Ratibor Trivunac je anarhista iz Srbije. Od 2006. do 2009. godine je bio generalni sekretar anarhosindikalističke internacionale. Jedan je od osnivača Anarhosindikalističke Inicijative (ASI). Zbog svojih anarhističkih angažmana, koji bi se mogli okarakterisati kao propaganda dijelom (eng. *propaganda by the deed*), odnosno direktne akcije koja za namjenu ima da utiče na političko mnjenje, je više puta privođen i hapšen. Još 2009. godine je optužen za krivično djelo međunarodnog terorizma, u procesu u kome je nakon 10 godina suđenja u potpunosti oslobođen tih optužbi. 

Sada se bavi antikvarnim poslom i izdavaštvom. Nedavno je pokrenuo i internet emisiju Osmatračnica, kojeg vodi sa Ivanom Zlatićem; gdje komentarišu političke događaje jedan iz anarhističke, drugi iz socijaldemokratske prizme. 

U intervjuu za Normalizuj smo razgovarali o globalnim događajima, lokalnoj politici, ideji i praksi djelovanja iz anarhističkog ugla. 

**Zdravo, druže. Hvala što si prihvatio razgovor za Normalizuj. Dolazak Trumpa na vlast izgleda da dekonstruiše mit o benevolentnoj imperiji. Iz meke moći, SAD počinje da se uzda isključivo u čistu silu. Gdje to vodi samu Ameriku i sve zemlje koje su u nekoj vrsti kolonijalnog položaja naspram nje?**

Prešlo se sa *soft powera* na otvoreni gangsterizam. Ukinut je USAID, ali je ostala čitava gangsterska struktura koja stoji iza toga. Meni je bilo jasno da su sve te strukture ukupno uvek bile gangsterske, ali su imali neke naizgled okej stvari, poput doprinosa u borbi protiv malarije. Što je ipak samo *cover* za imperijalističku politiku. Sada se stvari otvoreno brutalizuju. 

Frakcije vladajućih klasa imaju dva argumenta koji ih dovode u tu poziciju. Prva je potpuno bizarna i nenaučna ideja, izolacionizma – ideja da oni mogu da budu glavni ako se bave samo „sobom“, a ne „ostalima“. U pitanju je potpuni promašaj. Ako hoćeš da kontrolišeš svet moraš da kontrolišeš evroazijsku ploču. Moraš imati vojsku na oba kraja tog dela sveta. Čini se da Trump nema to razumevanje.

Druga stvar je što on ne vidi potrebu za glumatanjem benevalentnosti putem USAID-a i sličnih programa. Te politike su načelno odrađivale neke dobre infrastrukturalne stvari državama, zarad čega su ojačavali modus geopolitičke kontrole. Taj modus se gubi i kreće se u otvorenije sukobe. Primjer toga može biti sastanak sa Zelenskym i brutalni plan za resort u Gazi.
Sada se stvar svodi na Evropu. I strah me je da će u Evropi se javiti problem evropskog nacionalizma. Ako je nešto nadnacionalno nije nužno antinacionalističko. Evropski nacionalizam, kao i svaki nacionalizam, u početku glumata emancipatorsku ulogu, jer pruža šablon da nije u pitanju forma država-nacija, već koalicija različitih država.

Politički čelnici će istovremeno koristiti kartu podrške Izraelu da javnosti pokažu kako šatro nisu fašisti. U stilu: „Kako sam ja fašista, kad podržavam Izrael?“. AfD, Marin Le Pen i tu desničarsku ekipu je podržala Jevrejska zajednica. Izraelska uloga nije samo odvratna što se tiče Palestinaca, već i na globalnom nivou nude svoju zastavu kao plašt kojim se fašiste ogrnu da kažu da ne mogu biti fašisti kad vole Jevreje. To je dodatni razlog zbog koga je Izrael izgubio bilo kakav legitimitet za svoje postojanje i zbog čega će rješenje bliskoistočnog pitanja nužno podrazumevati nestanak Izraela u formi u kojoj postoji danas. 

U svemu tome, ja se samo nadam da Evropa nije u stanju da napravi vojne strukture, jer su to najave novih ratova. 

**Pored Amerike i Evrope, gdje u priču tačno ulazi panslovenstvo i model Ruskog mira? I kakva je uloga Kine, kao još jedne svjetske sile?**

Rusija je hegemonistička sila koju predvodi beskrupulozna konzervativna klika koja pokušva silom da dobije ravnopravnu poziciju u globalnom kapitalističkom poretku eksploatacije i smrti. I iako ona ne ispunjava sve uslove za to da bi naučno bila klasifikovana kao imperijalistička, kao i u slučaju Prvog svetskog rata, ona igra ulogu imperijalističke sile. Putin je, po mom mišljenju, čovek kompromisa koji je nateran u rat proširivanjem NATO-a i nedozoljavanjem zapadnih imperijalista da njegovoj gansterskoj zajednici tajkuna obezbedi "fer" uslove za komadanje i eksploatisanje masa. Čim se privid takve situacije stvori verujem da će se Putin okrenuti Zapadu u borbi za održavanje ovog i ovakvog sistema.

S druge strane, Kina je jedina velika sila koja je protiv rata u svetu. Iz razloga što oni u mirnom kapitalizmu pobeđuju, jer je planska ekonomija uvek efikasnija od slobodnog tržišta. Njima jedino ne odgovara rat, jer svi ostali gube u ovom trenutku. Ako se ne dogodi globalni rat, centar sveta se premešta u Kinu.

**Znamo da je jedan od tvojih najvećih fokusa borba protiv imperijalizma. Koji od ovih imperijalizama treba da bude glavna politička meta za napade u Srbiji?**

Mete treba birati prema strukturalnim stvarima vezanim za kapitalizam, ne kroz kulturološke elemente. Kada govorimo o geopolitici, svi svoj uticaj šire zbog profita, ne zbog nekih vrednosti. 
Tako da je meta onaj ko održava sistem koji živimo na vlasti. U ovom slučaju to je Evropa. Pogotovo sada nakon što je Trump krenuo da pravi sranja sa izolacionizmom.

Države Evropske unije su te koje imaju najviše kapitala, a samim tim kontrolišu kolonijalnog upravnika – najsposobnijeg srpskog bužoaskog političara Aleksandra Vučića.
Vučić glumata za narod da je on proruski element, ali on je čovek Angele Merkel. Tako je od samih početaka. Dok je je Evropa imala neki subjektivitet bio je eksplicitno evropski pion, a kada se težište sa Merkel prebacilo na Bidena - on se preorijentisao na one koji su glavni, odnosno na Ameriku. 

Sada, kada je na stolu bilo glasanje UN-a povodom evropske rezolucije o osudi napada Rusije na Ukrajinu, se direktno videlo koja je njegova linija. I to nema veze sa ideologijom, nego isključivo sa investicijama. Najviše kapitala u Srbiji ima Evropa. I kao pravi kolonijalni upravnik, Vučić radi ono što odgovara Evropi. Mi smo kolonija svih, naravno. Ali smo najviše kolonija onih koji imaju najviše novca. 

Sa druge strane, radi naroda koji bi se razbesnio zbog sluganstva EU, Vučić se pravda da je u pitanju greška i da on nije stigao to da proveri. On nije stigao da proveri glasanje u UN-u? Čovek koji kontroliše sve poput Staljina, od karikatura u novinama do izjava svakog člana stranke. 
Politički i stukturalno je sasvim jasno koja je njegova linija, a samim tim i gde treba centrirati političku borbu da bi se režim, koji je samo oličen u Vučića, srušio. 

**To dalje otvara pitanje koja je tačno uloga velikosrpskog nacionalizma?**

Ja ne mislim da velikosrpski nacionalizam može bit ugrožavajući faktor. Jer ne postoji nacionalna, već isključivo kompradorska buržoazija; koja radi za druge, a krade za sebe. Nemaju svoju ideju šta hoće da postignu, već će raditi sve ono što druge nacionalne buržoazije žele da rade (s trenutnim izolacionizmom Amerike, to bi bila njemačka i francuska buržoazija). Radiće sve što evropska „elita“ želi da rade dok god im oni dopuštaju da ostanu na vlasti.

U Srbiji su ljudi protiv Evrope. Mi možemo sada da psihoanaliziramo i da razmišljamo iz kojih je pobuda nastao taj stav, da li nacionalističkih, ličnih ili nekih trivijalnih razloga. Politički gledano to je manje bitno. Politički nivo nije ono što se dešava u glavama, već ono što što društvo u praksi radi. Ako ćeš ti izaći da se boriš protiv Evrope, mene ne zanima razlog. Mi treba da koristimo stvari koje ljudi misle, koje odgovaraju našem stavu. Ne da ulazimo u popovanja, rasprave i dokazivanja da oni to ne misle iz pravih razloga. Bitna je praksa. Mi kao anarhisti možemo dosledno da se borimo za ono što ljudi smatraju da treba da se desi. To je način na koji ćemo te ljude privući. Ne popovanjem.

Pozadina formiranja mišljenja je bitna za stvari unutar organizacije ili unutar prijateljstva, ne i za političku propagandu. To važi i za manifestne verzije velikosrpskog nacionalizma.
Kad neko kaže da je nacionalista, postoje samo dve vrste likova: ili je nacista, pa ne sme to da kaže, ili je tu samo zbog para. Makar kada govorimo o javnim figurama, ne o „običnim“ ljudima. 

**Kakav ti je stav o normalizaciji velikosrpske ideje ili nacionalističke retorike i stavova?**

Nacizam se ovde ne može više normalizovati nego što je to bila stvar za vreme rata. Tada je bio peak i ja mislim da sada više ne može da dođe do tog nivoa šovinizma. Nacionalizam je kao takav uvek problematičan, ali to je jedna u nizu otrovnih stvari kojima oni nas truju. U skladu sa tim, treba procenjivati kada se na njega treba fokusirati i udariti, a kada sačekati pravi momenat. 

Meni su ranih dvehiljaditih glavna tema bili nacisti. Tako da te potpuno razumem, jer se tada dešavalo u Srbiji ono što se sada dešava kod vas: savez popova i nacoša. Tada su uvodili razne zakone, veronauku u školama, pravoslavni fakultet unutar univerziteta itd. U tom trenutku je to bila legitimna glavna tema. Sada je sve to što postoji više-manje normalizovano, ali se ne ide dalje. Sve je stvar konteksta i trenutka, a od same analize zavisi što je glavna opasnost i problem. 

Kada pričamo o Crnoj Gori, treba naglasiti da ne postoji nikakav subjektivitet ekipe iz bivšeg Demokratskog Fronta (DF-a). Oni rade ono što im kaže Vučić. Oni rade za vladajuću klasu ljudi iz Srbije; ali ti ljudi iz Srbije ne rade za Srbiju. Nego rade za Nemce, Amerikance, Kineze, Ruse… I to je bitno za razumevanje jer treba znati na koga čovek treba da udara. 

Ako vi udarate na DF i pozivate se na Evropu, to je potpuno debilno. Jer DF, preko Vučića, rade ono što im Evropa kaže. Koliko god bila floskula, treba pratiti trag novca. 

**Dakle, ako padne Vučić, Crna Gora i dalje nema čemu da se nada? Jer će te ispostave da samo nađu novog-starog gazdu?**

Ljudi treba da shvate da nije u pitanju „Vučićev režim“. Stavljanje krivice isključivo na ličnosti je pravdanje sistema. Vučić je samo operativac. Ja sam već mnogo puta iskusio tu liberalnu priču da samo treba da dođu neki drugi „pošteniji“ i „pristojniji“ i da će sve biti drugačije. Očigledno neće biti bolje kad dođe neki sljedeći. 

Trebaće neko vreme da ljudi to shvate, ali je na nama da u međuvremenu to ukazujemo – da ljudi ne bi bacali energiju na tu priču promene političkih lica. Ja sam recimo bio na Happy TV sa četvoro nacista, uključujući Milicu Zavetnicu. Tema su bili imigranti. Samo sam im okrenuo priču: Vi hoćete da stavite ograde da migranti ne mogu da prođu? Vi ste samo NATO-ovi puppeti koji „štite“ Evropu od migranata. Ja hoću da ti ljudi prođu i da sruše sistem koji je razorio njihov dom. 

Ponavljao sam im da su klasični desničari koji uvek rade za okupatore, kao četnici u II svetskom ratu. Tako da sada štite NATO i EU. Oni su tu morali da se brane da nisu za NATO i EU, i samim tim su bili deklasirani.

Da sam krenuo *diversity and inclusion* priču, to bi bilo mnogo teže. Jer to nije nešto sa čim neko ko nije „politički obrazovan“ da se lako identifikuje. Jednostavno uvek treba raditi sa razumevanjem nivoa svesti onih sa kojima se komunicira, i u toj njihovoj svesti naći stvari koje su i nama, revolucionarima, prihvatljive. Zatim treba na tome insistirati i pokazati se kao najdosledniji borac za tu stvar. Tako ćemo oko sebe okupiti mase.

**Kako bi onda tačno opisao strategiju tvoje političke borbe kao anarhiste?**

Zahteve da se unište država i kapitalizam je veoma teško prijemčivo ilustrovati. U pitanju su apstrakcije. Zato ja uvek kopam ko iz naše vlasti ima veze sa NATO-om i kakav je odnos u pitanju. S obzirom da je u pitanju kolonijalna uprava, to nije teško. Onda iz te pozicije kao anarhista koji mrze NATO, mi dajemo dalji legitimitet ostalim idejama anarhizma. Jer jedino levičari mogu biti dosledni antiimperijalisti. Deluje mi da to u Srbiji radi posao.

**Da li imaš bojazan da će pravi razlozi zašto su ljudi protiv NATO-a negdje izaći? Po iskustvu iz Crne Gore, oni koji su, zarad neke emancipacije, pokušali da zauzdaju konja velikosrpskog nacionalizma bili su zbačeni sa sedla, pregaženi i premlaćeni.**

Izbor reči je veoma bitan; kako nešto kažeš. Ja možda mogu da delujem kao da pokušavam da zauzdam nacionalističkog konja, ali ako proveriš moju retoriku – ni jedna jedina moja rečenica nema znake nacionalizma u sebi. 

Bilo kakvo jahanje nacionalističkog konja vodi u katastrofu. On se ne može zauzdati. Zato ja nikad ne kažem „Mi Srbi…“, nego „Govna NATOvska!“. Sa tim će se onda složiti i nacionalisti i ljudi koji to nisu. Ponavljam, govorimo o „običnim ljudima“. Smatram da to ima određeni emancipatorski potencijal u praksi, videćemo naravno, vreme će pokazati. 

Radije ću govoriti o zlostavljanju od strane gazdi, nego o nekoj teoriji i idealu da svi treba da budemo jednaki. Sa tim je u ovom sistemu teško rezonovati, ako niste već u određenom političkom habitusu. 

Zato su studentski plenumi aktuelnog studentskog pokreta u Srbiji neverovatno bitna stvar. Jer rade anarho-praksu, koja onda postaje *mainstream*. U pitanju je proces. Ja hoću da anarhizam bude mainstream, kao u Kataloniji dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka. Ne samo subkultura ljudi koji se lože na Kropotkina. Već da obični seljak, običan radnik djeluje po anarhističkoj praksi slobode i solidarnosti. Onda to može da bude i prostor za ideološki rad. 
Kada čovek nauči od tebe da čita i da piše, mnogo će lakše da prihvati tvoje ideje. A ne samo da se pojaviš i kažeš „ej, ja imam bolje ideje od tebe“.

Na primer, anarhosindikalisti su ovde napravili Solidarnu kuhinju i hrane hiljade ljudi svake nedelje. Nisu svi bili anarhisti pri početku, ali se konekcija vremenom stvorila. Svi ti ljudi su sada u prvim redovima da nahrane studente i da iskažu solidarnost. 

**Malo je reći da je Crna Gora oskudna sa lijevim pokretima. Iako se meni čini da kroz narod i dalje živi jak sentiment prema socijalističkoj Jugoslaviji i ideji egalitarnosti. Šta bi preporučio kao određeni put koji bi se mogao implementirati u praksi da neke anarho-komunističke ideje zažive?**

To što si rekao je mnogo bitno. Ja sam delio novine ispred fabrika, i došao mi je neki čovek i kazao „Šta je to? To nešto kao Tito?“. Ja bi, kao anarhista, mogao da mu kažem „Ne, Tito je bio autoritarni vođa, bla bla bla..“. Ali ja samo kažem „Kao Tito, samo bolje!“. Nema potrebe da idemo u analizu.

Tako i u Crnoj Gori. Može se pozvati na prošlost „Znamo da smo nekad živeli bolje, što znači da možemo ponovo“. Time govoriš objektivnu istinu. Svako ko nije idiot zna da je nekada bilo bolje. 

**Kako da se iz toga posadi klica za neke masovnije pokrete?**

Mislim da je ključna stvar da ne zaglibimo u kulturološkim ratovima, nego da se vežemo direktno za ekonomske teme.

Da me ne shvatiš pogrešno, ja sam bio na prvom Prajdu u Srbiji i ja i dan danas od tog mlaćenja imam pomeren bubreg. Došlo je hiljadu DB kontrolisanih huligana koji su me umlatili. Tako da ja apsolutno smatram da su LGBTQ+ prava veoma bitna. To se ne dovodi u pitanje. 
Već sledeći Prajd je organizovala država sa kordonom policije, u svrhu „evroatlantskih integracija“. I od tada se više nisam pojavljivao. Jer smatram da upravo to kod ljudi stvara određenu dozu otpora. 

Kada zaronimo ispod pojavnog nivoa, u Srbiji, koja ima svakakve konzervativne elemente, ljude zapravo boli kurac. Etnička Hrvatica lezbejka je premijerka. Pa kada je „ta lezbejka“ za Vučića, a to u glavama ljudi znači da nije za NATO, onda može.

U tom kontekstu je onda jako bitno da, kao što rekoh, kada komuniciramo sa svetom van naših organizacija, da mi kao levica pre svega razumemo nivom političke svesti koje imaju i u tom okviru tražimo vezu. Naravno, bez pravljenja kompromisa sa sopstvenom ideologijom.

Da sumiram, mislim da treba da se bavite socijalnim temama, a ima prostora i za antiimperijalizam i retoriku „Dosta je više da nam drugi odlučuju“. Samo treba birati reči. I imati na umu da su ljudi generalno okej. Ljudi nisu oni što kažu. Neko će ti reći da mrzi Muslimane, samo jer je njegova ideologija da to kaže. Ako nastupimo tako i shvatimo da ljudi nisu generalno govna, nego da sa svim svojim manama mogu da naprave pozitivna čuda, stvara se prostor za političko delovanje.

Zamisli da si uhvatio nekog partizana sa sela 1943. i da to što kaže uzimaš kao merilo ideologije partizana. Tu bi moglo da bude svakojakih ideja. Ali bitno je što on djeluje u borbi i što shvata da treba oterati naciste. 

Ono što on misli će se svakako promeniti kroz zajedničku borbu. 

 


Samo se nadam da Evropa nije u stanju da napravi vojne strukture, jer su to najave novih ratova... 

vrijeme gangstera

Ratibor Trivunac: Vučić glumi ruskog čovjeka, ali Srbija je evropska kolonija

Posljednjih godina, svjedočili smo pojavi brojnih bizarnih supkultura. Recimo, moja „omiljena“ su bili *inceli* (kovanica nastala spajanjem riječi *involuntery celibate* – prinudni celebat). Ovi nesrećni mladi, bijeli, strejt muškarci iz tzv. razvijenih zemalja (najčešče Sjedninjenih Američkih Država) su propagirali tezu da feminizam uništava „Zapadni“ svijet i njegove vrijednosti; te da su zbog tog društvenog kolapsa u prinudnom celibatu, odnosno da ne mogu da pronađu partnerke za seks. Stvorili su određenu vrstu novog diskursa i terminologije. Tako su pričali o izlasku iz Matriksa, plavim i crvenim pilulama, i putevima kroz koje dobijaju konačnu realizaciju da su muškarci samo žrtve svijeta potčinjenog ženama kroz „vještačke norme feminizma“.

**IGRICE I KAČKETI**

Na tom kulturološkom talasu mizoginije uzjahali su mnogi self-help gurui i toksični tipovi. Sličnom energijom, a modifikovanom pričom i strategijom su taj narativ dalje multiplikovali. U akademiji je to bio Jordan Peterson, a na internetu Andrew Tate. Prvi je nakon svog propovjedanja o uspjehu završio kao zavisnik od benzosa i liječio se po Srbiji i Rusiji, a drugi je optužen za nasilno podvođenje i uhapšen u Rumuniji, gdje se neko vrijeme krio. 

Elem, iz mračnih uglova *8chana* i marginalizovane zajednice onih koji su ostavljeni na dno ekonomski struktura, prešlo se u svojevrsnu supkulturu vladajuće klase. Iz nekulture incela izrodio se novi, socijalno prihvatljiviji i kapitalizmu podobniji vid idolopoklonstva: supkultura *tech brosa*. "Brogrammer" ili "tech bro" su sleng termini koji označavaju stereotipne programere obavijene toksičnim maskulitetom. Na našem jeziku mogli bismo govoriti o terminu tehnološke braće ili, ako želimo da budemo semantički bliži gadluku pravog prijevoda, *tehno-burazengiji*. 

Burazengije su postali „idoli“ koji su svoje štreberstvo nadogradili novcem i moći. Rani znaci ove potkulture se mogu vidjeti negdje pri pojavi prvih kompjutera u masovnoj upotrebi. Za razliku od bankara i finansijskih menadžera, mladi programeri su se inicijalno prikazivali kao srednji prst u oko korporacijskom sektoru prepunom bogatih muškaraca koji se oblače u odijela, nose aktovke i sjede pri dugačkom konferencijskom stolu. Široj javnosti je bila primamljiva ideja mladih štrebera, dječačkog ponašanja i „neozbiljnog“ oblačenja, koji malo rade, dosta zarađuju i zabavljaju se igricama u toku slobodnog vremena. 

Napumpavali su neke, za nas bizarne, identitetske odrednice koje u prvom planu kombinuju kačkete, video igrice, proteinske šejkove, kripto valute i podkaste. (Dokle važnost ovih identitetskih komponenti može da ide, ogleda se u slučaju kada su novinari otkrili da Elon Musk plaća druge gejmere da pod njegovim pseudonimom igraju *Diablo IV* i *Path of Exile 2*, da bi on kasnije mogao da se hvali kako je visoko na ljestvicama; iako u realnosti jedva zna i osnove samih igrica.)

**PRODOR U POLITIKU**

Ipak, što su se više kompanije mijenjale i rasle, više novca je dolazilo u IT industriju. To je značilo i više dioničara, ulaganja na berzama i ogromnih bonusa. Pojavio se i eksplicitni interes investitora. Tako su tech bros prešli put od kreiranja vrijednosti putem tehnologija, sve do ekstrakcije novca kroz monopole. Postali su sve što su obećali da neće biti. 

Ljudi generalno više ne vole tehno-burazengije. Prodaju i sakupljaju njihove podatke putem kolačića, prijete da će ih ostaviti bez posla nauštrb vještačke inteligencije, dižu cijene nekretnina, ili ih, kao šefovi, tjeraju da u pauzama uriniraju u flaše. 

Tech bros su generisali profit i pretvorili ga u političku moć. Još od samog uspona, uvijek su uz političku elitu - bile to demokrate ili republikanci. Oni svoje informacije i kapital koriste za svrgavanje režima, uticaj na politike ili oblikovanje javnog mnjenja. Tako je prije desetak godina buknuo skandal *Cambridge analytice*. Tada se otkrilo da je Facebook je sakupljao privatne podatke i bilježio online aktivnosti svojih korisnika, te prodavao firmama koje su kasnije krojile i modifikovale političke kampanje, između ostalog za izlazak Britanije iz EU (Brexit) i prve izbore gdje je nastupio Trump i dobio mandat.

Pravo od Silicone Valleya se izrodila kandža koja drži monopol tehnofeudalizma – FAANG. Facebook (META), Amazon, Apple, Netflix i Google su napravili tehno-oligarhiju. Kasnije su se pridružili TikTok, OpenAI, Tesla i drugi. Iako se ovi likovi hvale da su self-made milijarderi koji su krenuli sa dna, radi fenomenološke analize treba dublje pogledati njihove biografije. 

**PRVA POSTAVA**

Recimo, Jeff Bezos nije baš običan tip koji je počeo da prodaje knjige u svojoj garaži, kako često voli da kaže. On je za pokretanje biznisa od roditelja dobio investiciju od 245 hiljada dolara u 1995. godini, što je, složićemo se, dosta pozamašna i „neobična“ suma. I Mark Zuckerberg je od samog starta uprljan aferama. Osim što je ideju za Facebook ukrao od braće Winklevoss, a prilikom početnih investicija prevario koosnivača i najboljeg druga Eduarda Saverina, vrijedi napomenuti da je prvobitni Facebook u svojoj srži bio ništa drugo do toksična, mizogina platforma. Naime, Mark nije napravio FB da bi umrežio studente svog univerziteta, kako je više puta naveo, nego je ta platforma kreirana da bi se ženske osobe rangirale po seksipilu, odnosno „who’s hotter“. 

Na kraju, najgori od svih je onaj koji je najmoćniji, Elon Musk. Ni njegova priča nije rađena po šablonu „od blata do zlata“. Njegov otac je vlasnik rudnika smaragda u Južnoj Africi. Svi znamo kako je izgledao aparthejd, te sa kakvom eksploatatorskom i rasističkom osnovom su se pojedinci u tom sistemu dohvatili novca. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a7e2955-1885-431d-a37b-76314d60b3f2)
Trumpova inauguracija, foto: AP{.caption} 


Da ne kopamo svima po biografiji, ubrzajmo par godina do inauguracije Donalda Trumpa. Iako je većina bila u dobrim odnosima i sa Demokratama, to je u ovom trenutku manje bitno. Ideologija je sekundarna, novac je primaran. Na Trumpovoj gala večeri su bili svi iz krem de la krem brogramerske ekipe: Elon Musk (vlasnik X-a/Twittera i Tesle), Mark Zuckerberg (Facebook/Meta), Sundar Pichai (Google), Jeff Bezos (Amazon), Shou Zi Chew (TikTok), Sam Altman (OpenAI), itd.

I onim malobrojnima, koji su godinama nakon tehnološke revolucije, još uvijek vjerovali da su tech bros nonšalantni tipovi koji igraju igrice i programiraju je bilo jasno je da su burazengije postali oligarhija, oblikovana kroz fuziju države i komercijalne moći koja čini novu vladajuću klasu.

Kada govorimo o ekonomiji, čak po kapitalistističkim mjerilima, burazengije su mnogo gore od „običnih“ monopolista. Oni svoje bogatstvo gomilaju i ne stavljaju nazad u privredne tokove. U knjizi *Tehnofeudalizam: Šta je ubilo kapitalizam?* Yanis Varoufakis iznosi analizu kojom pokazuje da najveći kapitalistički konglomerati (poput ExxonMobila) na plate i nadnice zaposlenih troše otprilike oko 80 odsto prihoda kompanije. S druge strane, ranije pomenute big tech firme troše manje od 1 odsto. Razlog toga je što se ove kompanije ne oslanjaju na rad zaposlenih, nego na besplatan doprinos milijardi ljudi koji postavljaju storije, dijele linkove, tvituju i pregledaju sadržaj. 

Ne samo da eksploatišu radnike, već i svakodnevno eksploatišu konzumere, koji toga nisu ni svjesni. Prešli su igricu. 

**SJENE NAŠE...**

Na kraju, da se sa strukturalnog nivoa vratimo na identitetski. Čak i tu je očigledno da ljevica gubi bitke na više polja, od gejminga (gdje preovladava fraternity kultura) do tehnologije i programera. Izuzeci su svakako jaki, ali rijetki i odveć „stari“. 

Jedan od najvećih „običnih heroja“ anarhizma 21. vijeka je upravo došao iz IT branše. Aaron Swartz je bio internet hactivista i jedan od osnivača reddita.  On je 2011. godine uhapšen od strane policije MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) jer je u jednom od ormara na univerzitetu sakrio laptop putem kojeg je skidao naučne članke sa JSTOR-a. Te članke je htio besplatno ustupiti javnosti. Htio je da nauka bude dostupna ljudima i zbog toga je uhapšen i osuđen na 35 godina zatvora i 1 milion dolara novčane kazne. Kada je njegova žalba odbijena, dvadeset šestogodišnji Aaron je počinio samoubistvo. Malo je brutalnijih slučajeva od ovog.  

I tako… Nedavno čitam, izašla je vijest da je Mark Zuckerberg preko META-e ilegalno downloadovao preko 80 terabajta knjiga sa različitih naučnih sajtova. Da bi istrenirao META-in AI model... Kako djeluje, zbog toga neće snositi posljedice.

Nema leša, samo tužna priča. Aaronova sjena luta serverima, ali se gospoda ne plaši.
Tehno-oligarhija je pobijedila. 


Kako je kroz fuziju države i komercijalne moći oblikovana nova vladajuća klasa

tehnološka braća

Kandže tehnofeudalizma

Milenijalci su, kažu istraživanja, najobrazovanija generacija. Vjerovali smo da se trudom, učenjem i radom stiže do zasluga. Ali, ništa. U doba prekarijata, skakanja s jednog ugovora na drugi, izrabljivanja, rastućih cijena nekretnina – „stabilnost i prosperitet“ se pojavljuju samo u predizbornim spotovima, snovima i lamentima nad životima iz bivše Jugoslavije. 

Moja oba đeda bili su radnici iz radničkih/seljačkih porodica. Obojica su uspjeli da sagrade kuće na primorju, da idu na ljetovanja i provode svoje slobodno vrijeme sa društvom po kafanama. Bili su stabilne staležne moći. Primjera radi, majkin otac joj je za useljenje kupio klavir. Ta generacija je imala Tita za „druga“, a do Barija su išli na kafu, iako su univerzitet, vjerujem, viđeli samo na slici. 

Sljedeća generacija, generacija mojih roditelja, je imala nešto drugačiju priču. Srećno djetinjstvo i prvu mladost prekinuli su horori rata i tzv. tranzicije. Kad je otac poginuo moja majka je ostala samohrana i radila dva posla da bi prehranila mene i brata. Bio je to period “ruskih para” koje su se slivale u Crnu Goru, od kojih je radnička klasa viđela samo produženo radno vrijeme. Kako je bila prodavačica u buticima, kući bi dolazila poslije ponoći. Govorila mi je da učim da se ne bih jednog dana mučio kao ona. Da učim da poslije „ne bi radio“. I ja sam učio i učio, dobijao nagrade za najbolje studente, plakete, pozive na konferencije i upisao doktorat na prestižnom univerzitetu... I evo sada ne radim. Obistinila se želja moje majke, samo previše bukvalno. 

Naime, ona je pod tim neradom mislila na crnčenje i težak fizički rad, a ironija života je to prevela u nezaposlenost. Od kad sam, zbog ličnih i moralnih razloga podnio ostavku na moj posao koordinatora kampanja ljevičarske panevropske organizacije, preživljavam od pisanja. Nije li to san mladog *wannabe* revolucionara? U onim mjesecima kada mi depresija dozvoli da budem produktivan, uspijem da nekako dobacim do minimalca. Radnička klasa sa postera SSSR-a je otišla u raj, zamijenili su je depresivni obrazovani milenijalci. Na tabletama, alkoholu ili drogi, kojima tope besmisao svakodnevice.

Prema međunarodnim anketama, generacija koja je sanjala „evropski san“ je sada u prosjeku u većim dugovima nego naši preci, treba nam duže vremena da napustimo roditeljske domove ili dosegnemo imovinske prelaze „odraslog čovjeka“ poput kupovine automobila ili stana. 
Priručnici za život su govorili da ćemo biti najuspješnija starosna grupa, ali smo se, umjesto toga, suočili sa recesijom, masovnim otpuštanjima, inflacijom i porastima troškova. I nijesmo se u tome previše dobro snašli.

Makar mi, koji se držimo principa, i tako zasmijavamo elite koje nam podrugljivo prebacuju da smo infantilni, naivni. Mi koji nećemo da jurimo NGO grantove od imperijalnih sila, da bičujemo zaposlene pod komandom gazda, sebe nazivajući menadžerima, ili da pišemo istraživanja i doktorske radove o Evropskoj Uniji i NATO-u. Tržište nije blagonaklono socijalistima, niti je voljno da finansira istraživanja o ekoanarhizmu. Poručuju nam da su ideali budalaština. Ili da makar budale što ih slijede jedva preživljavaju.

Sa dvadeset gledaš u budućnost dvogledom, ne djeluje dobro, ali ipak ima nekih obrisa koji obećavaju. Ali što se više približavaš tridesetoj, to se stakla tog dvogleda pretvaraju u paramparčad i zabijaju nazad u očne duplje. Budućnost nije to što su nam rekli roditelji, Holivud, književnici i profesionalni političari. 

Pisac *Fight Cluba* je neđe predvidio da ćemo biti srednja djeca istorije, bez svrhe i mjesta. Bez Velikog rata i bez Velike depresije. Da je naš najveći rat duhovni, a naša velika depresija – naši životi. 

Zbog te velike depresije, nekad pomislim da moji putevi trebaju da budu van Crne Gore. Ipak, odnos sa selidbom mi je isti kao sa prestankom pušenja. Uveče legnem siguran da ću od śutra prestati, ali je prva stvar koju ujutru uradim: skuvam kafu i zapalim cigaretu. Puštim da ona mene ispuši. I tako mjesecima. Jer znam da ni prestanak pušenja ni selidba ništa ne rješavaju. Samo bi kratkotrajno dali privid kontrole, da bi ponovo skliznuo u ponor.

Andrej Nikolaidis je napisao da često razmišlja o izbjeglicama, koji su preplivali more da bi pobjegli iz neke zemlje. No, kako kaže, nisu oni ti koje treba žaliti. „Oni su barem imali ideju da je ideja onoga što je napolju, sa druge strane, vrijedna žrtve. Treba žaliti nas koji znamo da je svejedno ovdje ili tamo, svejedno da li će nas ovdje zlostavljati divljačko lokalno stanovništvo ili tamo sistem *trade markova* i komoditeta: jer svejedno je gdje ćemo biti očajni. Ili cinični i mrzovoljni, što su samo intelektualne forme dobre stare ljudske nesreće.“

Tu smo i za divljačko stanovništvo i za komodifikaciju i *trade markove*. Nećemo plakati, jer ne možemo. Tuga ipak podrazumijeva saznanje da si nekada bio srećan. A kada nam facijalni grč otkrije zube, to će biti osmjeh Jugoslavije koju nikad nismo doživjeli. To je kez, pred raspad.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/xgkTMMuT1Qs?si=sXdlZoaPkV_BcNYi" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe> 



Govorilo se da će milenijalsi biti najuspješnija starosna grupa, ali... 

izgubljena generacija

Djeca istorije bez svrhe i mjesta

Sve češće od *random* poznanika dobijam onaj majčinski pogled prepun sažaljenja uz prateću rečenicu “Šteta da je tako mlad čovjek toliko ogorčen i razočaran…" Kako od onih koji su mi ideološki bliski, tako i od onih koji želju za diskreditacijom ideja upakuju u brigu. 
Žalim slučaj, ali socijalno svjestan čovjek je nesretan. Zadovoljstvo nije moguće. Svaki pokušaj zabave je unaprijed osuđen na propast. 

Primjera radi, poslije dugo godina sam ponovo počeo da pratim fudbal. Umislio sam da ću tako skrenuti misli i odmoriti od ratova, genocida i patnje. Kao da sam ja tu žrtva pa treba da se olakša meni, a ne onim nesretnicima. Tu se već u startu javlja osjećaj krivice. Uključim utakmicu da se proveselim svom omiljenom timu iz djetinjstva… U FC Barcelonu sam se zaljubio već neđe sa 7 godina. Ljubav je počela zbog Ronaldinha, a nastavila zbog katalonskog separatizma, anarhosindikalizma i Orvelovog *Omaža Kataloniji*.

Ali ne lezi tehnofeudalistički vraže. Informacije koje sam sakupio i spojio u strukturu pogleda na svijet mi više ne dozovaljavaju da doživim zadovoljstvo. Sada shvatam da bi se u tom slučaju radovao modernim gladijatorima koji skreću pažnju sa bitnijih problema i usmjeravaju iskrene emocije kolektiva na komodifikaciju i konzumaciju: prodaju dresova, ulaznica i drugih inovativnih načina da „onaj gore“ zaradi. Proslava pobjede nakon tih saznanja više nikada neće biti proslava. Masa muškaraca koja se gromoglasno derinja je zastrašujuća, što će vam potvrditi svaki pripadnik ugroženih zajednica.

Ugasio sam TV i otišo ka hodniku. Mozak mi je, nažalost, ostao uključen. Pri obuvanju patika mogao sam samo da mislim o tome kako su ih pravile umorne ručice u zadimljenim podrumima Globalnog juga, za platu od par feninga. U prolasku sam prošao pored postera nekadašnjih heroja. Jedni sada sviraju u Izraelu, tik pored ograde koja dijeli „razvijen svijet“ od bombi, nemaštine i amputacija zarđalim priborom; a drugi govori u UN-u ispred Rusije da bi povodom invazije Ukrajine osudio - zapadni intervencionizam. *There goes my hero, he’s ordinary*. Ne vjeruj u idole. Kako je napisao i sam Thom Yorke u predivnoj Karma police: *I've given all I can, but we're still on the payroll*. Ili umreš dovoljno mlad da ostaneš heroj ili poživiš dovoljno dugo da postaneš zlikovac. To nam je pokazao Cobain sa muzikom, a narodni heroji NOB-a sa politikom i borbom. Da su svi od njih preživjeli, umjesto snažnih posljednjih riječi, govora i statua, iza nekih bi ostali kič i šund u najboljem slučaju, a u najgorem spisi podržavanja ideje Velike Srbije sa petokrakom na čelu. Kao kod pojedinih generala u Bosni i u Hrvatskoj. 

Sa tom mišlju, otišao sam u prodavnicu po energetsko piće koje će mi šatro pomoći da izguram dan.  Đe god da sam se okrenuo vidio sam patnju. Tu je bio čitav meni: tijela izmasakriranih životinja koje su svoje živote provela u kavezima prepunim izmetom i infekcijama, nestle pahuljice dobijene trgovinom kakaa kojeg proizvode mali robovi, i kravlje mlijeko dobijeno otimanjem njenog đeteta, koje je potom zaklano kao „mlada teletina“. Iste noći, lažno-srećna porodica će proždirati njegovo meso na porodičnom ručku hvaleći mesara zbog toga što im je servirao leš bebe, umjesto nekog od starijih članova životinjske porodice. 

Plaćam namirnice i foliram prodavačicu da je grč osmijeh. Onako umorna i izrabljena u dvanestočasovnoj smjeni me je podsjetila na moju majku koja je radila dva posla kao prodavačica u butiku da bi prehranila mene i brata. Razmišljam kako će, baš kao i moja majka, doći kući neđe oko ponoći da bi tada krenula da kuva ručak za sjutra. U supu će staviti kosti istih onih leševa preklanih životinja. (Ne)život se hrani smrću. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1a53d5e8-4f43-4a89-872a-023ad71e51de)
Kadar iz "Odisejevog pogleda" Tea Angelopulosa{.caption} 

Nema druge nego da se upustim u svoje bijedne pokušaje dizanja demokratske revolucije po Evropi. Što bi bilo super da nije apsurdno. Evropska radnička klasa je mahom fašistička i glasa tako da osigura bodljikavu žicu koja će spriječiti da ljudi koji bježe od rata ne dođu do njihovih obala. Glasa za remorkere koji će odgurivati čamce imigranata da bi se udavili u dubinama „našeg“ ili „njihovog“ okeana. Ili za bombe sponzorisane od strane istih evropskih vlada, nije bitno. Bitno im je samo da su tamo daleko… Daleko od mora. 

Tih radnika koji rade u fabrikama, a u pauzama za kafu čitaju Lenjina i organizuju se u sindikate – nema. Današnji radnici se eventualno mogu organizovati da „izbiju pedera“ ili zaplivaju za krst, ne i da naprave progresivnu društvenu promjenu. 

Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore. Osim svojih okova imaju da izgube sitne privilegije, iphone-ove, poslove i stanove. Pored toga, sa kim mi zaista imamo komunikaciju? Sa istomišljenicima koji nam klimaju glavama, dok se spoljnog svijeta plašimo jer je toliko ideološki različit od nas. Da se taj strah dodatno multiplikuje, tu su i online prostori koji će nam odrediti da vidimo baš ono sa čime se slažemo ili ono protiv čega smo radikalno protiv; svako zauzimajući svoju stranu novičića. Zajedno ćemo onanisati nad algoritmima, koji će se postarati da se bijes i tuga izdrkaju na tastaturu, umjesto da se kanališu u išta produktivno. 

Što je onda ostalo? Ništa, da se dodatno edukujem, jadikujem i pišem uz vjetar. Da me, na osnovu tog pisanja, ljudi prozivaju ili hvale. U ovom trenutku, nije previše ni bitno. Svakako se ništa neće promijeniti. 

Reče Bakunjin da je (društveni) *naučnik već po svojoj srži sklon umnoj pokvarenosti, jer je njegov glavni porok pretjerano uzdizanje svog znanja i prezir prema svima koji ne znaju*. Mogu samo reći: kriv sam. Zato nisam ništa bolji od prozvanih kategorija. Štaviše, gori sam. Oni funkcionišu u ovom svijetu, a ja sam samo depresivni čangrizavi lik kojem ćete uvijek moći iskucati da smara, filozofira i kuka. Moja zaglavljenost u fazi bijesan-na-sve-i-svakoga čak jača neoliberalno gledište individualne odgovornosti, a time i status quo. Svojom *ljevičarskom melanholijom* anesteziram bijes i pretvaram ga u očaj. Djelujem kontrarevolucionarno. Što je posljednje što želim da radim. 

Eto, ne samo da sam grobar svog zadovljstva, nego i zapinjem o sopstveni sarkazam.


Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore

lijeva melanholija

Sahrana zadovoljstva

U cijeloj zabilježenoj istoriji ratovanja ubijeno je preko [619 miliona](https://www.nytimes.com/2003/07/06/books/chapters/what-every-person-should-know-about-war.html) ljudi. Isti broj kopnenih životinja ljudi ubiju na svaka [tri dana](https://www.boell.de/sites/default/files/meat_atlas2014_kommentierbar.pdf). Primjera radi, dok pročitate ovaj tekst biće pobijeno preko [350 hiljada životinja](https://thevegancalculator.com/animal-slaughter/) samo u svrhu ishrane. 

Kako da očekujemo bilo kakav mir i suživot kada je cijeli svijet jedna velika klanica i zatvor? Singer je napisao da  su u očima životinja svi ljudi nacisti. Kada govorimo o životinjama, u pitanju je vječna Treblinka.

Sistemsko ubijanje Jevreja, Roma, Slovena, komunista, anarhista i drugih neprijatelja nacističkog režima je bazirano na metodama korištenim u američkim klanicama. Steve Best navodi kako su se, na bazi nacrta industrijske opresije životinja, žrtve holokausta prevozile istim vozilima za “prevoz stoke”, bili zatočeni u istim kavezima, te jednako “gubili imena”, a dobijali brojeve. Zone mučenja poput Auschwitza su unutar samog logora imale i logore za neljudske životinje*. 

Potpuna objektifikacija, dehumanizacija i deindividualizacija životinja je dovela do tehnologije, birokratske administracije, ali i psiholoških mehanizama koji omogućavaju masovna ubistva i mučenja. Kao što je napisao Adorno: Auschwitz počinje tada kada neko pogleda u klanicu i pomisli “To su samo životinje”. 

Iako neki tvrde da ovakve paralele vrijeđaju žrtve nacizma, mnogi preživjeli logoraši postali su zagovornici veganstva baš jer su uvidjeli iste obrasce dominacije. Kada su Garyja Yourofskog pitali da li ga komparacije eksploatacije životinja sa holokaustom vrijeđaju kao Jevreja,  odgovorio je: “Ne. Otiđite do najbliže klanice krava ili svinja i uklonite životinje i zamijenite ih ljudima. Sada ste ponovno stvorili Birkenau.”

Prakse su iste, kako u “razvijenim”, tako i u “nerazvijenim” zemljama. Otiđite do najbližnje klanice. Ja sam ispred jedne, još u kasnim tinejdžerskim danima, proveo sate i sate protestujući, slušajući krike i gledajući životinje koje kolabiraju prilikom dovoženja u jebeni industrijski konglomerat. Ako već nemate stomak da to uradite uživo, upalite snimke na [YouTube](https://www.youtube.com/watch?v=LQRAfJyEsko&t=8s). 

Pogledajte ubijanje koje finansira ljudska vrsta. Pogledajte svinje koje se ubijaju u gasnim komorama dok skviče za posljednjim udahom kiseonika. Ili kako se prilikom “tovljenja”, dok ne mogu da ustanu,  prevrću unutar svojih malih kaveza đe tijelom pregaze i ubijaju svoje mlade. Sjetite se i kokoški koje se radi jaja drže u ćelijama veličine A4 papira, dok im ranjene noge bivaju inficirane izmetom. Ili njihovih muških pilića, koji već prvog dana bivaju živi samljeveni jer su rođeni “pogrešnog pola”, ili ženskih koje će u istom kavezu “naslijediti radno mjesto” svoje majke. 

Sjetite se i krave koja biva nasilno oplođena umjetnim metodama da bi nakon trudnoće proizvodila mlijeko. Već u prvim danima će joj oduzeti tele – njeno dijete za koje je to mlijeko i namijenjeno. Sve da bi ljudska vrsta, jedina vrsta koja konzumira mlijeko nakon natalnog perioda, mogla da ga ukrade za sebe. Ili, ako baš želite marksističkim rječnikom – oduzme ne samo višak, nego čitavu vrijednost. I same životinje su obojene kapitalističkim diskursom “privatnog vlasništva” koje vodi opresiji i ropstvu. To nije ni “normalno”, ni “prirodno” ni “neophodno”. Kao ni žvakanje krvavih krika smrti - ispečenog leša kojeg će ljudi nazvati “mladom teletinom”.

Sve smo komodifikovali – uključujući i tijela. I svoja i tuđa. Novi nivo je to što leševe kupujemo zapakovane u celofan na kojem je nacrtana srećna kravica. Marketing nam više ne govori “Konzumiraj robe” nego “Konzumiraj, robe!” 

Evidentno je da etička konzumacija unutar kapitalizma ne postoji. Ali skrnavljenje, mučenje i ubijanje zarad senzornih zadovoljstava ne bi bilo etično ni u kojem sistemu.

Marx je jednom napisao da je ljudska istorija - istorija klasne borbe. Nijesam siguran. Ja sam više uz anarhiste koji govore da je klasni aspekat jedan od elemenata opresije, veoma važan, ali ipak jedan od. Mnogo širi aspekat od klase je sama hijerarhija. Postojala su i postoje brojna besklasna društva u kojima i dalje vlada patrijarhat, tj. eksploatacija žena. Uostalom, i eksploatacija životinja. Porijeklo i razvoj hijerarhije i dominatorskih društava ne može se razumjeti bez pogleda na svijet samih životinja. Deset hiljada godina ljudske dominacije nad drugim životinjama ključno je za razumijevanje najozbiljnijih problema čovječanstva. Od toga sve kreće. Prvo naučiš da je tu pas – da bi tebe čuvao, da je tu krava - da tebi pruža mlijeko, da tu ne treba biti miš – jer tebi uzima hranu. Tek onda se razvijaju mehanizmi koji impliciraju da su drugi rodovi, rase, nacije - tu radi tebe. Da je tu žena – da tebi čisti kuću. Da je tu radnička klasa – da tebi stvara profit. Da je tu mali rob – da tebi pravi patike. Prvo naučimo da život onog prethodno pomenutog miša ne vrijedi, pa tek onda da život imigranata nije jednak “domicilnom” stanovništvu. 

To je empirijski potvrdila i socijalna psihologija, koja kaže da varijabla orijentisanosti ka društvenoj dominaciji (eng. Social Dominance Orientation) ima direktnu medijatorsku ulogu sa predrasudama, instrumentalizacijom i dominacijom nad ženama, crncima/kinjama i životinjama. A da upravo seksizam, rasizam i specizam (opresija nad neljudskim životinjama) direktno koreliraju međusobno. 

Dominacija čovjeka nad čovjekom, te njena manifestacija kroz robovlasništvo, ratove i genocide počinje degradacijom žrtava. Od prevoza crnačkih robova brodovima, njihovog zatočenja na farmama, pa sve do holokausta i logora – istorija je puna primjera đe ljudi prvo započnu dominaciju nad životinjama, da bi je kasnije sproveli nad ljudima, pa potom ponovno nad životinjama. Kako je primjetio profesor Best: “Bili to imperijalisti, kolonijalisti ili nacisti - obrasci su uvijek isti, a oni se manifestuju kroz specističke izraze poput nazivanja drugih grupa pacovima, svinjama, žoharima, majmunima, zvjerima ili prljavim životinjama.”

Neljudske životinje imaju vrijednost same za sebe, ne samo u odnosu na ljude. Kada kažem da niko nije slobodan dok svi nijesmo slobodni – zaista mislim na sve. Ali ajde da se na sekund zapitamo da li bi ti degradirajući nazivi i, mnogo bitnije, zlostavljački odnosi među ljudima postojali ako ljudska vrsta više ne bi imala ovakav odnos prema životinjama? Ako bi se hijerarhija razrušila, a dominacija izašla iz normalizujućeg diskursa? Vjerujem da ne. Jedino ako obrasci nasilja ostanu postojani, onda se mogu primijeniti i na druge. 

Kao što je ekologija bez klasne borbe samo vrtlarstvo, ljudska prava bez oslobođenja životinja samo su farsa ili fatamorgana antropocentričnog uma. Pitagora je, još prije 2500 godina, kazao da dokle god ljudi masakriraju životinje, ubijaće i jedni druge. Svakako da onaj koji sije sjeme ubistva i bola, ne može da žanje plodove sreće i ljubavi. 


*autor povremeno koristi termin “neljudske životinje” da označi životinje koje nisu ljudske vrste, s obzirom na to da su i ljudi životinje{.caption}


Kao što je ekologija bez klasne borbe samo vrtlarstvo, ljudska prava bez oslobođenja životinja samo su farsa ili fatamorgana antropocentričnog uma.

neljudske životinje

Holokaust nikad nije završio, samo je promijenio vrstu

Više godina sam (bio) aktivan u internacionalnim ljevičarskim krugovima. Kada to radite, ne samo volonterski nekoliko sati sedmično, nego i praktično, kao zaposlenje i poziv - to je neka skroz druga priča. Tad mjeseci postanu godine, a godine decenije. Upoznate do srži pokret sa svim svojim manama i prednostima. U toku tog vremena sam čuo sjajne ideje, učestvovao u raznim akcijama i upoznao divne ljude koje uvijek sa ponosom pomenem kao nosioce progresivnih promjena. Kako to obično biva, imao sam priliku i da sretnem ljude s kojima u drugim okolnostima ne bih popio ni kafu. Baš od njih, aktivista/kinja koji se predstavljaju nominalno lijevo, sam čuo razne gadosti. I te “blasfemije” imaju gradacijski odnos od zastrašujućih do paralizujućih. 

Nema kakvog materijala tu nema. Od toga da Katalonci kmeče kad ih bije policija, iako ilegalno sprovode referendum o otcjepljenju, da je Kina prava socijalistička država, nego su problem ljevičari kojima ništa nije dovoljno lijevo, da su ukrajinski nacisti u saradnji sa SAD-om isprovocirali rat, a da je Rusija ta koja vodi put ka novom Pokretu nesvrstanih, pa do toga da Slobodan Milošević i nije bio tako loš kakvim ga predstavlja Zapad i da u Srebrenici nije bio genocid, jer se on ne može provesti na toliko ograničenom prostoru. 

Davno sam ukapirao da ko je ljevičare poznavao - ni pakao mu neće teško pasti.
Sve ono što sam prije par godina mogao čuti kao opasku nekih marginalnih pojedinaca po određenim alternativnim skupovima, sada već postaje *mainstream*. Fenomen konzervativnih ljevičara hara Evropom. Ovi akteri svoju politiku opisuju kao “ekonomski lijevo, a socijalno desno (konzervativno)”. U prijevodu, zalažu se za veće plate, bolje uslove za radnike/ce i sindikate, ali su najčešće protiv politika identiteta, zelene tranzicije i imigracije.

Perjanica i prototip ove ideologije je Sahra Wagenknecht, političarka iz Njemačke; čija stranka Bündnis Sahra Wagenknecht (BSW) dobija sve više na značaju.  Svoje glasače mobiliše na mržnji prema trans osobama, imigrantima i eko-aktivistima , ali se koristi retorikom radničkih prava i “antiimperijalizma”. Wagenknecht je čak napisala *bestseller* protiv, kako ih ona naziva, “lijevih liberala”. U knjizi piše da su ljevičari/ke previše fokusirani na način ishrane (misleći na veganstvo), lične zamjenice (misleći na trans prava) i percepciju rasizma (misleći na integraciju migranata). Nastavlja o tome da su lijevi liberali opčinjeni “bizarnim identitetima manjina”, klimatskim promjenama i autoviktimizacijom. 

Autorka otvoreno ulazi u antiimigracijske politike, te govori kako imigracija ima nepovoljan uticaj na domaću radničku klasu, koja biva ostavljena na cjedilu od strane lijevih liberala koji ne poštuju vjeru, naciju i domovinu. Iz svega biva jasno da ona za radnike računa jedino bijele strejt muškarce koji nemaju diplome fakulteta. Imaju ljevičari malo problema sa tim steoretipisanjem radnika kao isključivo onih koji u fabrici na traci udaraju nešto čekićem (iako su proleterijat i radništvo mnogo širi termini), ali Sahra ga je baš prećerala sa sužavanjem. 

Ono što je posebno zanimljivo, je njena geopolitička pozicija. Iza maske “antiratnog” i “antiimperijalističkog” narativa, Sahra krije ljubav prema Putinu i drugim autoritarnim liderima. Čas prije invazije, tvrdila je da Rusija nema nikakve želje niti interesa da napadne Ukrajinu. Sada je već čuven njen govor protiv sankcija Rusiji u toku kojeg je dobila veliki aplauz skoro isključivo od neonacističkog AfD-a.  

Leila Al-Shami je uvela termin idiotskog antiimperijalizma, dok je opisivala zapadne autoritarne ljevičare, poput Wagenknecht, koji pod maskom “antiratne” retorike podržavaju diktatorske režime uz narativ da je sve maslo SAD-a i NATO-a. Te da, ako se NATO povuče iz konflikta ili dezintegriše, sve će biti okej. 

Ova “profašistička ljevica”, kako ih naziva Al-Shami, ne vidi ni jednu formu imperijalizma koja nije “zapadnog” porijekla. Ironično je da sve što posmatraju biva upravo filtrirano kroz naočare zapadnjaka, čime projektuju da samo privilegovani bijeli muškarci sa zapada imaju dovoljno moći da mijenjaju istoriju.   

Dokle to dovodi se možda najbolje vidi na slučaju Kurda… Njihova društvena organizacija bi trebala biti vlažni san svakog ljevičara, s obzirom na to da funkcionišu po principu Bookchinove forme anarhizma - libertarijanskom municipalizmu. U pitanju je decentralizovani demokratski konfederalizam zasnovan na principima autonomije, direktne demokratije, političke ekologije, feminizma i multikulturalizma. Ali to im kod ovih “antiimperijalista” ništa nije pomoglo… Ljudi poput Sahre su slavili njihove smrti.  Oni su srčano pozdravili to što je Trump povukao američku vojsku iz Sirije i time ostavio na cjedilu Kurde pred Turskom i ISIS-om. Jer u njihovoj glavi postoji samo jedan imperijalizam.

Ljevičari, pogotovo oni iz autoritarnog dijela političkog spektra, imaju tu tendenciju da gledaju geopolitiku kroz prizmu “Ako to podržava SAD - onda je to automatski loše”. I okej, u velikoj većini slučajeva bivaju u pravu. Ni ja nemam jednu lijepu riječ za američku imperiju. Ali politika se mora posmatrati i analizirati slučaj po slučaj. U suprotnom završavate podržavajući Miloševića, Putina, Erdogana i Assada. 

I mnogi su, uključujući Sahru, pali na tom testu. Kao što je ona opisala “lijeve liberale”, tako ja želim da pružim opis “lijevih konzervativaca”. Karakteriše ih puki ekonomski redukcionizam, vulgarna verzija filozofskog materijalizma i “idiotski antiimperijalizam”. I to sve maskiraju etiketom marksizma-lenjinizma. Ova ideološka odrednica na prvu može početnicima/ama u ljevičarskom teorijskom spektru zvučati kul, ali ova ideologija nema nikakve veze ni sa Marxom, ni sa Lenjinom. Kovanicu “marksizma-lenjinizma” je smislio Staljin, kada je napravio defektnu teorijsku polimerizaciju kojom bi pravdao politike socijalizma u jednoj državi i svoje obračune sa ljevičarima drugih uvjerenja, od trockista do anarhista.  

Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti. Tako smo dobili BSW, MAGA Communism i Midwestern Marx institut koji združeno unose pometnju sa faš stavovima u ljevičarskom pokretu. Trend rasta ove ideologije se može opaziti i u okruženju. Od Hrvatske do Srbije. Zbog toga sam prvi put srećan što u Crnoj Gori ne postoji organizovana ljevica… Jer ih vrlo lako mogu zamisliti kao konzervativce koji podržavaju litije zbog “pobune naroda”, dok na profilnoj slici na Facebooku drže portret Marxa, nadobudni u svojoj (oksi)moronskoj formi marksističkog powerslavlja.

Markuse je pisao da novu revoluciju neće iznijeti radnici, jer oni bivaju sve više indoktrinirani neofašizmom, nego koalicije studenata/kinja i potlačenih manjinskih grupa (feministkinja, kvir i crnačkih aktivista). Nikad nijesam bio siguran da li je ta izjava elitistička i antiradnička ili realno izveden zaključak na osnovu stvarnosti koju je Markuze analizirao. Ali definitivno da radništvo uz Sahru i “konzervativne ljevičare” ne bi izvelo revoluciju kakvu bi iole human svijet priželjkivao. Tako mi Marxa.


Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti

kratki spoj

Još su nam samo konzervativni ljevičari falili

Prije par dana su navijači Maccabija iz Haife (Izrael), u Amsterdamu [slavili](https://x.com/clashreport/status/1854765104467718531) ubistva Arapa, [skidali](https://x.com/BenFRubinstein/status/1854736725630693641) palestinske zastave, [pjevali](https://x.com/DoubleDownNews/status/1854992522914713646) da u Gazi više nema škola - jer nema ni djece, pa i [zviždali](https://x.com/ASE/status/1854847070214975944) tokom minuta ćutanja žrtvama poplave u Valensiji. Među navijačima su legitimisani i vojnici [IDF-a](https://x.com/JoahSantos/status/1854804088049090608) koji, najdirektnije moguće, i sprovode genocid u Gazi.

Kada su se građani/ke Holandije organizovali da odbrane grad od ovih fašista, navijači Maccabija su se okrenuli kukanju i lažima da su napadnuti zbog antisemitizma. Iako religijska pripadnost ovih huligana nikada nije dovedena u centar zbivanja.

Ima nešto kod *genocidaša* što ih, nakon što dobiju adekvatni odgovor, tjera da plaču i bježe u samosažaljenje premazano islamofobijom. A Evropa i Sjedinjene Američke Države ne žele da propuste priliku da udare antimuslimansku loptu na volej.

Premijer Holandije je izjavio da je užasnut incidentima, te je Amsterdam zabranio bilo kakve proteste tokom vikenda i dao policiji totalitarnu kontrolu: ovlaštenja za hitno zaustavljanje i pretragu kao odgovor na nemire.

Oglasio se i Joe Biden, ili kako ga ljevičari zovu “genocidni Joe”. “Zapadni svijet” je ustao da osudi napade na navijače Maccabija, zgroženi “lovom na Jevreje”. Neki su išli toliko daleko da su napad na ekstremno desne fudbalske huligane prikazali kao “pogrom”. A Izrael je poslao i avione da evakuišu navijače. 

Standardna matrica napada, okupacije, masakra pa bježanja u kute autoviktimizacije je upalila. Ovaj incident nije izolovan, već se uklapa u širu sliku cionističke propagande u ovom ratu. Koja se sada ponovo aktivirala na mnogo manjoj razini, usred Holandije. Kao da se time žele ugasiti glasovi otpora i mira. Kao da se želi zaglušiti zvuk masakra.

Kako apeli o preko 44 hiljade ubijenih Palestinaca od 7. oktobra, ubijenoj djeci, višedecenijskom aparthejdu i sprovođenju genocida nisu uradili svoje, možda treba da govorimo o fudbalu. Možda to konačno izazove saosjećanje takozvane međunarodne zajednice koja ove zločine finansira i podržava. Uvijek ostaje nada da fudbalska empatija ne važi samo za Izrael. 

Pa evo na primjer, još u avgustu je Palestinski fudbalski savez saopštio da je Izrael ubio najmanje 297 fudbalera u Gazi, uključujući 84 djece. Baš prošli mjesec je ubijen i [Imad Abu Tima](https://sportsport.ba/magazin/palestina-imad-abu-tima/484149), reprezentativac Palestine, zajedno sa 9 članova svoje porodice. Imad, kao i drugi fudbaleri, je bio prinuđen da svoje utakmice igra daleko od svoje kuće… Jer je 9 od 10 stadiona u Gazi sravnjeno sa zemljom. Stadion u [Shuja'iyya okrugu](https://www.middleeasteye.net/news/israeli-army-beloved-football-stadium-terror-camp#:~:text=Middle%20East%20Eye%20has%20spoken,of%20numerous%20atrocities%2C%20including%20murder.) je čak pretvoren u neku vrstu logora za mučenje Palestinaca.

Palestinski fudbaleri nemaju stadiona zbog bombardovanja, niti igrača zbog ubistava. Nema više ni novca, jer nema ni sponzorstava i industrije. Fudbalski klubovi svoje igrače plaćaju po 200 dolara svakih 2 do 3 mjeseca, a za povrijeđene fudbalere nemaju sredstava ni da plate medicinske troškove. Mnogi igrači stoga napuštaju ovo zanimanje jer su prezauzeti poslovima koji im stavljaju to malo hrane na sto za njih i njihovu porodicu, ili migriraju i traže azil.
Sistemski gledano, fudbal u Gazi jedva da postoji. I sve se radi da se on kao sport, razonoda ili profesija eliminiše. Da ljudi nemaju ništa osim gole patnje i borbe za život. 

Viktor Frankl je pisao da je sport izmišljen da bi ljudi vještački stvarali neizvjesnost koja se ucrtala u evolutivni kod. U modernom dobu, kada nema više bježanja od predatora, ljudima je bilo potrebno da održe stanje blage tjeskobe. U Palestini je obrnuto. U eri kada pola planete prati ovaj sport, vremenu predatorskih ugovora, hiperkonzumerističkog kapitalizma, kladionica, modernih gladijatora i igara bez hljeba; ovi momci igraju fudbal kao svoj čin otpora. Sport je tu kao odušak i čin borbe, megafon koji se koristi da amplifikuje krike uništenja. Da prenesu poruku svijetu, da se Gaza drži i postoji. Da osim suza teče i znoj. I najbitnije, da tzv. međunarodna zajednica na to više ne smije okretati glavu.

U isto vrijeme, izraelski klubovi se takmiče u evropskim takmičenjima poput Lige šampiona i Lige Evrope. Palestinska fudbalska asocijacija je FIFA-i uputila apel, gdje se navodi da Izraelski fudbalski savez kreira i uključuje timove iz ilegalno okupiranih naselja na palestinskoj teritoriji, da igraju u izraelskoj domaćoj ligi. Reakcija FIFA-e je izostala, nakon čega je i ovo tijelo optuženo da brani strategije i djelovanje naseljeničkog kolonijalizma. A veliki dio ljudi nije ni čuo za ovaj slučaj.

Solidarnost sa Palestinom zbog toga ne smije da bude tek puka fraza. Preispitajte odnose svojih vlada sa Izraelom, pojavite se na protestima i učestvujte u direktnim akcijama protiv snabdijevanja oržjem. U krajnjem, potpišite[ peticiju](https://i.diem25.org/en/petitions/93) i napišite pismo UEFA-i i FIFA-i da, u skladu sa zakonima, suspenduju Izrael iz međunarodnih takmičenja. Ista [metoda](https://www.theguardian.com/world/2021/may/23/israel-apartheid-boycotts-sanctions-south-africa) se koristila i protiv aparthejd režima Južne Afrike, kada su suspendovani iz sportskih udruženja. Time se demonstrirala etička i pravna pozicija globalnog odbacivanja aparthejda, čime se promijenila i domaća perspektiva unutar same zemlje. Mnogi analitičari kažu da je to pomoglo u mirnoj izolaciji južnoafričkog režima i na kraju sloma aparthejda. Ostaje nada da tako može biti i u slučaju Izraela.

Podržite i reprezentaciju Palestine kada igraju mečeve. Ako je fudbal čin otpora, neka svaki udarac lopte ove momčadi bude podsjetnik: oni koji ih pokušavaju zbrisati s lica zemlje, ne trebaju uživati na tribinama u blagodatima ove igre. Ne trebaju samozadovoljno gledati terene prolivene krvlju i podsticati gaženje kramponima po tijelima ubijene djece. 

Ne smijemo dopustiti da se ni pogrom ni genocid više nikad nikom ne ponove.





Solidarnost sa Palestinom ne smije da bude tek puka fraza. Preispitajte odnose svojih vlada sa Izraelom, pojavite se na protestima i učestvujte u direktnim akcijama protiv snabdijevanja oržjem.