Prije desetak godina, ne mogu vjerovati da je toliko prošlo, pisao sam o političaru Milanu Kneževiću onda kad mi prifali teksta, inspiracije, kad dosada i čamotinja navali na ekran, pa se moraš uhvatiti nadrealno glupe teme iz koje nerijetko poteče suvo zlato. 

Priznajem da sam Kneževića tad potcijenio kao žalosnu društvenu pijavicu, a sebe uzdigao do oholosti koju mi je garantovala pozicija u glavnom mediju u zemlji. Ipak, godine su prošle pune muka, gotovo da više nema medija, a kamoli glavnih, poravnati smo u kaljuzi, dok gustinu gliba i izdašnost fekalnog mulja diktira niko drugi do – Milan Knežević. 

Prije desetak godina, medijski krajolik još je čuvao neku hijerarhiju, pa je Knežević mogao samo u opskurnim onlajn magazinima pisati o mom mrtvom ocu – bio je to odgovor koji me zapanjio, ali nedovoljno da osvijestim i prepoznam potencijal političara koji će u međuvremenu postati mjera naše društvene scene. Ogovaranje mrtvih članova porodice siguran je simptom propasti, mislio sam, ne postoji mogućnost da takav mučenik ne utihne zauvijek u ruglu svoje političke sudbine. 

Ali jok, razgoropađen do lokalne vlasti, uskurčen do globalnih ruskih tekovina, pjan od srpskih tabloida i krupnih planova televizija na kojima je klesao svoj medijski suverenitet, naš Milanče je minulu dekadu iskoristio sasvim povoljno i na koncu – postao faktor. Ovih dana on prijeti ekološkim aktivistima u Crnoj Gori, dok politički parazitira na grupi seljana u Botunu u namjeri da spriječi gradnju postrojenja za preradu fekalnog otpada. 

Koristi Knežević govna u svom političkom izrazu, nisam iznenađen, jer umjetnik nepogrešivo bira svoj medij. Ili medij bira umjetnika, kako god, situacija je izmetnula našeg Rodena do govornice sa koje grko ujeda sve što mrda nizvodno. Kanališe pravedni Milan bijes i nepovjerenje seljana koje se taložilo godinama kao otrovni crveni mulj u obližnjem jezeru, koristi užasnu situaciju zapuštenih prigradskih naselja, prijeti i leleče, samo da se ne bi čulo ono osnovno pitanje – stručna analiza i dijagnoza Morače koja decenijama umire od ljudskog otpada. 

Sad dolazimo do onog krupnog pitanja, koliko je društvo oboljelo, nazadovalo i propatilo? Je li stvarno došlo do toga da humor Milana Kneževića koji ljude naziva „kosmuranima“, postane zlatni standard i politička sila odluke? Ako je Knežević političar kakvog raja ište, onda su svi problemi riješeni – Crna Gora je konačno pronašla svoj glas u maničnom mucanju, kafanskom štucanju i ostalom rimovanju iza kojeg se krije kriminal susjedne zemlje.

Prostački nastup, da podsjetim, nije slučajno došao do svoje političke šanse u društvu, već je dio šire propasti jednog podneblja nenaviklog na dijalog i rad. Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična, jer suštinski nemamo dva pola, dvije sile koje bi se žestoko sukobile. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića, što njegov "pokret otpora" čini mogućim. Ali baš to malo, što društvo odvaja od  vlastite karikature, ogromni je prostor političkog djelovanja. Prazan prostor koji naseljavaju uglavnom aktivisti, na koje je Milan krenuo kao da su mu partijski plijen. 

Možda je strateg iz Mojanovića načinio veliku grešku, a opasnost od koje kao da se uvijek krije u nekom polupognutom stavu na ivici strecanja – sada dolazi po njega. Ako je vrijeme da se crnogorsko društvo distancira od primitivizma, eto mu divne šanse. Bard iz Zete ne može sam sebe da porazi, iako to radi fantastično, on čeka našu pomoć da politički nestane. Snaga periferije koju zloupotrebljava, decenije nepravde iz kojih lažno prorokuje, seljački maniri kojima je opsjednut, kao i suštinski stid koji proizvodi kod svojih komšija, prije svega u Zeti mora biti poništen. 

Dok god se crnogorska sela i predgrađa budu pominjala samo u doskočicama političkih jajara, oni će imati svoje uporište. Za razliku od partija koje djeluju iz nekakvog vajnog centra, aktivisti, naročito ekološki, obilaze teren i ljudi sad imaju pred sobom situaciju, da vide iz kojeg pravca dolazi smrad.

Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića

zetski sindrom

Može li Crna Gora bolje?

Ako bih morao da biram najodvratniju političku reklamu u istoriji crnogorskog partijskog marketinga, onda bi to bila reklama Demokrata, i to jedan rani rad iz vremena kad se ova politička sekta preporučivala javnosti kao nosilac promjena. 

Ukratko, Demokrate su htjele da pošalju svoju dobro znanu poruku protiv podjela, pa su obukli djevojke i mladiće u narodne nošnje svih entičkih grupa koji žive u Crnoj Gori, te ih pustili da se zore i šetaju kroz Podgoricu. Po sjećanju, rekao bih da su pitomci hodali centrom grada, u nošnjama prelazili ulicu, čekali na semaforu, znači živjeli svoje građanske relacije i učestvovali u saobraćaju, kao da su pobjegli iz nekog KUD-a i obreli se na ulici.

Šta je posebno gadno u ovoj strategiji, pokušaću da objasnim, što nije lako, jer se radi o priličnom lukavstu. Ta otrovna politika lažne brige za identitete naroda, taj "pobjede a ne podjele" lakmus, nikako ne smijemo potcijeniti, jer je njegova snaga upravo u licemjernom imenovanju harmonije protiv koje ne smijemo biti. 

Ko još normalan želi da zabrani našim jadnim napaćenim narodima da imaju svoje krpice i da ih s ponosom nose?! Ipak, stavljajući ove punokrvne nacionalne manekene u gradsku vrevu, Demokrate zapravo upumpavaju nacionalnu diobu protiv koje se navodno bore, naglašavaju različitost čak i na terenu čiste gradske funkcije, saobraćajnog drila koji je valjda nadnacionalan i u kome do nedavno nismo imali ozbiljnijih etničkih tenzija.

Vijest da je u Podgorici prekinut film "Roda" samo zato što je huliganima na Zabjelu zasmetao albanski jezik, zatekla me je u Antverpenu, gdje se mučim sa nekom predivnom stipendijom. *Soundtrack* za moje pedalanje ovim zlatnim gradom mogao bi biti ono Cesarićevo: *U tome svjetlu još me više boli/ Rođene moje grude gluhi mrak.* Ironija je htjela da se baš ovdje na Univerzitetu bavim i raspitujem u vezi svih strategija javne umjetnosti, public arta, socijalizovanih umjetničkih intervencija, koje prostor čine čovječnijim i boljim za život. 

Festivala u Antverpenu naravno ima na pretek, dok je u Crnoj Gori ulica često totalitarni mimohod u kojem se pojedinac mora povinovati ovim ili onim pravilima ponašanja koje diktiraju hegemone grupe poludivljih muškaraca. Osamdesetih si mogao nastradati zato što imaš dugu kosu, devedesetih zato što imaš pogrešan dres, dvijehiljaditih zato što si gej, da bi u posljednjih petnaestak godina kriminalno nasilje i vatreni hazard postali glavni uzrok straha. 

U svakom slučaju, festivali poput ugroženog *Džada film festa* ne mogu biti dovoljno hvaljeni, upravo zato što zagovaraju "pravo na grad", zato što umjetnost daju neposredno kao komunalnu zgodu, kao prekid i blokadu ustaljene funkcionalne ludnice koju živimo uzalud čekajući odušak. 

I sada, kad je taj odušak konačno došao, kao stara kletva iz devedesetih vratili su se albanofobi zadrigli u mržnji koja je zapravo politički čin. Možemo čak biti precizniji i reći da ti mladići ne moraju nužno mrziti neke specifične Albance, već da oni iznose svoj politički stav, u demokratskoj proceduri našeg doba, baš kao i hrvatski ratni veterani koji nastupaju zdesna i priječe festivale usred Evropske unije. 

Etničko nasilje i izazivanje mržnje za koje je zaprijećena kazna dugogodišnjeg zatvora, sad se prećutno toleriše kao ulična čarka, incident, baš kao što je Andrija Mandić na slučaj sekusalnog uznemiravanja u školi, iz fotelje predsjednika skupštine poručio – smirite se, niko nije poginuo. U tom smisli htio bih napomenjti da niko nije zaklan na Zabjelu, Albanci su na broju, pa još i u Vladi u kojoj sjede pod ruku sa istim tim srpskim nacionalistom Mandićem. 

Lider tog formata naravno računa na glasačko tijelo koje se mršti na albanski jezik. Ipak, mnogo zanimljiviji su naši junaci s početka priče, naše Demokrate, koji mnogo perfidnije politički prodaju multikonfesionalnost kao svoj vajni politički cilj. 

Demokrate drže policiju u čvrstom stisku, na čelu su resora bezbjednosti koji se pravi mrtav i zabjelski incident već tri dana drži pod tepihom. Javnost ne samo da ne zna ko su misteriozni napadači, nego je i tužilašto danima u rebusu da NN lica optuži za očigledno krivično djelo. Da nesreća bude veća, Džada film fest odgovara jadno da jadnije ne može biti, poništava svoju suštinu komunalnog i uličnog, gradskog i otvorenog događaja, i film Roda prikazuje na zatvaranju festivala – u zgradi kinoteke. Ne znam ko im vodi PR, ali tim činom su upravo pomogli nasilnicima da njihova poruka bezgrešno rezonira – gledajte filmove na albanskom, ali u svoja četiri zida! 

Razumijevanja za organizatore nemam, ali mogu da shvatim ako ambasade koje sufinansiraju događaj možda ne žele da se stvar dodatno komplikuje. Naročito francuska ambasada, dakle,  predstavnica zemalja Kvinte koje srpski nacionalizam u Crnoj Gori ne vide kao problem, a Mandića drže za legitimnog desničara.

Ipak, za sve što se dešava, po mom skromnom osjećaju, najviše je odgovorna sitna pakost, provincijalni šićar i epohalni nestil Demokrata, koji zauzimaju nekakav virtualni politički centar, a zapravo ne smiju da objave saopštenje o skidanju spomenika četniku Pavlu Đurišiću, već svoje bijesne pristalice i ine botove hrane odlukom da se kao protivmjera uklanja i spomenik albanskom kvislingu Ćeliću. 

Ta odvratna kalkulacija, to podmuklo nacionalno dodvoravanje zapravo uvijek priznaje pravo jačeg i bori se za glasačko tijelo. Demokrate tu političku formulu nisu izmislile, ali su je usavršile do stupidnosti, što je razlog da ne mrdaju sa deset odsto podrške. Bez proživljenog kreativnog odnosa prema ičemu što nije grupa, ovi grobari slobode pojedinca, onda kad nisu u nošnji, budu u crvenoj kravati, a kad skinu crvenu kravatu odu na liturgiju. Važno je samo biti u stadu, sokoliti kolektivizam i ubijati svaki potrebu za istinskim ličnim doživljajem koji nije presovan kakvim grupnim ukazom ili normom. 

Baš u takvom društvu ljudi postaju Albanci, Srbi, depeesovci, pederi, u takvom društvu ne postoji čovječnost nego posredni oblik pregovaranja između grupa koje nose svoje etikete. Na tim etiketama su cijene, zapravo cedulje sa brojem glasova, na osnovu kojih se određuje brzina policijske reakcije. Ako na cedulji piše Albanci, nije trka, ako piše npr, Bošnjaci, brzina se dalje prilagođava, itd.

Da zaključim, Mandićev otvoreni šofinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija. Mandić rigidno odbacuje društvo pojedinca i jednu etničku grupu favorizuje, dok ovi drugi lažu o mogućnosti multietnočkog raja koji je pakosniji i besmisleniji čak i od onog koji je za svoje političke potrebe nekad inscenirao DPS. 

Ubijajući građansku incijativu DPS je upumpavao novac u nacionalne fondove i torove, na taj način korumpirao tzv. manjinske lobije, pomagao plemenska i vjerska usitnjavanja, kao i patrijarhalnu strukturu koja ne samo da je ostala netaknuta ispod oblande proevropskih agendi, nego je jačala toliko da se veliki prasak litija ispostavio kao pravedna kazna. 

U smislu pokvarenog i neiskrenog politikantskog pristupa etničkom pitanju, Demorkate su suštinski nasljednici politike DPS-a, iz čijeg jedinstvenog tkiva su  uostalom i nastali.
Zato me ni najmanje ne čudi da policija pod njihovom kontrolom kalkuliše pred licem uličnog nasilja i fašizma.


Mandićev otvoreni šovinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija

demokrate

Partija koja je voljela nošnje

„Ima li nasilja u našim školama“ pitanje je na koje sam, prethodnih godina, odgovarao u ne znam više koliko tv emisija, radio uključenja ili novinskih članaka. Ovako formulisano, ono nekad odslikava naivnost a nekad tendenciju onog ko ga postavlja. U oba slučaja, žmurenje pred razornim činjenicama naše stvarnosti.

Škole su mjesta u kojima  gotovo 100.000 naše djece provodi velik dio dana. One su i markantne lokacije, sa velikim, nerijetko od okoline izolovanim dvorištima, što je, takođe, interesantan faktor. A ta djeca u škole i školska dvorišta donose i unose ono što ih okružuje, oni sa čime žive, ono što vide ili čuju. I tu leži suština problema na koju se uporno žmuri, koja se konstantno izbjegava i koja se godinama kamuflira pričama o školskim policajcima, redarima, timovima, planovima i tako dalje, bez kraja i konca.

Naša djeca odrastaju u društvu mačoizma i patrijarhata, gdje mužjaci dominiraju na osnovu sirove fizičke snage i lažnog i isforsiranog autoriteta, uz kult oružja, đe čo’jek i domaćin nije čovjek ako u domu nema oružja. Nemali broj stradale djece najbolje potvrđuje besmisao ove potrebe. Neobrazovanost se prihvata kao standard, uvriježeno je razmišljanje da se od knjige  ludi, a da je „svaka rovačka baba mudrija od doktora nauka“.

Društvo smo nepoznavanje svojih (ali i tuđih) prava, društvo koje nije svjesno da je sve na ovom svijetu regulisano nekim zakonom i da se tog zakona svi moraju pridržavati, pa i država. U prvom redu država. Društvo smo sa hroničnim odsustvom tolerancije, spremni da uništimo svakog ko je po bilo kom kriterijumu drugačiji od nas. Što je takva grupa manja i nezaštićenija, to smo uporniji i suroviji u njenom uništenju. Društvo smo nesposobno za saosjećanja,  karakteriše nas nemanje stida, odsustvo morala,  puni smo zluradosti i seirenja nad tuđom nesrećom.

Naša djeca žive i rastu okružena konstantnim medijskim atakom. Licemjerno je  očekivati toleranciju i saosjećanje od mladih dok  najviši predstavnici države imaju čitav TV kanal na kom se neprekidno može pratiti kako se  zalijeću jedni na druge kao seoski đilkoši, slušati njihov riječnik koji nije ni za lučku kafanu, a ne za najviša tijela države, čije je svako pojavljivanje poziv na svađu i sukobe, čija retorika ima prizvuk rafalne paljbe, a poruka smrad krvi na oštrici noža. 

Pobjegnu li od skupštinskog egzibicionizma, sačekaju ih gomile filmskih kanala prepunih svake moguće vrste nasilja, ništa manje humane videoigrice ili društvene mreže. Pa čak su i sredstva informisanja do perverznosti opsjednuta nasiljem. Sjetimo se samo višemjesečnog silovanja slikama i tekstovima mafijaških obračuna koji su se završavali u mašini za mljevenje mesa. Nepravedno je, naravno, izostaviti i dvadesečetvoročasovnu ponudu rijaliti sadržaja gdje se, uz grozničavo iščekivanje, može pratiti skup psihijatijskih slučajeva zatvoreni na skučenom prostoru, čije reakcije jedan biolog i zaljubljenik u antropologiju, ne može ni u najslobodnijim eksperimentalnim postavkama  da predvidi. 

U navedenom kontekstu, krajnje je licemjerno postavljati pitanje „ima li nasilja u školama“. Ima, naravno, jer ovo društvo počiva na nasilju. A što mi radimo? Mi sve ovo djeci nudimo, tokom 24 sata u sedam nedjeljnih dana, sa svih nivoa društva. Zauzvrat, uzimamo im Građansko obrazovanje, uzimamo im školski program, uskraćujemo im lektire, uskraćujemo im divna iskustva dječijih filmova na televiziji. Uzimamo im djetinjstvo i pravo na naormalan život. Pravimo divne a neupotrebljive planove, razmišljamo o školskim policajcima. A kad se dođe do školskog policajca, već je prekasno. To je već priznanje da smo zakazali na svim nivoima, da našoj djeci nijesmo obezbijedili srećnu i sigurnu bidućnost i da ćemo da se još malo lažemo i još malo vremena gubimo glumeći da će jedan službenik u uniformi uspjeti da drži pod kontrolom i sanira sve ono što smo decenijama, sa fanatičnim žarom, uništavali.  

Nasilje se ne uči u školama. Nasilje je u škole doneseno.  






Odrastanje u društvu mačoizma i patrijarhata, gdje mužjaci dominiraju na osnovu sirove fizičke snage 

vaspitanje strahom

Nasilje se ne uči u školi. Ovo društvo počiva na nasilju

Nježne godine voditelja emisije, odnosno, nedostatak iskustva, nisu opravdanje, već simptom, neka vrsta kontekstualnog objašnjenja kako se na Javnom servisu RTCG ležerno skliznulo u profašistički diskurs, a javna isljeđivanja po pitanju krvi, vjere i porijekla postala medijski glavni tok. 

Fašizam ne mora biti strašan i rigidan, on je ponekad vrlo diskretan, ušiven u postavu, prećutan i omogućen slijeganjem ramenima i zbunjenim pogledom ljudi koji prosto nisu dorasli da ga prepoznaju i zgnječe kao bubašvabu na vrijeme. Sudbina Javnog servisa RTCG, da nema iskusnije novinare, da ne kažem upućene profesionalce koji će obraditi mučnu temu četničke renesanse, mogla bi ukazivati da ih ta tema ne zanima. Ali zašto bi onda organizovali cijelu emisiju posvećenu spomeničkom revizionizmu u Crnoj Gori? Prije će biti da ih tema vrlo dotiče, ali je žele držati na nivou pijačne rasprave, pa promovišu ostrašćene nacionaliste poput istoričara Aleksandra Stamatovića koji – ako je to moguće – bez sisa u studiju postaje još više nervozan nego sa sisama.

Dakle, ne samo da je sinoć u emisiji “Naglas”, nesnađeni novinar dozvolio gostu Stamatoviću da ispituje sagovorinika Šerba Rastodera o prošlosti njegove familije, nego je Javni servis upravo taj dio emisije podijelio na Instagramu, gdje se zapravo zadovoljava gro gledateljske pažnje i suštinski formira javni diskurs. 

U tih nekoliko desetina sekundi sažeta je cjelina emisije koja je trajala sat i kusur. Sabijena u svoju mrežnu suštinu po preporuci urednika RTCG, poruka emisije tako dobija novi zamah, pa se čini da voditelj neće doživjeti redakcijsku kritiku, već se može nadati povišicu, samo zato što je dozvolio isljeđivanje koje je Rastoder s pravom nazvao kafanskim manirom.

“Ko je to vaš sjedio pod brijestom na Cetinju, gospodine Rastoder? pitao je Stamatović. Ja sam iz Katunske nahije. Stare Crne Gore, prave Crne Gore, koja je stvorila Crnu Goru… Niko od vaših Rastodera nije stvarao tu Crnu Goru…”

Za one koji još sumnjaju, valja naglasiti da ovo nije rečeno u staničnom bifeu minut pred povraćanje, nego na Javnom servisu u minutima udarnog termina. I to na temu podizanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, odgovornom za smrt više hiljada muslimana na sjeveru Crne Gore. Stamatoviću je data prilika da simbolički opravda taj zločin, da javno kaže kako postoje *prave* i *krive* crne gore, da on dolazi iz prave, a Rastoder, jebiga iz krive, zapravo vrlo sumnjive Crne Gore, nedovoljno prave, koju treba javno pokazati prstom jer nije dovoljno obilježena krvavim tragom Đurišićeve kame. 

Šta Stamatović zapravo radi? 

On želi da diskvalifikuje protivnika, što je stari debaterski trik i kako takav legitiman, dok se za legitimaciju ne uzima krvno porijeklo, porodična pripadnost, vjera ili rasa. Kad krv postane politički argument, budite sigurni da ste u nekom obliku fašizma. Umjesto da bude spriječen da širi svoj monomanski diskurs, Stamatović postaje *clickbait* Javnog servisa koji ga promoviše u ozbiljnog sagovornika a njegove šovinstičke aluzije nudi javnosti na *share*.  

Umjesto da se građanima preko medijskog servisa objasni da je Crna Gora kao i svaka druga država jedna vrsta istorijske fikcije koja je doživjela svoju političku materijalnost, da kao takva ne može biti fiksirana, a naročito ne bi smjela da se definiše zapeklim fantazijama lokalnih šovena; umjesto da Javni servis promiče Crnu Goru kao otvoreni prostor novih učitavanja i plemenitih legura koje nastaju edukacijom, izlaganjem svjetlu i edukaciji, mi imamo čovjeka koji govori o svom prađedu barjaktaru (i to gardijskom), a preko Javnog servisa i kroz ekran osjećamo prč zatomljen u dugom vrenju devedesetih, kad su zločini pravdani istim riječima koje nam se sad podmeću kao demokratija, pluralizam i pravilo druge strane.

Šta je Crna Gora ne mogu odgovoriti ni Stamatović ni Rastoder. Ne bi to mogao odgovoriti ni veliki Isaiah Berlin. On se zapitao šta je Engleska u onoj slavnoj Nelsonovoj paroli: “Engleska očekuje da svaki čovjek izvrši svoju dužnost.” Berlin objašnjava da Engleska svakako nije “izvjestan broj golišavih dvonožaca koji posjeduju razum i naseljavaju određeno ostrvo…”, već je riječ o dubljem, nematerijalnom fenomenu koji se jezički pokušava odrediti iako je to nemoguće. 

To znači da je Crna Gora i zbunjeni pogled mladog voditelja emisije koji ne uspijeva da odredi svoj pravac, koji strahuje od greške i političkog faula. Crna Gora je pasivna pažnja desetina hiljada koje će pogledati kratki klip sa Stamatovićem u glavnoj ulozi. Crna Gora je i ovaj tekst koji pokušava da ukaže na crvenu liniju koju Javni servis gazi. 

Crna Gora očekuje da svaki čovjek izvrši svoju dužnost. Zlokobno zvuči ova parafraza u vrijeme kad se slave ratni zločinci, a Stamatović osiono pita: "Od koga mi to rehabilitujemo Pavla Đurišića. Od Šerba Rastodera?!"

Možda ovo pitanje nije Crna Gora, ali svakako jeste njen Javni servis, što je razlog za golemu brigu i još veći protest.



“Ko je to vaš sjedio pod brijestom na Cetinju, gospodine Rastoder? Niko od vaših Rastodera nije stvarao tu Crnu Goru…”

naglas

Kako je RTCG postala servis za isljeđivanje inovjernih

“Ljudi, ja sam četnik!”

Ovako nam se obratio jedan od mojih najboljih drugova iz škole, čovjek čije ime neću pominjati, nijesam ga ni vidio od kraja osnovne škole čini mi se, čovjek koji je, kako sam čuo, kasnije imao jaku uzbudljivu karijeru. 

“Ja sam četnik!”

U prvi mah, ta je rečenica za nas bila šok. Bili smo peti razred, godina je bila 1991. ili 1992. i sve je za nas još uvijek bilo glupo i bezbrižno iako smo znali da se dešava sranje. Poslije deset sekundi početnog šoka krenuli smo da udaramo našeg druga, jer nam se napokon upalio uslovni refleks koji smo gradili u godinama u kojim se Tito tek hladio. Nadali se jesmo da nas domovina nikad neće stvarno trebati, ali smo bili i pripravni, kao da će četništvo ostati top tema do ove 2025. godine u kojoj naša proevropska zemljica još dokazuje kako je civilna i civilizovana, ne bi li je pustili u diskoteku đe je najbolja muzika i ribe su top.

Nego se rasplinjavam.

Nijesu to bile prave batine, više ona drugarska gužva kao kad ti neko servira jako uvredljivu šalu, ali je fora dobra pa se i ti smiješ, no ipak moraš da ga udariš, čisto da i on osjeti malo boli zauzvrat. Poslije par časova, prihvatili smo novi identitet druga i nastavili dan, manje više standardno nenormalno.

Nije minulo sedam dana od inicijalnog izlaska našeg dragog druga iz podruma ili sa tavana, kako vam milije, svi smo u odjeljenju već bili četnici. Neki nastavnici su nam na časovima, umjesto o stvarima koje ni sami ne razumiju, pričali o čistoti krvi naroda kojem odjednom i nesumnjivo pripadamo. Iz zelenih, nekada partizanskih, torbi koje su odjednom postale prepopularne, rađale su se kasete sa četničkim pjesmama, da bi se kopirale, distribuirale i pjevale. Sjećam se da sam tad prvi put pomislio da mi se glas pjevača uopšte ne sviđa, ali važna je bila poruka. Samo par godina prije toga sam sa drugarima, zagrljen, pjevao – *nas dva brata oba ratujemo, ne plač' majko ako poginemo*. Sad smo bili oni od kojih smo maločas ginuli. Čudo je rat.

Dosta sam naučio o tome ko su nam zaista neprijatelji i đe smo tu mi, malo po malo, usađen mi je i osjećaj da me neko konstantno zajebava, nešto mi uzima i da sam zato tako nesrećan. Čini mi se da sam do tada bio srećan, koliko se sjećam.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0ebcdecd-50d0-4589-b867-824a6938c727)
Koja ti je omiljena pjesma?{.caption}

Tokom te godine, desila se jedna neobična stvar. Ne znam ko je i zašto, prvi počeo da nogom udara šporet na drva kojim smo se u učionici grijali tokom zime, incident se desio na proljeće kada je šporet bio van upotrebe, ali uskoro mu se pridružilo nas desetak i uskoro je taj šporet bio samo prosta hrpa metalnih listova po kojima smo skakali, kao razbucana knjiga zadnjeg dana školske godine ili veliki komad kolašinskog sira. 

Nismo razmišljali o posljedicama, uživali smo u oslobađajućoj koreografiji sile prirode ubizgane iz instiktivnog, arhetipskog seljaštva čiji smo svi sinovi, lomili smo i skakali, skakali smo i pjevali, falilo je nešto ali nismo znali tačno što.

Kada je neko postavio pitanje oštećene imovine, optužili smo VII-3 iz druge smjene i otišli na veliki odmor. Kako su oni vrištali da su nevini i preklinjali upravu škole da im ne zabrani odlazak na ekskurziju, mi smo, pod pritiskom frke i vaspitanja, priznali svoj grijeh.

Sve se završilo razgovorom sa pedagogom, ako se ne varam, ne sjećam se ničega osim stida i pognute glave u očekivanju kazne koja nikada nije stigla. Mislim da smo se nekako provukli. Valjda je bilo većih problema u to doba od par agresivnih pubertetlija koji uništavaju državnu imovinu i lažu. Nijesmo ni sanjali da smo predvodili i najavili jedan potpuno novi poredak.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b7157a28-2ca6-412a-90c1-f640936606b7)
Omiljeni glumac?{.caption}

Moj problem je, što ja od tada znam kakav je osjećaj kada si taj koji laže i lomi i zbog toga mi je jako neprijatno i potpuno nevjerovatno da danas gledam ljude od pedeset i više godina koji tek sad prolaze kroz tu fazu. Ne propagiram nikakve revolucionarne metode vaspitanja (mada što i da ne) ali opet, nekako se osjećam kao da me neko, ovako odraslog, vratio kroz vrijeme, među drugare, baš u taj trenutak u sred lomljenja starog šporeta i, da su mi ove godine a ona pamet – bilo bi sve OK. Ali nisu ni one godine ni ona pamet, pa ne znam da li bih prije da viknem drugarima da prestanu, ili da otrčim do direktora, da zovem policiju ili konačno da se prepustim slatkim hormonima masovne svijesti, sjetivši se slobode i ushićenja rušenja pravila, tada škole – danas duše, prepustim se i skačem po svemu, skačem još jače, jače, skačem još bolje, opet je naše hm hm hm hm hmmmmmm. 


vesele devedesete

Dan kada sam postao četnik

Država nije mehanički sat nego sinergija ljudi, pa je važno otvarati pitanja vrijednosti i simbola koji ljude pokreću. Jedan drug kaže, njemu je najvažnija vladavina prava, a nije ga briga za četnike i veličanje ratnih zločina. I meni je važna država prava, sve dok počiva na prećutnom dogovoru da su ljudi rođeni jednaki. Ako taj dogovor pak odredi da je neko višeg ranga, jer je iz preče nacije, čistije krvi  – onda imamo posla sa pravnom legitimacijom nasija. Ili kad muž prebije ženu, taj prećutni dogovor može glasiti da je batine zaslužila. Ili kad maltretiraju novinare, itd. 

Granica uzbune u primjene propisa je diskreciona i ona je snaga pravne države. Lični integritet sudije i tužioca je sama pravna država, a snaga da se djeluje sa pozicija pojedinca je pravo. Svi zakoni i instituti ne znače ništa, ako javni diskurs podmuklo podržava nasilje i veliča zločin u ime kolektiva. Ako se naokolo prostru kolektivni identiteti bazirani na krvi ili misticizmu, sami čovjek kao fikcija pravne države ostaće bez vazduha i slobode da diše. Držimo li ga stalno u uzbuni, izazivanjem nemira i vjerske pokore, on će se u većini slučajeva povući ili slomiti. Zato su i ekonomija i pravna norma tek servis u rukama onih koji pokreću političke procese – preko ideja i simbola. Ekonomija je „apsolutno korisna, čista služba, puka korisnost“, kako kaže Giorgio Agamben i dodaje: „kao takva ne može ni znati ni odlučiti čemu bi trebala služiti“. 

Dakle, softver je ideologija, ono što pokreće i uvezuje novce, regule i narode. Drugi je problem što je i termin "narod" prevaziđen a naš lokalni softver dozlaboga zastario. To samo podsjeća da ga se mora obnoviti u skladu sa pravcem koji određuje nekakav minimalni humanitet. A taj minimalni humanitet smo imali, obrni-okreni, u nekoliko decenija stare Jugoslavije. Tada je crnogorsko društvo u skokovima uhvatilo priključak sa svijetom, makar donekle, makar sporadično, ali sa jasnim vrijednostima koje danas žele da satru. 

Poenta je – kad lansiraš četništvo kao kolektivnu histeriju, okrenuo si brod u pravcu iz kojeg te nijedna pravna država ne može spasiti. I to ne zato što nije bilo dobrih četnika i nevinih žrtvi partizana, nego zato što je riječ o agresivnoj politici etničke ucjene i prinude koja se od Drugog svjetskog rata na ovamo potvrdila i devedesetih. Pa ako je nekome daleko Sutjeska, neka se sjeti Prijedora ili Foče. Poslije toga, neka mi neko kaže da unošenje kipa ratnog zločinca u crkvu nije zločin, da pored Sina Božijeg stoji Pavle Đurišić. I da će nas pravna država, kao da je živo biće sačuvati od pojačanog i osmišljenog potapanja normale, neskrivenog stranog uticaja i veleizdaje odozgo. Sve to mogli smo vidjeti prije neki dan u selu Gornje Zaostro kod Berana kad su zločinca unijeli *na kant* u sigurnu božiju kuću .

Razumijem da sve djeluje kao karikatura, i sam svjestan da većina ljudi misli samo na dobro porodice i miran san, ali kad ekstremisti zajače, osvajaju prostor predviđen za dobre i samirne ljude. Politički centar je dobio šansu da se rodi u Crnoj Gori nakon 2020. i nije se rodio. Jaka ljevica se nije stvorila. Veliki prostor je otvoren za upliv ekstremizma zdesna. Taj prostor branimo, taj prostor bi trebalo da bude i crkva, i žao mi je što nijedan pop ovih dana nije rekao – ne može, ljudi! Ovo nije dobro! Zato je važno prepoznati da je veličanje notornog koljača jedna vrsta disciplinovanja pastve. Udara se preko mjere, bira se opaki koljač iz prošlosti, da se pošalje poruka "svojima" – vjernicima, Srbima, pravoslavcima – *ovako ćemo, braćo i sestre, je l' neko ima nešto protiv?*

Dobio sam ovih dana poruke čitalaca koji kažu: ja sam Srbin, ali ovo ne podržavam. Ti glasovi su dragocjeni i oni nam trebaju. Bivša vlast je formatirala svoju poželjnu srpsku opoziciju kroz delikventske figure i kozački trans, zato je potreban svaki glas razumnog čeljadeta u Crnoj Gori, koje neće dozvoliti da njegov identitet kroje najgori.

Pogledajte primjer Zete, hiljade ljudi predstavlja jedan klovn koji liči na Kočićevog junaka na drogama. Taj provincijalizuje, unižava i žigoše jednu bogatu geografsku oblast i sve njene ljude. Neka većina glasa za tog našeg Pipuna, dabogda, ali Zeta je mnogo više i bolje od toga. I svi to znaju, i oni koji koriste situaciju da love i oni koji se osjećaju kao lovina.

Da zaključim - crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci. Pritisak o kojem se rijetko govori a koji trpe ljudi srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere kojima se šalje poruka da kleknu i poljube kamu. Oni znaju, oni osjećaju i vide zlo vrijeme, ali nemaju politički alat da to iskažu. Njih treba imati na strani crnogorskog građanskog projekta. Zato odgovor ne smije biti nekakav kontra-nacionalni ekstremizam, nego postojana odbrana postulata slobodnog društva. 

Šta to znači, na žalost, ni u svijetu više ne znaju, kriza smisla je globalna, što cijelu stvar čini dodatno teškom, uznemirujućom, opasnom. 


Crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci

obožavanje koljača

Disciplina kičme

Stvari su se u Crnoj Gori toliko raščistile da su crkveni oci unijeli  bronzanog idola, vojvodu Pavla Đurišića u crkvu. Uradio je to Metodije, mladi episkop SPC, zvijezda u usponu, čovjek koji je bistu ratnog zločinca u selu Gornje Zaostro kod Berana najprije otkrio, a onda uz himnu Srbije seljanima preporučio za kumira, mučenika i sveca.

Na istom su slavlju potom napadnuti novinari Pobjede i Vijesti, iskusne kolege Stevo Vasiljević i Boris Pejović, koji su maltretirani i udarani. Vasiljevića su četnici - ali bukvalno ljudi odjeveni u četničke uniforme, sa šubarama - vukli do nekog šatora i slomili mu dio radne opreme.

Zašto fašizam uvijek završi u nasilju, pitanje je za filozofe. Mogu samo kratko reći da se fašizam i rađa u nasilju, da on jeste politika nasilja. Zato je dobro što su se stvari ovako raščistile, da jedan glavar SPC djelom razbuktava nasilje i podiže izdajnički stijeg kvislinga u ime cijele crkve. 

Iako nedostojna i bijedna seoska zabava, skup u Gornjem Zaostru je pokazao da građani Crne Gore ne moraju da brinu, jer je sve u njihovim rukama. Prosto je – ako treba da pobijedi politika tabadžija, krvnika i crnih kapa, pa onda neka tako bude! Neka Crna Gora krene u tom smjeru koji je ravan propasti, ali demokratski garantovan većinom. Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji. 


Taj će nered biti sve veći, što se budemo više igrali istorijskih tumačenja i popovanja. Fariseji bi to i htjeli, da jedan suštinski kriminalni politički polet uvedu u legalne tokove, da se zloglasni koljači predstave kao ratni simboli i martiri, kako bi se iz te fikcije crpila logika straha u sadašnjosti. Jer niko ne govori o 1943. godini zbog prošlosti, tema je budućnost i sadašnjost zemlje koja treba da prelomi između dvije opcije. Jedna opcija je vjerski nacionalizam, unitarizam i revizija prošlosti po mjeri bjesnila koje se promoviše sa oltara, a druga je opcija da se tom istom crnom bauku skrši vrat.

Biće to teško izvesti na izborima dok god postoji ozbiljna kriminalna sprega koju sponzoriše i beogradski režim, biće teško i zato što je politička ponuda škart, a međunarodna liberalna demokratija u grifu istog tog crnog fašizma. Ali građani prosto moraju istupiti, izolovati Demokratski front, satjerati ga u ćošak. Takođe, ljudi moraju pritisnuti svoje lidere, posebno one manjinskih naroda, da ne prave saveze sa fašistima. I u tom slučaju biće teško, jer su kriminalci već zadužili svoja oružja, neformalne bande čuvaju i samog predsjednika Skupštine, što je samo vrh ledene šubare koja pluta polako ali pouzdano. Vidjeli smo, bratanac je čuvao Andriju Mandića, mladić je osuđivan, pa kad je zapucao na civile, istražni organi nisu mogli da pronađu radni ugovor. Još jedna odlika fašističkih grupa, krvna hijerarhija i tribalni prenos ovlasti.

Na kraju – crkva. U monaškom životu poslušnost je vrlina iz koje pustinjaci crpu  podvižničke snage. Ali ako misliš o crkvi kao društvenoj instituciji, onda bilo koja vrsta poslušnosti i skrušenosti nije vrlina nego najopasnija toljaga koju neko konačno mora baciti. Makar jedan predstavnik crkve, pop, ili popadija, morali bi se ovih dana oglasiti u ime Hrista, ako ne u svoje lično ime, i reći – unošenje totema Pavla Đurišića u hram Božiji je gadluk u kojem ne želim da učestvujem. 

Na žalost, ne očekujem da će se to desiti, jer ni Srpska crkva ne djeluje drugačije od totalitarno ustrojenih političkih sekti koje zakidaju misao u korijenu i oduzimaju pojedincu pravo glasa. Zato će mudrosloviti otac X, a kleti otac Y, obojica suštinski u istom čvoru, koji odoka možemo nazvati i omčom. Sve izgleda kao da je omča spremna, ili, kao što to reče dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković: "Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu (Crnu Goru) za mrtve nogare da se strovari na zemlju i pregrne lopatom zemlje." 

Moguće da je tako, ali postoji i drugi scenario – da većina u jednoj zemlji pokaže zrelost  i politički nađe izlaz iz bjelodanog nasilja u koje je fašisti vode. Bilo bi lakše da postoje nekakvi lideri na centru, ili ne daj bože snažna ljevica, ali i u nedostatku ozbiljnih političkih kapaciteta, sa ovim što imamo, kao društvo, nekako moramo izaći na crtu fašizmu, opet i opet. Sve drugo bi značilo da Crna Gora zapravo i ne treba da postoji kao državni garant i kultur-orijentir. U tom slučaju banda će nastaviti da klanja svojim kipovima, a narod da slavi svog krvavog boga, kojeg će nevjernima utjerivati batinom.




 Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji.

sprem'te se

Fašisti prešli liniju sa koje nema nazad

Izašao je dugo očekivani DC-jev blokbaster – novi Superman. Radnja filma se fokusira na planiranu invaziju koju Boravija planira da izvede nad Jarhanpurom. Imena navedenih država su izmišljena za potrebe filma.

Boravija je blizak saveznik Amerike, u kojoj konce iz sjenke vuče milijarder Lex Luthor, dok je Jarhanpur tradicionalno neprijatelj SAD-a, sa nacijom koja se guši u siromaštvu i civilnim stanovništvom pod rizikom izumiranja. Lex Luthor je, u dogovoru sa boravijskim predsjednikom Vasilom Ghurkosom, izvezao 80 milijardi dolara vrijednog oružja toj zemlji i čekao da sukob započne. Kasnije, pak, saznajemo da je od te svote novca mnogo značajnija teritorija koju Luthor treba da dobije kao čin „podjele plijena“ nakon izvršenog genocida nad Jarhanpurcima.

Dobro opremljena vojska, sponzorisana od strane američkog milijardera, krenula je na civilno stanovništvo zatočeno iza ograde. Predsjednik Boravije putem razglasa izgovara da Boravijci ne mogu biti mirni sve dok ulice ne budu preplavljene krvlju svakog Jarhanpurca.
Ali ovo nije tekst o zamišljenim konfliktima. Niti je Superman film o Boraviji i Jarhanpuru.
U pitanju je hrabri čin reditelja da ratove kritikuje u trenutku kada se oni događaju, a ne decenijama nakon – kada je to Holivudu prihvatljivo. Aluzije na Gazu su više nego očigledne.
Toliko očigledne da ridikulizacija (npr. selfiranje pored ubijanja), kao i hiperbola (globalna zavjera potpomognuta bogatstvom i propagandom) nemaju svoju umjetničku vrijednost. Već živimo u najgorem od svih svjetova, ne trebaju nam izmišljeni. U svijetu u kojem Izrael bombarduje punktove za humanitarnu pomoć, ukida pristup hrani Palestincima i izgladnjivanjem ubija djecu, za koju tvrde da bi svi do jednog postali divlji teroristi željni ubijanja Jevreja. Porodice su ubijane dok su stajale u redu za vreću brašna. Kolone gladnih gađane su ciljano kao „strateške prijetnje“. Gaza je suočena s najgorom glađu u modernoj istoriji, a UN upozorava da desetine hiljada djece umire jer je Izrael blokirao dovoz hrane i medicinske pomoći. Glad je pretvorena u oružje rata.

Izraelska vojska koristi i sisteme biometrijskog nadzora za katalogizaciju svakog Palestinca, dok dronovi autonomno skeniraju zgrade i napadaju na osnovu vjerovatnoće da se unutra nalazi „neprijatelj“. Algoritamski genocid – ubijanje po statistici.

Sve pod plaštom investicija, raspodjele imovine etnički čistog prostora i gradnje ekskluzivnih rizortova na krvi i kostima nedonoščadi. Govorili o Trumpu i Netanyahuu ili Luthoru i Vasilu, nije bitno – granica horor fikcije i horor stvarnosti se briše.

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao film… I čitavo vrijeme sam se meškoljio po stolici i nadao se da će kraj biti srećan. Više nego ikad sam želio da pobjede dobri momci. Kao da će to pomoći Palestini i mojoj savjesti, koja mi nagriza mozak što sjedim u bioskopu dok umiru djeca.
Kraj filma je došao – konflikt je spriječen, vojnik nije ubio golorukog mladića koji je držao palicu sa zastavom Supermana, Luthor je uhapšen, otkrilo se da su uvriježena mišljenja kreirali majmuni-botovi na društvenim mrežama, a mediji su izjavili da su cijelo vrijeme bili obmanjivani.

Ali u stvarnosti nema happy enda. Na podignutu zastavu Supermana, nema niko da doleti i spasi stvar. Tzv. međunarodna zajednica ćuti. Izraelske bombe, sponzorisane novcem poreskih obveznika Amerike i Evrope, i dalje ruše zgrade i živote. PreCrna Gora se tome [priključila](https://rtcg.me/vijesti/ekonomija/738926/crna-gora-odobrila-izvoz-vojne-opreme-izraelu-posao-stopiran-zbog-turskog-embarga.html). Panta rei, a mi plivamo u krvi.

Nema otkrivanja zavjere, nema obraćenja savjesti ni srećnog raspleta.

Umjesto hapšenja zlikovaca, nagrađuju ih novim milijardama dolara vojne pomoći. Umjesto priznanja zločina, dobili smo PR mašineriju koja svaku bombu pretvara u „legitimnu odbranu“, a svaki masakr u „kolateralnu štetu“. Nema medija koji priznaju da su lagali – naprotiv, oni i dalje ponavljaju narative koje im isporučuju glasnogovornici vojske. I nema heroja: samo algoritmi koji računaju vjerovatnoće, birokrate koje potpisuju dozvole za smrt i svijet koji skroluje videe influensera na TikToku… Ili pak u bioskopu gleda Supermana. Svi su vidjeli što se sprema, ali nisu uradili ništa da spriječe genocid.

Palestinci se mole Bogu, ali ukoliko on postoji – moraće da ih moli da mu oproste. Gaza je sravljena do temelja.

Kraj projekcije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/PRJia6v6mf4?si=19NGiRGze3WAhicd" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe> 

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao Supermana

Naš spiritus movens danas je mistični algoritam, *prompt response* nam daje adrenalin, a sve što nam slučajno ostane nejasno ide pod finu ruku *Chat GPT*-a. Aktuelna linija razvoja savremenog čovjeka jednako se uvjerljivo može objasniti i kao revolucionarna i kao retrogradna. Ogroman tehnološki napredak nas je poštedio teškog fizičkog i umnog napora, efikasnost u izvršavanju zadataka je drastično uvećana, a čovjek je u mogućnosti da na nivou dana dostigne nivo produktivnosti koji je ranije iziskivao znatno više vremena. Sa druge strane, u dobroj mjeri smo delegirali i procese svojstvene čovjeku kao mislećem biću, sklonom ideji, kreativnosti, stvaranju, filozofskom i duhovnom traganju.

Čini se da izazovi življenja koje je kreirao savremeni čovjek otvaraju nova vrata nedokučivog života, druge stvarnosti koja postoji izvan nas, koja (više) nije duhovna već digitalna. Na digitalnom oblaku se dan odvija ljepše i raznovrsnije, u kolektivitetu gdje smo svi bliži nego što zaista jesmo. Može nam se učiniti da smo gotovo nedodirljivi i da je naša sigurna zona na kauču, sa otvorenim prozorom u digitalni svijet. Međutim, baš tu se otvaraju nova pitanja našeg povjerenja i preispituju nejasne granice dvije isprepletane stvarnosti.

Te granice su posebno maglovite kada se informacija, vijest, slika, video ili kakva druga animacija spusti sa digitalnog oblaka u stvarni svijet. A mi joj povjerujemo, u potpunosti. Koliko nas za to ne treba kriviti, postalo mi je jasno nakon što sam čitala da je jedna djevojka objavila svoju sliku na društvenoj mreži, u potpunosti generisanu uz pomoć AI-a, sistema vještačke inteligencije. Nije se radilo o doradi, lijepom Instagram efektu ili suptilnom *Photoshop*-u, u pitanju je bila fotografija koja nije stvarna, već u potpunosti generisana iz dobro formulisanog zadatka, odnosno prompta. Naime, u tako objavljenu sliku niko nije posumnjao, pa čak ni majka djevojke koja je samo sprovodila eksperiment u želji da sazna da li će neko primijetiti razliku. U toj mjeri je vještačka inteligencija zaličila na samog čovjeka, a medijska pismenost otkrila novo polje borbe.

**Sjaj na digitalnom nebu**

Uz takav potencijal kreiranja autentičnog sadržaja, gotovo da nema stvarnosti koju AI ne može replicirati, učiniti boljom, jasnijom, veselijom, baš onakvom kakvom želimo da je vidimo. Gotovo previše dobro da bi bilo istinito. Međutim, ovozemaljska stvarnost nije načisto šta raditi sa rizicima koje preuzimamo zarad sjaja na digitalnom nebu.

Spektar rizika je u tom smislu širok, od kreiranja lažnih identiteta na različitim aplikacijama, društvenim mrežama, platformama za upoznavanje ili pružanje usluga, zloupotrebe ličnih podataka, kreiranja društveno opasnih narativa i prijetnji po nacionalnu sigurnost, izazivanja panike, rasne, vjerske i svake druge netrpeljivosti…

U takvim okolnostima su uvijek i bez izuzetka važne uloge medijske pismenosti, pravnih regulativa i standarda upotrebe sistema vještačke inteligencije, koji treba da zaštite individualnog korisnika od ostatka digitalnog kolektiviteta, ali i od multinacionalnih kompanija koje prikupljaju lične podatke zarad kreiranja boljeg korisničkog iskustva kao paravana za digitalnu zavisnost, komercijalnu eksploataciju, ograničavanje informisanosti i manipulaciju mišljenjem.

**Pravo je (gvozdena?) čizma**

Po riječima jednog profesora veterana, pravo treba da je kao čizma koja se stalno mijenja i prilagođava rastu vlasnika, u ovom slučaju okoline koja ga stvara. U suprotnom, čizma žulja i svaki korak je neprijatan. Na planu regulisanja sistema vještačke inteligencije postoje bitni pomaci na nivou Evropske unije i Sjedinjenjih Američkih Država, koji propisuju zabranjene metode upotrebe, regulišu visokorizične AI sisteme uvodeći obaveznu registraciju, nadzor i testiranje, propisuju kazne za učinjene prekršaje i sl. Tako *AI Act* Evropske unije zabranjuje AI sisteme koji krše osnovna ljudska prava, poput onih koji sprovode biometrijsku kategorizaciju korisnika po osjetljivim podacima koji mogu upućivati na njihovu rasu, političke stavove, vjerska, filozofska i druga uvjerenja, seksualni život ili orijentaciju, zatim sisteme koji koriste namjerno manipulativne i obmanjujuće tehnike sa ciljem značajnog narušavanja ponašanja osobe i sprječavanja iste da donese informisanu odluku, itd.

Zabrane su detaljne i pažljivim čitanjem dodatno proširuju uvid u kompleksnost kako pravne regulative, tako i rizika koji se mogu realizovati upotrebom AI-a. Iako kod pravnih regulativa najprije primjećujemo njihov penalni karakter, one ujedno ostvaruju i odvraćajući efekat, sprječavajući da dođe do povrede prava korisnika. Ipak, kao ni u drugim oblastima, ovdje nije dovoljna jednostrana reakcija zakonodavca, tačnije, neophodna je edukacija samih korisnika. Takva edukacija se čini još nužnijom u sistemima poput crnogorskog, koje je još uvijek daleko od samostalnog uređivanja ove oblasti i trenutno su veći izgledi da će se prikloniti rješenjima u svijetu, posebno onim zastupljenim na nivou Evropske unije.

**Učionica nove stvarnosti**

Pod edukacijom treba prvenstveno podrazumijevati vještine obuhvaćene pojmom medijske pismenosti, u prvom redu vještinu kritičkog promišljanja i ocjene. Međutim, ni kritičko mišljenje kao takvo nije vještina koja se usvaja u jednom dahu, već podrazumijeva da smo prethodno svjesni opasnosti nekritičkog prijema informacija, kao i da smo osposobljeni da samostalno izvršimo provjeru informacija i materijala, upotrebom različitih digitalnih alata. U tome bi značajno pomoglo jačanje etičkog i transparentnog pristupa regulisanju AI sistema i zahtjev da svaki materijal nastao uz pomoć AI-a sadrži jasnu oznaku o tome (watermark).

Čini se da nikada nije postojala veća potreba da se medijska pismenost i upotreba digitalnih tehnologija uvrste u obavezne nastavne kurikulume i da se obezbijedi adekvatan stepen osposobljenosti i znanja koji će obuhvatiti nadolazeće generacije. Imajući u vidu etičke i šire društvene implikacije koje mogu nastati upotrebom AI-a, to je minimum na kojem Crna Gora treba raditi što prije, i to u oblastima koje znače suštinsku zaštitu – oblastima prava i obrazovanja.

*Ovaj tekst je pisan za sajt medijskapismenost.me u okviru programa Agencije za audiovizuelne medijske usluge. Tekst je moguće preuzimati i dijeliti uz obavezno navođenje izvora.* 

Vještačka inteligencija je zaličila na samog čovjeka, a medijska pismenost otkrila novo polje borbe