Kao i svaki *wannabe* filozof sa diplomom psihologije, odavno sam dopustio sebi da prilikom pisanja svoje patologije projektujem na čitav svijet, kao univerzalna pravila. Tako sam, iako postoje obilni evolutivni i istorijski dokazi da su ljudi migratorska vrsta, uvijek iz svoje prizme podvlačio zašto je to tako. Jer se, gdje god da odem, osjećam srećno prvih nekoliko mjeseci. Otkrivam ulice, prirodu, sve djeluje novo, ne znam jezik i ne kapiram ljude. Kako ne razumijem ni jednu jedinu riječ, u mojoj (kvazielitističkoj) glavi mogu da razglabaju francusku teoriju i poststrukturalizam, a u stvarnosti vjerovatno komentarišu dupe đevojke koja je prošla pored kafića. Isto kao i svuđe. Ali ja to ne znam.  

Poslije se već naviknem na ljude, upoznam druge, približim se i formiram veze, te skontam da melanholika perfekcionistu ljudi razočaravaju nezavisno od geografskog područja. Jebiga. Stvari postanu navika, rutine postaju opresivne, a vrijeme prolazi brže jer stvari počnem da uzimam zdravo za gotovo. Kažu da djeci duže traje dan jer im je sve novo i mogu da se udube u detalje. Poslije, kad odrastemo, ne percipiramo stvarnost kao novost koju je vrijedno istražiti. Sve postane otupljeno, a svakodnevne stvari tek dovoljno nezanimljive da se u njih udubimo i potrošimo mentalnu energiju zbog koje sat sporije otkucava. 

Svi znamo da je ovo privilegovana pozicija lika koji je vjerovatno previše slušao Radiohead i čitao Schopenhauera. Pozicije drugih migranata su radikalno drugačije. Oni nemaju kancelariju, univerzitetsku biblioteku, *fellowship* i pristup kulturnom kapitalu. Oni su pobjegli od bombi i nemaštine, ja od balkanske bukačine i mediokritetštine.

Od kada sam se preselio u Estoniju, uvidio sam da su desni političari, kao i u ostalim državama Evropske unije, mnogo zabrinuti oko migracije. Ne može se to osjetiti u svakodnevnom životu običnog čovjeka. Ljudi su tihi, introvertni, ljubazni i, za naše poimanje stvari, povučeni. Mislim da i sve da imaju neki rasistički sentiment, bili bi previše stidljivi da upute oštriji pogled, a kamoli nešto dobace. 

S druge strane, zna se ko su evropskim političarima zaista migranti – ne toliko mi koji smo prije svega bijeli, pa potom i obrazovani i zaposleni u akademskim institucijama; koliko oni koji po rasnoj i klasnoj pripadnosti ne mogu da se prekategorišu u *expatse*. Expat je klasni termin smišljen za migrante koji se Evropljanima sviđaju: akademce, Erasmus studente, i digitalne nomade; kojima Estonija obiluje. Kažu da je to tako jer ova država lako daje vize i dozvole boravka ljudima koji imaju online poslove na daljinu. 

Ja sam imao nešto drugačije iskustvo. Tri puta su me vraćali iz imigracionog zbog onog standardnog “fali ti jedan papir”. Ode priča o najdigitalizovanijoj zemlji u kurac, ako nisi iz EU. Još na šalteru nijesu bili sigurni da li je ta Crna Gora u NATO-u, pa sam bespotrebno ispunjavao neke nebulozne formulare o služenju vojske u drugoj državi. Koju, pretpostavićete lako po mom izgledu, svakako nijesam služio. 

Onda sam se vratio u “domovinu” po taj jedan jebeni papir o neosuđivanosti, da bih ga potom morao izvaditi, ovjeriti i pečatirati na tri različita mjesta. Naravno, kad se službenici smiluju da uopšte budu u kancelariji. Sjetio sam se da sam, ipak, prema Estoniji prestrog. Ona je, na kraju krajeva, po mom iskustvu radikalno bolja kako od balkanskih državica, tako i od “pravih evropskih zemalja”. U njoj se ne osjećam kao građanin drugog reda i treće klase. Za razliku od “pravih evropskih zemalja” u kojima su došljaci kategorično podijeljeni.

U njima postoji pet klasa migranata: expat I, expat II, expat III, migrant, izbjeglica.

Expat I su investitori, preduzetnici i direktori startupova.

Expat II su digitalni nomadi, hipsteri iz Holandije, UK-a i Njemačke koji su se uželjeli mira. 

Expat III su visoko obrazovani Balkanci, Istočnoevropljani, akademici i strani studenti; 

migranti su Ukrajinci koji su pobjegli od rata; a izbjeglice tamnoputi ljudi koji su isto pobjegli od nešto drugačijeg rata i/ili nemaštine. 

Od ovih posljednjih se po Evropi i Americi zahtijevaju nadljudske sposobnosti da bi bili priznati među ljudskom rasom na Globalnom sjeveru. Ako ne spasiš bebu koja pada sa 10. sprata Spiderman sposobnostima – oprosti, brate – onda si samo potencijalni silovatelj naših (!) žena, sestara i majki. Ili, u boljem slučaju, koljač naših dobrih momaka, koji bi u drugom kontekstu bili samo nasilnici i “klošari”. Kao što znamo, i Crna Gora je radosno prigrlila te antimigrantske trendove i reprodukovala hostilnu stvarnost za one koji se ne uklapaju u kalup naše vjere, boje kože i nacije. Pitajte Turke i Azere kojima su spaljene radnje.

U Talinu mi niko ispod prozora nije skandirao o ubijanju i protjerivanju, tako da se ne mogu požalit. Prema svim parametrima su me lijepo primili, za razliku od “vrele” dobrodošlice koju su migranti dobili kod nas.

Isključivo sam iz medija saznao o velikoj zabrinutost imigracijom desničarskih partija Estonije. Znoje se zbog onih Marokanaca koji su jurišali u afrički dio Španije, iako su se skoro svi vratili doma sjutradan. 

Na radiju, kažu mi prijatelji koji pričaju ovaj komplikovan jezik, je neki estonski Milan Knežević kukao kako će ti crni migranti preplaviti Evropu, uključujući Estoniju. Nije se mnogo doticao klimatske krize koja će zbog požara i poplava uništiti dio svijeta koji će morati tražiti utočište drugdje – jer u nju ne vjeruje. Ali je brinuo o smanjenju broja populacije i praznom prostoru koji se širi Estonijom poput magle. Nije vidio nikakve korelacija između “problema” i rješenja. Tako to biva sa vladajućom klasom, desničari su isti đe god da se okreneš od Mediterana do Baltika: siju mržnju, šire strah i izmišljaju neprijatelje.

Ne samo da se od migranata moraju kreirat nepostojeći problemi, već se i sami migranti izmišljaju u svrhu političkih kampanja. Iako je migracija jedna od glavnih tema predstojećih izbora, ovdje nijesam vidio mnogo tamnoputih ljudi, the migranata. Izgleda da desnica preferira dosadnu tradicionalnu prehranu: majonez i krompir. Bez odstupanja, molim. Makar ne onih uočljivih. Ako su uočljive onda si migrant, ako nijesu – onda si expat, pa možeš proć.

Migranta od expata dijeli isključivo to koliko je njegov dolazak poželjan konzervativcima koji su već unutra. Prvi „uzima poslove“, drugi „donosi talenat“. Jedan je avanturista koji istražuje svijet, drugi ekonomski migrant koji je trebalo da ostane kući. Jedan ima *relocation*, drugi *deportation*. Granica između njih nije državna, nego klasna i rasna.

Ja sam, gdje god da odem, expat. Bilo u ledenu Estoniju sa toplom dobrodošlicom, ili ranije u topliju Njemačku sa nešto hladnijom dobrodošlicom – svakako prolazim. Ne jer sam manje migrant od Sirijca ili Marokanca, nego zato što imam dovoljno pogrešnu boju pasoša da čekam na šalteru, ali dovoljno pravu boju kože, obrazovanje i posao da poslije tog šaltera mogu da se vratim u univerzitetsku kancelariju. Sistem me malo jebe, ali me ne smatra prijetnjom. To je evropska verzija jednakosti.

Tužna, paradoksalna stvarnost se ogleda u tome što desnica paniči da će kontinet kojem ubrzo prijeti nagli pad populacije preplaviti oni drugačiji, kojih gotovo da nema, ignorišući stvarne probleme klimatske krize, koja će dovesti do proizvodnje ljudi koji će morati da bježe. Oni sigurno neće imati luksuz da migraciju romantizuju kao ja na početku ovog teksta. Njima novi grad neće biti nekoliko mjeseci uzbudljivih ulica, čudnog jezika i projekcije francuske teorije na ljude u kafiću. Biće mjesto na kojem moraju dokazivati da zaslužuju da postoje.

Ja sam, srećom, dokaz Staroj dami već priložio. Diploma, ugovor o radu i dovoljno svijetao ten.
Fali još samo jedan papir.


Prvi „uzima poslove“, drugi „donosi talenat“. Jedan je avanturista koji istražuje svijet, drugi ekonomski migrant koji je trebalo da ostane kući. 

Migrant ili expat – zavisi od klasne pripadnosti

Živimo politički trenutak istovremene ekspanzije i kraha jedne imperije. Gledamo live-streamovan genocid u Gazi, posmatramo otmicu predsjednika Venecuele, materijalni interes ratova se više ni ne skriva: Amerika otvoreno priznaje da su u pitanju minerali i fosilna goriva. Maska je pala, oružje već odavno ne zvecka – ono leti dronovima kojima upravlja vještačka inteligencija.

U takvom trenutku, pisati o marginama izgleda gotovo promašeno. Ipak, tamo se formira jedna opasna mutacija: dio ljevice koja spaja neostaljinističku teoriju i neofašističku praksu. Odnosi političkih snaga su dinamični, što nas obavezuje da simultano djelujemo i ka „spolja“ i u svom dvorištu.

Kao i većina ljudi iz Crne Gore, pomno sam pratio sva politička dešavanja u Srbiji. Oduvijek. Takva je valjda sudbina onih koji zavise od dešavanja u hegemonim strukturama. Zbog toga valjda čitava planeta posmatra predsjedničke izbore u Americi. Amerika, međutim, nije jedina imperijalistička sila. Tu su i druge, lokalne, manje imperije. Na našu žalost, nama je zapala uloga podređenosti ne samo američkoj, nego i velikosrpskoj. Ona, isto tako, posjeduje svoje političare, kreira koalicije, utiče na izborne rezultate, koristi crkvu kao agenta moći, ima aktivno prisustvo svojih tajnih službi i angažuje batinaše. 

Prema mom iskustvu, javnost u Srbiji ne zna maltene ništa o Crnoj Gori, sem nekoliko stavki o Milu i o litijašima. Mi smo, nasuprot tome, osuđeni da budemo analitičari svake partije, pokreta i pojedinca koji se bavi politikom u Srbiji. Praktično ne znam osobu koja se na političkom spektru nalazi lijevo od centra, a da nije zakucana pred TV-om prilikom svakog većeg protesta. Ne samo jer znamo da će nam dešavanja u Beogradu dijelom krojiti sudbinu, već i zato što se istinski solidarišemo sa potlačenima.

