Država nije mehanički sat nego sinergija ljudi, pa je važno otvarati pitanja vrijednosti i simbola koji ljude pokreću. Jedan drug kaže, njemu je najvažnija vladavina prava, a nije ga briga za četnike i veličanje ratnih zločina. I meni je važna država prava, sve dok počiva na prećutnom dogovoru da su ljudi rođeni jednaki. Ako taj dogovor pak odredi da je neko višeg ranga, jer je iz preče nacije, čistije krvi  – onda imamo posla sa pravnom legitimacijom nasija. Ili kad muž prebije ženu, taj prećutni dogovor može glasiti da je batine zaslužila. Ili kad maltretiraju novinare, itd. 

Granica uzbune u primjene propisa je diskreciona i ona je snaga pravne države. Lični integritet sudije i tužioca je sama pravna država, a snaga da se djeluje sa pozicija pojedinca je pravo. Svi zakoni i instituti ne znače ništa, ako javni diskurs podmuklo podržava nasilje i veliča zločin u ime kolektiva. Ako se naokolo prostru kolektivni identiteti bazirani na krvi ili misticizmu, sami čovjek kao fikcija pravne države ostaće bez vazduha i slobode da diše. Držimo li ga stalno u uzbuni, izazivanjem nemira i vjerske pokore, on će se u većini slučajeva povući ili slomiti. Zato su i ekonomija i pravna norma tek servis u rukama onih koji pokreću političke procese – preko ideja i simbola. Ekonomija je „apsolutno korisna, čista služba, puka korisnost“, kako kaže Giorgio Agamben i dodaje: „kao takva ne može ni znati ni odlučiti čemu bi trebala služiti“. 

Dakle, softver je ideologija, ono što pokreće i uvezuje novce, regule i narode. Drugi je problem što je i termin "narod" prevaziđen a naš lokalni softver dozlaboga zastario. To samo podsjeća da ga se mora obnoviti u skladu sa pravcem koji određuje nekakav minimalni humanitet. A taj minimalni humanitet smo imali, obrni-okreni, u nekoliko decenija stare Jugoslavije. Tada je crnogorsko društvo u skokovima uhvatilo priključak sa svijetom, makar donekle, makar sporadično, ali sa jasnim vrijednostima koje danas žele da satru. 

Poenta je – kad lansiraš četništvo kao kolektivnu histeriju, okrenuo si brod u pravcu iz kojeg te nijedna pravna država ne može spasiti. I to ne zato što nije bilo dobrih četnika i nevinih žrtvi partizana, nego zato što je riječ o agresivnoj politici etničke ucjene i prinude koja se od Drugog svjetskog rata na ovamo potvrdila i devedesetih. Pa ako je nekome daleko Sutjeska, neka se sjeti Prijedora ili Foče. Poslije toga, neka mi neko kaže da unošenje kipa ratnog zločinca u crkvu nije zločin, da pored Sina Božijeg stoji Pavle Đurišić. I da će nas pravna država, kao da je živo biće sačuvati od pojačanog i osmišljenog potapanja normale, neskrivenog stranog uticaja i veleizdaje odozgo. Sve to mogli smo vidjeti prije neki dan u selu Gornje Zaostro kod Berana kad su zločinca unijeli *na kant* u sigurnu božiju kuću .

Razumijem da sve djeluje kao karikatura, i sam svjestan da većina ljudi misli samo na dobro porodice i miran san, ali kad ekstremisti zajače, osvajaju prostor predviđen za dobre i samirne ljude. Politički centar je dobio šansu da se rodi u Crnoj Gori nakon 2020. i nije se rodio. Jaka ljevica se nije stvorila. Veliki prostor je otvoren za upliv ekstremizma zdesna. Taj prostor branimo, taj prostor bi trebalo da bude i crkva, i žao mi je što nijedan pop ovih dana nije rekao – ne može, ljudi! Ovo nije dobro! Zato je važno prepoznati da je veličanje notornog koljača jedna vrsta disciplinovanja pastve. Udara se preko mjere, bira se opaki koljač iz prošlosti, da se pošalje poruka "svojima" – vjernicima, Srbima, pravoslavcima – *ovako ćemo, braćo i sestre, je l' neko ima nešto protiv?*

Dobio sam ovih dana poruke čitalaca koji kažu: ja sam Srbin, ali ovo ne podržavam. Ti glasovi su dragocjeni i oni nam trebaju. Bivša vlast je formatirala svoju poželjnu srpsku opoziciju kroz delikventske figure i kozački trans, zato je potreban svaki glas razumnog čeljadeta u Crnoj Gori, koje neće dozvoliti da njegov identitet kroje najgori.

Pogledajte primjer Zete, hiljade ljudi predstavlja jedan klovn koji liči na Kočićevog junaka na drogama. Taj provincijalizuje, unižava i žigoše jednu bogatu geografsku oblast i sve njene ljude. Neka većina glasa za tog našeg Pipuna, dabogda, ali Zeta je mnogo više i bolje od toga. I svi to znaju, i oni koji koriste situaciju da love i oni koji se osjećaju kao lovina.

Da zaključim - crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci. Pritisak o kojem se rijetko govori a koji trpe ljudi srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere kojima se šalje poruka da kleknu i poljube kamu. Oni znaju, oni osjećaju i vide zlo vrijeme, ali nemaju politički alat da to iskažu. Njih treba imati na strani crnogorskog građanskog projekta. Zato odgovor ne smije biti nekakav kontra-nacionalni ekstremizam, nego postojana odbrana postulata slobodnog društva. 

Šta to znači, na žalost, ni u svijetu više ne znaju, kriza smisla je globalna, što cijelu stvar čini dodatno teškom, uznemirujućom, opasnom. 


Crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci

obožavanje koljača

Disciplina kičme

Stvari su se u Crnoj Gori toliko raščistile da su crkveni oci unijeli  bronzanog idola, vojvodu Pavla Đurišića u crkvu. Uradio je to Metodije, mladi episkop SPC, zvijezda u usponu, čovjek koji je bistu ratnog zločinca u selu Gornje Zaostro kod Berana najprije otkrio, a onda uz himnu Srbije seljanima preporučio za kumira, mučenika i sveca.

Na istom su slavlju potom napadnuti novinari Pobjede i Vijesti, iskusne kolege Stevo Vasiljević i Boris Pejović, koji su maltretirani i udarani. Vasiljevića su četnici - ali bukvalno ljudi odjeveni u četničke uniforme, sa šubarama - vukli do nekog šatora i slomili mu dio radne opreme.

Zašto fašizam uvijek završi u nasilju, pitanje je za filozofe. Mogu samo kratko reći da se fašizam i rađa u nasilju, da on jeste politika nasilja. Zato je dobro što su se stvari ovako raščistile, da jedan glavar SPC djelom razbuktava nasilje i podiže izdajnički stijeg kvislinga u ime cijele crkve. 

Iako nedostojna i bijedna seoska zabava, skup u Gornjem Zaostru je pokazao da građani Crne Gore ne moraju da brinu, jer je sve u njihovim rukama. Prosto je – ako treba da pobijedi politika tabadžija, krvnika i crnih kapa, pa onda neka tako bude! Neka Crna Gora krene u tom smjeru koji je ravan propasti, ali demokratski garantovan većinom. Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji. 


Taj će nered biti sve veći, što se budemo više igrali istorijskih tumačenja i popovanja. Fariseji bi to i htjeli, da jedan suštinski kriminalni politički polet uvedu u legalne tokove, da se zloglasni koljači predstave kao ratni simboli i martiri, kako bi se iz te fikcije crpila logika straha u sadašnjosti. Jer niko ne govori o 1943. godini zbog prošlosti, tema je budućnost i sadašnjost zemlje koja treba da prelomi između dvije opcije. Jedna opcija je vjerski nacionalizam, unitarizam i revizija prošlosti po mjeri bjesnila koje se promoviše sa oltara, a druga je opcija da se tom istom crnom bauku skrši vrat.

Biće to teško izvesti na izborima dok god postoji ozbiljna kriminalna sprega koju sponzoriše i beogradski režim, biće teško i zato što je politička ponuda škart, a međunarodna liberalna demokratija u grifu istog tog crnog fašizma. Ali građani prosto moraju istupiti, izolovati Demokratski front, satjerati ga u ćošak. Takođe, ljudi moraju pritisnuti svoje lidere, posebno one manjinskih naroda, da ne prave saveze sa fašistima. I u tom slučaju biće teško, jer su kriminalci već zadužili svoja oružja, neformalne bande čuvaju i samog predsjednika Skupštine, što je samo vrh ledene šubare koja pluta polako ali pouzdano. Vidjeli smo, bratanac je čuvao Andriju Mandića, mladić je osuđivan, pa kad je zapucao na civile, istražni organi nisu mogli da pronađu radni ugovor. Još jedna odlika fašističkih grupa, krvna hijerarhija i tribalni prenos ovlasti.

Na kraju – crkva. U monaškom životu poslušnost je vrlina iz koje pustinjaci crpu  podvižničke snage. Ali ako misliš o crkvi kao društvenoj instituciji, onda bilo koja vrsta poslušnosti i skrušenosti nije vrlina nego najopasnija toljaga koju neko konačno mora baciti. Makar jedan predstavnik crkve, pop, ili popadija, morali bi se ovih dana oglasiti u ime Hrista, ako ne u svoje lično ime, i reći – unošenje totema Pavla Đurišića u hram Božiji je gadluk u kojem ne želim da učestvujem. 

Na žalost, ne očekujem da će se to desiti, jer ni Srpska crkva ne djeluje drugačije od totalitarno ustrojenih političkih sekti koje zakidaju misao u korijenu i oduzimaju pojedincu pravo glasa. Zato će mudrosloviti otac X, a kleti otac Y, obojica suštinski u istom čvoru, koji odoka možemo nazvati i omčom. Sve izgleda kao da je omča spremna, ili, kao što to reče dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković: "Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu (Crnu Goru) za mrtve nogare da se strovari na zemlju i pregrne lopatom zemlje." 

Moguće da je tako, ali postoji i drugi scenario – da većina u jednoj zemlji pokaže zrelost  i politički nađe izlaz iz bjelodanog nasilja u koje je fašisti vode. Bilo bi lakše da postoje nekakvi lideri na centru, ili ne daj bože snažna ljevica, ali i u nedostatku ozbiljnih političkih kapaciteta, sa ovim što imamo, kao društvo, nekako moramo izaći na crtu fašizmu, opet i opet. Sve drugo bi značilo da Crna Gora zapravo i ne treba da postoji kao državni garant i kultur-orijentir. U tom slučaju banda će nastaviti da klanja svojim kipovima, a narod da slavi svog krvavog boga, kojeg će nevjernima utjerivati batinom.




 Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji.

sprem'te se

Fašisti prešli liniju sa koje nema nazad

Izašao je dugo očekivani DC-jev blokbaster – novi Superman. Radnja filma se fokusira na planiranu invaziju koju Boravija planira da izvede nad Jarhanpurom. Imena navedenih država su izmišljena za potrebe filma.

Boravija je blizak saveznik Amerike, u kojoj konce iz sjenke vuče milijarder Lex Luthor, dok je Jarhanpur tradicionalno neprijatelj SAD-a, sa nacijom koja se guši u siromaštvu i civilnim stanovništvom pod rizikom izumiranja. Lex Luthor je, u dogovoru sa boravijskim predsjednikom Vasilom Ghurkosom, izvezao 80 milijardi dolara vrijednog oružja toj zemlji i čekao da sukob započne. Kasnije, pak, saznajemo da je od te svote novca mnogo značajnija teritorija koju Luthor treba da dobije kao čin „podjele plijena“ nakon izvršenog genocida nad Jarhanpurcima.

Dobro opremljena vojska, sponzorisana od strane američkog milijardera, krenula je na civilno stanovništvo zatočeno iza ograde. Predsjednik Boravije putem razglasa izgovara da Boravijci ne mogu biti mirni sve dok ulice ne budu preplavljene krvlju svakog Jarhanpurca.
Ali ovo nije tekst o zamišljenim konfliktima. Niti je Superman film o Boraviji i Jarhanpuru.
U pitanju je hrabri čin reditelja da ratove kritikuje u trenutku kada se oni događaju, a ne decenijama nakon – kada je to Holivudu prihvatljivo. Aluzije na Gazu su više nego očigledne.
Toliko očigledne da ridikulizacija (npr. selfiranje pored ubijanja), kao i hiperbola (globalna zavjera potpomognuta bogatstvom i propagandom) nemaju svoju umjetničku vrijednost. Već živimo u najgorem od svih svjetova, ne trebaju nam izmišljeni. U svijetu u kojem Izrael bombarduje punktove za humanitarnu pomoć, ukida pristup hrani Palestincima i izgladnjivanjem ubija djecu, za koju tvrde da bi svi do jednog postali divlji teroristi željni ubijanja Jevreja. Porodice su ubijane dok su stajale u redu za vreću brašna. Kolone gladnih gađane su ciljano kao „strateške prijetnje“. Gaza je suočena s najgorom glađu u modernoj istoriji, a UN upozorava da desetine hiljada djece umire jer je Izrael blokirao dovoz hrane i medicinske pomoći. Glad je pretvorena u oružje rata.

Izraelska vojska koristi i sisteme biometrijskog nadzora za katalogizaciju svakog Palestinca, dok dronovi autonomno skeniraju zgrade i napadaju na osnovu vjerovatnoće da se unutra nalazi „neprijatelj“. Algoritamski genocid – ubijanje po statistici.

Sve pod plaštom investicija, raspodjele imovine etnički čistog prostora i gradnje ekskluzivnih rizortova na krvi i kostima nedonoščadi. Govorili o Trumpu i Netanyahuu ili Luthoru i Vasilu, nije bitno – granica horor fikcije i horor stvarnosti se briše.

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao film… I čitavo vrijeme sam se meškoljio po stolici i nadao se da će kraj biti srećan. Više nego ikad sam želio da pobjede dobri momci. Kao da će to pomoći Palestini i mojoj savjesti, koja mi nagriza mozak što sjedim u bioskopu dok umiru djeca.
Kraj filma je došao – konflikt je spriječen, vojnik nije ubio golorukog mladića koji je držao palicu sa zastavom Supermana, Luthor je uhapšen, otkrilo se da su uvriježena mišljenja kreirali majmuni-botovi na društvenim mrežama, a mediji su izjavili da su cijelo vrijeme bili obmanjivani.

Ali u stvarnosti nema happy enda. Na podignutu zastavu Supermana, nema niko da doleti i spasi stvar. Tzv. međunarodna zajednica ćuti. Izraelske bombe, sponzorisane novcem poreskih obveznika Amerike i Evrope, i dalje ruše zgrade i živote. PreCrna Gora se tome [priključila](https://rtcg.me/vijesti/ekonomija/738926/crna-gora-odobrila-izvoz-vojne-opreme-izraelu-posao-stopiran-zbog-turskog-embarga.html). Panta rei, a mi plivamo u krvi.

Nema otkrivanja zavjere, nema obraćenja savjesti ni srećnog raspleta.

Umjesto hapšenja zlikovaca, nagrađuju ih novim milijardama dolara vojne pomoći. Umjesto priznanja zločina, dobili smo PR mašineriju koja svaku bombu pretvara u „legitimnu odbranu“, a svaki masakr u „kolateralnu štetu“. Nema medija koji priznaju da su lagali – naprotiv, oni i dalje ponavljaju narative koje im isporučuju glasnogovornici vojske. I nema heroja: samo algoritmi koji računaju vjerovatnoće, birokrate koje potpisuju dozvole za smrt i svijet koji skroluje videe influensera na TikToku… Ili pak u bioskopu gleda Supermana. Svi su vidjeli što se sprema, ali nisu uradili ništa da spriječe genocid.

Palestinci se mole Bogu, ali ukoliko on postoji – moraće da ih moli da mu oproste. Gaza je sravljena do temelja.

Kraj projekcije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/PRJia6v6mf4?si=19NGiRGze3WAhicd" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe> 

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao Supermana

Naš spiritus movens danas je mistični algoritam, *prompt response* nam daje adrenalin, a sve što nam slučajno ostane nejasno ide pod finu ruku *Chat GPT*-a. Aktuelna linija razvoja savremenog čovjeka jednako se uvjerljivo može objasniti i kao revolucionarna i kao retrogradna. Ogroman tehnološki napredak nas je poštedio teškog fizičkog i umnog napora, efikasnost u izvršavanju zadataka je drastično uvećana, a čovjek je u mogućnosti da na nivou dana dostigne nivo produktivnosti koji je ranije iziskivao znatno više vremena. Sa druge strane, u dobroj mjeri smo delegirali i procese svojstvene čovjeku kao mislećem biću, sklonom ideji, kreativnosti, stvaranju, filozofskom i duhovnom traganju.

Čini se da izazovi življenja koje je kreirao savremeni čovjek otvaraju nova vrata nedokučivog života, druge stvarnosti koja postoji izvan nas, koja (više) nije duhovna već digitalna. Na digitalnom oblaku se dan odvija ljepše i raznovrsnije, u kolektivitetu gdje smo svi bliži nego što zaista jesmo. Može nam se učiniti da smo gotovo nedodirljivi i da je naša sigurna zona na kauču, sa otvorenim prozorom u digitalni svijet. Međutim, baš tu se otvaraju nova pitanja našeg povjerenja i preispituju nejasne granice dvije isprepletane stvarnosti.

Te granice su posebno maglovite kada se informacija, vijest, slika, video ili kakva druga animacija spusti sa digitalnog oblaka u stvarni svijet. A mi joj povjerujemo, u potpunosti. Koliko nas za to ne treba kriviti, postalo mi je jasno nakon što sam čitala da je jedna djevojka objavila svoju sliku na društvenoj mreži, u potpunosti generisanu uz pomoć AI-a, sistema vještačke inteligencije. Nije se radilo o doradi, lijepom Instagram efektu ili suptilnom *Photoshop*-u, u pitanju je bila fotografija koja nije stvarna, već u potpunosti generisana iz dobro formulisanog zadatka, odnosno prompta. Naime, u tako objavljenu sliku niko nije posumnjao, pa čak ni majka djevojke koja je samo sprovodila eksperiment u želji da sazna da li će neko primijetiti razliku. U toj mjeri je vještačka inteligencija zaličila na samog čovjeka, a medijska pismenost otkrila novo polje borbe.

**Sjaj na digitalnom nebu**

Uz takav potencijal kreiranja autentičnog sadržaja, gotovo da nema stvarnosti koju AI ne može replicirati, učiniti boljom, jasnijom, veselijom, baš onakvom kakvom želimo da je vidimo. Gotovo previše dobro da bi bilo istinito. Međutim, ovozemaljska stvarnost nije načisto šta raditi sa rizicima koje preuzimamo zarad sjaja na digitalnom nebu.

Spektar rizika je u tom smislu širok, od kreiranja lažnih identiteta na različitim aplikacijama, društvenim mrežama, platformama za upoznavanje ili pružanje usluga, zloupotrebe ličnih podataka, kreiranja društveno opasnih narativa i prijetnji po nacionalnu sigurnost, izazivanja panike, rasne, vjerske i svake druge netrpeljivosti…

U takvim okolnostima su uvijek i bez izuzetka važne uloge medijske pismenosti, pravnih regulativa i standarda upotrebe sistema vještačke inteligencije, koji treba da zaštite individualnog korisnika od ostatka digitalnog kolektiviteta, ali i od multinacionalnih kompanija koje prikupljaju lične podatke zarad kreiranja boljeg korisničkog iskustva kao paravana za digitalnu zavisnost, komercijalnu eksploataciju, ograničavanje informisanosti i manipulaciju mišljenjem.

**Pravo je (gvozdena?) čizma**

Po riječima jednog profesora veterana, pravo treba da je kao čizma koja se stalno mijenja i prilagođava rastu vlasnika, u ovom slučaju okoline koja ga stvara. U suprotnom, čizma žulja i svaki korak je neprijatan. Na planu regulisanja sistema vještačke inteligencije postoje bitni pomaci na nivou Evropske unije i Sjedinjenjih Američkih Država, koji propisuju zabranjene metode upotrebe, regulišu visokorizične AI sisteme uvodeći obaveznu registraciju, nadzor i testiranje, propisuju kazne za učinjene prekršaje i sl. Tako *AI Act* Evropske unije zabranjuje AI sisteme koji krše osnovna ljudska prava, poput onih koji sprovode biometrijsku kategorizaciju korisnika po osjetljivim podacima koji mogu upućivati na njihovu rasu, političke stavove, vjerska, filozofska i druga uvjerenja, seksualni život ili orijentaciju, zatim sisteme koji koriste namjerno manipulativne i obmanjujuće tehnike sa ciljem značajnog narušavanja ponašanja osobe i sprječavanja iste da donese informisanu odluku, itd.

Zabrane su detaljne i pažljivim čitanjem dodatno proširuju uvid u kompleksnost kako pravne regulative, tako i rizika koji se mogu realizovati upotrebom AI-a. Iako kod pravnih regulativa najprije primjećujemo njihov penalni karakter, one ujedno ostvaruju i odvraćajući efekat, sprječavajući da dođe do povrede prava korisnika. Ipak, kao ni u drugim oblastima, ovdje nije dovoljna jednostrana reakcija zakonodavca, tačnije, neophodna je edukacija samih korisnika. Takva edukacija se čini još nužnijom u sistemima poput crnogorskog, koje je još uvijek daleko od samostalnog uređivanja ove oblasti i trenutno su veći izgledi da će se prikloniti rješenjima u svijetu, posebno onim zastupljenim na nivou Evropske unije.

**Učionica nove stvarnosti**

Pod edukacijom treba prvenstveno podrazumijevati vještine obuhvaćene pojmom medijske pismenosti, u prvom redu vještinu kritičkog promišljanja i ocjene. Međutim, ni kritičko mišljenje kao takvo nije vještina koja se usvaja u jednom dahu, već podrazumijeva da smo prethodno svjesni opasnosti nekritičkog prijema informacija, kao i da smo osposobljeni da samostalno izvršimo provjeru informacija i materijala, upotrebom različitih digitalnih alata. U tome bi značajno pomoglo jačanje etičkog i transparentnog pristupa regulisanju AI sistema i zahtjev da svaki materijal nastao uz pomoć AI-a sadrži jasnu oznaku o tome (watermark).

Čini se da nikada nije postojala veća potreba da se medijska pismenost i upotreba digitalnih tehnologija uvrste u obavezne nastavne kurikulume i da se obezbijedi adekvatan stepen osposobljenosti i znanja koji će obuhvatiti nadolazeće generacije. Imajući u vidu etičke i šire društvene implikacije koje mogu nastati upotrebom AI-a, to je minimum na kojem Crna Gora treba raditi što prije, i to u oblastima koje znače suštinsku zaštitu – oblastima prava i obrazovanja.

*Ovaj tekst je pisan za sajt medijskapismenost.me u okviru programa Agencije za audiovizuelne medijske usluge. Tekst je moguće preuzimati i dijeliti uz obavezno navođenje izvora.* 

Vještačka inteligencija je zaličila na samog čovjeka, a medijska pismenost otkrila novo polje borbe

Gvozdena čizma i medijska pismenost: Kako nas AI izaziva?

Nema ništa opasnije za jednu zemlju od njenih tajkuna i nema ništa beskorisnije za malu zemlju od njenih infulensera. Što je više i jedih i drugih, logika nejednakosti procvjetaće u nekim novim oblicima nasilja. E sad, da li politikom pomognuti biznismeni baš direktno doprinose nasilju ne znam, ali znam da društvo zasigurno ne humanizuju. Ako ne humanizuju, znači li to da dehumanizuju?

Internet prostor je zbrka sadržaja koja ti se nudi nekad bezrazložno, nekad jer si već nekoliko dana pretraživao po jednom te istom tragu. Obično mi na Fejsbuku izlaze matematički zadaci, jer uvijek uđem u komentare da vidim koliko ljudi ne zna kako se množi i sabira. Ali razlog zašto mi nenadano na prostor virtuelnog svijeta banu crnogorski influenseri, neću ni tražiti. Sve se dešava sa razlogom. Može biti da potajno uživam u dnevnoj dozi transfera blama, podgoričkog nesnosnog akcenta, ili batrganjima u sumnjivom maskulinitetu. 

Elem, izvjesni infulenser koji je onomad bio dio predsjedničke trke, da se sad ođe ne flekamo nadimcima, prije neki dan postavlja video svog maloljetnog sina koji negdje na moru divlja skuterom. I da, to je vrijednost prosječnog Crnogorca, nema tu ništa novo, jer odvajkada mladost crnogorsku interesuju auta bez auspuha, zatamljena stakla i duboki spojleri. Odrasli na Fast&Furious franšizi, dječaci iz radničkih porodica neuspješno imitiraju nepropisnu brzinu, upijaju dozu adrenalina, dok je možda jednom i prevaziđu. Ni to nije mnogo drugačije od ostatka svijeta u kojem se internetsko nasilje preliva kanalima iznad nacija i ispod država.

Zato treba prizemljiti ugao gledanja i postaviti offline pitanje - da li se svakodnevno nasilje u dvorištima crnogorskih škola, nasilje na ulicama i igralištima, zapravo gradi u našim kućama, podupire u društvu, kao vrijednost neophodne muškosti koja se gubi, pa je valja ugrabiti.

Sin pomenutog internet pajaca divlja skuterom, trista ljudi odobrava, lajkuje i kliče. Komentari su puni hvale za pravi odgoj, za muškost koja se njeguje tako ispravnim vaspitanjem. Zadovoljno se ističe spretnost koja se gubi, jer se djeca ne izlažu kubicima od malena, a trebalo bi. 

Nije da svakodnevno ne gledam glupave komentare, nije da ne znam da su vrijednosti većine upitne, ali zamisliti stotine komentatora ispred glasačkih mjesta, nije lako. Od tih svih tih ljudi očekujem da je većina svoje dijete vaspitala po ovim vrijednostima divljanja. Ta djeca vjerovatno u sljedećoj iteraciji vaspitavaju svoju djecu po istom ključu, a s obzirom na to da su igra brojeva i matematika crnogorskog društva dosta ograničene, to znači da ovi ljudi vladaju.

Po podgoričkim kvartovima ordiniraju bande, djeca koja se dokazuju tako što ponižavaju i maltretirajući slabije. Nikad više omladine u crkvama, nikad više *Ostroga mi* , nikad više modernih roditelja i odlikaša, a nikad više nasilja. Statistika kaže da je svaki peti učenik bio žrtva nasilja, a da je svaki drugi bilo svjedok nasilja nad drugim učenikom. Ne uzimajući statistiku za mjerilo realnog, jer je realnost često gora od statistike, ne uzimajući internet za mjeru nasilja, jer su ljudi u neregulisanom online prostoru slobodni da budu ono što im pravne regule ne dozvoljavaju na ulici, ipak se treba zapitati što treba da nam bude dokaz da smo sve više agresivni?

Kad institucije i civilni sektor upozoravaju na porast nasilja i maloljetničke delikvencije, koga oni zapravo upozoravaju? Da li roditelje potencijalno problematične djece, da li sebe same, škole kao glavne odgojno-vaspitne ustanove, ili drugu djecu, da ne budu iznenađeni ako ih u šetnji presretne sin ponosnog oca, onaj što  zavodi red u školi i na ulici, u kvartu i gradu.

Dječaštvo, mladost, muškost, proklestvo je crnogorskog edipovca koji nasilno postaje ono što se od njega očekuje, a onda tako bezosjaćajan prema sebi i od drugih zahtijeva ništa manje nego toliko muške solidnosti, grubosti i čvrste ruke.

Nasilje u jednom društvu ne bi trebalo odvajati od društvenih nepravdi i nejednakosti, jer su društva sa većom socijalnom pravdom manje nasilna. U Crnoj Gori pravda je izuzetno spora, a nasilje razuzdano, kao influenser, kao djeca influensera, kao siročad države koja više nema snagu da ponudi svojim građanima nikakav smisao sem nacionalnog, a upravo se tu nasilje obnavlja.

Proklijali iz istorijskih mitova o čojstvu, junaštvu, ratovima i sječi neprijatelja, Crnogorci teško mogu sebe društveno opravdati van autoriteta zasnovanom na strahopoštovanju, žrtvi, superiornosti nad drugim i sličnim ka spolja okrenutim osobinama. Stari kodeksi su odbačeni, stege popucale, ali stisak pesnice je ostao. 

Crnogorskoj istoriji fali priča o nježnosti, ljubavi i ranjivosti. Kažem ranjivosti, a mislim na ono kad plutaš na leđima, spokojno, daleko od obale i buke, prije nego preko tebe pređe skuter.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*



Crnogorskoj istoriji fali priča o nježnosti, ljubavi i ranjivosti

kriza muškosti

Kako su čojstvo i junaštvo postali golo nasilje

Za sve vreme opstanka Miloševića na vlasti, propaganda njegovog režima zadržala je inicijativu u političkoj eksploataciji proslava Vidovdana, u čijoj organizaciji su predstavnici vlasti i dalje imali glavnu reč, uspevajući da pridobiju crkvene poglavare za saradnju radi usklađivanja svetovnog i crkvenog dela programa vidovdanskih svečanosti i zajedničkog izvođenja tih programa gde god je to mogućno. 

Cilj je bio da se ove svečanosti predstave kao izraz jedinstva srpskog naroda, njegove države, crkve i kulturne elite, jedinstva koje ratne prilike samo dodatno učvršćuju. Zbog toga je bilo važno pobrinuti se da u programima vidovdanskih svečanosti složno učestvuju predstavnci crkve, kulturne elite i vlasti, a da publiku koja ih prati čini narod pristigao iz svih „srpskih zemalja". 

Takav program i takvu publiku imale su vidovdanske svečanosti na Kosovu 1993. godine, koje su te godine trajale nekoliko dana. Najvažnija od njih bila je priređena u Gračanici, uz učešće najviših crkvenih ličnosti, ministra kulture u srpskoj vladi, rektora Beogradskog univerziteta i nekoliko poznatih književnika, a u prisustvu većeg broja gostiju, među kojima su bili kako navodi Politika - princ Tomislav Karadorđević, predsednik Srpske Republike Krajine Goran Hadžić i Željko Ražnatović Arkan, komandant Srpske dobrovoljačke garde. 

Svečanost je počela jutarnjom molitvom u manastirskoj crkvi i opelom kosovskim mučenicima i knezu Lazaru, koje je služio patrijarh Pavle, uz „činodejstvovanje" mitropolita Amfilohija, episkopa Artemija i episkopa Pahomija, a nastavljena je književnim programom pod naslovom „Vidovdansko pesničko pričešće" i dodelom medalje „Majka Jugovića" Srpkinjama sa Kosova i Metohije koje su imale četvoro i više dece.

Kad se prisutnima na ovoj svečanosti pozdravnim slovom obratio ministar kulture Đoko Stojičić, doživeo je neprijatnost, jer je njegov govor bio prekidan uzvicima „Hoćemo Arkana". Pominjući ovo, izveštači Politike sa proslave Vidovdana u Gračanici, nisu rekli da li je Ražnatović izišao u susret ljudima koji su želeli da ga čuju, ali njegova reč u tom trenutku i na tom mestu ne bi bila neočekivana, kao što nije bilo neočekivano ni njegovo prisustvo u Gračanici. Jer on je u međuvremenu stekao reputaciju hrabrog i odlučnog zaštitnika srpskog naroda, ratnika i vernika koji se u svojim ratnim pohodima u Hrvatskoj i Bosni rukovodi učenjem Srpske pravoslavne crkve i kosovskim predanjem.

Prilikom stupanja u njegovu Gardu, dobrovoljci su polagali zakletvu, sastavljenu slobodnom obradom „Lazareve kletve", stihova iz Vukove zbirke narodnih pesama, koji u njegovom zapisu glase: „Ko ne dođe u boj na Kosovo / od ruke mu ništa ne rodilo/ ni u polju bjelica pšenica / ni u brdu vinova lozica". Od toga je napravljena zakletva Arkanove garde: 

„Ko je Srbin i srpskoga roda, i od srpske krvi i koljena, a ne poš'o u boj za spas Srpstva, ne imao od srca poroda, ni muškoga, nídevojačkoga, od ruke mu ništa ne rodilo, rujno vino ni pšenica bela, krstom mu se ništa ne krstilo, rđom kop'o dok mu je kolena, borba časna zlu krv neka menja, za budućnost sviju pokolenja. Zaklinjem se sa tri prsta, za ovoga svetog krsta, život dajem za spas Srpstva". 

Svečano stupajući u Arkanovu gardu, dobrovoljci su, pored teksta zakletve, morali da izgovore i tekst molitve Hristu i Majci Božjoj, specijalno sročenu za tu priliku: 

„Sine božji! Ti si položio dušu Svoju, da nas spaseš. Ti si zapovedio i nama da duše svoje položimo za drugove svoje. Radosno idem da izvršim svetu volju Tvoju, boreći se za otadžbinu i veru svoju. Naoružaj me snagom i junaštvom da odolim neprijateljima našim. Ako, pak, bude volja Tvoja da položim život svoj u današnjem boju, milostivo dopusti da umrem s tvrdom verom i nadom u večni blaženi život u Tvom Carstvu. Majko Božja! Sačuvaj me pod pokrovom tvojim. Amin!" 

Na ovaj način Arkan se stavljao u ulogu novog Lazara, predstavljajući svoje dobrovoljce kao nove kosovske junake, a njihovo pljačkaško pustošenje Slavonije i Istočne Bosne kao nastavak Kosovskog boja. I mogao je da se pohvali da njega i njegovu Gardu tako vide i najvažniji političari, crkveni velikodostojnici i mediji u Srbiji i u novim srpskim republikama, koje su u to vreme bile proglašene u Hrvatskoj i Bosni. Kad su patrijarha Pavla upoznali s tim da Arkan govori da jedino njega priznaje kao svog komandanta, patrijarh je to primio kao naivnu šalu, ali i kao znak da je reč o čoveku koji se odrekao greha i krenuo putem vrline, kao onaj preporodeni grešnik o kome u Svetom pismu govori Parabola o bludnom sinu 

Odlomak iz knjige "Smrt na Kosovu polju" Ivana Čolovića, podsjećanje na upotrebu kosovskog mita devedesetih

crkva, politika, kriminal

S kim je Arkan slavio Vidovdan 1993?

Na Vidovdan, 28. juna 2025. godine, Beograd je ponovo postao epicentar građanskog nezadovoljstva. Trg Slavija, simbolično i prostorno srce prestonice, bio je mesto okupljanja hiljada građana, studenata i aktivista koji su, vođeni parolom Vidimo se na Vidovdan, izrazili otpor prema aktuelnoj političkoj i društvenoj atmosferi u zemlji. Ovaj skup predstavlja kulminaciju višemesečnih studentskih protesta koji su započeli kao reakcija na tragediju u Novom Sadu, ali su se tokom vremena razvili u širi pokret s jasnim političkim zahtevima i društvenim porukama.

Iako okupljanje na Slaviji možda nije imalo simbolički naboj ili energiju istorijskog 15. marta, njegova struktura, retorika i brojnost pokazali su da je studentski bunt prerastao u artikulisani građanski otpor. Govori na protestu, podrška akademske zajednice, kao i prisustvo nezavisnih javnih ličnosti ukazali su na pokušaj oblikovanja novog društvenog konsenzusa onog koji se temelji na odgovornosti, izborima i pravu na slobodno izražavanje.

Ovaj analitički osvrt ispituje ključne poruke govornika, simboliku samog datuma, reakcije vlasti, kao i potencijalne političke i društvene posledice događaja na Slaviji. Cilj je sagledati protest ne samo kao trenutak javnog izraza nezadovoljstva, već i kao indikator dubljih društvenih tenzija koje se gomilaju u današnjoj savremenoj Srbiji.

Iako je protest na Vidovdan najavljen i organizovan kao izraz građanskog i studentskog otpora prema autoritarnoj vlasti i urušavanju demokratskih institucija, deo govora koji su se čuli sa bine izazvao je nelagodu, pa i zaprepašćenje kod jednog dela prisutnih. Posebno se izdvojio istup profesora Mila Lompara, čije prisustvo nije bilo puko akademsko, već duboko ideološko i programsko.

Lompar, dugogodišnji promoter narativa o srpskom „duhovnom prostoru“, zagovornik srpskog integracionizma i čovek koji se otvoreno poistovećivao s likom i delom Radovana Karadžića, ratnog zločinca osuđenog pred međunarodnim sudovima uspeo je da sa bine protesta, organizovanog od strane mladih i formalno nestranačkih aktera, iznese poruke koje više pripadaju nacionalističkoj mitologiji nego savremenom demokratskom diskursu. Za mnoge posmatrače, to je predstavljalo ozbiljan ideološki zaokret. Očekivanja da će studentski pokret ostati dosledno pluralan, demokratski i okrenut univerzalnim vrednostima, poljuljana su u trenutku kada je protestna govornica ustupljena osobi čiji je narativ često bio suprotan upravo onim vrednostima koje su studenti do tada isticali: otvorenost, solidarnost, antiautoritarnost i antinacionalizam.

Ne ulazeći u motivaciju organizatora,  da li je riječ o taktičkom kompromisu, pukoj nepažnji, ili o neizbežnom ideološkom infiltriranju ostaje činjenica da je deo javnosti doživeo Lomparov govor kao pokušaj da se autentični studentski bunt preusmeri u pravcu političkog projekta koji mnogo više duguje prošlosti nego budućnosti. Jedan od najupečatljivijih, ali i najkontroverznijih trenutaka Vidovdanskog protesta bio je povratak na narativ Kosovskog boja, ne kao istorijskog događaja, već kao arhetipske matrice „krvi i časti“, „odbrane hrišćanstva“ i večite borbe između „Srba i Osmanlija“. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9d1ead9c-8b94-4f73-86d0-7a85ae23be30)
Lompar za govornicom, foto: N1 screenshot {.caption}

U govorima koji su zazvučali gotovo liturgijski, prizivani su Miloš Obilić, Murat, Bajazit, a Kosovo je još jednom postalo sveobuhvatna metafora,  ali ne slobode, već stradanja, žrtve, i nacionalne čistoće. Ovo je bila Vidovdanska litija i to u punom smislu te riječi: povorka istorijskog mita, nacionalnog simbolizma, i duhovne restauracije pod maskom modernog političkog otpora. U toj litiji, stari narativi su pronašli novo telo, mlado, naivno, gladno promene, ali ideološki nezaštićeno. Ako se taj obrazac ne prepozna i ne prekine, studentski pokret neće postati nosilac društvene transformacije, već njeno poslednje ognjište, neprohodan put kojim stari duhovi idu u susret još jednoj propuštenoj prilici.

To što se ovakav diskurs čuo na skupu koji su organizovali studenti, mladi ljudi rođeni sredinom dvehiljaditih, generacija za koju se verovalo da je simbol raskida sa nasleđem devedesetih, sa mitovima o herojstvu, i sa politikama smrti  izazvalo je osećaj nelagode i razočaranja kod jednog dela javnosti. Upravo ta generacija, koja je odrastala uz internet, globalnu kulturu, Erasmus programe, instagram kulturu, pokazala je neočekivanu spremnost da bez otpora primi narativ koji je godinama oblikovao politiku nacionalne izolacije, verske ekskluzivnosti i istorijskog revizionizma. Ili, preciznije: da pruži prostor njegovim nosiocima i govoriocima bilo iz nepažnje, bilo iz taktičkog kompromisa, ili iz stvarne, a zastrašujuće identifikacije.

Taj trenutak kada je istorijski mit upotrebljen kao savremena politička platforma označava simbolički pomak koji bi mogao presudno oblikovati dalji tok protesta. Umesto da mladi formulišu novu društvenu imaginaciju, oslobođenu bremena prošlosti, deluje da su makar privremeno dozvolili da ih mitovi prošlosti zarobe, da se pod kišobranom univerzitetskog bunta pojavi staro lice srpskog nacionalizma, samo sa drugačijim dekorom.

Latinka Perović je jednom rekla: „Milošević nije trebao Srbiji, Srbija je trebala Miloševiću.“  i ovde je sadržana suština istorijskog obrasca koji i danas, tri decenije kasnije, izgleda nije promenjen. Kao da društvo ne samo da trpi regresivne politike i autoritarne figure, već ih aktivno proizvodi kao da im stvara prostor, traži ih, priziva. U tom svetlu, Lompar se ne pojavljuje kao strano telo u telu studentskog protesta, već kao njegova tiha predispozicija. Ne kao nesporazum, već kao simptom. Umesto da artikulišu novu paradigmu, odjednom se nalaze unutar stare disciplinovane, istorijski opterećene, i ideološki zatvorene.

Zato protest na Slaviji, bez obzira na brojnost i energiju, ostaje u opasnosti da se pretvori u još jednu potvrdu da je težnja ka slobodi u Srbiji često limitirana , i represijom vlasti, koliko i dubinskim kulturnim obrascima u kojima „sloboda“ dolazi sa fusnotom: pod uslovom da ne dira mitove. Jer ako je Lompar ono što studenti mogu da iznesu kao moralni i idejni autoritet, onda je možda najveća iluzija upravo ona da je pred nama neka „nova Srbija“. Možda je pred nama, ista Srbija, samo sa mlađim licima.

Postoji i drugačije tumačenje pojave profesora Mila Lompara na protestu, ono koje polazi od pretpostavke da studenti nisu bili pasivni ili instrumentalizovani, već da su svesno otvorili prostor jednom tipu narativa koji je do sada bio rezervisan za političku desnicu. Da li su time želeli da povrate kontrolu nad „patriotskom pričom“, da je usmere ka novoj generaciji i pretvore u nešto inkluzivno, progresivno, univerzalno? 

Ako je to bio cilj  da se inkluziivni nacionalizam gradi na temeljima kosovskog mita i srpskog integracionizma, onda se radi o veoma rizičnom ideološkom eksperimentu. Jer u praksi, takvi mitovi gotovo po pravilu odbacuju inkluzivnost. Oni zahtevaju čistoću, kontinuitet, večnost, i žrtvu. Teško je na tom terenu govoriti o različitosti, pluralizmu, pravima manjina ili sekularnosti bez da se mit istopi ili iskrivi do neprepoznatljivosti.

Postoji i dodatni problem: svaki pokušaj „preuzimanja“ mitoloških narativa od desnice neizbežno jača njihov legitimitet. Time se ne potkopava hegemonija mita već se ona potvrđuje. Ne pravi se alternativa, već samo druga verzija iste priče. U tom svetlu, ako je cilj bio da se „patriotizam“ otme manipulantima i redefiniše kao građanski osećaj za zajednicu, pravdu i odgovornost onda je neophodno jasno distanciranje od mitoloških temelja i ideoloških figura koje ih simbolizuju. U suprotnom, studenti rizikuju da ne redefinišu patriotski narativ, već da postanu njegovi novi nosioci s istim zastavama, ali drugim rukama. 

Narativ koji profesor Milo Lompar nosi sa sobom jeste nesumnjivo otrovan. Utemeljen na kosovskom mitu, srpskom integracionizmu, duhovnom ekskluzivizmu i istorijskom revizionizmu, taj narativ više zatvara nego što otvara, više izdvaja nego što povezuje, više ukopava nego što oslobađa. Ali upravo u tome leži njegova snaga: on nudi jednostavne odgovore na složena pitanja. I zato Srbija, ili bar njen veliki deo, taj narativ treba. Treba ga da bi objasnila svoje neuspehe kao izdaju, svoje gubitke kao žrtvu, svoju stagnaciju kao dostojanstvo. I studenti, možda nesvesno, možda taktički, možda iz potrebe da povežu generacije, pružili su mu prostor. 

Omogućili su mu da se interpretira ne sa margine, već sa same bine pobune. U tom trenutku, protest je napravio ključni obrt: umesto da otvori novo značenje politike, on je dozvolio da se stara priča ponovo čuje ovoga puta sa mladim licima u publici. I time je, možda nehotice, pokazao da se u Srbiji promena često ne dešava kao raskid, već kao reciklaža. Da ono što je otrovno postaje deo svakodnevne političke ishrane, jer bez njega sistem, pa ni bunt, izgleda ne može da funkcioniše.

Jedna stvar mora biti potpuno jasna  Aleksandar Vučić neće raspisati izbore pod pritiskom protesta, niti će ustupiti pred studentskim zahtevima bez izražene institucionalne potrebe ili političkog interesa. Bez obzira na moralnu snagu studentskog bunta, broj ljudi na ulicama ili medijski pritisak, režim koji gotovo deceniju funkcioniše na logici kontrole i kalkulacije neće pristati na naglu redistribuciju moći. To, međutim, ne znači da borba gubi smisao. Naprotiv najvredniji resurs koji studenti i opoziciona scena trenutno imaju jeste vreme. Vreme da se ne iscrpe u kratkoročnim simboličkim gestovima, već da strateški grade pokret: organizaciono, logistički, programski i, što je najvažnije, kadrovski.

Jer izbori će doći  redovni ili vanredni, pre ili kasnije. Ali pitanje je: hoće li u tom trenutku postojati dovoljno snažni i kredibilni akteri koji mogu da prepoznaju energiju građana i pretoče je u političku ponudu? Protest bez političkog izraza ostaje moralni čin, ali bez političkog efekta. A Vučić to zna. On može da čeka. Može da igra na zamor materijala, na pad motivacije, na frakcije i ideološke pukotine, što se već naziralo i na Slaviji.

Zato studenti, ako žele da njihova pobuna ima dugoročnu vrednost, moraju razumeti da je njihova najjača karta upravo ono što vlast nema , vreme koje ne trebaju  koristiti za pripremu ozbiljne infrastrukture koja će u trenutku izbora biti spremna. 




Svaki pokušaj „preuzimanja“ mitoloških narativa od desnice neizbežno jača njihov legitimitet. Time se ne potkopava hegemonija mita već se ona potvrđuje

tiha predispozicija

Vidovdan, studenti i staro lice srpskog nacionalizma

Prije par sedmica sam sa najboljim neljudskim prijateljem, psom Leom, otišao na večernju šetnju Zagoričem. Naišli smo na grupu tinejdžera koja je bila opremljena maltene “ratnom opremom”. Mislim da su mi nešto u prolazu dobacili, ali sam bio previše udubljen u svoje misli da bi čuo što. Nisam ni bio siguran da li je bilo meni upućeno, pa sam samo prošao.

Samo dva dana kasnije, vidio sam prilog u kojem se govori o maloljetnim delikventima sa Zagoriča koji se okupljaju da bi organizovali grupne tuče i snimali ih za TikTok. Možda sam uspješno izbjegao bejzbolku u glavu ili šutiranje po podu. Vjerujem da se možemo složiti da bi bilo otužno da me je, na pragu mojih tridesetih, izbila grupa klinaca. A još patetičnije bi bilo da su me *išklepali* radi nekog TikTok *challengea*. 

Šalu na stranu, mi ni nismo toliko daleko. Kao što njih puca pubertet, tako i mene puca kriza kasnih dvadesetih. U moru kriza, ljude samo zapljuskuju talasi sa novim značenjima i nazivima. Iz krize se ne izlazi, ona se samo transformiše. Elem, pošto smo neđe na sličnom: ne znamo skoro pa ništa o sopstvenom identitetu, preispitujemo odnose, (buduću) karijeru i mjesto stanovanja –  vjerujem da je u neku ruku lakše da ja o ovome pišem nego neki bumer.
Makar ja ne mogu prosipati onu priču da je u “moje pero” sve bilo drugačije, niti je moguće da se upustim u dosadno moralisanje prošlog vremena. 

Jer na koncu, i moja generacija je svašta radila. Nismo baš glumili mafiju i organizovali tuče sa rekvizitima, ali “bože moj” – ko sam ja da im sudim. Nismo bili cvjećke. To su standardne (post)tranzicione priče radničke klase na urbanoj periferiji. Besparica piše nove *real life* sezone *The Wire*. A onda – paf! Probudiš se jednog jutra, ustaneš da se umiješ, i u ogledalu ugledaš lika koji više nije šesnaestogodišnjak. Za to te niko nije pripremio. Niko ti nije rekao kad je tačno počeo “odrastao život” i kad je prije ta adolescencija prošla.

Roditelji stare, drugovi se sele i zasnivaju porodice, primjećuješ da ti pas teže hoda, a život te pritiska tenzijom da si odavno trebao odlučiti “šta ćeš da budeš kad porasteš”. Ono što je nekad bilo redovno blejanje kroz komšiluk, sad se svelo na polupijanu nostalgičnu šetnju koju opališ s nekim od bliskih drugova kad se zateknete u istom gradu. Što se više trudiš da zadržiš i usporiš sate, to ti oni brže izmiču. Tu vrstu temporalnosti ne možeš baš da dokučiš dok ti se ne desi, a tad najčešće bude prekasno. 

Vjerujem da je upravo u protoku vremena zajeb koji dovodi do (re)produkcije jednog tipa nasilja.
Franco Bifo Berardi je kazao da je mit o budućnosti mrtav. Neđe krajem XX vijeka, tik pred rođenje klinaca iz teksta, naša kolektivna mašta se urušila, a s njom i ideja o boljem sjutra vođena napretkom, tehnologijom i političkom revolucijom.

Berardi tvrdi da je budućnost otkazana –  ne u bukvalnom smislu protoka vremena, već u simboličkom i afektivnom domenu. Vjerovanje u utopijsku budućnost zamijenjeno je nesigurnošću, anksioznošću i stagnacijom. „Budućnost“ kao kulturni i politički horizont više nije vjerodostojna.

No, kad Bifo piše o tome da je nestala ideja napretka, on ne misli samo na velike priče – revolucije i ideologije. Nestala je i mala, lična budućnost. Ostaje samo beskonačno *sada* koje se ponavlja. Tehnologija rastvara naš osjećaj vremena –  nema više razlike između rada i života, dana i noći. 

Paradoksalno, “maloljetni delikventi”, kako ih mediji nazivaju, kroz svoj TikTok fazon “mafijanja” postaju mladi kognitivni radnici. *Child labour* koji se ni ne percipira kao takav. Oni svojim nasiljem, za kojeg misle da je buntovno, osim što nanose fizičke i psihičke povrede vršnjacima, ne donose ništa drugo no profit tehnološkim koorporacijama. Svaki *like*, *view* i *share* samo povećava dionice kapitalističke korporacije.

Ovo nije samo "fizički" rad na fabričkoj traci, već semiokapitalizam, u kojem rad podrazumijeva iscrpljivanje znakova, informacija i emocija. Ali i tu nastaje alijenacija: kognitivni radnici ne pripadaju više sebi, ni zajednici, ni vremenu. Pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. I upravo je to tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem – na tlu otuđenosti i nezadovoljstva, kao simptom generacije kojoj je oduzeta mogućnost da zamisli svijet koji ima smisla. 

Osim alijenacije i ukinute budućnosti, svu priču možemo do sjutra racionalizovati i pronalaziti razloge i izgovore: od društva koje glorifikuje ratne zločince i kriminalce, preko militarizacije, pa do srozavanja ekonomije i smisla.  Ali u nekom trenutku žrtve prelaze granicu razumijevanja i ulaze u zonu zlostavljača. Možda baš onda kad objave video u kojem nekom boksom lome facu ili ga tizerom omamljuju uz osmijehe. 

Jednog dana će se ti tinejdžeri, sa druge strane objektiva, probuditi ispred ogledala iz kojeg pilji lice odraslog čovjeka. Prolaziće im kroz glavu greške koje su pravili prema ljudima, kojih već tada, neće biti tu – zbog samoubistava, zloupotrebe narkotika ili alkohola. Možda će nestati jer su se se “slomili” baš onda kad su ih, kao adolescente, prebili i snimili za TikTok video koji je otišao viralno. Neki će živjeti otkazanu budućnost, dok drugima čak ni ona neće biti dostupna. 
Ali ko će sad o tome da razmišlja… Istovremeno je i prerano i prekasno. Ne razbijajte glavu, neko će vam je već razbiti.

Like, share, comment, subscribe.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Oni pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. To je tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem

zago-reach

Ne razbijajte glavu o budućnosti, neko će vam je već razbiti

Ponavljanje je majka znanja: nepismenom odlukom Savjeta RTCG ugašeno je dopisništvo Javnog medijskog servisa u Herceg Novom. Osim pojedinaca i pojedinki iz struke, medijski pismenih i osvješćenih građana i građanki, niko se nije mnogo osvrnuo na ovu činjenicu. Naprotiv, ova nepismena odluka naišla je na ćutanje hercegnovske lokalne vlasti, ćutanje političara i političarki kojima je zapalo da, privremeno, osmišljavaju javne politike u Herceg Novom. Tišina apartičika - i pravi trenutak da se zapitamo: zašto?

Sličan se sličnom raduje - kao odgovor na prethodno pitanje ili kao još jedna poslovica koja, simbolički, može da objasni zašto je zatvaranje dopisništva u Herceg Novom idealna situacija za lokalne moćnike. Moćni u bahatosti, egocentričnosti i zastrašivanju, a impotentni u znanju, profesionalnom autoritetu i moralnom integritetu, političari najviše vole one koji ne postavljaju pitanja: vlast ne voli kad novinari pitaju ono što ne želi da odgovori, vlast ne voli kad se novinari sjećaju prošlih obećanja, vlast ne voli kad novinari znaju više od onoga što je na papiru koji podmeću. Dakle, gašenjem hercegnovskog dopisništva i posljedičnim otkazom novinarki Nevenki Macan, vlast je dobila ono što najviše voli: mikrofone i kamere bez pitanja, prenosioce PR informacija i serviranih medijskih sadržaja. "Herceg Novi nikada nije bio zastupljeniji na TVCG", kao da izgovaraju njihovi aplauzi jedni drugima.

Međutim, šta smo zaista dobili – kao publika Javnog medijskog servisa, kao finansijeri nacionalnog javnog emitera, kao Novljani i Novljanke, odnosno - kao građani i građanke? 

Zatvaranje jednog dopisništva nije samo premještaj ili preseljenje. To je presijecanje komunikacije između lokalne zajednice i nacionalne javnosti, to je gašenje jednog važnog izvora informacija izvan Podgorice. To je još jedan korak ka centralizovanom, ispeglanom i medijski sterilnom prostoru u kojem se, na kraju, čuje samo ono što političarima odgovara da se čuje – po mogućnosti u formi saopštenja i marketinške plastike. Zatvaranje dopisništva znači da lokalna zajednica više nema „svoje“ oči i uši u Javnom medijskom servisu, da se lokalni problemi više neće slati iz Novog – već možda iz Tivta, ili iz Podgorice, da će informacije o životu ovog grada dolaziti filtrirane, sa distance, bez nijansi i bez konteksta. Više nema neugodne redakcije na terenu, više nema nezgodnih pitanja o neriješenim komunalnim problemima, buci i prljavštini, o partijskim zapošljavanjima, o zagađenju, neredu, bahatosti i ćutanju koje ovdašnji politički život već godinama praktikuje kao normu ponašanja. Umjesto toga, sad mogu da se obrate „javnosti“ preko mikrofonâ koji sami prenose – bez da ih iko pita „ali zašto?“, „kako?“ i „šta to znači za građane?“.

Još jedna stvar koju političari vole: institucionalni i građanski zaborav. I baš zbog toga da podsjetimo da su gašenje hercegnovskog dopisništva i otkaz Nevenki Macan samo posljednje aktivnosti unutar strategije koja ima cilj da pokori sve medijske slobode i isporuči samo jednu "istinu" – dizajniranu u političkim i partijskim kabinetima. Temelj ovim aktivnostima dalo je osnivanje Televizije Herceg Novi - bez elaborata ili strateškog plana, bez javne rasprave, bez poštovanja procedura i sa velikim protivljenjem struke, zaposlenih i sindikalnih organizacija. Radio Herceg Novi nije bio dovoljno poslušan niti je imao sliku – a egocentricima treba baš to: da se vide, da prošetaju novi sako ili nove cipele, da ih pohvale komšije, da pokažu snimak asfaltiranih sto metara puta... 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0285e5e2-9fca-40e6-80df-ecdc4099a81b)
Nevenka Macan{.caption}

Konačno, nije pitanje samo gdje će raditi novinari iz Herceg Novog. Pitanje je – šta će iz Herceg Novog uopšte biti ispričano? Ako se i dalje bude ćutalo, odgovor će biti jednostavan: ništa. I nikome. Jer bez dopisništva, bez lokalnih novinara sa ugledom, bez profesionalca koji znaju svoj grad – javni servis postaje samo još jedna stanica u lancu centralizovane propagande. U toj tišini – najviše gubi javnost. A to nije pravna, već duboko politička i društvena greška.

Na kraju, želim da vjerujem da je medijska realnost u kojoj se nalazimo posljedica neznanja, odnosno da je ispravan naslov ovog teksta – Esej o neznanju. Ne bih volio da moramo da ga preimenujemo u – Esej o bezobrazluku i korupciji.

PS: Jedna od osnovnih funkcija medija je i – edukativna. Pa zašto da ne pokušamo da edukujemo one koji su na čelu tih medija, a uostalom – i na čelu naših opština i države? Lijepo je čitati. Predlažem da počnete od knjige slovenačke filozofkinje i sociološkinje Renate Salecl *Strast prema neznanju* (Fraktura, 2022). Jer, ako je "strah od znanja" jedan od uzroka autoritarnih sistema, onda je "strast prema neznanju" – politika.


Zatvaranje jednog dopisništva nije samo premještaj ili preseljenje. To je presijecanje komunikacije između lokalne zajednice i nacionalne javnosti