Više godina sam (bio) aktivan u internacionalnim ljevičarskim krugovima. Kada to radite, ne samo volonterski nekoliko sati sedmično, nego i praktično, kao zaposlenje i poziv - to je neka skroz druga priča. Tad mjeseci postanu godine, a godine decenije. Upoznate do srži pokret sa svim svojim manama i prednostima. U toku tog vremena sam čuo sjajne ideje, učestvovao u raznim akcijama i upoznao divne ljude koje uvijek sa ponosom pomenem kao nosioce progresivnih promjena. Kako to obično biva, imao sam priliku i da sretnem ljude s kojima u drugim okolnostima ne bih popio ni kafu. Baš od njih, aktivista/kinja koji se predstavljaju nominalno lijevo, sam čuo razne gadosti. I te “blasfemije” imaju gradacijski odnos od zastrašujućih do paralizujućih. 

Nema kakvog materijala tu nema. Od toga da Katalonci kmeče kad ih bije policija, iako ilegalno sprovode referendum o otcjepljenju, da je Kina prava socijalistička država, nego su problem ljevičari kojima ništa nije dovoljno lijevo, da su ukrajinski nacisti u saradnji sa SAD-om isprovocirali rat, a da je Rusija ta koja vodi put ka novom Pokretu nesvrstanih, pa do toga da Slobodan Milošević i nije bio tako loš kakvim ga predstavlja Zapad i da u Srebrenici nije bio genocid, jer se on ne može provesti na toliko ograničenom prostoru. 

Davno sam ukapirao da ko je ljevičare poznavao - ni pakao mu neće teško pasti.
Sve ono što sam prije par godina mogao čuti kao opasku nekih marginalnih pojedinaca po određenim alternativnim skupovima, sada već postaje *mainstream*. Fenomen konzervativnih ljevičara hara Evropom. Ovi akteri svoju politiku opisuju kao “ekonomski lijevo, a socijalno desno (konzervativno)”. U prijevodu, zalažu se za veće plate, bolje uslove za radnike/ce i sindikate, ali su najčešće protiv politika identiteta, zelene tranzicije i imigracije.

Perjanica i prototip ove ideologije je Sahra Wagenknecht, političarka iz Njemačke; čija stranka Bündnis Sahra Wagenknecht (BSW) dobija sve više na značaju.  Svoje glasače mobiliše na mržnji prema trans osobama, imigrantima i eko-aktivistima , ali se koristi retorikom radničkih prava i “antiimperijalizma”. Wagenknecht je čak napisala *bestseller* protiv, kako ih ona naziva, “lijevih liberala”. U knjizi piše da su ljevičari/ke previše fokusirani na način ishrane (misleći na veganstvo), lične zamjenice (misleći na trans prava) i percepciju rasizma (misleći na integraciju migranata). Nastavlja o tome da su lijevi liberali opčinjeni “bizarnim identitetima manjina”, klimatskim promjenama i autoviktimizacijom. 

Autorka otvoreno ulazi u antiimigracijske politike, te govori kako imigracija ima nepovoljan uticaj na domaću radničku klasu, koja biva ostavljena na cjedilu od strane lijevih liberala koji ne poštuju vjeru, naciju i domovinu. Iz svega biva jasno da ona za radnike računa jedino bijele strejt muškarce koji nemaju diplome fakulteta. Imaju ljevičari malo problema sa tim steoretipisanjem radnika kao isključivo onih koji u fabrici na traci udaraju nešto čekićem (iako su proleterijat i radništvo mnogo širi termini), ali Sahra ga je baš prećerala sa sužavanjem. 

Ono što je posebno zanimljivo, je njena geopolitička pozicija. Iza maske “antiratnog” i “antiimperijalističkog” narativa, Sahra krije ljubav prema Putinu i drugim autoritarnim liderima. Čas prije invazije, tvrdila je da Rusija nema nikakve želje niti interesa da napadne Ukrajinu. Sada je već čuven njen govor protiv sankcija Rusiji u toku kojeg je dobila veliki aplauz skoro isključivo od neonacističkog AfD-a.  

Leila Al-Shami je uvela termin idiotskog antiimperijalizma, dok je opisivala zapadne autoritarne ljevičare, poput Wagenknecht, koji pod maskom “antiratne” retorike podržavaju diktatorske režime uz narativ da je sve maslo SAD-a i NATO-a. Te da, ako se NATO povuče iz konflikta ili dezintegriše, sve će biti okej. 

Ova “profašistička ljevica”, kako ih naziva Al-Shami, ne vidi ni jednu formu imperijalizma koja nije “zapadnog” porijekla. Ironično je da sve što posmatraju biva upravo filtrirano kroz naočare zapadnjaka, čime projektuju da samo privilegovani bijeli muškarci sa zapada imaju dovoljno moći da mijenjaju istoriju.   

Dokle to dovodi se možda najbolje vidi na slučaju Kurda… Njihova društvena organizacija bi trebala biti vlažni san svakog ljevičara, s obzirom na to da funkcionišu po principu Bookchinove forme anarhizma - libertarijanskom municipalizmu. U pitanju je decentralizovani demokratski konfederalizam zasnovan na principima autonomije, direktne demokratije, političke ekologije, feminizma i multikulturalizma. Ali to im kod ovih “antiimperijalista” ništa nije pomoglo… Ljudi poput Sahre su slavili njihove smrti.  Oni su srčano pozdravili to što je Trump povukao američku vojsku iz Sirije i time ostavio na cjedilu Kurde pred Turskom i ISIS-om. Jer u njihovoj glavi postoji samo jedan imperijalizam.

Ljevičari, pogotovo oni iz autoritarnog dijela političkog spektra, imaju tu tendenciju da gledaju geopolitiku kroz prizmu “Ako to podržava SAD - onda je to automatski loše”. I okej, u velikoj većini slučajeva bivaju u pravu. Ni ja nemam jednu lijepu riječ za američku imperiju. Ali politika se mora posmatrati i analizirati slučaj po slučaj. U suprotnom završavate podržavajući Miloševića, Putina, Erdogana i al-Assada. 

I mnogi su, uključujući Sahru, pali na tom testu. Kao što je ona opisala “lijeve liberale”, tako ja želim da pružim opis “lijevih konzervativaca”. Karakteriše ih puki ekonomski redukcionizam, vulgarna verzija filozofskog materijalizma i “idiotski antiimperijalizam”. I to sve maskiraju etiketom marksizma-lenjinizma. Ova ideološka odrednica na prvu može početnicima/ama u ljevičarskom teorijskom spektru zvučati kul, ali ova ideologija nema nikakve veze ni sa Marxom, ni sa Lenjinom. Kovanicu “marksizma-lenjinizma” je smislio Staljin, kada je napravio defektnu teorijsku polimerizaciju kojom bi pravdao politike socijalizma u jednoj državi i svoje obračune sa ljevičarima drugih uvjerenja, od trockista do anarhista.  

Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti. Tako smo dobili BSW, MAGA Communism i Midwestern Marx institut koji združeno unose pometnju sa faš stavovima u ljevičarskom pokretu. Trend rasta ove ideologije se može opaziti i u okruženju. Od Hrvatske do Srbije. Zbog toga sam prvi put srećan što u Crnoj Gori ne postoji organizovana ljevica… Jer ih vrlo lako mogu zamisliti kao konzervativce koji podržavaju litije zbog “pobune naroda”, dok na profilnoj slici na Facebooku drže portret Marxa, nadobudni u svojoj (oksi)moronskoj formi marksističkog powerslavlja.

Markuse je pisao da novu revoluciju neće iznijeti radnici, jer oni bivaju sve više indoktrinirani neofašizmom, nego koalicije studenata/kinja i potlačenih manjinskih grupa (feministkinja, kvir i crnačkih aktivista). Nikad nijesam bio siguran da li je ta izjava elitistička i antiradnička ili realno izveden zaključak na osnovu stvarnosti koju je Markuze analizirao. Ali definitivno da radništvo uz Sahru i “konzervativne ljevičare” ne bi izvelo revoluciju kakvu bi iole human svijet priželjkivao. Tako mi Marxa.


Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti

kratki spoj

Još su nam samo konzervativni ljevičari falili

Prije par dana su navijači Maccabija iz Haife (Izrael), u Amsterdamu [slavili](https://x.com/clashreport/status/1854765104467718531) ubistva Arapa, [skidali](https://x.com/BenFRubinstein/status/1854736725630693641) palestinske zastave, [pjevali](https://x.com/DoubleDownNews/status/1854992522914713646) da u Gazi više nema škola - jer nema ni djece, pa i [zviždali](https://x.com/ASE/status/1854847070214975944) tokom minuta ćutanja žrtvama poplave u Valensiji. Među navijačima su legitimisani i vojnici [IDF-a](https://x.com/JoahSantos/status/1854804088049090608) koji, najdirektnije moguće, i sprovode genocid u Gazi.

Kada su se građani/ke Holandije organizovali da odbrane grad od ovih fašista, navijači Maccabija su se okrenuli kukanju i lažima da su napadnuti zbog antisemitizma. Iako religijska pripadnost ovih huligana nikada nije dovedena u centar zbivanja.

Ima nešto kod *genocidaša* što ih, nakon što dobiju adekvatni odgovor, tjera da plaču i bježe u samosažaljenje premazano islamofobijom. A Evropa i Sjedinjene Američke Države ne žele da propuste priliku da udare antimuslimansku loptu na volej.

Premijer Holandije je izjavio da je užasnut incidentima, te je Amsterdam zabranio bilo kakve proteste tokom vikenda i dao policiji totalitarnu kontrolu: ovlaštenja za hitno zaustavljanje i pretragu kao odgovor na nemire.

Oglasio se i Joe Biden, ili kako ga ljevičari zovu “genocidni Joe”. “Zapadni svijet” je ustao da osudi napade na navijače Maccabija, zgroženi “lovom na Jevreje”. Neki su išli toliko daleko da su napad na ekstremno desne fudbalske huligane prikazali kao “pogrom”. A Izrael je poslao i avione da evakuišu navijače. 

Standardna matrica napada, okupacije, masakra pa bježanja u kute autoviktimizacije je upalila. Ovaj incident nije izolovan, već se uklapa u širu sliku cionističke propagande u ovom ratu. Koja se sada ponovo aktivirala na mnogo manjoj razini, usred Holandije. Kao da se time žele ugasiti glasovi otpora i mira. Kao da se želi zaglušiti zvuk masakra.

Kako apeli o preko 44 hiljade ubijenih Palestinaca od 7. oktobra, ubijenoj djeci, višedecenijskom aparthejdu i sprovođenju genocida nisu uradili svoje, možda treba da govorimo o fudbalu. Možda to konačno izazove saosjećanje takozvane međunarodne zajednice koja ove zločine finansira i podržava. Uvijek ostaje nada da fudbalska empatija ne važi samo za Izrael. 

Pa evo na primjer, još u avgustu je Palestinski fudbalski savez saopštio da je Izrael ubio najmanje 297 fudbalera u Gazi, uključujući 84 djece. Baš prošli mjesec je ubijen i [Imad Abu Tima](https://sportsport.ba/magazin/palestina-imad-abu-tima/484149), reprezentativac Palestine, zajedno sa 9 članova svoje porodice. Imad, kao i drugi fudbaleri, je bio prinuđen da svoje utakmice igra daleko od svoje kuće… Jer je 9 od 10 stadiona u Gazi sravnjeno sa zemljom. Stadion u [Shuja'iyya okrugu](https://www.middleeasteye.net/news/israeli-army-beloved-football-stadium-terror-camp#:~:text=Middle%20East%20Eye%20has%20spoken,of%20numerous%20atrocities%2C%20including%20murder.) je čak pretvoren u neku vrstu logora za mučenje Palestinaca.

Palestinski fudbaleri nemaju stadiona zbog bombardovanja, niti igrača zbog ubistava. Nema više ni novca, jer nema ni sponzorstava i industrije. Fudbalski klubovi svoje igrače plaćaju po 200 dolara svakih 2 do 3 mjeseca, a za povrijeđene fudbalere nemaju sredstava ni da plate medicinske troškove. Mnogi igrači stoga napuštaju ovo zanimanje jer su prezauzeti poslovima koji im stavljaju to malo hrane na sto za njih i njihovu porodicu, ili migriraju i traže azil.
Sistemski gledano, fudbal u Gazi jedva da postoji. I sve se radi da se on kao sport, razonoda ili profesija eliminiše. Da ljudi nemaju ništa osim gole patnje i borbe za život. 

Viktor Frankl je pisao da je sport izmišljen da bi ljudi vještački stvarali neizvjesnost koja se ucrtala u evolutivni kod. U modernom dobu, kada nema više bježanja od predatora, ljudima je bilo potrebno da održe stanje blage tjeskobe. U Palestini je obrnuto. U eri kada pola planete prati ovaj sport, vremenu predatorskih ugovora, hiperkonzumerističkog kapitalizma, kladionica, modernih gladijatora i igara bez hljeba; ovi momci igraju fudbal kao svoj čin otpora. Sport je tu kao odušak i čin borbe, megafon koji se koristi da amplifikuje krike uništenja. Da prenesu poruku svijetu, da se Gaza drži i postoji. Da osim suza teče i znoj. I najbitnije, da tzv. međunarodna zajednica na to više ne smije okretati glavu.

U isto vrijeme, izraelski klubovi se takmiče u evropskim takmičenjima poput Lige šampiona i Lige Evrope. Palestinska fudbalska asocijacija je FIFA-i uputila apel, gdje se navodi da Izraelski fudbalski savez kreira i uključuje timove iz ilegalno okupiranih naselja na palestinskoj teritoriji, da igraju u izraelskoj domaćoj ligi. Reakcija FIFA-e je izostala, nakon čega je i ovo tijelo optuženo da brani strategije i djelovanje naseljeničkog kolonijalizma. A veliki dio ljudi nije ni čuo za ovaj slučaj.

Solidarnost sa Palestinom zbog toga ne smije da bude tek puka fraza. Preispitajte odnose svojih vlada sa Izraelom, pojavite se na protestima i učestvujte u direktnim akcijama protiv snabdijevanja oržjem. U krajnjem, potpišite[ peticiju](https://i.diem25.org/en/petitions/93) i napišite pismo UEFA-i i FIFA-i da, u skladu sa zakonima, suspenduju Izrael iz međunarodnih takmičenja. Ista [metoda](https://www.theguardian.com/world/2021/may/23/israel-apartheid-boycotts-sanctions-south-africa) se koristila i protiv aparthejd režima Južne Afrike, kada su suspendovani iz sportskih udruženja. Time se demonstrirala etička i pravna pozicija globalnog odbacivanja aparthejda, čime se promijenila i domaća perspektiva unutar same zemlje. Mnogi analitičari kažu da je to pomoglo u mirnoj izolaciji južnoafričkog režima i na kraju sloma aparthejda. Ostaje nada da tako može biti i u slučaju Izraela.

Podržite i reprezentaciju Palestine kada igraju mečeve. Ako je fudbal čin otpora, neka svaki udarac lopte ove momčadi bude podsjetnik: oni koji ih pokušavaju zbrisati s lica zemlje, ne trebaju uživati na tribinama u blagodatima ove igre. Ne trebaju samozadovoljno gledati terene prolivene krvlju i podsticati gaženje kramponima po tijelima ubijene djece. 

Ne smijemo dopustiti da se ni pogrom ni genocid više nikad nikom ne ponove.





Solidarnost sa Palestinom ne smije da bude tek puka fraza. Preispitajte odnose svojih vlada sa Izraelom, pojavite se na protestima i učestvujte u direktnim akcijama protiv snabdijevanja oržjem.

Još su nam samo konzervativni ljevičari falili

Ako nije do genocida, možda je do fudbala