Prije par sedmica sam sa najboljim neljudskim prijateljem, psom Leom, otišao na večernju šetnju Zagoričem. Naišli smo na grupu tinejdžera koja je bila opremljena maltene “ratnom opremom”. Mislim da su mi nešto u prolazu dobacili, ali sam bio previše udubljen u svoje misli da bi čuo što. Nisam ni bio siguran da li je bilo meni upućeno, pa sam samo prošao.

Samo dva dana kasnije, vidio sam prilog u kojem se govori o maloljetnim delikventima sa Zagoriča koji se okupljaju da bi organizovali grupne tuče i snimali ih za TikTok. Možda sam uspješno izbjegao bejzbolku u glavu ili šutiranje po podu. Vjerujem da se možemo složiti da bi bilo otužno da me je, na pragu mojih tridesetih, izbila grupa klinaca. A još patetičnije bi bilo da su me *išklepali* radi nekog TikTok *challengea*. 

Šalu na stranu, mi ni nismo toliko daleko. Kao što njih puca pubertet, tako i mene puca kriza kasnih dvadesetih. U moru kriza, ljude samo zapljuskuju talasi sa novim značenjima i nazivima. Iz krize se ne izlazi, ona se samo transformiše. Elem, pošto smo neđe na sličnom: ne znamo skoro pa ništa o sopstvenom identitetu, preispitujemo odnose, (buduću) karijeru i mjesto stanovanja –  vjerujem da je u neku ruku lakše da ja o ovome pišem nego neki bumer.
Makar ja ne mogu prosipati onu priču da je u “moje pero” sve bilo drugačije, niti je moguće da se upustim u dosadno moralisanje prošlog vremena. 

Jer na koncu, i moja generacija je svašta radila. Nismo baš glumili mafiju i organizovali tuče sa rekvizitima, ali “bože moj” – ko sam ja da im sudim. Nismo bili cvjećke. To su standardne (post)tranzicione priče radničke klase na urbanoj periferiji. Besparica piše nove *real life* sezone *The Wire*. A onda – paf! Probudiš se jednog jutra, ustaneš da se umiješ, i u ogledalu ugledaš lika koji više nije šesnaestogodišnjak. Za to te niko nije pripremio. Niko ti nije rekao kad je tačno počeo “odrastao život” i kad je prije ta adolescencija prošla.

Roditelji stare, drugovi se sele i zasnivaju porodice, primjećuješ da ti pas teže hoda, a život te pritiska tenzijom da si odavno trebao odlučiti “šta ćeš da budeš kad porasteš”. Ono što je nekad bilo redovno blejanje kroz komšiluk, sad se svelo na polupijanu nostalgičnu šetnju koju opališ s nekim od bliskih drugova kad se zateknete u istom gradu. Što se više trudiš da zadržiš i usporiš sate, to ti oni brže izmiču. Tu vrstu temporalnosti ne možeš baš da dokučiš dok ti se ne desi, a tad najčešće bude prekasno. 

Vjerujem da je upravo u protoku vremena zajeb koji dovodi do (re)produkcije jednog tipa nasilja.
Franco Bifo Berardi je kazao da je mit o budućnosti mrtav. Neđe krajem XX vijeka, tik pred rođenje klinaca iz teksta, naša kolektivna mašta se urušila, a s njom i ideja o boljem sjutra vođena napretkom, tehnologijom i političkom revolucijom.

Berardi tvrdi da je budućnost otkazana –  ne u bukvalnom smislu protoka vremena, već u simboličkom i afektivnom domenu. Vjerovanje u utopijsku budućnost zamijenjeno je nesigurnošću, anksioznošću i stagnacijom. „Budućnost“ kao kulturni i politički horizont više nije vjerodostojna.

No, kad Bifo piše o tome da je nestala ideja napretka, on ne misli samo na velike priče – revolucije i ideologije. Nestala je i mala, lična budućnost. Ostaje samo beskonačno *sada* koje se ponavlja. Tehnologija rastvara naš osjećaj vremena –  nema više razlike između rada i života, dana i noći. 

Paradoksalno, “maloljetni delikventi”, kako ih mediji nazivaju, kroz svoj TikTok fazon “mafijanja” postaju mladi kognitivni radnici. *Child labour* koji se ni ne percipira kao takav. Oni svojim nasiljem, za kojeg misle da je buntovno, osim što nanose fizičke i psihičke povrede vršnjacima, ne donose ništa drugo no profit tehnološkim koorporacijama. Svaki *like*, *view* i *share* samo povećava dionice kapitalističke korporacije.

Ovo nije samo "fizički" rad na fabričkoj traci, već semiokapitalizam, u kojem rad podrazumijeva iscrpljivanje znakova, informacija i emocija. Ali i tu nastaje alijenacija: kognitivni radnici ne pripadaju više sebi, ni zajednici, ni vremenu. Pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. I upravo je to tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem – na tlu otuđenosti i nezadovoljstva, kao simptom generacije kojoj je oduzeta mogućnost da zamisli svijet koji ima smisla. 

Osim alijenacije i ukinute budućnosti, svu priču možemo do sjutra racionalizovati i pronalaziti razloge i izgovore: od društva koje glorifikuje ratne zločince i kriminalce, preko militarizacije, pa do srozavanja ekonomije i smisla.  Ali u nekom trenutku žrtve prelaze granicu razumijevanja i ulaze u zonu zlostavljača. Možda baš onda kad objave video u kojem nekom boksom lome facu ili ga tizerom omamljuju uz osmijehe. 

Jednog dana će se ti tinejdžeri, sa druge strane objektiva, probuditi ispred ogledala iz kojeg pilji lice odraslog čovjeka. Prolaziće im kroz glavu greške koje su pravili prema ljudima, kojih već tada, neće biti tu – zbog samoubistava, zloupotrebe narkotika ili alkohola. Možda će nestati jer su se se “slomili” baš onda kad su ih, kao adolescente, prebili i snimili za TikTok video koji je otišao viralno. Neki će živjeti otkazanu budućnost, dok drugima čak ni ona neće biti dostupna. 
Ali ko će sad o tome da razmišlja… Istovremeno je i prerano i prekasno. Ne razbijajte glavu, neko će vam je već razbiti.

Like, share, comment, subscribe.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Oni pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. To je tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem

zago-reach

Ne razbijajte glavu o budućnosti, neko će vam je već razbiti

Ponavljanje je majka znanja: nepismenom odlukom Savjeta RTCG ugašeno je dopisništvo Javnog medijskog servisa u Herceg Novom. Osim pojedinaca i pojedinki iz struke, medijski pismenih i osvješćenih građana i građanki, niko se nije mnogo osvrnuo na ovu činjenicu. Naprotiv, ova nepismena odluka naišla je na ćutanje hercegnovske lokalne vlasti, ćutanje političara i političarki kojima je zapalo da, privremeno, osmišljavaju javne politike u Herceg Novom. Tišina apartičika - i pravi trenutak da se zapitamo: zašto?

Sličan se sličnom raduje - kao odgovor na prethodno pitanje ili kao još jedna poslovica koja, simbolički, može da objasni zašto je zatvaranje dopisništva u Herceg Novom idealna situacija za lokalne moćnike. Moćni u bahatosti, egocentričnosti i zastrašivanju, a impotentni u znanju, profesionalnom autoritetu i moralnom integritetu, političari najviše vole one koji ne postavljaju pitanja: vlast ne voli kad novinari pitaju ono što ne želi da odgovori, vlast ne voli kad se novinari sjećaju prošlih obećanja, vlast ne voli kad novinari znaju više od onoga što je na papiru koji podmeću. Dakle, gašenjem hercegnovskog dopisništva i posljedičnim otkazom novinarki Nevenki Macan, vlast je dobila ono što najviše voli: mikrofone i kamere bez pitanja, prenosioce PR informacija i serviranih medijskih sadržaja. "Herceg Novi nikada nije bio zastupljeniji na TVCG", kao da izgovaraju njihovi aplauzi jedni drugima.

Međutim, šta smo zaista dobili – kao publika Javnog medijskog servisa, kao finansijeri nacionalnog javnog emitera, kao Novljani i Novljanke, odnosno - kao građani i građanke? 

Zatvaranje jednog dopisništva nije samo premještaj ili preseljenje. To je presijecanje komunikacije između lokalne zajednice i nacionalne javnosti, to je gašenje jednog važnog izvora informacija izvan Podgorice. To je još jedan korak ka centralizovanom, ispeglanom i medijski sterilnom prostoru u kojem se, na kraju, čuje samo ono što političarima odgovara da se čuje – po mogućnosti u formi saopštenja i marketinške plastike. Zatvaranje dopisništva znači da lokalna zajednica više nema „svoje“ oči i uši u Javnom medijskom servisu, da se lokalni problemi više neće slati iz Novog – već možda iz Tivta, ili iz Podgorice, da će informacije o životu ovog grada dolaziti filtrirane, sa distance, bez nijansi i bez konteksta. Više nema neugodne redakcije na terenu, više nema nezgodnih pitanja o neriješenim komunalnim problemima, buci i prljavštini, o partijskim zapošljavanjima, o zagađenju, neredu, bahatosti i ćutanju koje ovdašnji politički život već godinama praktikuje kao normu ponašanja. Umjesto toga, sad mogu da se obrate „javnosti“ preko mikrofonâ koji sami prenose – bez da ih iko pita „ali zašto?“, „kako?“ i „šta to znači za građane?“.

Još jedna stvar koju političari vole: institucionalni i građanski zaborav. I baš zbog toga da podsjetimo da su gašenje hercegnovskog dopisništva i otkaz Nevenki Macan samo posljednje aktivnosti unutar strategije koja ima cilj da pokori sve medijske slobode i isporuči samo jednu "istinu" – dizajniranu u političkim i partijskim kabinetima. Temelj ovim aktivnostima dalo je osnivanje Televizije Herceg Novi - bez elaborata ili strateškog plana, bez javne rasprave, bez poštovanja procedura i sa velikim protivljenjem struke, zaposlenih i sindikalnih organizacija. Radio Herceg Novi nije bio dovoljno poslušan niti je imao sliku – a egocentricima treba baš to: da se vide, da prošetaju novi sako ili nove cipele, da ih pohvale komšije, da pokažu snimak asfaltiranih sto metara puta... 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0285e5e2-9fca-40e6-80df-ecdc4099a81b)
Nevenka Macan{.caption}

Konačno, nije pitanje samo gdje će raditi novinari iz Herceg Novog. Pitanje je – šta će iz Herceg Novog uopšte biti ispričano? Ako se i dalje bude ćutalo, odgovor će biti jednostavan: ništa. I nikome. Jer bez dopisništva, bez lokalnih novinara sa ugledom, bez profesionalca koji znaju svoj grad – javni servis postaje samo još jedna stanica u lancu centralizovane propagande. U toj tišini – najviše gubi javnost. A to nije pravna, već duboko politička i društvena greška.

Na kraju, želim da vjerujem da je medijska realnost u kojoj se nalazimo posljedica neznanja, odnosno da je ispravan naslov ovog teksta – Esej o neznanju. Ne bih volio da moramo da ga preimenujemo u – Esej o bezobrazluku i korupciji.

PS: Jedna od osnovnih funkcija medija je i – edukativna. Pa zašto da ne pokušamo da edukujemo one koji su na čelu tih medija, a uostalom – i na čelu naših opština i države? Lijepo je čitati. Predlažem da počnete od knjige slovenačke filozofkinje i sociološkinje Renate Salecl *Strast prema neznanju* (Fraktura, 2022). Jer, ako je "strah od znanja" jedan od uzroka autoritarnih sistema, onda je "strast prema neznanju" – politika.


Zatvaranje jednog dopisništva nije samo premještaj ili preseljenje. To je presijecanje komunikacije između lokalne zajednice i nacionalne javnosti

Esej o neznanju

Kako je RTCG napustio Herceg Novi

Sajt [Global Eniquality](https://globalinequality.org/imperial-power/#start) donosi analitički članak u kome se daje imperijalna priroda politike Sjedinjenih Američkih država, kao konstanta koja se odražava na dešavanja u svijetu. Članak potpisuju naučnici Jason Hickel, Dylan Sullivan, Huzaifa Zoomkawala, Morena Hanbury Lemos, JP Arellano, Felix Barbour, Federico Cruz, Joël Foramitti, Aaron Kimmig, Leon Beccard, koji podsjećaju  da se struktura jezgra i periferije u svjetskoj kapitalističkoj ekonomiji u konačnici održava silom. 

Autori kažu: "Države jezgra projektuju prinudnu moć širom svijeta, s primarnim ciljem da ograniče suverenitet zemalja globalnog Juga i održe pristup resursima".

U tom kontekstu, akumulacija kapitala u imperijalnom jezgru zahtijeva prisvajanje jeftine radne snage i resursa s periferije, kao i osiguravanje pristupa njihovim tržištima. Da bi održale ovaj poredak, države jezgra nastoje spriječiti vlade globalnog Juga da teže ekonomskoj suverenosti i nezavisnom industrijskom razvoju, jer bi to moglo povećati cijenu resursa ili ugroziti industrijske i tehnološke monopole jezgra.

"U tom cilju, države jezgra, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, izgradile su ogroman sistem vojne moći koji koriste za intervencije u zemljama globalnog Juga. Te intervencije uključuju invazije, okupacije, kolonizaciju, promjene režima – čak i protiv demokratski izabranih lidera – i nasilne kontra-gerilske operacije protiv socijalističkih i oslobodilačkih pokreta koji teže značajnoj ekonomskoj suverenosti. To se često dešava uz podršku reakcionarnih nacionalnih elita", navode autori.

Ono napominju da su Sjedinjene Države koje čine samo 4% svjetske populacije, odgovorne su za više od polovine svjetske vojne potrošnje. SAD su glavna sila unutar NATO-a, vojnog saveza imperijalnog jezgra, i zajedno s drugim glavnim vojnim partnerima SAD-a ovaj blok čini 75% svjetske vojne potrošnje. Za poređenje, Rusija čini oko 3%, a Kina 10% globalne vojne potrošnje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ac6e4ab1-47d4-4b10-abc8-acd73f57b2c3)

Disproporcionalna vojna moć država jezgra postaje još izraženija kada se vojna potrošnja mjeri po glavi stanovnika. SAD troše 12,6 puta više od globalnog prosjeka, dok Kina troši 40% manje, odnosno jednu dvadesetinu od onoga što troše SAD.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc8bba24-bddd-4edf-aba9-66526d27d35b)

Mape u članku prikazuju geografski raspored stranih vojnih baza pod kontrolom SAD-a. Amerika tako ima 902 aktivne vojne baze, koncentrisane u ključnim geopolitičkim regijama: 

1. oko Panamskog kanala; 
2. na Bliskom istoku, gdje SAD podržavaju podobne režime, potiskuju socijalističke pokrete i osiguravaju pristup nafti i drugim resursima; 
3. u Njemačkoj i Evropi, gdje SAD nastoje spriječiti uspon geopolitičkih konkurenata i održati agresivan stav prema Rusiji; 
4. 184 baze u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, postavljene kao kordon oko  Kine.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/56840623-c3cd-4084-8e03-cd490d60df86)

SAD su zvanično priznale upotrebu vojne sile u više od 100 zemalja tokom posljednja dva vijeka, navode autori, uz obrazloženje:

"Krajem 19. i početkom 20. vijeka, SAD su slale trupe u veći dio Latinske Amerike – invazije koje istoričari nazivaju *ratovima za banane* jer su SAD štitile svoje komercijalne interese u poljoprivrednim proizvodima poput banana, duvana i šećerne trske. Brutalnost ovih kampanja ilustruje invazija i okupacija Haitija (1915–1935): SAD su raspustile demokratski izabranu narodnu skupštinu Haitija jer nije legalizovala vlasništvo SAD-a nad haitijskim zemljištem; uvele su sistem prinudnog rada u lancima za potrebe američke vojske; i vodile brutalnu kontra-gerilsku kampanju protiv haitijskog otpora."

Hickel i autori podsjećaju da su tokom 20. vijeka SAD su izvršile više invazija na zemlje Evroazije kako bi ugušile narodne revolucije koje su težile pravima za radnike i seljake. 

"Nakon ruske revolucije 1917, SAD su izvršile invaziju Rusije podržavajući Bjelu armiju, vojnu silu koja je masakrirala političke disidente, vodila antisemitske progrome i pokušala da vrati vlast bivšim feudalnim gospodarima. Kada su vijetnamski revolucionari srušili francuski kolonijalizam, SAD su odgovorile invazijom, bombardovanjem seoskih područja, prisilnim premještanjem seljaka u koncentracione logore i nametanjem vojne diktature na jugu Vijetnama, a potom širenjem rata na Kambodžu i Laos, što je rezultiralo milionima mrtvih".

U novijim decenijama, vojne intervencije SAD-a najviše su bile usmjerene na Bliski Istok, uključujući invaziju Iraka 2003, koja je u velikoj mjeri imala za cilj kontrolu nad iračkom naftom. Autori podsjećaju da je do 2009. ova invazija dovela do oko milion mrtvih Iračana.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/10b25e39-f2e6-4421-a3a5-a9f6b320608b)

"Države jezgra - naročito SAD, Britanija i Francuska imaju dugu istoriju promjene režima u drugim zemljama radi oblikovanja svjetskog poretka u svoju korist, kako bi održale geopolitičku dominaciju i nastavile akumulaciju kapitala. Dok se to ponekad sprovodi direktnom vojnom intervencijom (kao u Avganistanu 2001. ili Iraku 2003), države jezgra često djeluju prikriveno, putem lokalnih saveznika.
Na primjer, 1973. SAD su organizovale vojni puč protiv demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Čilea, Salvadora Aljendea, i dovele na vlast brutalnog diktatora Augusta Pinočea. Slični primjeri uključuju puč u Gvatemali 1954. i Brazilu 1964, što je dovelo do dugotrajnih vojnih diktatura.
U velikoj većini operacija promjene režima, SAD su podržavale nasilne i represivne snage. Tokom 1980-ih, SAD su podržavale Crvene Kmere u Kambodži, odgovorne za smrt oko dva miliona ljudi tokom 1970-ih. U isto vrijeme, SAD su nastojale srušiti Narodnu Demokratsku Partiju Avganistana, pružajući milijarde dolara ekstremistima koji su kasnije postali Talibani. Još ranije, 1940-ih i 1950-ih, SAD su regrutovale bivše naciste za tajne operacije protiv socijalističkih vlada istočne Evrope i SSSR-a."


![](https://cms.normalizuj.me/assets/886bab92-aa6e-47bc-91fc-bde43b0295c1)

Za autore portala Global Inequality, vojna moć nije jedina forma imperijalističke intervencije. 

"Iako SAD tvrde da podržavaju demokratiju, redovno intervenišu u strane izbore kako bi korumpirale demokratski proces u svoju korist. Istraživanje Dov Levina pokazuje da su SAD intervenisale u najmanje 128 izbora između 1946. i 2014, obično s ciljem da spriječe dolazak socijalističkih ili lijevih partija na vlast. Neke zemlje su višestruko bile mete: Venecuela 4 puta, Japan 6 puta, Italija 8 puta. Intervencije uključuju finansiranje kampanja, napade na stranke, prijetnje sankcijama ili uslovljavanje pomoći."

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc808b9f-821c-42e4-a2a1-a5f7b19540c0)

Navodi se da SAD koriste ekonomske sankcije kao centralni stub imperijalnog pritiska, ciljajući zemlje koje osporavaju globalnu dominaciju SAD ili poredak jezgra i periferije globalnog kapitalizma.

"Više od 140 zemalja, uključujući i saveznike SAD-a, bile su meta sankcija od 1950. Neke sankcije su *meke* finansijske mjere, ali druge predstavljaju ekonomski rat: gušenje pristupa tržištima, destabilizacija industrije, izazivanje kriza i kolapsa država. Sankcije Iraku 1990-ih izazvale su pothranjenost, nestašice vode, lijekova i struje. U novije vrijeme, sankcije protiv Venecuele dovele su do teške krize, pri čemu je jedna studija procijenila da su izazvale 40.000 viška smrti u samo jednoj godini (2017–2018)."

Glad i siromaštvo nisu kolateralna šteta, već cilj sankcija, tvrdi grupa autora koji citiraju povjerljivo pismo američke vlade iz aprila 1960, gdje se navodi da treba *slomiti ekonomski život Kube... izazvati glad, očaj i rušenje vlasti*.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7fd091af-fdbb-4cf6-a4f2-237544e15048)

Autori napominju da se sankcijama se "guši nezavisan razvoj i održava poredak u kojem bogatstvo teče ka imperijalnom jezgru, uz jeftinu radnu snagu, deregulisana tržišta i neometan pristup resursima".

"Grafikon pokazuje da SAD i jezgro posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Čak i jake periferne sile, poput SSSR-a ili Kine, imale su znatno manje: SSSR oko 7% na vrhuncu, Kina danas oko 5%. Periferne sile mogu osporiti diktate jezgra, ali nikada nisu imale kapacitet da nametnu alternativni svjetski poredak. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju", piše u analizi.

Projekat "Global inequality" i istoimeni sajt nastali su sa ciljem da naučna istraživanja i podaci o globalnoj nejednakosti postanu dostupni široj publici.



SAD i zemlje jezgra posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju

Zakon jačega

Gdje leži imperijalna moć?

Stefano je pljunuti otac. U slučaju da ne znate, trebaće vam par sekundi. A onda se obrisi lica poklope, kao u onim policijskim datotekama – svaka tačka stane na svoje mjesto: naočare, isti uporni pogled, duboki zalisci kao prvi znak ćelavosti koju će taj čovjek, već se vidi, nositi sa dostojanstvom. 

Neki od vas će uskliknuti *Ecco!* evo ga! to je Stefano! onaj mali što je volio puške! Pucao je kao lud, jer mu je tata kupovao topove i replike revolvera, pištolje i plastične igračke za ratovanje. 

Dopuštam da će nekog začuditi da je Stefanov otac Umberto Eko, jedan od najvećih humanista XX stoljeća, pacifista i militantni ljubitelj barokne flaute koju je rado svirao u gitarskoj pratnji Stefanove majke Renate Ramge, njemačke kuratorke i istoričarke umjetnosti. Tako stoje stvari, među knjigama i knjiškom prašinom, u biblioteci velikog oca i književne ikone modernog doba, okružen prevodima i restauratorima, uspavljivan laudama i transkripcijama drevnih kompozitora, mali Stefano imao je sreću i čast da puca, da se čuje njegovo *pum-pum*, što je italijanska onomatopeja u Južnih Slovena poznata kao *ta- ta*. 

Upravo je tatina odluka bila da Stefano bude obasut igračkama sa nišanom. To vidimo u Ekovoj priči "Pismo mom sinu” (*Lettera al mio figlio*) koja počinje skroz nefikcijskim signalom, dakle izravnim obraćanjem: *Dragi Stefano*. Antologijska priča zapravo je briljantna epistola infantu, neka vrsta traktata o vaspitavanju i učinku igre u moralnom odgoju mladih. U svom pismu-eseju Eko mališanu najvaljuje sve divne Božiće koji dolaze sa poklonima:

“Tada ću ti pokloniti puške. Dvocevke. Repetirke. Šmajsere. Topove. Bazuku.
Sablje. Armije malih vojnika u punoj ratnoj opremi. Zamkove s pokretnim mostovima. Male tvrđave za osvajanje. Kazamate, barutane, oklopna vozila, reaktore. Mitraljeze, bodeže, revolvere. Koltove, vinčesterke, devedesetjedinicu, haubice, lukove, praćke, katapultove, džilite, granate, mačeve, koplja, harpune, helebarde i kuke za privlačenje brodova… Pištolje male i pljosnate, za frak, za potrebe lopova džentlmena ili preteške „lugere” koji deformišu džepove čim se nose pod pazuhom kao Majkl Šejn. I još pušaka. Puške kakve su imali Ringo ili Divlji Bil Hikok. Oružje, jednom rečju, sine moj, mnogo oružja, samo oružje. To će ti doneti tvoji Božići.”

Sve buja i lista u Ekovom nabrajanju, dok sa druge strane mračna i hladna leži sračunata priroda one djece koja će se igrati malih hemičara, konstruisati mašine, projektovati nekakve logički osmišljene inačice stvarnog života u koji će sa sobom ponijeti ledenu praksu i analitiku nametnutu u nježnom dobu. 

Biće da je Ekova priča nastala mnogo ranije, ali je objavljena devedesetih, kao žalosna slutnja promjene obrazovne paradigme i cenzorskog pristupa odrastanju unutar jednog kodifikovanog "mirovnog" novogovora. To je vrijeme koje živimo, vakat zabrana nasilnih metafora, disanja u zasjedi, slobodnih juriša, i svega što bi  djecu navodno okrenulo ka nasilju. Nije li nježna ta briga zapadnog bijelog čovjeka? Kako se samo divno odnosi prema svojim mladuncima! Nije li ta cenzurica opojna do mjere da nam se rađaju novi anđeli, spremni samo za dobrotu i čovjekoljublje.... 

Prema posljednjem izvještaju u Gazi je od početka rata do kraja aprila ubijeno 5281 dijete do pet godina starosti, što znači da je taj slavni pedagoški milje političke korektnosti dobro nadojen krvlju. Ekova pouka upravo kreće od politike i govori o licemjernom odnosu prema ratnim igricama, na kojima je lično odrastao i razvio se u pacifistu svjetskog formata. Dalje, antropološki, pisac zamišlja Ajhmana, budućeg nacistu kako rješava mozgalice, dalek od palica i petardi, osamljen u svojoj kuli samozatajnog štrebera. Još bi se prije mogli sjeteti Alberta Špera, kome je i đed bio arhitetka, a otac socijalista, pa je opet završio u Hitlerovoj prvoj petorci. Sve te cerebralne mladosti, usidrene u algoritam i *programming*, slijedeći Ekovu logiku, možemo lako vidjeti kao antisocijalne, samodovoljne narcise koji izbacuju cijele porodice na ciču zimu, dijele otkaze i pritiskaju dugmad uništenja, zato što nikad nisu prošli dječiju katarzu umjetnog rata. Nisu prošli primarni agon i uzbuđenje lovca od kojeg su ih čuvali njihovi otuđeni roditelji. 

“Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice. U njihovim hladnim i uvrnutim mozgovima malih matematičara kriju se teški kompleksi koji će se aktivirati u zrelom dobu. U svakom malom monstrumu koji pokreće skretnice svoje minijaturne železnice, vidim budućeg upravnika logora smrti. Oprez i kad vole kolekcije malih automobila koje strašna industrija igračaka nudi u savršenom faksimilu, s prtljažnicima koji se podižu i prozorima koji se spuštaju. Zastrašujuće! Zastrašujuća igra za buduće narednike elektronske vojske, koji će ravnodušno pritisnuti crveno dugme jednog atomskog rata!”

Naravno da je Ekova proza umjetnička, nije to doslovni pamflet, ali ono što ostaje kao metafora jednog doba koje se sve više priklanja atomizaciji čovjeka, razlog je da djecu pustimo da trče, da ispaljuju svoje nevidljive hice kao bolide budućeg aktivizma, buduće borbe za drugog, za slabijeg. Cenzurom rane socijalizacije, ukidanjem slobode jezika, tijela i mašte, naročito se licemjerno baviti pod firmom *zapadne prosvjećenosti*, dok god ona živi od prodaje municije na drugom kraju svijeta. 

Možda djeca baš  u igri treba da saznaju šta je rat, treba da predosjete šta znači ginuti, treba im iskustvo zbjega, racije, sve to naravno kao mentalna slika, okvir u koji ćemo potom učitati humanizam. U protivnom se krije opasnost mnogo veća od nevinog *ta-ta*, na koncu, po Eku, u zabrani se krije se velika laž. 

“Ušao sam jednog jutra u veliku robnu kuću u Frankfurtu, obećao sam poklon sinu svog prijatelja i zatražio jedan lep revolver. Gledali su me užasnuti. Ne proizvodimo ratne igračke, gospodine. Da se čovek sledi. Izašao sam postiđen i na ulici naleteo na dvojicu iz Bundesvera. Vratio sam se u stvarnost”.

Ta stvarnost čeka našu djecu i naoružana je novim oružjem uništenja - hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat. A život je više igra nego projekat, onda kad ima cijenu i vrijednost. Onda kad proizvodi ljubav i brigu za drugoga, u ratu i miru, koji nam se prodaju kao ista stvar. Upravo zato u pismu Stefanu, otac govori o nijansama o prepoznavanju pravog protivnika.

"Pre svega neću te učiti da pucaš u Indijance. Učiću te da pucaš u trgovce oružjem i alkoholom koji uništavaju indijanske rezervate. I u južnjačke robovlasnike, što znači da ćeš pucati kao Linkolnov vojnik. Neću te učiti ni da nišaniš na ljudoždere iz Konga, već na trgovce slonovačom..."

I da, Stefano Eko nije otišao u vojnike – bavi se filmom, kulturom i zaostavštinom svog velikog oca.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Nova stvarnost čeka našu djecu, opremljena strašnim oružjem uništenja  – hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat

ratne igre

Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice

Fenomen Donalda Trampa nadvija se nad savremenom političkom scenom – današnju političku stvarnost teško je razumjeti bez osvrtanja na njegov uticaj, bez obzira na to gdje se nalazimo. Iako Trampove lične osobine doprinose njegovoj “jedinstvenosti”, Tramp je, u suštini, prije svega manifestacija dubokih strukturnih ekonomskih promjena koje imaju globalni odjek.  Njegova pobjeda označava prelomni trenutak u kojem se klasna politika pretvara u nešto bitno izopačenije i drugačije. 

Ne treba zaboraviti da je sam Tramp milijarder, a njegov kabinet bio je ispunjen drugim pripadnicima finansijske elite poput Ilona Maska. Na njegovoj inauguraciji prisustvovali su i Mark Zakerberg i Džef Bezos. Tramp je Masku omogućio institucionalnu podršku putem agencije DOGE, koja je navodno bila zadužena za unapređenje državne efikasnosti. Uprkos velikim obećanjima, jedino što je ova agencija za sobom ostavila jeste obustava vakcinacije u Africi, čime su milioni ljudi dovedeni u direktnu opasnost.

Drugim riječima, Tramp se pojavljuje kao utjelotvorenje mračnog kapitala, politički akter čiji je cilj razgradnja države blagostanja, pokoravanje konkurencije, nagrađivanje milijardera i lično bogaćenje.

Međutim, ta interpretacija ne uzima u obzir ključnu činjenicu, a to je da je Tramp loš saveznik biznis elita. Trampovi trgovinski ratovi nanijeli su značajnu štetu poslovnom sektoru, remeteći globalne lance snabdijevanja i primoravajući investitore da preispitaju svoje dugoročne planove. Ove politike narušile su njegove odnose s ključnim poslovnim figurama, uključujući Ilona Maska, koji se sada javno distancirao od administracije. Maskovo nezadovoljstvo takođe proizilazi iz Trampove poreske reforme koja će dodatno povećati budžetski deficit i američki državni dug.
Ova tenzija otkriva kontradikcije u srži Trampove političke koalicije. S jedne strane nalaze se libertarijanski kapitalisti, koji zagovaraju malu vladu, niske poreze i integraciju u globalnu trgovinu. S druge strane su snage nove merkantilističke desnice, bloka koji se zalaže za agresivni protekcionizam, ekonomski nacionalizam i svjesno razbijanje globalnog trgovinskog sistema. Najpouzdanije uporište merkantilističke desnice nalazi se upravo u niskokvalifikovanoj radničkoj klasi, koja čini jezgro Trampove glasačke baze.

Tokom 1980-ih i 1990-ih godina došlo je do intenziviranja procesa ekonomske tranzicije iz industrijskog ka uslužnom sektoru. Tranzicija ka uslužnom sektoru dogodila se kao posljedica globalne komparativne prednosti i imala je ekonomsku logiku. Uopšteno gledano, isplativije je specijalizovati se za oblasti koje drugim zemljama nedostaju i koje donose veću finansijsku dobit, nego se zadržavati na iscrpljujućem proizvodnom radu. Na primjer, američke kompanije često se fokusiraju na visokovrijedne aktivnosti poput dizajna i razvoja softvera, dok se proizvodnja fizičkih komponenti, poput poluprovodnika ili auto-dijelova, prepušta zemljama sa nižim troškovima rada. U industriji čipova, dizajn se često obavlja u SAD-u, dok se proizvodnja odvija na Tajvanu, a završna montaža ili pakovanje u Jugoistočnoj Aziji. Slično tome, u automobilskoj industriji složeniji tehnički poslovi ostaju u SAD-u, dok se osnovne, radno intenzivne operacije često prebacuju u zemlje poput Meksika.

Promjene tog tipa dovele su do gašenja ili automatizacije brojnih fabrika, rezultirajući velikim gubitkom radnih mjesta u industriji i urušavanjem lokalnih zajednica u nekadašnjim industrijskim centrima poput Detroita u SAD-u. Ista dinamika ogledala se i u domaćem kontekstu tokom 1990-ih, kada su ekonomske promjene dovele do nastanka čitave društvene grupe poznate kao gubitnici tranzicije. Iako se često tumači kao isključivo lokalni problem loših privatizacionih procesa, taj razvoj je u velikoj mjeri bio uslovljen i širim globalnim kretanjima. Zapravo, teško je precizno utvrditi koliko je nestanak industrijske proizvodnje u Crnoj Gori posljedica neuspjelih privatizacija, a koliko rezultat opšteg globalnog trenda deindustrijalizacije.
Ovakva ekonomska tranzicija neminovno je dovela i do političke transformacije. 

Niskokvalifikovana radnička klasa, iako je možda oduvijek imala kulturno konzervativne sklonosti, tradicionalno je glasala za partije ljevice. Međutim, nakon ovih strukturnih promjena, sve češće se okreće desnici, postajući njena nova izborna baza. Sociološkinja Alis Evans ovu promjenu tumači kroz koncept *patrijarhalne nostalgije*, želje za povratkom u vrijeme kada je muški rad bio simbolički slavljen i društveno cijenjen.

Sam proces industrijalizacije u prošlosti je učvrstio patrijarhalne obrasce ponašanja, postavljajući muškarca kao glavnog hranitelja porodice i dodatno potiskujući ženu u privatnu sferu. Gubitak tog društveno relevantnog položaja izaziva dubok osjećaj poniženja i kulturne beznačajnosti, naročito u periodu kada dolazi i do porasta ženskih prihoda i veće ekonomske samostalnosti žena.

U tom kontekstu, jačanje reakcionarne politike među ovim slojevima društva može se posmatrati kao izraz težnje za povratkom izgubljenog statusa, za ponovnim uspostavljanjem stare društvene i polne hijerarhije, pri čemu se sve to simbolički projektuje kroz narativ o gubitku industrije.

Ovo čini osnovu za ono što se danas naziva obrazovna polarizacija jedan od najrelevantnijih pojmova za razumijevanje savremene političke scene. Riječ je o dubokom raskolu u političkim preferencama između osoba sa fakultetskom diplomom i onih čije obrazovanje završava srednjom školom. Dok visokoobrazovani birači uglavnom podržavaju lijeve ili liberalne partije, glasači sa nižim stepenom obrazovanja sve češće se opredjeljuju za radikalnu desnicu.
Ovaj obrazac nije ograničen samo na Sjedinjene Američke Države, već predstavlja globalni trend. Posljednji izbori u Rumuniji, Poljskoj i Portugalu potvrđuju istu dinamiku, radikalna desnica crpi svoju najveću podršku upravo među niskoobrazovanim biračima i u bivšim socijalističkim centrima.

Ovakva postavka obrazovne polarizacije poklapa se s prethodno navedenim ekonomskim promjenama. Radnička klasa se može podijeliti na dvije grupe: prvu čine visokoobrazovani i visokokvalifikovani radnici, a drugu oni bez fakultetske diplome, niskokvalifikovani i često nesigurno zaposleni. Prva grupa imala je koristi od globalizacije, prelaska na uslužni sektor, uvoza jeftinijih proizvoda iz inostranstva i sličnih procesa. U stvari, sama tranzicija ka visoko produktivnom uslužnom sektoru počiva na pretpostavci da postoji dovoljan broj obrazovanih ljudi koji mogu da održe takav ekonomski model. Fraza „nauči da kodiraš“ često se upotrebljava kao savjet za one koji ne mogu da pronađu posao. S druge strane, niskokvalifikovani radnici često su gubitnici te tranzicije: njihova radna mjesta sele se u Aziju kako bi se domaćim potrošačima omogućili još jeftiniji proizvodi, dok se istovremeno suočavaju s konkurencijom imigranata za preostala domaća radna mjesta.

U crnogorskom društvu i dalje je prisutan odjek patrijarhalne nostalgije, koja se jasno prepoznaje u načinu na koji se govori o radu. Dok se poslovi u turizmu često doživljavaju s prezirom, gotovo kao simbol poniženja, rad u nekadašnjoj komunističkoj industriji slavi se kao izvor dostojanstva i ponosa. S jedne strane, ta čežnja za boljim radničkim pravima je razumljiva. Međutim, ona je istovremeno vezana za istorijski model koji je nepovratno izgubljen i koji danas nije održiv ni funkcionalno, ni politički. Uz to, ta nostalgija često nosi i neizrečene obrasce patrijarhalne hijerarhije, koji ne zaslužuju da budu oživljeni.

Najproblematičniji aspekt takve nostalgične orijentacije jeste to što guši našu sposobnost da zamislimo drukčiju, pravedniju ekonomsku budućnost. Kao što Tramp maše iluzijom o povratku američke industrije pomoću carina, tako i kod nas sanjarenje o "ponovnom pokretanju" jugoslovenskih fabrika odvlači pažnju od stvarnih izazova sadašnjice.

Kao što je Mat Brunig istakao, radnik u danskom Mekdonaldsu zarađuje više nego radnik u američkoj fabrici Honde. To nam govori da nije presudno u kojoj industriji radimo, već u kakvom ekonomskom režimu. Fokus se mora pomjeriti sa oblika proizvodnje na institucionalne uslove rada, jake sindikate, radno zakonodavstvo i mehanizme redistribucije.

Način na koji ćemo artikulisati položaj i perspektivu gubitnika ekonomske tranzicije i niskokvalifikovanog radničkog sloja predstavlja jedan od ključnih političkih izazova savremenog društva. Problem je što ljevica već sada kasni, desnica je ponudila svoju verziju odgovora, oblikovanu kroz ksenofobiju, mizoginiju i ekonomski nacionalizam. Taj narativ, ma koliko regresivan bio, već funkcioniše kao jedini dostupan okvir za tumačenje realnosti.



Kao što Tramp maše iluzijom o povratku američke industrije pomoću carina, tako i kod nas sanjarenje o "ponovnom pokretanju" jugoslovenskih fabrika odvlači pažnju od stvarnih izazova sadašnjice

dekodiranje nostalgije

Zašto radnici glasaju za desnicu

Aktuelna hiperprodukcija članaka, podkasta i knjiga na temu međuljudskih i ljubavnih odnosa razotkriva savremenog čoveka bolno nesposobnog da se u njima snađe. On više nema intuiciju, nema socijalne veštine, ne veruje svojim osećanjima, dovodi u pitanje vlastito prosuđivanje. Potrebni su mu eksperti, savetnici, terapeuti, psiholozi, timovi posrednka koji će mu omogućiti navigaciju kroz minsko polje dilema i rigoroznih klasifikacija. Neko ko će potvrditi sve njegove slutnje, a ujedno umanjiti i svaku mogućnost greške i rizika. 

Kako prepoznati narcisa? Šta su *red flags* u zabavljanju i kako se izbaviti iz toksičnog odnosa? Šta uraditi kada vas neko *ghostuje*? Koje su posledice *gaslightinga*? Kako izaći iz kandži manipulatora?  

Pitanja su alarmantna, a globalno čovečanstvo njima krajnje opsednuto. Ljudske veze postale su polje pretnje iz kog je sve teže izvući živu glavu. Odnosi su toksični, a takvo nam je i okruženje. S druge strane, masovna upotreba ovog terminološkog i dijagnostičkog arsenala pruža tek mogućnost imenovanja i prilično nepouzdanog prepoznavanja određenih nepoželjnih tipova i pojava, ali ih sve vreme, paradoksalno, i produkuje. Nije reč o tome da broj osoba sa narcisoidnim poremećajem ili onih sa izraženim manipulativnim crtama ličnosti nije u porastu, koliko je sama potraga i želja da se svi oni na vreme, nepogrešivo, detektuju i da im se uđe u trag jedan od simptoma vrednih osvešćivanja.

Neke od posledica? Sve veća frustracija i nezadovoljstvo, olako etiketiranje i odbacivanje drugog, saživljavanje sa ulogom žrtve, trijumf zbog spoljašnje potvrde da je s nama sve u redu, da su problem drugi, da nije do nas. Naravno, postoje i oni koji za sve krivicu svaljuju samo i isključivo na sebe – nikada dovoljno dobri, uvek spremni da se žrtvuju još više, da pređu preko svega, bez jasno definisanih granica, podjednako nesposobni da se suoče sa sobom i da se pošteno zapitaju – koji je moj udeo u svemu ovome i koja je moja odgovornost za načinjene izbore?

Savremeni čovek je prepadnut od kontingencije susreta. Maksimizacija eksploatacije u međuljudskim odnosima baš kao i u ekonomiji znači uvek jedno: ostvariti dobit uz minimalan rizik; zadovoljiti svoje instant potrebe, a ne uložiti mnogo vremena i energije. 

*

Da li je rešenje na pomolu? 

U ovom trenutku stotine miliona ljudi na svetu okreću se komunikaciji, pa i romantičnoj vezi sa chatbotovima. Razlog za to, po priznanju mnogih korisnika, nije samo usamljenost, već sve veća razočaranost, otpor i zazor od stvarnog odnosa. Raste broj ljudi oslabljenih kapaciteta da gube vreme u potrazi za „idealnim“ partnerom, da se iznova razočaravaju, bivaju izloženi, osuđivani, ranjavani. Potreba za razumevanjem i saosećajnošću svakako je ljudska, kao i sve izraženija potreba za sigurnošću u opštoj prekarnosti veza u kojima smo neadekvatni i lako zamenjivi. 
Veza sa veštačkom inteligencijom nije toliko nužda, koliko iluzija „slobodnog izbora“ partnera dovedena do paroksizma. *AI chatbot* je to prazno mesto u koje se upisuje iskonska potreba da nas neko vidi i čuje, a da nas ne osuđuje, neupražnjeno mesto drugog koji će biti garant i svedok naše, u stvarnom svetu neprepoznate, jedinstvenosti i neponovljivosti. 

*

Ostalo su „finese“. Kako uopšte prevesti reč *companion*? U engleskom jeziku ona označava nekog ko nam pravi društvo, ali nam nije nužno blizak, nekog ko je naš pratilac i podrška u određenim aktivnostima i hobijima – drug, ortak, kompanjon. AI companion je, naprotiv, osmišljen tako da pretenduje na ekskluzivnu „bliskost“, na jedno apsolutno, transcendentno, sveznajuće prisustvo.

Ljudi posežu za veštačkim kompanjonima iz različitih razloga. Jedni iz puke radoznalosti ili želje za učenjem jezika, drugi iz preplavljujuće bespomoćnosti. Devedeset procenata od hiljadu korisnika među američkim studentima navelo je upravo usamljenost kao razlog korišćenja chatbotova. Veze s njima razvijaju se brže i lakše od ljudskih, a kako ih percipiraju kao anonimne, korisnici osećaju da je deljenje intime s njima daleko bezbednije. Dizajnirani su tako da simuliraju empatiju i slaganje, uvažavaju naše mišljenje, postavljaju pitanja, „pamte“ delove pređašnjih razgovora, tvrde da jedu i spavaju. „Ona me jednostavno razume, to je moj *twinflame*“, tvrdi jedan od korisnika.

Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije. 

*

Još 2023.  godine pisalo se o tome da su AI chatbotovi izrazito adiktivni i upozoravalo se da mogu manipulisati ljude i koristiti njihove privatne podatke. Tokom aprila ove godine sprovedena su testiranja različitih veštačkih kompanjona u saradnji sa stručnjacima za mentalno zdravlje sa Stanforda, nakon čega se došlo do zaključka da oni nisu bezbedni za maloletnike. 

Zabrinutost da oslanjanje na veštačku inteligenciju može urušiti našu sposobnost za ljudske veze, kao i da će mladi korisnici imati sve veće poteškoće u ostvarivanju međuljudskih veza koje u stvarnosti nikad nisu glatke, u kojima nužno dolazi do neslaganja, trzavica i konflikta, potvrdila se kao opravdana. Što se korisnici osećaju bolje prihvaćeni od svojih AI saputnika, to je niži stepen njihove prihvaćenosti od strane prijatelja i porodice. Chatbotovi privlače već usamljene individue, ali i samo korišćenje chatbotova dovodi do (još veće) izolacije.

I mada su pojedini korisnici osećali neobjašnjivu krivicu jer nisu mogli da pruže veštačkom saputniku onoliko pažnje koliko je on zahtevao, „needy“ AI svakako ne predstavlja najveću pretnju. U oktobru prošle godine Megan Garcia, majka tinejdžera koji je sebi oduzeo život, podnela je tužbu protiv kompanije Character.Ai tvrdeći da je njen sin, koji je pre samoubistva bio u intenzivnoj romantičnoj vezi sa veštačkom inteligencijom, doživljavao ekstremno nasilje na ovoj platformi. 

Sve više korisnika tvrdi da se njihov AI kompanjon ponaša kao partner zlostavljač, a nakon analize prepiski koje su korisnici imali sa raznim verzijama slično dizajniranih aplikacija, brojni psihijatri su potvrdili da u njima ima elemenata emocionalne ucene, manipulacije i psihološkog zlostavljanja.

Najranjivije grupacije svakako su tinejdžeri koji se bore sa depresijom, anksioznošću, emocionalnom disregulacijom i impulsivnošću. Utvrđeno je da kada su korisnici ispoljavali znake mentalnih poteškoća, želje za samopovređivanjem ili rizičnim ponašanjem, AI kompanjon nije intervenisao, već ih je dodatno ohrabrivao. U studijama su navođeni primeri korisnika koji su savetovani da uzmu *speedball* ili čak da ubiju nekoga. Uz sve to, ovakav vid komunikacije sa chatbotovima indukuje dopaminsku zavisnost veoma sličnu kompulzivnom kockanju. Adikcija nije nikakva nuspojava, već način na koji aplikacija radi, svesno i namerno upotrebljena strategija.

*

Opštenje sa algoritmom normalizovano je mnogo pre pojave veštačkih saputnika, zahvaljujući društvenim mrežama i platformama koje su utrle put našem nasušnom bivstvovanju u virtualnom svetu, iluziji lako dostupnih, manje i više obavezujućih kontakata, ali i iluziji kontrole. 

Ako je mitološki Narcis stradao utopivši se, zagledan u vlastiti odraz u površini vode, savremeni čovek je spreman da svojevoljno prenebregne činjenicu da opšti sa nečim mrtvim kao što je to algoritam, u svojoj fascinaciji i potrazi za idealnim drugim, shvaćenim kao puki vlastiti odraz i produžetak. 

Drugi nas ne može spasiti, on je „ne-sve“, nesvodiv na naše želje, ne može da se kontroliše, programira, niti poseduje. Mesto drugog ne mora po svaku cenu manično da se popunjava, ali više nego ikad, on mora ispunjavati uslov živosti da bi bio garant i naše ljudskosti. Stvarna opasnost i prepreka bivanja u smislenom odnosu otuda nipošto nije u veštačkim saputnicima, niti u njihovim „greškama“ i nepredviđenim bagovima, već u sve većoj otupelosti i mrtvilu koje nas je zaposelo u nama samima.




Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije. 

Ljubav u doba algoritma

Prostranstvo velike plaže nadahne govornika. Bez brda ili planine da vrati eho, a realno i bez neistomišljenika u publici, olako sam se prepustio pojmu klase kao suštini svake političke borbe. I ništa tu nema sporno, klasa je klasa, ali mora biti elaborirana i mišljena iznova, prevashodno u samoći kelije, tamo gdje dah slanog vazduha ne ohrabruje riječ i misao. 

Dakle, dok sam govorio o klasi na skupu protiv privatizacije Velike plaže, pitao sam se što je to klasa. Da bi se danas govorilo o klasi, trebalo bi prvo reći kakav je novi kapitalizam u kojem se potčinjena klasa javlja kao simptom. 

Ono što vrapci znaju, ali i sve ptice gnjezdarice južno od Ulcinja, jeste da savremeni kapital profitira na kognitivnom kapitalu čovječanstva. Istina je da su Afrika, Amazon ili Balkan napadnuti kao resursi prostora i da se borba za zemlju ne bliži kraju, ali isto tako, ako proučimo na šta ta borba liči, vidjećemo da joj se pravila klešu u metasvijetu novih oblika komunikacija kojima se upravlja i ispravlja svijest o prostoru. Da uprostim, kako bih sam razumio, a onda i čitalac – današnji je kapital usmjeren na tvoju pažnju, podatke, bihevioralne tokove, algoritamsku prediktivnost, kako bi upravljao tvojim željama i mogućnostima. On preparira umove na način da sudjeluju u renderskim halucinacijama, on vaspitava pokoljenja da bez borbe prihvate i prodaju ono za šta se u prošlosti prolivala krv. 

U tom metaversnom, sasvim androidnom sistemu prenosa informacija, kontakt je zamijenio vezu a interfejs emotivnu razmjenu, pa se javio novi otupjeli sapiens spreman da trpi beskonačno polje mogućnosti kao obećani raj. U tom nesolidnom stanju stalnih očekivanja, dometanja, fluidnih konteksta nad kojima caruje stara podvala obilja, izgubila se još starija svijest o potrebama. Tako je obilje informacija potisnulo potrebu za mirno provedenim popodnem. Zatim je obilje zdravstvenih parametara poništilo potrebu prirodnog starenja. Mitologizovano obilje finansija na koncu, zamijenulo je potrebu za osnovnim ljudskim emotivnim zabranima unutar kojih se kao ličnost razvijamo postepeno i bez šokova.

U prošlosti, da se vratim pitanju klase, radnicima je bio presječen put dostojanstvenog života opresijom koja se svodila na fizičko izrabljivanje. Fabrike su bile mjesta revolucionarne pobune i stvaranja klasne svijesti koja je nastala pod pritiskom strogih i nasilnih komandi. Djeca u Srbiji na primjer, prije samo stotinjak godina radila su u rudniku za tuce jaja, ili kilogram hljeba. Radnička svijest klesana je kroz ropstvo carskih sužanja i mužika, temeljila se na nepreglednoj prostorno izmještenoj sirotinji koja je skapavala po pregrađima Moskve. To su one mase kojima je u susret otišao grof Tolstoj gonjen maničnim napadom grižnje savjesti, da bi među njima shvatio kako ih svojom napojnicom zapravo kvari i ponižava, tj. da je emancipacija dublja i kompleksnija od njegovih nekoliko rubalja, što po pravilu pripadnu najvećim kurvinim sinovima u piramidi geta. 

Potlačeno radništvo i sirotinju nije mudro idealizovati, već ih možda treba shvatiti kao socijalnu skupinu koja je u određenom trenutku preuzela svoju istorijsku ulogu. To jeste  bukvarski površan pogled, ali u njemu se može nagovjestiti klasa kao homogen, radnički kolektivitet, i politički konstrukt koji je posjedovao izvjesne veze sa realnim stanjem na terenu revolucije. 

Ali ko je potčinjena klasa danas? pitao je jedan od drugova na Velikoj plaži. Ako iznajmim ovaj bar, preko bankarskog kredita, zar ne radim za banku koja me iskorišćava? Zar nisam i sam upao u stupicu, iako u očima domicilnog življa ličim na čovjeka od biznisa i novu buržoaziju koja gazi sve pred sobom.

Zaista su imovinske sheme i odnosi moći postali komplikovani do mjere da se čovjek može ražaliti i nad piranom. U eri finansijskog i digitalnog kapitalizma mapa potčinjavanja maendrira i donosi cijeli jedan zamršeni sistem hijerarhija koje ne odgovaraju onim ilustracijama iz XIX vijeka gdje debela svinja u polucilindru pritiska bosonogo siroče. 

Pa ko je onda potčinjena klasa danas? Ako kažemo da su to zemlje “trećeg svijeta”, lako ćemo uvidjeti rasnu dimenziju potlačenosti, koja nam u potrazi za čistom definicijom može zasmetati. Možda je za početak važno odustati od te normativne žudnje za definicijom i prihvatiti da je sami pojam klase složen i usaglašen sa novim vremenom stalnog izjašnjavanja. U tom smislu klasa potčinjenih bila bi ona koja je van znanja, ili je udaljena od svijesti koja joj pomaže da shvati da je potčinjena. Otud bi viša klasa mogla biti definisana kroz informacijski luksuz koji sebi mogu dozvoliti bogati, da se sklone i izađu iz meljućeg stroja pod kojim je nemoguće misliti. Možda su niža klasa i dalje periferno izolovani pojedinci, ali sad su neki od njih u udobnim foteljama poput ove u kojoj sjedim dok pišem ovaj tekst gonjen diktatom algoritma. 

Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi, kao klasa koja je zaronjena u info-klupko izgubila moć da vidi i spozna signale socijalne borbe. Student na prestižnom američkom univerzitetu koji će otplaćivati svoj kredit, i gurati svoje tijelo do granica izdržljivosti, možda je klasno potlačen u odnosu na seljaka iz okoline Nikšića koji od surutke zaradi da prehrani porodicu i pomogne mjesnom fudbalskom klubu. Definicija potrebe i obilja se mijenja, a klasno pitanje nije samo pitanje gladi, nego i pitanje mentalne komande, psihičkog pritiska koji savremeni čovjek trpi. 

Proleteri svih zemalja se ne ujedinjuju upravo zato što ne shvataju svoju istorijsku funkciju ro-bota, koja im je data kroz prakse odricanja, sadizma, i nadzora kojima su izloženi.

Smije li se onda reći da potčinjena klasa novog doba zasijeca stare granice između sirotinje i bogatstva, i čini jednu novu kompleksnu situaciju koja se drži pod kontrolom korporacija. Potčinjeni čovjek današnjice je i digitalni čovjek, toliko odrođen i pritisnut tehnokratskim metodama prevlasti da ne može osjetiti klasno jedinstvo sa gladnom djecom trećeg svijeta. Otupjela, bezdušna masa kao krajnji proizvod tehnofeudalnog svijeta, zapravo je klasa ispod ljudskog minimuma, transhumani ostatak, ono u šta nas žele pretvoriti i kad jedemo i dok gladujemo. Zato ujedinjenje klase potlačenih možda može, kad je divan suton na plaži, da se zamisli i šire od ekonomskog modela koji je prethodio svemu, ali koji više nema jasne granice i traži nova premoštavanja. 

Ujedinjenje robova trećeg svijeta i robova moderne tehnološke tvrđave, kroz različite patnje stvara novu klasu koja se mora prepoznati, komunicirati, i u svojim ropskim praksama naći inspiraciju za zajedničku borbu. Jezik kojim se bude govorilo o tom iskustvu biće jezik pobune. Svakim slovom taj se novi jezik traži kroz otvorenost za čovjeka i njegovo iskustvo kao centralni cilj revolucionarne borbe. 


Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi

ekonomija pažnje

Ko je danas potčinjena klasa?

Da je ovogodišnja dodjela Oskara, kojim slučajem, održana krajem aprila umjesto tradicionalno početkom godine, nema te sile koja bi mogla učiniti da najpoželjnija statueta ne sleti u ruke režisera Edvarda Bergera, autora filma “Konklava”.  U današnje vrijeme, u kojem se ciklus aktuelnosti jedne vijesti mjeri minutima, a ne satima ili kamo li danima, ipak jedna vijest – ona o smrti pontifeksa katoličanstva, odolijeva globalnom deficitu pažnje. 

Kako to nalažu protokol i tradicija, koja je u sistemima kao što je organizovana religija često sama sebi cilj, jer iz svog ritualizma crpi moć, u srijedu 7. maja počinje zasijedanje konklave – okupljanje kardinala u Sikstinskoj kapeli, gdje će vijećati i glasati koliko god puta bude potrebno, dok jednoglasno ne izaberu novog vođu najveće denominacije jedne monoteističke religije na svijetu. Pomenuti film “Konklava” djelimično demistifikuje ovaj proces (uz neizbježne primjese drame i simplifikacije imanentne Holivudu), u kojem se cum clave – pod ključem bira novi papa. 

Svaki kardinal mlađi od 80 godina može birati papu ili biti izabran. U ovoj konklavi učestvuje najveći broj papa elektora u istoriji – njih 133. I ova brojka nam već pruža mali uvid u to koliko drugačiji je Papa Franjo bio od svojih prethodnika. Naime, neki kardinali su već izašli u javnost sa komentarima da očekuju da će konklava trajati duže – iz prostog razloga što je papa u prethodnih 12 godina imenovao veliki broj kardinala, vodeći računa o ravnomjernijoj zastupljenosti teritorija, te stoga po prvi put u koledžu kardinala učetvuju kardinali iz zemalja kao što su Bruneji, Mijanmar, i mnoge druge u kojima ranije nije bilo kardinala. Prvi papa neevropskog porijekla u modernom dobu i na ovaj način je pokušao da pošalje poruku jednakosti svijetu.

Nije novost da se pokreti, koji počnu zasnovani na plemenitim idejama milosrđa, jednakosti i univerzalne ljubavi, vremenom postanu svoja suprotnost. Naprotiv, istorija je pokazala da je to skoro pa pravilo sa svim uspješnim ideologijama (ako pod uspješnom ideologijom smatramo onu koja je uspjela da se proširi i ukorijeni). 

U romanu “Braća Karamazovi” postoji jedon poglavlje “Veliki inkvizitor”. Iako napisana kao grozničava alegorija Ivana Karamazova, ova epizoda se može čitati samostalno, i kao takva je i analizirana u prošlosti od strane mnogih mislilaca. Naime, priča govori o Isusu Hristu, koji odlučuje da dođe u Španiju, u Sevilju – gdje je gorela neprikosnovena moć inkvizicije, začuđen brutalnim progonom nevjernika koje je takvima proglasila inkvizicija, i u njegovo ime organizovala lomače na kojima su oni u mukama izgarali. Veliki inkvizitor u svom monologu Isusu spočitava što je ljudima dao slobodu, i što je trebao da iskoristi čuda koja je učinio za života da im tu slobodu oduzme, jer ljudima treba hleb i autoritet, a ne nekakva sloboda volje. Inkvizicija je sada tu, da sprovodi njegovu riječ bolje nego što je on sam, i, kao što Veliki inkvizitor kaže “Što si ti došao sad tu da nam smetaš?”  I na kraju, Veliki inkvizitor, koji sprovodi vjeru čija se cijela dogma temelji na očekivanju Drugog dolaska Spasitelja – Isusu kaže “Idi, i ne vraćaj se više.”

**

Od dana kada je izabran, gdje je sa balkona Bazilike u Vatikanu entuzijastično pozdravio okupljene vjernike, pap Franjo je u javnosti djelovao i, kako sada već znamo, živio skromno, skrušeno, ponizno, u skladu sa prvobitnom hrišćanskom idejom i svojim jezuitskim učenjem. Njegovi progresivni stavovi prema homoseksualacima, ateistima i siromašnima donijeli su novi reformski duh organizaciji koja svoju vjekovnu tradiciju zasniva na teško prilagodljivoj dogmi, strogoj hijerarhiji i nepokolebljivom konzervativizmu. U posljednjim danima svog života, papa Franjo je pozivao na mir, ističući neophodnost hitnog prekida vatre u Gazi. 

Dokaz da živimo u čudnim vremenima je možda i taj paradoks – da u dobu jačanja desničarskih ideologija, progresivni vjetrovi dolaze iz Vatikana – koji je globalni (ili makar zapadno civilazijski, ako bi se pozvali na Hantingtonovu podjelu) stožer konzervativizma. To je, takođe, dokaz da vremenom načeti sistemi svoj spas mogu naći u transformaciji. Ali, da li je transformacija moguća za organizaciju čija je postojanost i nepromjenljivost u njenoj samoj srži? Iako crkveno učenje gubi na značaju i primjeni u svakodnevnim životima vjernika, uticaj crkve se ne može poreći za sve hrišćanske denominacije, a istorija dokazuje da društvo u trusnim vremenima spas i utjehu pojačano traži u iracionalnom. 

Uz neizostavnu prisutnost u medijima, izbor novog pape će, snažnije nego inače, ukazati na pravac u kojem će se crkva kretati, i da li će nastaviti u iskoraku prema najpotlačenijima, ili će se vratiti u svoje raskošne odaje da pripovijeda riječ božiju na način koji je začudio i samog Hrista, i primorao ga da se spusti u Sevilju. 


Nije novost da se pokreti, koji počnu zasnovani na plemenitim idejama milosrđa, jednakosti i univerzalne ljubavi, vremenom postanu svoja suprotnost.

konklava

Kuda će krenuti crkva?

Zapita li se iko nad grobom četnika, kako je moguće da je tolika sila pravde stavljena ad acta skoro pola vijeka; kako su se četnici i njihovi nasljednici šutke probijali kroz sve faze samoupravljanja, jeli, pili, tucali se u radničkim odmaralištima, vršili inspekcijske poslove i novoj himni podučavali djecu? 

Kako je moguće da makar jednom od tih heroja nije na um palo da nešto pokvari, makar dvije rerne u čačanskoj fabrici, ako ne već nešto ozbiljnije. Kud su se đele one silne diverzije i operacije, kamo srčanost, gerila i gusle, operacije Halyard? Kako je sve to uslišeno u socijalizmu, tokom prve, druge, desete petoljetke; kako su navijali za FK Partizan i Crvenu zvezdu, vodili unuke u Šumarice, poštovali ustave i preambule, ako se već radilo o pokretu mudonja spremnih da poginu za kralja dok si rekao posna plazma.

Prosto čovjeku bude nejasna ta velika crna, da ne kažemo crvena rupa u kojoj su se školovali, bivali uzorni domaćini i platežni penzioneri. Kako su uspjeli da izdrže pritisak tog demonskog mira, kako nije davno buknulo kao što sad buči po selima, dok se dižu spomenici i čitaju liturgije četničkoj vojsci. 

Hoću da kažem, ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu.

Jasno vidimo sve te vajne junake bojišta u poniznoj pozi civila koja im je nametnuta crvenim pasošem i petokrakom. Da, svakog jutra su je morali gledati da ih opomene na duplo izdajstvo. Jer, prvo su ratovali na platnom spisku okupatora, što je pravno definisano kao veleizdaja, i presuđeno, i usaglašeno sa međunarodnom sudskom praksom za ratne zločine, te legitimisano kroz unisonu podršku jugoslovenskoj državi pobjednici rata; a onda su izdali rođeno izdajstvo, priklonili se mrskom pobjedniku, povijajući kičmu pod novom silom.

Da ponovim pitanje: zar se jedan hrabri bradonja nije mogao raznijeti kod Vinče 1965. ili dići glas dogodine, samospaliti se iz inata, robijati, ako treba? Zašto su uglavnom komunisti najebali? Đe je Goli otok bio za četnika, odnosno, bolje reći, đe su četnici bili za Goli otok, kako je moguće da im se tako lako primio crveni ruž transvestije koju su junački trpjeli. Kako se nijedan ne sjeti da pod bradom školuje goluba i pošalje ga put Amerike i Engleske sa kratkom porukom: Ima nas, stop, čekamo savezničke snage, stop, sprem’te se, stop.

Ništa od toga, preletači su mirno hranili golubove, partijski lojalni, pitomci novog poretka u kojem su stvarali naslage sala i imetka. Eh, da su se mogli vozdići poginuli za kralja i otadžbinu, pa da zateknu rođenu pješadiju kako smrdi u lažnoj zakletvi i poštuje Lenjinov stijeg, možda bi njihovo gađenje bilo sastojak koji bi pomogao da Jugoslavija na kraju preživi. Ali nije se desilo, Jugoslavija je propala, a četnici nasljednici bez rizika krenuli u nova klanja, ukrstili kame sa inim kvislinškim strujama, iskoristili istorijsko odsustvo partizana i obnovili svoj ofucani mit. Rimejk devedesetih je poslužio da se modernizuju i saberu oko nove krvi, pa ih danas vidimo po sijelima, na parastosima, kako govore o slavi i junaštvu.

Ali opet, sve to izgleda bizarno, naročito kad vidiš sastav, kad čuješ sitno parohijalno zapijevanje, tričavi rezon kome se klanjaju. Bude čovjeku jasno kako su pet decenija ćutanjem gradili najveći spomenik feli prevrtljivih jajara. Prosto tu nema istine, niti slobodne misli, riječ je o jadnoj šovinističkoj fantazmi, predstavi, nacionalnom stroju plaćenika, opsesivnih slugu i bojovnika za tuđe.

U riječima vladike SPC Metodija, npr., na nekoj četničkoj fešti u Banjanima kod Nikšića, osjetiš tupavu mržnju prema zapadu, koja zapravo znači mržnju prema komunikaciji, što je prvi i osnovni simptom patologije straha. Zato su četnici izgubili rat i zato su se pokoreni lako pronašli u tuđem. Riječ je o mentalnom naboju patrijarhata koji je toliko lažan da se može izdržati samo po cijenu gubitka živaca i životne radosti. Ideja fašizma isti naboj konzervira u strašnim formatima širom planete, a kod nas, eto, u kostimima kleronacionalista, pomalo komičnim i nesporno tužnim.

Iz knjige ["Zbogom Novine"](https://platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine), Žuta Kornjača, 2025


Ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu