S temom iseljeništva prvi sam se put potpunije sreo dok sam otaljavao pripravnički – mangupski nazvan stručno osposobljavanje. Proveo sam devet mjeseci u tadašnjem Centru za iseljenike. Kasnije je on evoluirao u Upravu za dijasporu, potom i Ministarstvo dijaspore, a paralelno s tim je nekako evoluiralo i moje interesovanje za migratornu problematiku.   

Kroz godine sam uvidio dvije matrice koje se naširoko rabe, barem kad je riječ o crnogorskim selidbenim kretnjama. Prva se tiče izokrenutog zaključka o uzrocima. Kao da smo neizlječivo navučeni na ideju kako nas ima svuda, i ne samo to – u tom upitnom detektovanju porijekla, od kafanskih do akademskih vakela, uviđamo znake moći. Jer nas, je li, ima svuda, jer smo se širili kroz vjekove na sve okolne teritorije, diljem balkanskog, ali i planetarnog šara. Nevezano da li u tome bude istine, ili je sve rezultat kolektivno produkovane fatamorgane, pomislio sam da tu nešto u startu ne valja. 

Činjenica da Crnogoraca ima svuda nije mi bila za pohvalu, već za lament nad težako-ratničkom mukom naših predaka. Ljudi su najčešće bili primorani da bježe odavde glavom bez obzira. Potom smo, mi današnji, velikodušno iskoristili mogućnost logičke manipulacije, pretvarajući nesrećnu okolnost u supermoćni, biblijski poduhvat nacionalne ekspanzije. Uzmimo samo za primjer najstariju crnogorsku iseljeničku zajednicu. Dvadesetak porodica iz Stare Crne Gore naselilo je Peroj 1657. godine, pošto se istarsko tlo decenijama oporavljalo od devastirajućeg učinka kuge. Crnogorci su bili pokusni zamorci koje je zapalo da udahnu novi život na području kontaminiranog raja.  

Druga generalizacija dolazi sa suprotne strane: lijevog ideološkog spektra. Nemali broj puta čuo sam tvrdnje da su iseljenici u biti nacionalisti, jer patriotska vatra žešće gori u njihovim negoli u našim prsima. To se ispoljava u bizarnoj potrebi da, uprkos uređenom životu u inostranstvu, povazdan naklapaju o rodnoj grudi. Drukčije rečeno, nemogućnost da se u potpunosti sjedine s društvom različite sociokulturne signature nudi im sigurno zaleđe u vidu nekih tamo dalekih, mitskih korijena. I onda ih oni idealizuju do nivoa svetačkoga, nedodirljivoga, prirodno klizeći u nacionalizam, tražeći lijeka svojoj rascijepljenoj sudbini. 

Ipak, i ovdje se olako zamjenjuju teze. Odnosno, jedna se uzima kao prototip za sve druge. Istražujući primjere kako iz svoje, tako i iz drugih familija, zaključio sam da dominantna pobuda iseljenika nikako ne mora biti nacionalistička, iako nekad zna skliznuti u tu vrstu patosa. Čini mi se da je ona ponajviše kulturološka. U zemlji drugih (kako je naziva Lejla Slimani) teško dospijevaju do stadijuma potpunog uzemljenja. 

Živeći u tuđini, u okruženju koje se iz pregršt razloga prema njima nikad neće dokraja otvoriti i prigrliti ih s očekivanom totalnom prisnošću – krajnjim dometom kulture i civilizovanosti – iseljenici instinktivno gaje svoju prepoznatljivu emociju prema postojbini. I stoga nema u takvom mehanizmu održanja ničeg trulog, nikakvog pritvornog apstrahovanja kakvim se služi nacionalizam. Život dijaspore obilježen je tihom patnjom gotovo ontološkoga karaktera, nečim što je stvar samo njihovog stanja duha. Mi što nemamo takvo iskustvo nemamo ni pravo da im prišivamo vlastitu, na pristrasnosti ovoga ili onoga tipa zasnovanu dijagnozu.

Najveći problem upravo je u pomenutom uopštavanju. Fenomen rasijanja pojednostavljuje se ukrupnjivanjem i samim tim obezličavanjem jedne zastrašujuće složene pojave. Gubi se iz vida da je dijaspora, uzmemo li u obzir samu njenu genezu, zbir ogromnog broja individualnih trauma, žitija međusobno mnogo više različitih nego li sličnih, premda im se priroda može svesti na manje-više istu šemu. Ali to dobijamo jedino kad se posmatra puka spoljašnjost. Kad želimo sve to obilje pojasniti jednim te istim, iz ko zna kakve potrebe za najprostijom mogućom skicom. Zaboravljamo na raznolikost gradivnog materijala. Stoga, u ovom slučaju, treba krenuti od pojedinačnom ka opštem. Treba insistirati na ličnim pričama. One nose posebni sentiment, mnogo pouzdaniji za kreiranje obuhvatnijeg zaključka. Jer zbog poznavanja ličnoga budeš obazriviji prema opštem, pa se prema tome ličnome potom odnosiš kao prema dragocjenom uzorku, da ne kažem modelu. 

Eto, osvrnem li se samo na vlastitu porodicu, nalazim dvije značenjski kapitalne priče. Moj prađed Sava, očev đed, otisnuo se u Sjedinjene Američke Države krajem XIX vijeka, u jednom od prvih iseljeničkih talasa preko „velike bare“. Na vrhuncu, do 1910. godine, istim putem otići će više od 20.000 mladih, zdravih, vojno sposobnih Crnogoraca – što je gotovo desetina tadašnjeg ukupnog stanovništva ove zemlje. Sava se pred odlazak vjerio s Mitrom, zvanom Keka, mojom prababom. I onda ga je ona, poput neke golijske Penelope, dugo čekala.

Prađed se nakon sedam godina dovukao bez prebijenog dolara. Kuda se tačno dijevao, što je činio – ostala je tajna. Uglavnom, u bjekstvu od domaćeg neuspjeha, doživio je inostrani, kolosalni, i vratio se tamo otkuda je i utekao. Zasnovali su porodicu, a onda je buknuo rat. Da li zbog želje da se iskupi za prethodni krah, ili iz čisto patriotskih pobuda kakve će pokrenuti mnoge bivše iseljenike, Sava je u opštoj propasti osjetio priliku. Neki onostrani poziv. Odmetnuo se sa ekipom i tokom jednog naleta hajdučkog dišpeta opljačkao i zapalio pograničnu austrougarsku postaju. 

Vičan bijegu nije bio, pa je brzo završio u lancima. Najpouzdanija verzija njegove dalje sudbe kazuje da je skončao u Vuksanlekićima kraj Tuzi, gdje je bio stacioniran surovi austrougarski logor. Malo je ko otuda izašao živ. Iza logora je ostalo memorijalno remek-djelo Draga Đurovića, iza Save Nikolića sinovi Nikola i Matija, supruga Keka doživotno upropašćena smrtima nekoliko ostale djece uzrokovanih španjolicom, a u današnjici prazna grobnica na mjesnom groblju u Krscu i porodična trauma o kojoj se, zarad mira potomaka, najradije ćutalo. 

Srećniji scenario pratio je majčinu stranu. Stana, bistra i stamena Durmitorka, rođena sestra majčinog đeda po ocu Milovana, udala se nakon rata za Hercegovca i odselila u Montanu. Kao da je tragala za naprednijom verzijom svoga voljenoga Durmitora. Njihov odlazak značio je početak uspješnog doseljeničkog kalemljenja, praćenog brakovima, poslovima i daljim rodovskim uvećavanjem. I pored svega i nakon svega, Stana je ostala mentalitetski vezana za otadžbinu. Na svoj način bolovala je emigrantsku boljku, pa se na svoj način i nosila s njom. Hiljadama kilometara udaljena od rodne kuće, spaljivane tokom rata, pa obnavljane nakon rata, donekle je zavarala hronični nedostatak podigavši istovjetnu kuću u Montani, sa centralnim oltarom u vidu onog legendarnog svenamjenskog kredenca. Da li se onda barem malo umirila, ili je, naprotiv, do kraja živjela u stanju stalne iseljeničke uznemirenosti, čežnje za domom koja ju je i grizla i hranila – nemamo pojma. Niti ikoga pitamo. Samo nagađamo, s vremena na vrijeme, u ritualnom održavanju porodične mitologije. 



Fenomen rasijanja pojednostavljuje se ukrupnjivanjem i samim tim obezličavanjem jedne zastrašujuće složene pojave. Treba insistirati na ličnim pričama

preko velike vode

Rijeka naših vala


Čitam ovih dana dnevnik Mihaila Lalića, “Prelazni period (Dnevnik posmatrača)”, koji je Nolit objavio 1988. a koji sam našla u biblioteci grada Toronta. Ima knjiga na raznim jezicima u raznim branšama biblioteke, no je problem što se starije knjige penzionišu u centralno referentno skladište poslije odredjenog vremena kad ih niko ne traži, pa su sve ostale knjige Lalića tako dostupne samo ako ćete da ih čitate na lokaciji. 

Kad sam radila na mojoj potonjoj knjizi u kojoj pišem i o Laliću i o Crnoj Gori, platila sam da koristim univerzitetsku biblioteku, članstvo ‘nezavisni istrazivač’, gdje sam uzela bila “Hajku”, zbog davnih preporuka i porodične veze. “Hajka” je bila otkrovenje. Lalićeva rečenica, preko jaza godina i svih ostalih razlika koje dijele mene danas i ove knjige iz crnogorskih šezdesetih, je bila kao novootkriveni dom. Zašto u Crnoj Gori više niko ne čita Lalića? Ovaj gubitak je katastrofalan. Crna Gora nije imala romanopisaca do poslije drugog svjetskog rata, a ni od tada previše. Ambiciozni Crnogorci ‒ sto je često znacilo, sa vezama u Partiji ili direktni učesnici NOB-a na pravoj strani ‒  sanjali su federalni, panjugoslovenski san i preferirali Beograd. Sjećam se da sam čitala u Đilasovim memoarima kako je opisao želju Petra Lubarde da se vrati u cetinjsku nahiju i tamo stvara likovne škole kao krajnje ekscentričnu. Koji đavo nazad u vukojebine? Budućnost se gradi ovdje.

Blam mi je da priznam, ja sam Lalića izbjegavala da čitam dok sam odrastala u Crnoj Gori, jer je imao neku patinu režimskog, etabliranog, od obrazovnih ustanova odobrenog (a ustvari ne) pisca. Porodična istorija sa majčine strane me instruirala da je brat mog đeda, mamin stric, narodni heroj Milan Kuč ‒  lik u “Hajci” i da je njegova pogibija romansirana.

Mladi ljudi su idioti koji misle da znaju sve, pa se ja tako nikad ne zainteresovah da pročitam taj roman i ostale Lalićeve romane i izgubih šansu da pitam majku i ostale ljude tada jos žive koji bi mogli podijeliti sjećanja. Milan Kuč iz Babina u blizini Berana je sa suprugom, partizankom Stanom Crngom, poginuo u borbi, kako zvanična NOB stranica prenešena na Vikipediju kaže, “15. februara 1943. godine, u neravnoj borbi s italijanskim fašistima, četnicima i muslimanskom milicijom, prilikom proboja iz opsjednute zemunice u selu Lješnici, u beranskom kraju”. 

Ovaj datum je i u knjizi “Hajka”, dat pogibiji partizanskog vođe u romanu koji bi se mogao opisati onom mirnodopskom riječju na engleskom, *dashing*. Integritet, hrabrost, odana i jednako hrabra supruga. Sin je kao beba ostavljen široj porodici. Partizanski parovi su ostavljali djecu, ako su ih imali, širim porodicama ili strancima na odgajanje. Oslobodjenje, za mnoge i revolucija, su bili poziv, a odgajanje djece i ta unutrašnja porodična nježnost je skoro pa buržoaska vrlina. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/26f04c60-dd25-4d23-a3df-b0bc9112f59a)
Milan Kuč i Stana Crnga{.caption}

Istorija potvrđuje ove moje spekulacije: pažljivo odgajanje djece fokusirano na njihove potrebe je fenomen prosperitetnih, demokratizovanih, prije svega dugoročno mirnih društava. “Djetinjstvo” je relativno nova ideja. Djeca su u prošlosti rađana kao radna, reproduktivna i vojna snaga.

Pravoga sina Milana Kuča, koji je odrastao u domu za djecu poginulih boraca NOB-a, ja sam kao mlada i vidjela par puta, kad je bio u posjeti kod majke, i dopalo mi se njegovo blago držanje i inteligencija. Jesam li bila zainteresovana da ga išta pitam o prošlosti? Naravno da ne. Što bih dala da sad možemo da popričamo. Uvijek je kasnije nego što mislimo, čak i kad smo mladi.

Hoću da kažem, nije bilo sentimentalnosti oko djece u NOB-u. Dječak u romanu takođe odmah nestane iz priče, i mi nastavimo da pratimo grupu kako se formira u Polimlju, kroz haos starozavjetnih dimenzija ‒ a opet beketovskih takođe ‒ sjeverne Crne Gore pod okupacijom. Kratki sinopsis je da se grupa sakriva u zemunici, bude otkrivena, rasprštena, i gotovo svi poginu ‒ ispostavi se zato jer ih je centralna komanda podigla kako bi skrenula dio neprijateljske vojske sa glavnog žarista borbe koji se preselio u Bosnu.

Drugim riječima, četa je bila instrumentalizovana, i žrtvovana. Ne znam je li ovo bila istorijska činjenica, ili Lalićeva poetska licenca, a pošto niko više ne piše istoriju Jugoslavije u bilo kojem periodu njenog postojanja, vjerovatno nikad neću ni saznati.

A ja sam se pribojavala da će Lalić biti neka vrsta partizanskoga propagandiste. Naprotiv, ako ste pažljivi čitalac “Tamara”, njegov posljednji roman objavljen 1992, priča o nevino nastradaloj, instrumentalizovanoj partizanki cija uspomena opsijeda preživjele funkcionere. “Lelejska gora”, koju još nijesam pročitala ali koja mi je naravno poznata, je o čovjeku koji ima egzistencijalnu krizu pred uzimanje oružja za oslobodilački rat. Lado Tajović je kao da su Homer i  Hamlet porodili heroja oprhvanog sumnjama, opet sa Beketom, jer Lalić je dodirnut modernizmom, nije jednostavni realista kakvim sam ga žamišljala. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7a0e5882-24ad-434f-b4c1-bd3810a5dcf9)
Lelejska gora, izdanje na engleskom{.caption} 

I Biblija, Stari Zavjet posebno. Svijet “Hajke” je bez Boga ali đavo nikako da napusti livadu. Čitajuci padali su mi na um pisci kao Flannery O’Connor i John Steinbeck, gotika američkog juga. To ako sjevernoamerikancima trebaju orijentiri. (Nažalost ništa sem “Lelejske” nije prevedeno na engleski i taj jedan prevod je van štampe.)

Ako je roman doista liberalna forma jer je etički na strani svakoga karaktera, svake vrste života koji predstavi čitaocu iznutra i olakša identifikaciju ili razumijevanje ‒ kao što su Kundera, i Rorty, i mnogi drugi pisali ‒ Lalićeva “Hajka” je dobar primjer, što bi ovog predratnog komunistu vjerovatno iznenadilo. Jedan od najuspješnijih karaktera u “Hajci” je lik koji je nominalno, jer suženi su mu izbori bili, četnik. Stalno se priča o “pomirenju” kod nas a Lalićevi romani su nas pomirili odavno, na osnovi ljudske malene snage pred okrutnošću istorije.

Ako je išta možda idealizovano u “Hajci”, to su poetski opisi pogibija svakog od glavnih karaktera, par pasusa kojih sam pokušavala da prevedem na engleski za tu moju knjigu ali je teže išlo. (Krv koja se rasprskava na hiljade ruža, na primjer.) Ali dozvoljavam Laliću ove mitopoetske momente u romanu koji suštinski, gdje treba, govori istinu. 

Čitam, dakle, njegov Dnevnik, prvi tom, i knjiga je neobjasnjivo loše opremljena. Nema uvod, nema fusnote, nema izvod. Dnevničke kartice nemaju godinu, samo mjesec i dan, i nijesu hronološke, ali sudeći po sadržaju, rekla bih da su pisane negdje sredinom do kasnih osamdesetih, mada pojedina razmišljanja su moguće i starija, pa naknadno uključena u zvanični dnevnik za publikaciju. Što me je iznenadilo, koliko je otvoren o cenzuri, i sa kritikama regionalnih i federalnih glavara. Novinari Politike ga pitaju za mišljenje o nečemu, a onda ga ne objave, kažu mu da je to iz “neredakcijskih razloga” što je šifra za cenzuru. 

Kad je Lalić bio urednik Tanjuga u Crnoj Gori odmah poslije rata, Djilas i slične figure su ga pozivale na razgovore da ga pitaju zašto su mu izvjestaji pesimistični i puni mizerije, zašto ne pise o izgradnji i poletu. (Nije ih bilo, kaže Lalić iz 1988.) Đilas je naravno uskoro i sam promijenio mišljenje o izgradnji i poletu, kao što znamo, ali je tada bio ruka režima.

Ima u Dnevniku više sjećanja o kulturno-političkim gibanjima u Jugoslaviji. Nijesam imala pojma, na primjer, kad je zvanična kulturna politika odbacila socrealistički pristup romanu i umjetnosti i poslije Krležine čuvene intervencije, da su socrealisti vrlo precizno sklonjeni i izolovani. Krleža, dvorski pisac koji je pažljivo održavao prijateljstvo sa Titom kroz sve intrajugoslovenske podjele, potvrđen je kao jedan od interesantnijih likova u istoriji kulture regiona. Naravno da je poslije pada komunizma imao mnogobrojne pristalice koji su ga čitali kao maltene liberalnoga demokratu. “Pobunjenik”. “Nezavistan”. Maltene disident, a Titov *bestie*. U istim gorepomenutim Đilasovim memoarima, piše da je Krležu stalno pratilo pitanje zašto nije pošao u partizane i zašto je “presjedio” rat u NDH. No ni to na kraju nije narušilo Krležinu poslijeratnu karijeru.

Za razliku od mnogih pisaca i intelektualaca u svim istorijskim periodima, Lalić je direktno učestvovao u borbi i kao zarobljenik proveo mnogo vremena po logorima. Ako je imao moralnih dilema i strahova, čuvao ih je za romane. Postoji generacija pisaca između ratova i u Drugom ratu, koji su doista uzimali oružje, ili išli direktno na front i odatle pisali. Španski  gradjanski rat je vrvio piscima, i italijanski partizani su u svojim redovima brojali pisce. Jedna od najboljih izložbi koje sam vidjela prošle godine je bila o Ljubljani pod okupacijom i NOB-om u Muzeju istorije grada Ljubljane. Tu sam saznala da komunisti nijesu bili jedini koji su organizovali oružanu borbu protiv okupacije u Sloveniji, te da je bilo i liberalnih demokrata, hrišćanske provenijencije, koji su išli. Mnogo manje, ali bilo ih je ‒ i muzej je imao njihova pisma.

Ratovi su sad drugaciji. Demokratije ne ratuju jedne s drugima, a teže mi je zamisliti pisce bilo koje prosperitetne liberalne države u bilo čemu riskantnom. Lalić, samoironično možda, zove sebe posmatračem u podnaslovu dnevnika, i možda time signalizuje autsajderski status u tom dugom, beskrajnom “prelaznom” jugoslovenskom periodu između realnog socijalizma i pravog komunizma koji je uvijek tamo negdje iza horizonta. Šta je bilo na horizontu, ponešto od toga mu je bilo i vidljivo 1992, poslednje godine života. Nikad se nije oženio, interesantno, mada sam negdje čitala da je pod starije dane imao domaćicu kao dosta neženja njegove generacije. Rado bih znala gdje je boravio u Herceg Novom kad bi došao iz Beograda.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/cqtBw-5Cssw?si=gCoLj8Zd12RMuOAB" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Išla sam 2018. godine na Babino i tražila grob partizanskog para ali rođak koji me vozio i ja nikako da ih nađemo. Negdje ovdje u blizini šume, insistirao je, odvojeno su sahranjeni. Ne uspjesmo. A zelena brda oko Berana neopisivo lijepa, možeš da ih pobrkaš za engleske *moors* da nije bilo onako vedro. Od kuće gdje je mama odrasla sa majkom i dvije sestre samo temelji ostali. (Njen otac, moj nesuđeni đed, takođe je ubijen u ratu.) 
 
Do Lima ne odosmo. I dan danas, toliko godina kasnije ne briše mi se iz sjećanja scena iz “Hajke” u kojoj Njemci, ili Italijani ne sjećam se, strijeljaju stariju ženu jer je gostila i hranila pobunjenike. Mali, sporedni lik, jedan od mnogih gotovo anonimnih likova u “Hajci” koji dotiču visinu grčke tragedije. Ona ide u susret sudbini pomirena, i kako se okreće da se suoči sa streljačkim odredom, namješta suknju, da se ne sroza kad pogođena mecima bude padala niz liticu u Lim, da ostane dostojanstvena i na tom poslednjem putu.



Stalno se priča o “pomirenju” kod nas a Lalićevi romani su nas pomirili odavno, na osnovi ljudske malene snage pred okrutnošću istorije.

okretanje glave

Zašto u Crnoj Gori više niko ne čita Lalića?

Postoje ljudi koji šalju linkove i u linkovima, masne viceve. Postoje ljudi koji šalju političke naslove, a ispod naslova masne psovke. Postoje ljudi koji putuju i slikaju tanjire, a u tanjirima mastan zalogaj.

Postoje razni oblici neverbalne komunikacije, ideogrami, emotikoni, hiperlinkovi kojima se nešto poručuje. Od tebe se traži pozor, dinar ili da slijediš tok misli onog koji je upravo otkrio neki grafikon i preporučuje ti ga kao svetu tajnu.

Zajednička osobina svih gornjih paketa jeste jedna vrsta obogaljene komunikacije. Bačena je tu neka stara prekuvana koska nečega što se nekad zvalo ljudski razgovor. Kao dva psića sagovornici se oko koske okupe, oližu je, gricnu i nastave dalje. Boga nema, prevodilac je odsutan, sat ubrzan, a damar izostaje. Sve što dobiješ iz tih spamolikih poruka u boci jeste more nesaznate tuge i usamljenosti.

I onda kad su to hiperaktivni mrežni igrači, naročito tada, kad mala ikonica u gornjem uglu pokaže da si samo jedan u nizu odabranih, usamljenost čovjeka koji diseminira ono što zovemo kontent jednako zaboli.

Od svih neljudskih pretenzija koje tehnologija unosi u naše živote osnovni problem je komunikacione prirode. Ukidanje rituala, kvantifikovanje dometa, iluzija brzog prodora nasuprot bliskosti koja se gradi sporo – sve je to svijet o kome čitalac zna dovoljno. Ono što stoji na vrhu piramide, ono što je srce te uzaludne potrebe da se stalno nešto dijeli bez ikakvog suštinskog razloga osim tjeskobe, zove se korporacija, dolar, novac, profit. A tamo vrhu, gdje su dizajneri slavne novčanice turili ono masonsko oko – nataknut blista QR kod.

Znak đavola, kako ga je devedesetih godina nazivao jedan moj profesor, velesrbin, bradonja i filozof plotinovske provenijencije. Za njega je QR bio simbol posljednjeg doba. Gledam kasirku kako uzalud pokušava da provuče kokosove štanglice, nervira se i onda ručno ukuca brojke; mislim: nema šanse da je đavo tako tričav i nedostojan... Mnogo puta sam se sjetio tih priča o sotoninom znaku i čipovanju, i sve ih teže podnosio kako je moj otpor prema tehnologiji rastao. Tu se zapravo rodila nekakava dvoznačnost - iako se nisam prepustio distopijskom žanru i teorijama zavjere, nakazno lice QR koda, njegov raspored i tajni poredak, do danas nisam svario.

Nedavno sam pozvan na konferenciju, festival, sve sam sve radio preko QR koda, preko QR koda sam se tuširao, plaćao i hvatao bilješke; svi učesnici bili su zapleteni u tehnološki precizno uvezan simulakrum komunikacije. 

Prije dolaska na lice mjesta niko me nije pitao ništa; razgovarao sam sa mašinom. Mašina je pitala imam li ljubimca, jede li mi žena gluten, mašina me hrabrila ako letim avionom, mašina se nadala konstruktivnom dijalogu. U jednom trenutku nekakav stažista otvorio je WhatsApp grupu. U njoj su bili kodovi, podaci, liste učesnika, crvenom bojom podvučene lokacije objeda, restorana, važnih gostiju i predavanja koja ne smijemo propustiti.

Mi učesnici seminara, mi korisnici mašina, mi ljudi koji svakog dana otvaramo i slijedimo hiperveze ka informacijama u prostoru van domašaja emocije, van snage ljudskog iskustva. Mi smo dakle ti, iako se međusobno ne poznajemo, dodirujemo se notifikacijama gradeći to prvo lice množine nesposobno da se izrazi, da se otkači i pobjegne u svijet bez mnogih slika, u svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom.



Gdje je nestao svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom?

Mi, korisnici mašina

Načini na koje nešto ignoriramo jednako su važni, ako ne i važniji od načina na koje nešto spoznajemo. Neki modusi neznanja ‒ rastresenost, neusredotočenost, zaboravnost ‒ njedre gluposti i svinjarije, no neki od njih, poput nepribranosti Kleistova lika ili sanjarskoga nehaja djeteta, tako su savršeni da im se ne prestajemo diviti. 

Psihoanaliza naziva potiskivanjem način ignoriranja koji često ima pogubne učinke na život onoga koji to čini. Nasuprot tome, lijepom nazivamo ženu čiji se um čini blaženo nesvjesnim tajne s kojom je njezino tijelo posve upoznato. Postoje dakle načini uspješnog samonepoznavanja, a ljepota je jedan od njih. Štoviše, možda upravo način na koji uspijevamo ignorirati određuje rang onoga što uspijevamo spoznati, možda je artikuliranje zone nespoznaje uvjet, a ujedno i kamen kušnje, svakoga našega znanja. 

Ako je tako, onda bi i iscrpan katalog načina i vrsta neznanja bio koristan u sustavnoj klasifikaciji znanosti na kojima se temelji prijenos znanja. I dok ljudi stoljećima razmišljaju o načinima na koje se njihove spoznaje mogu pohraniti, poboljšati ili učiniti što pouzdanijima, umijeću neznanja nedostaju čak i najosnovnija načela. 

Epistemologija i metodologija istražuju i utvrđuju uvjete, paradigme i status znanja, no za artikuliranje zone nespoznaje nema recepta. Artikulirati zonu nespoznaje ne znači naime jednostavno ne znati, nije riječ o nedostatku ili mani. Naprotiv, to znači imati pravi odnos prema neznanju, dopustiti da nas vodi i prati stanovita nespoznaja, da umjesto naših riječi jasne odgovore pruža stanovita šutnja. Ili, da priteknem zastarjelome vokabularu, da ono što nam je najbliskije i najvažnije nema oblik znanosti i dogme, nego milosti i svjedočanstva. Umijeće je življenja, u tom smislu, sposobnost održavanja skladnog odnosa s onim što nam izmiče.

I znanje, u konačnici, ostvaruje odnos s neznanjem. Ono to čini modusom potiskivanja ili pak učinkovitijim i moćnijim modusom pretpostavljanja. Neznanje je ono što znanje pretpostavlja kao neistraženo područje koje tek valja osvojiti, nesvjesno je mrak kojemu svijest tek treba donijeti svjetlo. U oba se slučaja nešto izdvaja da bi zatim bilo prožeto i dosegnuto. Odnos sa zonom nespoznaje teži, naprotiv, tome da ona ostane kakva jest, i to ne zato da bi veličao njezinu opskurnost, kao što čini mistika, ni zato da bi slavio njezino otajstvo, kao što čini liturgija, ali ni zato da je ispuni fantazmama, kao što čini psihoanaliza. Nije riječ o tajnoj doktrini ili višoj znanosti, kao ni o nepoznatu znanju. Štoviše, možda zona nespoznaje ne sadrži ama baš ništa osobito, možda bi se u njoj, kad bi se moglo zaviriti, nazrele samo ‒ ali nije sigurno ‒ stare, napuštene saonice, samo ali nije jasno osorna gesta djevojčice koja nas poziva na igru. Možda zona nespoznaje i ne postoji, postoje samo njezine geste. Kleist je to dobro shvatio: odnos sa zonom nespoznaje jest ples.


Esej italijanskog filozofa Giorgia Agambena iz knjige "Golotinja" (Drugi smjer, Zagreb, 2010)

Posljednje poglavlje svjetske povijesti

Velika kriva ogledala u sred travnatog prostranstva, okruženog tu i tamo šibljem i šumarcima. Penjemo se, skačemo. Krijemo se. Moguće je provući se između dva masivna, spljoštena i izobličena kruga, tobože se sakriti – ali te opet, i s druge strane – čeka tvoj odraz. 

Nekad su ti noge sasvim debele i kratke, poput dva balvana; nekad – kao da izviru direktno iz vrata. Crte lica gube se kao što je to slučaj u površini vode. Oči, nos i usne se bespovratno utapaju i razlivaju. Čudno je jer ogledala ne lažu, ali ova ipak upozoravaju da ništa nije onako kao što vidiš. Nema simetrije, sklada, jasnih proporcija. Ko stvara ova nepredvidiva nabiranja? Ljudi ili vanzemaljci? Mi, živi, ili oni za koje od malena pamtim da spavaju u humkama. 

Jako sunce dovodi čelik do usijanja, tako da nam ruke gore na dodir. Kada lupiš dlanom, tupo je i vibrira dugo i strašno, kao da će pasti na zemlju. Ako padne jedan, pašće svi – srušiće se na tebe i nestaće tačka u kojoj ih neka nit još drži uspravnim. Dok gazim zemlju, krtičnjake, busenje trave na ovom prostoru, uvek osećam nelagodu. Znam da su mrtvi ispod, ne samo zbog raštrkanih spomenika koji u ovom kompleksu na njih upućuju, znam to iz čitanke, iz priča, starih dedinih knjiga, televizijskih emisija, znam da to nisu – tek mrtvi – već učenici, školarci, čistači cipela – deca. 

Reč streljanje zuji iznad glave tako da nijedna igra više nije samo igra, oči nisu samo oči, svaki pogled može biti nišan, a kamena tišina nezasito guta i neizgovorenu reč.

*
Odvaljena muška glava velikih razmera i otvorenih usana počiva na belom muzejskom postolju. Dve šake stisnute u nesalomive pesnice tvore sa njom krajnje napetu kompoziciju. Delovi tela položeni horizontalno poput žrtvenih ostataka ili naknadno nađenih dokaza s mesta zločina pozivaju na ustanak. Svedočimo postojanju dvostruko ubijenog borca – ovekovečenog i obogaljenog. Minirana muskulatura borbenog pokliča je netaknuta. Poput naprasno otkopane figure, zaleđena je i večna. Umesto da seku vazduh, pesnice su praskom srušene na zemlju. 
Mračan prizor onog što je preostalo od tela otpor začas pretvara u nemoć, borca u taoca. Reči koje bi trebalo da zastraše neprijatelja, da bodre saborca i prijatelja, sapete su u grču grimase. 

Potamnela glava bi nosila samo gorčinu i mrak da je ne obavijaju nedokučiva svetlosna prelamanja. Tanka je nit koja ove diskove održava u vazduhu, a neizdrživo nenametljivo svetlo koje oni privlače ne da bi ih upili, već vratili nazad poput tajne doze farmakona. Struktura od inoksa treperavo lebdi, kupajući ranjenika zracima. Iako revolucionar više možda ne može da ustane, svetlo koje ga okružuje ne uspeva da odustane. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a700beef-cac4-4c8f-b308-34fd1f0534a4)
Poziv na ustanak (Bjelovarac), Vojin Bakić, 1946-47. Spomenik je miniran 1991;
Viseća svjetlonosna forma, Vojin Bakić, oko 1963; 
Foto: Ivana Maksić, Gradski muzej Bjelovar, 2026. {.caption}


*
Nada, nadmoćnija od straha, nije pasivna, u ništavilo zaključana.  Ona izlazi iz sebe same, čini ljude širokim, umesto da ih zarobljava, iako nikad do kraja ne spozna šta ih to iznutra goni, a šta ih to spolja spaja. Rad nade zahteva ljude koji se bez ostatka bacaju u ono što nastaje, čemu i sami pripadajući hrle.

*Tekst je nastao nakon aprilske posete retrospektivne izložbe Vojin Bakić: Princip nade u Gradskom muzeju Bjelovar povodom 110. godišnjice rođenja ovog velikog jugoslovenskog i svetskog vajara. Poslednja rečenica teksta je slobodan i poetičan prevod rečenice Ernsta Bloha iz trotomnog filozofskog spisa Das Prinzip Hoffnung (1954; 1955; 1959;)*





Kretanje kroz mrak, traženje procjepa gdje je svjetlo, to je za mene autentičan put. 
Vojin Bakić

jedna nit nade

Kretanje kroz mrak

Sokrat je još prije 2500 godina tvrdio da se nikakvo znanje ne može dobiti od drveta već samo od ljudi unutar polisa. Vjekovima kasnije, proklamovana racionalnost uzdiže um kao nezavisni aparat, dok tijelo zajedno sa svim izvan njega ostaje trošno i nedostojno; ovako uspostavljena hijerarhija, potvrdila je mehanizam antropocentrizma u kom je sve izvan čovjeka svedeno na resurs. Iako je kroz istoriju ideja postojao otpor ovom sistemu, svijet se uglavnom razvijao u skladu sa njim, čime nam je onemogućeno da u potpunosti doživimo ne samo sebe, već i ostatak ekosistema kao cjelinu. 

Zapadni svijet koji znamo i unutar kog postojimo kao ljudi konstruisan je na osnovu toga kako su pojedini umovi (uglavnom neka vrsta vladajuće klase i uvijek muškarci) kroz vjekove procesuirali misli, tumačili događaje, davali im nazive i definicije koje su vremenom postajale stubovi društvene realnosti. 

Zidovi i krov mogli su se mijenjati shodno periodu “vladajuće misli”, ali konstukcija je uglavnom ostajala ista — mir se gradio ratom, kultura uništavanjem prirode, duhovnost insistiranjem na hijerarhiji, a tehnologija eksploatacijom resursa — prirodnih i ljudskih. Svijet koji je građen na ovakav način, usput je definisao šta je istina, dobro i loše, zdravo i bolesno, šta je vrijedno a šta nije, i to objedinio kao znanje na osnovu kog svi mi gradimo naše živote, i na osnovu kog zavrijeđujemo mjesto u normatizovanom svijetu.

Ono o čemu rijetko govorimo jeste da su postojeće nametnuto ljudsko znanje, način saznavanja i realnost jedan okvir sa granicama, i da se naša sloboda manifestuje samo u odnosu na taj okvir.

Čak i oni koji su cio život mislili da žive “drugačije”, i ovdje uključujem sebe, često nisu do kraja svjesni da grade sopstveni sistem isključivo u odnosu na postojeće (ponovo, nametnuto) znanje; potpuno je nebitno kojoj strani mislimo da pripadamo — okvir uglavnom ostaje isti.

Sve ovo me tjera da se zapitam šta je znanje, u kojoj mjeri ono može da postoji izvan nas, koje su karakteristike tog znanja, da li je moj um sposoban da koncipira meta-znanje, šta uopšte znači primijeniti ga, i da li možemo uspostaviti novo znanje, a samim tim i novu realnost. 

Poslednjih par godina, odgovori mi se ne pojavljuju samo kroz ustaljene kognitivne rolerkostere, već ih pronalazim na naizgled neočekivanim, ali zapravo najočiglednijim mjestima.

Kada sam u prirodnom okruženju, primjećujem da učim o novoj vrsti znanja — ono koje ne nastaje analizom već odnosom. To je mjesto gdje dozvoljavam sebi nove načine saznavanja, i gdje posmatram organizaciju jedne posve drugačije realnosti koja radi bez greške i po nekom meni nevidjivom šablonu, vođena inherentnom mudrošću samog života. Kada, na primjer, u šumi utišam misli, posmatram pečurke, drveće, biljke, zemlju, razumijem da se tu dešava kooperacija i međuzavisnost: naučila sam da neke pečurke preživljavaju razlaganjem mrtve materije, druge napreduju kroz simbiozu sa korijenjem živog drveća, dok sa svojim podzemnim sistemom micelijuma šalju neophodne nutrijente drveću i biljkama, i služe kao magistrala uz pomoć koje se drveće povezuje sa ostalim drvećem. Ono što u tim momentima razumijem, i svakog puta sa oduševljenjem posmatram, je da ta scena pulsira životom iako je meni sam proces nevidljiv, te da i smrt koju mi ljudi doživljavamo kao konačno stanje zapravo ne postoji već se transformiše u nove oblike života. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2c47c581-c574-444b-b983-49c53e8a91c0)

U tim momentima učim da sam u svemu tome jedan vrlo mali dio i ta spoznaja budi u meni skromnost, skoro duhovnu, i otvara mi srce za zahvalnost bez koje teško da čovjek može preživjeti u ovakvom svijetu. Tu i tada mi postaje jasno da se krupne stvari odigravaju u tišini i zajednici, i u mom biću se koncept uspjeha transformiše iz individualnog u kolektivno.
Hildegard von Bingen govorila je o ovome kroz pojam koji je nazvala *viriditas* — energija koja teče kroz zemlju, tijelo i duh, i koja svemu na ovom svijetu omogućava da raste, iscjeljuje se i obnavlja. Ova izuzetna žena, osim što je bila jedinstvena kompozitorka i iscjeliteljka, posjedovala je duboku ekološku duhovnost i intuitivno znanje koje kvantna fizika danas dokazuje - da je sve dio cjeline, i da je samim tim taj rukavac Mareze jednako važan kao i srce koje mi kuca u grudima. 

Posmatram razne ptice na obali Atlantskog okeana kako lebde u prostoru prepuštajući se vjetru i termalnim stubovima, čime štede svoju energiju. U tom meditativnom prizoru, osjećam kako mi duša i duh usvajaju znanje koje se pohranjuje van uma i jezika, možda u neku izvandimenzionalnu arhivu koja će budućim generacijama da služi kao matriks unutar kog se rađaju — da je cijelo postojanje savršeno i da sve radi jedno za drugo, zajedno. Ta scena uči me o značaju povjerenja u naše okruženje, i tjera me da se zapitam na koje načine doprinosimo da drugi osjećaju povjerenje kada su u našoj blizini i kakav je osjećaj imati potpuno povjerenje u naše okruženje? Taj osjećaj, sigurna sam, ne poznaje mnogo nas, i eto ta ptica me tjera da redefinišem koncept slobode kao stanje bez straha, i cijenim tu lekciju koja je nenametljiva, ali jasna — kao miris majčine dušice koji me podsjeća na radost djetinjstva dok najavljuje ljetnji raspust.

Pomislim na vezu crnogorske žalfije i krša — krš koji njenom korijenju pruža stabilan oslonac i drenažu, dok žalfija uzvraća tako što kršu pruža hlad i štiti njegovu površinu od pucanja a korijenjem spriječava eroziju. Često idem u brda i posmatram to čudo, nekome možda besmisleno, i osjećam kako mi se ćelije pune mudrošću koja je nadljudska - dva različita sistema, biljni i mineralni, u savršenoj sinergiji omogućavaju jedno drugom izvijesnost postojanja, i komuniciraju jezikom ujedinjenja. Uče me o neophodnosti kreiranja prostora koji može da drži različitosti, prostor unutar kog te različitosti kreiraju nove načine funkcionalnosti, i dopada mi se ta lekcija više od svih masnih slova u udžbeniku ratne istorije oko kojih se nadovikujemo.

Priroda nas uči da je ova čudnovatost koju životom zovemo nešto što je izvan tvog i mog otkucaja srca i identitetskih fraza; ono je beskrajni sistem u kom sve funkcioniše i postoji u relaciji sa ostatkom kao plod sinergije, izvan dijalektičkog kaveza.

Pogledam u noćno nebo iznad Ki Larga i mogu da osjetim svoju babu koju nikada nisam upoznala kako u Zagaraču prije 60 godina gleda u ista sazvježđa, i jedno sam sa njom. 
U tim momentima čiste emocije, vremenske i prostorne barijere ne postoje; ma, ne postoje nikakve barijere, najmanje one koje zaokupljaju jednu atosekundu vječnosti kao što je etno-nacionalistička, kapitalistička, patrijarhalna, klerofašistička hegemonija, i sve ostale baš grdne riječi i fraze koje nam definišu svakodnevicu.

Um se tada zaista dezintegriše i ostaje samo *ljubav kao stanje života*. 

Uvijek se sjetim kako je Dostojevski maestralno predstavio Isusov odgovor na siktanje Velikog inkvizitora da su odavno pošli sa đavolom — poljupcem. Ljubavlju. 

Čini mi se da je vrijeme da rasčistimo sa viševjekovnom tiranijom koja u svom centru postavlja oholu samostalnost čovjeka i kvadratno znanje, i koja opstaje na eksploataciji prirode, podjelama i izrabljivanju ljudi, raznim hijerarhijama i lažnim duhovnostima; vrijeme je da kreiramo realnost koja napokon uspijeva da probije zid kolektivnog solipsizma, i koja otvara beskrajni prostor čiji je početak u našim grudima. Vjerujem u mogućnost izgradnje nove paradigme koja u svojoj srži nosi predznak cjeline, održivosti i zajedništva, unutar koje ljudi žive dostojanstveno i u sinergiji sa ostatkom ekosistema. Vjerujem u politiku koja je ekocentrična jer smo svi dio jednog doma, džaba im što kolonizuju druge planete.	

Ovo nije neki apstraktni manifest, već etički iskorak iz vladajuće društvene realnosti koja svijetu i planeti ne donosi ništa osim patnje. Ovo su razgovori koji treba da se odvijaju na nivou zajednice sa jasnom sviješću i odgovornošću prema cjelokupnom ekosistemu, svim ljudima koji su tu i svima koji dolaze. Ako zaista sagledamo kako stvari stoje, uviđamo da nam Sokratovo odbijanje drveta kao izvora znanja i prosvetiteljsko posađivanje čovjeka u centar univerzuma nisu ništa dobro donijeli. Uviđamo da živimo u svijetu koji počiva na principima izrabljivanja i uništavanja zarad dobiti nekolicine, i da je sve između samo buka onih koji bi da se priključe karavanu. 

Ne znam za vas, ali borba za opstanak unutar sistema koji je suštinski protiv naše dobrobiti, ne zvuči kao nešto vrijedno borbe. Lično, ne želim da se dopišem u ovaj sistem, želim da ne postoji — u mom umu, tijelu, duši, a ponajmanje duhu.

San o boljoj budućnosti je besmislen dok god je sadašnjost ista kao prošlost, i upravo u ovom liminalnom prostoru se nalazi kapacitet za rađanje nove i zdravije kolektivne realnosti. Uostalom, možda je vrijeme da preformulišemo stvari: priroda a ne istorija je učiteljica života - ne dominacija, patnja i moć, već aktivno polje međuodnosa i cirkularnosti koje pulsira energijom, zajedništvom i potencijalom. 

Džidu Krišnamurti je to možda najbolje postavio kada je rekao da je zanimljivo koliko se žustro borimo protiv sistema koji nas je porobio a nikada protiv psihičkih šema unutar nas samih koje dozvoljavaju postojanje tih sistema. Drugim riječima, ne možemo očekivati istinsku promjenu ukoliko se radikalno ne promijenimo mi sami, i eto — možda je vrijeme pokušati živjeti drugačije, otrgnuti se iz hladnog podzemlja, i napokon proklijati u novi dan.















Čini mi se da je vrijeme da rasčistimo sa viševjekovnom tiranijom koja u svom centru postavlja oholu samostalnost čovjeka i kvadratno znanje

energija zemlje

Priroda i društvo

Dobro veče svima koji ste večeras tu da svjedočite događaju. Kažem: *događaju*; ne kažem ovoj izložbi kao kojekakvom kulturnom događaju. Jer ovdje ne prisustvujemo svečanosti koja bi naprosto pripala takozvanim programskim aktivnostima ili manifestacijama kakvima se muzeji, galerije, kustosi, kritičari, pa i velika većina umjetnika, potvrđuju kao instutucije. Očevici smo događaja u najdubljem značenju ove riječi: događaja kao provale, proloma ili prekida, nakon kojeg više ništa nije isto; ili bolje: nakon kojeg se nešto više ne može *misliti* isto. 

Tačno je: beskonačna raznovrsnost pravaca i stilova može nas navesti da pomislimo da je svaki osobeni umjetnički fenomen svojevrsna novina, originalni doprinos, nešto neuporedivo. Ali kroz istoriju umjetnosti bilo je veoma malo istinskih događaja, toliko malo da nam njen razvoj nerijetko djeluje kao beskrajna i jednolična varijacija na temu. To je zato što se događajem u umjetnosti mogu smatrati samo oni umjetnici koji su svojim djelima otišli tako daleko da su doveli u pitanje samu suštinu, samu prirodu sopstvene djelatnosti. 

Nakon dugogodišnjeg razmišljanja o ovim crtežima koje je još od davne 2012. godine nastojalo osvijestiti njihovu radikalnost; nakon brojnih susreta sa ovim djelima u sredini koja mi se nedvosmisleno čini nezamjenjivim utočištem njihove ogoljene snage – a mislim na omanje sklonište Ilije Burića u naselju radnika rudnika boksita u Nikšiću; nakon poređenja njegovih linija sa uobičajenim umjetničkim crtežima, usuđujem se izreći sljedeće: ovim haosom neobuzdanih, razobručenih linija dovedena je u pitanje zapadnoevropska koncepcija crteža, koncepcija ustanovljena u humanističkom nasljeđu renesanse, koja – uprkos povremenim nastojanjima da se razbije – i dalje uporno opstaje.

Ova koncepcija nalagala je da crtež bude jemstvo prepoznatljivosti, obris ili indeks objektivne postojanosti stvari, ponekad i idealno zamišljena forma, zbog čega se još od antike naglašavalo ontološko prvenstvo konture i forme u odnosu na boju ili sijenku, koje su bili puki, sporedni dodaci. I sama riječ crtež u svojim italijanskim, francuskim i engleskim oblicima – *disegno, dessin, design* – ne označava ništa drugo do konturni crtež koji oivičava, ocrtava, odnosno čini vidljivim prepoznatljivo obličje stvari. Stereotipna, akademska učenja da je crtež osnova svih umjetnosti, da se bez crteža ne može oblikovati umjetničko djelo, samo su razrada starog shvatanja crteža kao „forme, ideje, reda, pravila, pojma“, kao osnovnog nacrta, plana, ustrojstva stvari. 
 
 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/678a54fc-4eb5-4f6e-8d91-0bfa9cefde58)
 Foto: Bojana Popović{.caption}
 
Crteži Ilije Burića stavljaju tačku na ovakvu koncepciju crteža, crteža kao nacrta, crteža kao oblikovanja. Naime, ovdje izložena djela predstavljaju jednu od prvih, ili možda prvu istinsku afirmaciju linije kao linije, linije kao bića, linije kao nečeg što ne označava ništa, nego naprosto jeste. Liniji je, u vidu konture, oduvijek bila dužnost da ocrta nešto postojeće, da opiše, naznači, da prikaže neko biće, nešto što sama nije. Ali na ovim hrpimice poređanim papirima linija je nedvosmisleno postala linija, linija koja ne predstavlja ništa, koja čak ni ne znači ništa.

Kada je liniji dopustio da zaista *bude*, kada ju je lišio funkcije označavanja i uobličavanja; kada je činom ogoljene fizičke akcije lišene unaprijed određenog sadržaja uspostavio liniju kao čistu silu; kada je upornim manuelnim udarcima potvrđivao da se linija u bezumnom ponavljanju potvrđuje kao sila; kada je, dakle, doveo liniju do paroksizma, Burić je postigao nešto naizgled paradoksalno. Time što je liniju, koja bi po pravilu trebalo da bude osnovni element crteža, uzdigao na rang samodjelujuće sile, sami crtež je doveo do kraja. Oslobođeno *biće linije* zapravo objavljuje *kraj crteža* kao oblikotvornog principa, kao ideacije, planiranja, konturisanja, notacije. 

U tom smislu su ovi crteži shizofreni – epitet kojem Burić pripisuje najpozitivnije značenje. Shizofrenici govore, ne govoreći ništa, a ne govoreći ništa oni sami jezik ujedno uzdižu na najvišu ravan i dovode do kraja. Crtajući linije kao linije, i Burić vrši veliku odbranu crteža, ali ga istovremeno dovodi do krajnjih granica, do onog trenutka kada više ne može ni biti riječi o crtežu. U tome leži radikalnost njegove crtačke manije. U tome što je intenzivirajući liniju – koja čini samu srž crtačke umjetnosti – poništio njenu označavajuću, deskriptivnu, oblikotvornu ulogu, pokazujući da upravo u suštini crteža – dakle: liniji – leži kraj crteža kao forme. 

Naravno, kada se spustite do samih korijena crteža, do linije kao nesvodivog kviditeta, polako uviđate da se poslije objave njenog bića – više nema šta crtati. Da se, u stvari, ne može uopšte crtati. I prinuđeni ste da stanete. Da naprosto ostavite linijama da budu i pokušate pronići u paradoks za čije izazivanje ste sami krivi. Da ih posmatrate i posmatrate, nikad ne razmrsivši paradoks. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1c6fd7c8-0229-4d75-8d5d-4a7c80fd645e)
Burić na izložbi u MSUCG, foto: Jelena Kontić{.caption}

Na ovakva duboka preispitivanja teško pristaje savremeni umjetnički sistem, koji od umjetnika i umjetnica traži da budu neumorni proizvodni pogon, izlagačka mašina. Burić je imao dovoljno osjećaja i smisla da stane, da stavi tačku, da ne crta, nakon što je sa crtežom stigao do kraja. I dovoljno je odvažan da dugo i duboko promišlja o tome šta je učinio. Ili tačnije: o tome šta se zapravo dogodilo. A dogodilo se nešto nakon čega crtež više nije moguće gledati na isti način.
Svaka izložba ovih crteža bila je i jeste događaj, ali tihu razornost oslobođenih Burićevih linija ni posmatrači ni stručnjaci nijesu uspijevali da čuju. Ili nijesu htjeli. Zato vas pozivam da noćas pomnije osluškujete događaj. Zbiva se nešto važno. 

Pročitano na otvaranju izložbe Ilije Burića u Muzeju savremene umjetnosti, 30. septembra 2025. Oprema teksta je redakcijska. {.caption}


...ovim haosom neobuzdanih, razobručenih linija dovedena je u pitanje zapadnoevropska koncepcija crteža, koncepcija ustanovljena u humanističkom nasljeđu renesanse, koja – uprkos povremenim nastojanjima da se razbije – i dalje uporno opstaje

događaj

Linija kao čista sila: Umjetnost Ilije Burića

Poziv belgijskog umjetnika Nicka Dockxa da objedujem u restoranu ‘t Gasthuis primio sam dobro raspoložen. Prije svega, nikad nisam jeo u restoranu sa Michelinovom zvjezdicom, makar ona bila zelena, odnosno data za ekološku svijest o hrani; pod broj dva, od Antwerpena, gdje me je poziv zatekao, do Mechelena nema pola sata vozom; a pod tri, vrlo me je zanimalo kakav to umjetnik vodi biznis pored čijeg imena na Googleu stoje četiri znaka za euro: € € € €.

Mechelen je malo mjesto sa drskom katedralom koja bi ljepotom pristajala mnogo većem gradu. Od ostalih sadržaja, tu je uglavnom dosadna kiša. Moja divna polovina i ja stigli smo ranije i sklonili se u hol zgrade. Ništa od glamura koji sam očekivao – ljubazni Sandip štrikirao je naša imena i pitao hoćemo li pjenušavo vino ili mocktail. Ako ćemo pravo, taj ulaz me je podsjetio na zgradu osnovnog suda na Cetinju, gdje sam prije dvadeset ljeta istraživao zašto sudnice nemaju grijanja. Stara metalna bravarija, neonke i linoleum. Zapušteno je šik, rekoh Slađani i kucnusmo se mocktailima dok smo čekali Dockxa, pomalo zbunjeni, jer očigledno je da su ga još neki ljudi čekali.

Restoran ‘t Gasthuis, što ću uskoro saznati, smješten je u zgradi bivše bolnice koju je lokalna vlast ustupila umjetnicima Dockxu i kulinarskoj zvijezdi Seppeu Nobelsu, da pokrenu edukaciju izbjeglica. Birani polaznici iz Iraka, Irana, Ukrajine, Avganistana, Libana itd. obučavaju se ovdje da budu šefovi u elitnim kuhinjama. Po belgijskom zakonu oni ne mogu dobiti platu, ali dnevna naknada od 35 eura padne bolje od osam eura sedmično, koliko dobiju za džeparac u kolektivnim smještajima. Portal Brussels Times pri tom tvrdi da prihodi restorana u potpunosti služe pokrivanju operativnih troškova i podršci polaznicima obuke.

Oko 200 ljudi je prošlo obuku, od čega su se neki zaposlili u dobrim kuhinjama. Sam Nobels specijalni je savjetnik u jednom hotelu sa pet zvjezdica, ali ipak, glavnu mirođiju restoranu dodaje Dockx, koji kurira umjetničke sadržaje. Ljudi dođu da večeraju, a uz hranu dobiju umjetničku vožnju. Program je osmišljen tako da podstakne misao i savjest.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/12796deb-e378-4454-8ea3-e2102d64cfc4)
Interijer ‘t Gasthuisa, foto: Seppe Nobels{.caption}

Naša grupa je bila spremna, bez velike govorancije pojeli smo hrskavi pani puri, indijski street food koji je Sandip napravio u čast svog napuštenog doma. Sandip je iz sela Kansa u saveznoj državi Gujarat, i bio je pobjednik lokalnih izbora 2016. godine. Morao je da napusti Indiju zbog političkih pritisaka, a sada mašta o svom restoranu.

– Ovo mjesto mi je omogućilo da se formiram kao chef, nikad ranije nisam kuvao – priča Sandip, dok stupamo u prvu prostoriju. Tamo nas čeka video Luca Tuymansa, nekakav davni studentski rad. Na ekranu starog televizora vidimo mladog i još nepoznatog umjetnika koji će postati jedan od najvećih slikara današnjice. Dugački sto sa bolničkim stolicama postavljen je u centar sobe, kao instalacija i opomena, makar sam tako shvatio u lošem prevodu sa flamanskog – restoran jednom nedjeljno priprema besplatnu hranu za potrebite i u toj prostoriji, pod blagim mliječnim svjetlom, dijeli se kruh nasušni kao strašna veza među ljudima u ovom nepravednom svijetu.

Pozvali su nas dalje, u zamračenom hodniku vidjeli smo barku okačenu o visoki plafon. Sa barke su visile mrtve trake sašivene od dijelova pojasa za spasavanje nađenih diljem Mediterana. Vodič je pustio zvuk mora sa tableta, naša mala hranidbena ekskurzija još nije ni počela, a već smo slušali talase kako udaraju u bok lađe i čuli ključnu riječ – Lampedusa. Iskoristio sam polumrak da osmotrim ostale goste, uglavnom dobrostojeće Belgijance, sa licima ispod kojih nisam naslutio mnogo, da li ih olupina plaši, uznemirava, ili su prosto gladni i čekaju da se konačno krene s jelom.

U novoj prostoriji domaćin je bio Artur iz Ukrajine. Bacio je šaku šećera u sirće i kao mađioničar podigao malo dima. Zamirisalo je oštro kad je prelio rotkvice. Aplauz. Potom smo pogledali film o rasnom identitetu, te konačno dobili rotkvice sa još povrća. Preciznije: vinaigrette od crvene cvekle, masline, kozji sir i kopar. “Tokom fermentacije, koža rotkvice mijenja boju”, pisalo je u katalogu. “U procesu kiseljenja, jezgro zadržava svijetlu put. Važno je sa ponosom nositi svoju boju kože i porijeklo.”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d34d4f15-956c-42fb-b24d-59ddfd0b4092)
Rad Nica Dockxa{.caption}

Pozdravili smo Artura, na red je došao carpaccio koji je pripremila drugarica Zukaya en Arafat. Jeli smo za malim stolovima pod svijećama. Tu mi je već postalo teško, jer sam u hodniku prepoznao bolničke linije, vrata operacione sale, male staklene proreze na ulazu u čekaonicu i sve ono što sam godinama upijao u jednoj dalekoj dječjoj klinici na drugom kraju svijeta. Mogao sam zamisliti majke koje plaču u tom hodniku, posljednje pozdrave, čireve, sepse i bruhove, svu onu menažeriju bola koja se odvija širom tuđih svjetova, nemoćna da prodre u naš sebični kosmos takozvanog zdravlja. Jeo sam smjerno, pustio da se nota narandže raširi po nepcima i maskira brid govedine spremljene po afrički, sa bamijom čije sjeme pod svijećom liči na kavijar.

Nakon ovog slijeda prošli smo kroz nova vrata i ušli u crkvu. Bolnička kapela, spojena sa zgradom, sa dva glomazna stola u centralnom dijelu. Na mjestu oltara postavljen je kulinarski šank – naočit mladić obigravao je oko tanjira, dodavao ponešto u svaki, dok su dvije žene sasluživale. Prije nego je glavno jelo iznijeto, domaćini su nas zamolili za malo pažnje. Na platnu iznad oltara projektovan je snimak. Čovjek sa mikrofonom je šuštao, otegnuto, a onda bi udario u spravu kao da je testira. Zatim novo šuštanje, ali ovog puta sa fijukom. Potom zviždanje, pa jači udar. Prepoznao sam lice umjetnika Anria Sala, čekao sam hranu i slušao zvuk njegovog videorada “Tomahawk #2”. U kapeli bolnice u Mechelenu, gdje su se generacije molile za zdravlje svoje djece, roditelja, supružnika, drugova, trebalo je da jedemo hranu onih koji su pobjegli od bombi. Svjetlo je bilo utišano, a detonacije sve jače, osjetio sam snagu molitve prije obroka, ono što nikad nisam ni probao, da pustim u sebe meditativnu hostiju i preko hrane dobijem više od jela.

Kad su bombe utihnule, veseli Belgijanci su navalili na obrok. Jagnjetina, nogice posute žutom pjenom, žive, gumene, ne možeš ih sažvakati, niti izbjeći oštar miris. Je li ovo namjerno?! Zašto je ovo meso tako gnusno, pitao sam se. “Jagnjeći kotlet nade i utočišta” pripremio je Yahya, Palestinac iz Libana. “To je hrana koja se dijeli sa bližnjima”, pojasnio je. Slađana nije mogla, samo je probala jednu nogicu. “Ništa za to, meni ne smeta”, rekao je gospodin pored nas i uzeo da dokrajči njen obrok. Bilo mu je čudno, šta to jedan crnogorski par radi na polutajnoj večeri u Mechelenu, kojim smo dobrom u Belgiji, da možda i mi nismo dio te kulinarske utopije koja hranu nudi kao misao o životu, ratu i smrti.

Meso mi se gadilo, ali sam ga pojeo, osjetio sam da je dužnost gutati na silu, da bombe obavezuju. Da me umjetnost pušta u sebe dok je žvaćem kao dar od ljudi, kao sramotu pred bogom koji se odavno predao, i nema ga nigdje, osim u toj predaji. Nazad u Antwerpen krenuli smo večernjim vozom i ćaskali sa Dockxom o umjetnosti. Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka.

– Je li sve ovo što radiš igra za bogate? – pitao sam Docxa.

– Istina je da neko može tako da pomisli – odgovara mi, ali i dodaje kako je nešto učinjeno već ako svojim projektom naprave razliku za svojih 200 polaznika i njihove porodice.

Dok je govorio, Dockx je bacao pogled na mladog Arafata i djevojku iz Ukrajine u ćošku vagona. Oni su najmlađi u grupi, objasnio je. Dirnula me je ta povezanost, izgledao je kao razredni starješina. Pomislio sam na sujetne slikare, puste štafelajce rodnog kraja, na ljutu konceptualu, na performere bez krvi i snage, na vlastite snove o umjetnosti i angažmanu. Sve to bilo je poništeno jednom večerom. Ili bolje, izložbom koja se razlagala u stomaku, dok je voz klizio kroz noć, solidarno, ljudski, bez ijednog suvišnog šuma.

Sasvim je jasno da jedna gostiona ne može riješiti problem nehumanih migracionih politika Evropske unije, niti će umjetnost spasiti svijet. Ali, ko zna, možda ću sljedeći put kad dođem u Belgiju objedovati u restoranu po imenu Belpuri, koji je zasad samo maštarija jednog čovjeka. Služiće se indijska hrana, a specijalni gosti biće djeca iz azilantskih centara. Na vratima će pisati ime vlasnika, Sandip Matel – ali ja ću ga prepoznati po osmijehu, sa kojim me je dočekao u staroj bolnici

[Novosti](https://www.portalnovosti.com/vecera-za-trepet/)

Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka...

reportaža

Večera za trepet

Serengeti je prostrana savana, smještena duž Kenije i Tanzanije, poznata po bogatim populacijama lavova, sloniva, žirafa, ali i po seobama milionskih krda gnuova. U Serengetiju raste i baobab, neobično drvo koje izgleda kao naopako posađeno, sa krošnjom u zemlji a korijenom na vrhu biljke.

Litografija je kompleksan grafički proces pri kojem se kisjelinama nagriza kamena ploča da bi se dobila tražena matrica koja će se kasnije otisnuti na papir. Proces zahtijeva veliko umjeće i strpljenje.

Keopsova piramda je najveća piramida u Gizi, Tutankamonova posmrtna maska je najmarkatniji artefakte Egipta iz vremena faraona, a Šamolion je uspio da dešifruje hijeroglife.

Erupcija Krakataua 1883. najpoznatija je i najrazornija vulkanska erupcija modernog doba, a pored totalnog uništenja života na ostrvu, pored desetine hiljada ljudskih žrtava, količina pepela koja je završila u atmosferi sljedećih godina prouzrokovala je mini ledeno doba na skoro cijeloj planeti.

Perspektivom u arhitekturi pokušavamo predstaviti na papiru kako ljudsko oko vidi predmete u realnosti.

I još gomile imena i pojmova poput ovih bljesnu mi glavom. Tu su i Ptolomej, i Bela Bartok, i Kineski zid i Mliječni put i sumporovi oksidi i Euklidov prostor i Marko Čelebonović i Fric Lang, i mrijestilišta lososa i zvučna interferencija, i Sirakuza i Aleksandrijska biblioteka i seoba Slovena i rude bakra...

Nekad se to zvalo opšta kultura. A moja generacija je najveći dio opšte kulture dobijala sa školskog programa emitovanog na TV-u. Tiho, nenametljivo, ali dosledno i kontinuirano. Smišljeno i programirano. Ranojutarnju etapu školskog programa, od 8 do 10 sati, emitovali su Zagrepčani, a nakon 10, pa tamo do 12, 12:30 nastavljali su Beograđani. Dok su programom prvih dominirala geografija, muzička umjetnost, hemija i matematika, drugi su bili majstori ekologije, likovne umjetnosti, arhitekture, fizike.  Program je trajao kontunuirano, tokom cijele školske godine, sa skraćenim popodnevnim reprizama, a preko raspusta je emitovana zabavnija varijanta koja je sadržavala nešto kao “the best of“ edukativnih emisija i obavezni filmski program.

Sve obasti su bile pokrivene. Šetnja galerijama sa Nikolom Kusovcem, divna objašnjenja razvoja arhitekture sa Rankom Radovićem, sportske discipline sa Bojanom Šumonjom samo su neke od cjelina koje mi padaju na pamet dok sastavljam ovaj tekst. Tu je, naravno, nezaboravni Opstanak, koji je bio praznik za oči i karta za čarobna putovanja diljem svijeta. Ne smijem zaboraviti ni fantastičnog Dejvida Belamija, jedinog čovjeka koji me je (uz, mnogo kasnije,  Vukića Pulevića) uspio makar malo zainteresovati za svijet biljaka.

No, nije namjera ovog teksta nabrajanje emisija i autora, već podsjećane na jedno vrijeme kada je država obrazovanje svojih mladih građana (i ne samo mladih) čvrsto držala u svojim rukama, kada je obrazovanje bila želja, obaveza i potreba cijelog društva i kada se to jasno ocjećalo i jasno vidjelo.

Danas je situacija drastično promijenjena. Prostim uvidom u programsku šemu državne televizije primjećuje se bolno odsustvo planiranog i potrebama programa u školama prilagođenog edukativnog sadržaja, a sekvenca pod nazivom naučno-obrazovni program ni temama ni minutažom (30 min) ne zadovoljava realne potreba edukovanja mladih, a koje bi jedna državna televizija morala da ima. O privatnim televizijama ne smijem ni razmišljati.

Kako sam, godinama unazad, imao priliku da budem reprezent struke kako u medijima tako i u  institucijama koje se, direktno ili indirektno bave obrazovanjem i obrazovnim politikama, uvijek sam naglašavao da obrazovanje nije zadatak samo nastavnika već čitavog društva i da televizijske kuće tu imaju veliki dio obaveze. Državna televizija, svakako, najveći, ali ni ostale koje se emituju ovdje ne smiju biti pošteđene te obaveze. Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa (sigurno ne manju od 2 sata dnevno), a da državna televizija, pored određene satnice mora imati i određeni procenat svoje produkcije. 

Možda ova ideja izgleda kao utopija u ovom trenutku, ali gdje ima ozbiljne države koja misli na svoju budućnost ideja ne samo da nije neostvarljiva, već mora predstavljati imperativ i to imperativ sa oznakom urgentnosti. U suprotnom, naša djeca će ostavljati utisak kao da rastu i dobu čije sam ime, takođe, prvi put čuo u emisijama školskog programa – u paleolitu.


Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa... Možda ova ideja izgleda kao utopija