U nedjelju ujutro javili su portali kako je lovca, 45-godišnjaka iz Plužina,  napao i teško povrijedio međed. Helikopterom je povrijeđeni prebačen za Podgoricu đe je u toku operacija, još je pisalo.

Istog časa kad je objavljena vijest počeli su da se ređaju komentari ispod tekstova na portalima, a uskoro i objave na društvenim mrežama. Medo (nadimak za umiljatog šumskog predatora, ne političar što je uvijek u pravu) sigurno nije došao lovcu na vrata. Mora da je lovac htio da ga ubije. Tako mu i treba. Nije mi žao lovaca. Trebao je medo jače da nasrne. Mogao je i da ga ubije pa stavi na haubu, kao što lovci njih (međede i vukove) posmrtno ponižavaju.

Već u ponedjeljak počeli su da se javljaju društvenomrežni i kolumnistički mudrovani, sa „ozbiljnim“ analizama i smatranjima, sa visine i „sine ira et studio“.
Jedan se vajka zašto se i kako medo naziva okrutnim, kad je zapravo okrutan lovac. Drugi predviđa kako će sad svi portali da objave vijest i time izazovu bijes spram nedužnog meda, umjesto da napišu da je jedini krivac za ovo što se desilo baš taj lovac.

**NJEGOŠ I ZVIJERI**

U utorak već, kad nastaje ovaj tekst, sa bezbjedne vremenske distance od 48 sati možemo da konstatujemo nekoliko stvari. Prvo, tačno je da znamo da je napadnut lovac – ali ne znamo ni kako se to desilo, niti da je uopšte u vezi sa lovom. Moglo je i da se desi kraj njegove kuće, u selu Stabna u Pivi, usred šumskog kompleksa pod Pivskom planinom. 

Ponajmanje znamo da je lovac nanišanio baš tog međeda, pa je ovaj, jezikom dičnog tužilaštva i polupismenih medijskih djelatnika, nasrnuo „u nužnoj odbrani“. 

Ne znamo čak ni to da li je nesrećni čovjek prekršio neki zakon, išao u lov bez dozvole.

Znamo samo, iz izjave anesteziološkinje Kliničkog centra u Podgorici, da čovjek ima „mutilantne“ povrede „ličnog masiva“...da mu je, dakle, jedna strana lica teško povrijeđena i unakažena, i da je vjerovatno izgubio desno oko.

Znamo i ime tog čovjeka: Miljan Grubač se zove. Ima godina 45, što je po najnovijim statističkim uzusima upravo granica između mladosti i srednjeg doba.

Javnost ne zna koga povrijeđeni ima od porodice, ali zna da mu se, dok ovo pišemo, bore za život.

U komentarima na vijest o njegovoj borbi ima, doduše, poneka sztidljivo izražena dobra želja, ali nema niti jednog Ostroga i Svetog Vasilija, i nema ikonice sa spojenim rukama što se usrdno moli za ozdravljenje bližnjeg. 

Ima, međutim, folklornih elementa: jedan veli, parafrazirajući domaćeg književnog velikana, kako „vuk na ovcu svoje pravo ime, kao međed na loša čovjeka“.

**KO JE KRIV?**

U jednom znamenitom eseju iz 1987. godine, uvrštenom u hrvatsko izdanje zbirke „Kako putovati s lososom“ italijanski književni velikan Umberto Eko objašnjava kako se u njujorškom zoo vrtu nešto ranije desio jezivi incident u kome su se dva dječaka previše približila medvjedu, pa ih je ovaj na zgražavanje prisutnih raskomadao i pojeo. 

Eko, tih kasnih osamedestih godina, lapidarno i bez mnogo okolišanja ukazuje da su nesrećni dječaci (a uskoro će, sad znamo, to postati i čitavo čovječanstvo) žrtva predrasuda koje donose masovni mediji i naopako obrazovanje. Upravo su škola i televizija, objašnjava, presudno uticale da djeca ne shvataju da je međed divlja životinja koja nema savjest nego se vodi prirodnim instiktom, i da je stoga opasno približavati mu se...makar ga koliko zvali idiotskim deminutivima i uspavljivali se sa njegovom plišanom replikom.

“Da bi im pomogli zaboraviti koliko su ljudi zli, previše su im objašnjavali kako su medvjedi dobri. Umjesto da im pošteno kažu što su ljudi, a što medvjedi.”, veli čuveni erudita iz Alesandrije, I dodaje kako su nekad bajke prenaglašeno govorile o zlom vuku, da bi danas otišle u drugu krajnost, pa se “ne kaže da životinje imaju pravo na preživljavanje zato što su, po svojoj prirodi divlje i mesožderi, nego ih se čini dostojnim poštovanja prikazujući ih dražesnima, komičnima, dobroćudnima, bezazlenima, blagima, mudrima i razboritima”.

**MEDO I ČELJADE**

Moramo, poučeni ovim riječima, izbjeći zamku da objašnjavamo kako komentatori u sajber prostoru današnjeg Montenegra nemaju empatije, moramo ostaviti iza sebe malograđanske vapaje kako smo izgubili solidarnost pa nam je važnija zvijer nego komšija ili rođak koji se bori za život.  Jer, suvi i neostrašćeni pogled jasno nam govori da imamo posla, prije i iznad svega, sa istim onim dječacima I djevojčicama iz ove priče, koji su izbjegli masakr u njujorškom zoološkom vrtu 1987. i stasali da danas ostavljaju neprimjerene komentare po sajtovima mejnstrim medija.

Imamo, dakle, posla sa sluđenim pojedincem koji je proizvod pogrešnog obrazovanja i uticaja medija, koje ga gura u jezivi ekstremizam novog distopijskog doba. Pojedincem koji se drži jednog od dva ekstrema: ili ne shvata da je lov nekada bio način preživljavanja I najvažnija djelatnost, da bi danas postao nešto što je sve manje prihvatljivo i što, zahvaljujući razvoju tehnologija i promjenama u prirodi, počinje da narušava prirodnu ravnotežu; ili ne razumije da briga za prirodu ne može biti opravdanje kad odbaci elementarnu empatičnost prema drugom ljudskom biću.

To je građanin koji ne shvata zašto međed, divlja zvijer latinskog imena *Ursus arctos*, ne može biti kriv kad napadne čovjeka, ili za bilo kakvo drugo nepočinstvo mjereno ljudskim aršinima - ali mu takođe nije jasno ni zašto čovjek u susretu sa zvijeri ponekad mora da se brani. Niti to da nijedno ljudsko biće ne zaslužuje da umre zbog svojih pogrešnih postupaka, pa makar mu takvu kaznu namijenio i ljudski sud - a kamoli razjarena životinja kandžama i zubima.

To, u krajnjem, vodi jednoj kakofoniji glasova u kojoj međedi postaju okrutnici ili pravednici, u susretu životinje i lovca se pojavljuju napadač i napadnuti, Njegoš postaje branitelj zvijeri a antropomorfne predstave o životinjama direktno iz bajke stižu u mentalne obrasce prosječnog građanina. 

To je svijet koji ne može da razumije da međed može, kad je gladan, da napadne stoku i čobanina, i da je onda ljudska dužnost, koja proističe iz odl-fashioned humanizma, da ustrijeli životinju.  Kao što ne shvata ni da zaštita prirode mora postati princip, propisno razmotren i zakonom uređen, a ne nekakva nakaradna pseudo - ideologija koja čini da nam je zvijer uvijek bliža od čovjeka.

To je, nadalje, plodno tlo za sumanute teorije zavjere, razne donedavno nezamislive ideološke miš-mašove. Bljutavi amalgam zbunjenosti i indukovane strasti, kome svjedočimo svakog dana, i od koga svi mi, pa i ti I ja dragi čitaoče, naivno očekujemo da dovede do civilizovanog poretka stvari. Do ideje o tome, recimo, što je posao pravosuđa a što ljekarska trijaža, ko je odgovoran kad padne zgrada ili nadstrešnica ili zašto nam policija nije efikasna.

To je, na kraju, ona melasa koja treba da se pretvori, u našim tlapnjama, u dobru i pravednu vlast i efikasan sistem društvene kontrole i distributivne pravde. Jer smo zaboravili, kako kaže Eko, što su ljudi a što međedi.


Dok se čeka sistem društvene kontrole i distributivne pravde na snazi su zakoni šume

tragovi do pećine

O medu i međedima

Razmišljanje o Albaniji kao o *zemlji u kojoj nitko nikad ne umire* priziva zagonetnu i zbunjujuću sliku. Što ovaj naslov implicira? Koje  se stvarnosti kriju iza takve izjave? 

Albanija, zemlja surovih krajolika i otpornih ljudi, prostor je u kojem breme prošlosti i povijesti snažno utječe na sadašnjost. Smještena na Balkanskom poluotoku, Albanija je prošla stoljeća previranja, od otomanske vladavine do oštrog komunističkog režima i diktature Envera Hoxe, što je ostavilo duboke ožiljke na njezino društvo. Život u Albaniji može se činiti kao pokušaj izlaska iz labirinta izazova, gdje svaki zaokret otkriva još jedan sloj borbe. Prirodna ljepota i planinski albanski krajolik možda oduzimaju dah, ali oni također mogu simbolizirati izolaciju i prepreke s kojima se suočavaju stanovnici tog podneblja.

Ornela Vorpsi, albanska spisateljica i umjetnica, stvorila je jedinstven pripovjedački glas u svom djelu *Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire*, kojim dojmljivo istražuje izgnanstva, identitete i ženska iskustva u patrijarhalnom albanskom društvu. Iako je podrijetlom iz Albanije, Vorpsi ovu knjigu piše na talijanskom jeziku čime pridodaje slojevitosti i kompleksnosti djela: odustajanje od pisanja na materinskom jeziku simbolizira nemogućnost suočavanja s prošlosti na jeziku usvajanom u djetinjstvu.  

U svojoj bilješci na kraju knjige naslovljenoj „Na jeziku lišenom djetinjstva” autorica piše kako je morala koristiti jezik lišen djetinjstva kako bi se mogla suočiti s vlastitom povijesti. Time je albanski predstavljen kao jezik šutnje i nemogućnosti govora te je pisanje na tom jeziku predstavljeno kao suočavanje s praznim papirom, dok talijanski, novousvojeni jezik migrantice, briše jezične barijere i omogućava artikuliranje misli koje bi inače ostale neizgovorene. 

Čini se da strani jezik u ovom slučaju ima terapeutsku ulogu – pripovjedačica pomoću njega može ispisati stranice osobnog dnevnika trauma vezanih uz djetinjstvo u Albaniji koje nikad ne bi mogle biti ispripovijedane na albanskom jeziku. Ovaj izbor jezika ne samo da odražava njezino osobno putovanje već i obogaćuje tekst osjećajem raseljenosti i kulturne intersekcije. 

Za žene u Albaniji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća borba je još dublja i kompleksnija u usporedbi s onime što proživljavaju muškarci pod represivnim političkim režimom. U ovom patrijarhalnom društvu, biti žena često se čini kao hodanje po žici iznad ponora očekivanja i ograničenja. Zrak je gust od neizgovorenih pravila, a teret tradicije teško im leži na ramenima. Pitanje ženske seksualnosti strogi je tabu  koji ne smije preći preko usana adolescentica kako ne bi bile nazivane pogrdnim imenima. 

U mnogim epizodama *Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire* vidljivi su jasni primjeri mizoginije te se žene koje istražuju vlastitu seksualnost često nazivaju kurvama. Osim toga pripovijeda se o muškarcima koji tuku svoje žene i kćeri, djevojčicama i ženama koje su tretirane kao seksualni objekti i jezeru u koje skaču djevojke povrijeđene u ljubavnim vezama pa čak i one koje su ostale u drugom stanju. Sloboda je, čini se, daleki san, fatamorgana koja svjetluca na horizontu njihove svakodnevice. U ovom surovom krajoliku, otpornost postaje način života. Žene su u Albaniji neopjevane junakinje, podnose oluju društvenih normi dok pronalaze načine da potvrde svoj identitet i autonomiju. Njihove su priče urezane u tkivo nacije, priče o tihom prkosu i nepokolebljivoj hrabrosti koje govore o sposobnosti ljudskog duha da izdrži i napreduje unatoč nemogućim izgledima. 

Upravo su te priče uklopljene u knjizi *Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire*, gdje surov život u Albaniji otkriva društvo koje se bori s naslijeđem komunističke diktature i teškoćama tranzicije. Knjiga prenosi ta životna iskustva, prikazujući otpornost i snagu potrebnu za preživljavanje i snalaženje u svakodnevnom životu. Razabirući kroz slojeve teškoća s kojima se suočavaju albanske žene, ovaj roman daje glas njihovim individualnim i kolektivnim pričama. Na taj način pomaže osvijetliti širu naraciju neispisane ženske historiografije odnosno pripovijesti o preživljavanju i otporu u zemlji gdje ostanak na životu (naspram umiranju) postaje neupitan čin prkosa.

Vraćanje na pitanje sa početka – *Što je zemlja u kojoj se nikad ne umire?* može pomoći u osvjetljavanju ovog romana iz nekoliko kutaka. Prije svega, valja razumjeti da je ova fraza posve ironična i metaforička te da se pomoću nje reflektira mračna stvarnost života u Albaniji pod represivnim režimom, gdje je kvaliteta života toliko degradirana da se smrt čini gotovo poželjnom u usporedbi s patnjom nastavka življenja. Ideja o zemlji u kojoj nitko nikad ne umire također se može tumačiti kao mjesto gdje su ljudi zarobljeni u vječnom stanju patnje, nesposobni pobjeći od surove stvarnosti. Ona sugerira vrstu živuće smrti, gdje likovi podnose beskrajne teškoće, represiju i očaj, posebno žene koje se suočavaju sa sustavnom opresijom i patrijarhalnim nasiljem. 

Ova sintagma hvata stagnaciju i beznađe koje prožimaju društvo prikazano u knjizi, gdje su svakodnevne borbe toliko preplavljujuće da se čini kao da vrijeme stoji, a smrt, odnosno oslobođenje od boli je uskraćena. Stoga, „zemlja u kojoj nitko nikad ne umire“ služi kao snažna metafora za trajanje patnje i nedostatak oslobođenja ili promjene u društvu gdje su pojedinci, posebno žene, osuđeni na preživljavanje u represivnim uvjetima bez nade za olakšanje ili transformaciju.

Vorpsi se u ovom djelu fokusira na sudbine djevojčica i žena, s kojima se i sama poistovjećuje, ali je pogrešno gledati na ovu knjigu isključivo kao autobiografiju iako definitivno ima elemenata autofikcije. Autoričin je stil izrazito zavodljiv, profinjen, pun ironije i crnog humora, obogaćen senzualnim pisanjem i jezikom. Također nije na odmet napomenuti da je djelo teško žanrovski odrediti jer leži na razmeđi između zbirke priča i romana pa se ponuđene epizode mogu promatrati kao zasebne priče ili nepovezana poglavlja. 

Priče su istovremeno zanimljive i uznemiravajuće, poput one u *Dvorištu iz djetinjstva*, gdje se djevojčice igraju Romea i Tibalda, mačujući se s ljudskim kostima koje su pronašle u vrtu. Kasnije saznaju da ti posmrtni ostaci, koji su im poslužili kao mačevi, pripadaju strijeljanom ujaku koji je sa sedamnaest godina pokušao pobjeći iz države. U poglavlju Bel Ami, prikazane su majka koja se bavi prostitucijom i njezina kći Ganimete koja na ležaljci u dvorištu čita ljubavne romane. 

Međutim, problem leži u tome što autorica niže senzaciju za senzacijom, ali površno obrađuje vrlo važne i osjetljive teme. Na primjer, tema prostitucije ovdje je obrađena plitko, bez dovoljno dubokog uvida u likove koji se bave seksualnim radom. Ti su likovi plošni, dvodimenzionalni i gotovo svedeni na simbole, što bi se moglo reći za većinu likova u knjizi. Ipak, seksualni rad problematiziran je u kontekstu ekonomskih i društvenih uvjeta – Ganimate je prisiljena prostituirati se za komadić kruha, a na koncu priča o njoj i njezinoj majci završava time što su se objesile. Dojam koji ostavlja takav način pisanja privremeno je efektivan, ali ubrzo se troši i naraciju pretvara u kompleks događaja koje ne povezuje dovoljno čvrsta uzročno-posljedična nit koja bi niz ovih priča mogla držati na okupu.

Za kraj, valja obratiti posebnu pozornost na formu ovog književnog djela koje je predstavljeno i objavljeno kao roman. Gledano kao roman, Zemlja u kojoj se nikad ne umire sastavljena je od desetak poglavlja koja nose naslove vezane uz kratku naraciju koju sadrže. Ipak, nemoguće je ne primijetiti kako se iz priče u priču neprestano izmjenjuje niz likova te kako pripovjedačica nikad nije ista (u par priča čak se i spominju njihova različita imena), iako je uvijek predstavljena u ženskom rodu. Takav način pisanja prožet razasutim naracijama koje vrludaju u stotinu različitih smjerova netipičan je za žanr romana, a ova bi knjiga zasigurno bolje funkcionirala kao zbirka priča. 

Vjerujem da u ovom slučaju treba imati na umu kapitalizam i tržište knjiga u kojima se možda krije odgovor na žanrovsko pitanje ovoga djela. Kako su romani svakako prodavaniji od zbirka priča,  ponekad izdavači nastoje predstaviti i zbirke priča kao roman. Ne bi me začudilo da je to slučaj i s ovom knjigom koja u dovoljnoj mjeri odudara od strukture romana te više nalikuje zbirci isprepletenih kratkih priča, od kojih svaka doprinosi mozaiku života u Albaniji tijekom komunističkog režima i njegovih posljedica. 

Čitajući ovo djelo kao roman, osjećao sam se kao da pred sobom imam nedovoljno razrađene likove i nedovršene pripovjedne linije nedosljedno povezane u narativnu cjelinu romana koji vrlo labavo zadržava tu žanrovsku odrednicu. Ovaj modus čitanja svakako je pridonio nezadovoljavajućem estetskom dojmu te toplo savjetujem čitanje Zemlje u kojoj se nikad ne umire kao zbirku priča. Možda sagledavanjem kroz tu prizmu ovo djelo može ostvariti potencijal kojeg zasigurno ima iako se čini da nije u potpunosti ostvaren kad ga se čita kao roman.

Ipak, vrijednost ovog djela leži u tome što uspijeva čitatelja uvući u svijet ispunjen kompleksnim emocijama i mračnim humorom, unatoč njegovim povremenim površnim tretmanima osjetljivih tema. Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Iako možda ne zadire uvijek dovoljno duboko u složene društvene probleme koje predstavlja, njezin sugestivan i dovitljiv stil te sposobnost da kroz kratke, ali snažne vinjete ispripovijeda upečatljive priče, čini ovu knjigu vrijednom čitanja i analiziranja. Upravo u toj igri kontrasta, između raskošnog jezika i surovih stvarnosti, leži istinska snaga *Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire*. 





Ornela Vorpsi, "Zemlja u kojoj se nikad ne umire", Štrik, Beograd, 2023; Prevod: Aleksandar Levi (talijanski)




književna kritika

Jezik lišen djetinjstva

Moja privilegovana malenkost posjetila je Veneciju na sedam dana zbog maratonske posjete 60. Bijenala koje je jedna od najprestižnijih smotri u svijetu umjetnosti. Koliko god da volim umjetnost, sumnjam da bih ikada pomislila da pođem u Veneciju samo zbog Bijenala, ne zvuči mi to kako treba, ali eto prilika mi se ukaz'la, i ja se brže bolje bacih na put ka geografskoj dužini i širini đe se kritičko promišljanje svijeta okuplja oko ideje da umjetnost može valove da valja u kanalima jednoumlja.  

Uprkos hordama ljudi sa svih strana svijeta, čudnovato mirnu energiju Venecije pripisujem elementu vode koja sigurnim i neumoljivim postojanjem diktira svoju dominaciju i izvijesnost da će nadživjeti sve – umjetnost i ljude jednako.

Tema ovog Bijenala je *Stranci svuda* a ključne riječi su usko vezane za politike identiteta, migraciju, kvir i nativne (prve) ljude. Bijenale, kao i manje više cijeli zapad već neko vrijeme pokušava da opere svoju patrijarhalnu bijelu kolonijalnu i heteronormativnu hegemonijsku podsvijest (ključne riječi za EU fondove *btw*), te tako kustos ovog Bijenala, Adriano Pedrosa, po prvi put dolazi sa prostora globalnog juga (Brazil) koji se, pritom, izjašnjava kao kvir muškarac (dvije muve – pljas! – jednim udarcem).

Ključne riječi se mijenjaju iz godine u godinu, pružajući nam neki kvazi osjećaj da se promjena dešava, da smo bliže jednakosti, da patnje i borbe nisu uzalud, naivno ispuštajući iz vida da načini na koje se borimo vrlo jasno ukazuju na to da nam je borba uglavnom dozvoljena od onih koji su i kreirali potrebu za istom, ali polako. Pitanje inkluzije je prljav, pohaban i socijalno perverzan termin koji se u svom stremljenju puni naizgled benevolentnim značenjem koje mu pripisujemo, i ne sluteći da nam je, još jednom, podmetnut sopstveni rep koji u ogromnoj nevolji jurimo i proždiremo, ne prepoznajući da je dio nas. 

Inkluzija u svojoj semantici i društveno-filozofskoj pretpostavci insistira na tome da se nama, ženama, kvir, gej, muslimanima, braon, crnim itomeslično – ustupa pravo na prostor koji nam inherentno pripada. Halo? Čujemo li se? 

Možda još zanimljivije - prostor koji nije stvoren ni stvaran zbog nas, nama se sada ustupa, prostor koji mi kao nekakvim tokenom možemo da si kupimo na neko vrijeme i posubjektimo se. Sistemski, institucionalno i klasno, margini se omogućava da bude, i to isključivo tobože dobrom voljom onih koji su na pozicijama moći. 

Ono što je ovdje problem, i to možda posebne i vrlo zamršene vrste, je što se margina bori za osvajanje onih prostora koji su nas i izbacili iz kruga validnosti, reprodukujući tako (kolektivno podsvjesno ili nesvjesno) jedan te isti sistem perpetualne borbe, jer sva borba margine je, u biti, borba za rađanje – od objekta želimo dostići nivo subjekta, uglavnom ili makar prvenstveno postizanjem političkog jastva.  

Na Bijenalu se očigledno vidi razlika između globalnog juga i sjevera, i to ne samo u jasno reprezentovanim temama koje zaokupljaju pomenute ljude već i materijale koje koriste. Čitav kontinent južne Amerike, par zemalja Afrike, ali i zemlje centralne Azije poput Uzbekistana, ne zaobilaze tekstil kao svoju metodu izražavanja. Bilo da govorimo o detaljno izvezenim svakodnevnim pričama i borbama žena Čilea u formi jorgana, ili kreiranje platna koje je cijelo zapravo stvoreno od različitih tekstila da bi se stvorila slika, naizgled "konvencionalna" ploha u zapadnom smislu, kao u slučaju Lesoto paviljona, ono što je zanimljivo je da otpor vladajućim strukturama pronalazimo upravo u metodama izrade rada, materijalima koje je visoka zapadna misao uvijek gurala u inferiorne i manje "uzvišene".

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cb0acd19-0e41-4356-b068-5e8110f5463b)
Rad Mounire Al Solh, Libanski paviljon{.caption}

Odluka kustosa da u prostor "visoke" umjetnosti uključi i one radove koji su po klasnoj logici uvijek smatrani "nižim" je otpor unutar same institucije koja, paradoskalno, omogućava da umjetnost i dalje bude sfera rezervisana za buržujsko ufuravanje da eto baš oni omogućavaju promjenu paradigme svojim širokim demokratskim zapadnim svjetonazorima. 

Kada je u pitanju globalni sjever, istakla bih sjajan rad Doruntine Kastrati  za paviljon Kosova, kao i grupe *Open group* za paviljon Poljske, ali  najveći i najsnažniji utisak ostavio je rad meni nepoznate umjetnice Gabrielle Goliath, u sklopu Interncionalne izložbe koja je na nekih deset displej panela prikazala marginu društva (kvir, crne, prve ljude Amerike, žene imigranatkinje). Ulazeći u prostoriju duboko plave boje čije osvetljenje dolazi isključivo sa panela, susrećete se sa zvukom i slikom koji isprva zvuče i izgledaju kao neki glič na traci – istrgnuti samoglasnik nesigurnosti, uzdah borbe koji se iskrade iz duše, prekid misli u još nezapočetoj rečenici, kršenje šaka, gutanje pljuvačke dok se bol gura nazad u grudi, treptaj – sekunda mraka koji vječnost traje. Riječ jedna nije izgovorena, nikakva slika nasilja ni diskriminacije, samo oni koji u kameru očigledno govore o svojim bolnim iskustvima, ali umjetnica bira da predstavi samo pauze između dvije riječi koje su apsolutno identične za sve ljude na svijetu.

Ne vjerujem da sam se ikada ranije susrela sa radom koji kroz potpuno paralingvističku metodu izoštrava i fokusira šta znači biti ljudsko biće koje se bori; nemoguće je opisati koncentraciju bola i tuge, ali i ponosa i otpora koji se u tim sekundama vide i osjećaju. Pored sve umjetnosti koju sam vidjela u životu, čitala, učila, upijala, konstruisala i dekonstruisala, odrastala i shvatala, odustajala od tog zapadnog pozerskog i neoliberalnog tripa pa se, eto, vraćala – sve da bih u jednom potpuno naizgled nevažnom radu u tamo nekoj sporednoj sobi na Bijenalu bila vraćena u primordijalnu tačku gdje ključa ideja o nečemu što će da pokreće ljudski duh i dušu, što nam ubrzava dah, izoštrava misli, luči serotonin, i vozi na rolerkosteru emocija. Na našem jeziku to zovemo umjetnost, ali ako hoćete onako pozerski, vi kažite *art*. 

Rad *Personal accounts* vratio mi je malo osjećaja da stvari ipak možda mogu biti bolje, makar malo, jer sva lica političkih identiteta raspršila su se i ujedinila u predkulturnon tragu sirovog iskustva biti čovjekom, i upravo to je polazna tačka za umjetnost koja nam treba i koja nas približava jedne drugima. Iris Murdoch je za ljubav napisala da je to "bolna spoznaja da nešto drugo osim nas postoji"; lično, to nedvosmisleno osjećam za umjetnost, te možda famozno pitanje *Šta je umjetnost?* sve vrijeme traži odgovor na to *Šta je čovjek?*

Smatram da više nemamo društveni luksuz ni etičko zaleđe da se bavimo umjetnošću kao formom i estetikom, i da je istina da je taj vid oduvjek i bio rezervisan samo za buržuje koji nisu znali šta da rade sa viškom egzistencije. 

Moja nedoumica je sljedeća – da li je umjetnost postala borba za političku relevantnost koja je u sadašnjem duhu tehnokratske kvazi postkolonijalne svijesti kratkovida i kratkoročna, ili zaista svjedočimo suštinskoj promjeni paradigme koja redefiniše (ili konačno definiše) pojam umjetnosti izvan uskih krugova povlaštenih klonova koji zapravo ne žele ništa drugo do da budu reproduktivni krak neoliberalne hobotnice, ostaje da vidimo.

Sudeći po komentarima mahom bijelih ljudi na Bijenalu, sve je to njima zabavno, ali vratite visoku (zapadnu, bijelu, heteronormativnu i posve kolonijalnu) umjetnost u njihov (sic!) prostor. 

Konačno, želim izaći iz pesimističke frekvencije, makar zbog suštinski ogromnog respekta prema svim ljudima sa margine, zbog njihovog neumornog otpora i neodustajanja od sebe, i zbog njihovih glasova koji napokon dopiru do globalne svijesti, te insistiram da je važno ne ispuštati umjetnost, da nam je to možda jedino polje gdje zaista možemo prevazići sistemsko konstruisanje i manipulisanje znanjem u šaci pojedinaca; štaviše, mislim da je sada više nego ikada važno ne odustajati, pronalaziti nove načine akcije i reakcije, ali ne da bismo dobili svoju stranicu već da ispišemo novu knjigu iṣpºĉętƙª. 



Smatram da više nemamo društveni luksuz ni etičko zaleđe da se bavimo umjetnošću kao formom i estetikom, i da je istina da je taj vid oduvjek i bio rezervisan samo za buržuje koji nisu znali šta da rade sa viškom egzistencije

venecijansko bijenale

Šta je umjetnost ako nije čovjek

Na vijest da se u Podgorici svečano otvorila nova zgrada Klinike za psihijatriju u stomaku sam osjetio udarac. Kao da mi je neko ispumpao sav vazduh i namjesto njega upumpao društveni napredak. Koliko god rečeni napredak bio divan, njegovo naglo dešavanje stvorilo je pritisak. I sad eto pišem, nesiguran da ću uspjeti da dočaram dobru namjeru koja me pokreće, na rubu depresije koju ne mogu ni objasniti, a kamoli opravdati u ovom svečanom trenutku.

Jednom davno sam posjetio baraku na Kruševcu u kojoj mi je psihijatar udario neki pečat. Na hodniku sam vidio pacijenta kako mrmlja neko sveto slogovlje i gleda u žuti odraz sunca na patosu. Sjećam se jasno, januar je bjelinom napajao nekoliko strunjenih pidžama u tom hodniku. Sve što sam vidio odgovaralo je zapuštenom društvu u kome se ludilo ne liječi nego krije. 

Zašto o tome pišem sada, kad smo dobili novu zgradu, veliku betonsku strukturu za sva naša samotna ludila i prefinjene strahove. Zašto se kod mene kao potencijalnog konzumenta te medicinske ustanove, kao kandidata za ludilo, ipak javlja neobična melanholija u trenu državnog likovanja i crvene vrpce. 

Sličan nalet otežanog disanja zadesio me kad je producirana prva crnogorska opera, neđe oko referenduma. Koji će nam matrak opera, zar nije kasno i neučtivo stvarati prvu operu u 21 vijeku?! Nije li bolje brendirati Crnu Goru kao zemlju bez opere, mislio sam, kao što sad grešno pitam -  da nije kasno? Kako ćemo mi koji tako dugo nismo imali zgradu duševne bolnice sad naprasno njome popuniti ogromnu prazninu koju je njeno odsustvo utisnulo u svaki kutak ove male zajednice.

Srećan sam što konačno vidim dostojnu psihijatriju, ali zgrada nije dovoljna, ona je samo skelet nečeg što tek treba dosegnuti. A koliko zaostajemo, muka mi je i da mislim... Ovih dana pred sobom držim knjigu slika hrvatskog psihijatra Roberta Torrea koji je cijeli vijek radio sa alkoholičarima, zavisnicima, kockarima, ali i ostavio umjetnički opus promišljenog i humanizmom prožetog slikarstva. Na svakoj drugoj stranici Torreove monografije je slika, uz sliku citat iz intervjua ili njegove knjige „Ima li života prije smrti“. Sve tu buja raskošnim, gotovo prestupničkim i prestupnim obiljem duha koji veličanstvo svih zgrada ovog svijeta pretvara u malenkost. 

Ljudi nam trebaju, jer bez posvećenih ljudi koji gore od strasti, zalud su bijeli zidovi. Torre je npr. stvorio piktograme za svoje odjeljenje, ručno oslikao znake za blagovaonicu, požarne stepenice, čitaonu, itd. Jedan čudnovati doktor, slikar, naivac i stručnjak, pojedinac i lučonoša, to je ono što zgrade puni iznutra, ono što radi kao lijek, kao droga i spas. A to se u Crnoj Gori komesarskom selekcijom decenijama gušilo, gazilo i pretrčavalo, toliko da mi u napadu malodušnog straha sama zgrada ne daje garanciju, i kad joj se najviše radujem.

Nadam se da ljekari koji su tako dugo radili van standarda nisu trajno obilježeni tim ponižavajućim iskustvom. Odnos prema psihičkom zdravlju u Crnoj Gori je njihova odgovornost. Tek predstoji okašnjela, teška i po svemu neizvjesna borba za stanje duha raspolućene nacije, psihotično udvojene u politički porno, jagmu i sujevjerje. 

Posvećeni talenti poput Torreovog sigurno se ostvare lakše u sredinama koje su davno izgradile svoje klinike. Decenije, stotine godina prakse i kreativnog komešanja ne mogu se šalovati preko noći. Jednim „škljoc“ neće se riješiti muka zemlje poharane toliko da anno domini 2024. dobija zgradu klinike za mentalne bolesti. 

Mržnja koja kulja u javni prostor jeste simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba. Najveći problem našeg malog društva je strah od komunikacije koji goni u napad i mržnju. Začinje se u porodici, pliva kroz pleme i utvrđuje u školi. Strah se potom koristi kao politički talon, kako bi se na njemu gradilo zasebno polje djelovanja u kome do izražaja dolaze najgori. Ta selekcija vlada naročito na internetu, osnažena hladnim algoritmom koji zasijeca duboko u bolest kao izvor zarade. Otud osjećaj da na *news* portalima, u sekcijama za komentare, buljimo u kolektivni poremećaj i mračno srce psihoze. 

Ali dobro, ovdje je zgodno mjesto da prekinem. Neka je srećna zgrada, trebaće nam, vrlo će nam trebati.

Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.{.caption}


Mržnja koja kulja u javni prostor nije osobina nego simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba

liječenje nacije

Za psihijatriju nikad nije kasno

Vigdis Jurt je jedna od najzanimljivih savremenih spisateljica Norveške. Napisala je mnoge popularne knjige za djecu i odrasle i više puta je nagrađivana za svoj rad. Njene knjige su objavljene u trideset zemalja, a ovo je druga knjiga koja se pojavljuje na srpskom jeziku. 

Glavna junakinja romana "Da li je majka mrtva?" jeste likovna umjetnica od oko šezdeset godina koja se posle tri decenije provedene u Sjedinjenim Američkim Državama vraća u Norvešku, u rodni grad, pošto je dobila poziv jedne galerije da održi retrospektivnu izložbu. U svom rodnom gradu je iznajmila stan koji se nalazi nekoliko kilometara od kuće njene majke sa kojom trideset godina nije imala nikakav kontakt. U romanu pratimo njene pokušaje da uspostavi ponovni kontakt sa majkom i da otkrije tajne iz detinjstva koje su ključno uticale na njen život. 

„Patrijarhat je nemilosrdan prema majkama i kćerkama, a naročito prema njima zajedno. Ne samo da nijednoj od njih ne dozvoljava da diše, već uzrokuje da to one same brane jedna drugoj. To bi mogao biti najkraći sažetak ovog romana“, piše u predgovoru prof. dr Biljana Dojčinović koja je sagovornica u podcastu. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/DXMxbQB9ALU?si=3NU_MjNGLCJex3Hs" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Prof. dr Biljana Dojčinović redovna je profesorka na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Jedna je od osnivačica Centra za ženske studije u Beogradu kao i Indok centra Asocijacije za žensku inicijativu. Osnivačica je i glavna i odgovorna urednica časopisa Knjiženstvo, članica je mreže CEEPUS Women Writers in History i projekta Ruta književnica (Women Writer’s Route). Objavila je više knjiga iz oblasti feminističke kritike. 

Podkast uređuje i vodi dr Biljana Žikić, a montira Jelena Dobrosavljević. 

U okviru projekta “Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrijednosti ženske evropske književnosti” i regionalne promocije šest knjiga iz ovog projekta, Kulturni center Danilo Kiš iz Slovenije organizuje šest podkasta pod nazivom “Zašto muškarci ne čitaju žene” u kojima se kroz razgovor o knjigama analizira tema vrednovanja književnosti koju pišu žene. 

Projekat je podržala Kreativna Evropa. Nosilac projekta je Štrik iz Beograda, a partneri Naratorium iz Sarajeva, Booksa iz Zagreba, Bookvica iz Beograda, Normalizuj iz Podgorice i Kulturni center Danilo Kiš iz Ljubljane.


U četvrtom podkastu "Zašto muškarci ne čitaju žene?" govori se o knjizi Vigdis Jurt "Da li je majka mrtva?", koju je sa norveškog preveo Radoš Kosović, a izdala beogradska izdavačka kuća Štrik

vigdis jurt

Patrijarhat je nemilosrdan prema majkama i kćerkama

Prije neki dan sam na buvljaku naišla na stari radio iz 1972, zapadnonjemačke proizvodnje. Prodavac staklarije i kristala što podgoričkim buvljak-mušterijama nudi posljednji krik otpada iz njemačkih kuća, slučajno ima i poneki sitni kućni aparat, pa mi je radio prodao za 10 eura, uz iskreno priznanje da ga nije probao i da ne zna da li uopšte radi. Toliko je lijep da sam pomislila da je za te pare dovoljan i kao ukras, ali sam se potajno nadala ipak radi. Njemačko je to, mora biti da nije pokvaren, ne bi ga neko pokvarenog  držao u kuću, to rade naši ljudi, Njemci ne. 

Mali problem sa kontaktom na par dugmadi je riješen i radio je zapjevao. Zvuk je magičan i sigurna sam da to ne bi rekla samo nostalgična duša za prošlim vremenima, nego i neki savremeni tehnički mag. Zbog novog aparata sam uvela i novu rutinu – svako jutro uz kafu uključim radio. Odmah nakon prvog jutra shvatila sam da imam problem sa tim planom, jer ne mogu naći stanicu koju bih cjelodnevno i stalno slušala. "Ova muzika je previše svjetovna", rekao je B. i precizno opisao duh današnje muzičke konfekcije. U stalnom prebacivanju stanica izgubila se ljepota moje prvobitne namjere, pa sam pomalo razočarano sljedećih dana mijenjala stanice kako bih dobila makar desetominutnu satisfakciju u cugu. Tako sam jutros naišla na jednu popularnu, ali svakakao alternativnu emisiju, koja je priznajem više za kola nego za kuću, jer se lakše sluša u napetosti saobraćajnih gužvi, u grču i brzini nego kod kuće dok se budiš.

Čak i u takvoj emisiji prisutan je jedan momenat – sve više shvatam blago primitivan i za svako napredovanje i modernizaciju grada ubitačan – pozivanje na duh Podgorice i gradoljubive pjesme njoj u čast. Naime, slušalac je tražio neku odu Podgorici, da mu osvešta jutro, što je voditelj odbio da učini. Pitanje je ne samo može li pjesma u čast gradu da bude istinski kvalitetna – možda mi jedna pada na pamet, nego i šta taj ekskluzivni momenat pojanja gradu zapravo znači, kad je Podgorica, nekadašnja Mirkova varoš danas ništa mnogo više od toga, a neće ni biti ako su joj, uz poštovanje njihove posebnosti i šarma, referentne tačke Stara Varoš, Gradić Pejton i Sahat kula. 

Taj stari podgorički duh koga se samo oni sjećaju, kao što se neki drugi sjećaju stare bašte hotela Crna Gora, nastupa Zorana Kalezića i tih nikad preboljenih kolača i druženja. Duh koga čini nekoliko momenata koje valjda na sličan način ima gotovo svako crnogorsko selo, insistiranje na toj dobroj prošlosti na koju svako malo treba referisati i oživljavati je, čini Podgoricu nestabilnim predgrađem nekakvog evropskog grada, ali ne više od toga. 

Kampanje za predstojeće izbore odreda to i pokazuju i na tu se šturu, tradiciji okrenutu kartu uvijek sigurno ulaže. Tako je koncert podrške dr Nerminu Abdiću očekivano bio pojanje zetsko-starovaroških umjetnika koji pjevuše na svakom vašarskom skupu od kad pamtim, valjda da ljekar koji od silne i zahtjevne škole nije imao vremena da se muzički edukuje pokaže da pripada narodu. I sve je to super ako želiš da zadržiš duh varoši. 

Može li se zamisliti neki izvanjski bend na bini ispred Sahat kule, ili je to skrnavljenje dobrog, starog podgoričkog duha? Može li se i koncert održati, čak i takav da odmah sa druge strane isto tako zaostale Podgorice ne zavape protiv *islamizacije* i što takva otvorena mržnja znači? Nije problem kvalitet muzike, nije problem kič koji kandidat nudi, nije problem što ortoped želi u gradonačelničku fotelju, nego je problem što je Musliman ili Bošnjak?  U gradu u kome se kulturnim kvartom zove potez između gradskog muzeja kojeg malo koji stanovnik ovog grada, da ne kažem Podgoričanin redovno posjećuje, Kuslevove kuće koja nažalost živi svega nekoliko mjeseci godišnje, gradu u kojem se smjenom vlasti mijenjaju samo pozicija klupa na javnim prostorima, po ideološkom ključu smjenjuju investitori što grade neplanske zgrade, ugrađuju novi kontejneri i mijenjaju političari na press konferenciji koja najavljuje festival kulture. 

Taj lažni duh Podgorice ne treba slaviti, treba ga potpuno dovesti u pitanje, razoriti ga, izaći iz kruga staropodgoričkih lažnih oda o zajedništvu, u koje ne može povjerovati niko ko samo pogleda zidine u Staroj varoši ili dvorišta zgrada u kojima žive. Nikakvog tu zajedništva nema, niti je bilo, treba pričati o nekim drugim vrstama okupljanja, koja nisu geografski pozicionirana u jedan sivi kvart, nego uzdignuta na zajednički cilj, koji neće opjevati Zdravko Đuranović i Serhatlići, nego neka druga pjesma. A jednako je čekamo i ja ispred radija i Podgoričanin, odakle god on bio.


Izaći iz kruga staropodgoričkih lažnih oda o zajedništvu, u koje ne može povjerovati niko ko samo pogleda zidine u Staroj varoši ili dvorišta zgrada u kojima žive

ašik mahala

Taj lažni duh Podgorice ne treba slaviti, treba ga razoriti

U jednom sporom kadru Andreja Tarkovskog do koga smo došli pripremljeni dugim sporim kadrovima izvidnicama, više je metafizike nego u svim ajfonima ovog svijeta. Je li gustina boje, ili je gustina vajarske smjese ovog majstora vremena, tek i posljednja vrana moje generacije je zastala, umuknula i priznala genijalnom Rusu da je položio temelj nečeg što je osobeno. Njegov rukupis nije nas sve od reda oduševio, ali nas je ostavio promijenjene da gazimo do novog rukopisa, koji ćemo mjeriti istom zauvijek uspostavljenom mjerom – je li me promijenio?

Nakon dva sata gledanja filma “Sve u isto vrijeme” (Everything Everywhere All at Once) iz 2022. osjećao sam se kao da sam tri dana bez prestanka čatovao sa mojom jedanaestogodišnjom ćerkom. Ona uvijek upali neki filter, odigra igricu dok mi ispostavi izvještaj iz škole, ili me prosto natjera da skrolujem po TikToku gdje se zovem *dadapada*, što je *cringe* ime i moram ga mijenjati. 

Kako god bilo, ta vrsta vizuelne i tekstualne, semiotičke i digitalne alijenacije koju osjećam dok govorim sa rođenim čedom, u tom filmu koji je ubrao sve moguće oskare dovedena je do granice pucanja. Prvo i osnovno zapažanje  - kratka pamet TikToka. Montažni postupak nagle promjene (praćka postaje buket, a buket bejzbol palica) sasvim je odredilo vizuelnu dinamiku ovog zasićenog tkanja od kojeg ti svicka pred očima. Prisjetimo se, taj film o kojem već danas niko ne priča, pokušao je fizičkim udarima doseći metafizičko, odnosno nagomilavanjem paralelnih univerzuma gledaocu dočarati život kao nesputanu simultanku potencijalnih račvanja. Dok ovo čitate, dakle, neka beneficirana realnost čeka iza ugla, ali je vi niste zajahali. Na isti način ste izbjegli i katastrofu, jer sva dešavanja su moguća na nepreglednoj matičnoj ploči vremena, pa i mogućnost da vam se prsti pretvore u viršle.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fe1c3460-8413-479f-8f86-86730bf518cf)
Sve u isto vrijeme (2022){.caption}

Ako već o pomenutom filmu niko ne govori, zašto ga sad pominjem? Zato što je dobar primjer. Zato što je za vizuelnu kulturu od pojave vještačke inteligencije postalo sasvim normalno da kodira estetiku prezasićenog hipercentra iz kojeg eksplodiraju razna čuda. Jedini problem je što se u ta čuda više ne vjeruje, ona se pretrčavaju, dok sporogoreći fitilji starih majstora poput pomenutog Tarkovskog još rade, makar za nas starije, *decu i osetljive*.

Zašto je to tako? Zašto trikovi vještačke inteligencije izgledaju lažno? Možda je sve to samo zagrijavanje i vrlo brzo neće biti razlike između razbarušenog pjesnika i silikonskog spleta žica na pametnoj vangli. Ipak, AI još djeluje po onom aformizmu: "Nisam vjerovao u postojanje duše dok nisam vidio umjetnost koju stvara vještačka inteligencija".  Mnogi jadikuju zbog te nove robotizovane svijesti, a mogli bi se samo vratiti starim majstorima. Šta ih je to činilo velikim? Tehnika, svakako. Savršeni osjećaj vremena? Naravno. Ali izvjesna dubina nad kojom se vještačka inteligencija ne može zagledati odlučuje o onom presudnom elementu “truda i čuda” koji umjetnicima daje moć. Tamo AI nema pristup, jer nema svijest. 

Nesvjesna konteksta, ili previše svjesna konteksta, vještačka inteligencija nije u stanju da mašinskim dejstvom ostane usred besmislenog i ludičkog, proživljenog i bestežinskog očaja koji progoni ljude. Taj se očaj uvijek nadimao i dosezao orkansku snagu u trenucima koji su prethodili velikim rješenjima. 

Uzmimo na primjer Truffautovog glumca Jean-Pierre Léauda - njegova zbunjenost, pogled naturščika, njegova smetenost i nježnost ne samo da su odražavali klimu nadolazeće '68. nego su je stvarali. Kojim brojanjem doseći spontanost susreta režisera i tog dječaka koji će debitovati u "400 udaraca". AI će se lako izboriti da riješi složenost života, ali jednostavnost prepoznavanja dvoje ljudi je nedostižna kalkulaciji. Riječ je o nemjerljivoj istini van svakog računa. 

Pitanje je zapravo, kako će AI da izmjeri ono što ne postoji? Upravo je to što ne postoji veliki metafizički čvor umjetnosti. Ono što ne postoji je materijal u kome se radi, odredište i polazna kategorija koja u vlastitom nepostojanju zapravo biva reper za sve što je opipljivo. Zaumna i instinktivna priroda ne može biti lažirana, jer je spremna  čak i da se samoubije, kako bi izbjegla definiciju i preživjela u svom paradoksalnom odsustvu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/703dd0b2-0676-42fd-9b8d-b0d1b726d9aa)
Ogledalo (1975), Andrej Tarkovski{.caption}

Zato gledati majstore kakvi su Truffoat ili Tarkovski znači tražiti dubinu, zabavu ili tragediju tamo gdje je njen jedini smisao, u čovjeku. Sve što se proizvodi sa namjerom da taj efekat sprovede iz matematičkog kombinovanja i kroz program, ostaje kopija, makar bila u ljudskom obličju. Sjećam se starog džezera Larryja Vučkovića koji mi je rekao da čuje besprekornu tehniku novih pijanista, da je brzina njihove elaboracije fascinanta, ali da nemaju *swing*, ne osjećaju pauzu unutar ljudskog tijela. 

Istina je da su mašine preuzele obrazovni proces i da djeca danas [uče jezik preko mašina](https://normalizuj.me/kultivator/video-igrice-ne-prave-ubice-ali-masine-unose-nesigurnost), više nego kroz dodir sa majkom. Maternji jezik tako postaje mašinski jezik, senzitivnost se potiskuje, a predaja funkcionalizuje. Rekao bi čovjek, kraj svijeta. Ali može reći i ovo: tako veliku prazninu samo velika umjetnost može da popuni. Njena snaga dolazi ni iz čega, spremna da promijeni sve.


U čemu je tajna umjetnosti koju AI ne može da dosegne?

stari majstori

Tamo gdje vještačka inteligencija nema pristup

U svijetu filmske umjetnosti, rijetko nailazimo na djela koja tako elegantno i duboko istražuju ono što mozemo nazvati "sublimno u banalnom" kao što to čini najnoviji film "Perfect Days" Wima Wendersa. Ovaj naizgled jednostavan portret Hirayame, čistača javnih toaleta u Tokiju, zapravo je sofisticirana meditacija o pronalaženju uzvišenog u "najobičnijim" aspektima života. 

Wenders transformiše svakodnevne rutine u gotovo spiritualna iskustva, pozivajući nas da preispitamo vlastite percepcije o tome što čini život vrijednim življenja. Centralni lik filma, Hirayama, kojeg maestralno tumači Koji Yakusho, postaje svojevrsni vodič kroz ovo putovanje otkrivanja sublimnog. Njegova svakodnevna rutina - buđenje, slušanje muzike, fotografisanje drveća, čišćenje toaleta - postaje ritual koji otkriva dublje istine o ljudskom postojanju. 

Ono što bi se mnogima moglo činiti kao monoton, čak i ponižavajući posao, za Hirayamu postaje izvor dubokog zadovoljstva i smisla. Wenders koristi vizuelni jezik filma da naglasi ovu transformaciju banalnog u sublimno. Svaki kadar javnog toaleta, svakog lista na drvetu koje Hirayama fotografiše, svaki detalj njegovog skromnog stana, tretiran je s pažnjom i poštovanjem koji se obično rezervišu za grandiozna spektakularna umjetnička djela. Kroz Wendersov objektiv, ovi svakodnevni prizori postaju predmeti kontemplacije i divljenja.

Ova transformacija banalnog u sublimno nije samo estetski trik. Ona služi kao moćna metafora za način na koji možemo pristupiti vlastitim životima. Hirayamina sposobnost da pronađe ljepotu i značenje u najobičnijim djelovanjima svog postojanja postavlja se kao izazov gledaocu. U doba kada smo bombardovani porukama o tome kako trebamo težiti izvanrednom, "Perfect Days" nudi radikalnu alternativu: možda je ključ za istinsko ispunjenje u prihvaćanju i cijenjenju običnog.

Muzika igra ključnu ulogu u ovom procesu transformacije. Hirayamina kolekcija rock kaseta, koja uključuje umjetnike poput Lou Reeda i Patti Smith, nije samo zvučna pozadina. Ona postaje most između svakodnevnog i uzvišenog, pretvarajući rutinske zadatke u gotovo poetična iskustva. Način na koji Hirayama sluša muziku - s potpunom predanošću i prisutnošću - modelira transcedentalni pristupit životu.

Wendersov Tokio nije samo pozadina za radnju. Grad postaje živ, dišući entitet, prikazan kroz Hirayamine oči s mješavinom znatiželje, sjete i poštovanja. Kontrast između urbanog gradskog života i Hirayamine smirene rutine stvara tenziju koja naglašava centralnu temu filma. U svijetu koji neprestano juri naprijed, Hirayamina sposobnost da bude potpuno prisutan u trenutku postaje gotovo revolucionarni čin. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/46de91c5-002d-48cb-b2f1-40629bb62174)

Film postavlja duboka pitanja o prirodi rada i njegovom mjestu u našim životima. U društvu koje često definiše vrijednost osobe kroz njenu karijeru i društveni status, Hirayamina predanost naizgled skromnom poslu postaje radikalna tvrdnja. Njegov rad nije samo sredstvo za preživljavanje; to je izraz njegovog bića, način na koji on ostavlja svoj trag u svijetu.  

"Perfect Days" takođe istražuje temu samoće i povezanosti na suptilan način. Iako Hirayama živi sam i rijetko razgovara, njegovi susreti s kolegama, prolaznicima i posebno s mladom nećakinjom koja neočekivano ulazi u njegov život, otkrivaju dubinu njegovog karaktera. Ovi trenuci ljudske povezanosti, koliko god kratkotrajni bili, prikazani su kao jednako sublimni kao i momenti samorefleksije. Wenders nam tako sugeriše da se uzvišeno može pronaći ne samo u našem unutrašnjem svijetu, već i u “najobičnijim “interakcijama s drugima.

Još jedan aspekt filma koji doprinosi njegovoj eksploraciji sublimnog u banalnom je Hirayamina fascinacija drvećem i njegovo pažljivo fotografisanje lišća koji nisu samo hobi. Oni predstavljaju duboku povezanost s prirodnim svijetom, podsjećajući nas na čuda koja nas okružuju, a koja često zanemarujemo u našoj svakodnevnoj jurnjavi. Ova perspektiva postaje ne samo estetski privlačna, već i etički imperativ.

Wendersova odluka da smjesti priču u kontekst čišćenja javnih toaleta nije slučajna. Toaleti, često viđeni kao simbol onoga što je prljavo ili nedostojno pažnje, ovdje postaju prostor transformacije. Hirayamina pažnja i poštovanje prema ovim prostorima izaziva nas da preispitamo naše predrasude o tome što je vrijedno.
Ako se uzvišeno  može pronaći čak i u održavanju javnog toaleta, gdje se još može otkriti?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/33c0b069-6559-4d85-a832-28c2471877b6)

Wender također istražuje temu vremena i prolaznosti na fascinantan način. Hirayamina rutina, koja se ponavlja iz dana u dan, mogla bi se činiti kao simbol monotonije. Međutim, Wenders je pretvara u meditaciju o prirodi samog vremena. Svaki dan, iako naizgled isti, nosi svoje jedinstvene trenutke posebnosti i univerzalnosti postojanja, koje kulminira u poslednjoj sceni filma na način rijetko vidjen u svjetskoj konematografiji.

Yakushova izvedba je ključna u prenošenju ovih dubokih tema. S minimalnim dijalogom, on uspijeva prenijeti cijeli spektar emocija i misli kroz suptilne izraze lica i geste. Njegov Hirayama nije karikatura zen mudraca, već kompleksan, potpuno ljudski karakter. Kroz istančanost izvedbe, pozvani smo da se poistovjetimo s Hirayamom, da vidimo svijet kroz njegove oči, i možda, da otkrijemo ono sveobuhvarno u vlastitim životima.

Wenders ne nudi lake odgovore ili dramatične preokrete. Umjesto toga, film teče poput mirne rijeke, pozivajući na  prepustanje njegovom ritmu i pronalasku magičnosti u detaljima. To je film koji zahtijeva strpljenje, ali nagrađuje pažljivog gledaoca. 

"Perfect Days" stoji kao svjedočanstvo moći kinematografije da transformiše našu percepciju stvarnosti. Kroz pažljivo konstruisane kadrove i  muzičko tonsku pozadinu, Wenders nam omogućava da vidimo svijet iz druge perspektive, da otkrijemo čuda skrivena u običnom. U doba kada mnogi filmovi pokušavaju impresionirati publiku složenim zapletima i vizuelnim efektima, "Perfect Days" nas podsjeća na suštinsku moć filma - sposobnost da nam ukaže na ono što smo možda odavno prestali primjećivati.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/QzZBbX5A1FA?si=ORtYsotsAzXz399H" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Za one koji su spremni prihvatiti izazov koji "Perfect Days" postavlja, film nudi mogućnost dubokog preobražaja. Ne kroz dramatične događaje ili velike epifanije, već kroz postepeno otvaranje očiju. U svijetu koji često slavi izvanredno i spektakularno, Wendersov film stoji kao nježni, ali moćni podsjetnik da se istinska ljepota i značenje često nalaze u najobičnijim aspektima našeg svakodnevnog života.




U doba kada mnogi filmovi pokušavaju impresionirati zapletima i vizuelnim efektima, "Perfect Days" nas podsjeća na suštinsku moć filma 

život po wendersu

Ogledalo svakodnevnog uzvišenog

Spakujemo se, odemo, čekiramo top deset mjesta koje se moraju posjetiti, jedemo u restoranima koji imaju najmanje 4, 5 zvjezdica na *Google Maps*-u, ponekad u Meku ili Burger Kingu, prepješačimo 25.000 koraka dnevno (tako makar kažu naši pametni satovi), izbacimo pet, šest *storyja*. Vratimo se kući, prepričavamo događaje dok neko ne kaže, *đe ćemo sad?*,  jer efekat putovanja brzo blijedi ako ga stalno ne mažeš novim slojevima.

Možda vam je već jasno zašto uvijek nijemo blenem u čovjeka koji mi kaže da je putovanje fenomenalna stvar, *ulaganje u sebe i u iskustvo*, ali ako ste još u dilemi red je da pojasnim. 
Nema sumnje da sponzorisane objave na mrežama kažu kako je *ulaganje u iskustvo* najbolja investicija i da su putnici dvocifreno srećniji od oni koji ulažu u trivijalne, materijale stvari. Onda slijedi osvrt na materijalne stvari, kao nešto bijedno nasuprot nematerijalnoj, a samim tim i produhovljenoj komponenti putovanja za nas koji smo plemeniti, drugačiji od ovog materijalnog, iskvarenog svijeta.

Jesmo li? 

Brojne su filozofske knjige i studije pisane o egzistencijalnoj, templativnoj dosadi, o hedonističkoj adaptaciji, kao i o ostalim krizama i potragama za stimulusima usljed nemanja većih egzistencijanih problema i životnih (ili mentalih) izazova. Pritom, da se razumijemo, želja “da ti dupe vidi puta” sigurno je jedan od najbezbolnijih načina da se te krize riješe. Sigurna sam, štaviše, da može biti jedan od najboljih, ako ga ne svedemo na puku delokaciju koja na putnika utiče koliko i mijenjanje *screensaver*-a na kompjuteru. Problem je što većina nas upravo to radi.

Kako onda da ti srce, a ne samo dupe, vidi puta?

Prvo treba da kritički preispitaš gore pomenutu premisu da put čovjeka čini “dubljim” i mudrijim. Zatim promisli šta to neki događaj čini iskustvenim, odnosno što donosi znanje ili izaziva u tebi neku promjenu. Pritom, ovdje ne govorim o onima koji se za potrebe selfija vozaju prvom klasom ili jedu u restoranima sa dvije Mišelinove zvjezdice, ne zato što mislim da taj fenomen ne zavređuje pažnju nego prosto jer do takvih ljudi teško da će dospjeti ovakve kolumne. Ovo je nauk za mene, tebe, nju i njega, koji sa aerodroma ne idemo direktno u šoping, već se guramo po natrpanim muzejima, što nas još ne čini boljima od njih.

Treba, dakle, da se zapitamo koju je promjenu u našem identitetu proizvelo besciljno šetanje po gradu, koje ja prva praktikujem, ili 20-sekundno (plus, minus pet sekundi koje su otišle na fotografisanje) posmatranje izložene slike. I odmah da kažem da ozloglašeno kačenje fotografija na društvene mreže nije problem sve do momenta kad, umjesto da posmatram i upijam život oko sebe, počnem da brojim lajkove, preglede, vatrice. To je već pojavni oblik jednog dubljeg problema koji je nakon individualnog počeo da osvaja i kolektivni nivo - pretvaranje putovanja u statusni simbol. 

Putovanje, koje bi samo po sebi trebalo da bude događaj, postalo je roba koja će kupca da izdvoji iz okoline i pospiješi mu snobizam. Zato nismo ništa bolji od onih koji gomilaju cipele, satove, automobile, dok god iskustvu putovanja pristupamo površno tako što prostor u kojem drugi ljudi žive i rade svodimo na puki objekat koji će da nas magično pretvori u najbolje verzije sebe.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e4663f4f-6041-4b08-95c7-f8d261ea8c0d)
Firenca, foto: T. Radulović{.caption}

Namjerno vraćam priču na čuveno *iskustvo* i na distinkciju materijalno-nematerijalno, dakle trivijalno i uzvišeno jer, kad malo bolje razmislim, takvu konstrukciju nalazim kod manje-više svih proizvoda koji sugerišu luksuz. 

Na primjer, reklame za veš mašinu su vrlo praktično orijentisane – dobro pere, ima dosta programa, štedljiva je. Veš mašina neće da me “promijeni”, neću postati autentičnija osoba niti najbolja verzija sebe ako je kupim. Ali, čim krenem da klizim u nešto što nije svakodnevica pa shvatim da hoću da moj veš ne bude samo čist nego da ima i specifičnu aromu, tad mi se nude omekšivači koji će da me svojim mirisom prenijeti na alpske pašnjake, ili zahvaljujući kojima ću da dobijem prijeko potrebno samopouzdanje sportskog penjača kad zablistam na poslovnom sastanku. A što tek bočica parfema može da uradi za moju individualnost, to samo marketing magovi znaju. 

Ili, recimo, istinita priča, stvarno mi je propao šporet, rerna slabo grije, a dvije ringle crkle. Novi šporet će neko moći da mi uvali uz priču da brzo zagrijava, dugo traje, plus štedi struju. E sad, ako taj šporet počnem da posmatram kao produžetak svoje ličnosti, kao nešto što će da me izgradi i obogati, da me predstavi u najboljem svjetlu, onda ću početi da kupujem i gomilam kuhinjske dodatke kojima ću da zadivim svoju svekrvu, ljubavnika (njega će samo najhrabriji da stave u reklamu), kumove i prijatelje.

Takvih primjera je dosta. Koliko smo puta čuli da Koka-kola ne prodaje šećernu tečnost, već porodičnu atmosferu za ručkom, provod na roštilju sa društvom? U svijetu senzacija ama baš sve može da se upakuje u iskustvo pa i one stvari koje nisu lako opipljive, poput putovanja.

Pošto sam usred sezone odmora ovako izdašno nabrojala probleme, red je da se potrudim da ponudim rješenje, a to ću morati opet iz ličnog primjera. 

Nedavno sam bila u Firenci, ne da bih imala još jedan otisak pečata u pasošu već da bih na ljetnoj školi stekla neka znanja koja su mi potrebna za posao. Stigla sam da vidim kopiju Davidove statue, pojedem samo jedan italijanski đelato i, istina, popijem dosta aperol špricera, koje i u Podgorici mogu da pijem za malo veće pare. Uprkos tome što se nisam trudila da štrikiram sve lokacije sa must see liste i da probam sve ukuse Italije, taj put jeste bio iskustvo jer sam radila na konkretnim stvarima koje ću i u budućnosti primjenjiivati, i jer sam vrijeme provela sa nekim divnim ljudima koje inače ne bih srela a koji u mjestu mog privremenog boravka žive i rade. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea97d105-8b26-4804-86e5-04bfb45f349f)
Firenca, foto: T. Radulović{.caption}

Shvatam, a vjerovatno ste i vi to pomislili, da je moja pozicija dosta privilegovana, budući malo ljudi ima priliku da ode poslom van grada, a kamo li države. Ipak, voljela bih da taj primjer posluži kao neka vrsta poziva za logoterapijsko promišljanje – kako možemo da iskoristimo putovanje da se zaista uključimo u zajednicu i da utišamo unutrašnji glas koji gunđa da naši domaćini, njihova svakodnevica i navike, u potpunosti treba da se podrede nama. Da prestanemo da jurimo senzacije i da identitet ne gradimo na već izlizanom mitu "svjetskog putnika", već na svemu što iz putovanja primamo, makar ono bilo do drugog naselja. 

Avionska karta nije dovoljna da osvojimo iskustvo, ali ono jeste tamo i ne treba mu reklama niti vodič da dopre do nas. 


Problem putovanja, ili zašto je nekad bolje da sjedimo kući...