Crna Gora nema organizovanu ljevicu, dok Srbija ima više organizacija i istaknutih pojedinaca koji su prisutni po terenu, društvenim mrežama i medijima. Godinama su već moje oči uprte u njih, po raznim kutcima interneta. Neke posmatram sa divljenjem, a neke sa gnušanjem. Pokušavao sam dugo vremena da skrećem pogled sa stvari koje bih sa prezirom posmatrao da se dešavaju bilo gdje. Počevši od nacionalizma, žmurenja na ratnu agresiju (u kojoj je i CG sa Srbijom učestvovala), pa sve do nipodaštavanja rasta desnice, klerikalizma i istorijskog revizionizma. Shvatam da se stvari dešavaju u kontekstu društva koje je dominantno nacionalističko. Ali sa ovim pojavama se ne pregovara. Njima se ne podilazi – kao što to rade određene grupe koje sebe nazivaju ljevičarskim. Sa njima se radikalno raskršta.
Ćutanjem na ove prakse ljevica dozvoljava da bizarni mutanti u njeno ime zauzimaju javni prostor, ali i da daju municiju glupim i nenaučnim teorijama o potkovici gdje se „dva ekstrema“ sastaju i kreiraju „dva totalitarizma“. 

Uprkos tome, izostaju kritike onih koji se kite crvenim perjem dok lepršaju krilima šovinizma. Dio ljevičara se boji da će biti otpisani ako kritikuju ovakve pojave na „svom“ dijelu političkog spektra, prozivani da ulaze u „nepotrebne frakcijske sukobe“ ili cancelovani da uopšte nijesu ljevičari – već liberali. Iako ih niko nije pitao o odnosu prema privatnom vlasništvu i metodama kako da do kolektivizacije istog dođemo. Lijepljenje etikete „liberala“ drugim ljevičarima je vid prigodne diskvalifikacije kojoj pribjegavaju neostaljinisti, u pauzama bivanja korisnih idiota fašizma.

Da se ovaj tekst ne bi pretvorio u kritiku marksizma iz anarhističkog ugla, pokušaću da se zadržim na njihovim teorijskim nekonzistentnostima, kao i na kritici političke prakse samih četnolevičara/tenkijevaca/neostaljinista – što su različiti termini za šoviniste koji se koriste lijevom retorikom. Likovi koji su se skrivali ispred WC-a po ljevičarskim konferencijama, aktivističkim događajima i kampovima – sada su zasjali na *mainstream* nebu aktivističke ljevice. 

Formulu za ideološku pripadnost bruse putem autora poput Rockhilla, Prashada, Losurda i nedavno upokojenog Parentija; čija smrt me i podstakla da pišem o ovom fenomenu. Upravo on je jedan od najreprezentativnijih primjera ove političke vrste. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/88282cd6-1340-4066-a992-1b966c1aaae2)
Parenti, foto: counterview.net {.caption}

Michael Parenti je bio toliko dosljedan fundamentalnim postulatima ove ideologije da je sve vlade koje su Sjedinjene Američke Države u nekom trenutku vidjele kao neprijateljske, smatrao socijalističkim, a ratne zločince *antiimperijalistima*. Na lokalnom primjeru, ta logika izgleda ovako: Parenti je napisao knjigu o Jugoslaviji, čiji je predgovor napisao lično Slobodan Milošević. Za istog je vjerovao da je vrli protivnik „Zapada“ (što ga po toj logici automatski svrstava u *good guys*), antiimperijalista i socijalista. U tome je zanemario Miloševićeve privatizacione poduhvate, a zločine učinjene zarad ostvarivanja ciljeva Velike Srbije nazvao prenaglašenim. Išao je toliko daleko da je govorio da su javno dostupni podaci o žrtvama u stvari vid demonizacije Srba da bi se u Jugoslaviji uništio komunizam. Poricao je genocid u Srebrenici i pisao o tome kako ta silna tijela niko nije vidio. U krajnjem, bio je *predsjednik* Međunarodnog komiteta za odbranu prava Slobodana Miloševića.

Mnoge ličnosti sa lijeve scene su mu prije nekoliko dana na društvenim mrežama odale počast kao velikom borcu protiv kapitalizma, imperijalizma i američke hegemonije. 
No, nemam za cilj da polemišem sa mrtvim čovjekom, već želim da ukažem na širu ideološku kategoriju koju je on predstavljao, disecirajući pojedinačne elemente. 

**Kampizam**

Svaka država, čak i „antiimperijalistička“, reprodukuje hijerarhije, centralizam, nasilje i autoritarne obrasce. Jednom kada kapital buržoazije dođe do adekvatnog stepena razvoja – i sama država postaje imperijalistička. Nije to nikakvo pitanje univerzalnog dobra protiv univerzalnog zla, već strukturalna pozicija *država centra* protiv onih na *periferiji* – i ekstrakcije kapitala iz njih. Kada se negdje normalizuje ultra-nacionalizam, mizoginija i homofobija, ili se uvedu primjese teokratije: to onda prelazi na skroz drugi nivo brutalnosti, kako prema „sopstvenim“ građanima, tako i prema zemljama u okruženju.

Ukoliko su neke države u toj postavci stvari na periferiji, one nijesu nužno progresivni emancipatori i nosioci borbe protiv kapitalizma. One imaju svoju vladajuću klasu koja parazitira na krvi njihovog proletarijata – jednako kao što države centra (odnosno njihova buržoazija) parazitira na krvi država periferije (odnosno njihove radničke klase). Navodi u zagradama su u ovom objašnjenju ključni: jer ako klasnu analizu zamijenimo geopolitičkim naočarima, dolazimo u polje navijanja, a ne politike. Stvaraju se kampovi dobrih država koje se bore protiv zlih - čime dolazimo do [*idiotske verzije*](https://theanarchistlibrary.org/library/anti-imperialism-of-the-idiots-how-western-campists-and-tankies-align-with-the-axis-of-resistan) „[*antiimperijalizma*](https://theanarchistlibrary.org/library/anti-imperialism-of-the-idiots-how-western-campists-and-tankies-align-with-the-axis-of-resistan)“.

**Kampizam nije antiimperijalizam**

[Kampizam](https://newleftreview.org/sidecar/posts/a-global-war-regime) ne znači da neko, eto, ima stavove o geopolitici i bavi se analizom iste. Kampizam je metoda političkog prosuđivanja koja teži prečicama u razmišljanju. Prečice kreiraju obrasce koji se primjenjuju za svaki mogući konflikt ili čak bilo koju situaciju. „Analiza“ se tada svodi na „s kim si“ i „protiv koga si“ – pa ću ti reć sve što trebaš da znaš o sebi. Takva pozicija u potpunosti zanemaruje klasnu opresiju, društvenu dominaciju i emancipatorski potencijal odozdo. 

„Antiimperijalizam“ postaje ideologija, identitet sam za sebe, a ne sredstvo borbe ili teorijski alat. Sa takvim naočarima je lako prenebjegnuti ne samo ružne stvari kod lokalnih konteksta, već i dobre – poput praksi samoorganizovanog otpora i samoupravljanja na lokalu. Svaka pobuna u ovim kuvanim glavama biva režirana od strane CIA, MI6 i Mossada.

U tom procesu, zaboravlja se sržna nit ljevice – internacionalizam i solidarnost sa svjetskim proleterijatom; a ostaje samo navijački državotvorni „antiimperijalizam“.

Na taj način crveni šešeljevci vide Putina kao *antiimperijalistu* koji se bori protiv dekadentnog „Zapada“. Neki otvoreno navijaju da on treba da samelje [Ukrajinu](https://theanarchistlibrary.org/library/evasions-on-the-left-over-ukraine), koju vide samo kao „Zapadnog“ proksija. Drugi u ime „mira”, traže isključivo od Ukrajinaca da spuste oružje i predaju se. *Jer ni jedna kapitalistička tvorevina nije vrijedna ljudskog života*. Zanimljivo je da kada se govori o nekim drugim konfliktima (Palestina, Sirija, nekada Vijetnam), ovim ljevičarima je itekako jasno da to znači trijumf agresora. Tada se pozivaju na dijalektički materijalizam i razumijevanje da se pad kapitalizma dešava kroz kontradikcije, da ne možemo samo gledati sa visine i govoriti o krajnjem cilju dok se dešava konkretna opresija. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b60dc6f4-e035-41d6-aeae-9a47a7bb7271)
Ilustracija: Rafaela Gaspar{.caption}

Primjera radi, svako ko je bazično teorijski potkovan zna da su rod, rasa i nacija konstrukti. To ne znači da ćemo dok se dešavaju opresije po tim osnovama (od strane ljudi koji vjeruju u esenciju istih) sjedati po strani i govoriti da su u pitanju socijalni konstrukti koji nemaju materijalnu bazu. Dio tenkijevaca ovo donekle shvata. Kada se međutim radi o Rusiji ili drugim zemljama koje pripadaju „antiimperijalističkom kampu“ – pravo na odbranu i pravičan mir postaje „ratno huškanje“.

Jedna od ključnih stvari je da kampizam ne podrazumijeva samo binarno gledište geopolitike, već seljenje geopolitike u sva druga područja borbe. 

Ukazivanje na velikosrpski šovinizam postaje „skretanje teme sa imperijalizma“, a opresija prema manjinama „reakcija naroda zbog nametanja identitetskih politika Zapada“. Zanemaruju se lokalni kapitalisti, militarizacija društva, etno-nacionalizam prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima, mizoginija, kao i radikalne forme klerikalizma koje se diktiraju sa vrha Srpske pravoslavne crkve. A upravo SPC nije samo tamo *neka vjerska institucija*, već politička formacija koja se uvukla u sve pore društva u Srbiji i u okolnim zemljama. 
No, to ovi „ljevičari“ ne vide. Iako se predstavljaju kao socijalisti/komunisti, primarni objekti kojima pripisuju djelovanje su države i blokovi, ne klase, pokreti, sindikati ili zajednice. Zvuče mi kao RT Balkan televizija koja je u ChatGPT ubacila prompt da se umjesto fašističkog jezika iskoristi marksistički. 

**Tenkijevci**

Tenkijevci je pežorativan termin koji je nastao sredinom prošlog vijeka, da bi se označili komunisti koji su podržali ulazak sovjetskih tenkova u Mađarsku radi supresije tamošnjih protesta. Akcija Sovjetskog Saveza je za posljedicu imala ubijanje ili ranjavanje hiljada ljudi, dok je prema zvaničnim navodima skoro 200 hiljada Mađara pobjeglo iz zemlje. Pripadnici Komunističke partije Velike Britanije su, sa sigurne udaljenosti, u akciji navijali za tenkove protiv naroda. Otud i termin tankie ljevičara, koji su suštinski proponenti kampizma.

Ovaj pojam danas označava autoritarnu ljevicu koja podržava opresiju radničke klase ako se ona radi u ime „antiimperijalizma“. Čak je i sam nominalni socijalizam postao periferan u ovoj ideološkoj borbi, jer tenkijevci podržavaju režime koji sa socijalizmom nemaju nikakve veze (poput ruskog, iranskog ili bjeloruskog).

![](https://cms.normalizuj.me/assets/eb7e05ef-dd2c-4582-8f67-19b33f551f78)

U zemljama poput Srbije, tenkijevci ne vide problem rehabilitacije četništva, lokalne desnice, ogromnog rasta klerikalizma, podivljalog poluperifernog kapitalizma – oni čitavu svoju borbu svode na lijeve liberale, NGO aktiviste i druge eksponente CIA-e. Naravno, bilo bi apsurdno tvrditi da imperijalističke tajne službe nijesu duboko umiješale prste u zemljama koje su u njihovoj interesnoj sferi, ali se unutar ovih krugova to često prenaglašava i prelazi u „*witch hunt*“ traženja *stranih plaćenika*. Nešto kao šešeljevci, samo u crvenim oblandama.

**Trećesvijetaši**

Postoji podgrupa četnolevice koja je pritom [trećesvijetaška](https://encyclopedia.pub/entry/34652). Oni, iz nekog razloga, smatraju Srbiju dijelom potlačenih kolonijalizovanih zemalja Globalnog juga. Ne mare za analize političke ekonomije, genocide, aparthejd, ekstraktivizam, robovlasništvo i sve drugo što je pratilo afričke i zemlje Latinske Amerike – njima je sve to isto – odnos kolonijalista Južne Afrike je isti kao Amera prema Srbiji. Dodatno začine tezu svojim shvatanjem ratova koje počinje tik prilikom bombardovanja 1999. godine. 

Da budemo načisto, naravno da SAD izvlači kapital iz Srbije, kao i iz većine drugih zemalja. Ali izjednačavati zemlje poluperiferije sa (dubokom) periferijom je, čak iz etatističke prizme krajnje neozbiljno.

Kao da su čitavu ideologiju spakovali u par minuta Vučićevog govora na sjednici u UN-a prilikom izglasavanja Rezolucije o Srebrenici. Znate onu njegovu idiotsku retoriku „Vi moćni nas male zlostavljate, ali mi se ne damo“. Pritom misli na istinu o počinjenom genocidu, a „maltretiraju” ga oni s kojima je vjerovatno u pauzama finalizovao dilove oko masovne privatizacije (Generalštaba?) i prodaje oružja.

Ali ta priča očigledno ima svoju publiku. Ne mislim na zombi SKOJevce, nego na državne čelnike, i dio stanovnika, Globalnog juga. Njima se nije teško identifikovati sa tom pričom – tzv. Zapad ih je uz pridike pljačkao, ubijao, bombardovao, a neokolonijalne prakse se nastavljaju i dan danas.

Onome ko ne zna skoriju istoriju ovog podneblja, teže je da shvati da je zemljama bivše Jugoslavije Srbija postala ono što je njima NATO i kolonizatorska čizma. Agresor, ratni profiter, sveprisutni Veliki brat koji se miješa u unutrašnje stvari, svojata teritorije i postavlja marionetske vlade. 

**Repovitost (tailism)**

Repovitost je sklonost nekih aktivista da se, poput repa, vuku za *najreakcionarnijim** stavovima masa (*reakcionarstvo - očuvanje ili restauriranje prevaziđenih društvenih odnosa*). Ovi dijelovi ljevice edukaciju, organizovanost i zajedničku emancipaciju kroz borbu vide kao „elitizam“ – jer je potrebno pratiti samo ono što „radnička klasa već misli“. 

Istorijski gledano, Komunistička partija Jugoslavije, u periodu između dva rata, se nije samo prepustila dominantnim strujanjima i ideološkim obrascima koje je kreirala monarhija. Aktivno su učestvovali u opismenjavanju i zajedničkoj edukaciji narodnih masa. Distribuirali su ilegalnu i poluilegalnu štampu, organizovali radničke večernje škole, kurseve unutar sindikata, bavili se kulturnim radom kroz radnička kulturna društva, kao i radili na opismenjivanju žena i šire populacije. Pitanje je na kojoj bi strani radništvo bilo 1941. godine da toga nije bilo.
Repovitost ne samo da potcjenjuje radništvo igrajući na najniže strasti i porive kapitalističkog društva u njegovoj poznoj fazi; ostavlja prostor reformistima (bilo liberalima, bilo različitim formama neofašista) da održe privatno vlasništvo; već i marginalizovane grupe ostavlja na milost i nemilost ishoda različitih političkih borbi. U tom procesu se „zaboravlja“ da radničku klasu čine ljudi svih rodova, seksualnih orijentacija, rasa i etničkih pripadnosti. Te borbe su direktno i neposredno povezane sa njima i njihovim životima.

**Vulgarni materijalizam**

Da bi praksa imala svoje „utemeljenje“, potrebno je uviti je u teorijske listove, pa se povremeno pozvati na naučni autoritet. U ovom slučaju, u pitanju je izvitoperena teza o [istorijskom materijalizmu](https://en.wikipedia.org/wiki/Vulgar_Marxism).

Vulgarni materijalizam promoviše ideju da je sve osim klasnog pitanja liberalno skretanje, „idealizam“ ili „kulturni relativizam“. Posrijedi je zlonamjerno ili površno čitanje teorije i shvatanje *dijalektičke* forme materijalizma. Neostaljinisti, kada im to odgovara, posežu za pričom da jedino materija i postoji – da su sve ideje, filozofska razmatranja i refleksije *liberalština*. 
Potpuno zanemaruju da je kapitalizam političko-ontološki projekat, ne samo ekonomski. On proizvodi *značenja*, *subjektivnosti* i *normativne obrasce* na osnovu kojih ljudi dalje djeluju u materijalnoj stvarnosti. Nacija jeste ideja, ali to ne znači da vas neko neće maltretirati, silovati, u krajnjem i ubiti, jer vjeruje da to zaslužujete na osnovu pripadnosti toj naciji. Sam *začetak* te ideje (ne nužno kod same individue koliko kod izvora ideološke hegemonije)  je zasnovan na materijalnoj osnovi i kontroli sredstava prozivodnje, ali to ove ideje ne čini manje ubojitim. 

**Oni upropaštavaju naš san**

U predstavi [Marx u Sohou](https://www.youtube.com/watch?v=Eduu6YJggZc), Karl pita suprugu Jenny: „Znaš li čega se najviše bojim?”
Na šta mu ona odgovara kontra pitanjem:  „Da radnička revolucija nikada neće doći?”
„Ne”, odgovara Marx, „nego da hoće doći i da će je preuzeti ljudi poput Piepera – laskavci kad nijesu na vlasti, nasilnici i hvalisavci kada drže vlast. Oni će govoriti u ime proletarijata i tumačiti moje ideje svijetu. Sve će biti učinjeno u ime komunizma, odgađajući za sto godina komunizam slobode. Oni će upropastiti naš prekrasan san i trebat će još jedna revolucija, možda dvije ili tri, da to isprave. To je ono čega se bojim.”

Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti. Šetaće sa Šešeljem predvodeći „pobunu naroda“, dok na profilnoj slici na Facebooku drže srp i čekić, nadobudni u svojoj (oksi)moronskoj formi marksističkog powerslavlja.

Da parafraziram [Kropotkinovu](https://anarhisticka-biblioteka.net/library/petar-kropotkin-diktature-i-revolucionarni-rezimi) kritiku marksizma i adaptiram je kao kritiku četnolevice - *iako se nazivaju socijalistima, ono o čemu oni sanjaju u dubini svog srca, ali nemaju hrabrosti da to otvoreno kažu, nešto je sasvim drugo. To je uspostavljanje jednog nacionalističkog režima sa izvijesnim oblicima podržavljenja. U tome ima nešto od Ćosićevih ideala i ideala nekog skorojevića koji sanja da bi jednom mogao postati predsjednik Rusije. To je jedan već unaprijed napravljeni kompromis između težnji mase stvarnih socijalista i težnji buržoazije. Oni bi, molim lijepo, zaista željeli komunizam, ali nemaju hrabrosti da krenu tim putem; i tako se on pomjera za sljedeće vijekove a još prije nego što je došlo do borbe, sa neprijateljem je sklopljen sporazum*.

Ljevica koja opravdava šovinizam i kojoj je „geopolitika“ važnija od slobode nije ljevica. Tu više nema zablude. Svjesno su izabrali stranu. I ta strana nije naša.


Ljevica koja opravdava šovinizam i kojoj je „geopolitika“ važnija od slobode nije ljevica. Tu više nema zablude. Svjesno su izabrali stranu. I ta strana nije naša.

lijeva skretanja

Četnolevica i Šešeljevi svjedoci

Izašao je dugo očekivani DC-jev blokbaster – novi Superman. Radnja filma se fokusira na planiranu invaziju koju Boravija planira da izvede nad Jarhanpurom. Imena navedenih država su izmišljena za potrebe filma.

Boravija je blizak saveznik Amerike, u kojoj konce iz sjenke vuče milijarder Lex Luthor, dok je Jarhanpur tradicionalno neprijatelj SAD-a, sa nacijom koja se guši u siromaštvu i civilnim stanovništvom pod rizikom izumiranja. Lex Luthor je, u dogovoru sa boravijskim predsjednikom Vasilom Ghurkosom, izvezao 80 milijardi dolara vrijednog oružja toj zemlji i čekao da sukob započne. Kasnije, pak, saznajemo da je od te svote novca mnogo značajnija teritorija koju Luthor treba da dobije kao čin „podjele plijena“ nakon izvršenog genocida nad Jarhanpurcima.

Dobro opremljena vojska, sponzorisana od strane američkog milijardera, krenula je na civilno stanovništvo zatočeno iza ograde. Predsjednik Boravije putem razglasa izgovara da Boravijci ne mogu biti mirni sve dok ulice ne budu preplavljene krvlju svakog Jarhanpurca.
Ali ovo nije tekst o zamišljenim konfliktima. Niti je Superman film o Boraviji i Jarhanpuru.
U pitanju je hrabri čin reditelja da ratove kritikuje u trenutku kada se oni događaju, a ne decenijama nakon – kada je to Holivudu prihvatljivo. Aluzije na Gazu su više nego očigledne.
Toliko očigledne da ridikulizacija (npr. selfiranje pored ubijanja), kao i hiperbola (globalna zavjera potpomognuta bogatstvom i propagandom) nemaju svoju umjetničku vrijednost. Već živimo u najgorem od svih svjetova, ne trebaju nam izmišljeni. U svijetu u kojem Izrael bombarduje punktove za humanitarnu pomoć, ukida pristup hrani Palestincima i izgladnjivanjem ubija djecu, za koju tvrde da bi svi do jednog postali divlji teroristi željni ubijanja Jevreja. Porodice su ubijane dok su stajale u redu za vreću brašna. Kolone gladnih gađane su ciljano kao „strateške prijetnje“. Gaza je suočena s najgorom glađu u modernoj istoriji, a UN upozorava da desetine hiljada djece umire jer je Izrael blokirao dovoz hrane i medicinske pomoći. Glad je pretvorena u oružje rata.

Izraelska vojska koristi i sisteme biometrijskog nadzora za katalogizaciju svakog Palestinca, dok dronovi autonomno skeniraju zgrade i napadaju na osnovu vjerovatnoće da se unutra nalazi „neprijatelj“. Algoritamski genocid – ubijanje po statistici.

Sve pod plaštom investicija, raspodjele imovine etnički čistog prostora i gradnje ekskluzivnih rizortova na krvi i kostima nedonoščadi. Govorili o Trumpu i Netanyahuu ili Luthoru i Vasilu, nije bitno – granica horor fikcije i horor stvarnosti se briše.

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao film… I čitavo vrijeme sam se meškoljio po stolici i nadao se da će kraj biti srećan. Više nego ikad sam želio da pobjede dobri momci. Kao da će to pomoći Palestini i mojoj savjesti, koja mi nagriza mozak što sjedim u bioskopu dok umiru djeca.
Kraj filma je došao – konflikt je spriječen, vojnik nije ubio golorukog mladića koji je držao palicu sa zastavom Supermana, Luthor je uhapšen, otkrilo se da su uvriježena mišljenja kreirali majmuni-botovi na društvenim mrežama, a mediji su izjavili da su cijelo vrijeme bili obmanjivani.

Ali u stvarnosti nema happy enda. Na podignutu zastavu Supermana, nema niko da doleti i spasi stvar. Tzv. međunarodna zajednica ćuti. Izraelske bombe, sponzorisane novcem poreskih obveznika Amerike i Evrope, i dalje ruše zgrade i živote. PreCrna Gora se tome [priključila](https://rtcg.me/vijesti/ekonomija/738926/crna-gora-odobrila-izvoz-vojne-opreme-izraelu-posao-stopiran-zbog-turskog-embarga.html). Panta rei, a mi plivamo u krvi.

Nema otkrivanja zavjere, nema obraćenja savjesti ni srećnog raspleta.

Umjesto hapšenja zlikovaca, nagrađuju ih novim milijardama dolara vojne pomoći. Umjesto priznanja zločina, dobili smo PR mašineriju koja svaku bombu pretvara u „legitimnu odbranu“, a svaki masakr u „kolateralnu štetu“. Nema medija koji priznaju da su lagali – naprotiv, oni i dalje ponavljaju narative koje im isporučuju glasnogovornici vojske. I nema heroja: samo algoritmi koji računaju vjerovatnoće, birokrate koje potpisuju dozvole za smrt i svijet koji skroluje videe influensera na TikToku… Ili pak u bioskopu gleda Supermana. Svi su vidjeli što se sprema, ali nisu uradili ništa da spriječe genocid.

Palestinci se mole Bogu, ali ukoliko on postoji – moraće da ih moli da mu oproste. Gaza je sravljena do temelja.

Kraj projekcije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/PRJia6v6mf4?si=19NGiRGze3WAhicd" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe> 

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao Supermana

Prije par sedmica sam sa najboljim neljudskim prijateljem, psom Leom, otišao na večernju šetnju Zagoričem. Naišli smo na grupu tinejdžera koja je bila opremljena maltene “ratnom opremom”. Mislim da su mi nešto u prolazu dobacili, ali sam bio previše udubljen u svoje misli da bi čuo što. Nisam ni bio siguran da li je bilo meni upućeno, pa sam samo prošao.

Samo dva dana kasnije, vidio sam prilog u kojem se govori o maloljetnim delikventima sa Zagoriča koji se okupljaju da bi organizovali grupne tuče i snimali ih za TikTok. Možda sam uspješno izbjegao bejzbolku u glavu ili šutiranje po podu. Vjerujem da se možemo složiti da bi bilo otužno da me je, na pragu mojih tridesetih, izbila grupa klinaca. A još patetičnije bi bilo da su me *išklepali* radi nekog TikTok *challengea*. 

Šalu na stranu, mi ni nismo toliko daleko. Kao što njih puca pubertet, tako i mene puca kriza kasnih dvadesetih. U moru kriza, ljude samo zapljuskuju talasi sa novim značenjima i nazivima. Iz krize se ne izlazi, ona se samo transformiše. Elem, pošto smo neđe na sličnom: ne znamo skoro pa ništa o sopstvenom identitetu, preispitujemo odnose, (buduću) karijeru i mjesto stanovanja –  vjerujem da je u neku ruku lakše da ja o ovome pišem nego neki bumer.
Makar ja ne mogu prosipati onu priču da je u “moje pero” sve bilo drugačije, niti je moguće da se upustim u dosadno moralisanje prošlog vremena. 

Jer na koncu, i moja generacija je svašta radila. Nismo baš glumili mafiju i organizovali tuče sa rekvizitima, ali “bože moj” – ko sam ja da im sudim. Nismo bili cvjećke. To su standardne (post)tranzicione priče radničke klase na urbanoj periferiji. Besparica piše nove *real life* sezone *The Wire*. A onda – paf! Probudiš se jednog jutra, ustaneš da se umiješ, i u ogledalu ugledaš lika koji više nije šesnaestogodišnjak. Za to te niko nije pripremio. Niko ti nije rekao kad je tačno počeo “odrastao život” i kad je prije ta adolescencija prošla.

Roditelji stare, drugovi se sele i zasnivaju porodice, primjećuješ da ti pas teže hoda, a život te pritiska tenzijom da si odavno trebao odlučiti “šta ćeš da budeš kad porasteš”. Ono što je nekad bilo redovno blejanje kroz komšiluk, sad se svelo na polupijanu nostalgičnu šetnju koju opališ s nekim od bliskih drugova kad se zateknete u istom gradu. Što se više trudiš da zadržiš i usporiš sate, to ti oni brže izmiču. Tu vrstu temporalnosti ne možeš baš da dokučiš dok ti se ne desi, a tad najčešće bude prekasno. 

Vjerujem da je upravo u protoku vremena zajeb koji dovodi do (re)produkcije jednog tipa nasilja.
Franco Bifo Berardi je kazao da je mit o budućnosti mrtav. Neđe krajem XX vijeka, tik pred rođenje klinaca iz teksta, naša kolektivna mašta se urušila, a s njom i ideja o boljem sjutra vođena napretkom, tehnologijom i političkom revolucijom.

Berardi tvrdi da je budućnost otkazana –  ne u bukvalnom smislu protoka vremena, već u simboličkom i afektivnom domenu. Vjerovanje u utopijsku budućnost zamijenjeno je nesigurnošću, anksioznošću i stagnacijom. „Budućnost“ kao kulturni i politički horizont više nije vjerodostojna.

No, kad Bifo piše o tome da je nestala ideja napretka, on ne misli samo na velike priče – revolucije i ideologije. Nestala je i mala, lična budućnost. Ostaje samo beskonačno *sada* koje se ponavlja. Tehnologija rastvara naš osjećaj vremena –  nema više razlike između rada i života, dana i noći. 

Paradoksalno, “maloljetni delikventi”, kako ih mediji nazivaju, kroz svoj TikTok fazon “mafijanja” postaju mladi kognitivni radnici. *Child labour* koji se ni ne percipira kao takav. Oni svojim nasiljem, za kojeg misle da je buntovno, osim što nanose fizičke i psihičke povrede vršnjacima, ne donose ništa drugo no profit tehnološkim koorporacijama. Svaki *like*, *view* i *share* samo povećava dionice kapitalističke korporacije.

Ovo nije samo "fizički" rad na fabričkoj traci, već semiokapitalizam, u kojem rad podrazumijeva iscrpljivanje znakova, informacija i emocija. Ali i tu nastaje alijenacija: kognitivni radnici ne pripadaju više sebi, ni zajednici, ni vremenu. Pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. I upravo je to tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem – na tlu otuđenosti i nezadovoljstva, kao simptom generacije kojoj je oduzeta mogućnost da zamisli svijet koji ima smisla. 

Osim alijenacije i ukinute budućnosti, svu priču možemo do sjutra racionalizovati i pronalaziti razloge i izgovore: od društva koje glorifikuje ratne zločince i kriminalce, preko militarizacije, pa do srozavanja ekonomije i smisla.  Ali u nekom trenutku žrtve prelaze granicu razumijevanja i ulaze u zonu zlostavljača. Možda baš onda kad objave video u kojem nekom boksom lome facu ili ga tizerom omamljuju uz osmijehe. 

Jednog dana će se ti tinejdžeri, sa druge strane objektiva, probuditi ispred ogledala iz kojeg pilji lice odraslog čovjeka. Prolaziće im kroz glavu greške koje su pravili prema ljudima, kojih već tada, neće biti tu – zbog samoubistava, zloupotrebe narkotika ili alkohola. Možda će nestati jer su se se “slomili” baš onda kad su ih, kao adolescente, prebili i snimili za TikTok video koji je otišao viralno. Neki će živjeti otkazanu budućnost, dok drugima čak ni ona neće biti dostupna. 
Ali ko će sad o tome da razmišlja… Istovremeno je i prerano i prekasno. Ne razbijajte glavu, neko će vam je već razbiti.

Like, share, comment, subscribe.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Oni pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. To je tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem

zago-reach

Ne razbijajte glavu o budućnosti, neko će vam je već razbiti

Kada čujete termin „strani investitor“ – momentalno se uhvatite za zadnji džep. Ako zakasnite i sekundu, već će vam ukrasti novčanik. Odveć je jasno da je investitor devastator koji nam betonira budućnost zemlje. Još kad se on upari sa Milojkom Spajićem, budite naivni pa pomislite da nije neka prevara. Strani investitori i domaći izdajnici su vjerujem sebi napravili jasnu računicu: investitorima profit, političarima provizija, a građanima beton. 

Premijer je slagao da nema srbijansko državljanstvo, slagao je da neće ponovo zadužiti državu, slagao je da ćemo od Podgorice stići do Budve za 15 minuta, da će stanovi na Veljem brdu biti useljivi 2026. godine. I sad bismo mu trebali vjerovati da u Crnu Goru dolaze investicije vrijedne 35 milijardi eura? 

Kad smo kod laži, pogledajmo na trenutak [program](https://evropasad.com/razvoj-mora-biti-odrziv/) Pokreta „Evropa SAD!“. U njemu piše da se stranka zalaže za najviše ekološke standarde, zaštitu prostora, očuvanje biodiverziteta i transparentnost pri donošenju odluka. U pamfletu, koji potpisuje ova partija, se dalje navodi da prirodni resursi nijesu neiscrpni, te da treba sačuvati vodene resurse, obogatiti šumski potencijal i zaustaviti divlju gradnju. PES će, kažu, poštovati Arhusku konvenciju, zbog koje će putem javnih rasprava, sprovoditi direktne konsultacije sa građanima i stručnom javnošću, u cilju postizanja najkvalitetnijih rješenja.

Uprkos glasačima koji su ga glasali zbog programa, Spajić "silom na sramotu", sa sumnjivim investitorima, iza leđa javnosti, pokreće projekat na Velikoj plaži, jednom od posljednjih očuvanih prirodnih dragulja Crne Gore. Prilikom čega će ruinirati biodiverzitet, oštetiti reljef koji čuva Ulcinj od poplava i erozije, ugroziti migratorske vrste poput čaplje kašikare i garantovati da Veliku plažu možete viđeti samo preko ograde koja simbolizuje aparthejd bogatih. Oni nešto (ne)sretniji će imati pristup kao jeftina radna snaga, da za minimalac čiste klozete i slažu posteljine šeicima.

Vaši roditelji će moći da pate kako nikad nijesu posjetili Sveti Stefan, vi ćete moći da pričate kako vam je, eto, baš skliznulo da nikad ne vidite Mamulu, a vaša đeca će moći da čuju priče kako je nekad bila lijepa Velika plaža dok nijesu došli Arapi da grade zgrade i da je rentiraju na 99 godina.

Spajić je s ponosom kazao da je u pitanju kredibilni investitor. Alabbarovi projektu su, ipak, po pravilu obojani korupcijom. Nailazio je na probleme i u Zagrebu, i u Draču, i u Beogradu, pa i u Indiji, gdje se protiv njega vodi krivični [postupak](https://politiko.al/english/e-tjera/sheiku-i-rames-ne-telashe-policia-indiane-kerkon-deshmine-e-mohamed-alab-i484450) zbog prodavanja fantomskih stanova, čiji je novac preusmjeravao na gradnju drugih projekata. U pitanju je ista osoba koja je gradila Beograd na vodi i Burj Khalifu. Što mene podsjeća na Miju Khalifu, bivšu porno glumicu koja je u javnosti progovorila o užasima te industrije. 

Znate, u oku seljačine (termin koji nema veze sa ruralnim predjelom, već karakternom crtom) seks podrazumijeva ono što on vidi u pornografiji: besramno, bestijalno, plastično i lažno iživljavanje. Isto tako je za seljačinu bogatstvo ono kako zamišlja „ulcinjski Dubai“ na Velikoj plaži: privatni avioni, megajahte, plastični sjaj zgrada napravljenih u staklu, ležaljke i moeti. Ironija leži u tome da običan čovjek ne može niti će ikad moći da se približi takvom iskustvu, može samo da masturbira zamišljajući te prizore izvana. U oba slučaja.

