Radmila, oprostićeš mi na nečemu što moram da izvrištim, da se razumijemo, sve što ćemo zajedno proći ovim mostovima savjesti, prihvatanja, samilosti, neće biti nikakav poklič, nikakva oda mladoj svježoj krvi, tjelima i tkivima poezije svih nas koji se širimo i razapinjemo nauštrb sna o nekom boljem mjestu, svi podjednako proizašli od vjerovatno sličnih uzora, svih nas ustalasanih, pomodrelog lica, krhkih rebara i oštrih zuba, s očevima koji nastavljaju da žive kroz riječi, sa majkama koje možda ništa i nisu skrivile, pri čemu nas u bitisanju malih mjesta, balkanskih mentaliteta, tragičnosti i patosa svijeta koji je često toliko neosjetan ujedinjuje slično, potraga, nada, uzdanica, pokušaj da se preživi, prebrodi, nadvisi i za trenutak oslobodi teren za neko novo svjetlo na kraju tunela kroz koji vijore nametnuti ili manje, obrasci i kutovi svijesti koji prijete da nas satjeraju i samelju, ne dozvoljavajući nam nikakav uzlet...  

Da se neko ne bi uvrijedio mojim poistovjećivanjem sa svjetovima nad kojima pokušavam da lamentiram, iako je Radmila samo još jedan od onih dalekosežnih primjera kako mlado biće uspjeva svojim tijelom da ujedini čitav jedan pejzaž balkanskog pokliča, prisajedini ga uz to i *queer* i suvoj mladalačkoj perspektivi, ovaj tekst neće biti o njoj kao autoru, dovoljno zapaženom, već ujedno i odgovor ili pak glasno izgovoreno pitanje i meni samom: zašto nas plaši književnost koja poziva na ujedinjenje i raskol sa kolektivnom ili pak ličnom traumom? 

Primjere naročito ženske, feminističke, osvetničke, ljubavne, erotske, prkosne, ili pak totalno krvave književnosti koja bitiše po slojevima nečeg što bi se moglo nazvati „lični put oslobođenja koji postaje kolektivni teren“ na našim prostorima uviđamo sve više i više, glasovi se upinju, prostiru, šire, oni su sve grlatiji, sve bučniji, sve više ekstremniji, smjelo upiru prste u baš te raskalašne pramce osjetljivosti, nečega što podilazi pod slojeve traume ili pak osvetoljubivo i krvavo kidiše nad haosom, od ratnih prošlosti, do tlačenosti, do seksualnog buđenja, tijela koje postaje ujedno i sredstvo borbe, pa sve do majčinstva i kompleksnosti društvenih uloga, pri čemu reprezentativan primjer pronalazimo u dobitnici Ninove nagrade Mileni Marković i njenom romanu „Deca“. 

Čitajući ih, spoznajemo strah, strah od vriska, strah od tjelesnosti, osjećamo samilost ka tuđoj sudbini, ali i strah od onoga što možemo pronaći u sopstvenim fiokama duše, strah od autorefleksije u onome što vidimo, ma koliko to krvavo i sirovo bilo. Lamentirajući nad haosom, ženska književnost uspjeva ništa drugo no da nas preporodi, da nam otvori nova vrata percepcije, pri čemu to apsolutno nije niti za svačije uši, niti za bilo kakav domašaj, to je kao da rovarite po nečijoj dekonstruisanoj ili pak u potpunosti goloj duši, dok sam autor od vas zahtjeva određenu dozu spremnosti na žrtvu, ali i povjerenje. To su živa tijela, to su neizvještačene, do srži nage sirove stvarnosti, i upravo zbog tog momenta koji je toliko sugestivan, spreman, odriješen, mi ostajemo zbunjeni pred onim što imamo, pitajući se koliko je potrebno smjelosti proizaći i biti krvav pred svijetom koji je uvijek naoružan i netrpeljiv, baš kao i u Radmilinom mladalačkom pokliču? 

Ako kažem da podignu ruke svi oni koji nikada nisu poželjeli smrt svojim roditeljima, svojoj djeci, ili bilo kome bliskom, ako kažem da podignu ruke oni koji nikada na ovom tlu nisu sudjelovali ili prisustvovali, čak možda i aktivno učestvovali u razvoju generacijskih trauma, vjerovatno bi previše ruku bilo podignuto. Ali zašto? Upravo zato što nerijetko bježimo instancama bježanja od sopstvenog tijela, od sopstvene nesavršenosti, od sopstvenog patosa, od sopstvene kože koje kako bi to rekla Marina Tucaković u onoj pjesmi „pamti“. Ako mi ne pamtimo, tijelo pamti, duša načelno takođe sa njom. A ono što upravo spaja takva dva amblema čovječnosti jeste poezija. 

Upitno je dakle sa ovih instanci, kritizerski tumačiti književna djela, u vremenu u kojem smo oprhvani svakakvim sadržajem, autorstvom, brendiranjem i pozicioniranjem na terenu zvanom književno nebo, upitno je dakle govoriti o onome što poezija danas može, što književnost kao takva suštinski čini čovjeku na jednom širem, razvojnom i nikad istraženom planu, ona liječi. Kada sam kao 16-godišnji dječak pisao slam homoerotsku poeziju i šiljio se javno, vjerujući kako ću nešto promjeniti, očekivao sam i usljed mladalačke zanesenosti da ću dobiti mnoštvo negativnih odziva, ali jednu rečenicu zauvijek hoću pamtiti, rečenicu žene sredovječnih godina koja mi je rekla u neobaveznom ćaskanju „Ne budi tako zadrt, prije ili kasnije shvatićeš koliko je to zapravo nekom moglo da znači...“ 

I značilo je, kao i sve ostalo kuda sam nastavio da krivudam, dajući se, vjerujući, uzdišući, plačući... Ako toliko svojstvenosti pridajemo upravo riječi, ona izlečuje, ona znači, dira poput one pjesme koja te obaspe kada je čuješ dugo godina kasnije i evociraš sjećanje na njen prvi put. Zato nas ispovjedna, krotka i skoro pa naga književnost i plaši, upravo zbog toga što postepeno spoznajemo koliko smo svi u suštini, i sa ugašenim svjetlima, nagi, ranjivi, čovječni, osjećajni, brzopleti, ludi, nemušti... Sve je to ljudsko, isuviše ljudsko, sve je to ono što salonski i elitistički pristup istoj neće nikada uspjeti da ponudi, sva fantazmagorična prosejavanja daju lijep trenutak, njeguju, ali nisu u stanju da izliječe, da zacijele, ponude odgovor, a ako se vodimo time da u književnosti počivaju najveće istine, spoznaćemo da ono što ona trenutno nudi, u slučaju Radmile, ali i brojnih žena, jeste upravo krv, jeste istina, jeste poklič, jeste poziv na razmjenu, komunikaciju, zagrljaj. Književnost izaziva najdublje porive u nama i malo ko može ostati imun, kad živo tijelo današnjeg pjesnika prokazuje i u tome čak i uspjeva. 

U svojoj mladosti, bježao sam od toga. Bježao sam od svega što je u meni budilo poriv za samouništenjem, a Radmilina poezija takva i jeste, a Milenina poezija takva i jeste, a pjesnički svijet svih onih živih koje danas volim, koje istovremeno i mrzim, baš zbog toga što se u njima pronalazim, pjesnički svijet onih i uz koje stradam, takav je, kakav je. Radmila, mrzio sam tvoju poeziju koliko sam nerijetko mrzio i samog sebe, svijetovi zarastaju u nama dok se navodnjavamo riječima, dok trajemo, to su iskre pepela razbašurene po kutcima onog najmračnijeg, toliko složenog i neuhvatljivog, žene danas progovaraju, one su drske, bunovne, lude, one su majke, ćerke, drugarice, ljubavnice, one su lica sa ličnim istorijama, njihovih oštrica se svi mi upravo i plašimo, a opne naših zajedničkih trauma titraju u nama dok se one uspinju kroz mase, osvjetljavajući puteve zarad nečeg većeg, humanijeg, blistavijeg. Zapamtite da poezija diriguje nad tišinom, poezija diriguje vriskom!

Na kraju ovo je posveta svim onima koji plaču u svojim sobama, krvare dušom, tijelima, krvare nad životima, zarobljeni, uništeni, skrajnuti, ućutkani, pri čemu jedino književnost čini da nismo sami, jedino ona danas i daje prostor da se nadvisi mrak. Sve su to pjesme o živima i mrtvima, kako bi to rekla Milena, a ima li išta važnije od onoga što upravo ti živi prepoznaju ili iščupaju iz pramaca nečijeg srca? 

Na kraju dana ja osjećam da je Radmila Petrović primjer upravo onoga koliko književnost daleko odlazi u rukama čovjeka kojeg u svojoj samilosti slijedi čista ljubav, vjera i nada u svijet koji će biti osjetan. Nada da ćemo u konačnosti preživjeti, odbjeći, nadvladati, pobjediti ili pak biti bolji, ako ne, onda da ćemo činiti sve iznova. 

A ja te se plašim, Radmila, upravo to čini da mrzim i volim ono što činiš za sve nas!



Zašto nas plaši književnost koja poziva na ujedinjenje i raskol sa kolektivnom ili pak ličnom traumom?

vrisak i tišina

Radmila, mrzio sam tvoju poeziju kao samog sebe

Film je oduvijek bio više od puke zabave, on je laboratorija vremena. Na platnu se prošlost i budućnost stapaju u sadašnjost; sjećanja postaju pejzaž; tišina često govori više od dijaloga. U tome film podsjeća na jednu od najvećih zagonetki moderne fizike “kvantni kolaps“, ili “kolaps talasne funkcije“ koji je osnovni koncept u kvantnoj mehanici gdje kvantni sistem u superpoziciji više mogućih stanja prelazi u jedno fiksno određeno stanje nakon mjerenja ili posmatranja: da li stvarnost možda nije čvrsta i fiksirana, već oblikovana time kako i ko je posmatra.

Pomislimo na *Ogledalo* (1975) Andreja Tarkovskog. To nije priča u klasičnom smislu, već mreža snova, fragmenata sjećanja i istorijskih odjeka koji se razlijevaju jedan u drugi kao kiša na papiru. Kod Tarkovskog vrijeme ne teče, ono se zadržava, vraća, ponavlja; prošlost nikada ne nestaje, ona je uvijek tu, samo čeka da bude ponovo proživljena. Njegov poetski rukopis gotovo da se dotiče onih tumačenja kvantne mehanike gdje sve mogućnosti postoje istovremeno, dok posmatrač ne izabere jednu nit.

Christopher Nolan u *Tenetu* (2020) izokreće entropiju i gradi lavirint temporalnih figura, nudeći naučno spekulativnu ali intuitivno istinitu misao: vrijeme možda nije rijeka, već dimenzija kojom se krećemo nesigurno i nesavršeno. U Ajnštajnovoj teoriji relativnosti istovremenost zavisi od posmatrača; u nekim teorijama kvantne gravitacije vrijeme možda i ne postoji u osnovi. Ono što nazivamo “sada“ moglo bi biti tek kadar osvijetljen svjetlom projektora u jednom trenutku, dok cijela filmska traka postoji odjednom.

Apichatpong Weerasethakul u *Ujaku Bunmiju koji se može sjećati svojih prošlih života* (2010) vodi nas još dalje, u svijet gdje duhovi hodaju rame uz rame sa živima, a reinkarnacija nije simbol nego činjenica. Ovdje svijest prevazilazi tijelo, teče kroz živote poput svjetlosti kroz prizmu. To nas vodi do pitanja koje filozofi zovu “teškim problemom“ svijesti: zašto subjektivno iskustvo uopšte postoji u univerzumu koji je sačinjen od čestica i polja? I ako postoji – može li biti nešto više od slučajnosti?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ad573d77-b4c3-446b-aa6e-81db9c7f3a58)
Apichatpong Weerasethakul, Ujak Bunmi{.caption}

Ovi filmovi ne nude rješenja, ali otvaraju prostor za zamišljanje onoga što fizika rijetko imenuje: da posmatranje mijenja stvarnost, da vrijeme ima pukotine, i da je svijest možda utkana u samo tkivo kosmosa. Moderna fizika, uprkos svojoj preciznosti, još uvijek ne zna zašto od bezbroj mogućnosti živimo samo u jednoj.

Roger Penrose pretpostavlja da bi odgovor mogao ležati u još nepoznatoj fizici, možda u kvantnim procesima unutar mozga. David Chalmers uporno tvrdi da je svijest “teški problem” jer odolijeva svakoj redukciji dok Stephen Wolfram ide do kraja, zamišljajući univerzum kao mrežu jednostavnih pravila koja se beskonačno prepliću, gdje posmatrač nije vani, nego unutra, u samoj tkanini sistema a njegova percepcija oblikuje sami sistem. U tom smislu, posmatrač ne mora biti čovjek to može biti bilo koji proces koji od mnoštva podataka stvara priču. Ako je sistem dovoljno složen, bilo biološki ili drugačiji, on bi mogao da utiče na to koje se mogućnosti stabilizuju i na koji način je povezan sa cjelinom.

Film, u svojoj biti, radi isto. Režiser bira kadrove, spaja ih u sekvence, odlučuje šta će pokazati, a šta ostaviti u sjeni. Na taj način on ne bilježi samo stvarnost, već je oblikuje za gledaoca. A publika, kroz svoje emocije i sjećanja, dopunjava djelo. Film je dijalog između stvaraoca, slike i posmatrača. To podsjeća na kvantnu zagonetku: stvarnost nastaje u susretu. Ne postoji neutralan pogled sa strane, svako gledanje je lično i kreativno.

Neki fizičari ovakve usporedbe odbacuju kao previše poetske. I možda su u pravu, nauka mora tražiti dokaze, a ne metafore. Ali podsjetimo se: prije Njutna, pjesnici su govorili da je gravitacija čežnja; prije Maxwella, mistici su svjetlost zamišljali kao dah božanstva. To nisu bile formule, ali su bile slutnje koje su nagovještavale strukture koje će tek kasnije biti otkrivene. Danas, kada se fizika bori s granicama prostora, vremena i prirodom svijesti, film nudi drugi put, ne kroz podatke, već kroz iskustvo. On nam dopušta da osjetimo pitanja: šta znači sjećati se budućnosti koja nije nastupila? Kako je to nositi prošlost koja se nikada nije dogodila? Da li naša pažnja i pogled zaista mijenja svijet oko nas?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/832bbf92-5813-445f-8e82-41bc72d38a9d)
Stablo života, Terrence Malick{.caption}

Filmovi poput *Arrival* (Denis Villeneuve, 2016), gdje jezik mijenja percepciju vremena, ili *Stablo života* (Terrence Malick, 2011), koje u jednom dahu spaja kosmičko rođenje i djetinjstvo, ne daju gotove odgovore. Oni ostavljaju pitanja otvorenim, nudeći prostor za razmišljanje.

I možda je to njihov najveći dar. Jer na kraju, mi još uvijek ne znamo zašto kvantni svijet ustupa mjesto jednom postojanju. Ne znamo da li je svijest emergentna slučajnost ili fundamentalna odlika kosmosa. Ne znamo da li je vrijeme stvarno ili priča koju pričamo sebi da bismo objasnili promjenu.

Ali možda u tom neznavajućem prostoru ima mjesta za nauku da istražuje, za filozofiju da sumnja, za umjetnost da sanja.




Kada se film susretne sa kvantnom enigmom

vrijeme u kadru

Univerzum kao filmska traka

Draga deco! Nikada ne bacajte hleb, a kad ga vidite na ulici bačenog, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer osim pustinja u kojima ljudi umiru bez vode, ima i straćara u kojima umiru bez hleba. Možda će taj hleb primetiti neko gladan i biće mu lakše da ga uzme s ograde nego sa zemlje.

Nikada se nemojte plašiti da ćete biti smešni, a ako vidite čoveka u smešnom položaju: 1) nastojte da ga iz njega izvučete, a ukoliko je to nemoguće – 2) uskočite i vi u njega kao u vodu, udvoje se glup položaj deli na pola – svakome po pola – ili se pak potrudite da ne vidite smešno u smešnom!

Nikada ne govorite da SVI tako rade: svi uvek rade loše čim se na ovo tako rado pozivaju. Ali ako vam kažu: „Tako NIKO ne radi“ (ne oblači se, ne misli, itd.) – odgovorite: „A šta sam onda ja?!“

Nikad se ne pozivajte na „nije moderno“ već samo na „nije plemenito“.

Ne ljutite se odveć na roditelje, imajte na umu da su oni bili VI i da ćete vi biti ONI.

Osim toga, oni su za vas roditelji, a za sebe – JA. Nemojte ih svoditi na roditeljstvo.

Ne stidite se da u tramvaju ustupite mesto starijem. Stidite se ako ga NE ustupite.

Ne ističite se među drugima u materijalnom pogledu. I drugi su vi, takvi kao vi.

Ne slavite pobedu nad neprijateljem. Dovoljna je svest o njoj. Posle pobede – pružite ruku.

Ne govorite pred drugima ironično o najbližima (čak ni o kućnom ljubimcu); svi drugi će otići – svoj će ostati.

*(1937/38)*


Preuzeto iz časopisa Agon {.caption}
 

Nikad se ne pozivajte na „nije moderno“ već samo na „nije plemenito“

škola plemenitosti

Čitaocima dječjeg emigrantskog časopisa

Iako stvaraju progesivnu rok muziku sa efektnom upotrebom elektronike, ili možda baš zbog toga, muzičari Marko Gošović i Filip Ferdinandi, počeli su potragu za izvornim zvucima, primordijalnim tonovima crnogorskog krša koji je prepušten zaboravu, ili u najboljem slučaju turistima. 

Projekat "Triton" počeo je kao klasično etnomuzikološko putovanje, da bi nedavno rezulturao  [vebsajtom](https://www.tritonbank.me/), elektronskom bankom zvukova tradicionalnih instrumenata, od gusala i duduka, do okarine i običnog krša. Sofverski obrađeni i uklopljeni u muzičke skale, kreativcima širom svijeta konačno su dostupni zvuci izvornih instrumenata iz Crne Gore, ali i glasovna baština, poput tradicionalnog muškog lamenta – leleka. 

Kako i priliči jednoj softverskoj priči koja spaja tradiciju sa futurom, Gošović i Ferdinandi su odgovorili na naša pitanja elektronski.

**Opišite projekat triton, u par rečenica, prosto, šta ste uradili i zbog čega?**

Naziv projekta inspirisan je endemskom crnogorskom vrstom „Triturus alpestris Montenegrinus“ koja obitava u planinskom Bukumirskom jezeru na teritoriji opštine Podgorica, a poznata je pod nazivom »Triton«. Ovaj daždevnjak simbolizuje autohtono crnogorsko nasljeđe, a ujedno asocira i na zvuk (tri + ton), što korespondira sa težnjom da se tradicionalno nasleđe predstavi kroz formu novih tehnologija. Cilj ovoga projekta je zapravo da se kreiraju zvučne banke instrumenata i glasova, prije svega tradicionalnih instrumenata iz Crne Gore (gusle, ćiftelija, frula, zumare, okarina, tapan, duduk) i glasova (lelek), a koji potiču sa teritorije Crne Gore, a i šire. Ovu početnu fazu našeg projekta podržao Sekretarijat za kulturu Glavnog grada Podgorice, a sada je vrijeme da krenemo dalje.

**Koji je bio vaš motiv da se počnete baviti muzičkom baštinom Crne Gore?**

Kako se i sami bavimo alternativnom, ali i eksperimentalnom muzikom, vrlo često dolazimo u situaciju da u naše muzičke aranžmane uključimo i instrumente koji nisu standardi u alternativnoj muzici. Naravno, naš cilj je upravo da se ovi tradicionalni instrumenti i glasovi koriste na alternativne načine, pa je to jedan od razloga zbog kojeg smo pokrenuli ovaj projekat. Kada se ovi instrumenti i glasovi spakuju u jednu jedinstvenu banku zvuka, koja je dostupna svima, onda se otvara mogućnost osavremenjivanja kulturne baštine i tradicije, koju je nekad teško izvući iz svojih „tradicionalnih“ okvira. 

**Kome je namijenjena vaša aplikacija, i ko je sve može koristiti?**

Ovaj projekat je namijenjen kompozitorima, amaterskim i profesionalnim muzičarima, DJ-jevima, producentima i svim umjetnicima koji se bave zvukom. Sada crnogorski instrumenti i glasovi postaju dostupni u digitalnoj formi, u vidu zvukovne banke, svim zainteresovanim korisnicima u Crnoj Gori ili inostranstvu, nevezano da li je u pitanju kreativno, umjetnička ili komercijalna upotreba. 

**Koliko je AI pomogao da dođete do konačnih tonskih sistema?**

Jeste, ali samo u fazi pravljenja KONTAKT zvučnih banki. Evo da vam pojednostavimo, kada pravite neku banku zvukova, za nju je potreaban određeni UI/UX dizajn, recimo za gusle morate imati nekoliko varijacija, npr. glavni tonovi i fraze. Sve to zahtijeva jednu vrstu vizuelnog programiranja, za koju mi nismo bili prepremljeni. Upravo su nam tu pomogli AI alati, pa smo na osnovu jasnih usmenih smjernica dobili jasne programske kodove koje smo onda onda lako implementirali u dizajn. Iako često zna da pogriješi, AI uz čovjekovu asistenciju na kraju uvijek dođe do pravih rezultata.

**Da li je sa snimanjem ili pri digitalnoj obradi zvuka kod nekog instrumenta bilo poteškoća?**

Naravno da jeste. Tokom samog snimanja instrumenata nismo imali većih problema — često je dovoljno da snimimo samo jedan ton, pa da u KONTAKT plejeru taj jedan sempl "razvučemo" preko cijele tonske skale. Na primer, kada na MIDI klavijaturi pritisnete dirku C, čuje se ton C sa ćiftelije. Ali svaki put kad pritisnete tu istu dirku, čuje se isti identičan sempl. U stvarnosti to nije tako — kod žičanih instrumenata svaki ton može zvučati malo drugačije, čak i ako je nominalno isti. Zavisi od položaja ruke, jačine trzaja, načina sviranja...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80dfee26-a825-41ed-8660-797b216ab89f)
Filip Ferdinandi, foto: Privatna arhiva {.caption}

Zbog toga svaki ton mora da se snimi više puta, kako bi se uhvatile te prirodne varijacije. Kasnije u KONTAKTU, prilikom sviranja jedne dirke, svaki put se nasumično čuje druga verzija istog tona. E, to je recimo pravi izazov — jer ti detalji prave razliku između sterlinog sempla i živog instrumenta.

**Postoji li nešto što se ne može semplovati?**

Ne postoji. Mi smo probali čak i grgotanje da semplujemo. U tome smo uspjeli i taj instrument smo nazvali „Ušćek“, ali ga nismo uključili u ovu KONTAKT bazu jer nema nikakve veze sa tradicionalnim instrumentima.

**Snimali ste na terenu izvorni zvuk od ljudi koji čuvaju tradiciju. Koji su bili izazovi tog procesa?**

Tako je. Izazovi su bili planinarenje i uspon do katuna Radan sa opremom za snimanje. Na tom katunu smo snimali jednog od poslednjih lelekača u Crnoj Gori, Mija Bojovića. Snimili smo jedan lelek u cjelosti, onako kako zvuči u originalu, pa smo onda pojedinačne djelove semplovali i napravili instrument. Takođe, nije lako bilo snimati na katunu, iako je svuda okolo apsolutna tišina. Veliki izazovi su bili zvuk vjetra, odjeci leleka među kamenim liticama, ptice i poneki pas. Te „smetnje“ ne možete nikako ukloniti. Poznato je da bi spoljni prostor bio idealna gluva soba, ali zbog razloga koje sam naveo to nikada nije moguće, pa se zbog toga uvijek snima u studijskoj gluvoj sobi koja je imitacija spoljnjeg prostora bez prisutnih smetnji. Izazov je bilo i vratiti se kući sa katuna, jer smo na katunu saznali da su u toj šumi izgubljene dvije ovce koje smo sreli na putu do tamo, a da je treću pojeo vuk.

**Kakav je “foto-robot” ljudi od kojih ste kupili muzičko blago. Jesu li to profesionalci, ljudi sa sela ili iz grada, muzički (ne)obrazovani?**

Pa ima ljudi sa sela, kao što je Mijo, koga smo već pomenuli. Ima mladih ljudi koji su zanesenjaci za muziku, kao što je recimo Agron Pllumaj iz Tuzi, u čijem studiju smo snimali raznorazne tradicionalne instrumente. Tu je i etnomuzikolog, Nikola Zekić, koji je bio uključen u ovaj projekat od početka, a koji je doprinio da se teorijski potkujemo za ovaj proces. Da ne zaboravimo i Miljana Živkovića koji je za potrebe projekta odsvirao nekoliko fraza na guslama. Dosta je raznovrstan izbor saradnika, među kojima su profesionalci, ali i ljudi sa sela. S druge strane, mi spadamo u grupu amatera, koji se trude da postanu profesionalci u svemu, uključujući i ovaj poduhvat. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/-KgBkB6tEHw?si=c90r77m70xAWjCny" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Koje slične zvučne datoteke su vam bile inspiracija. I koliko se one koriste u savremenoj muzici?**

Postoji mnogo KONTAKT banki zvukova. Kada smo pravili jednu od pjesama za naš alternativni bend „Yonic“ koristili smo instrument „mandolinu“ - upravo preko onlajn dostupne KONTAKT baze. Taj zvuk, koji smo odsvirali putem MIDI kontrolera, u pjesmi je zvučao kao studijski snimljena mandolina. To nas je oduševilo. Odmah smo došli na ideju da treba napraviti nešto slično sa crnogorskim instrumentima koji ne postoje u KONTAKT bazama, a koji polako izumiru i padaju u zaborav.

**Izvorni zvukovi narodnih instrumenata često se koriste u savremenoj (contemporary) I world muzici. Je li na ovaj način Crna Gora postala dostupna kompozitorima širom svijeta.** 

Jeste. Sada kompozitori mogu, potpuno besplatno, da za potrebe svojih projekata koriste ove baze zvukova, bilo da su u pitanju samostalne kompozicije, bendovi ili filmska ostvarenja. Na internetu možete pronaći skoro sve banke tradicionalnih instrumenata iz cijelog svijeta, a sada možemo sa ponosom toj grupi pridružiti crnogorske instrumente i glasove. Već smo imali jednog zainteresovanog reditelja koji nas je kontaktirao jer mu je trebao zvuk gusala u filmu. Naravno, uputili smo ga na sajt triton-bank.me. Jedva čekamo da vidimo rezultate.

**Hoćete li imati pregled koliko i kad su vaši semplovi korišteni? Na koji način ćete se povezaati sa svjetskim datotekama?**

Za sada, samo po broju preuzimanja sa vebsajta. Nemamo još ideju kako da se povežemo sa svjetskim datotekama. Tek smo počeli. Upravo je ovaj tekst naš prvi proboj na nacionalnom nivou, nakon čega krećemo u regionalno, pa onda u globalno osvajanje. Ono što smo uradili za sada jeste da smo postavili jednu kontakt formu (ne banku) na sajtu, preko koje je moguće kontaktirati nas za bilo koju vrstu saradnje. Takođe, postavili smo napomenu da ukoliko neko ima sopstvenu bazu zvukova tradicionalnih instrumenata, da nam ih pošalje kako bi mogli da proširimo sopstvenu bazu i da to objedinjeno plasiramo na tržište, za dobrobit Crne Gore i cijelog čovječanstva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/43be4633-91d0-4be6-b477-9a76878d231c)
Marko Gošović, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Da li neke stvari koje se mogu odsvirati preko klavijature zapravo nije moguće dobiti sviranjem izvornog instrumenta?**

Sviranje izvornog instrumenta je uvijek idealna solucija. Ali nije lako doći do tih instumenata i ljudi koji ih sviraju, čak i u Crnoj Gori, a ne u regionu ili globalno. Mislim da smo mi taj problem riješili, samo još da ljudi to saznaju. Prednost klavijature u odnosu na živi instrument je to što jedna dirka ne mora da bude isključivo vezana za jedan ton, već to može da bude sempl (grupa tonova ili fraza). Sviranje semplova nije moguće na pravom tradicionalnom instrumentu.

**Koliko se u Crnoj Gori radi na prezentaciji u proučavanju l muzičke baštine, imate li ljude od pomoći na tom poslu?**

Radi se pomalo, ali ne dovoljno. Već sam pomenuo Nikolu Zekića, etnomuzikologa, koji nam pomaže da prepoznamo kategorije tradicionalnih instrumenata, da ih klasifikujemo i nađemo modalitete kako da ih prilagodimo digitalnom domenu, a da budu što približniji njihovom analognom i relalnom zvuku. Sa nekim instrumentima smo to uspjeli, sa nekima nismo, ali smo svjesni mnogih izazova i problema koji postoje, upravo usled saradnje sa profesionalcima iz ovih obasti. Recimo, način na koji se sviraju gusle nije moguće u potpunosti prilagoditi digitalnom konktestu, međutim to se donekle rješava snimanjem semplova.

**Kao prog-rok muzičarima, je li vam namjera ubaciti nešto od izvornih zvukova u pjesme Yonica?**

Apsolutno. Krenuli smo sa mandolinom, a na kraju možda uključimo i okarinu, a nije isključen ni lelek.

**Što je vaš sljedeći korak, je li prijekat moguće proširiti?**

Naravno. Sada čekamo da nam potencijalni obožavatelji pošalju zvuk nekog svog tradicionalnog instrumenta, za koji možda nismo čuli. Takođe, potencijalna baza je mnogo veća od ove koje smo mi obuhvatili, tako da ovdje uvijek ima posla. Za sada smo obuhvatili samo jedan mali dio, ali koji se može smatrati značajnim u kontekstu crnogorske muzičke baštine. Kao što smo već ranije pomenuli, sve se oko nas se može semplovati, pa onda zamislite gdje bi nam bio kraj.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Kako se izvorno muzičko blago čuva i koristi u novom vremenu

semplovanje tradicije

Projekat Triton: Gusle spremne za novi milenijum

Poštovane zvanice,

Ne mogu da se držim bajke o Vašim muzikantima; ne želim ništa da pripovedam; ne želim da pevam; ne želim da propovedam; ali jedno je istina: s bajkama je gotovo, s bajkama o gradovima i državama, kao i s naučnim bajkama; pa i s onim filozofskim; svet duhova je nestao, ni univerzum nije više bajka; Evropa, ona najlepša mrtva je; to je istina i stvarnost. Stvarnost, poput istine, nije bajka, a istina nikad i nije bila bajka.

Pre samo pedeset godina, Evropa je bila jedna bajka, čitav svet svet bajki. Danas mnogi žive u svetu bajki, ali oni žive u mrtvom svetu, a o mrtvima je i reč. Ko nije mrtav, taj živi, ali ne u bajkama; taj *ne čini* bajku.

Ni sam ne činim bajku, ne dolazim iz bajke; morao sam da proživim dugi rat i da vidim stotine hiljada njih kako umiru, te i one druge koji su nastavili dalje; sve se u stvarnosti nastavilo dalje; sve se uistinu promenilo; tokom pet vekova u kojima se sve pobunilo i u kojima se sve promenilo, u kojima su iz bajke stare nekoliko hiljada godina nastali ova stvarnost i ova istina, ja osećam kako mi postaje sve hladnije, dok iz jednog starog nastaje neki novi svet, iz jedne stare prirode neka nova priroda.

Živeti bez bajki daleko je teže, stoga život u dvadesetom veku i jeste toliko težak; mi samo još životarimo, mi ne živimo; niko više ne živi; ali lepo je životariti u dvadesetom veku; unaprediti se; napred kuda? Ja nisam, a i toga sam svestan, izašao iz nekakve bajke, niti ću u kakvu bajku ući, ali već je i to napredak, već i to predstavlja razliku između nekad i sad.

Mi stojimo na najstrašnijem poprištu čitave istorije. Prestravljeni smo, prestravljeni poput neverovatnog materijala novog čoveka novog poznavanja prirode i obnavljanja prirode; svi zajedno, u poslednjih pedeset godina, nismo bili ništa drugo do jedna bol; ova bol danas, to smo mi; ova bol je naše stanje duha.

Mi posedujemo sasvim nove sisteme, mi posedujemo sasvim novo shvatanje sveta i sasvim, zaista, sasvim izuzetno shvatanje okoline sveta i posedujemo sasvim nov moral i sasvim novu nauku i umetnost. Vrti nam se u glavi i hladno nam je. Verovali smo da ćemo, zato što smo ljudi, izgubiti ravnotežu, ali ravnotežu izgubili nismo; i učinili smo sve kako se ne bismo smrzli.

Sve se promenilo, jer promenili smo ga mi, spoljašnja geografija promenila se poput one unutrašnje.

Mi sad postavljamo visoke zahteve, mada ti zahtevi i ne mogu biti dovoljno visoki; nijedno vreme nije postavljalo tako visoke zahteve kao naše; mi životarimo opsednuti kompleksom veličine; zato što znamo da nećemo moći da se survamo, a ni da se smrznemo, mi dopuštamo sebi da radimo to što radimo.

Život je samo još nauka, nauka svih nauka. Odjednom, iznikli smo u prirodi. Srodili se s elementima. Mi smo realnost stavili na probu. Realnost je nas stavila na probu. Sad vladamo zakonima prirode, neverovatnim dostignućima zakona prirode, a sad možemo da ih proučavamo u svoj stvarnosti i istinitosti. Više nismo upućeni na pretpostavke. Sada kad pogledamo u prirodu ne vidimo više nikakve duhove. Ispisali smo najodvažnije poglavlje svetske istorije; i to svako za sebe, prestravljeni i u strahu od smrti, i to niko po svom ukusu i svom nahođenju, već po zakonu prirode, ispisali smo ovo poglavlje iza leđa naših slepih očeva i naših glupih nastavnika; iza naših sopstvenih leđa; nakon beskrajno dugih i bledunjavih poglavlja ono najkraće, ono najvažnije.

Prepala nas je jasnoća koja najednom čini naš svet, naš svet nauke; smrzavamo se u toj jasnoći; ali mi smo na toj jasnoći insistirali, mi smo je izazvali, te sad na hladnoću koja trenutno vlada ne smemo da se žalimo. Od sada vladaće jasnost i hladnoća. Nauka o prirodi ukazaće nam se daleko jasnija, hladnija i oštrija nego što to i zamisliti možemo.

Sve postaće kristalno jasno, zahvaljujući sve većoj i sve dubljoj jasnoći, i sve će biti hladno, zahvaljujući sve jezivijoj hladnoći. U budućnosti, dan će nam se ukazivati sve jasniji i sve hladniji.

Zahvaljujem na Vašoj pažnji. Zahvaljujem na počasti koju ste mi danas ukazali.

*Prevela sa Njemačkog Bojana Denić*

Tomas Bernhard, Moje nagrade: Obraćanje prilikom dodjele nagrade Slobodnog i hanzeatskog grada Bremena 1965. godine

govor

Bernhard: Dan će nam se ukazivati sve jasniji i sve hladniji

U martu 1984, Horhe Luis Borhes i argentinski pesnik Osvaldo Ferari snimili su seriju radijskih intervjua. Ove godine, 45 tih razgovora u prevodu na engleski Džejsona Vilsona objaviće Seagull Books, pod naslovom Conversations, Volume 1. 

**Ljudi se pitaju da li verujete u boga, jer im se ponekad čini da verujete, a ponekad da ne.**

Ako je bog nešto što u nama teži dobru, da. Ako je zamišljen kao osoba, onda ne. Verujem u moralno ustrojstvo, možda ne univerzuma, ali svakoga od nas. I kao Blejk verujem u estetsko i misaono ustrojstvo čoveka. Mislim da se ni kod njega to ne odnosi na čitav univerzum. Setio sam se Tenisonovog stiha o „Prirodi okrvavljenih čeljusti i kandži“. To je napisao nasuprot tadašnjem veličanju Prirode kao sušte blagosti.

**Potvrđujete moj utisak da je vaše dvoumljenje o veri u boga povezano sa pitanjem da li je bog pravedan ili ne.**

Letimični pogled na svet oko nas vodi zaključku da on svakako nije pravedan. Setio sam se Almafuerteovog stiha: „Nežno milujem svakog gmizavca, pravda je suvišna u svetu bola“. U drugom stihu on kaže: „Tražim samo pravdu, ali bolje je ne tražiti ništa“. Tražiti pravdu je preveliki zahtev.

**Ali vi ipak priznajete postojanje sreće u svetu – možda u čitanju, ali i u nekim drugim stvarima.**

Rekao bih da je sreća nešto trenutno i kao takva je česta pojava. Verovatno će se pojaviti i u ovom razgovoru. Postoji nešto što većinu pesnika navodi na pomisao o drugom svetu, odvojenom od ovog. U samoj poeziji postoji nešto što nas vodi izvan napisanih stihova.
To „izvan“ se projektuje onim napisanim ili osećanjima koja dovode do pisanja poezije. Taj drugi svet je možda samo divna ljudska izmišljotina.

**Ali možemo reći da nas poezija približava nečem drugom, izvan reči i predmeta.**

To je zato što jezik ne može da dosegne složenost stvari. Mislim da je filozof Vajthed govorio o paradoksu savršenog jezika, o zabludi da sve reči skupljene zajedno u neki idealni rečnik iscrpljuju stvarnost. I Česterton je pisao o tome koliko je apsurdno pomišljati da sve nijanse ljudske svesti, koja je gušća od prašume, mogu da se obuhvate mehaničkim sistemom zvukova koje ispušta neki berzanski trgovac. To je apsurdna pomisao, pa ipak ljudi govore o nečijem savršenom ili bogatom jeziku. U poređenju sa našom svešću, jezik je veoma siromašan. Mislim da Stivenson na jednom mestu kaže da ono što se u nama odigra za deset minuta, prevazilazi ceo Šekspirov opus. (smeh)

**Kroz vaša dela provlači se zamisao božanskog, uključujući natprirodno. U našem prethodnom razgovoru ste prihvatili Mureninu ideju lepote koja nam prenosi onostranu istinu. Kao da priznajete postojanje transcendentalnog, ali odbijate da to nazovete bogom.**

Bezbednije je to ne zvati bogom. Ako kažemo da je to bog onda, prema doktrini o svetom trojstvu, treba da zamislimo neku trojnu osobu. Meni je to teško zamislivo. Neka druga reč, možda manje precizna, manje živopisna, bliža je istini – ako je približavanje istini uopšte moguće. Možda je najbolje ostaviti tu reč neizgovorenom.

**Vi ne imenujete boga, iako verujete u percepciju druge realnosti, pored ove obične.**

Nisam siguran da je ova realnost obična. Ne znamo čak ni da li univerzum pripada realizmu ili fantastičnom žanru, jer ako su idealisti u pravu i sve je samo san, onda je realnost u osnovi onirička. Šopenhauer je to zvao suština, bit (oniričko zvuči previše pedantno). Znači, snolika suština života. Oniričko sugeriše nešto tužno – kao psihoanaliza. (smeh)

**Pored vere ili njenog odsustva, da li univerzalnu ljubav smatrate silom nužnom za ispunjenje svrhe života?**

Ne bih znao da li je nužna, ali jeste neizbežna.

**Ne mislim na ljubav između dvoje ljudi, nego na ono što ljudi primaju, kao vazduh ili svetlost. Mislim na ljubav koja je u tom smislu natprirodna.**

Osećam se misteriozno zahvalnim kada dobijem ideju koja će kasnije, nažalost, postati priča ili pesma. Tada imam osećaj da nešto dobijam. Ali ne znam da li mi se to daje od nekog ili nečeg, ili prosto pokulja iz mene, samo od sebe. Jejts je zastupao doktrinu velikog sećanja i smatrao je da pesnik ima obavezu da iskusi što više toga, jer je i on nasledio sećanja svojih roditelja, dedova, pradedova. To se umnožava geometrijskom progresijom, sve dok čovek ne nasledi sećanja celog čovečanstva. Onda mu se otkriva to „nešto“. De Kvinsi je smatrao da je sećanje savršeno, odnosno da mi u sebi nosimo sve što smo ikada osetili i pomislili od svoga detinjstva, ali da mora postojati odgovarajući podsticaj buđenja tog sećanja. On je bio hrišćanin i smatrao je da u trenutku zadobijanja te knjige ukupnih sećanja za čoveka nastupa sudnji dan. Posle toga ga čekaju raj ili pakao. Ova mitologija mi nije bliska.

**U ovim razgovorima nas dvojica razmenjujemo sećanja. Naši razgovori mi liče na dijalog dva sećanja.**

Ako uopšte jesmo nešto, onda smo sopstvena prošlost, zar ne? Naša prošlost ne staje u pisanu biografiju. Naša prošlost su naša sećanja. Ona mogu biti nejasna ili skrivena, ali postoje. Mogu biti i lažna, ali i ta laž je deo naše prošlosti, deo nas.

**Ljude na protestantskom i katoličkom zapadu vekovima je mučio problem spasa duše. Čini mi se da su ga novije generacije prosto ukinule.**

Gubitak moralnog instinkta ili osećaja je zabrinjavajuća pojava. Prevladala je tendencija ili navika da sudimo o nekom delu po njegovim posledicama. To mi se čini nemoralnim, jer kada nešto činite, vi znate da li su vaši postupci dobri ili zli. Što se tiče posledica nekog čina – one se granaju, množe i na kraju mogu da potru jedna drugu. Na primer, ne znam da li su posledice otkrića Amerike dobre ili loše, jer ih je previše. Naš razgovor je još jedna od njih. U tom smislu je apsurdan pokušaj da se o nekom postupku sudi na osnovu posledica koje je izazvao. Ali ljudi rade baš to. Na primer, o nekom sukobu ili ratu donose sud prema uspehu ili neuspehu svoje strane, a ne prema tome da li je on bio moralno opravdan. A posledice su promenjive, vremenom će se možda izjednačiti, pa možda ponovo postati nejednake. To je kontinuirani proces.

**Ukidanjem ideje o spasenju i prokletstvu gube se i ideje dobra i zla, greha i čestitosti. Pojavljuju se drugačija tumačenja koja zaobilaze raniji pogled na svet. Ljudi se sada pitaju da li je nešto korisno. Razmišljaju o stvarima kao da budućnost ne postoji, ili kao da postoji samo ona neposredna. Deluju u skladu sa onim što je važno u datom trenutku. I ta zaokupljenost neposrednošću pretvorila nas je u neposredna, takoreći besmislena bića.**

Sasvim se slažem.


**


[darkocvijetic.blogspot.com](https://darkocvijetic.blogspot.com/)

transcedencija

Borhes i bog

“Da sam pitao ljude šta žele, rekli bi brže konje.”

Nije Henry Ford. Citat je valjda nastao 2001. godine, a autor je neki marketinški strateg. Trebalo je odmah da provalim, čim sam prvi put čuo kako Fordu prišivaju ovu rečenicu. Ali, opet, djelovalo je uvjerljivo, jer svi smo mi odgajani na mitu o geniju, na priči da postoje izuzetni pojedinci čije će ideje okrenuti tok istorije.

Ove sedmice sam predvodio svoje studente u svečanoj diplomskoj ceremoniji. Divna prilika da se obilježi prelaz u životu i oda priznanje timskom trudu bez kojeg se ne može dalje. Jedna moja koleginica vodila je prvu generaciju diplomaca novog četvorogodišnjeg programa. Bili su to brucoši — studenti spremni da povjeruju u srž ideje tog obrazovanja, jer još nemaju starije kolege da im prenesu iskustvo. Novaci moraju sami krenuti da krče svoj put. Vjerujem da postoje izuzetni pojedinci, ali i da velikim misliocima treba zajednica da njihove ideje sprovede i podrži. Potrebni smo jedni drugima.

Taj lažni Fordov citat pogađa i našu Ahilovu petu — ultimativni FOMO (strah da ćemo nešto propustiti). Tu su i one uvredljive etikete koje lijepimo jedni drugima: “Bojiš se promjene. Zaostaješ.” Obično se uz to provuče i doza ejdžizma —  novo je uvijek najbolje, a staro zastarjelo.

A šta ako ne povjerujemo u taj hajp? Šta ako istaknemo da ono što prolazi kao “genijalnost” zapravo nije ništa drugo do lažna slika “nadčovjeka”?

Loše ideje postaju gore kada u njih povjeruje više ljudi. To je današnji cilj svih koji imaju interes da nam prodaju novu tehnologiju. Od Sama Altmana do Sala Khana, svi oni nastupaju s misionarskim žarom, s idejom tehnološkog imperativa, a sve to začinjeno ličnim finansijskim interesom.

Ali ne vodimo mi bitku protiv svemoguće elite — mi se svakog dana borimo sa samim sobom i  sopstvenim izborima.

Moj komšija, recimo, ima tri kćerke mlađe od 14 godina. Napravili su stanicu za punjenje telefona pored ulaznih vrata i kupili starinske budilnike. Nijedan telfon ne ide gore, u spavaće sobe.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/93a0a2e8-1cca-49eb-8a71-8190a3eaeffa)
Rumeno lice, itaracije{.caption} 

Sinoć sam doživio nekoliko minuta tehno-terora kada mi je eksterni hard disk pokazao da je prazan. Sedam godina rada – možda izgubljeno.

Najviše me uznemirila mogućnost da su izgubljene sve iteracije. Završne verzije radova sačuvane su na drugim mjestima ili poslate klijentima — ali svi oni eksperimenti, pokušaji, skice, koraci do konačnog rješenja — mogli bi zauvijek nestati. To je kao ledeni brijeg — najveći dio je pod vodom. To je najinspirativniji i najfrustrirajući dio stvaranja umjetnosti — moramo pokušavati, griješiti, ponavljati.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ae4a725a-271a-454c-b00c-5d0b2e8295c1)
Uništenje i Iteracija: Ista tabla — slike obrisane{.caption} 

Sviđa mi se obrt I.A. (iterative art — iterativna umjetnost) nasuprot A.I. (artificial intelligence — umjetna inteligencija). Treba nam neka naša, jednako zvučna skraćenica.

Ne može zamijeniti onaj osjećaj kad zaprljamo ruke, dok prevrćemo zemlju našeg rada. Umjetnost raste samo u na plodnoj njivi maštarija, punoj hranjivih sastojaka haosa koje unosimo u čin stvaranja i izražavanja vizuelnih ideja.

Dobrodošli u doba I.A.

Članak je preuzet sa autorovog bloga.{.caption} 

[Eyedrop Weekly](https://joemorse.substack.com/)

Ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kad zaprljamo ruke dok prevrćemo zemlju našeg rada. Umjetnost raste samo na plodnoj njivi maštarija, punoj hranjivih sastojaka haosa koje unosimo u čin stvaranja

iterativna umjetnost

I mi IA za trku imamo

Ako je posljednju godinu diskurs savremene medijske kulture određen velikim jezičkim modelima poput onog koji je proizveo OpenAI, onda su protekle nedelje obilježene informacijom da je ChatGPT uspješno prošao Tjuringov test. O čemu je riječ i zašto nam je to važno - danas i ovdje, u kontekstu ovog teksta? 

Tjuringov test je klasičan kriterijum za procjenu sposobnosti vještačke inteligencije da oponaša ljudsko ponašanja, odnosno - riječ je o testu koji omogućava provjeru inteligencije kompjutera i podrazumjeva simulaciju komunikacije čovjeka-sudije sa jedne i kompjutera i čovjeka sa druge strane. Smatra se da je test položen ukoliko sudija ne može da sigurnošću sa potvrdi ko je od sagovornika kompjuter, a ko čovjek.

U eksperimentu koji su sproveli istraživači sa Univerziteta Kalifornije u San Dijegu, učesnici su komunicirali i sa ljudima i sa AI modelima, ne znajući ko je ko. Kada je GPT-4.5 bio instruiran da usvoji određenu ličnost, učesnici su ga smatrali ljudskim u 73% slučajeva, što je značajno iznad slučajne verovatnoće od 50%. Iako su ovi podaci iz, još uvijek, neobjavljene studije, ali uvažavajući i činjenicu da je još 2014. godine "položen" Tjuringov test u u odnosu na primarne modele vještačke inteligencije, nalazi ukazuju na to da napredni AI modeli mogu uspješno imitirati ljudsku komunikaciju, posebno kada su im dati specifični konteksti ili ličnosti. To, naravno, ne znači nužno da AI posjeduje stvarnu inteligenciju ili svijest. Modeli poput GPT-4.5 su trenirani na ogromnim količinama ljudskog teksta i sposobni su da generišu uvjerljive odgovore, ali to ne implicira razumjevanje ili svjesnost. 

Ipak, najnoviji nalazi sadržani u ovom istraživanju iznova afirmišu reagovanje velikog broja naučnika koji su 2014. godine potpisali zajednički ukaz ne samo o potencijalima vještačke inteligencije (poput iskorjenjivanja bolesti ili siromašta), već i o neophodnosti adekvatne metodologije koja bi odgovorila na to - kako ubrati plodove AI sistema, a istovremeno izbjeći potencijalne zamke? Ako tome dodamo i pitanja o diversifikaciji ne samo ljudske/mašinske inteligencije, već i kreativnosti, ali i potencijalnim implikacijama korišćenja AI u svakoj komunikaciji i društvu uopšte, jasno je zašto tragamo za novom metodama promišljanja savremene medijske kulture, ali isključivo one kulture koja nas se tiče - u svakodnevnim praksama i navikama, značenjima i simbolima, afektima i emocijama.

Mađutim, da bismo razumjeli sve prethodno pomenute kategorije i procese, neophodno je da zaronimo mnogo dublje i zahvatimo mnogo šire, problematizujući iskustvo upotrebe medijskih tehnologija *en general*, ali i refleksija koje one imaju na pojedinca i na sociokulturni kontekst. U eri kada su ekrani, da parafraziramo Maršala Makluana, postali produžetak naših čula, a (digitalni) svijet medija neraskidivo povezan s našom svakodnevicom, knjiga *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* dr Lidije Vujačić dolazi kao neophodan vodič za razumijevanje našeg vremena - po dubini i širini. Kao profesorka Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, Vujačić koristi antropološki pristup da refleksivno zahvati fenomenologiju hipermedijalizovanog društva kao vrlo kompleksno i interdisciplinarno polje istraživanja medija u različitim društvenim interakcijama u kojima se oblikuje (i preoblikuje) i ličnost i kultura. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/436e1fd2-416c-47b6-858a-9e48e41e030f)

Upravo u takvom kontekstu, autorka tvrdi da je značaj antropološkog tumačenja medija u perspektivama društvenosti koje naglašavaju vezu između medijskih sadržaja i kulturnih sistema mišljenja i ljudskih praksi koje proizlaze iz njih. Dakle, dodaje ona, etnografska praksa se sabira iz različitih aspekata svakodnevne primjene medija, uz ambivalentno vrijednosno obojeno tumačenje njihovog uticaja, odnosno - sve je potencijalni teren, posebno za antropologe - profesiji kojoj Vujačić pripada ne samo kroz nauku i naučnu metodologiju, već i kroz metodologiju umjetničkih istraživanja. U vidu *ad hoc* digresije, ovdje valja podsjetiti da Lidija Vujačić kreativno djeluje i u oblasti likovnih umjetnosti, direktno praveći sponu sa naukom: dio njenog likovnog opusa posvećeno je tijelu kao antropološkoj kategoriji, a to je ujedno i motiv knjige *Kult/ura tijela: Antropološka studija o tjelesnom* (Filozofski fakultet u Nikšiću, 2023. godina). 

Knjiga *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* je, u dvije godine, imala dva izdanja (GolbiPrint, 2023; Obodsko slovo, 2024) što svjedoči o širem interesovanju za studije (antropologije) medije, izvan onih uskih akademskih i naučnih krugova koji, čini se, kao da još uvijek ne razumiju značaj antropološkog pristupa savremenoj medijskoj teoriji i praksi. U formalnom smislu gledano, knjiga je strukturisana kroz devet poglavlja koja, holistički, omogućavaju pristup ključnim pitanjima recentne medijske kulture. Od tema koje problematizuju sami pojam i ulogu medija u (današnjem) društvu, preko pitanja moći i identiteta, odnosno spektakla i skandala, do medijske manipulacije i medijske pismenosti, dr Lidija Vujačić kreira platformu koja, u suštinskom smislu sagledano, predstavlja metodološki aparat za sveobuhvatnu analizu uloge medija u savremenom društvu. Knjiga je, ukratko, neophodno štivo za sve koji žele da razumiju kompleksne odnose između medija, kulture i identiteta, te da razviju vještine medijske pismenosti neophodne za navigaciju u digitalnom svijetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6525c168-3ae5-4e28-827b-e1bd517c4aaf)

Bez obzira na opštu ocjenu ove jezgorite studije, ovdje bi bilo posebno važno istaći nekoliko teorijskih ideja koje Vujačić temeljito razvija kroz ideju da je čovjek, kao osnovna antropološka kategorija, *homo ecranis*. Mediji su, tvrdi autorka uz niz relevantnih i relevantnih izvora, ne samo tehnološka, već i društveno operativna sredstva za (pre)oblikovanje stavova javnog mnjenja o kulturnoj, političkoj, rodnoj i nacionalnoj identifikaciji što, nadalje, utiče i na tumačenje socijalno prihvatljivog, moralnog ili nekog drugog modela ponašanja. Ovu tezu ne treba posmatrati samo kao neko opšte mjesto današnjeg medijskog diskursa, već je neophodno sagledati je u okviru evidente informativne oluje (infostorm) koju - živimo svakodnevno. 

Površna recepcija informacija, dodaje Vujačić, svojstvena je značajnom dijelu auditorijuma koji luta sa jednog sadržaja na drugi, jednog kanala na drugi, ili jedne mreže na drugu što, kao praksa, produkuje konfuziju i, posljedično, zamagljuje granicu između važnog i trivijalnog, odnosno razliku između istine i kvaziistine. Otklon od jasnih granica, nadalje, potpuno relativizuje osnovnu funkciju informativnih programa čime oni postaju ubjeđivački sadržaji: bez obzira na to da li je riječ o posredno ili neposredno plaćenim oblicima promocije (kako nekog proizvoda, tako i sistema vrijednosti uopšteno), gotovo uvijek ih prepoznajemo kao estetski i psihološki koordinisan postupak komunikacije na liniji vlasnik/kreator - publika/potrošač. 

Mješavina informacija i emocija uključuje, po pravilu,  umjetničke aspekte, psihološke mehanizme i marketinške strategije koji se, svi pojedinačno i kao cjelina, oslanjaju na različite narative i ikonografije, simbole i predstave, stilske figure, metafore ili igre riječi... Produkcioni okvir ovakve komunikacije, žanrovski posmatrano, nekada je bliži onome što bismo definisali kao klasična reklama nego informativni sadržaj. Šta je, dakle, odgovor na ovakve prakse ili, da se poslužimo jezikom studija kulture, kakve bi mogle da budu strategije otpora u borbi protiv implicitnih poruka koje danas svakodnevno dobijamo putem medija? Marketinški "porobljena" ili, kako bismo je mogli nazvati - utopljena publika, ukazala nam je na još jednu antropološku potrebu savremene kulture: rezilijentnost. Iako je ovaj pojam dominantno razvijan u okvirima psiholoških teorija, Vujačić jedno poglavlje knjige posvećuje transformaciji publike, ukazujući na značaj Fiskove teze o "otpornoj publici" i mogućnostima subverzivnog djelovanja u odnosu na ponuđena značenja. 

Uprkos tome, transformativne prakse publike ne dešavaju se isključivo unutar narativa o sadržaju ili sadržajima medijske kulture, već i sadržajima prostornih i vremenskih kategorija samog čovjeka kao, ne samo biološkog bića, već i kao nosioca kulture, običaja, jezika i društvenih odnosa. Upravo u tim međuzavisnim odnosima, a u kontekstu globalnih tehnoloških i ekonomskih promjena, autorka studije *Homo ecranis* kritički preipituje pitanja slobodnog vremena i privatnosti, tumačeći ih kao kolonizovane, odnosno ograničene. Mediji, tako, kanališu većinu sadržaja svakodnevnog života, suvereno vladajući slobodnim vremenom koje, pravolinijski, postaje vrijeme za potrošnju čime se, svaki put iznova, reafirmiše značajna veza između konzumacije medijskih slika i materijalističkog sistema vrijednosti. 

Paralelno sa ovim procesom, odigrava se i transformacija poimanja sociokulturnog fenomena intime, odnosno ljudske potrebe za privatnošću koja je, pod uticajem novog načina života i komunikacije, potpuno dekonstruisana. Kamere koje pokrivaju javne površine, sistemi geolociranja, monetarna digitalizacija, kao i niz administrativnih i birokratskih procedura koje aneksiraju naše, nekada privatne, podatke učinile su da i naša dostupnost jednih drugima bude na nikad većem nivou. Vujačić ovu praksu, uvjereni smo - ispravno naziva monopolom koji mediji imaju nad našom intimom, vremenom i potrošačkim navikama.

Autorka nas poziva da posmatramo medije ne samo kao prenosioce sadržaja, već kao kulturne institucije: oni ne djeluju neutralno, već nas uče šta da volimo, čega da se bojimo, kome da vjerujemo, kada da se smijemo, kada da budemo ogorčeni, kada da zaboravimo? Antropologija medija, dakle, ne traži odgovor u kablovima ili aplikacijama, već u svakodnevici: kako govorimo, kako biramo, kako osjećamo. I da li se, kao takvi, razlikujemo od mašina - pogotovo u nadolazećoj eri ekspanzije vještačke inteligencije. Međutim, posebno važno pitanje antropologija medija tek treba da metodološki postavi i terenski ispita - je li na sceni proces "antropomorfizacije medija"? Jesu li mediji „neko drugi“? Ili i oni postaju nalik nama? Ili mi njima? Kada Google završava naše rečenice, kada nam algoritam predloža šta da gledamo, kada nam ChatGPT napiše poruku ili motivaciono pismo – ko tu zapravo misli?

U zaključku, treba istraći da ni sama studija *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* dr Lidije Vujačić nije vrijednosno neutralna, već je orjentisana na kritičke aspekte (digitalne) medijske kulture, uz ogromno povjerenje da - osim što je homo ecranis, čovjek može biti istovremeno i - homo rationalis, homo moralis, homo ethicus i homo ludens. Ipak, čini se da je važnije nego ikada krenuti od toga "čovjek ekrana" više nije samo metafora. On je stvaran: on je mi. I baš zbog toga, paradoksalno, vrijeme je da ne gledamo samo u ekran - već i u sebe. 


Dr Lidija Vujačić, Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija, Obodsko slovo, Podgorica, 2024.

nova studija

Preuzimaju li mediji ljudske osobine ili mi gubimo svoje?

Pisanje je drskost. Poslije više od 5000 godina pisma što se još tu ima za reći, a da već rečeno nije? Sama pomisao na kilometre ručno ispisanih klinastih pločica, papirusa, papira, pa onda oceani posječenih šuma samo da bi se u knjižurinama nešto tiskalo. I zato pred tim teretom svojih predšasnika današnji pisac treba biti zbilja drzak. 

Brano Mandić drzak je čovjek, u najboljem smislu te riječi, u ovom da se drznuo da piše. Osobito je drsko drznut se u maloj zemlji Crnoj Gori pisati tako opako drsko o toj istoj zemlji, a drzništva nisu pošteđene ni susjedne zemlje, a ni velika Amerika. Drznik Mandić tako jaše kroz prošlost, sadašnjost i gleda u budućnost, vitla tim svojim perom moćnijim od sablje na povijesne ličnosti i današnje društveno-političke uglednike, usamljen kako već pisac-jahač bude kad se odluči na tu vrstu kritičkog pisanja.

Problem koji imam s Mandićem je problem onog rimskog vojnika koji je molio Isusa da mu ozdravi slugu. Moja drskost nije dostojna njegove drskosti da bih se drznuo suditi o knjizi takvog drznika, no kako sam zamoljen da se odvažim na to, evo ide moje ništa.

„[Zbogom novine](https://www.platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine)“ bilo je jedno fantastično putovanje, da ne kažem ljetopis ili turistički vodič za nekoga tko ne poznaje Crnu Goru tako dobro, njezine prirodne i ljudske krajolike, njezinu slavnu prošlost i osrednju sadašnjost, ali u takva doba živimo, da kao susjedi i komšije ne znamo jedni o drugima ništa, kao ni sami o sebi uostalom. Brano Mandić nije takav. On prije svega poznaje sam sebe zorno pokazujući to u mnogim autorefleksnim tekstovima u ovoj knjizi, a onda zna i Crnu Goru, njene žitelje, njezinu prošlost, njene ljepote, mane i vrline, vlastodršce, crkvene veledostojnike, intelektualce i one koji se takvima samo osjećaju. Zna on i nas iz komšiluka, ali jebo ti nas.

Iako ne znam puno o Crnoj Gori, znam da se tamo mjera svačijeg pisanja uzima u poredbi s Njegošem. Za razliku od Mandića kojeg jesam, Njegoša nisam čitao, baš kao ni crnogorski predsjednik, pa mu onomad moj predsjednik dođe u goste i citira mu Njegoša, što je malo i nepristojno od njega, jer je ponizio domaćina, ali takav vam je naš predsjednik, ponižava on i doma kod nas gdje stigne i umije. No ono što mogu reći, kao bolji gost od svojeg predsjednika svojem domaćinu Mandiću, da ako je Njegošu svaka bila kao u Mandića, onda je i taj Njegoš bio nešto. No, kao i crnogorski predsjednik, ne bih znao što.

Ono što znam je da sam u ovoj knjizi vidio onu rijetku ljepotu pisanja o bogu i vjeri od strane Mandića koji objašnjava da nije vjernik, da nikad nije prigrlio pravoslavni „novi val“ 90-ih, ali ga to nimalo ne sprečava da šamara svećeničke velmože baš tom njihovom vjerom i baš tim njihovim bogom, poznavajući božjeg sina jedinca, njegove riječi i zapovijed ljubavi bolje nego njegovi ovlašteni ovozemaljski zastupnici iz SPC-a. O životu po tim riječima da i ne pričam.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11d995da-b9c7-40f1-857d-c671afdff789)

Zabavna je ljudska i intelektualna superiornost s kojom se Mandić igra s političarima u svojoj zemlji, iako nikad ohol, nego maksimalno empatičan dok šaljivo pokušava dekonstruirati što pokreće te male i pokvarene ljude. Sigurno mu kažu sugrađani, kao i mnogima od nas što se rekreativno bavimo satirom, da se ne treba na to žaliti što su vlastohlepnici takvi kakvi jesu, jer da nema takvih ljudi, o čemu bi on pisao, te da treba biti zahvalan što živi u takvoj zemlji. 

Takvima bih poručio nešto što je rekao naš američki kolega nedavno: „Nitko ne ide čistaču WC-a i govori mu – Gle, netko je iza sebe ostavio eksplozivni proljev da ga očistiš, blago tebi!“

Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige? A i novine ako im je zbilja kraj, pa dobar zbogom su dobile, bolji možda nego zaslužuju. Stoga, dragi čitaoče ako si upravo uzeo ovu knjigu u ruku i gledaš što piše na poleđini, na krivom si mjestu. Knjiga počinje s druge strane i prođi je cijelu, pa se onda vrati ovdje da ti kažem – Ha? Jesam ti rekao? 


Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige?