Posljednjih godina, svjedočili smo pojavi brojnih bizarnih supkultura. Recimo, moja „omiljena“ su bili *inceli* (kovanica nastala spajanjem riječi *involuntery celibate* – prinudni celebat). Ovi nesrećni mladi, bijeli, strejt muškarci iz tzv. razvijenih zemalja (najčešče Sjedninjenih Američkih Država) su propagirali tezu da feminizam uništava „Zapadni“ svijet i njegove vrijednosti; te da su zbog tog društvenog kolapsa u prinudnom celibatu, odnosno da ne mogu da pronađu partnerke za seks. Stvorili su određenu vrstu novog diskursa i terminologije. Tako su pričali o izlasku iz Matriksa, plavim i crvenim pilulama, i putevima kroz koje dobijaju konačnu realizaciju da su muškarci samo žrtve svijeta potčinjenog ženama kroz „vještačke norme feminizma“.

**IGRICE I KAČKETI**

Na tom kulturološkom talasu mizoginije uzjahali su mnogi self-help gurui i toksični tipovi. Sličnom energijom, a modifikovanom pričom i strategijom su taj narativ dalje multiplikovali. U akademiji je to bio Jordan Peterson, a na internetu Andrew Tate. Prvi je nakon svog propovjedanja o uspjehu završio kao zavisnik od benzosa i liječio se po Srbiji i Rusiji, a drugi je optužen za nasilno podvođenje i uhapšen u Rumuniji, gdje se neko vrijeme krio. 

Elem, iz mračnih uglova *8chana* i marginalizovane zajednice onih koji su ostavljeni na dno ekonomski struktura, prešlo se u svojevrsnu supkulturu vladajuće klase. Iz nekulture incela izrodio se novi, socijalno prihvatljiviji i kapitalizmu podobniji vid idolopoklonstva: supkultura *tech brosa*. "Brogrammer" ili "tech bro" su sleng termini koji označavaju stereotipne programere obavijene toksičnim maskulitetom. Na našem jeziku mogli bismo govoriti o terminu tehnološke braće ili, ako želimo da budemo semantički bliži gadluku pravog prijevoda, *tehno-burazengiji*. 

Burazengije su postali „idoli“ koji su svoje štreberstvo nadogradili novcem i moći. Rani znaci ove potkulture se mogu vidjeti negdje pri pojavi prvih kompjutera u masovnoj upotrebi. Za razliku od bankara i finansijskih menadžera, mladi programeri su se inicijalno prikazivali kao srednji prst u oko korporacijskom sektoru prepunom bogatih muškaraca koji se oblače u odijela, nose aktovke i sjede pri dugačkom konferencijskom stolu. Široj javnosti je bila primamljiva ideja mladih štrebera, dječačkog ponašanja i „neozbiljnog“ oblačenja, koji malo rade, dosta zarađuju i zabavljaju se igricama u toku slobodnog vremena. 

Napumpavali su neke, za nas bizarne, identitetske odrednice koje u prvom planu kombinuju kačkete, video igrice, proteinske šejkove, kripto valute i podkaste. (Dokle važnost ovih identitetskih komponenti može da ide, ogleda se u slučaju kada su novinari otkrili da Elon Musk plaća druge gejmere da pod njegovim pseudonimom igraju *Diablo IV* i *Path of Exile 2*, da bi on kasnije mogao da se hvali kako je visoko na ljestvicama; iako u realnosti jedva zna i osnove samih igrica.)

**PRODOR U POLITIKU**

Ipak, što su se više kompanije mijenjale i rasle, više novca je dolazilo u IT industriju. To je značilo i više dioničara, ulaganja na berzama i ogromnih bonusa. Pojavio se i eksplicitni interes investitora. Tako su tech bros prešli put od kreiranja vrijednosti putem tehnologija, sve do ekstrakcije novca kroz monopole. Postali su sve što su obećali da neće biti. 

Ljudi generalno više ne vole tehno-burazengije. Prodaju i sakupljaju njihove podatke putem kolačića, prijete da će ih ostaviti bez posla nauštrb vještačke inteligencije, dižu cijene nekretnina, ili ih, kao šefovi, tjeraju da u pauzama uriniraju u flaše. 

Tech bros su generisali profit i pretvorili ga u političku moć. Još od samog uspona, uvijek su uz političku elitu - bile to demokrate ili republikanci. Oni svoje informacije i kapital koriste za svrgavanje režima, uticaj na politike ili oblikovanje javnog mnjenja. Tako je prije desetak godina buknuo skandal *Cambridge analytice*. Tada se otkrilo da je Facebook je sakupljao privatne podatke i bilježio online aktivnosti svojih korisnika, te prodavao firmama koje su kasnije krojile i modifikovale političke kampanje, između ostalog za izlazak Britanije iz EU (Brexit) i prve izbore gdje je nastupio Trump i dobio mandat.

Pravo od Silicone Valleya se izrodila kandža koja drži monopol tehnofeudalizma – FAANG. Facebook (META), Amazon, Apple, Netflix i Google su napravili tehno-oligarhiju. Kasnije su se pridružili TikTok, OpenAI, Tesla i drugi. Iako se ovi likovi hvale da su self-made milijarderi koji su krenuli sa dna, radi fenomenološke analize treba dublje pogledati njihove biografije. 

**PRVA POSTAVA**

Recimo, Jeff Bezos nije baš običan tip koji je počeo da prodaje knjige u svojoj garaži, kako često voli da kaže. On je za pokretanje biznisa od roditelja dobio investiciju od 245 hiljada dolara u 1995. godini, što je, složićemo se, dosta pozamašna i „neobična“ suma. I Mark Zuckerberg je od samog starta uprljan aferama. Osim što je ideju za Facebook ukrao od braće Winklevoss, a prilikom početnih investicija prevario koosnivača i najboljeg druga Eduarda Saverina, vrijedi napomenuti da je prvobitni Facebook u svojoj srži bio ništa drugo do toksična, mizogina platforma. Naime, Mark nije napravio FB da bi umrežio studente svog univerziteta, kako je više puta naveo, nego je ta platforma kreirana da bi se ženske osobe rangirale po seksipilu, odnosno „who’s hotter“. 

Na kraju, najgori od svih je onaj koji je najmoćniji, Elon Musk. Ni njegova priča nije rađena po šablonu „od blata do zlata“. Njegov otac je vlasnik rudnika smaragda u Južnoj Africi. Svi znamo kako je izgledao aparthejd, te sa kakvom eksploatatorskom i rasističkom osnovom su se pojedinci u tom sistemu dohvatili novca. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a7e2955-1885-431d-a37b-76314d60b3f2)
Trumpova inauguracija, foto: AP{.caption} 


Da ne kopamo svima po biografiji, ubrzajmo par godina do inauguracije Donalda Trumpa. Iako je većina bila u dobrim odnosima i sa Demokratama, to je u ovom trenutku manje bitno. Ideologija je sekundarna, novac je primaran. Na Trumpovoj gala večeri su bili svi iz krem de la krem brogramerske ekipe: Elon Musk (vlasnik X-a/Twittera i Tesle), Mark Zuckerberg (Facebook/Meta), Sundar Pichai (Google), Jeff Bezos (Amazon), Shou Zi Chew (TikTok), Sam Altman (OpenAI), itd.

I onim malobrojnima, koji su godinama nakon tehnološke revolucije, još uvijek vjerovali da su tech bros nonšalantni tipovi koji igraju igrice i programiraju je bilo jasno je da su burazengije postali oligarhija, oblikovana kroz fuziju države i komercijalne moći koja čini novu vladajuću klasu.

Kada govorimo o ekonomiji, čak po kapitalistističkim mjerilima, burazengije su mnogo gore od „običnih“ monopolista. Oni svoje bogatstvo gomilaju i ne stavljaju nazad u privredne tokove. U knjizi *Tehnofeudalizam: Šta je ubilo kapitalizam?* Yanis Varoufakis iznosi analizu kojom pokazuje da najveći kapitalistički konglomerati (poput ExxonMobila) na plate i nadnice zaposlenih troše otprilike oko 80 odsto prihoda kompanije. S druge strane, ranije pomenute big tech firme troše manje od 1 odsto. Razlog toga je što se ove kompanije ne oslanjaju na rad zaposlenih, nego na besplatan doprinos milijardi ljudi koji postavljaju storije, dijele linkove, tvituju i pregledaju sadržaj. 

Ne samo da eksploatišu radnike, već i svakodnevno eksploatišu konzumere, koji toga nisu ni svjesni. Prešli su igricu. 

**SJENE NAŠE...**

Na kraju, da se sa strukturalnog nivoa vratimo na identitetski. Čak i tu je očigledno da ljevica gubi bitke na više polja, od gejminga (gdje preovladava fraternity kultura) do tehnologije i programera. Izuzeci su svakako jaki, ali rijetki i odveć „stari“. 

Jedan od najvećih „običnih heroja“ anarhizma 21. vijeka je upravo došao iz IT branše. Aaron Swartz je bio internet hactivista i jedan od osnivača reddita.  On je 2011. godine uhapšen od strane policije MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) jer je u jednom od ormara na univerzitetu sakrio laptop putem kojeg je skidao naučne članke sa JSTOR-a. Te članke je htio besplatno ustupiti javnosti. Htio je da nauka bude dostupna ljudima i zbog toga je uhapšen i osuđen na 35 godina zatvora i 1 milion dolara novčane kazne. Kada je njegova žalba odbijena, dvadeset šestogodišnji Aaron je počinio samoubistvo. Malo je brutalnijih slučajeva od ovog.  

I tako… Nedavno čitam, izašla je vijest da je Mark Zuckerberg preko META-e ilegalno downloadovao preko 80 terabajta knjiga sa različitih naučnih sajtova. Da bi istrenirao META-in AI model... Kako djeluje, zbog toga neće snositi posljedice.

Nema leša, samo tužna priča. Aaronova sjena luta serverima, ali se gospoda ne plaši.
Tehno-oligarhija je pobijedila. 


Kako je kroz fuziju države i komercijalne moći oblikovana nova vladajuća klasa

tehnološka braća

Kandže tehnofeudalizma

Lamentiranje nad sudbinom crnogorskih materica, odnosno stepena njihove boli tokom mjesečnog ljušćenja, ukrasilo je osmomartovsko jutro. Najava poslanice Jevrosime Pejović da nam za ovaj višestruko važan dan sveden na preskupe karanfile i jeftine poruke poklanja inicijativu o menstrualnom odsustvu izazvala je burne reakcije na internetu. 

Pohvalno je čuti da se poslanica koristila resursima Istraživačkog centra Skupštine Crne Gore, te ne sumnjam da su iskazani nalazi izvedeni na osnovu temeljne analize. Ipak, nama običnim građanima i građankama su na raspolaganju resursi koji zavise od pojedinačnog stepena digitalne pismenosti i domena novinarsko-istraživačkog duha. Stoga pretpostavljam da je menstrualno odsustvo bio poprilično tražen *google search*, odmah nakon „jeftini buketi podgorica“.

U kontekstu teme, jedina zemlja u Evropi koja je zakonom definisala menstrualno odsustvo je Španija – ako vas „baš boli“ možete odsustvovati 3 do 5 radnih dana. Statistika, kao generalni pokazatelj uspješnosti neke javne politike, daje poprilično nezavidne cifre. Za godinu dana od implementiranja zakona svega 1559 puta  je zatraženo menstrualno odsustvo u državi koja broji čak 49 miliona stanovnika. 

Iako promovisano kao ultrafeministički korak naprijed u ženskim (radnim) pravima u periodu usvajanja zakona, ne djeluje da je menstrualno odsustvo doživjelo svoj puni procvat. Sagovornice britanskog Gardijana navode da svaki put kada žena sa dijagnostikovanom endometriozom zatraži odsustvo, ona biva u riziku od otkaza. Da li će ipak biti da se, radi regulisanja bolnih menstruacija, prvo moraju regulisati ženske radne boli?

Poslanica Pejović na svom Instagram profilu objašnjava da će žene morati jednom godišnje, najkasnije do 31. decembra, pribaviti potvrdu od ljekara da pate od sekundarne dismenoreje, ili narodski rečeno bolnih menstruacija, koje bi bilo dokaz onemogućenosti za rad. Uprkos tome što je bol u ovom slučaju individualna/subjektivna kategorija, a za šta kao dokaz prilažem svoju medicinsku bibliju (sestru doktorku) i muškarce prikačene na spravu koja indikuje menstrualne bolove, neki stručnjaci će ipak morati da ocijene vaše uvijanje i da na papiru napišu da li zadovoljavate pravo na odsustvo.

Ostaje nejasno da li se po potvrdu ide upravo u periodu krvarenja, kako bismo svojim bljedilom, tromošću i vrtoglavicom dokazale da nam je potreban slobodan dan u toku mjeseca. Možda će biti potrebno popuniti upitnik sa pitanjima na primjer koji tip uložaka koristimo, koliko tableta zgutamo za tih 7 dana ili šta sve moramo da radimo u toku dana pretvarajući se da nismo pred izdahom snaga. Na kraju krajeva, šta ćemo mi što se geslajtujemo godinama da nam nije ništa - ali tek nakon table brufena od 600 miligrama?

Nije bilo davno kad se na ovom portalu mogao pročitati veoma ličan i još sjajniji tekst mlade autorke Hane Rastoder o njenom iskustvu odlaska kod ginekologa, stoga ću ostaviti čitateljkama da na osnovu njenog i sopstvenih iskustava daju malo mašti po gasu i zamisle jedan odlazak kod ljekara po potvrdu da vas jajnici ipak bole malo više nego što bi trebalo…

Nisu potrebni istraživački timovi da bi se, shodno praksi, sagledao položaj jedne žene na crnogorskom tržištu rada. Dovoljno ironično, momenat kada menstruacija ode na makar 9 mjeseci i dalje predstavlja najveću opasnost po radni status, a ne još da se, u ovom kontekstu, sada „drznemo“ da odsustvujemo po jedan dan mjesečno zbog kojekakve boli u donjem stomaku.

Tema menstrualnog odsustva otvara i pitanje vraćanja na mala vrata ideje o ženama kao slabijem polu, a na čijem istrjebljenju aktivno radimo gotovo cijeli vijek za nama. Da li će žene koristiti  ovo pravo od straha od otkaza, i da li će poslodavci sada imati dodatni razlog da prazno radno mjesto popune muškarcem? Na kraju krajeva otvara se i pitanje prava na privatnost -zašto cijela kancelarija mora da zna kada menstruiram?

Primjena i uspjeh neke javne politike umnogome zavisi od socijalnog i vrjednosnog ambijenta zajednice u kojoj se primjenjuje. Stoga, i ovog osmog marta se pitamo koliko još stepenika je potrebno da pređemo da bi se otvorila normalna debata o ovim i sličnim pitanjima…









Jedina zemlja u Evropi koja je zakonom definisala menstrualno odsustvo je Španija, ali statistika nije pokazala uspjeh takve javne politike

menstrualno odsustvo

Radni bolovi i oni dani

Sastanak Trumpa i Zelenskog u ovalnom salonu Bijele kuće istrorijski je događaj kojim je stavljena tačka na diplomatiju kao vještinu sakrivanja. Zapravo, ono što su građani svijeta rekli prije desetak godina povodom afere Wikileaks - baš nas briga  -  Donald Trump je ponovio javnom demonstracijom gole sile. 

Politički skeč rađen je s namjerom da bude prenesen do svoje najtananije emotivne nizine, a Trump je radio ono što zna da radi, glumatao je, dok se Zelenski za jedne držao kao heroj, za druge kao pizda.

Primorani smo da analiziramo govor tijela, zato što Trumpova komunikacija sa javnošću počiva na scenskom izrazu, a poruke koje šalje tako snažno rezoniraju upravo zbog dramskog talenta kojim ga je đavo obdario. U jednom trenu razgovor je zaličio na prijetnju, u drugom na reketašku urotu, dok je Zelenski pokušavao da pronađe pravu riječ, odnosno da do riječi dođe. Ipak, tek kad je izustio nešto jeretično, Trump je sasvim pustio glas.

Zelenski: Prije svega, tokom rata svi imaju probleme, čak i vi. Ali vi imate lijep okean i ne osjećate (te probleme) sada. Ali osjetićete ih u budućnosti.

Donald Trump: Vi to ne znate.

Zelenski: Bože sačuvaj, da ne budete u ratu.

Trump: Nemojte nam govoriti kako ćemo se osjećati. Mi pokušavamo da riješimo problem.

Zelenski: Ne govorim, samo odgovaram na pitanje...

Trump: Niste u poziciji da diktirate kako ćemo se osjećati. Osjećaćemo se vrlo dobro.

Zelenski: Bićete pod uticajem...

Trump: Osjećaćemo se vrlo dobroi vrlo snažno. Vi trenutno niste u dobroj poziciji. Dozvolili ste sebi da budete u veoma lošoj poziciji.

Šta se ovdje desilo? Trump je poskočio i podigao ton na pomen rata, odnosno kako bi Amerika mogla imati rat, ili makar ratnu konsekvencu na svojoj zemlji. Ko je god šetao nekim boljim dijelom Los Angelesa, na primjer, poznaje taj osjećaj kad se oko tebe proteže bogatstvo i raskoš krajolika netaknutog ratom. Taj mitološki kredo da Amerika stoji izvan rata dok ga proizvodi, ojačan je upravo sličnim prizorima pobjede arhitekture i pejzažnog dizajna. Brendira se to kućansko obilje, ošišana ograda i precizna linija travnjaka kao savršeni mirnodopski tapet, kome nikakva imaginacija niti izbjeglička kletva s druge strane planete ne može nauditi. 

A može li, zapravo? 

Šta se desilo poslije 9/11 nego ratno stanje preneseno u svijest okovanu luksuzom američke posebnosti. Šta je bila korona nego pokazna vježba poveznanosti svijeta po zlu. Je li čitao Trump jednog starog profesora sa Harvada, pjesnika Czesława Miłosza koji je pisao o Poljacima i kako su tridesetih godina gledali slike sa dalekih ratišta, ne sluteći da se njima sprema isto. Male su šanse da je Trump čitao drugog Poljaka Herberta koji u pjesmi *Livijevi preobražaji* veli: 

*Moj otac je dobro znao i ja takođe znam*

*da će jednog dana na dalekim krajevima*

*bez znakova na nebu*

*u Panoniji Sarajevu ili Trapezuntu*

*u gradu na hladnom moru*

*ili u Panširskoj dolini*

*buknuti lokalni požar*

                                                                            .
*i da će carstvo pasti.*


Rečeno poezijom, ili ekonomskog statistikom, tkivo koje povezuje svijet je takvog soja da se ne može prekinuti, te je Trumpova želja da prekine Zelenskog uzaludan pokušaj da se Amerika sačuva, izoluje u dobrobiti, predstavi kao drugačiji soj, savršeni svijet netaknut uslovima opšte propasti. Ideologija snage ima svije granice, a imperijalni kič je porculanska predstava za javnost. Ali znakovita je Trumpova refleksna odbrana i promjena tona koja otkriva više nego što bi govornik htio. U trenutku kad je prekinuo Zelenskog, Trump je zapravo pokazao da je slika ratnog dejstva za Amerikance opasna, onostrana, i da se mora sjeći u korijenu, precizno producirati u Hollywoodu kako bi što manje ljudi povjerovalu u rat kao realiju. 

Samo vodeći politiku spektakla koji rat izmješta u polje mašte, samo tiranskim potčinjavanjem medija i gramzivom trgovinom pažnje preko platformi svojih internetskih paževa, Trump može održati svoju distipiju živom. Ipak, život će probiti svojim špicastim krakom koji nazivamo rat, preveslaće mora i okeane i stići do svake obale. I to je Zelenski pokušao da kaže – povezani smo i pitanje je vremena kad će se potres prošetati, sprženu zemlju zamijeniti drugom, obujmiti novu teritoriju koja se do juče činila sigurnom. 

Nema sigurnosti na svijetu i Trump to zna, zato mu je i važno da svoji političku snagu lažira u bahatom tonalitetu nedodirljive sile. Naravno da je Amerika sila, to niko ne spori, ali kao takva nemoguća bez umreženog odnosa sa drugim carstvima u usponu, među kojima će uvijek biti trenja, rata i propasti. 

Amerika nije izuzetak od tog prokletog pravila.


Nema sigurnosti na svijetu i Trump to zna, zato mu je i važno da svoji političku snagu lažira u tonalitetu nedodirljive sile

veliki požar

Svijet je proklet i Amerika nije izuzetak

Uprava policije Crne Gore pokrenula je postupak protiv mene pred Sudom za prekršaje u Podgorici zbog navoda iz kolumne u kojoj kritikujem javni govor profesora Univerziteta Crne Gore Aleksandra Stamatovića. 

Sud me je pismeno obavijestio da se moram pojaviti na saslušanju 16. 04. 2025. u 16.15 časova, ili može izdati naredbu o mom dovođenju. Uz sudski poziv primio sam policijski Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, sa potpisom službenika Alekse Rečevića. U Zahtjevu piše da sam prekršio Zakon o Javnom redu i miru Crne Gore, i to u članu 7 stav 1: „Ko na javnom mjestu vrijeđa drugog ili se drsko ponaša, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 100 eura do 400 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.” 

Kroz posebnu napomenu, u istom dokumentu, obaviješten sam da je Osnovno državno tužilašto  procijenilo da u mom pisanju nema elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti.

Kolumna [O čemu govorimo kada govorimo o sisama](https://normalizuj.me/praxis/o-cemu-govorimo-kada-govorimo-o-sisama) objavljena je 18. oktobra 2024. godine na portalu Normalizuj. Pisana je naglašeno satiričnim tonom, uz korišćenje literarnih konvencija kao što su parabola i fiktivni zaplet. U članku kritikujem Etički odbor Univerziteta Crne Gore, nakon što je opravdao lascivne aluzije profesora Stamatovića u programu Adria TV, upućene urednici emisije u kojoj je gostovao. 

Sporni dio kolumne objavljen je na mojoj autorskoj FB stranici, koju godinama koristim kao službeni novinarski alat. Uz objavu je istaknuto uputstvo (link za tekst je u komentaru), kao očigledan znak da je pred čitaocem dio novinske proze, a ne neka vrsta lične prepiske. 

Sporni citat glasi: 

“…Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki *telos*, a ne po srpski *telo*, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.”

Sam po sebi, odlomak je slabo razumljiv, jer je direktan komentar prethodno iznijetog stava Etičkog odbora da Stamatović novinarku nije gledao “kao objekat” već “kao cilj”, te stavova samog Stamatovića koji se u podnesku Odboru proglasio srpskim disidentom koji je htio da relaksira atmosferu u studiju. 

Da me je g. Stamatović tužio za uvredu u građanskom procesu, rekao bih da je citirani pasus dio narativne strategije u kojoj se miješa fiktivno i istinito, kako bi se naglasila apsurdnost i neodrživost jedne društvene situacije. Da je g. Stamatović zamjerio zbog sintagme “matori jarac”, lako bih mu dokazao da je i ona data metaforično u skladu sa širim značenjskim slojevima tekstualne cjeline. Od mitoloških satira, dionizijskih svetkovina, pa sve do popularne kulture i “Žikine dinastije” matori jarac se drži kao simbol ritualne plodnosti i pretjerane seksualne konotacije, koju na koncu Stamatoviću u tekstu zamjeram, naravno, isključivo u svjetlu njegovog univerzitetskog zvanja. 

Ali ne, nisam tužen privatno, nego je država Crna Gora u dva koraka, prvo preko policijske prijave, a onda preko sudskog poziva na saslušanje, zaključila da moje autorsko pismo valjda remeti javni red i mir, ili što Zakon kaže “vrijeđa moral”.  Tu već dolazimo do problema koji nema veze sa ishodom ovog slučaja, ali ima sa granicama slobode izražavanja u profesiji koju smo nekad vidjeli kao temelj slobodnog društva. 

Ako postoji mogućnost da službenici policije i suda nisu čuli da se dvije decenije pokušavam baviti novinarstvom, onda su makar morali čuti da je g. Stamatović mnogo duže javna ličnost *par excellence*, nacionalni tribun, političar, TV debater i agilni profesor. Shodno tome i brojnim presudama iz Strazbura koje svi vrapci znaju, treba dodati da su javne ličnosti podložnije kritici, da moraju shvatiti novinarski govor kao dio kreativnog izraza kojim se nadograđuje društvena savjest. Činjenica da je Etički odbor UCG propustio da ispuni svoju dužnost i makar simbolično usmjeri g. Stamatovića na vlastiti kodeks, bila je moj jedini motiv da napišem tekst, ne sluteći da ću time poremetiti javni red i mir.  

Važno je istaći, jer se ne dešava prvi put – policija je ušla u tumačenje novinskog članka preko društvenih mreža, a članak nije tretiran kao javno dobro i stilizovani politički tekst, već kao bukvalna opaska, povreda ličnosti i u konačnom – šteta za zajednicu. Nadam se da je ovdje riječ o neznanju, ali plašim se da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa.  

Nevoljno ulazim u sudski proces kroz obraćanje javnosti, ali moja dužnost prema kolegama je da prijavim ovaj neobični pravni tok u kome sam se našao kao okrivljeni. Vjerujem da će Sud postupiti u skladu sa razumnim pretpostavkama, ali ponavljam da je već i ovaj vid državne kontrole i agresije prema meni kao piscu i novinaru neprihvatljiv. Pritisak policijskog aparata vidim kao solidan povod za jedan žustri odjeb koji ovim putem šaljem. Pod uslovom da takvo što smijem reći, a da ne povrijedim svetost javnog reda i mira, koji tako uspješno čuvaju.
 


Pomislio sam da je to nevjerovatno, ali papir u mojim rukama ne laže.

racija

Zašto mi je policija upala u tekst?

Mnogi od nas se ovih dana brčkaju u internet plićaku i sakupljaju male svjetlucave znake nadolazećeg fašizma. Kamen je to posebnog svojstva, dugo glačan u potaji, valovima prenesen iz dubina, da bi tu pred našim očima bljesnuo u *storyju* nekog lokalnog fana AfD-a.

Zašto bi, pitam se, fizičko lice van Njemačke navijalo za AfD? Je li to uzbuđenje u stomaku i mračna katarza onog koji posmatra vampira kako ustaje iz groba? Upravo se to dešava, a Njemačka dokazuje da smo boreći se protiv rasizma zapali u jedan paradoks – razvili gotovo rasističku nadu u njemačku racionalnost, koja će biti vječni zabran od povratka zle sile. Kao da su Njemci toliko dugo za čitav svijet bili nadljudi pokajanja, da se mislilo kako će zauvijek ostati podalje od onoga što je Max Weber nazivao *etnička čast*. Ipak, po istim šavovima po kojima je pukla Weimarska republika i uspeo se firer, sad su krenuli desni politički agenti, preuzeli glasačku petinu na izborima, kao politička volja koja se suštinski bavi samo jednim jedinim – problemom Jevreja. 

Pardon, ne Jevreja nego imigranata… 

Do strašnog je preklapanja došlo, zar nije? Ekonomska kriza se sto godina kasnije opet koristi kao prevozno sredstvo za nacional-kulturološka uzbuđenja po kojima je krvna veza zastupnik svetog tla, a strano tkivo ne samo nepoželjno nego opasno i kritično za dalji napredak. 

Nije se u minuloj izbornoj kampanji mnogo govorilo o ekonomiji, tek pet odsto Njemaca je visoke cijene stavilo na prvo mjesto ličnih briga, dok su bezbjednost, unutrašnja politika i problem imigracije dominirali. Taj se mračni talas *buđenja naroda* odvija pred našim očima tako brzo i naširoko da je austrijski kancelar već sebe prozvao *Volkskanzler*, što je zloglasna titula iz Hitlerovog vremena, dakle naglašeno etnička, čitaj rasna, koja je garmanski soj vidjela kao glavni uslov *njemstva*, njegove povijesne uloge, snage i perspektive. 

Ovog puta na steroidima, preko Atlantika, kroz bizarnu podršku Elona Muska, sa uzdignutom desnicom kao lajtmotivom cijele kampanje, desne naci preokupacije ušle su u glavni tok, najviše zahvaljujuči starom dobrom agensu svih političkih prevrata – strahu. 

Mediji, ponajviše tabloidi, a prije svih Muskov Internet, ne izvještavaju dubinski o rastu desnog političkog nasilja, već detaljno opisuju zločine imigranata i generišu sliku tamnoputog varvarina koji siluje, bode, ubija i pljačka. Iako je [naučno pokazano da imigracija nije povećala stopu kriminala](https://www.dw.com/en/study-finds-immigration-has-not-raised-german-crime-rate/a-71691228), fašistoidna paranoja se lako širi. Baš zato što je naučno dokazano suprotno, može se govoriti o fašizaciji društva koja naučna utemeljenja odbacuje i tako pogađa jednu od onih Ecovih [tački prepoznavanja Ur-fašizma](https://6yka.com/kolumne/umberto-eco-fasizam-zlo-u-10-tacaka/). Na isti način kao što Trump resetuje klimatske, zdravstvene i druge politike, u Njemačkoj se imigracija kao kompleksan problem društva čereči po žutoj štampi i zaliva mržnjom obespravljenih plavokosih bijelaca. 

Dešava se, velim, u dlaku isto što je nekad bilo, Njemačka je u recesiji kakva nije viđena od kraja četrdesetih, nema više ruskog dotoka energije na kojem je sigurno počivala privredna konstrukcija, nema više Amerike kao dobrog starešine, odmetnuti u svoje dilove, bivši saradnici i saveznici natjerali su Njemačku da izađe na čistac. Ona je to pokušala da uradi na ovim izborima, i šta se desilo? Pokazalo se da više mladih podržava neofašiste, da se društvo novim izborima destabilizuje a ne gradi, što bi valjda trebalo da bude Njemački recept kakav smo gledali minulih decenija. 

Putem TikTok kampanja i internet propagande, zločini se koriste politički, gađa se parasimpatikus, da narod, odnosno *Volk* prepozna svoje korijene u odbrani od stranih elemenata. Masakr u Megdeburgu se brendira kao zločin imigranta, a ne desnog fanatika, internetom ne kruže snimci pretučenih lijevih aktivista, niti podaci da su zločini nasilja u oštrom porastu sa skoro 60 odsto izgrednika među Njemcima. Ako te neko pita da li je u toj divnoj naprednoj zemlji neko pretukao političara SPD-a Matthiasa Eckea, jedva ćeš se sjetiti slučaja, kao i pucnjave na Univerziretu Heilderberg, jer je ubica bio njemački državljanin nezainteresovan za politiku i religiju. Ali zato ćeš se lako sjetiti noža sirijskog izbjeglice, na kome se gradi politika reakcije čiste i bezbjedne Njemačke.

Kao što se početkom dvadesetog vijeka nezadovoljna raja privodila fašizmu, preko jevrejskog bauka, danas se za to koriste imigranti. Kao što su crnci pokazivani u zološkim vrtovima za 50 pfeniga kako bi se gladni Njemac gubitnik Velikog rata osjećao superiorno, sad se kljukanje medijskom agresijom koristi da se nahrani sputana mašta ražalovanog proleterijata, postindustrijskog viška, vojske iz predgrađa, muške sile, koja treba da brani etničku državu. 

A ko je došao Njemce sve to da poduči? Potpredsjednik države koja ne zna ni šta je etnicitet, plavooki jaran iz Cincinnatija, Ohio, JD Vance, *novi šerif u gradu*, čiji je nedavni govor u Minhenu bio triježnjenje urinom kakvo odavno nismo vidjeli na svjetskoj sceni. 

Naravno, niko pametan ne negira da je rasna tenzija postala problem otvorenog njemačkog društva. Ali kao što je pitanje rase jedno a rasizam njegova zloupotreba, tako je i problem imigracije alat za fašizaciju društva. I to problem koji se navodno shvata odozgo, pakuje za plebs u čitljive formate, toliko prostačke da se jedan Elon Musk vidi kao politički analitičar. 

Zlokobna kampanja nije od juče i globalna je, njeni su korijeni uslovljeni diktatom kapitala, onog najkrupnijeg, tehnološkog, koji se račva tako daleko i neobuzdano da je prije pet šest godina i Nebojša Medojević crnogorki politički pajac prišao Bannonovom Pokretu i trućao o vojsci islamskih spavača koji stiži iz Sirije. Sjećate se vjerovatno Movementa i Stevea Bannona, bivšeg Trumpovog savjetnika, istog onog što je nedavno na mitingu u Francuskoj salutirao nacistički - jer to je ovih dana bukvalno šik. 

Šta reći na kraju, osim da se dešava. Tu je, pred našim očima, spremno je i dozrelo vrijeme čistki, deportacija, svečanih paradi sa bakljama. Stigli smo na veliku stanicu novog varvarizma u koji je medijsko-tehnokratska vlada dovela svijet. Ni Njemačka više nije sigurna, znači da niko nije siguran. 

Liči na vrijeme iz čitanki, za koje smo mislili da se nikad neće vratiti. 




Kako i zašto raste njemačka krajnja desnica i jesmo li to već vidjeli?

njemački izbori

Zlo jutro i buđenje naroda

Partije su javni, službeno organizovani entiteti, koji su stvoreni da uguše u dušama osjećaj za istinu i pravdu.

Kolektivni pritisak se vrši na širu javnost putem propagande. Otvoreni cilj propagande je da ubjeđuje, a ne da prosvjetljava. Hitler je dobro uvidio da je propaganda uvijek pokušaj pokoravanja duhova. Sve partije se bave propagandom. Onaj koji se njom ne bi bavio, faktički bi nestao, zbog toga što to drugi rade. Svi priznaju da koriste propagandu. Niko nije toliko drzak u laganju da bi tvrdio da se bavi podučavanjem javnosti i oblikovanjem suda naroda.  
Partije svakako govore o obrazovanju onih koji su došli kod njih, simpatizera, mladih, novopridošlih članova. To je laž. Ovdje se radi o dresuri koja priprema još rigidniji stisak koji će partija imati nad mislima svojih članova. 

Zamislimo člana partije – zastupnik, kandidat za zastupnika ili jednostavno pristalica – koji bi se obavezao ovako: svaki put kad se budem bavio bilo kojim problemom, političkim ili socijalnim, obavezujem se da ću u potpunosti zaboraviti činjenicu da sam član te i te grupe i da ću se isključivo brinuti da prepoznam javno dobro i pravdu.

Ovakav jezik ne bi bio dobro primljen. Njegovi istomišljenici i mnogi drugi optužili bi ga za izdaju. Manje neprijateljski nastrojeni bi rekli: Zašto si pristupio partiji?  – priznajući naivno da se ulaskom u partiju oni odriču isključive potrage za javnim dobrom i pravdom. Takav čovjek bi bio isključen iz partije ili bi u najmanju ruku izgubio njenu podršku. Sigurno ne bi bio izabran.

Štoviše, takav iskaz se čini nemoguć. Zapravo, ako ne griješim, nikada nije ni bio moguć. Ako su riječi slične onima izrečene, to je bilo samo od strane onih željnih vlasti s podrškom stranaka koje nisu bile njihove vlastite. Takve su riječi tada zvučale nečasno.

Nasuprot tome nalazimo da je potpuno prirodno, razumno i časno kada neko kaže – *Kao konzervativac*; ili: *kao socijalista – ja mislim da...*.

Ovo, to je tačno, nije tipično samo za partije. Ne zacrvenimo se nimalo ako kažemo: *Kao Francuz, ja mislim da... Kao katolik, ja mislim da...*

Neke male djevojčice, koje su tvrdile da su privržene *gaullizmu* kao francuskom pandanu nacizmu, dodavale su: *Istina je relativna, čak i u geometriji*. Dotakle su centralnu tačku.
Ako nema istine, legitimno je misliti na ovaj ili onaj način ukoliko se dogodi da je neko zapravo takav i takav. Kao što imamo crnu, smeđu, crvenu ili plavu kosu, jer smo jednostavno takvi, odašiljemo takođe takve i takve misli. Misao je dakle, kao i kosa, proizvod fizičkog procesa eliminacije.

Ako prepoznamo da istina postoji, ona ne dozvoljava da mislimo bilo što osim onoga što je tačno. Mislimo dakle tako, ne zato što smo Francuz, katolik, socijalist, već zbog toga što neodoljiva svjetlost dokaza obavezuje da mislimo tako i nikako drugačije.

Ako nema dokaza, ako postoji sumnja, s obzirom na dostupno znanje, pitanje je očigledno dvojbeno. Ako postoji mala vjerovatnoća sa jedne strane, očigledno je da postoji mala vjerovatnoća; i tako dalje. U svakom slučaju, unutrašnja svjetlost svakom ko je konsultuje odgovori sa jasnim odgovorom. Sadržaj odgovora je manje više potvrdan; nevažno. Uvijek je otvoren za popravku; ali nijedna korekcija se ne može napraviti, izuzev putem veće unutrašnje svjetlosti. 

Ako je neki čovjek, član partije, potpuno odlučan da svim svojim mislima bude odan isključivo unutrašnjoj svjetlosti i ničemu drugom, on ovu odluku ne može obznaniti svojoj partiji, on je dakle u odnosu na nju u stanju laži.

Ovo je situacija koju možemo prihvatiti jedino zbog potrebe koja nas prisiljava da budemo u stranci kako bismo svrhovito sudjelovali u javnim poslovima. Međutim, ta potreba je zlo, i treba je okončati ukidanjem stranaka. Čovjek koji nije donio odluku da bude odan isključivo unutrašnjoj svjetlosti, smješta laž u sami centar duše. Unutrašnja tmina mu je kazna. Uzaludno će pokušavati da se izvuče sa razlikom između unutrašnje slobode i spoljašnje discipline. Onda treba lagati javnosti, prema kojoj svaki izabrani kandidat ima obavezu da bude istinit.

Ako se pripremam da kažem, u ime svoje partije, stvari koje ocjenjujem da su suprotne istini i pravdi, da li ću to najaviti uz prethodno upozorenje? Ako to ne uradim, ja lažem.
Od ove tri vrste laži – partiji, javnosti, sebi – prva je ubjedljivo najmanje loša. Mada, ako pripadanje partiji neprekidno prisiljava, u svim slučajevima, na laž, postojanje partija je apsolutno, neuslovljeno zlo.

*Preveo Milan Vujović*


Odlomak iz članka "O ukidanju svih političkih partija", francuske filozofkinje, mističarke i političke aktivistkinje Simone Weill 

unutrašnja tmina

Postojanje partija je apsolutno zlo

Crna Gora zemlja sa najvećim brojem kladionica po glavi stanovnika u Evropi. Klađenje na automatima se organizuje van prostorija priređivača. Licence za ovaj posao dobijaju se lako, pa dolaze i kompanije iz inostranstva, na primjer Albanije, vidjevši nas kao tržište sa najliberalnijim zakonodavstvom u ovoj oblasti. Rusija, Albanija, Njemačka su prepoznale opasnost bolesti zavisnosti i zabranile reklamiranje kladionica, a Italijani svoju uredbu o ograničenju oglašavanja kockanja nazvali Dekret dostojanstva (*Decreto di dignita*). Dostojanstvo u Crnoj Gori mjeri se metrima ― na korak smo od zakona koji će kockarnice u Crnoj Gori približiti školama na 100 metara. 

Kultura kladionica i kocke nesmetano se širi kroz javni prostor. Državne insititucije redom prihvataju donacije, vjerske nikad nisu ni pitale za porijeklo priloga, sportski klubovi (dječji takođe) nose reklamne ambleme kladionica, dok istaknuti pojednici (umjetnici i sl.) učestvuju u kampanjama koje djeluju surovo i nude poklone, obećanja. Sve glavne lokacije u gradovima kao i stambeni blokovi imaju nizove kladioničkih mjesta otvorenih i nedjeljom. Kladionice vladaju *prime timeom*, čak i na Javnom servisu, dok će novine pod izgovorom PR saopštenja rado objaviti i najužasnije tvrdnje Udruženja priređivača igara na sreću.  

Kladionice bez bilo kakve supervizije upravljaju paralelnim sistemom platnog prometa. Pored 1000 poslovnica (više nego pošti i filijala banaka) za gotovinu će poslati i kurira, a samo za kladionicu račun možete otvoriti u 3 klika *on line* 24/7. Tako su kladionice izvor zelenašenja, gdje promovišu sistem Agenata, kojima se plaća 10 odsto provizije kako bi doveli (navukli) što više igrača (obično su iste osobe zelenaši ili povezani sa istima). 

Policiji i regulatoru ne smeta ovaj pralaleni svijet. I pored apela Policiji i koordinacionom odboru ne žele zabraniti uplate u gotovini, iako je sprečavanje pranja novca ključna tema, a kockanje najrizičnija djelatnost.

Samo rijetki sportski klubovi i sistemske kompanije su stavile društveni interes ispred profita, pa su stvoreni uslovi da kocka bude veoma unosna privredna grana ― mjereno povratom na uloženi kapital  igre na sreću su najunosniji sektor: na uloženih 100 eura ostvari se 50 eura dobiti. Prema podacima Poreske uprave, ako ste 2023. godine uložili u djelatnost kocke i klađenje dobili ste povrat od 36%, finansijski sektor 19,3%, strateška granu hotelijerstvo 2% ili ovih dana aktuelni bauk maloprodaje 17%. 

Šta je poruka? Za koje djelatnosti stvaramo ambijent, šta možemo očekivati sjutra – možda premijera koji podržava bojkot zbog malih kvota? 

Ako i dalje mislite da je sve ovo zabava, treba da znate da je u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti ICD-10 (koja je obavezna i u našoj zemlji) problem sa kockanjem svrstan je u poglavlju *Poremećaj navika i kontrole impulsa*, pod nazivom *Patološko kockanje* (F63.0). Patološko kockanje je poremećaj koji dovodi do ozbiljnih zdravstvenih, porodičnih i socijalnih posljedica:
 
- Tinejdžeri čiji roditelji kockaju na patološkom nivou žive u riziku da se i kod njih razvije poremećaj.  
- Osobe koje kockaju na patološkom nivou zloupotrebljavaju alkohol, a blizu 3⁄4 zavisnika od kockanja imaju razvijenu sliku depresije.  
- Čak 60 do 90 odsto patoloških kockara ispunava kriterijume za neki poremećaj ličnosti.
- Patološki kockari imaju najveću stopu samoubistava u odnosu na sve ostale zavisnosti. 
- Studije pokazuju da se nasilje u porodici povećava 10 puta kada je partner patološki kockar. 
- Svaki peti  adolescent kojeg vidite u kockarnici, vjerovatno će postati patološki kockar. 

Uprkos nalazima brojnih medicinskih istraživanja, sa izuzetkom Kakaricke gore i savjetovališta Entera u okviru ADP ZID, u Crnoj Gori nema grupa pomoći, nema psiholoških savjetovališta. Ministarstvo zdravlja i Insitut za javno zdravlje decenijama ćute.

A šta rade političari? 

Više njih je zvanično zagovaralo ukidanje kladionica, ali samo tokom predizbornih kampanja. Naročito su se istakle Demokrate (Momo Koprivica) i Albanska alternativa (Nik Gjeljoshaj) koji su veoma brzo zaboravili na svoja obećanja. 

Početkom godine u Skupštinu je stigao novi Predlog zakona o igrama na sreću, Vlada ga je jednoglasno usvojila, u javnosti je bilo malo diskusije na ovu temu. Uglavnom se priređivači bune zbog novih poreza, a mediji zbog namjere da se ograniči oglašavanje. Evropska unija se u zakonodavni proces ne miješa, niti ga kontroliše, tako da je sve što se dešava zapravo vjerna slika crnogorskog političkog trenutka. 

Čitajući predlog zakona i inicijativu  NVO “Zid” motivisan ličnim iskustvima, pridružio sam se inicijativi sa namjerom da nešto učinim povodom ove tihe pandemije. Pisali su svakom od članova Vladine radne grupe – nije im odgovorio niko.  

Pokušavam da zamislim tu sjednicu Vlade… Ministar građevine odbija prijedlog zabrane spoljnog obilježavanja kladionica, ne smeta čovjeku kako nam fasade nude kvote. Ministar unutrašnjih poslova odbija predlog zabrane gotovinskih uplata, iako 60% uplata ide *online*. Ministar zdravlja ne insistira na preciznom, centralizovanom sistemu isključenja problematičnih kockara. Ministar rada naglašava da ne smijemo izgubiti radna mjesta u kladionicama. A onda dolazimo do meni barem simbolično važnog momenta – ministarka prosvjete potvrđuje prijedlog da se kladionicama dozvoli da budu još bliže školama, smanjujući minimalnu udaljenost sa 250 na 100 metara.

Kako je moguće da se sve ovo dešava pred našim očima? Vjerujem da je dio odgovornosti na nama, tihim posmatračima koji ne želimo da ugrozimo lični komfor ili umišljeni status u društvu. A to isto društvo zbog nas sve više postaje grupa pojedinaca, umjesto sistem odnosa i međusobne brige.

Zato se pokreni, reaguj, djelaj! U konačnom, ne mora to biti ova inicijativa, izaberi svoju tribinu, šetnju, volontesku grupu ― samo uradi nešto više od lajka ili komentara uz kafu. Pokreni se da pravila kocke ne zavladaju sasvim, u društvu koje im se godinama predaje. 






Kultura kladionica i kocke nastavlja da se širi kroz javni prostor i oblikuje nove propise po svojoj mjeri

igre na (ne)sreću

Tiha pandemija o kojoj se ne priča

Nekad davno, prije Holokausta, razmišljalo se da sve Jevreje protjeraju na ono ostrvo iz crtanog filma. Operacija Madagaskar nikad nije sprovedena, ali ostala je kao primjer političke fikcije, nekog davnog doba koje do skoro nismo razumjeli. Takođe, nismo razumjeli kako Italijani na primjer nisu vidjeli Duceove poremećene mote za govornicom, a onda se pojavio Donald Trump kao istorijski rimejk, relaksirani pandam onog istog arhiviranog držanja koje prijeti koliko i zabavlja. 

I tu zabavnu notu fašizma, njegovo karnevalsko dejstvo, takođe smo zaboravili, neposrednost zločina, familijarnost komande, gaženje normi u ime ciljane sile koja se nalazi iznad, bila ona Treći rajh, ili Amerika koja će postati velika opet. 

Šta smo još ono zaboravili? 

Cinizam, svakako, to oruđe kojim sila pripitomljava milione, uvjerava ih da zločin nije zločin, da desnica u zraku nije fašistički pozdrav, da Elon Musk nije politički idiot koji posjeduje trećinu američke vreće novca. Valja pritom sakriti i da vrijednosno osakaćena unija američkih država ne posjeduje niti jednu prednost u odnosu na ostatak svijeta, dok insistira na svom američkom snu u koji više ni djeca ne vjeruju. A to insistiranje ravno je košmarnom raspadu, involuciji ljudskosti, sapatnje, empatije, duha zajedništva i ljudske vrijednosti koja je sahranjena i utabana, sravnjena i pokidana, eno je, leži u kravim trakama duž obale Gaze. 

Ali, ne bi fašizam pripadao estetskom ključu vodvilja, i smrt prinosio industriji lake zabave, ne bi značio pakleno opasan poredak svijesti, da ne proističe iz iste te zabave, odnosno kapitala, odnosno buržoaske podsvjesti koja pumpa svoje ciljeve preko granica ljudskog bića, gazeći ga, praveći od njega kašu, razgradivi mobilijar, pogonsko gorivo suludih vizija odlaska na Mars, Trećeg rajha ili nečeg trećeg. A to treće se ukazalo, procvjetalo je kao smrad, kao glib, kao krtina trulog neljudstva, kao tragovi koji smrde nečovještvom i koji vode do pećine, kako bi rekao pjesnik, ali ne Platonove, nego pećine u kojoj stoluje kapital, na čelu sa svojim žrecom deregulacije, klovnom i zastupnikom razvrata, toliko silnim da zagovara protjerivanje, egzodus, izmještanje ljudi, Palestinaca, žena, djece, muških glava, đedova i baba. I to radi javno, nekako uzgredno, pragmatično kako samo kapital može gledati na ljude i zemlju, kao resurs, kao proizvodnu mašinu za nove poslove, nove funkcije, jer ljudi su funkcije - samo je valjda dvometrica Baron kalibriran da bude funkcija iznad, da vodi, da naslijedi baba, bože zdravlja, jer algoritmi divljaju i mrežama se već šire teorije zavjere o superinteligentnom nasljedniku, nadčovječnoj verziji genija koji zapravo svojim mlađanim mozgom stoji iza mnogih briljantnih rješenja tatine kampanje. 

Ko je smislio Trumpovu ideju da se Palestinci protjeraju, a da Amerika preuzme Gazu i napravi 
odmaralište, ne možemo znati, ali onog trenutka kad takve ideje uđu u politički govor najmoćnije vojne sile, kad se onom diktatorskom tonu konzervativnog bjelačkog preimućstva doda rečena nota lakoće, kad se zakotrlja ta rivijera kao demonska razglednica i mogućnost, ljudi i zvanično postaju smetnja. Domovina je poslovni prostor, nafta je krv. Spremni smo, ili makar grumingovani za novi zločin, a da se ovaj sadašnji nije ni završio. 

Samim pomenom rivijere, Trump u svojoj vraškoj preciznosti koju mu niko ne osporava, suočava ljudski rod sa svojom pravom otimačkom prirodom, suočava savremeni svijet sa komforom koji je plaćen tuđom krvlju i okretanjem glave. Sad svijet treba da klekne, da cjeliva pečatnjak i zakune se na vjernost.  

Živimo opciju fašizma u ophodnji, fašizma koji već izvodi piruete, guzi se i plazi na mjestima zločina, figurira kao snaga iznad čovjeka, iznad ljudskog. I tamo se osjeća lagodno, sigurno, oivičen najjeftinijom verzijom ideološkog smeća koje proizvodi američka vizija postindustrijskog kapitalizma, praćena ridikulima, mračnim tajkunskim njuškama okupljenim oko žezla kao oko igračke. 

Mračno doba, divno doba, za mrijeti na rivijeri.



Živimo opciju fašizma u ophodnji, fašizma koji već izvodi piruete, guzi se i plazi na mjestima zločina, figurira kao snaga iznad čovjeka, iznad ljudskog

darkness and cold

Genocid rivijera

Milenijalci su, kažu istraživanja, najobrazovanija generacija. Vjerovali smo da se trudom, učenjem i radom stiže do zasluga. Ali, ništa. U doba prekarijata, skakanja s jednog ugovora na drugi, izrabljivanja, rastućih cijena nekretnina – „stabilnost i prosperitet“ se pojavljuju samo u predizbornim spotovima, snovima i lamentima nad životima iz bivše Jugoslavije. 

Moja oba đeda bili su radnici iz radničkih/seljačkih porodica. Obojica su uspjeli da sagrade kuće na primorju, da idu na ljetovanja i provode svoje slobodno vrijeme sa društvom po kafanama. Bili su stabilne staležne moći. Primjera radi, majkin otac joj je za useljenje kupio klavir. Ta generacija je imala Tita za „druga“, a do Barija su išli na kafu, iako su univerzitet, vjerujem, viđeli samo na slici. 

Sljedeća generacija, generacija mojih roditelja, je imala nešto drugačiju priču. Srećno djetinjstvo i prvu mladost prekinuli su horori rata i tzv. tranzicije. Kad je otac poginuo moja majka je ostala samohrana i radila dva posla da bi prehranila mene i brata. Bio je to period “ruskih para” koje su se slivale u Crnu Goru, od kojih je radnička klasa viđela samo produženo radno vrijeme. Kako je bila prodavačica u buticima, kući bi dolazila poslije ponoći. Govorila mi je da učim da se ne bih jednog dana mučio kao ona. Da učim da poslije „ne bi radio“. I ja sam učio i učio, dobijao nagrade za najbolje studente, plakete, pozive na konferencije i upisao doktorat na prestižnom univerzitetu... I evo sada ne radim. Obistinila se želja moje majke, samo previše bukvalno. 

Naime, ona je pod tim neradom mislila na crnčenje i težak fizički rad, a ironija života je to prevela u nezaposlenost. Od kad sam, zbog ličnih i moralnih razloga podnio ostavku na moj posao koordinatora kampanja ljevičarske panevropske organizacije, preživljavam od pisanja. Nije li to san mladog *wannabe* revolucionara? U onim mjesecima kada mi depresija dozvoli da budem produktivan, uspijem da nekako dobacim do minimalca. Radnička klasa sa postera SSSR-a je otišla u raj, zamijenili su je depresivni obrazovani milenijalci. Na tabletama, alkoholu ili drogi, kojima tope besmisao svakodnevice.

Prema međunarodnim anketama, generacija koja je sanjala „evropski san“ je sada u prosjeku u većim dugovima nego naši preci, treba nam duže vremena da napustimo roditeljske domove ili dosegnemo imovinske prelaze „odraslog čovjeka“ poput kupovine automobila ili stana. 
Priručnici za život su govorili da ćemo biti najuspješnija starosna grupa, ali smo se, umjesto toga, suočili sa recesijom, masovnim otpuštanjima, inflacijom i porastima troškova. I nijesmo se u tome previše dobro snašli.

Makar mi, koji se držimo principa, i tako zasmijavamo elite koje nam podrugljivo prebacuju da smo infantilni, naivni. Mi koji nećemo da jurimo NGO grantove od imperijalnih sila, da bičujemo zaposlene pod komandom gazda, sebe nazivajući menadžerima, ili da pišemo istraživanja i doktorske radove o Evropskoj Uniji i NATO-u. Tržište nije blagonaklono socijalistima, niti je voljno da finansira istraživanja o ekoanarhizmu. Poručuju nam da su ideali budalaština. Ili da makar budale što ih slijede jedva preživljavaju.

Sa dvadeset gledaš u budućnost dvogledom, ne djeluje dobro, ali ipak ima nekih obrisa koji obećavaju. Ali što se više približavaš tridesetoj, to se stakla tog dvogleda pretvaraju u paramparčad i zabijaju nazad u očne duplje. Budućnost nije to što su nam rekli roditelji, Holivud, književnici i profesionalni političari. 

Pisac *Fight Cluba* je neđe predvidio da ćemo biti srednja djeca istorije, bez svrhe i mjesta. Bez Velikog rata i bez Velike depresije. Da je naš najveći rat duhovni, a naša velika depresija – naši životi. 

Zbog te velike depresije, nekad pomislim da moji putevi trebaju da budu van Crne Gore. Ipak, odnos sa selidbom mi je isti kao sa prestankom pušenja. Uveče legnem siguran da ću od śutra prestati, ali je prva stvar koju ujutru uradim: skuvam kafu i zapalim cigaretu. Puštim da ona mene ispuši. I tako mjesecima. Jer znam da ni prestanak pušenja ni selidba ništa ne rješavaju. Samo bi kratkotrajno dali privid kontrole, da bi ponovo skliznuo u ponor.

Andrej Nikolaidis je napisao da često razmišlja o izbjeglicama, koji su preplivali more da bi pobjegli iz neke zemlje. No, kako kaže, nisu oni ti koje treba žaliti. „Oni su barem imali ideju da je ideja onoga što je napolju, sa druge strane, vrijedna žrtve. Treba žaliti nas koji znamo da je svejedno ovdje ili tamo, svejedno da li će nas ovdje zlostavljati divljačko lokalno stanovništvo ili tamo sistem *trade markova* i komoditeta: jer svejedno je gdje ćemo biti očajni. Ili cinični i mrzovoljni, što su samo intelektualne forme dobre stare ljudske nesreće.“

Tu smo i za divljačko stanovništvo i za komodifikaciju i *trade markove*. Nećemo plakati, jer ne možemo. Tuga ipak podrazumijeva saznanje da si nekada bio srećan. A kada nam facijalni grč otkrije zube, to će biti osmjeh Jugoslavije koju nikad nismo doživjeli. To je kez, pred raspad.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/xgkTMMuT1Qs?si=sXdlZoaPkV_BcNYi" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe> 



Govorilo se da će milenijalsi biti najuspješnija starosna grupa, ali... 