Osjetio sam ruku koja se blago spustila na moje rame i najnježnije me prodrmala. Okrenuo sam se i otvorio oči. Po svjetlu koje je dolazilo sa prozora bih rekao da je bilo oko pet sati ujutro. Ugledao sam oca koji je sjedio na krevetu tik uz mene, potpuno obučenog, kao da nije spavao svu noć. Oči su mu bile blago vlažne, ali su mu brkovi bili savijeni u luk blagostanja i zadovoljstva koji nikada prije nisam vidio.

Tata...Je li sve u redu? Je li majka dobro?

Sve je u redu sine – mirno je odgovorio, kao da ne želi da me probudi iako je upravo to prije pet sekundi  uradio.

Moramo da razgovaramo. Polako, probudi se, dođi sebi i umij se, čekaću te u trpezariji. 

Izašao je kao anđeo poslije apokalipse, kao da više nema što da se uradi na ovom svijetu, kao da je konačno došao kraj – na najbolji mogući način na koji kraj može da dođe. 

Trebalo mi je dva minuta da se presaberem. Iako uzbuđen, nekako sam se u isto vrijeme plašio neizvjesnosti i pitao se što je to toliko važno da me otac budi, otac koji me uvijek štedio jutarnjih obaveza u gradu. Ustao sam i zategao čarape na nogama, pljusnuo se hladnom vodom iz lavora koji je stajao na prozoru, obukao košulju na cvjetove i krenuo prema trpezariji. 

Otac je sjedio za stolom na kojem je bio novi stolnjak ali staro cvijeće, valjda se nije sjetio da ga usput pokupi, tako da je djelovalo manje svečano nego što je zaista bilo ali atmosferu je stvarala muzika sa radija, mislim da je bila Silvana Armenulić. Ispred oca je bila boca rakije i dvije čaše, obje pune do vrha.

Sjeo sam i on mi je, vrlo suptilno, kao japanski robot-hirurg sa televizije, primakao čašu sa rakijom, da bi potom uzeo svoju, blago je zaljuljao prema meni i rekao „Neka nam je sa srećom!“
U zdravlje! – odgovorio sam i dalje ne znajući o čemu se radi, već pomalo frustriran i popio naiskap.

Tata - zagrcnuo sam se – molim te, reci mi što slavimo?

Sine – rekao je sporo – gradiće se!

Šta će se gradit?

Supermarket, sine moj!

Bez riječi je nasuo još po jednu, dok sam ja ćutao. Misli su mi jurcale kroz glavu kao loptice flipera u mjesnoj zajednici. Toliko sam se nadao da ću čuti ovu vijest, doduše mnogo ranije, u godinama iza mene, dok sam bio još mlad i spreman da doprinesem razvoju ove vukojebine i sad, kada sam konačno organizovao selidbu u Njemačku, desilo se. Mislim još nije, ali desiće se. Vjerovatno. 

Kad? – kratko sam izustio.

Otvaranje u januaru 2038. – ponosno je rekao moj tata, arhitekta i zaljubljenik u ruske vojne horove.

Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? – pitao sam ga, kao neki osnovac a ne magistar ekonomije.

Bogami sine, samo je jedna opcija. Njemačka otpada. Vidiš i sam, to su sve tamo nacisti. Oni koji nisu, imigranti su. Ti bi se tu pogubio, vukli bi te svak na svoju stranu. Vidiš li da se konačno dešava, sudbina se ispravlja. Budućnost se budi, biće sve odlično. Ti samo treba da nađeš ženu, eno ne znam što radiš i tražiš pored one Miškove male, svaki dan te gleda sa prozora. Ona bi mogla da radi na suhomesnato, precizna je, na tatu. Ti lagano počneš u finansijama, pa napreduješ, za koju godinu da budeš šef! Eto, kažu da bismo mogli ući i u EU za 7 godina, ako uspijemo da repariramo vodovod i školu. Zamisli onda, dođu turisti! Pa uđu u supermarket a ti ih dočekaš, kažeš *Hellou Misje*, pokažeš rukom da vide što sve ima a oni zadovoljni, glade brkove, mljackaju. Poslije na muziku i krapa dolje kod Trovača, ima da daju pare za sve što treba. Tvoje bi bilo carstvo zemaljsko sine!

Ćutke sam zamišljao tu sliku dok je majka stajala par koraka od stola, držeći kuhinjsku krpu u ruci i plakala tiho, sotto voce. 

Majko – rekoh smlaćeno, zašto sad ti plačeš?

Vi...vi ste svi IDIOTI! – razdrala se i istrčala, zalupivši vrata za sobom. 





Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? 

Novogodišnja priča

Bićemo svi u redu

Potrebno nam je samo osam molekula supstance da bismo u nervnim završecima aktivirali impuls za miris, a možemo detektovati više od deset hiljada različitih mirisa.

Najpostojanija uspomena na neki prostor jeste njegov miris. Ne mogu se sjetiti kako su izgledala vrata djedove seoske kuće u mom ranom djetinjstvu, ali pamtim otpor njihove težine i patinu drvene površine pune ožiljaka od kuće koji mi je udario u lice kao neki nevidljivi zid iza višedecenijske upotrebe, a naročito živo pamtim miris vrata. Svako mjesto stanovanja ima svoj lični miris doma.

Neki konkretni miris navodi nas da nesvjesno ponovo posjetimo prostor koji je retinalna memorija potpuno zaboravila. Nozdrve bude zaboravljene slike, koje nas mame da se predamo živom sanjarenju. Nos pomaže očima da zapamte. „Sjećanje i mašta se ne mogu razdvojiti", kao što piše Bašlar. „Samo ja sâm, u svojim uspomenama iz jednog drugog vijeka, mogu da otvorim duboki plakar koji još u sebi čuva, samo za mene, jedinstveni miris, miris grožda koje se suši na lijesi. Miris grožđa! Miris krajnje ograničen; treba mnogo maštati da bi se osjetio."

Kakvo je zadovoljstvo prelaziti iz jednog u drugo carstvo mirisa, uzanim drumovima starog gradića! Oblak mirisa oko prodavnice slatkiša budi u nama misao na nevinost i djetinju znatiželju; opori miris obućarske radionice budi slike konja, sedala, zaprežnih remena i jahačkog uzbuđenja; opojni miris pekare ističe slike zdravlja, izdržljivosti i fizičke snage, dok aroma poslastičarnice navodi na misao o gradanskom blaženstvu. Ribarski gradovi posebno ostaju u uspomeni zbog spoja morskog i mirisa zemlje. Jaki miris morske trave navodi nas da osjetimo dubinu i težinu mora i svaki obični lučki gradić pretvara u sliku izgubljene Atlantide.

Posebna je draž putovanja upoznavanje s geografijom i mikrokosmosom mirisa i ukusa. Svaki grad posjeduje svoj spektar ukusa i aroma. Ulične tezge su ukusne izložbe mirisa: bića iz okeana koja mirišu na morsku travu, povrće koje se osjeća na miris plodne zemlje, voćke koje odišu slatkom aromom sunca i vlažnog ljetnjeg vazduha. Jelovnici izloženi ispred gostionica navode nas da izmaštamo cijeli tok obroka; slova koja oči čítaju pretvaraju se u oralne osjete.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dbe81a59-0ceb-42f4-97ea-9ab449eb7c23)
Foto: B.Mandić{.caption}

Zašto napuštene kuće uvijek imaju isti tupi miris praznine? Da li zato što taj konkretni miris pobuđuje praznina koju zapažaju oči? Helen Keler je mogla prepoznati „staromodnu seosku kuću, zato što posjeduje nekoliko slojeva mirisa koje su joj ostavile brojne generacije - mirisa biljaka, parfema i draperija".

U *Zapiscima Maltea Lauridsa Brigea* Rajner Marija Rilke daje uzbudljiv opis slika minulog života u jednoj već oronuloj kući, a koji prenose tragovi utisnuti na zidu susjedne kuće:

"Tu su stajala podneva, i bolesti, i davno izdahnut zrak, i godine i godine star dim, i znoj što se pod pazuhom skuplja i odjeću čini teškom, i bljutav zadah iz usta, i rđav miris teškog zadaha uznojenih nogu. Tu je bio oštar zadah mokraće, i gar čađe, i siv vonj krompira, i težak, klizak vonj masti što stari. Sladak, ustajali vonj zanemarene dojenčadi bio je ovdje i zadah straha djece koja polaze u školu, pa zapara postelja odraslih dječaka." 

Retinalne slike savremene arhitekture zacijelo izgledaju sterilno i beživotno ako se uporede sa emocionalnom i asocijativnom snagom pjesnikovih olfaktornih slika. Pjesnik oslobađa miris i ukus skriven u riječima. Veliki pisac riječima umije sagraditi cijeli grad u svim bojama života, ali i znamenita arhitektonska djela prenose slike života. U suštini, veliki arhitekti oslobađaju slike idealnog života koje su skrivene u prostorima i oblicima. Le Korbizjeova skica visećeg vrta stambene zgrade, sa ženom koja na balkonu lupa tepih dok joj muž na spratu niže udara boksersku vreću, kao i riba i električni ventilator na kuhinjskom stolu Vile Stajn primjeri su rijetkog osjećaja za život u modernim arhitektonskim prikazima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a709ef02-7a9c-426f-833d-8ef107e25d8a)
Melinikovljeva kuća, foto: archsynopsis.com{.caption}

Fotografije Meljnikovljeve kuće, sa druge strane, pokazuju dramatičnu udaljenost metafizičke geometrije ove čuvene kuće od tradicionalno prozaičnih životnih realnosti.

*Iz knjige "Oči kože: arhitektura mirisa", Atelje A 22, Podgorica, 2023*



Arhitetka Juhanni Pallasmaa u knjizi "Oči kože: arhitektura čula" piše o prostoru lišenom čula vida

Arhitektura

Prostori mirisa

Želim miris kafe. Ništa drugo ne želim do mirisa kafe. I ništa od prolaznih dana ne tražim osim mirisa kafe. Miris kafe da se saberem, da stanem na noge, da se iz nečega što puzi pretvorim u čovjeka. Miris kafe da i ovom svitanju podarim snagu da se uspravi. Da krenemo zajedno, ovaj dan i ja, niz ulicu u potrazi za nekim drugim mjestom.

Кako da unesem miris kafe u vlastite ćelije, dok granate s mora zasipaju kuhinju okrenutu moru, šireći zadah baruta i okus ništavila? Mjerim vrijeme između dvije granate. Jedna sekunda. Jedna sekunda: kraća od daha između udisaja i izdisaja, između dva otkucaja srca. Sekunda nije dovoljna da stanem pred šporet kraj staklene stijene što gleda na more. Sekunda nije dovoljna da otvorim bocu vode niti da je prospem u džezvu. Sekunda nije dovoljna da kresnem šibicu. Ali sekunda je dovoljna da izgorim.

Gasim radio, ne pitajući se više hoće li me zid ovog tijesnog hodnika doista zaštititi od kiše raketa. Važno je tek da zid postoji, da zastrije zrak što se pretače u metal, traži ljudsko meso, pogađa ga pravo, guši ili rasipa u krhotine. U takvim časovima dovoljna je i tamna zavjesa da posluži kao imaginarni štit sigurnosti. Jer smrt je gledati smrt.

Želim miris kafe. Potrebno mi je pet minuta. Želim pet minuta primirja – zbog kafe. Nemam druge želje osim da skuham šoljicu kafe. Tom ludošću određujem svoj zadatak i cilj. Sva moja osjetila su na oprezu, spremna da se pokrenu u pravcu jedinog cilja: kafe.

Кafa, za ovisnika poput mene, ključ je dana.

A kafa, za onoga ko je poznaje kao ja, znači da se pravi vlastitom rukom, a ne da ti se donosi na tacni, jer onaj koji donosi tacnu donosi i riječi, a prva kafa, djevica tihog jutra, upropaštena je prvim glasom. Zora, moja zora, protivna je brbljanju. Miris kafe može upiti zvukove i ukiseliti se, čak i ako su ti zvuci tek nježno: „Dobro jutro!”

Кafa je tišina jutra, rana i nenagla, jedina tišina u kojoj možeš biti u miru sa sobom i stvarima, stvaralac, sam s malo vode do koje posegneš u lijenoj samoći i sipaš u bakrenu džezvu tajanstvenog sjaja – žuto prelazi u smeđe – koju stavljaš na tihu vatru. O, da je makar to bila vatra drva!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/757ff785-cb16-496e-85b0-19daa3dbce37)
Foto: Normalizuj.me{.caption}

Odstupi malo od vatre i promatraj ulicu koja se diže da potraži svoj hljeb otkako je majmun sišao sa stabala i prohodao na dvije noge. Ulicu koju nose kolica natovarena voćem i povrćem, dok glasovi prodavača pretvaraju plodove u puku oznaku cijene. Odstupi malo i udahni zrak što ga šalje hladna noć. Zatim se vrati svojoj tihoj vatri – o, da je barem vatra drva! – i gledaj s ljubavlju i strpljenjem dodir dvaju elemenata, plamen zelen i modar, a voda se komeša i izdiše bijele zrnaste niti što rastu u fini sloj, pa se šire, potom ubrzano nadimaju u mjehure koji se
sve više šire, i pucaju. Nadimanje i pucanje, žedni da progutaju dvije kašike krupnog šećera što čim prodre mjehure smiri u tihi šum, da bi opet zaiskrili u kriku za supstancom koja nije ništa drugo do sama kafa – raskošni pijevac mirisa i istočnjačkog muškog ponosa.

Skini džezvu s tihe vatre da nastaviš razgovor ruke, čiste od mirisa duhana i tinte, s prvim stvorenjem koje će od tog trenutka odrediti okus tvoga dana i luk tvoje sudbine: hoćeš li raditi ili izbjegavati ljude toga dana? Ono što izbija iz tog prvog pokreta i njegovog ritma, iz onoga što ga trgne iz svijeta sna proteklog dana i otkrije u tebi neku tajnu – oblikovaće identitet tvoga novog dana. 

Jer kafa, prva šolja kafe, ogledalo je ruke. A ruka koja pristavlja kafu otkriva
onoga koji je miješa. Zato je kafa javno čitanje otvorene knjige duše. Ona je čarobnica što razotkriva sve tajne koje će dan donijeti.
(...)

Znam svoju kafu, majčinu kafu i kafu svojih prijatelja. Raspoznajem ih izdaleka i znam njihove razlike. Nijedna kafa nije nalik drugoj; moja odbrana kafe zapravo je molba za samu različitost. Ne postoji okus koji bismo mogli nazvati „ukusom kafe”, jer kafa nije pojam, niti jedno jedinstveno tijelo. Ona nije apsolut. Svačija je kafa posebna, toliko posebna da po njenom ukusu prepoznajem nečiji rafinman i otmjenost duha.

Кafa s ukusom korijandera znači da u kuhinji domaćice vlada nered.

Кafa s ukusom soka od rogača znači da je domaćin škrt.

Кafa s aromom parfema znači da se gospođa previše bavi izgledom.

Кafa što u ustima nalikuje mahovini kazuje da ju je spravio infantilni ljevičar.

Кafa ustajalog ukusa, od tolikog prevrtanja u vreloj vodi, otkriva krajnjeg desničara.

A kafa u kojoj kardamom preplavi sve – znak je žene koja se skoro obogatila.

Nijedna kafa nije nalik drugoj. Svaka kuća ima svoju kafu, i svaka ruka svoju, jer nijedna duša nije kao druga. Кafu prepoznajem izdaleka: najprije ide ravnom linijom, zatim krivuda, vijuga, savija se, uzdahne, pa se na ravnim, kamenitim plohama i padinama obrće; obavije se oko hrasta, omekša, sklizne u jarugu (wadi), osvrne se i rastopi od čežnje da se popne na planinu. I penje se, rasipajući se u paučinastoj izmaglici pastirove frule koja je vraća svojoj prvoj kući.

Aroma kafe je povratak prvotnosti, priziv iskona: putovanje započeto hiljadama godina ranije, koje i danas traje. Кafa je mjesto. Кafa su pore kroz koje nutrina prodire napolje – razdvajanje koje spaja ono što se može sjediniti samo njenom aromom. Кafa nije za odbijanje od dojke. Naprotiv: kafa je dojka koja duboko hrani muškarce. Jutro rođeno iz gorkog ukusa. Mlijeko muževnosti. Кafa je geografija.


*Objavljeno u književnom časopisu [Polja](https://polja.rs/)*


Sjećanje za zaborav (Ḏākira li al-nisyān, 1987), predstavlja hibridno djelo
proze, memoara i lirske meditacije palestinskog pisca Mahmuda Derviša, nastalo u kontekstu izraelske agresije na Liban i opsade Bejruta. Smješteno u jedan dan, avgusta 1982. godine, ovo djelo pretvara neposredno iskustvo rata u filozofsku i poetsku refleksiju 

odlomak

Mahmud Derviš: Sjećanje na zaborav

Osloška trilogija Joachima Triera koju čine *Reprise* (2006), *Oslo, 31. August* (2011) i *The Worst Person in the World* (2021), jedno je od najvažnijih ostvarenja norveške i skandinavske kinematografije ikad. Ukoliko bi postojao geografski atlas filma i filmskih gradova, Oslo iz Trierovih filmova bi se na kinematografskoj karti svrstalo među ostale nezaobilazne tačke višeslojne dinamike na relaciji režiser-prostor, poput Scorcesea i New Yorka, Wong Kar-waia i Hong Konga, i Fellinija i Rima. 

Trierova trilogija preispituje šta za norvešku srednju klasu predstavlja prelaz iz mladosti u naizgled zrelije godine, u zapadnom Oslu, u svakoj od prve tri decenije 21-og vijeka. Posljednji od tri filma, *The Worst Person in the World*, učinio je Triera, ali i glavnu glumicu, Renate Reinsve, svjetski poznatima. Umnogome kršeći konvencije žanra romantične komedije, film iz perspektive djevojke na pragu tridesetih,  promišlja šta znači uspjeti u društvu gdje je sve naizgled savršeno i u državi gdje je, čini se, skoro pa nemoguće omanuti. 

Nagrada za najbolju žensku glumicu na festivalu u Cannesu, nominacija za Oskara za najbolji scenario i najbolji strani film, zacementirali su Trierov status kao jednog od najzanimljivih režisera današnjice i načinili od Renate Reinsve svjetsku zvijezdu. Hvalospjevi su pljuštali sa svih strana: Paul Thomas Anderson se nije libio da egzaltiranu Reinsve doslovce obori na crveni tepih, i izjavi da je *The Worst Person in the World* „najbolji film na svijetu.“ 

Nasuprot lokal-patriotizmu kada je u pitanju prostor dešavanja radnje kod Triera, gledajući širu sliku, njegovi filmovi se bave univerzalnim i vanvremenskim pitanjima, neomeđenih isključivo jednim mjestom. Uspomene i emocionalna struktura sjećanja, melanholija i nostalgija, protok vremena provučen kroz prizmu zlatnom svjetlošću okupanog Osla, centralne su teme Trierovog opusa. Veza između pamćenja i filma kao medija koji je u stanju ne samo da oblikuje pamćenje, već i da posluži kao katalizator i spona između ličnog i kolektivnog, jasno ukazuje na uticaj Tarkovskog, što je veza koju i Trier rado prihvata. Ništa manje važno nije ni pitanje ličnog identiteta, koji se kreira što kroz odnose sa drugima, što kroz povezanost sa prostorom-gradom i kroz spore promjene kojima je i sâm prostor vremenom podložan.

Trierov najnoviji film, *Affeksjonsverdi* (2025) (*Sentimentalna vrijednost*), estetski i tematski se umnogome naslanja na njegovo dosadašnje stvaralaštvo. Poznati sastojci su tu: glavni junak ili junakinja suočeni sa egzistencijalnim šta-ćemo-sad pitanjima koja im lebde iznad glave, komplikovana porodična dinamika, i breme ličnih sjećanja i uspomena koje su neraskidivno vezane za specifično mjesto. 

Međutim, za razliku od prethodnih ostvarenja, ovaj film nije toliko vezan za Oslo, koliko je utkan u određenu kuću u Oslu. Premisa je iduća: Stellan Skarsgård igra slavnog režisera (Gustav Borg) u poznim stvaralačkim godinama. Nakon smrti bivše žene, koju je ostavio zajedno sa dvije ćerke u svojoj rodnoj kući u Oslu dvadesetak godina ranije, *pater familias* se naprasno vraća u život svoje dvoje, sada odrasle djece. Sestre Nora (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) se ponovo sastaju sa ocem, što iznova otkriva čitav niz davno skrajnutih porodičnih trauma. Gustav želi da snima film o svojoj majci, u svojoj kući, i glavnu ulogu nudi starijoj ćerci Nori, koja je i sama glumica. Nakon što Nora odbije, Gustav ulogu dodjeljuje holivudskoj zvijezdi Rachel Kemp (Elle Fanning), čiji angažman obezbjeđuje finansiranje za film, ali i dodatno komplikuje krhku porodičnu dinamiku između oca i ćerki.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lKbcKQN5Yrw?si=qZCDvJIoYSlDW93h" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Na prvu, može zvučati kao da je *Affeksjonsverdi* Trierov pretenciozni ego trip. Film o snimanju filma, obilje meta-momenata, intertekstualne reference, propitivanje uloge, mogućnosti, i granica filma kao medija, ukoliko se ne upakuju znalački, prijete da budu ništa drugo do samoljubiva pokazna vježba, pogotovo ako imamo u vidu činjenicu da na jednom nivou, *Affeksjonsverdi* funkcioniše kao lament nad neumitnim promjenama u filmskoj industriji. 

Međutim, upakovali su ga, malo je reći, znalački. Scenario koji su pisali Trier i njegov dugogodišnji saradnik Eskil Vogt je skoro pa savršen, bez nedorečenosti, repova, i neopravdano uvedenih motiva. O glumi kompletne postave bi se tek dali nanizati komplimenti, ali je činjenica da je Skarsgård ostvario vjerovatno najbolju ulogu u ovom periodu svoje karijere, a Reinsve svoju najbolju ulogu ikad; Nora je za nijansu kompleksniji lik od Julie iz *The Worst Person in the World*. Lilleaas i Fanning su takođe fantastične u ulogama stabilne mlađe sestre i holivudske glumice.

Affeksjonsverdi se može promatrati iz ugla *Netflixizacije* apsolutno svog sadržaja koji nam se danas nudi. Prije nekoliko dana, objavljeno je da je streaming gigant na pragu kupovine Warner Brothers studija za preko osamdeset milijardi dolara, što bi stvorilo dodatni monopol na filmskom i bioskopskom tržištu, koje je ionako već u dubokoj krizi. Trierov film, snimljen na 35 milimetara kao i svi njegovi filmovi do sada, prilično otvoreno problematizuje ovo raskršće epoha, i postavlja goruće pitanje šta znači pisati i stvarati filmove u doba sveprisutnog streamovanja, gdje nema nikakvih garancija da će istinski kvalitetni filmovi uopšte izboriti za finansiranje, a kamoli biti distribuirani i zaživjeti u bioskopima, što im i jeste prirodno stanište. 

Skarsgårdov lik, režiser koga je pregazilo vrijeme i koji kroz stvaralaštvo pokušava da protok vremena uspori i sačuva od zaborava ono što se sačuvati dâ, otvoreno komentariše problem bezličnosti i uniformisanosti novih produkcija. Umjesto svog dugogodišnjeg, ostarjelog bliskog saradnika, novi, mladi direktor fotografije na filmu, dodijeljen od strane Netflixa, šalje mu moodboardove poput onih na Pinterestu. Nije baš najjasnije ni kako će distribucija filma ići, niti da li će film ići u bioskope ili direktno na online platforme. 

U jednoj od zabavnijih scena, režiser svom devetogodišnjem unuku za Božić poklanja DVD kopije *Irreversible* Gaspara Noea i *The Piano Teacher* Michaela Hanekea, uz komentar da će ga ovi filmovi naučiti štošta o odnosima sa ženama. Ironično, DVD plejeri su postali puka relikvija, materijalni dokaz jedne prošle ere u istoriji filma, što možemo protumačiti kao komentar o prekarnom položaju arthouse filmova danas, bez obzira na sve Mubije, Criterion Closete, i Letterboxd-ove interneta. 

Utisak je, da je možda i najveći kvalitet ovog filma sklad između nivoa na kojima priča počiva. Bilo da ga gledamo kao porodičnu sagu proisteklu iz skandinavnske filmske tradicije, bilo kao estetski predivnu studiju o nostalgiji za djetinjstvom, bilo da ga gledamo kao zabadanje prsta u oko savremenim kanalima filmske produkcije i distribucije, *Affeksjonsverdi* je priča čiji su kraci uvezeni bez greške, uvodeći gledaoca u fantastičan svijet filmske umjetnosti u svom najčistijem, iskonskom smislu.

Iako su nominacije i nagrade često poprilično labav argument kada je u pitanju dokazivanje ili osporavanje kvaliteta i važnosti umjetničkog djela, mogu štošta pokazati glede cirkulacije datog djela i kulturnog zeitgeista u kojem ono nastaje i potom nastavlja da živi. Affeksjonsverdi je nominovan za osam Zlatnih globusa: najbolji film, najbolji scenario, najbolja režija, najbolji strani film, najbolja glavna glumica (Reinsve), najbolji sporedni glumac (Stellan Skarsgard), najbolja sporedna glumica (Ingedottir Lilleaas), najbolja sporedna glumica (Elle Fanning). 

Ukratko, nema ko se nije očešao o film a da nije zakučio neku nominaciju. A sezona Oskara tek slijedi. Iz tog ugla, festivalski uspjeh, ali i komercijalni uspjeh Affeksjonsverdi možemo posmatrati kao tračak nade za Film sa velikim F, što je, uostalom, i poruka samog filma: za umjetnost i Kvalitet se isplati boriti.



Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi)· Režija: Joachim Trier · Godina: 2025. 

nada filma

Nostalgija nasuprot Netflixu

Čak i ne prošavši sate korporativnih treninga i tim bildinga, pčele su uredno i organizovano prašile cvijeće zasićenih pink nijansi u novom filmu Jorgosa Lantimosa “Bugonija”. Nesvjesne eksploatacije, koju ljudska vrsta vrši nad njima, u svom zauzetom radnom danu, teško da su mogle da primjete da im je njihov rođeni eksploatator sličniji nego što se čini. Ako pitate glavnog protagonistu Tedija (Džes Plemnos), istraumiranog teoretičara zavjera, njihova sudbina je gotovo ista, sa jedinom razlikom što ljudska vrsta ima prosvijetljenog njega, koji više ne pada na propagandu etabliranih medija i umije da misli svojom glavom. Ukratko, film o tome je li američki ekstremni nepolitičar Medo sve u pravu, teško da je bio na mom bingo listiću za 2025. godinu.

**Razigranost žrtve i dželata**

Moglo bi se pomisliti da su ti neprijatelji svijeta, oni koje već napamet znamo – onaj 1 odsto, oni direktori megalomanskih korporacija, koji vjeruju da vladajući kapitalom, služe svijetu koji nikad dovoljno da se raširi i svrši svoj prirodom zadat progres. “Uvijek je bilo oni ili mi”, reći će Tedi na početku, pojašnjavajući svom autističnom rođaku-kolegi Donu (Aidan Delbis), kako sa takvima nema mirenja. Ono što bi do sad, međutim, već trebalo da znamo je da bi za Jorgosa “eat the rich” kao glavna poenta filma bilo podosta izlizano i opterećeno očiglednošću.

Tedi, ponukan istraživanjima sa interneta, podkastima trećih očiju o suvoj istini nastanka svijeta i njegovih vladara iz sjenke, bira mnogo nedostižnijeg protivnika – vanzemaljce sa Andromede. Ipak, to što je očigledna pripadnica njihove vrste Mišel Fuler (Ema Stoun) baš direktorka gigantske korporativne farmaceutske kompanije, “skromno rečeno, važna koliko guverner, ako ne i više”, pruža ne samo kanal za oslobađanje opravdanih frustracija američkog društva i Tedija kao njegovog predstavnika prema zdravstvenom sektoru, već i prostor za mentalnu egzibiciju gledalaca u traženju stvarnog krivca.

Film je zapravo rimejk južnokorejske crne komedije iz 2003. “Save The Green Planet”, u kojem radnik jedne firme kidnapuje svog direktora, zbog sumnje da je vanzemaljac. U “Bugoniji” je sve prilagođeno savremenom svijetu. Vrijednost scenarija Vila Trejsija najbolje se ogleda u sadržajnosti dijaloga između kidnapovane Mišel i Tedija. Mišel, koja je naučila kako se priča u ovom svijetu da bi profitirala i Tedi, koji zna šta da priča da bi razobličio mizantropske namjere vanzemaljaca, na početku gotovo da vode tipične korporativne pregovore, ali iz njih, već tradicionalno za Jorgosove likove, previre sirova ljudska priroda. Razlika između njegovih pređašnjih likova iz “The Lobstera”, “The Favourite” ili “Poor Things” i ovih je ta što prvi odišu ekstravagantnom zaigranošću, u kojoj prije preovladavaju ideje odnosa moći i svih njegovih perverzija, nego opipljivog i u stvarnom životu uhvatljivog ljudskog bića. Ovim filmom nam je pokazao da i naša sterilno hladna šefica ili onaj komšija koji na kaveru drži sliku ravne ploče Zemlje i protestuje protiv vakcina, su podjednako krivi i osuđeni na neizbježnost raspadanja.

**Gramatika je laž**

U jednom intervjuu režiser je izjavio kako je i sam naslov produkt dugoročnog istraživanja o pčelama, i uopšte ekologiji, kojem se posvetio. Bugonija je zapravo antičko vjerovanje da se iz trulog tijela vola rađaju pčele. Sama riječ dolazi iz starogrčkog: od bous (govedo/vo) + gonē (potomstvo, rađanje). Prinošenje žrtava bogovima, radilo se dakle ne samo zbog straha, nego i zbog ličnog profita, i da je i samo zbog ovoga - teško da će postojati bolji psiholog naše vrste od grčke mitologije.

Antička teorija zavjere kao nadpojam iznad svih savremenih, koje se pominju u filmu, pojačava glavnu poruku nepromjenjivosti svijeta, bez obzira na to ko njime vlada. I dok Mišel pripremaju kao vola za klanje u ime svetih ideala ljudske civilizacije, Tedi i njegov kolega Don suptilno otkrivaju niz životnih traumatičnih okolnosti koje su potpuno izrešetale njihov razum. Bijes i nasilje postaju očekivane konstante, kao da bi, da ih nema - čovjek bio manje čovjek, a više pčela. Iz crne komedije, film prerasta u klaustrofobičnu studiju ljudske ranjivosti, ali ne odustaje od svog primarnog goriva: ruganja, koje će spasiti svijet.

U svom pokušaju izigravanja civilizovanosti – jer smo ljudi, a ne stoka, ili još gore, vanzemaljci – Tedi gubi svoju smirenost samo onda kad ispadne glup i neobrazovan. Do tada se guši u sopstvenoj samobitnosti, za koju se pripremao cijeli svoj život.

“Izgleda da je i gramatika lažna konstrukcija sa Andromede“, reći će mu Mišel, nakon što on nepravilno izgovori neku eruditsku riječ. Tedi unezvjereno uzima da lomi stolicu, suočen sa mikroistinom par fonema, u strahu da bi ova greškica mogla ogoliti i one veće.

**Jalova rabota**

Čak i bez spektakularnog finala, film bi ostavio utisak. Ono što ga čini drugačijim je to što ne upire prstom u zlu ljudsku vrstu koja uništava planetu, već samo to konstatuje kao nepobitnu činjenicu. Uspio je da se naruga i nama koji se rugamo teoretičarima zavjera. Do ovih drugih svakako film neće ni stići. I dok se na licu Mišel ipak vidi žal za ljudskim rodom, dok se čuje:

“Where have all the soldiers gone,
Gone to graveyards every one
When will they ever learn
When will they ever learn…”

obeshrabreni smo čak i da pokušamo. Mogli bismo, kao što kaže Tedi, biti optuženi da smo aktivisti samo zbog “skrivenog ličnog egzibicionizma i održavanja brenda”. Onoga što bi Sioran nazvao “željom da se bude izvor zbivanja” ili član “društva – pakla spasitelja“. 

Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje.
A opet, a opet…

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/bd_5HcTujfc?si=-mzJ7wC7XeMaoF__" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje. A opet, a opet…

premijera

Bugonija: Zaludno klanje vola

U filmu Jonathana Glazera "Zona interesa" nema kadrova logora. Nikada ne vidimo užase direktno. Kamera se umjesto toga zadržava na vrtu i cvijeću raspoređenom u perfektnoj simetriji dok se djeca igraju, žena koja nadgleda svoje domaćinstvo s ponosom i suprug komandant Aušvic logora, tik uz zid od dvorišta. Samo zvuk otkriva istinu, ta tiha industrijska tutnjava, slabi krici i stalni huk smrti koji prodire kroz zid. Okrutnost filma leži u njegovoj mirnoći, on jednostavno posmatra kako zločini mogu koegzistirati s normalnim životom, kako zlo postaje pozadinska buka kada se umota u udobnost i rutinu. 

Ovo je, možda najrazorniji uvid, da ljudi skreću pogled s užasa ne zato što ne mogu podnijeti da ga vide, već zato što su izgradili cijeli svijet koji im to dozvoljava. Glazerova kamera se ne kreće unutar logora jer to nepotrebno. Vrt nam govori sve. Civilizacija može postati oblik izolacije, ljepota postaje moralni narkotik a estetski red zamjenjuje savjest.

Živimo u vremenu kada se ta izolacija čini sve poznatijom. Zidovi su tiši, ali su svuda. Vide se u rutinskom ponavljanju fraza koje su nekada bile nezamislive, u ceremonijama koje se poliraju i vraćaju stara imena, u načinu na koji se spomenici ponovo uzdižu sa samopouzdanjem. Postoji uljudan, pobožan ton, koji insistira da se ovdje radi samo o naslijeđu, o poštovanju, o ravnoteži. Ali ispod svega toga čuje se drugi zvuk, onaj koga je teže precizno odrediti, šuštanje sjećanja koje se preuređuje.

U filmu, porodica Höss prolazi kroz svoj svakodnevni život s preciznošću koja djeluje graciozno. Sve se to događa u čistom, besprijekornom svjetlu koje djeluje lažno. Odmah iza zida njihovog vrta, pepeo pada poput snijega. Glazer ilustrira poricanje ne kao ideološku krutost, već kao dio porodičnog života. Kada užas postane rutina, ne treba ga opravdavati. Samo treba održavati vrt.

Izvan kina, isti ritam tiho traje u našoj sadašnjosti. Širom svijeta, riječi poput "časti", "tradicije" i "identiteta" se prefarbavaju, njihova stara značenja se prekrivaju, ali su i dalje vidljiva. Statue se vraćaju, slogani nekada zakopani u sramoti ponovo se pojavljuju kao patriotski osjećaji. Istorija ponovo počinje zvučati uvježbano, njeni oštri rubovi omekšani nostalgijom. To se dešava na mnogim mjestima, ali ovdje u ovom malom, podijeljenom kutku Balkana proces se čini neobično osobnim. Jezik antifašizma, nekada temelj, sada se opisuje kao razdoran. Kolaboracija se uokviruje kao "pogrešno shvaćeni patriotizam". Rat se prepričava kao tragedija bez zlikovaca, ideologija bez krivnje.

Glazerov svijet i naš povezuju se ne veličinom, već teksturom. Oba se oslanjaju na kultiviranu sljepoću. U filmu, vrt predstavlja volju da se ljepota sačuva po svaku cijenu. U sadašnjosti, isti instinkt pokreće povratak uglačanih mitova uljepšavajući ono što bi trebalo biti istorijski riješeno. Kada društvo počne estetizirati svoju prošlost, pretvarajući krivnju u spektakl, a istoriju u folklor, nešto suštinsko se urušava. Zlo više ne šokira, ono ukrašava.

Postoji posebna okrutnost u tome koliko obično zvuči novi moralni jezik. Poricanje se pokazuje kroz gestove kvazi poštovanja: spomenik, televizijska propovijed, pažljivo formuliranje "obje strane". Možete proći pored ovih stvari a da ih ne primijetite, na način na koji Hössova djeca prolaze pored zida a da nikada ne pitaju šta se krije iza njega. 

U filmu "Zona interesa", stvarni užas se nikada ne nameće jer nije potreban. Udobnost porodice zavisi od njegovog odsustva. Ovo je možda najiskreniji prikaz zla koji je film ponudio - ne kao ideologiju, već kao tihu arhitekturu udobnosti. Prepoznajemo ga jer nam je poznat. To je mehanizam koji ljudima omogućava da govore o miru dok rehabilituju one koji su činili zločine, da tvrde da su patrioti dok brišu imena žrtava.

Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši. Shvatate da zid nikada nije bio samo istorijski, on je psihološki i kulturološki, neprestano se obnavlja u novim materijalima. Njegova svrha ostaje ista, odvojiti stvarnost od posljedica, dopuštajući nam da uživamo u vrtu dok se pretvaramo da je dim samo magla.

Crna Gora nije jedinstvena u ovome. Ona je jednostavno jedno od mnogih malih ogledala koja odražavaju veći globalni trend, stari otrov koji se vraća u odmjerenim dozama, umotan u jezik koji zvuči civilizovano. Film nas upravo podsjeća da nas baš ta civilizacija ne štiti nužno, ona može biti samo površina koja skriva ono s čime se najviše bojimo suočiti.

"Zona interesa" se završavA kadrovima praznih gasnih komora, krematorijuma, hodnika, i tišine. Čini se manje kao kraj, a više kao nastavak sa opomenom. Vanjski svijet sada nosi istu tišinu, rastegnutu preko kontinenata, uglačanu vremenom. Pitanje ostaje nepromijenjeno. Koliko smo buke spremni ignorisati zarad naše udobnosti? Koliko ćemo pažljivo njegovati svoje vrtove dok zemlja ispod njih pamti sve što smo odlučili zaboraviti?


Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši.

banalnost zla

"Zona interesa" i istorijski revizionizam

**Opišite svog čitatelja, stvarnog, a ne idealiziranog.**

Ne vjerujem da bih bio čitalac svojih priča da nijesam primoran da ih čitam pisanjem. Ovako, zamišljam čitateljku, dugonogu. Stvarni čitaoci, koje znam, bave se mojim rukopisima pod prisilom i prismotrom: nekoliko mojih prijatelja, što po peru što po čašici.

**Koje su vaše glavne iluzije vezane uz književnost?**
 
Nemam iluzija - to što činim, činim iz sebe i zbog sebe.

**Živite li od svog pisanja? Ako ne, od čega živite?**

Ne, samo imam troškova. Živim od novinarstva

**Jeste li ikada požalili što pišete na malom jeziku?**

Ne. Moji ispisi su na margini.

**Kojeg srpskog pisca volite?**

Volim mnoge, privatno. Volim knjige koje iz mene mogu da izvuku ono što je ostalo od osmijeha.

**Kojeg hrvatskog pisca volite?**

Volio sam Pavla Pavličića.

**Koga smatrate uzorom?**

Knjige koje volim previsoko su da bih i pomislio da sam u bilo kakvom kontekstu s njima.

**Što trenutno čitate?**

Kao i uvijek: Servantesa, Hašeka, lijfa i Petrova. Rado se vraćam Čendleru ili Agati Kristi, a poželio sam se Simenona i Erl Stenli Gardnera.

**Koju glazbu slušate?**

Rado bih slušao Net King Kola, Peri Koma, Frenka Sinatru, Bili Holidej...


**Kakav je status kratke priče (proze uopće) danas?**

Van sam toga. Ne znam.

**Kojoj književnosti pripadate: jugoslovenskoj, sprskoj itd.?**

Ako uopšte kojoj pripadam, onda srpskoj.

**Kako je izgledao rat s vaše strane?**

Nije mi do te priče.

**Kad ste zadnji put bili u Hrvatskoj?**

Ranih sedamdesetih, po studentski i već na način kako se to tada radilo, stopirao sam često prema Zagrebu i Rovinju. Nijesam mnogo pridonosio turističkoj privredi – ulagao sam u rinfuzno vino i birtije oko stanica.

**Što volite, a što ne?**

Neću o porodici - snovi, koje inače ne pamtim, bolji su dio mog života. Na javi – vinjak.

**Navedite neku važnu stvar, a koju smo ispustili.**

Ne držim do važnih stvari.

                                             .

*U prilogu šaljem i fotos, star nekoliko godina. Prilikom eventualnog retuša dodati podočnjaka.*                   

*Puno pozdrava*

*Miodrag Vuković*



Na 47. Crnogorskom likovnom salonu na Cetinju, ove godine među likovnim djelima našao se i omaž piscu Miodragu Vukoviću(1947-2013). Kustos salona Milovan Novaković izabrao je neke manje poznate djelove Vukovićeve zaostavštine, poput ove pismene razmjene, intervjua koji je dao hrvatskim piscima Nataliji Grgorinić i Ognjenu Rađenu.

cetinjski salon

Ne držim do važnih stvari

Holograma, gospodaru!

Pokušavajući da se izmjestim iz betona i stignem do Zagarača, na Cetinjskom putu sam jednog dana vidjela da se gradi ko zna više šta i za koga, a pošto se svako gradilište mora ograditi, investitori su se odlučili da ta ograda bude 2d slika borova. U trenutku nisam znala da li se neko sprda ili su zaista mislili da će tim potezom ublažiti betonsko silovanje nas i prirode, ali 'borovi' su tu, i ''stoje uspravno''.  

Odmah sam se sjetila rada američke umjetnice Betsy Damon iz 1985. “Sjećanje na čistu vodu”; naziv koji denotira lament nad distopijskom realnošću za koju polu-naivno a uglavnom samoobmanjujuće mislimo da je u nekoj dalekoj budućnosti ili samo na filmu.

Umjetnica je bila inspirisana dok je stajala na koritu pritoke rijeke Kolorado pod nazivom Castle Creek (Juta) koja je počela da presušuje zbog izgradnje male hidroelektrane uzvodno. Iz sopstvenog senzibiliteta, pretpostaviću njen osjećaj nevjerice i svojevrsnog gađenja naspram onoga što je tu zatekla: ljudski kapacitet za katastrofalni uticaj na prirodu, samim tim i naše postojanje.

Iako zvuči nevjerovatno, odluka Betsy Damon bila je da napravi otisak ovog korita; zajedno sa kolegama, u skoro suvo korito direktno su stavljali ručno rađeni papir koji je upijao sediment, prašinu, fragmente trave i kamenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9161b3c9-25bf-4cdf-94d3-ac57b075ac9c)

Na ovaj nesvakidašnji način, umjetnica je pokušala da 'sačuva' jedan kapilar naše planete, nesumnjivo akcentujući aktivistički, dokumentarni i arhivistički kvalitet umjetnosti – kvalitet svojevrsnog svjedočenja koji je nezaobilazan u kolektivnom (sa)znanju i istrajnim pokušajima da se pruži otpor svemu što tlači, zaglupljuje i ubija. Ipak, najvažniji element ovog rada je mračno upozorenje na sam kompozit distorzivne realnosti koja nam neizbježno trči u susret ukoliko se prakse nastave u istom ključu. Ljeto je gospodnje 1985. i Damonova šalje upozorenje svojim savremenicima, i ono dolazi do nas jednako aktuelno, 40 godina kasnije - simulakrum i simulacija na gas.

Otisak ove pritoke  bio je izložen u galerijskom prostoru gdje su posjetioci mogli da dođu i prisustvuju, čemu?

„Žuboru rječice“ kaže Perica.

Perica je glup. Uvijek je bio glup i sve što je ikada umio je da bude zvečka nekom takođe glupom liku koji ga koristi kao metaforu za svoj labavi humor. Problem? U CG imamo mnogo Perica.

Rad Damonove danas je aktuelan više nego ikad. Bilo da govorimo o konstantnim borbama hrabrih pojedinaca za Komarnicu i ostale crnogorske vene, bilo da smo sa mučninom reagovali na pokušaje sadašnje bijedne vlasti da nam se oduzme Velika plaža i uništi morski ljiljan,  bilo da svakodnevno svjedočimo betoniranju kiseonika, ili da se sada grči želudac na pomen pretvaranja magične i jedinstvene Buljarice u još jednu Budvu, činjenica stoji – žalosno veliki broj našeg naroda prosto voli da pljuje u tanjir iz kog jede (vlast je ovdje samo kelner – neće ti dati ono što ne tražiš i naplatiće ti ono šta tražiš; kelner, ipak, može dobiti otkaz u svakom trenutku). 

No dobro, ko sam ja da sudim šta koga uzbuđuje, i kakve perverzije im dižu puls, ali želim da vjerujem da pravo na nezagađene elemente i zdrav ekosistem imamo svi mi koji živimo u Crnoj Gori, i da pravo na postojanje čiste i prirodno bogate Crne Gore imaju svi oni koji dolaze nakon nas. Želim da vjerujem da ću za par godina moći da povedem svog bratanca Vukana u Buljaricu, i da iz Jadrana na jednoj strani posmatramo čist plavi horizont a sa druge zelena crnogorska brda, da će da me pita za naziv makar tri ptice iako ih tamo, zajedno sa migratornim, bude preko 200 registrovanih vrsta (!), da će radoznalo da me gleda dok berem i jedem morski komorač, da ću da ga naučim kako da identifikuje divlji komorač na kom će sletjeti jedan od 175 tamo nastanjenih insekata! 

Naučiće da cijeni bodljikavu prisutnost ježeva jer oni pokazuju koliko je more u kom se kupamo čisto, ali ću mu isto reći da se u njemu nalazi livada morske cvjetnice sa moćnim imenom Posidonija koja kreira skloništa za razne oblike morskog života, oslobađa veliku količinu kiseonika u more i time reguliše kvalitet vode, kao i da dok god je ona tu, znamo da je more zdravo za nas, naše najmilije, ali i za sva ona čudnovata stvorenja u vodi i izvan nje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a7be70c0-e07b-4bb5-b29a-d65d8be6e4bc)
Buljarica{.caption}

Sjedjećemo tako na obali dok zalazi sunce, klinja će da osjeti zrake sunca na svom licu, nos će da registruje simfoniju soli i žuke, a oči njihanje rozih, bordo i bijelih cvasti divljeg sljeza. Osjetiće da je samo mali dio nečeg neopisivo velikog, raznolikog i prelijepog, i da ako nema svega toga, ne može biti ni njega. Osjetiće nešto što u tom treutku neće razumjeti prefrontalnim korteksom već srcem, i to će kao zreo i odrastao čovjek nazvati srećom, baš to.

Perica, ne. Za njega je kamen nijem, voda bez života, a ptica je dron. Perica razmišlja kako će da proda zemlju, kupi audi i stan u master kvartu ili kojem god kvartu u Podgorici koji je trenutno u modi. Perica kroji plan kako će od prodate zemlje da ide u *Deltu* i to u *XYZ*, "nije ti on klošar da kupuje majicu bilo đe", pa će da jede u Porto Montenegro, ono na ćošku đe svi idu pa mora i on. Prolaziće godine, prodaće se Sinjajevina, neki Rus će napraviti vikendicu na velikom Međedu, sagradiće i taj hotel na Velikoj plaži, a u foajeu će biti hologram morskog ljiljana. Vukana će njegovo dijete da pita šta je to, a on neće umjeti da joj prenese miris soli i žuke, zvuk vjetra i mora, ukus izdanaka smrče ni divljih malina, boje vilinog konjica ni pjesmu ptica, i na kraju će samo reći „Realnost“.

Bujrum.







Za njega je kamen nijem, voda bez života, a ptica je dron. Perica razmišlja kako će da proda zemlju...

beton blues

Holograma, gospodaru

Radmila, oprostićeš mi na nečemu što moram da izvrištim, da se razumijemo, sve što ćemo zajedno proći ovim mostovima savjesti, prihvatanja, samilosti, neće biti nikakav poklič, nikakva oda mladoj svježoj krvi, tjelima i tkivima poezije svih nas koji se širimo i razapinjemo nauštrb sna o nekom boljem mjestu, svi podjednako proizašli od vjerovatno sličnih uzora, svih nas ustalasanih, pomodrelog lica, krhkih rebara i oštrih zuba, s očevima koji nastavljaju da žive kroz riječi, sa majkama koje možda ništa i nisu skrivile, pri čemu nas u bitisanju malih mjesta, balkanskih mentaliteta, tragičnosti i patosa svijeta koji je često toliko neosjetan ujedinjuje slično, potraga, nada, uzdanica, pokušaj da se preživi, prebrodi, nadvisi i za trenutak oslobodi teren za neko novo svjetlo na kraju tunela kroz koji vijore nametnuti ili manje, obrasci i kutovi svijesti koji prijete da nas satjeraju i samelju, ne dozvoljavajući nam nikakav uzlet...  

Da se neko ne bi uvrijedio mojim poistovjećivanjem sa svjetovima nad kojima pokušavam da lamentiram, iako je Radmila samo još jedan od onih dalekosežnih primjera kako mlado biće uspjeva svojim tijelom da ujedini čitav jedan pejzaž balkanskog pokliča, prisajedini ga uz to i *queer* i suvoj mladalačkoj perspektivi, ovaj tekst neće biti o njoj kao autoru, dovoljno zapaženom, već ujedno i odgovor ili pak glasno izgovoreno pitanje i meni samom: zašto nas plaši književnost koja poziva na ujedinjenje i raskol sa kolektivnom ili pak ličnom traumom? 

Primjere naročito ženske, feminističke, osvetničke, ljubavne, erotske, prkosne, ili pak totalno krvave književnosti koja bitiše po slojevima nečeg što bi se moglo nazvati „lični put oslobođenja koji postaje kolektivni teren“ na našim prostorima uviđamo sve više i više, glasovi se upinju, prostiru, šire, oni su sve grlatiji, sve bučniji, sve više ekstremniji, smjelo upiru prste u baš te raskalašne pramce osjetljivosti, nečega što podilazi pod slojeve traume ili pak osvetoljubivo i krvavo kidiše nad haosom, od ratnih prošlosti, do tlačenosti, do seksualnog buđenja, tijela koje postaje ujedno i sredstvo borbe, pa sve do majčinstva i kompleksnosti društvenih uloga, pri čemu reprezentativan primjer pronalazimo u dobitnici Ninove nagrade Mileni Marković i njenom romanu „Deca“. 

Čitajući ih, spoznajemo strah, strah od vriska, strah od tjelesnosti, osjećamo samilost ka tuđoj sudbini, ali i strah od onoga što možemo pronaći u sopstvenim fiokama duše, strah od autorefleksije u onome što vidimo, ma koliko to krvavo i sirovo bilo. Lamentirajući nad haosom, ženska književnost uspjeva ništa drugo no da nas preporodi, da nam otvori nova vrata percepcije, pri čemu to apsolutno nije niti za svačije uši, niti za bilo kakav domašaj, to je kao da rovarite po nečijoj dekonstruisanoj ili pak u potpunosti goloj duši, dok sam autor od vas zahtjeva određenu dozu spremnosti na žrtvu, ali i povjerenje. To su živa tijela, to su neizvještačene, do srži nage sirove stvarnosti, i upravo zbog tog momenta koji je toliko sugestivan, spreman, odriješen, mi ostajemo zbunjeni pred onim što imamo, pitajući se koliko je potrebno smjelosti proizaći i biti krvav pred svijetom koji je uvijek naoružan i netrpeljiv, baš kao i u Radmilinom mladalačkom pokliču? 

Ako kažem da podignu ruke svi oni koji nikada nisu poželjeli smrt svojim roditeljima, svojoj djeci, ili bilo kome bliskom, ako kažem da podignu ruke oni koji nikada na ovom tlu nisu sudjelovali ili prisustvovali, čak možda i aktivno učestvovali u razvoju generacijskih trauma, vjerovatno bi previše ruku bilo podignuto. Ali zašto? Upravo zato što nerijetko bježimo instancama bježanja od sopstvenog tijela, od sopstvene nesavršenosti, od sopstvenog patosa, od sopstvene kože koje kako bi to rekla Marina Tucaković u onoj pjesmi „pamti“. Ako mi ne pamtimo, tijelo pamti, duša načelno takođe sa njom. A ono što upravo spaja takva dva amblema čovječnosti jeste poezija. 

Upitno je dakle sa ovih instanci, kritizerski tumačiti književna djela, u vremenu u kojem smo oprhvani svakakvim sadržajem, autorstvom, brendiranjem i pozicioniranjem na terenu zvanom književno nebo, upitno je dakle govoriti o onome što poezija danas može, što književnost kao takva suštinski čini čovjeku na jednom širem, razvojnom i nikad istraženom planu, ona liječi. Kada sam kao 16-godišnji dječak pisao slam homoerotsku poeziju i šiljio se javno, vjerujući kako ću nešto promjeniti, očekivao sam i usljed mladalačke zanesenosti da ću dobiti mnoštvo negativnih odziva, ali jednu rečenicu zauvijek hoću pamtiti, rečenicu žene sredovječnih godina koja mi je rekla u neobaveznom ćaskanju „Ne budi tako zadrt, prije ili kasnije shvatićeš koliko je to zapravo nekom moglo da znači...“ 

I značilo je, kao i sve ostalo kuda sam nastavio da krivudam, dajući se, vjerujući, uzdišući, plačući... Ako toliko svojstvenosti pridajemo upravo riječi, ona izlečuje, ona znači, dira poput one pjesme koja te obaspe kada je čuješ dugo godina kasnije i evociraš sjećanje na njen prvi put. Zato nas ispovjedna, krotka i skoro pa naga književnost i plaši, upravo zbog toga što postepeno spoznajemo koliko smo svi u suštini, i sa ugašenim svjetlima, nagi, ranjivi, čovječni, osjećajni, brzopleti, ludi, nemušti... Sve je to ljudsko, isuviše ljudsko, sve je to ono što salonski i elitistički pristup istoj neće nikada uspjeti da ponudi, sva fantazmagorična prosejavanja daju lijep trenutak, njeguju, ali nisu u stanju da izliječe, da zacijele, ponude odgovor, a ako se vodimo time da u književnosti počivaju najveće istine, spoznaćemo da ono što ona trenutno nudi, u slučaju Radmile, ali i brojnih žena, jeste upravo krv, jeste istina, jeste poklič, jeste poziv na razmjenu, komunikaciju, zagrljaj. Književnost izaziva najdublje porive u nama i malo ko može ostati imun, kad živo tijelo današnjeg pjesnika prokazuje i u tome čak i uspjeva. 

U svojoj mladosti, bježao sam od toga. Bježao sam od svega što je u meni budilo poriv za samouništenjem, a Radmilina poezija takva i jeste, a Milenina poezija takva i jeste, a pjesnički svijet svih onih živih koje danas volim, koje istovremeno i mrzim, baš zbog toga što se u njima pronalazim, pjesnički svijet onih i uz koje stradam, takav je, kakav je. Radmila, mrzio sam tvoju poeziju koliko sam nerijetko mrzio i samog sebe, svijetovi zarastaju u nama dok se navodnjavamo riječima, dok trajemo, to su iskre pepela razbašurene po kutcima onog najmračnijeg, toliko složenog i neuhvatljivog, žene danas progovaraju, one su drske, bunovne, lude, one su majke, ćerke, drugarice, ljubavnice, one su lica sa ličnim istorijama, njihovih oštrica se svi mi upravo i plašimo, a opne naših zajedničkih trauma titraju u nama dok se one uspinju kroz mase, osvjetljavajući puteve zarad nečeg većeg, humanijeg, blistavijeg. Zapamtite da poezija diriguje nad tišinom, poezija diriguje vriskom!

Na kraju ovo je posveta svim onima koji plaču u svojim sobama, krvare dušom, tijelima, krvare nad životima, zarobljeni, uništeni, skrajnuti, ućutkani, pri čemu jedino književnost čini da nismo sami, jedino ona danas i daje prostor da se nadvisi mrak. Sve su to pjesme o živima i mrtvima, kako bi to rekla Milena, a ima li išta važnije od onoga što upravo ti živi prepoznaju ili iščupaju iz pramaca nečijeg srca? 

Na kraju dana ja osjećam da je Radmila Petrović primjer upravo onoga koliko književnost daleko odlazi u rukama čovjeka kojeg u svojoj samilosti slijedi čista ljubav, vjera i nada u svijet koji će biti osjetan. Nada da ćemo u konačnosti preživjeti, odbjeći, nadvladati, pobjediti ili pak biti bolji, ako ne, onda da ćemo činiti sve iznova. 

A ja te se plašim, Radmila, upravo to čini da mrzim i volim ono što činiš za sve nas!



Zašto nas plaši književnost koja poziva na ujedinjenje i raskol sa kolektivnom ili pak ličnom traumom?