Ovih dana odvijanja velikosrpskog „zlatnog doba“, slavljenja lažnih idola i vlažnih klerofašističkih želja za starom-novom „sabornošću“, opet me je štošta, možda preciznije nego ikada pre, vratilo sećanju na etapu miloševićevske pomahnitale strahovlade. Zlokobnost i malovalentnost paradržavnog nasilja raste onako kako se uvećava kolektivni i pojedinačni otpor, nemir i nepristajanje.

Pretnje ne jenjavaju, uz dodatne, sve bizarnije ostrvljivanje nad građanima i studentima koji protestuju, zahtevajući krivičnu odgovornost zbog poslednjih smrtnih slučajeva pri padu „renovirane“ nadstrešnice. To je samo jedna u nizu korupcionaških „afera“ režima, koja je ovog puta udarila previše blizu, poput bolnog paroksizma. Podsetivši da nijedno mesto više nije sigurno ni bezbedno, da se nema gde stati, predahnuti, niti trajno zakloniti.

Gaulajter tako, poslednjih dana, preti nekakvom opskurnom paravojnom jedinicom „rojalista“(!), što sve više podseća na sliku i priliku pomahnitalog satrapa ogrezlog u kult krvi i tla, koji se ne libi da podseti na svoje „izvorne“ korene, poduhvate i afilijacije. Nalik je to bunkerisanoj nacističkoj zveri, koja u poslednjem krvavom činu, ne preza ni od upotrebe paravojnih jedinica. Zazivajući „Kobre“, kojim preti i istovremeno teši da ih ne želi da pošalje na ulice, mada bi oni mogli da „razbacaju“ studente (sic!), maltene kao lanjski sneg. Ta otvorena pretnja, kao neslana šala, izlizala se vremenom. Potrošila se i otrcala, kao svakodnevna bizarnost. Kao petparačka logika barabskog Oca, koji će, kao čuveni Đura iz Balkanskog špijuna, onaj mitski lik koji nam je svima izgleda šio današnju košulju i sudbinu, izgleda „oprostiti što nas je tukao“.

Uranja tako vlastodržački ego i u tek zarečene zavete u krvi, bar po poslednjem televizijskoj izjavi, koje liči na delirični, tribalni fantazam. Mrtav je ozbiljan, i trezan, pri tom. Da neko ne pomisli da je neuračunljiv, jer ta neuračunljivost u slučaju krvoprolića, vodila bi mu se kao otežavajuća okolnost, budući da je izrečena u, štobisereklo, *prime time*-u, pri punoj odgovornosti.

Uostalom, nije li se apsolutni vladar germanskog folka, kako se njegov varvaski podvig, na njegove oči urušavao, poželeo da se osveti upravo Narodu koji je sve godine vladavine uzdizao kao superiornu rasu? Svakako da sličnost postoji, mada je šteta ovog puta, manjih razmera za svet i komšiluk, na sreću. Ili mi se tako priviđa.

Vlastordžačka tanatomahija, nakon što je gotovo sve razorila, čezne tako ovih dana za novim narodom, kao što čezne i za nekim drugačijim studentima. Svi joj još uvek duguju nešto, a ta vrsta duga je nenadoknadiva, zjapi kao ponor fašističkog nihilizma, koji guta sve pred sobom, i ište uvek nove žrtve paljenice.

Po rečima zvaničnog, mafijaškog advokata vladajuće postrojbe, Vladimira Đukanovića, „deca su državno vlasništvo“. Nameće se zaključak da tu „decu“, onu koja protestuju tražeći prava na otete im živote i budućnost, treba bar pohapsiti. Učiniti im uslugu, za njihovo dobro, i lišiti ih slobode. A i budućnosti. Ako je država majka a nije maćeha. Ili ih, ako baš nastave previše da se jogune, zameniti nekom drugom decom, koja bi bila bolja, poslušnija, ropski odanija. Bogu Ocu i vladaru. Na čast i ponos ovakve silne i moćne, državotvorne klike, superiorne u sopstvenoj mahnitosti.

Ispoljavanja banditske logike i istrajnosti kleptokratske garniture, nekako su posebno naglašenu, otvoreno ubilačku formu dobile baš u nedeljama nemog ali jasnog protesta na cestama, petnaestominutnog zaustavljanja saobraćaja zbog korupcijskog zločina. Na stvarnu smrt konkretnih ljudi odgovara se otvorenom agresijom partijskih trabanata i bandita, svih tih porodičnih, poštenih i radnih ljudi, koji ne bi ni mrava zgazili, a koji se ničim izazvano zatiču kolima na cesti, trube, prete, uleću u masu.

U ovoj etapi građanskih protesta, međutim, konačno se, neprocesuiranim delima, pridružuju optužnice koje ispisuju sami građani, preuzimajući sve više aktivnu, participativnu ulogu. Kao da se politika vraća tamo gde konačno i pripada, u okrilje sve većeg otpora solidarnih pojedinaca, studenatskih plenuma i zajedničkog odlučivanja. Borba tek predstoji, ali kao da je načinjen prvi pravi korak od sto milja. Učinjeno, makar i koracima početnika, niče skoro fantomsi. Kao trasa puta koja niče u trenutku kad se konačno iskorači u zamišljenom smeru. 

Čini se da evidencija sve učestalijih smrti, zahvaljujući organizovanom, solidarnom odgovoru studenata i građana, prvi put, nakon toliko godina, izlazi izvan okvira morbidne pseudoevidencije režimskih medija. Ta bilansa konačno odbija da bude imenovana jezikom „afera“, „skandala“, „užasa“ i ostalih ukidajućih i ništećih, jezičkih pokrivalica, eufemizama. Jezikom još uvek diktirajuće doksologije. Reč je o životima koji počinju da se opiru i trzaju, ispod decenijskih nanosa kreča i šuta, hijerarhije smrti i umiranja, kulta dvoličnosti „umiranja“ i „stradanja“.

 Otuda simbol krvave otvorene šake, dovoljno jaka i jasna poruka po sebi, kojoj nije potrebna dodatna interpretacija. Otvorena šaka stoga nije predaja, jer sobom nosi izvesno sećanje na onaj davni simbol stisnute pesnice. Takođe, studentskog, pa potom i opšte-građanskog otpora zlu vlasnih, i vladavini zlih. Jednostavno, čini se da se i sav bes izjalovio, otrcao, pa ga je potrebno ponovo osvestiti, izvesti na pozornicu. Prikupiti se nakon godina nemog, ili pak glasnog trpljenja, sveprisutne mržnje, propagandne netrpeljivosti, nataložene isključivosti. Studenti sada isključuju glas nenadležnih, vraćaju nenadložnog u okvire iz kojih je davno iskočio, poput strašila na federe. Nisi nadležan – stoga ćuti, jasno i glasno ilustruje jedna od parola.

Savez načinjen u novcu i krvi, drugo ime za stanje trajne korumpiranosti, povlači sa sobom manifestacije svakodnevne okrutnosti, uživanja u iživljavanju nad onima koji izlaze iz neposredne zone interesa. Taj fatalni savez, nalik na gvozdeni stisak, rađa želju da se „neprijatelj“ isleđuje i vreba na svakom koraku. Koruptivna zaslepljenost, uverenje da se može i sme sve još više i „još jače“, da je dapače poželjno ispuniti sve što korumpiranom umu padne na pamet, podrazumeva uživljavanje u sliku sveta u kojoj su svi drugi sumnjivi i suvišni. Pa i neposredni saradnici.

Vladajuća nekrologija međutim doziva, ovaj put, prvu iskru otpora fantazmima „rojalističke vlasti“ i „aristokratske krvi“. Uostalom, nijedan tiranin, naročito kad bi poveravao u mit o sopstvenoj nepotkupljivosti i nevinosti, nije mogao da trajno ukloni krv sa sopstvenih ruku, da prostim opsenarstvom spere zakonitost vraćanja na mesto zločina.

Zločin istrajava upravo u tom simboličnom, makbetovskom činu pranja ruku, koje nikako ne postaju zadovoljavajuće prozirne i nevine. Neizbrisiva, neuklonjiva krivica uvek progoni podsvest vladajućih paranoika i ubica. Shodno tome, dokazi „nevinosti“ nikako se ne mogu konačno pribaviti, ma koliko se dugo opstruirala pravda i prolongiralo tvrdokorno stanje nekažnjivosti. Dokazi niču jer se ne mogu trajno zadržati „mehanizmima“ opstruiranja zarobljenog sudstva i potkupljenih sudija. Mizernim metodama držanja predmeta u „tajnim fiokama“, „večno“ u „predistražnom postupku“, pod velom „državne tajne“. Jer ono što je sada tajno postaće jednom javno.

I satrapi biraju sopstvenu sudbinu, hteli to ili ne. Svi ti konvertiti zapravo samo poslušno nastavljaju u krv ogrezlo geslo onoga koji je doslovno sprovodio u praksu zločinačku maksimu: „nema tragova, nema ni zločina“. Fascikle će ipak na kraju prolajati, dokazi sami izroniti. Kao što je, iz dubina reke, već jednom izronio kamion sa telima ubijenih.

Čin pranja ruku biće potajno je ispunjenje „plana“ da se bude otkriven, uhvaćen u zločinu kao poslednjem utočištu, mišjoj klopki u koju se uvek iznova hvata figura „kralja“. Šteta što neke posledice dolaze uvek već dockan, za milione stradalih.














Prikupiti se nakon godina nemog, ili pak glasnog trpljenja, sveprisutne mržnje, propagandne netrpeljivosti, nataložene isključivosti... 

BITKA ZA SRBIJU

Krvave ruke iznova se peru

Sve češće od *random* poznanika dobijam onaj majčinski pogled prepun sažaljenja uz prateću rečenicu “Šteta da je tako mlad čovjek toliko ogorčen i razočaran…" Kako od onih koji su mi ideološki bliski, tako i od onih koji želju za diskreditacijom ideja upakuju u brigu. 
Žalim slučaj, ali socijalno svjestan čovjek je nesretan. Zadovoljstvo nije moguće. Svaki pokušaj zabave je unaprijed osuđen na propast. 

Primjera radi, poslije dugo godina sam ponovo počeo da pratim fudbal. Umislio sam da ću tako skrenuti misli i odmoriti od ratova, genocida i patnje. Kao da sam ja tu žrtva pa treba da se olakša meni, a ne onim nesretnicima. Tu se već u startu javlja osjećaj krivice. Uključim utakmicu da se proveselim svom omiljenom timu iz djetinjstva… U FC Barcelonu sam se zaljubio već neđe sa 7 godina. Ljubav je počela zbog Ronaldinha, a nastavila zbog katalonskog separatizma, anarhosindikalizma i Orvelovog *Omaža Kataloniji*.

Ali ne lezi tehnofeudalistički vraže. Informacije koje sam sakupio i spojio u strukturu pogleda na svijet mi više ne dozovaljavaju da doživim zadovoljstvo. Sada shvatam da bi se u tom slučaju radovao modernim gladijatorima koji skreću pažnju sa bitnijih problema i usmjeravaju iskrene emocije kolektiva na komodifikaciju i konzumaciju: prodaju dresova, ulaznica i drugih inovativnih načina da „onaj gore“ zaradi. Proslava pobjede nakon tih saznanja više nikada neće biti proslava. Masa muškaraca koja se gromoglasno derinja je zastrašujuća, što će vam potvrditi svaki pripadnik ugroženih zajednica.

Ugasio sam TV i otišo ka hodniku. Mozak mi je, nažalost, ostao uključen. Pri obuvanju patika mogao sam samo da mislim o tome kako su ih pravile umorne ručice u zadimljenim podrumima Globalnog juga, za platu od par feninga. U prolasku sam prošao pored postera nekadašnjih heroja. Jedni sada sviraju u Izraelu, tik pored ograde koja dijeli „razvijen svijet“ od bombi, nemaštine i amputacija zarđalim priborom; a drugi govori u UN-u ispred Rusije da bi povodom invazije Ukrajine osudio - zapadni intervencionizam. *There goes my hero, he’s ordinary*. Ne vjeruj u idole. Kako je napisao i sam Thom Yorke u predivnoj Karma police: *I've given all I can, but we're still on the payroll*. Ili umreš dovoljno mlad da ostaneš heroj ili poživiš dovoljno dugo da postaneš zlikovac. To nam je pokazao Cobain sa muzikom, a narodni heroji NOB-a sa politikom i borbom. Da su svi od njih preživjeli, umjesto snažnih posljednjih riječi, govora i statua, iza nekih bi ostali kič i šund u najboljem slučaju, a u najgorem spisi podržavanja ideje Velike Srbije sa petokrakom na čelu. Kao kod pojedinih generala u Bosni i u Hrvatskoj. 

Sa tom mišlju, otišao sam u prodavnicu po energetsko piće koje će mi šatro pomoći da izguram dan.  Đe god da sam se okrenuo vidio sam patnju. Tu je bio čitav meni: tijela izmasakriranih životinja koje su svoje živote provela u kavezima prepunim izmetom i infekcijama, nestle pahuljice dobijene trgovinom kakaa kojeg proizvode mali robovi, i kravlje mlijeko dobijeno otimanjem njenog đeteta, koje je potom zaklano kao „mlada teletina“. Iste noći, lažno-srećna porodica će proždirati njegovo meso na porodičnom ručku hvaleći mesara zbog toga što im je servirao leš bebe, umjesto nekog od starijih članova životinjske porodice. 

Plaćam namirnice i foliram prodavačicu da je grč osmijeh. Onako umorna i izrabljena u dvanestočasovnoj smjeni me je podsjetila na moju majku koja je radila dva posla kao prodavačica u butiku da bi prehranila mene i brata. Razmišljam kako će, baš kao i moja majka, doći kući neđe oko ponoći da bi tada krenula da kuva ručak za sjutra. U supu će staviti kosti istih onih leševa preklanih životinja. (Ne)život se hrani smrću. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1a53d5e8-4f43-4a89-872a-023ad71e51de)
Kadar iz "Odisejevog pogleda" Tea Angelopulosa{.caption} 

Nema druge nego da se upustim u svoje bijedne pokušaje dizanja demokratske revolucije po Evropi. Što bi bilo super da nije apsurdno. Evropska radnička klasa je mahom fašistička i glasa tako da osigura bodljikavu žicu koja će spriječiti da ljudi koji bježe od rata ne dođu do njihovih obala. Glasa za remorkere koji će odgurivati čamce imigranata da bi se udavili u dubinama „našeg“ ili „njihovog“ okeana. Ili za bombe sponzorisane od strane istih evropskih vlada, nije bitno. Bitno im je samo da su tamo daleko… Daleko od mora. 

Tih radnika koji rade u fabrikama, a u pauzama za kafu čitaju Lenjina i organizuju se u sindikate – nema. Današnji radnici se eventualno mogu organizovati da „izbiju pedera“ ili zaplivaju za krst, ne i da naprave progresivnu društvenu promjenu. 

Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore. Osim svojih okova imaju da izgube sitne privilegije, iphone-ove, poslove i stanove. Pored toga, sa kim mi zaista imamo komunikaciju? Sa istomišljenicima koji nam klimaju glavama, dok se spoljnog svijeta plašimo jer je toliko ideološki različit od nas. Da se taj strah dodatno multiplikuje, tu su i online prostori koji će nam odrediti da vidimo baš ono sa čime se slažemo ili ono protiv čega smo radikalno protiv; svako zauzimajući svoju stranu novičića. Zajedno ćemo onanisati nad algoritmima, koji će se postarati da se bijes i tuga izdrkaju na tastaturu, umjesto da se kanališu u išta produktivno. 

Što je onda ostalo? Ništa, da se dodatno edukujem, jadikujem i pišem uz vjetar. Da me, na osnovu tog pisanja, ljudi prozivaju ili hvale. U ovom trenutku, nije previše ni bitno. Svakako se ništa neće promijeniti. 

Reče Bakunjin da je (društveni) *naučnik već po svojoj srži sklon umnoj pokvarenosti, jer je njegov glavni porok pretjerano uzdizanje svog znanja i prezir prema svima koji ne znaju*. Mogu samo reći: kriv sam. Zato nisam ništa bolji od prozvanih kategorija. Štaviše, gori sam. Oni funkcionišu u ovom svijetu, a ja sam samo depresivni čangrizavi lik kojem ćete uvijek moći iskucati da smara, filozofira i kuka. Moja zaglavljenost u fazi bijesan-na-sve-i-svakoga čak jača neoliberalno gledište individualne odgovornosti, a time i status quo. Svojom *ljevičarskom melanholijom* anesteziram bijes i pretvaram ga u očaj. Djelujem kontrarevolucionarno. Što je posljednje što želim da radim. 

Eto, ne samo da sam grobar svog zadovljstva, nego i zapinjem o sopstveni sarkazam.


Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore

lijeva melanholija

Sahrana zadovoljstva

Poštovani građani i građanke, 

Obraćamo vam se ovim putem kako bismo iskazali zahvalnost za veliku podršku i povjerenje koje ste nam ukazali. 

Neformalna grupa studenata „Kamo Śutra?“ okupila se prvi put kako bi iskazala podršku studentskim blokadama u Srbiji, a zatim pružila podršku protestu protiv seksualnog uznemiravanja. Nakon protestne šetnje od Pravnog fakulteta do Skupštine Crne Gore, pridružili smo se ovom protestu koji je u Podgorici održan 26. decembra 2024. Naša namjera je bila jasna – pobuna protiv svakog vida nasilja. 

Nažalost, ne dugo nakon formiranja  grupe dogodio se zločin na Cetinju. Naša reakcija da se ponovo okupimo bila je instinktivna, cilj, još jednom - pobuna protiv svakog vida nasilja, ovog puta dodatno nadojena ogromnim bijesom i tugom. Naša zemlja još jednom nije uradila ništa da spriječi stradanja nedužnih. Osjećali smo krivicu što kao društvo ranije nijesmo reagovali da spriječimo ovakav zločin u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće.

Na protestu 16. januara ponovo ćemo tražiti ostavku ministra unutrašnjih poslova i potpredsjednika Vlade za bezbjednost i odbranu. Tražićemo  demilitarizaciju društva, oduzimanje i uništavanje ilegalnog i skrivenog oružja, kao i revidiranje svih dozvola za posjedovanje oružja. Dopunićemo zahtjev koji se odnosi na bolje funkcionisanje policijskih strukura, tražićemo i poboljšanje brige o mentalnom zdravlju, ali i nove politike koje se tiču i prevelike centralizacije naše države. Svakako, tačni zahtjevi biće objavljeni uskoro.

Porast nasilja, materijalnog i kulturnog siromaštva, kao i pogoršanog mentalnog zdravlja trenutno pogađa čitavu državu, ali je najočigledniji u gradovima u koje se već decenijama ne ulaže dovoljno. Zato ne možemo tvrditi da je slučajnost što se masovno ubistvo po drugi put u periodu od tri godine dešava na Cetinju. Razlozi međutim nijesu mentalitet, demoni ni podzemne vode, već višedecenijska politička stvarnost u kojoj nas svakodnevno političari svih partija zamajavaju pitanjima nacionalnosti i religijskog opredjeljenja. Za to vrijeme se na Cetinju, u Bijelom Polju, Andrijevici, Plavu, Beranama samo otvaraju nove kafane i kockarnice – fabrike za nesrećna lica koja su, nažalost, do sad unesrećile stotine crnogorskih domova. 

Umjesto da pronalaze način da ožive gradove, da obezbijede nova radna mjesta, nove škole, vrtiće i da ulože u domove zdravlja, naši političari se bore hoće li na čelu ministarstava biti više pripadnika ove ili one nacionalnosti. Važno im je kojim će pismom biti ispisano policija na službenim vozilima, i koliko će zaposliti partijskih vojnika. Stičemo utisak da oni koji kreiraju takvu političku stvarnost naše zahtjeve ne razumiju, ili ih se plaše.

Ovaj zločin je posljedica urušenog sistema, nepromišljenog i neodgovornog djelovanja vlasti koja nakon zločina koji se dogodio 2022. u Medovini nije ponudila dugotrajno rješenje problema mentalnog zdravlja crnogorskog društva. Našoj vlasti je lako da i ovaj zločin proglasi nesrećom, djelom monstruma ili medicinskog fenomena, ali mi smo svjesni da se monstrumi  ne rađaju, njih stvara sistem koji osobe sa psihičkim tegobama demonizuje, šikanira, odbacuje, neadekvatno se bavi ili se uopšte ne bavi njima. Nazivajući zločinca – monstrumom, skidamo odgovornost sa sistema koji ni na koji način ne ohrabruje brigu o mentalnom zdravlju svakog pojedinca. 

Huškačka politika, nepreuzimanje odgovornosti, korumpiranost, kriminal i nacionalizam jesu bolesti od kojih naše društvo decenijama pati. Svjesni smo da zbog neistina koje je partija Demokratska Crna Gora iznijela, postoji i određena grupa građana/ki koja sumnja u naše namjere. Traume koje je tridesetogodišnja vladavina Demokratske partije socijalista ostavila su duboke i razumljive. I sami ih još uvijek nosimo. U očima nas studentkinja i studenata ove grupe svaka se politička partija mjeri istim aršinima. Kako bismo zaliječili traume i postigli istinske reforme mi moramo pozivati na odgovornost sve one koji svojim političkim djelovanjem kroje našu budućnost. 

Članovi naše grupe su minulih dana javno šikanirani i omalovažavani, dok su djevojke koje su govorile na protestu dobijale poruke prijeteće i nepristojne sadržine. Tako su crnogorski političari još jednom ugrozili naše živote i našu bezbjednost. Ali neće nas zastrašiti, jer smo u ovome udruženi i čisti, što velika većina građana već prepoznaje. Naše oružje su ljubav i empatija! Zato svoju borbu nastavljamo kako jedna od naših najboljih kritičarki reče: „Samo pametno, empatično, otvoreno, strpljivo i hrabro!“  

Još jednom beskrajno hvala vama, našim građanima i građankama, što stojite uz nas! 



Na protestu 16. januara ponovo ćemo tražiti ostavku ministra unutrašnjih poslova i potpredsjednika Vlade za bezbjednost i odbranu

saopštenje

Kamo Śutra: Ne odustajemo od zahtjeva i nastavljamo borbu

Samo činjenica da u današnjem društvu protesti postaju sve frekventniji, govori o tome koliko je aktuelni sistem loše dizajniran za većinu. Zašto bi ljudi morali da se okupljaju u hiljadama, stotinama hiljada, kako bi nekolicini političkih aktera dali na znanje da nešto treba da se uradi ili da nešto ne treba da se uradi? Ovo jasno pokazuje da ne postoji adekvatan, direktan i efikasan način uticaja na donosioce odluka, tj. na ljude koji nas predstavljaju u političkim tijelima.

Ukratko, naš spas se nalazi u decentralizaciji, tj. vraćanju ingerencija i vlasti manjim zajednicama i lokalitetima kako bi upravo one donosile odluke na temelju svojih lokalnih potreba. Međutim, trenutno se nalazimo više političkih kilometara daleko od takvog cilja. Naši prvi koraci ka redizajnu sistema moraju početi od uspostavljanja manjih mehanizama direktnog uticaja. Neki od njih su i (rangirani po logici prioriteta uspostavljanja):

1 )  Mogućnost da ljudi direktno biraju svoje predstavnike imenom i prezimenom, umjesto da glasaju za političke etitete kao što su stranke, i pokreti — to uključuje nezavisne kandidature. 

Ovo je u suštini koncept otvorenih lista koji bi se trebao primjeniti i na nivou gradova i na nivou države. Znači, ljudi direktno biraju odbornike, gradonačelnike, poslanike, premijera, a ne samo predsjednika. Koncept otvorenih lista je već uveliko pristuan širom svijeta.

2 ) Izborno finansiranje političkih subjekata bi trebalo biti ukinuto, jer ono ugrožava poziciju lokalno prepoznatih individua, tako što artificijalno ističe anonimuse koji jako često pribjegavaju populizmu kako bi u što kraće vrijeme okupili neki vid popularne podrške.

3 ) Takođe, mora se omogućiti građanima da mogu efikasno i direktno, uz prethodno definisan broj potpisa, anulirati zakonske akte ili ih proglasiti važećim, bez potrebe da ih politički akteri razmatraju i vijećaju. 

Ovakav mehanizam konačne peticije treba da zamjeni potrebu za protestima. Ako građani nešto žele u većem broju, tu više nema prostora za čekanje. Broj potpisa se može definisati ustavno i može na primjer zavisiti od nekog smislenog procenta generalne izlaznosti na izborima.

Mehanizam koji predlažem ima uporište u postojećim praksama direktne demokratije u svijetu. Na primjer, u Švajcarskoj postoji sistem fakultativnog referenduma, koji građanima omogućava da ponište zakon usvojen u parlamentu ukoliko prikupe 50.000 potpisa u roku od 100 dana, nakon čega slijedi glasanje na [referendumu](https://www.ch.ch/en/political-system/political-rights/referendum#cantonal-and-communal-referendums). 

Slično tome, u Italiji građani mogu inicirati [abrogativni referendum](https://www.britannica.com/place/Italy/Political-process#ref318138) kako bi ukinuli zakon, što zahtijeva podršku 500.000 birača ili pet regionalnih savjeta. U Kaliforniji, SAD, postoji sistem poznat kao [ballot initiatives](https://oag.ca.gov/initiatives), koji omogućava građanima da predlože, izmijene ili ukinu zakone prikupljanjem potpisa koji predstavljaju 5–8% glasova s prethodnih izbora za guvernera.

Ono što naš predlog čini jedinstvenim jeste njegov automatski karakter — zakon bi se ukidao ili usvajao čim građani prikupe potreban broj potpisa, bez potrebe za dodatnim političkim odlukama ili referendumom. Ovaj pristup bi značajno ubrzao proces i dao građanima neposrednu zakonodavnu moć, čime bi se eliminisala potreba za protestima i osnažila njihova politička agencija.

4 ) Dodatno, i uvezano za prethodnom tačkom, poluga građanske moći koju treba omogućiti jeste da, ukoliko građani žele da smijene nekog od svojih predstavnika vlasti tokom mandata — bez obzira da li je biran direktno ili od strane političkih aktera — to takođe mogu učiniti ako skupe dovoljan broj potpisa. Svi znamo da je izuzetno lako uticati na individuu prijetnjama, mitom i sličnim sredstvima, i to mora biti prepoznato kao stvarnost sa kojoj ćemo se kontinuirano suočavati. Kao društvo treba da prihvatimo da će uvijek biti pokušaja malignog uticaja na pojedinca, koji će biti pod velikim pritiskom da donese odluku protiv svoje volje, ne bi li zaštitio sebe i svoje najbliže. 

Upravo zbog toga moramo imati mehanizme da takvu osobu možemo ukloniti i postaviti nekog drugog na njeno mjesto — čime zadajemo jak udarac isplativosti takvih manipulacija.

Mehanizam za opoziv političara prisutan je u različitim oblicima širom svijeta. U Evropskoj uniji, mehanizmi opoziva su ograničeniji, ali postoje značajni primjeri na lokalnom nivou. U Slovačkoj, građani mogu inicirati [opoziv gradonačelnika ](https://www.te.gob.mx/vota_elections/media/files/760a32fa2394afc.pdf)ili drugih lokalnih zvaničnika prikupljanjem potpisa od 30% registrovanih birača u dotičnoj opštini, nakon čega slijedi lokalni referendum. U pojedinim kantonima Švajcarske građani mogu tražiti opoziv izabranih zvaničnika kroz [direktno glasanje](https://www.te.gob.mx/vota_elections/media/files/760a32fa2394afc.pdf). Van Evrope, Kalifornija, SAD, omogućava opoziv na državnom nivou, dok u Latinskoj Americi Venecuela i Kolumbija nude mehanizme opoziva lokalnih i nacionalnih zvaničnika nakon prikupljanja dovoljnog broja potpisa.

Nakon što uspostavimo ovako direktne uticaje građana na moć, tek tada možemo pričati o planskoj decentralizaciji, raspodjeli odgovornosti na lokalne institucije, kao i boljoj organizaciji odgovornosti unutar tih institucija.

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je sam dizajn sistema ključan za oblikovanje društva. U sistemu obrazovanja na primjer, ocjena je postavljena kao glavni pokazatelj uspjeha. Shodno tome, gro studenta će se fokusirati na načine kako da postignu što bolje rezultate sa što manjim naporom, zanemarujući stvarne vještine i znanje. Slično tome, u svijetu u kojem se centraliziraju moć i sredstva, novac postaje glavna metrika života, a sama umjetnost i ljepota življenja postaju sekundarni.

Kada ne postoji mogućnost direktnog uticaja građana na vlast, onda se krivično-pravni sistem jednostavno pretvara u instrument zaštite privatne svojine i interesa kapitala, a ne u zaštitu zajednice, i to sve na račun te iste zajednice. A ako jedan sistem ne služi većini koja u njemu živi, nema apsolutno nikakvog razloga zbog čega bi takav sistem trebao i da postoji.

Temeljne i duboke promjene nemoguće je ostvariti, a još teže održati, pod teretom malignih pritisaka koji su se ukorijenili do te mjere da je osjećaj značaja individualnog glasa gotovo nestao, približavajući se opasnom nihilizmu. 

Ovakav sistem neumoljivo gura ljude prema granici gdje im jedino preostaje fizička samoodbrana kao posljednje utočište. Zbog toga je od presudne važnosti postaviti jasan i odlučan ultimatum: građanima se mora hitno omogućiti pristup direktnim instrumentima za uticanje na odluke i kontrolu vlasti. Ukoliko se to ne dogodi, društvu ne preostaje ništa drugo osim da se suoči s neizbježnom eskalacijom — gdje fizička samoodbrana više nije izbor, već neminovnost.

*Cijeli tekst pročitajte* [ovdje.](https://medium.com/@3MinutesToMidnight/inteligentni-dizajn-fb448a9509dd) 

Mehanizam za opoziv političara prisutan je u različitim oblicima širom svijeta, treba ga samo prilagoditi na lokalu

inteligentni dizajn

Kako brže i lakše smijeniti funkcionera

Kad se u decembru 2024. na zgarištu kuće Balijagića  u Banjem Selu kod Bijelog Polja vještak elektro struke isprsio i rekao da je uzrok požara kratak spoj, Crna Gora je ušla u krug vračanja. Magijsko servisiranje velike traume koja je ostala nakon dvostrukog ubistva Alije Balijagića moglo je da počne. 

Kao što je kuća masovnog ubice Vuka Borilovića planula na ljeto 2023. godine i dom Balijagića je gorio do zore. Plemenski običaji su namireni a drevno spaljivanje zarad pročišćenja, koje su ljudi praktikovali još u kasnom neolitu, zgodno je objašnjeno elektrikom. 

Sve do Srednjeg vijeka spaljivale su se kuće zločinaca, a običaj se zadržao i kasnije, tamo gdje nema vjere u kaznu od države. Kletva i plamen na taj način postaju mjesto okupljanja kolektivne mašte koja može odahnuti tek onda kad se stvar razriješi vatrom. Olakštanje traje kratko, naročito tamo gdje dobace srpski tabloidi, pa nad spaljenim domom Borilovića anonimni sagovornik Kurira zapita je li spaljivanje uvod u krvnu osvetu.
 
Sujevjerje i vradžbine su sastojak od kojeg se tribalne zajednice hrane. Nije to crnogorski ni balkanski specifikum, i takozvana napredna društva daju sebi oduška, kao kad je demolirana kuća serijskog ubice Džefrija Damera. Nekad je strah toliko jak da se čak i u tzv. naprednim zajednicama probudi duh plemenske odmazde, sa kojim Crna Gora vjekovima živi. 

Nakon tragedija na Cetinju lansiraju se priče o prokletom gradu, otvaraju se širom treća oka kako bi se obujmila suština zločina.  Kad se nađemo u vradžbinama, na korak smo od epske fantastike. A kad smo u epskoj fantastici na korak smo od balkanske politike. Od vradžbine  do politike mnogo je manje prostora nego što mislimo, a vatra je stari signal nacionalne budnosti.

Nisu se mrtvi ni sahranili, iza ugla je izašlo nacionalno i vjersko ruglo kao navodni motiv masakra. Ono što je uradio Vučić usred potrage za Balijagićem kad je povezao njegov zločin sa sa pokoljima davnih vremena, danas čine svi koji svjesno ili nesvjesno nacionalno politizuju masakr. 

Bez milosti prema žrtvama IN4S-ov anonimni operativac mudruje ispod [naslova](https://www.in4s.net/video-masovna-ubistva-u-crnoj-gori-nacionalna-netrpeljivost-kao-pokretac-nasilnih-tragedija/) - Masovna ubistva u Crnoj Gori: Nacionalna netrpeljivost kao pokretač nasilnih tragedija? Uz članak ide  video izjava supruge ubijenog prije dvije i po godine. Mnogo su zabrinuti iz IN4S-a pa kažu da “masovna ubistva u malim sredinama, posebno kada su motivisana nacionalnom netrpeljivošću, predstavljaju ozbiljnu prijetnju društvenoj stabilnosti”. Jednako su bili zabrinuti kad su javljali da u Crnoj Gori počinje građanski rat, i da paravojska iz Ukrajine stiže da brani vlast Mila Đukanovića. 

Sa druge strane pisac Milorad Popović ubicu sa Cetinja profiliše kao fanatika SPC, uz veliku ogradu da nacionalno i vjersko nisu motiv zločina, nego pisac sve to iznosi da ilustruje bijednu poziciju suprotne strane koja zločin koristi za propagandu. Popović svoj nalaz o ubici daje *en passant*, kao da ne zna da će od cijelog [intervjua](https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/393503/crnogorski_pisac_milorad_popovic_za_sb_za_masakr_na_cetinju_odgovorna_je_vlast_u_podgorici_i_njima_su_krvave_ruke.html) za Slobodnu Bosnu zakonima medijske aritmetike ostati samo to od čega se ograđuje. 

Nisu ubice bile u mentalnoj krizi, dakle, ne postoji socijalni kontekst, nisu imali zdravstveni karton, nisu imali privatne okidače, psihološke predispozicije, nego su prosto ubili djecu, žene i prijatelje jer su bili politički ostrašćeni. To nam kaže IN4S. A Popović naravno to ne misli, ali mora da naglasi kako je ubica bio “bezmalo fanatični vjernik SPC”, koju uzgred direktno krivi za ambijent koji je doveo do ubistva. 

Sve to mora da se saopšti trećeg dana žalosti, u trenucima kolektivnog straha. Zajednica koja još spaljuje kuće ubica sujevjerno traži zaštitu viših sila. IN4s je tu da je zaštiti, a Popović da objasni. Vještaci društvenog miljea zakleti na istinu, taman kao oni iz Bijelog Polja što su u kući Alije Balijagića pronašli kratki spoj. 


Nisu se završili ni dani žalosti nakon masakra na Cetinju, počela su nacionalna i vjerska vještačenja 

budnost nacije

Dani kratkog spoja

Birajući Fejsbuk kao medijum svoje političke propagande, svodeći svoje proglase na montiranje mimova i upotrebu emotikona, Demokrate Crne Gore državnu politiku za koju odgovaraju svode na privatni prostor jedne društvene mreže. 

Nepotpisana saopštenja, aljkave montaže i pastiši kojima brane svoje lidere otkrivaju suštinu jednog nedemokratskog i anonimnog svijeta u kome format nije važan. A kako u politici sve zavisi od formata, odnosno forme, to znači da nam Demokrate iz papuča i bademantila, preko kokica, ili iz spavaće sobe, uređuju politički prostor kojim vladaju ni manje ni više nego potpredsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova. 

Tako se od državnog novca koji se ulaže u partije širi tabloidna primitiva, ratoborni prč u danima žalosti i dolazi do paralelne realnosti u kojoj se Demokrate gube. Vjerujem da su izgubljeni, jer kako drugačije objasniti da momčad u danima žalosti i šoka kad se oplakuju žrtve masakra na Cetinju sami sebe predstavljaju kao najveće žrtve, samo zato što je neko pozvao na njihovu odgovornost. 

DPS je bio drugačiji – postojala je dobro uigrana, nešto sporija ali fanatična armija jastrebova po redakcijama koji su doslovno zastupali interese vođe. Svodeći odnos sa građanima na Fejsbuk, Demokrate iz svoje privatne sfere koju ne poznajemo, iz svojih zatvorenih partijskih katakombi pumpaju žutilo na koje se ne može ni referisati. Dok ste jedan režimski DPS medij mogli definisati zvaničnim jezikom struke, ovdje se već diramo ispod stola, Demokrate nas vode u svoje vešeraje i podrume, gdje se rađa vrcavi duh njihovih partijskih saopštenja. 

Zapravo je riječ o strategiji razgradnje države i građana, dakle međuodnosa koji je zasnovan na odgovornosti i etikeciji koja koliko je moguće pokušava da normira zvaničan ton na kome se jedno društvo može graditi. Naprotiv, Demokrate crtaju strelice, oponašaju kurire i informere, umeću jebozovnu muziku i partijski argo ispod svojih montaža, te skriveno iza kolektivog potpisa vrijeđaju građane, pozivaju na budnost i suštinski — šire paniku. 

U danima nakon masakra ta vrsta panike nije ništa drugo nego korak do destabilizacije. Zašto zaboga to rade sa pozicija vlasti? Iz straha, moguće, i zato što se nadaju da cijeli proces kontrolišu, da ga mogu okrenuti u svoju korist. Ipak, politika je malo komplikovanija rabota i ovakvo paramedijsko ponašanje okreće javnost protiv samih Demokrata. Ovog puta ne zbog mafije, srpstva, crnogorstva, nego zato što postoje neke nepisane granice ispod kojih se jednostavno ne ide. Kad su dani nacionalne tuge, prosto se ne baviš svojom guzicom.  

Demokrate valjda nisu u stanju da shvate da dizanjem graje zapravo samo pokazuju koliko je protest za smjenu ministra Šaranovića kulturno okupljanje, svedeno na zahtjeve koji su prikladni. Zahtjev da ministar podnese ostavku upalio je crvenu lampicu koja je partijsku družinu gurnula u borbeni moral, te ogolila fanatičnost. "Prodavci kirbija", kako ih nazva jedan prijatelj, sudaraju se sa realnim svijetom u koji nikad nisu zakoračili van stranačkog drila i seminara. 

Obrisi političke deluzije koju prodaju kao čast već se uveliko ismijavaju kao politička bizarnost. Parole "Časti mi", "Mir je naša nacija", sve te narodne nošnje u spotovima, ekumensko trućanje i militantna posvećenost kiču, samo su simptomi jednog političkog projekta zasnovanog na borbi protiv DPS-a, partije kojoj sve više liče. Zar nisu Šaranović i Bečić bez dana radnog staža ušli u svoje funkcije kao Bulatović i Đukanović? Nisu li Demokrate oni koji ističu svoju istorijsku misiju na isti način kako je činio DPS. 

Na kraju, to su dvije partije koje u svojim saopštenjima preprodaju mir u danima kad mira nema. A to je opasno. Protiv toga se ljudi bune, iz toga se rađaju nemiri. I da, zbog toga se, kad-tad leti sa vlasti.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/mxPrERxQRMM?si=p0CA8ZHmyDiU0xoL" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Demokrate valjda nisu u stanju da shvate da dizanjem graje zapravo samo pokazuju koliko je protest za smjenu ministra Šaranovića kulturno okupljanje, svedeno na zahtjeve koji su prikladni

demokratski

Prodavci kirbija

Pišem ovaj tekst kako bih iznijela komentare i predloge nakon protesta neformalne studentske grupe *Kamo śutra*, koji je organizovan u Podgorici 5. januara, a povodom zločina na Cetinju. 

Kao Cetinjanka nadam se da svi imamo isti cilj i mislim da bi bilo šteta da se raziđe ovo malo ljudi koji iskreno žele promjene. Da se to ne bi desilo, treba da budemo otvoreni i dobronamjerni i jedni druge učimo organizovanju političke i društvene akcije koju nije jednostavno iznijeti. 

Prva stvar koju bih naglasila je da protesti ovoga tipa moraju biti do detalja promišljeni i da nema nikakve štoperice sa kojom se takmičimo. Potrebno je više vremena da bi se razradilo sve važno, počevši od zahtjeva, preko strategije, odgovora na neispunjavanje zahtjeva, izrade postera, sve do tehničkih detalja, itd. Mislim da nema ozbiljnije teme od ove, pa se ozbiljno i uporno moramo s njom boriti, a ne sa rokovima sve brže i luđe virtualne stvarnosti koju diktiraju društvene mreže.

Ako uzmemo u obzir opseg boli i traume pod kojom Cetinje trenutno jedva diše, mislim da je trebalo sačekati da se porodice, bližnji i sugrađani žrtava koliko-toliko oproste od njih, onako kako dolikuje čak i u situacijama prirodne smrti, a ne ovog užasnog zločina. To je, po mom iskustvu i nakon razgovora sa ljudima na Cetinju, prvo što revoltira one nezadovoljne protestom. Prosto se čini bezobzirnim postavljati postere o mitingu dok nama u gradu svježe stoje plave plakate sugrađana. Mimo toga, brzanje u organizaciji se umnogome odražava na kvalitet poruke i izvedbe, što je već i organizatorima moglo postati jasno.

Druga stvar koju na žalost moram naglasiti jeste da zahtjevi protesta *Kamo śutra*, po mom mišljenju ne ulaze dublje u srž problema, koji je mnogo složeniji od smjena u policiji i građanskog obrazovanja na maturi. To je problem centralizacije *svega* u Crnoj Gori i depopulacije mnogih gradova sa izuzetkom Podgorice i nekoliko primorskih opština. Raseljavanje naših gradova vodi do devastacije svih kulturno/privredno/društvenih aspekata zajednica koje žive u tim sredinama, što se upravo dešava na mom Cetinju.

Mislim da je u ovakvim situacijama opasno promašiti suštinu, jer se od površnog i površinskog bavljenja stvarima hrane stavovi ljudi koji svode, već predugo, sve probleme u Crnoj Gori na pitanje *srpstva* i *crnogorstva*. Takvi kritikuju ovu vlast samo zato što je *srpska*, a ne zato što se u kritici traži odgovor na pitanja starija od ove ili one vlasti. 

Glavni problem Crne Gore, njen neravnomjeran razvoj, moramo da istaknemo jasno i visoko, kako bi svi koji imaju pretenzije na vlast morali njime da se bave ako do vlasti žele da dođu. Na taj način ih je jedino moguće onemogućiti da nam prodaju priče koje treba da nas zamajavaju i skrenu pažnju sa onog što je zapravo bitno.

Tako se i Cetinje predugo zamajava pričama o čojstvu i junaštvu iz nekih davno minulih vjekova, i narod se time hrani, dok grad polako umire. (Što smatram da je takođe jedan od važnih faktora koji doprinose ovakvim tragedijama: ta toksična muževnost koja se hrani stavljanjem Cetinja u ulogu *grada heroja crnogorstva*). 

Svakako da podjele koje potenciraju naši vodeći političari (i ovi sadašnji i oni prije njih) moraju prestati, ali platforma sa zatjevima da se to dogodi mora biti od solidnije građe. Razumijem da ovo može zvučati na momente apstraktno, ali mislim da nije ništa apstraktnije od zahtijeva protesta *Kamo śutra* poput "uspostavljanje policije u zajednici" i “policajaca sa kojima možemo razgovarati”.  Sve ovo treba diskutovati javno, te posložiti kristalno jasne zahtjeve koji gađaju višedecenijsku propast ovog društva, kako ne bi došlo do toga da čak i ljudi koji prisustvuju protestu, imaju prostora da ga pogrešno politizuju.

Ono što mogu reći kao Cetinjanka jeste da moj grad već odavno služi kao teren za *navijače Crne Gore*. To je grad za kojeg ti isti *navijači* nemaju ni malo empatije niti nas posmatraju kao prave ljude, sa pravim problemima, potrebama, sa pravom boli i traumom, nego očekuju od nas da, sa 12 sahrana, potrčimo kući da pišemo transparent i dođemo u Podgoricu na protest.

Posljednja stvar koju bih dodala, ali ne najmanje važna, jeste kritika postera u kojem se pozivaju *studenti i studentkinje*,  i *stručnjaci i stručnjakinje iz oblasti društvenih i političkih nauka*” da organizatorima upute svoje kritike, komentare i savjete. 

Iako podržavam želju za uključenjem i smatram da je to dobra ideja, izopštavanje ostalog naroda, smatram nepotrebnim elitizmom. Mislim da je takav pristup neukusan, s obzirom na to da je većina pogođenih ovom, a i prošlom, tragedijom dio radničke klase. A baš nam ti ljudi mogu najbolje objasniti, iz prve ruke, što je srž problema. Dakle, da se ne pišu zahtjevi iz pozicije turista na Cetinju, već kad se pomene školstvo da se ne zaboravi da Cetinju prijeti zatvaranje Gimnazije jer nema dovoljno đaka. Ili da se gradi stadion namjesto vrtića, dok svake godine nikne nova kladionica.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ca895e34-643a-452d-8fae-df305f400de2)
Više hiljada ljudi na protestu u Podgorici, foto: RTCG{.caption}

Razumijem da problem nadilazi Cetinje, ali nikako nije slučajnost  da se masovno ubistvo drugi put dešava baš u mom gradu. Baveći se izvorom možemo izliječiti i cijelo rječno korito. Ako bismo oporavili Cetinje, mogli bismo polako da krenemo, po istom šablonu, da oporavljamo druge male sredine koji su, isto kao Cetinje, decenijama aktivno devastirane. I da onda, samim tim, oporavimo cijelo crnogorsko društvo.

Saglasna sam sa organizatorima protesta da se nešto mora mijenjati, ali dajte onda da te promjene budu nešto što će uticati na sve nas, a ne samo na par privilegovanih ljudi koji su obrazovani, žive u glavnom gradu i nijesu na dnu društvene ljestvice. 

Valjda će neke od ovih iznesenih poruka biti od koristi, nadam se da ću se ośećati prijatno i ponosno da se priključim sljedećem protestu, kako ja, tako i dosta mojih sugrađana čije stavove i te kako cijenim i poštujem, iako nijesu nikad bili studenti ni studentkinje, ali su stručnjaci iz najvažnije oblasti za sve nas, čovječnosti.

Samo pametno, empatično, otvoreno, strpljivo i hrabro!



Raseljavanje vodi do devastacije zajednica koje žive u malim sredinama. To je ono što se dešava Cetinju

područje borbe

Pismo sa Cetinja: Naši gradovi umiru, borimo se za njih

Porodično nasilje sa upotrebom vatrenog oružja u Crnoj Gori je u “dramatičnom” rastu, o čemu svjedoče [istraživanja](https://www.seesac.org/f/docs/in-focus-armed-violence-monitors_1/In-Focus-Armed-Violence-Monitor-on-Firearm-Incidents-i_2.pdf) pod pokroviteljstvom Evropske unije i UNDP-a. 

[Centar](https://www.seesac.org/) za kontrolu malokalibarskog i lakog naoružanja u Jugoistočnoj i Istočnoj Evropi (SEECAS) objavio je da je Crna Gora u period od 2022. do 2023. godine sa dva (2) došla na 15 slučajeva nasilja u porodici povezanog sa oružjem, što je najveći statički skok među zemljama regiona.

Namjesto jednog slučaja gdje je oružje upotrebljeno protiv intimnog partnera u 2022. godini, naredne godine u Crnoj Gori je zabilježeno 9 takvih slučajeva, što u Centru karakterišu kao "oštar rast".

Prema nalazima istraživanja ove NVO sa sjedištem u Beogradu, Crna Gora je dio regionalnog trenda po kome se množe slučajevi u kojima se vatrenim oružjem prijeti ženama, a svaku šestu žrtvu (17 odsto) upotrebe pištolja ili pušaka u Crnoj Gori ubio je član porodice.

Koristeći zvanične podatke istraživači su dokazali da se u regionu duplo više pucalo po kućama, nego na ulicama. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b2e2ae3b-185f-4b38-8a8b-4b67c6d54570)
Oružjem na intimnog partnera, foto: SEECAS{.caption}

Sudeći po nalazima istraživača u Crnoj Gori se povećao broj zapljena lakog naoružanja ― broj oduzetih pušaka i malokalibarskog oružja sa 65 u 2022. povećao se na 75 u 2023. godini.

Iako su građani Crne Gore među naoružani kao rijetko gdje u Evropi, na domaćim univerzetima nema opsežnih istraživanja koja bi javnosti prikazala i tumačila trendove u ovoj oblasti. Ne postoji ni specijalizovana nevladina organizacija koja se kontinuirano i učinkovito bavi problemom kontrole privatnog oružja. 

Istraživanju SEECAS-a iz 2018. kaže da je 71 odsto ispitanika u Crnoj Gori ne bi htjeli posjedovati oružje. Ipak, iste godine, međunarodna agencija "Small Arms Survey" sa sjedištem u Ženevi iz objavila je da na svakih 100 stanovnika Crne Gore dolazi prosječno 40 komada lakog naoružanja. Njihove procjene su bile da u Crnoj Gori ima ukupno 245.000 komada oružja. Od tog broja preko 140.000 je nelegalno vatreno oružje.

Dana 1. Januara 2025. na cetinju se dogodio masakr kada je Aco Martinović ubio 12 ljudi, među kojima i dvoje djece.  

Bjelopoljac Alija Balijagić je 25. oktobra ubio dve osobe u kući u selu Sokolac kod Bijelog Polja. Cetinje je prije dvije godine pogođeno prvim masovnim ubistvom koje je počinio Vuk Borilović kad je ubio deset a ranio šest sugrađana.



Istraživanje ipak kaže da 71 odsto ispitanika u Crnoj Gori rađe ne bi posjedovali oružje

statistika u crnoj gori

Dramatičan rast upotrebe oružja u porodičnom nasilju

Drugo masovno ubistvo na Cetinju u dvije i po godine trauma je od koje se zajednica teško oporavlja. Ponovljeni zločin, ponovno ubistvo djece, bliskost žrtava i ubica, neki su od faktora koji povezuju dva zločina u svireposti i težini. 

Lokalna zajednica je nakon prvog masovnog ubistva 2022. godine, kad je Cetinjanin Vuk Borilović ubio deset i ranio šest osoba, dobila deklarativnu podršku i *ad hoc* psihološka savjetovališta. Ipak, dugoročnog plana mentalne njege i tretiranja posttraumatskog poremećaja (PTSP) nije bilo. 

Nakon 1. januara 2025. kad je Aco Martinović ubio 12 ljudi, među kojima dvoje djece i tri žene, zajednica na Cetinju i u Crnoj Gori suočava se sa obnovljenim strahom koji je veći zbog povezanosti ljudi u malim sredinama.

Američki psiholozi su imali dosta prilika da prouče kolektivne socijalne i psihološke obrasce nakon masovnih ubistava u toj zemlju. Profesor Jonathan S. Comer, PhD, psiholog i psihijatar sa Međunarodnog univerziteta Florida kaže da čak i ljudi koji su daleko od masovnih ubistava mogu doživjeti anksioznost i psihičke smetnje, što je povezano sa medijskim prenosima.

Veza medijskog prenosa i traume je jasna, pa psiholozi nekad savjetuju preživjelim i blisko povezanim sa žrtvama da ne prate medijske sadržaje. Naučno je potvrđeno da su ljudi koji su previše vremena proveli uz medijske izvještaje terorističkih napada sami doživjeli simptome akutnog stresa.

Američko udruženje psihologa (APA) upozorava da s vremenom, preveliko medijsko praćenje vijesti o masovnom nasilju može podstaći [ciklus stresa](https://www.science.org/doi/10.1126/sciadv.aav3502). Ta stalna zabrinutost, poznata kao „perseverativna kognicija“, narušava zdravlje a nekad vodi u kardiovaskularne probleme.

Ljudi koji su preživjeli prvo masovno ubistvo na Cetinju 2022. godine pod posebnim su pritiskom ovih dana, jer oni sa istorijom traume skloniji su simptomima PTSP-a nakon novog izlaganja. 

Fizička blizina incidentu takođe nosi veći rizik od problema sa mentalnim zdravljem. Jedno [istraživanje](https://www.pnas.org/doi/10.1073/pnas.2000804117) 44 školska ubistva pokazalo je da je upotreba antidepresiva porasla više od 20% među mladima koji su živjeli na manje od 8 kilometara od mjesta pucnjave, u odnosu na one koji su živjeli 16 do 24 kilometra daleko. Naravno, psihološka blizina važan je faktor — stepen u kojem se povezujemo sa drugom osobom ili događajem dodatno povećava rizik od simptoma PTSP-a.

**OTUPITI NA SMRT**

Ipak, reakcije na masovne zločine koji se ponavljaju su različite. Dok neki ljudi stalno brinu, mnogi su iscrpljeni zbog naizgled beskonačnog ciklusa nasilja koji brzo prolazi kroz medije i javnu diskusiju.

„Ne postoji jedan način na koji ljudi doživljavaju ove tragedije, i nema jedinstvenog odgovora“, kaže dr Roxane Cohen Silver sa Univerziteta Kalifornija. „Jedna osoba može biti jako pogođena događajem, dok druga možda uopšte nije zabrinuta.“

Istraživanja kognitivnih psihologa pomažu da se shvati zašto su neki ljudi na emocionalnoj distanci, odnosno u stanju otupljenosti. Paul Slovic, doktor psihologije na Univerzitetu u Oregonu, i njegove kolege pokazali su da u mnogim slučajevima, matamatički gledano, što više ljudi pogine u incidentu masovnog nasilja, to manje brinemo. Oni ovu pojavu nazivaju „smrtonosnom aritmetikom saosjećanja“.

Istraživači tvrde da intuicija ljudi u pogledu saosjećanja sa žrtvama nasilja ne reaguje dobro na statistiku i ne raste proporcionalno. Drugim riječima, užas koji su ljudi osjetili kad je 19 djece i dvoje odraslih ubijenu u jednoj školi, nije 21 puta veće od onog što ljudi osjećaju kada je jedno dijete ubijeno. 

Slovic i drugi psiholozi nazivaju ovo smanjivanje emocionalne reakcije „psihološkom otupljenošću“.

Istovremeno, ljudi često imaju lažan osjećaj bespomoćnosti pred vrlo velikim problemima, što može dovesti do pasivnosti i povlačenja. U jednom [istraživanju](https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0100115), učesnici koji su vidjeli statistiku o veličini krize gladi u Africi donirali su oko polovinu manje novca od onih koji su vidjeli fotografiju jednog djeteta u nevolji.

„Ako mislimo da je problem nerješiv, onda ima smisla da mu ne posvećujemo pažnju, jer čovjeka uznemirava da se bavi stvarima koje ne može popraviti“, kaže  Slovic.

Na kraju, istraživanja pokazuje kako ljudi često imaju problema da donesu odluke u složenim situacijama. U slučaju američkog zakona o oružju, na primjer, to dovodi do pasivnosti i političkog *statusa quo*. 

Vrijeme prolazi, sjećanja blijede i ako ne vide neki napredak, ljudi preusmjere pažnju negdje drugo. Američka istraživanja su pokazala da podrška strožim zakonima o oružju raste neposredno nakon masovnih ubistava, ali [opada ](https://psycnet.apa.org/record/2020-66289-001?doi=1)za nekoliko sedmica

„Naš um nas vara da ne reagujemo dovoljno na najvažnije probleme na svijetu, uključujući masovno nasilje“, rekao je Slovic. „Ali kad se desi jedan od tih događaja, imamo prozor mogućnosti kada su ljudi budni, emocionalno angažovani i motivisani za djelovanje.“

*Korišćene informacije sa sajta* [APA](https://www.apa.org/monitor/2022/09/news-mass-shootings-collective-traumas){.caption}



Američka istraživanja su pokazala da podrška strožim zakonima o oružju raste neposredno nakon masovnih ubistava, ali opada za nekoliko sedmica