Filmovi holivudske produkcije originalno nijesu bili smatrani umjetnošću, čak i kad su scenarije pisali umjetnici poput Vilijama Folknera. Film je više bio percipiran kao oblik trivijalne zabave, sličniji vodvilju nego drami. Reditelji su često bili viđeni kao zanatlije ili samo kao dio tehničkog osoblja uključenog u proces filmske produkcije kojim su dominirali veliki studiji.

Promjena u shvatanju uloge režisera u filmskom svijetu počela je sa osnivanjem francuskog filmskog časopisa *Cahiers du Cinéma* i razvojem takozvane autorske teorije. Ova teorija je zagovarala ideju da je režiser ključna osoba u filmskoj produkciji, sposobna da u procesu stvaranja filma izrazi svoju jedinstvenu viziju. Prema toj teoriji, režiser više nije bio shvaćen samo kao zanatlija, već je priznat kao pravi umjetnik. Uz prihvatanje autorske teorije došlo je i do reevaluacije filmskih djela. Vesterni Džona Forda ili trileri Alfreda Hičkoka, nekada smatrani tek površnom zabavom, sada su u novom svijetlu interpretirani kao remek-djela koja odražavaju osobne fascinacije i stavove samih reditelja. Autorska teorija je sljedećih godina postala preovladavajuća paradigma u filmskoj kritici, stvarajući očekivanje, koje je sada općeprihvaćeno, da je reditelj umjetnik odgovoran za ukupan kvalitet filma.

Početkom dvadesetog vijeka online filmski štreberi preuzeli su autorsku logiku i uzdigli je na još veći nivo stvaranjem teorije vulgarnog autorstva. Ideja je da titula autora više ne bude rezervisana samo za prestižne režisere, nego se sad širi i na one reditelje koji su radili na žanrovskim ostvarenjima bez pretjeranog upjeha kod kritike. Dakle, režiseri poput Majkl Beja, Žaumea Koleta Sere ili Toni Skota počinju da se identifikuju kao individue sa značajnim stilskim posebnostima koje ih izdvajaju kao istinske stvaraoce. Ideje o razlici između visoke i niske umjetnosti su odbačene kao relikvije davne prošlosti. Gotovo da je svako filmsko ostvarenje, bez obzira na žanr, postalo validno u određenom kontekstu. 

U tom pravcu je vrlo interesantno razmotriti nasljeđe partizanskih filmova nedavno preminulog crnogorskog režisera Veljka Bulajića. Iako su njegovi filmovi bili popularni, rijetko se preispituje njihova umjetnička vrijednost; umjesto toga, često se ocjenjuju kao jednostavni propagandni uradci ispunjeni hiperboličnim akcionim scenama. Stoga bi bilo korisno ponovo analizirati partizanske filmove Bulajića kako bi se realno ocijenio njihov umjetnički status.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fae6da31-a44f-41a7-9a2b-f31a7722dfda)
Veljko Bulajić (1928-2024); foto: RTCG{.caption}

Glavna preokupacija autorske teorije nije postavljanje kriterijuma za razlikovanje dobrih od loših filmova, već se koncentriše na specifičnu dekontekstualizaciju određenih scena iz filma i njihovu rekontekstualizaciju unutar režiserovog cjelokupnog opusa. Fokus je na trenucima genijalnosti, osobnim stilskim izrazima i preovladavajućim tematskim interesima, na scenama koje mogu biti sporadične unutar pojedinačnog filma, ali koje djeluju kao karakteristične kada se posmatraju u kontekstu drugih djela istog režisera.



Takav okvir pruža mogućnost da pravilnije procijenimo umjetničke sposobnosti Bulajića. Ono što odmah upada u oči je kolektivni duh, gotovo rifenštalovski, u njegovim filmovima. Likovi spontano započinju grupne pjesme i plesove, kamera je konstantno usmjerena na prikazivanje masovnosti i jedinstva u ratnoj sceni, dok su karakterizacije likova obično tipovske, bez ozbiljnijih pokušaja stvaranja suptilnijih i individualnijih portreta likova. Istovremeno, Bulajićevi filmovi bi se mogli opisati kao prethodnici današnjih Netflixovih kastinga, jer je kod oba pristupa važno da nacionalni sastav likova bude uravnotežen. Etniciteti Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca su uvijek istaknuti, a partizanski pokret je eksplicitno prikazan kao multinacionalan. Filmove Veljka Bulajića često karakteriše slaba narativna struktura, gdje priča služi uglavnom kao veza između spektakularnih akcionih scena. Te scene su često majstorski snimljene širokim uglovima kako bi se što bolje dočarala veličina situacije i razmjera rata. 

Na primjer, u filmu "Kozara", koji možda nije imao budžet poput drugih filmova, postoji impresivna montažna sekvenca koja traje gotovo minut i koja prikazuje sve neprijateljske snage, što gledaocu gotovo instinktivno prenosi težinu situacije u kojoj se partizani nalaze. U istom filmu, "Kozara", nalazi se izvanredna akciona scena gdje je bojište osvijetljeno ratnim dejstvima i bakljama. U jednom trenutku, baklja se na nebu transformiše u zvijezdu, pružajući rijetki lirski trenutak usred frenetične i haotične scene.

Međutim, u Bulajićevom najpoznatijem djelu, "Bitka na Neretvi", kao da u toj mjeri nijesu prisutne vizuelno inovativne scene. Propagandistički elementi filma svakako ograničavaju njegovu kreativnost, ali propaganda u ovom slučaju nije usmjerena na didaktičku funkciju koja bi nas poučila kako su partizani bili dobri, a četnici loši. Umjesto toga, propaganda se odnosi na to da je sam film demonstracija državne moći – od nevjerovatnog budžeta do prisustva svjetskih filmskih zvijezda, ovaj film je izlog finansijske snage i meke moći Jugoslavije. 

Akcione scene u ovom epskom djelu uglavnom su dizajnirane da pokažu razmetljivost ulaganja, ostavljajući malo prostora za neizvjesnost ili eksperiment. Scene destrukcije i eksplozije su izuzetno česte, a režiser konstantno prikazuje snimke uništavanja cijelih sela iz različitih perspektiva, često direktno iz helikoptera, kako bi situacija bila savršeno jasna. Ovo je dovelo do zanimljivog paradoksa. Iako je stvarni most na Jablanici dva puta miniran za potrebe filma, snimci njegove destrukcije nisu korišćeni jer je prašina nakon detonacija onemogućila jasan prikaz konstrukcije. Stoga je scena miniranja u filmu zapravo prikaz makete koja je snimljena u čehoslovačkom studiju. Ironično, pravi fizički most se u filmu pokazao manje realnim od njegove makete.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NMkM-VTrYz8?si=kY3xIfn9swR0CzVE" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Film "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića na neki način najviše podsjeća na Bondarčukov "Rat i mir", što može biti pomalo smiješno s obzirom na to da je sam Bondarčuk glumio u "Bici na Neretvi". Sličnost između ova dva filma nije samo u njihovim ambicijama, stilu ili generalnoj pretencioznosti, već i u tome kako ih je, čini se, progutala vlastita veličina. Tako "Bitka na Neretvi" uključuje mnoge likove koji ne doprinose narativu, čija je svrha jednostavno pružiti ulogu nekoj internacionalnoj zvijezdi, kao što je Velsov lik četnika. Takođe, cijela sekcija sa tifusarima može djelovati nepotrebna ili neumjesna.

Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike. U tom kontekstu, moglo bi se reći da Bulajić ima prednost jer su njegovi filmovi služili progresivnoj ideologiji i ovjekovječili  borbu protiv fašizma. Nasuprot tome, Fordovi filmovi mogu biti percipirani kao racionalizacija brutalnog postupanja prema domorodačkom stanovništvu Amerike i ekspanzije državne teritorije. 

Iako se partizanski filmovi u ovoj podjeli ukazuju kao moralno superiorni zbog svoje antifašističke tematike, upravo ta "očigledna" moralna superiornost može ih učiniti manje zanimljivim u poređenju sa djelima Džona Forda. Ford, iako reprodukuje američku mitologiju, istovremeno je kontemplira i dekonstruiše. Na primjer, njegov film "Čovjek koji je ubio Libertija Valansa" djeluje skoro kao metatekstualni komentar o potrebi za prikrivanjem stvarnosti američke istorije. U filmu "Tragači", Ford ističe nužnost nasilja, ali ga isto tako shvata kao antisocijalnu pošast koja onemogućava povratak u društvo i normalan život. Zbog svoje moralno problematične pozicije, Fordovi filmovi su zanimljivi jer razmatraju gubitak vrijednosti u samoj pobjedi.

Sa druge strane, odsustvo bilo kakve kritičke ili makar refleksivne note u Bulajićevim filmovima ne umanjuje umijeće prikazano u njima. Međutim, nedostatak takvih kvaliteta čini razliku između nečeg jednostavno dobrog i genijalnog. Bulajićeva djela, iako tehnički impresivna, mogu biti percipirana kao manje kompleksna u svojoj narativnoj i moralnoj strukturi. 

Iako su Bulajićevi filmovi bili odraz jake partizanske mitologije u bivšoj Jugoslaviji, njihov uticaj nije ostao zapažen u post-komunističkom periodu. Nove države nastale raspadom Jugoslavije nijesu bile voljne da se previše identifikuju sa partizanskim pokretom. U kontekstu recentnih događaja, kao što je upotreba motiva iz ruskih ratnih filmova u konfliktu u Ukrajini, odsustvo snažnog uticaja Bulajićevih filmova može se čak smatrati srećnom okolnošću. To je paradoksalno i najveći testament njihovoj snazi, oni nijesu bili prikladni da budu alati za dalje ratovanje.




Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike

duh kolektiva

Partizanski film: Epski svijet Veljka Bulajića

Književni fetiši su razni i vjerujem da svako ima svoj. Neko miriše knjige, neko se recne ivicom lista da proslavi vrhunsko književno uzbuđenje, neko prelistava stranice blizu uha i uživa u lepetu krila teksta na kojem će se lansirati u svjetove. Ali to su vjerovatno već staromodni fetiši. Siguran sam da postoje i novi. Može li se mirisati kindl, ne znam. Proizvodi li se nekakav zvuk kad se prstom po ekranu prebaci stranica, možda. Sve u svemu, svakom svoj način čitanja i obožavanja objekta kroz koji doživljavamo čitalačke ekstaze.

Priznajem da se i dalje držim papirne knjige i vučem ih sa sobom po ruksacima, džepovima i koferima, kuda god idem. Valjda zbog takve posvećenosti predmetu koji zauzima prostor, žulja leđa i ima tendenciju da se zagubi, moj književni fetiš ide ka samom korijenu knjige, ka trenutku u kojem ona fizički nastaje, u bučnom, mirisnom i užurbanom prostoru štamparije. Jer oni koji imaju sreću da u proizvodnji knjige učestvuju, dobijaju nagradu koja je istovremeno kraj i početak. Kad knjiga izađe iz posljednje mašine za obradu, ko je prvi uzme u ruke drži savršen i dovršen predmet koji niko prije njega nije dodirnuo, a koji će, tome se makar nada svako ko knjige objavljuje, u rukama držati mnogi i taj isti predmet čuvati, čitati, kupovati, ukrasti ili prosljeđivati dalje.	

Knjige koje vidite na fotografiji iznad teksta za sad su samo moje blago, nagrada i privilegija da prvi u rukama držim i prelistavam „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića u izdanju „Žute kornjače“. Prije nego što je tiraž dovršen, imao sam sreću da iz štamparije pokupim prve primjerke, ubacim ih u ruksak i odnesem sa sobom. Istog dana poletjele su sa mnom za Berlin i danas se sunčaju na stolu za kojim sjedim dok ovo pišem. Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige.

Ko god je svoj život podijelio na dva prostora, zna da će na neki način u važnim trenucima uvijek biti na pogrešnom mjestu. Taj će raspored pogrešnih mjesta i važnih trenutaka vremenom učiniti da dolasci u jedno od dva životna mjesta znače i ulazak u prostor u kojem neko nenadoknadivo fali. Važna mjesta i dalje će isijavati životom na čijim se bojama, mirisima i zvukovima može putovati daleko, ali za puno zadovoljstvo puta biće potrebno mnogo mašte i želje da se gleda u prazninu. 

Svijet u kojem mi nedostaje dovršenost prostora nekad ispunjenih Ljubomirom Đurkovićem ovog puta bio je malo podnošljiviji, jer sam znao zbog čega dolazim. Njegova sabrana djela na kojima sam sa dizajnerkom Anom Marković radio intenzivno tokom posljednja dva mjeseca bila su spremna za štampu. Trebalo je samo doći, sjesti negdje odakle se vidi ili makar čuje rijeka, gdje se vide ili makar čuju ptice i insekti ludi od sunca, i sačekati poziv koji će značiti da je svijet Ljubovih sabranih djela dovršen, da ga sad možemo predati u ruke onima koje takvi svjetovi zanimaju.

Dok sam radio na tekstovima objavljenim uz ova „Sabrana djela“, razmišljao sam o opštim mjestima teza o lokalnom kao univerzalnom, o prošlosti koja nas upozorava na potencijalnu budućnost, o vječnim ponavljanjima istog kroz društvene i mentalitetske kodove koje nije lako dešifrovati ili iznova napisati. A onda sam stigao u aprilom otvorenu ranu Podgorice i punim plućima udahnuo mirise, lovio zvukove i buljio u boje koje se mijanjaju sa svakom novom sekundom proljećnog sunca. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/77ec251f-eb00-4938-8547-e96aa8e7efc7)
Uskoro u knjižarama, foto: Normalizuj{.caption}

Trenutak prije nego što su točkovi aviona dodirnuli pistu u Golubovcima, pročitao sam „Miriše benzin zrikvaca / ševe pjevaju / skraćenu verziju himne“ iz posljednje knjige Adama Zagajewskog. Nakon toga, dok smo rulali uz ivice vinograda i dok su pored nas kao linije takta u muzičkoj partituri promicali redovi čempresa, taj se stih dodirnuo sa prostorom koji sam upravo nadletio, koji sam gledao kako se nezgrapno bori za život u predgrađima Podgorice, istovremeno težak i lak i vječno stegnut u stih Ljubove pjesme „Kino na Koniku“ u kojoj „tamnoputi dječaci / tankoćutni dječaci / divlji momci / smijehom pršte / tupu poslijepodnevnu tišinu“. U taj život spršten nekad smijehom, nekad nepodnošljivom tugom, uvukao sam se odlučan da ga ovog puta posmatram i živim kao svijet iz Ljubovih tekstova kojima sam se posljednjih mjeseci bavio, sa zadovoljstvom zanemarujući sve ostalo.

Ideološko nasilje, patrijarhalno nasilje, socijalno i porodično nasilje neke su od tematskih konstanti koje se provlače kroz djelo Ljubomira Đurkovića. Kako se osjeća brat koji će zbog ideologije pretući brata i načiniti ga nijemim invalidom koji sve sluša i posmatra, kako se osjeća patriota koji sokoli na rat u koji ne ide, birajući umjesto toga da švercuje na sitno, da bratu jebe ženu i da sina šalje na front, kako žive ljudi o čije živote se očešemo kad god izađemo na ulicu, ne bismo znali tako dobro da ih Ljubo nije napisao. U takvo nasilje, u rukavce bivšeg nasilja i iskre budućeg, ušao sam spreman da čekam te dvije knjige koje ću odnijeti sa sobom za Berlin, i koje će uskoro biti dostupne svima željnim Ljubovog svijeta.

Kroz aprilsku Podgoricu koja s proljeća kao da posebno snažno puca od ljubavi i mržnje kretao sam se očekujući nešto, nisam siguran šta. Vozio sam biciklo i obilazio mjesta. Posmatrao sam ljude i slušao ih. Posmatrao sam djecu i životinje i učio se strpljenju i želji. Već drugog dana boravka našao sam se u punom mini-busu prema Cetinju, gradu u kojem je Ljubo rođen, u kojem je počeo da piše i čiji je „kulturni život“ u jednom trenutku okrenuo prema svijetu sa pozicije umjetničkog direktora Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“. Smjestio sam se u sjedište i kroz zalazak sunca čitao sabrane pjesme Roberta Bolanja, koje su se na neobičan način slagale sa Ljubovim sabranim pjesmama koje sam tokom prethodna dva mjeseca prekucavao i pamtio. 
A onda sam, jer Bolanjovi i Ljubovi stihovi to zaslužuju, sa sjedišta iza dobio monolog u kojem se, kao u dobroj poeziji, miješaju humor i nasilje (nekoliko dana kasnije kupiću knjigu u kojoj ću naići na stihove Milice Špadijer koja pjeva „Poštujem samo nasilje / I verujem samo u ljubav / Ili obrnuto / Stalno zaboravljam“). 

Dva mladića, očigledno srednjoškolci na putu kući za vikend, posmatrali su skučeni svijet autobusa, da bi jedan od njih analizom došao do zaključka da je u Crnoj Gori stranaca previše. Nerviraju ga. Smetaju mu. Turiste bi trebalo protjerati. Posaditi žitarice. Baš tako je rekao. Crna Gora bi trebalo da se bavi žitaricama i kokainom. Drug iz sjedišta pored se smijao. A onda je nervoznom drugu počela da smeta gospođa koja je sa još dvije gospođe tokom puta ćaskala na engleskom. Smetalo mu je što ne zaklapa. Pa još ne zaklapa na engleskom. Sve to bilo je saopšteno u poluglasu, u mješavini klinačkog humora i mržnje, bez pokušaja da se interveniše u nečiji prostor i sigurnost, a ja sam taj klinački šovinizam pokušao da pripišem prejako smućkanom hormonskom koktelu, stasalom u svijetu u kojem su stranci neprijatelji, a žene bi trebalo da ćute i slušaju. 

Na sličan način pokušao sam da relativizujem drugi razgovor čija mi se srča zakačila za sluh nekoliko dana kasnije. U atrofiranom centru Podgorice, pred fajront, slušao sam lagani fašistički dijalog dvojice konobara, takođe na rubu punoljetstva, koji su među sobom komentarisali grupu tamnoputih mladića („tankoćutnih dječaka / divljih momaka“) koji su prošli pustim, noćnim centrom Podgorice. Konobar i šanker kroz polusmijeh zaključili su da u Podgorici ima previše crnaca, a jedan od njih priznao je, opet kroz smijeh, kako bi ih on, da se on nešto pita, rado bičevao. 

Nisam znao šta da uradim sa tim komadićima dijaloga, čekao sam prijatelja da se vrati iz toaleta i da krenemo, a kad smo krenuli, na trgu pred nama svjedočili smo začetku tuče koja je bila na ivici eskalacije. Dva bijela, ćelava mužjaka držala su se za vratove, među njih se upetljala žena koja je, nekim čudom fizičke i verbalne tehnike istovremeno razdvajala muškarce i prijetila batinama jednom od njih. Kad su se razdvojili, otišla je s jednim, dobacujući i dalje prijetnje onom koji se udaljavao sam, sve dok je njen čovjek i njen navodni zaštitnik nije glasno ućutkao. Onda smo se svi razišli u tišini. 

A to hvatanje za vrat na kraju noći zapravo je drugo koje sam vidio u istom danu. Na ovom mjestu oprostiću svakom ko pomisli da izmišljam, ali eto, neka se zna, samo pet sati ranije, ponovo na autobuskoj stanici i ponovo na putu ka Cetinju, posmatrao sam čovjeka čija je funkcija da propušta putnike na peron, kako pokušava da dohvati grlo jednog od vozača. Dok sam kupovao kartu za isti autobus u kojem sam četiri dana ranije slušao klinca koji mrzi turiste, stanicom su odjekivale prijetnje i psovke, iako je bilo očigledno da do stanične tuče neće doći. 

Nakon toga, siledžija sa perona bio je zaista ponosan. Bacao je poglede prema publici, glasno telefonirao, prepričavao kolegama koga je upravo zamalo prebio. A kad sam ušao u autobus i nastavio kroz prozor da posmatram čovjeka koji je, makar za mene, prije svega bio književni lik, i to lik koji sam već napisao i nažalost ga ne mogu dopuniti, taj je čovjek, prilazeći vozaču našeg autobusa da pozajmi upaljač, pokušao da pljune na peron (što bi bilo odvratno, da za mene nije bilo vrlo lično i divno), a ta mu je pljuvačka, nekim čudom, završila na znojavoj majici, tačno iznad srca, na mjestu na kojem se u nekom drugom svijetu nasilja stavlja ordenje. To je učinilo da počnem da se smijem u punom autobusu, dok sam posmatrao majstora od perona kako istom majicom na koju je pljunuo, pokušava pljuvačku da očisti, što je fleku činilo samo još većom i vidljivijom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f5e86e8c-2a23-401c-9883-74de8aa70885)
Rad Milije Pavićevića, foto: Duško Miljanić{.caption}

U tom trenutku sebi sam rekao kako sve to, ipak, ima smisla. Kako dok čekam da iz štamparije u svijet izađu „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića, mogu da živim u svijetu koji izgleda kao prirodan, dramski nastavak svijeta iz „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića. Jer mali dječaci, možda budući fašisti koji mrze strance, turiste i crnce, ljudski automat za karte koji peronom hoda kao gazda stanice i na kraju sebi na srce zalijepi orden od sopstvene pljuvačke, sve su to rukavci književnog kosmosa u kojem sam boravio tokom posljednja dva mjeseca, valjajući se zadovoljno u Ljubovim tekstovima.

I onda, za kraj, u trenutku kad sam već bio u avionu sa prvim primjerkom Ljubovih „Sabranih djela“ na sjedištu pored, negdje u Nikšiću, u glavi izvjesnog Janka Jelića, direktora Nikšićkog pozorišta i pisca za kojeg do tada nisam čuo, rodila se misao kako je feminističkog pozorišta u Crnoj Gori bilo dovoljno i kako tom teroru treba stati na put. Kad sam tu vijest pročitao, shvatio sam da je to nesrećan kraj moje avanture u svijetu književnih likova koji su zapravo živi ljudi, na koje nas je upozoravao Ljubomir Đurković pišući o umjetničkim i ljudskim ruinama zaglavljenim po kancelarijama državnih časopisa, u politički postavljenim foteljama, stvarajući samo za nas lik dvorskog pjesnika Klita koji će zauvijek podsjećati na sve naše apartčike i njihov jedini talenat, onaj za urušavanje i sramoćenje takozvanih „institucija kulture“ iz kojih, kap po kap, sve tanje curi mlaz onoga što nazivamo „crnogorska kultura“. 

Dok gledam skoro osamsto stranica „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića koja će uskoro biti dostupna čitaocima, zaista se nadam da će gospodin Jelić dobiti priliku da gleda predstave po tekstovima ovog pisca, da će ga već prije isteka mandata spopadati sa svih strana razna „feministička čitanja“, da će mu se Medeja Ljubomira Đurkovića sa scene nasmijati u lice, da će mu se Edipa, Narcisa i Hipolita popeti na glavu sve dok ne odluči da se od pozorišta spasi jednom zauvijek. Ali vidjećemo kakvo je vrijeme pred nama. Ono u kojem ćemo na scenama gledati tekstove najboljih autora i autorki ovog jezika, ili vrijeme u kojem će nas direktori pozorišta učiti moralu i nekom novom, pravoslavnom pozorištu. 

Tako se, nakon niza nedovršenih scena nasilja, jednim pozorišnim skandalom dostojnim provincijskog teatra završilo moje iščekivanje poziva iz štamparije i silaska u svijet papira i mašina iz kojih će izaći knjige Ljubomira Đurkovića, po prvi put na ovaj način sabrane i objavljene. Zbunjen između užasa stvarnosti i uživanja u tekstu koji toj stvarnosti savršeno pristaje, konačno mogu da objavim novi početak života Ljubovih knjiga koje će nam pomoći da ovaj svijet, ako već ne možemo radikalno da ga promijenimo, makar učinimo podnošljivijim tako što ćemo ga pročitati i odigrati do kraja. To nas možda učini sposobnim i da ga iznova napišemo ili humanije živimo.
	


Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige

novo izdanje

Čekajući svijet Ljubomira Đurkovića

Glumac Svetozar Cvetković imao je sreće da se ne troši u filmovima koji su zabavljali narodne mase, a da ipak postane jedan od najpoznatijih jugoslovenskih glumaca. Još kao student zapao je za oko velikanima filmske umjetnosti, Dušanu Makavejevu i Miši Radivojeviću koji su usmjerili njegov glumački rast. Posebno  je važna Cvetkovićeva saradnja i prijateljstvo sa Radivojevićem, sa kojim čini  jedan od velikih tandema (post)jugoslovenskog filma. 

Bio na pozorišnoj sceni ili u krupnom kadru, Cvetkovića odvaja neverbalna izražajnost koja mu je omogućila da stvori atipične likove koji su generatori velikih radnji i dramskih pomjeranja. Uloge u predstavi *Jegorov put* (2001) ili filmu *Vreme čuda* (1989) primjeri su upravo te glumačke svedenosti i dubine koja se teško objašnjava. 

Glumio je u djelima na rubu poetike apsurda pa sve do najfinijih psiholoških drama. Od sovjetskog majora Viktora Borisoviča Lazutkina koji se potuca po ulicama Berlina u kultnom filmu *Gorila se kupa u podne* (1993) do minijature sina Hulija Popović koji u filmu *Tango Argentino* izbacuje ostarjelog oca iz stana, Cvetković je razvio cijelu galeriju likova sa produženim emotivnim dejstvom, junaka koji ostaju slika urezana u kolektivnoj memoriji.   

Posljednjih godina igra u serijama. Iako kaže da je svjestan štetnosti hiperprodukcije TV serija u Srbiji, poneki mladi glumac će od svega imati koristi, jer će dobiti pravu šansu u pravo vrijeme. 

Govoreći na Tribini 201 u Podgorici, Cvetković se podsjetio kako je nastupao pred Titom, ali i kako se našao na bini sa Elijarovom pjesmom od 25 strofa koju je morao izgovoriti pred Slobodanom Miloševićem i Mirjanom Marković. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/FZfCnqXhAVY?si=psa84IpJulehPiPF" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

"Politički diletant", kako se voli nazivati, Cvetković je ostao Jugosloven, nespreman da pravi kompromise koji su razorili zemlju u kojoj se osjećao slobodno. 

"Rekli su sa je SFRJ bila laž, u redu, ali meni se ta laž dopala."




Na Tribini 201 u Podgorici ugostili smo glumca Svetozara Cvetkovića koji je govorio o umjetnosti, angažmanu, vremenu prošlom i sadašnjem

svetozar cvetković

Rekli su sa je SFRJ bila laž, ali meni se ta laž dopala

Našvrljao sam negdje nekoliko puta i opet ću. Kao dokono sadističko piskaralo. Uostalom, kao i ostali. Red opšteg mjesta, pa red ubuđalih premisa, pa red bajatih zaključaka, pa kora samosažaljenja, pa preliv stare nade, pa opet sve nanovo. Jer tako treba: sve počinje i završava se u bespomoćnosti. 

Sjećate se *Stege*? Jedno mjesto sam upamtio kad sam bio dovoljno mali, i više ga nisam morao čitati da bih ga svako malo citirao: „Najviše zla i krvoproliće u našoj zemlji s lupežah biva”.

A *Bihoraca*? “I tako zapiši za svakoga: krade, psuje, bije stoku, preorava među, gleda tuđu ženu, pokvareno selo, bolesno selo. Načini ti njemu istoriju... Nego! Da se znamo...”

Tanka je to i pomalo sirova misao, ali neka je: da bi jedan narod nešto napravio od sebe, da bi sebi život uredio tako da mu ne bude višak, potrebno je u prvom redu da shvati da je govnjive strukture. Da je u sopstvenoj istoriji najvrednije ono čega treba da se stidi, a ne ono čime bi volio da se ponosi, jer ga ono prvo opominje šta ne smije biti, a ono drugo samo ošamućuje da će to neminovno biti. Kao Njemci poslije Drugog rata. Uzeli su sebe kao veliko krme koje je napravilo veliko sranje i koje zato ništa ne zaslužuje, osim onoga što samo ispravi i napravi. I...

Zbilja danas tako mislim. U školama bi našoj djeci (iz domaće kulture) bilo bolje da gledaju *U ime naroda* i *Tri karte za Holivud*, umjesto što bubaju Njegoša kojeg nikad neće razumjeti. Jeste, jednostavno je do vrišteće banalnosti: tvrdim da je najveći problem ovog naroda, koji se voli nazivati raznim imenima, upravo umišljenost da se mora ponositi sobom. Da mu je tradicija sveta jer u njoj ima velikih djela velikih pojedinaca (o kojima prirodno ništa suštinski ne zna), da je puna mučnih odricanja i paklenih stradanja predaka (koja ga ne bole ni koliko zanoktica), da su ga stvorili nekakvo poštenje, čojstvo i junaštvo (koji će i dalje da se samoejakuliraju), da će nestati ako ne obljubi svoju prošlost (jer budućnost je jalova), da će ga ukrasti komšije, dušmani i inovjerci ako na sebe analitički pljune (pa se onda neko pita zašto samo cinici i rijetki književnici vole R. Domanovića.) Kakav danak djetinjastog egoizma i naučene nepromišljenosti. Kakav danak protraćenog iskustva...

Opet čitam Sijarića, pa bolje da kratim bježeći od gnjavaže i da uokvirim ovaj tekst jednim dijalogom u obliku isčašene parabole:

“A što ti, Demire, ne umrije, no osta živ? E budalo!”

“E nešto mi bi žao da umrem. I bolje je što ne umrijeh. Nek i mene Kaplar zapiše: Demir sa Ograde... Umirao cijele zime. Nosili ga na groblje i vraćali. Pa sad traže da im plati kuluk za ono što su ga prenosili. A kobajagi sve neki rođaci. Nek i to uđe u istoriju, valjaće nam za potomstvo.”



Tvrdim da je najveći problem ovog naroda, koji se voli nazivati raznim imenima, upravo umišljenost da se mora ponositi sobom

kratki metar

Valjaće nam za potomstvo

                                                                                                                                
                                                                                                                        .
> IN MEMORIAM
> 
> 
> Lokvica, 30. septembar 1916.{.caption}
>                                                                      
>                                                                      
> Zvao se
> 
> Mohamed Šeab
> 
>                                                                                                                                        .
> Potomak
> 
> emira i nomada
> 
> samoubica
> 
> jer više nije imao
> 
> Domovinu
>                                                                                                                                                                                                                                                     
>                                                                                                                                               .
> Zavoleo je Francusku
> 
> i promenio ime
> 
>                                                                                                                                                  .
> 
> Bio je Marsel
> 
> ali nije bio Francuz
> 
> i više nije umeo
> 
> da živi
> 
> u šatoru bližnjih
> 
> gde se slušaju napevi
> 
> iz Кurana
> 
> i ispija kafa
> 
>                                                                                                                                                .
> 
> Ali nije umeo
> 
> da ispeva
> 
> pesmu
> 
> o svojoj samoći
> 
>                                                                                                                                             .
> Ispratio sam ga
> 
> zajedno s gazdaricom hotela
> 
> gde smo živeli
> 
> u Parizu
> 
> na broju 5 u Rue des Carmes
> 
> oronuloj strmoj uličici
> 
>                                                                                                                                   .
> Počiva
> 
> na groblju u Ivriju
> 
> predgrađu koje uvek
> 
> izgleda kao
> 
> u danu
> 
> završenog
> 
> vašara
> 
>                                                                                                                                                    .
> I možda samo ja
> 
> još znam
> 
> da je živeo
>
                                                                                                                         .
                                                                                                                                          

> MAJSКA NOĆ
> 
>                                                                                                                                                   .  
>                                                                                                                                                   
> 
> Nebo polaže na vrhove
> 
> minaretâ
> 
> vence od svećica


                                                                                                                                .


> BREME
>
>
>
> Marijano, 29. jun 1916.{.caption}
> 
> Ovaj seljak
>
> uzda se u kolajnu
>
> Svetog Antonija
>
> i hoda čilo                                                                                                               
>
>.{.caption}
>
> Dok ja samu i golu
>
> bez iluzija
>
> nosim svoju dušu
                                                                                                                         
                                                                                                                    
                                                                                                                         

S italijanskog preveo Dejan Ilić (Polja){.caption}

Italijanski pjesnik Đuzepe Ungareti (1888-1970) rodio se u Egiptu u Aleksandriji. Na njegovo odrastanje uticale su dojilja iz Sudana, sluškinja iz Argentine, i dadilja iz Boke kotorske...

tri pjesme

Jer više nije imao Domovinu

Umjetnost doživljavam kao krik. Savremena umjetnost u Crnoj Gori ili, bolje, njena oskudnost, takođe predstavlja svojevrsni krik, ali ovog puta on je nečujan, munkovski, i upravo ta tišina odzvanja totalnom apatijom šire kulture. 

Ukoliko posmatramo umjetnost u čisto produkcijskom smislu, pronalazimo da su danas njeno značenje i značaj mogući uglavnom samo kao još jedan program reprodukcije neoliberalnih kapitalističkih shema, ali ako pokušamo da je mislimo u kontekstu inherentne ljudske potrebe za stvaralaštvom i potencijala da ispituje (često i transcendira) stanje svijeta i svijesti, postavlja se pitanje – gdje se nalazimo, kao umjetnice/i, institucije i publika? 

U ovom kontekstu, želim da govorimo o umjetnosti kao o sociološkom fenomenu i na koji način ona može da (re)definiše društvene kategorije postojanja (individualne i kolektivne u smislu političkih identiteta, ali i kulture kao krovnog označitelja). Ima li svijet uopšte više potrebu za umjetnošću i da li možemo da govorimo o horizontalnoj distribuciji umjetnosti (u produkcijskom, ali i semiološkom smislu).

U kom trenutku istorije Istorije umjetnosti je ona bila otvorena za cjelokupno društvo? Poslijeratna zapadna umjetnost je svakako otvorila taj prozor; Dišan je postulirao još ranije, ali koliko je taj poslijeratni prozor zaista bio trodimenzionalan a ne samo reprodukcija tzv. plohe rane moderne? Čini se da je inherentna želja čovjeka za tom nekom humanističkom premisom umjetnosti ostala samo na površini, da socio-ekonomska ustrojstva nikada nisu dozvolila da se zaista realizuje san o egalitarnosti koji bi umjetnost mogla da (iz)rodi.

Šta je onda savremena umjetnost u specificnom konktestu crnogorske scene? Da li su za njeno postuliranje neophodne, prije svega, institucije koje otjelovljuju demokratičnost, ali i novi prostori koji operiraju na nivou nezavisnosti? Ako se složimo da jesu (vođeni idejom horizontale), gdje onda pronalazimo prepreke? Ukoliko pogledamo kulturne institucije, muzeje i galerije, uviđamo da se konstantno reprodukuju isti suvi narativi koji ne uspijevaju da se otrgnu od nekih minulih vremena i da povremeni “izbačaji” bivaju tako i doživljeni od strane publike – kao isturena odeljenja koja našoj podsvijesti ušuškanoj u tradiciji prijete raskidom sa onim što nam je poznato i, stoga, sigurno i bezbjedno. Savremenost, tako, biva protumačena kao direktna prijetnja ustaljenih odnosa moći koji se kriju iza floskule  nacionalnog  identiteta. 

Problem institucija lako možemo promišljati u konktestu fenomena kulture koja se čita kao specifični društveni konsenzus oko osnovnih vrijednosti, koje se kreću od usko moralnih kapisli i ritualno obrednih shema, sve do spoznajnih kapaciteta estetskih vrijednosti i njihovih već ustaljenih, akademsko elitističkih spektralnih valera. Sa druge strane, broj nezavisnih prostora i njihova (ne)mogućnost opstajanja direktna su projekcija institucionalnih i uopste društvenih kapaciteta izlaska iz kapitalističkog matriksa, ali i poteškoće pri napuštanju sistema moći (prvenstveno konstruisanja i distribucije znanja). 

U ovom svijetlu, osnovno pitanje bi možda bilo – šta je crnogorska kultura? Koje su to vrijednosti, obredi i estetske kategorije koje su suštinski “naše”? Da li je, na kraju, kultura nešto statično a samim tim i mrtvo, ili je ona ipak nešto vječno promjenljivo, fluidno i otvoreno? 
Čini se da sami strah od nemanja specifičnog identiteta omogućava reprodukciju ništavila koje, dabome, biva razumljivo u kontekstu teške ratne istorije naše zemlje, ali ne može više biti ni opravdano time, te se problem izostanka kulture utoliko više komplikuje samom činjenicom da sve što imamo od inicijalnog potencijala krika jeste viševjekovna vibracija vazduha koju svi osjećamo u formi “nedokučive nelagode”.  

Agamben piše: “Savremen je onaj ko ima pogled uprt u svoje vrijeme, ne da bi percipirao njegova svjetla, nego njegov mrak...  Zato su savremenici rijetki i zato je biti savremen prije svega pitanje hrabrosti, jer ne znači samo sposobnost za uprt pogled u mrak epohe, nego i opažanje svjetlosti u tom mraku.” 

Shodno ovome, nameće se pitanje – gdje je hrabrost naših kulturnih radnica/ka da otvore prostor za preispitivanje onoga što jeste, sada? Gdje je hrabrost da se zaista omoguće prostori (mentalni i fizički) za glas onih koji žive ovo vrijeme (sic!) i koji, na koncu, čine glavne aktere u kreiranju kulturnog identiteta? 


Gdje je hrabrost naših kulturnih radnica/ka da otvore prostor za preispitivanje onoga što jeste, sada? Gdje je hrabrost da se zaista omoguće prostori (mentalni i fizički) za glas onih koji žive ovo vrijeme

nedokučiva nelagoda

Nijemi krik crnogorske kulture

Prije sedamsto trideset dana na ovom mjestu bilo je riječi o početku opsade ukrajinskog grada Mariupolja. U tom trenutku svijet još nije znao šta se u graničnom, lučkom gradu događa, a dok su analitičari pretpostavljali, ukrajinski reditelj, fotograf i pisac Mstyslav Chernov je snimao, zatim po razorenom gradu pokušavao da nađe način da svoje snimke pošalje redakciji Associated Press-a, pa odatle dalje, u svijet. Onda smo te slike gledali u raznim dnevnicima sa zapadne strane fronta. Svijet je mogao da vidi šta se događa. Druga strana, Putinova i njegovih marioneta, mogla je da počne propagandu o montiranim snimcima. I tako jedan po jedan grad, jedan po jedan ratni zločin.

Tačno dvije godine kasnije, film o prvim danima opsade Mariuplja dobio je zlatnu, mišićavu statuetu Oskar za najbolji dokumentarni film. Na početku govora, autor je rekao kako bi najviše volio da taj film nikad nije snimio. Mnogim gledaocima želja će vjerovatno biti da taj film nikad nisu pogledali, a morali bi, kao što ga je Mstyslav Chernov morao snimiti.

Pogotovo bi film „20 dana u Mariupolju“ morali pogledati oni kojima neko pokušava to da zabrani. To je, recimo, pokušala Vučićeva Srpska napredna stranka u Srbiji, sprječavajući projekciju filma na festivalu u Lazarevcu, govoreći o anti-ruskom filmu, kijevskoj propagandi koja pokušava da promijeni stav srpskog naroda prema bratskoj Rusiji. Film je, ipak, na kraju prikazan u Beogradu. Prikazan je i u Podgorici, glavnom gradu države koja takođe gaji tu posebnu bratsku lozu – putinofile. Zbog njih i njihove propagande, film „20 dana u Mariupolju“ trebalo bi prikazivati na televiziji, a ne samo na festivalima na kojima se, nažalost, okupljaju uglavnom istomišljenici. Pa ko u udarnom terminu ne uspije da skrene pogled s ekrana, možda poželi ekran da polomi glavom. Tako prosječni balkanski putinofil možda utuvi sebi u glavu da je biti na strani zločinca granična ljudska tačka. Ali ipak tačka s koje se, ponekad, može vratiti nazad u ljudskost.

**NAIVNE NADE**

Da ne govori o čemu govori i ne izaziva osjećaje koje izaziva, o filmu „20 dana u Mariupolju“ moglo bi se pisati kao o odlično strukturiranom filmu, moglo bi se bez mnogo muke pametovati o dramaturgiji, efikasnoj režiji koja čini da gledalac od početka bude zakačen za kameru, da sa njom trči, da se skriva, čak i da pada. Ali o svemu tome može se pisati samo s osjećajem muke zbog sadržaja koji film donosi. Ipak, pisati treba, jer to je i dalje lakše nego snimati rat, i mnogo lakše nego u njemu živjeti.

Film „20 dana u Mariupolju“ pokazuje početke napada ruske vojske na Ukrajinu. Nakon Putinove objave rata umotane u priče o „specijalnoj operaciji“, ruska vojska prešla je ukrajinsku granicu, a Mstyslav Chernov, s kamerom u ruci, i foto-reporter Evgeniy Maloletka, zaputili su se u Mariupolj. U tom gradu bili su od ulaska Putinove vojske i tu su proveli dvadeset dana. Film je tako i podijeljen, od prvog do dvadesetog dana opsade dobijamo pregled brze gradacije ratnog horara. Chernov i Maloletka su na ulicama. Vojska još nije ušla u grad, eksplozije su još u daljini, a njih dvojica na ulici susrijeću ženu koja ne zna šta da radi, čeka sina da se vrati kući i očekuje prve bombe. Chernov joj savjetuje da ostane kod kuće, jer vojska neće napadati civile. 

Ta naivna misao ubrzo je raspršena. Bombe počinju da padaju na kuće i stambene zgrade, civili bježe u improvizovana skloništa, a Mstyslav Chernov u jednom od skloništa nailazi na ženu kojoj je prvog dana rekao da ostane kod kuće. Žena ga podsjeća na njegov savjet i kaže da su joj, ipak, kuću bombardovali. Od tog trenutka Chernov više nema naivnih misli. Kroz ratnu zonu kreće se sa sviješću da čak ni njegovi snimci zločina koje pokušava da pokaže svijetu neće učiniti da zločini prestanu. Ali, ipak, ne prestaje da snima.

**„NEKA PUTIN VIDI...“**

Osim što gledamo nastanak sirovih snimaka, one najstrašnije i najupečatljivije među njima koje Chernov uspije da pošalje redakciji AP-a odmah zatim gledamo i u prikazima svjetskih medijima. Na taj način pratimo kako i sa kojim naporima i rizikom nastaju poznati snimci mariupoljske opsade. Već u prvih pola sata filma u bolničkim hodnicima i operacionim salama gledamo ljekare kako plaču dok pokušavaju da ožive četvorogodišnju Evangelinu, šesnaestogodišnjeg Ilyu i osamnaest mjeseci starog Kyrila. Njihovi roditelji su slomljeni. Ljekari takođe. Čak i kamera, povremeno, zajedno sa snimateljem završi na podu, u trenucima kad napori ljekara prestaju, kad treba prihvatiti još jednu smrt. Jedan od ljekara poziva Chernova da snimi Evangelinu na bolničkom krevetu, „da Putin vidi oči mrtvog djeteta i oči ljekara koji plaču“. Taj ljekar, kao i mnogi ljudi koje vidimo u filmu, nadaju se da će oni koji to vide, istog trenutka poželjeti da učine sve što mogu da to prestane. Takve nade javljaju se već drugog dana rata. Istog rata koji je prošlog mjesesa ušao u treću godinu i na čije smo se užase vremenom navikli, jer se ne događaju nama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4306b8db-502f-4d66-a6df-1f2502619dc2)

Nakon što ispratimo sirove verzije najpotresnijih snimaka, njihove obrađene, skraćene i komentarima novinara pokrivene verzije izgledaju iznenađujuće distancirano, skoro kao da u medijskim izvještajima nisu isti ljudi koje smo minut ranije vidjeli iz prve ruke. Film „20 dana u Mariupolju“ čini da osjetimo kako ljudi na snimcima ratnih stradanja ostaju dvostruko zarobljeni, s jedne strane u ratu koji oni žive a mi ne živimo, s druge strane u interpretacijama onih kojima se ne događa to o čemu pričaju, i koji uglavnom ne rade ništa da to zaustave.

**DRAMATURGIJA RATNE DJECE**

Snimak trudne žene ranjene u stomak takođe je jedan od najpoznatijih iz prvih dana opsade Mariupolja. U filmu vidimo uvod, događaj i rasplet nastanka tog mnogo puta prikazanog snimka. Nakon udara bombe, Chernov i fotograf Maloletka idu u pravcu dima, dolaze do bombardovanog porodilišta i tu snimaju ranjene ljude, među njima i trudnicu koju iznose na nosilima, kao i nekoliko lakše ranjenih žena. Nekoliko dana kasnije, obilazeći bolnice i raspitujući se o sudbini najteže ranjene trudnice, Chernov saznaje da ljekari nisu uspjeli da spasu ženu i bebu. Odmah nakon što ta vijest odjekne u već emotivno zgnječnoj glavi gledaoca, Chernov nudi sljedeću. 

To je scena u kojoj ljekari drugoj ranjenoj trudnici izvlače bebu iz stomaka, a onda dvadeset, trideset sekundi, ili čitav minut, svakako čitavu vječnost, masiraju i oživljavaju novorođenče koje, na kraju, ipak zaplače i preživi. Zaplaču i prežive i ljekari. Plače, pretpostavljam, i svako ko tu scenu gleda. A zatim će se na tu vječnost oživljavanja novorođenčeta nadovezati jedna druga vječnost, ona u kojoj drugi ljekar, nakon što je Chernova odveo u podrum da pokaže gdje drže mrtve, počne da odmotava, i odmotova, i odmotava, nešto što na kraju postane tijelo bebe. Doktor ne odmotava glavu jer bi to bilo previše čak i za poruku koju želi da pošalje, a upravo neotkriveni dio čini prizor još strašnijim.

Snimak bombardovanja porodilišta jedan je od onih koje proputinovska propaganda naziva „montiranim“. Fragmente onoga što u filmu vidimo onako kako se i dogodilo, malo kasnije gledamo u interpretaciji Putinovih medija koji raskrinkavaju „glumice“ među trudnicama, a bombardovano porodilište nazivaju ukrajinskim „filmskim setom“. Iz nekog teško objašnjivog razloga, istine na vijestima i propagandne laži skoro da izgledaju jednako hladno i distancirano. Srećom, ili nesrećom, postoji film Mstyslava Chernova da pokaže to što ima u devedeset minuta. A za pokazati ima dovoljno da tih devedeset minuta pretvori u vječnost za koju se od američke filmske Akademije, ponekad, može dobiti i Oskar.

**AND THE OSCAR DOESN'T GO TO...**

Ali taj Oskar ne ostavlja gorak ukus samo zbog činjenice da rat u Ukrajini i dalje traje, i da mu se ne nazire kraj. Skoro je nemoguće gledati Chernova kako potrešen prima nagradu dok pokušava da skrene pažnju na ono što su političke i vojne potrebe Ukrajine u ratu, a ne pomisliti na ostale aktuelne ratove, pa i na one prošle o kojima je izvještavao upravo Chernov, kojima najvidljivije svjetske nagrade nisu namijenjene. Prije Ukrajine, čije ratne tenzije s Rusijom prati još od „Euromaidana“ 2013, Chernov je snimao u Siriji i Iraku. To su zemlje iz kojih nismo vidjeli filmove kao što je „20 dana u Mariupolju“, ne zato što ih niko nije snimio, nego zato što im put do velikih scena i široke publike, a pogotovo put do zlatne osakarovske statue, iz političkih razloga nije otvoren. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cb9d8f1-c8c6-470f-9f21-1c85cf02e0ee)

Oni koji pogledaju „20 dana u Mariupolju“ vjerovatno će se složiti da su najpotresniji snimci na kojima gledamo mrtvu, ranjenu, ili čak samo uplašenu djecu. Evangelinu, Ilyu i Kyrila već smo pomenuli. Treba pomenuti i djevojčicu kojoj ne saznajemo ime. Ona na početku filma, prvog dana opsade, nakon što je s porodicom prvi put sišla u podrum da se tamo sakrije od bombi za koje kaže da su je tog jutra probudile, sa suzama u očima govori kako ne želi da umre. Petogodišnje dijete koje razmišlja o kraju svog života prizor je koji nije neopisiv, već nepodnošljiv, a ovaj film nam pokazuje da sve što se pokuša opisati kao „neopisivo“, zapravo je predaja pred užasom koji nas gleda u oči.

Zbog toga je nemoguće gledati ukrajinsku djecu, a ne razmišljati i o palestinskom ratu o kojem izvještaj UNICEF-a govori kao o „groblju djece“. Iz tog rata, osim privatnih snimaka na društvenim mrežama koje će mejnstrim mediji rijetko ili nikad objaviti, ne vidimo tijela djece, ne saznajemo im imena osim u kampanjama koje dopiru samo do određenog broja ljudi, niko uz pomoć dramaturških i rediteljskih alata ne čini da njihove trenutke smrti zapamtimo zauvijek, kao dio naracije o ratnim stradanjima. Ta neispričana djeca postoje u brojkama koje su, pola godine od početka rata u Gazi, prešle nezamislivih 10.000. Do kog broja će stići ako aktuelni izraelsko-palestinski rat potraje dvije godine koliko u ovom trenutku traje ukrajinski, nemoguće je pretpostaviti.

**RATNI EHO**

U kontekstu aktuelnog Oskara za dokumentarni film, nemoguće je ne pomisliti na još jedan dokumentarni uradak za koji se ne dobijaju filmske nagrade, već decenijsko sudsko iscrpljivanje do smrti, ili kazna od 175 godina zatvora u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao što nam je Mstyslav Chernov pokazao snimke ruske vojske koja tenkovima ruši stambene zgrade i civilna naselja, što će se jednog dana koristiti kao dokazi za ruske ratne zločine u napadu na Ukrajinu, prije četrnaest godina Julian Assange pokazao nam je kako američka vojska iz dronova ubija avganistanske civile na ulici, među njima i dva dopisnika Reutersa. Tih trideset devet minuta filma naslovljenog „Kolateralna ubistva“ ne samo da nikad neće biti korišćeni kao dokaz ratnih zločina američke vojske u Avganistanu, nego će učiniti da Assange provede zatvoren posljednjih dvanaest godina, trenutno u najstrožem britanskom zatvoru, s prijetnjom izručenja Americi, gdje bi zatvoren dočekao smrt.

Žaliti nad tim što je na sceni Dolby teatra usred Los Angelesa nemoguće zamisliti nekog kako nakon nagrađenog filma o izraelskim zločinima u Gazi uzvikuje „Free Palestine“, ili nakon filma o američkim zločinima u Iraku i Avganistanu „Free Assange“, besmisleno je i naivno. To ipak ne znači da filmove koji otkrivaju važne istine ne treba i dalje praviti, prikazivati ih i predstavljati što široj publici, na sve načine boriti se za svijet u kojem se na kraju oskarovskog govora Mstyslava Chernova nakon prihvatljivog „Слава Україні!“, može zamisliti i ono trenutno neprihvatljivo i opasno „Free Palestine“. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/9H_Fg_5x4ME?si=rWuQc439epChtv2l" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Do tada, važan Oskar dodijeljen filmu „20 dana u Mariupolju“ osim što će podsjećati da su najveće žrtve rata između Zapada i Putina ukrajinski civili i društvo koje će se oporavljati generacijama, potrctavaće i jezivu činjenicu da u svjetskoj politici i aktuelnim ratovima postoje skuplji i jeftiniji ljudski životi. Čak i kad su ti životi dječiji.


Film „20 dana u Mariupolju“ čini da osjetimo kako ljudi na snimcima ratnih stradanja ostaju dvostruko zarobljeni, s jedne strane u ratu koji oni žive a mi ne živimo, s druge strane u interpretacijama onih koji uglavnom ne rade ništa da to zaustave

RAZARANJE UKRAJINE

Oskar za treću godinu rata

Prije nekoliko godina nekim čudnim spletom okolnosti krenuo sam da čitam o Suli Radovom. Pročitao sam dvije knjige: "Sula Radov u svom vremenu" autora Vukote Radulovića i "Sula Radov (Evropski racionalizam i crnogorsko običajno pravo)" Čedomira Bogićevića. Ove dvije knjige predstavljaju oko polovinu svih objavljenih djela o Suli Radovom, što me, uz činjenicu da sam razmišljao o ovoj temi duže od 15 minuta, automatski čini stručnjakom za ovu oblast. 

Zamislite onda moje oduševljenje kada sam saznao da je nedavno osnovana Fondacija Sula Radov s ciljem “da sačuva zaostavštinu crnogorskog, katunskog i komanskog kapetana, gvardijana, narodnog sudije, koji je za života zavrijedio oreol “narodnog mudraca” i nedugo zatim postao prepoznat kao crnogorski Sokrat”. Dodatno, u planu je i predstava "Sula Radov i četiri gospodara (Petrovića)" koju pripremaju Sonja Tomović-Šundić i Slobodan Marunović, stvarno divne novosti!

Navedeni ciljevi fondacije kao da su prepisani iz ove dvije prethodno pomenute knjige, a sve kao pokušaj da se Sula Radov i njegove izreke situiraju u okviru nekakve crnogorske intelektualne tradicije. Ne samo da je Sula Radov postao nahijski Sokrat sa jasnom pravno-filozofskom doktrinom, već je istaknut kao utemeljivač "umne orijentacije crnogorske škole prirodnog prava". Za autora Bogićevića Sula je neka forma preteče Kanta, jer je svojim izrekama anticipirao evropsku racionalističku misao. 

Oduvijek sam vjerovao da naša intelektualna baština ne može baš da parira evropskoj, međutim, zahvaljujući Suli i njegovim doskočicama, shvatam da nema potrebe za takvim kompleksašenjem. Isti zaključak ima i Branislav Radulović, jedan od osnivača fondacije, koji ističe da izostanak Sulinih učenja i anegdota iz predmeta nacionalne istorije države i prava, kao i njihova odsutnost u programima retorike i etike, ne upućuje samo na manjak odgovarajuće kulture sjećanja na ovog iznimnog pojedinca, već i na zanemarivanje obimnog nasljeđa crnogorske nacionalne istorije.

Ovakvo bavljenje tradicijom nije raritet za balaknoidnu istoriografiju. Moglo bi vas iznenaditi saznanje da su gotovo sve nacionalne kulture u regiji navodno predvidjele velike evropske filozofske tokove. Obično se to dokazuje tako što se izvuče dio iz nasumične narodne pjesme, na primjer neki dio gdje guslar kaže “loše je činiti zlo bez obzira na posljedice”, što je dovoljno materijala lokalnom filozofu da zaključi kako je ta pjesma predvidjela deontološku etiku. 

Ono što Sulin slučaj čini još zabavnijim od ove klasike je osnov na kojem formiramo mišljenje o njemu. Sula, naime, nije zapisao svoje mudrosti, jer je bio nepismen, niti je imao svog ličnog pisara. Tako Branislav Radulović ističe da Sula nije imao učenika poput Sokrata, koji je imao Platona da dokumentuje njegove umotvorine, već su se Suline misli širile putem usmenog predanja. Što je zanimljivo zapažanje jer ni Platon nije direktno zapisivao Sokratove misli; Sokrat u njegovim dijalozima služi kao lik kroz kojeg Platon izlaže vlastite filozofske ideje. 

Svakako, ova ideja rekonstrukcije nečije filozofije iz usmenog predanja, čije vrijeme i mjesto nastanka nijesu nikom poznati, djeluje kao totalno besmislen čin. To je kao da pokušate rekonstruisati istorijski lik i životnu priču Perice na osnovu skupljenih viceva o njemu. Štaviše, kada se pročitaju neki od Sulinih citata koji navodno dokazuju njegovu genijalnost, jasno je koliko su te priče izmišljene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fa07720d-d401-4189-94e2-04367247b9c0) Portret Sule Radova, Slavenko Rakočević - Rakoč {.caption}

Tako je i sa mojom omiljenom anegdotom o Sulinom razumijevanju zakona, prava i pravde. Sve počinje kada knjaz Nikola organizuje debatu o suzbijanju kriminala kao što su pljačka i ubistva (ako je vjerovati pričama o Suli Radovom crnogorski vladari su stalno organizovali ovakve i slične rasprave). Kada je Nikola uputio pitanje Suli Radovom što on misli o bezakonju, Sula je dao svoje viđenje: "Ako se ne može bez zakona – vrijeme ga je donijelo, ne može se, odista, ni bez dobrih običaja. Vlas čuva zakon, vrijeme običaje – zato oni dulje traju. Prava se ne uspostavljaju, ka što neki misle – ona postoje! Zakon ih može, samo, urediti i čuvati." 

Na Nikolino dodatno pitanje o kojim tačno pravima govori, Sula je odgovario sa: "Na svakojaka, bez kojih čojek ne može, a najviše na jedno – slobodu! Mi se dičimo da je ima na pretek, a ja mnim da nema! Ograničena je osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom. Ako bi uveli zakon, koji bi ubijao poganu riječ, onda bi ubili slobodu riječi. A to ne bi valjalo, gospodare!"

Nekome ko posmatra sa strane može se učiniti pomalo neobičnim da Sula Radov, nepismena osoba iz 19. vijeka, izražava ideje koje precizno odražavaju principe liberalne i teorije prirodnog prava, ali to nije slučaj za sve. Neki crnogorski akademici drže da je ova priča krunski dokaz Suline genijalnosti. Ono što je dodatno interesantno jeste što Sula ne samo da izražava ove relativno kompleksne misli, nego ih iznosi koristeći prikladnu pravnu terminologiju, pa tako razlikuje zakone države od običaja a zatim ih subordinira konceptu ljudskih prava. Istovremeno, smatra da je sloboda jedno od glavnih ljudskih prava koje je „ograničeno  osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom“, i kako bi se očuvala ta sloboda zakon mora da garantuje slobodu govora. Ovo je klasični anahronizam, ideje moderne pravne teorije i današnji ideali su stavljeni u Sulina usta kako bi se izmislila crnogorska pravna tradicija. 

Ono što mi smeta u ovakvom pristupu istoriji Crne Gore, osim što je potpuno neistinit, jest osjećaj samoprezira koji se implicitno provlači. Naša tradicija postaje vrijedna samo ako se uklapa u moderne agende, ako se od nje može iznjedriti neki grandiozni intelektualni pokret. Prava vrijednost crnogorske kulture je time zanemarena, a istorija postaje poligon za stvaranje nacionalnih mitova, ništa više. Autentična crnogorska tradicija sadrži mnogo vrijednih i zanimljivih elemenata, ali samo kada je promatramo kroz njen vlastiti kontekst. Ovaj pokušaj njenog preoblikovanja izgleda kao izraz srama prema njoj.


Oduvijek sam vjerovao da naša intelektualna baština ne može baš da parira evropskoj, međutim, zahvaljujući Suli i njegovim doskočicama, shvatam da nema potrebe za takvim kompleksašenjem

kant prije kanta

Sula Radov i čuvari naših kompleksa

Uzalud se, dragi moji, mrštite i bogoradite – bolest je toliko uzela maha da više nema nazad. Džabe prizivate mudrace da vam objasne sve uzroke i sve posljedice vaše opsesije beskrajnim svitkom – neće proći dan a da se ne zavalite i prepustite, i to satima, na volju kurcu i palcu, dok vas algoritam iz silikonske doline vozi pustolinom ljudske zaludnosti.

Nije ni juče bio izuzetak. Niti sam završio onu tužbu, niti održao „hitni“ sastanak. Na Kindlu se baterija ispraznila od neaktivnosti, a intrigantni roman Ajn Rand koji sam već važno počeo da preporučujem prijateljima, stoji na pola. Kao i one studije o ekonomskoj nejednakosti i pitanjima koje bi valjalo postaviti velikim filozofima.

Prazninu je popunio – Jodžir. Realni lik sa Zabjela što bača loše fore i mnogo se bez razloga smije, i kao takav je nesumnjivo – fenomen našeg doba. Mizanscen je ovakav: u kadru je prvo Jodžir pa njegova supruga, ležerno obučeni, očigledno u kućnoj varijanti.  Izvode neki čudni ples.

Ali, pošto je vijest da je čovjek ujeo psa a nikako obrnuto, i oneobičavanje stvarnosti jednako krasi i biranu beletristiku i Fejsbuk razbibrige, jasno vam je da tu sad mora da se desi nešto malkice pomjereno. E pa, kobasica se desila, mili čitaoče. Ili viršla, koja je, jelte, isto kobasica. I koju ćemo za potrebe ovog teksta, jer smo naši i priča je, kao što ćete vidjeti, na kraju čak i patriotska, zvati po domaći i tako milozvučno – *kUbasica*. Sa akcentom na slogu trećem.

Dakle, kubasica je privezana nekim koncem ili kanapom prvo Jodžiru pa Jodžirovici oko struka. Oni igraju  igru koja podrazumijeva da njišu kukovima kako bi parče mesa doseglo željenu tačku u zraku i upalo im pravo u usta. Do kraja ne uspijevaju, kubasica ili ne stigne dovoljno daleko, ili im sklizne baš sa jezika i odbije se od brade. U pozadini, radi jačeg dramskog efekta, ide neka komercijalna tugovanka, ženski glas preko sempla mazno pjeva *oh no, oh no, oh no no no no no“. Akteri bodre jedno drugo, smiju se.

I sve bi ovo, ipak, bio skoro uobičajeni internetski kalambur, da nije trenutka sasvim patriotskog, koji vam uskoro neizbježno upadne u oči. Sa zida boje petrolej, u poktrovlju kuće Jodžirove, iznad mesinganog ćupa i lažne pampas trave, gleda  – ma nećete vjerovati ko.  Evo mali hint. On je bio Crnogorac, pa velji Srbin, pa jopet Crnogorac. Dugo je vladao, pleo se u globalnu politiku i junačio da brani braću, što ga je na kraju koštalo vlasti koju je volio više nego sebe. Za života se, što bi rekli u mom zavičaju, dobro naplastio, i bratučed i šurnjaja postali su pod njegovim skutima bogataši, dok je sirotinja stenjala. Volio je stvari moderne i lagodan život.

Ne, nije Đukanović Milo. Ovoga nisu crtali na stijenje pokraj kuće, nego mu inicijale turali na kape. 

<blockquote class="instagram-media" data-instgrm-permalink="https://www.instagram.com/reel/C3f4E4Pobnz/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" data-instgrm-version="14" style=" background:#FFF; border:0; border-radius:3px; box-shadow:0 0 1px 0 rgba(0,0,0,0.5),0 1px 10px 0 rgba(0,0,0,0.15); margin: 1px; max-width:540px; min-width:326px; padding:0; width:99.375%; width:-webkit-calc(100% - 2px); width:calc(100% - 2px);"><div style="padding:16px;"> <a href="https://www.instagram.com/reel/C3f4E4Pobnz/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" style=" background:#FFFFFF; line-height:0; padding:0 0; text-align:center; text-decoration:none; width:100%;" target="_blank"> <div style=" display: flex; flex-direction: row; align-items: center;"> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; flex-grow: 0; height: 40px; margin-right: 14px; width: 40px;"></div> <div style="display: flex; flex-direction: column; flex-grow: 1; justify-content: center;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; margin-bottom: 6px; width: 100px;"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; width: 60px;"></div></div></div><div style="padding: 19% 0;"></div> <div style="display:block; height:50px; margin:0 auto 12px; width:50px;"><svg width="50px" height="50px" viewBox="0 0 60 60" version="1.1" xmlns="https://www.w3.org/2000/svg" xmlns:xlink="https://www.w3.org/1999/xlink"><g stroke="none" stroke-width="1" fill="none" fill-rule="evenodd"><g transform="translate(-511.000000, -20.000000)" fill="#000000"><g><path d="M556.869,30.41 C554.814,30.41 553.148,32.076 553.148,34.131 C553.148,36.186 554.814,37.852 556.869,37.852 C558.924,37.852 560.59,36.186 560.59,34.131 C560.59,32.076 558.924,30.41 556.869,30.41 M541,60.657 C535.114,60.657 530.342,55.887 530.342,50 C530.342,44.114 535.114,39.342 541,39.342 C546.887,39.342 551.658,44.114 551.658,50 C551.658,55.887 546.887,60.657 541,60.657 M541,33.886 C532.1,33.886 524.886,41.1 524.886,50 C524.886,58.899 532.1,66.113 541,66.113 C549.9,66.113 557.115,58.899 557.115,50 C557.115,41.1 549.9,33.886 541,33.886 M565.378,62.101 C565.244,65.022 564.756,66.606 564.346,67.663 C563.803,69.06 563.154,70.057 562.106,71.106 C561.058,72.155 560.06,72.803 558.662,73.347 C557.607,73.757 556.021,74.244 553.102,74.378 C549.944,74.521 548.997,74.552 541,74.552 C533.003,74.552 532.056,74.521 528.898,74.378 C525.979,74.244 524.393,73.757 523.338,73.347 C521.94,72.803 520.942,72.155 519.894,71.106 C518.846,70.057 518.197,69.06 517.654,67.663 C517.244,66.606 516.755,65.022 516.623,62.101 C516.479,58.943 516.448,57.996 516.448,50 C516.448,42.003 516.479,41.056 516.623,37.899 C516.755,34.978 517.244,33.391 517.654,32.338 C518.197,30.938 518.846,29.942 519.894,28.894 C520.942,27.846 521.94,27.196 523.338,26.654 C524.393,26.244 525.979,25.756 528.898,25.623 C532.057,25.479 533.004,25.448 541,25.448 C548.997,25.448 549.943,25.479 553.102,25.623 C556.021,25.756 557.607,26.244 558.662,26.654 C560.06,27.196 561.058,27.846 562.106,28.894 C563.154,29.942 563.803,30.938 564.346,32.338 C564.756,33.391 565.244,34.978 565.378,37.899 C565.522,41.056 565.552,42.003 565.552,50 C565.552,57.996 565.522,58.943 565.378,62.101 M570.82,37.631 C570.674,34.438 570.167,32.258 569.425,30.349 C568.659,28.377 567.633,26.702 565.965,25.035 C564.297,23.368 562.623,22.342 560.652,21.575 C558.743,20.834 556.562,20.326 553.369,20.18 C550.169,20.033 549.148,20 541,20 C532.853,20 531.831,20.033 528.631,20.18 C525.438,20.326 523.257,20.834 521.349,21.575 C519.376,22.342 517.703,23.368 516.035,25.035 C514.368,26.702 513.342,28.377 512.574,30.349 C511.834,32.258 511.326,34.438 511.181,37.631 C511.035,40.831 511,41.851 511,50 C511,58.147 511.035,59.17 511.181,62.369 C511.326,65.562 511.834,67.743 512.574,69.651 C513.342,71.625 514.368,73.296 516.035,74.965 C517.703,76.634 519.376,77.658 521.349,78.425 C523.257,79.167 525.438,79.673 528.631,79.82 C531.831,79.965 532.853,80.001 541,80.001 C549.148,80.001 550.169,79.965 553.369,79.82 C556.562,79.673 558.743,79.167 560.652,78.425 C562.623,77.658 564.297,76.634 565.965,74.965 C567.633,73.296 568.659,71.625 569.425,69.651 C570.167,67.743 570.674,65.562 570.82,62.369 C570.966,59.17 571,58.147 571,50 C571,41.851 570.966,40.831 570.82,37.631"></path></g></g></g></svg></div><div style="padding-top: 8px;"> <div style=" color:#3897f0; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; font-style:normal; font-weight:550; line-height:18px;">View this post on Instagram</div></div><div style="padding: 12.5% 0;"></div> <div style="display: flex; flex-direction: row; margin-bottom: 14px; align-items: center;"><div> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; height: 12.5px; width: 12.5px; transform: translateX(0px) translateY(7px);"></div> <div style="background-color: #F4F4F4; height: 12.5px; transform: rotate(-45deg) translateX(3px) translateY(1px); width: 12.5px; flex-grow: 0; margin-right: 14px; margin-left: 2px;"></div> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; height: 12.5px; width: 12.5px; transform: translateX(9px) translateY(-18px);"></div></div><div style="margin-left: 8px;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; flex-grow: 0; height: 20px; width: 20px;"></div> <div style=" width: 0; height: 0; border-top: 2px solid transparent; border-left: 6px solid #f4f4f4; border-bottom: 2px solid transparent; transform: translateX(16px) translateY(-4px) rotate(30deg)"></div></div><div style="margin-left: auto;"> <div style=" width: 0px; border-top: 8px solid #F4F4F4; border-right: 8px solid transparent; transform: translateY(16px);"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; flex-grow: 0; height: 12px; width: 16px; transform: translateY(-4px);"></div> <div style=" width: 0; height: 0; border-top: 8px solid #F4F4F4; border-left: 8px solid transparent; transform: translateY(-4px) translateX(8px);"></div></div></div> <div style="display: flex; flex-direction: column; flex-grow: 1; justify-content: center; margin-bottom: 24px;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; margin-bottom: 6px; width: 224px;"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; width: 144px;"></div></div></a><p style=" color:#c9c8cd; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; line-height:17px; margin-bottom:0; margin-top:8px; overflow:hidden; padding:8px 0 7px; text-align:center; text-overflow:ellipsis; white-space:nowrap;"><a href="https://www.instagram.com/reel/C3f4E4Pobnz/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" style=" color:#c9c8cd; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; font-style:normal; font-weight:normal; line-height:17px; text-decoration:none;" target="_blank">A post shared by Jovan Radulovic (@jodziir)</a></p></div></blockquote> <script async src="//www.instagram.com/embed.js"></script>

Taj, dakle, car junaka, sav uprepodobljen, patetičan i strog, kao da je upravo krenuo u neku svoju krvavu avanturu što podaniku treba da donese časnu smrt a njemu još teritorije i vlasti, gleda, u veličini većoj od prirodne, kako Jodžira i Jodžirovicu ona kubasica bezdušno tuče po bijelim licima, prisustvuje dakle jednoj pučkoj i prizemnoj zabavi, danas tako običnoj, a koja bi u doba njegovo bila shvaćena kao nedostojna junaka i Crnogorca... i Srbina, dakako.

I čovjek na tome mjestu, makar bio inertan i apstraktnom mišljenju sasvim nesklon, kao vaš pripovjedač, ne može da se ne zapita nekoliko stvari. 

Prvo: kako da čovjek gleda, sa aspekta patriotskog, na činjenicu da jedan takav velikan, junak i pjesnik, što se od njegovih govora i pjesama i danas nadimaju prsa (dobro, prsa različitog sastava etničkog) mladome Berancu i Cetinjaninu, mora da posmatra besprizorni čin đe kubasica pod silom potiska i inercije i gravitacije traži usta od čeljadeta, potpuno bez reda i smisla, bez patosa pjesničkog i nacionalnog, nesvjesna... kubasica, dakle...zavjeta kosovskog i svih rana roda našega, i, uopšte uzev, bez ikakvog stremljenja osim da padne tamo đe joj neljudski zakoni fizike narede? 

Drugo: ako malo uozbiljimo stvari i pomaknemo ih u pravcu istrijske nauke, čovjek ne može da se ne zapita: da li bi se ovakav slijed događaja, ovo ponižavajuće stanje đe kubasicom gađamo svoja zlatna usta (da zanemarimo sad to što neki taj komad mesa nemaju čime ni da kupe),  moglo izbjeći drugačijim djelovanjem sviju nas, pa i onoga što sa zida svjedoči škakljivome činu? Da je, recimo moj prađed Radoš, umjesto na krvavom Tarabošu kosti ostavio nešto kasnije i u kakvoj naučnoj laboratoriji ili makar fabrici narečenih kubasica, namijenjenih izvozu, bismo li popravili ovaj šund od života što, kako tvrde zlobnici, dolazi sa siromaštvom i posvemašnjom nerazvijenošću?

Treće: ako u kalkulaciju (da, ovo jeste jedna velika kalkulacija, računanje đe smo i kuda nam se isplati da krenemo) uključimo filozofiju, ne možemo da se ne zapitamo: je li se čovjek, od Bardanjola do Belvedera i od Nikole Prvog do Jodžira, primakao smislu, i makar zeru odgonetnuo onu tananu vezu bitka i vremena? Bi li, drugim riječima, uvaženi žreci i profesori sa katedri filozofskih u Nikšiću, bili više voljni da žive u doba junačko Nikolino, ili ovo, da ne rečem kubasičko, Jodžirovo?

Četvrto: razmatranje ne bi bilo potpuno da ne uključi i nauku pravnu, kojoj ovđe ima mjesta samo utoliko ako se pitamo zašto, pobogu, Jodžir dozvoljava da naš... umalo ne rekoh sveti... kralj gleda njegovu (ne)ukusnu zabavu. I, ima li tu čak - elemenata za neku krivičnu prijavu, zbog udara na dostojanstvo sviju nas?

I na kraju, peto i poslednje ali ne najmanje važno. Pitanje psihološko i pomalo sociološko, pa čak i antropološko. Treba li ja, čovjek današnjeg vremena, da tražim svoju sreću u skrolovanju i voajerskom užitku, ili je pravi put, za mene i cjelokupnu ljudsku rasu u njenoj neizbježnoj potrazi za srećom, da slijedi jedan od dva uzora što nam se u ovoj priči nameću?

Ok, jasno je da trenutno ne mogu da budem kao Nikola, fali mi za to junaštva i par bataljona. Možda se nešto na makro planu tu pomjeri i pruži mi uskoro šansu, ali do tada – pa mogu valjda, za ime Boga i časnog članstva SNP-a, da budem malo *homo ludens*, da se i ja poigram kao Jodžir. I neka to, mili moji, bude jedan optimistični zaključak ovog malog traktata o našoj Crnoj Gori kroz istoriju i sad. 

Mogli bi svi koji slušate moju dobronamjernu riječ uzeti već danas, umorni od viška istorije i manjka života, da igrate ovu sjajnu igru zvanu kubasicomet, igru koja će vas razonoditi i udaljiti od štetnih telefonskih ekrana i voajerisanja.  A da bi igra bila potpuna, u prostoriji obavezno neka bude portret nekog starog ili aktuelnog državnika *montenegrinjskog*, koji će biti najbolji svjedok dok vas kubasica tuče direktno u čelo.

Ja već tražim kanap. Ili neko uže, možda. Kubasicu imam.

  



Sa zida boje petrolej, u poktrovlju kuće Jodžirove, iznad mesinganog ćupa i lažne pampas trave, gleda ON