Slavoj Žižek u „The Pervert’s guide to cinema” govori o, kako kaže, tragediji pornografije. On navodi da je prosto nemoguće da su scenaristi porno filmova toliko glupi da pišu idiotske scenarije u kojima muž odlazi na posao, a žena gola dočekuje vodoinstalatera, kojem „plaća“ za obavljen posao seksualnim uslugama. 

Žižek kaže da je to neki vid cenzure od emotivnog involviranja u priču. Da kroz ultra-glupi narativ, uradak koji je namjenjen za fizičku, seksualnu aktivnost – ne dozvoljava emotivno ulaganje gledaoca. Odvojenost fizičkog i emotivnog time postaje tragedija pornografije. 
Iz istog razloga Spajić priča priču o investicijama vrijednim 35 milijardi, od kojih će šatro svi imati dobiti. Toliko velika glupost ne zahtijeva emotivno ulaganje, a samim tim će šarena (p)laža lakše pasti građanima kada ih mentalna slika, formirana na osnovu Spajketovih obećanja, iznevjeri. Ne može premijer da slaže da će se očuvati biodiverzitet, da će tu ostati ptice, da ćete moći i dalje da šetate plažom u sutonu, čekajući zalazak sunca. To su previše „stvarne“ vizualizacije, tako da ne bi legle, kao što se ne bi uklopio ni neki Dormaelov scenario za uvodnu priču porno filma.

Bolje premijer onda da obeća da će od aerodroma, pristaništa za megajahte, Gucci i Vuitton butika – moći da žive dobro svi građani i građanke u Crnoj Gori. Da će i sami uživati u luksuznom resortu. To je teže zamisliti, samim tim su afektivne mogućnosti atrofirane. Kapitalizam funkcioniše po principu kreiranja konzumerističkih želja, za koje ni ne postoji suštinska potreba. Počiva na laži da tlačeni može postati tlačitelj; da jednog dana nećete biti sobar/ica, već šeik. Ali u periodu kasnog kapitalizma, u to više niko ne vjeruje.

Spajić još igra i na kartu toga da prosječan čovjek ne može zamisliti koliko je velika milijarda, a kamoli 35 njih. Primjera radi, Porto Montenegro, Porto Novi i Luštica bay u početnim investicijama ne dostižu cifru od 900 miliona. Cjelokupni projekat Beograda na vodi je koštao 3 milijarde. I to ako uzmemo za ozbiljno cifre koje plasira Aleksandar Vučić. Pritom, grad Beograd od ovog nije vidio skoro pa ništa. Ni Ulcinj ne bi prošao drugačije.

Kada shvatite da je to generalni princip „velikih stranih investicija“, da narodu ne ostane ništa, već da sav profit ubere šaka biznismena i političari koji zbog izdavanja države uzmu svoj procenat – biće to prava tragedija pornografije.

Zato ne čekajte taj dan, nego potpišite [peticiju](https://www.change.org/p/stop-devastaciji-velika-pla%C5%BEa-za-budu%C4%87e-generacije-ne-za-privatne-interese?recruiter=1370456006&recruited_by_id=ec5cc750-1065-11f0-9784-b381fe4528c7&utm_source=share_petition&utm_campaign=starter_onboarding_share_personal&utm_medium=copylink), širite glas i ono što je najbitnije, izađite na ulicu. Poručimo im da Crna Gora nije igračka za bogate, nego dom za ljude.



Spajić još igra i na kartu toga da prosječan čovjek ne može zamisliti koliko je velika milijarda

ulcinj-Dubai

Tragedija pornografije

Ratibor Trivunac je anarhista iz Srbije. Od 2006. do 2009. godine je bio generalni sekretar anarhosindikalističke internacionale. Jedan je od osnivača Anarhosindikalističke Inicijative (ASI). Zbog svojih anarhističkih angažmana, koji bi se mogli okarakterisati kao propaganda dijelom (eng. *propaganda by the deed*), odnosno direktne akcije koja za namjenu ima da utiče na političko mnjenje, je više puta privođen i hapšen. Još 2009. godine je optužen za krivično djelo međunarodnog terorizma, u procesu u kome je nakon 10 godina suđenja u potpunosti oslobođen tih optužbi. 

Sada se bavi antikvarnim poslom i izdavaštvom. Nedavno je pokrenuo i internet emisiju Osmatračnica, kojeg vodi sa Ivanom Zlatićem; gdje komentarišu političke događaje jedan iz anarhističke, drugi iz socijaldemokratske prizme. 

U intervjuu za Normalizuj smo razgovarali o globalnim događajima, lokalnoj politici, ideji i praksi djelovanja iz anarhističkog ugla. 

**Zdravo, druže. Hvala što si prihvatio razgovor za Normalizuj. Dolazak Trumpa na vlast izgleda da dekonstruiše mit o benevolentnoj imperiji. Iz meke moći, SAD počinje da se uzda isključivo u čistu silu. Gdje to vodi samu Ameriku i sve zemlje koje su u nekoj vrsti kolonijalnog položaja naspram nje?**

Prešlo se sa *soft powera* na otvoreni gangsterizam. Ukinut je USAID, ali je ostala čitava gangsterska struktura koja stoji iza toga. Meni je bilo jasno da su sve te strukture ukupno uvek bile gangsterske, ali su imali neke naizgled okej stvari, poput doprinosa u borbi protiv malarije. Što je ipak samo *cover* za imperijalističku politiku. Sada se stvari otvoreno brutalizuju. 

Frakcije vladajućih klasa imaju dva argumenta koji ih dovode u tu poziciju. Prva je potpuno bizarna i nenaučna ideja, izolacionizma – ideja da oni mogu da budu glavni ako se bave samo „sobom“, a ne „ostalima“. U pitanju je potpuni promašaj. Ako hoćeš da kontrolišeš svet moraš da kontrolišeš evroazijsku ploču. Moraš imati vojsku na oba kraja tog dela sveta. Čini se da Trump nema to razumevanje.

Druga stvar je što on ne vidi potrebu za glumatanjem benevalentnosti putem USAID-a i sličnih programa. Te politike su načelno odrađivale neke dobre infrastrukturalne stvari državama, zarad čega su ojačavali modus geopolitičke kontrole. Taj modus se gubi i kreće se u otvorenije sukobe. Primjer toga može biti sastanak sa Zelenskym i brutalni plan za resort u Gazi.
Sada se stvar svodi na Evropu. I strah me je da će u Evropi se javiti problem evropskog nacionalizma. Ako je nešto nadnacionalno nije nužno antinacionalističko. Evropski nacionalizam, kao i svaki nacionalizam, u početku glumata emancipatorsku ulogu, jer pruža šablon da nije u pitanju forma država-nacija, već koalicija različitih država.

Politički čelnici će istovremeno koristiti kartu podrške Izraelu da javnosti pokažu kako šatro nisu fašisti. U stilu: „Kako sam ja fašista, kad podržavam Izrael?“. AfD, Marin Le Pen i tu desničarsku ekipu je podržala Jevrejska zajednica. Izraelska uloga nije samo odvratna što se tiče Palestinaca, već i na globalnom nivou nude svoju zastavu kao plašt kojim se fašiste ogrnu da kažu da ne mogu biti fašisti kad vole Jevreje. To je dodatni razlog zbog koga je Izrael izgubio bilo kakav legitimitet za svoje postojanje i zbog čega će rješenje bliskoistočnog pitanja nužno podrazumevati nestanak Izraela u formi u kojoj postoji danas. 

U svemu tome, ja se samo nadam da Evropa nije u stanju da napravi vojne strukture, jer su to najave novih ratova. 

**Pored Amerike i Evrope, gdje u priču tačno ulazi panslovenstvo i model Ruskog mira? I kakva je uloga Kine, kao još jedne svjetske sile?**

Rusija je hegemonistička sila koju predvodi beskrupulozna konzervativna klika koja pokušva silom da dobije ravnopravnu poziciju u globalnom kapitalističkom poretku eksploatacije i smrti. I iako ona ne ispunjava sve uslove za to da bi naučno bila klasifikovana kao imperijalistička, kao i u slučaju Prvog svetskog rata, ona igra ulogu imperijalističke sile. Putin je, po mom mišljenju, čovek kompromisa koji je nateran u rat proširivanjem NATO-a i nedozoljavanjem zapadnih imperijalista da njegovoj gansterskoj zajednici tajkuna obezbedi "fer" uslove za komadanje i eksploatisanje masa. Čim se privid takve situacije stvori verujem da će se Putin okrenuti Zapadu u borbi za održavanje ovog i ovakvog sistema.

S druge strane, Kina je jedina velika sila koja je protiv rata u svetu. Iz razloga što oni u mirnom kapitalizmu pobeđuju, jer je planska ekonomija uvek efikasnija od slobodnog tržišta. Njima jedino ne odgovara rat, jer svi ostali gube u ovom trenutku. Ako se ne dogodi globalni rat, centar sveta se premešta u Kinu.

**Znamo da je jedan od tvojih najvećih fokusa borba protiv imperijalizma. Koji od ovih imperijalizama treba da bude glavna politička meta za napade u Srbiji?**

Mete treba birati prema strukturalnim stvarima vezanim za kapitalizam, ne kroz kulturološke elemente. Kada govorimo o geopolitici, svi svoj uticaj šire zbog profita, ne zbog nekih vrednosti. 
Tako da je meta onaj ko održava sistem koji živimo na vlasti. U ovom slučaju to je Evropa. Pogotovo sada nakon što je Trump krenuo da pravi sranja sa izolacionizmom.

Države Evropske unije su te koje imaju najviše kapitala, a samim tim kontrolišu kolonijalnog upravnika – najsposobnijeg srpskog bužoaskog političara Aleksandra Vučića.
Vučić glumata za narod da je on proruski element, ali on je čovek Angele Merkel. Tako je od samih početaka. Dok je je Evropa imala neki subjektivitet bio je eksplicitno evropski pion, a kada se težište sa Merkel prebacilo na Bidena - on se preorijentisao na one koji su glavni, odnosno na Ameriku. 

Sada, kada je na stolu bilo glasanje UN-a povodom evropske rezolucije o osudi napada Rusije na Ukrajinu, se direktno videlo koja je njegova linija. I to nema veze sa ideologijom, nego isključivo sa investicijama. Najviše kapitala u Srbiji ima Evropa. I kao pravi kolonijalni upravnik, Vučić radi ono što odgovara Evropi. Mi smo kolonija svih, naravno. Ali smo najviše kolonija onih koji imaju najviše novca. 

Sa druge strane, radi naroda koji bi se razbesnio zbog sluganstva EU, Vučić se pravda da je u pitanju greška i da on nije stigao to da proveri. On nije stigao da proveri glasanje u UN-u? Čovek koji kontroliše sve poput Staljina, od karikatura u novinama do izjava svakog člana stranke. 
Politički i stukturalno je sasvim jasno koja je njegova linija, a samim tim i gde treba centrirati političku borbu da bi se režim, koji je samo oličen u Vučića, srušio. 

**To dalje otvara pitanje koja je tačno uloga velikosrpskog nacionalizma?**

Ja ne mislim da velikosrpski nacionalizam može bit ugrožavajući faktor. Jer ne postoji nacionalna, već isključivo kompradorska buržoazija; koja radi za druge, a krade za sebe. Nemaju svoju ideju šta hoće da postignu, već će raditi sve ono što druge nacionalne buržoazije žele da rade (s trenutnim izolacionizmom Amerike, to bi bila njemačka i francuska buržoazija). Radiće sve što evropska „elita“ želi da rade dok god im oni dopuštaju da ostanu na vlasti.

U Srbiji su ljudi protiv Evrope. Mi možemo sada da psihoanaliziramo i da razmišljamo iz kojih je pobuda nastao taj stav, da li nacionalističkih, ličnih ili nekih trivijalnih razloga. Politički gledano to je manje bitno. Politički nivo nije ono što se dešava u glavama, već ono što što društvo u praksi radi. Ako ćeš ti izaći da se boriš protiv Evrope, mene ne zanima razlog. Mi treba da koristimo stvari koje ljudi misle, koje odgovaraju našem stavu. Ne da ulazimo u popovanja, rasprave i dokazivanja da oni to ne misle iz pravih razloga. Bitna je praksa. Mi kao anarhisti možemo dosledno da se borimo za ono što ljudi smatraju da treba da se desi. To je način na koji ćemo te ljude privući. Ne popovanjem.

Pozadina formiranja mišljenja je bitna za stvari unutar organizacije ili unutar prijateljstva, ne i za političku propagandu. To važi i za manifestne verzije velikosrpskog nacionalizma.
Kad neko kaže da je nacionalista, postoje samo dve vrste likova: ili je nacista, pa ne sme to da kaže, ili je tu samo zbog para. Makar kada govorimo o javnim figurama, ne o „običnim“ ljudima. 

**Kakav ti je stav o normalizaciji velikosrpske ideje ili nacionalističke retorike i stavova?**

Nacizam se ovde ne može više normalizovati nego što je to bila stvar za vreme rata. Tada je bio peak i ja mislim da sada više ne može da dođe do tog nivoa šovinizma. Nacionalizam je kao takav uvek problematičan, ali to je jedna u nizu otrovnih stvari kojima oni nas truju. U skladu sa tim, treba procenjivati kada se na njega treba fokusirati i udariti, a kada sačekati pravi momenat. 

Meni su ranih dvehiljaditih glavna tema bili nacisti. Tako da te potpuno razumem, jer se tada dešavalo u Srbiji ono što se sada dešava kod vas: savez popova i nacoša. Tada su uvodili razne zakone, veronauku u školama, pravoslavni fakultet unutar univerziteta itd. U tom trenutku je to bila legitimna glavna tema. Sada je sve to što postoji više-manje normalizovano, ali se ne ide dalje. Sve je stvar konteksta i trenutka, a od same analize zavisi što je glavna opasnost i problem. 

Kada pričamo o Crnoj Gori, treba naglasiti da ne postoji nikakav subjektivitet ekipe iz bivšeg Demokratskog Fronta (DF-a). Oni rade ono što im kaže Vučić. Oni rade za vladajuću klasu ljudi iz Srbije; ali ti ljudi iz Srbije ne rade za Srbiju. Nego rade za Nemce, Amerikance, Kineze, Ruse… I to je bitno za razumevanje jer treba znati na koga čovek treba da udara. 

Ako vi udarate na DF i pozivate se na Evropu, to je potpuno debilno. Jer DF, preko Vučića, rade ono što im Evropa kaže. Koliko god bila floskula, treba pratiti trag novca. 

**Dakle, ako padne Vučić, Crna Gora i dalje nema čemu da se nada? Jer će te ispostave da samo nađu novog-starog gazdu?**

Ljudi treba da shvate da nije u pitanju „Vučićev režim“. Stavljanje krivice isključivo na ličnosti je pravdanje sistema. Vučić je samo operativac. Ja sam već mnogo puta iskusio tu liberalnu priču da samo treba da dođu neki drugi „pošteniji“ i „pristojniji“ i da će sve biti drugačije. Očigledno neće biti bolje kad dođe neki sljedeći. 

Trebaće neko vreme da ljudi to shvate, ali je na nama da u međuvremenu to ukazujemo – da ljudi ne bi bacali energiju na tu priču promene političkih lica. Ja sam recimo bio na Happy TV sa četvoro nacista, uključujući Milicu Zavetnicu. Tema su bili imigranti. Samo sam im okrenuo priču: Vi hoćete da stavite ograde da migranti ne mogu da prođu? Vi ste samo NATO-ovi puppeti koji „štite“ Evropu od migranata. Ja hoću da ti ljudi prođu i da sruše sistem koji je razorio njihov dom. 

Ponavljao sam im da su klasični desničari koji uvek rade za okupatore, kao četnici u II svetskom ratu. Tako da sada štite NATO i EU. Oni su tu morali da se brane da nisu za NATO i EU, i samim tim su bili deklasirani.

Da sam krenuo *diversity and inclusion* priču, to bi bilo mnogo teže. Jer to nije nešto sa čim neko ko nije „politički obrazovan“ da se lako identifikuje. Jednostavno uvek treba raditi sa razumevanjem nivoa svesti onih sa kojima se komunicira, i u toj njihovoj svesti naći stvari koje su i nama, revolucionarima, prihvatljive. Zatim treba na tome insistirati i pokazati se kao najdosledniji borac za tu stvar. Tako ćemo oko sebe okupiti mase.

**Kako bi onda tačno opisao strategiju tvoje političke borbe kao anarhiste?**

Zahteve da se unište država i kapitalizam je veoma teško prijemčivo ilustrovati. U pitanju su apstrakcije. Zato ja uvek kopam ko iz naše vlasti ima veze sa NATO-om i kakav je odnos u pitanju. S obzirom da je u pitanju kolonijalna uprava, to nije teško. Onda iz te pozicije kao anarhista koji mrze NATO, mi dajemo dalji legitimitet ostalim idejama anarhizma. Jer jedino levičari mogu biti dosledni antiimperijalisti. Deluje mi da to u Srbiji radi posao.

**Da li imaš bojazan da će pravi razlozi zašto su ljudi protiv NATO-a negdje izaći? Po iskustvu iz Crne Gore, oni koji su, zarad neke emancipacije, pokušali da zauzdaju konja velikosrpskog nacionalizma bili su zbačeni sa sedla, pregaženi i premlaćeni.**

Izbor reči je veoma bitan; kako nešto kažeš. Ja možda mogu da delujem kao da pokušavam da zauzdam nacionalističkog konja, ali ako proveriš moju retoriku – ni jedna jedina moja rečenica nema znake nacionalizma u sebi. 

Bilo kakvo jahanje nacionalističkog konja vodi u katastrofu. On se ne može zauzdati. Zato ja nikad ne kažem „Mi Srbi…“, nego „Govna NATOvska!“. Sa tim će se onda složiti i nacionalisti i ljudi koji to nisu. Ponavljam, govorimo o „običnim ljudima“. Smatram da to ima određeni emancipatorski potencijal u praksi, videćemo naravno, vreme će pokazati. 

Radije ću govoriti o zlostavljanju od strane gazdi, nego o nekoj teoriji i idealu da svi treba da budemo jednaki. Sa tim je u ovom sistemu teško rezonovati, ako niste već u određenom političkom habitusu. 

Zato su studentski plenumi aktuelnog studentskog pokreta u Srbiji neverovatno bitna stvar. Jer rade anarho-praksu, koja onda postaje *mainstream*. U pitanju je proces. Ja hoću da anarhizam bude mainstream, kao u Kataloniji dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka. Ne samo subkultura ljudi koji se lože na Kropotkina. Već da obični seljak, običan radnik djeluje po anarhističkoj praksi slobode i solidarnosti. Onda to može da bude i prostor za ideološki rad. 
Kada čovek nauči od tebe da čita i da piše, mnogo će lakše da prihvati tvoje ideje. A ne samo da se pojaviš i kažeš „ej, ja imam bolje ideje od tebe“.

Na primer, anarhosindikalisti su ovde napravili Solidarnu kuhinju i hrane hiljade ljudi svake nedelje. Nisu svi bili anarhisti pri početku, ali se konekcija vremenom stvorila. Svi ti ljudi su sada u prvim redovima da nahrane studente i da iskažu solidarnost. 

**Malo je reći da je Crna Gora oskudna sa lijevim pokretima. Iako se meni čini da kroz narod i dalje živi jak sentiment prema socijalističkoj Jugoslaviji i ideji egalitarnosti. Šta bi preporučio kao određeni put koji bi se mogao implementirati u praksi da neke anarho-komunističke ideje zažive?**

To što si rekao je mnogo bitno. Ja sam delio novine ispred fabrika, i došao mi je neki čovek i kazao „Šta je to? To nešto kao Tito?“. Ja bi, kao anarhista, mogao da mu kažem „Ne, Tito je bio autoritarni vođa, bla bla bla..“. Ali ja samo kažem „Kao Tito, samo bolje!“. Nema potrebe da idemo u analizu.

Tako i u Crnoj Gori. Može se pozvati na prošlost „Znamo da smo nekad živeli bolje, što znači da možemo ponovo“. Time govoriš objektivnu istinu. Svako ko nije idiot zna da je nekada bilo bolje. 

**Kako da se iz toga posadi klica za neke masovnije pokrete?**

Mislim da je ključna stvar da ne zaglibimo u kulturološkim ratovima, nego da se vežemo direktno za ekonomske teme.

Da me ne shvatiš pogrešno, ja sam bio na prvom Prajdu u Srbiji i ja i dan danas od tog mlaćenja imam pomeren bubreg. Došlo je hiljadu DB kontrolisanih huligana koji su me umlatili. Tako da ja apsolutno smatram da su LGBTQ+ prava veoma bitna. To se ne dovodi u pitanje. 
Već sledeći Prajd je organizovala država sa kordonom policije, u svrhu „evroatlantskih integracija“. I od tada se više nisam pojavljivao. Jer smatram da upravo to kod ljudi stvara određenu dozu otpora. 

Kada zaronimo ispod pojavnog nivoa, u Srbiji, koja ima svakakve konzervativne elemente, ljude zapravo boli kurac. Etnička Hrvatica lezbejka je premijerka. Pa kada je „ta lezbejka“ za Vučića, a to u glavama ljudi znači da nije za NATO, onda može.

U tom kontekstu je onda jako bitno da, kao što rekoh, kada komuniciramo sa svetom van naših organizacija, da mi kao levica pre svega razumemo nivom političke svesti koje imaju i u tom okviru tražimo vezu. Naravno, bez pravljenja kompromisa sa sopstvenom ideologijom.

Da sumiram, mislim da treba da se bavite socijalnim temama, a ima prostora i za antiimperijalizam i retoriku „Dosta je više da nam drugi odlučuju“. Samo treba birati reči. I imati na umu da su ljudi generalno okej. Ljudi nisu oni što kažu. Neko će ti reći da mrzi Muslimane, samo jer je njegova ideologija da to kaže. Ako nastupimo tako i shvatimo da ljudi nisu generalno govna, nego da sa svim svojim manama mogu da naprave pozitivna čuda, stvara se prostor za političko delovanje.

Zamisli da si uhvatio nekog partizana sa sela 1943. i da to što kaže uzimaš kao merilo ideologije partizana. Tu bi moglo da bude svakojakih ideja. Ali bitno je što on djeluje u borbi i što shvata da treba oterati naciste. 

Ono što on misli će se svakako promeniti kroz zajedničku borbu. 

 


Samo se nadam da Evropa nije u stanju da napravi vojne strukture, jer su to najave novih ratova... 

vrijeme gangstera

Ratibor Trivunac: Vučić glumi ruskog čovjeka, ali Srbija je evropska kolonija

Posljednjih godina, svjedočili smo pojavi brojnih bizarnih supkultura. Recimo, moja „omiljena“ su bili *inceli* (kovanica nastala spajanjem riječi *involuntery celibate* – prinudni celebat). Ovi nesrećni mladi, bijeli, strejt muškarci iz tzv. razvijenih zemalja (najčešče Sjedninjenih Američkih Država) su propagirali tezu da feminizam uništava „Zapadni“ svijet i njegove vrijednosti; te da su zbog tog društvenog kolapsa u prinudnom celibatu, odnosno da ne mogu da pronađu partnerke za seks. Stvorili su određenu vrstu novog diskursa i terminologije. Tako su pričali o izlasku iz Matriksa, plavim i crvenim pilulama, i putevima kroz koje dobijaju konačnu realizaciju da su muškarci samo žrtve svijeta potčinjenog ženama kroz „vještačke norme feminizma“.

**IGRICE I KAČKETI**

Na tom kulturološkom talasu mizoginije uzjahali su mnogi self-help gurui i toksični tipovi. Sličnom energijom, a modifikovanom pričom i strategijom su taj narativ dalje multiplikovali. U akademiji je to bio Jordan Peterson, a na internetu Andrew Tate. Prvi je nakon svog propovjedanja o uspjehu završio kao zavisnik od benzosa i liječio se po Srbiji i Rusiji, a drugi je optužen za nasilno podvođenje i uhapšen u Rumuniji, gdje se neko vrijeme krio. 

Elem, iz mračnih uglova *8chana* i marginalizovane zajednice onih koji su ostavljeni na dno ekonomski struktura, prešlo se u svojevrsnu supkulturu vladajuće klase. Iz nekulture incela izrodio se novi, socijalno prihvatljiviji i kapitalizmu podobniji vid idolopoklonstva: supkultura *tech brosa*. "Brogrammer" ili "tech bro" su sleng termini koji označavaju stereotipne programere obavijene toksičnim maskulitetom. Na našem jeziku mogli bismo govoriti o terminu tehnološke braće ili, ako želimo da budemo semantički bliži gadluku pravog prijevoda, *tehno-burazengiji*. 

Burazengije su postali „idoli“ koji su svoje štreberstvo nadogradili novcem i moći. Rani znaci ove potkulture se mogu vidjeti negdje pri pojavi prvih kompjutera u masovnoj upotrebi. Za razliku od bankara i finansijskih menadžera, mladi programeri su se inicijalno prikazivali kao srednji prst u oko korporacijskom sektoru prepunom bogatih muškaraca koji se oblače u odijela, nose aktovke i sjede pri dugačkom konferencijskom stolu. Široj javnosti je bila primamljiva ideja mladih štrebera, dječačkog ponašanja i „neozbiljnog“ oblačenja, koji malo rade, dosta zarađuju i zabavljaju se igricama u toku slobodnog vremena. 

Napumpavali su neke, za nas bizarne, identitetske odrednice koje u prvom planu kombinuju kačkete, video igrice, proteinske šejkove, kripto valute i podkaste. (Dokle važnost ovih identitetskih komponenti može da ide, ogleda se u slučaju kada su novinari otkrili da Elon Musk plaća druge gejmere da pod njegovim pseudonimom igraju *Diablo IV* i *Path of Exile 2*, da bi on kasnije mogao da se hvali kako je visoko na ljestvicama; iako u realnosti jedva zna i osnove samih igrica.)

**PRODOR U POLITIKU**

Ipak, što su se više kompanije mijenjale i rasle, više novca je dolazilo u IT industriju. To je značilo i više dioničara, ulaganja na berzama i ogromnih bonusa. Pojavio se i eksplicitni interes investitora. Tako su tech bros prešli put od kreiranja vrijednosti putem tehnologija, sve do ekstrakcije novca kroz monopole. Postali su sve što su obećali da neće biti. 

Ljudi generalno više ne vole tehno-burazengije. Prodaju i sakupljaju njihove podatke putem kolačića, prijete da će ih ostaviti bez posla nauštrb vještačke inteligencije, dižu cijene nekretnina, ili ih, kao šefovi, tjeraju da u pauzama uriniraju u flaše. 

Tech bros su generisali profit i pretvorili ga u političku moć. Još od samog uspona, uvijek su uz političku elitu - bile to demokrate ili republikanci. Oni svoje informacije i kapital koriste za svrgavanje režima, uticaj na politike ili oblikovanje javnog mnjenja. Tako je prije desetak godina buknuo skandal *Cambridge analytice*. Tada se otkrilo da je Facebook je sakupljao privatne podatke i bilježio online aktivnosti svojih korisnika, te prodavao firmama koje su kasnije krojile i modifikovale političke kampanje, između ostalog za izlazak Britanije iz EU (Brexit) i prve izbore gdje je nastupio Trump i dobio mandat.

Pravo od Silicone Valleya se izrodila kandža koja drži monopol tehnofeudalizma – FAANG. Facebook (META), Amazon, Apple, Netflix i Google su napravili tehno-oligarhiju. Kasnije su se pridružili TikTok, OpenAI, Tesla i drugi. Iako se ovi likovi hvale da su self-made milijarderi koji su krenuli sa dna, radi fenomenološke analize treba dublje pogledati njihove biografije. 

**PRVA POSTAVA**

Recimo, Jeff Bezos nije baš običan tip koji je počeo da prodaje knjige u svojoj garaži, kako često voli da kaže. On je za pokretanje biznisa od roditelja dobio investiciju od 245 hiljada dolara u 1995. godini, što je, složićemo se, dosta pozamašna i „neobična“ suma. I Mark Zuckerberg je od samog starta uprljan aferama. Osim što je ideju za Facebook ukrao od braće Winklevoss, a prilikom početnih investicija prevario koosnivača i najboljeg druga Eduarda Saverina, vrijedi napomenuti da je prvobitni Facebook u svojoj srži bio ništa drugo do toksična, mizogina platforma. Naime, Mark nije napravio FB da bi umrežio studente svog univerziteta, kako je više puta naveo, nego je ta platforma kreirana da bi se ženske osobe rangirale po seksipilu, odnosno „who’s hotter“. 

Na kraju, najgori od svih je onaj koji je najmoćniji, Elon Musk. Ni njegova priča nije rađena po šablonu „od blata do zlata“. Njegov otac je vlasnik rudnika smaragda u Južnoj Africi. Svi znamo kako je izgledao aparthejd, te sa kakvom eksploatatorskom i rasističkom osnovom su se pojedinci u tom sistemu dohvatili novca. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a7e2955-1885-431d-a37b-76314d60b3f2)
Trumpova inauguracija, foto: AP{.caption} 


Da ne kopamo svima po biografiji, ubrzajmo par godina do inauguracije Donalda Trumpa. Iako je većina bila u dobrim odnosima i sa Demokratama, to je u ovom trenutku manje bitno. Ideologija je sekundarna, novac je primaran. Na Trumpovoj gala večeri su bili svi iz krem de la krem brogramerske ekipe: Elon Musk (vlasnik X-a/Twittera i Tesle), Mark Zuckerberg (Facebook/Meta), Sundar Pichai (Google), Jeff Bezos (Amazon), Shou Zi Chew (TikTok), Sam Altman (OpenAI), itd.

I onim malobrojnima, koji su godinama nakon tehnološke revolucije, još uvijek vjerovali da su tech bros nonšalantni tipovi koji igraju igrice i programiraju je bilo jasno je da su burazengije postali oligarhija, oblikovana kroz fuziju države i komercijalne moći koja čini novu vladajuću klasu.

Kada govorimo o ekonomiji, čak po kapitalistističkim mjerilima, burazengije su mnogo gore od „običnih“ monopolista. Oni svoje bogatstvo gomilaju i ne stavljaju nazad u privredne tokove. U knjizi *Tehnofeudalizam: Šta je ubilo kapitalizam?* Yanis Varoufakis iznosi analizu kojom pokazuje da najveći kapitalistički konglomerati (poput ExxonMobila) na plate i nadnice zaposlenih troše otprilike oko 80 odsto prihoda kompanije. S druge strane, ranije pomenute big tech firme troše manje od 1 odsto. Razlog toga je što se ove kompanije ne oslanjaju na rad zaposlenih, nego na besplatan doprinos milijardi ljudi koji postavljaju storije, dijele linkove, tvituju i pregledaju sadržaj. 

Ne samo da eksploatišu radnike, već i svakodnevno eksploatišu konzumere, koji toga nisu ni svjesni. Prešli su igricu. 

**SJENE NAŠE...**

Na kraju, da se sa strukturalnog nivoa vratimo na identitetski. Čak i tu je očigledno da ljevica gubi bitke na više polja, od gejminga (gdje preovladava fraternity kultura) do tehnologije i programera. Izuzeci su svakako jaki, ali rijetki i odveć „stari“. 

Jedan od najvećih „običnih heroja“ anarhizma 21. vijeka je upravo došao iz IT branše. Aaron Swartz je bio internet hactivista i jedan od osnivača reddita.  On je 2011. godine uhapšen od strane policije MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) jer je u jednom od ormara na univerzitetu sakrio laptop putem kojeg je skidao naučne članke sa JSTOR-a. Te članke je htio besplatno ustupiti javnosti. Htio je da nauka bude dostupna ljudima i zbog toga je uhapšen i osuđen na 35 godina zatvora i 1 milion dolara novčane kazne. Kada je njegova žalba odbijena, dvadeset šestogodišnji Aaron je počinio samoubistvo. Malo je brutalnijih slučajeva od ovog.  

I tako… Nedavno čitam, izašla je vijest da je Mark Zuckerberg preko META-e ilegalno downloadovao preko 80 terabajta knjiga sa različitih naučnih sajtova. Da bi istrenirao META-in AI model... Kako djeluje, zbog toga neće snositi posljedice.

Nema leša, samo tužna priča. Aaronova sjena luta serverima, ali se gospoda ne plaši.
Tehno-oligarhija je pobijedila. 


Kako je kroz fuziju države i komercijalne moći oblikovana nova vladajuća klasa

tehnološka braća

Kandže tehnofeudalizma

Milenijalci su, kažu istraživanja, najobrazovanija generacija. Vjerovali smo da se trudom, učenjem i radom stiže do zasluga. Ali, ništa. U doba prekarijata, skakanja s jednog ugovora na drugi, izrabljivanja, rastućih cijena nekretnina – „stabilnost i prosperitet“ se pojavljuju samo u predizbornim spotovima, snovima i lamentima nad životima iz bivše Jugoslavije. 

Moja oba đeda bili su radnici iz radničkih/seljačkih porodica. Obojica su uspjeli da sagrade kuće na primorju, da idu na ljetovanja i provode svoje slobodno vrijeme sa društvom po kafanama. Bili su stabilne staležne moći. Primjera radi, majkin otac joj je za useljenje kupio klavir. Ta generacija je imala Tita za „druga“, a do Barija su išli na kafu, iako su univerzitet, vjerujem, viđeli samo na slici. 

Sljedeća generacija, generacija mojih roditelja, je imala nešto drugačiju priču. Srećno djetinjstvo i prvu mladost prekinuli su horori rata i tzv. tranzicije. Kad je otac poginuo moja majka je ostala samohrana i radila dva posla da bi prehranila mene i brata. Bio je to period “ruskih para” koje su se slivale u Crnu Goru, od kojih je radnička klasa viđela samo produženo radno vrijeme. Kako je bila prodavačica u buticima, kući bi dolazila poslije ponoći. Govorila mi je da učim da se ne bih jednog dana mučio kao ona. Da učim da poslije „ne bi radio“. I ja sam učio i učio, dobijao nagrade za najbolje studente, plakete, pozive na konferencije i upisao doktorat na prestižnom univerzitetu... I evo sada ne radim. Obistinila se želja moje majke, samo previše bukvalno. 

Naime, ona je pod tim neradom mislila na crnčenje i težak fizički rad, a ironija života je to prevela u nezaposlenost. Od kad sam, zbog ličnih i moralnih razloga podnio ostavku na moj posao koordinatora kampanja ljevičarske panevropske organizacije, preživljavam od pisanja. Nije li to san mladog *wannabe* revolucionara? U onim mjesecima kada mi depresija dozvoli da budem produktivan, uspijem da nekako dobacim do minimalca. Radnička klasa sa postera SSSR-a je otišla u raj, zamijenili su je depresivni obrazovani milenijalci. Na tabletama, alkoholu ili drogi, kojima tope besmisao svakodnevice.

Prema međunarodnim anketama, generacija koja je sanjala „evropski san“ je sada u prosjeku u većim dugovima nego naši preci, treba nam duže vremena da napustimo roditeljske domove ili dosegnemo imovinske prelaze „odraslog čovjeka“ poput kupovine automobila ili stana. 
Priručnici za život su govorili da ćemo biti najuspješnija starosna grupa, ali smo se, umjesto toga, suočili sa recesijom, masovnim otpuštanjima, inflacijom i porastima troškova. I nijesmo se u tome previše dobro snašli.

Makar mi, koji se držimo principa, i tako zasmijavamo elite koje nam podrugljivo prebacuju da smo infantilni, naivni. Mi koji nećemo da jurimo NGO grantove od imperijalnih sila, da bičujemo zaposlene pod komandom gazda, sebe nazivajući menadžerima, ili da pišemo istraživanja i doktorske radove o Evropskoj Uniji i NATO-u. Tržište nije blagonaklono socijalistima, niti je voljno da finansira istraživanja o ekoanarhizmu. Poručuju nam da su ideali budalaština. Ili da makar budale što ih slijede jedva preživljavaju.

Sa dvadeset gledaš u budućnost dvogledom, ne djeluje dobro, ali ipak ima nekih obrisa koji obećavaju. Ali što se više približavaš tridesetoj, to se stakla tog dvogleda pretvaraju u paramparčad i zabijaju nazad u očne duplje. Budućnost nije to što su nam rekli roditelji, Holivud, književnici i profesionalni političari. 

Pisac *Fight Cluba* je neđe predvidio da ćemo biti srednja djeca istorije, bez svrhe i mjesta. Bez Velikog rata i bez Velike depresije. Da je naš najveći rat duhovni, a naša velika depresija – naši životi. 

Zbog te velike depresije, nekad pomislim da moji putevi trebaju da budu van Crne Gore. Ipak, odnos sa selidbom mi je isti kao sa prestankom pušenja. Uveče legnem siguran da ću od śutra prestati, ali je prva stvar koju ujutru uradim: skuvam kafu i zapalim cigaretu. Puštim da ona mene ispuši. I tako mjesecima. Jer znam da ni prestanak pušenja ni selidba ništa ne rješavaju. Samo bi kratkotrajno dali privid kontrole, da bi ponovo skliznuo u ponor.

Andrej Nikolaidis je napisao da često razmišlja o izbjeglicama, koji su preplivali more da bi pobjegli iz neke zemlje. No, kako kaže, nisu oni ti koje treba žaliti. „Oni su barem imali ideju da je ideja onoga što je napolju, sa druge strane, vrijedna žrtve. Treba žaliti nas koji znamo da je svejedno ovdje ili tamo, svejedno da li će nas ovdje zlostavljati divljačko lokalno stanovništvo ili tamo sistem *trade markova* i komoditeta: jer svejedno je gdje ćemo biti očajni. Ili cinični i mrzovoljni, što su samo intelektualne forme dobre stare ljudske nesreće.“

Tu smo i za divljačko stanovništvo i za komodifikaciju i *trade markove*. Nećemo plakati, jer ne možemo. Tuga ipak podrazumijeva saznanje da si nekada bio srećan. A kada nam facijalni grč otkrije zube, to će biti osmjeh Jugoslavije koju nikad nismo doživjeli. To je kez, pred raspad.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/xgkTMMuT1Qs?si=sXdlZoaPkV_BcNYi" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe> 



Govorilo se da će milenijalsi biti najuspješnija starosna grupa, ali... 

izgubljena generacija

Djeca istorije bez svrhe i mjesta

Sve češće od *random* poznanika dobijam onaj majčinski pogled prepun sažaljenja uz prateću rečenicu “Šteta da je tako mlad čovjek toliko ogorčen i razočaran…" Kako od onih koji su mi ideološki bliski, tako i od onih koji želju za diskreditacijom ideja upakuju u brigu. 
Žalim slučaj, ali socijalno svjestan čovjek je nesretan. Zadovoljstvo nije moguće. Svaki pokušaj zabave je unaprijed osuđen na propast. 

Primjera radi, poslije dugo godina sam ponovo počeo da pratim fudbal. Umislio sam da ću tako skrenuti misli i odmoriti od ratova, genocida i patnje. Kao da sam ja tu žrtva pa treba da se olakša meni, a ne onim nesretnicima. Tu se već u startu javlja osjećaj krivice. Uključim utakmicu da se proveselim svom omiljenom timu iz djetinjstva… U FC Barcelonu sam se zaljubio već neđe sa 7 godina. Ljubav je počela zbog Ronaldinha, a nastavila zbog katalonskog separatizma, anarhosindikalizma i Orvelovog *Omaža Kataloniji*.

Ali ne lezi tehnofeudalistički vraže. Informacije koje sam sakupio i spojio u strukturu pogleda na svijet mi više ne dozovaljavaju da doživim zadovoljstvo. Sada shvatam da bi se u tom slučaju radovao modernim gladijatorima koji skreću pažnju sa bitnijih problema i usmjeravaju iskrene emocije kolektiva na komodifikaciju i konzumaciju: prodaju dresova, ulaznica i drugih inovativnih načina da „onaj gore“ zaradi. Proslava pobjede nakon tih saznanja više nikada neće biti proslava. Masa muškaraca koja se gromoglasno derinja je zastrašujuća, što će vam potvrditi svaki pripadnik ugroženih zajednica.

Ugasio sam TV i otišo ka hodniku. Mozak mi je, nažalost, ostao uključen. Pri obuvanju patika mogao sam samo da mislim o tome kako su ih pravile umorne ručice u zadimljenim podrumima Globalnog juga, za platu od par feninga. U prolasku sam prošao pored postera nekadašnjih heroja. Jedni sada sviraju u Izraelu, tik pored ograde koja dijeli „razvijen svijet“ od bombi, nemaštine i amputacija zarđalim priborom; a drugi govori u UN-u ispred Rusije da bi povodom invazije Ukrajine osudio - zapadni intervencionizam. *There goes my hero, he’s ordinary*. Ne vjeruj u idole. Kako je napisao i sam Thom Yorke u predivnoj Karma police: *I've given all I can, but we're still on the payroll*. Ili umreš dovoljno mlad da ostaneš heroj ili poživiš dovoljno dugo da postaneš zlikovac. To nam je pokazao Cobain sa muzikom, a narodni heroji NOB-a sa politikom i borbom. Da su svi od njih preživjeli, umjesto snažnih posljednjih riječi, govora i statua, iza nekih bi ostali kič i šund u najboljem slučaju, a u najgorem spisi podržavanja ideje Velike Srbije sa petokrakom na čelu. Kao kod pojedinih generala u Bosni i u Hrvatskoj. 

Sa tom mišlju, otišao sam u prodavnicu po energetsko piće koje će mi šatro pomoći da izguram dan.  Đe god da sam se okrenuo vidio sam patnju. Tu je bio čitav meni: tijela izmasakriranih životinja koje su svoje živote provela u kavezima prepunim izmetom i infekcijama, nestle pahuljice dobijene trgovinom kakaa kojeg proizvode mali robovi, i kravlje mlijeko dobijeno otimanjem njenog đeteta, koje je potom zaklano kao „mlada teletina“. Iste noći, lažno-srećna porodica će proždirati njegovo meso na porodičnom ručku hvaleći mesara zbog toga što im je servirao leš bebe, umjesto nekog od starijih članova životinjske porodice. 

Plaćam namirnice i foliram prodavačicu da je grč osmijeh. Onako umorna i izrabljena u dvanestočasovnoj smjeni me je podsjetila na moju majku koja je radila dva posla kao prodavačica u butiku da bi prehranila mene i brata. Razmišljam kako će, baš kao i moja majka, doći kući neđe oko ponoći da bi tada krenula da kuva ručak za sjutra. U supu će staviti kosti istih onih leševa preklanih životinja. (Ne)život se hrani smrću. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1a53d5e8-4f43-4a89-872a-023ad71e51de)
Kadar iz "Odisejevog pogleda" Tea Angelopulosa{.caption} 

Nema druge nego da se upustim u svoje bijedne pokušaje dizanja demokratske revolucije po Evropi. Što bi bilo super da nije apsurdno. Evropska radnička klasa je mahom fašistička i glasa tako da osigura bodljikavu žicu koja će spriječiti da ljudi koji bježe od rata ne dođu do njihovih obala. Glasa za remorkere koji će odgurivati čamce imigranata da bi se udavili u dubinama „našeg“ ili „njihovog“ okeana. Ili za bombe sponzorisane od strane istih evropskih vlada, nije bitno. Bitno im je samo da su tamo daleko… Daleko od mora. 

Tih radnika koji rade u fabrikama, a u pauzama za kafu čitaju Lenjina i organizuju se u sindikate – nema. Današnji radnici se eventualno mogu organizovati da „izbiju pedera“ ili zaplivaju za krst, ne i da naprave progresivnu društvenu promjenu. 

Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore. Osim svojih okova imaju da izgube sitne privilegije, iphone-ove, poslove i stanove. Pored toga, sa kim mi zaista imamo komunikaciju? Sa istomišljenicima koji nam klimaju glavama, dok se spoljnog svijeta plašimo jer je toliko ideološki različit od nas. Da se taj strah dodatno multiplikuje, tu su i online prostori koji će nam odrediti da vidimo baš ono sa čime se slažemo ili ono protiv čega smo radikalno protiv; svako zauzimajući svoju stranu novičića. Zajedno ćemo onanisati nad algoritmima, koji će se postarati da se bijes i tuga izdrkaju na tastaturu, umjesto da se kanališu u išta produktivno. 

Što je onda ostalo? Ništa, da se dodatno edukujem, jadikujem i pišem uz vjetar. Da me, na osnovu tog pisanja, ljudi prozivaju ili hvale. U ovom trenutku, nije previše ni bitno. Svakako se ništa neće promijeniti. 

Reče Bakunjin da je (društveni) *naučnik već po svojoj srži sklon umnoj pokvarenosti, jer je njegov glavni porok pretjerano uzdizanje svog znanja i prezir prema svima koji ne znaju*. Mogu samo reći: kriv sam. Zato nisam ništa bolji od prozvanih kategorija. Štaviše, gori sam. Oni funkcionišu u ovom svijetu, a ja sam samo depresivni čangrizavi lik kojem ćete uvijek moći iskucati da smara, filozofira i kuka. Moja zaglavljenost u fazi bijesan-na-sve-i-svakoga čak jača neoliberalno gledište individualne odgovornosti, a time i status quo. Svojom *ljevičarskom melanholijom* anesteziram bijes i pretvaram ga u očaj. Djelujem kontrarevolucionarno. Što je posljednje što želim da radim. 

Eto, ne samo da sam grobar svog zadovljstva, nego i zapinjem o sopstveni sarkazam.


Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore