Dobro veče svima koji ste večeras tu da svjedočite događaju. Kažem: *događaju*; ne kažem ovoj izložbi kao kojekakvom kulturnom događaju. Jer ovdje ne prisustvujemo svečanosti koja bi naprosto pripala takozvanim programskim aktivnostima ili manifestacijama kakvima se muzeji, galerije, kustosi, kritičari, pa i velika većina umjetnika, potvrđuju kao instutucije. Očevici smo događaja u najdubljem značenju ove riječi: događaja kao provale, proloma ili prekida, nakon kojeg više ništa nije isto; ili bolje: nakon kojeg se nešto više ne može *misliti* isto. 

Tačno je: beskonačna raznovrsnost pravaca i stilova može nas navesti da pomislimo da je svaki osobeni umjetnički fenomen svojevrsna novina, originalni doprinos, nešto neuporedivo. Ali kroz istoriju umjetnosti bilo je veoma malo istinskih događaja, toliko malo da nam njen razvoj nerijetko djeluje kao beskrajna i jednolična varijacija na temu. To je zato što se događajem u umjetnosti mogu smatrati samo oni umjetnici koji su svojim djelima otišli tako daleko da su doveli u pitanje samu suštinu, samu prirodu sopstvene djelatnosti. 

Nakon dugogodišnjeg razmišljanja o ovim crtežima koje je još od davne 2012. godine nastojalo osvijestiti njihovu radikalnost; nakon brojnih susreta sa ovim djelima u sredini koja mi se nedvosmisleno čini nezamjenjivim utočištem njihove ogoljene snage – a mislim na omanje sklonište Ilije Burića u naselju radnika rudnika boksita u Nikšiću; nakon poređenja njegovih linija sa uobičajenim umjetničkim crtežima, usuđujem se izreći sljedeće: ovim haosom neobuzdanih, razobručenih linija dovedena je u pitanje zapadnoevropska koncepcija crteža, koncepcija ustanovljena u humanističkom nasljeđu renesanse, koja – uprkos povremenim nastojanjima da se razbije – i dalje uporno opstaje.

Ova koncepcija nalagala je da crtež bude jemstvo prepoznatljivosti, obris ili indeks objektivne postojanosti stvari, ponekad i idealno zamišljena forma, zbog čega se još od antike naglašavalo ontološko prvenstvo konture i forme u odnosu na boju ili sijenku, koje su bili puki, sporedni dodaci. I sama riječ crtež u svojim italijanskim, francuskim i engleskim oblicima – *disegno, dessin, design* – ne označava ništa drugo do konturni crtež koji oivičava, ocrtava, odnosno čini vidljivim prepoznatljivo obličje stvari. Stereotipna, akademska učenja da je crtež osnova svih umjetnosti, da se bez crteža ne može oblikovati umjetničko djelo, samo su razrada starog shvatanja crteža kao „forme, ideje, reda, pravila, pojma“, kao osnovnog nacrta, plana, ustrojstva stvari. 
 
 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/678a54fc-4eb5-4f6e-8d91-0bfa9cefde58)
 Foto: Bojana Popović{.caption}
 
Crteži Ilije Burića stavljaju tačku na ovakvu koncepciju crteža, crteža kao nacrta, crteža kao oblikovanja. Naime, ovdje izložena djela predstavljaju jednu od prvih, ili možda prvu istinsku afirmaciju linije kao linije, linije kao bića, linije kao nečeg što ne označava ništa, nego naprosto jeste. Liniji je, u vidu konture, oduvijek bila dužnost da ocrta nešto postojeće, da opiše, naznači, da prikaže neko biće, nešto što sama nije. Ali na ovim hrpimice poređanim papirima linija je nedvosmisleno postala linija, linija koja ne predstavlja ništa, koja čak ni ne znači ništa.

Kada je liniji dopustio da zaista *bude*, kada ju je lišio funkcije označavanja i uobličavanja; kada je činom ogoljene fizičke akcije lišene unaprijed određenog sadržaja uspostavio liniju kao čistu silu; kada je upornim manuelnim udarcima potvrđivao da se linija u bezumnom ponavljanju potvrđuje kao sila; kada je, dakle, doveo liniju do paroksizma, Burić je postigao nešto naizgled paradoksalno. Time što je liniju, koja bi po pravilu trebalo da bude osnovni element crteža, uzdigao na rang samodjelujuće sile, sami crtež je doveo do kraja. Oslobođeno *biće linije* zapravo objavljuje *kraj crteža* kao oblikotvornog principa, kao ideacije, planiranja, konturisanja, notacije. 

U tom smislu su ovi crteži shizofreni – epitet kojem Burić pripisuje najpozitivnije značenje. Shizofrenici govore, ne govoreći ništa, a ne govoreći ništa oni sami jezik ujedno uzdižu na najvišu ravan i dovode do kraja. Crtajući linije kao linije, i Burić vrši veliku odbranu crteža, ali ga istovremeno dovodi do krajnjih granica, do onog trenutka kada više ne može ni biti riječi o crtežu. U tome leži radikalnost njegove crtačke manije. U tome što je intenzivirajući liniju – koja čini samu srž crtačke umjetnosti – poništio njenu označavajuću, deskriptivnu, oblikotvornu ulogu, pokazujući da upravo u suštini crteža – dakle: liniji – leži kraj crteža kao forme. 

Naravno, kada se spustite do samih korijena crteža, do linije kao nesvodivog kviditeta, polako uviđate da se poslije objave njenog bića – više nema šta crtati. Da se, u stvari, ne može uopšte crtati. I prinuđeni ste da stanete. Da naprosto ostavite linijama da budu i pokušate pronići u paradoks za čije izazivanje ste sami krivi. Da ih posmatrate i posmatrate, nikad ne razmrsivši paradoks. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1c6fd7c8-0229-4d75-8d5d-4a7c80fd645e)
Burić na izložbi u MSUCG, foto: Jelena Kontić{.caption}

Na ovakva duboka preispitivanja teško pristaje savremeni umjetnički sistem, koji od umjetnika i umjetnica traži da budu neumorni proizvodni pogon, izlagačka mašina. Burić je imao dovoljno osjećaja i smisla da stane, da stavi tačku, da ne crta, nakon što je sa crtežom stigao do kraja. I dovoljno je odvažan da dugo i duboko promišlja o tome šta je učinio. Ili tačnije: o tome šta se zapravo dogodilo. A dogodilo se nešto nakon čega crtež više nije moguće gledati na isti način.
Svaka izložba ovih crteža bila je i jeste događaj, ali tihu razornost oslobođenih Burićevih linija ni posmatrači ni stručnjaci nijesu uspijevali da čuju. Ili nijesu htjeli. Zato vas pozivam da noćas pomnije osluškujete događaj. Zbiva se nešto važno. 

Pročitano na otvaranju izložbe Ilije Burića u Muzeju savremene umjetnosti, 30. septembra 2025. Oprema teksta je redakcijska. {.caption}


...ovim haosom neobuzdanih, razobručenih linija dovedena je u pitanje zapadnoevropska koncepcija crteža, koncepcija ustanovljena u humanističkom nasljeđu renesanse, koja – uprkos povremenim nastojanjima da se razbije – i dalje uporno opstaje

događaj

Linija kao čista sila: Umjetnost Ilije Burića

Poziv belgijskog umjetnika Nicka Dockxa da objedujem u restoranu ‘t Gasthuis primio sam dobro raspoložen. Prije svega, nikad nisam jeo u restoranu sa Michelinovom zvjezdicom, makar ona bila zelena, odnosno data za ekološku svijest o hrani; pod broj dva, od Antwerpena, gdje me je poziv zatekao, do Mechelena nema pola sata vozom; a pod tri, vrlo me je zanimalo kakav to umjetnik vodi biznis pored čijeg imena na Googleu stoje četiri znaka za euro: € € € €.

Mechelen je malo mjesto sa drskom katedralom koja bi ljepotom pristajala mnogo većem gradu. Od ostalih sadržaja, tu je uglavnom dosadna kiša. Moja divna polovina i ja stigli smo ranije i sklonili se u hol zgrade. Ništa od glamura koji sam očekivao – ljubazni Sandip štrikirao je naša imena i pitao hoćemo li pjenušavo vino ili mocktail. Ako ćemo pravo, taj ulaz me je podsjetio na zgradu osnovnog suda na Cetinju, gdje sam prije dvadeset ljeta istraživao zašto sudnice nemaju grijanja. Stara metalna bravarija, neonke i linoleum. Zapušteno je šik, rekoh Slađani i kucnusmo se mocktailima dok smo čekali Dockxa, pomalo zbunjeni, jer očigledno je da su ga još neki ljudi čekali.

Restoran ‘t Gasthuis, što ću uskoro saznati, smješten je u zgradi bivše bolnice koju je lokalna vlast ustupila umjetnicima Dockxu i kulinarskoj zvijezdi Seppeu Nobelsu, da pokrenu edukaciju izbjeglica. Birani polaznici iz Iraka, Irana, Ukrajine, Avganistana, Libana itd. obučavaju se ovdje da budu šefovi u elitnim kuhinjama. Po belgijskom zakonu oni ne mogu dobiti platu, ali dnevna naknada od 35 eura padne bolje od osam eura sedmično, koliko dobiju za džeparac u kolektivnim smještajima. Portal Brussels Times pri tom tvrdi da prihodi restorana u potpunosti služe pokrivanju operativnih troškova i podršci polaznicima obuke.

Oko 200 ljudi je prošlo obuku, od čega su se neki zaposlili u dobrim kuhinjama. Sam Nobels specijalni je savjetnik u jednom hotelu sa pet zvjezdica, ali ipak, glavnu mirođiju restoranu dodaje Dockx, koji kurira umjetničke sadržaje. Ljudi dođu da večeraju, a uz hranu dobiju umjetničku vožnju. Program je osmišljen tako da podstakne misao i savjest.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/12796deb-e378-4454-8ea3-e2102d64cfc4)
Interijer ‘t Gasthuisa, foto: Seppe Nobels{.caption}

Naša grupa je bila spremna, bez velike govorancije pojeli smo hrskavi pani puri, indijski street food koji je Sandip napravio u čast svog napuštenog doma. Sandip je iz sela Kansa u saveznoj državi Gujarat, i bio je pobjednik lokalnih izbora 2016. godine. Morao je da napusti Indiju zbog političkih pritisaka, a sada mašta o svom restoranu.

– Ovo mjesto mi je omogućilo da se formiram kao chef, nikad ranije nisam kuvao – priča Sandip, dok stupamo u prvu prostoriju. Tamo nas čeka video Luca Tuymansa, nekakav davni studentski rad. Na ekranu starog televizora vidimo mladog i još nepoznatog umjetnika koji će postati jedan od najvećih slikara današnjice. Dugački sto sa bolničkim stolicama postavljen je u centar sobe, kao instalacija i opomena, makar sam tako shvatio u lošem prevodu sa flamanskog – restoran jednom nedjeljno priprema besplatnu hranu za potrebite i u toj prostoriji, pod blagim mliječnim svjetlom, dijeli se kruh nasušni kao strašna veza među ljudima u ovom nepravednom svijetu.

Pozvali su nas dalje, u zamračenom hodniku vidjeli smo barku okačenu o visoki plafon. Sa barke su visile mrtve trake sašivene od dijelova pojasa za spasavanje nađenih diljem Mediterana. Vodič je pustio zvuk mora sa tableta, naša mala hranidbena ekskurzija još nije ni počela, a već smo slušali talase kako udaraju u bok lađe i čuli ključnu riječ – Lampedusa. Iskoristio sam polumrak da osmotrim ostale goste, uglavnom dobrostojeće Belgijance, sa licima ispod kojih nisam naslutio mnogo, da li ih olupina plaši, uznemirava, ili su prosto gladni i čekaju da se konačno krene s jelom.

U novoj prostoriji domaćin je bio Artur iz Ukrajine. Bacio je šaku šećera u sirće i kao mađioničar podigao malo dima. Zamirisalo je oštro kad je prelio rotkvice. Aplauz. Potom smo pogledali film o rasnom identitetu, te konačno dobili rotkvice sa još povrća. Preciznije: vinaigrette od crvene cvekle, masline, kozji sir i kopar. “Tokom fermentacije, koža rotkvice mijenja boju”, pisalo je u katalogu. “U procesu kiseljenja, jezgro zadržava svijetlu put. Važno je sa ponosom nositi svoju boju kože i porijeklo.”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d34d4f15-956c-42fb-b24d-59ddfd0b4092)
Rad Nica Dockxa{.caption}

Pozdravili smo Artura, na red je došao carpaccio koji je pripremila drugarica Zukaya en Arafat. Jeli smo za malim stolovima pod svijećama. Tu mi je već postalo teško, jer sam u hodniku prepoznao bolničke linije, vrata operacione sale, male staklene proreze na ulazu u čekaonicu i sve ono što sam godinama upijao u jednoj dalekoj dječjoj klinici na drugom kraju svijeta. Mogao sam zamisliti majke koje plaču u tom hodniku, posljednje pozdrave, čireve, sepse i bruhove, svu onu menažeriju bola koja se odvija širom tuđih svjetova, nemoćna da prodre u naš sebični kosmos takozvanog zdravlja. Jeo sam smjerno, pustio da se nota narandže raširi po nepcima i maskira brid govedine spremljene po afrički, sa bamijom čije sjeme pod svijećom liči na kavijar.

Nakon ovog slijeda prošli smo kroz nova vrata i ušli u crkvu. Bolnička kapela, spojena sa zgradom, sa dva glomazna stola u centralnom dijelu. Na mjestu oltara postavljen je kulinarski šank – naočit mladić obigravao je oko tanjira, dodavao ponešto u svaki, dok su dvije žene sasluživale. Prije nego je glavno jelo iznijeto, domaćini su nas zamolili za malo pažnje. Na platnu iznad oltara projektovan je snimak. Čovjek sa mikrofonom je šuštao, otegnuto, a onda bi udario u spravu kao da je testira. Zatim novo šuštanje, ali ovog puta sa fijukom. Potom zviždanje, pa jači udar. Prepoznao sam lice umjetnika Anria Sala, čekao sam hranu i slušao zvuk njegovog videorada “Tomahawk #2”. U kapeli bolnice u Mechelenu, gdje su se generacije molile za zdravlje svoje djece, roditelja, supružnika, drugova, trebalo je da jedemo hranu onih koji su pobjegli od bombi. Svjetlo je bilo utišano, a detonacije sve jače, osjetio sam snagu molitve prije obroka, ono što nikad nisam ni probao, da pustim u sebe meditativnu hostiju i preko hrane dobijem više od jela.

Kad su bombe utihnule, veseli Belgijanci su navalili na obrok. Jagnjetina, nogice posute žutom pjenom, žive, gumene, ne možeš ih sažvakati, niti izbjeći oštar miris. Je li ovo namjerno?! Zašto je ovo meso tako gnusno, pitao sam se. “Jagnjeći kotlet nade i utočišta” pripremio je Yahya, Palestinac iz Libana. “To je hrana koja se dijeli sa bližnjima”, pojasnio je. Slađana nije mogla, samo je probala jednu nogicu. “Ništa za to, meni ne smeta”, rekao je gospodin pored nas i uzeo da dokrajči njen obrok. Bilo mu je čudno, šta to jedan crnogorski par radi na polutajnoj večeri u Mechelenu, kojim smo dobrom u Belgiji, da možda i mi nismo dio te kulinarske utopije koja hranu nudi kao misao o životu, ratu i smrti.

Meso mi se gadilo, ali sam ga pojeo, osjetio sam da je dužnost gutati na silu, da bombe obavezuju. Da me umjetnost pušta u sebe dok je žvaćem kao dar od ljudi, kao sramotu pred bogom koji se odavno predao, i nema ga nigdje, osim u toj predaji. Nazad u Antwerpen krenuli smo večernjim vozom i ćaskali sa Dockxom o umjetnosti. Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka.

– Je li sve ovo što radiš igra za bogate? – pitao sam Docxa.

– Istina je da neko može tako da pomisli – odgovara mi, ali i dodaje kako je nešto učinjeno već ako svojim projektom naprave razliku za svojih 200 polaznika i njihove porodice.

Dok je govorio, Dockx je bacao pogled na mladog Arafata i djevojku iz Ukrajine u ćošku vagona. Oni su najmlađi u grupi, objasnio je. Dirnula me je ta povezanost, izgledao je kao razredni starješina. Pomislio sam na sujetne slikare, puste štafelajce rodnog kraja, na ljutu konceptualu, na performere bez krvi i snage, na vlastite snove o umjetnosti i angažmanu. Sve to bilo je poništeno jednom večerom. Ili bolje, izložbom koja se razlagala u stomaku, dok je voz klizio kroz noć, solidarno, ljudski, bez ijednog suvišnog šuma.

Sasvim je jasno da jedna gostiona ne može riješiti problem nehumanih migracionih politika Evropske unije, niti će umjetnost spasiti svijet. Ali, ko zna, možda ću sljedeći put kad dođem u Belgiju objedovati u restoranu po imenu Belpuri, koji je zasad samo maštarija jednog čovjeka. Služiće se indijska hrana, a specijalni gosti biće djeca iz azilantskih centara. Na vratima će pisati ime vlasnika, Sandip Matel – ali ja ću ga prepoznati po osmijehu, sa kojim me je dočekao u staroj bolnici

[Novosti](https://www.portalnovosti.com/vecera-za-trepet/)

Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka...

reportaža

Večera za trepet

Serengeti je prostrana savana, smještena duž Kenije i Tanzanije, poznata po bogatim populacijama lavova, sloniva, žirafa, ali i po seobama milionskih krda gnuova. U Serengetiju raste i baobab, neobično drvo koje izgleda kao naopako posađeno, sa krošnjom u zemlji a korijenom na vrhu biljke.

Litografija je kompleksan grafički proces pri kojem se kisjelinama nagriza kamena ploča da bi se dobila tražena matrica koja će se kasnije otisnuti na papir. Proces zahtijeva veliko umjeće i strpljenje.

Keopsova piramda je najveća piramida u Gizi, Tutankamonova posmrtna maska je najmarkatniji artefakte Egipta iz vremena faraona, a Šamolion je uspio da dešifruje hijeroglife.

Erupcija Krakataua 1883. najpoznatija je i najrazornija vulkanska erupcija modernog doba, a pored totalnog uništenja života na ostrvu, pored desetine hiljada ljudskih žrtava, količina pepela koja je završila u atmosferi sljedećih godina prouzrokovala je mini ledeno doba na skoro cijeloj planeti.

Perspektivom u arhitekturi pokušavamo predstaviti na papiru kako ljudsko oko vidi predmete u realnosti.

I još gomile imena i pojmova poput ovih bljesnu mi glavom. Tu su i Ptolomej, i Bela Bartok, i Kineski zid i Mliječni put i sumporovi oksidi i Euklidov prostor i Marko Čelebonović i Fric Lang, i mrijestilišta lososa i zvučna interferencija, i Sirakuza i Aleksandrijska biblioteka i seoba Slovena i rude bakra...

Nekad se to zvalo opšta kultura. A moja generacija je najveći dio opšte kulture dobijala sa školskog programa emitovanog na TV-u. Tiho, nenametljivo, ali dosledno i kontinuirano. Smišljeno i programirano. Ranojutarnju etapu školskog programa, od 8 do 10 sati, emitovali su Zagrepčani, a nakon 10, pa tamo do 12, 12:30 nastavljali su Beograđani. Dok su programom prvih dominirala geografija, muzička umjetnost, hemija i matematika, drugi su bili majstori ekologije, likovne umjetnosti, arhitekture, fizike.  Program je trajao kontunuirano, tokom cijele školske godine, sa skraćenim popodnevnim reprizama, a preko raspusta je emitovana zabavnija varijanta koja je sadržavala nešto kao “the best of“ edukativnih emisija i obavezni filmski program.

Sve obasti su bile pokrivene. Šetnja galerijama sa Nikolom Kusovcem, divna objašnjenja razvoja arhitekture sa Rankom Radovićem, sportske discipline sa Bojanom Šumonjom samo su neke od cjelina koje mi padaju na pamet dok sastavljam ovaj tekst. Tu je, naravno, nezaboravni Opstanak, koji je bio praznik za oči i karta za čarobna putovanja diljem svijeta. Ne smijem zaboraviti ni fantastičnog Dejvida Belamija, jedinog čovjeka koji me je (uz, mnogo kasnije,  Vukića Pulevića) uspio makar malo zainteresovati za svijet biljaka.

No, nije namjera ovog teksta nabrajanje emisija i autora, već podsjećane na jedno vrijeme kada je država obrazovanje svojih mladih građana (i ne samo mladih) čvrsto držala u svojim rukama, kada je obrazovanje bila želja, obaveza i potreba cijelog društva i kada se to jasno ocjećalo i jasno vidjelo.

Danas je situacija drastično promijenjena. Prostim uvidom u programsku šemu državne televizije primjećuje se bolno odsustvo planiranog i potrebama programa u školama prilagođenog edukativnog sadržaja, a sekvenca pod nazivom naučno-obrazovni program ni temama ni minutažom (30 min) ne zadovoljava realne potreba edukovanja mladih, a koje bi jedna državna televizija morala da ima. O privatnim televizijama ne smijem ni razmišljati.

Kako sam, godinama unazad, imao priliku da budem reprezent struke kako u medijima tako i u  institucijama koje se, direktno ili indirektno bave obrazovanjem i obrazovnim politikama, uvijek sam naglašavao da obrazovanje nije zadatak samo nastavnika već čitavog društva i da televizijske kuće tu imaju veliki dio obaveze. Državna televizija, svakako, najveći, ali ni ostale koje se emituju ovdje ne smiju biti pošteđene te obaveze. Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa (sigurno ne manju od 2 sata dnevno), a da državna televizija, pored određene satnice mora imati i određeni procenat svoje produkcije. 

Možda ova ideja izgleda kao utopija u ovom trenutku, ali gdje ima ozbiljne države koja misli na svoju budućnost ideja ne samo da nije neostvarljiva, već mora predstavljati imperativ i to imperativ sa oznakom urgentnosti. U suprotnom, naša djeca će ostavljati utisak kao da rastu i dobu čije sam ime, takođe, prvi put čuo u emisijama školskog programa – u paleolitu.


Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa... Možda ova ideja izgleda kao utopija

obrazovni program

Paleolit

Osjetio sam ruku koja se blago spustila na moje rame i najnježnije me prodrmala. Okrenuo sam se i otvorio oči. Po svjetlu koje je dolazilo sa prozora bih rekao da je bilo oko pet sati ujutro. Ugledao sam oca koji je sjedio na krevetu tik uz mene, potpuno obučenog, kao da nije spavao svu noć. Oči su mu bile blago vlažne, ali su mu brkovi bili savijeni u luk blagostanja i zadovoljstva koji nikada prije nisam vidio.

Tata...Je li sve u redu? Je li majka dobro?

Sve je u redu sine – mirno je odgovorio, kao da ne želi da me probudi iako je upravo to prije pet sekundi  uradio.

Moramo da razgovaramo. Polako, probudi se, dođi sebi i umij se, čekaću te u trpezariji. 

Izašao je kao anđeo poslije apokalipse, kao da više nema što da se uradi na ovom svijetu, kao da je konačno došao kraj – na najbolji mogući način na koji kraj može da dođe. 

Trebalo mi je dva minuta da se presaberem. Iako uzbuđen, nekako sam se u isto vrijeme plašio neizvjesnosti i pitao se što je to toliko važno da me otac budi, otac koji me uvijek štedio jutarnjih obaveza u gradu. Ustao sam i zategao čarape na nogama, pljusnuo se hladnom vodom iz lavora koji je stajao na prozoru, obukao košulju na cvjetove i krenuo prema trpezariji. 

Otac je sjedio za stolom na kojem je bio novi stolnjak ali staro cvijeće, valjda se nije sjetio da ga usput pokupi, tako da je djelovalo manje svečano nego što je zaista bilo ali atmosferu je stvarala muzika sa radija, mislim da je bila Silvana Armenulić. Ispred oca je bila boca rakije i dvije čaše, obje pune do vrha.

Sjeo sam i on mi je, vrlo suptilno, kao japanski robot-hirurg sa televizije, primakao čašu sa rakijom, da bi potom uzeo svoju, blago je zaljuljao prema meni i rekao „Neka nam je sa srećom!“
U zdravlje! – odgovorio sam i dalje ne znajući o čemu se radi, već pomalo frustriran i popio naiskap.

Tata - zagrcnuo sam se – molim te, reci mi što slavimo?

Sine – rekao je sporo – gradiće se!

Šta će se gradit?

Supermarket, sine moj!

Bez riječi je nasuo još po jednu, dok sam ja ćutao. Misli su mi jurcale kroz glavu kao loptice flipera u mjesnoj zajednici. Toliko sam se nadao da ću čuti ovu vijest, doduše mnogo ranije, u godinama iza mene, dok sam bio još mlad i spreman da doprinesem razvoju ove vukojebine i sad, kada sam konačno organizovao selidbu u Njemačku, desilo se. Mislim još nije, ali desiće se. Vjerovatno. 

Kad? – kratko sam izustio.

Otvaranje u januaru 2038. – ponosno je rekao moj tata, arhitekta i zaljubljenik u ruske vojne horove.

Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? – pitao sam ga, kao neki osnovac a ne magistar ekonomije.

Bogami sine, samo je jedna opcija. Njemačka otpada. Vidiš i sam, to su sve tamo nacisti. Oni koji nisu, imigranti su. Ti bi se tu pogubio, vukli bi te svak na svoju stranu. Vidiš li da se konačno dešava, sudbina se ispravlja. Budućnost se budi, biće sve odlično. Ti samo treba da nađeš ženu, eno ne znam što radiš i tražiš pored one Miškove male, svaki dan te gleda sa prozora. Ona bi mogla da radi na suhomesnato, precizna je, na tatu. Ti lagano počneš u finansijama, pa napreduješ, za koju godinu da budeš šef! Eto, kažu da bismo mogli ući i u EU za 7 godina, ako uspijemo da repariramo vodovod i školu. Zamisli onda, dođu turisti! Pa uđu u supermarket a ti ih dočekaš, kažeš *Hellou Misje*, pokažeš rukom da vide što sve ima a oni zadovoljni, glade brkove, mljackaju. Poslije na muziku i krapa dolje kod Trovača, ima da daju pare za sve što treba. Tvoje bi bilo carstvo zemaljsko sine!

Ćutke sam zamišljao tu sliku dok je majka stajala par koraka od stola, držeći kuhinjsku krpu u ruci i plakala tiho, sotto voce. 

Majko – rekoh smlaćeno, zašto sad ti plačeš?

Vi...vi ste svi IDIOTI! – razdrala se i istrčala, zalupivši vrata za sobom. 





Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? 

Novogodišnja priča

Bićemo svi u redu

Potrebno nam je samo osam molekula supstance da bismo u nervnim završecima aktivirali impuls za miris, a možemo detektovati više od deset hiljada različitih mirisa.

Najpostojanija uspomena na neki prostor jeste njegov miris. Ne mogu se sjetiti kako su izgledala vrata djedove seoske kuće u mom ranom djetinjstvu, ali pamtim otpor njihove težine i patinu drvene površine pune ožiljaka od kuće koji mi je udario u lice kao neki nevidljivi zid iza višedecenijske upotrebe, a naročito živo pamtim miris vrata. Svako mjesto stanovanja ima svoj lični miris doma.

Neki konkretni miris navodi nas da nesvjesno ponovo posjetimo prostor koji je retinalna memorija potpuno zaboravila. Nozdrve bude zaboravljene slike, koje nas mame da se predamo živom sanjarenju. Nos pomaže očima da zapamte. „Sjećanje i mašta se ne mogu razdvojiti", kao što piše Bašlar. „Samo ja sâm, u svojim uspomenama iz jednog drugog vijeka, mogu da otvorim duboki plakar koji još u sebi čuva, samo za mene, jedinstveni miris, miris grožda koje se suši na lijesi. Miris grožđa! Miris krajnje ograničen; treba mnogo maštati da bi se osjetio."

Kakvo je zadovoljstvo prelaziti iz jednog u drugo carstvo mirisa, uzanim drumovima starog gradića! Oblak mirisa oko prodavnice slatkiša budi u nama misao na nevinost i djetinju znatiželju; opori miris obućarske radionice budi slike konja, sedala, zaprežnih remena i jahačkog uzbuđenja; opojni miris pekare ističe slike zdravlja, izdržljivosti i fizičke snage, dok aroma poslastičarnice navodi na misao o gradanskom blaženstvu. Ribarski gradovi posebno ostaju u uspomeni zbog spoja morskog i mirisa zemlje. Jaki miris morske trave navodi nas da osjetimo dubinu i težinu mora i svaki obični lučki gradić pretvara u sliku izgubljene Atlantide.

Posebna je draž putovanja upoznavanje s geografijom i mikrokosmosom mirisa i ukusa. Svaki grad posjeduje svoj spektar ukusa i aroma. Ulične tezge su ukusne izložbe mirisa: bića iz okeana koja mirišu na morsku travu, povrće koje se osjeća na miris plodne zemlje, voćke koje odišu slatkom aromom sunca i vlažnog ljetnjeg vazduha. Jelovnici izloženi ispred gostionica navode nas da izmaštamo cijeli tok obroka; slova koja oči čítaju pretvaraju se u oralne osjete.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dbe81a59-0ceb-42f4-97ea-9ab449eb7c23)
Foto: B.Mandić{.caption}

Zašto napuštene kuće uvijek imaju isti tupi miris praznine? Da li zato što taj konkretni miris pobuđuje praznina koju zapažaju oči? Helen Keler je mogla prepoznati „staromodnu seosku kuću, zato što posjeduje nekoliko slojeva mirisa koje su joj ostavile brojne generacije - mirisa biljaka, parfema i draperija".

U *Zapiscima Maltea Lauridsa Brigea* Rajner Marija Rilke daje uzbudljiv opis slika minulog života u jednoj već oronuloj kući, a koji prenose tragovi utisnuti na zidu susjedne kuće:

"Tu su stajala podneva, i bolesti, i davno izdahnut zrak, i godine i godine star dim, i znoj što se pod pazuhom skuplja i odjeću čini teškom, i bljutav zadah iz usta, i rđav miris teškog zadaha uznojenih nogu. Tu je bio oštar zadah mokraće, i gar čađe, i siv vonj krompira, i težak, klizak vonj masti što stari. Sladak, ustajali vonj zanemarene dojenčadi bio je ovdje i zadah straha djece koja polaze u školu, pa zapara postelja odraslih dječaka." 

Retinalne slike savremene arhitekture zacijelo izgledaju sterilno i beživotno ako se uporede sa emocionalnom i asocijativnom snagom pjesnikovih olfaktornih slika. Pjesnik oslobađa miris i ukus skriven u riječima. Veliki pisac riječima umije sagraditi cijeli grad u svim bojama života, ali i znamenita arhitektonska djela prenose slike života. U suštini, veliki arhitekti oslobađaju slike idealnog života koje su skrivene u prostorima i oblicima. Le Korbizjeova skica visećeg vrta stambene zgrade, sa ženom koja na balkonu lupa tepih dok joj muž na spratu niže udara boksersku vreću, kao i riba i električni ventilator na kuhinjskom stolu Vile Stajn primjeri su rijetkog osjećaja za život u modernim arhitektonskim prikazima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a709ef02-7a9c-426f-833d-8ef107e25d8a)
Melinikovljeva kuća, foto: archsynopsis.com{.caption}

Fotografije Meljnikovljeve kuće, sa druge strane, pokazuju dramatičnu udaljenost metafizičke geometrije ove čuvene kuće od tradicionalno prozaičnih životnih realnosti.

*Iz knjige "Oči kože: arhitektura mirisa", Atelje A 22, Podgorica, 2023*



Arhitetka Juhanni Pallasmaa u knjizi "Oči kože: arhitektura čula" piše o prostoru lišenom čula vida

Arhitektura

Prostori mirisa

Želim miris kafe. Ništa drugo ne želim do mirisa kafe. I ništa od prolaznih dana ne tražim osim mirisa kafe. Miris kafe da se saberem, da stanem na noge, da se iz nečega što puzi pretvorim u čovjeka. Miris kafe da i ovom svitanju podarim snagu da se uspravi. Da krenemo zajedno, ovaj dan i ja, niz ulicu u potrazi za nekim drugim mjestom.

Кako da unesem miris kafe u vlastite ćelije, dok granate s mora zasipaju kuhinju okrenutu moru, šireći zadah baruta i okus ništavila? Mjerim vrijeme između dvije granate. Jedna sekunda. Jedna sekunda: kraća od daha između udisaja i izdisaja, između dva otkucaja srca. Sekunda nije dovoljna da stanem pred šporet kraj staklene stijene što gleda na more. Sekunda nije dovoljna da otvorim bocu vode niti da je prospem u džezvu. Sekunda nije dovoljna da kresnem šibicu. Ali sekunda je dovoljna da izgorim.

Gasim radio, ne pitajući se više hoće li me zid ovog tijesnog hodnika doista zaštititi od kiše raketa. Važno je tek da zid postoji, da zastrije zrak što se pretače u metal, traži ljudsko meso, pogađa ga pravo, guši ili rasipa u krhotine. U takvim časovima dovoljna je i tamna zavjesa da posluži kao imaginarni štit sigurnosti. Jer smrt je gledati smrt.

Želim miris kafe. Potrebno mi je pet minuta. Želim pet minuta primirja – zbog kafe. Nemam druge želje osim da skuham šoljicu kafe. Tom ludošću određujem svoj zadatak i cilj. Sva moja osjetila su na oprezu, spremna da se pokrenu u pravcu jedinog cilja: kafe.

Кafa, za ovisnika poput mene, ključ je dana.

A kafa, za onoga ko je poznaje kao ja, znači da se pravi vlastitom rukom, a ne da ti se donosi na tacni, jer onaj koji donosi tacnu donosi i riječi, a prva kafa, djevica tihog jutra, upropaštena je prvim glasom. Zora, moja zora, protivna je brbljanju. Miris kafe može upiti zvukove i ukiseliti se, čak i ako su ti zvuci tek nježno: „Dobro jutro!”

Кafa je tišina jutra, rana i nenagla, jedina tišina u kojoj možeš biti u miru sa sobom i stvarima, stvaralac, sam s malo vode do koje posegneš u lijenoj samoći i sipaš u bakrenu džezvu tajanstvenog sjaja – žuto prelazi u smeđe – koju stavljaš na tihu vatru. O, da je makar to bila vatra drva!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/757ff785-cb16-496e-85b0-19daa3dbce37)
Foto: Normalizuj.me{.caption}

Odstupi malo od vatre i promatraj ulicu koja se diže da potraži svoj hljeb otkako je majmun sišao sa stabala i prohodao na dvije noge. Ulicu koju nose kolica natovarena voćem i povrćem, dok glasovi prodavača pretvaraju plodove u puku oznaku cijene. Odstupi malo i udahni zrak što ga šalje hladna noć. Zatim se vrati svojoj tihoj vatri – o, da je barem vatra drva! – i gledaj s ljubavlju i strpljenjem dodir dvaju elemenata, plamen zelen i modar, a voda se komeša i izdiše bijele zrnaste niti što rastu u fini sloj, pa se šire, potom ubrzano nadimaju u mjehure koji se
sve više šire, i pucaju. Nadimanje i pucanje, žedni da progutaju dvije kašike krupnog šećera što čim prodre mjehure smiri u tihi šum, da bi opet zaiskrili u kriku za supstancom koja nije ništa drugo do sama kafa – raskošni pijevac mirisa i istočnjačkog muškog ponosa.

Skini džezvu s tihe vatre da nastaviš razgovor ruke, čiste od mirisa duhana i tinte, s prvim stvorenjem koje će od tog trenutka odrediti okus tvoga dana i luk tvoje sudbine: hoćeš li raditi ili izbjegavati ljude toga dana? Ono što izbija iz tog prvog pokreta i njegovog ritma, iz onoga što ga trgne iz svijeta sna proteklog dana i otkrije u tebi neku tajnu – oblikovaće identitet tvoga novog dana. 

Jer kafa, prva šolja kafe, ogledalo je ruke. A ruka koja pristavlja kafu otkriva
onoga koji je miješa. Zato je kafa javno čitanje otvorene knjige duše. Ona je čarobnica što razotkriva sve tajne koje će dan donijeti.
(...)

Znam svoju kafu, majčinu kafu i kafu svojih prijatelja. Raspoznajem ih izdaleka i znam njihove razlike. Nijedna kafa nije nalik drugoj; moja odbrana kafe zapravo je molba za samu različitost. Ne postoji okus koji bismo mogli nazvati „ukusom kafe”, jer kafa nije pojam, niti jedno jedinstveno tijelo. Ona nije apsolut. Svačija je kafa posebna, toliko posebna da po njenom ukusu prepoznajem nečiji rafinman i otmjenost duha.

Кafa s ukusom korijandera znači da u kuhinji domaćice vlada nered.

Кafa s ukusom soka od rogača znači da je domaćin škrt.

Кafa s aromom parfema znači da se gospođa previše bavi izgledom.

Кafa što u ustima nalikuje mahovini kazuje da ju je spravio infantilni ljevičar.

Кafa ustajalog ukusa, od tolikog prevrtanja u vreloj vodi, otkriva krajnjeg desničara.

A kafa u kojoj kardamom preplavi sve – znak je žene koja se skoro obogatila.

Nijedna kafa nije nalik drugoj. Svaka kuća ima svoju kafu, i svaka ruka svoju, jer nijedna duša nije kao druga. Кafu prepoznajem izdaleka: najprije ide ravnom linijom, zatim krivuda, vijuga, savija se, uzdahne, pa se na ravnim, kamenitim plohama i padinama obrće; obavije se oko hrasta, omekša, sklizne u jarugu (wadi), osvrne se i rastopi od čežnje da se popne na planinu. I penje se, rasipajući se u paučinastoj izmaglici pastirove frule koja je vraća svojoj prvoj kući.

Aroma kafe je povratak prvotnosti, priziv iskona: putovanje započeto hiljadama godina ranije, koje i danas traje. Кafa je mjesto. Кafa su pore kroz koje nutrina prodire napolje – razdvajanje koje spaja ono što se može sjediniti samo njenom aromom. Кafa nije za odbijanje od dojke. Naprotiv: kafa je dojka koja duboko hrani muškarce. Jutro rođeno iz gorkog ukusa. Mlijeko muževnosti. Кafa je geografija.


*Objavljeno u književnom časopisu [Polja](https://polja.rs/)*


Sjećanje za zaborav (Ḏākira li al-nisyān, 1987), predstavlja hibridno djelo
proze, memoara i lirske meditacije palestinskog pisca Mahmuda Derviša, nastalo u kontekstu izraelske agresije na Liban i opsade Bejruta. Smješteno u jedan dan, avgusta 1982. godine, ovo djelo pretvara neposredno iskustvo rata u filozofsku i poetsku refleksiju 

odlomak

Mahmud Derviš: Sjećanje na zaborav

Osloška trilogija Joachima Triera koju čine *Reprise* (2006), *Oslo, 31. August* (2011) i *The Worst Person in the World* (2021), jedno je od najvažnijih ostvarenja norveške i skandinavske kinematografije ikad. Ukoliko bi postojao geografski atlas filma i filmskih gradova, Oslo iz Trierovih filmova bi se na kinematografskoj karti svrstalo među ostale nezaobilazne tačke višeslojne dinamike na relaciji režiser-prostor, poput Scorcesea i New Yorka, Wong Kar-waia i Hong Konga, i Fellinija i Rima. 

Trierova trilogija preispituje šta za norvešku srednju klasu predstavlja prelaz iz mladosti u naizgled zrelije godine, u zapadnom Oslu, u svakoj od prve tri decenije 21-og vijeka. Posljednji od tri filma, *The Worst Person in the World*, učinio je Triera, ali i glavnu glumicu, Renate Reinsve, svjetski poznatima. Umnogome kršeći konvencije žanra romantične komedije, film iz perspektive djevojke na pragu tridesetih,  promišlja šta znači uspjeti u društvu gdje je sve naizgled savršeno i u državi gdje je, čini se, skoro pa nemoguće omanuti. 

Nagrada za najbolju žensku glumicu na festivalu u Cannesu, nominacija za Oskara za najbolji scenario i najbolji strani film, zacementirali su Trierov status kao jednog od najzanimljivih režisera današnjice i načinili od Renate Reinsve svjetsku zvijezdu. Hvalospjevi su pljuštali sa svih strana: Paul Thomas Anderson se nije libio da egzaltiranu Reinsve doslovce obori na crveni tepih, i izjavi da je *The Worst Person in the World* „najbolji film na svijetu.“ 

Nasuprot lokal-patriotizmu kada je u pitanju prostor dešavanja radnje kod Triera, gledajući širu sliku, njegovi filmovi se bave univerzalnim i vanvremenskim pitanjima, neomeđenih isključivo jednim mjestom. Uspomene i emocionalna struktura sjećanja, melanholija i nostalgija, protok vremena provučen kroz prizmu zlatnom svjetlošću okupanog Osla, centralne su teme Trierovog opusa. Veza između pamćenja i filma kao medija koji je u stanju ne samo da oblikuje pamćenje, već i da posluži kao katalizator i spona između ličnog i kolektivnog, jasno ukazuje na uticaj Tarkovskog, što je veza koju i Trier rado prihvata. Ništa manje važno nije ni pitanje ličnog identiteta, koji se kreira što kroz odnose sa drugima, što kroz povezanost sa prostorom-gradom i kroz spore promjene kojima je i sâm prostor vremenom podložan.

Trierov najnoviji film, *Affeksjonsverdi* (2025) (*Sentimentalna vrijednost*), estetski i tematski se umnogome naslanja na njegovo dosadašnje stvaralaštvo. Poznati sastojci su tu: glavni junak ili junakinja suočeni sa egzistencijalnim šta-ćemo-sad pitanjima koja im lebde iznad glave, komplikovana porodična dinamika, i breme ličnih sjećanja i uspomena koje su neraskidivno vezane za specifično mjesto. 

Međutim, za razliku od prethodnih ostvarenja, ovaj film nije toliko vezan za Oslo, koliko je utkan u određenu kuću u Oslu. Premisa je iduća: Stellan Skarsgård igra slavnog režisera (Gustav Borg) u poznim stvaralačkim godinama. Nakon smrti bivše žene, koju je ostavio zajedno sa dvije ćerke u svojoj rodnoj kući u Oslu dvadesetak godina ranije, *pater familias* se naprasno vraća u život svoje dvoje, sada odrasle djece. Sestre Nora (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) se ponovo sastaju sa ocem, što iznova otkriva čitav niz davno skrajnutih porodičnih trauma. Gustav želi da snima film o svojoj majci, u svojoj kući, i glavnu ulogu nudi starijoj ćerci Nori, koja je i sama glumica. Nakon što Nora odbije, Gustav ulogu dodjeljuje holivudskoj zvijezdi Rachel Kemp (Elle Fanning), čiji angažman obezbjeđuje finansiranje za film, ali i dodatno komplikuje krhku porodičnu dinamiku između oca i ćerki.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lKbcKQN5Yrw?si=qZCDvJIoYSlDW93h" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Na prvu, može zvučati kao da je *Affeksjonsverdi* Trierov pretenciozni ego trip. Film o snimanju filma, obilje meta-momenata, intertekstualne reference, propitivanje uloge, mogućnosti, i granica filma kao medija, ukoliko se ne upakuju znalački, prijete da budu ništa drugo do samoljubiva pokazna vježba, pogotovo ako imamo u vidu činjenicu da na jednom nivou, *Affeksjonsverdi* funkcioniše kao lament nad neumitnim promjenama u filmskoj industriji. 

Međutim, upakovali su ga, malo je reći, znalački. Scenario koji su pisali Trier i njegov dugogodišnji saradnik Eskil Vogt je skoro pa savršen, bez nedorečenosti, repova, i neopravdano uvedenih motiva. O glumi kompletne postave bi se tek dali nanizati komplimenti, ali je činjenica da je Skarsgård ostvario vjerovatno najbolju ulogu u ovom periodu svoje karijere, a Reinsve svoju najbolju ulogu ikad; Nora je za nijansu kompleksniji lik od Julie iz *The Worst Person in the World*. Lilleaas i Fanning su takođe fantastične u ulogama stabilne mlađe sestre i holivudske glumice.

Affeksjonsverdi se može promatrati iz ugla *Netflixizacije* apsolutno svog sadržaja koji nam se danas nudi. Prije nekoliko dana, objavljeno je da je streaming gigant na pragu kupovine Warner Brothers studija za preko osamdeset milijardi dolara, što bi stvorilo dodatni monopol na filmskom i bioskopskom tržištu, koje je ionako već u dubokoj krizi. Trierov film, snimljen na 35 milimetara kao i svi njegovi filmovi do sada, prilično otvoreno problematizuje ovo raskršće epoha, i postavlja goruće pitanje šta znači pisati i stvarati filmove u doba sveprisutnog streamovanja, gdje nema nikakvih garancija da će istinski kvalitetni filmovi uopšte izboriti za finansiranje, a kamoli biti distribuirani i zaživjeti u bioskopima, što im i jeste prirodno stanište. 

Skarsgårdov lik, režiser koga je pregazilo vrijeme i koji kroz stvaralaštvo pokušava da protok vremena uspori i sačuva od zaborava ono što se sačuvati dâ, otvoreno komentariše problem bezličnosti i uniformisanosti novih produkcija. Umjesto svog dugogodišnjeg, ostarjelog bliskog saradnika, novi, mladi direktor fotografije na filmu, dodijeljen od strane Netflixa, šalje mu moodboardove poput onih na Pinterestu. Nije baš najjasnije ni kako će distribucija filma ići, niti da li će film ići u bioskope ili direktno na online platforme. 

U jednoj od zabavnijih scena, režiser svom devetogodišnjem unuku za Božić poklanja DVD kopije *Irreversible* Gaspara Noea i *The Piano Teacher* Michaela Hanekea, uz komentar da će ga ovi filmovi naučiti štošta o odnosima sa ženama. Ironično, DVD plejeri su postali puka relikvija, materijalni dokaz jedne prošle ere u istoriji filma, što možemo protumačiti kao komentar o prekarnom položaju arthouse filmova danas, bez obzira na sve Mubije, Criterion Closete, i Letterboxd-ove interneta. 

Utisak je, da je možda i najveći kvalitet ovog filma sklad između nivoa na kojima priča počiva. Bilo da ga gledamo kao porodičnu sagu proisteklu iz skandinavnske filmske tradicije, bilo kao estetski predivnu studiju o nostalgiji za djetinjstvom, bilo da ga gledamo kao zabadanje prsta u oko savremenim kanalima filmske produkcije i distribucije, *Affeksjonsverdi* je priča čiji su kraci uvezeni bez greške, uvodeći gledaoca u fantastičan svijet filmske umjetnosti u svom najčistijem, iskonskom smislu.

Iako su nominacije i nagrade često poprilično labav argument kada je u pitanju dokazivanje ili osporavanje kvaliteta i važnosti umjetničkog djela, mogu štošta pokazati glede cirkulacije datog djela i kulturnog zeitgeista u kojem ono nastaje i potom nastavlja da živi. Affeksjonsverdi je nominovan za osam Zlatnih globusa: najbolji film, najbolji scenario, najbolja režija, najbolji strani film, najbolja glavna glumica (Reinsve), najbolji sporedni glumac (Stellan Skarsgard), najbolja sporedna glumica (Ingedottir Lilleaas), najbolja sporedna glumica (Elle Fanning). 

Ukratko, nema ko se nije očešao o film a da nije zakučio neku nominaciju. A sezona Oskara tek slijedi. Iz tog ugla, festivalski uspjeh, ali i komercijalni uspjeh Affeksjonsverdi možemo posmatrati kao tračak nade za Film sa velikim F, što je, uostalom, i poruka samog filma: za umjetnost i Kvalitet se isplati boriti.



Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi)· Režija: Joachim Trier · Godina: 2025. 

nada filma

Nostalgija nasuprot Netflixu

Čak i ne prošavši sate korporativnih treninga i tim bildinga, pčele su uredno i organizovano prašile cvijeće zasićenih pink nijansi u novom filmu Jorgosa Lantimosa “Bugonija”. Nesvjesne eksploatacije, koju ljudska vrsta vrši nad njima, u svom zauzetom radnom danu, teško da su mogle da primjete da im je njihov rođeni eksploatator sličniji nego što se čini. Ako pitate glavnog protagonistu Tedija (Džes Plemnos), istraumiranog teoretičara zavjera, njihova sudbina je gotovo ista, sa jedinom razlikom što ljudska vrsta ima prosvijetljenog njega, koji više ne pada na propagandu etabliranih medija i umije da misli svojom glavom. Ukratko, film o tome je li američki ekstremni nepolitičar Medo sve u pravu, teško da je bio na mom bingo listiću za 2025. godinu.

**Razigranost žrtve i dželata**

Moglo bi se pomisliti da su ti neprijatelji svijeta, oni koje već napamet znamo – onaj 1 odsto, oni direktori megalomanskih korporacija, koji vjeruju da vladajući kapitalom, služe svijetu koji nikad dovoljno da se raširi i svrši svoj prirodom zadat progres. “Uvijek je bilo oni ili mi”, reći će Tedi na početku, pojašnjavajući svom autističnom rođaku-kolegi Donu (Aidan Delbis), kako sa takvima nema mirenja. Ono što bi do sad, međutim, već trebalo da znamo je da bi za Jorgosa “eat the rich” kao glavna poenta filma bilo podosta izlizano i opterećeno očiglednošću.

Tedi, ponukan istraživanjima sa interneta, podkastima trećih očiju o suvoj istini nastanka svijeta i njegovih vladara iz sjenke, bira mnogo nedostižnijeg protivnika – vanzemaljce sa Andromede. Ipak, to što je očigledna pripadnica njihove vrste Mišel Fuler (Ema Stoun) baš direktorka gigantske korporativne farmaceutske kompanije, “skromno rečeno, važna koliko guverner, ako ne i više”, pruža ne samo kanal za oslobađanje opravdanih frustracija američkog društva i Tedija kao njegovog predstavnika prema zdravstvenom sektoru, već i prostor za mentalnu egzibiciju gledalaca u traženju stvarnog krivca.

Film je zapravo rimejk južnokorejske crne komedije iz 2003. “Save The Green Planet”, u kojem radnik jedne firme kidnapuje svog direktora, zbog sumnje da je vanzemaljac. U “Bugoniji” je sve prilagođeno savremenom svijetu. Vrijednost scenarija Vila Trejsija najbolje se ogleda u sadržajnosti dijaloga između kidnapovane Mišel i Tedija. Mišel, koja je naučila kako se priča u ovom svijetu da bi profitirala i Tedi, koji zna šta da priča da bi razobličio mizantropske namjere vanzemaljaca, na početku gotovo da vode tipične korporativne pregovore, ali iz njih, već tradicionalno za Jorgosove likove, previre sirova ljudska priroda. Razlika između njegovih pređašnjih likova iz “The Lobstera”, “The Favourite” ili “Poor Things” i ovih je ta što prvi odišu ekstravagantnom zaigranošću, u kojoj prije preovladavaju ideje odnosa moći i svih njegovih perverzija, nego opipljivog i u stvarnom životu uhvatljivog ljudskog bića. Ovim filmom nam je pokazao da i naša sterilno hladna šefica ili onaj komšija koji na kaveru drži sliku ravne ploče Zemlje i protestuje protiv vakcina, su podjednako krivi i osuđeni na neizbježnost raspadanja.

**Gramatika je laž**

U jednom intervjuu režiser je izjavio kako je i sam naslov produkt dugoročnog istraživanja o pčelama, i uopšte ekologiji, kojem se posvetio. Bugonija je zapravo antičko vjerovanje da se iz trulog tijela vola rađaju pčele. Sama riječ dolazi iz starogrčkog: od bous (govedo/vo) + gonē (potomstvo, rađanje). Prinošenje žrtava bogovima, radilo se dakle ne samo zbog straha, nego i zbog ličnog profita, i da je i samo zbog ovoga - teško da će postojati bolji psiholog naše vrste od grčke mitologije.

Antička teorija zavjere kao nadpojam iznad svih savremenih, koje se pominju u filmu, pojačava glavnu poruku nepromjenjivosti svijeta, bez obzira na to ko njime vlada. I dok Mišel pripremaju kao vola za klanje u ime svetih ideala ljudske civilizacije, Tedi i njegov kolega Don suptilno otkrivaju niz životnih traumatičnih okolnosti koje su potpuno izrešetale njihov razum. Bijes i nasilje postaju očekivane konstante, kao da bi, da ih nema - čovjek bio manje čovjek, a više pčela. Iz crne komedije, film prerasta u klaustrofobičnu studiju ljudske ranjivosti, ali ne odustaje od svog primarnog goriva: ruganja, koje će spasiti svijet.

U svom pokušaju izigravanja civilizovanosti – jer smo ljudi, a ne stoka, ili još gore, vanzemaljci – Tedi gubi svoju smirenost samo onda kad ispadne glup i neobrazovan. Do tada se guši u sopstvenoj samobitnosti, za koju se pripremao cijeli svoj život.

“Izgleda da je i gramatika lažna konstrukcija sa Andromede“, reći će mu Mišel, nakon što on nepravilno izgovori neku eruditsku riječ. Tedi unezvjereno uzima da lomi stolicu, suočen sa mikroistinom par fonema, u strahu da bi ova greškica mogla ogoliti i one veće.

**Jalova rabota**

Čak i bez spektakularnog finala, film bi ostavio utisak. Ono što ga čini drugačijim je to što ne upire prstom u zlu ljudsku vrstu koja uništava planetu, već samo to konstatuje kao nepobitnu činjenicu. Uspio je da se naruga i nama koji se rugamo teoretičarima zavjera. Do ovih drugih svakako film neće ni stići. I dok se na licu Mišel ipak vidi žal za ljudskim rodom, dok se čuje:

“Where have all the soldiers gone,
Gone to graveyards every one
When will they ever learn
When will they ever learn…”

obeshrabreni smo čak i da pokušamo. Mogli bismo, kao što kaže Tedi, biti optuženi da smo aktivisti samo zbog “skrivenog ličnog egzibicionizma i održavanja brenda”. Onoga što bi Sioran nazvao “željom da se bude izvor zbivanja” ili član “društva – pakla spasitelja“. 

Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje.
A opet, a opet…

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/bd_5HcTujfc?si=-mzJ7wC7XeMaoF__" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje. A opet, a opet…

premijera

Bugonija: Zaludno klanje vola

U filmu Jonathana Glazera "Zona interesa" nema kadrova logora. Nikada ne vidimo užase direktno. Kamera se umjesto toga zadržava na vrtu i cvijeću raspoređenom u perfektnoj simetriji dok se djeca igraju, žena koja nadgleda svoje domaćinstvo s ponosom i suprug komandant Aušvic logora, tik uz zid od dvorišta. Samo zvuk otkriva istinu, ta tiha industrijska tutnjava, slabi krici i stalni huk smrti koji prodire kroz zid. Okrutnost filma leži u njegovoj mirnoći, on jednostavno posmatra kako zločini mogu koegzistirati s normalnim životom, kako zlo postaje pozadinska buka kada se umota u udobnost i rutinu. 

Ovo je, možda najrazorniji uvid, da ljudi skreću pogled s užasa ne zato što ne mogu podnijeti da ga vide, već zato što su izgradili cijeli svijet koji im to dozvoljava. Glazerova kamera se ne kreće unutar logora jer to nepotrebno. Vrt nam govori sve. Civilizacija može postati oblik izolacije, ljepota postaje moralni narkotik a estetski red zamjenjuje savjest.

Živimo u vremenu kada se ta izolacija čini sve poznatijom. Zidovi su tiši, ali su svuda. Vide se u rutinskom ponavljanju fraza koje su nekada bile nezamislive, u ceremonijama koje se poliraju i vraćaju stara imena, u načinu na koji se spomenici ponovo uzdižu sa samopouzdanjem. Postoji uljudan, pobožan ton, koji insistira da se ovdje radi samo o naslijeđu, o poštovanju, o ravnoteži. Ali ispod svega toga čuje se drugi zvuk, onaj koga je teže precizno odrediti, šuštanje sjećanja koje se preuređuje.

U filmu, porodica Höss prolazi kroz svoj svakodnevni život s preciznošću koja djeluje graciozno. Sve se to događa u čistom, besprijekornom svjetlu koje djeluje lažno. Odmah iza zida njihovog vrta, pepeo pada poput snijega. Glazer ilustrira poricanje ne kao ideološku krutost, već kao dio porodičnog života. Kada užas postane rutina, ne treba ga opravdavati. Samo treba održavati vrt.

Izvan kina, isti ritam tiho traje u našoj sadašnjosti. Širom svijeta, riječi poput "časti", "tradicije" i "identiteta" se prefarbavaju, njihova stara značenja se prekrivaju, ali su i dalje vidljiva. Statue se vraćaju, slogani nekada zakopani u sramoti ponovo se pojavljuju kao patriotski osjećaji. Istorija ponovo počinje zvučati uvježbano, njeni oštri rubovi omekšani nostalgijom. To se dešava na mnogim mjestima, ali ovdje u ovom malom, podijeljenom kutku Balkana proces se čini neobično osobnim. Jezik antifašizma, nekada temelj, sada se opisuje kao razdoran. Kolaboracija se uokviruje kao "pogrešno shvaćeni patriotizam". Rat se prepričava kao tragedija bez zlikovaca, ideologija bez krivnje.

Glazerov svijet i naš povezuju se ne veličinom, već teksturom. Oba se oslanjaju na kultiviranu sljepoću. U filmu, vrt predstavlja volju da se ljepota sačuva po svaku cijenu. U sadašnjosti, isti instinkt pokreće povratak uglačanih mitova uljepšavajući ono što bi trebalo biti istorijski riješeno. Kada društvo počne estetizirati svoju prošlost, pretvarajući krivnju u spektakl, a istoriju u folklor, nešto suštinsko se urušava. Zlo više ne šokira, ono ukrašava.

Postoji posebna okrutnost u tome koliko obično zvuči novi moralni jezik. Poricanje se pokazuje kroz gestove kvazi poštovanja: spomenik, televizijska propovijed, pažljivo formuliranje "obje strane". Možete proći pored ovih stvari a da ih ne primijetite, na način na koji Hössova djeca prolaze pored zida a da nikada ne pitaju šta se krije iza njega. 

U filmu "Zona interesa", stvarni užas se nikada ne nameće jer nije potreban. Udobnost porodice zavisi od njegovog odsustva. Ovo je možda najiskreniji prikaz zla koji je film ponudio - ne kao ideologiju, već kao tihu arhitekturu udobnosti. Prepoznajemo ga jer nam je poznat. To je mehanizam koji ljudima omogućava da govore o miru dok rehabilituju one koji su činili zločine, da tvrde da su patrioti dok brišu imena žrtava.

Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši. Shvatate da zid nikada nije bio samo istorijski, on je psihološki i kulturološki, neprestano se obnavlja u novim materijalima. Njegova svrha ostaje ista, odvojiti stvarnost od posljedica, dopuštajući nam da uživamo u vrtu dok se pretvaramo da je dim samo magla.

Crna Gora nije jedinstvena u ovome. Ona je jednostavno jedno od mnogih malih ogledala koja odražavaju veći globalni trend, stari otrov koji se vraća u odmjerenim dozama, umotan u jezik koji zvuči civilizovano. Film nas upravo podsjeća da nas baš ta civilizacija ne štiti nužno, ona može biti samo površina koja skriva ono s čime se najviše bojimo suočiti.

"Zona interesa" se završavA kadrovima praznih gasnih komora, krematorijuma, hodnika, i tišine. Čini se manje kao kraj, a više kao nastavak sa opomenom. Vanjski svijet sada nosi istu tišinu, rastegnutu preko kontinenata, uglačanu vremenom. Pitanje ostaje nepromijenjeno. Koliko smo buke spremni ignorisati zarad naše udobnosti? Koliko ćemo pažljivo njegovati svoje vrtove dok zemlja ispod njih pamti sve što smo odlučili zaboraviti?


Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši.