Kada govorimo o nastanku fašizma, uglavnom ga povezujemo sa njegovom manifestacijom u Italiji, a kasnije i u Njemačkoj. Međutim, to predstavlja nekompletnu sliku razvoja ove ideologije. Zapravo je nemoguće je govoriti o fašizmu a ne pomenuti uticaj reakcionarske politike koja je artikulisana u periodu pred kraj vladavine Romanovih. 

Uprkos tome što je ruska ekonomija na prvi pogled bila zaostala i gotovo feudalna, te percepciji Rusije kao zemlje na margini Evrope, Rusija je imala ogroman uticaj na uspostavljanje širih ideoloških trendova još krajem 19. vijeka, prije dolaska boljševika na vlast. Upravo odjeci ove reakcionarne ideologije sada predvode invaziju na Ukrajinu, dok se njen otrov ponovo osjeća u Evropi.  

**CARSKA VJERA**

Ruska ideološka previranja odražavaju krizu identiteta koju zemlja proživljava još od vremena Petra Velikog, kada nastaje težnja da ta država postane dio Evrope i kada se sprovode reforme sa ciljem da se Rusija pretvori u *običnog* evropskog velikana. Ipak, uprkos svim naporima da se Rusija promijeni, bilo je očigledno da je Rusija, bez obzira na svu svoju moć i uticaj, jednostavno neadekvatna kao *potpuno evropska zemlja*. Iz tog osjećaja nepripadnosti rađa se kompleks niže vrijednosti, koji, poput egomanije koja prikriva nedostatak samopouzdanja, vodi ruske intelektualce ka pokušaju da artikulišu Rusiju kao zasebnu civilizacijsku jedinicu, koja je, ako ne superiornija, onda barem jednaka Zapadnoj Evropi.  

Potreba da se artikuliše zasebna vrijednosna vizija dodatno je pojačana pojavom modernizacije i prosvjetiteljstva u Evropi. Procesi modernizacije u Evropi, koji uključuju stvaranje kapitalizma, ideje da suverenitet pripada narodu, potrebu uvođenja opšteg obrazovanja, sekularizaciju i slično, percipirani su od strane ruske aristokratije i pravoslavnog klira kao egzistencijalna prijetnja koja će definitivno ugroziti njihovo postojanje. Takva modernizacija i evropeizacija Rusije značila bi nestanak postojećih privilegija i moći. Stoga ne iznenađuje što je početkom 19. vijeka formulisana i državna ideologija, sažeta u sloganu tadašnjeg ministra obrazovanja Sergeja Uvarova „Pravoslavlje, autokratija i nacionalnost“. Sadržaj ove ideologije djeluje samorazumljiv kad se uzme u obzir pomenuti slogan, međutim, pored toga treba primijetiti koliko je ovaj pokušaj uspostavljanja ruske posebnosti farsičan. 

Ruske vrijednosti su tako svedene na samu antitezu evropskog modernizma: kao odgovor na demokratiju javlja se vjera u ruskog cara i autokratiju, kao odgovor na racionalizam javlja se pravoslavni misticizam, individualizam je pobijen konceptom sobornosti, sekularizam je nekompatibilan sa pravoslavljem i tako dalje. Za svu priču o zasebnim vrijednostima, ovakva ideologija je prosto naličje modernizatorskih procesa koji se dešavaju u Evropi, a i šire se u Rusiji tokom 19. vijeka. 

**PRVI POGROMI**

Vjerovatno najstrašniji i najuticajniji aspekt ruske reakcionarne ideologije u ovom periodu je njen tvrdokorni antisemitizam. Iako bi bilo izuzetno glupo tvrditi da je antisemitizam prvi put formulisan u Rusiji u 19. i 20. vijeku, istina je da je u Rusiji prvi put korišćen kao sastavni dio reakcionarne ideologije i njenih teorija zavjere. Kao što je već rečeno, ruski nacionalni intelektualci su već smatrali da su tadašnji modernizatorski trendovi, koji uključuju razne kontradiktorne pojave, zapravo strani elementi neprimjereni za rusko društvo. 

Dalja proliferacija tih trendova u Rusiji i jačanje pokreta vezanih za te trendove, poput liberalnih i komunističkih partija, predstavljeni su kao pokušaji zluradih sila, koje iz sjenke upravljaju svim tim naizgled spontanim procesima, da unište Rusiju i pravoslavlje. Te zlurade sile koje manipulišu svjetskom politikom nijesu niko drugi do Jevreji, to jest Jevereji koji funkcionišu skoro kao agenti modernizacije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f2bb9a48-6c17-4c14-83c0-2039d4f7ac25)
Antisemitska razglednica, foto: Rare-parer{.caption}

Naravno, ova teorija je bila najpopularnija u krugovima koji su podržavali monarhiju i pravoslavlje, najvećim protivnicima liberalizma i komunizma. Zbog uticaja pravoslavnih mislilaca, antisemitizam je uvijek pratio apokaliptični biblijski jezik, pa se govorilo da svijetom vladaju podanici Satane koji svim snagama pokušavaju uništiti jedinog pravog zaštitnika hrišćanstva, pravoslavnu Rusiju. Sve to trebalo je da kulminira finalnim sukobom i definitivnom pobjedom strane dobra, tj. Rusije.

Tako dolazi do serije pogroma sa ciljem pokolja što većeg broja jevrejskog stanovništva, koje organizuju pobornici monarhije. Prvi organizovani pogromi na većem nivou dešavaju se neposredno nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II od strane krajnje lijevog pokreta, kada su mase okrivile Jevreje za carevu smrt i započele kampanju terora protiv jevrejskog stanovništva. Ovo je rezultiralo usvajanjem takozvanih Majskih zakona od strane Aleksandra III, kojima je diskriminacija ozakonjena, te je Jevrejima onemogućeno pravo na vlasništvo.

**CRNE STOTKE**

Drugi talas zločina desio se oko 1905. godine, kada je Rusija pretrpjela veliki vojni poraz od Japana. Nakon tog rata, širom zemlje su izbili veliki štrajkovi i protesti usmjereni protiv monarhije. Kako bi smirio protestante, ruski car Nikolaj II odlučio je prihvatiti prijedlog Sergeja Vitea i usvojio je Oktobarski manifest, dokument kojim se po prvi put u Rusiji garantuju građanska prava i kreira zakonodavno tijelo Duma. Za pobornike monarhije i konzervativne Rusije ovo je bila neprihvatljiva koncesija, te su odmah organizovane kampanje odmazde protiv jevrejskog stanovništva za koje se vjerovalo da stoji iza svih tih događaja.

U tom periodu pojavljuje se vjerovatno prva fašistička organizacija na svijetu, poznata kao [Crne stotke](https://www.jstor.org/stable/20174849?read-now=1&seq=1). Crne stotke su u suštini predstavljale antielitni i populistički pokret, koji se uglavnom sastojao od pripadnika nižih društvenih slojeva, a svoje ciljeve su sprovodili kroz kampanje uličnog nasilja, progoneći i ubijajući jevrejsko stanovništvo, studente, intelektualce i bilo koga ko se nalazio u obrazovnim institucijama, jer su ih smatrali izvorima državne subverzije. Crne stotke su bili očigledni konzervativci i podržavaoci cara, često organizujući pogrome pod simbolima Nikolaja II, ali su nastali spontano, bez direktne podrške države. Ipak, treba napomenuti da je Nikolaj II, koji je i sam bio antisemita, gajio simpatije prema pokretu i trudio se da svaki osuđeni nasilnik iz ove grupe dobije pomilovanje ili smanjenje zatvorske kazne.

U ovom periodu nastaje i najpoznatiji antisemitistički dokument u istoriji pod nazivom [Protokoli sionskih mudraca](https://academic.oup.com/nyu-press-scholarship-online/book/18120), poprilično banalan tekst koji govori o jevrejskom pokušaju da ovladaju svijetom. Tekst je prvi popularizovao pravoslavni mistik Sergej Nilus, ali veliki dio svoje popularnosti duguje činjenici da je Ohrana, ruska tajna policija, godinama nanovo štampala pamflet u propagandne svrhe.

**FRANCUSKI SALONI**

Zanimljivo je da se ruski antisemitizam iz 19. vijeka počeo širiti na ostatak Evrope i počeo je značajno uticati na formiranje desničarskih pokreta koji uveliko podsjećaju na fašističke. Nakon završetka Francusko-pruskog rata, francusko javno mnjenje bilo je obuzeto idejom osvete Njemačkoj zbog poniženja u ratu. Ideja o formiranju vojnog saveza s Rusijom, kako bi se Njemačka okružila, postaje popularna u Francuskoj. 

Dok se odvijao proces zbližavanja dviju država, francuski saloni, koji su bili mjesta okupljanja francuske elite i intelektualaca, stvaraju prostor za dolazak ruskih intelektualaca u Francusku. Među tim navodnim intelektualcima nalazili su se i agenti već spomenute Ohrane, koji su sa sobom donijeli ideje reakcionarnog antisemitizma. Pod uticajem tih intelektualnih trendova iz Rusije, dio francuske elite postaje razočaran republikom, smatrajući je previše dekadentnom i nesposobnom da se suprotstavi Njemačkoj. Jevreji su bili okrivljeni za degradaciju Francuske i korupciju moderniteta, te su ubrzo postali meta antiliberalnih, antikapitalističkih i antisocijalističkih govora. 

Treba ponovo podsjetiti da antisemitizam nije bio nova pojava u francuskoj istoriji, ali ideja da Jevreji zauzimaju centralno mjesto u svjetskoj politici i upravljaju procesom modernizacije predstavljala je novitet. Ova atmosfera naglašenog antisemitizma kasnije je rezultirala jednim od najvećih skandala u francuskoj istoriji – Drejfusovom aferom. Ta afera je dovela do definitivnog raskola u francuskoj politici, stvarajući prepoznatljivu francusku političku dinamiku. Na stranu Drejfusove odbrane stali su podržavaoci republike, liberali i socijalisti, dok je na anti-Drejfusovoj strani bila konzervativna, katolička desnica koja je mrzila republiku i žalila za starim, srednjovjekovnim Parizom koji je Napoleon III uništio svojom urbanizacijom.

**VEZE SA NACIZMOM**

Treći značajniji talas antisemitizma nastao je tokom Ruskog građanskog rata, kada su monarhistički simpatizeri, Bijeli, nastavili sa masovnim zločinima. Zbog brutalnosti boljševika često zaboravljamo da su među Bijelima bili i mnogi krvoločni likovi poput Romana Ungerna fon Šternberga. Bijeli su često patili od vojne neefikasnosti protiv boljševika jer su previše pažnje posvećivali pokušajima istrebljenja Jevreja. Pobjeda boljševika dovela je do egzila Bijelih, koji su se tada naselili u raznim evropskim državama gdje su počeli širiti svoje političke ideje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f7ca9e6f-4718-4873-a293-ebc034cf81b9)
"Krvavi baron" Fon Šternberg{.caption}

Upravo su organizacije i mislioci Bijelih imali [presudan uticaj](https://www.sscnet.ucla.edu/soc/groups/scr/kellogg.pdf) na razvoj ranog nacizma. Alfred Rozenberg, glavni ideolog Nacističke partije, koji je kao baltički Njemac emigrirao iz tadašnjeg dijela Ruskog carstva (sadašnja Estonija), bio je član reakcionarne organizacije Aufbau Vereinigung, koja je imala za cilj povratak ruske monarhije. Kroz tijesnu saradnju sa članovima ove grupe, Hitler je postao upoznat sa "Protokolom sionskih mudraca" i tom vrstom antisemitističkih teorija zavjere. Hitler je sam imenovao Fjodora Vinberga, nekadašnjeg člana Bijelih i Crne stotke, kao osobu koja mu je otkrila tajnu o judeo-boljševičkoj zavjeri. Maks Šojbner-Rihter, još jedan ruski imigrant i član Aufbau Vereinigunga, koji je poginuo tokom Pivničkog puča, opisan je od strane Hitlera kao jedina osoba koju je nemoguće nadomjestiti.

Antisemitizam više nije značajno prisutan na političkoj sceni, barem ne u Evropi. Međutim, iako su objekti reakcionarskog djelovanja promijenjeni, ultra-desne partije više nijesu preokupirane Jevrejima, zavjerenički oblik njihovih argumenata ostaje sličan. I dalje je u centru pažnje proces modernizacije koji utiče na promjenu rodnih normi i navodno ugrožava našu muževnost. Desničari privrženi tradicionalnim vrijednostima smatraju da su norme modernizacije ponižavajuće, te da dovode do degradacije i zagađenja društva. 

Mete ovakvih napada na modernizaciju više nijesu Jevreji, iako je mržnja prema urbanim elitama i dalje jasno prisutna; objekti zavjera su postali apstraktniji. Međutim, dok gledamo rat u Ukrajini i čujemo izjave Putina i patrijarha Kirila, koji obojica tvrde da je rat u Ukrajini potreban kako bi se Rusija zaštitila od homoseksualizma i da su u Ukrajini našli ostatke WC-a za transrodne osobe kao dokaz njihove teze, postaje jasno da je lako pronaći zamjenu za Jevreje.


Kako su antisemitizam i reakcionarne politike putovale sa istoka na zapad

bijeli mrak

Korijeni fašizma sežu do Romanovih

Dana 15. marta 2019. godine, Brenton Tarrant odlučio je da izvrši teroristički napad na džamiju u gradu Christchurch, na Novom Zelandu. Tokom molitve, Tarrant je nasilno ušao u džamiju i počeo pucati na nenaoružane civile, od kojih je 51 izgubilo život, dok je 40 njih ranjeno. Prije napada, Tarrant je snimio svoje putovanje do mjesta zločina, a taj video je pratio muzički zapis povezan sa nedavnom balkanskom istorijom. U pozadini je išla  "Karadžiću, vodi Srbe svoje", ultranacionalistička srpska pjesmu koja je nastala tokom ratnih godina, kada su je neki vojnici Republike Srpske na brzinu stvorili. 

Ovo nije jedini način na koji je Tarrant povezan sa Balkanom. Godinama je bio opsjednut jugoslovenskim ratom i lično je posjetio Bosnu. Na njegovom oružju je takođe bilo ispisano ime Lazara Hrebeljanovića. Ipak, važno je razumjeti Tarrantovu opsesiju jugoslovenskim ratom, a posebno njegovo slušanje ove pjesme, ne kao ličnu opsesiju jednog poremećenog pojedinca, već kao izraz modernog internet fašizma i formirane subkulture.

Pomenuta pjesma "[Karadžiću, vodi Srbe svoje](https://www.youtube.com/watch?v=AMxioH8HaDY&t=3s)" je dio šireg internet mema poznatog kao „Remove kebab“, što u prevodu znači „ukloni kebab“. Ovaj fenomen obuhvata niz propagandnih prosrpskih pjesama nastalih tokom ratnog perioda, koje karakteriše izražen šovinizam, fašizam, islamofobija i svi ostalni negativni izmi. Tako je jedna od najpoznatijih pjesama u ovom kontekstu "Jadna Bosno Suverena" od izvjesnog Mira Semberca, sa refrenom „Došlo vrijeme da se Srbi svete, sve džamije u oblake lete“. 

Zanimljivo je da većina ljudi iz bivše Jugoslavije nije upoznata sa ovim pjesmama. Iako imaju milione pregleda na YouTube-u, komentari su uglavnom na engleskom jeziku, a snimci su skoro uvijek titlovani na engleskom. Ove pjesme su prvobitno bile namijenjene za domaću publiku, ali su stekle popularnost u inostranstvu.

Razlog zašto ove pjesme nijesu bile popularne tokom rata je njihov izuzetno loš kvalitet. Osim niskog budžeta i loše produkcije, tekstovi su toliko glupi da bi i najradikalnijim srpskim nacionalistima smetali. Zvukom i sadržajem podsjećaju na parodiju pijane četničke kafanske rasprave. Popularnost ovih pjesama porasla je zahvaljujući sajtu i anonimnom forumu 4chan. Ovaj sajt je prvobitno bio namijenjen za diskusiju o animeima, video igrama, muzici i sličnim temama, ali je postao ozloglašen zbog doprinosa rastu ideologije koja se danas naziva alt-right, što je zapravo fensi termin za fašizam. 

Korisnici 4chana su, uprkos jezičkoj barijeri, shvatili da su ove pjesme izuzetno loše. Upravo zbog bedastog sadržaja ovih pjesama, one postaju privlačne internet fašistima, iako se fundamentalno slažu sa političkim porukama koje nose. Ironično uživanje u ovom materijalu ključni je dio njihove kulture i taktike za povećacanje dometa njihove ideologije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/oFjKc1H2-fE?si=LpMC69vF_KZ7oQzm" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ironija i fašizam djeluju kao neobičan par bez očiglednih preklapajućih tačaka. Fašizam se često povezuje sa težnjom za monumentalnom i veličanstvenom estetikom, poput Šperove arhitekture ili brutalnosti italijanskog futurizma, koje su daleko od cinizma ironije. Međutim, upravo ironija omogućava fašističkom sadržaju da dopre do mainstream publike; on je istovremeno i blesav i opasan. Kada je problematičan sadržaj previše očigledan, to zapravo pruža savršeno skrovište za internet fašiste, jer izgleda kao da taj sadržaj ne shvataju ozbiljno. Ova strategija ima djelimičan uspjeh. 

Pregledom pomenutih jugoslovenskih pjesama, vidimo da imaju milionske preglede i odavno su prestale biti fokus samo opskurnih internet sajtova. Ovi klipovi su široko rasprostranjeni po internetu, omogućavajući korisnicima da prave praktično kulturno rasističke opservacije o Balkancima dok istovremeno uživaju u provokativnim šalama, bez rizika od "kenslovanja", kako se to modernim jezikom kaže.

Naravno, ne treba svesti ironičnu estetiku samo na želju za pridobijanjem popularnosti. Ironija je zaista postala glavni jezik internet fašista i savršeno izražava njihove ideološke preokupacije. Kao što je ranije pomenuto, najveća utočišta internet fašizma originalno su bila posvećena diskusiji animea; prosto rečeno, njih su činili štreberi i luzeri. Reakcionarska politika koju formulišu takvi štreberi razlikuje se od uobičajenog desničarenja jer gubi bilo koju afirmativnu notu, nije posvećena očuvanju tradicionalnih vrijednosti ili rodnih uloga, već je motivisana impotentnošću i poniženjem, očajnički tražeći snagu koju ne posjeduje. 

Na primjer, njihova kritika modernog feminizma manje se bavi idejom uzurpacije tradicionalnih ženskih uloga, a više idejom da su žene biološki programirane da jure muškarce određene građe. S obzirom na postojeću hegemoniju liberalnih normi u kulturnoj sferi, internet fašisti koriste ironiju kao oruđe u borbi protiv mainstream institucija. Oni su postali kontrakulturna skupina čiji je cilj da poremeti i provocira moralne norme. Dodatno, dobijaju ogromno zadovoljstvo ako uspiju da isprovociraju svoje oponente; poniženje ili, kako se kaže na internetu, „trigerovanje“ liberala je njihov primarni cilj.

Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan *modus operandi* internet fašista. Ako istaknete glupe dijelove, označiće vas kao smarače bez smisla za humor. Ako reagujete sa gađenjem, još bolje, postigli su svoj cilj.

Ovo ponašanje nije novo za fašizam. U svom eseju iz 1946. godine pod nazivom „Razmišljanja o jevrejskom pitanju“, francuski filozof Žan-Pol Sartr savršeno opisuje ovakvo ponašanje kod antisemita. On kaže: 

„Nikad ne vjerujte da antisemiti nisu svjesni apsurdnosti svojih odgovora. Oni znaju da su njihove izjave neozbiljne i otvorene za izazov. Ali, oni se zabavljaju, jer je njihovim protivnicima dužnost koristiti riječi odgovorno, budući da vjeruju u riječi. Antisemiti imaju pravo na igru. Oni čak vole igrati se sa diskursom jer, dajući smiješne razloge za svoje stavove, diskredituju ozbiljnost svojih sagovornika. Uživaju u zloj namjeri, jer ne žele uvjeriti valjanim argumentom, već zastrašiti i zbuniti. Ako ih previše pritisnete, naglo će utihnuti, uzvišeno ukazujući nekim izrazom da je vrijeme za argumentaciju prošlo.“ 

Drugim riječima, oni smatraju da su diskusije za naivne i glupe, te im je cilj narušiti ideju racionalnog razgovora. Činjenica da je nemoguće odrediti gdje završava šala i počinje iskrenost im savršeno odgovara,  jedino je važno da druga strana bude poražena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9690aa49-7560-48b0-8311-b7d951a452ea)

Ovo ostaje značajno jer, iako njihove ideološke pozicije možda nisu postale mainstream, forma ironičnog komuniciranja koju praktikuje 4chan je postala dominantna na internetu. Većina memova koji se koriste na internetu, poput *Pepe the Frog* ili *Wojak*, potiču upravo sa 4chana. Jedna od najpopularnijih teorija zavjere u posljednjih nekoliko godina, poznata kao Qanon, koja tvrdi da svijetom upravlja kabala pedofilskih satanista, je takođe nastala na 4chanu, prvobitno kao degenerična šala koja je postala apsolutni kult kada je napustila taj internet kutak. 

Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja. Generalno, iako je destruktivna sila ironije ponekad potrebna, internet okruženje je postalo previše okrutno. Iskrene i emotivne izjave odmah postaju predmet podrugivanja, dok sistem lajkova na internetu nagrađuje najviše one trenutke kada neko uspije poniziti drugog. Tlo interneta je postalo previše zatrovano cinizmom i ironijom, i nijedna ozbiljna ideologija ili pokret ne može biti izgrađena na tim temeljima.


Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan modus operandi internet fašista. Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja...

kontrarevolucija mema

Blesave maske novog fašizma

Noć je počela onako kako noći ne bi trebalo da počinju, temperaturom koja se ne spušta nakon zalaska sunca, vrelinom od koje se tijelo rastače u znoju čak i kad sjedi i pokušava da miruje u lažnoj meditaciji koja ima samo jedan cilj, da se na trenutak zaboravi vrelina.

Tropska logika Podgorice pod saharskom prašinom, prvog dana ljeta za mene je odabrala odlazak na predstavu „Smrt u Dubrovniku“, u vojnom hangaru u Zagoriču. Opet ću gledati predstavu u objektu u kojem su se nekad servisirali vojni kamioni i oprema, u prostoru kojem pozorište pristaje kao vojniku uniforma, orden ili metak u čelo. 

Pozorište u vojnom hangaru na +35 idealna je pozorišna prilika, pa sudbini tropske noći nisam pokušao uteći. Umjesto na jednom dogovorenom mjestu, na kojem sam se pojavio prošlog četvrtka u 20h, u isto vrijeme pojavio sam se i na drugom, jer je u tropskim noćima i to moguće.

Treba reći već na početku, predstava „Smrt u Dubrovniku“ reditelja Petra Pejakovića, u produkciji Dramskog studija „Prazan prostor“, uspjela je predstava. Makar po mjerama uspješnosti onoga ko ovaj tekst piše. To je pozorišni prostor i svijet u kojem želim da budem i da mu svjedočim, čak i kad čini da boravim na mjestima koja me plaše, uznemiruju ili čine bijesnim, čak i kad mi se određeni djelovi tog puta ne dopadaju, taj svijet i dalje mi je važan i kao gledalac imam potrebu da ga ponovo proživim. 

„Smrt u Dubrovniku“ proizvod je trogodišnjeg rada, istraživanja, razgovora sa učesnicima u napadu na Dubrovnik, prije svega onima iz redova agresorske vojske, od koje su dobar dio činili crnogorski vojnici, rezervisti i dobrovoljci. Predstava pripremana na taj način, čini se, nema završiti gdje drugo osim u „dokumentarnom teatru“ koji je istovremeno, što drugo, i politički teatar. Uslovnost te forme svakako je i materijal koji je nužno ispovjedni. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e54794c6-4b46-45e5-ab64-4b169edadba9)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Konkretni, živi ljudi, govorili su i izgovarali ono što kasnije, u dramaturškoj obradi, postaje materijal predstave. Kao što dio materijala postaju i zvanične izjave tadašnjih političkih i vojnih učesnika u ratu. Već na početku postaje jasno da su reditelj Petar Pejaković i dramaturškinja Anja Pletikosa odabrali metod kog su se dosljedno držali. Tekst predstave sačinjen je od preciznih citata ili diskretnih parafraza izjava učesnika. Očigledna je i odluka da se tom tvrdokornom dokumentarističkom pristupu odstrani ono što mu po pravilima žanra pripada, a to su identiteti odgovornih, imena, nezamućene i nezbunjujuće reference. 

Takva odluka unijela je određenu pometnju na nekim mjestima u predstavi, pa su „pravo na ime“ u ovom tekstu dobila samo dva umjetnika stradala u granatiranju (Milan Milišić i Pavo Urban) i jedan kontra-admiral (Krsto Đurović) koji je odbio da granatira Grad. Ostali, uključujući i žene iz čijih perspektiva slušamo priče o dva imenovana umjetnika, u tekstu su anonimni, ili samo označeni nadimkom. 

**NEŽELJENI OFF-TOPIC**

U pozorištu koje pretenduje na „angažman“, političnost i dokumentarizam, odavno se uvuklo jedno već podrazumijevajuće opšte mjesto. Prije ili kasnije, glumci i glumice naći će se u „vrsti“, jedno do drugog, uspravne kičme, dignute brade, očiju ozbiljno uprtih u publiku, pa iz te formacije izdeklamovati nešto publici. Ako je sala veća, za bolji efekat poslužiće i mikrofoni, koji bi sve to trebalo tonski i simbolički da pojačaju. 

Slična rješenja (ovog puta bez mikrofona jer vojni hangar u Zagoriču nije prevelik) mogu se vidjeti i u predstavi „Smrt u Dubrovniku“. To su mjesta koja, nažalost, otvaraju prostor da se paralelno razmišlja, pa sam i ja dobio neželjeni višak vremena da skrenem sa teme predstave i zapitam se kad smo to kanonski prihvatili jedno uglavnom scenski mrtvo i slabo rješenje. Skoro kao da se podrazumijeva da će potresan „dokumentarni“ tekst biti dovoljan za komunikaciju s publikom, pa ga se može jednostavno sasuti publici u lice, da ona vidi šta će i kako s njim. 

Takva scenska komunikacija, svakako, nije nemoguća, ali da bi se ostvarila potrebni su glumci režirani tako da zaista mogu nešto da učine sa određenim tekstom, iz te formacije. U ovoj postavci i režiji, glumci su se uglavnom podijelili na one koji manje-više mogu na taj način da komuniciraju s publikom ne pretjerujući u trudu da „saopšte“, i na one koji to rade uprežući se svom snagom da dobace svoju scensku istinu što dalje, a rezultat toga uglavnom je istina koja se u slobodnom padu sruši negdje ispred prvog reda gledališta koje bi, valjda, trebalo da bude preplavljeno sadržajem.

Nakon što se prvih skoro sat vremena predstave otegnu u sporom i isprekidanom ritmu, u stilskom koktelu smućkanom previše lakom rukom, „Smrt u Dubrovniku“ ipak ulazi i u neke druge, uzbudljivije pozorišne zone, pa će predstava, kako odmiče, postajati sve hrabrija u obradi materijala, istraživaće se mnogo iracionalnija rediteljska i dramaturška rješenja, glumci će teme sprovoditi kroz postupke koji će biti teže čitljivi, ali više uzbudljivi, hrabrije će se prepuštati užasu, humoru i iracionalnom „dobrom provodu“ grupe mladih vojnika bačenih u poeziju rata. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1744e89a-beea-4a4a-843a-b8bd5b4acf5b)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Glumci u ovoj predstavi funkcionišu kao grupa i to je jedan od kvaliteta predstave. Osim u situacijama u kojima djeluju kao da su prepušteni sami sebi, u boljim scenama postignuto je zajedništvo iz kojeg se izdvajaju i pojedinačne epizode kroz koje svako od glumaca dobija prostor i ispunjava ga onoliko koliko mu scena dozvoljava, a poneko i preko toga. Glumci uspijevaju da postignu atmosferu ratnog ludila grupe vojnika, ili hora izgubljenih duša koje više ne znaju jesu li među živima ili mrtvima. 

Za razliku od glumaca koji su tokom čitavog trajanja tročasovne predstave uglavnom zauzeti ratnom akcijom, glumica Maša Božović, nakon što na početku prvog dijela pokaže potencijal da se s materijalom i odabranim stilskim sredstvima veoma dobro nosi, bez posebnog razloga postaje scenska žrtva i živa scenografija. Tek što je uhvatila zalet u prvom dijelu, njen zadatak iznenada postaje ležanje ispod stola, zatim držanje saksije s maslinom visokom skoro dva metra.

Od trenutka kad uzme maslinu, glumica je neće ispustiti sve do pred sam kraj predstave, kad će započeti njena odlična epizoda kroz koju upoznajemo lik Pava Urbana, dubrovačkog fotografa koji je stradao tokom granatiranja Dubrovnika, snimajući jedno od najsnažnijih umjetničko-dokumentarističkih svjedočenja o granatiranju Grada.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9aa24f3a-9c33-4b1f-a673-8d45d10ddca5)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Ukoliko bi se za nekog od glumaca i moglo reći da nije dobio dovoljno precizan zadatak, ili da mu je dat zadatak kojem nije dorastao, povodom glumice Maše Božović može se osjetiti prije svega žal što nije dobila prostor da još raskošnije pokaže ono što je pokazala u segmentima predstave u kojima ne drži maslinu. A dok maslinu stoički i pošteno drži, sve dok joj ne ispadne iz ruku i uvede je u scenu, ovom gledaocu koji piše njena uzaludna patnja nije jasna. 

Je li to metafora golubice mira, karijatida, žena koja je uvijek u pozadini rata i na kojoj se drži kuća, je li njen muk simbol rata kao isključivo „muške igre“? Niz asocijacija može biti beskrajan, ali teško da će i jedna zakrpiti scensku rupu iz koje nas ova talentovana glumica posmatra tokom skoro dva sata predstave. Ipak, njeno scensko prisustvo i neprekidna veza s publikom čak i tada je na zavidnom nivou, što je poduhvat koji treba posebno pohvaliti. 

Vjerovatno najveća dramaturuška mana ove predstave jeste nemuštost referenci u tekstu. Kad se tekst uspješno ne rastače u poetizovanim slikama ratnog užasa i kad više nije važno ko je šta rekao i da li je rečeno citat ili parafraza, uglavnom ostaje u zoni informacija koje gledalac koji se ne sjeća određenih događaja ili njihovog medijskog odjeka ne može da prepozna, pa se lako može osjetiti uskraćenim za težinu dokumenta, usred pozorišta koje pretenduje na snagu dokumentarizma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cf40360f-e862-4d31-bc3e-9f3960af7d34)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Tadašnji političari čija se imena ne pominju, a na koje se često referira, na ovaj način kao da su abolirani ili makar zaštićeni. Zbog toga mnogo nabrojanih imena gradova u kojima postoji slovo r, koje glumac Miloš Kašćelan izražajno kotrlja aludirajući na naše političarrre iz perioda „rata za mir“, djeluje banalno. Pogotovo kad se uzme u obzir da je to slovo „r“ jedini znak koji bi trebalo da nas poveže s imenima, ukoliko nismo prepoznali izjave tadašnjih ideologa i huškača koji su nakon ratnih i velikosrpskih avantura, mirne duše učestvovali u politici ove zemlje sljedećih nekoliko decenija nakon crnogorske sramote u Dubrovniku.

Mali „bonus track“ predstave je i bogato uređena publikacija, netipična za pozorišne predstave, pogotovo one rađene u nezavisnoj produkciji. Publici je ponuđen katalog na više od 60 strana, štampan u velikom formatu na kvalitetnom papiru. Otvarajući katalog, na trenutak sam se ponadao da će odsustvo referenci iz predstave možda naći mjesto u propratnim tekstovima, u tom opipljivom predmetu kome je fizička sudbina odredila trajanje duže od svake predstave. 
Ipak, urednici kataloga i tu su se odlučili za anonimnost izvora. Ni u katalogu se ne mogu pronaći precizniji izvori teksta. Umjesto toga, mogu se pronaći lične impresije autorskog tima, grafički i vizuelni eksperimenti koji na momente podsjećaju na kreativni spomenar ili amaterski uređen art book, može se naći i poezija učesnika u projektu, ali takav će katalog ostaviti priču na još jednom nivou nedorečenom. 

Taj utisak nedorečenosti i pretjerane obazrivosti prema materijalu, nadvija se i nad nekim segmentima predstave „Smrt u Dubrovniku“. Ipak, sve to ne oduzima joj unutrašnju, prije svega glumačku snagu koja je čini uspjelom, na čemu treba čestitati reditelju Petru Pejakoviću i čitavom timu spremnom da se na taj način upusti u materijal kojim se u Crnoj Gori, makar u pozorištu, još nismo bavili.






Nakon što se prvih skoro sat vremena predstave otegnu u sporom i isprekidanom ritmu, u stilskom koktelu smućkanom previše lakom rukom, „Smrt u Dubrovniku“ ipak ulazi i u neke druge, uzbudljivije pozorišne zone...

rat i teatar

Noć sa Dubrovnikom u vojnom hangaru

Opereta “Vesela udovica” (u originalu *Die lustige Witwe*) postigla je ogromni uspjeh neplanski i neočekivano. Niko od angažovanih koji su radili na komadu za bečko pozorište *Theater an der Wien* nije sanjao da će upravo ovim djelom najaviti novo, “Srebrno doba” bečke operete (“Zlatno doba” se desilo u kasnom devetnaestom vijeku, a ako ste gledali Bečke novogodišnje koncerte sjetićete se operete “Slijepi miš” kralja valcera Johanna Straussa II iz 1874. godine.).  

Libretto “Udovice” je, kako je to često bio običaj, prerađen i adaptiran od jednog ranijeg komada i njegove njemačke adaptacije. “Ataše iz ambasade”, komični komad francuskog pozorišnog pisca Henri Meilhaca poslužio je kao osnova i nije imao nikakve veze sa Crnom Gorom. U njemu, baron Scharpf, ambasador u Parizu ispred male osiromašene njemačke državice, pokušava da provodadžiše brak između bogate udovice sunarodnice koja je tu u posjeti i grofa koji je ranije napustio zemlju, kako udovičin novac ne bi otišao stranom drzavljaninu. 

Država je mala —  komad je pisan prije njemačke unifikacije 1870. —  nasljednica enormno bogata i na turneji po Evropi, a grof lezilebović i plejboj kojeg treba usmjeravati. Ta se polazna struktura zadržala u “Udovici". U međuvremenu se mnogo što promijenilo u Evropi, geopolitički i ekonomski, Njemačka se ujedinila, i te 1905, kad su libretisti Leo Stein i Viktor Leon počeli da rade na bečkoj “Udovici”, mnogo toga je trebalo ažurirati, počev od države iz koje bogata nasljednica dolazi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/25231459-8e3a-495f-8dcd-21a09d06d2bd)
Originalna bečka postavka iz 1905. {.caption}

Nijesam uspjela naći, a nastaviću da tražim, kako su Stein i Leon, i kasnije sam kompozitor, austrougarski Slovak Franz Lehar, došli do dogovora oko Crne Gore. Da li ime Montenegro zvuči muzički, zaokruženo, ili je ono što bi se kasnije u dvadesetom vijeku opisalo kao filmično? Je li neko od njih boravio u Crnoj Gori i tako pronašao inspiraciju? Koliko je Crna Gora i njena knjaževska, a onda kraljevska dinastija, bila u bečkim novinama prvih godina vijeka, te još uvijek *belle epoque*? 

Koji god da je razlog, Hanna Glawari, glavni lik “Vesela udovice”, i njena ljubavna komplikacija, grof Danilo Danilovitsch, prvi sekretar ambasade, su iz male siromašne države po imenu Montenegro - tj. bili su sve dok zvanični cenzor, anticipirajuci diplomatski skandal, nije naložio promjenu imena države u nešto više operetski. “Pontevedro” je kompromis kojim je problem riješen. Međutim, bilo je kasno da se promijene već napravljeni kostimi, koji su na premijeri prepoznatljivo crnogorski, što je i komentarisano u novinskim kritikama. Niko nije prevaren novokovanicom “Pontevedrini”.

Ambasador u opereti se i dalje zove baron Mirko Zeta, sekretar ambasade je i dalje Njeguš, karakter po imenu Bogdanovitch je konzul, Pritschitsch, njegova žena Praskowia, Kromow i njegova žena Olga, su i dalje među sporednim ulogama. Radnja je smještena u Pariz, najglamurozniji grad devetnaestog vijeka, a osobito su naglašeni noćni život, *Chez Maxim*, i kan-kan. Pariz je urban i kosmopolitski, dok su “Pontevedrinci” više patrijarhalnog, parohijalnog, komunitarnog pogleda na svijet. Takva je, djelimično, i podjela muzičkog materijala među karakterima.

Ništa od ovoga međutim nije uvredljivo kako su nekad recimo određene jugoslovenske, čitaj beogradske kulturne kreacije uvredljivo satirizovale vječno ruralne Crnogorce. Postoji duga tradicija u operi i opereti (a i drugim umjetnostima) da se “drugi”, naizgled varvarin, zapravo pokaže kvalitetnijim ljudskim bićem od našinaca, sugrađana i rodbine. Meni je u “Udovici” svaki karakter drag, a omiljeni muzički brojevi pripadaju Pontevedrincima: sopranska arija o šumskoj vili, “Vilja” koju Hanna pjeva obučena u tradicionalnu nošnju i uz hor njenih sunarodnika, i šaljivi duet zavođenja izmedju Danila i nje koji koristi konjsko klackanje kao motiv, “Heia, Mädel aufgeschaut”. Ne smijem zaboraviti ni romantični “Lippen Schweigen”, duet koji pređe u ritam valcera kad i sopran i bariton pjevaju zajedno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b904e3f0-0247-4c3f-9e01-dec2ea5747c0)
Režija: Manuela Kloibmüller, foto: sommeroperette.at{.caption}

Ako unesete “Vilja” u YouTube ili na internetsko pretraživanje, pokazaće vam se opseg reprezentacija Pontevedrinaca tokom decenija u različitim produkcijama, pod različitim rediteljima. Kako je “Udovica” postajala popularnija i njeno izvođenje sve češće i međunarodnije, prepoznatljiva veza sa crnogorskim folklorom i istorijom je naravno oslabljena. Ima produkcija u kojoj Pontevedrinci ne pripadaju nekoj prepoznatljivoj kulturi, ili su neka futuristička, ili su mješavina više njih, ili su ‘pogrešna’ balkanska kultura – prepoznatljivo turska ili Lale ili bokeljska-mletačka ili albanska ili bliskoistočna ili čak sa elementima indijskog. Ali svako malo naide reditelj koji ozbiljno pogleda u porijeklo ovoga izmišljenog naroda i odluči da uvede malo istorije u priču. Srce mi je preskočilo kad sam naletjela na slike iz produkcije Clausa Gutha u Frankfurtu od prije nekoliko godina, koja kao da je najmila kostime iz Narodnog muzeja Crne Gore. 

Bar pet filmskih verzija “Udovice” je napravljeno od tog prvog izvođenja 1905. u Beču koje se ponovilo više od 400 puta. Muzički motivi iz ove operete se pojavljuju u više djela pozorišnih i filmskih. Libreto na engleskom, uz razne adaptacije, popularan je na engleskom govornom području, a koristila ga je i njujorška Metropolitan Opera u njihovoj najnovijoj “Udovici” (sa Renee Fleming i Susan Graham, zvijezdama Meta). 

U Beču pred Prvi svjetski rat, “Udovica” je bila toliko popularna da je prgavi, pametni, antinacionalistički novinar Karl Kraus, kojemu je bilo preko glave, izjavio “I kad dođe smak svijeta, svi orkestri u ovom gradu će nastaviti da sviraju ‘Veselu udovicu’”. Naravno izjava je danas zastarjela; kroz smak svijeta će se čuti neke omni-prisutne pop zvijezde i to ne uživo nego na telefonskim aplikacijama, ali ako neki evropski orkestar u nekom ćosku tom prilikom počne “Vilju”, čujte, ne bih se žalila. 


Svake godine, pa skoro bez izuzetka, bar nekoliko operskih kuća u Evropi i na američkom kontinentu izvode bečku operetu čiji glavni junaci dolaze iz fantazmične belle-epoque Crne Gore. “Vesela udovica” je vjerovatno najpopularnija austrougarska opereta na repertoaru danas, popularnija i od “Slijepog miša”. U čemu je tajna njene popularnosti? I odakle Crna Gora u njoj?

muzičke integracije

Najpoznatija crnogorska udovica na svijetu

Bog je mrtav. Tačnije, Bog je suštinski mrtav što se tiče naših pravnih i političkih sistema, ali prva rečenica zvuči bolje. Uticaj religijskih institucija je marginalizovan, dok na Zapadu trenutno imamo procentualno najveći broj nevjernika u ljudskoj istoriji. Mnoge teorije su formulisane kako bi se objasnila rastuća tendencija da su ljudi nevjernici, kao i činjenica da oni koji se deklarišu kao vjernici suštinski ne vrše bilo kakve religiozne aktivnosti, od ekonomskih, kulturnih ili drugih teorija. Međutim, mislim da je jedan uzrok suštinski ključan, Bog jednostavno ne postoji a religija je izmišljena. Ono što je nekada bilo tabu, sada je ogromnom broju ljudi očigledno. Ipak, i danas postoje lažni idoli koji sa svojim sujeverjem imaju poguban uticaj na naše institucije i kvare međuljudske odnose. Taj lažni idol je moral.

Kada je diskusija o održavanju gej parade bila aktuelna prije nekoliko godina, Srpska pravoslavna crkva  je osudila organizaciju parade kao totalnu moralnu degradaciju društva. Tada je pokojni patrijarh Irinej govorio kako se moralna osjećanja ogromne većine građana ponižavaju i gaze organizovanjem ovog čina, dok je Amfilohije u gej paradi vidio ozakonjenje sodomitskog grijeha koji se protivi zdravom razumu i vodi do samodestrukcije civilizacije. Ovo nije ništa neuobičajeno, klasično religiozno podmetanje. Međutim, mi istovremeno dopuštamo svim akterima da se pozivaju na moral i na te razne moralne dužnosti ili intuicije. Ali ovdje se postavlja ključno pitanje: šta je zapravo taj moral? Kakvi su to njegovi kvaliteti? Ako moral zaista postoji, kako je moguće da ne postoji neki univerzalni oblik ponašanja koji bi bio priznat i poštovan širom svijeta?

Kada malo bolje sagledamo realnost, odgovor postaje jasan. Moral je jednako lažan kao i religiozna uvjerenja. Zato se tako dobro uklapa u crkvenu retoriku poput one pomenute, jer su sazdani od iste materije - fikcije. Moralna osuđivanja poput onih koje su iznosili patrijarh Irinej i mitropolit Amfilohije temelje se na fikciji objektivnog morala, koji ne postoji izvan ljudskih konstrukcija i subjektivnih vjerovanja. Ono što crkveni lideri nazivaju moralnim osjećanjima i zdravim razumom zapravo su socijalno i kulturno uslovljeni stavovi koji variraju od jedne zajednice do druge. Dok SPC vidi gej paradu kao moralnu degradaciju, drugi je vide kao izraz ljudskih prava i slobode. Čitava diskusija oko moralnih vrijednosti djeluje umobolna. 

Moral je društveni konstrukt koji se koristi za regulaciju ponašanja unutar zajednice. Objektivizacija moralne fikcije je nastala iz potrebe da se svi članovi društva drže pravila. Međutim, ako nam se danas čini smiješnom ideja da je strah od Boga i pakla koristan za ohrabrivanje određenog ponašanja, onda možemo tvrditi da je i naše društvo dostiglo dovoljno zrelosti da funkcioniše bez iluzije o univerzalnim moralnim vrijednostima. Stoga, u budućnosti možda treba razmisliti o ukidanju ili barem ograničavanju moralnog diskursa. Konkretno, postoje dvije jasne prednosti abolicije morala.

Uvođenje moralnog aspekta u bilo koju raspravu često znači kraj bilo kakve šanse za dogovorom i otežava diskusiju. Razlog tome je urođena sklonost moralnog jezika dualističkoj, manihejskoj perspektivi, gdje su koncepti "dobra" i "zla" apsolutni i neizbježni u svakom izrazu. Ovakvo uokvirivanje debate kroz moralnu prizmu zapravo nas čini manje tolerantnim, otvorenijim i racionalnim. Naše razumijevanje realnosti je iskrivljeno i ograničeno moralnom perspektivom. Oni koji ne dijele naš stav automatski se etiketiraju kao zli, pogrešni ili primitivni. 

Unutar okvira moralnog diskursa, kompromis se često vidi kao popuštanje zlu, što je neprihvatljivo za većinu ljudi. Posljedično, tretiranje svake rasprave ili konflikta kao običnog sukoba interesa, umjesto moralnog imperativa, omogućilo bi lakše pronalaženje rješenja.
Pored toga, svođenje našeg ponašanja na jednostavne kategorije "dobrog" i "lošeg" zanemaruje kompleksne psihološke, biološke, društvene i kulturne faktore koji takvo ponašanje uslovljavaju. Moralističko etiketiranje često predstavlja površno opisivanje akcija, njeno redukovanje u prosti epitet, a ne pruža nikakvo konstruktivno rješenje. 

Uzmimo na primjer problem zloupotrebe droga. Tradicionalni pravni sistemi, poput našeg, često pristupaju problemu zavisnosti kroz moralnu prizmu. Ovo podrazumijeva viđenje zavisnosti kao lične slabosti ili moralnog prestupa koji zaslužuje kaznu. Kazna zatvorom se tada nameće kao sredstvo za kažnjavanje i moralno ispravljanje osobe koja je zavisna. Međutim, sistemi poput portugalskog pokušavaju da uklone moralnu dimenziju iz debate o drogama. U ovom novijem pristupu, korisnici droga se ne vide kao moralni prekršitelji, već kao osobe koje su žrtve bolesti koja zahtijeva psihijatrijski tretman, a ne zatvor. 

Istraživanja pokazuju da je portugalski model efikasniji u smanjenju broja zavisnika od tradicionalnog pristupa.  No, dok se ova rasprava vodi u okvirima moralnog diskursa, takvi dokazi ostaju nevažni.  Logika moralnog diskursa diktira da oni koji počine moralni prekršaj zaslužuju kaznu, bez obzira na njenu učinkovitost. Tek kad eliminišemo moralnu dimenziju iz ove debate, možemo jasnije uočiti najbolja rješenja za takve probleme.

Da li bi ukidanje moralnog diskursa rezultiralo potpunim haosom? Moj odgovor je - ne. Ako prihvatimo da moralne zabrane nemaju smisla u društvu koje se lišilo moralnog diskursa, to istovremeno znači da ništa nije ni moralno dozvoljeno. U društvu bez apsolutnih moralnih principa, ubistvo i dalje ne bi bilo prihvatljivo ponašanje, samo ne iz moralnih razloga. Društvo bi, umjesto toga, odredilo šta je dopušteno na osnovu praktičnih potreba i okolnosti. Lični ideali i vrijednosti i dalje bi ostali važni, ali bi se njihova važnost temeljila na ličnom uvjerenju, a ne na univerzalnom moralnom autoritetu. Ako logički pratimo ovaj argument, uloga države u moralnim pitanjima bi se trebala smanjiti. Država bi se primarno fokusirala na ekonomsko blagostanje, dok bi moralna pitanja i odluke, u što većoj mjeri, trebala biti prepuštena pojedincima i zajednicama.

Popularna sentenca koja vuče korijen iz "Braće Karamazova" glasi *Ako nema Boga - sve je dozvoljeno*. Ova ideja podrazumijeva da bez Boga ulazimo u svijet gdje nema ograničenja na naše ponašanje i gdje vlada zlo. Međutim, zanimljivo je da se često dešava suprotno. Upravo čvrsto vjerovanje u apsolutnu ispravnost vlastitih moralnih principa navodi ljude na nasilne sukobe sa onima koji ne dijele naše mišljenje. Vjera u nekakav objektivni moralni autoritet nam često dozvoljava da se ponašamo kao da nam je sve dozvoljeno.

Odricanje od takvih moralnih apsoluta omogućilo bi nam da izgradimo društvo zasnovano na zdravom razumu i logici, koje je bi bilo samo odgovorno za definisanje svojih principa. To ne bi bio jednostavan zadatak, ali bi nam pružilo priliku da stvorimo bolji, pravedniji i humaniji svijet


Uvođenje moralnog aspekta u bilo koju raspravu često znači kraj bilo kakve šanse za dogovorom

dobro i zlo

Ne pitam te šta je moralno, nego šta je korisno

Mobilne umjetničke rezidencije Zemunskog malog umjetničkog centra (ZMUC) godinama su okupljale umjetnike, pisce, radnike u kulturi na atipičnim mjestima i u ruralnim tačkama koje su služile da potaknu rad i druženje. Nakon pandemije korona virusa, stvari se sele u Babe, selo pod Kosmajem, gdje tandem ZMUC-a Vesna Tašić i Goran Denić organizuju rezidenciju odvojenu od gradske vreve i konkurentske utakmice koja sve više pritiska kreativni proces stvaralaca u raznim oblastima. 

Koncept je labavo usmjeren u pravcu jugoslovenske kulturne saradnje, ali sagledava širi prostor Balkana kao kulturne poveznice koju treba (re)definisati. 

Ekipa Normalizuj bila je maju gost rezidencije u Babama gdje smo razgovarali sa Goranom Denićem, vajarom, umjetnikom i kulturnim radnikom koji objašnjava koncept slobodnog udruživanja i stalnog formiranja kolektiva i novih veza.

Mobilne umjetničke rezidencije Zemunskog malog umjetničkog centra (ZMUC) godinama su okupljale umjetnike, pisce, radnike u kulturi na atipičnim mjestima i u ruralnim tačkama koje su služile da potaknu rad i druženje. Nakon korone, stvari se sele u selo Babe pod Kosmajem, gdje tandem ZMUC-a Vesna Tašić i Goran Denić organizuju rezidenciju odvojenu od gradske vreve i konkurentske utakmice koja sve više pritiska kreativni proces stvaralaca u raznim oblastima. 

Koncept je labavo usmjeren u pravcu jugoslovenske kulturne saradnje, ali sagledava širi prostor Balkana kao kulturne poveznice koju treba (re)definisati. 

Ekipa Normalizuj bila je maju gost rezidencije u Babama gdje smo razgovarali sa Goranom Denićem, vajarom, umjetnikom i kulturnim radnikom koji objašnjava koncept slobodnog udruživanja i stalnog formiranja kolektiva i novih veza.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/qdgH3al-1DU?si=8nsP0HDRT5WR7SJ_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Ekipa Normalizuj bila je gost rezidencije u selu Babe gdje smo razgovarali sa Goranom Denićem, vajarom, umjetnikom i kulturnim radnikom koji objašnjava koncept slobodnog udruživanja i stalnog formiranja kreativnih veza

zmuc

Umjetničke rezidencije kao metod i potraga

Za sve koji subotu veče vole da započnu ili završe diskusijom na temu genocida, (post)rata i teorija mira, prošla subota u Berlinu nudila je mali, ali zanimljiv događaj bioskopske „ilegale“. Donedavno, bilo je malo teorijskih tema uz koje bi se u glavnom gradu Savezne Republike Njemačke mogla zakačiti realna etiketa „ilegalno“, pogotovo iz spektra diskusija koje se bave umjetničkom ili teorijskom kritikom kapitalizma i njegovih ratnih manifestacija. To su bile i ostale teme građanske, srednje klase zainteresovane za dešavanja u svijetu, onoliko koliko to dozvoljava udobnost života u luksuzima kapitalizma. Ipak, od kad se u Berlinu na demonstracijama i konferencijama koje se bave izraelsko-palestinskim ratom može dogoditi da upadne i policija, ova vrsta dešavanja više ne nosi samo simbolički pridjev „ilegalno“.

Tako je ove subote u kinu „Transtopia“ u Weddingu organizovan program „illegal_cinema“, koji je kurirala umjetnica Marta Popivoda, a u čijoj je organizaciji učetvovao i politički filozof i teoretičar Gal Kirn, sa kojim ste nedavno na ovom mjestu mogli pročitati [intervju](https://normalizuj.me/intervju/za-stvarne-promjene-u-drustvu-trebaju-nam-partizanski-prelomi). Marta Popivoda je autorka filmova „Yugoslavia, How Ideology Moved our Collective Body“ (Berlinale, 2013) i „Landscapes of Resistance“ (IFFR, 2021), a „illegal_cinema“ je započela u Beogradu 2007, odakle je putovao do Zagreba, Istanbula, Pariza i Bilbaoa, da bi ovog vikenda konačno stigao i do Berlina. Koncept „illegal_cinema“ predstavljen je kao (samo)obrazovni projekat razmjene i kontekstulizacije autorskog, dokumentarnog, aktivističkog, kvir, anarhističkog, cenzurisanog ili na bilo koji način marginalizovanog filma.

**MEDITACIJE SA RADNIH AKCIJA**

Upravo se pitanje konteksta pokazalo kao najvažnije u događaju „illegal_cinema“ u Berlinu, organizovanom u zanimljivom i aktivistički nastrojenom bioskopu. Kuratorka Popivoda i selektor Kirn izabrali su filmove kroz čiji kontekst će se takođe moći osvijetliti i otvoriti polje za diskusiju o aktuelnoj situaciji u Gazi. Čini se da su kuratorka i selektor u tome uspjeli, jer izbor dva kratka dokumentarna filma iz Slovenije i Bosne i Hercegovine, kombinovani sa klipovima iz Palestinskog igranog filma „Chronicle of a Disappearance“ autora Elia Suleimania iz 1996, možda i nisu bili dovoljno provokativni za policiju, ali svakako jesu za publiku koja je napunila salu. 

Gal Kirn za ovu priliku odabrao je dokumentarne filmove autorke Nike Autor i Jasmile Žbanić. Nika Autor poznato je ime na sceni eksperimentalnog dokumentarnog filma, a Jasmilu Žbanić berlinska publika već odavno dobro poznaje. Na festivalu „Berlinale“ 2006. njen film „Grbavica“ nagrađen je glavnom nagradom, a od tog Zlatnog medveda Jasmila Žbanić snimila je nekoliko veoma uspješnih filmova, od kojih je vjerovatno najpoznatiji posljednji, „Quo Vadis Aida“ (2020), nagrađivan i nominovan za najznačajnije svjetske nagrade, među njima i za Oskar.

„Newsreel 242“, slovenačke rediteljke Nike Autor, u dokumentarističko-poetskoj formi „filmskog žurnala“ donosi priču o izgradnji pruge Šamac-Sarajevo 1947. Film otvaraju kadrovi divljih bosanskih pejzaža. Zatim naratorka, skoro dječijim stilom pripovijedanja, govori o tome kako je na lokalnom „buvljaku“ pronašla album sa fotografijama „radne akcije“ izgradnje pruge Šamac-Sarajevo. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/82a477f7-db85-4ce9-b2b5-02a417bdd68d)
Iz filma Newsreel 242{.caption} 

Te fotografije autorka postavlja ispred kamere, preko kadrova pejzaža, otvarajući prostor zamišljanja zajedničkih napora potrebnih da bi se takav pejzaž „pripitomio“ i modernizovao. Tokom filma pronađene fotografije „ožive“, pa ih zamijene i pravi, arhivski snimci radnih akcija izgradnje pruge Šamac-Sarajevo. 

Sve to završava se u postratnoj sadašnjosti u kojoj autorka, krećući se pustom sarajevskom stanicom i zaraslom prugom, razmišlja o prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnost, i dalje se zadržavajući u melanholično-djetinjem tonu, koji je ipak snažno političan dok mašta o svijetu čije ideje nadilaze kapitalizam, razmišljajući o načinima ponovnog otkrivanja vrijednosti zajedništva u kontekstu aktuelnih imigrantskih i ratnih kriza. 

**TRAŽENJE KOSTIJU**

U filmu „Crvene gumene čizme“ Jasmile Žbanić pratimo Jasnu, čiju je djecu otela srpska vojska u Nevesinju. U trenutku otmice njen sin Amar imao je četiri godine, a ćerka Ajla devet mjeseci. Jasmila Žbanić snima Jasnu koja uz pomoć organizovane grupe pokušava da nađe posmrtne ostatke svoje porodice, nadajući se da će potraga naići na crvene, gumene čizme koje je njen sin nosio kad ga je vidjela posljednji put. 

Ritmom montaže i krupnim planovima lica, Jasmila Žbanić uspijeva da nas približi emotivnom procesu protagonista. Nasuprot Jasni koja se nada da će pronaći „crvene gumene čizme“, stoji Amor, čovjek zadužen za organizaciju potrage, čija je poslijeratna misija da pronađe posmrtne ostatke nestalih i vrati ih porodicama. Amor i Jasna imaju misiju i opsesiju, pa ih na sličan način vidimo u krupnim planovima očaja i nade u makar onaj mir koji bi donio pronalazak kostiju stradalih i mogućnost da ih njihovi najbliži sahrane.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/74afe266-d6d1-4c3a-884c-1880f8fc4b60)
Iz filma Crvene gumene čizme{.caption}

Nakon kratke pauze prikazani su i fragementi iz filma „Chronicle of a Disappearance“ Elia Suleimania, koji se simbolički nadovezuje na dva prethodna filma. Nakon što smo u filmu Nike Autor slušali priču o anonimnoj Palestinki koja je 1947. (godinu uoči Nakbe i početka palestinskog stradanja koje traje do danas) sa jugoslovenskom i internacionalnom omladinom gradila prugu Šamac-Sarajevo, u Suleimanievom filmu vidimo scene u kojima 1996. godine u 
Palestini ljudi na radiju slušaju izvještaje o jugoslovenskom građanskom ratu koji se, u tom trenutku, približava Dejtonskom sporazumu i kraju. A taj kraj, vidjeli smo u filmu Jasmile Žbanić, ipak nije donio mir, dok god postoji i jedna osoba koja prekopava zemlju tražeći svoje najbliže u masovnim grobnicama.

**MIR ZA KOJI SE VRIJEDI BORITI**

Tema diskusije nakon projekcija upravo je bila tema mira, pod naslovom „How Utopian is Peace Today?“. Na ton diskusije posebno je uticala Palestinska rediteljka iz publike koja je naglasila da riječ „mir“ u Palestini danas zvuči kao „nadrealna riječ, skoro psovka“, napominjući da je razlog situacije u Palestini upravo „vještački mir nametnut prije više od dvadeset godina“. Ovakav početak diskusije otvorio je prostor za različita tumačenja „mira“ koji se ponekad može ukazati kao „administrativni mir“, a nekad i kao nastavak „mekog genocida“. Selektor večeri Gal Kirn je već na samom početku problematizovao „hipijevsko-papinski“ koncept „mira u svijetu“, otvarajući prostor za razmišljanje „o miru za koji se vrijedi boriti“.

Vješto selektovana kombinacija dva filma iz bivše Jugoslavije i isječaka iz Palestinskog filma, izazvali su publiku da se uključi i diskutuje, pa su se u malom prostoru bioskopa u Weddingu mogle čuti i lične priče ljudi povezanih sa aktuelnim i prošlim krizama. Osim razmišljanja Palestinske rediteljke, čulo se i ukrajinsko iskustvo i stav koji je takođe problematizovao zahtjev za „mir usred rata“, napominjući da je u trenutku rata ponekad nemoguće biti za mir. 

Na kraju, baš kao što je konceptom i planirano, postjugoslovensko iskustvo poslužilo je kao primjer, pa smo od pripadnika „postratne“ generacije u Bosni i Hercegovini mogli čuti kako zapravo izgleda „Dejtonski mir“ na terenu, u Sarajevu i u Mostaru. Ili riječima Palestinske rediteljke sa početka diskusije: „Mi bismo, možda, za nekoliko godina mogli biti tamo gdje ste vi sad“, aludirajući na oba dokumentarna filma, na poslijeratnu nadu proletera koji grade pruge do boljeg života u filmu Nike Autor, ali i na postratni period iz filma Jasmile Žbanić, u kojem se iskopavaju masovne grobnice u potrazi za ličnim mirom.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/MD4EKZ0p4iw?si=MJR-20U3g_m6-22b" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**JAVNO PROTIV NEGATORA**

Na kraju ipak legalno veče naslovljeno „illegal_cinema“ u Berlinu otvorilo je mogućnost da se kroz kontekst nekih drugih ratova i drugih genocida postavi pitanje o budućnosti, kao i značenju mira. Da li se može svjedočiti genocidu u trenutku dok se događa, ili genocid biva proglašen tek nakon što dođe „mir“ i sudije preuzmu posao u svoje ruke, na koji način filmski jezik može otvoriti prostor za razumijevanje, empatiju i nadu, i da li je mir utopija, samo su neka od pitanja na koje se pokušao naći odgovor. Još važnije od toga, zanimljiva projekcija i diskusija pokazali su da je ova vrsta javnog dijaloga nužna i važna, a da je pokušaj guranja takvih diskusija u „ilegalu“ politika protiv koje se treba otvoreno i javno boriti. Pogotovo u Njemačkoj.

Jednako kao što se treba otvoreno i javno boriti protiv politike koja pokušava da relativizuje ili negira genocid, a za manifestacije te politike nažalost nije potrebno otići na berlinske projekcije i diskusije, dovoljno je pogledati regionalnu javnu scenu na kojoj, recimo, i dalje postoje negatori genocida u Srebrenici, samozadovoljno zavaljeni u privilegije i visoke državničke funkcije.

Jedan od takvih je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čiji je šou sa zastavom na sjednici UN-a prilikom izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici obišao svijet, prikazujući kako današnja populistička politika izgleda u punom kostimu, dok u regionu bivše Jugoslavije pokušava da relativizuje prošlost. Ime predsjednika Srbije moglo se čuti i tokom diskusije u bioskopu „Transtopia“. Kuratorka programa Marta Popivoda podsjetila je prisutne da je upravo Vučić, neposredno pred genocid u Srebrenici, sa skupštinske govornice u Srbiji izjavio „ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Mulismana“, i tu izjavu povezala sa prijetnjama njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu, kad je za život jednog njemačkog vojnika trebalo platiti životom stotinu jugoslovenskih partizana.

To je možda i jedan od zaključaka nakon projekcija i diskusije u bioskopu „Transtopia“. Današnja populistička politika u regionu bivše Jugoslavije, ali i na čitavom Zapadnom Balkanu, vrlo često vuče korijene iz radikalno nacionalističkih ideologija sa početka devedesetih, a te ideologije svoj korijen često imaju u otvorenom rasizmu, pa i u istorijskom fašizmu. To što su danas predstavnici takve politike u uljepšanim, „evropeiziranim“ i birokratizovanim verzijama i dalje na visokim funkcijama vlasti, ne više samo na periferiji, već i sve bliže najvećim centrima odlučivanja i moći, opasnost je koja prijeti i protiv koje se vrijedi boriti.  




Umjesto „hipijevsko-papinskog“ koncepta „mira u svijetu“, postoji li mir za koji se vrijedi boriti?

filmska borba

Od Jugoslavije do Palestine: Mir kao psovka ili utopija

Klinton, Ontario je, posmatrano iz Toronta, zabačen. Nemoguće je do njega doći evropskim metodom – dakle, vozom ili biciklom. (Doduše i Cetinje, gdje sam odrasla, ima sličnu sudbinu.) Mora se imati auto da bi se došlo do gradića u kojem živi prva kanadska dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Alice Munro. 

Previše je prostora u Kanadi, praznog, nepotrebnog, koji nas dijeli (populaciju jedne Poljske), po regionalnim, urbano-ruralnim, klimatskim, ekonomskim osnovama. Rusija je pretpostavljam slična, i Munro je često poređena sa Čehovom. Junaci njene proze su geografsko i istorijski specifični kao što su Čehovljevi. Paradoksalno, jer on nije naš savremenik, Čehovljeva menažerija bila mi je bliža kad sam prvi put čitala Munro. Ona je uvijek bila na oltaru američkih pisaca. Johnatan Franzen je fan, a prestižni magazin Njujorker najčešći novinarski izdavač. 

Na vijesti o Nobelu, koja je iznenadila mnoge od nas što smo se radovali naznakama da će Margaret Atwood biti prva kanadska dobitnica, uz talas pohvala dva kritička eseja otvorila su prostor za neslaganje. Spisateljica Lydia Millet i kritičar Christian Lorentzen objavili su tekstove u kojima autorki zamjeraju uski fokus i reduktivni, nepolitički pristup ljubavnim peripetijama sitne buržoazije u malim gradovima Kanade.

Zašto bi nas ovi ljudi interesovali, pitala se kritika, a ja sam čitala i potvrdno klimala glavom. Uzmimo Mavis Gallant, drugu kanadsku spisateljicu, govorila sam sebi, i ona je pisala samo kratke priče, ali koliko je bila drugačija! Koliko je vidjela svijeta i koliko pisala o njemu; tu je opseg, razumijevanje, cinizam prema međuljudskim odnosima i ulozi novca… Ona je živjela u Parizu, pobogu! (snobizam stigne i najpažljivije među nama, pazimo.)  

Godine prođu, život se dešava, doživim ja dvadesetu godinu emigracije u Kanadi i neki kasni proces oneobičavanja ove zemlje kojoj sam, bila sam sigurna, nekomplikovano i rado pripala od prvog dana. Prošlo je dvadeset godina, objašnjavam sebi, upoznala si i mapirala gdje su zaključana vrata, što je normalno - u prvim godinama boravka pretpostavlja se da su sva vrata otključana. A tu je i kriza srednjih godina, koja se emigrantima javlja drugačije. (“Palo mi je na pamet juče da sam pogriješio u svemu, potpuno u krivu od samog početka, iako ne znam šta je bio početak, i početak čega… U jednom neodređenom momentu u magli prošlosti, odlučio sam da je netačna propozicija istinita i napravio pogrešnu odluku,” piše bosansko-američki pisac Aleksandar Hemon u knjizi *Ovo ne pripada tebi*, a kao da citira Talking Heads: “I pitaš se, kako sam dospio ovdje, u ovu kuću, u ovaj brak? Kako u ovaj život a ne neki drugi, i zašto?)

Kako god, nedavno naletim na dvije priče Alice Munro koje nekim čudom imaju crnogorsku sadržinu i konačno ih pažljivo pročitam. Dakle, ne sadržinu srpsku, hrvatsku ili bosansku  –  balkanske regije koju anglofonci obično poznaju – nego baš crnogorsku. Antologiju sa pričom “Albanska virdžina” držala sam u ličnoj biblioteci već duže – nepročitanu – a zbirku priča iz 2004. Bjegunac sam kupila kako bih konačno pročitala *Trikove*, priču sa junakom po imenu Danilo Adžić. 

*Trikovi* počinju scenom u kojoj se mlada junakinja po imenu Robin u malom neimenovanom mjestu u Ontariju sprema za put u Stratford, grad poznat po pozorišnom festivalu. Njena sestra i komšija, koji igraju karte dok Robin čeka da joj se zelena haljina dostavi sa čiščenja, ne razumiju čemu gužva i nervoza. Robin je medicinska sestra i živi sa sestrom koja ima zdravstvene probleme i treba staranje. Čitaocu je postepeno prikazano da Robin ponavlja put od prošle godine, kad je nosila zelenu haljinu na matine predstave “Antonije i Kleopatra”, izgubila tašnu sa dokumentima, novcem i voznom kartom, i kad je stranac na ulici, koji je šetao dobermana, upitao je li sve u redu. Stranac, po imenu Danilo (Daniel) Adžić, je iz Crne Gore – tada još dio Jugoslavije, ali precizira se više puta da je baš iz Crne Gore. Živi sam u Stratfordu i ima časovničarsku radnju. Mlada mu žena ukazuje povjerenje i prihvati da ga prati do kuće kako bi joj pozajmio novac za povratak i spremio večeru za dvoje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a3e8915d-73aa-4e27-8d3d-f317dd478e2b)
"Trikovi" u produkciji Bremenskog teatra lutaka{.caption}

Kroz slobodni, indirektni stil naracije, Danilo je opisan kako ga vidi naivna Robin koja nije vidjela svijeta, djevojka bez iskustva ljubavnih veza ali koja je upravo odgledala “Antonija i Kleopatru”, sklona fantazijama što ih teatar pothranjuje. I mi zajedno sa njom vjerujemo Danilu. To je slika crnogorske muškosti kako bi je zamislila/idealizovala upravo takva djevojka, baš pod tim uslovima. Pretpostavljam da je Munro znala za crnogorski priručnik folk etike, pa se nekako i čojstvo tu potkralo, čojstvo kao briga i kuvanje za gosta. Da skratim, Danilo je sasvim okej i pouzdan, mi to naprosto znamo, zajedno sa Robin. 

Razgovor među njima teče prirodno, pa zajedno sa Robin saznamo da se Danilo uskoro vraća u Crnu Goru da završi neka porodična posla i da ne zna kad će moći da se vrati. Na željezničkoj stanici, oni se filmski poljube (skoro da čitalac može čuti violine), Danilo joj traži obećanje da, umjesto pisama, sljedeće godine dođe u isto vrijeme u Stratford u istoj zelenoj haljini, odgleda svoju predstavu, i zakuca na njegova vrata. Tada će se njihova veza nastaviti. 

Robin potom provede čitavu godinu u znaku Crne Gore, proučavajući geografiju i istoriju u mjesnoj biblioteci. Kad se priča vrati u sadašnjost, Robinina prošlogodišnja haljina nije spremna i ona odluči da kupi sličnu zelenu, sa ‘modernijim’ krojem. Predstava je, jer ništa u pričama Alice Munro nije slučajno, Šekspirova “Kako vam drago”, u kojoj Rozalind, prerušena u momka, traži u magičnoj šumi Arden svog vjerenika Orlanda. Nakon predstave Robin pokuca na Danilova vrata, on prekida rad na nekom satu i bijesno ih otvara, odmahne rukom i zalupi ih. 

Prvi put slomljeno srce je prelaz u novu fazu života, u fazu kad je djevojka malo vidjela svijeta i počinje da ga mapira, premda iz svog rodnog grada koji nije mrdnula. Ljeto prelazi u zimu, Robin je u četrdesetima, efikasna glavna sestra u psihijatrijskoj bolnici, živi sama (sestra je, očekivano, umrla mlada), živi kako hoće, ima afere ali ne duge veze. Kod Alice Munro likovi su često žene van bračne formule, koje se nikad nisu udale, koje su se pokajale po udaji, ili su udovice. U ovome Munro nastavlja dugu tradiciju spisateljki na engleskom jeziku koje su centrirale upravo takve karaktere, uključujući Jane Ostin (čiji se romani završe po sklapanju braka), George Eliot (šta reći o braku Doroteje i Kazaubona?), ili sestre Bronte. 

Munro (92) je generacija u kojoj su neudate žene čitane kao ekscentrične, što je svakako slučaj u mnogim drugim kulturama i danas – ali za Munro one su veoma ‘centrične’, dakle u centru priče. Jednog dana nekoliko starijih pacijenata na putu za drugu bolnicu nađu se privremeno u Robininoj bolnici, i jedan od njih, nemušt, slab, čini joj se… mora biti Danilo. “Aleksandar Adžić,” Robin čita u kartonu pacijenta, rođen u Bjelojevićima, Crna Gora, Jugoslavija, emigrirao te i te godine kako bi se pridružio bratu-blizancu Danilu koji je emigrirao prije njega…  gluvo-nijem od malih nogu… demencija… Živio sa bratom do bratovljeve smrti 1995…

Nemoguće. Odbijam, misli Robin. Blizanci! Apsurdno. Loše napisano. Nemoguće za povjerovati (kaže Robin sebi, kao što će čitalac reći Munro. Robin: čitateljka vlastitog života). 
Mora biti da je Danilo bio negdje trenutno izašao kad sam mu pokucala na vrata? Ali kod Šekspira zabune oko identiteta dovode do potrebnih intriga i razrješavanja, a ne cementiranja problema! Kasnije, Robin razmišlja da bi njihova veza, sve i da se nastavila, bila teško održiva – kako bi živjeli, on sa bratom kome treba pažnja, ona sa sestrom kojoj treba njega? (Kao kod Šekspira, kreiran je dvo-ženski i dvo-muški par, ovdje sestra-sestra i brat-brat, ali su im date peripetije koje sprečavaju a ne oslobođaju.) 

Možda je i bolje ovako, po prvi put u životu Robin proba tu misao – bolje brutalni kratki rez, nego sporo višegodisnje odvajanje. Među njenim pacijentima postoje ljudi koji vjeruju da češljevi i četkice za zube moraju uvijek da su složeni po striktnom redu, cipele da su okrenute na pravu stranu, svi koraci prebrojani, ili će se desiti katastrofa. Možda je, Robin razmišlja, za sve kriv njen odabir pogrešne zelene haljine. Htjela bi da podijeli s nekim ovu misao. Sa njim. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d3d1cf6e-ad12-4b4b-9848-d9428441ff1f)
Foto: AFP{.caption}

Šta je neizbježno a šta slučajno, šta nam nametnuto a šta smo sami sebi odabrali: to je pitanje kome se Alice Munro često vraća. Često se njeni karakteri boje slobode, ili se objeručke bace u priliku koja daje iluziju slobode... ili je to sloboda koja baš ne pjeva kao sto su sužnji pjevali o njoj. U “Albanskoj virdžini”, Munro kreira edvardijansku figuru poput Edit Duhram, dobrostojeću putnicu Balkanom prije prvog svjetskog rata, ženu po imenu Lotar koja jeste iz Kanade ali zapravo dolazi iz Britanskog carstva. Ona bude kidnapovana na granici Albanije i Crne Gore, negdje na Skadarskom jezeru, njen vodič je ubijen – plemenska krvna osveta – a ona odvedena u sjevernu Albaniju kao neočekivani plijen. Jedini način da se spase od udaje koju je porodica otmičara za nju ugovorila u razmjenu za novac je da postane virdžina. To joj savjetuje franjevac koji posjećuje lokalna plemena, i ona to postane – preseli se u kulu, gdje živi sama kao muškarac, vodi ovce na ispašu i stara se o stadu za pleme, što oni tolerišu neko vrijeme. 

Pred početak zime, franjevac načuje da se opet priča o prodaji neudate strankinje, dakle došlo je vrijeme za bjekstvo. Poslije dugog hoda kroz šumske puteve koje samo franjevac poznaje, par stiže u Skadar, gdje Lotar nalazi britanski konzulat. Prije puta brodom u domovinu, moraće da se ponovo navikne da priča engleski, sjedi na stolici, jede nožem i viljuškom. 

Ali priča je dvostruka: priča o Lotar je ispričana naratorki, novoj vlasnici knjižare u Viktoriji, najzapadnijem gradu Kanade. Njena ekscentrična (ovoga puta udata) poznanica Šarlota priča ovu povijest sa bolesničkog kreveta, kao “ideju za film”. Dok pratimo Lotar, paralelno saznajemo o životu naratorke koja se (naravno) preselila iz maloga grada u Ontariju poslije afere kojom je prekratila sopstveni brak. Umjesto da ostane u novoj vezi, otputovala je što dalje može i od bivšeg muža i od ljubavnika. Šarlota, koja je izmislila Lotar, preživi svoju bolest, ali nestane iz grada, zajedno sa mužem, pa dvije žene izgube kontakt. Dani prolaze, naratorka razmišlja kakav bi život bio da su ljubavnik i ona ostali zajedno (topao-hladan, ali trajan brak, odlučuje). Gledajući kako se grad brzo mijenja, ona razmišlja: “Zar ne bismo radije imali sudbinu da joj se podredimo? Nešto, bilo što, što nas preuzme, umjesto ovih slabašnih odluka koje donosimo, ovih proizvoljno potrošenih dana?” 

Crna Gora se javlja ranije u priči, kao mjesto gdje je Lotar planirala da ide ali ne uspijeva. “Nikad neće vidjeti Cetinje, prijestonicu Crne Gore – rekli su joj da to ne bi bilo mudro. Nikad neće vidjeti zvonik gdje su turske glave nekada visile, niti platan pod kojim se pjesnik-knjaz obraćao svom narodu.” U noći u kojoj je kidnapovana, Lotar ne može da spava i odlučuje da malo prošeta uzbrdo, iza grada, “samo da vidi ruševine za koje zna da su tamo, među maslinama, i austrijsku tvrđavu na stijeni, i tamno lice planine Lovćen.”

*Poglavlje iz knjige eseja Lost in Canada: An Immigrant’s Second Thoughts (Sutherland House, Toronto, 2022) Lidije Perović. Prevod sa engleskog je autorkin.* 


Kako kanadska dobitnica Nobelove nagrade za književnost u svoje dvije antologijske priče dotiče granice Balkana

sjever-jug

Crna Gora u pričama Alice Munro

Poznatu misao iz naslova već smo toliko puta pročitali. Ali đe smo to bješe pročitali? I ko je napisao? Možda se pojavila među savjetima i antikapitalističkim parolama beskrajnog svitka na facebooku? Možda na instagramu? Možda na TikTok-u, uz sliku Žižeka čija glava skakuće od svjetske krize? 

Oni obrazovani reći će „jeste, to je Žižek“, a oni najuporniji u želji da se zaista temeljno obrazuju i sve provjere, upisaće frazu u google i imati strpljenja za prvi link, koji će ih onda povesti do reddita gdje se u nekoliko postova razvila rasprava. Dijagonalnim čitanjem znanje će se još više produbiti, naići će se na ime Frederic Jameson i Mark Fisher, tu će biti i Žižek, ostalo se ne mora ni čitati. Jameson, Fisher & Žižek više je nego dovoljno za taj dan čije informacije već jure dalje. 

Poznat vam je ovaj osjećaj trke za poluinformacijom tako što učimo nove poluinformacije dok zapravo radimo nešto treće? Vjerovatno jeste, jer to je naš život. A takav život konačno je dobio i svoju filmsku verziju, kakvu je odavno zaslužio!

**NEŠTO KAO RUMUNI, BRATE**

U slabašnom filmu „Jorgovani“, u kojem se reditelj Siniša Cvetić i scenarista David Jakovljević bave temom filmskih autora i autorki, glumaca i glumica pojedenih tržištem, uz to uvodeći takođe slabašno sproveden metaplan biografija poznatih glumačkih parova i temu posrnuća umjetničkih ideala u branši, među nekoliko duhovitih i uspjelih scena postoji jedna, na samom kraju, kad dvojica pijanih i drogiranih filmskih radnika koji su se „prodali“ objašnjavaju jedan drugom kako treba napraviti nešto zaista umjetnički moćno i provokativno, „nešto kao Rumuni“! Ta je fora na mjestu, jer svaka se mala, sjebana kinematografija već dvadeset i kusur godina pokušava ohrabriti Rumunima, tim filmskim majstorima koji su krajem prošlog vijeka evropskoj kinematografiji pokazali kako se radi iz srca tranzicionog haosa. A neki od njih u ovom vijeku to i dalje uspješno pokazuju, bez namjere da se zaustave.

Ali tema ovog teksta nisu srpski „Jorgovani“, to neka gleda ko želi „malo da se opusti“ uz domaći film, tema je jedan mnogo zabavniji i provokativniji Rumunj („Taj je Rumunj bistar kao đavo“, kaže Kiš povodom Ciorana), jedan zaista đavolji Rumun koji evropskoj i svjetskoj kinematografiji već godinama uvaljuje metafilmski kurac (ovo nije samo ogavna psovka, već i referenca na kraj filma „Bad Luck Banging or Looney Porn“ istog autora), i to do balčaka!

U svom posljednjem filmu „Do not expect too much from the end of the world“, reditelj Radu Žude (Radu Jude) još jednom uspijeva da u svijet filma uleti kao divlji taksista koji pješaku presječe put, pa ga još iz kola sočno opsuje, ako mu već ne polomi obje noge. Taksistu pominjem jer ni ovaj Žudeov film, kao ni prethodni, ne bi bio to što jeste da u kadar nije propustio kontrapunkt divljeg, uličnog Bukurešta, kroz koji glavna junakinja Angela (u spektru stravične i dirljive ljudskosti igra je Ilinca Manolache) neprestano vozi, neprestano trubeći, psujući, braneći se od mužjaka za volanom koji je usput zapitkuju kome je morala da popuši da bi dobila dozvolu, prijete joj da će je pojebati, na šta ona odgovara istom mjerom, ne gubeći prisebnost u toj uličnoj borbi.

**PREKOVREMENO DO SMRTI**

I to nije jedina borba koju Angela vodi. Glavna borba je ona za preživljavanje. U kapitalizmu preživjeti se može, zna to Radu Žude dobro, samo rintajući prekovremeno, potplaćeno, ugaženo i mučeno od strane onog iznad kome pravimo višak vrijednosti da u njemu uživa. U Angelinom slučaju, to je producentska kuća koja snima film o prevenciji povreda na radu. Film je naručila austrijska fabrika koja traži svoje bivše, povrijeđene radnike, da ispričaju šta im se dogodilo i usput poruče da treba nositi šlemove i zaštitnu opremu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/w0uh5i-SEW8?si=PqX3_SZj78Fo-N52" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Angelin zadatak je da te radnike locira po budžacima sirotinjskih kvartova Bukurešta, da sa njima napravi intervju i da materijal ponese firmi koja će odabrati kandidata za mali promo-film. A kako Angela izdržava užas svog posla koji traje 17 sati dnevno, od čega 10 provede za volanom? Tako što kad god joj prekipi radnička muka, uključi filter na kameri i za TikTok snima filmiće u kojima se pojavljuje pod muškim imenom Bobita, glumeći mladog rumunskog seksistu, šovinistu, rasistu i bogataša koji uživa po dobro poznatom geslu „sirotinjo, napuši se kurca“.

**ANGELA VS ANGELA**

I to nije sve, što bi rekli u reklamama kojima se Angelini šefovi takođe bave. Angelina priča, koju pratimo u zrnastoj, crno-bijeloj slici koja čini da njena jeftina, šljokičasta haljina bljesne sjajem zlatnog Holivuda, kombinovana je sa fragmentima rumunskog filma „Angela merge mai departe“ iz 1981. reditelja Luciana Bratua, o ženi koja se takođe zove Angela (Dorina Lazar) i koja preživljava vozeći taksi ulicama Bukurešta. Za razliku od Angelinog kapitalističkog crno-bijelog svijeta, svijet Angele s početka osamdesetih preliva se u toplim, socijalističkim bojama Čaušeskuovog režima.

I kad smo kod metaplanova, evo jednog koji je uspio. Negdje na polovini filma, nakon što vidimo Angelu iz osamdesetih kako umorna dolazi kući, u istu zgradu dolazi i naša moderna, šljokičasta Angela i nalazi svoju imenjakinju (ovog puta ostarjela, teško pokretna Dorina Lazar) koja u filmu iz 1981. vozi taksi, a čiji sin je sad jedan od radnika koji su zbog povrede na radu postali invalidi. Susret dvije Angele jedna je od najdirljivijih i najzabavnijih scena na (meta)filmu.  

**ISMIJAVANJEM DO JOŠ ISMIJAVANJA**

Svi dobro znamo što se u Crnoj Gori kaže kad se, svedočeći novoj manifestaciji mentalitetskog ludila, želi naglasiti kako nam nedostaju priče kroz koje ćemo prikazati našu suludu, korumpiranu, mitomansku realnost. Tako je. Nama, jebiga, Živko nije živ, ali Rumunima njihov Žude jeste, i to još veoma mlad, u punoj snazi. Jer u ovom haotičnom prepričavanju možda sam zaboravio da kažem: Radu Žude svoju zemlju, zemljake, nacionalnu istoriju i mitomaniju iz filma u film dovodi do tolikog nivoa ismijavanja, da lako mogu zamisliti kako za Rumune gledanje njegovih filmova može biti nacionalna katarza kakvu bih i sam volio da doživim. 

Kroz lik Austrijanke Doris Goethe (pra-pra-pra-praunuke Goethea, kojoj je možda i Thomas Bernhard đed) Žude predstavlja zli zapad koji iz Rumunije isisava sirovine, novac i jeftinu radnu snagu. Rude to čini kroz niz vješto postavljenih opštih mjesta susreta „Zapada“ i „egzotične periferije“, sprovedenih čak i kroz izbor glumice koja igra Doris Goethe. Za tu ulogu Žude je izabrao vjerovatno najveće opšte mjesto nenjemačkih kastinga u kojima se kao „njemačka žena srednjih godina“ nepogrješivo pojavljuje uvijek stabilno dobra, do ruba dosade odlična, jedna i jedina Nina Hoss. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6736ba9f-74f8-4f2e-a856-4e93a16b5df3)

Optužujući Zapad za eksploataciju periferije, Žude ne zaboravlja da pomene da i Rumuni, ipak, na to sisanje i isisavanje pristaju, upravo zahvaljujući lokalnim posrednicima između novih kolonijalista i jeftine radne snage. Zato u jednom od viceva (jer ovaj se autor ne plaši beskrajnih dijaloga, esejiziranja i jeftinih viceva), Žude kaže: „Pička je kao četiri zemlje, vlažna kao Velika Britanija, podijeljena na dva dijela kao Koreja, krvava kao Divlji Zapad, a voli da je jebu kao Rumuniju“. 

Zahvaljujući dramaturgiji izmišljenog TikTokera Bobite, Žude kroz lik Angele uspijeva da isporuči neke od najprovokativnijih, politički apsolutno nekorektnih, rasističkih i proputinovskih stavova, kakvi svakodnevno pljušte sa svih medijskih i paramedijskih strana, a kakve se u filmovima i pričama uglavnom ne usuđujemo napisati, kao da takvi likovi ne postoje, jer znamo da srednjeklasna i srednjestrujaška publika to nerado sluša i gleda. Kao što znamo da sve to sjutra neko ipak treba da ocjenjuje i (nadamo se svim srcem!) nagrađuje. Treba li reći da upravo te ogavne replike, u kojima Žude i njegov lik sebi dopuštaju da nam prikažu nevjerovatne gadosti, spadaju u neke od najduhovitijih? Treba reći. 

Treba li reći da je Žude nekim čudom uspio za svoje filmove da dobije i najpoznatije evropske filmske nagrade? Treba i to reći, jer potvrđuje da je u umjetnosti, na sreću, i dalje sve moguće.

**SLAVLJE ZA KRAJ SVIJETA**

Onima koji su mislili da će ovo biti ozbiljan, analitički tekst o posljednjem filmu Radu Žudea, neću se izvinjavati. Ovaj tekst samo je malo, lično slavlje kakvo sebi dopustim kad god se do grla uvalim u neko umjetničko djelo koje uspije da dovede u pitanje sve kanone, opšta mjesta, pravila i postulate koji se navodno podrazumijevaju, i pokaže nam da je moguće naoružati se inteligencijom, humorom, hrabrošću i talentom, pa prirediti umjetničku feštu koja ni u jednom trenutku ne zaboravlja istoriju filma i glavne elemente filmskog jezika kojima vješto dodaje savremene formate konzumiranja slika, a istovremeno nam kao možda nijedan film u prethodnih nekoliko godina gotovo esejistički pokazuje u kakvom sranju živimo. Jedna od interpretacija je i ta da živimo u svijetu u kojem se možemo suprotstaviti užasu jedino tako što mu, ismijavajući taj užas, na neki način dodatno doprinosimo. Ipak, po Žudeu, najveća pobjeda nad tim svijetom i dalje je umjetnost preživljavanja: ne dozvoliti im da nas ubiju radom, gurnu u samoubistvo ili u dehumanizovano zlo.

O finalnoj sekvenci, dvadesetominutnom kadru u kojem se filmić o povrijeđenom radniku konačno snima, ovdje neće biti riječi. Radoznalima i zainteresovanima, svima kojima nije teško da na guglu provjere referencu prije nego što ispadnu pametni, prepuštam da sami svjedoče kraju filma, koji je možda i teže zamisliti nego kraj svijeta i kapitalizma.

A dok čekamo kraj tog svijeta od kojeg, kako tvrdi Radu Žude, ne treba očekivati previše, valja nam paradno uzviknuti: Živjela rumunska kinematografija kojoj s pravom zavidimo! 
	


Dok čekamo kraj svijeta od kojeg ne treba očekivati previše, valja nam paradno uzviknuti: Živjela rumunska kinematografija!