Dosta je toga rečeno o Rambu Amadeusu ovih dana. Njegovo hvatanje TV producentkinje za stražnjicu izazvalo je lagodni vihor moralnog arbitriranja. Umjesto tog popularnog sporta, mene više interesuje kako i kad se desila tako jadna promjena i klizajući ponor jednog izuzetnog društvenog mislioca. Kako i zašto je krenuo ka samoizolaciji iz koje kao da ne vidi kontekst u kojem se našao. 

Svojim Fejsbuk [pravdanjem](https://www.facebook.com/ramboamadeus) rab božiji Antonije Pušić pokazao je koliko je van društvenog konteksta, što je paradoks, jer njegova umjetnost uvijek je izvirala iz vještog baratanja diskursom i raznim slojevima naše kon-tekstualne realnosti. Kako je došlo do toga da se tako moćan generator sadržaja pregrije i zagubi svoj ključ, pa krene kalauzom, putem uvrede, gordosti i palamudne proizvoljnosti, ko to zna… 

Neko će reći da je glumac na kraju postao žrtva svoje uloge. Možda i jeste tako, svaki istinski kritičar identifikuje se sa onim što kritikuje, ili što bi rekao Krišnamurti – na kraju postaneš dio onog što analiziraš. Tegobni maskulinum balkanskog plemena Rambo je godinama iznosio kao svoju glavnu tačku. Stilski precizno, sa pametnim otklonom, ali i uživanjem u samoj ulozi, Rambo je vješto prikazivao svog barbarogenija taman uvjerljivo da u njega povjerujemo, a da pomislimo da taj lik nije Antonije Pušić. U podjeli identiteta, počev od svog grotesknog scenskog imena, RASMC, Rajko Amortizer, ili kako se već sve nazivao, uvijek je bio medijum neke više poruke, pa je i njegova neotesanost postala pitanje stila i parabole. 

Ipak, kad se muška agresija ukazala u svom privatnom, trapavom obliku nesnađenog na mrežama, kad se ucviljeni genije pokazao kao ranjiva kategorija na terenu osrednjosti koji mu ne pripada i kojim ne vlada, bilo je jasno da je jedan mit konačno pao, i da Rambo više nikad neće biti kul kao što je nekad bio.

Šta se zapravo desilo, odakle toliko gorčine u jednom istinski važnom i naoko ostvarenom čovjeku, otkud toliko mrzovolje da ne uspije izgovoriti, a zatim i napisati jedno nasušno ljudsko pardon. Koja vrsta manije je uhvatila punokrvnog idola da mora istrajati u svojoj grubosti, do mjere da otkrije tako raskošnu manu? 

Nepravda svakako nije zaobišla Ramba Amadeusa, ali ni mnoge druge koji zbog toga ne kmeče. 
Nije Antonije Pušić jedini koji vidi pakosnu stranu *Woke* komesarske svijesti, ali to ne znači da treba da nasrće na dupeta kako bi dohakao tehnokratskoj zavjeri. 

Meni se čini kako se problem Rambove perspektive upravo može objasniti medijski i tehnološki, i da je tu možda potajni izvor njegove safre. Treba naglasiti da je Rambo jedan od zadnjih proroka starog svijeta, prije društvenih mreža, prije *smartphonea* i decentralizovane svijesti koja pulsira zadružnim supermozgom Interneta. Rambo Amadeus je bio i ostao medijski umjetnik televizije, protagonista višeg reda, neko ko nije navikao da bude horska pojava. Njegov se ego napasa na nedemokratskim visinama vlastite posebnosti koja je ekranizovana i posredovana kao historijski fakat u vremenu rata i poraća. Ništa od toga međutim nije ostalo u vrlom novom svijetu, zalud ekologija i dječja prava -  kao što se raspao kakav stari EI NIŠ televizor, XX vijek, a Rambo krenuo ka sedmoj deceniji života, tako su i njegove mirnodopske reference počele da se rastaču, a tikovi postali sami sebi svrha. 

Onaj koji je umio napraviti hit o tome kako ne želi da napravi hit, postao je internetski guru zatvorenog kruga,  jedan od mnogih, isti među jednakima, omeđeni komunikator, dakle, sve ono što Svjetski Mega Car po svojoj zajebanoj definiciji ne bi smio biti. Moguće da otud dolazi nesnalaženje i začudna agresija, da se kod Ramba jednostavno pregrijala informatička kartica. Herojski [nastup](https://www.facebook.com/watch/?v=1792943430758290) na „Beogradskom proleću“ 1992. godine, kad je u mačoiziranom stavu napušio kurca ratnu mašinu i sklonio Bebi Dol sa scene bio je mužjački, ali je u svom pretjerivanju pomogao mnogima da zaista vide emociju i shvate agresiju koja se u to vrijeme dešavala na ratištu. 

I danas je Rambo agresivan, čujem da opet psuje, isti biološki kapacitet jednog prčevitog vožda je prisutan, ali uprazno, bez ideje vodilje, deregulisano, privatno i neprecizno, bez svijesti da može povrijediti druge, a na koncu i samog sebe.

Na kraju, biću sasvim ličan. Dobar dio mladosti iskreno sam se divio Rambu Amadeusu i njegovo djelo smatram lektirom. Zato neka mi se ne uzme za zlo što sam slobodan ovoliko glodati o živom aliasu, Antoniju Pušiću. Idealizovao sam njegovu snagu dovoljno dugo da se osjećam članom ekipe koja je Rambu danas očigledno potrebna da pronađe svoj put. Jer da je imao samo jednog iskrenog prijatelja pored sebe, ne bi izlazio sa onim otrovnim glupostima, tužakanjima i lamentima za koje ljude apsolutno zabolje patka. 

Danas nam trebaju samouvjereni muževi koji blago dodiruju žene na obostranu radost i koji su toliko moćni da u svakom trenutku za sebe mogu reći da su načisto pukli. Heroj današnjeg vremena ne može biti bez grijeha, stoga on i ne pokušava da se pravda. Heroj današnjeg vremena duboko je svjestan svoje krivice, jer krivica je medijum koji živimo u ovom nakaradnom svijetu. 

Zato Rambo ne izgleda kao heroj, već kao sužanj zlog horoskopa, jedan od onih dosadnih likova koji tvrde da su uvijek u pravu. 


Koja vrsta manije je uhvatila punokrvnog idola da mora istrajati u svojoj grubosti, do mjere da otkrije tako raskošnu manu? 

MUČENIK ANTONIJE

Malo o Rambu, za promjenu

Imajući u vidu ustaljenu nemoć crnogorske kulture da prevaziđe svoja geografska i istorijska ograničenja, vijest da će na univerzitetu Prinston biti održana konferencija *[Svetlana Kana Radević: Aggregate Assemblies](https://wda.princeton.edu/)*  očekivano je prošla ispod radara javnosti. 

Godišnja konferencija “Womxn in Design and Architecture” (2. i 3. marta) posvećena životu i radu crnogorske i jugoslovenske arhitektice biće multidisciplinarni simpozijum na kome će se govoriti o arhitektonskim ali i društvenim implikacijama njenog opusa.

Istraživačica u Centru za socioekonomske i prostorne studije u Lisabonu Sonja Dragović kaže da pored svega što se o Kaninom radu zna, više je onoga što ne znamo - o vezama koje je stvarala kroz angažovanje u različitim međunarodnim kontekstima, o odnosu između uloga koje je imala kao samostalna arhitektica i javna službenica i planerka u Crnoj Gori, o mogućim doprinosima arhitekturi van jugoslovenskog prostora. 

„Ne zaboravimo da javno dostupna arhiva posvećena njenom radu još ne postoji. Bilo bi fantastično kada bi institucije koje se bave naukom, kulturom i nasljeđem u Crnoj Gori bile inspirisane inicijativom sa Prinstona, pa riješile da se zbilja posvete zaštiti, promociji i istraživanju Kanine zaostavštine. 

Između ostalog, Dragović će na američkoj konferenciji govoriti i o tome kako današnje crnogorsko društvo doživljava djelo Kane Radović. Kao članica KANA/ko ako ne arhitekt, ona s ponosom ističe da je učestvovala u akcijama koje su pod imenom KANA mogli vidjeti što znači kritika neoliberalnih politika urbanog razvoja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4faa95e5-79a4-4e19-b19d-fff95de60ecd)
Dragović, foto: Privatna arhiva{.caption}

„Mislim da Svetlana Kana Radević svjetsku javnost danas fascinira načinom na koji je učestvovala na međunarodnoj sceni, načinom na koji se kretala između različitih sredina i sistema - Jugoslavija, Amerika, Japan, Francuska, Rusija - a zatim prevodila ta iskustva u arhitekturu koja je bila snažno povezana sa lokalnim kontekstom, ambijentom, materijalima. Sam taj proces je u svakom slučaju morao biti komplikovan i zahtjevan, a naročito za ženu u dominanto muškoj profesiji. 

O tome kako je poznata arhitektica doživljavala etičke principe svog rada, kao i političku ulogu arhitekture, govrila je u dokumentarnom filmu Televizije Titograd “[Život jedini čovjeka](https://archive.org/details/zivotjedinicovjekasvetlanakanaradevic)” iz 1980. godine: “Moja socijalna angažovanost estetsko uzbuđenje pretvara u etički čin. (...) Čovjek je uvijek u središtu.” 

„Zatim Kana naglašava da je taj čovjek dio društva, da arhitekta radi za dobro društva. Ipak, njoj je jasno da nijesu svi problemi problemi dizajna; da se izrazim savremenim žargonom, bilo joj je jasno da savršen *user experience* neće spasiti svijet. Tako u istom filmu direktno kritikuje Korbizjeovu tezu da se dobrom arhitekturom mogu izbjeći socijalne revolucije, i kroz smijeh kaže da to zvuči kao “optimistična iluzija jednog entuzijaste”. Ja to razumijem kao njeno shvatanje da uloga arhitekture nije, ili ne bi trebalo da bude, estetizacija i odbrana *statusa quo* i postojećih društvenih tenzija, već da arhitektura treba da bude kritički nastrojena prema odnosima moći u društvu. To mi je vrlo blisko i kao ideja, i kao interesovanje za istraživanje, kaže Dragović koja pohađa doktorske studije kao stipendistkinja Portugalske fondacije za nauku i tehnologiju .

![](https://cms.normalizuj.me/assets/12bcc401-d67f-4932-a58d-d9b48298945f)
Hotel Podgorica, foto: Sonja Dragović{.caption}

Iako se o djelu Kane Radević u Crnoj Gori sve više govori, ostaju teški primjeri suštinske nebrige i unižavanja njenog djela, poput višespratnice izgrađene uz Hotel Podgorica za koji je Kana dobila prestižnu jugoslovensku Borbinu nagradu.
 
U televizijskoj emisiji "Život jedini čovjeka" arhitektica je rekla: „Često jedna porudžbina uslovljava i promjenu ili napuštanje ideje, ali to ne znači kompromis niti se sa suštinskim stvarima mogu praviti kompromisi. Ali postoji činjenica da će naručilac uvijek pronaći izvršioca svog zahtjeva bez obzira na posledice i na dimenzije tog čina“. 

Konferencija WDA može se pratiti na weba sajtu [Univerziteta Prinston](https://wda.princeton.edu/) 3. marta od 16 časova po srednjeevropskom vremenu. Osim Sonje Dragović kao učesnica iz Crne Gore govoriće filozofkinja, feministička i mirnovna aktistica Paula Petričević.  


"Kana naglašava da arhitekta radi za dobro društva. Njoj je jasno da nijesu svi problemi problemi dizajna; da se izrazim savremenim žargonom, bilo joj je jasno da savršen user experience neće spasiti svijet, kaže Sonja Dragović.

O KANI RADOVIĆ NA PRINSTONU

Estetsko uzbuđenje koje se pretvara u etički čin

Kanski pobjednik *Triangle of sadness* dopro je do moje malenkosti preporučen cijelom razgranatom mrežom putokaza koji su više ili manje diskretno ukazivali da je ovogodišnji laureat i favorit za Oskara remek-djelo satiričnog izrugivanja kapitalizmu i neka vrsta marksističke diverzije uperene u srce Holivuda. 

Poslije lošeg iskustva sa južnokorejskim *Parasite* (2019) koje sam uspješno potisnuo u zaborav, filmu švedskog režisera Rubena Östlunda prišao sam sa nekoliko zrna soli. Ne samo da je to bila dobra odluka, nego sam kako je film odmicao shvatio da niti je antikapitalistički, niti je marksistički, što mu zbore, već je prije svega neubjedljivo umjetničko djelo koje je svoje političke teze izbacilo u prvi plan do te mjere da su plošne i vodviljske prestale da djeluju. A gledalac filma, taj gledalac koji se hladno i cinično naslađuje bez istinskog emotivnog angažmana, zapravo je idealan kapitalistički gledalac. Mimikrija je savršena, pa mirne duše mogu reći da ono što se prikazuje kao kritika kapitalizma zapravo glumi kritiku i legalizuje stanje voajerske distance na koju sam kao konzument bio osuđen. 

**KRUZING IZLUČEVINA**

Ipak, nije sve tako krenulo, početak filma, uvodni dio, u kome se duhovito daje jedna klasična scena iz modne industrije i rasprava oko plaćanja u restoranu, učinila je da film inteligentno uđe u samo srce problema kapitalizma – u pitanje novca kao fetiša i društvenog regulatora intimnih, porodičnih i inih odnosa – u ovom slučaju između bolje plaćene manekene i slabije plaćenog manekena. 

Elegantno je djelovala i ta uvodna inverzija, promjena ugla gledanja u kome se muški (modni) radnik prikazuje kao diskriminisan u odnosno na radnicu, manekenku, što je fin način da se rodno pitanje relativizuje odnosno distancira od pamfletske bagatele *pay gap* feministica koje se bore za crkavicu bez svijesti da holivudska mašina koju opslužuju jeste propaganda alatka kakvu istorija klasne represije ne pamti.

Početak filma je velim bio sladak, ali dvoje mladih koji su načeli pitanje besplatne večere, integriteta i rodne ravnopravnosti, odlazi na bogataški kruzing gdje će se desiti nova inverzija, po istom ključu – kapitalista će biti pripiti ruski tajkun (Zlatko Burić) koji loče na palubi, a marksista će biti kapetan (Woody Harrelson) koji vodi svoj brod, ispostaviće se, k pizdi materinoj. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6c85e63e-cd5f-47a1-a08d-d2049e169e02)
Foto: Fredrik Wenzel/Plattform Produktion{.caption}

Od trenutka krcanja na palubu, cijeli film zapravo plovi ka istoj direkciji, s obzirom na to da se glavni junaci, naš manekenski par, gube kao ličnosti i postaju dio manje-više teatarske inscenacije koja srlja ka estetici ideološkog skeča. Sva posada je, od brodske utrobe do jarbola u pokornosti - tajkuni, milioneri, industrijalci i starlete, sve se to davi u šampanjcu i dolazi do scene po kojoj će se ovaj film pamtiti, zapravo jedne vrste psihoanalitičkog pražnjenja na guzu i usta, jedne oralno-analne eksplozije u kojoj štrcaju govna i povraćka na sve četiri strane broda. 

Budi se istok i zapad, što bi se reklo… Ovaj sočni *rigoleto* nije lišen vizuelnih čari, ali on zapravo cijelu naraciju sasvim očuđuje u pravcu nekakvog bunjuelovskog omaža, groteske sa užasnim pretjerivanjem u kome kapetan preko razglasa citira Marksa dok ruski tajkun uzvraća Reganom. 

I tu već postaje jasno da „Triangle of sadness“ nema antikapitalistički potencijal, budući vrlo dosljedno sugeriše  da na zaljuljanom brodskom dnu svaka politička misao biva pamflet i sricanje naučenih parola, dok se ljudi dave u svojim izlučevinama.

Brodolom je neminovan, postideološka sraonica kliza u propast, likovi postaju istorijske realije, nekakvi zadati principi, nikako ljudi od krvi i mesa, (sa izuzetkom Burićevog tajkuna koji je melodramski slojevit u svojoj karamazovštini). Posvuda migolje ratni profiteri, plavokrvi neurotici i ostala kapitalistička bagra suočena sa svojim krahom, ali taj kraj izaziva nemirno more, više sila, ljudski faktor je isključen, rezigniran i pijan, oličen u kapetanu koji truća koješta i imponuje valjda jedino kakvom hipsteru koji će prepoznati pokoji Marksov citat.

**BABA-SERINA OSVETA**

Nakom brodoloma – ostrvo. I gle, imamo novi film koji liči na seriju, zavonja pomalo na *Lost*, ili nekakav rijaliti preživljavanja. Kao da najednom bindžujemo TV seriju, svaka narativna struktura se odavno raspala, sad su već intimne scene mladog para sa početka zaglavljene u nekom drugom filmu, trećem, ili četvrtom, jer preko noći, holivudskom logikom naracije koju pumpa isključivo zaplet, dolazimo do junakinje plot tvista – brodske baba-sere, Filipinke Abigejl koja na kopnu preuzima komandu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f424f16d-bca9-4cd0-a6f5-5519306829f7)
Foto: Fredrik Wenzel/Plattform Produktion{.caption}

Abigejl jedina umije uloviti ribu, bogataši su prinuđeni da je slušaju, stari Marks se zadovoljno smješka jer je radništvo preuzelo sredstva proizvodnje i u utopijskom krajoliku tropskog Edena započelo svoj novi život. Nova liderka je grešno biće, aman, lijeva skretanja su neminovna, pa počinje da se tuca sa mladim manekenom koji na taj način zarađuje hranu, zalihe što su ostale u čamcu za spasavanje, oko kojeg se stiče neka nova ostrvska ekonomija i etos ravnomjerne diobe. 

Na kraju, da skratim, ako je moguće ovaj film skratiti, Filipinka kreće sa velikim kamenom da ubije manenku jer je ova na drugom kraju ostrva pronašla bunkerski ulaz u rizort, koji bi značio spas, ali i povratak na staro stanje stvari. Hoće li lobanja biti smrskana, ili će Abigejl odložiti kamen i pristati da po izbavljenju postane lični asistent svoje potencijalne žrtve, otvorena je moralna dilema *rough cut* kraja. 

**JEDNO VELIKO JBG**

Ako mene pitate, ovaj šatro anitkapitalistički film se završava tako što radnička klasa patologizuje sopstvenu društvenu ulogu u revoluciji, dok u Abigejl slutimo staljinizam, idolatriju, i slične bedake dvadesetog vijeka. Problem je što ovaj film nije najavljen kao analiza dvadesetog vijeka, niti antropološka distopija, već kao kritika kapitalističkog sistema. Svršetak u uzdržanom pesimizmu i moralnoj rotaciji koja sami koncept klase zatvara u svojevstan moralni dubak, ostaje kao utisak mnogo snažniji od par uspjelih scena saradnje i humanog principa koji je ostrvska družina na trenutak uspjela da ostvari.  

Da zaključimo, kapitalizam je nakon ovog filma jednako jak,  kao i nakon svakog drugog filma. Gledalac nije vidio ljudska osjećanja nego ideje, nismo vidjeli emocije nego konstrukte, mobilizacija je zamijenjena samodopadljivim humorom, što su sve uslovi da se osvoji Kan, Oskar, a da prava filipinska djeca, ili brodske sluge nastave svoj anonimni život, bez nade da će ikad biti dovoljno kul da postanu akteri jednog istinski važnog filma. 

Zapravo je cijela zamisao broda i ostrva kao istorijske pozornice i junaka kao klasnih označitelja svela ovo djelo na laku lektiru, usputnu crticu, na jedno veliko *jebiga*, kakvo zaslužuju salonski ljevičari i *Woke* komesari novog Holivuda. 

U filmu *Triangle of sadness* svjedočimo fenomenu stilizovane i adaptirane kritike koja namah  jeste inteligentna, ali koja zapravo nije valjano postavila ni jedno važno pitanje. Površna šetnja kroz opšta mjesta nije dovoljna da bismo jedan film nazvali antikapitalističkim, ili ne daj bože, marksističkim. Čovjek kao smisao umjetnosti i revolucije, švedskom reditelju je poslužio tek kao građa urnebesnog raporta, nakon kojeg se ipak mirno spava.



U  "Triangle of sadness“ svjedočimo fenomenu stilizovane i adaptirane kritike koja namah  jeste inteligentna, ali koja zapravo nije valjano postavila ni jedno važno pitanje

film

Kritika kapitalizma poslije koje se mirno spava

U planiranje i podizanje spomenika treba biti uračunato poštovanje istorije i memorije mjesta ali i osjećaj za njegove aktivne i posebne ambijentalne karakteristike. Treba uračunati i pozitivne zahtjeve društva i trenutka i jednako afirmisati potrebu umjetnosti da se oslobodi repeticije naslijeđenih formalnih i stilskih rješenja. Tada će spomenik rezultirati dobrom uklopljenošću, sraslošću sa mjestom i vremenom u kome nastaje i u kome postoji kao živi organizam. 

Spomenik može izvršiti i promišljenu re-ambijentalizaciju mjesta pa i resemantizaciju prostora, njegovu kreativnu transformaciju i sve pomenuto očitujemo u vanrednim javnim spomenicima Kane Radević na Barutani ili Bogdana Bogdanovića na Jasikovcu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/062e8f9d-e265-4c5a-b999-d4d659c8bf42)
Spomenik na Jasikovcu{.caption}  

U društvu u kome se pojedinci ili grupe uzajamno etiketiraju (dis)kvalifikativima - fašisti ili antifašisti - te je linija njihovog razdvajanja ili razlikovanja opasno relativizovana i gdje se fašizmi primarno lociraju u zlodjelima nekih minulih politika i pojedinaca ili njihovim savremenim plagijatorima i propagatorima,  previđaju se svuda prisutni mikro-fašizmi uvučeni u pore svakodnevice. 

Oni funkcionišu kroz politike i prakse „mekog“ pritiska, kroz institut zabrana, isključivosti i isključivanja drugosti, kroz podmetačine kojima se ograničavaju prava i slobode u ime nekog “opšteg dobra” ili društvene norme, političkog zadatka ili poslovne logike. Stoga su u našoj kulturi važni i potrebni „spomenici“ poput „L.O.V.E.“ (2010) Mauricija Katelana. 

Na jednom od milanskih trgova, ispred milanske berze, umjetnik je postavio uspravnu, krupnu kamenu šaku. Amputiranjem svih njenih prstiju osim srednjeg, poznati fašistički pozdrav transformira u podignuti srednji prst upućen i prošlosti grada i njegovoj sadašnjosti, starim-novim ekspoziturama moći. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/055dd8ea-485a-456a-8748-df2fbe1b21a9)
L.O.V.E. foto: Designeboom{.caption} 

Ovaj rad je spomenik umjetničkom otporu fašizmu sa kojim, za Katelana, nema pogađanja već samo tarantinovski „nepristojno“ i brutalno obračunavanje. 

**MENTALNE MREŽE**

U okolnostima zanemarivanja, zataškavanja, poricanja i brisanja tragova radikalnih umjetničkih iskustava koje je donijela internacionalna umjetnička i kustoska praksa kroz Cetinjska bijenala savremene umjetnosti, važno je ovdje imati „na radaru“ upravo neka inostrana spomenička rješenja koja obezbjeđuju taj transfer vrijednosti kroz vrijeme. 

Na berlinskom trgu koji nosi ime Roze Luksemburg, njemački umjetnik Hans Hake je 2006. realizovao spomenik revolucionarki postavljajući na tlu nizove uzdužno ili unakrsno postavljenih traka sa tekućim natpisima od metalnih slova, važnim rečenicama preuzetim iz njenih spisa (poput: „Sloboda samo za podržavaoce Vlade ili sljedbenike jedne partije nije nikakva sloboda. Sloboda je uvijek i isključivo sloboda za one koji misle drugačije”). 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a5bb9542-af4e-46d4-bb52-fdf9b28220d8)

Te trake, svojom alogičnom prostornom dispozicijom, sasvim primjereno, prkose arhitektonskim pravilima trga jednako kao što se cijeli memorijal opire monumentalizacijama i mitologizacijama, čak bazičnim umjetničkim figuracijama kojima su ovakve forme javne umjetnosti sklone. Posmatrač je uhvaćen ne samo u prostornu već i misaonu mrežu koju prati kao mapu mogućeg puta ne za napredovanje u prostoru već u mišljenju, u svom društvenom i vrijednosnom samoodređenju. 

**ISKUSTVO PROLASKA**

Spomenik Valteru Benjaminu izraelskog umjetnika Danija Karavana iz 1994. postavljen je u gradiću Portbou na obali sjeverne Španije gdje se Benjamin zatekao bježeći od nacista na putu za Ameriku i gdje je izvršio samoubistvo.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0391be66-58e7-4bf6-9f2e-ebb760d13805)
"Pasaži" Danijela Karavana{.caption} 

Lišeno reprezentacije ali i glorifikacija Benjaminovog „lika i djela“ i patetizacije njegove životne priče, spomenik nazvan po Benjaminovom kapitalnom djelu „Pasaži“, jednostavna je čelična konstrukcija, vrsta mračnog, uskog tunela sa stepeništem koje se koso spušta liticom i otvara put, prolaz samo ka moru i ka nebu, nosi spasonosno otvaranje prema horizontu, nudi (benjaminovsku) opciju iskupljenja kroz iskustvo prolaska i izlaska na čistinu.   

**RASTEREĆENE ISTORIJE**

Na čuvenom londonskom Trafalgar skveru ka kome se otvara Nacionalna galerija umjetnosti i čiji centar markira statua pobjednika trafalgarske bitke, admirala Horacija Nelsona izdignuta na visokom stubu a koju okružuju statue drugih istorijskih ličnosti izdignute na 3 krajeugaona postamenta, nalazi se i četvrti postament koji je do 1999. bio upražnjen a onda ponuđen za izlaganje djela savremene umjetnosti koje bira stručna komisija. 

Na ovom mjestu pregnantnom istorijom izlagani su radovi koji ne samo da rasterećuju ovo mjesto od obligacije posvećivanja prošlosti i samu tu prošlost čine humanijom i dostupnijom već i monumentalizuju obične želje, strahove i potrebe, uskraćenosti i mogućnosti čovjeka današnjice. 

„Ecce Homo“, rad Marka Volingera iz 1999. jeste statua čovjeka sa bodljikavom žicom kao trnovim vijencem oko glave. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8a345751-45ec-4b25-aad9-2d9e958a9909)
Volingerov rad na Trafalgar skveru{.caption} 

Ono što je bila zamjerka da je statua suviše sitnih dimenzija, suviše obična i samo ljudska da bi bila i božanska upravo afirmiše tu mjeru ili dimenziju ljudskog, izlječenja od potrebe obožavanja i klanjanja nekoj svetoj veličini. 

Umjetnik Mark Kvin je 2005. izložio masivnu skulpturu „Trudna Alison Laper“, nago tijelo umjetnice rođene sa ozbiljnim invaliditetima koje postaje impresivan i monumentalan spomenik u slavu svih koji iskaču izvan uvriježenih percepcija i kvalifikacija prihvatljivog, poželjnog, pristojnog, normalnog, kreativnog. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a6c06b5-bf2a-4531-881b-683844c0c03a)
Alison Lapper Pregnant, foto: D. Ruth{.caption} 

Umjetnik Entoni Gormli je 2009. postament ponudio svima, tzv. običnim, malim, anonimnim ljudima da iskoriste ovaj važan londonski stejdž i obezbijeđeni TV prenos da na bilo koji način predstave sebe. U pitanju je otvoreni scenario participativnog rada kao vrsta hepeninga koji je učinio vidljivim pojedinca i njegovo pravo na javni prostor. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d3a30adc-c376-4a5b-9523-0cece050ff1e)
Koncept Entonija Gormlija, foto: The Star{.caption} 

Vjerujem da naše javne prostore, mjesta društvenosti, treba markirati spomeničkim obilježjima koji osim komemorisanja prošlosti i herojskih ličnosti slave i ono što našoj svakodnevici daje osjećaj humanog postojanja, dostojanstevnog i smislenog djelovanja, odgovornog, brižnog življenja. U našoj proklamovanoj ekološkoj državi, u svakoj državi, zagovaram kreiranje spomenika nekoj endemskoj ili ugroženoj biljnoj ili životinjskoj vrsti i danas ugroženom pravu na tzv. mentalnu ekologiju, pravu da, kako bi rekla Roza Luksemburg, mislite drugačije.

**PAD KONJANIKA**

Uklanjanje spomen-obilježja je ovdje tabuizirani čin. Bio bi to neprihvatljiv, skandalozan, vandalski gest. Švedski film „The Square“ nudi jednu intrigantnu propoziciju koja provokativno izvrće ovakvu percepciju. U filmu se tradicionalna konjička skulptura, utjelovljenje neke uspješne, herojske nacionalne priče i namijenjena vječnosti glatko uklanja čak slučajno obezglavljuje kako bi ustupila mjesto privremenoj umjetničkoj intervenciji, odnosno, instalaciji koja odgovara parametrima savremenog umjetničkog rada. 

U pitanju je projektovanje iscrtavanje na tlu svjetlosnog kvadrata koji njegova autorka inauguriše u „svetilište povjerenja i brige“ unutar čijih granica svi imamo ista prava i obaveze i u koji svako može slobodno stupiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a872055-5ca8-4206-84a3-14e3a8c0228d)
Kadar iz filma The Square{.caption} 

Ovaj participativni rad u javnom prostoru promišlja društvenost razvijenih zapadnih demokratija provociranjem njegove najosjetljivije tačke, instance povjerenja i brižnosti, jednakih prava i obaveza za sve. Stara spomenička umjetnost oličena u konjičkoj statui ne može  savremenom društvu ponuditi izazov ovakvog humanog projekta i bez obzira što u pomenutom filmu ni samo to društvo nije izdržalo test ovog savremenog umjetničkog projekta niti je sam taj projekat izdržao test stvarnosti i upliv društvenosti, bitno je da umjetnost postoji kroz neumorno samopropitivanje svoje društvene pozicioniranosti i kroz budno i kritičko propitivanje protivurječnosti koje kidaju tkivo te društvenosti. 

Konačno, nedavni plimni talas uklanjanja spomenika kolonijalnoj i imperijalnoj prošlosti širom Velike Britanje i Sjedinjenih Država, javnih spomenika trgovcima robljem, rasistima i svakojakim siledžijama koji su profitirali od svojih nepočinstava pa se naknadno „iskupili“ filantropskim gestama iliti „zadužbinama“ uz kolaboracionističko ćutanje i prihvatanje javnosti, nije čin istorijskog revizionizma već gotovo katelanovski gest razračunavanja sa opasnim istorijskim relativizacijama, ispiranjima biografija i toksičnim poricanjem „prava i obaveze“ društva na suočavanje sa svojom prošlošću.


Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption} 


Vjerujem da naše javne prostore, mjesta društvenosti, treba markirati spomeničkim obilježjima koji osim komemorisanja prošlosti i herojskih ličnosti slave i ono što našoj svakodnevici daje osjećaj humanog postojanja

URBI ET ORBI

Živi organizmi gradskog prostora

Što vidimo i čitamo sa fotografija crnogorskih spomenika popisanih u nedavnoj [analizi](https://www.cdtmn.org/analize/spomenici-u-crnoj-gori-2006-2022/) CDT-a? Očitujemo naoružane muškarce u uniformama ili narodnim nošnjama, sveštena lica naoružana mantijama i popovskim insignijama, ili crnogorske vladare čija su spomenička uprizorenja utopljena u eklekticizam, „pedigrirana“ ikonografijom (pseudo)istorijskih stilova zapadnog svijeta. 

Ponekad vidimo i pregaoce nekog rada, ili nosioce nekog radnog postignuća sa odgovarajućim atributima. Svjedočimo ultimativnoj maskulinizaciji „slika prošlosti“, uigranih patrijarhalnih ispucavanja i vječitih epskih splinova, a sve to kroz teror figurativne umjetnosti. 

U mnogim javnim spomenicima, forsiranje čojstva, herojstva i pregalaštva krvlju zalivanog, uglavnom je upasovano u umjetnički konzervativizam, u klackanje između idealizacije i realizma u kom gotovo ništa ne sluti na umjetnički savremeno. Ne nazire se tu ni potreba da se učine vidljivim neporecive kontroverze, rezovi i napukline ondašnjeg, ali i današnjeg svijeta i vremena. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f3c9939e-5588-41e5-80e6-7508b9138d11)
Spomenik Ivanu Crnojeviću u Podgorici, foto: Relja Brković{.caption}

Da li ti javni spomenici komuniciraju nama razumljive poruke, da li pogađaju izazove našeg vremena i društva? Nude li opciju izlaska izvan „folklornog kiča“, izvan matrice prigodnih, pogodnih ili podobnih ideoloških, istorijskih i kulturnih učitavanja? 

Ono što je gotovo izvjesno jeste da kada tzv. pravoslavni kič bude silazio sa bilborda i cerada u „čvrste forme“ i figure, u javne spomenike, gađaće isti provincijalni sentiment i posegnuće i sam za eklektikom i stilskim anahronizmima doživljavajući ih kao kopču sa prošlošću i tradicijom. 

Čak i kada je napuštana figuralnost, portret, lik, kad su širom Crne Gore posađeni kameni obelisci, spomenička obilježja kao produkti „ničim izazvane“ kulturne aproprijacije već uveliko i posvuda rabljene forme obeliska pregnatnog značenjima - iz tog depoa značenja čupano je što je kome odgovaralo i trebalo u tzv. dnevnopolitičke svrhe. Zatim je to što se čupalo prišivano i povodu za spomenik i spomeniku i spomen-podizačima, pa su obelisci ovdje čitani i kao „simbol slobode“ i kao „satansko-masonska kreacija“. 

**KUPAČICA, REVISITED**

Pomenula bih jednu zaboravljenu gradsku figuru, ne zamjerite, žensku. „Čuvena“ podgorička (zabjelska) „Kupačica“ nije bila barokna nego „domorodačka“, rustikalna naga žena, bujnih prsa, balvan-bedara i golemih stopala, ona koja izvrće norme klasično „nasađene“ akademske umjetnosti, ruga se „venerizovanom“, i pohotnom i ljupkom ženskom tijelu-kao-objektu tradicionalne umjetnosti. 

U nju ne možete „ubaciti“ lokalne fetiše, ni domodržnicu, ni vilu cetinjsku, nepodesna je za nešto što bi se dalo i smjelo željeti i posjedovati ili čemu bi se moglo klanjati i što je „najskandaloznije“ - čini se da drži svojevrsni užitak, onaj rijetki užitak sobom i za sebe koji nije posredovan ili uslovljavan, upakovan i prodavan nekome za nešto. Čak se i kupala u fontani kao neka posve podgorička varijanta „La Dolce Vita“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7df2f449-ff4e-4a96-8b71-940b3a4faad1)
Bačena na otpad, foto: Luka Zeković/Vijesti{.caption}

I tako, sasvim neočekivano, sasvim izvan kruga njegovanih umjetničkih afiniteta, počnete da cijenite njenu misiju bez završnice: jednom je ova skulptura čudno „pala“ pred crnogorski Parlament pa izgurana konjanikom drugačije misije a danas, čini se,  nikad potrebnija za to mjesto i za ovo doba kao „sačekuša“ za sve „bogato“ frustrirane, samoljubive, jalove, zlo-misleće borce za neko, „prosperitetno“ i „tamo daleko“ bolje sjutra, za pregaoce (pseudo) kulture obnavljanja porodičnosti, retorike „ispravnog puta“ i umjetnosti „sa agendom“.

Ovakve umjetničke „nepriličnosti“, iskliznuća i nepodesnosti možemo rehabilitovati kao tačke unutarnje napetosti potrebne za destabilizovanje domaćeg uhodanog i predvidljivog mehanizma proglašavanja velike umjetnosti, uspješnih umjetničkih rješenja i važnih umjetničkih poruka. 

**KAFANSKI HEROJ**

Kada je poenta da se realistički prenese lik sa fotografije u 3-D format a naleti se na nevještog zanatliju, dobijete Ljuba Čupića sa osmjehom kao facijalnim spazmom u Nikšiću ili kafanski, šeretski osmjeh na (uklonjenoj) danilovgradskoj bisti. 

Spomenik Ljubu Čupiću trebalo je da uhvati momentum, trenutak u kome se dodirnu polariteti, iskoči varnica u „strujnom kolu“ između zarobljenih ruku i osmjeha, u kome se oslobodi osjećaj nepovredivosti, nedodirljivosti za zlo, kvalitet koji nadživljava samo tijelo i događanje tog tijela u jednom istorijskom trenutku.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3651ee01-c92f-4d21-8b56-89ef9863277f)
Prije uklanjanja, spomenik u Danilovgradu{.caption}

Spomenici nisu samo uprizorenje stvarne ili imaginirane pojavnosti nekih važnih ljudi,  niti samo komemorisanje ili memoralizacija ideja, činova, misija čiji su oni nosioci i prenosioci. Te ideje, činovi, misije ih nadrastaju u prostoru i vremenu, pa spomenici trebaju biti njihovi medijatori, kontinuirano ih prevoditi u živu, upotrebljivu misao, u neki životni kredo, u vrijednost koju je moguće preliti u savremeno iskustvo, isprobavati u aktivnoj stvarnosti.

**STRANO TIJELO**

Emancipujuće po domaću kulturu je moglo biti da se iza naziva cetinjskog spomenika „Crnogorkin bunar želja“ našla neka provokativna, otvoreno erotizovana priča, rubna situacija (ženskog) tijela kao vrsta „otvaranja ventila“ jedne duboko inhibirane, somatofobične kulture. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dc562e50-7f5b-4633-8ed0-36cd69e6b649)
U čast Njegoševe misli, Cetinje, foto: FB{.caption}

Oslobađajuće je moglo biti i da se Njegoševa misao, ako je već trebalo da ima spomenik, njime učinila sferičnom, savitljivom, pristupačnom, savladivom, mislivom pa i upitnom, a ne ovako kako jeste, „lansiranom“ i „svjetlosnim godinama“ udaljenom, odbojno amorfnom i „ubodnom“, nalik stranom tijelu koje se zabilo u svog pasivnog primaoca - u grad. 

Cetinjski spomenik princezi Kseniji pripada „novom žanru“, rekla bih, „namještajne“ skulpture, „nove generacije“ gradskog mobilijara „sa potpisom“ koji osim praktične funkcije odmorišta nudi i dodatni program: bliski susret sa voljenom princezom u familijarnom ambijentu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f511937a-326e-4c6b-86e5-727d9171feed)
Foto: Normalizuj{.caption}

I stilski i formalno, dama posađena na klupu, princeza Ksenija, figurira kao cetinjska verzija podgoričke Natalije Gončarove, a uloga Puškina je u cetinjskoj verziji „demokratično“ ponuđena svakom namjerniku. Ta „demokratičnost“ i „participativnost“, međutim, uz štimung jedne tugaljive sentimentalnosti, funkcioniše kao set up za ispovjednu funkciju spomenika, za „popričavanje“ sa princezom, kao hranjenje fantazma o dodirljivosti, dostupnosti, bliskosti sa željenim likom, o uspisivanju sebe malih u istoriju! 

Ovo je i spomenik sjedelačkom *way of life*, imobilnoj ženi, privilegovanoj pozerki koju trebamo poslati u zaborav.

**KRAJ BEZ SUNCA**

Kad smo već kod zaborava, jedno podsjećanje - u Budvi je 2001, sasvim simbolično ili simptomatično za naše prilike, uklonjeno „Sunce“, apstraktna skulptura jugoslovenskog vajara, Budvanina po rođenju, Stevana Luketića. Od kada je poklonjena gradu davne 1972. bila je dio gradskog restorana „Fontana“ nazvanog po ovoj metalnoj skulpturi koja je hvatala i reflektovala sunčev sjaj i vedro nebo i izlivala vodu usred kružne formacije sačinjene od bijelog kamena. 

Ona je bila i svojevrsni i adekvatni spomenik mediteranskog grada posvećen suncu, kamenu i vodi uz to srećno uklopljen u ambijentalnu strukturu koja uvažava i odražava funkcionalnost, poetičnost i etičnost tradicionalnog guvna. Bila je vrsta drugačijeg spomeničkog obilježja posvećenog krajnje nespomeničkim temama, uživalačkim susretima na otvorenom prostoru grada, malim, neupadljivim slavljima životne svakodnevice.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c782573f-f7f5-4ab3-810a-3d2349bd8d5b)
Luketić i "Sunce", foto: Privatna arhiva{.caption}

Skulptura je 2001. završila na otpadu kao komadina gvožđurije i pretopljena u kasete koje primjenu nalaze u mesnoj industriji. 

„Pobjeda nad suncem“, futuristička opera ruskih avangardnih umjetnika iz 1913, afirmisala je avangardistički impuls pobjede nad mimetičkim principom tradicionalne umjetnosti, nad pukim podražavanjem prirode. Ova naša „Pobjeda nad suncem“ anti-spomeničko je obilježje divljačkih, „mesarskih“ preduzetničkih prekrajanja gradova i ambijenata, arhitekture i javnih objekata, agresivnih tranžiranja gradskih, prirodnih, svih životnih prostora ove zemlje, prerađujući ih u pokvarenu ili robu sa greškom. Ona je spomenik našem dugom putovanju u noć.

**Drugi dio teksta pročitajte [ovdje](https://normalizuj.me/kultivator/od-folklornog-kica-do-vjecitih-epskih-splinova).**

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}




Da li naši javni spomenici pogađaju izazove vremena i društva u kojem živimo?


kako se kalila bronza

Od folklornog kiča do vječitih epskih splinova

Najmanje šanse da vas zapadne da radite spomenik u Crnoj Gori imate ako ste mladi ili žena. Stariji muškarci, odreda sa vješto fazoniranim bradama i zamišljenim pogledima, vedete akademske scene iz osamdesetih, još suvereno vladaju spomeničkom scenom Crne Gore.

Od referenduma na ovamo, mahom u tajnosti ili makar bez dovoljno javnih procedura, mimo valjanih konkursa i šire rasprave, podignuto je na desetine spomenika, uglavnom po sistemu dogovora, a koji su često i raskidani, sporeni, ili izazivali podsmijeh javnosti.

Centar za demokratsku tranziciju (CDT) [objavio je analizu](https://www.cdtmn.org/analize/spomenici-u-crnoj-gori-2006-2022/) crnogorskih spomenika u periodu 2006-2022 koja je pokazala da se ova uzvišena a lukrativna oblast mora što prije urediti. Da je rasipanje novca nezaobilazna norma lijepo se vidi na primjeru biste u Danilovgradu koja je koštala 4.500 eura, ali pošto je autor Mitar Živković od lika Ljuba Čupića napravio karikaturu dostojnu samo mimova po Tviteru, spomenik je hitno uklonjen uz protest istih onih koji su ga i platili – građana Danilovgrada. 

Primjera je mnogo, samo jedan spomenik vajara Zlatka Glamočaka koštao je 16.000 eura, a posljednji koji je napravio na Cetinju radio je godinama, u više navrata nudeći neprihvatljiva rješenja. 

Novac jeste važna kategorija, ali način na koji su se kultura i politika spajale na svečanim otvaranjima samo je dio tužne slike ovog kičerskog dila u kome su nerijetko poniženi i baština i javni prostor. Spomenici raznih veličina su uklanjani, premještani, stavljani na kružne tokove, kradeni, a skupocjena rješenja su lomljena. 

Takođe, publikacija CDT-a je pokazala da su spomenici u pojedinim slučajevima u opštinskoj dokumentaciji kategorisani kao privremeni i pomoćni objekti. Time se u bukvalnom značenju spomenik izjednačava sa garažama, septičkim jamama, pristupnim rampama i drugim objektima koji se, prema važećem Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata, definišu kao neki od privremenih ili pomoćnih objekata.

**KULT LIČNOSTI I REVIZIONIZAM**

Sve što je moglo da se radi spomenicima, rađeno je – bacan je na njih dinamit, kao na obelisk u Tuđemilima kod Bara, mijenjani su natpisi i dodavani krstovi, kao na spomeniku na Bojnoj njivi kod Mojkovca. Po nikšićkom spomeniku Ljubu Čupiću pijani vandal je urinirao, Grguru barskom u Baru su ucrtani kukasti krstevi, a nakon prijetnji da će završiti u moru, bista Veljka Vlahovića sklonjena je i odložena ispred radničke menze brodogradilišta u Bijeloj.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48be8e5a-870e-49c0-98eb-78382175771a)
Koprivica, foto: CDT{.caption}

Istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica kaže da je analiza CDT-a pokazala manjak zakonske obaveze, neplanski rad u javnom prostoru, te da su mnoga rješenja vrijednosno i estetski sporna. Sistem je bez dugoročne vizije i služi da se zadovolje trenutne potrebe i interesi. A pošto interesa ima raznih, tako po Crnoj Gori niču spomenici kvislinzima i osuđenim ratnim zločincima, dok je bista narodnog heroja Save Kovačevića završila na smetlištu u Grahovu, da bi na inicijativu mještana prenešena u porodičnu kuću Kovačevića u Nudolu.

Ne čudi nalaz CDT-a da je najveći broj spomenika u Crnoj Gori posvećen istorijskim ličnostima, odnosno vladarima. Veliki broj odnosi se na kult istorijskih bitki i događaja crnogorske istorije. Analiza je pokazala i da su samo dvije žene, princeze Jelena Savojska i Ksenija Petrović, zavrijedile skulpturu u posljednjih šesnaest godina. 

A da je važno prevazići isključiv odabir tema koje slave kult ličnosti smatra arhitektica i izvršna direktorka Expeditio Biljana Gligorić. Dodaje da je to dokaz stagnacije i razumijevanja uloge spomenika, ali i da je cilj dati omaž i materijalizovati teme koje slave univerzalna ljudska dostignuća.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3136c0df-31cb-4192-86fe-210918051d96)
Spomenik V. Visockom u Podgorici,  foto: Relja Brković{.caption}

Tematika spomenika zajedno sa neplanskim postavljanjem dovodi do opšteg odsustva konsenzusa i šireg dijaloga, a sve kako bi se ciljano izbjegao konflikt mišljenja. Gligorić smatra da je upravo odsustvo kulture dijaloga i komunikacije izvor mnogih sukoba.

„Zašto u ovom, kao i skoro većini drugih procesa i oblasti, mi kao društvo potcjenjujemo moć učešća šire i stručne javnosti, je nešto što već dugo ne mogu da odgonetnem. Ovo je posebno važno kada imate društvo koje je malo po svojoj veličini, gdje se svi manje više skoro poznajemo...  Mislim da se zanemaruje snaga procesa, uređenosti, procedura, kriterijuma, konstruktivne diskusije”, rekla je Gligorić.

**KONKURSI I RJEŠENJA**

Da se u Crnoj Gori sa spomenicima radi bez reda i po internim dogovorima prva je nedavno upozorila Svetlana Racanović, predavačica na Fakultetu likovnih umjetnosti, koja je na otvaranju Crnogorskog likovnog salona lokalnim funkcionerima poručila da je nedopustivo to što se događa na Cetinju. Na Cetinju se dešava ono što je trend u cijeloj državi, pa su dva ubjedljivo najuposlenija autora, Dimitrije Popović i Zlatko Glamočak, nedavno izašli sa svojim novim djelima, spomenicima Princezi Kseniji i pjesniku Lesu Ivanoviću.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11711fec-ea00-4f47-8ddf-6eba60629dc5)
Umjetnik Dimitrije Popović, autor "Ksenije"{.caption}

Narudžba, cijena, način na koji se bira idejno rješenje, sve je to u drugom planu, obavijeno velom tajne, baš kao što je bez ikakvog javnog konkursa ili debate na ulaz u Cetinja stavljeno slovo O, spomenik na kružnom toku koji je djelo mašinskog inžinjera Veska Pejovića, svojevrsnog spomeničkog entuzijaste i preduzetnika koji se pojavljuje kao idejni tvorac većine novih cetinjskih spomenika.

CDT napominje da su upravo te skulpture kao pokloni opštinama često postavljane uz nedovoljno transparentne procedure, što se može reći za sporno slovo O i još dva rada Dimirtrija Popovića iz 2013 – U slavu Njegoševe misli,  i Crnogorkin bunar želja. Kao primjer poklona i narodne izreke da mu se ne gleda u zube, primjera je mnogo, a jedan od najnovijih je spomenik Ivana Crnojevića ispred podgoričke gimnazije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/799a5576-eb24-45b2-b998-77afdf08e36a)
Ivan Crnojević, foto Relja Brković{.caption}

Neki konkursi za spomenike su raspisani kako bi se legalizovalo već postojeće rješenje i favorizovao određeni umjetnik, napominju iz CDT-a. Sastavi komisija i žirija za idejna rješenja nerijetko su tajni i nijesu sastavni dio dokumentacije, a sporna rješenja su birana čak i kada su u sastavu komisija bili članovi akademske zajednice ili umjetnici koji formalno ispunjavaju potrebne kriterijume.

**PARE I MUZIKA**

Da je situacija od reda podređena narodnoj poštapalici o količinskom odnosu para i muzike dokazuje i podatak da se od obnove nezavisnosti nijedan spomenik nije podigao u čak šest opština na sjeveru Crne Gore. Jug države je u pomenutom periodu pretrpio neznačajan broj novih obilježja, dok je glavni fokus stavljen na Podgoricu, Cetinje, Nikšić i Tuzi.

Da bi haotična slika bila potpuna, vjerske organizacije poput Srpske pravoslavne crkve (SPC) bez dozvole podižu spomenike u blizini svojih vjerskih objekata. Tako je, prema analizi CDT-a, SPC najviše spomenika postavila u Podgorici bez dozvole Glavnog grada. Spomenici Nikoli Tesli i 1700. godišnjici Milanskog edikta pored Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici nalaze se na Evidenciji bespravno podignutih objekata kao spomen-obilježja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c10b47d6-877d-4aea-ac36-5e896f933901)
Spomenik Tesli, podignut bez dozvole, Foto: Normalizuj{.caption}

Bespravna gradnja bez opštinske dozvole nije spriječila predsjednika opštine Kolašin Vladimira Martinovića da amandmanskim djelovanjem iz budžeta izdvoji [pedeset hiljada eura za gradnju spomenika mitropolitu Amfilohiju Radoviću](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/640870/za-spomenik-amfilohiju-50000-eura-joanikije-i-martinovic-potpisali-ugovor). Novac Kolašinaca otišao je na račun SPC, a Martinović je tom prilikom kazao da to „nije samo spomenik jednom vjerskom poglavaru“ već i kulturni spomenik, jer je pokojni mitropolit bio „kulturni djelatelj i član Udruženja književnika Crne Gore.“

Nedostupni i neprecizni izvori finansiranja i ugovori za izradu spomenika nastavak su tajnovite priče. Analiza CDT-a pokazala je i da su nerijetki donatori bili neimenovani građani i dijaspora, kao što je iznos od 25.000 za podizanje spomenika komitama u Nikšiću. Don Krsto Ivanović čekao je više od deceniju da izađe iz podruma u Budvi, što nije spriječilo opštinu da nacrtom Programa investicija za 2018. godinu izdvoji 20 hiljada eura za „izgradnju“ Ivanovićevog spomenika.

**NEKAD I SAD**

Spomenici građeni u doba bivše SFRJ odaju utisak umjetničke grandioznosti, poduprijeti istorijskim narodno-oslobodilačkim motivima. Socijalistički epitet društva i potenciranje veličine državne zajednice, uz činjenicu da je rijetko što bilo privatno vlasništvo kao danas, umnogome su olakšali i strukturu i planiranje kulturnih obilježja, ali i njihovo sprovođenje u djelo.
Gligorić smatra da je SFRJ bilo lakše planirati, te da su slomom jednog sistema i smanjenjem države neke njene bivše republike platile drastičnim deficitom kapaciteta u oblasti planiranja prostora, ali i velikim pritiscima raznih sila razvoja, koji se na kraju izvitoperio i postao „sve samo ne to“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d1a5cebe-78dc-4df2-b6c4-22082ac685f2)
Gligorić, foto: Privatna arhiva{.caption}

“Kultura je jedan od najvažnijih segmenta kvalitentog razvoja jednog društva, i nikako ne smije da bude žrtva ekonomske situacije, neobrazovanih i partijski vođenih donosioca odluka, revizionističkih ideja vezanih za istorijske činjenice, niti podilaženju nekim dnevno političkim ciljevima ili nečijoj sujeti. Javni prostor pripada svima nama i javnost ima vlasništvo nad njegovim korišćenjem, planiranje i uređenjem”, ističe Gligorić.

Dodaje da spomenici predstavljaju okamenjene stavove političkih elita i način njihove komunikacije sa nama, te da je nemoguće da taj segment ne bude direktno korišćen za slanje poruka.

“Kao i kod svih poruka, ne znači da su sve pametne, dobronamjerne, korisne, neutralne i da nisu manipulativne“, navodi Gligorić i zaključuje da tek kada se budemo sredili i umirili kao društvo možemo očekivati približavanje najboljim praksama iz EU i svijeta.

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}





Kako su od referenduma do danas u Crnoj Gori monumenti podizani bez reda, računa i okvirne strategije

biljezi vremena

Spomenici koji javljaju haos

**Žan-Luj Ferije: Dado, moje prvo pitanje biće vrlo direktno: šta je za tebe slikarstvo?**

**Dado**: Slikarstvo je jedan od načina da izrazimo onaj trenutak u našem životu kad je tenzija najjača. Vjerujem da jedan barokni ili savremeni kompozitor poznaje to isto osjećanje – da je pred njim, na nišanu, nešto značajno, to jest da smo tu kako bismo pronašli, otkrili, izrekli nešto što je bilo neizrečeno, da bi nam talas svježine otvorio oči i pomogao nam da ne mislimo 24 sata na užasne stvari.

**ŽLF: Kad si ti u pitanju, kako bi opisao taj način?** 

**D:** Mogu ga opisati samo ako ti ispričam šta se baš ovog jutra dogodilo: avgust je, ovdje je vruće, žega. U svom ateljeu jutros sam zatvorio krug od 12 mjeseci. Trebalo je odmotati nit i povezati dva ili tri prethodna godišnja doba, što znači da je platno koje je sad u mom ateljeu, provelo tu cijelu zimu, a prije toga jesen i proljeće : tako sam dakle napravio krug od 12 mjeseci s tom slikom. To je veliko platno sa crnom pozadinom, pokazao sam ti ga prije neki dan. Imao sam ga u glavi odavno, ali između zamišljenog i završenog platna postoji čin slikanja, napredovanja i vraćanja unazad. Vraćanja daleko unazad da bi se napravio sasvim mali napredak. A to sasvim malo napredovanje privilegovan je trenutak. Dakle, slikarstvo je za mene neka vrsta utapanja ili agonije. Platno liči na neku provaliju.

**ŽLF: Kad govoriš o provaliji, želiš li da kažeš da slikati znači ići do dna provalije, ili, naprotiv, spasti se od nje.** 

**D:** Treba ići do dna ponora da bi našli sliku i pokušali da je izvučemo na svjetlost, a svjetlost je otac, stvoritelj, majka slikarstva. Bez nje slikarstvo ne postoji. Skulptura da: jer nju možemo osjetiti dodirom. Slikarstvo je u apsurdnom nadmetanju s prirodom koja se zabavlja stvarajući nešto tako jedinstveno kao što su leptiri, cvijeće i druge izuzetne stvari. Slikarstvo pokušava da oponaša prirodu i stvori nešto što nije predatorsko. Znaš dobro da slikarstvo može biti prognano. Slika je krhka. Trebalo je da bude naslikana ne znam koliko metara pod zemljom da bismo je danas mogli pronaći, kao u pećini Lasko ili u Egiptu.

Za mene je slikarstvo najsnažniji izraz, najdragocjeniji. Vjerujem, iako sam ubijeđeni ateista, da mistici imaju tu vrstu tvrdoglavosti koju ja imam dok slikam. Ili, bolje reći, strastvene upornosti, jer tvrdoglavost je osobina ljudi koji u životu žele da jednim potezom naprave uspjeh. Za mene, slikati ne znači postići sve jednim potezom. 

**ŽLF: A kako bi opisao tu strastvenu upornost?**

**D:** Ja to živim svakog dana, ona je ugrađena u moje slike. Ovdje vidiš dvije ili tri stvarčice koje se dobro drže i zadovoljan sam dok ih gledam. Mora da sam ih radio s tom ostrvljenošću. 

**ŽLF: Možeš da slikaš samo ako se ostrviš?**

**D:** Mislim da da. Volim da citiram Kjerkegora kad kaže da on lovi u mutnim vodama svoje duše i da s vremena na vrijeme harpunom ulovi čudovište. Ne znam tačno koja je to knjiga, ali on opisuje jednu zastrašujuću scenu. Neki čovjek hoda kroz šipražje. Pogleda udesno i na jednom proplanku vidi masakr: dželat smiče ljude. Nije važno koga on ubija, nego je zanimljivo to što Kjerkegor kaže da je slučajni prolaznik ostao prikovan za taj prizor. Iako veoma loše govori o katoliku koji se divi prizoru raspeća čovjeka koji izdiše na krstu. Pravi poređenje između masakra i obožavanja raspetog čovjeka. 

**ŽLF: A gdje si ti u tome?**

**D:** Ja bih bio bezimeni prolaznik. Kjerkegor je na mene ostavio jak utisak. Život je zaista monstruozan. 

**ŽLF: Svačiji život?**

**D:** Da. Mogu ovo da ispričam tebi koji voliš pse. Razmišljao sam o reinkarnaciji i svemu tome jednom kad sam bio u posjeti Veterinarskoj školi Maison Alfort. Kad gledaš muke bolesnih životinja, to je zaista monstruozan prizor. Kažeš sebi da ćeš u drugom životu možda ti biti životinja. Tamo postoji skelet nekog sirotog psa čije kosti imaju zadebljanja kao korjenje, i taj pas je dugo umirao. Ima i konja kojima je u utrobi bilo kamenje teško i po 20 kila, i životinja strada jer je taj bubulj veliki kao boca za plin. Sve me navodi da vjerujem kako je pozitivni element, ono što zovemo normalnim u životu, samo iluzija. Nema izlaza. 

**ŽLF: Ali, kad život svodiš na bolest, zar ga ti, paradoksalno, ne pretvaraš u njegovu suprotnost?**

**D:** Ne. Život sam u sebi sadrži bolest jer je ona u njemu programirana. To je još gore. Ja pravim jezive slike jer ne želim da ispadnem glup. I nastojim da to radim na najžešći način. Opet kažem, s ostrvljenošću.

**ŽLF: Jesi li siguran da su tvoje slike jezive?Za mene na primjer, osim po njihovim temama, one nisu jezive.** 

**D:** Navodiš vodu na moj mlin. U poređenju sa surovošću onoga o čemu sam upravo pričao, mislim da su moje slike lijepe. U nekim trenucima one mi izgledaju lijepe zbog svoje svjetlosti. Ja uvijek radim na svjetlu dana, nikad pod električnim osvjetljenjem. Vještačko svjetlo je smrt. To je kao balsamovanje, kao kad čovjeka koji umre našminkaju. Za mene je vještačko svjetlo neprijatelj broj jedan, ukočena, nepomična svjetlost, potpuna suprotnost dnevnoj svjetlosti, jutarnjoj svjetlosti, ili podnevnoj, pa onoj u rano popodne ili veče. Ima trenutaka kad mi to što radim djeluje lijepo. Ali to su izuzetni trenuci. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/281eb81e-a773-4838-9aac-f3ca43ace8e6)
Herouval, gvaš, 1976. foto: Visconti fine art{.caption}

Dese se trenuci božanske milosti tokom dana, kad gledaš drveće s jeseni ili zalazak sunca ili jutarnje izmaglice. To nema nikakve veze s vještačkim svjetlom. Moje slikarstvo je fiziološko, meteorološko, mineralno, vlažno, blago. Boja treba da bude baš kako treba, temperatura treba da bude prijatna. U prirodi nije uvijek tako. Ima blaženih trenutaka, i na to utiče ugao pod kojim na zemljinu kuglu pada sunčeva svjetlost koja sve oplemeni. 

**ŽLF: Rado govoriš o svojim čudovištima, ali, po tebi, ona su lijepa iz razloga koje si upravo izložio. I ti slikaš čudovišta jer kod tebe postoji osjećaj apsurdnosti života, svačijeg života.** 

**D:** Da, mislim da je tako.

**ŽLF: Zar ne bismo takođe mogli reći da su tvoje slike lijepe jer nam otkrivaju našu istinu?**

**D:** Sad mi daješ kompliment, a ja se klonim komplimenata. Ali ako ti tako osjećaš, imaš pravo da to kažeš i ja ću ti odgovoriti. Radeći na svojim slikama, kolažima ili objektima, ja nastojim da oni ostanu živi, da budu stvarni kao u onom trenutku kad su nastali. Kad mi izgledaju stvarni, onda su lijepi. A to može biti i neki surov prizor, neki ukrućeni mrtvac, kao Holbajnov Mrtvi Hrist u muzeju u Bazelu, koji je sjajan. Ne postoji granica. Umjetnost omogućava transcendenciju najvećih strahota. Fasciniraju me dva slikara, Füssli koji je, iako Švajcarac, živio u Engleskoj u XVIII vijeku, i Pjero di Kozimo. Kad bih pravio svoj imaginarni muzej, kao Malro, ni sekunde ne bih oklijevao, obojicu bih stavio. Pjero di Kozimo za mene je najveći od svih renesansnih slikara.

**ŽLF: Da li su oni jedini kojima se diviš?** 

**D:** Ne, naravno. U početku, kad sam došao u Francusku, pedesetih, bili su tu još, ne zaboravimo, veliki nadrealisti koje ste mogli vidjeti na Monparnasu, s njihovim sijedim glavama. Mislim na Maksa Ernsta, Viktora Braunera kojeg najviše volim, zatim Andre Masona... Svi su bili tu kad sam ja stigao... I vrlo dobro sam poznavao Hansa Belmera i Unicu Curn. Belmer je bio vrlo grub prema meni i trebalo je da se ugledam na Dalijeve slike da bih organizovao prostor na mojim platnima. To me je ojačalo, sad me ne mogu zavesti performansima i internacionalnim uspjesima kojima nam pune uši. Za mene, ozbiljne stvari se rade na vrlo jednostavan način, prirodno, bez ikakvih lukavstava. Da se vratim razlici između skulpture i slike o kojoj sam maloprije govorio - skulptura su za mene bazaltne stijene, korijenje, stalaktiti, kosti, dok bi slika bila ono što je odozgo, lišaj. Mislim na sve one sićušne gljive, na rđu, na prašinu. Za mene, slika je epiderm.

**ŽLF: Ti slikaš stojeći.** 

**D:** Da, slika se radi u pokretu. Kretanje, rad nogu, vrlo su važni, kao u koridi. Kjerkegor je pisao stojeći: imao je veliki stan koji je cijele noći osvjetljavao plinom, i išao je iz jedne prostorije u drugu. To objašnjava dinamičnost njegovog pisanja. Platno fiksirano za slikarski stalak već je amputirano. S druge strane, platno koje dodiruje pod, u sebi ima potencijal da uzleti. Kad slikaš, to znači da se saginješ, da se spuštaš. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/89ec45f6-1559-45ae-a185-98069ffe3642)

Ja vrebam svoju sliku kao što grabljivica vreba plijen, a na kraju ja postajem žrtva. Dakle, postoji jedna igra sučeljavanja zbog koje kažem da je slikanje opasna stvar... Slikanje je opasno, ne postoji izlaz, za razliku od metafizike. Uspravljeno platno koje se oslanja na pod, ali i platno položeno na pod. Uspravno postavljeno platno koje dodiruje pod slično je osobi koju gledamo ispred sebe pravo u oči i pričamo joj, i to ne kao što neki gledaju, iskosa, nego je to direktan pogled. Platno na podu je već napola iskošeno. Po mom mišljenju, to je lakši put. Crv, mamac lakoće već se tu uvukao. Platno mora biti uspravno, i na njemu se radi stojeći.

Ne možemo da radimo sliku kao što pravimo krovnu konstrukciju, da bismo poslije na nju složili crijep. Ništa nije izvjesno i to slabašno svijetlo beznađa isijava iz platna. Uvijek je tu ta nevidljiva svijeća, trag beznađa. Nema završene slike, ona ne postoji. Slika je ipak za mene, da ne kažem rijeka, nego potok, to je uvijek pokret, evolucija. Plastičnost slike koja želi da ostane živa čini neizvjesnost. Nema konačne forme. 

**ŽLF: Od jednog do drugog platna, ti zapravo ideš od jedne do druge nedovršenosti.** 

**D:** Tako je. 

**ŽLF: Ti si takođe jako fasciniran anatomijom, anatomskim crtežima.** 

**D:** Da, ali anatomski crteži su moja davna preokupacija. Počeli su da me zanimaju još kad sam imao trinaest godina. Moj đed, koji je bio ljekar i bavio se istraživanjima, tražio je da ja ilustrujem njegove radove iz anatomije. Bio je vrlo ponosan na svog unuka, a ja sam čak naučio priličan broj latinskih naziva za mišiće. Kad sam bio jako mlad, zatekli su me kako seciram glavu zeca kojeg je moj otac donio iz lova.Majka je rekla da ću biti veliki hirurg. Nije se uplašila. Bio sam uzeo kuhinjski nož da bih rasjekao tkivo i vidio kakva je unutrašnjost glave zeca. 

**ŽLF: A jesi li ti bio uplašen?**

**D:** Ni najmanje. 

**ŽLF: Na tvojim slikama često se javljaju reference na muzičare. Je li muzika za tebe značajna?**

**D:** Da, zato što mislim da je mana slikarstva to što nije upućeno na druge. U muzici, postoji ta potreba da budete okruženi, da dijelite. Ne srijećem često ljude koji vole slikarstvo, ali kad je muzičar u pitanju, ima mnogo ljudi koji vole to što on radi; on zna kako da ljude navede da ga vole, da ga razumiju. Kad u tome uspije, to je nešto zaista sjajno. Odjednom nastaje pravo vaskresenje. Na primjer, kad je Hendlovo Vaskresenje dobro izvedeno, to je zaista Hendl koji vaskrsava. 

**ŽLF: Hendl je tvoj omiljeni muzičar.**

**D:** Da. On je komponovao ispred dva Rembrantova platna. Pričaju kako je znao da polomi instrumente svojih muzičara kad bi ih oni, razuzdani, iz zabave raštimovali. Ali, kad bi prošao napad bijesa, na njegovom licu pojavio bi se prekrasan osmjeh, koji se rijetko viđao, i koji je ličio na sunce koje se rađa na horizontu; svi su bili opčinjeni njegovom ljubaznošću, i, pošto su instrumenti zamijenjeni, svi bi dobro svirali. Htio bih da napravim nešto tako lijepo, tako snažno kao ono što su uradili muzičari XVIII vijeka, u odnosu na Pjera di Kozima. Međutim, pjevači i pjevačice imali su jednu zanimljivu karakteristiku – ti koji si fasciniran mojim čudovištima – u to doba su svi bili strašno ružni. La Stradu su u Engleskoj zvali «The pig» (prasica). Bila je visoka 1 metar 90 i imala ogromno tijelo. Ali, kad su pjevali, to je bilo tako lijepo da je ružnoća nestajala. Ni Hendl nije bio baš lijep. Bio je poput kolosa koji je nosio obuću broj 45. To se zna jer su sačuvane njegove papuče.

On je moja strast zbog te barokne strane, kao Šostakovič među modernistima, kao Pikaso i Kle sjedinjeni. Znam šta govorim: Kle u njegovim klavirskim djelima, a Pikaso u njegovim simfonijama koje su bliske sa Gernikom. Napravio sam dvanaestak slika koje zovem Oratorijumi prisjećajući se jedne Hogartove karikature koja je prikazivala desetak muškaraca i žena koji viču na sve strane; oratorijumi sa basovima, soprani koji pjevaju da ti probiju bubne opne, to je koncert u operi. A onda, suva igla je kao ton čembala. To što drugi ne povezuju dovoljno slikarstvo i muziku, rastužuje me. 

**ŽLF: A što se tiče tvojih monstruma, kraj vijeka daje ti za pravo.** 

**D:** Da, danas je zaista bestidno biti srećan.

[Art centrala]( [Art Centrala](https://csucg.me/images/art-archive/art7.pdf).)



Istoričar umjetnosti i filozof Žan-Luj Ferije (1926 – 2002) razgovarao je sa Dadom Đurićem u Eruvalu, početkom avgusta 1997. Razgovor je na našem jeziku prvi put objavljen u magazinu Art centrala (urednica: Ljiljana Karadžić, prevod: Snežana Nikčević)

Dado

Danas je zaista bestidno biti srećan

Ilija Đurović postaje nezaobilazno ime postjugoslovenske književne scene i to mu se dešava apsolutno spontano. S obzirom na to da je nastanjen u Berlinu, potpuno je izvan svakog konteksta koji bi se mogao nazvati postjugoslovenska književna karijera. Ne viđa se po književnim kuloarima i festivalima, ne učestvuje ni najmanje u ovom prividu scene niti pripada bilo kakvom klanu ili grupaciji. Stoga je njegovo pisanje potpuno rasterećeno, piše onako kako misli i oseća da treba, oslanjajući se na lektiru koja ga u datom trenutku zanima/inspiriše, a ne onu koja se smatra „obaveznom“ i „sram-te-bilo-ako-to-nisi-pročitao“. 

Nakon izvrsne pesničke zbirke Brid, prošle je godine objavio sjajan romaneskni prvenac Sampas, ostajući veran izdavačkoj kući „Treći trg / Srebrno drvo“. To je nešto što takođe imponuje, s obzirom na to da se radi o zaista malom, nezavisnom izdavaču. Ne spominjem ove kontekstualne informacije tek tako. Naime, tendencija koja se javlja među mladim autorima i autorkama jeste brzi prelazak iz jedne u drugu izdavačku kuću, sve u nadi da će se prodaja duplirati, da će njeno/njegovo ime postati nezaobilazni hešteg na postovima najpopularnijih bukstagramerki i bukstagramera. Kao da je to estetsko merilo. Ko zna, možda i jeste, ali mene raduje činjenica da Ilija Đurović to ne misli. Jer da misli, ne bi napisao delo poput aktuelnog romana. 

Najpre bi moglo da se kaže da je Sampas road-roman, ili kako stoji u podnaslovu poema puta. Protagonisti (par) kreću od Ade Bojane, s jednog partija na plaži, put Budve i Kotora, da bi preko Cetinja stigli do Podgorice, odakle dalje lete ka neimenovanom Zapadu, onome što bi trebalo da bude obećana zemlja. Međutim, s jednakom ubedljivošću bismo mogli reći da se radi i o političkom romanu budući da je slika savremene Crne Gore vrlo uverljiva i promišljena. Tim pre što se radnja romana odvija tokom izbornog vikenda – oni s Ade Bojane polaze u subotu pred izbore, a stižu u Podgoricu u nedelju na dan izbora, neizostavno se u svakom trenu suočavajući s pitanjem za koga ćeš glasati, kao da to nešto u nečemu menja, kao da sve naše politike na Balkanu nisu već unapred kreirane, kao da ovde postoje nezavisna, od velikih sila slobodna društva. Jedan banalni aparatčik i veliki zločinac bi rekao Malo morgen. 

Konačno, Sampas je i ljubavni roman jer pripovedač/protaginista neprekidno analizira sopstveni odnos prema svojoj partnerki, samim tim i ideju veze između dvoje ljudi. Slike s putovanja, da parafraziram Danila Kiša, koje se nude čitaocu na uvid su blago rečeno odvratne. One definitivno ne pripadaju žanru arkadijskih ili bukoličkih scena u kojima se na pozadini sačinjenoj od prirodnih lepota, mlade devojke i momci natpevavaju, dok čuvaju stada belih ovaca. Štaviše, telesne izlučevine, zvuci pražnjenja tela i njegovog neumitnog raspadanja, slike kolona koje mile Jadranskom magistralom, slike seoskih crkava i njihovih poluludih čuvarki i čuvara, usputne kafane u kojima nije moguće ni pojesti ni popiti ništa što bi ličilo na obrok, kamoli ukusan, Budva kao grad grotlo, kao grad kloaka, obala kraj Dobrote koja je lepa isključivo kasno noću kada se ljudi ne čuju, zatim Cetinje u kojem se u vazduhu oseća nasilje, posebno pred - i postizborno, Podgorica i njeni soliteri – sve ovo su prikazanja Crne Gore koja od sebe odbija svoju decu, a koja zapravo služe kao opravdanje, kao potvrda onima koji su iz/od nje pobegli da nemaju gde da se vrate, da će stvari zauvek ostati takve kakve jesu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/913e5903-4098-4b9e-b889-ed786459e3f1)
Foto: Grad teatar{.caption}

Međutim, Ilija Đurović ne bi bio veliki pisac da ne pokazuje licemerje druge strane. Ni ono što čeka tamo negde, lažni moral koji gadi svako blagostanje, artificijelnost pripadanja koja je suštinsko nepripadanje, jasno ukazuju na činjenicu da nije moguće biti ni ovde ni tamo, da za decu i osetljive mesta na ovoj planeti nema, nije ga bilo, niti će ga biti. Naratora i njegovu dragu možemo posmatrati kao travestirane junake povesti o Boni i Klajdu ili, što bi bilo možda bliže savremenosti, kao naličje Prirodno rođenih ubica Olivera Stouna. Njihov put nije put ludih i hrabrih, već kukavičluka, put onih koji ne delaju, put onih koji su uplašeni i nemaju snage za nasilje, čak ni u trenucima kada bi to nasilje bilo opravdano od strane čitalaca, kada je ono poželjno. 

Ključni događaj romana predstavlja scena na autobuskoj stanici u Budvi kada se jedan od vozača, onaj koji može najdalje da pljune, šampion, surovo obračuna s bakom i unukom tako što nesrećnu staricu surovo izbaci iz vozila bez ikakvog razloga, samo zato što mu se može, što je to pravo osvojio prosto jer je jači. Sve to ne bi bilo ništa strašno da reakcija na ovakvo ponašanje izostaje. Niko od prisutnih na stanici, a budvanska autobuska stanica u sezoni, očekivano, predstavlja grotlo u grotlu, niko, dakle, od svih koji su nasilju svedočili nije učinio ama baš ništa da to nasilje spreči, ili da ga kazni. 

Vozač siledžija u svom pokretnom bunkeru odlazi netaknut. Susret s njim se ponavlja i u baru na plaži gde pripovedač i njegova draga čak dopuste da im on plati piće, možda nesvesno, možda svesno, ali taj čin ih svodi na voljne saučesnike nasilja sa stanice. Poslednji susret između pripovedača i vozača odvija se u staničnom toaletu na autobuskoj stanici u Kotoru i kada se konačno od pripovedača očekuje da nešto uradi, on samo sedne na istu školjku s koje je nasilnik upravo ustao i na taj način, metaforički, bude nastavljač (ne)dela. 

> Podgoričko-berlinski pisac sumnja najpre u sebe, a tek potom u svet. Njegov narator ima mnogo manji problem sa svetom, a mnogo veći sa sobom

Ovaj antiherojski narativ je na velika vrata u mlađu crnogorsku književnost uveo Stefan Bošković. U pričama u zbirci Transparentne životinje, te u romanu Ministar ideja slabog muškarca se javlja kao subverzija patrijarhata, kao sila koja inercijom i trpljenjem menja stvari. Može se reći da to isto radi i Ilija Đurović u Sampasu. Ne samo kroz povest o vozaču autobusa, već i kroz odnos koji vlada između njega i njegove drage, ali i kroz priču o čuvarima crkve, scene u usputnoj kafani i možda najviše u priči o gej paru, paraolimpijcu i njegovom partneru. Odjednom se ona patrijarhalna, sirova Crna Gora prikazuje užasnom i jadnom, nasilnom i jalovom, a ova druga, podzemna, subverzivna, manjinska postaje uporište nove nade, želje i žudnje za životom, puna erosa i ljubavi.  Kao u Lepoti poroka Živka Nikolića u kojem se patrijarhat prvi put destabilizuje na taj način. Upravo u toj destabilizaciji leži prevratnički, revolucionarni, ako hoćete, a svakako ideološko/politički potencijal romana. On nije naivan u svom revolucionarnom zamahu. On ne veruje u pobedu onih koji dolaze, mladih, sretnih, drogiranih, otvorenih. To je očigledno i u sceni na Cetinju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c327b74e-2736-44ff-9bba-2f2993e98979)

Ipak, mogućnost drugog i drugačijeg postoji, ona je otvorena i ostvarena već kroz samo postojanje različitih modela ljubavi. Teško će ona pobediti, ali sve dok postoji i dok se iskazuje makar i noću, makar i tajno, ona jača, postaje snažnija, uvlači u sebe one koji su joj bliski. Tako njeni saučesnici postaju žuta majka i crveni otac, oni koji spremno čekaju, dočekuju i ispraćaju svoje najmilije. Ovaj roditeljski par je zapravo onaj koji omogućava postojanje para prevratničkih mladih ljubavnika, njihovog prevratničkog duha. Kraj romana u kojem se progovara o željama i žudnjama, premda ironičan, ostaje zapravo skriveni hepiend. Stvari nisu idealne, valja pobeći od svega, ali to se ipak ne čini. Vera da će se stvari promeniti, da ćemo sutradan ipak biti bolji i nećemo popustiti pred sopstvenim kukavičlukom i slabošću postoji tu negde, postoji u veseloj porodičnoj sceni u automobilu na putu ka aerodromu. 

> Na svega stotinak stranica Đurović je ispisao zaista izvanredan roman. Uspeo je da u jednu rečenicu smesti veoma važne teme ne samo za sebe kao pisca, već i za čitavo društvo, crnogorsko, ali i mnogo šire

Najbitnija formalna odlika romana Sampas jeste činjenica da je napisan u jednoj rečenici. To ga formalno, ali i tematski (pitanje izbeglištva, pripadanja i nepripadanja) približava romanu Mađarska rečenica Andreja Nikolaidisa. Međutim, od njega se značajno razlikuje tonom, odnosno liričnošću. Dok je Nikolaidis u svom izrazu blizak cinizmu i satiri koji zahtevaju jasnoću i čvrstinu, britkost uma i pera, dotle je Đurović liričan, maglovit, melanholičan. Njegov odnos prema svetu nije moralno gađenje kakvo se često i s punim pravom sreće kod ulcinjskog velemajstora. 

Podgoričko-berlinski pisac sumnja najpre u sebe, a tek potom u svet. Njegov narator ima mnogo manji problem sa svetom, a mnogo veći sa sobom. On nema ni hrabrosti ni mogućnosti da menja svet, čak i kad mu se ona odjednom pruži, kad možda osetimo njegovu želju da se osveti vozaču, ipak za to nema snage, te se u njemu rađa prezir prema sebi. Ironija je u tome što on sebe voli, voli svoj život, voli svoju partnerku i nastaviće dalje. Svest o tome možda deluje kao poraz, ali lično smatram to pobedom jer sve dok postoji šansa da se bude delatan u svetu dotle svet može da se menja. Kada ona prestane, svet postaje okoštalo mesto konačnog užasa. 

Stoga je poziv, ili želja da se ode u/na sampas (trenutak kada se stoka u proleće pušta da sama pase na planinskim pašnjacima), da se, drugim rečima, bude slobodan i nesputan, više od lične žudnje naratora. To je pre poziv upućen svim čitateljkama i čitaocima – poziv na slobodu delanja i izražavanja, poziv na raskidanje stega s društvom kao takvim, ma u kom se vidu ono pojavljivalo – kao porodica koja pritiska na donošenje odluka, kao okvir za patrijarhat koji vozača pušta da radi šta poželi, kao prosta ružnoća kojom se hrane gradovi-kloake. 

Sampas je prirodna želja koja je uvek već neutažena ne samo zbog nemanja hrabrosti, već zbog objektivnih nemogućnosti da se raskine sa svetom kakav postoji danas na ovoj planeti. Svako ko je makar i na najkraći mogući period dodirnut kapitalizmom ostaje inficiran, zagađen i osujećen u slobodnom razvoju. Eto još jedne sličnosti između Nikolaidisa i Đurovića. 

Na svega stotinak stranica Đurović je ispisao zaista izvanredan roman. Uspeo je da u jednu rečenicu smesti veoma važne teme ne samo za sebe kao pisca, već i za čitavo društvo, crnogorsko, ali i mnogo šire. Citat na početku iz kultnog romana Pedro Paramo meksičkog pisca Xuana Rulfa možda nema direktne sagovornike u romanu, ali invociranje grada duhova, čitave fantastične atmosfere Komale i njenih neumrlih žitelja zapravo govori o stvarnosti danas i ovde, onoj koja svojom surovošću, ali i nadrealnošću nadilazi sva naša očekivanja. Upravo kao i roman Sampas.

[Polja](https://polja.rs/wp-content/uploads/2022/10/Polja-535-cirilica-135-138.pdf)



(Ilija Đurović: Sampas, Treći trg / Srebrno drvo, Beograd, 2021)

književna kritika

Antiherojski narativ

Evin dan počinje rano, mnogo ranije od Adamovog. Prije nego što sunce izađe i šumsko tlo bude preplavljeno svjetlom, ona će probuditi djecu i odvesti ih u šumu da provjere zamke koje je postavila prethodne noći. 

Dok se djeca penju po drveću da sakupe voće, orašaste plodove i ptičija jaja, Eva će palicom udarati zarobljeni plijen. Poslije toga, porodica  gazi rijeku, traži rakove, mekušce i bilo šta drugo jestivo u vodi. Možda im se posreći i nađu zvijer čije telo je raspadnuto, ili su ga oglodale ptice. Nikakav problem. Sakupiće kosti, slomiti ih i izvaditi srž, pa nazad u logor.

Kroz sve ove radnje, Eva i njena djeca prinose najveći dio porodične hrane. Adamu će trebati dobrih nedjelju dana da satjera bizona. A Eva - ona može da donese toliko hrane svako malo. Na kraju krajeva, u pola kila orašastih plodova ima masti i proteina kao u pola kila mesa. Uz to, kad pokupiš orah, on se ne otima i bori kao šumska zvijer. Istina je da su naši paleolitski preci prvenstveno bili lovci, ali ono što ih je održalo u životu bilo je skupljanje i traženje hrane - a to je prvenstveno bio posao žena i djece.

**OČI KOJE TE PRATE**

E sad zamislite da Eva i njena djeca hodaju nazad ka svom logoru u ranom jutarnjom svjetlu, i da ona iznenada ugleda, krajičkom oka, lice koje joj uzvrati pogled kroz drveće. Eva se smrzava od straha. Njeni mišići se ukoče. Njeni krvni sudovi se stežu. Srce ubrzava. Adrenalin preplavi njeno tijelo. Spremna je da napadne ili pobjegne.

Zatim ponovo pogleda i shvati da su ono što je mislila da je lice zapravo čvorovi na stablu drveta. Njeni mišići se opuštaju. Otkucaji srca se vraćaju normalnom ritmu. Eva ispušta dah i nastavlja put kroz šumu.

Kognitivni teoretičari imaju termin za ono što je Eva iskusila. Zovu ga *Hippersensivite agency detection device* ili HADD. To je biološki proces koji je nastao duboko u našoj evolucionoj prošlosti, sve do vremena kada su hominidi još bili pognuti i dlakavi. Najjednostavnije rečeno, HADD je razlog da učitavamo ljudsku prirodu, a time i čovjekoliki uzrok u svaki neobjašnjivi događaj - daleki zvuk iz šume, bljesak svetlosti na nebu, pramen magle što klizi po zemlji - HADD objašnjava zašto pretpostavljamo da je svaki noćni udar uzrokovan time što je neko negdje nešto udario.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/395d95c4-e0ec-4692-8644-616acccc4b84)
Foto: Srđa Dragović{.caption}

Ta naša urođena spremnost da pripišemo ljudsku aktivnost prirodnim fenomenima može imati jasne evolucione prednosti. Šta da Eva nije spazila drvo? Šta da je to bio medvjed? Nije li bolje pogriješiti, ali biti oprezan? Nije šteta ako se drvo pomiješa sa predatorom, ali sigurno bi bilo čupavo da se grabežljivac zamijeni za drvo. Bolje je mašiti, nego biti pojeden.

**TAJNA JE U MOZGU**

Očigledno je u ovom primeru da bi HADD mogao biti zaslužan za Evin opstanak. Ipak, prema grupi kognitivnih naučnika koji proučavaju religiju, ono što je Eva iskusila u tim mračnim šumama je više od obične nehotične reakcije na potencijalnu prijetnju. To je osnova ljudskog vjerovanja u Boga: pravo evoluciono porijeklo religioznog impulsa.

Kognitivna nauka o religiji počinje jednostavnom pretpostavkom: religija je prije svega neurološki fenomen. Drugim riječima, vjerski impuls je u krajnjoj liniji funkcija složenih elektrohemijskih reakcija u mozgu. Naravno da ovim ne otkrivamo toplu vodu, a svakako ne umanjujemo niti delegitimizujemo vjerski impuls. Svaki impuls bez izuzetka generiše se složenim elektrohemijskim reakcijama u mozgu. 

> Kao i sa slikama u pećini, Eva samo oslobađa lice za koje vidi da je već tamo. Ona pretvara drvo u totem: predmet obožavanja

Zašto bi religiozni impuls bio drugačiji? Poznavanje neuronske mehanike religioznog impulsa ne podriva legitimnost religioznog vjerovanja. Isto tako poznavanje hemijskog procesa zaljubljenosti ne čini osjećanje manje stvarnim, ili voljenu osobu manje vrijednom. Jedan od vodećih mislilaca u ovoj oblasti, Majkl DŽ. Marej kaže: „Činjenica da imamo uvjerenja koja potiču iz mentalnih alata odabranih prirodnom selekcijom je, sama po sebi, potpuno irelevantna za opravdanje vjerovanja koja izviru iz njih“.

Ipak, ako je tačno da je religija neurološki fenomen, onda bi možda trebalo da tragamo za porijeklom religioznog impulsa tamo gdje se taj impuls zapravo nalazi: u mozgu.

**U OKU POSMATRAČA**

Vratimo se na trenutak na Evino drvo. U slabom svjetlu ranog jutra, Evina kognitivna pristrasnost uverila ju je, makar samo na trenutak, da je drvo grabežljivac. Ali zamislite da se Eva vrati do drveta kasnije tog dana i, dok mu se približava, na svoje zaprepašćenje shvati da deblo zaista izgleda kao da ima lice. Ovdje se događa još jedan njen kognitivni proces, nazvan Teorija uma.

Teorija uma je izvršna funkcija mozga koja se aktivira onog trena kada steknemo sposobnost da gledamo i razumijemo druge ljude na način na koji vidimo i razumijemo sebe: kao odvojene i različite osobe koje osećaju ista osnovna osjećanja, koja misle istu vrstu od misli, imaju istu suštinu kao i mi. Teorija uma ne samo da nas obavezuje da razmišljamo o drugima na isti način na koji mislimo o sebi, ona nas podstiče da sebe držimo kao primarni model za shvatanje svih ostalih.

Razmislite o tome: ako je jedina svijest koje sam svjestan moja sopstvena, onda nemam izbora nego da koristim sebe kao model za lično razumevanje univerzuma. Moja percepcija unutrašnjih stanja drugih ljudskih bića zasniva se na mom unutrašnjem stanju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/82ab5c55-6fb4-4be7-a559-b7d1b7caf922)
Slovenski totem, foto: Getty images {.caption}

Ono što je iznenađujuće u vezi sa Teorijom uma, međutim, jeste da me ona takođe primorava da percipiram i ono što nije čovjek a posjeduje neke ljudske osobenosti, na isti način na koji opažam ljude. Tako, na primjer, ako se suočim sa dvonožnim entitetom sa nečim što liči na glavu i lice, pomislim: „Ovo biće liči na mene“. Ako liči na mene, Teorija uma me navodi na pomisao da *ono* mora biti kao ja. I tako, instinktivno, svoje ljudske misli i emocije pripisujem stvarima koje izgledaju ljudski.

To je razlog zašto djeca tretiraju određene igračke kao žive, kao da posjeduju ličnost i volju. Dajte djetetu model automobila i ono će farove doživljavati kao oči, a branik kao usta. Dijete će se automatski igrati s autom kao da je živo biće, a ne komad plastike. Iako je svjesno razlike između živog i neživog, dijete će ipak pripisati život igrački. Uz život, igračka će tako dobiti izvjesnu ljudsku osobenost. I tu dolazimo do kognitivne veze koja, prema nekim teoretičarima, povezuje Teoriju uma, HADD i porijeklo vjerskog impulsa.

**DUŠA DRVETA**

Znamo da je suštinsko za Evinu svijest o sebi vjerovanje da ona ima dušu i da je njena duša odvojena od njenog tijela. Njeno tijelo je prisutno i opipljivo; njena duša je nevidljiva i nematerijalna. Ostavite na trenutak po strani kako je Eva došla na ovu ideju. Ono što je važno je da, pošto Eva vjeruje da ima dušu odvojenu od svog tijela, Teorija uma čini da veruje da je i svi drugi moraju imati. Ali pošto Teorija uma čini Evu sklonom da posmatra neljudsko koje ispoljava osobine čovjeka na isti način na koji ona gleda na stvarne ljude, podjednako je vjerovatno da će pripisati dušu određenim neživim stvarima. Drugim riječima, ako drvo ima „lice“, kao Eva, ono mora, kao i Eva, takođe imati „dušu“.

Baš kao što dijete radi sa automobilom-igračkom, Eva svjesno i na svjetlu dana prenosi drvetu sposobnost i namjeru. Ona drvetu daje duh. Možda čak vadi kremeni nož i naglašava lice u stablu. Ona ne crta lice. Kao i sa slikama u pećini, Eva samo oslobađa lice za koje vidi da je već tamo. Ona pretvara drvo u totem: predmet obožavanja. Ona mu može doneti ponude. Možda čak počne da mu se moli za pomoć u hvatanju plena. Mada djeluje ko slučajnost, tako se rađa religija.

Iz "God: A Human History"; prevod i oprema: Normalizuj{.caption}


Ako je tačno da je religija neurološki fenomen, onda bi možda trebalo da tragamo za porijeklom religioznog impulsa tamo gdje se taj impuls zapravo nalazi: u mozgu