Odma da se razumijemo pjesniče koji ovo čitaš – nisi poseban, nisi ništa drugačiji od svih svojih silnih prethodnika, nisi ništa drugačiji od onoga od čega prezaš, od onoga što kritikuješ (iako se nadam da bar nešto kritikuješ, makar i ono što najviše voliš, ako ti je duh satkan od klimanja i češanja pri razmišljanju onda ćeš se u ovome tek prepoznati), nisi ništa drugačiji od svih onih silnih debelih stomaka koji ti kliču govoreći kako si baš ti taj odabrani, ili koji te samo dostojanstveno uz kuliranje, tapšanje po ramenu i plaćeno piće blago odjebavaju u tišini. Jednostavno nisi poseban, niti tome treba da težiš jer nametljivost je kako kažu odlika nametljivih, a tvoje nije da se dičiš i priličiš, jer priznaćeš, ukoliko si onaj pravi (a ti to opet nisi!) vjerovatno ti se sere od svih nametnutih kanona, od superstar pojava u književnosti, od svih onih već afirmisanih kroz koje će vječno da pronalaze i tebe, da te uspoređuju tražeći ti uzore, kroteći ti misao po modelu onoga što je već ustanovljeno kao recept za dobru poeziju.
 
Svijest da nisi poseban, sa jedne strane može da te obeshrabri, ali sa druge strane upravo može da ti ponudi krila, krila kakva svi posebni i odveć prepoznati zapravo ne posjeduju jer su im odsječena prvom nagradom, prvim velikim društvom u koje su zapali. No, i ti ćeš pokleknuti, postati bitan, priznaćeš svoju istinu i pustićeš smjelo suzu ukoliko se nađeš pred nekim svojim malim vlažnim snom, pred svojim idolom, smatrajući ga od sebe posebnijim, pri čemu moraš biti na oprezu jer ćeš svakako najebati i ostati u emotivnom krahu onoga trenutka kada shvatiš da taj tvoj idol najčešće nije ništa drugo do obično gramzivo ljudsko biće (kakvo ćeš i ti postati) koje baš poput tebe hodi samo za nekom pjesničkom slavom, napuhano i obraslo oreolom neke vaskolike misije kakva poezija opet nije. Ništa od toga nije stvarno, a to šta je zaista stvarno, to ćeš tek doznati. 

Doznaćeš stvarno onoga trenutka kada ukoričiš svoj prvi rukopis, razdragano pođeš do prve kopirnice, nadahnuto ga dograbiš i stisneš kao da je nešto toliko vrijedno i posebno – to jeste tvoje djelo, ali ono uskoro neće biti tvoje jer možda već na sledećem koraku, već u sledećem kliku, u narednom mejlu ti možeš postati predmet sprdnje nekog od namunjenih glava za kojima od malena skvičiš. Ili se možda desi nešto upravo suprotno, pa te neko od njih povuče za rukav, uvjeravajući te kako predstavljaš važno otkriće, pa ti nabaci neki lagan dizajn, osrednji prelom i prošeta te krugovima gdje ćeš da sijaš samo par minuta, i ne više od toga. 

Ukoliko si isuviše osjetljiv, tebi će sve ovo predstavljati famu, ima da se treseš kao i ja dok čitaš svoje prve pjesme na dodjeli nagrada, da se šepuriš po televizijama par dana, pa shvatiš koliko je to sve besmisleno jer te svi oni oduvijek pitaju samo o inspiraciji i uzorima, a ti toliko toga većeg imaš da im ponudiš, pa ćeš da se odomaćiš po kulturnim centrima, po institucijama, u kojima će neko uz tvoju pomoć po unaprijed ti ponuđenim pitanjima moderirati tvoju knjigu, publika će to čitati, doći će ti svi prijatelji doći, a oni koji ne dođu, njih ćeš da kuneš cijeloga života samo zato što su propustili prvi nastup, doduše uglavnom neplaćen, jer baš u tom trenutku taj isti centar za kulturu možda neće imati odvojen budžet za književnost, ali će te ipak pozvati ili ćeš ti pozvati njih i čuti kako ih toliko raduje što mogu još jednom mladom pjesniku da ponude svoj prijesto (neki će od njih i kupiti tvoju knjigu čisto da te učine za trenutak ponosnim). 
 
Onda ćeš, kada sve to prođe, jedva čekati narednu, misleći kako će uspjeh sam od sebe doći, kako si baš ti predodređen usred nečije riječi da bivstvuješ i stvaraš, pa ćeš vrtjeti nastupe svih tih svojih silnih uzora, pitajući se kada ćeš doći do toga što oni imaju. Onda ćeš knjigu za knjigom, možda i da se propiješ, upašćeš u društva u kojima se priča strogo književno, u kojima ćeš biti redovan samo ukoliko si poslušan, ukoliko si spreman da pristaješ na razne kompromise, ljudi će dolaziti da ti i sami donose svoje knjige na čitanje a tebi će biti krivo jer ćeš se sjetiti svog žala, svoje težine, svog skerletnog slova i činjenice kako ni tebe nije imao ko da podrži, pa ćeš ih sve naprasno lagati kako su i oni dobri pjesnici. Korak po korak, postajaćeš ono o čemu si sanjao, ali i dalje nećeš biti poseban, nikada nećeš biti poseban, čak ni kada te uvrste u radionice pisanja, kada od tebe naprasno načine nekakvog urednika, moderatora, osobu koja počinje da dobija legitimitet da nešto govori, ali ti ćeš u tome uživati jer znaš da si to oduvijek želio, i naravno pazićeš strogo šta i kako govoriš, čisto da ni za trenutak ne izgubiš to što želiš zadržati.

Mislićeš, vidi me, koliko sam samo daleko dogurao, a ustvari nećeš biti apsolutno nigdje, iako će tvoj ego samo rasti i rasti, do bujanja, upravo zbog toga što će svi oko tebe klicati samo tebi (ali onom tebi ućutkanom, onom tebi skrajnutom, nekom lažnom tebi kojeg si stvorio samo da bi im se približio) što će tvoje prazne sale od tri prijatelja zamjeniti neke prepune sale gdje ćeš vidjeti glave među kojima je možda baš sva sila mladih, budućih, onih koji će proći identičan put kao ti, ukoliko se usput ne sapletu ili ne daj Bože, nešto izlanu, nešto se usprotive ili otvore usta ne bi li pokazali prkos i neki tračak protivljenja i muda. A vjeruj mi, baš takvi, sa mudima, oni neće dobro proći i ti ćeš to znati, pa ćeš ih sam savjetovati kako treba da budu smjerni, odmjereni, oprezni, nenametljivi, da stoički poput tebe trpe, ćute, pregovaraju, drkaju tiho na svoje idole i guše sopstveno mišljenje na koje do prve nagrade ili prve knjige, kao da ni nemaju pravo, ne bi li se uzverali i oni, baš poput tebe, do te tačke na kojoj si sada. 

Neki će ti od njih možda i povjerovati, pa ćeš ih povući za rukav i sprovesti kroz krugove, možda ćeš i ti o njima pisati, predstavljati ih svoj svetini, postati njihov pjesnički Bog, a ovi drugi sa mudima postaće nešto manji pjesnici, čitaće po kafanama i ostati underground, sve dok ne otupe od ciroze jetre ili kakvog mentalnog rascjepa. Jer ono što te niko nikada neće naučiti jeste da poezija ne konači u punoj veseloj sali, već upravo u onome što u sebi nosiš. Poezija nije u koljenima koja krvare otupjela od klečanja pred institucionalnim, i u tome ćeš se gadno prevariti, jer pazi, postaćeš upravo onaj na kog će neko onanisati, a *ovi sa cirozom* od tebe će se možda gnušati. Postaćeš upravo onaj koji će tapšati drugog po ramenu, koji će biti rezervisan prema nečijem djelu, samo ukoliko ne korespondira sa njim, postaćeš onaj koji će ući u sve komisije, žirije, sve svijetle i velike krugove, dobijati grdne honorare dok ćeš se smijati onom prvom koji nikada nisi ni dobio, a onda?

Onda ćeš sa sopstvenim uspjehom, sa stranicama svoje prve knjige već onako poraženo i plačno obrisati svoje tanano pjesničko dupe, ukoliko ne shvatiš koliko je sve što jeste i postoji oko tebe samo uzastopni ciklus zadrvljenog pakla u kojem propadaš samo ukoliko želiš tu da zaigraš. 

Možda ćeš iznenada postati i naprasno lud pa ćeš početi da kritikuješ sve oko sebe, postaćeš osoran, zadojen mržnjom, neko čije će mišljenje postati relevantno samo onda kada ga prećutiš; postaćeš onaj koji će se istom onom djetetu koje juri u kopirnicu i stiže do prvog konkursa smijati, samo jer ćeš spoznati kako si postao ono što ti nije trebalo, da si ušao u mašineriju kakvoj ne priličiš, jer si bio isuviše osjetljiv da se izboriš sa svim onim izmaštanim i blijedim, jer poezija je, shvatićeš, oduvijek ležala u stavu, a ne samo u lirici. Tada ćeš sjesti i pisati, ali na kraju opet naprasno shvatiti... Onoga trenutka kada u svojoj pjesničkoj mladosti (jer pjesnik je uvijek mlad) kažeš – ko im jebe svima mater, tek onda se možeš pjesnikom nazvati. 

Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi.


Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi...

lirsko ti

Pismo budućim pjesnicima i samom sebi

Tokom 2016. godine, legendarni anime reditelj Hajao Mijazaki posjetio je kompaniju specijalizovanu za AI CGI animaciju. Iako su Mijazaki i Studio Ghibli poznati po svom tradicionalnijem pristupu animaciji, oduvijek su bili otvoreni za eksperimentisanje s novim tehnologijama. Već više od dvadeset godina koriste digitalne boje u svojim filmovima, a Mijazaki je čak režirao i kratki CGI film pod nazivom Boro the Caterpillar.

Predstavnici AI studija prikazali su Mijazakiju rezultat svog rada,  kratak video na kojem se vidi groteskno stvorenje koje se migolji i puzi po zemlji. Jedan od članova tima objasnio je da se stvorenje „pomjera koristeći svoju glavu, ne osjeća bol i nema nikakav pojam o zaštiti sopstvene glave, koristi glavu kao nogu.“ 

Nakon što je u tišini odgledao snimak, Mijazaki je rekao da ga animacija podsjeća na njegovog prijatelja sa teškim invaliditetom: 

„Svako jutro, doduše ne ovih dana, viđam svog prijatelja koji ima invaliditet. Toliko mu je teško da čak i lupi pet; njegova ruka, zbog ukočenih mišića, ne može da dosegne moju. Kada pomislim na njega, ne mogu da gledam ovakve stvari i da ih smatram zanimljivim. Ko god da pravi ovakve stvari, ne zna šta je bol.“

Nakon kraće pauze, dodao je: „Duboko sam zgrožen. Ako stvarno želite da pravite jezive stvari, slobodno ih pravite. Ja nikada ne bih želio da ovu tehnologiju uključim u svoj rad. Iskreno osjećam da je ovo uvreda za sam život.“

To je tipičan Mijazaki, čovjek sposoban da stvori izuzetno nježne i humanističke filmove, ali svi koji imalo poznaju njegov privatni život znaju da se radi o osobi koja je brutalno iskrena, direktna i često mrzovoljna i prgava. Postoji još jedan poznati viralni snimak iz dokumentarca, u kojem Mijazaki prisustvuje premijeri filma svog sina, Gora Mijazakija. Tokom projekcije djeluje vidno razočarano, napušta salu prije kraja filma i sve rezimira kratko: „Još je uvijek dijete.“

Teško je ne prisjetiti se Mijazakijeve reakcije na AI animaciju dok posmatramo pojavu AI Ghibli crteža na internetu. Ako vam to nije poznato, riječ je o najnovijem viralnom trendu, uz nekoliko jednostavnih uputstava unesenih u ChatGPT, moguće je za svega pet sekundi dobiti relativno uvjerljivu repliku crteža u Ghibli stilu.

Upotrebe su raznovrsne: možete, recimo, ubaciti svoju fotografiju i zatražiti da budete ghiblifikovani, ili, na primjer, pretvoriti Aleksandra Vučića u Ghibli karkatera. Kao i kod većine stvari na internetu, glavni aduti ove tehnologije su brzina, niska cijena i dostupnost. Zbog toga je Ghibli AI estetika posljednjih mjeseci postala sveprisutna, čak i van viralnog trenda, korisnici su je jednostavno počeli masovno primjenjivati u svakom kontekstu.

Ne znam koja su tačno ograničenja ove tehnologije, niti kako će se dalje razvijati, ali vjerovatno najimpresivniji primjer njene trenutne primjene je fanovski trejler za Lord of the Rings, koji je u potpunosti napravljen u Ghibli stilu koristeći samo AI alate. Iako su pokreti i animacija u tom trejleru prilično neuvjerljivi i djeluju čudno, pretpostavljam da se tehnologija može znatno unaprijediti. Ne djeluje nevjerovatno da će za dvadesetak godina neko moći da kreira kompletno animirani kratki film koristeći isključivo ChatGPT promptove. 

AI u umjetnosti razotkriva duboku tenziju koja je prisutna u svakom umjetničkom djelu,  onu između rada i kreativnog procesa. Umjetnički objekat je istovremeno rezultat izrade i izraza lične vizije. Kada bi, recimo, AI doveo do rasta produktivnosti u oblastima poput računovodstva i u potpunosti automatizovao taj posao, jedini koji bi se žalili bili bi sami računovođe. Možda bi bila dusa pronaći im novu posao, ali niko ne bi tvrdio da je automatsko vođenje računa "neautentično" ili da je tim procesom izgubljeno nešto suštinsko. U umjetnosti su rad i kreativni proces neraskidivo povezani, jedno ne može postojati bez drugog. Ako umjetnost zaista predstavlja produžetak samog umjetnika, onda ona može biti ostvarena jedino kroz njegov lični angažman. Bez tog konkretnog rada, umjetničko djelo gubi svoju suštinu i postaje bezvrijedno.

Ovakva tendencija često se vulgarizuje i unutar samog animea, produkcije se nerijetko hvale time što je određena epizoda sadržala preko 10.000 crteža, u poređenju s prosjekom od oko 3.000 po epizodi. Iza toga stoji pretpostavka da je teži i mukotrpniji produkcioni proces automatski i bolji, odnosno da je kvalitet djela proporcionalan količini uloženog rada. Zanimljivo je kako je ta percepcija prisutna u animaciji gotovo oduvijek. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b97c631-2b1c-4f9e-9079-2304245fc3e8)
Animacija kao pohvala trudu{.caption}

Iako animacija već dugo omogućava gotovo automatsko generisanje pokreta kroz tehnike poput rotoskopa, gdje se crteži izrađuju direktno preko prethodno snimljenog video materijala, ova metoda nikada nije zauzela centralno mjesto u industriji. Razloga za to ima više, ali ostaje činjenica da je, mnogo prije pojave AI tehnologije, rotoskopska animacija uživala znatno manji ugled u odnosu na druge pristupe. Fanovi su godinama vodili rasprave o tome da li su određene scene nastale rotoskopiranjem ili klasičnom ručnom animacijom, pokušavajući da utvrde da li djelo ima pravi integritet ili ne.

Ipak, u animaciji postoji duboka tenzija između kreativnog zanosa i materijalnih uslova rada, što je posebno jasno u istoriji Studija Ghibli. Hajao Mijazaki i Isao Takahata, osnivači studija i dva izuzetna reditelja, u mladosti su bili predani komunisti i sindikalni aktivisti koji su organizovali proteste unutar kompanije Toei kako bi izborili bolje uslove za animatore. Međutim, njihova neumoljiva posvećenost stvaralačkom procesu i umjetnosti često je potiskivala te iste ideale za koje su se ranije borili.

U filmu *The Wind Rises*, Mijazaki povlači paralelu između sebe i Djira Horikošiija, japanskog inženjera koji je dizajnirao ratne avione korišćene tokom Drugog svjetskog rata. Zaključak filma sugeriše da, iako je žalosno što su Horikosijeve kreacije završile u ratnim razaranjima, sama ljepota onoga što je stvorio opravdava njegov rad. Mijazaki, prema vlastitim javnim izjavama, ne smatra svoja djela niti djelovanje moralnim, priznaje da je bio posvećen poslu do te mjere da je bio loš otac, ali djeluje da vjeruje da je ta krajnja predanost stvaranju možda i najviši cilj kojem čovjek može da teži.

Uprkos pokušajima da Ghibli stvori bolje radne uslove, studio je često gurao svoje zaposlene do krajnjih granica u potrazi za savršenstvom koje su Mijazaki i Takahata očekivali. Ovakav intenzitet rada imao je svoju cijenu, jedan od najtalentovanijih reditelja studija, Jošifumi Kondo, preminuo je rano u 47. godini, a producent Tošio Suzuki kasnije je priznao da je uzrok bila iscrpljenost i prekovremeni rad, otvoreno rekavši da ga je Ghibli ubio.

Ako AI donosi nešto pozitivno u svijet umjetnosti, to bi mogla biti pojava stigme prema djelima koja su previše slična onima generisanim vještačkom inteligencijom. Generička i šablonska umjetnost, bez izražene tehničke vještine ili emotivne dubine, bila je prisutna svuda i mnogo prije pojave vještačke inteligencije. No, ako se tvoje djelo ne razlikuje bitno od nečega što se može napraviti za par klikova, postavlja se legitimno pitanje, da li je uopšte vrijedno truda?

Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije. Naravno, animacija nije vrijedna samo kada precizno imitira stvarne pokrete, već onda kada nudi jedinstvenu interpretaciju kretanja. Od manirizama likova, izraza lica, upotrebe različitih brojeva frejmova, izražavanja težine, pa do stvaranja specifičnog ritma i tajminga – postoji ogroman broj varijabli koje animator bira i koristi pri stvaranju scene. Sve te odluke zajedno doprinose nastanku jedinstvenog izraza. Suština animacije leži u posmatranju i interpretaciji.

Jedan od zabavnijih primjera toga jeste stil animacije koji se često koristi u animeu, poznat kao Itano Cirkus, nazvan po svom tvorcu Ičiru Itanu. Ova tehnika se prepoznaje po kadrovima u kojima kamera dinamično prati projektil koji se kreće velikom brzinom i hvata haotične, nepredvidive putanje. Cijele sekvence djeluju izuzetno energično i trodimenzionalno, stvarajući osjećaj intenzivne akcije. Itano je originalno razvio ovu tehniku tako što je vozio bicikl s pričvršćenim vatrometima koji su se ispaljivali tokom vožnje, kako bi bolje razumio trajektorije, brzinu i dinamiku projektila u pokretu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/6x8q_IPwiOo?si=uTZ0-jxWAa4aUZG_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ovo nas dovodi do prvog Mijazakijevog citata: prava tragedija AI umjetnosti ne leži u sumnjivim praksama oko intelektualne svojine, niti u hiperprodukciji bezvrijednog sadržaja na internetu. Suštinski problem je što predstavlja još jedan korak u postepenoj dehumanizaciji svega što nas okružuje. 

Mijazaki vjeruje da je umjetnost ukorijenjena u pažljivom posmatranju drugog čovjeka, u empatiji i razumijevanju njegovih fizičkih ograničenja i potencijala. Ako je digitalizacija već stvorila jaz između nas i stvarnosti, tjerajući nas da sve češće učestvujemo u apstraktnim, nadrealnim procesima bez stvarnog kontakta, onda AI animacija djeluje kao završni čin te destrukcije. Čak i animacija, koja je nekada imala snažnu fizičku i emotivnu povezanost sa stvarnim svijetom, sada biva zamijenjena dekontekstualizovanom, lišenom realnosti, praznom imitacijom.










Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije

animacija

Kad tehnologija postane uvreda za život

Na premijernom izdanju festivala Satiranje, održanom od 16—18. aprila u Podgorici, nagradu Zlatni jarac za izuzetan doprinos satiri i društvenoj kritici dobio je hrvatski novinar, satiričar i autor Domagoj Zovak.

Zovak, najpoznatiji po emisiji *Prime Time* koja već godinama secira političku svakodnevicu Hrvatske i regiona, prepoznat je kao glas razuma u vremenu sveopšteg apsurda. Njegova sposobnost da kroz humor i britku ironiju ogoli licemjerje, korupciju i sistemske besmislice, učinila ga je jednim od najvažnijih savremenih satiričara na prostoru bivše Jugoslavije. Ipak, zbog sistemskog pritiska koji je pravdan tržišnim razlozima, Zovak nije mogao nastaviti da radi kao satiričar, već je napustio emisiju i zaposlio se u portalu Nove TV kao "običan tipkač contenta". 

„Satira je sjajna i satira je neuništiva“, rekao je Zovak primajuću nagradu. 

„Satira je živjela među našim narodima i narodnostima još dok smo bili samo plemena, pa kasnije kmetovi naših cijenjenih kneževa, knjazova, kraljeva i careva. Uvijek smo se znali sprdati s njima, satirali smo ih kroz priče, pjesme i viceve. Kasnije kad smo otkrili da smo mi kao neki narodi, satirali smo svoje novostvorene političke vođe, čak i kad je to bilo strogo zabranjeno, pa se išlo u zatvore i logore. Danas su metode malo sofisticiranije, danas ćete ugušiti sveto tržište na kojem eto nisi uspio, ali naše političke vođe su zbog nekog razloga i dalje na satiru osjetljive baš kao da su oni srednjovjekovni pomazanici božji“, rekao je Zovak.

Festival Satiranje pokrenut je kao reakcija na nedavnu prekršajnu prijavu crnogorske policije protiv pisca Brana Mandića, koji je prve večeri festivala predstavio svoju knjigu “Zbogom novine”. Posljednje večeri nastupili su “satirični reklamožderi”, Random i Brčko koji su analizirali reklame crnogorskih političkih partija. 

Pilot faza festivala opravdala je očekivanja i za tri večeri okupila više od pet stotina posjetilaca. 


Satira kao odgovor na sve pritiske koje slobodni ljudi trpe

FESTIVAL SATIRANJE 2025

Nagradu Zlatni jarac dobio Domagoj Zovak

Crnogorski slikar Vojo Stanić rođen je pre malo više od jednog veka, iste godine kada je u Parizu, jedan od njegovih uzora, metafizički slikar, Giorgio de Chirico, primljen u Nadrealistički pokret i oženjen ruskom balerinom i arheloškinjom, Raissom Gurevich. Preminuo je novembra 2024, u svojoj stotoj godini. Opredeljen za figuraciju, prizore mora, mediteranskih kuća, vetrova, prozora, susreta, snolike pejzaže s belim plahtama i čamcima, ostavio nam je slike upečatljivih detalja i mikropriča, prema kojima treba pristupiti pažljivo, jer, kako je jednom napisao, „opasnost vreba iz sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Dok radiš detalje, misli na cjelinu.“

Stanićevo slikarstvo potvrđuje da je naivnost ništa drugo do disciplina novosti duha (prema njegovim rečima – duhovna svežina), kao i da je „podsvijest naša prava svijest, jer je spontana.“ S pravom je smatrao da sve što je vredno u umetnosti potiče iz podsvesti, a to što je *vredno* psihoanalitički se imenuje kao ništa drugo do istina.

„U čamcu“ je slika iz koje progovara upravo jedna takva višeslojna i kompleksna, ali potencijalno transformišuća istina. Ovo ulje na platnu pleni jednostavnošću i upornim pozivom na neiscrpna tumačenja.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0375753-1213-4b02-bc78-5bfa7f854930)

U središnjem delu slike su muškarac i žena – tačnije – žensko i muško telo. Iako su nagi, položaj njihovih tela sugeriše snažnije prisustvo tanatosa nego erosa. Sam čamac je nekakva rebrasta utroba kita, karikirana Nojeva barka, duboko uznemirujući nasukani splav koji u svojoj rasečenoj i okrvavljenoj materici nosi potpuno otvorenu, ali imobilisanu, gotovo neživu ženu, sa oreolom koji podseća na kacigu kosmonauta i ogrlicom nalik na pseću, sa bolnom grimasom grča, ugašenih ali svetlećih očiju koje kao da su progutale zvezde, nogu postavljenih u turski polused ili poluporođajni položaj. Prozirni omotač oko njene glave reflektuje nebeski svod, sa jasno istaknutim polumesecom, i raspršenom galaksijom. 

Njene butine i listovi sačinjavaju romboidan jastučak na koji se glava muškarca – Crnca – roba ili utopljenika, u položaju fetusa, blago oslanja. Na njegovom telu vidljiva su rebra, narukvica-tetovaža, a noge su mu položene tako da čine kontrast pozi koju zauzima njen donji deo tela. Šake je postavio u pomirljiv i ponizan gest, gest molbe, tihog obožavanja. U gornjem delu slike nema izvora svetla, niti horizonta, njihova nasukanost je potpuna. To nije predah, već čekanje da se gomila crnih stena obruši i da ih zatrpa. Iako u istom čamcu, čini se da ova dva ljudska tela ni ne vide jedno drugo, svako je zagledano u vlastite opscene i fantazije. Sluti se da bi jezik kojim bi progovorili doveo do nekog novog rascepa. Zato i ćute poput kamenja, snatre i levitiraju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48893f15-5046-4e5a-b82c-080f472b3948)

U trouglić savijeno platno ima crvene i bele pruge koje nedvosmisleno aludiraju na isečak američke zastave. Tačno oko nje opisana je kružnica mlečnomutnog svetla, jarbol-svetionik koji sa podvodnim, potopljenim objektima – školjkom i piramidom, čini nekakav trougao, nevidljivi, a ipak tako prisutni vigvam. Na ovoj slici odsutna je bilo kakva noseća pobuna protiv nepravde i prirodnih sila, na njoj nema mnoštva, nema isprepletanih tela koja u borbi protiv talasa, kao na Géricaultovom „Splavu Meduze“, pokušavaju da ostanu živa. Ostalo je samo dvoje, poslednji, razdešeni, par, od svih napušten, odsečen i usamljen.

Svetačka i misionarska ženska figura nešto prinosi, daruje, ali se i neizmerno usteže. Sluša ispovest, razmišlja o pomilovanju, ali joj nije dat san pravednika – roba. Ona ne može da zaspi, on ne uspeva da se probudi. Odustao je od priznanja i pobune iz straha od umiranja, osuđen da učestvuje u nekom magijskom, repetitivnom ritualu, omamljen i hipnotisan. Možda baje zagledan u svoje prste jer će tako održati trans meduze, odsutne majke, koja i sama, okićena draguljima, genitalije prikriva nekakvom kraljevskom kuglom ili verskom relikvijom, na dlanovima noseći taj sveti, zlatom optočen nar, puki označitelj moći, podsetnik na praroditeljski greh.

Zloslutna barka ne plovi, njeno sidro je skliznulo u noćnu morsku plavet, planktonsku masu punu bodljikavih ježeva, nalik na minsko polje. Muškarac i žena, ili prosto dva tela, melanholični su taoci Levijatana. Tu, u odsustvu njihove plovidbe i komunikacije, iskrsava pitanje same mogućnosti odnosa i prepoznavanja.

*

Godine kada je nastala ova slika (1971), posada Apola 15 se vraća sa 77 kilograma uzoraka Mesečevog tla, a Južnovijetnamske snage napadaju Laos, uz punu američku vazdušnu i artiljerijsku podršku. New York Times otkriva dokumenta koja potvrđuju kompletnu istoriju američke upletenosti u sukob u Vijetnamu. Australija i Novi Zeland povlače svoje vojnike, trupe se drastično smanjuju, a u vojnim redovima širi se razočaranost, dezerterstvo i sve veća upotreba narkotika. Iste godine John Kerry svedoči pred američkim Senatom o ratnim zločinima, navodeći iskaze preko stopedeset američkih vojnih veterana, od kojih su njih šesnaest u znak protesta okupirali Kip slobode. Američki poručnik William Calley osuđen je na doživotni zatvor zbog masakra civila u vijetnamskom selu Mi Laj tokom 1968, a antiratni protestni marš u Washingtonu broji pola miliona ljudi.

Ovaj umetnički efektno zgusnut paradoks progresa zabeležen je u pesmi „Stope po mjesecu“, Radovana Zogovića, u kojoj pesnik trijumfalno klicanje pohodu na Mesečeve predele jukstaponira sa, od bombardovanja u kratere pretvorenim, vijetnamskim toponimima. 

*Stope, čovječje, k Moru tišine, uz najlukaviji njegov zaliv –*

*malo sive, pomalo crne, crvene; rebraste kô trag tanka.*

*Provjerite, šetači po trgu Mjeseca, nijesu li vam greškom dali*

*čizme nagaravljene, napepeljane, krvave od Bu Pranga?*

Zastavica na jarbolu koju okružuje mesecu nalik sfera nije samo označitelj moći američke imperije, već i sveprisutnog kolonijalizma i svih njegovih posledica, novih bojnih polja i mnogobrojnih utopljenika.

Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom, humorom, naivnim ali i setnim svakodnevnim prizorima, postupcima i detaljima uporedivim sa slikarstvom Chirichoa ili Magritta. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja, iako na njoj nema mitoloških, zloslutnih i dijaboličnih stvorenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/395c1d5e-18cb-44e8-87cd-8a784941f963)

Ono što je na njoj najintrigantnije jeste upravo to što su ljudska bića predstavljena kao čudna, strana i vanzemaljska, kao odraz u kojem vidimo svoje ogoljeno, ništavno, ali istinito ljudsko stanje. U tom ogledalu, naša otuđena ljudska priroda, sama alijenacija, isprečila se kao uslov i usud postojanja. Drama nije ljubavna, ni lična, već društvena, pa i civilizacijska.





Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja

vojo stanić (1924-2024)

Slika koja otkriva dramu čovječanstva

„Najmilosrdnija stvar na svetu, rekao bih, nesposobnost je ljudskog uma da uzajamno poveže sav svoj sadržaj. Mi živimo na blaženom ostrvu neznanja, usred mračnih mora beskonačnosti i nije nam namenjeno da putujemo predaleko. Nauke, svaka stremeći na svoju stranu, do sada nam nisu mnogo naudile, ali jednoga dana spajanje tog razuđenog znanja razotkriće nam tako užasavajuće horizonte stvarnosti, i strahotnost našeg položaja unutar nje, da ćemo ili poludeti od otkrovenja, ili od te svetlosti pobeći u mir i sigurnost novog mračnog doba„ 

Ovaj citat iz uvoda novele H.F. Lavkrafta „Zov Ktulua“ sažima glavne tematske preokupacije podžanra poznatog kao kosmički horor. Ovaj podžanr, koji je nastao u vremenu izuzetnog ekonomskog i naučnog napretka te u atmosferi tehnološkog optimizma, nalazi horor upravo u tim momentima. Nova otkrića o svemiru i dostignuća u nauci izazivaju jezu jer razotkrivaju ljudsku beznačajnost. Univerzum, sa svojom surovom ravnodušnošću, postaje naizgled sve poznatiji, ali paradoksalno, kako raste naše znanje o njemu, tako opada naša sposobnost da ga u potpunosti shvatimo. 

U srcu stvarnosti leži neizreciva drugost – ne nužno zlo, već nešto toliko strano da ga ljudski jezik i koncepti ne mogu prenijeti. Stari rituali, drevne legende i mitovi, nekada su služili kao odraz čovjekovog pokušaja razumijevanja te stranosti, ali su se povukli pred naletom modernog svijeta. Ipak, prije ili kasnije, čovjek će se suočiti sa tim bizarnim silama i biti natjeran u ludilo samim njihovim prizorom.

Osobi kojoj je ovaj pristup poznat, vjerovatno su bliska i djela Hauarda F. Lavkrafta, najistaknutijeg predstavnika ovog žanra, čije se ime često koristi kao sinonim za ovaj žanr. Lavkraft je i dalje inspiracija mnogima, od Uelbeka do Dž. R. Martina, dok njegova popularnost, paradoksalno, izgleda kao da sa vremenom samo raste.  

Ovaj paradoks postaje još čudniji kada uzmemo u obzir da je Lavkraft bio izraziti rasista. Njegovi stavovi nijesu tek usputna fusnota već temeljna komponenta njegovih djela. Priča "Užas u četvrti Red Huk" jeste jedna sumanuta rasistička tirada, dok čak i njegova najpoznatija novela "U planinama ludila" sugeriše da civilizacijski kolaps nastupa u trenutku kada se robovi pobune protiv svojih gospodara.  

Jedino što ga možda donekle spašava jeste to što je Lavkraftov rasizam bio toliko ekstreman da danas često djeluje gotovo karikaturalno zastarjelo. Njegova priča "Pacovi u zidovima" je alegorija za ličnu spoznaju koja ga je duboko potresla – otkriće da mu je prababa bila Velšanka, što je on doživio kao strašnu tragediju.

Ne može se nužno reći da su Lavkraftove priče dobre uprkos njegovom rasizmu, možda su, bar djelimično, dobre upravo zbog njega. Njegovi rasistički strahovi, u kombinaciji sa ličnim mentalnim problemima, proželi su njegova djela stalnom anksioznošću i tjeskobom. Svaki horor u svojoj suštini nosi određenu konzervativnu crtu, baziran je na strahu od nepoznatog i stranog, a kod Lavkrafta je ta tendencija bila duboko ukorijenjena. Strah od drugih, strah od prostora, strah od samog sebe, to su demoni koji su ga zaista progonili i koji se neprestano pojavljuju u njegovim pričama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8e488720-43bd-4f9b-af5c-8438897596d9)
H.P. lavkraft; Ilustracija: JaZaDesign/ Deviantart{.caption}

Lavkraft najbolje funkcioniše kada su objekti njegovog straha nejasni, kada su sile sa kojima se suočavamo teško objašnjive. Kada se to kombinuje sa njegovim izmišljenim mitološkim referencama, poput drevne zle knjige "Nekronomikon", koju je navodno napisao i sastavio ludi Arab Abdul Alhazred, stvara se utisak da je čitalac zaista iniciran u skriveni kult, da mu se otkrivaju tajne svijeta koje su bile skrivene od običnih smrtnika.  

Ove osobine posebno dolaze do izražaja u Lavkraftovoj najboljoj kratkoj priči, "Muzika Eriha Zana", u kojoj student postaje opsjednut čudnom muzikom koju čuje. Tačna priroda te muzike, kao i njenog kompozitora, ostaje neodređena, zbog čega čitalačko iskustvo djeluje kao čudan, uznemirujući košmar.  

Ovo je u kontrastu sa njegovim kasnijim djelima, poput "U planinama ludila", gdje Lavkraft, u pokušaju da svoja djela približi nauci koja ga je fascinirala, počinje da detaljnije opisuje sile i bića sa kojima se suočava. Međutim, ta egzaktnost ograničava maštu čitaoca, zbog čega su kasnija djela, uključujući pomenutu novelu, značajno slabija od njegovog ranijeg opusa.  

Uz to, Lavkraftov stil pisanja često ostavlja dosta toga za poželjeti, makar funkcionisao savršeno unutar žanrovske postavke. Njegov rječnik je kitnjasto opširan, dok istovremeno koristi određene riječi i fraze gotovo opsesivno. Tako ne postoji opis arhitekture koji ne uključuje riječ "kiklopski", niti pejzaž koji nije upoređen sa slikama Nikolaja Reriha. U kombinaciji sa kasnijim previše definisanim silama zla, to dovodi do toga da tekst može djelovati istovremeno i pompezno i monotono.

Zbog toga je pomalo nepravedno što se ovaj žanr često sužava isključivo na Lavkrafta, pogotovo kada uzmemo u obzir da su njegova dva prethodnika, Artur Maken i Aldžernon Blekvud, koji su pisali u istom žanru, možda bili i bolji pisci od njega. Sam Lavkraft je smatrao da su priče ovih autora, uključujući Makenovu "Bijele ljude" i Blekvudovu "Vrbe", najbolje horor priče ikada napisane.  Tu je bio u pravu, jer su ove dvije priče i danas izuzetno privlačne za čitanje. Iako je njihov horor efekat sa vremenom možda oslabio, one i dalje odišu jezivom, uznemirujućom atmosferom i ostaju fascinantno štivo.

Prva pomenuta priča, "Bijeli ljudi", prati dnevnik djevojke koja počinje da otkriva drevne i nepoznate sile u prirodi oko svog sela. Ono što u početku djeluje kao dječja radoznalost, ubrzo prerasta u opsesiju paganskim ritualima, a postaje jasno da je djevojka postala žrtva mračnih sila koje je koriste za svoje ciljeve.  

Prva stvar koja upada u oči kod ove priče jeste stilistička jedinstvenost ove priče, cijela je napisana u jednom paragrafu, bez pauza. Maken je ovim postigao efekat toka svijesti, gotovo ekstatičnog izlivanja djevojčinih misli, čime se naglašava njeno stanje uma prilikom uranjanja u nepoznato.  

Posebno je zanimljivo kako je Maken uspješno inkorporirao elemente horora, lokalnih legendi, okulta i psihoseksualne napetosti u priču. Djevojčino povezivanje sa okultnim i nepoznatim silama duboko je povezano sa njenim ulaskom u pubertet, seksualnim traumama iz djetinjstva i težnjom ka seksualnoj transgresiji. Najbliže poređenje može se povući sa filmom Roberta Egersa "Vještica", koji na sličan način spaja zastrašujuće folklorne elemente i horor sa seksualnim iskustvima mlade djevojke u 17. vijeku.

Priča je djelimično autobiografska,sam Maken je bio Velšanin, a tokom odrastanja u Monmutširu imao je lična mistična iskustva koja nije mogao racionalno objasniti. Ova unutrašnja tenzija pratila ga je kroz čitav život. Bio je nedvosmislen reakcionar, prezirao je modernitet i sve njegove manifestacije, te je dosljedno zastupao romantičarske ideale. Istovremeno, iako iskreni hrišćanin, bio je duboko fasciniran mističnim silama.  

Ovo iskreno vjerovanje u okultno, ali i unutrašnja borba sa tim vjerovanjem, oblikovalo je njegov pristup u ovoj priči. Maken namjerno ostavlja priču djelimično nejasnom, sa rupama i nedorečenostima, čineći je zagonetkom koja se ne može u potpunosti razriješiti. Ovakav pristup odražava njegov lični doživljaj natprirodnog, vjerovanje da jezik nije adekvatan alat za opisivanje nečeg toliko stranog i iracionalnog, nečeg što dolazi "s one strane" ljudskog iskustva. U Makenovoj viziji, zlo se može samo osjetiti, ali ne i u potpunosti shvatiti.  

Njegovi politički stavovi takođe su jasno prisutni u ovoj priči. Dok Robert Egers u filmu "Vještica" nastoji ozbiljno tretirati predmoderne stavove, njegov film istovremeno stoji u kontekstu savremene feminističke kritike patrijarhata. Odluka glavne junakinje u "Vještici" prikazana je kao rezultat očajne situacije i istorijski ugnjetavajućih stavova prema ženama. Kod Makena, međutim, glavna junakinja jeste žrtva nepovoljne situacije i seksualne traume iz djetinjstva, ali je istovremeno i žrtva sopstvenog libida, ličnog unutrašnjeg poriva koji je vodi u propast.

Kratka priča "Vrbe" Aldžernona Blekvuda jedno je od remek-djela horor književnosti i definitivno Blekvudova najpoznatija i najuticajnija priča. Radnja se odvija na rijeci Dunav, gdje dvojica prijatelja putuju kajakom. Nakon što ih zadesi nevrijeme, sklanjaju se na malo ostrvo, ali budući da su unaprijed pripremili dovoljno hrane, naizgled nema razloga za brigu. Međutim, dok borave na ostrvu, počinju da primjećuju neobične pojave među vrbama koje ih okružuju, osjećaj nelagode i straha postepeno ih obuzima, razarajući njihovu psihološku stabilnost.  

Postepeno shvataju da su dosegli granicu svoje realnosti, da su zastrašujuće blizu nečega nepoznatog i neshvatljivog, dimenzije iz koje dopiru jezivi zvuci i čudne pojave, naseljavajući vrbe oko njih. No, šta je tačno priroda te stvarnosti u koju su zakoračili? U početku pokušavaju da je objasne kroz poznate koncepte, povezivanjem sa drevnim paganskim bogovima ili elementarnim silama prirode. Međutim, ubrzo shvataju da su to samo očajnički pokušaji racionalizacije. Ono što ih okružuje ne uklapa se ni u jednu ljudsku kategoriju – njegova suština prevazilazi tradicionalne podjele na dobro i zlo.  

Pravi užas ne leži u prisustvu neke zlonamjerne sile, već u spoznaji da postoje bića izvan bilo kakvih ljudskih poimanja. To najbolje oslikava ključni citat iz priče:  

„Ti misliš, rekao je, da je to duh prirodnih elemenata, a ja sam mislio da su to možda drevni bogovi. Ali sada ti kažem da nije ni jedno ni drugo. To bi bila bića koja je moguće pojmiti, koja su već u nekom odnosu sa ljudima, koja zavise od njih, od ljudskog obožavanja ili žrtvi, dok ova bića nemaju apsolutno ništa s čovečanstvom i sasvim slučajno se upravo na ovom mestu njihov svet dodiruje s našim.“

Ovaj žanr i dalje živi i evoluira, a njegova posljednja značajna manifestacija može se vidjeti u izvanrednom filmu Aleksa Garlanda "Uništenje", adaptaciji istoimene knjige Džefa Vandemera, kao i u filmu "Dolazak" Denija Vilneva. Žanrovi nikada nijesu stroge klasifikacije, a to posebno važi za kosmički horor, koji je više određeni senzibilitet nego striktno definisan podžanr. Njegove karakteristike danas su isprepletene s elementima iracionalne fantastike, nadrealizma i ekološkog horora.  

Zapravo, izgleda da je relevantnost ovih autora sa vremenom samo porasla, ono što je nekada bilo smatrano običnom petparačkom literaturom sada se prepoznaje kao klasik, dio onoga što bismo mogli nazvati "uzvišenim hororom". Možda će upravo ova era postistine i razočaranja u kraj istorije dodatno doprinijeti njegovoj popularnosti. Jer, autori su odavno shvatili ono što se čovječanstvu neprestano iznova potvrđuje, ljudski razum je ograničen, a strah od nepoznatog i neprestana paranoja je naša neizbježna sudbina.


Ono što je nekada bilo smatrano običnom petparačkom literaturom sada se prepoznaje kao klasik, dio onoga što bismo mogli nazvati "uzvišenim hororom"...

kosmički horor

Zlo se može osjetiti, ali ne i shvatiti

*Pontevedra* Slađane Kavarić Mandić promišljena je i intimna lirska poema koja iz ženske perspektive reflektuje našu egzistencijalnu usamljenost, čežnju za bliskošću, potrebu za smislom i melanholiju prolaznosti.

Kroz narativni glas Soledad Ortege, Španjolke uronjene u sopstvena promišljanja i unutrašnja previranja, autorka istražuje mjesto žene u ličnim i društvenim odnosima prošlosti i sadašnjosti. Na početku je njena priča eksplicitno smještena u godinu 1935, ali kako tekst odmiče, autorka intencionalnim anahronizmima (majica s dalmatincima, muzika u slušalicama, televizor itd) vješto premošćava vrijeme i prostor, omogućavajući da se u glasu junakinje stope glasovi žena raznih epoha. Mehanizam vremenskog i prostornog distanciranja štiti tekst od moguće banalizacije i omogućava da intuitivno pratimo semantički gustu, stihovanu prozu u kojoj jasno skicirana haotična svjetska zbivanja predstavljaju egzistencijalni okvir za istinsku dramu unutar intelekta, osećajnosti i imaginacije pripovjednog glasa. Borba protiv fašizma, nužnost egzila i osećanje kraja dodatno naglašavaju individualnu potrebu za ljubavlju, bliskošću i istinskim povezivanjem, iskazanu u solilokviju pripovjednog glasa.

Poema je prostorno smještena u Pontevedru, turistički gradić koji za protagoniste postaje sigurno mjesto, utočište, istovremeno prostor čekanja i preispitivanja. Soledad se obraća svom mužu, Pedru, slavnom pjesniku i revolucionaru, osvrćući se sa jedne strane na njihova zajednička ideološka opredeljenja i borbe, a sa druge na sopstvenu čežnju, nedostajanje i strah od napuštanja. Ugrađena u ime protagonistkinje, usamljenost je dominantni motiv koji se realizuje kao fizičko odsustvo voljenog, uslovljeno životnom nužnošću, ali češće, kao emocionalno odsustvo u fizičkoj prisutnosti.

*Usamljenost je div koji se spušta sa neba*
                                                                                             
*platno razapeto između dvije strane svijeta*

*putokaz za obmanu i grešku (6)*


Njihov odnos oblikuje neobrađena prošlost puna stradanja i smrti, kao i diskrepanca u iskustvu. Za Soledad je ljubav formativna. Pedra, obilježenog prethodnim iskustvima, i dalje pokreću ideali, a sredina nameće tradicionalne rodne uloge iznad kojih oboje pokušavaju da se uzdignu. Uz beskompromisnost i lojalnost, Pedrovo ime, uostalom, evocira snagu, ali i hladnoću kamena. Upadljivo je i nostalgično vraćanje naratorke u detinjstvo, koje čitamo kao potragu za određujućim dijelom sopstvenog identiteta, zagubljenog u bolnom odvajanju od sebe radi iskustva ljubavi i povezivanja.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ba0c2277-b237-441a-9fec-ee4e8adbff56)
Foto: Normalizuj{.caption}

Ritmičkoj i stilskoj ujednačenosti poeme doprinosi grafičko markiranje teksta – razlikovanje direktnog i indirektnog govora, upotreba kurziva i namjerno narušavanje pravila interpunkcije, što odlikuje postmodernističku paradigmu. U smislu stilske formacije zanimljivije je, međutim, osvrnuti se na određenje i karakteristike žanra, pogotovo kada imamo u vidu da je nakon poeme Barbare Delać *Gdje smo ovo, pričaj mi*(OKF, 2020), Jane Radičević, *Zona neutralnog pritiska* (Partizanska knjiga, 2022) i Vaska Raičevića, *Antievropa* (OKF, 2022), ovo već četvrta poema u savremenoj crnogorskoj književnosti u posljednjih pet godina. A da je žanr oživio i u regionalnoj književnosti najbolji primjer je poema *Deca* Milene Marković (Lom, 2021) nagrađena NIN-ovom nagradom. Zajedničko im je osciliranje između težnje ka neposrednom emocionalnom transferu, dominantnom u poeziji, bez opisivanja, predstavljanja i kontekstualizacije, i tipično epske potrebe da se nakon mnogih vjekova pripovjedanja ispriča još jedna priča koja neće zvučati izlizano, patetično i beznačajno, samo zato što nije monolitna, ni sveobuhvatna. Književnoteorijsko istraživanje u tom pravcu svakako bi bilo zanimljivo.

Za razliku od većine ostvarenja savremenog ženskog pisma autentičnost i iskrenost *Pontevedre* ne počiva na ogoljavanju iskustva autorke i na autofikcionalizaciji. Ona reflektuje mnoga iskustva kao jedno i to tako da se iskazi junakinje uvijek istovremeno odnose na različite egzistencijalne sfere – ljubavnu i partnersku, društvenu i profesionalnu, političku i javnu, pa i stvaralačku.

*Stvarnost je veliki grč između iskrenosti i ćutanja*
 
*U kome uvijek izaberem pogrešno i zaćutim (21)*

 
U toj ravni ostvaruje se široka prepoznatljivost i poistovećivanje, a knjižica nevelikog obima mlade autorke postaje univerzalno svjedočanstvo naše egzistencijalne usamljenosti, čežnje, potrebe za ljubavlju, istinskim povezivanjem i razumijevanjem u uzburkanom svijetu svakog vremena u kojem se živjelo i voljelo. Pred sam kraj odjekuje završna vizija zajedništva, empatije i prihvatanja prolaznosti koja zaokružuje poemu i podcrtava njen značaj u savremenoj crnogorskoj književnosti.


 *Pedro, cijeli svijet se svodi na par*
 
*koraka koje svi prelaze (33)*
 
*ako je naš put kao i svaka druga pustinja u kojoj*
 
*nestaju tragovi*
 
*ne znači da je prvi otkrivamo*
 
*i u toj se tački svako ushićenje unižava*
 
*i svaki ego pada,* 

*izjednačavamo se i jednako volimo prolazno,*
 
*nestajanju svjedočimo kroz krvotok. (34)*

**Članak preuzet sa portala** [Iluminacija](https://www.iluminacija.com/)

Slađana Kavarić Mandić, Pontevedra, Žuta kornjača, 2024.

Kritika portala iluminacija

O egzistencijalnoj usamljenosti svakog vremena u kojem se živjelo i voljelo

To što Teofil Pančić nedavno nije mogao lično primiti Nagradu Srđan Aleksić učinilo je da njegov glas sagledam u odsustvu, nekoliko mjeseci prije tužne vijesti koja je danas obišla region. 

Već teško bolestan, Pančić nije mogao prisustvovati ceremoniji, a nagradu je primila njegova supruga. Pročitano je pismo u kome nagrađeni govori  skromno, mudro i sažeto, baš kao da je  tu pred nama. Ali nije bio pred nama, Teofil Pančić bio je odsutan i spriječen, a to odsustvo, taj nedolazak velikana na mjesto koje smo mu ostavili, kao da je bio pokazna vježba njegovog skorog odlaska.

Pančić je bio pisac nadmoćne ljepote. Jedan posljednjih glasova nekada važnog novinarskog izraza koji zovemo kolumna. Klasik u vrememenu tvitova i hitova, pripovjedač koji je promišljao najteže stvari sa najvećom lakoćom. Ta lakoća učinila je da pomislim kako je čudno što ga nema, kako je nepravedno da ga nema na toj dodjeli nagrade za hrabrost, Teofila Pančića koji se činio navijek prisutan i nezamjenjiv, nesalomiv u znanju i ludensu, čak i onda kad su na njega kidisale siledžije. 

Bio je jedan od pisaca koje smo čitali na način kao da smo stari drugovi, kao da je svaki njegov članak bio sesija jedan na jedan sa čitaocem, a ne masovni proizvod medijskog posla u kome je obitavao kao jedno od posljednjih utočišta visokog stila i etike. 

Zato je i ovaj nekrolog saučešće čitaocima, svakom od nas ponaosob, svim koji su izgubili oslonac u Pančićevom blistavom umu.

Sinoć sam na jednoj večeri poslije treće čašice zapao u tiradu o besmislenosti novinskog pisanja na teme svakidašnje i odveć jadne da bi se na njima moglo položiti išta vrijedno. Moja sagovornica me ubjeđivala da kolumnisti otvaraju važne i dragocjene prostore misli u ovom zagušenom prostoru medijske tmine koju živimo. Rekla je da pravi kolumnisti imaju ulogu lučonoša. Moja malodušnost i bijes spram utabane rute koja me nejakog vodi od kolumne do kolumne, dovela je i do teških riječi. Pisati za novine nema smisla, to je kobalica sa samim sobom,  ionako ćemo za dvadeset, trideset godina svi umrijeti. Život se ne smije tako olako predati pogrešnoj putanji kozerije i aktivizma koji je unaprijed osuđen na propast. 

Nalupao sam par sličnih opštih mjesta, baš sinoć, dok je Teofil Pančić napuštao ovaj svijet. I zato sad moram da revidiram. Mjesto je i čas da se kaže kako pisati ima smisla, jer je pisalo nekoliko majstora koji su nam ostavili zadatak da tražimo način ljudskosti u obeznađenom svijetu agresije i zla.

Ima smila pisati, dokazao je to Teofil Pančić, lektira nekog boljeg svijeta kojeg je branio do posljednjeg časa. Bio je dopisnik iz razuma, jedan od najvećih. 


Jedan posljednjih glasova nekada važnog novinarskog izraza koji zovemo kolumna

in memoriam

Dopisnik iz razuma

Ako želite da vidite propast jednog sistema vrijednosti izbliza onda dođite u Crnu Goru i posjetite knjižaru.

Kad jedno društvo funkcioniše, ono se naučno i kulturno razvija. Da bi nauka i kultura mogle da se razvijaju, osim kvalitetnih i nezavisnih univerziteta, potrebne su knjižare i biblioteke. I to ne bilo kakve, nego one koje funkcionišu, nude nove naslove i otkrivaju ljudima neke manje poznate, domaće i strane autore, odnosno prave im selekciju i pružaju mogućnost da budu u toku. 

Danas kad gotovo svi mogu biti u toku, jer su online, čini se možda naivnim i nepotrebnim računati na ulogu knjižara. Ipak, ako pogledamo istraživanja o mladima u Crnoj Gori može nas zaprepastiti činjenica da najveći procenat omladine u Crnoj Gori nikad nije pogledao predstavu ili posjetio bioskop, a da pola crnogorskih opština nema niti jednu knjižaru, niti kulturni sadržaj. Imati mogućnost i opciju samo po sebi ne garantuje ništa, no ipak pruža minimalni okvir za normalan razvoj pojedinca i zajednice. Zato bi bilo važno da imamo bioskop, pozorište, kulturne centre i knjižare.

No, da li knjižare u Crnoj Gori uopšte mogu ponuditi kulturni sadržaj? Uz lake note Željka Joksimovića i OK benda, teško da se može zamisliti kultura, ali zasigurno ne može crnogorska knjižara.

U nekom idealnom društvu ljudi koji rade u knjižarama vole i čitaju knjige, a knjižare predstavljaju presjek domaćeg i svjetskog izdavaštva. Nažalost, većina naših knjižara su prodavnice svesaka, ukrasnog papira, školskog pribora i šoljica, te se čini da su i same ustuknule pred vremenom kad se malo čita, a knjiga ne znači ništa do jeftin i dosadan rođendanski poklon u danima inflacije i skupoće. U knjižarama uglavnom, kao i u samoposlugama i trafikama rade žene i time se kao po pravilu taj posao smatra manje poželjnim i važnim.

Prije neki dan sam ušla u knjižaru u prometnom dijelu glavnog grada. Nijesam ni kročila unutra, a prodavačice su zastale i čudno i iznenađeno pogledale, kao da sam ih prekinula u kakvoj tajnovitoj radnji. Bilo mi je neprijatno, pa sam znala da ću vrlo brzo i izaći, jer je osjećaj da sam na smetnji nekom ko knjižaru koristi kao paravan, a bavi se drugim poslom i osobnim obevezama bio previše intenzivan. 

Tražila sam knjigu Mareka Hlaska, poljskog pisca, onog sto je u šali negdje u Los Anđelesu 60-ih godina prošlog vijeka gurnuo najboljeg prijatelja, mog omiljenog kompozitora Krištofa Komedu, nakon čega je ovaj umro, a Hlasko se ubio. Njegova knjiga “Ubiti drugog psa” duboko me takla i došla sam po još, prethodno istraživši da je na našim prostorima dostupno još njegovih knjiga. Trebalo je možda to da ispričam radnici u knjižari kako mi ne bi odmah, kao iz topa, rekla da od traženog autora nema ništa, kao da cio sistem knjižara i njihov fond drži u nekom dijelu mozga kao tablicu množenja. 

Onda se sjetih kako sam prije dvije godine išla po crnogorskim knjižarama da nudim roman “Sampas” Ilije Ðurovića, koji je u tom trenutku bio u najužem izboru za prestižnu regionalnu nagradu. Poput preprodavačice odjeće i nakita po kancelarijama, ulazila bih, objašnjavala ko je autor, što znači Ninova nagrada i zašto bi trebalo da imaju roman. Iako je knjga bila izuzetno tražena, samo je jedna knjižara bila za nju zainteresovana, i tad sam shvatila sam da crnogorske knjižare nemaju ulogu u društvu i da su nam korisniji prodavci cipela nego knjiga. 

Očito nedovoljno poražena tim iskustvom, prije neki dan sam otišla u knjižaru Narodna knjiga i rekla da izdavačka kuća Žuta kornjača ima novo izdanje. Tražili su mi broj telefona, da bi me bez ikakve informacije o knjizi sjutradan SMS porukom obavijestili kako nisu zainteresovani. U izlogu su im naslovi za istorijom opijene penzionere i nacionaliste, te vjerujem da su to štiva za koja ih najviše zanimaju. 

Isti dan sam pošla i do Podgoričke knjižare i tamo su mi objasnili da treba da pitam direktoricu biblioteke. Ljubazna gospođa koja je nekog na telefonu ostavila da čeka, nije mi znala reći kakva je procedura ni ko je direktorica. Uzdaju se valjda da ću guglati i nju i njenu email adresu. Ali neću. Odlučila sam da svoju poemu "Pontevedra" prodajem [samo online](https://platformaknjiga.me/en/sla%C4%91ana-kavari%C4%87-pontevedra). Naslove za čitanje ću poručivati iz regiona. Svjesna sam da generalizujem i da nisu sve knjižare u Crnoj Gori u dlaku iste, ali pakleni trend je očigledan i kontrakulturan. Neću učestvovati u  igri u kojoj su poželjne knjige samo velikih i/ili politički prepodobnih izdavača, dok se lokalna nezavisna scena škartira uz prezir. 

Odlučila sam da sama odredim sudbinu svoje knjige, po cijenu da je i potpuno poništim. Valjda je to sloboda.

Ili: Usputni zapis o prodavcima papira, gumica i oštraljki

Možda je vrijeme i za bojkot knjižara

Kad sam razmišljala o ulozi umjetnosti u društvu, često sam dolazila do različitih, međusobno kontradiktornih pozicija. Od revolucionarne potentnosti umjetnosti, preko preispitivanja umjetnosti kao takve, do zahtjeva za zatvaranjem kulturnih institucija zbog svog elitizma, nepotrebnog zauzimanja pozicije “odozgo”, političkog djelovanja i gotovo nevidljive poveznice sa svakidašnjim, običnim, skrajnutim.

Izložbe, predstave, koncerti, filmovi, sve sama otvaranja, sajmovi vešti, zvanice, držanja koja govore o ozbiljnom društvenom događaju ili društvenosti, šampanjci, fotke i fejsbuk statusi. Koliko to ima veze sa istinskom umjetnošću, potragom i mijenjanjem, najbolje govori stanje u našem društvu. Umjetnost uspijeva jedino da je stvarnost ne dotakne, u njoj se ne učestvuje, ona se gleda i sluša sa distance, njoj se divi, ali ona ostaje spoljašnje i neprobojno. Umjetnost je ono drugo i daleko, a mi kao posmatrači tamo ne stižemo ili još važnije nismo ni pozvani da stignemo.

Radnički klub “Između nas” autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović nešto je sasvim drugačije i po sadržaju i po formi, ali i po onom najvažnijem – (umjetničkom) pristupu.
Višeslojan i u prostornom smislu razuđen umjetničko-teorijski projekat, imao je svoj pripremni dio, inicijalni start prije nekoliko dana, kad su autorke, radnice u kulturi, srušile jedan zid u galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. 

Bijeli zid je simbol galerijskog prostora, normirajuća bjelina koja nas stavlja u položaj distanciranog *ispred*, onog koji se približava a nikad sasvim ne dostiže. Onog koji posmatra, a ne učestvuje. Upravo su tu modernističku odijeljenost umjetničkog postupka, lažnu važnost i samodovoljnost autorke srušile: lupale su maljevima i čekićima u dehumanizam, a posjetitelji su se pridružili. Ovaj umjetnički projekat poziva drugog čovjeka, štoviše, briše drugost i u toj antiautonomiji umjetnika apostrofira one, u savremenom svijetu zaboravljene, a nasušne elemente – solidarnost i zajedništvo.

Time ova umjetnička akcija postaje društveni projekat, jer probijajući granice umjetničkog, odnosno suštinski svrdlajući izvan njega, obogaćuje ga i napušta.

Rušenje zida označio je početak scenografične igre. Slomljena parčad zida, gipsane krhkotine postaće zidni artefakti, simboli urušenosti koji vise sa zidova. Razapeta autonomija na zidu ― oslobođeni recipijenet/učesnik ispred nje.

Tako je sve počelo, a nastavlja se u utorak 28. januara u 19 časova u Galeriji MSUCG.

Autorke će ostale učesnike u izložbi, a to smo svi mi, uključiti u simboličku igru, u kojoj ćemo birajući društvene uloge u stvari stvoriti mrežu identifikacija i odnosa, ne samo međusobno, već i spram institucije u kojoj se umjetnička akcija događa. 

Ponuđene uloge koje će biti "dostupne" na ulasku u galeriju su Vizionar, Kritičarka, Diva, Esteta, Putnica kroz vrijeme, Drugarica, Cinik. Odabir uloge svakako nije obaveza, ali je mogućnost da posjetilac učestvuje tako što će u ponuđenom okviru prepoznati svoj filter i način interakcije. Publika dakle nije pasivna, nego je pozvana da se angažuje i samoodredi.

Dostupna je i biblioteka, u kojoj nas čekaju (ne)udobne stolice na naduvavanje da se zgodno zavalimo i prepustimo teorijskom štivu koje su autorke koristile za osmišljavanje ove akcije, a koju drugarski dijele, time demistifikujući znanje kao kapital, naglašavajući zajedništvo kao najvažniji i primarni karakter znanja i njegove (upotrebne) vrijednosti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5660f0c4-69ac-4891-bdd3-3bec8700f02f)
Foto: Anja Marković/MSUCG{.caption}

Na izložbi će umjetnice stalno komunicirati sa prisutnima i objašnjavati koncepte za koje traže pozornost. To su sheme i sistemi koji nas upozoravaju na sveprisutne oblike eksploatacije i neplaćenog rada koji se iz rodno zasnovanih odnosa mogu vrlo vjerno prenijeti u umjetničku sferu, jer se slične pozicije nesigurnosti, dezorijentisanosti i nemoći mogu lako pratiti kroz naizgled različite društvene pozicije. I sve je to dio otuđujućeg svijeta na koji autorke upozoravaju. 

Ta klasno-eksploatativna logika ne promašuje ni slobodno vrijeme, pa autorke prikazuju i sobu za razonodu u kojoj uz čaj od koprive i maslačka možete odmoriti napregnuto tijelo i duh, ako se je to uopšte moguće u kapitalističkom sistemu. 

Na koncu, lijepo je kad izložba u nazivu ima riječ “radnički”. U njoj se sublimira ne samo sav trud uložen u ovu izložbu, nego i klasni stav, potreba da se ponovo redefiniše uloga radništva koja se uprkos svojoj etimologiji svela na marginalizovane, niže klase i jedan niz sasvim određenih epiteta i podrzumijevanosti od kojih se ježe elitizovani kružoci. 

Ovog puta, dvije vrsne autorke, dvije žene, radnice u kulturi skupa sa kustoskinjom Teodorom Nikčević obogaćuju ovaj pojam, vraćaju ga svima nama, ponovo ga uspostavljajući kao stvaralački i što ne reći revolucionarno potentan. Revolucionaran u onom dijelu u kojem ga oslobađa statičnosti, u kojem dozvoljava da se uloge po želji i mijenjaju, da odgovore višedimenzionalnosti ljudske prirode i stvaralačke potrebe, “i time omogući da danas činim ovo, a sjutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uveče da stočarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.” ( Karl Marks, „Rani radovi“, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 378) 

Upravo to hijerarhijsko, klasno ustrojstvo autorke preipituju. To je za naše prilike nova vrsta umjetnosti, a za nju mora postojati i nova vrsta obrazovanja.



Autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović u Muzeju savremene umjetnosti u Podgorici