U jednom sporom kadru Andreja Tarkovskog do koga smo došli pripremljeni dugim sporim kadrovima izvidnicama, više je metafizike nego u svim ajfonima ovog svijeta. Je li gustina boje, ili je gustina vajarske smjese ovog majstora vremena, tek i posljednja vrana moje generacije je zastala, umuknula i priznala genijalnom Rusu da je položio temelj nečeg što je osobeno. Njegov rukupis nije nas sve od reda oduševio, ali nas je ostavio promijenjene da gazimo do novog rukopisa, koji ćemo mjeriti istom zauvijek uspostavljenom mjerom – je li me promijenio?

Nakon dva sata gledanja filma “Sve u isto vrijeme” (Everything Everywhere All at Once) iz 2022. osjećao sam se kao da sam tri dana bez prestanka čatovao sa mojom jedanaestogodišnjom ćerkom. Ona uvijek upali neki filter, odigra igricu dok mi ispostavi izvještaj iz škole, ili me prosto natjera da skrolujem po TikToku gdje se zovem *dadapada*, što je *cringe* ime i moram ga mijenjati. 

Kako god bilo, ta vrsta vizuelne i tekstualne, semiotičke i digitalne alijenacije koju osjećam dok govorim sa rođenim čedom, u tom filmu koji je ubrao sve moguće oskare dovedena je do granice pucanja. Prvo i osnovno zapažanje  - kratka pamet TikToka. Montažni postupak nagle promjene (praćka postaje buket, a buket bejzbol palica) sasvim je odredilo vizuelnu dinamiku ovog zasićenog tkanja od kojeg ti svicka pred očima. Prisjetimo se, taj film o kojem već danas niko ne priča, pokušao je fizičkim udarima doseći metafizičko, odnosno nagomilavanjem paralelnih univerzuma gledaocu dočarati život kao nesputanu simultanku potencijalnih račvanja. Dok ovo čitate, dakle, neka beneficirana realnost čeka iza ugla, ali je vi niste zajahali. Na isti način ste izbjegli i katastrofu, jer sva dešavanja su moguća na nepreglednoj matičnoj ploči vremena, pa i mogućnost da vam se prsti pretvore u viršle.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fe1c3460-8413-479f-8f86-86730bf518cf)
Sve u isto vrijeme (2022){.caption}

Ako već o pomenutom filmu niko ne govori, zašto ga sad pominjem? Zato što je dobar primjer. Zato što je za vizuelnu kulturu od pojave vještačke inteligencije postalo sasvim normalno da kodira estetiku prezasićenog hipercentra iz kojeg eksplodiraju razna čuda. Jedini problem je što se u ta čuda više ne vjeruje, ona se pretrčavaju, dok sporogoreći fitilji starih majstora poput pomenutog Tarkovskog još rade, makar za nas starije, *decu i osetljive*.

Zašto je to tako? Zašto trikovi vještačke inteligencije izgledaju lažno? Možda je sve to samo zagrijavanje i vrlo brzo neće biti razlike između razbarušenog pjesnika i silikonskog spleta žica na pametnoj vangli. Ipak, AI još djeluje po onom aformizmu: "Nisam vjerovao u postojanje duše dok nisam vidio umjetnost koju stvara vještačka inteligencija".  Mnogi jadikuju zbog te nove robotizovane svijesti, a mogli bi se samo vratiti starim majstorima. Šta ih je to činilo velikim? Tehnika, svakako. Savršeni osjećaj vremena? Naravno. Ali izvjesna dubina nad kojom se vještačka inteligencija ne može zagledati odlučuje o onom presudnom elementu “truda i čuda” koji umjetnicima daje moć. Tamo AI nema pristup, jer nema svijest. 

Nesvjesna konteksta, ili previše svjesna konteksta, vještačka inteligencija nije u stanju da mašinskim dejstvom ostane usred besmislenog i ludičkog, proživljenog i bestežinskog očaja koji progoni ljude. Taj se očaj uvijek nadimao i dosezao orkansku snagu u trenucima koji su prethodili velikim rješenjima. 

Uzmimo na primjer Truffautovog glumca Jean-Pierre Léauda - njegova zbunjenost, pogled naturščika, njegova smetenost i nježnost ne samo da su odražavali klimu nadolazeće '68. nego su je stvarali. Kojim brojanjem doseći spontanost susreta režisera i tog dječaka koji će debitovati u "400 udaraca". AI će se lako izboriti da riješi složenost života, ali jednostavnost prepoznavanja dvoje ljudi je nedostižna kalkulaciji. Riječ je o nemjerljivoj istini van svakog računa. 

Pitanje je zapravo, kako će AI da izmjeri ono što ne postoji? Upravo je to što ne postoji veliki metafizički čvor umjetnosti. Ono što ne postoji je materijal u kome se radi, odredište i polazna kategorija koja u vlastitom nepostojanju zapravo biva reper za sve što je opipljivo. Zaumna i instinktivna priroda ne može biti lažirana, jer je spremna  čak i da se samoubije, kako bi izbjegla definiciju i preživjela u svom paradoksalnom odsustvu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/703dd0b2-0676-42fd-9b8d-b0d1b726d9aa)
Ogledalo (1975), Andrej Tarkovski{.caption}

Zato gledati majstore kakvi su Truffoat ili Tarkovski znači tražiti dubinu, zabavu ili tragediju tamo gdje je njen jedini smisao, u čovjeku. Sve što se proizvodi sa namjerom da taj efekat sprovede iz matematičkog kombinovanja i kroz program, ostaje kopija, makar bila u ljudskom obličju. Sjećam se starog džezera Larryja Vučkovića koji mi je rekao da čuje besprekornu tehniku novih pijanista, da je brzina njihove elaboracije fascinanta, ali da nemaju *swing*, ne osjećaju pauzu unutar ljudskog tijela. 

Istina je da su mašine preuzele obrazovni proces i da djeca danas [uče jezik preko mašina](https://normalizuj.me/kultivator/video-igrice-ne-prave-ubice-ali-masine-unose-nesigurnost), više nego kroz dodir sa majkom. Maternji jezik tako postaje mašinski jezik, senzitivnost se potiskuje, a predaja funkcionalizuje. Rekao bi čovjek, kraj svijeta. Ali može reći i ovo: tako veliku prazninu samo velika umjetnost može da popuni. Njena snaga dolazi ni iz čega, spremna da promijeni sve.


U čemu je tajna umjetnosti koju AI ne može da dosegne?

stari majstori

Tamo gdje vještačka inteligencija nema pristup

U svijetu filmske umjetnosti, rijetko nailazimo na djela koja tako elegantno i duboko istražuju ono što mozemo nazvati "sublimno u banalnom" kao što to čini najnoviji film "Perfect Days" Wima Wendersa. Ovaj naizgled jednostavan portret Hirayame, čistača javnih toaleta u Tokiju, zapravo je sofisticirana meditacija o pronalaženju uzvišenog u "najobičnijim" aspektima života. 

Wenders transformiše svakodnevne rutine u gotovo spiritualna iskustva, pozivajući nas da preispitamo vlastite percepcije o tome što čini život vrijednim življenja. Centralni lik filma, Hirayama, kojeg maestralno tumači Koji Yakusho, postaje svojevrsni vodič kroz ovo putovanje otkrivanja sublimnog. Njegova svakodnevna rutina - buđenje, slušanje muzike, fotografisanje drveća, čišćenje toaleta - postaje ritual koji otkriva dublje istine o ljudskom postojanju. 

Ono što bi se mnogima moglo činiti kao monoton, čak i ponižavajući posao, za Hirayamu postaje izvor dubokog zadovoljstva i smisla. Wenders koristi vizuelni jezik filma da naglasi ovu transformaciju banalnog u sublimno. Svaki kadar javnog toaleta, svakog lista na drvetu koje Hirayama fotografiše, svaki detalj njegovog skromnog stana, tretiran je s pažnjom i poštovanjem koji se obično rezervišu za grandiozna spektakularna umjetnička djela. Kroz Wendersov objektiv, ovi svakodnevni prizori postaju predmeti kontemplacije i divljenja.

Ova transformacija banalnog u sublimno nije samo estetski trik. Ona služi kao moćna metafora za način na koji možemo pristupiti vlastitim životima. Hirayamina sposobnost da pronađe ljepotu i značenje u najobičnijim djelovanjima svog postojanja postavlja se kao izazov gledaocu. U doba kada smo bombardovani porukama o tome kako trebamo težiti izvanrednom, "Perfect Days" nudi radikalnu alternativu: možda je ključ za istinsko ispunjenje u prihvaćanju i cijenjenju običnog.

Muzika igra ključnu ulogu u ovom procesu transformacije. Hirayamina kolekcija rock kaseta, koja uključuje umjetnike poput Lou Reeda i Patti Smith, nije samo zvučna pozadina. Ona postaje most između svakodnevnog i uzvišenog, pretvarajući rutinske zadatke u gotovo poetična iskustva. Način na koji Hirayama sluša muziku - s potpunom predanošću i prisutnošću - modelira transcedentalni pristupit životu.

Wendersov Tokio nije samo pozadina za radnju. Grad postaje živ, dišući entitet, prikazan kroz Hirayamine oči s mješavinom znatiželje, sjete i poštovanja. Kontrast između urbanog gradskog života i Hirayamine smirene rutine stvara tenziju koja naglašava centralnu temu filma. U svijetu koji neprestano juri naprijed, Hirayamina sposobnost da bude potpuno prisutan u trenutku postaje gotovo revolucionarni čin. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/46de91c5-002d-48cb-b2f1-40629bb62174)

Film postavlja duboka pitanja o prirodi rada i njegovom mjestu u našim životima. U društvu koje često definiše vrijednost osobe kroz njenu karijeru i društveni status, Hirayamina predanost naizgled skromnom poslu postaje radikalna tvrdnja. Njegov rad nije samo sredstvo za preživljavanje; to je izraz njegovog bića, način na koji on ostavlja svoj trag u svijetu.  

"Perfect Days" takođe istražuje temu samoće i povezanosti na suptilan način. Iako Hirayama živi sam i rijetko razgovara, njegovi susreti s kolegama, prolaznicima i posebno s mladom nećakinjom koja neočekivano ulazi u njegov život, otkrivaju dubinu njegovog karaktera. Ovi trenuci ljudske povezanosti, koliko god kratkotrajni bili, prikazani su kao jednako sublimni kao i momenti samorefleksije. Wenders nam tako sugeriše da se uzvišeno može pronaći ne samo u našem unutrašnjem svijetu, već i u “najobičnijim “interakcijama s drugima.

Još jedan aspekt filma koji doprinosi njegovoj eksploraciji sublimnog u banalnom je Hirayamina fascinacija drvećem i njegovo pažljivo fotografisanje lišća koji nisu samo hobi. Oni predstavljaju duboku povezanost s prirodnim svijetom, podsjećajući nas na čuda koja nas okružuju, a koja često zanemarujemo u našoj svakodnevnoj jurnjavi. Ova perspektiva postaje ne samo estetski privlačna, već i etički imperativ.

Wendersova odluka da smjesti priču u kontekst čišćenja javnih toaleta nije slučajna. Toaleti, često viđeni kao simbol onoga što je prljavo ili nedostojno pažnje, ovdje postaju prostor transformacije. Hirayamina pažnja i poštovanje prema ovim prostorima izaziva nas da preispitamo naše predrasude o tome što je vrijedno.
Ako se uzvišeno  može pronaći čak i u održavanju javnog toaleta, gdje se još može otkriti?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/33c0b069-6559-4d85-a832-28c2471877b6)

Wender također istražuje temu vremena i prolaznosti na fascinantan način. Hirayamina rutina, koja se ponavlja iz dana u dan, mogla bi se činiti kao simbol monotonije. Međutim, Wenders je pretvara u meditaciju o prirodi samog vremena. Svaki dan, iako naizgled isti, nosi svoje jedinstvene trenutke posebnosti i univerzalnosti postojanja, koje kulminira u poslednjoj sceni filma na način rijetko vidjen u svjetskoj konematografiji.

Yakushova izvedba je ključna u prenošenju ovih dubokih tema. S minimalnim dijalogom, on uspijeva prenijeti cijeli spektar emocija i misli kroz suptilne izraze lica i geste. Njegov Hirayama nije karikatura zen mudraca, već kompleksan, potpuno ljudski karakter. Kroz istančanost izvedbe, pozvani smo da se poistovjetimo s Hirayamom, da vidimo svijet kroz njegove oči, i možda, da otkrijemo ono sveobuhvarno u vlastitim životima.

Wenders ne nudi lake odgovore ili dramatične preokrete. Umjesto toga, film teče poput mirne rijeke, pozivajući na  prepustanje njegovom ritmu i pronalasku magičnosti u detaljima. To je film koji zahtijeva strpljenje, ali nagrađuje pažljivog gledaoca. 

"Perfect Days" stoji kao svjedočanstvo moći kinematografije da transformiše našu percepciju stvarnosti. Kroz pažljivo konstruisane kadrove i  muzičko tonsku pozadinu, Wenders nam omogućava da vidimo svijet iz druge perspektive, da otkrijemo čuda skrivena u običnom. U doba kada mnogi filmovi pokušavaju impresionirati publiku složenim zapletima i vizuelnim efektima, "Perfect Days" nas podsjeća na suštinsku moć filma - sposobnost da nam ukaže na ono što smo možda odavno prestali primjećivati.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/QzZBbX5A1FA?si=ORtYsotsAzXz399H" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Za one koji su spremni prihvatiti izazov koji "Perfect Days" postavlja, film nudi mogućnost dubokog preobražaja. Ne kroz dramatične događaje ili velike epifanije, već kroz postepeno otvaranje očiju. U svijetu koji često slavi izvanredno i spektakularno, Wendersov film stoji kao nježni, ali moćni podsjetnik da se istinska ljepota i značenje često nalaze u najobičnijim aspektima našeg svakodnevnog života.




U doba kada mnogi filmovi pokušavaju impresionirati zapletima i vizuelnim efektima, "Perfect Days" nas podsjeća na suštinsku moć filma 

život po wendersu

Ogledalo svakodnevnog uzvišenog

Spakujemo se, odemo, čekiramo top deset mjesta koje se moraju posjetiti, jedemo u restoranima koji imaju najmanje 4, 5 zvjezdica na *Google Maps*-u, ponekad u Meku ili Burger Kingu, prepješačimo 25.000 koraka dnevno (tako makar kažu naši pametni satovi), izbacimo pet, šest *storyja*. Vratimo se kući, prepričavamo događaje dok neko ne kaže, *đe ćemo sad?*,  jer efekat putovanja brzo blijedi ako ga stalno ne mažeš novim slojevima.

Možda vam je već jasno zašto uvijek nijemo blenem u čovjeka koji mi kaže da je putovanje fenomenalna stvar, *ulaganje u sebe i u iskustvo*, ali ako ste još u dilemi red je da pojasnim. 
Nema sumnje da sponzorisane objave na mrežama kažu kako je *ulaganje u iskustvo* najbolja investicija i da su putnici dvocifreno srećniji od oni koji ulažu u trivijalne, materijale stvari. Onda slijedi osvrt na materijalne stvari, kao nešto bijedno nasuprot nematerijalnoj, a samim tim i produhovljenoj komponenti putovanja za nas koji smo plemeniti, drugačiji od ovog materijalnog, iskvarenog svijeta.

Jesmo li? 

Brojne su filozofske knjige i studije pisane o egzistencijalnoj, templativnoj dosadi, o hedonističkoj adaptaciji, kao i o ostalim krizama i potragama za stimulusima usljed nemanja većih egzistencijanih problema i životnih (ili mentalih) izazova. Pritom, da se razumijemo, želja “da ti dupe vidi puta” sigurno je jedan od najbezbolnijih načina da se te krize riješe. Sigurna sam, štaviše, da može biti jedan od najboljih, ako ga ne svedemo na puku delokaciju koja na putnika utiče koliko i mijenjanje *screensaver*-a na kompjuteru. Problem je što većina nas upravo to radi.

Kako onda da ti srce, a ne samo dupe, vidi puta?

Prvo treba da kritički preispitaš gore pomenutu premisu da put čovjeka čini “dubljim” i mudrijim. Zatim promisli šta to neki događaj čini iskustvenim, odnosno što donosi znanje ili izaziva u tebi neku promjenu. Pritom, ovdje ne govorim o onima koji se za potrebe selfija vozaju prvom klasom ili jedu u restoranima sa dvije Mišelinove zvjezdice, ne zato što mislim da taj fenomen ne zavređuje pažnju nego prosto jer do takvih ljudi teško da će dospjeti ovakve kolumne. Ovo je nauk za mene, tebe, nju i njega, koji sa aerodroma ne idemo direktno u šoping, već se guramo po natrpanim muzejima, što nas još ne čini boljima od njih.

Treba, dakle, da se zapitamo koju je promjenu u našem identitetu proizvelo besciljno šetanje po gradu, koje ja prva praktikujem, ili 20-sekundno (plus, minus pet sekundi koje su otišle na fotografisanje) posmatranje izložene slike. I odmah da kažem da ozloglašeno kačenje fotografija na društvene mreže nije problem sve do momenta kad, umjesto da posmatram i upijam život oko sebe, počnem da brojim lajkove, preglede, vatrice. To je već pojavni oblik jednog dubljeg problema koji je nakon individualnog počeo da osvaja i kolektivni nivo - pretvaranje putovanja u statusni simbol. 

Putovanje, koje bi samo po sebi trebalo da bude događaj, postalo je roba koja će kupca da izdvoji iz okoline i pospiješi mu snobizam. Zato nismo ništa bolji od onih koji gomilaju cipele, satove, automobile, dok god iskustvu putovanja pristupamo površno tako što prostor u kojem drugi ljudi žive i rade svodimo na puki objekat koji će da nas magično pretvori u najbolje verzije sebe.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e4663f4f-6041-4b08-95c7-f8d261ea8c0d)
Firenca, foto: T. Radulović{.caption}

Namjerno vraćam priču na čuveno *iskustvo* i na distinkciju materijalno-nematerijalno, dakle trivijalno i uzvišeno jer, kad malo bolje razmislim, takvu konstrukciju nalazim kod manje-više svih proizvoda koji sugerišu luksuz. 

Na primjer, reklame za veš mašinu su vrlo praktično orijentisane – dobro pere, ima dosta programa, štedljiva je. Veš mašina neće da me “promijeni”, neću postati autentičnija osoba niti najbolja verzija sebe ako je kupim. Ali, čim krenem da klizim u nešto što nije svakodnevica pa shvatim da hoću da moj veš ne bude samo čist nego da ima i specifičnu aromu, tad mi se nude omekšivači koji će da me svojim mirisom prenijeti na alpske pašnjake, ili zahvaljujući kojima ću da dobijem prijeko potrebno samopouzdanje sportskog penjača kad zablistam na poslovnom sastanku. A što tek bočica parfema može da uradi za moju individualnost, to samo marketing magovi znaju. 

Ili, recimo, istinita priča, stvarno mi je propao šporet, rerna slabo grije, a dvije ringle crkle. Novi šporet će neko moći da mi uvali uz priču da brzo zagrijava, dugo traje, plus štedi struju. E sad, ako taj šporet počnem da posmatram kao produžetak svoje ličnosti, kao nešto što će da me izgradi i obogati, da me predstavi u najboljem svjetlu, onda ću početi da kupujem i gomilam kuhinjske dodatke kojima ću da zadivim svoju svekrvu, ljubavnika (njega će samo najhrabriji da stave u reklamu), kumove i prijatelje.

Takvih primjera je dosta. Koliko smo puta čuli da Koka-kola ne prodaje šećernu tečnost, već porodičnu atmosferu za ručkom, provod na roštilju sa društvom? U svijetu senzacija ama baš sve može da se upakuje u iskustvo pa i one stvari koje nisu lako opipljive, poput putovanja.

Pošto sam usred sezone odmora ovako izdašno nabrojala probleme, red je da se potrudim da ponudim rješenje, a to ću morati opet iz ličnog primjera. 

Nedavno sam bila u Firenci, ne da bih imala još jedan otisak pečata u pasošu već da bih na ljetnoj školi stekla neka znanja koja su mi potrebna za posao. Stigla sam da vidim kopiju Davidove statue, pojedem samo jedan italijanski đelato i, istina, popijem dosta aperol špricera, koje i u Podgorici mogu da pijem za malo veće pare. Uprkos tome što se nisam trudila da štrikiram sve lokacije sa must see liste i da probam sve ukuse Italije, taj put jeste bio iskustvo jer sam radila na konkretnim stvarima koje ću i u budućnosti primjenjiivati, i jer sam vrijeme provela sa nekim divnim ljudima koje inače ne bih srela a koji u mjestu mog privremenog boravka žive i rade. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea97d105-8b26-4804-86e5-04bfb45f349f)
Firenca, foto: T. Radulović{.caption}

Shvatam, a vjerovatno ste i vi to pomislili, da je moja pozicija dosta privilegovana, budući malo ljudi ima priliku da ode poslom van grada, a kamo li države. Ipak, voljela bih da taj primjer posluži kao neka vrsta poziva za logoterapijsko promišljanje – kako možemo da iskoristimo putovanje da se zaista uključimo u zajednicu i da utišamo unutrašnji glas koji gunđa da naši domaćini, njihova svakodnevica i navike, u potpunosti treba da se podrede nama. Da prestanemo da jurimo senzacije i da identitet ne gradimo na već izlizanom mitu "svjetskog putnika", već na svemu što iz putovanja primamo, makar ono bilo do drugog naselja. 

Avionska karta nije dovoljna da osvojimo iskustvo, ali ono jeste tamo i ne treba mu reklama niti vodič da dopre do nas. 


Problem putovanja, ili zašto je nekad bolje da sjedimo kući...

red vožnje

O čemu mislimo kad mislimo da putujemo

Prije dva ljeta moj muž je izgubio burmu na plaži. Bio je vreo julski dan, talasi su agresivno udarali o plastične ležaljke i povlačili *ipanema* papuče neopreznim kupačima. Mi nismo bili takvi, mi na plaži ne gubimo japanke. Taman je pobjedonosno izlazio iz vode, zapljusnut talasima i solju, kad je ionako labava burma skliznula sa prsta i nestala neđe u Šušanju, a stigla ko zna đe. *Kme-kme*, malo nevjerice i brzo se zaboravila burma. Mislim čak da je nastupilo i izvjesno olakšanje – nije odbio da nosi burmu, ali su talasi poslušali zov predaka, oslonili se na prototip crnogorskog muškarca kao kakvu stijenu i odjedanput dali znak da je moj muž u pravu – burma jednostavno nije za prave muškarce. 

Nisam sigurna što tačno mislim o nošenju burme, jer sam odrastala devedesetih kad je nošenje zlata bilo u zenitu, a moda i svaki pristojni ukus u ćorsokaku, ali mogu da tvrdim da je burma na ruci crnogroskog muža u to vrijeme bila rijekost kao i istinski dobar brak. Ne mislim da kvalitet braka u bilo kom smislu zavisi od tog skupog simbola, koji se u svakom trenutku može založiti u  kakvoj juvelirnici i za te pare opraviti neka važna čestitka, nego naprosto razmišljam o jednom trendu zatvorenosti Crnogoraca u obrazac odbacivanja svega što krutu muškost i namrgođenost može čak i simbolički omekšati. 

Kažem, muškarci koji su nosili burmu bili su rijetki, a i sama bih sumnjičavo gledala komšiju ili daljeg tetka kad bi je nosio. Tako nas uči naše crnogorsko iskustvo, koje je možda u mrgođenju prednjačilo Jugoslavijom, ali je u romatici daleko zaostajalo, kao oni atletičari što toliko kasne, da ih i prosječni prošišaju za cio krug. Nježnost crnogorskog muškarca kao da je ostala u kakvoj bici, osušila se od gladi podno brda ili se jednostavno raspala u neprestanoj borbi da se bude izvan svega tananog i suptilnog. Burme su samo simbol, to je samo jedna kružna šetnja po iskustvu predaka, to je još jedan lahor što melanholično miluje đedove noge u lavoru  ispred koga kleči baba koju niko ne miluje. I to je tačka u kojoj se spaja simbolički značaj burme i nježnost posvećenog muža. 

A posvećenost je višeznačna i složena stvar, pa je rijetkost bila sresti ljude koji naprimjer nisu posvećeni poslu, koji o poslu ne pričaju sa toliko nježnosti da im oko zaigra i skoro zasuzi i to je nekako malo pretjerano, ali i prirodno, zar ne? Isto bi tako bilo prirodno zagrliti ženu, uhvatiti je od kakve namjerno neukroćene radosti za ruku, radovati se životu i drugom biću. No to je ono po čemu su naše ulice drugačije od ulica drugih gradova -  našim korzoima ćete rijetko vidjeti starije parove da se drže za ruke, a ako se to i dogodi nije malo vjerovatno da će izaći u novinama kao slika dana, pa ćemo svi nad prizorom uzdisati i proglasiti ih svecima romantike i lijepog ponašanja. Zavapićemo – eh da je više takvih. 

A takvih je zaista toliko malo da je pravo čudo kako njihovi potomci umiju iskreno zagrliti drugog čovjeka. U mojoj generaciji gotovo niko nije vidio majku i oca zagrljene ili ne daj bože da se strasno poljube, to je veliki tabu, a taj štit što se stavio ispred đece, to zaricanje da oni nikada neće vidjeti nježnog oca i voljenu majku, da neće učestvovati u toj porodičnoj sramoti zvanoj ljubav, osigurali su da postvudstok generacije zabarjaktare patrijarhatom više nego njihovi neobrazovani preci, koji su, kako se priča, sa indignacijom odbacivali da pomiluju čak i đecu, da im se kult nedodirljivih ne okalja, ili da kakav pašenog ne posumnja u junaštvo i spremnost za bitku.

Svi smo vapili za tim prizorom, svi smo ga naslućivali, ali on nas je toliko puta iznevjerio, da nam je postalo normalno da se to jednostavno ne događa. I zato su mnoge generacije u Crnoj Gori uvjerene da je posao najvažniji, da je za sve drugo ima vremena i prilika, zato su nam kuće pune neuspješnih ljudi jer se u pogrešne uspjehe upiralo, u red i logični slijed događaja, u strukturu, a ne u sreću, zagrljaj i emotivnu sigurnost i ispunjenost. 

Zato je i danas lako ubijediti čak i srećnog muškarca da mu se žena *previše pita*, da je sumnjivo što sa njom dijeli sve, ili što sa divljenjem priča o njoj, jer to apstraktna figura oca kojem žena nije bila najbolja i dovoljna, nego tek nužno zlo za rađanje đece ne može da podnese. Istina je da ni žena često ne može da gleda kad je druga žena poštovana, jer ne ide da nekakva tamo nevjesta stvarno ispunjava njenog sina, nego je sin poklekao, nedovoljno muško i premalo nalik ocu. 

I tu samo nježnost i ljubav pomažu, samo bunt spram neživota i korote, jedinog osjećanja kojem se Crnogorci iskreno prepuštaju, jer se to cijeni u naciji nekrofila i romantizacije patnje, žrtvovanja i bijede. Burma je tek asocijacija na jednu predrasudu, na jedan uzročno-posljedični krug po kome se u Crnoj Gori nesmetano klizi, jer pređašnje iskustvo je logika koju opravdavamo, a u koju se iz nemanja hrabrosti za drugačije slijepo povjerovalo. A hronični nedostatak otvorenog ispoljavanja emocija, nesuzdržanog razgovora i otvorenosti, tu glavnu osobenost našeg društva treba razbiti, treba joj se svakom rečenicom, svakim susretom suprotstavljati. 

Neka naše slabosti horski zapjevaju, neka se simboli ropstva rastrgnu, neka se zagrljajima zamaše. A burme, nek čuvaju ljubav iz morskih dubina, koga briga.


U kojoj od mnogih bitaka slavne istorije je ostala nježnost crnogorskog muškarca?

gledanje kroz burmu

Naš junački strah od nježnosti

Moj prvi susret sa religijom bio je onaj adolescentski. Moji roditelji su sa našim tadašnjim kumovima pomislili kako bi zajedničko krštenje mene i kume bio nekako zgodan čin dodatnog povezivanja naših već sprijateljenih porodica. Logično, shodno povodu, nisam pri tom kumovskom krštenju osetio ni promil nečeg nadnaravnog iliti, nedajbože, transcendentalnog. Nečeg što je navodno trebalo da poseti sferu nas, zbunjene mladeži pred oltarom, i shodno svom autoritarnom statusu brzo se povuče natrag u prostor sopstvene nedodirljivosti. Iza vela tajne. 

Bio je to događaj, svečano uparađen, ali nekako usamljujujući, oblikovan solipsizmom. Trenutak pred kojim sam osećao dozu treme, nerazumevanja, i sada mi se čini, otuđujućeg stida. Nije mi prijao ceo hijerarhijski odnos, u tom primanju pričesti. Reči koje sam morao, po ritualu, izgovarati, nisu nekako prirodno i prisno sedale na moje usne. To „vaistinu“, to što je navodno trebalo potvrditi činjenicu da sam odjednom zavrbovan kao „rab božiji“. Ne više kao slobodno i samostalno biće sa vlastitim opsesijama, već samo još jedan točkić u kotaču višnjeg nauma koji nas sve ionako nemilosrdno podrazumeva, sputava i oblikuje, izvan sopstvene volje.

Bilo je to ionako doba novoverništva, još i danas vladajućeg. Mnoge do tada građanske i sekularne porodice, one koje su se makar tako vodile i izjašnjavale, naprasno su poverovale u božiji plan, ili su bar počele intenzivno da uveravaju sebe da zaista veruju. Često je to novoverništvo išlo do iritantnih i neslućenih, zadrtih obrazaca, koji bi grdobno štrčali i izazivali nelagodu kod iole nepristrasnog posmatrača. 

Na primer, običaj kađenja, dimljenja porodičnog kandila, pred hrišćanske, mandatorne „velike događaje“. Iako je miris tamjana uvek bio prijatan, povod za očevo opsesivno kađenje svih prostorija u kući mi je uporno izmicao. Kao i njegovo insistiranje da ja demonstrativno pristanem da se prekrstim i izgovorim to „što treba“, po bukvici. Valjda kako bih time demonstrirao da sam time usvojio to nešto prisno, toplo, intimno i porodično, što je navodno trebalo da obogati njegovo očinsko, i moje, sinovljevo iskustvo. Da nas dodatno zbliži u zajednici koja je završavala nužno opet u trijadi, njim jednim i jedinim, pristojno raspištoljenim na nebesima koje je uspelo uzurpirao.

Kada sam na fakultetu počeo da se bavim, po sopstvenom mišljenu neamaterski, proučavanjem književnosti, jedan od prvih pismenih radova koji smo imali bio je iz predmeta koji se nazivao „srednjovekovna književnost“. A sastojao se iz proučavanja likova žitija, apokrifnih jevanđelja i Biblije kao (ne samo) tvorevina sa izvesnom književnom vrednošću. Nekako se podrazumevalo, mada je to bilo tek usput, gotovo prećutno nagovešteno, da se svi mi koji smo slušali taj predmet, prethodno upisavši Srpski jezik i književnost, jednostavno osećamo vernicima, pravovernim hrišćanima. I još naravno, dodatno, rodoljubima i patriotama koji su verni svojoj državi i tadašnjem vođi. Tada mi je valjda postala jasna neizbežna i od tad neizbrisiva veza između ljubavi prema bogu i onoj prema državi, naciji i pretpostavljenom plemenu, srpskom, koji su nekako doživljavani organski i u prosto olako izmamljenoj, instantnoj sinergiji.

Jednom prilikom, kod tadašnjeg školskog druga i najboljeg prijatelja, naišao sam i na druge „dokaze vere“. Zaintrigiralo me je, mada ne i toliko da sam imao želju da pročitam ta dela, višetomno izdanje knjiga Nikolaja Velimirovića, koje je, kasnije sam saznao, bila „lektira dana“, svakako i tog desetleća u Srbiji. Jednostavno, rečeni vladika (kako ću kasnije saznati, ljubitelj Hitlera, gorljivi ljotićevac i antisemita) i njegovi naivni književni pokušaji, prodavali su se na kilogram i kilometar, verovatno smenivši pisanija Josipa Broza Tita, koje je nekada morala da ima svaka „pravoverna“, maršalu odana, komunistička porodica. Delovalo mi je da je naše vreme naprasno i nesistematski obrazovanih generacija dosta nalik onom komičnom prizoru iz filma *Varljivo leto, šezdeset osme*, kada polupismeni otac, koji izvesno nema blagog pojma o marksizmu, vidno priseže uz „religiju“ (obaveznu školsku lektiru) toga doba, objašnjavajući sinu da mora da zna markizam jer je on u svemu. Deo svega. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ef1b25fb-6a82-4f24-9628-6b60b4cde9d4)
Ilustracija: Normalizuj.me{.caption}

Ipak, i ta mi je scena ostala u nekako gotovo prosvetiteljski naivnoj i utešnoj uspomeni. Naime, danas se mnogo više slažem sa entuzijazmom povodom Marksovih učenja, no povodom tekućih novoverničkih, dogmatskih pasija i konfabulacija. Marksizam je u svemu, bog nije. Slažem se i sa konstatacijom lika oca iz *Varljivog leta*, da je marskizam nauka. Marksizam nas na primer, sasvim neuvijeno i antidogmatski uči da je figura boga jedna vrsta ljudske projekcije i kompenzacije. Da za odgovorom o religiji treba posegnuti za antropologijom. Ne naukom o bogu, već onom o čovekolikom biću. Da je religija, iako je postala pasija, uzdigla prigodne antropocentrične izmišljotine, i da stoga njen kultni status odgovara nenaučnom, antiprosvetiteljskom, takozvanim primitivnom stanju civilizacije, kada čovek još nije posedovao apstraktne i konkretne dokaze i alate pameti, ruku i uma, da bi došao do odgovora na pitanja o izvorima sopstvene bede i mizerije, ovde na zemlji, a ne u nekakvom zagrobnom životu. Postojanje boga je dokaz da se još nije dospelo do stvarnih uzroka nehumanih, eksploatatorskih materijalnih uslova potlačenosti i ropstva. Religijska nesvest je dokaz za nepostojanje razvijene klasne svesti, kao ni mogućnosti da se istorija ne posmatra prosto kao još jedan prigodni mit, već kroz klasnu borbu.

Sada se treba vratiti neugodnom pitanju, otkud opet dominacija religije u 21. veku. Nova faza religijskog fanatizma, koja usput, sobom kupi, kao neka vrsta usisivača koji ima jako velik cug, sve najgore što trenutno potonuće u misaoni i nenaučni opskuritanizam izbaci, kao dnevnu poplavu.

Bog je postao prigodna, zgodna poštapalica zvaničnih neoliberarnih, konzervativnih i feudalističkih politika. Ukoliko je srednji vek svoju teoriju univerzuma uvijao u kompleksna, mada pseudofilozofska objašnjenja „nepokrenutog, koji sve pokreće“ (*primum movens*), današnja laička odanost vladajućim religijima, prosti je i najprizemniji mogući odraz onoga što je još Niče, prezirući sveštenički i popovski pristup molitvama i katehizisu, nazivao „mentalitetom krda.“ I principom osvetoljubivosti onih inferiornih, koji se služe bogom kao zgodnom ucenom kojom šire vladavinu sopstvene moralne i misaone bede. 

Vera u boga je postala izvorom nepatvorene gluposti, zatucanosti, uzimanja stvari zdravo za gotovo, i „onakvim kakve jednostavno jesu“, a to znači stupanj ropskog saglašavanja sa „naturalizmom“, sa prirodnošću ropskog stanja čovečanstva, i njemu pratećeg, ropskog duha. Jer kako je to i Lakan primetio, bog nije mrtav, već se samo preselio tamo gde smo ga najmanje očekivali. U naše nesvesno. U naše političko nesvesno, dodao bih. Odakle, nama neosvešćenima i „apolitičnima“ (kao da je apolitičnost uopšte ikada bila neka vrsta stava!), preti kao simptom bolesti „novog doba“, jednako i materije i duha.

Dok je nekad, kao „opravdanje“ religijskog potčinjavanja čoveka, bilo neophodno izgraditi čitavu kompleksnu misaonu građevinu metafizike, i transcendencije, onog *noumenalnog* i nesagledivog, danas je simbol boga ništa drugo do ropski, kvazi-tržišni fetiš. Jeftin i banalan, poput onog već odavno obavezujućeg drvenog krsta, kupljenoj u obližnjoj crkvi i statusno okačenog o retrovizor, kako se niko ne bi doveo u sumnju i zabunu oko verskog opredeljenja vlasnika vozila. 

Svedoci smo postsekularne pobožnosti, nabujale nakon sloma svih prosvetiteljskih narativa. Socijalna smrt i smrt društvenosti, koja nas je zaskočila iz strašila kojim se straše deca i odrasli ljudi, a na koje se svela figura boga odabrane, jedino prave i ispravne, državotvorne religije, uvrebala nas je i skolala zajedno sa propašću poslednjeg velikog prosvetiteljskog poraza, onog *samoupravnog socijalizma*. I umesto da danas imamo potpuno osvešćenu i dekolonizovanu svest radničke klase, koja samostalno upravlja svim sredstvima za proizvodnju, koja bi bila, dakako, jedini vlasnik tih sredstava i demokratski raspolagala njima u kompleksno organizovanoj, solidarnoj komuni, mi, pobeđene i poražene pristalice socijalne pravde, i teorije (r)evolucije, opet smo prinuđeni da razvejavamo „novovekovne“ sujeverice koje se kote i množe nesagledivom progresijom. Poput mećave koja se stuštava na čovečanstvo sa nebeskih visina, i potapa i poslednji glas onog još uvek „vapijućeg u pustinji“, koji želi samo da izusti da stvari sa bogom ne stoje tako kako uporno hoće naša ničim ograničena vera u sopstvene predrasude, i kultove ličnosti.

Bog je svuda. Zato ga i nema. Tako smo bar stopostotno sigurni da smo ga izmislili. Ne postoji bolja „definicija“ od ove. Na svim mestima gde čovek treba da se suoči sa samim sobom, sa sopstvenim neprijatnim odrazom u ogledalu, da prizna sebi sopstvene greške i zastranjenja, pojavljuje se ta figura, koja mu trajno uskraćuje trenutke samorefleksije. Nemogućnost da se reflektuje nad sopstvenim životom, da se on kritički preispita, ono je što stvara jednodimenzionalnog čoveka. I preparirani simbol „tvorca“. Čoveka bez misaone i emotivne dubine, i boga bez svesti o krivici i oprostu. Ma koliko izmišljeni sveti lik dobijao na dubini i autoritetu, gojeći se našim strahovima i sujeverjem. Te pobožne dubine su ionako postale ubožna, konzumeristička laž. Jer on je na svakoj trafici, iskače iz tabloida, gleda nas podcenjivački i ucenjivački, onako kako nas gleda naš vožd. Kao da smo nezreli i nedorasli. Bog je to ubogo ime za trajnu nezrelost i neosvešćenost, čoveka i čovečanstva.

Bog je poslednja figura potpunog nihilizma i mržnje prema životu. Odsustva nade, gašenja potrebe za mogućom utopijom koja bi imala ljudske obrise. Ono *ex nihilo* zapravo, suviše doslovno upućuje da je on nastao ni iz čega, iz ništavila, i da se u to isto ništavilo treba i vratiti. Kao duh iz boce. *Ex nihilo nihil fit*. Kako bi se otvorila mogućnost za novog čovek. Koji ne bi morao biti nekakav ničeovski Nadčovek, samoprevazilazeći, već jednostavno čovek koji bi konačno upoznao sopstvene humane kapacitete, prednosti i ograničenja. Koji bi shvatio da se iznenada probudio iz jednog dugog i komatoznog košmara i more, i da je sada spreman da stvara svet po sopstvenoj meri i odrazu, bez strahova koji su ga sputavali i progonili. Da konačno i neopozivo pripadne samom sebi, onako kako nikad nije mogao rigidnom i osvetoljubivom „tvorcu“. Mrzeti boga znači, u konačnici, voleti čoveka.


Umesto da danas imamo potpuno osvešćenu i dekolonizovanu svest radničke klase, opet smo prinuđeni da razvejavamo „novovekovne“ sujeverice koje se kote i množe nesagledivom progresijom...

novi zalet

Bog je svuda, zato ga i nema

Kada govorimo o nastanku fašizma, uglavnom ga povezujemo sa njegovom manifestacijom u Italiji, a kasnije i u Njemačkoj. Međutim, to predstavlja nekompletnu sliku razvoja ove ideologije. Zapravo je nemoguće je govoriti o fašizmu a ne pomenuti uticaj reakcionarske politike koja je artikulisana u periodu pred kraj vladavine Romanovih. 

Uprkos tome što je ruska ekonomija na prvi pogled bila zaostala i gotovo feudalna, te percepciji Rusije kao zemlje na margini Evrope, Rusija je imala ogroman uticaj na uspostavljanje širih ideoloških trendova još krajem 19. vijeka, prije dolaska boljševika na vlast. Upravo odjeci ove reakcionarne ideologije sada predvode invaziju na Ukrajinu, dok se njen otrov ponovo osjeća u Evropi.  

**CARSKA VJERA**

Ruska ideološka previranja odražavaju krizu identiteta koju zemlja proživljava još od vremena Petra Velikog, kada nastaje težnja da ta država postane dio Evrope i kada se sprovode reforme sa ciljem da se Rusija pretvori u *običnog* evropskog velikana. Ipak, uprkos svim naporima da se Rusija promijeni, bilo je očigledno da je Rusija, bez obzira na svu svoju moć i uticaj, jednostavno neadekvatna kao *potpuno evropska zemlja*. Iz tog osjećaja nepripadnosti rađa se kompleks niže vrijednosti, koji, poput egomanije koja prikriva nedostatak samopouzdanja, vodi ruske intelektualce ka pokušaju da artikulišu Rusiju kao zasebnu civilizacijsku jedinicu, koja je, ako ne superiornija, onda barem jednaka Zapadnoj Evropi.  

Potreba da se artikuliše zasebna vrijednosna vizija dodatno je pojačana pojavom modernizacije i prosvjetiteljstva u Evropi. Procesi modernizacije u Evropi, koji uključuju stvaranje kapitalizma, ideje da suverenitet pripada narodu, potrebu uvođenja opšteg obrazovanja, sekularizaciju i slično, percipirani su od strane ruske aristokratije i pravoslavnog klira kao egzistencijalna prijetnja koja će definitivno ugroziti njihovo postojanje. Takva modernizacija i evropeizacija Rusije značila bi nestanak postojećih privilegija i moći. Stoga ne iznenađuje što je početkom 19. vijeka formulisana i državna ideologija, sažeta u sloganu tadašnjeg ministra obrazovanja Sergeja Uvarova „Pravoslavlje, autokratija i nacionalnost“. Sadržaj ove ideologije djeluje samorazumljiv kad se uzme u obzir pomenuti slogan, međutim, pored toga treba primijetiti koliko je ovaj pokušaj uspostavljanja ruske posebnosti farsičan. 

Ruske vrijednosti su tako svedene na samu antitezu evropskog modernizma: kao odgovor na demokratiju javlja se vjera u ruskog cara i autokratiju, kao odgovor na racionalizam javlja se pravoslavni misticizam, individualizam je pobijen konceptom sobornosti, sekularizam je nekompatibilan sa pravoslavljem i tako dalje. Za svu priču o zasebnim vrijednostima, ovakva ideologija je prosto naličje modernizatorskih procesa koji se dešavaju u Evropi, a i šire se u Rusiji tokom 19. vijeka. 

**PRVI POGROMI**

Vjerovatno najstrašniji i najuticajniji aspekt ruske reakcionarne ideologije u ovom periodu je njen tvrdokorni antisemitizam. Iako bi bilo izuzetno glupo tvrditi da je antisemitizam prvi put formulisan u Rusiji u 19. i 20. vijeku, istina je da je u Rusiji prvi put korišćen kao sastavni dio reakcionarne ideologije i njenih teorija zavjere. Kao što je već rečeno, ruski nacionalni intelektualci su već smatrali da su tadašnji modernizatorski trendovi, koji uključuju razne kontradiktorne pojave, zapravo strani elementi neprimjereni za rusko društvo. 

Dalja proliferacija tih trendova u Rusiji i jačanje pokreta vezanih za te trendove, poput liberalnih i komunističkih partija, predstavljeni su kao pokušaji zluradih sila, koje iz sjenke upravljaju svim tim naizgled spontanim procesima, da unište Rusiju i pravoslavlje. Te zlurade sile koje manipulišu svjetskom politikom nijesu niko drugi do Jevreji, to jest Jevereji koji funkcionišu skoro kao agenti modernizacije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f2bb9a48-6c17-4c14-83c0-2039d4f7ac25)
Antisemitska razglednica, foto: Rare-parer{.caption}

Naravno, ova teorija je bila najpopularnija u krugovima koji su podržavali monarhiju i pravoslavlje, najvećim protivnicima liberalizma i komunizma. Zbog uticaja pravoslavnih mislilaca, antisemitizam je uvijek pratio apokaliptični biblijski jezik, pa se govorilo da svijetom vladaju podanici Satane koji svim snagama pokušavaju uništiti jedinog pravog zaštitnika hrišćanstva, pravoslavnu Rusiju. Sve to trebalo je da kulminira finalnim sukobom i definitivnom pobjedom strane dobra, tj. Rusije.

Tako dolazi do serije pogroma sa ciljem pokolja što većeg broja jevrejskog stanovništva, koje organizuju pobornici monarhije. Prvi organizovani pogromi na većem nivou dešavaju se neposredno nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II od strane krajnje lijevog pokreta, kada su mase okrivile Jevreje za carevu smrt i započele kampanju terora protiv jevrejskog stanovništva. Ovo je rezultiralo usvajanjem takozvanih Majskih zakona od strane Aleksandra III, kojima je diskriminacija ozakonjena, te je Jevrejima onemogućeno pravo na vlasništvo.

**CRNE STOTKE**

Drugi talas zločina desio se oko 1905. godine, kada je Rusija pretrpjela veliki vojni poraz od Japana. Nakon tog rata, širom zemlje su izbili veliki štrajkovi i protesti usmjereni protiv monarhije. Kako bi smirio protestante, ruski car Nikolaj II odlučio je prihvatiti prijedlog Sergeja Vitea i usvojio je Oktobarski manifest, dokument kojim se po prvi put u Rusiji garantuju građanska prava i kreira zakonodavno tijelo Duma. Za pobornike monarhije i konzervativne Rusije ovo je bila neprihvatljiva koncesija, te su odmah organizovane kampanje odmazde protiv jevrejskog stanovništva za koje se vjerovalo da stoji iza svih tih događaja.

U tom periodu pojavljuje se vjerovatno prva fašistička organizacija na svijetu, poznata kao [Crne stotke](https://www.jstor.org/stable/20174849?read-now=1&seq=1). Crne stotke su u suštini predstavljale antielitni i populistički pokret, koji se uglavnom sastojao od pripadnika nižih društvenih slojeva, a svoje ciljeve su sprovodili kroz kampanje uličnog nasilja, progoneći i ubijajući jevrejsko stanovništvo, studente, intelektualce i bilo koga ko se nalazio u obrazovnim institucijama, jer su ih smatrali izvorima državne subverzije. Crne stotke su bili očigledni konzervativci i podržavaoci cara, često organizujući pogrome pod simbolima Nikolaja II, ali su nastali spontano, bez direktne podrške države. Ipak, treba napomenuti da je Nikolaj II, koji je i sam bio antisemita, gajio simpatije prema pokretu i trudio se da svaki osuđeni nasilnik iz ove grupe dobije pomilovanje ili smanjenje zatvorske kazne.

U ovom periodu nastaje i najpoznatiji antisemitistički dokument u istoriji pod nazivom [Protokoli sionskih mudraca](https://academic.oup.com/nyu-press-scholarship-online/book/18120), poprilično banalan tekst koji govori o jevrejskom pokušaju da ovladaju svijetom. Tekst je prvi popularizovao pravoslavni mistik Sergej Nilus, ali veliki dio svoje popularnosti duguje činjenici da je Ohrana, ruska tajna policija, godinama nanovo štampala pamflet u propagandne svrhe.

**FRANCUSKI SALONI**

Zanimljivo je da se ruski antisemitizam iz 19. vijeka počeo širiti na ostatak Evrope i počeo je značajno uticati na formiranje desničarskih pokreta koji uveliko podsjećaju na fašističke. Nakon završetka Francusko-pruskog rata, francusko javno mnjenje bilo je obuzeto idejom osvete Njemačkoj zbog poniženja u ratu. Ideja o formiranju vojnog saveza s Rusijom, kako bi se Njemačka okružila, postaje popularna u Francuskoj. 

Dok se odvijao proces zbližavanja dviju država, francuski saloni, koji su bili mjesta okupljanja francuske elite i intelektualaca, stvaraju prostor za dolazak ruskih intelektualaca u Francusku. Među tim navodnim intelektualcima nalazili su se i agenti već spomenute Ohrane, koji su sa sobom donijeli ideje reakcionarnog antisemitizma. Pod uticajem tih intelektualnih trendova iz Rusije, dio francuske elite postaje razočaran republikom, smatrajući je previše dekadentnom i nesposobnom da se suprotstavi Njemačkoj. Jevreji su bili okrivljeni za degradaciju Francuske i korupciju moderniteta, te su ubrzo postali meta antiliberalnih, antikapitalističkih i antisocijalističkih govora. 

Treba ponovo podsjetiti da antisemitizam nije bio nova pojava u francuskoj istoriji, ali ideja da Jevreji zauzimaju centralno mjesto u svjetskoj politici i upravljaju procesom modernizacije predstavljala je novitet. Ova atmosfera naglašenog antisemitizma kasnije je rezultirala jednim od najvećih skandala u francuskoj istoriji – Drejfusovom aferom. Ta afera je dovela do definitivnog raskola u francuskoj politici, stvarajući prepoznatljivu francusku političku dinamiku. Na stranu Drejfusove odbrane stali su podržavaoci republike, liberali i socijalisti, dok je na anti-Drejfusovoj strani bila konzervativna, katolička desnica koja je mrzila republiku i žalila za starim, srednjovjekovnim Parizom koji je Napoleon III uništio svojom urbanizacijom.

**VEZE SA NACIZMOM**

Treći značajniji talas antisemitizma nastao je tokom Ruskog građanskog rata, kada su monarhistički simpatizeri, Bijeli, nastavili sa masovnim zločinima. Zbog brutalnosti boljševika često zaboravljamo da su među Bijelima bili i mnogi krvoločni likovi poput Romana Ungerna fon Šternberga. Bijeli su često patili od vojne neefikasnosti protiv boljševika jer su previše pažnje posvećivali pokušajima istrebljenja Jevreja. Pobjeda boljševika dovela je do egzila Bijelih, koji su se tada naselili u raznim evropskim državama gdje su počeli širiti svoje političke ideje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f7ca9e6f-4718-4873-a293-ebc034cf81b9)
"Krvavi baron" Fon Šternberg{.caption}

Upravo su organizacije i mislioci Bijelih imali [presudan uticaj](https://www.sscnet.ucla.edu/soc/groups/scr/kellogg.pdf) na razvoj ranog nacizma. Alfred Rozenberg, glavni ideolog Nacističke partije, koji je kao baltički Njemac emigrirao iz tadašnjeg dijela Ruskog carstva (sadašnja Estonija), bio je član reakcionarne organizacije Aufbau Vereinigung, koja je imala za cilj povratak ruske monarhije. Kroz tijesnu saradnju sa članovima ove grupe, Hitler je postao upoznat sa "Protokolom sionskih mudraca" i tom vrstom antisemitističkih teorija zavjere. Hitler je sam imenovao Fjodora Vinberga, nekadašnjeg člana Bijelih i Crne stotke, kao osobu koja mu je otkrila tajnu o judeo-boljševičkoj zavjeri. Maks Šojbner-Rihter, još jedan ruski imigrant i član Aufbau Vereinigunga, koji je poginuo tokom Pivničkog puča, opisan je od strane Hitlera kao jedina osoba koju je nemoguće nadomjestiti.

Antisemitizam više nije značajno prisutan na političkoj sceni, barem ne u Evropi. Međutim, iako su objekti reakcionarskog djelovanja promijenjeni, ultra-desne partije više nijesu preokupirane Jevrejima, zavjerenički oblik njihovih argumenata ostaje sličan. I dalje je u centru pažnje proces modernizacije koji utiče na promjenu rodnih normi i navodno ugrožava našu muževnost. Desničari privrženi tradicionalnim vrijednostima smatraju da su norme modernizacije ponižavajuće, te da dovode do degradacije i zagađenja društva. 

Mete ovakvih napada na modernizaciju više nijesu Jevreji, iako je mržnja prema urbanim elitama i dalje jasno prisutna; objekti zavjera su postali apstraktniji. Međutim, dok gledamo rat u Ukrajini i čujemo izjave Putina i patrijarha Kirila, koji obojica tvrde da je rat u Ukrajini potreban kako bi se Rusija zaštitila od homoseksualizma i da su u Ukrajini našli ostatke WC-a za transrodne osobe kao dokaz njihove teze, postaje jasno da je lako pronaći zamjenu za Jevreje.


Kako su antisemitizam i reakcionarne politike putovale sa istoka na zapad

bijeli mrak

Korijeni fašizma sežu do Romanovih

Dana 15. marta 2019. godine, Brenton Tarrant odlučio je da izvrši teroristički napad na džamiju u gradu Christchurch, na Novom Zelandu. Tokom molitve, Tarrant je nasilno ušao u džamiju i počeo pucati na nenaoružane civile, od kojih je 51 izgubilo život, dok je 40 njih ranjeno. Prije napada, Tarrant je snimio svoje putovanje do mjesta zločina, a taj video je pratio muzički zapis povezan sa nedavnom balkanskom istorijom. U pozadini je išla  "Karadžiću, vodi Srbe svoje", ultranacionalistička srpska pjesmu koja je nastala tokom ratnih godina, kada su je neki vojnici Republike Srpske na brzinu stvorili. 

Ovo nije jedini način na koji je Tarrant povezan sa Balkanom. Godinama je bio opsjednut jugoslovenskim ratom i lično je posjetio Bosnu. Na njegovom oružju je takođe bilo ispisano ime Lazara Hrebeljanovića. Ipak, važno je razumjeti Tarrantovu opsesiju jugoslovenskim ratom, a posebno njegovo slušanje ove pjesme, ne kao ličnu opsesiju jednog poremećenog pojedinca, već kao izraz modernog internet fašizma i formirane subkulture.

Pomenuta pjesma "[Karadžiću, vodi Srbe svoje](https://www.youtube.com/watch?v=AMxioH8HaDY&t=3s)" je dio šireg internet mema poznatog kao „Remove kebab“, što u prevodu znači „ukloni kebab“. Ovaj fenomen obuhvata niz propagandnih prosrpskih pjesama nastalih tokom ratnog perioda, koje karakteriše izražen šovinizam, fašizam, islamofobija i svi ostalni negativni izmi. Tako je jedna od najpoznatijih pjesama u ovom kontekstu "Jadna Bosno Suverena" od izvjesnog Mira Semberca, sa refrenom „Došlo vrijeme da se Srbi svete, sve džamije u oblake lete“. 

Zanimljivo je da većina ljudi iz bivše Jugoslavije nije upoznata sa ovim pjesmama. Iako imaju milione pregleda na YouTube-u, komentari su uglavnom na engleskom jeziku, a snimci su skoro uvijek titlovani na engleskom. Ove pjesme su prvobitno bile namijenjene za domaću publiku, ali su stekle popularnost u inostranstvu.

Razlog zašto ove pjesme nijesu bile popularne tokom rata je njihov izuzetno loš kvalitet. Osim niskog budžeta i loše produkcije, tekstovi su toliko glupi da bi i najradikalnijim srpskim nacionalistima smetali. Zvukom i sadržajem podsjećaju na parodiju pijane četničke kafanske rasprave. Popularnost ovih pjesama porasla je zahvaljujući sajtu i anonimnom forumu 4chan. Ovaj sajt je prvobitno bio namijenjen za diskusiju o animeima, video igrama, muzici i sličnim temama, ali je postao ozloglašen zbog doprinosa rastu ideologije koja se danas naziva alt-right, što je zapravo fensi termin za fašizam. 

Korisnici 4chana su, uprkos jezičkoj barijeri, shvatili da su ove pjesme izuzetno loše. Upravo zbog bedastog sadržaja ovih pjesama, one postaju privlačne internet fašistima, iako se fundamentalno slažu sa političkim porukama koje nose. Ironično uživanje u ovom materijalu ključni je dio njihove kulture i taktike za povećacanje dometa njihove ideologije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/oFjKc1H2-fE?si=LpMC69vF_KZ7oQzm" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ironija i fašizam djeluju kao neobičan par bez očiglednih preklapajućih tačaka. Fašizam se često povezuje sa težnjom za monumentalnom i veličanstvenom estetikom, poput Šperove arhitekture ili brutalnosti italijanskog futurizma, koje su daleko od cinizma ironije. Međutim, upravo ironija omogućava fašističkom sadržaju da dopre do mainstream publike; on je istovremeno i blesav i opasan. Kada je problematičan sadržaj previše očigledan, to zapravo pruža savršeno skrovište za internet fašiste, jer izgleda kao da taj sadržaj ne shvataju ozbiljno. Ova strategija ima djelimičan uspjeh. 

Pregledom pomenutih jugoslovenskih pjesama, vidimo da imaju milionske preglede i odavno su prestale biti fokus samo opskurnih internet sajtova. Ovi klipovi su široko rasprostranjeni po internetu, omogućavajući korisnicima da prave praktično kulturno rasističke opservacije o Balkancima dok istovremeno uživaju u provokativnim šalama, bez rizika od "kenslovanja", kako se to modernim jezikom kaže.

Naravno, ne treba svesti ironičnu estetiku samo na želju za pridobijanjem popularnosti. Ironija je zaista postala glavni jezik internet fašista i savršeno izražava njihove ideološke preokupacije. Kao što je ranije pomenuto, najveća utočišta internet fašizma originalno su bila posvećena diskusiji animea; prosto rečeno, njih su činili štreberi i luzeri. Reakcionarska politika koju formulišu takvi štreberi razlikuje se od uobičajenog desničarenja jer gubi bilo koju afirmativnu notu, nije posvećena očuvanju tradicionalnih vrijednosti ili rodnih uloga, već je motivisana impotentnošću i poniženjem, očajnički tražeći snagu koju ne posjeduje. 

Na primjer, njihova kritika modernog feminizma manje se bavi idejom uzurpacije tradicionalnih ženskih uloga, a više idejom da su žene biološki programirane da jure muškarce određene građe. S obzirom na postojeću hegemoniju liberalnih normi u kulturnoj sferi, internet fašisti koriste ironiju kao oruđe u borbi protiv mainstream institucija. Oni su postali kontrakulturna skupina čiji je cilj da poremeti i provocira moralne norme. Dodatno, dobijaju ogromno zadovoljstvo ako uspiju da isprovociraju svoje oponente; poniženje ili, kako se kaže na internetu, „trigerovanje“ liberala je njihov primarni cilj.

Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan *modus operandi* internet fašista. Ako istaknete glupe dijelove, označiće vas kao smarače bez smisla za humor. Ako reagujete sa gađenjem, još bolje, postigli su svoj cilj.

Ovo ponašanje nije novo za fašizam. U svom eseju iz 1946. godine pod nazivom „Razmišljanja o jevrejskom pitanju“, francuski filozof Žan-Pol Sartr savršeno opisuje ovakvo ponašanje kod antisemita. On kaže: 

„Nikad ne vjerujte da antisemiti nisu svjesni apsurdnosti svojih odgovora. Oni znaju da su njihove izjave neozbiljne i otvorene za izazov. Ali, oni se zabavljaju, jer je njihovim protivnicima dužnost koristiti riječi odgovorno, budući da vjeruju u riječi. Antisemiti imaju pravo na igru. Oni čak vole igrati se sa diskursom jer, dajući smiješne razloge za svoje stavove, diskredituju ozbiljnost svojih sagovornika. Uživaju u zloj namjeri, jer ne žele uvjeriti valjanim argumentom, već zastrašiti i zbuniti. Ako ih previše pritisnete, naglo će utihnuti, uzvišeno ukazujući nekim izrazom da je vrijeme za argumentaciju prošlo.“ 

Drugim riječima, oni smatraju da su diskusije za naivne i glupe, te im je cilj narušiti ideju racionalnog razgovora. Činjenica da je nemoguće odrediti gdje završava šala i počinje iskrenost im savršeno odgovara,  jedino je važno da druga strana bude poražena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9690aa49-7560-48b0-8311-b7d951a452ea)

Ovo ostaje značajno jer, iako njihove ideološke pozicije možda nisu postale mainstream, forma ironičnog komuniciranja koju praktikuje 4chan je postala dominantna na internetu. Većina memova koji se koriste na internetu, poput *Pepe the Frog* ili *Wojak*, potiču upravo sa 4chana. Jedna od najpopularnijih teorija zavjere u posljednjih nekoliko godina, poznata kao Qanon, koja tvrdi da svijetom upravlja kabala pedofilskih satanista, je takođe nastala na 4chanu, prvobitno kao degenerična šala koja je postala apsolutni kult kada je napustila taj internet kutak. 

Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja. Generalno, iako je destruktivna sila ironije ponekad potrebna, internet okruženje je postalo previše okrutno. Iskrene i emotivne izjave odmah postaju predmet podrugivanja, dok sistem lajkova na internetu nagrađuje najviše one trenutke kada neko uspije poniziti drugog. Tlo interneta je postalo previše zatrovano cinizmom i ironijom, i nijedna ozbiljna ideologija ili pokret ne može biti izgrađena na tim temeljima.


Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan modus operandi internet fašista. Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja...

kontrarevolucija mema

Blesave maske novog fašizma

Noć je počela onako kako noći ne bi trebalo da počinju, temperaturom koja se ne spušta nakon zalaska sunca, vrelinom od koje se tijelo rastače u znoju čak i kad sjedi i pokušava da miruje u lažnoj meditaciji koja ima samo jedan cilj, da se na trenutak zaboravi vrelina.

Tropska logika Podgorice pod saharskom prašinom, prvog dana ljeta za mene je odabrala odlazak na predstavu „Smrt u Dubrovniku“, u vojnom hangaru u Zagoriču. Opet ću gledati predstavu u objektu u kojem su se nekad servisirali vojni kamioni i oprema, u prostoru kojem pozorište pristaje kao vojniku uniforma, orden ili metak u čelo. 

Pozorište u vojnom hangaru na +35 idealna je pozorišna prilika, pa sudbini tropske noći nisam pokušao uteći. Umjesto na jednom dogovorenom mjestu, na kojem sam se pojavio prošlog četvrtka u 20h, u isto vrijeme pojavio sam se i na drugom, jer je u tropskim noćima i to moguće.

Treba reći već na početku, predstava „Smrt u Dubrovniku“ reditelja Petra Pejakovića, u produkciji Dramskog studija „Prazan prostor“, uspjela je predstava. Makar po mjerama uspješnosti onoga ko ovaj tekst piše. To je pozorišni prostor i svijet u kojem želim da budem i da mu svjedočim, čak i kad čini da boravim na mjestima koja me plaše, uznemiruju ili čine bijesnim, čak i kad mi se određeni djelovi tog puta ne dopadaju, taj svijet i dalje mi je važan i kao gledalac imam potrebu da ga ponovo proživim. 

„Smrt u Dubrovniku“ proizvod je trogodišnjeg rada, istraživanja, razgovora sa učesnicima u napadu na Dubrovnik, prije svega onima iz redova agresorske vojske, od koje su dobar dio činili crnogorski vojnici, rezervisti i dobrovoljci. Predstava pripremana na taj način, čini se, nema završiti gdje drugo osim u „dokumentarnom teatru“ koji je istovremeno, što drugo, i politički teatar. Uslovnost te forme svakako je i materijal koji je nužno ispovjedni. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e54794c6-4b46-45e5-ab64-4b169edadba9)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Konkretni, živi ljudi, govorili su i izgovarali ono što kasnije, u dramaturškoj obradi, postaje materijal predstave. Kao što dio materijala postaju i zvanične izjave tadašnjih političkih i vojnih učesnika u ratu. Već na početku postaje jasno da su reditelj Petar Pejaković i dramaturškinja Anja Pletikosa odabrali metod kog su se dosljedno držali. Tekst predstave sačinjen je od preciznih citata ili diskretnih parafraza izjava učesnika. Očigledna je i odluka da se tom tvrdokornom dokumentarističkom pristupu odstrani ono što mu po pravilima žanra pripada, a to su identiteti odgovornih, imena, nezamućene i nezbunjujuće reference. 

Takva odluka unijela je određenu pometnju na nekim mjestima u predstavi, pa su „pravo na ime“ u ovom tekstu dobila samo dva umjetnika stradala u granatiranju (Milan Milišić i Pavo Urban) i jedan kontra-admiral (Krsto Đurović) koji je odbio da granatira Grad. Ostali, uključujući i žene iz čijih perspektiva slušamo priče o dva imenovana umjetnika, u tekstu su anonimni, ili samo označeni nadimkom. 

**NEŽELJENI OFF-TOPIC**

U pozorištu koje pretenduje na „angažman“, političnost i dokumentarizam, odavno se uvuklo jedno već podrazumijevajuće opšte mjesto. Prije ili kasnije, glumci i glumice naći će se u „vrsti“, jedno do drugog, uspravne kičme, dignute brade, očiju ozbiljno uprtih u publiku, pa iz te formacije izdeklamovati nešto publici. Ako je sala veća, za bolji efekat poslužiće i mikrofoni, koji bi sve to trebalo tonski i simbolički da pojačaju. 

Slična rješenja (ovog puta bez mikrofona jer vojni hangar u Zagoriču nije prevelik) mogu se vidjeti i u predstavi „Smrt u Dubrovniku“. To su mjesta koja, nažalost, otvaraju prostor da se paralelno razmišlja, pa sam i ja dobio neželjeni višak vremena da skrenem sa teme predstave i zapitam se kad smo to kanonski prihvatili jedno uglavnom scenski mrtvo i slabo rješenje. Skoro kao da se podrazumijeva da će potresan „dokumentarni“ tekst biti dovoljan za komunikaciju s publikom, pa ga se može jednostavno sasuti publici u lice, da ona vidi šta će i kako s njim. 

Takva scenska komunikacija, svakako, nije nemoguća, ali da bi se ostvarila potrebni su glumci režirani tako da zaista mogu nešto da učine sa određenim tekstom, iz te formacije. U ovoj postavci i režiji, glumci su se uglavnom podijelili na one koji manje-više mogu na taj način da komuniciraju s publikom ne pretjerujući u trudu da „saopšte“, i na one koji to rade uprežući se svom snagom da dobace svoju scensku istinu što dalje, a rezultat toga uglavnom je istina koja se u slobodnom padu sruši negdje ispred prvog reda gledališta koje bi, valjda, trebalo da bude preplavljeno sadržajem.

Nakon što se prvih skoro sat vremena predstave otegnu u sporom i isprekidanom ritmu, u stilskom koktelu smućkanom previše lakom rukom, „Smrt u Dubrovniku“ ipak ulazi i u neke druge, uzbudljivije pozorišne zone, pa će predstava, kako odmiče, postajati sve hrabrija u obradi materijala, istraživaće se mnogo iracionalnija rediteljska i dramaturška rješenja, glumci će teme sprovoditi kroz postupke koji će biti teže čitljivi, ali više uzbudljivi, hrabrije će se prepuštati užasu, humoru i iracionalnom „dobrom provodu“ grupe mladih vojnika bačenih u poeziju rata. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1744e89a-beea-4a4a-843a-b8bd5b4acf5b)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Glumci u ovoj predstavi funkcionišu kao grupa i to je jedan od kvaliteta predstave. Osim u situacijama u kojima djeluju kao da su prepušteni sami sebi, u boljim scenama postignuto je zajedništvo iz kojeg se izdvajaju i pojedinačne epizode kroz koje svako od glumaca dobija prostor i ispunjava ga onoliko koliko mu scena dozvoljava, a poneko i preko toga. Glumci uspijevaju da postignu atmosferu ratnog ludila grupe vojnika, ili hora izgubljenih duša koje više ne znaju jesu li među živima ili mrtvima. 

Za razliku od glumaca koji su tokom čitavog trajanja tročasovne predstave uglavnom zauzeti ratnom akcijom, glumica Maša Božović, nakon što na početku prvog dijela pokaže potencijal da se s materijalom i odabranim stilskim sredstvima veoma dobro nosi, bez posebnog razloga postaje scenska žrtva i živa scenografija. Tek što je uhvatila zalet u prvom dijelu, njen zadatak iznenada postaje ležanje ispod stola, zatim držanje saksije s maslinom visokom skoro dva metra.

Od trenutka kad uzme maslinu, glumica je neće ispustiti sve do pred sam kraj predstave, kad će započeti njena odlična epizoda kroz koju upoznajemo lik Pava Urbana, dubrovačkog fotografa koji je stradao tokom granatiranja Dubrovnika, snimajući jedno od najsnažnijih umjetničko-dokumentarističkih svjedočenja o granatiranju Grada.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9aa24f3a-9c33-4b1f-a673-8d45d10ddca5)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Ukoliko bi se za nekog od glumaca i moglo reći da nije dobio dovoljno precizan zadatak, ili da mu je dat zadatak kojem nije dorastao, povodom glumice Maše Božović može se osjetiti prije svega žal što nije dobila prostor da još raskošnije pokaže ono što je pokazala u segmentima predstave u kojima ne drži maslinu. A dok maslinu stoički i pošteno drži, sve dok joj ne ispadne iz ruku i uvede je u scenu, ovom gledaocu koji piše njena uzaludna patnja nije jasna. 

Je li to metafora golubice mira, karijatida, žena koja je uvijek u pozadini rata i na kojoj se drži kuća, je li njen muk simbol rata kao isključivo „muške igre“? Niz asocijacija može biti beskrajan, ali teško da će i jedna zakrpiti scensku rupu iz koje nas ova talentovana glumica posmatra tokom skoro dva sata predstave. Ipak, njeno scensko prisustvo i neprekidna veza s publikom čak i tada je na zavidnom nivou, što je poduhvat koji treba posebno pohvaliti. 

Vjerovatno najveća dramaturuška mana ove predstave jeste nemuštost referenci u tekstu. Kad se tekst uspješno ne rastače u poetizovanim slikama ratnog užasa i kad više nije važno ko je šta rekao i da li je rečeno citat ili parafraza, uglavnom ostaje u zoni informacija koje gledalac koji se ne sjeća određenih događaja ili njihovog medijskog odjeka ne može da prepozna, pa se lako može osjetiti uskraćenim za težinu dokumenta, usred pozorišta koje pretenduje na snagu dokumentarizma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cf40360f-e862-4d31-bc3e-9f3960af7d34)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Tadašnji političari čija se imena ne pominju, a na koje se često referira, na ovaj način kao da su abolirani ili makar zaštićeni. Zbog toga mnogo nabrojanih imena gradova u kojima postoji slovo r, koje glumac Miloš Kašćelan izražajno kotrlja aludirajući na naše političarrre iz perioda „rata za mir“, djeluje banalno. Pogotovo kad se uzme u obzir da je to slovo „r“ jedini znak koji bi trebalo da nas poveže s imenima, ukoliko nismo prepoznali izjave tadašnjih ideologa i huškača koji su nakon ratnih i velikosrpskih avantura, mirne duše učestvovali u politici ove zemlje sljedećih nekoliko decenija nakon crnogorske sramote u Dubrovniku.

Mali „bonus track“ predstave je i bogato uređena publikacija, netipična za pozorišne predstave, pogotovo one rađene u nezavisnoj produkciji. Publici je ponuđen katalog na više od 60 strana, štampan u velikom formatu na kvalitetnom papiru. Otvarajući katalog, na trenutak sam se ponadao da će odsustvo referenci iz predstave možda naći mjesto u propratnim tekstovima, u tom opipljivom predmetu kome je fizička sudbina odredila trajanje duže od svake predstave. 
Ipak, urednici kataloga i tu su se odlučili za anonimnost izvora. Ni u katalogu se ne mogu pronaći precizniji izvori teksta. Umjesto toga, mogu se pronaći lične impresije autorskog tima, grafički i vizuelni eksperimenti koji na momente podsjećaju na kreativni spomenar ili amaterski uređen art book, može se naći i poezija učesnika u projektu, ali takav će katalog ostaviti priču na još jednom nivou nedorečenom. 

Taj utisak nedorečenosti i pretjerane obazrivosti prema materijalu, nadvija se i nad nekim segmentima predstave „Smrt u Dubrovniku“. Ipak, sve to ne oduzima joj unutrašnju, prije svega glumačku snagu koja je čini uspjelom, na čemu treba čestitati reditelju Petru Pejakoviću i čitavom timu spremnom da se na taj način upusti u materijal kojim se u Crnoj Gori, makar u pozorištu, još nismo bavili.






Nakon što se prvih skoro sat vremena predstave otegnu u sporom i isprekidanom ritmu, u stilskom koktelu smućkanom previše lakom rukom, „Smrt u Dubrovniku“ ipak ulazi i u neke druge, uzbudljivije pozorišne zone...

rat i teatar

Noć sa Dubrovnikom u vojnom hangaru

Opereta “Vesela udovica” (u originalu *Die lustige Witwe*) postigla je ogromni uspjeh neplanski i neočekivano. Niko od angažovanih koji su radili na komadu za bečko pozorište *Theater an der Wien* nije sanjao da će upravo ovim djelom najaviti novo, “Srebrno doba” bečke operete (“Zlatno doba” se desilo u kasnom devetnaestom vijeku, a ako ste gledali Bečke novogodišnje koncerte sjetićete se operete “Slijepi miš” kralja valcera Johanna Straussa II iz 1874. godine.).  

Libretto “Udovice” je, kako je to često bio običaj, prerađen i adaptiran od jednog ranijeg komada i njegove njemačke adaptacije. “Ataše iz ambasade”, komični komad francuskog pozorišnog pisca Henri Meilhaca poslužio je kao osnova i nije imao nikakve veze sa Crnom Gorom. U njemu, baron Scharpf, ambasador u Parizu ispred male osiromašene njemačke državice, pokušava da provodadžiše brak između bogate udovice sunarodnice koja je tu u posjeti i grofa koji je ranije napustio zemlju, kako udovičin novac ne bi otišao stranom drzavljaninu. 

Država je mala —  komad je pisan prije njemačke unifikacije 1870. —  nasljednica enormno bogata i na turneji po Evropi, a grof lezilebović i plejboj kojeg treba usmjeravati. Ta se polazna struktura zadržala u “Udovici". U međuvremenu se mnogo što promijenilo u Evropi, geopolitički i ekonomski, Njemačka se ujedinila, i te 1905, kad su libretisti Leo Stein i Viktor Leon počeli da rade na bečkoj “Udovici”, mnogo toga je trebalo ažurirati, počev od države iz koje bogata nasljednica dolazi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/25231459-8e3a-495f-8dcd-21a09d06d2bd)
Originalna bečka postavka iz 1905. {.caption}

Nijesam uspjela naći, a nastaviću da tražim, kako su Stein i Leon, i kasnije sam kompozitor, austrougarski Slovak Franz Lehar, došli do dogovora oko Crne Gore. Da li ime Montenegro zvuči muzički, zaokruženo, ili je ono što bi se kasnije u dvadesetom vijeku opisalo kao filmično? Je li neko od njih boravio u Crnoj Gori i tako pronašao inspiraciju? Koliko je Crna Gora i njena knjaževska, a onda kraljevska dinastija, bila u bečkim novinama prvih godina vijeka, te još uvijek *belle epoque*? 

Koji god da je razlog, Hanna Glawari, glavni lik “Vesela udovice”, i njena ljubavna komplikacija, grof Danilo Danilovitsch, prvi sekretar ambasade, su iz male siromašne države po imenu Montenegro - tj. bili su sve dok zvanični cenzor, anticipirajuci diplomatski skandal, nije naložio promjenu imena države u nešto više operetski. “Pontevedro” je kompromis kojim je problem riješen. Međutim, bilo je kasno da se promijene već napravljeni kostimi, koji su na premijeri prepoznatljivo crnogorski, što je i komentarisano u novinskim kritikama. Niko nije prevaren novokovanicom “Pontevedrini”.

Ambasador u opereti se i dalje zove baron Mirko Zeta, sekretar ambasade je i dalje Njeguš, karakter po imenu Bogdanovitch je konzul, Pritschitsch, njegova žena Praskowia, Kromow i njegova žena Olga, su i dalje među sporednim ulogama. Radnja je smještena u Pariz, najglamurozniji grad devetnaestog vijeka, a osobito su naglašeni noćni život, *Chez Maxim*, i kan-kan. Pariz je urban i kosmopolitski, dok su “Pontevedrinci” više patrijarhalnog, parohijalnog, komunitarnog pogleda na svijet. Takva je, djelimično, i podjela muzičkog materijala među karakterima.

Ništa od ovoga međutim nije uvredljivo kako su nekad recimo određene jugoslovenske, čitaj beogradske kulturne kreacije uvredljivo satirizovale vječno ruralne Crnogorce. Postoji duga tradicija u operi i opereti (a i drugim umjetnostima) da se “drugi”, naizgled varvarin, zapravo pokaže kvalitetnijim ljudskim bićem od našinaca, sugrađana i rodbine. Meni je u “Udovici” svaki karakter drag, a omiljeni muzički brojevi pripadaju Pontevedrincima: sopranska arija o šumskoj vili, “Vilja” koju Hanna pjeva obučena u tradicionalnu nošnju i uz hor njenih sunarodnika, i šaljivi duet zavođenja izmedju Danila i nje koji koristi konjsko klackanje kao motiv, “Heia, Mädel aufgeschaut”. Ne smijem zaboraviti ni romantični “Lippen Schweigen”, duet koji pređe u ritam valcera kad i sopran i bariton pjevaju zajedno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b904e3f0-0247-4c3f-9e01-dec2ea5747c0)
Režija: Manuela Kloibmüller, foto: sommeroperette.at{.caption}

Ako unesete “Vilja” u YouTube ili na internetsko pretraživanje, pokazaće vam se opseg reprezentacija Pontevedrinaca tokom decenija u različitim produkcijama, pod različitim rediteljima. Kako je “Udovica” postajala popularnija i njeno izvođenje sve češće i međunarodnije, prepoznatljiva veza sa crnogorskim folklorom i istorijom je naravno oslabljena. Ima produkcija u kojoj Pontevedrinci ne pripadaju nekoj prepoznatljivoj kulturi, ili su neka futuristička, ili su mješavina više njih, ili su ‘pogrešna’ balkanska kultura – prepoznatljivo turska ili Lale ili bokeljska-mletačka ili albanska ili bliskoistočna ili čak sa elementima indijskog. Ali svako malo naide reditelj koji ozbiljno pogleda u porijeklo ovoga izmišljenog naroda i odluči da uvede malo istorije u priču. Srce mi je preskočilo kad sam naletjela na slike iz produkcije Clausa Gutha u Frankfurtu od prije nekoliko godina, koja kao da je najmila kostime iz Narodnog muzeja Crne Gore. 

Bar pet filmskih verzija “Udovice” je napravljeno od tog prvog izvođenja 1905. u Beču koje se ponovilo više od 400 puta. Muzički motivi iz ove operete se pojavljuju u više djela pozorišnih i filmskih. Libreto na engleskom, uz razne adaptacije, popularan je na engleskom govornom području, a koristila ga je i njujorška Metropolitan Opera u njihovoj najnovijoj “Udovici” (sa Renee Fleming i Susan Graham, zvijezdama Meta). 

U Beču pred Prvi svjetski rat, “Udovica” je bila toliko popularna da je prgavi, pametni, antinacionalistički novinar Karl Kraus, kojemu je bilo preko glave, izjavio “I kad dođe smak svijeta, svi orkestri u ovom gradu će nastaviti da sviraju ‘Veselu udovicu’”. Naravno izjava je danas zastarjela; kroz smak svijeta će se čuti neke omni-prisutne pop zvijezde i to ne uživo nego na telefonskim aplikacijama, ali ako neki evropski orkestar u nekom ćosku tom prilikom počne “Vilju”, čujte, ne bih se žalila. 


Svake godine, pa skoro bez izuzetka, bar nekoliko operskih kuća u Evropi i na američkom kontinentu izvode bečku operetu čiji glavni junaci dolaze iz fantazmične belle-epoque Crne Gore. “Vesela udovica” je vjerovatno najpopularnija austrougarska opereta na repertoaru danas, popularnija i od “Slijepog miša”. U čemu je tajna njene popularnosti? I odakle Crna Gora u njoj?