Iako stvaraju progesivnu rok muziku sa efektnom upotrebom elektronike, ili možda baš zbog toga, muzičari Marko Gošović i Filip Ferdinandi, počeli su potragu za izvornim zvucima, primordijalnim tonovima crnogorskog krša koji je prepušten zaboravu, ili u najboljem slučaju turistima. 

Projekat "Triton" počeo je kao klasično etnomuzikološko putovanje, da bi nedavno rezulturao  [vebsajtom](https://www.tritonbank.me/), elektronskom bankom zvukova tradicionalnih instrumenata, od gusala i duduka, do okarine i običnog krša. Sofverski obrađeni i uklopljeni u muzičke skale, kreativcima širom svijeta konačno su dostupni zvuci izvornih instrumenata iz Crne Gore, ali i glasovna baština, poput tradicionalnog muškog lamenta – leleka. 

Kako i priliči jednoj softverskoj priči koja spaja tradiciju sa futurom, Gošović i Ferdinandi su odgovorili na naša pitanja elektronski.

**Opišite projekat triton, u par rečenica, prosto, šta ste uradili i zbog čega?**

Naziv projekta inspirisan je endemskom crnogorskom vrstom „Triturus alpestris Montenegrinus“ koja obitava u planinskom Bukumirskom jezeru na teritoriji opštine Podgorica, a poznata je pod nazivom »Triton«. Ovaj daždevnjak simbolizuje autohtono crnogorsko nasljeđe, a ujedno asocira i na zvuk (tri + ton), što korespondira sa težnjom da se tradicionalno nasleđe predstavi kroz formu novih tehnologija. Cilj ovoga projekta je zapravo da se kreiraju zvučne banke instrumenata i glasova, prije svega tradicionalnih instrumenata iz Crne Gore (gusle, ćiftelija, frula, zumare, okarina, tapan, duduk) i glasova (lelek), a koji potiču sa teritorije Crne Gore, a i šire. Ovu početnu fazu našeg projekta podržao Sekretarijat za kulturu Glavnog grada Podgorice, a sada je vrijeme da krenemo dalje.

**Koji je bio vaš motiv da se počnete baviti muzičkom baštinom Crne Gore?**

Kako se i sami bavimo alternativnom, ali i eksperimentalnom muzikom, vrlo često dolazimo u situaciju da u naše muzičke aranžmane uključimo i instrumente koji nisu standardi u alternativnoj muzici. Naravno, naš cilj je upravo da se ovi tradicionalni instrumenti i glasovi koriste na alternativne načine, pa je to jedan od razloga zbog kojeg smo pokrenuli ovaj projekat. Kada se ovi instrumenti i glasovi spakuju u jednu jedinstvenu banku zvuka, koja je dostupna svima, onda se otvara mogućnost osavremenjivanja kulturne baštine i tradicije, koju je nekad teško izvući iz svojih „tradicionalnih“ okvira. 

**Kome je namijenjena vaša aplikacija, i ko je sve može koristiti?**

Ovaj projekat je namijenjen kompozitorima, amaterskim i profesionalnim muzičarima, DJ-jevima, producentima i svim umjetnicima koji se bave zvukom. Sada crnogorski instrumenti i glasovi postaju dostupni u digitalnoj formi, u vidu zvukovne banke, svim zainteresovanim korisnicima u Crnoj Gori ili inostranstvu, nevezano da li je u pitanju kreativno, umjetnička ili komercijalna upotreba. 

**Koliko je AI pomogao da dođete do konačnih tonskih sistema?**

Jeste, ali samo u fazi pravljenja KONTAKT zvučnih banki. Evo da vam pojednostavimo, kada pravite neku banku zvukova, za nju je potreaban određeni UI/UX dizajn, recimo za gusle morate imati nekoliko varijacija, npr. glavni tonovi i fraze. Sve to zahtijeva jednu vrstu vizuelnog programiranja, za koju mi nismo bili prepremljeni. Upravo su nam tu pomogli AI alati, pa smo na osnovu jasnih usmenih smjernica dobili jasne programske kodove koje smo onda onda lako implementirali u dizajn. Iako često zna da pogriješi, AI uz čovjekovu asistenciju na kraju uvijek dođe do pravih rezultata.

**Da li je sa snimanjem ili pri digitalnoj obradi zvuka kod nekog instrumenta bilo poteškoća?**

Naravno da jeste. Tokom samog snimanja instrumenata nismo imali većih problema — često je dovoljno da snimimo samo jedan ton, pa da u KONTAKT plejeru taj jedan sempl "razvučemo" preko cijele tonske skale. Na primer, kada na MIDI klavijaturi pritisnete dirku C, čuje se ton C sa ćiftelije. Ali svaki put kad pritisnete tu istu dirku, čuje se isti identičan sempl. U stvarnosti to nije tako — kod žičanih instrumenata svaki ton može zvučati malo drugačije, čak i ako je nominalno isti. Zavisi od položaja ruke, jačine trzaja, načina sviranja...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80dfee26-a825-41ed-8660-797b216ab89f)
Filip Ferdinandi, foto: Privatna arhiva {.caption}

Zbog toga svaki ton mora da se snimi više puta, kako bi se uhvatile te prirodne varijacije. Kasnije u KONTAKTU, prilikom sviranja jedne dirke, svaki put se nasumično čuje druga verzija istog tona. E, to je recimo pravi izazov — jer ti detalji prave razliku između sterlinog sempla i živog instrumenta.

**Postoji li nešto što se ne može semplovati?**

Ne postoji. Mi smo probali čak i grgotanje da semplujemo. U tome smo uspjeli i taj instrument smo nazvali „Ušćek“, ali ga nismo uključili u ovu KONTAKT bazu jer nema nikakve veze sa tradicionalnim instrumentima.

**Snimali ste na terenu izvorni zvuk od ljudi koji čuvaju tradiciju. Koji su bili izazovi tog procesa?**

Tako je. Izazovi su bili planinarenje i uspon do katuna Radan sa opremom za snimanje. Na tom katunu smo snimali jednog od poslednjih lelekača u Crnoj Gori, Mija Bojovića. Snimili smo jedan lelek u cjelosti, onako kako zvuči u originalu, pa smo onda pojedinačne djelove semplovali i napravili instrument. Takođe, nije lako bilo snimati na katunu, iako je svuda okolo apsolutna tišina. Veliki izazovi su bili zvuk vjetra, odjeci leleka među kamenim liticama, ptice i poneki pas. Te „smetnje“ ne možete nikako ukloniti. Poznato je da bi spoljni prostor bio idealna gluva soba, ali zbog razloga koje sam naveo to nikada nije moguće, pa se zbog toga uvijek snima u studijskoj gluvoj sobi koja je imitacija spoljnjeg prostora bez prisutnih smetnji. Izazov je bilo i vratiti se kući sa katuna, jer smo na katunu saznali da su u toj šumi izgubljene dvije ovce koje smo sreli na putu do tamo, a da je treću pojeo vuk.

**Kakav je “foto-robot” ljudi od kojih ste kupili muzičko blago. Jesu li to profesionalci, ljudi sa sela ili iz grada, muzički (ne)obrazovani?**

Pa ima ljudi sa sela, kao što je Mijo, koga smo već pomenuli. Ima mladih ljudi koji su zanesenjaci za muziku, kao što je recimo Agron Pllumaj iz Tuzi, u čijem studiju smo snimali raznorazne tradicionalne instrumente. Tu je i etnomuzikolog, Nikola Zekić, koji je bio uključen u ovaj projekat od početka, a koji je doprinio da se teorijski potkujemo za ovaj proces. Da ne zaboravimo i Miljana Živkovića koji je za potrebe projekta odsvirao nekoliko fraza na guslama. Dosta je raznovrstan izbor saradnika, među kojima su profesionalci, ali i ljudi sa sela. S druge strane, mi spadamo u grupu amatera, koji se trude da postanu profesionalci u svemu, uključujući i ovaj poduhvat. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/-KgBkB6tEHw?si=c90r77m70xAWjCny" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Koje slične zvučne datoteke su vam bile inspiracija. I koliko se one koriste u savremenoj muzici?**

Postoji mnogo KONTAKT banki zvukova. Kada smo pravili jednu od pjesama za naš alternativni bend „Yonic“ koristili smo instrument „mandolinu“ - upravo preko onlajn dostupne KONTAKT baze. Taj zvuk, koji smo odsvirali putem MIDI kontrolera, u pjesmi je zvučao kao studijski snimljena mandolina. To nas je oduševilo. Odmah smo došli na ideju da treba napraviti nešto slično sa crnogorskim instrumentima koji ne postoje u KONTAKT bazama, a koji polako izumiru i padaju u zaborav.

**Izvorni zvukovi narodnih instrumenata često se koriste u savremenoj (contemporary) I world muzici. Je li na ovaj način Crna Gora postala dostupna kompozitorima širom svijeta.** 

Jeste. Sada kompozitori mogu, potpuno besplatno, da za potrebe svojih projekata koriste ove baze zvukova, bilo da su u pitanju samostalne kompozicije, bendovi ili filmska ostvarenja. Na internetu možete pronaći skoro sve banke tradicionalnih instrumenata iz cijelog svijeta, a sada možemo sa ponosom toj grupi pridružiti crnogorske instrumente i glasove. Već smo imali jednog zainteresovanog reditelja koji nas je kontaktirao jer mu je trebao zvuk gusala u filmu. Naravno, uputili smo ga na sajt triton-bank.me. Jedva čekamo da vidimo rezultate.

**Hoćete li imati pregled koliko i kad su vaši semplovi korišteni? Na koji način ćete se povezaati sa svjetskim datotekama?**

Za sada, samo po broju preuzimanja sa vebsajta. Nemamo još ideju kako da se povežemo sa svjetskim datotekama. Tek smo počeli. Upravo je ovaj tekst naš prvi proboj na nacionalnom nivou, nakon čega krećemo u regionalno, pa onda u globalno osvajanje. Ono što smo uradili za sada jeste da smo postavili jednu kontakt formu (ne banku) na sajtu, preko koje je moguće kontaktirati nas za bilo koju vrstu saradnje. Takođe, postavili smo napomenu da ukoliko neko ima sopstvenu bazu zvukova tradicionalnih instrumenata, da nam ih pošalje kako bi mogli da proširimo sopstvenu bazu i da to objedinjeno plasiramo na tržište, za dobrobit Crne Gore i cijelog čovječanstva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/43be4633-91d0-4be6-b477-9a76878d231c)
Marko Gošović, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Da li neke stvari koje se mogu odsvirati preko klavijature zapravo nije moguće dobiti sviranjem izvornog instrumenta?**

Sviranje izvornog instrumenta je uvijek idealna solucija. Ali nije lako doći do tih instumenata i ljudi koji ih sviraju, čak i u Crnoj Gori, a ne u regionu ili globalno. Mislim da smo mi taj problem riješili, samo još da ljudi to saznaju. Prednost klavijature u odnosu na živi instrument je to što jedna dirka ne mora da bude isključivo vezana za jedan ton, već to može da bude sempl (grupa tonova ili fraza). Sviranje semplova nije moguće na pravom tradicionalnom instrumentu.

**Koliko se u Crnoj Gori radi na prezentaciji u proučavanju l muzičke baštine, imate li ljude od pomoći na tom poslu?**

Radi se pomalo, ali ne dovoljno. Već sam pomenuo Nikolu Zekića, etnomuzikologa, koji nam pomaže da prepoznamo kategorije tradicionalnih instrumenata, da ih klasifikujemo i nađemo modalitete kako da ih prilagodimo digitalnom domenu, a da budu što približniji njihovom analognom i relalnom zvuku. Sa nekim instrumentima smo to uspjeli, sa nekima nismo, ali smo svjesni mnogih izazova i problema koji postoje, upravo usled saradnje sa profesionalcima iz ovih obasti. Recimo, način na koji se sviraju gusle nije moguće u potpunosti prilagoditi digitalnom konktestu, međutim to se donekle rješava snimanjem semplova.

**Kao prog-rok muzičarima, je li vam namjera ubaciti nešto od izvornih zvukova u pjesme Yonica?**

Apsolutno. Krenuli smo sa mandolinom, a na kraju možda uključimo i okarinu, a nije isključen ni lelek.

**Što je vaš sljedeći korak, je li prijekat moguće proširiti?**

Naravno. Sada čekamo da nam potencijalni obožavatelji pošalju zvuk nekog svog tradicionalnog instrumenta, za koji možda nismo čuli. Takođe, potencijalna baza je mnogo veća od ove koje smo mi obuhvatili, tako da ovdje uvijek ima posla. Za sada smo obuhvatili samo jedan mali dio, ali koji se može smatrati značajnim u kontekstu crnogorske muzičke baštine. Kao što smo već ranije pomenuli, sve se oko nas se može semplovati, pa onda zamislite gdje bi nam bio kraj.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Kako se izvorno muzičko blago čuva i koristi u novom vremenu

semplovanje tradicije

Projekat Triton: Gusle spremne za novi milenijum

Poštovane zvanice,

Ne mogu da se držim bajke o Vašim muzikantima; ne želim ništa da pripovedam; ne želim da pevam; ne želim da propovedam; ali jedno je istina: s bajkama je gotovo, s bajkama o gradovima i državama, kao i s naučnim bajkama; pa i s onim filozofskim; svet duhova je nestao, ni univerzum nije više bajka; Evropa, ona najlepša mrtva je; to je istina i stvarnost. Stvarnost, poput istine, nije bajka, a istina nikad i nije bila bajka.

Pre samo pedeset godina, Evropa je bila jedna bajka, čitav svet svet bajki. Danas mnogi žive u svetu bajki, ali oni žive u mrtvom svetu, a o mrtvima je i reč. Ko nije mrtav, taj živi, ali ne u bajkama; taj *ne čini* bajku.

Ni sam ne činim bajku, ne dolazim iz bajke; morao sam da proživim dugi rat i da vidim stotine hiljada njih kako umiru, te i one druge koji su nastavili dalje; sve se u stvarnosti nastavilo dalje; sve se uistinu promenilo; tokom pet vekova u kojima se sve pobunilo i u kojima se sve promenilo, u kojima su iz bajke stare nekoliko hiljada godina nastali ova stvarnost i ova istina, ja osećam kako mi postaje sve hladnije, dok iz jednog starog nastaje neki novi svet, iz jedne stare prirode neka nova priroda.

Živeti bez bajki daleko je teže, stoga život u dvadesetom veku i jeste toliko težak; mi samo još životarimo, mi ne živimo; niko više ne živi; ali lepo je životariti u dvadesetom veku; unaprediti se; napred kuda? Ja nisam, a i toga sam svestan, izašao iz nekakve bajke, niti ću u kakvu bajku ući, ali već je i to napredak, već i to predstavlja razliku između nekad i sad.

Mi stojimo na najstrašnijem poprištu čitave istorije. Prestravljeni smo, prestravljeni poput neverovatnog materijala novog čoveka novog poznavanja prirode i obnavljanja prirode; svi zajedno, u poslednjih pedeset godina, nismo bili ništa drugo do jedna bol; ova bol danas, to smo mi; ova bol je naše stanje duha.

Mi posedujemo sasvim nove sisteme, mi posedujemo sasvim novo shvatanje sveta i sasvim, zaista, sasvim izuzetno shvatanje okoline sveta i posedujemo sasvim nov moral i sasvim novu nauku i umetnost. Vrti nam se u glavi i hladno nam je. Verovali smo da ćemo, zato što smo ljudi, izgubiti ravnotežu, ali ravnotežu izgubili nismo; i učinili smo sve kako se ne bismo smrzli.

Sve se promenilo, jer promenili smo ga mi, spoljašnja geografija promenila se poput one unutrašnje.

Mi sad postavljamo visoke zahteve, mada ti zahtevi i ne mogu biti dovoljno visoki; nijedno vreme nije postavljalo tako visoke zahteve kao naše; mi životarimo opsednuti kompleksom veličine; zato što znamo da nećemo moći da se survamo, a ni da se smrznemo, mi dopuštamo sebi da radimo to što radimo.

Život je samo još nauka, nauka svih nauka. Odjednom, iznikli smo u prirodi. Srodili se s elementima. Mi smo realnost stavili na probu. Realnost je nas stavila na probu. Sad vladamo zakonima prirode, neverovatnim dostignućima zakona prirode, a sad možemo da ih prouča-vamo u svoj stvarnosti i istinitosti. Više nismo upućeni na pretpostavke. Sada kad pogledamo u prirodu ne vidimo više nikakve duhove. Ispisali smo najodvažnije poglavlje svetske istorije; i to svako za sebe, prestravljeni i u strahu od smrti, i to niko po svom ukusu i svom nahođenju, već po zakonu prirode, ispisali smo ovo poglavlje iza leđa naših slepih očeva i naših glupih nas-tavnika; iza naših sopstvenih leđa; nakon beskrajno dugih i bledunjavih poglavlja ono najkraće, ono najvažnije.

Prepala nas je jasnoća koja najednom čini naš svet, naš svet nauke; smrzavamo se u toj jasnoći; ali mi smo na toj jasnoći insistirali, mi smo je izazvali, te sad na hladnoću koja trenutno vlada ne smemo da se žalimo. Od sada vladaće jasnost i hladnoća. Nauka o prirodi ukazaće nam se daleko jasnija, hladnija i oštrija nego što to i zamisliti možemo.

Sve postaće kristalno jasno, zahvaljujući sve većoj i sve dubljoj jasnoći, i sve će biti hladno, zahvaljujući sve jezivijoj hladnoći. U budućnosti, dan će nam se ukazivati sve jasniji i sve hladniji.

Zahvaljujem na Vašoj pažnji. Zahvaljujem na počasti koju ste mi danas ukazali.

*Prevela sa Njemačkog Bojana Denić*

Tomas Bernhard, Moje nagrade: Obraćanje prilikom dodjele nagrade Slobodnog i hanzeatskog grada Bremena 1965. godine

govor

Bernhard: Dan će nam se ukazivati sve jasniji i sve hladniji

U martu 1984, Horhe Luis Borhes i argentinski pesnik Osvaldo Ferari snimili su seriju radijskih intervjua. Ove godine, 45 tih razgovora u prevodu na engleski Džejsona Vilsona objaviće Seagull Books, pod naslovom Conversations, Volume 1. 

**Ljudi se pitaju da li verujete u boga, jer im se ponekad čini da verujete, a ponekad da ne.**

Ako je bog nešto što u nama teži dobru, da. Ako je zamišljen kao osoba, onda ne. Verujem u moralno ustrojstvo, možda ne univerzuma, ali svakoga od nas. I kao Blejk verujem u estetsko i misaono ustrojstvo čoveka. Mislim da se ni kod njega to ne odnosi na čitav univerzum. Setio sam se Tenisonovog stiha o „Prirodi okrvavljenih čeljusti i kandži“. To je napisao nasuprot tadašnjem veličanju Prirode kao sušte blagosti.

**Potvrđujete moj utisak da je vaše dvoumljenje o veri u boga povezano sa pitanjem da li je bog pravedan ili ne.**

Letimični pogled na svet oko nas vodi zaključku da on svakako nije pravedan. Setio sam se Almafuerteovog stiha: „Nežno milujem svakog gmizavca, pravda je suvišna u svetu bola“. U drugom stihu on kaže: „Tražim samo pravdu, ali bolje je ne tražiti ništa“. Tražiti pravdu je preveliki zahtev.

**Ali vi ipak priznajete postojanje sreće u svetu – možda u čitanju, ali i u nekim drugim stvarima.**

Rekao bih da je sreća nešto trenutno i kao takva je česta pojava. Verovatno će se pojaviti i u ovom razgovoru. Postoji nešto što većinu pesnika navodi na pomisao o drugom svetu, odvojenom od ovog. U samoj poeziji postoji nešto što nas vodi izvan napisanih stihova.
To „izvan“ se projektuje onim napisanim ili osećanjima koja dovode do pisanja poezije. Taj drugi svet je možda samo divna ljudska izmišljotina.

**Ali možemo reći da nas poezija približava nečem drugom, izvan reči i predmeta.**

To je zato što jezik ne može da dosegne složenost stvari. Mislim da je filozof Vajthed govorio o paradoksu savršenog jezika, o zabludi da sve reči skupljene zajedno u neki idealni rečnik iscrpljuju stvarnost. I Česterton je pisao o tome koliko je apsurdno pomišljati da sve nijanse ljudske svesti, koja je gušća od prašume, mogu da se obuhvate mehaničkim sistemom zvukova koje ispušta neki berzanski trgovac. To je apsurdna pomisao, pa ipak ljudi govore o nečijem savršenom ili bogatom jeziku. U poređenju sa našom svešću, jezik je veoma siromašan. Mislim da Stivenson na jednom mestu kaže da ono što se u nama odigra za deset minuta, prevazilazi ceo Šekspirov opus. (smeh)

**Kroz vaša dela provlači se zamisao božanskog, uključujući natprirodno. U našem prethodnom razgovoru ste prihvatili Mureninu ideju lepote koja nam prenosi onostranu istinu. Kao da priznajete postojanje transcendentalnog, ali odbijate da to nazovete bogom.**

Bezbednije je to ne zvati bogom. Ako kažemo da je to bog onda, prema doktrini o svetom trojstvu, treba da zamislimo neku trojnu osobu. Meni je to teško zamislivo. Neka druga reč, možda manje precizna, manje živopisna, bliža je istini – ako je približavanje istini uopšte moguće. Možda je najbolje ostaviti tu reč neizgovorenom.

**Vi ne imenujete boga, iako verujete u percepciju druge realnosti, pored ove obične.**

Nisam siguran da je ova realnost obična. Ne znamo čak ni da li univerzum pripada realizmu ili fantastičnom žanru, jer ako su idealisti u pravu i sve je samo san, onda je realnost u osnovi onirička. Šopenhauer je to zvao suština, bit (oniričko zvuči previše pedantno). Znači, snolika suština života. Oniričko sugeriše nešto tužno – kao psihoanaliza. (smeh)

**Pored vere ili njenog odsustva, da li univerzalnu ljubav smatrate silom nužnom za ispunjenje svrhe života?**

Ne bih znao da li je nužna, ali jeste neizbežna.

**Ne mislim na ljubav između dvoje ljudi, nego na ono što ljudi primaju, kao vazduh ili svetlost. Mislim na ljubav koja je u tom smislu natprirodna.**

Osećam se misteriozno zahvalnim kada dobijem ideju koja će kasnije, nažalost, postati priča ili pesma. Tada imam osećaj da nešto dobijam. Ali ne znam da li mi se to daje od nekog ili nečeg, ili prosto pokulja iz mene, samo od sebe. Jejts je zastupao doktrinu velikog sećanja i smatrao je da pesnik ima obavezu da iskusi što više toga, jer je i on nasledio sećanja svojih roditelja, dedova, pradedova. To se umnožava geometrijskom progresijom, sve dok čovek ne nasledi sećanja celog čovečanstva. Onda mu se otkriva to „nešto“. De Kvinsi je smatrao da je sećanje savršeno, odnosno da mi u sebi nosimo sve što smo ikada osetili i pomislili od svoga detinjstva, ali da mora postojati odgovarajući podsticaj buđenja tog sećanja. On je bio hrišćanin i smatrao je da u trenutku zadobijanja te knjige ukupnih sećanja za čoveka nastupa sudnji dan. Posle toga ga čekaju raj ili pakao. Ova mitologija mi nije bliska.

**U ovim razgovorima nas dvojica razmenjujemo sećanja. Naši razgovori mi liče na dijalog dva sećanja.**

Ako uopšte jesmo nešto, onda smo sopstvena prošlost, zar ne? Naša prošlost ne staje u pisanu biografiju. Naša prošlost su naša sećanja. Ona mogu biti nejasna ili skrivena, ali postoje. Mogu biti i lažna, ali i ta laž je deo naše prošlosti, deo nas.

**Ljude na protestantskom i katoličkom zapadu vekovima je mučio problem spasa duše. Čini mi se da su ga novije generacije prosto ukinule.**

Gubitak moralnog instinkta ili osećaja je zabrinjavajuća pojava. Prevladala je tendencija ili navika da sudimo o nekom delu po njegovim posledicama. To mi se čini nemoralnim, jer kada nešto činite, vi znate da li su vaši postupci dobri ili zli. Što se tiče posledica nekog čina – one se granaju, množe i na kraju mogu da potru jedna drugu. Na primer, ne znam da li su posledice otkrića Amerike dobre ili loše, jer ih je previše. Naš razgovor je još jedna od njih. U tom smislu je apsurdan pokušaj da se o nekom postupku sudi na osnovu posledica koje je izazvao. Ali ljudi rade baš to. Na primer, o nekom sukobu ili ratu donose sud prema uspehu ili neuspehu svoje strane, a ne prema tome da li je on bio moralno opravdan. A posledice su promenjive, vremenom će se možda izjednačiti, pa možda ponovo postati nejednake. To je kontinuirani proces.

**Ukidanjem ideje o spasenju i prokletstvu gube se i ideje dobra i zla, greha i čestitosti. Pojavljuju se drugačija tumačenja koja zaobilaze raniji pogled na svet. Ljudi se sada pitaju da li je nešto korisno. Razmišljaju o stvarima kao da budućnost ne postoji, ili kao da postoji samo ona neposredna. Deluju u skladu sa onim što je važno u datom trenutku. I ta zaokupljenost neposrednošću pretvorila nas je u neposredna, takoreći besmislena bića.**

Sasvim se slažem.


**


[darkocvijetic.blogspot.com](https://darkocvijetic.blogspot.com/)

transcedencija

Borhes i bog

“Da sam pitao ljude šta žele, rekli bi brže konje.”

Nije Henry Ford. Citat je valjda nastao 2001. godine, a autor je neki marketinški strateg. Trebalo je odmah da provalim, čim sam prvi put čuo kako Fordu prišivaju ovu rečenicu. Ali, opet, djelovalo je uvjerljivo, jer svi smo mi odgajani na mitu o geniju, na priči da postoje izuzetni pojedinci čije će ideje okrenuti tok istorije.

Ove sedmice sam predvodio svoje studente u svečanoj diplomskoj ceremoniji. Divna prilika da se obilježi prelaz u životu i oda priznanje timskom trudu bez kojeg se ne može dalje. Jedna moja koleginica vodila je prvu generaciju diplomaca novog četvorogodišnjeg programa. Bili su to brucoši — studenti spremni da povjeruju u srž ideje tog obrazovanja, jer još nemaju starije kolege da im prenesu iskustvo. Novaci moraju sami krenuti da krče svoj put. Vjerujem da postoje izuzetni pojedinci, ali i da velikim misliocima treba zajednica da njihove ideje sprovede i podrži. Potrebni smo jedni drugima.

Taj lažni Fordov citat pogađa i našu Ahilovu petu — ultimativni FOMO (strah da ćemo nešto propustiti). Tu su i one uvredljive etikete koje lijepimo jedni drugima: “Bojiš se promjene. Zaostaješ.” Obično se uz to provuče i doza ejdžizma —  novo je uvijek najbolje, a staro zastarjelo.

A šta ako ne povjerujemo u taj hajp? Šta ako istaknemo da ono što prolazi kao “genijalnost” zapravo nije ništa drugo do lažna slika “nadčovjeka”?

Loše ideje postaju gore kada u njih povjeruje više ljudi. To je današnji cilj svih koji imaju interes da nam prodaju novu tehnologiju. Od Sama Altmana do Sala Khana, svi oni nastupaju s misionarskim žarom, s idejom tehnološkog imperativa, a sve to začinjeno ličnim finansijskim interesom.

Ali ne vodimo mi bitku protiv svemoguće elite — mi se svakog dana borimo sa samim sobom i  sopstvenim izborima.

Moj komšija, recimo, ima tri kćerke mlađe od 14 godina. Napravili su stanicu za punjenje telefona pored ulaznih vrata i kupili starinske budilnike. Nijedan telfon ne ide gore, u spavaće sobe.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/93a0a2e8-1cca-49eb-8a71-8190a3eaeffa)
Rumeno lice, itaracije{.caption} 

Sinoć sam doživio nekoliko minuta tehno-terora kada mi je eksterni hard disk pokazao da je prazan. Sedam godina rada – možda izgubljeno.

Najviše me uznemirila mogućnost da su izgubljene sve iteracije. Završne verzije radova sačuvane su na drugim mjestima ili poslate klijentima — ali svi oni eksperimenti, pokušaji, skice, koraci do konačnog rješenja — mogli bi zauvijek nestati. To je kao ledeni brijeg — najveći dio je pod vodom. To je najinspirativniji i najfrustrirajući dio stvaranja umjetnosti — moramo pokušavati, griješiti, ponavljati.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ae4a725a-271a-454c-b00c-5d0b2e8295c1)
Uništenje i Iteracija: Ista tabla — slike obrisane{.caption} 

Sviđa mi se obrt I.A. (iterative art — iterativna umjetnost) nasuprot A.I. (artificial intelligence — umjetna inteligencija). Treba nam neka naša, jednako zvučna skraćenica.

Ne može zamijeniti onaj osjećaj kad zaprljamo ruke, dok prevrćemo zemlju našeg rada. Umjetnost raste samo u na plodnoj njivi maštarija, punoj hranjivih sastojaka haosa koje unosimo u čin stvaranja i izražavanja vizuelnih ideja.

Dobrodošli u doba I.A.

Članak je preuzet sa autorovog bloga.{.caption} 

[Eyedrop Weekly](https://joemorse.substack.com/)

Ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kad zaprljamo ruke dok prevrćemo zemlju našeg rada. Umjetnost raste samo na plodnoj njivi maštarija, punoj hranjivih sastojaka haosa koje unosimo u čin stvaranja

iterativna umjetnost

I mi IA za trku imamo

Ako je posljednju godinu diskurs savremene medijske kulture određen velikim jezičkim modelima poput onog koji je proizveo OpenAI, onda su protekle nedelje obilježene informacijom da je ChatGPT uspješno prošao Tjuringov test. O čemu je riječ i zašto nam je to važno - danas i ovdje, u kontekstu ovog teksta? 

Tjuringov test je klasičan kriterijum za procjenu sposobnosti vještačke inteligencije da oponaša ljudsko ponašanja, odnosno - riječ je o testu koji omogućava provjeru inteligencije kompjutera i podrazumjeva simulaciju komunikacije čovjeka-sudije sa jedne i kompjutera i čovjeka sa druge strane. Smatra se da je test položen ukoliko sudija ne može da sigurnošću sa potvrdi ko je od sagovornika kompjuter, a ko čovjek.

U eksperimentu koji su sproveli istraživači sa Univerziteta Kalifornije u San Dijegu, učesnici su komunicirali i sa ljudima i sa AI modelima, ne znajući ko je ko. Kada je GPT-4.5 bio instruiran da usvoji određenu ličnost, učesnici su ga smatrali ljudskim u 73% slučajeva, što je značajno iznad slučajne verovatnoće od 50%. Iako su ovi podaci iz, još uvijek, neobjavljene studije, ali uvažavajući i činjenicu da je još 2014. godine "položen" Tjuringov test u u odnosu na primarne modele vještačke inteligencije, nalazi ukazuju na to da napredni AI modeli mogu uspješno imitirati ljudsku komunikaciju, posebno kada su im dati specifični konteksti ili ličnosti. To, naravno, ne znači nužno da AI posjeduje stvarnu inteligenciju ili svijest. Modeli poput GPT-4.5 su trenirani na ogromnim količinama ljudskog teksta i sposobni su da generišu uvjerljive odgovore, ali to ne implicira razumjevanje ili svjesnost. 

Ipak, najnoviji nalazi sadržani u ovom istraživanju iznova afirmišu reagovanje velikog broja naučnika koji su 2014. godine potpisali zajednički ukaz ne samo o potencijalima vještačke inteligencije (poput iskorjenjivanja bolesti ili siromašta), već i o neophodnosti adekvatne metodologije koja bi odgovorila na to - kako ubrati plodove AI sistema, a istovremeno izbjeći potencijalne zamke? Ako tome dodamo i pitanja o diversifikaciji ne samo ljudske/mašinske inteligencije, već i kreativnosti, ali i potencijalnim implikacijama korišćenja AI u svakoj komunikaciji i društvu uopšte, jasno je zašto tragamo za novom metodama promišljanja savremene medijske kulture, ali isključivo one kulture koja nas se tiče - u svakodnevnim praksama i navikama, značenjima i simbolima, afektima i emocijama.

Mađutim, da bismo razumjeli sve prethodno pomenute kategorije i procese, neophodno je da zaronimo mnogo dublje i zahvatimo mnogo šire, problematizujući iskustvo upotrebe medijskih tehnologija *en general*, ali i refleksija koje one imaju na pojedinca i na sociokulturni kontekst. U eri kada su ekrani, da parafraziramo Maršala Makluana, postali produžetak naših čula, a (digitalni) svijet medija neraskidivo povezan s našom svakodnevicom, knjiga *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* dr Lidije Vujačić dolazi kao neophodan vodič za razumijevanje našeg vremena - po dubini i širini. Kao profesorka Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, Vujačić koristi antropološki pristup da refleksivno zahvati fenomenologiju hipermedijalizovanog društva kao vrlo kompleksno i interdisciplinarno polje istraživanja medija u različitim društvenim interakcijama u kojima se oblikuje (i preoblikuje) i ličnost i kultura. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/436e1fd2-416c-47b6-858a-9e48e41e030f)

Upravo u takvom kontekstu, autorka tvrdi da je značaj antropološkog tumačenja medija u perspektivama društvenosti koje naglašavaju vezu između medijskih sadržaja i kulturnih sistema mišljenja i ljudskih praksi koje proizlaze iz njih. Dakle, dodaje ona, etnografska praksa se sabira iz različitih aspekata svakodnevne primjene medija, uz ambivalentno vrijednosno obojeno tumačenje njihovog uticaja, odnosno - sve je potencijalni teren, posebno za antropologe - profesiji kojoj Vujačić pripada ne samo kroz nauku i naučnu metodologiju, već i kroz metodologiju umjetničkih istraživanja. U vidu *ad hoc* digresije, ovdje valja podsjetiti da Lidija Vujačić kreativno djeluje i u oblasti likovnih umjetnosti, direktno praveći sponu sa naukom: dio njenog likovnog opusa posvećeno je tijelu kao antropološkoj kategoriji, a to je ujedno i motiv knjige *Kult/ura tijela: Antropološka studija o tjelesnom* (Filozofski fakultet u Nikšiću, 2023. godina). 

Knjiga *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* je, u dvije godine, imala dva izdanja (GolbiPrint, 2023; Obodsko slovo, 2024) što svjedoči o širem interesovanju za studije (antropologije) medije, izvan onih uskih akademskih i naučnih krugova koji, čini se, kao da još uvijek ne razumiju značaj antropološkog pristupa savremenoj medijskoj teoriji i praksi. U formalnom smislu gledano, knjiga je strukturisana kroz devet poglavlja koja, holistički, omogućavaju pristup ključnim pitanjima recentne medijske kulture. Od tema koje problematizuju sami pojam i ulogu medija u (današnjem) društvu, preko pitanja moći i identiteta, odnosno spektakla i skandala, do medijske manipulacije i medijske pismenosti, dr Lidija Vujačić kreira platformu koja, u suštinskom smislu sagledano, predstavlja metodološki aparat za sveobuhvatnu analizu uloge medija u savremenom društvu. Knjiga je, ukratko, neophodno štivo za sve koji žele da razumiju kompleksne odnose između medija, kulture i identiteta, te da razviju vještine medijske pismenosti neophodne za navigaciju u digitalnom svijetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6525c168-3ae5-4e28-827b-e1bd517c4aaf)

Bez obzira na opštu ocjenu ove jezgorite studije, ovdje bi bilo posebno važno istaći nekoliko teorijskih ideja koje Vujačić temeljito razvija kroz ideju da je čovjek, kao osnovna antropološka kategorija, *homo ecranis*. Mediji su, tvrdi autorka uz niz relevantnih i relevantnih izvora, ne samo tehnološka, već i društveno operativna sredstva za (pre)oblikovanje stavova javnog mnjenja o kulturnoj, političkoj, rodnoj i nacionalnoj identifikaciji što, nadalje, utiče i na tumačenje socijalno prihvatljivog, moralnog ili nekog drugog modela ponašanja. Ovu tezu ne treba posmatrati samo kao neko opšte mjesto današnjeg medijskog diskursa, već je neophodno sagledati je u okviru evidente informativne oluje (infostorm) koju - živimo svakodnevno. 

Površna recepcija informacija, dodaje Vujačić, svojstvena je značajnom dijelu auditorijuma koji luta sa jednog sadržaja na drugi, jednog kanala na drugi, ili jedne mreže na drugu što, kao praksa, produkuje konfuziju i, posljedično, zamagljuje granicu između važnog i trivijalnog, odnosno razliku između istine i kvaziistine. Otklon od jasnih granica, nadalje, potpuno relativizuje osnovnu funkciju informativnih programa čime oni postaju ubjeđivački sadržaji: bez obzira na to da li je riječ o posredno ili neposredno plaćenim oblicima promocije (kako nekog proizvoda, tako i sistema vrijednosti uopšteno), gotovo uvijek ih prepoznajemo kao estetski i psihološki koordinisan postupak komunikacije na liniji vlasnik/kreator - publika/potrošač. 

Mješavina informacija i emocija uključuje, po pravilu,  umjetničke aspekte, psihološke mehanizme i marketinške strategije koji se, svi pojedinačno i kao cjelina, oslanjaju na različite narative i ikonografije, simbole i predstave, stilske figure, metafore ili igre riječi... Produkcioni okvir ovakve komunikacije, žanrovski posmatrano, nekada je bliži onome što bismo definisali kao klasična reklama nego informativni sadržaj. Šta je, dakle, odgovor na ovakve prakse ili, da se poslužimo jezikom studija kulture, kakve bi mogle da budu strategije otpora u borbi protiv implicitnih poruka koje danas svakodnevno dobijamo putem medija? Marketinški "porobljena" ili, kako bismo je mogli nazvati - utopljena publika, ukazala nam je na još jednu antropološku potrebu savremene kulture: rezilijentnost. Iako je ovaj pojam dominantno razvijan u okvirima psiholoških teorija, Vujačić jedno poglavlje knjige posvećuje transformaciji publike, ukazujući na značaj Fiskove teze o "otpornoj publici" i mogućnostima subverzivnog djelovanja u odnosu na ponuđena značenja. 

Uprkos tome, transformativne prakse publike ne dešavaju se isključivo unutar narativa o sadržaju ili sadržajima medijske kulture, već i sadržajima prostornih i vremenskih kategorija samog čovjeka kao, ne samo biološkog bića, već i kao nosioca kulture, običaja, jezika i društvenih odnosa. Upravo u tim međuzavisnim odnosima, a u kontekstu globalnih tehnoloških i ekonomskih promjena, autorka studije *Homo ecranis* kritički preipituje pitanja slobodnog vremena i privatnosti, tumačeći ih kao kolonizovane, odnosno ograničene. Mediji, tako, kanališu većinu sadržaja svakodnevnog života, suvereno vladajući slobodnim vremenom koje, pravolinijski, postaje vrijeme za potrošnju čime se, svaki put iznova, reafirmiše značajna veza između konzumacije medijskih slika i materijalističkog sistema vrijednosti. 

Paralelno sa ovim procesom, odigrava se i transformacija poimanja sociokulturnog fenomena intime, odnosno ljudske potrebe za privatnošću koja je, pod uticajem novog načina života i komunikacije, potpuno dekonstruisana. Kamere koje pokrivaju javne površine, sistemi geolociranja, monetarna digitalizacija, kao i niz administrativnih i birokratskih procedura koje aneksiraju naše, nekada privatne, podatke učinile su da i naša dostupnost jednih drugima bude na nikad većem nivou. Vujačić ovu praksu, uvjereni smo - ispravno naziva monopolom koji mediji imaju nad našom intimom, vremenom i potrošačkim navikama.

Autorka nas poziva da posmatramo medije ne samo kao prenosioce sadržaja, već kao kulturne institucije: oni ne djeluju neutralno, već nas uče šta da volimo, čega da se bojimo, kome da vjerujemo, kada da se smijemo, kada da budemo ogorčeni, kada da zaboravimo? Antropologija medija, dakle, ne traži odgovor u kablovima ili aplikacijama, već u svakodnevici: kako govorimo, kako biramo, kako osjećamo. I da li se, kao takvi, razlikujemo od mašina - pogotovo u nadolazećoj eri ekspanzije vještačke inteligencije. Međutim, posebno važno pitanje antropologija medija tek treba da metodološki postavi i terenski ispita - je li na sceni proces "antropomorfizacije medija"? Jesu li mediji „neko drugi“? Ili i oni postaju nalik nama? Ili mi njima? Kada Google završava naše rečenice, kada nam algoritam predloža šta da gledamo, kada nam ChatGPT napiše poruku ili motivaciono pismo – ko tu zapravo misli?

U zaključku, treba istraći da ni sama studija *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* dr Lidije Vujačić nije vrijednosno neutralna, već je orjentisana na kritičke aspekte (digitalne) medijske kulture, uz ogromno povjerenje da - osim što je homo ecranis, čovjek može biti istovremeno i - homo rationalis, homo moralis, homo ethicus i homo ludens. Ipak, čini se da je važnije nego ikada krenuti od toga "čovjek ekrana" više nije samo metafora. On je stvaran: on je mi. I baš zbog toga, paradoksalno, vrijeme je da ne gledamo samo u ekran - već i u sebe. 


Dr Lidija Vujačić, Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija, Obodsko slovo, Podgorica, 2024.

nova studija

Preuzimaju li mediji ljudske osobine ili mi gubimo svoje?

Pisanje je drskost. Poslije više od 5000 godina pisma što se još tu ima za reći, a da već rečeno nije? Sama pomisao na kilometre ručno ispisanih klinastih pločica, papirusa, papira, pa onda oceani posječenih šuma samo da bi se u knjižurinama nešto tiskalo. I zato pred tim teretom svojih predšasnika današnji pisac treba biti zbilja drzak. 

Brano Mandić drzak je čovjek, u najboljem smislu te riječi, u ovom da se drznuo da piše. Osobito je drsko drznut se u maloj zemlji Crnoj Gori pisati tako opako drsko o toj istoj zemlji, a drzništva nisu pošteđene ni susjedne zemlje, a ni velika Amerika. Drznik Mandić tako jaše kroz prošlost, sadašnjost i gleda u budućnost, vitla tim svojim perom moćnijim od sablje na povijesne ličnosti i današnje društveno-političke uglednike, usamljen kako već pisac-jahač bude kad se odluči na tu vrstu kritičkog pisanja.

Problem koji imam s Mandićem je problem onog rimskog vojnika koji je molio Isusa da mu ozdravi slugu. Moja drskost nije dostojna njegove drskosti da bih se drznuo suditi o knjizi takvog drznika, no kako sam zamoljen da se odvažim na to, evo ide moje ništa.

„[Zbogom novine](https://www.platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine)“ bilo je jedno fantastično putovanje, da ne kažem ljetopis ili turistički vodič za nekoga tko ne poznaje Crnu Goru tako dobro, njezine prirodne i ljudske krajolike, njezinu slavnu prošlost i osrednju sadašnjost, ali u takva doba živimo, da kao susjedi i komšije ne znamo jedni o drugima ništa, kao ni sami o sebi uostalom. Brano Mandić nije takav. On prije svega poznaje sam sebe zorno pokazujući to u mnogim autorefleksnim tekstovima u ovoj knjizi, a onda zna i Crnu Goru, njene žitelje, njezinu prošlost, njene ljepote, mane i vrline, vlastodršce, crkvene veledostojnike, intelektualce i one koji se takvima samo osjećaju. Zna on i nas iz komšiluka, ali jebo ti nas.

Iako ne znam puno o Crnoj Gori, znam da se tamo mjera svačijeg pisanja uzima u poredbi s Njegošem. Za razliku od Mandića kojeg jesam, Njegoša nisam čitao, baš kao ni crnogorski predsjednik, pa mu onomad moj predsjednik dođe u goste i citira mu Njegoša, što je malo i nepristojno od njega, jer je ponizio domaćina, ali takav vam je naš predsjednik, ponižava on i doma kod nas gdje stigne i umije. No ono što mogu reći, kao bolji gost od svojeg predsjednika svojem domaćinu Mandiću, da ako je Njegošu svaka bila kao u Mandića, onda je i taj Njegoš bio nešto. No, kao i crnogorski predsjednik, ne bih znao što.

Ono što znam je da sam u ovoj knjizi vidio onu rijetku ljepotu pisanja o bogu i vjeri od strane Mandića koji objašnjava da nije vjernik, da nikad nije prigrlio pravoslavni „novi val“ 90-ih, ali ga to nimalo ne sprečava da šamara svećeničke velmože baš tom njihovom vjerom i baš tim njihovim bogom, poznavajući božjeg sina jedinca, njegove riječi i zapovijed ljubavi bolje nego njegovi ovlašteni ovozemaljski zastupnici iz SPC-a. O životu po tim riječima da i ne pričam.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11d995da-b9c7-40f1-857d-c671afdff789)

Zabavna je ljudska i intelektualna superiornost s kojom se Mandić igra s političarima u svojoj zemlji, iako nikad ohol, nego maksimalno empatičan dok šaljivo pokušava dekonstruirati što pokreće te male i pokvarene ljude. Sigurno mu kažu sugrađani, kao i mnogima od nas što se rekreativno bavimo satirom, da se ne treba na to žaliti što su vlastohlepnici takvi kakvi jesu, jer da nema takvih ljudi, o čemu bi on pisao, te da treba biti zahvalan što živi u takvoj zemlji. 

Takvima bih poručio nešto što je rekao naš američki kolega nedavno: „Nitko ne ide čistaču WC-a i govori mu – Gle, netko je iza sebe ostavio eksplozivni proljev da ga očistiš, blago tebi!“

Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige? A i novine ako im je zbilja kraj, pa dobar zbogom su dobile, bolji možda nego zaslužuju. Stoga, dragi čitaoče ako si upravo uzeo ovu knjigu u ruku i gledaš što piše na poleđini, na krivom si mjestu. Knjiga počinje s druge strane i prođi je cijelu, pa se onda vrati ovdje da ti kažem – Ha? Jesam ti rekao? 


Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige?

pročitaj

Zbogom novine: Pismo jednog drznika

Moj prvi ukus mora, prvi dvorci od peska, prvo žarenje meduze, ronjenje, osećaj slobode koji telo pronađe daleko od obale, usko su vezani za Jadran i crnogorsku obalu. Tu sam jedne godine, poslednjeg dana na plaži, naljutivši se na roditelje, zaboravila da uzmem gumu za plivanje i tek negde u talasima, iako na tren premrla od straha, shvatila da, u stvari, umem da plivam. Tu je potekla spoznaja da i u toploj vodi može stanovati hladna struja, a da u slanoj vodi svaki ožiljak brže zarasta. 

Putovanje na more se uvek zbivalo noću, što je značilo da nakon bezbroj tunela, nakon stravičnih krivina, zorom iskrsnu „zarobljene“ stene, prepoznatljiva mreža koja me je asocirala na ribarske, samo što je ova lovila kamenje, da se ne strmoglavi na autoput i automobile. Te mreže prebačene preko stenja, kao i mnoštvo žutog planinskog bilja – kantarion, mimoze, smilje – nagoveštavali su konačno i bledu traku – čas ga vidiš, čas ga ne vidiš – mora – kojem sam se, od malena, poput hodočasnice, klanjala. Ulagala sam sve napore da ne zaspim i ne propustim taj prvi, ključni tren u kom se more otkriva, duboko verujući da onog koji ga prvi, zorom, ugleda sa autoputa, čeka neka tajna nagrada. 

Moj pokojni deda, električar, nekadašnji radnik firme koja je izgradila odmarališta u kojima smo letovali, neplivač, po prvi put dolazi na more tik pred penziju. Igraćemo zajedno karte na beloj komunalnoj terasi s pogledom na drvo masline, oleander, nar; odlaziti na izlete do Miločera i Svetog Stefana, u šetnje kroz alepske borove, četinare čiji miris smole nam je punio alveole. Deda će, potom, nekoliko narednih godina raditi u Sočiju, a ja ću se neskriveno razočaravati jer Crno more s razglednica nije ni nalik Jadranu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80b486a9-8621-4732-bfc1-2f2d1cf078dd)
Coffe break, Montenegro, foto: Privatna arhiva{.caption}

Danas znam da su te bele komunalne terase bile metafora za odnos čitavog tadašnjeg društva prema konceptu javnog i privatnog, granice koja može biti klizna i propusna, ogledalo odnosa prema privatnoj svojini, ali i solidarnosti. Za razliku od nepropusnih zidova, terase su bile odeljene kamenim žardinjerama u kojima su rasle agave ili lavande, a u prednjem delu gde je stajao suncobran i gde su se sušili vlažni peškiri ili kupaći kostimi, postojao je mali slobodan prorez, dovoljan da stopalo prekorači i prebaci se na teritoriju susedne terase, koja gotovo nikad nije bila tuđa. Socijalizacija se odvijala na terasama i preko njih: deca su slobodno prelazila s jedne na drugu, delila doručak, sladoled i tajne, proučavala insekte, mazala od sunca izgorela ramena. Drugi bi tako uvek bio potencijalni gost, nikada uljez, pretnja, neko ko ometa privatnost, red i mir.

Postojala je svest, tada sasvim podrazumevajuća, da te garsonjere u kojima smo odsedali nisu naše, već zajedničke, da sve treba ostaviti čisto i neoštećeno, za drugu smenu radnika i njihovih porodica. Nisam odrasla na primorju, ali sam verovala, da dok sam tu, uljuljkana talasima i natkriljujućim crnogorskim planinama, hvatajući kornjače između tek zasađenih palmi na travnjacima odmarališta, mogu biti spokojna, prirodom zaštićena. 

Verovali smo da se moru, iz godine u godinu, možemo vraćati. Da ono nikada ne može biti naše. I da je baš u tome lepota. Razlog više da ga čuvamo.

*
Mnogo godina kasnije, boraviću na toj istoj terasi. Na istom prostoru gde više ništa nije isto, čitaću Adornove crtice koje će samo pojačavati nelagodu, nedefinisan osećaj gubitka, žaljenja, pa i šoka. 

Neće mi biti jasno kako smo nekada uspevali više od pola dana da provodimo na plaži i na terasama, a da ne završimo u najmanju ruku s toplotnim udarom, sunčanicom i opekotinama. Pitaću se kako su čitave četvoročlane, pa i petočlane porodice nekada mogle da se uguraju u ovako male garsonjere, smetaće mi bučni razgovori na susednim terasama, osećaću se ogoljeno, lišeno privatnosti i mogućnosti za mir. Misliću da su se ljudi promenili, da ovo više nisu isti ljudi, već generacije bezobzirnih i samoživih porodica u kojima su po pravilu roditelji infantilniji od svojih klinaca. 

Nije u pitanju nostalgija, želja da sve ostane netaknuto i nevino, kao nesvesno ulepšane slike iz detinjstva. Moj šok nije isključivo proizilazio ni iz spoznaje da su na malom prostoru duž celog crnogorskog primorja nikli kompleksi ogromnih hotela, shopping centara i igraonica, da je neko svesno odlučio da betonom sakrije svaki pogled na nebo i planine i da je pretnja od devastiranja prirodnog okoliša sada sasvim opipljiva i stvarna. Nama na ovim prostorima dobro je poznato to jedino trajno nasleđe tranzicije – ideja da ljudi i priroda postoje samo kao preživeli izgred nevidljive ruke investitora i njihovih neprikosnovenih nekretnina.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/85f4846a-718c-4d83-a59d-4731cb4229ae)
Pogled iz četinara, foto: I.M.{.caption}

Ne samo da je apsolutno nezamislivo da bi iko danas gradio odmarališta za radnike i njihove porodice, već je i sam koncept planskog građenja za ljude ili stanovanje postao misaona imenica. Građenje, odnosno rušenje i rasprodavanje zemlje naprosto su impulsi diktirani interesom profita koji niti poznaje, niti trpi išta što je *common* i na strani ljudi, nikakav zajednički ili javni interes. Pred njim nestaju ne samo oaze mira, već i čitavi biljni i životinjski ekosistemi, a naši jadni, ustuknuli životi koprcaju se po neprestanim peticijama, demonstracijama i protestima. Radnička tela su nekada gradila za svoju i za budućnost svoje dece, mi danas telima branimo pravo na vlastiti život i postojanje.

Zato mi je možda, u ovom, za vreme kada su ljudi imali zagarantovano pravo na odmor nezamislivom, distopičnom scenariju, najveći šok bila spoznaja da se privatizuje čak i pesak, stenje i morska voda, odnosno da eksploatatorska svest nema granica. Ta volšebna mogućnost da neko zakupi kilometre i kilometre peska, i da ga potom sasvim logično i prirodno iznajmljuje, na sate ili dane. Mogućnost da se morska voda svede na plićak ograđen bovama, ali ne zbog bezbednosti plivača, već da bi vlasnici motornih skutera hirovito presecali talase, pozdravljajući te iste plivače naftnim derivatima i oštrim mirisom benzina. 

Letovanja i plaže danas su sve samo ne (svima) dostupne. Umesto natpisa „zabranjeno za neplivače“, dočekuju nas natpisi „zabranjen ulazak na privatan posed“, a čuvari plaže danas više nikog ne spasavaju iz vode, nadgledajući talase iz daščane uzdignute osmatračnice. Oni, doduše, i danas „čuvaju“ plažu, ali sa potpuno izmenjenim opisom zanimanja – njihov zadatak je upozoravanje ljudi da joj nemaju pristup, nalik svim kerberima ovog sveta koji dahću nad apsolutno svetom privatnom svojinom, čuvajući je od očiju deprivilegovanih.

Deprivilegovani danas sebi još jedino mogu priuštiti luksuz da budu dodatno getoizirani, dok kao siromasi učestvuju u uzaludnoj potrazi za slobodnom teritorijom, parčetom peska i odmorom, na pučini punoj otpada i plastike, u jednoj posve transparentnoj segregaciji. 





Verovali smo da se moru, iz godine u godinu, možemo vraćati. Da ono nikada ne može biti naše. I da je baš u tome lepota. Razlog više da ga čuvamo.

rentiranje pijeska

Pogled sa komunalne terase

Odma da se razumijemo pjesniče koji ovo čitaš – nisi poseban, nisi ništa drugačiji od svih svojih silnih prethodnika, nisi ništa drugačiji od onoga od čega prezaš, od onoga što kritikuješ (iako se nadam da bar nešto kritikuješ, makar i ono što najviše voliš, ako ti je duh satkan od klimanja i češanja pri razmišljanju onda ćeš se u ovome tek prepoznati), nisi ništa drugačiji od svih onih silnih debelih stomaka koji ti kliču govoreći kako si baš ti taj odabrani, ili koji te samo dostojanstveno uz kuliranje, tapšanje po ramenu i plaćeno piće blago odjebavaju u tišini. Jednostavno nisi poseban, niti tome treba da težiš jer nametljivost je kako kažu odlika nametljivih, a tvoje nije da se dičiš i priličiš, jer priznaćeš, ukoliko si onaj pravi (a ti to opet nisi!) vjerovatno ti se sere od svih nametnutih kanona, od superstar pojava u književnosti, od svih onih već afirmisanih kroz koje će vječno da pronalaze i tebe, da te uspoređuju tražeći ti uzore, kroteći ti misao po modelu onoga što je već ustanovljeno kao recept za dobru poeziju.
 
Svijest da nisi poseban, sa jedne strane može da te obeshrabri, ali sa druge strane upravo može da ti ponudi krila, krila kakva svi posebni i odveć prepoznati zapravo ne posjeduju jer su im odsječena prvom nagradom, prvim velikim društvom u koje su zapali. No, i ti ćeš pokleknuti, postati bitan, priznaćeš svoju istinu i pustićeš smjelo suzu ukoliko se nađeš pred nekim svojim malim vlažnim snom, pred svojim idolom, smatrajući ga od sebe posebnijim, pri čemu moraš biti na oprezu jer ćeš svakako najebati i ostati u emotivnom krahu onoga trenutka kada shvatiš da taj tvoj idol najčešće nije ništa drugo do obično gramzivo ljudsko biće (kakvo ćeš i ti postati) koje baš poput tebe hodi samo za nekom pjesničkom slavom, napuhano i obraslo oreolom neke vaskolike misije kakva poezija opet nije. Ništa od toga nije stvarno, a to šta je zaista stvarno, to ćeš tek doznati. 

Doznaćeš stvarno onoga trenutka kada ukoričiš svoj prvi rukopis, razdragano pođeš do prve kopirnice, nadahnuto ga dograbiš i stisneš kao da je nešto toliko vrijedno i posebno – to jeste tvoje djelo, ali ono uskoro neće biti tvoje jer možda već na sledećem koraku, već u sledećem kliku, u narednom mejlu ti možeš postati predmet sprdnje nekog od namunjenih glava za kojima od malena skvičiš. Ili se možda desi nešto upravo suprotno, pa te neko od njih povuče za rukav, uvjeravajući te kako predstavljaš važno otkriće, pa ti nabaci neki lagan dizajn, osrednji prelom i prošeta te krugovima gdje ćeš da sijaš samo par minuta, i ne više od toga. 

Ukoliko si isuviše osjetljiv, tebi će sve ovo predstavljati famu, ima da se treseš kao i ja dok čitaš svoje prve pjesme na dodjeli nagrada, da se šepuriš po televizijama par dana, pa shvatiš koliko je to sve besmisleno jer te svi oni oduvijek pitaju samo o inspiraciji i uzorima, a ti toliko toga većeg imaš da im ponudiš, pa ćeš da se odomaćiš po kulturnim centrima, po institucijama, u kojima će neko uz tvoju pomoć po unaprijed ti ponuđenim pitanjima moderirati tvoju knjigu, publika će to čitati, doći će ti svi prijatelji doći, a oni koji ne dođu, njih ćeš da kuneš cijeloga života samo zato što su propustili prvi nastup, doduše uglavnom neplaćen, jer baš u tom trenutku taj isti centar za kulturu možda neće imati odvojen budžet za književnost, ali će te ipak pozvati ili ćeš ti pozvati njih i čuti kako ih toliko raduje što mogu još jednom mladom pjesniku da ponude svoj prijesto (neki će od njih i kupiti tvoju knjigu čisto da te učine za trenutak ponosnim). 
 
Onda ćeš, kada sve to prođe, jedva čekati narednu, misleći kako će uspjeh sam od sebe doći, kako si baš ti predodređen usred nečije riječi da bivstvuješ i stvaraš, pa ćeš vrtjeti nastupe svih tih svojih silnih uzora, pitajući se kada ćeš doći do toga što oni imaju. Onda ćeš knjigu za knjigom, možda i da se propiješ, upašćeš u društva u kojima se priča strogo književno, u kojima ćeš biti redovan samo ukoliko si poslušan, ukoliko si spreman da pristaješ na razne kompromise, ljudi će dolaziti da ti i sami donose svoje knjige na čitanje a tebi će biti krivo jer ćeš se sjetiti svog žala, svoje težine, svog skerletnog slova i činjenice kako ni tebe nije imao ko da podrži, pa ćeš ih sve naprasno lagati kako su i oni dobri pjesnici. Korak po korak, postajaćeš ono o čemu si sanjao, ali i dalje nećeš biti poseban, nikada nećeš biti poseban, čak ni kada te uvrste u radionice pisanja, kada od tebe naprasno načine nekakvog urednika, moderatora, osobu koja počinje da dobija legitimitet da nešto govori, ali ti ćeš u tome uživati jer znaš da si to oduvijek želio, i naravno pazićeš strogo šta i kako govoriš, čisto da ni za trenutak ne izgubiš to što želiš zadržati.

Mislićeš, vidi me, koliko sam samo daleko dogurao, a ustvari nećeš biti apsolutno nigdje, iako će tvoj ego samo rasti i rasti, do bujanja, upravo zbog toga što će svi oko tebe klicati samo tebi (ali onom tebi ućutkanom, onom tebi skrajnutom, nekom lažnom tebi kojeg si stvorio samo da bi im se približio) što će tvoje prazne sale od tri prijatelja zamjeniti neke prepune sale gdje ćeš vidjeti glave među kojima je možda baš sva sila mladih, budućih, onih koji će proći identičan put kao ti, ukoliko se usput ne sapletu ili ne daj Bože, nešto izlanu, nešto se usprotive ili otvore usta ne bi li pokazali prkos i neki tračak protivljenja i muda. A vjeruj mi, baš takvi, sa mudima, oni neće dobro proći i ti ćeš to znati, pa ćeš ih sam savjetovati kako treba da budu smjerni, odmjereni, oprezni, nenametljivi, da stoički poput tebe trpe, ćute, pregovaraju, drkaju tiho na svoje idole i guše sopstveno mišljenje na koje do prve nagrade ili prve knjige, kao da ni nemaju pravo, ne bi li se uzverali i oni, baš poput tebe, do te tačke na kojoj si sada. 

Neki će ti od njih možda i povjerovati, pa ćeš ih povući za rukav i sprovesti kroz krugove, možda ćeš i ti o njima pisati, predstavljati ih svoj svetini, postati njihov pjesnički Bog, a ovi drugi sa mudima postaće nešto manji pjesnici, čitaće po kafanama i ostati underground, sve dok ne otupe od ciroze jetre ili kakvog mentalnog rascjepa. Jer ono što te niko nikada neće naučiti jeste da poezija ne konači u punoj veseloj sali, već upravo u onome što u sebi nosiš. Poezija nije u koljenima koja krvare otupjela od klečanja pred institucionalnim, i u tome ćeš se gadno prevariti, jer pazi, postaćeš upravo onaj na kog će neko onanisati, a *ovi sa cirozom* od tebe će se možda gnušati. Postaćeš upravo onaj koji će tapšati drugog po ramenu, koji će biti rezervisan prema nečijem djelu, samo ukoliko ne korespondira sa njim, postaćeš onaj koji će ući u sve komisije, žirije, sve svijetle i velike krugove, dobijati grdne honorare dok ćeš se smijati onom prvom koji nikada nisi ni dobio, a onda?

Onda ćeš sa sopstvenim uspjehom, sa stranicama svoje prve knjige već onako poraženo i plačno obrisati svoje tanano pjesničko dupe, ukoliko ne shvatiš koliko je sve što jeste i postoji oko tebe samo uzastopni ciklus zadrvljenog pakla u kojem propadaš samo ukoliko želiš tu da zaigraš. 

Možda ćeš iznenada postati i naprasno lud pa ćeš početi da kritikuješ sve oko sebe, postaćeš osoran, zadojen mržnjom, neko čije će mišljenje postati relevantno samo onda kada ga prećutiš; postaćeš onaj koji će se istom onom djetetu koje juri u kopirnicu i stiže do prvog konkursa smijati, samo jer ćeš spoznati kako si postao ono što ti nije trebalo, da si ušao u mašineriju kakvoj ne priličiš, jer si bio isuviše osjetljiv da se izboriš sa svim onim izmaštanim i blijedim, jer poezija je, shvatićeš, oduvijek ležala u stavu, a ne samo u lirici. Tada ćeš sjesti i pisati, ali na kraju opet naprasno shvatiti... Onoga trenutka kada u svojoj pjesničkoj mladosti (jer pjesnik je uvijek mlad) kažeš – ko im jebe svima mater, tek onda se možeš pjesnikom nazvati. 

Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi.


Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi...

lirsko ti

Pismo budućim pjesnicima i samom sebi

Tokom 2016. godine, legendarni anime reditelj Hajao Mijazaki posjetio je kompaniju specijalizovanu za AI CGI animaciju. Iako su Mijazaki i Studio Ghibli poznati po svom tradicionalnijem pristupu animaciji, oduvijek su bili otvoreni za eksperimentisanje s novim tehnologijama. Već više od dvadeset godina koriste digitalne boje u svojim filmovima, a Mijazaki je čak režirao i kratki CGI film pod nazivom Boro the Caterpillar.

Predstavnici AI studija prikazali su Mijazakiju rezultat svog rada,  kratak video na kojem se vidi groteskno stvorenje koje se migolji i puzi po zemlji. Jedan od članova tima objasnio je da se stvorenje „pomjera koristeći svoju glavu, ne osjeća bol i nema nikakav pojam o zaštiti sopstvene glave, koristi glavu kao nogu.“ 

Nakon što je u tišini odgledao snimak, Mijazaki je rekao da ga animacija podsjeća na njegovog prijatelja sa teškim invaliditetom: 

„Svako jutro, doduše ne ovih dana, viđam svog prijatelja koji ima invaliditet. Toliko mu je teško da čak i lupi pet; njegova ruka, zbog ukočenih mišića, ne može da dosegne moju. Kada pomislim na njega, ne mogu da gledam ovakve stvari i da ih smatram zanimljivim. Ko god da pravi ovakve stvari, ne zna šta je bol.“

Nakon kraće pauze, dodao je: „Duboko sam zgrožen. Ako stvarno želite da pravite jezive stvari, slobodno ih pravite. Ja nikada ne bih želio da ovu tehnologiju uključim u svoj rad. Iskreno osjećam da je ovo uvreda za sam život.“

To je tipičan Mijazaki, čovjek sposoban da stvori izuzetno nježne i humanističke filmove, ali svi koji imalo poznaju njegov privatni život znaju da se radi o osobi koja je brutalno iskrena, direktna i često mrzovoljna i prgava. Postoji još jedan poznati viralni snimak iz dokumentarca, u kojem Mijazaki prisustvuje premijeri filma svog sina, Gora Mijazakija. Tokom projekcije djeluje vidno razočarano, napušta salu prije kraja filma i sve rezimira kratko: „Još je uvijek dijete.“

Teško je ne prisjetiti se Mijazakijeve reakcije na AI animaciju dok posmatramo pojavu AI Ghibli crteža na internetu. Ako vam to nije poznato, riječ je o najnovijem viralnom trendu, uz nekoliko jednostavnih uputstava unesenih u ChatGPT, moguće je za svega pet sekundi dobiti relativno uvjerljivu repliku crteža u Ghibli stilu.

Upotrebe su raznovrsne: možete, recimo, ubaciti svoju fotografiju i zatražiti da budete ghiblifikovani, ili, na primjer, pretvoriti Aleksandra Vučića u Ghibli karkatera. Kao i kod većine stvari na internetu, glavni aduti ove tehnologije su brzina, niska cijena i dostupnost. Zbog toga je Ghibli AI estetika posljednjih mjeseci postala sveprisutna, čak i van viralnog trenda, korisnici su je jednostavno počeli masovno primjenjivati u svakom kontekstu.

Ne znam koja su tačno ograničenja ove tehnologije, niti kako će se dalje razvijati, ali vjerovatno najimpresivniji primjer njene trenutne primjene je fanovski trejler za Lord of the Rings, koji je u potpunosti napravljen u Ghibli stilu koristeći samo AI alate. Iako su pokreti i animacija u tom trejleru prilično neuvjerljivi i djeluju čudno, pretpostavljam da se tehnologija može znatno unaprijediti. Ne djeluje nevjerovatno da će za dvadesetak godina neko moći da kreira kompletno animirani kratki film koristeći isključivo ChatGPT promptove. 

AI u umjetnosti razotkriva duboku tenziju koja je prisutna u svakom umjetničkom djelu,  onu između rada i kreativnog procesa. Umjetnički objekat je istovremeno rezultat izrade i izraza lične vizije. Kada bi, recimo, AI doveo do rasta produktivnosti u oblastima poput računovodstva i u potpunosti automatizovao taj posao, jedini koji bi se žalili bili bi sami računovođe. Možda bi bila dusa pronaći im novu posao, ali niko ne bi tvrdio da je automatsko vođenje računa "neautentično" ili da je tim procesom izgubljeno nešto suštinsko. U umjetnosti su rad i kreativni proces neraskidivo povezani, jedno ne može postojati bez drugog. Ako umjetnost zaista predstavlja produžetak samog umjetnika, onda ona može biti ostvarena jedino kroz njegov lični angažman. Bez tog konkretnog rada, umjetničko djelo gubi svoju suštinu i postaje bezvrijedno.

Ovakva tendencija često se vulgarizuje i unutar samog animea, produkcije se nerijetko hvale time što je određena epizoda sadržala preko 10.000 crteža, u poređenju s prosjekom od oko 3.000 po epizodi. Iza toga stoji pretpostavka da je teži i mukotrpniji produkcioni proces automatski i bolji, odnosno da je kvalitet djela proporcionalan količini uloženog rada. Zanimljivo je kako je ta percepcija prisutna u animaciji gotovo oduvijek. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b97c631-2b1c-4f9e-9079-2304245fc3e8)
Animacija kao pohvala trudu{.caption}

Iako animacija već dugo omogućava gotovo automatsko generisanje pokreta kroz tehnike poput rotoskopa, gdje se crteži izrađuju direktno preko prethodno snimljenog video materijala, ova metoda nikada nije zauzela centralno mjesto u industriji. Razloga za to ima više, ali ostaje činjenica da je, mnogo prije pojave AI tehnologije, rotoskopska animacija uživala znatno manji ugled u odnosu na druge pristupe. Fanovi su godinama vodili rasprave o tome da li su određene scene nastale rotoskopiranjem ili klasičnom ručnom animacijom, pokušavajući da utvrde da li djelo ima pravi integritet ili ne.

Ipak, u animaciji postoji duboka tenzija između kreativnog zanosa i materijalnih uslova rada, što je posebno jasno u istoriji Studija Ghibli. Hajao Mijazaki i Isao Takahata, osnivači studija i dva izuzetna reditelja, u mladosti su bili predani komunisti i sindikalni aktivisti koji su organizovali proteste unutar kompanije Toei kako bi izborili bolje uslove za animatore. Međutim, njihova neumoljiva posvećenost stvaralačkom procesu i umjetnosti često je potiskivala te iste ideale za koje su se ranije borili.

U filmu *The Wind Rises*, Mijazaki povlači paralelu između sebe i Djira Horikošiija, japanskog inženjera koji je dizajnirao ratne avione korišćene tokom Drugog svjetskog rata. Zaključak filma sugeriše da, iako je žalosno što su Horikosijeve kreacije završile u ratnim razaranjima, sama ljepota onoga što je stvorio opravdava njegov rad. Mijazaki, prema vlastitim javnim izjavama, ne smatra svoja djela niti djelovanje moralnim, priznaje da je bio posvećen poslu do te mjere da je bio loš otac, ali djeluje da vjeruje da je ta krajnja predanost stvaranju možda i najviši cilj kojem čovjek može da teži.

Uprkos pokušajima da Ghibli stvori bolje radne uslove, studio je često gurao svoje zaposlene do krajnjih granica u potrazi za savršenstvom koje su Mijazaki i Takahata očekivali. Ovakav intenzitet rada imao je svoju cijenu, jedan od najtalentovanijih reditelja studija, Jošifumi Kondo, preminuo je rano u 47. godini, a producent Tošio Suzuki kasnije je priznao da je uzrok bila iscrpljenost i prekovremeni rad, otvoreno rekavši da ga je Ghibli ubio.

Ako AI donosi nešto pozitivno u svijet umjetnosti, to bi mogla biti pojava stigme prema djelima koja su previše slična onima generisanim vještačkom inteligencijom. Generička i šablonska umjetnost, bez izražene tehničke vještine ili emotivne dubine, bila je prisutna svuda i mnogo prije pojave vještačke inteligencije. No, ako se tvoje djelo ne razlikuje bitno od nečega što se može napraviti za par klikova, postavlja se legitimno pitanje, da li je uopšte vrijedno truda?

Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije. Naravno, animacija nije vrijedna samo kada precizno imitira stvarne pokrete, već onda kada nudi jedinstvenu interpretaciju kretanja. Od manirizama likova, izraza lica, upotrebe različitih brojeva frejmova, izražavanja težine, pa do stvaranja specifičnog ritma i tajminga – postoji ogroman broj varijabli koje animator bira i koristi pri stvaranju scene. Sve te odluke zajedno doprinose nastanku jedinstvenog izraza. Suština animacije leži u posmatranju i interpretaciji.

Jedan od zabavnijih primjera toga jeste stil animacije koji se često koristi u animeu, poznat kao Itano Cirkus, nazvan po svom tvorcu Ičiru Itanu. Ova tehnika se prepoznaje po kadrovima u kojima kamera dinamično prati projektil koji se kreće velikom brzinom i hvata haotične, nepredvidive putanje. Cijele sekvence djeluju izuzetno energično i trodimenzionalno, stvarajući osjećaj intenzivne akcije. Itano je originalno razvio ovu tehniku tako što je vozio bicikl s pričvršćenim vatrometima koji su se ispaljivali tokom vožnje, kako bi bolje razumio trajektorije, brzinu i dinamiku projektila u pokretu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/6x8q_IPwiOo?si=uTZ0-jxWAa4aUZG_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ovo nas dovodi do prvog Mijazakijevog citata: prava tragedija AI umjetnosti ne leži u sumnjivim praksama oko intelektualne svojine, niti u hiperprodukciji bezvrijednog sadržaja na internetu. Suštinski problem je što predstavlja još jedan korak u postepenoj dehumanizaciji svega što nas okružuje. 

Mijazaki vjeruje da je umjetnost ukorijenjena u pažljivom posmatranju drugog čovjeka, u empatiji i razumijevanju njegovih fizičkih ograničenja i potencijala. Ako je digitalizacija već stvorila jaz između nas i stvarnosti, tjerajući nas da sve češće učestvujemo u apstraktnim, nadrealnim procesima bez stvarnog kontakta, onda AI animacija djeluje kao završni čin te destrukcije. Čak i animacija, koja je nekada imala snažnu fizičku i emotivnu povezanost sa stvarnim svijetom, sada biva zamijenjena dekontekstualizovanom, lišenom realnosti, praznom imitacijom.










Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije