“Sumnjive i nejasne okolnosti svakog od pomenutih slučajeva otežavaju razumijevanje šta se zaista dogodilo, ali strateško korišćenje krize je evidentno. Takva upotreba vanrednih stanja nije ograničena na nedemokratske vlasti, već predstavlja dio jednog šireg obrasca "politika vanrednog stanja". 




Umjesto podsticanja masovnog nasilja autokrati sada proizvode krize. Sumnjive i nejasne okolnosti otežavaju razumijevanje šta se zaista dogodilo, ali strateško korišćenje krize je evidentno

upravljanje krizom

Kome odgovara prolivanje krvi na Kosovu?

Od politike u Crnoj Gori odavno se ne očekuje da upravlja društvom. Politika je postala vrsta kriznog muljanja u kome ne samo da cilj opravdava sredstvo, nego se dešava da sredstvo postaje cilj. Primjer ovog *obrnutog Makijavela* jeste tehnički premijer Dritan Abazović koji se javlja selfijem iz Luizijane. 

Telefon, egomanski naboj i internet veza postaju sami sebi svrha. Ne postoji drugi kvalitet ni sadržaj u djelovanju nasumično odabrane reklame: Abazović postaje počasni građanin Nju Orleansa, možeš misliti, što se prikazuje kao uzbudljiv zapis sa jednog ličnog putovanja. Državna funkcija gura se u *vlog* format u kome možemo da pratimo dogodovštine i lajkujemo. Kao da premijer nije otišao u UN, kao da se ne javlja iz Amerike, već iz nekog svijeta privatnog onostranog, iz reklamnog prostora u kome je sve moguće, pa i da ujutro pričaš o ženskim pravima a popodne hvališ politiku Saudijske Arabije. 

Nedoraslim sistemima poput crnogorskog društvene mreže izdaju prostor za političko djelovanje. Na društvenim mrežama se opravdava postojanje države bez vlade,  pa i njen put na generalnu skupštinu UN. Tamo gdje država pati, dakle u dugotrajnim krizama, društvene mreže cvjetaju. Rađaju se političari spremni da samoreklamu naplate iz budžeta i sami sebi produciraju put u Njujork,  mimo protokola i društvene potrebe. Sasvim je normalno da ne postoji realno očekivanje od takvog puta dok se ne pojavi na Fejsbuku. Kao što je postao počasni građanin Nju Orleansa, Abazović je mogao otvoriti slastičaru u Bruklinu, ili se oprobati u brzom jedenju viršli. Prošle je godine vozio bicikl. 

<iframe src="https://www.facebook.com/plugins/video.php?height=476&href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fabazovicdritan%2Fvideos%2F320496090499760%2F&show_text=false&width=267&t=0" width="267" height="476" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowfullscreen="true" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; picture-in-picture; web-share" allowFullScreen="true"></iframe>

Ono što je važno, kad se pojavi, kad vidiš Abazovića kako gazi Menhetnom, sve postaje laka trivija, da ne kažem zajebancija. I nije da popularni Dritan svoju strategiju krije, on zapravo podilazi takvim očekivanjima, priznaje da mu posao pomaže da ostvari dječačke snove, kao što je gledanje formule jedan ili vožnja kakvim dirižablom. 

Politika je opet svedena na sredstvo, ona sama po sebi ne vodi nikakvom kvalitetu, zapravo i nema funkciju osim vizuelne promocije. Unutar tog sistema znakova vlada algoritam kao regulator slobodnog tržišta pažnje. Politički jezik se razara, ukida se suvisla poruka zasnovana na demokratskoj proceduri, što omogućava likovima poput Abazovića da se npr. bez dozvole šetaju po mjestu zločina, kao nedavno u Podgorici. Na isti način može se minirati formiranje vlade, hapsiti, otpuštati, ili pjevati karaoke u paramedijskom frontu koji je uspostavljen kao jedina realnost. 

Mnogi kritičari Abazovića vide kao pukog Vučićevog vazala, ali meni se čini da je agens koji pokreće našeg junaka medijska zavisnost i nesretno izručen talenat za javni nastup. Prosto, riječ je o multiverzumu jedne egomanske tendencije koja je osilila do mjere kad postaje destruktivna po politički sistem. U bizarnom stanju konstantne nadraženosti kojem Abazovićeve politike vode ne isključujem ni mogućnost veleizdaje, ali još opasnije je što veseli Dritan razara političku supstancu društva koje je tek počelo da se otvara. 


 



Ili: O razaranju političke supstance društva koje je tek počelo da se otvara 

obrnuti makijaveli

Kako se kalio Dritan

Prošli parlamentarni izbori u Crnoj Gori predstavljali su prekretnicu u njenom političkom razvoju. Naime, mnogi analitičari su primijetili da su to bili prvi izbori u kojima identitetske teme nijesu bile dominantne. Glavni fokus izbora, pored instruisanih skandala, je bio na ekonomskim programima partija. Popularnost Pokreta Evropa sad je izgleda inspirisala ostatak političke scene da se više posvete ekonomskim temama, dok je Spajić privukao najviše pažnje predstavljanjem svog novog programa. Na prvi pogled ovakva promjena politike djeluje kao zdrava pojava. Konačno smo uspjeli da prevaziđemo tričave identitetske teme i posvetimo se “realnim” problemima koji mogu dovesti do poboljšanja materijalnog položaja stanovnika Crne Gore. 

Međutim, takva promjena nije insipirisala crnogorske glasače, zadnji izbori obilježeni su najmanjom izlaznošću od 1990. godine. U periodu poslije izbora niko ni ne pominje ekonomske programe. Glavna sporenja između partija tiču se podjele plijena u budućoj vladi, nema nikakvih sporenja oko ekonomskih programa, a javnosti i političarima postaje jasno da je diskusija koja se tiče ekonomije drugograzredna. Predizborna posvećenost ekonomskim temama nije uzdigla politiku u Crnoj Gori, naprotiv ona je samo degradirala. Etnopolitika je zamijenjena prizemnim spletkarenjem lokalnih političara, što je odlika sistema u kojem je politika lišena svake supstance. 

Za Karla Šmita, njemačkog pravnog teoretičara, politika predstavlja jedinstveno polje djelovanja koje se može svesti na razlikovanje između neprijatelja i prijatelja. Šmit tako kaže: „Uzmimo da su na području moralnoga krajnja razlikovanja dobro i zlo; u estetskome lepo i ružno; u ekonomskome korisno i štetno ili, primerice, rentabilno i nerentabilno. Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jeste razlikovanje na prijatelja i neprijatelja“. Šmit ukazuje da postoje različite vjerske, nacionalne ili ekonomske razlike, ali tek kad su te suprotstavljenosti reformulisane u smislu podjele na prijatelje i neprijatelje, one tek tada dobijaju na političkom značaju. 

Šmitova koncepcija politike je isuviše gruba i brutalna, ali ukazuje na na činjenicu da je politika zasebno polje koje iziskuje posebnu artikulaciju. Politika se ne može samo sastojati od anemičnih ekonomskih inicijativa, čiji detalji nijesu pristupačni i jasni široj javnosti. Politička vizija postavlja jasne ciljeve za sve ekonomske planove, dajući im vitalnost, dok ti planovi postaju privlačni i jasni glasačima.

Nemogućnost reartikulacije ekonomije u šmitovskim terminima nije samo kratkoročni problem koji je vezan za ovaj izborni ciklus, već je to razlog zašto autentična ljevičarska partija ne postoji u Crnoj Gori zadnjih trideset godina. Na prvi pogled ekonomsko stanje u Crnoj Gori djeluje kao da je plodno za razvoj šmitovske politike, Crna Gora ima najveći rast u nejednakosti od svih bivših jugoslovenskih država, dok GINI indeks pokazuje da je među zemljama s najizraženijom materijalnom nejednakošću u Evropi. Djeluje kao da postoje savršeni uslovi za opciju koja bi govorila o sukobu između bogatih i siromašnih, između radničke klase i buržoazije. Kako onda objasniti neuspjeh uspostavljanja prave ljevičarske opcije u Crnoj Gori ?

Osnovni uzrok je nestanak radničke klase kao koherentnog političkog pojma. U Crnoj Gori, radnička klasa se tretira s ravnodušnošću. U političkom diskursu ona se ne doživljava kao prijetnja ili kao neprijatelj, ali takođe ne dobija tretman potencijalnog partnera. Jednostavno pojam radnička klasa je prestao da bude politički bitan. Ova marginalizacija nije samo posljedica nedostatka političke inicijative ili ograničene vizije političkih lidera, već je odraz stvarnih ekonomskih promjena, pogotovo tranzicije iz industrijsko-manufakturne ekonomije prema ekonomiji usluga.

Kao što sociolozi Fabrizio Bernardi i Luis Garrido ističu, ova tranzicija je dovela do promjene identiteta radničke klase i onemogućila je formiranje svijesti o postojanju takve klase. Radnička klasa tokom perioda industrijsko-manufakturne ekonomije je bila demografski homogena grupa, radnici su se sastojali od domaćeg stanovništva dok su poslovi bili polno segregirani. Istovremno ovi poslovi su bili stabilni i trajni, ljudi nijesu često mijenjali svoja zanimanja niti lokaciju svog posla. 

Ti isti uslovi više ne važe u ekonomiji usluga, radna snaga daleko od toga da je homogena. Čak i u Crnoj Gori, koja nije atraktivna imigrantima, ogroman dio radne snage u turizmu čine strani radnici, dok je polna segregacija postala stvar prošlosti. Istovremeno, kod nekvalifikovane radne snage u uslužnom sektoru izražena je mobilnost između raznih poslova. Ljudi se rijetko dugotrajno vežu za svoje poslove, lako je oscilirati između posla recimo taksiste ili Glovo dostavljača. Ovakvi poslove se često vide kao privremeno rješenje dok se ne ukaže neka bolja prilika. Sve ove razlike onemogučavaju formiranje identiteta i svijesti ove radničke klase. Za razliku od stare industrijske radne snage koja se kolektivno borila za svoja prava, ova nova radička klasa je atomizovana i raščlanjena, njen fokus je na indivudualnoj borbi za opstanak. 

Istovremeno, podjela na obrazovanu/kvalifikovanu i neobrazovanu/nekvalifikovanu radnu snagu je dodatno pomutila i umanjila značaj pojam radničke klase. Iako bi po načinu porizvodnje programeri spali u radničku klasu, njihova primanja ih toliko razlikuju od nekvalifikovane radne snage da je teško zamisliti da imaju iste interese. 

Sve ovo upućuje na sljedeće, kako bismo prevazišli etnopolitiku moramo naći novi osnov političkog grupisanja i djelovanja. Samo bavljenje ekonomijom i predstavljanje inicijativa nije produktivno niti poželjno, ove ideje moraju biti predstavljene u okviru adekvatnih političkih okvira. Politika je na kraju krajeva okarakterisana sukobima, moramo imati jasnu sliku o tome interese koje grupacije predstavljamo i koje grupacije opstruiraju te interese. Stara distinkcija na radničku klasu i buržoaziju je bila politički funkcionalna, ali je teško reći isto u novom periodu pred nama. 

Trenutno najveći izazov crnogorske političke scene jeste u lociranju novog smisla politike koji prevazilazi prethodne kategorije. Nesposobnost pronalaženja nove politike samo znači da će se period etničkih i nacionalnih podjela vratiti, i da se vjerovatno nikad neće izbjeći. 

  


Etnopolitika je zamijenjena prizemnim spletkarenjem, što je odlika sistema u kojem je politika lišena svake supstance. Nesposobnost pronalaženja nove politike znači da će se period nacionalnih podjela vratiti

pad sistema

Crnogorska politika u potrazi za smislom


*Život ne zaslužuje da ga živimo,*

*ali ja sam vrijedan života.* 

*Artur Kravan*

Pomalo mrzim nacije, jer mrzim generalizovanje. Generalizovanje mrzim jer mrzim nepreciznost, nepreciznost jer vodi u zabunu, zabunu mrzim jer izvozi neznanje, a neznanje nerazumijevanje i strah. Ili bar zebnju. Kakogod, tu negdje kreće umišljanje samoodbrane. A tu se već legitimiše svaki rat. Tako nekako. 

Kažem da pomalo mrzim nacije, jer je mržnja nekonzistentna koliko i radost. A i konzistentnost je jedan od razloga što pomalo mrzim nacije: svaka nacija opšti sa vezom i kontinuitetom. Zapravo, siluje ih, jer prvu svodi na obavezu, a drugu na čin. Mrzim nacije jer tradiciji oduzimaju ono što ju je načinilo: promjenu. I još je sakate za saosjećanje i ljubav. I pride joj nakaleme osvetu i teror starozavjetnog Boga.

Ono što hoću da kažem jeste da mrzim nominalizam, i da sam zato zamrzio nacije. Crna Gora, izgleda, želi da bude majka, a ne država, odnosno zajednica u kojoj svako pokušava da pronađe nešto za sebe ne smetajući drugome. Mrzim zato nominalizam jer je Tvorac nacije. Važno je zvati se... Ernest. Mrzim nacije jer su nacionalisti rijetka djeca kojoj danas imamo pravo da kažemo da su glupa. A kako opet reći djeci da su glupa? Glupost je sve ono što nam u zajednici smeta da pronađemo (nešto za) sebe. Toliko je jednostavno.

**

Nedavno sam opet mislio o psovanju, i da li psovke mogu da mi poslože misli o nacijama i svemu drugom čime sam okružen, a što nas skupa davi nevidljivim rukama. I o tome koliko ne znamo da je psovanje staro i normalno koliko i ljudski govor, da je kao početak i kraj civilizacije. 

Predrag Krstić u knjizi „O čemu govorimo kada govorimo o psovanju“ upravo objašanjava da psovanje ne može da zakržlja, da se opire svakom naporu da se cerebralno ukroti: *psovanje preživljava i najteža oštećenja mozga, i, štaviše, neodoljivo i neuništivo prožima sve oblasti i staleže društva, bez obzira koliko se oni trudili da ga iskorene ili kontrolišu, a naročito oda kada ga se formalno odriču*. I otuda je svako grizodušje što psujemo ravno gluposti sa stanovišta suštine, iako je formu psovke nerijetko vrlo teško progutati, čak i kada nije armirana opscenim riječima. Jer psovanje računa na tabu koji napada podsvjesno (najčešće ali ne isključivo preko seksualne perverzije, odnosno seksa koji je doživljavan kao savladavanje i unižavanje druge osobe). A zapravo, psovanje iritira jer preispituje; niko ne voli da je s one strane psovke, ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što ona nikada posve ne omane.

Kakogod, mislio sam o tome kako je psovka JEBEM TI OCA U VR' GUZICE pomalo arhaična i da ima nekakav status amblema potisnute kolektivne izvitoperenosti. I još sam pomislio da je tzv. usklična psovka NE PRDNJAVI od svih naših psovki najzanimljivija, da u njoj ima nečeg što je najbliže onom stereotipu o Crnogorcima: ležerna nadmenost uparena sa autoritativnom neposrednošću i sumnjivom dobronamjernošću. 

Pomislio sam još i kako ova psovka izvire iz one nepodnošljive i nestrpljive potrebe da se prekine ispraznost ili netačnost, neumjesnost ili suvišnost, pretencioznost ili infantilnost nečije misli, gesta ili ponašanja, a da se u istom trenutku sopstvena neizrečena opozitna misao apriori uzdigne do nivoa neporecivosti (nerijetko ogrnute plaštom prezira) – što je opet zanimljivo u kontekstu one slike o Crnogorcima (svih naroda i narodnosti). I još ovo: kako flatulencija, odnosno prdež sadrži, metan i vodonik, zbog čega je zapaljiv, psovka NE PRDNJAVI može se ponekad tretirati i kao pošteno upozorenje na izvjesnost katastrofe.

Sjetio sam se i one parole-psovke na protestu protiv Aleksandra Vučića u Beogradu, prije nekih šest-sedam godina: na jednom transparentu velikim crnim slovima na bijeloj pozadini pisalo je JEBEM VAM MATER. I tada su mnogi primijetili da je ta naizgled duhovita a zapravo smrtno ozbiljna, toboš žovijalna, a u stvari depresivna, besprekorno razumljiva a višeznačna psovka sabrala svu srdžbu i nemoć građana Srbije naspram sulude vladavine još jednog samoproglašenog spasioca tamošnje države i nekakvog srpstva. A onda mi je palo na pamet da bi psovka NE PRDNJAVI bila najprikladniji transparent na nekom našem umišljenom svenarodnom protestu protiv onih koji Crnu Goru već decenijama svode na nacionalno gazdinstvo kojim upravljaju plemenski kamataši.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d56a414b-c27b-4a99-b45f-5c1d3d589cc7)
foto: Noizz.rs{.caption} 

Jeste da psovke tipa JEBEM VAM MATER podrazumijevaju ljutnju i bijes kada napadamo nešto što je naizgled nedodirljivo, što izmiče našoj kontroli, ali psovke kao što je NE PRDNJAVI ipak sadrže nešto dublje: egzistencijalističko razočaranje zbog izrečene / urađene gluposti koja je podstanar svakog zla, kako to kanda misli i Platon.

Valjda mi je otuda na kraju iskrslo i ovo poluidiotsko pitanje za neke mudre optimiste oko nas: ako je civilizacija utemeljena onda kada je čovjek protiv svog neprijatelja umjesto oružja izgovorio psovku, da li je naznaka povratka Crne Gore u primitivizam to što naše blesave neprijatelje očito počinje da boli uvo za naše psovanje ili je dokaz vrhunca naše civilizovanosti to što mimo psovke više ne vidimo nijedno drugo oružje kojim bismo se branili od štetočina?

ATAČMENT

Bio sam oduševljen mnogim nadrealistički neobuzdanim i sadovski maštovitim psovkama sa područja jugoistočne Srbije koje je u knjizi „I ja tebi: izbor iz psovačke frazeologije“ sakupio lingvista i književnik Nedeljko Bogdanović. Knjigu sam čitao prilično davno, i ne znam više u kojoj biblioteci sam je pozajmio, ali sam u kompjuteru pronašao prepis nekoliko žanrovski maestralnih: JEBEM TI ČIVILUK GDE BOG VEŠA GAĆE, ZVEZDU TI JEBEM ŠTO TE NOĆU VODI, JEBO TE ONAJ KO TI MESTO PUPKA NIJE ODREZAO GLAVU, JEBEM LI TI ŽENU POD LEVO KOLENO, JEBEM LI TI POLA BOGA, GROB TI OTVOREN POJEBEM, MUKOTRPNA KUROČEKALICA, JEBO TE ZEC ŠTO VUČE KOLA, JEBEM TI FABRIKU NA KOJU SI IZIŠO, KAJGANU TI BOŽJU JEBEM, JEBEM TE U GRAMATIČKO PODRUČJE, JEBO SVOJE MAJKE MRTVAČKE OPANKE, POVUCI ME ZA KURAC PREKO KURCA, JEBEM TI GROB NEOPEVAN, JEBEM GA KOJ TI SE ZA KVAKU VATA, TRULA MUDA POKOJNOG LABUDA, JEBEM TE OTPOLA A DOPOLA NEK TE JEBE ĆAĆA KOJI TE TAKO BLESAVA NAPRAVIO.

Prkos Psovke

Ne prdnjavite više, kumim vas bogom!

Postpolitičko doba odlikuju okolnosti u kojima činjenice imaju daleko manje uticaja u oblikovanju javnog mnenja od konstantnog apelovanja na naša osećanja, afekte i lična uverenja.
Upravo zato, uprkos opštoj histeriji koju sveštenici neoliberalnog kapitalizma upućuju prosečnom neglasaču ili čoveku koji nije „politički angažovan“, uprkos opšteprisutnom preziru prema apolitičnosti u kojoj se traži krivac za sva ovozemaljska zla, više nego ikada je potrebno razotkriti šta to zapravo danas znači biti *političan*. 

U doba potpuno osujećene istinske političke participacije i moći odlučivanja ljudi, nasuprot neograničenim ovlašćenjima kriminalnih i korporativnih struktura vlasti i apsolutne medijske manipulacije, biti „političan“ naprosto znači biti permanentno afektivno investiran – iscrpljivati se u još jednom jalovom i iznurujućem poduhvatu proizvodnje tuđeg profita, perpetuirajući stanje sopstvene deprivilegovanosti, ranjivosti i nemoći.

*
Iako su nekada afekti i emocije bili tobože isključeni iz političke sfere u zapadnoj političkoj teoriji, danas je veza između afekata i politike ne samo prisutna i poželjna, već i neophodna. 

U studiji *Kulturne politike emocija* Sara Ahmed je već opsežno analizirala načine na koje bol ulazi u politiku, te kako fetišizacija ili kult rane (traume) učvršćuje buržoaske i državotvorne politike identiteta, jačajući reaktivne mehanizme koji određeni kolektiv pozivaju na osvetu. Budući da privilegovani subjekti imaju više pristupa i mogućnosti da kapitalizuju svoje narative bola u javnom diskursu, inicijacija bola u sferu politike više nego ikad zahteva izvesno odstupanje od fetišiziranja rane, kao i politike suprotne (auto)viktimizaciji i zaglavljenosti u poziciji žrtve, danas posve retke na ovim prostorima.

Sličnim mehanizmima, ekonomija mržnje proizvodi afekte u subjektima koji, zamišljajući *drugog* kako mrzi, počinju refleksno da mrze i sami, dok nas kultura straha u doba vladavine anksioznosti permanentno izmešta iz delatne sadašnjosti u apokaliptično sutra, čineći nas zaleđenima, preplašenima i paralizovanima. Strah na taj način osigurava ne samo kontrolu, već i homogenizovanje određenih pripadnika zajednice, njihovo „jedinstvo“, grupisanje i spremnost na mobilizaciju, što je posebno bilo vidljivo na primeru borbe protiv terorizma ili protiv migranata.

Oslanjajući se na Marksa, Ahmed emocije tretira kao vid kapitala – afekti se proizvode kao posledica kruženja znakova, a subjekt je uvek samo jedna prenosna stanica, nikako ne početna tačka niti krajnja odrednica.


*

Afekat se javlja naglo, ima jak intenzitet, dovodi  do „suženja svesti“, telesnih senzacija i promena, ometa intelektualne i kognitivne procese, kao i sposobnost samokontrole. Za [Žila Deleza](https://scindeks.ceon.rs/article.aspx?artid=0354-32932101003D ), „afektivnost zauzima upravo razmak između potencijalnog dejstva opaženih stvari i virtuelnog delovanja koje se prema njima preduzima, interval između jedne uznemirujuće percepcije i jednog oklevajućeg delovanja.“

Afekat se neretko upoređuje sa brzom vožnjom ili kretanjem sa još nerazvijenim osećajem za pravac. Telo u afektu je uvek istovremeno u sebi i izvan sebe. Afekti nas vozaju i šire se instantno i viralno – možemo neometano osećati bezrazložnu euforiju ili krivicu onda kada uopšte nismo krivi, predavati se izlivima besa koji svoj konačni oblik imaju u besmislenom, repetitivnom (auto)destruktivnom pražnjenju, učestvovati u kolektivnoj paranoji i prenositi zaposednutost strahom – potpuno nesvesni da smo vođeni mehanizmima koje možemo ponavljati i aktivirati danima, pa i godinama jer smo u njima, bez uticaja volje, zaglavljeni. 

Nije reč o tome da je čovek upavši u krizu poverenja, postao sam po sebi ciničan, apatičan, i poslovično apolitičan, koliko je beznadežno zatomljen u parasferi parapolitičkog delovanja. Poput hrčka koji se besomučno vrti u točku afektivnih prostora društvenih mreža i strogo kontrolisanog protoka informacija, stalno iznova iniciran za izjašnjavanje, opredeljivanje, potvrđivanje svojih filija i fobija, osuđen je da, tako atomiziran u pseudoprostoru i pseudozajednici, nikad ne utoli žeđ za političkim delovanjem, a da se ujedno svakodnevno napija vode sa izvora lažnog aktivizma i pobune. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8791673a-b923-470d-bbde-93a9049d5da7)
Rad Srđe Dragovića{.caption}

Iako su medijski sadržaji i vesti doživljavane kao nešto „objektivno“, a mišljenje kao nešto „subjektivno“, danas se i sama objektivnost doživljava/posreduje afektivno jer je i sama deo globalnog tržišta, čime se dodatno dovodi u pitanje liberalna pretpostavka autonomnog subjekta.

*

Današnji politički subjekt nije nikakav racionalni *homo economicus* sa svojim neograničenim kapacitetom za proračunatost (ako je to ikada i bio), već čovek ozbiljno osujećenih kognitivnih i emotivnih mogućnosti, čvorna tačka u radu afektivnih ekonomija, deo umreženih subjektiviteta i javnosti koje se svakodnevno naizmenično materijalizuju i raspadaju. 

Reaktivnost i resantiman glavna su obeležja postpolitičkog čoveka koji obitava u pseudookruženju – javnim mnenjima koja se neometano multiplikuju, algoritamski proizvode i kontrolišu, povezujući se ili demarkirajući kroz spontano prepoznavanje sentimenata, impulsa i habitusa. Proliferacija potrebe da se na sve „reaguje“, od velikih kataklizmi i ratova do lokalnih kriminalnih pljački, skandala, nepočinstava i zločina, simulacija je mogućnosti da se na bilo šta suštinski politički odgovori, da se bilo šta, na koncu, zaista promeni. 

Postpolitički čovek je, poput svakog drugog konzumenta, potpuno nemoćan da se odupre invazivnoj, adiktivnoj i eksplotacijskoj prinudi da bude pasivni svedok (voajer) sveta koji se raspada, dok je istovremeno zaposednut iluzijom da i sam u tom svetu učestvuje, da sve od njega u svakom trenutku zavisi, da je on njegov stvarni aktivni i delatni činilac.

*

Slavoj Žižek u tekstu *[Postpolitički denkverbot](https://radiogornjigrad.blog/2013/11/03/dijalektika-univerzalnog-i-globalnog-ili-zasto-je-moguce-slavoja-zizeka-promatrati-kao-postpolitickog-delikventa/)* piše da „postmoderna politika identiteta partikularnih (etničkih, seksualnih, itd) životnih stilova odlično pristaje uz depolitizirani pojam društva u koje je „uračunata“ svaka partikularna grupa i u kojem ona zadobiva svoj specifični status (žrtve) priznat posredstvom afirmativne akcije ili drugih mjera određenih da garantiraju „društvenu pravdu“  postavljajući pitanje „šta ako su zagovornici postpolitike jednostavno u pravu? 

Šta ako autentični politički angažman danas jednostavno više nije moguć?“
Umesto gesla da je *lično – političko*, danas treba priznati da je političko, u dominantno ispoljenom i opšteprihvaćenom vidu, postalo lično, sasvim lično, i to u onom najgorem – sitnosopstveničkom i reakcionarnom smislu. Apolitičnost je utoliko samo prirodna posledica tako shvaćene političnosti.

Otuda „apolitični“ mogu postati nosioci istinskog otpora spram navedenog političkog monopola  – neprekidnog lobiranja, fanatizma i kriminala vlasti, pasivnog prepuštanja samoeksploataciji na tržištu afektivnih politika i ekonomija, društvene pornografije, spektakla, digitalnog upravljanja i nasilja – i tako, bar privremeno, stati na put političkoj smrti i vlastitom političkom samoukidanju.



Proliferacija potrebe da se na sve „reaguje“, od velikih kataklizmi i ratova do lokalnih kriminalnih pljački, skandala, nepočinstava i zločina, simulacija je mogućnosti da se na bilo šta suštinski politički odgovori, da se bilo šta, na koncu, zaista promeni

kapitalne emocije

Postpolitička afektivna vozanja

Duboko u našoj poganoj prirodi mi slavimo. Napolju su gorke riječi, uzaludna prenemaganja, ali kad ostanemo sami sa sobom, otvorimo pivo i kažemo život nije loš. Inače bismo ga davno prekratili. U tim časovima svete iskrenosti divimo se svijetu van moralne kontrole. Imamo srca za zlikovce, nudimo smjele prognoze i maštamo naveliko. Vraćamo se djetinjstu. U jednom od takvih trenutaka shvatio sam da je kopanje tunela ispod zgrade Višeg suda u Podgorici poduhvat koji vraća nadu. U vremenu pametnih šporeta i nadzornih kamera, jedna mala pobjeda fizičke stvarnosti. Povratak u osamdesete, nazad u crtani film gdje je sve bilo moguće. 

Ima nešto jako romantično u lopati.  Ljudska je ta potreba da se kopa tajni prolaz. Nema bajnijeg osjećaja nego kad se kao krtica sakriješ ispod stola i čupkaš etiketu *Slovenijales*, dok te roditelji traže. U taj zabran djetinjih fantazija vratila me vijest da su krimosi prokopali tunel koji vodi do sudskog depoa. Čujem zvuk njihovog alata, zamišljam kako im znoj kapa. Probijaju malter i zadržavaju dah. Sa njima je Morgan Frimen ili neki drugi holivudski zatvorenik. Samo što je ovdje filmski kanon izokrenut, pa se ne kopa od zatvora i suda, nego prema zgradi najvišeg zabrana. 

Nije mala stvar, moja zemlja, moj pravosudni sistem živi izvan velike mrežne kontrole koja je odavno porobila zapadni svijet. Još davne osamdeset i prve Pol Viriljo je pisao o modernom gradu u koji se više ne ulazi kroz kapije, nego kroz klepet bazi podataka, kroz video procedure i konstantna infografička saslušanja. U tom se novom gradu telefoni sami pale na ključne riječi, a reklame ti čitaju misli. Prvi komšija postaje lokator, ulica je trag kretanja. Ne postoji fizička suverenost ljudskog bića koje je do grla umotano u mrežu podataka. Roblje novog megalopolisa je vezano lancima informacija koje dobrovoljno daje gadžetu ili upravi za iseljenike, svejedno. 

Mjesta za bijeg i maštu više nema još od kad je DEA podigla satelit da uhvati Eskobara. Divna je serija *Narkos* zato što je tog monstruma prikazala kao porodičnog čovjeka, ali i zato što Pablo ima bukvalnu osobinu superheroja, da bježi sa jedne fizičke tačke u drugu, odnosno mijenja svoja skrovišta, ruralne vile za koje policija ne zna ili kasno saznaje. U današnjem vremenu to je nemoguća perspektiva mitske Kolumbije, jer mjesto fizičkog bijega odavno ne postoji. Današnji kriminalci padaju u sajber svijetu, provaljujuje im se u laptopove i lažne iskaznice. Cvikeraš iz briselske kancelarije javlja šta je kavački klan naručio za večeru. Aplikacija otkrive tragove koje je nekad u pitijskom transu naslućivao drogirani Šerlok Holms. Sva je romantika ubijena u pojam, Šerlok leži overdoziran i samo rijetko u zemljama poput Crne Gore otkrijemo kakav tunel ili dupli zid, kao dokaz da je fizička stvarnost još moguća.

S onu stranu tehnokratske tamnice koju živi savremeni čovjek, diže se Podgorica, naš divni Titograd, u kome svako malo neko prokopa tunel u vremenu. Kao dokaz da živimo u crtaću iz osamdesetih prošle se godine pojavila rupa na plafonu jedne podgoričke zlatare. Bio sam ushićen, stan odozgo su navodno renovirali, lopovi su otvorili mali krater u podu i odnijeli pola miliona eura zlata, dukata, dijamata. Dječak u meni je pobijedio moralistu, sjećam se tih dana, obigravao sam oko mjesta zločina, vuklo me da obiđem mjesto radnje. Kao nevjerni Toma htio sam da dodirnem ranu u tom patosu trošne starogradnje. Nadao sam se da će zlatar Gabrijel Domnik, unuk poznatog zlatara Jozefa Domnika naplatiti štetu od osiguranja, ali da lopovi neće biti nikad uhvaćeni. I nisu uhvaćeni. Kao što vjerovatno nećemo saznati ko je kopao ispod zgrade suda. I šta su lopovi tamo tražili. Ili ko je izdao lažna dokumenta da se zakupi stan iz kog je akcija krenula.

Umjetnica [Leanne Wijnsma](https://www.vice.com/en/article/kwxq7w/an-amsterdam-artist-is-digging-tunnels-in-the-ground-to-escape-the-modern-world) proslavljena je zbog svojih rupa koje je kopala po svjetskim gradovima. Na primjer, u Amsterdamu, ova Holanđanka je bušila prolaz u dirljivoj nadi i ambiciji da utekne iz informatičke ludare neslobodnog svijeta. Jadna žena, osjećam stid zbog svog povlaštenog položaja, ona se batrga, umuje, bježi u performans i egzibicuju da samo na tren osjeti ono što u mom divnom selu možeš kad hoćeš, i da te nikad ne uhvate.


Kratki romantični zapis povodom vijesti da je neko prokopao tunel do zgrade Višeg suda u Podgorici 

tuneli vremena

Zapisi iz podzemlja: Ko to tamo kopa?

U jednom trenu koji nije daleko, koji možda upravo sad živiš, dogodiće se čudna transformacija građanina u pokornog roba. Nastaće doba političkog iživljavanja, jedna vrsta teatralne orgije, raspusni život pred kojim će bivši građanin, nekadašnja ljudska jedinka stajati kao brav, kao živina, kao poraženo tele. 

Lišen svake reakcije, taj teleći medaljon od čovjeka, taj naš jadni građanin gledaće kako o njegovom trošku dvadeset činovnika putuje preko Atlantika da se igra diplomatije i posrče kavu u Starbaksu.

Žali bože kerozina i ostalih prevoznih goriva kojima će delegacija Crne Gore duplirati normu i udovoljiti sujeti premijera Abazovića da ne propusti svoju omiljenu biciklističku rutu donjim Menhetnom. Sjetimo se, tamo je prošle godine zakrčio saobraćaj u napadu eko fundamentalizma koji je zadivio svijet. A ove godine? Pa, Abazović koristi priliku što je nekakav VD šefa neke crne diplomatije i mimo reda upada da ojača našu pregovaračku snagu pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija.

Pao je kamen sa srca genseku UN-a Guterešu i ostalom personalu. Mr Abazović dolazi, pročulo se hodnicima zgrade na Ist Riveru. A Milatović? pita neko. Dolazi i on, sa cijelim kabinetom. *Oh, my gosh!* otelo se jednoj staferki. Druga se mahinalno dodirnula u predjelu vrata na sami pomen crnogorskog premijera. Ima da pršti od bilateralnih sastanaka, saglasni su svi. Crnogorci jebu kevu po bilaterali, posebno su nezgodni na marginama, pa đe ne stigne Milatović u svojstvu predsjednika, tu će uskočiti ovaj drugi. 

Lele mnogom svjetskom glavešini kad ga pritegnu ova dva junaka kroz one hodnike. Lele im ga majci kad ih pojure kroz one silne etisone i staklena vratanca! A đe ova dvojica ne stignu tu je slovom i brojem dva'es vjernih članova kabineta, članica, savjetnica i pet puta put toliko opeglanih košulja i gaća koje će se o trošku majke Crne Gore provjetriti na izduvnim gasovima Ist Rivera.

Dakle, došao je čas kad sve može da prođe. Dogodila se zamjena teza i to kolosalna - ono što je zajednička imovina građana Crne Gore posmatra se kao nekakav virtualni bon kojim se kusura partijska nejač. Naše pare nisu naše pare. Danas Abazović sjutra neko drugi. Nastupilo je posljednje vrijeme, zeman bravlje poslušnosti. Naš UN dvoznak sija poput zvijezde nad Vitlejemom – u štali je zanjakalo magare i to je magare građanin, ubijen u pojam, poražen, sa duplim mesijom u horoskopu. 


Crnogorski UN dvoznak sija poput zvijezde nad Vitlejemom – u štali je zanjakalo magare i to je magare građanin, ubijen u pojam, poražen, sa duplim mesijom u horoskopu