Tokom pohađanja Studija roda naučila sam da feminizam ima četiri talasa, da se u svakom  može naći više različitih struja, i da je Simon de Bovoar anticipirala rasutost unutar feminizma mnogo prije nego što je opresija žena postala tema akademskih istraživanja i studija. 

Potreba da se definišemo unutar svijeta (i samim tim pozicioniramo naspram Drugog) problem je ljudske vrste, dodala bih i suštinska prepreka za istinski razvoj, ali situacija nije (bila) drugačija čak ni unutar feminizma. Liberalni, marksistički, socijalni, kulturni, crni, intersekcionalni, radikalni, ekofeministički, sajber, spiritualni: feministički švedski sto – svako neka bira po svom ukusu. 

Sa stola sam odmah zgrabila radikalnost jer mi se apsolutno ništa ne dopada u ovom svijetu i želim da mijenjam sve iz korijena; intersekcionalnost kao prilog se podrazumijevala jer govorimo o 2018. godini i sve mimo toga bi jednostavno bilo neukusno.

Ekofeminizam je došao naknadno - ne kroz školu, već kroz lično i kritičko posmatranje svog okruženja i s(a)vjesnog življenja; počela sam da obraćam pažnju na vladajući diskurs, u svijetu i lokalno, posebno budući da je feminizam odjednom svuda ili kako bi Lana Bastašić rekla “Feminizam je u modi” a da se promjena nigdje istinski nije nazirala već, nasuprot, izgleda kao da stvari idu unazad. 

Biću slikovita i reći da sam konačno pomislila da cilj možda nije istraživanje ženske opresije nužno kroz jednu ili drugu struju, da je vrijeme da prestanemo sa talasanjem, i da je možda trenutno najvažnije da se usmjerimo na ispitivanje kvaliteta samog mora.

Suprotno mejnstrim feminizmu koji smatra da je cilj borbe onaj koji omogućava ženama da imaju “mjesto za stolom” ili da probiju “stakleni plafon”, suština ekofeminizma je borba za ravnopravan, pravedan i zdrav svijet i planetu, te uključuje cjelokupni ekosistem čiji su svi ljudi dio.

Pomenuti mejnstrim feminizam (zvanično poznat kao liberalni) koji Angela Davis zove buržujskim, svojevremeno je u Americi donio pravo glasa, predstavlja rudimentarnu i klasno definisanu formu borbe (privilegovanih) žena koje žele da budu dio vladajućeg (muškog) sistema i koji smatra da se upisivanjem žena u bilten dostiže uspjeh. U suštini, ženu bi da ugura u postojeći svijet koji je diskurzivno i ideološko otjelovljenje nekritičnosti i sistemske opresije, iako bi neko rekao da samo pragmatično bira svoje polje borbe.

U savremenom neoliberalnom diskursu, posebno u kontekstu zemalja tranzicione kulture poput Crne Gore, ovu vrstu feminizma često nazivamo “projektnim”  budući da se ciljevi ženske borbe pokušavaju dostići unutar jasno vremenski definisanog i finansiranog perioda.
Međutim, voditi borbu za ravnopravnost, ali ne uviđajući da je to samo početak i da je emancipacija nešto sasvim drugačije i mnogo važnije, kreira zamku reprodukovanja sistema protiv kog se borimo.

Dosadašnje borbe pokazuju da svijest koja je ograničena na usko polje akcije ostavlja ogroman prostor za mnogostruke opresivne mutacije Kapitalocena, kao što stanje ekosistema i ljudi u svijetu nedvosmisleno dokazuje, i da je jedini način borbe onaj koji ujedinjuje više frontova - ne “ženskog” već prije onog koji je predvođen ženama a tiče se opšteg dobra.
Važno je znati da pomijeranje svoje kategorije unutar iste dijalektike koja nas je postavila u poziciju Drugog nije emancipacija već zamjena teza, i to vrlo opasna budući da ne donosi promjenu paradigme već ponavlja obrasce i sheme patrijarhata kao opresivnog sistema koji je u naprednom kapitalizmu postao slijep za rod.

Lis Irigarej je oštro i vrlo emancipovano pitala “ravnopravna sa kim?” Koja je to ljestvica koju treba da dosegnem da bih mogla da imam vrijednost? Ko je, kako i zbog čega postavio? Zašto težiti da se dosegne mjera koja je kreirana tretitajući ženu kao inherento manje vrijednu? U ove tri riječi pronalazimo početak i kraj feminizma kao polje rasutosti, i naslućujemo početak nečeg u potpunosti novog i uzbudljivog, van binarnog, i posve post-dijalektičkog.

Ekološki feminizam ili ekofeminizam je struja koja se rađa ’70-ih i u suštini ispituje povezanost eksploatacije žena i prirode, smatrajući da su u kapitalističkom svijetu povezane istom ekstraktivnom logikom. Svojevremena kritika na koju je ovaj pokret naišao unutar feminizma kao šireg polja ženske borbe bila je usmjerena na esencijalističko poistovjećivanje žene sa prirodom, nasuprot kulture kao muškog domena vladavine i kreacije. Problem ove kritike, međutim, je u tome što je bila pozicionirana unutar zapadne logike koja je izvor binarnosti a samim tim i opresije protiv koje se proklamovala borba neprestana. 

Istini za volju, postoji struja (eko)feminizma koja se razvija u spiritualnom *new age* ključu gdje se arheološki pronalasci i istorijske činjenice (poput slavljenja kulta boginje u predhrišćanskim kulturama) koriste zarad proklamovanja nekadašnjeg postojanja matrijarhata koji je tokom istorije “zbačen” sa trona. Istina je da patrijarhat kao sistem opresije i izrabljivanja nikada nije postojao u ženskom obliku već su se društva organizovala oko žene kao centra porodice te tako govorimo o matrilinearnim, matrilokalnim i matrifokalnim društvima; problem sa insistiranjem na i maštanjem o matrijarhatu je sama potreba za postojanjem vladajućeg sistema, te je ovdje zadatak imati političku zrelost i smjelost da se zamisli drugačiji svijet, prevashodno onaj koji nije izgrađen na hijerarhiji, bilo patrijarhalnoj ili matrijarhalnoj.

Sa druge strane, u filozofiji kritičkog ekofeminizma, osa moći koja dominira svijetom se ne promatra isključivo kroz muško-žensku binarnost već kroz dualističku logiku, i ovo ispituje vrlo efektivno kroz (iako sada uveliko izlizanu) dijalektiku gospodara i roba. Naime, iako je gospodar uvijek istorijski i kulturološki maskulinistički, baziran uglavnom na principima pripisivanim biološkim bijelim muškarcima više klase, gospodar je više model ponašanja koji u sebi podrazumijeva, između ostalog, načine na koje se formiraju mišljenja i relacije naspram Drugog, uglavnom negirajući inherentnu vrijednost (na primjer radnice ili radnika u kapitalističkom sistemu ili prirode u poretku života), potom poziciju koju zauzima na društvenoj ljestvici, ali i privilegije koje uživa ne samo u polju roda, već i u polju rase, klase, vrste, seksualnosti, pa čak i vjere. Ovaj gospodarski model, kako ga je nazvala Val Plamvud, mogu otjeloviti i žene, i to je nešto što se može okarakterisati kao internalizovani patrijarhat  – (pod)svjesna shema uslovljena odrastanjem u kulturi koja valorizuje atribute istorijski povezivane isključivo sa muškarcima, i koja usvaja vjerovanje da se samo kroz participaciju unutar postojećeg mehanizma može otjeloviti kao (uspješno) biće.

Kritički ekološki feminizam ne teži esencijalističkom poistovjećivanju žene sa prirodom već eksplicitnom poništavanju dualizama poput priroda/kultura ili racionalnost/emocije, i rušenju postojećih internalizovanih shema. Plamvud piše: “Nisu naši materijalni uslovi ti koji nas drže u potlačenoj poziciji već naše kulturološko ropstvo gospodarskoj logici”. 

Teorijski otklon od krutog marksističkog feminizma, ali i svjesno udaljavanje od kolonijalnih filozofskih premisa koje su oblikovale zapadnu kulturu i svijest, čini(o) je ekološki feminizam radikalnim na širem polju  – ono je integrativni projekat koji povezuje oslobođenje žena sa drugim oslobodilačkim borbama, i koji u svojoj teoriji osim ekologije, uključuje socijalistički, intersekcionalni i, možda najvažnje, dekolonijalni feminizam. Ovaj pristup prevazilazi tradicionalne podjele i de Bovoarsku “rasutost” i teži redefinisanju ljudskog identiteta izvan zapadnog racionalizma koji podržava strukture dominacije i ugnjetavanja. Umjesto pukog uklapanja žena u postojeće muške modele kulture, cilj je kretanje ka transformaciji, i aktivnom i promišljenom ujedinjenju socio-ekosistema. 

bell hooks je vrlo pronicljivo napisala da “Patrijarhat nema rod” jer ne možemo očekivati sistemsku promjenu ako je sistem isti, bez obzira na to koliko žena se nalazi na vrhu piramide - samo postojanje piramide je problem.  

Kritički ekofeminizam zahtijeva preobražaj iz korijena - kosmologije, principa, premisa, i preispitivanje validnosti kategorija prema kojima se kao vrsta ophodimo aksiomatski, kao u slučaju antropocentrizma.

Kritički ekofeminizam, danas kao baza šire posthumanističke kritike čovjeka kao centra univerzuma, ističe da puka asimilacija žena u postojeći model moći nije moguć, i da na koncu ne treba da mu se teži, već se zahtijeva radikalna demontaža dualističke svijesti i hijerarhije koja počiva na eksploataciji vječnog Drugog - prirode, ljudi sa sela, crnih ljudi, siromašnih ljudi, braon ljudi, gej muškaraca, lezbejki, muslimana, imigranata, ljudi sa invaliditetom, itd. Istinska emancipacija nije u proširenju privilegovane i dominirajuće klase, već u potpunom napuštanju dualističke logike koja dijeli svijet na superiorne i inferiorne kategorije, na prirodu i kulturu, na muško i žensko, na mene i drugu tebe. 

Crna Gora operira uglavnom na polju mejnstrim feminizma, i da  – prijeko su nam potrebni zakoni i žene na odlučujućim pozicijama  – ali se takođe projektno pokušava (samo)aktualizovati u okvirima zadatih koraka eurocentrične emancipacije, bez neke imaginacije i šire ideje o kolektivnoj mobilizaciji, i bez volje da kreira prostor za osmišljavanje sadašnjeg identiteta kroz prizmu naše specifične kulturne i istorijske lokacije. Nedostatak pomenute imaginacije i sistemska učaurenost je problem naše (tranzicione) kulture, ali i programske užurbanosti da se napokon pređe Žižekov tragi-komičan ideološki most, slabo razumijevajući razliku između ravnopravnosti i emancipacije, i nekako uvijek težeći (političkoj) aktualizaciji u odnosu na mjeru bijele kolonijalne svijesti koju Zapad u svojoj srži predstavlja. 

Borba za političku ravnopravnost pred zakonom i društvom je nezaobilazna, ali istinska emancipacija zahtijeva dublju transformaciju – kako društvenih normi tako i svijesti, i ne tiče se samo žena. Uostalom, emancipacija nije samo političko pitanje - ono je kulturni, simbolički i egzistencijalni projekat, i u tom smislu mora biti shvaćena ne samo kao kontinuirano oslobađanje od spoljašnjih ograničenja, već i kao proces svojevrsne transgresije unutrašnjih percepcija i normi. Ženski subjekt ne treba i suštinski ne može da postoji samo kao rezultat procesa oslobođenja od opresije, već kao samoostvarena sila koja kreira novu paradigmu pravde i jednakosti za svijet i planetu jednako. 

*

Prije neki dan sam naišla na kružni tok koji je zapravo trougao (!) bez ikakve upotrebne vrijednosti, koji je suprotno volji ljudi koji tu žive besmisleno i nasilnički nametnut u Staru Varoš, i ugledala par žena kako nešto kopaju i sade. Brže-bolje sam otišla kod njih i pitala da li im treba pomoć. Dvije žene, Azra i Mika, ozarile su me svojim osmjehom rekavši da su već završile i da pokušavaju da od nesrećne i vizuelno ružne situacije naprave nešto lijepo. Posadile su lipu, zumbule i narcise, i smišljaju kako da obezbijede dvije klupe na kojima bi moglo da se sjedi u hladu iste lipe. Ponavljam, kružni trougao nema upotebnu saobraćajnu vrijednost. Elem, dva dječaka, Nemanja i Ognjen, vrijedno doprinose bidone sa vodom i kemenčićima prave okvir oko posađenog cvijeća. Iako možda Azra i Mika to tako ne zovu već jednostavno otjelovljuju, ta slika je srž ekološkog feminizma: svakodnevni mikro otpori, i borba predvođena ženama koja uključuje ljude, zemlju, biljke, brigu za oprašivače, vodu, i koja nas svojim radom i neuništivim optimizmom uči da u ružnom vidimo potencijal - ne za drugo već za drugačije. 

To je rad koji nas povezuje i okuplja oko jedne lipe, koji je fokusiran na bolji život za sve nas, rad koji donosi male radosti i velike zajedničke uspjehe. 

Svima nam je poznato kako stvari funkcionišu u Crnoj Gori, i za ovaj nemili trougao neko je uzeo novac a ljudima koji tu žive ostavio manjak parkinga i bespotrebnu strukturu, ali ovaj mali komšijski kolektiv pokazuje snagu i značaj otpora kroz zajedničke eko akcije koje mirišu na ljepotu promjene, i za koje se vrijedi boriti - kolektivno.

Često se sjetim Roze Luksemburg koja je tokom svog vremena provedenog u zatvoru zbog anti-ratnog aktivizma pravila herbarijume.

Nema revolucije bez duše.


Borba za političku ravnopravnost pred zakonom i društvom je nezaobilazna, ali istinska emancipacija zahtijeva dublju transformaciju - kako društvenih normi tako i svijesti, i ne tiče se samo žena.

revolucija duše

Priča o kružnom trouglu: Feminizam koji spaja

Crna Gora lijeno dočekuje okrugli jubilej. Uglavom bez rujne zore i koktel zanosa, bez dipala i kanjoning tura za europoslanike, bez tronutih distiha i savršeno vajanih korpi keteringa u obliku Lovćena.

Nema glamura, fali krema i slastica, sve je barem zasad svedeno na administrativni štrik. Zemlja se čini izmučena bipolarnom političkom sapunicom, slavlje kao da se ogadilo, zastave su se peglale toliko puta da ni partije više ne ulažu u taj posao.

Kao mladić i internacionalista pozdravio bih ovakav razvoj događaja, ali sa prvim sijedim vlasima uviđam da mi strofe, krpice i značke pomalo fale uoči ovog 21. maja. Čini mi se da nije prirodna situacija da se državni praznik, pa još jubilej dvadeset godina nezavisnosti, tako čudno otaljava. Nije li neka vrsta kohezionog kiča dužnost prema precima i potomcima? Neka se neko napije, molim, ištem blagi ekces, kako bi iz njega izašlo kajanje i zakletva, makar za novu petoljetku. Znate već kako to ide.

U vrijeme slavnog Mila Đukanovića državne smotre su oponašale komunističke praznike, slavila se karikatura i pumpao posredni zadah aorista, brlje i zakletvi. Gurala se soc-realistička vizija sleta. Nasred sela neko bi poperio binu, vojska bi brzala koračnice, a crvena traka uviđaja odvajala važne uzvanike od plebsa. To je značilo da je radost posredovana. Mogao si da gledaš proslavu, da bleneš u funkcionere koji su slavili umjesto tebe. Ništa od tog slavlja nije se primilo odozdo, sve je bilo dirigovano onako da dojadi i na kraju razočara.

Jesu li se ljudi zasitili priganica? jesu li odustali od organizovane emocije masa? Ko zna, možda dok ovo pišem neko sprema ozbiljnu bojevu glavu punu konfeta, ali kako sad stvari stoje, jubilarno proljeće nastupa tupo, a praznik gotovo da niko ne pominje. Ako mi je tim povodom dozvoljeno pametovati, citiraću Agambena: način na koji nešto ignorišemo važniji od onoga kako nešto spoznajemo. 

Crna Gora se stvarno vrhunski ignoriše, a je li to dio neke više spoznaje ili kriza identita, ne bih znao presuditi. Možda oboje važi u ovom splasnutom stanju koje ne može da dobaci do zanosa.  Je li ta ležernost spram vlastitog postojanja dobra ili loša? Je li normalno da zemlja bez suštinskog društvenog dogovora prespava jedan tako važan jubilej? Nisam načisto. Meni se čini da jednom u dvadeset godina valja otkopčati dugme i poći da se počešljaš u nekom boljem hotelu. Nekakva tjelobježba nostalgije, uhodani ritual, tupavi zanos na državnom nivou, što da ne?

Izgleda da društvena zajedica nije više sposobna da se samoprojektuje u nešto veselo. Kolektiv je dobrim dijelom urušen, no iz toga se nije rodio pojedinac, naprotiv, ostao je bez uporišta koje bi mu  makar jednom godišnje davalo kakav-takav osjećaj pripadnosti.  I lako je razumjeti što se ovdje desilo. Ljudima je valjda svega dosta, pročitali su sve što se imali pročitati – od *play back* budnica nove crnogorske biznis elite koja je u Milovo pero otkrila morske plodove i koku, do razuzdanih četnika trobojaca koje je neko kastrirao u Dušanovom carstvu,  pa u njemu do danas traže svoj djelić koji nedostaje. 

Sve to pliva kao u zapuštenom ručku, dižu se blesave zdravice u pravcu Evrope, nezavisnost i suverenitet osvojena prije dvije decenije ne doseže zamah praznika, budući ni sama sebi ne uspijeva biti fetiš.

Prosto, kolektiv djeluje polumrtav, tup i ciničan, čitaj, uspješna evropska priča. Briselu fali dobrih vijesti, pa bi Crnu Goru mogao primiti 2028. godine, i to je sve što treba znati. Glavna politička poluga opet pada s neba, kolonizovana mašta sprema se za novi sveti datum i objavu evropske zvijezde iz nužde.

 

 

Neka pitanja povodom dvadesete godišnjice nezavisne Crne Gore 

majske smotre

Kakvo ti je slavlje, takav ti je život

Još od kad su egzistencijalisti zanijekali da nema smisla i da smo na ovom svijetu svi stranci, bačeni da se slabo razumijemo, ali da se za određene vidove slobode i humanizma borimo, dakle od kad su Merso i družina ukazali na otuđenje, usamljenost i ograničenu mogućnost razumijevanja – Stranac je postao filozofska kategorija, stanje ili sama bit čovjekova.

Tuđin u našem jeziku asocijativno ponajprije ukazuje na ono što nije naše, što nam ne pripada ili sa čim smo labavo ili gotovo nemoguće povezivi. Što je tuđin danas? Ko je taj Stranac i kako bismo ga definisali kroz sopstveno iskustvo?

U djetinjstvu nijesam poznavala kategoriju stranca, svaki čovjek je bio prilika da postane blizak. U tinejdžerskom periodu stranci su postajali svi oni koji nijesu slušali hip hop i rock’n’roll, svi oni za koje sam mislila da im predmeti interesovanja ne dotiču moj svijet, odnosno osjećaj za zvuk, poeziju i rečenični sklop.

Kasnije su stranci postajali ljudi sa kojima mi se vrijednosni sistem mimoilazi, političke, nacionalne i vjerske dogmate, partijski poslušnici i izborni profiteri ili konvertiti. Tako je strancem mogao postati bilo ko, pa su upravo to postajali poznanici, kolege, članovi šire porodice. Što više starim, sve mi je manje ljudi oko mene blisko, odnosno bliskim postaju oni naizgled dalji. Vrijednost postaje fundament bliskosti, prepoznavanje mimo geografije i genetskog koda.

To sam nazvala zajedničkom mentalnom mikrogeografijom prostorno udaljenih ljudi. Ta “unutrašnja” geografija dvoje ljudi koji govore različite jezike, žive na suprotnim stranama svijeta je ono nešto što ih nadprostorno povezuje. Rečena veza određena je umnogome klasnom pripadnošću i njome uvjetovanom primarnom socijalizacijom. Mentalnu mikrogeografiju zato možemo nazvati i bliskošću sjećanja i društveno-materijalnog iskustva. Ona povezuje imigranta i domicila, ona spaja onog ko baca bombe sa onim ko je meta.

Ljudi iz sličnog društveno-ekonomskog ambijenta najčešće imaju slična iskustva. Iskustvo mog prijatelja Antiše iz splitskog naselja Sućidar i moje zetsko iskustvo gotovo je moguće svesti u nekoliko zajedničkih teza koje upravo objedinjuje činjenica da smo oboje iz predgrađa, iz radničkih porodica. Cijeli život dižeš tu jednu nikad završenu kuću, dijeliš sobu sa braćom i sestrama, do grada ideš kao Sizif, a u gradu te gledaju kao jadnika. To obilježi najranije godine, možda i čitavu mladost. U predgrađima vladaju slični zakoni, ljudi iz predgrađa na sličan način doživljavaju arhitekturu, slobodno vrijeme i slobodu. Ima li veće poveznice između ljudi nego poimanje slobode?

Ghab Plain, velika plodna ravnica uz rijeku Al-Asi, omogućava lagodan život poljoprivrednicima, a zar se iko bolje prepoznaje i razumije međusobno nego ljudi koje plodne ravnice hrane? Možete li da zamislite logičniju priču od one filmske, kako pilot koji treba ispustiti bombe iznad neke bliskoistočne zemlje od toga odustaje prepoznavši iz ptičije perspektive selo svog oca u kojem je proveo najljepše dane djetinjstva?

Nekad se smatralo da jačanje obrazovanja podrazumijeva više humanizma i mirnu koegzistenciju, međutim, sve više informisanosti, te upotreba savremenih kompjuterskih alata, te umjetne inteligencije, savremenom svijetu ne garantuju ni obrazovanost ni politički serum antifašizma. Kako je moguće da su tzv. zapadne vrijednosti života u različitosti ugrožene prvim naletom migranata, a dubina navodne građanske tolerancije tako plitka? Da li je vještačka pamet jedini način da se otuđeni, nezainteresovani, do krajnjih granica u informatičkom smislu napregnuti novi um spasi? Hoće li nešto tako strano, onostrano i drugo učiniti ljude zbijenijim u ljudske redove, ili nam ova distanca odgovara kao što nam gode latinski, kineski, crnački i drugi geto-konstrukti po najrazvijenijim gradovima svijeta?

Kategorija stranca se još drži etničkog, rasnog i vjerskog oklopa. Ipak, postavlja se pitanje da li se ta definisanost stranca mijenja u svijetu koji više uopšte ne funkcioniše prostorno? Svi ljudi postaju imigranti u virtualnoj realnosti koja nas porobljava i ukida mogućnost revolucionionarne misli. Ako se ta misao pak probudi, zastupaće je najbolji sa jasnim uputima i nostalgijom onog starog svijeta. Možda je to put obnove povijesne solidarnosti što nas je održala, misao koja neće dozvoliti primitivnu mržnju plemena da eskalira tako lako i pojedinačne strahove očas ukrupni u ksenofobni trans gomile.

Svijet se zaista izjednačava u bolesti, pa se antimigrantska histerija na Balkanu, u Crnoj Gori, može preko noći napumpati kao da ne postoji istorijski kontekst, kao da smo potomci kolonizatora i rasista, a ne nevoljnika i siromaha okupljenih oko romantične ideje plemena, slobode i pravde. Ne komunicirajući sa dubinom svoje pripadnosti prostoru, porodici, lokalnoj povijesti, priključeni na aparate novog računanja vremena i komunikativne balone koji se puštaju ravnomjerno u cijelom svijetu, vršnjaci iz Glazgova, Nikšića ili Mineapolisa mogu razmijeniti iste kodove ideološkog koncentrata koji hrani mržnju prema došljaku i strancu.

Nasuprot istinskom svijetu bliskih iskustava ljudi sa raznih tačaka svijeta, među njima se zasijecaju duboki klanci kultur-rasističkog jezgra koje ne dozvoljava ono najprirodnije — da se ljudi sretnu, zavole, sarađuju i žive u miru. To što se podrazumijeva, ipak, baš zato što se podrazumijeva, mora biti stalno tumačeno praksom, a ne floskulama; mora biti življeno i branjeno ličnim primjerom, svjedočenjem da još postoje mentalne geografije i mogućni svjetovi iznutra, u kojima su stranci ljudi, a došljaci rod rođeni.

Objavljivanje teskta pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}


Šta povezuje imigranta i domicila, postoji li još mogućnost prepoznavanja čovjeka mimo rasnog, nacionalnog ili relgijskog oklopa


mentalna geografija

Domicili i migranti: Jesu li ljudi zaista stranci?

“Teško ćeš do njih doći, doseljinici su izolovani, druže se između sebe, ne govore naš jezik...” 
U pokušaju da saznam kako je djeci stranaca u Crnoj Gori, najčešće sam nailazila na takve komentare. 

Povjerovala sam u stereotip, sve dok se preda mnom nije otvorila mnogo složenija priča. 
Devetogodišnji Lav Linkov prije dvije godine je sa svojom porodicom došao iz malog grada u Rusiji. Iako mnogi ruski drugari pohađaju privatne škole, Lav se upisao u jednu od državnih škola u Podgorici.

“Iz malog smo grada u Rusiji pa su nam očekivanja bila niska, obrazovanje u Rusiji se pogoršavalo posljednjih godina. Kad je Lav ovdje počeo u školu, svi su bili ljubazni, djeca su čak dobila neke poklone, pa je početak škole bio kao neka vrsta praznika”, kaže njegov otac Nikolaj.

Lav je naučio jezik za pola godine, u interakciji sa svojim vršnjacima i nastavnicom. Pred kraj prvog razreda dobio je mogućnost da pohađa kurs jezika koji je Ministarstvo prosvjete  organizovalo, ali je već tečno govorio crnogorski, pa nije bilo potrebe za tim. Kurs jezika u Centru za prava djeteta upisali su njegovi roditelji.

“Kad sam došao u školu, nisam baš pričao s djecom. To je osjećaj kao da ideš negdje gdje nikog ne znaš, ali moja učiteljica Slavica zna ruski pa mi je objašnjavala, a i ja sam učio jezik, pa sam naučio. Lako mi je bilo da naučim crnogorski. Jedino mi je bilo teško da shvatim da galeb nije ovaj golub koji tu hoda, već da je na moru. Golub, galeb – za malo isto”.

Svako odjeljenje Lavove škole ima po jedno dijete koje je rođeno u inostranstvu. Dječak vježba i svoj maternji jezik, kako ga ne bi zaboravio. 

“Kad sam u školi i kad me nešto pitaju, osjećam kao da mi mozak isključi ruski a uključi crnogorski. Kad sam u porodici, onda se mozak uključi na ruski”. Pitala sam ga znači li to da je on u stvari dva čovjeka, na što je kratko i sigurno odgovorio sa “Ne”. “Ali kad dođe ljeto, onda malo izgorim pa izgledam kao Crnogorac”. 

Od ukupno[ 96 hiljada djece](https://www.skolskastatistika.edu.me/), koja trenutno pohađaju nastavu u državnim osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori, njih 6,5 hiljada dolazi iz inostranstva. Najviše ih je, poput Lava, iz Rusije, brojna su djeca i iz Ukrajine i Turske, mada ih ima sa gotovo svih kontinenata. Uprkos uvriježenim predrasudama da djeca iz inostranstva mahom upisuju privatne škole, tamo ih je dosta manje – svega 855 učenika.

Kako bi toj djeci pomogle da se što bolje integrišu, škole na raspolaganju imaju smjernice Zavoda za školstvo za uključivanje ali i vrednovanje i ocjenjivanje učenika sa drugih govornih područja. Pritom, Zakon o obrazovanju propisuje obavezu ustanova da, za djecu koja ne znaju ili nedovoljno poznaju jezik na kojem se izvodi nastava, organizuju pripremnu (dopunsku) nastavu u trajanju od najviše godinu dana po posebnom programu koji donosi Nacionalni savjet.

Dok postoje ustanove koje organizuju dodatnu nastavu jezika, nisu rijetke ni one u kojima sve zavisi od individualne inicijative i snalažljivosti nastavnog kadra. Neki od direktora su se požalili  novinarima da se njihovo osoblje sa djecom stranih državljana sporazumijeva preko Google prevodioca.

Da je djeci, ali i prosvjetarima, potrebna dodatna podrška ukazao je i Ombudsman, prilikom obilaska škola u više crnogorskih gradova. Tada je predložio da resorno Ministarstvo pruži dodatnu podršku (u vidu asistenata ili prevodilaca) vaspitačima, učiteljima i nastavnicima u obrazovno-vaspitnim ustanovama koje imaju relativno veliki broj djece stranaca. Ombudsman je predložio i da se ustanove pravila i kriterijumi za provjeru nivoa stečenog znanja crnogorskog jezika kod djece stranaca prije započinjanja školovanja u Crnoj Gori.

Da mnogo zavisi od toga koji je cilj porodice, smatra sagovornica portala Normalizuj koja je dugo godina zaposlena u prosveti.

“Na primjer, ako je iz Turske i došao je na kraće (da proba da zaradi, da pokrene neki biznis) i nema namjeru da se dugo zadržava, onda ta djeca imaju sasvim drugačiji odnos prema obrazovanju i socijalizaciji. Ne žele da nauče jezik, ne zanima ih ni druženje, ne pokušavaju ništa ni da nauče nego samo žele da im se da svjedočanstvo. Sa druge strane, oni koji su tu na duže (isto iz Turske) trude se da nauče jezik i učestvuju u svemu kao ostala djeca i budu uspješni đaci i članovi kolektiva”.

Značajan je faktor, kako nam je naša sagovornica rekla, i uzrast djeteta jer se mlađa djeca mnogo lakše uklapaju, uče jezik, druže se i ne izoluju se, dok stariji više biraju svoje sunarodnike ako ih ima u odjeljenju i znaju da budu malo izolovaniji, da se oblače drugačije, slušaju svoju muziku i slično.  Na primorju ih je mnogo više i imaju svoje zajednice.

“Što se tiče Podgorice, čini mi se da je Rusa i Ukrajinaca najviše u OŠ ‘Novka Ubović’ i svi su baš dobro integrisani, druže se, učestvuju u svemu, savladavaju jezik lakše nego ostali stranci. Naš sistem ih dočekuje ‘raširenih ruku’, ne moraju uopšte da znaju jezik da bi se upisali u neki stariji razred, niti da ga tokom školske godine nauče. Pruža im se podrška u vidu posebnih i prilagođenih zadataka, dodatne nastave pa čak i individualnih časova, ali oni tu mogućnost rijetko koriste”.

Slični problemi prepoznaju se i u drugim evropskim zemljama, gdje se pokazalo da je za uspješnu integraciju ključna dodatna podrška u učenju jezika, kao i jasna i ujednačena praksa u školama. Lavovi roditelji su zadovoljni, ponajviše jer se u Crnoj Gori osjećaju bezbjedno.

“Bilo mi je sjajno kad sam shvatio da ljudi ovdje ne zatvaraju kola na primjer, da sva kola nemaju alarme. Siguran sam da Lav može da dođe do igrališta sam.”

Lav kaže da bi radije živio u Crnoj Gori nego u Rusiji, ali svakako želi da putuje po svijetu. Htio bi da u Crnoj Gori ima više škola, jer neka djeca moraju da idu baš daleko da bi stigla na nastavu, a volio bi i da ima više sadržaja poput zoliškog vrta i akva parka, a manje “zgrada i još zgrada”. 
Kao budući naučnik Lav voli biologiju, hemiju i arheologiju. Sa roditeljima u slobodno vrijeme obilazi Crnu Goru i za dvije godine, koliko su ovdje, posjetili su gotovo svaki grad, a porodično su učestvovali i u sadnji drveća nakon požara u Sutomoru. Lav je, dakle, dječak kojeg bismo mogli nazvati “dobro integrisanim” ili, još važnije, srećnim što je u Crnoj Gori.  

Što se crnogorskog obrazovnog sistema tiče, promijenio bi jednu stvar: 

“Ne sviđa mi se kad se sazna da je neko zaljubljen, onda ga drugi zezaju i stalno govore ‘To su srca dva’”.


Objavljivanje teskta je pomoglo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Direktori škola su se žalili novinarima kako se njihovo osoblje s djecom koja ne znaju jezik sporazumijeva preko Google prevodioca

integracija

Kako rastu djeca stranaca u Crnoj Gori

Postoje razni oblici i načini da se zazove nečija smrt. Recimo, ako te izvedu pred streljački vod u bijeloj košulji, sasvim je prirodno da usklikneš: Smrt neprijateljima revolucije! – i pogled upraviš prema kameri koja te vreba za buduće čitanke. Ipak, ako si Donald Trump, grozni tajkun i političar, televizijski klovn i predsjednik nuklearne supersile, ako si na pozornici pored uskršnjeg zeca, dlakave maskote tvog poremećenog balkonskog govora, onda je pametnije da smrt ne pominješ *urbi et orbi*, a naročito da ne pominješ smrt ljudi, civilizacija itd.

Iran i Amerika sklopili su dvonedjeljno primirje, analitičari već premišljaju šta se to zapravo desilo, kakav je Trumpov ultimatum zaista bio, odnosno kakav je efekat proizveo. Obje strane su manje-više u proslavi pobjede, politički će se klesati nova realnost, a cijena nafte jednom vratiti u takozvanu normalu, no ostaće ta *smrt* iz Trumpovog govora kao zlehuda eskalacija jezika koji rečeni politički bilmez pokušava ustanoviti kao normu.

Analitičari premudrog BBC-a visoko podižu vjeđe, mršti se mnogi francuski politikolog – Ameriku će, kažu, ljudi doživljavati drugačije, sve se promijenilo, Donald Trump je prešao granicu veličanja smrti koja je bila posljednji zabran moderne političke prakse. Istina je da je smrt sve vrijeme bila unosan biznis i politički kredo svjetske politike, ali se sladostrasna objava smrti držala kao tabu. Bujale su oko te proste imenice, oko golog imena smrti, službene formulacije i poetični nazivi vojnih akcija, od slavne "kolateralne štete", preko *Pustinjske oluje* do *Neptunovog koplja*. Sve se to radilo iz jasnog rezona – Amerika nije htjela da zvuči kao zločinac, već da svoje vojne mjere umota u krpe slobodarskog prosvjetiteljstva kome je sve manje ljudi vjerovalo.

Trumpova era došla je kao krah jedne laži, iz modernog se prešlo u kabare postmodernog nekrologa cijelom jednom svijetu koji se sada otkriva pravim imenom najavljene "smrti civilizacije", što je bila Trumpova kovanica da zaprijeti iranskom neprijatelju.

Obećavanjem uništenja, brisanja, ubistva, Trump stvara sliku Amerike kao političke sile patološkog principa koji se sa govornikove ličnosti prirodnim putem prenosi na državu u čije ime smrt biva prizvana. Govoreći jezikom zločinca, Trump je otvorio novu dopaminsku eru verbalne kocke u politici koja koristi brzo zasićenje kognitivnih funkcija savremenog čovjeka kao političko gorivo.

Ipak, u ovom procesu, negdje duboko u podsvijesti, taloži se ono što se inače brzo zaboravi – Amerika za cijeli svijet postaje Trump, sve dublje u poremećaju pažnje i etičkom bezdanu iz kojeg se mora čupati svim silama slavne demokratske tradicije. Nažalost, američke Demokrate tu su istu tradiciju dovele do besmisla i zapravo omogućile pojavu jahača apokalipse, sasvim grotesknog jahača doduše, kome nije potreban konj, koji može uzjahati krmka, nuklearnu glavu ili prosto silovati uskršnjeg zeku, kako je to učinio juče zazivajući smrt na „najradosniji hrišćanski praznik“.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema za buduće ratove, izbore i ukazanja pogane sile na kojoj vlada. Američko društvo će se morati boriti za sebe, dok ga svijet napušta, sve otvorenije prezire zbog potrebe, šanse i slobode kojom je stvorilo političku mogućnost Donalda Trumpa.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema

novi jezik imperije

Kad smrt postane politička ponuda

Koliko je kroz godine tranzicije omekšao crnogorski patrijarhat i da li se položaj žena suštinski promijenio? 

Poslušajte tonske zapise od prije pola vijeka u kojima žene Crne Gore govore o svojoj teškoj sudbini. U emisiji je korišten arhivski materijal RTV Titograd i odlomci iz TV dokumentarca Živka Nikolića Žene čekaju, iz 1977. godine.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/9_tmEqbGMw4?si=LLFCe-q0OU4YmCpy" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Emisija Zinzula premijerno se emituje na radiju Krš u Podgorici, četvrkom u 20h. 

zinzula

Jesu li Crnogorke najveće mučenice?

Možemo li reći da geopolitiku pokreće čovjek i njegova psiha? Ono što je sigurno, upravo u ljudskom umu nastaju državne granice, ideologije i strategije. Ali geopolitika je disciplina koja proučava odnos između prostora i politike, odnosno način na koji prostor, prirodni resursi, položaj, klima i demografija utiču na moć i ponašanje država. Možemo li akcenat staviti na psihološke kategorije?

Najpoznatija teorije geopolitike, Halforda Makindera, zove se teorija Heartlanda i po njoj onaj ko kontroliše središte Evroazije (Istočnu Evropu, Sibir i Centralnu Aziju - Turkestan) ima potencijal da kontroliše svijet, ako uspije da se odatle proširi do toplih mora. To objašnjava zašto su Britanci od druge polovine 19. vijeka ulagali ogromne napore da Rusija ne izbije na granice Indije u Aziji i da ne izađe na Sredozemlje, već da je ograniči na taj prostor Heartlenda, ili zašto je SSSR napao Afganistan, jer je na korak do Indijskog okeana, poslije Afganistana na meti je trebao biti Pakistan. 

Teorija Heatrlanda i ostale (teorija Rimlanda Nikolasa Spajkmana, npr.) daju nam osnove razumjevanja odnosa prostor — politika, ali lišene su ključnog uticaja psihologije. A o temi kako ljudska psihologija utiče i pokreće geopolitičke i političke procese pisali su mnogi sociolozi, geografi, politikolozi. Dominik Mojsi, u knjizi *Geopolitika emocija* tvrdi da savremeni svijet nije oblikovan samo vojnom i ekonomskom moći, već i dominantnim emocijama u društvima, te ističe tri emocije kao glavne za stanje društava: strah, poniženje i nadu. 

Dominik i njegova knjiga uvode emocije kao važnu kategoriju u geopolitici. Erih From je u knjizi *Bjekstvo od slobode* pokušao objasniti zašto mase slijede autoritarne vođe, nešto slično i Gistav le Bon u knjizi *Psihologija masa*. Naravno niko nije dao savršen odgovor na problematiku prožimanja ljudske psihologija i politike, pa i geopolitike, međutim važno je što su pomenuti autori uticali na svijest koliko zaista psihologija pojedinaca i masa utiče na procese donošenja odluka, i na kraju krajeva na istorijske procese.

Kada govorimo o geopolitici, obično mislimo na teritoriju, vojnu moć, granice i prirodne resurse. Međutim, iza tih pojmova stoji nešto mnogo dublje. Nepovjerenje, potreba za kontrolom i lični interesi kao i kolektivni mitovi ili strahovi često imaju presudnu ulogu u oblikovanju svjetskih odnosa. Ukratko, sve što važi u odnosima između pojedinaca ili grupa važi i u odnosima između država. Svaka osobina bilo loša ili dobra u odnosima između pojedinaca ili grupa ima isti efekat na odnose između država, sa razlikom što su posljedice dalekosežnije i jače.

Prva važna osobina je nepovjerenje. U međunarodnoj politici ono je gotovo pravilo, a ne izuzetak. Države rijetko polaze od pretpostavke dobre namjere. Strah da bi susjed mogao ugroziti bezbjednost često vodi ka preventivnim potezima. Kina je, iz perspektive sopstvene sigurnosti i teritorijalnog integriteta, učvrstila kontrolu nad Tibetom, strahujući da bi nestabilnost na tom prostoru mogla ugroziti njene ravnice i strateški važne oblasti. Rusija, s druge strane, godinama izražava nepovjerenje prema širenju NATO-a i mogućnosti da bi ukrajinska teritorija mogla biti iskorišćena za vojni pritisak na njene granice. Bez obzira na različita tumačenja ovih poteza, jasno je da percepcija prijetnje igra ključnu ulogu.

Druga snažna pokretačka snaga jeste potreba za posjedovanjem i kontrolom. U geopolitici, kontrola teritorije znači kontrolu strateških pravaca, mora i resursa, i gotovo nikada nešto strateški važno ne želite da dijelite jer time gubite kontrolu i dominaciju. Rusiji je Krim od izuzetnog značaja zbog pristupa i uticaja na Crnom moru. Sjedinjene Američke Države pokazuju interes za Grenland zbog njegovog položaja u Arktičkom prostoru i budućih pomorskih ruta, iako je riječ o teritoriji saveznice Danske od koje žele da ga oduzmu. Kina nastoji da ojača prisustvo na ostrvima u Južnokineskom moru kako bi obezbijedila kontrolu nad jednim od najvažnijih trgovačkih pravaca na svijetu, od Singapura ka njenoj obali, što je dovodi i u sporove sa susjedima, uključujući sa ideološki bliskim Vijetnamom zbog čega njoj blizak Vijetnam sada traži saveznika u SAD-u, protivniku Kine. Kada bi npr. Kina dijelila te prostore sa Vijetnamom, SAD ne bi mogle da projektuju svoj uticaj na Vijetnam i dalje u dubinu Indokine za šta je Vijetnam ključan, a Kina bi imala pouzdanog i jakog saveznika na svojim važnim južnim granicama.

Treći element je interes – politički, ekonomski i lični interesi vladajućih elita. Rusija prodaje gas Bjelorusiji po povoljnijim cijenama, čime jača svoj uticaj i zadržava je u sopstvenoj sferi uticaja. U kontekstu rata u Ukrajini, ratne okolnosti omogućavaju vladajućim strukturama dodatnu konsolidaciju moći, jer je svaka opozicija eliminisana i svaka buduća kritika će se veoma lako ućutkati pod izgovorom nacionalne bezbjednosti. Jedan od razloga što rat u Ukrajini traje duže od četiri godine i što će trajati dalje, jeste upravo produžetak nesmetane vlasti Ruske vladajuće garniture. 

Slično tome, interes velikih sila često je povezan sa energentima i globalnim finansijskim sistemom. U Američkom slučaju, stabilnost dolarskog sistema i energetskih tokova ima važnu geopolitičku dimenziju. Posebno je značajan koncept petrodolara – sistema u kojem se nafta na svjetskom tržištu dominantno obračunava u Američkim dolarima, čime dolar zadržava centralnu ulogu u globalnoj ekonomiji. U tom kontekstu treba posmatrati i interes SAD-a za uticaj u Venecueli, kao jednoj od zemalja sa najvećim rezervama nafte. Iako je većina stanovnika SAD nezainteresovana za Venecuelu (ili Grenland), vladajuća struktura smatra svojim interesom da ovlada tim naftom bogatim područijem. Uostalom nije narod Amerike stvorio petrodolar već finansijska elita i bankarski sektor.

Takođe neke države između sebe sklapaju saveze jer imaju interes u udruživanju, radi odbrane od jačeg protivnika i radi jačanja privreda jer veće tržište daje veće šanse za prosperitet.
Pored odluka vladajućih elita, značajnu ulogu ima i kolektivna svijest naroda. Nacionalne ideje, istorijski mitovi i kolektivni strahovi često podstiču političke procese. Ratovi devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije ne mogu se objasniti samo interesima velikih sila. Kolektivni strahovi, mitovi i nacionalne iluzije dodatno su produbili sukobe i uvećali patnju. Strah srpskog stanovništva u Hrvatskoj zbog sjećanja na strahote Drugog svjetskog rata bio je zloupotrijebljen od strane vlasti iz Beograda kojima je taj prostor i stanovništvo služilo da odvuku vojne snage Hrvatske od Bosne, kako Hrvatska ne bi svoje kapacitete upotrijebila u Bosni i Hercegovini koja je Beogradskim vlastima bila glavni cilj, za šta su se djelimično i izborili (49% Bosne i Hercegovine čini entitet Republika Srpska), a odbrana Knina bila je manje bitna.  

Geopolitika, dakle, nije samo igra mapa i granica. Ona je i ogledalo ljudske prirode. Iza strateških dokumenata i vojnih saveza stoje emocije, percepcije i interesi ljudi koji donose odluke – a upravo ti psihološki faktori često presuđuju o pravcu svjetske politike. I još jedna bitna stvar, sa stanovišta naših kratkih života, prostor je nepromjenjiv, planine će ostati gdje jesu, ravnice i mora takođe, ali ljudska psihologija je promjenjiva, otuda se i interesi mijenjaju, pa neprijatelji danas, sjutra postaju prijatelji. Zato je važno raditi na jačanju školstva i obrazovanja, da sjutrašnje generacije Crnu Goru vode bolje nego mi danas, da budu složniji, i da obezbjede pravednije i naprednije društvo, te da društvu podare plemenitije osobine. Kad govorimo o geopolitici, neke stvari ostaju iste kroz vjekova, male zemlje samo sloga i mudrost mogu spasiti i održati. 


Geopolitika, dakle, nije samo igra mapa i granica...

esej

Geopolitika kao ogledalo ljudske prirode

Ovih dana opet slušamo o neradnoj nedjelji. Govore nam o eksploataciji, pričaju o potrebi da radnica provede nedjelju sa djecom. Dakle, akcenat je na majci, ne na radnici. 

Mudre glave ističu da smo turistička zemlja, a poneko pomene i boga koji je ličnim primjerom pokazao da je nedjelja za odmor. Ipak, malo ko dosljedno insistira na prostoj činjenici da u Crnoj Gori zakoni ne važe jednako za sve, i da cehove svih naših zemaljskih dana, bili oni radni ili neradni, plaćaju oni koji su najdalje od izvora moći. U mojoj Crnoj Gori ta je nezavidna pozicija zapala žene, naročito one bez fakulteta, kapitala i političke podrške.

O radnicama u marketima najviše mislim tokom pretprazničnih gužvi. Pitam se, kad one stignu da spremaju rusku salatu ili dekorišu stan, gledaju TV ili naprosto odmaraju. Gotovo svakodnevno pomišljam na eksploataciju. Radnicu sa sektora prodaje ribe gledam kako u pauzi između mušterija čisti pod na drugoj strani marketa i dotrčava kad vidi da neko razgleda ribu. Manje sentimentalni među vama će reći da i službenice tako trče iz jedne kancelarije u drugu, da je to odlika zaposlenosti… na što ću ja reći da one imaju slobodan vikend i da to pravi drastičnu razliku.

Kad su uveli obaveznu neradnu nedjelju, bila sam zadovoljna, jer sam znala da je to jedini način da se u zemlji u kojoj nekoliko marketa uživa monopol i ozbiljnu političku zaštitu, radnicima obezbijedi slobodan dan u sedmici. Sa druge strane, nije mi se svidjelo ni da benzinske pumpe, koje i sama posjećujem nedjeljom, postanu prodavnice salame i omekšivača za rublje. U tome sam odmah vidjela paradoks mnoge naše rabote – navodno pokušaš da regulišeš jednu stvar, istovremeno pokvariš drugu i napraviš još veći sistemski promašaj i zbrku.

Kad kažu da je Crna Gora turistička zemlja i da je nedopustivo da marketi ne rade nedjeljom, ne potrčim da se saglasim, jer nemali broj turističkih atraktivnih evropskih zemalja striktno poštuje zabranu rada nedjeljom. Ipak, najpatetičniji razlog za podršku obavezne slobodne nedjelje je saosjećanje sa “majkama radnicama” koje imaju pravo da provode vrijeme sa djecom, kao da je neradna nedjelja ključ za odgoj djece.

Naprotiv, ako branimo djecu i brigu o njima, treba se rasrditi nad logikom kapitalizma koji produktivnost i posao vrednuju više nego slobodno vrijeme koje se kod većine žena svodi na neplaćen kućni rad. Kad branimo žene i majčinstvo, mi ih ustvari dodatno dehumanizujemo, gurajući ih iz jednog potčinjenog konteksta u drugi – iz piljare u kuhinju, koja takođe podrazumijeva rad i očekivanja koja žena/radnica mora ispuniti.

Ako pričamo o neradnoj nedjelji, onda treba polemisati samo o radnicama, o Zakonu o radu i njegovom poštovanju, jer zakon treba da štiti ženu bolje nego naše mišljenje ideologizovano slikama savršene, bogom dane porodice.

Zakon predviđa da se 40 sati sedmično obično organizuje kao pet radnih dana po osam sati, što znači da pomenute radnice u marketima, treba da imaju najmanje dva slobodna dana tokom sedmice. Ukoliko bi se samo poštovao zakon, svi problemi koji se potenciraju pričom o neradnoj nedjelji bi bili riješeni, ne bi morala čak ni crkva da se oglašava. Marketi bi radili svakog dana, svaka radnica bi imala slobodne dane – vjerujem da bi joj bilo svejedno koji je to dan, a dušebrižnici turizma bi odahnuli. 

Dakle, pitanje funkcionisanja pravnog sistema i zakonitosti, ili što prost narod kaže poglavlje 23 pregovora sa Evropskom unijom. Problem stoga kreće odozgo iz nedodirljivih sfera monopola i temeljne nepravde klasnog tipa, gdje se odvajaju oni koji mogu – poslodavci, kapitalisti – od onih koje ne mogu – (radnice).  Jednom počinjena nepravda koju država toleriše, a inspekcija rada ne kažnjava, pokušava da se sredi prečicama, u brlogu političkog štosa, jeftinih argumenata i predizborne pragme.

No, polemika oko (ne)radne nedjelje otvara još pitanja i skreće pažnju na još dublje nepravde. Na primjer, zašto u crnogorskim marketima gotovo da nema muških radnika, pogotovo kasira i kakav ih to patrijarhat tjera isključivo u magacine? Zašto se radnica nakon upotrebne vrijednosti na poslu svodi na upotrebu vrijednost kod kuće, dakle na brak i majčinstvo i zašto se ne otvara pitanje o radu kao strukturi koja se ženama u Crnoj Gori daje kao alternativa besplatnom radu kod kuće?

Na sva ova pitanja zapadna društvena teorija davno je dala antikapitalistička objašnjenja. Tako Arlie Hochschild govori o paradoksu da se u kapitalizmu porodica cijeni kao najvažnija, ali da je posao ipak preči, jer se ljudi cijene kroz posao i produktivnost odnosno profit, te se u tom smislu energija troši na posao, dok i porodicu preuzima hiperpotrošački bauk usljed kojeg emocije i briga postaju roba. To znači da je lakše platiti dadilju nego čuvati dijete, platiti aktivnost za djecu umjesto investiranja svog vremena u zajedničke aktivnosti, na koncu da je lakše darovati poklon namjesto poklanjanja vremena, što ima negativne posljedice i po roditelje/radnike i po djecu. Istraživanja pokazuju da rješenje ove paradoksalne situacije nije u zgrtanju novca i većem ličnom prinosu, odnosno bogatstvu pojedinačnih porodica nego u javnoj infrastrukturi koja treba da podrži zaposlene ljude i onemogući dehumanizaciju njihovog privatnog života.

Veb sajt cijena.me pomaže kupcimaŠto to znači u crnogorskoj praksi? To implicira zakonska rješenja koja garantuju slobodno vrijeme i ograničenje logike slobodnog tržišta, koja omogućava društveni jaz između bogatih i siromašnih. Čak iako ste bogati, a živite u zemlji u kojoj je velika nejednakost, vaše dijete će biti nesrećnije nego u zemljama sa manjim društvenim raslojavanjem. Istraživanja upravo pokazuju da zemlje u kojima neoliberalna logika nije uzela maha, uz relativnu garanciju socijalne jednakosti, žive mnogo sređenije i srećnije živote. Holandija i skandinavske zemlje skoro su dvije decenije u vrhu po parametrima za stabilno odrastanje, dok su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija kao primjeri superrazvijenih liberalnih zemalja na začelju. To znači da destruktivna kapitalistička logika ličnog uspjeha koja se ogleda u bogaćenju i sticanju moći nije zalog za bolju budućnost novih generacija, nego veća šansa za njihovu otuđenost i pad.

Tako ni crnogorsku ženu neće slobodna nedjelja učiniti boljom majkom, niti će njeno dijete učiniti vaspitanijim i srećnijim. To će učiniti država, kad obezbijedi striktno poštovanje zakona i garantuje pravo na dva slobodna dana. Uz infrastrukturu dječje zaštite i druge politike može se pokazati da briga o budućnosti nije svodiva na neradnu nedjelju, iako nam je budućnost neizvjesna i promjenjiva, baš kao ta zapetljana priča koja, gle čuda, najteže pogađa radnice, lako zamjenjive na mutnom tržištu rada, dakle bez mnogo izbora.

Zato problematiku (ne)radne nedjelje treba usmjeriti ka priči o poštovanju zakona i društvenoj emancipaciji koja bi podrazumijevala razvoj društva do tog nivoa da nam nedjelja nije potreba kao dan koji će ženu dodatno eksploatisati, nego kao zakonom pripadajući slobodan dan koji će joj omogućiti odmor i dan proveden mimo patrijarhalnih očekivanja.

Iako povremeno osjetim sjetu što usljed društvene zaostalosti i dalje vidimo majku prije nego radnicu, mislim da ćemo biti bolji kad u radnici budemo vidjeli neeksploatisano ljudsko biće, ili, nedaj bože, nositeljku državnog suvereniteta koji se upravo na nju odnosi.

Ozareno lice žene koja radi u humanim uslovima i uživa u slobodnom vremenu, to je slika države kao servisa društva koje napreduje. Sve drugo je otimačina i ucjena. Ali tih ozarenih lica u Crnoj Gori je sve manje, muških ili ženskih, na dan radni ili na svetu neđelju.

[PCNEN](https://www.pcnen.com/portal/2026/02/13/zakon-na-snizenju-dajem-svetu-nedjelju-za-dva-neradna-dana/)

Jednom počinjena nepravda koju država toleriše, a inspekcija rada ne kažnjava, pokušava da se sredi prečicama

Zakon na sniženju

Dajem svetu neđelju za dva neradna dana

Kada bi Pirckheimera ovog trena bacili u Crnu Goru, možda bi ga prepoznalo samo par kustosa. Lutao bi po glavnom gradu, obišao galerije i na kraju sjeo u Njegošev park. 

Pirckheimer je živio prije pet vjekova, nije isključeno da bi zadihan rekao – isto sranje. U gradu Nürnbergu iz kojeg je stigao, vlast se lomila na krilima vjere, baš kao u Crnoj Gori prije šest ljeta. I šta smo dobili? Bijeda je preuzela komandu, pa se u pismu dobrom drugu Pirckheimer jada kako su „evangelističke hulje takve da u odnosu na njih papske hulje izgledaju pune vrlina“. 

Kad ovu dijagnozu prevedemo slobodno, dobijamo onu vječnu mudrost o kurti, murti i jahanju.

Pored Pirckheimera zatim posjednimo penzionera koji razumije šta je stranac rekao. Naravno da penzos ima brkove, ipak je ovo priča lišena psihološke nijanse, pred nama je prosječan glasač, u daljem tekstu Brko. 

Potpuno te razumijem, kaže Brko, ovo što rade oslobodici, to nije bilo ni za vrijeme DPS-a.

Dok Pirckheimer nauči da je DPS zloglasna partija Mila Đukanovića koja je zarobila državu i vladala Crnom Gorom dugih trideset godina, mi koji smo to nekako preturili možemo da sumiramo: nakon Đukanovićevog pada sistem se nije konsolidovao, država je u problemu i samo realpolitička pragma zemlju drži na mjestu kandidata za Evropsku uniju. 

Korupcija, nacionalizam, imovinski delikti i klanovske ucjene cvjetaju. Gore od svega je što se u javnom govoru zapekla nekakva lažna dijelektika bivšeg i sadašnjeg stanja koja na terenu izgleda ovako: ako se Brko uneredi u gaće, izvršena je istorijska nužda, zato što u vrijeme DPS-a nije smio ni da prdne. Dakle, živio drug Brko i njegova herojska borba, uz napomenu da stvari još nisu gotove. U stanju aktivnog čekanja djeluje nova vlast koja Đukanovića ne hapsi već ga koristi kao strašilo, što obje strane čini zadovoljnim na evropskom putu. 

A tamo, u srcu Unije, u gradu Nürnbergu među golubovima stoji ploča sa imenom Willibanda Pirckheimera, čovjeka razočaranog u reformu, politiku, trice i kučine, mučenika kojeg će tek poneki kustos prepoznati iz profila. Čekaj, nije li ono najbolji drug Albrecht Dürera? Jeste, to je on, zgađen nad sudbinom reforme, žvaće sendvič usred Podgorice, pet dugih vjekova kasnije, zbunjeni Pirckheimera, pravnik i prevodilac, čije su jetke riječi navodile Dürerov duh da u bakru ureže Melahnoliju.

Nije ti trebao ovoliki vremeplov, neko će mi s pravom prebaciti. Istina je, mogao sam samo reći, politiku u Crnoj Gori više niko ozbiljno ne shvata, to stvarno nije bilo ni za vrijeme DPS-a. 

Razaranje je završeno i politički sadržaj je izgubio gustinu. A je li bilo gore ili je bilo bolje, to su već pitanja ličnih perspektiva i nadahnuća, na koncu, manje bitne procjene onih koji još imaju volje da upoređuju.






Politiku u Crnoj Gori više niko ozbiljno ne shvata, to stvarno nije bilo ni za vrijeme DPS-a