Ideja o osnivanju jedinstvene [onlajn knjižare](https://www.platformaknjiga.me/en/) koja će ponuditi najbolje knjige izdavača i autora iz Crne Gore rodila se iz najdubljeg uvjerenja da je u Crnoj Gori napisano, prevedeno i štampano mnogo izvrsnih knjiga koje su, nažalost, nedostupne i nevidljive čitalačkoj publici van njenih granica, pa čak i čitaocima van Podgorice ili Cetinja kao knjižarskih i izdavačkih centara. Navešću samo neke knjige za koja su mi prijatelji iz regiona rekli: „Stvarno? Sjajno! Nisam znao da to postoji!“ i koje sam na ponovljene molbe nosila u koferu ili gepeku kad pođem za Beograd, Zagreb ili Beč: Botanički leksikon Crne Gore Crnogorske akademije nauka, CID-ov prevod legendarne Distinkcije Pjera Burdijea, Transkripcijski rječnik u izdanju FCJK-a, OKF-ovi prevodi savremene švedske, portugalske, i albanske poezije, kao i Brodskog, Šalamuna, Bloka i Transtremera, filozofski ogled Kentena Mejasua „Posle konačnosti“, Plimin temat o Tomasu Bernhardu, prevode Zagajevskog, Bitora, Pereka, Edvarda Lala i tako dalje. 

Da, u Crnoj Gori postoji svijest o potrebi štampanja knjiga, o neophodnosti prevođenja književnosti, književne teorije i filozofije. O tome svjedoči podrška izdavačkoj djelatnosti iz državnog i opštinskih budžeta, obilježena, istina, izvjesnim kontroverzama, ali ipak kontinuirana i dovoljna da se odštampa i objavi veliki broj knjiga koje nijesu objavljene na drugim južnoslovenskim jezicima. Ta je podrška čak i izdavače orijentisane prevashodno na zaradu motivisala da objavljuju mlade, neafirmisane autore iz Crne Gore, dramske tekstove i neprofitne naučne studije. Dakle, ipak je dovoljna i ne tako mala. 

I da, u Crnoj Gori postoji potreba da se ostavi pisani trag o sopstvenom vremenu i da taj trag bude u umjetničkoj formi. Otud, u odnosu na broj stanovnika i veliki broj napisanih novih knjiga svake godine, za koje izdavači takođe dobijaju finansiranje. Čak i kad nije sasvim izvjesno da je riječ o vrijednom jezičkom-umjetničkom djelu koje će preživeti svoje vrijeme, te se knjige štampaju i dobijaju svoju šansu na tržištu.  

**U ČEMU JE ONDA PROBLEM?**

Bez sumnje i prije svega u malom knjižarskom tržištu. A vjerovatno i u nedostatku sredstava da se jednom štampane knjige distribuiraju van uskih krugova profesionalnih čitalaca, prijatelja i znalaca – čitaj: da se reklamiraju i prodaju, izvoze i promovišu u inostranstvu. Dodatno, i u odsustvu potrebe da se jednom objavljene, u javnom (i virtuelnom) prostoru popularizuju na način prilagođen savremenoj čitalačkoj publici (javna čitanja, društvene mreže, blogovi, podkasti, booktook, bookstagram i booktube). A možda i u odsustvu svijesti da je u svkaoj novoj generaciji potrebno odnjegovati nove čitaoce. 

Otud ideja da se tržište za knjige autora i izdavača iz Crne Gore ciljano proširi u virtuelnom prostoru, da veliki broj nesumnjivo vrijednih izdanja, raznorodnih žanrova, objedinjenih na jedinstvenoj globalno pristupačnoj inernet platformi postanu vidljivija i dostupna čitaocima iz zemlje, regiona i svijeta, kao i našim građanima u dijaspori – svima kojima su potrebna i intrigantna.

Otud platformaknjiga.me. Iz želje da bogatstvo crnogorskog izdavaštva bude sabrano na jednom mjestu, tek nekoliko klikova udaljeno od isporuke na bilo koju adresu u svijetu. U namjeri da najnovija izdanja iz Crne Gore u najkraćem roku stižu do knjižara i pojedinaca u južnoslovenskom govornom prostoru. Ne treba zanemariti da taj prostor dijelimo sa blizu 25 miliona govornika, što uopšte nije malo tržište, čak i ako polovina tih govornika nijesu ili ne bi ni mogli biti čitaoci. 

Uz to, Platforma knjiga osnovana je sa ciljem da se u srednjem roku na njoj nađu i one knjige iz regiona i svijeta koje su publici u Crnoj Gori potrebne, a nedovoljno lako i brzo dostupne – zbog visokih troškova uvoza, poštarine, zbog (već je pomenuto) nestabilnog i malog knjižarskog tržišta u nas. Sve ono što poznanike i prijatelje molimo da nam u svojim ruksacima donesu kada idu preko granice i zbog čega još uvijek, već prvog dana, idemo na sajmove knjiga – koji zbog toga i stiču pravo da se nazovu međunarodnim. Strastveni čitaoci lako će pogoditi da je riječ je o bosanskim i hrvatskim izdanjima – da pomenem samo neke izdavače: buybook, Fraktura, naklade Ljevak i OceanMore, pa onda Lom, Kontrast, Partizanska i Akademska knjiga, Radni sto, Nojzac, KCNS, Darma books i drugi (ne)komercijalni izdavači iz Srbije koji u kontinuitetu imaju šta da ponude. A ne treba zaboraviti ni da su muzička literatura i note gotovo potpuno nedostupni kod nas. Sve to želimo da ponudimo na Platformi knjiga. Uz edukativni materijal za najmlađe i originalan poklon program.

Iako sporadično dostupne u nekim knjižarama u Crnoj Gori te su knjige često nevidljive, zatrpane asortimanom papirnice, dekoracijama za uređenje kuće i igračkama. Na Platformi knjiga želimo da primat damo knjigama i autorima, izdavačima koji nisu odustali od kvaliteta, uključujući i dobra samostalna izdanja, da omogućimo njihovu vidljivost i prodaju koristeći se instrumentima savremene tehnologije, individualizovanim pristupom iskusnim čitaocima, ali i onima koji to tek postaju, i sa znanjem o knjigama koje smo pojedinačno, u svakovrsnim projektima sticali godinama. Spremni da na uvijek istu humanu potrebu za dobrim intelektualnim sadržajem odgovorimo na način poželjan u našem društvu, u našem vremenu. 

Iza originalnog koncepta Platforme knjiga stoji tim vrijednih profesionalnih čitalaca i poznavalaca knjige sa čvrstim povjerenjem da i u globalizovanom društvu ustrojenom na principima liberalne ekonomije knjige imaju šansu – u novim formatima, ali i u tradicionalnoj štampanoj formi – ako ih tretiramo kao originalni kulturni i umjetnički (a ne industrijski) proizvod od čije dostupnosti zavisi širenje uticaja kulture. 


Inicijativa za online knjižaru "platformaknjiga.me" ima za cilj promovisati i učiniti dostupnijim knjige crnogorskih autora i izdavača na globalnom nivou, oslanjajući se na bogatstvo crnogorskog izdavaštva i potencijal tržišta od 25 miliona govornika južnoslovenskih jezika.

Virtuelna Književnost

Sve knjige iz Crne Gore na jednoj platformi

Podgorički bend Antonio Sančez i Kurvini Sinovi objavio je četvrti album. Onom dokonijem dijelu javnosti poznati su po [pjesmi o Rašku Konjeviću](https://www.youtube.com/watch?v=bnS4IJ1Mmb0) iz 2011. godine, kada je i osnovan bend, nakon čega slijedi album „Ništa bez krvi, sperme i govana“, snimak koncerta „Ludnica u Berlinu“, potom drugi studijski album „Mojoj majci“, na kojoj su se istakle pjesme „Guza“ i „Mama“, te singl „Blues za moju majku“.

Novi album pod imenom Kradljivci banana objavili su za Polucija Records, izdavačku kuću kojoj su ostali vjerni. Riječ je o djelu koje motivski ne odustaje od genitalnih zbivanja kao vječite inspiracije, ali ovog puta kroz novu geometriju zvuka kojoj ne fali uticaja od sint popa do industrijala. Svijest o detalju u izvedbi i produkciji ovog albuma vjerovatno je bez premca na crnogorskoj sceni, pa je prava šteta što članovi grupe nisu pronašli načina da zaplove u mutno more PR strategije, i za početak odustanu od svog nadaleko poznatog humora koji će nažalost obilježiti i ovaj razgovor.   

Kako god, osvježenje na albumu je vokal Katarine Cvijović koja je i zvanično novi član benda uz stare, Dušana Đurovića, Filipa Ferdinandija i Zarije Pavićevića. 

**Za početak intervjua, upoznajte nas sa dosadnim faktima oko snimanja albuma kojima mora započeti svaki intervju na ovu temu još otkad je Isus napravio bend sa Judom i Svetim Petrom.**

Album je odsviran prije pet godina u Studiju 9, Marka Perića, svi zajedno, bez naknadnog snimanja, osim vokala i par gitara. „Jaja na oči“ su snimljena u studiju „Stivi“ kod Stefana Pantovića koji je odsvirao i jednu solo dionicu, a Miraš Šljivančanin prateće vokale. Violinu na „Monotoniji“ je odsvirao Filipov otac, maestro Vili Ferdinandi, koji je tražio da to ne pominjemo (Vili inače krije i da mu je Filip sin), tako da za javnost govorimo da je violinu svirala pjevačica Katarina Cvijović, koja nikad u životu taj instrument nije vidjela, ali je virtuoz na bendžu što možete čuti na pjesmi „Pi“.

**Zašto ste toliko čekali da objavite album koji je snimljen prije nekoliko godina?**

Takve su bile životne okolnosti i situacije u privatnom životu pojedinih članova benda. Najvažnije je da je album pred vama iako su ti problemi ostali ispod istog tepiha.

**Kako ste zadovoljni rekacijama publike?**

Reakcije do sada skoro da nije ni bilo. Džez gitarista Šule Jovović voli da kaže da jednako dobro svira i za dvoje i za troje ljudi u publici, a mi da jednako loše snimamo i za dva i za tri lajka na društvenim mrežama.

**Možda je reakcija izostala, ali su naslovnica albuma, kao i spot za pjesmu „Duda sloboda“ zasigurno najbolji dio „Kradljivaca“. Ko su autori?**

Naslovnica i pomenuti spot su djelo dva umjetnika iz Kotora, DrAntona i DrBroa koje smo papreno platili. Ipak se radi o profesionalcima sa višedecenijskim iskustvom u vizuelnoj produkciji.

**Na jutjubu album je predstavljen uz zanimljiv video. Ko je misteriozna dama bujnog poprsja na samom početku?**

Nećete vjerovati, ali Dušan je, na Filipov nagovor, a za potrebe videa, vratio masno tkivo koje je prije više godina uklonio i čuvao u kantici od eurokrema. Veliku zahvalnost dugujemo producentu Ivanu Đuroviću koji nam je pozajmio kameru koja može da snima u 380 stepeni, jer je to bio jedini način da sise stanu u kadar. Takođe smo je koristili i za [spot](https://www.youtube.com/watch?v=a180DeQ-Gvc) za pjesmu „Volim te ku*cem svim“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/57a07530-3c9f-477b-bf13-c01946a45cad)

**Koliko se album razlikuje od prethodnih?**

Iako je priča za sebe, svakako smo ostali dosljedni muzičkom pravcu čiji smo rodonačelnici – debilnom minimalizmu. Naime, kritičar Ilija Đurović je poslije preslušavanja nekog našteg materijala, tako nazvao ono što je čuo. Ili je rekao minimalni debilizam, zaboravili smo, ali to je svakako isto.

**Na albumu ste se dotakli raznih tema, ali dominiraju priče o preljubi. Zašto?**

Za to je kriva kriza srednjih godina. Zbog erektilne disfunkcije, takvih avantura nemamo u realnom životu, ali umjetnost, kao vještina nemogućeg, nam to dozvoljava, makar u pjesmama.

**Osim što se mogu čuti stihovi poznatih izvođača, tu je i obrada Cecine „Monotonije”?**

Da, slušaoci će prepoznati omaž Đorđu Balaševiću, „Bijelom dugmetu”, ali i direktne citate grupa „Sunshine” i „Tap 011”. Na pjesmi „Pi” jasno se čuje uticaj čuvenog harmonikaša dugmetara Kemiša, supruga naše koleginice i prijateljice Zorice Brunclik. Ponosni smo na obradu Cecine „Monotonije”, koja nije naišla na odobravanje naših kolega rokera. Naime, jednom prilikom smo na žurci u Tološima odsvirali „Monotoniju” u našem ruhu, nakon čega su nas kolege gledale kao da su vidjele penis sa surlom u obliku slona. Pitali smo ih u čemu je problem, a oni su u glas odgovorili - Znate li vi da je to turbo folk, znate li ko je bio Cecin muž, ona je čuvala puške i mitraljeze za Zemunski klan. Mi smo prevrnuli očima, Zarija je odmahnuo palicom i dao znak da je još jednom isprašimo. Sjutradan, isključili su nas iz Rokerske komore, ali nama nije žao.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/FLAJXUP-gZg?si=Vjd4nfd6njC46ImP" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

**Kad smo kod kolega, kako komentarišete trenutnu muzičku scenu u Crnoj Gori?**

Čarls Bukovski je jednom rekao da ne čita savremenike. Ako je pritom mislio da pogled usmjeren na konkurenciju obara samopouzdanje, mi kažemo - Čarls, ne serite. Crnogorska scena zaista je go kurac. Bendovi zvuče kao da su zaglavljeni u beogradskoj rok sceni s kraja prošlog vijeka. Robuju pravilima i u kreativnom i u produkcijskom smislu i zato su predosadni. Tu i tamo bljesne poneka stvar, ali se brzo vrate na stari kolosjek. Naravno, kolegama uvijek u lice kažemo da im je vrhunski materijal, a svirke ludilo. Isto važi i za Antonija, da se razumijemo. 


Kratki razgor povodom objave albuma Kradljivci banana, podgoričkog benda Antonio Sančez i Kurvini Sinovi

polucija records

Prodajemo dušu za tri lajka

Nedavno je francuska vlada u svojoj težnji za promocijom visoke kulture, predstavila ambiciozan plan. U okviru njene inicijative, svakom osamnaestogodišnjaku je dodijeljen budžet od 300 eura s namjenom da ga potroše na kulturna dobra - idealno na književna remek-djela i muzičke klasike. Vlasti su, bez sumnje, već vidjele mlade Francuze kako trče ka knjižarama da bi se opskrbili djelima Molijera ili Prusta. Ovaj potez je tako kombinovao omiljene francuske aktivnosti - bespotrebnu potrošnju državnih resursa s kulturološkim elitizmom.

Međutim, realnost je bila znatno drugačija. Većina ovih mladih ljudi je svoje subvencionisane eure potrošila na mange, japanske stripove, umjesto da se okrenu francuskim klasicima. Dok su književna djela koja oslikavaju kompleksnost francuskog društva 19. vijeka ostala na policama knjižara, mladi su bili više zaokupljeni avanturama tinejdžera koji upravljaju gigantskim robotima.

Japanska animacija, poznata kao anime, i manga, japanski strip, uživaju izvanrednu popularnost u Francuskoj. Čak je i sam Makron, u pokušaju da pokaže svoju "mladalačku" stranu, simulirao čitanje popularne mange „One Piece“. No, ne smijemo misliti da je Francuska izuzetak; ovo je samo dio globalnog fenomena koji se širi poput požara. Prošlogodišnja tržišna vrijednost anime industrije bila je "samo" 20 milijardi dolara, ali očekuje se da će do 2030. godine narasti do nevjerovatnih 60 milijardi. Ni naš region nije imun na ovaj trend. Svako ko se rodio devedesetih i kasnije može da nabroji bar nekoliko anime naslova. Možda smo čak dostigli kulturni zenit u tom pravcu: izdavačka kuća Laguna prevodi i objavljuje kultnu i avangardnu mangu ["Laku noć, Punpune"](https://www.laguna.rs/n5713_knjiga_laku_noc_punpune_1_laguna.html) , dok Cineplexx u Podgorici prikazuje filmsku adaptaciju mange "Slam Dunk" za publiku koja definitivno nije upoznata s originalom.

Zašto su anime i manga postali globalni fenomen, pitate? Kao neko ko je ovu scenu pratio gotovo s religioznom predanošću posljednjih 15 godina, moram priznati da nikad nijesam zastao da analiziram tu opčinjenost - prihvatio sam je kao datost. Preptostavljam da je to kao da pitate zavisnika od kokaina zašto je kokain popularan. Kao pravi narkoman, radije bih vam uvalio neku dozu animea i probao od vas da napravim zavisnika ili makar rekreativnog korisnika. 

Kad bih morao da objasnim popularnost ovog fenomena rekao bih da su za to prisutna 3 razloga: 1) anime i mange nude zabavne, akcione i avanturističke narative koji drže pažnju publike 2) razvnovrsnost i kvalitet priča 3) anime i mange uspijevaju da stvore priče koje su posebno privlačne za fanatičnu publiku.

**UZBUDLJIVE PRIČE**

Najpopularniji anime naslovi su uglavnom uzbudljive akcione priče gdje mladi protagonisti prolaze kroz izazove, razvijaju se i jačaju, te se bore protiv moćnih antagonista u potrazi za postizanjem svojih snova. Ove priče, koje se često čine kao da su precizno kalibrirane za adolescentnu publiku, možda su razlog zašto vaš bratanić trenutno ima fascinaciju nekim kineskim crtanim filmovima - mada, u Japanu ove anime serije danas sve više privlače odraslu publiku. U Japanu postoje čitavi magazini koji su specijalizovani za publikaciju ovakvih mangi, najpoznatiji od njih je Shonen Jump koji se može pohvaliti s iznimno popularnim naslovima kao što su [„One Piece“](https://mangaplus.shueisha.co.jp/titles/100020), [„Naruto“](https://mangaplus.shueisha.co.jp/titles/100018) i [„Bleach“](https://mangaplus.shueisha.co.jp/titles/100004).

U suštini, mnogi od ovih naslova mogu se posmatrati kao savremeni potomci herojskog epa. Uzmite „Ilijadu“ na primjer i ne razmišljajte o njoj kao o smaračkoj srednjoškolskoj literaturi. „Ilijada“ se zapravo najadekvatnije može opisati kao vrhunska lovačka priča koja sa lakoćom oscilira između tonova, prelazeći od komedije do potresnih scena nasilja."Ilijada" i anime sadrže priče o sukobima, bitkama ili o ratu, sa eksplicitnim opisima nasilja i pokolja. Akcioni anime i „Ilijada“ ističu protagoniste u svijetlu ratničkog herojstva, težeći vrhuncima borilačke vještine. Najbolji anime i mange iz ovog žanra, poput [„Hunter x Hunter“](https://mangaplus.shueisha.co.jp/titles/100015) ili [„Rurouni Kenshin: Trust & Betrayal“](https://youtu.be/MhKyFMKVtBk?si=A08zxuYwBIcY2_10), ispitiju moralne granice herojskog kodeksa na sličan način na koji je „Ilijada“ uradila. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4cec8ba8-0a4a-40f9-a739-dbe9c773c34a)

Ne želim implicirati da je pravac razvoja išao direktno od „Ilijade“ do anime serija. Arhetipski likovi i narativi koji obilježavaju anime često crpe inspiraciju i arhetipe iz djela poput kineskog istorijskog romana iz 14. vijeka, „Romansa o tri kraljevstva“. Ono što želim naglasiti je da postoji univerzalna želja, posebno među mlađom muškom populacijom, za pričama o herojstvu, konfliktu i superiornosti postignutoj kroz fizičke sukobe. Nekada su ove želje zadovoljavali vestern filmovi ili možda superherojski stripovi, ali period vesterna je završen, dok današnji superherojski stripovi zahtijevaju skoro akademski nivo upućenosti u zaplete koji potiču još iz 1958. Možda su, u stvari, najbolji savremeni pandan animeu pustolovni romani Aleksandra Dime, koji su često izlazili kao nedjeljni dodaci u novinama. Svakako, anime i manga možda jesu najbolji moderni primjer ovog drevnog i svreprisutnog žanrovskog formata.  

Zanimljivo je da anime uživa izuzetnu popularnost među Afroamerikancima u SAD-u, slično kako su kung fu filmovi bili omiljeni među istom populacijom tokom 70-ih godina prošlog vijeka. Neki teoretičari sugerišu da se Afroamerikanci možda poistovjećuju sa karakterima koji dolaze iz teških životnih situacija i prevazilaze represivne sisteme. Ne mislim da je ovo istina, meni djeluje da anime ima sličan ethos ili estetitku kao hvalisav gangsterski rep. U oba žanra, na kraju krajeva se uvijek naglašava ideja o direktnom fizičkom obračunu s protivnikom, postizanju pobjede i kasnijem uživanju u zasluženoj nagradi.

**BOGATSTVO SADRŽAJA**

Iako se može činiti da popularni akcioni naslovi dominiraju svijetom animea i mange, ne smijemo se zavaravati i misliti da takva forma čini čitav spektar ovog umjetničkog izraza. Zbog jeftine proizvodnje mange, izdavačke kuće i manga magazini su u prilici da objave razne žanrove i priče bez značajnog finansijskog rizika po njih. Od autobiografskih zapisa iz perioda Drugog svjetskog rata do avangardnih nadrealnih komedija, izazov je pronaći naslov koji ne bi odgovarao nečijem ukusu.

Anime industrija je takođe impresivna u svojoj produktivnosti, sa proizvodnjom oko 100 televizijskih serija godišnje, čime se izdvaja od drugih animacionih industrija. Raznovrsnost animea i kvalitet priča kontinuirano privlače gledaoce, to osigurava njihovo dugotrajno interesovanje. Pogledajmo, na primjer, nedavne naslove kao što su [„Vinland saga“](https://youtu.be/VHGotYh6hPM?si=VUDn9hyEqEUy6cFL) i [„Tengoku Daimakyo“](https://youtu.be/-pgcwiNPiQE?si=9vtc0rJ7ItQWNjRe). Dok prva prikazuje osvetoljubivog islandskog roba koji se transformiše u pobožnog hrišćanina, druga nas vodi u svijet postapokaliptičnog Japana kroz oči tinejdžera, koristeći zanimljivu akronološku naraciju. Obje serije odlikuju se pažljivom izradom i visokim produkcijskim vrijednostima. A to su samo dva od mnogih novijih naslova. Kada se osvrnemo na anime klasike poput „Evangeliona“, „Revolutionary Girl Utena“ ili „Ghost in the Shell“, jasno je da su to istinska remek-djela koja se mogu smatrati vrhunskim dostignućima u televizijskom i filmskom stvaralaštvu. Za sve filmofile i ljubitelje televizije, anime nudi širok spektar sadržaja koji ne prestaje biti zanimljiv.

Kada govorimo o vizuelnom aspektu animea, postaje jasno da je to nezaobilazan izbor za sve ljubitelje animacije. U tom kontekstu, [Kyoto Animation](https://youtu.be/BE8xq-uJr7E?si=hG0upcw4je6fnHBK) može se smatrati vodećim animacijskim studiom 21. vijeka, čak prevazilazeći velikane poput Pixara. TV serija „Hyouka“ je vjerovatno najbolje animirana serija svih vremena, volumen, konzistentnost i kvalitet animacije je prakitčno bez presedana a sve je upakovano u nevjerovatnoj režiji tragično preminulog Yasuhira Takemota. Nedavno je slavni Shinya Ohira, koji je animatorski ekvivalent Egonu Šileu i čiji kratki film ["Wanwa The Doggy"](https://youtu.be/696W1EFohmE?si=DkvlooZuDnM__Pqh) je vjerovatno najbolji primjer animiranog ekspresionizma, učestvovao u kreiranju fantastične sekvence na popularnom animeu [„One Piece“](https://youtu.be/gDxDFBQ4ctU?si=n3yHmBSmwicxTNO-). Prakitčno istovremeno je izašao kratki film Hiromatsu Shuua [„Fate Grand Order Memorial Movie“](https://youtu.be/tlj5Z3wWE_U?si=ushsJGo_MiGLrVRI) koji briljantno spaja animaciju efekata i karatktera, uz upotrebu inovativne postprodukcije za kreiranje zapanjujućih digitalnih boja.

**MAGNET ZA FANATIKE** 

Anime je od početka privlačio štrebersku publiku, on je uspio da očara te društveno nespretne osobe koje su opsjednute stvaranjem minijaturnih tenkovskih modela iz Drugog svjetskog rata. Anime je relativno mlad medijum, kako film ["Daicon IV"](https://youtu.be/-840keiiFDE?si=kVKrVX3e3mUrW-Hm) koji je režirao talentovani Hideaki Anno ilustruje, prve generacije anime entuzijasta potekle su iz zajednice ljubitelja naučne fantastike. Osim toga, ti entuzijasti su bili veliki konzumenti američkih stripova, uživali su u čitanju knjiga kao što su "Konan" i "Gospodar prstenova", te su bili obožavaoci filmova i serija poput "Star Wars" i "Thunderbirds". Naravno, anime naslovi poput „Gundama“ i „Space Battleship Yamata“ su bili ogromni hitovi među ovom zajednicom, ali anime je tada bio samo jedan segment u mnoštvu interesovanja i služio je više kao idealna platforma za realizovanje ličnih maštarija. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/aa6b7737-5c91-4216-8ddf-981fca9df262)

U periodu nakon sedamdesetih godina prošlog vijeka, socio-političke prilike u Japanu doživjele su značajne transformacije koje su uticale na promjene u odnosu između anime industrije i njenih ljubitelja. Krajem osamdesetih, Japan je suočen sa ozbiljnom ekonomskom krizom, što je dovelo do perioda ekonomske stagnacije tokom 90-ih, često nazivanom "izgubljenom decenijom". Za razliku od promjenljivih i nestabilnih stvarnih okolnosti, anime je pružao stabilan, idelizovan svijet. Animirani likovi, nepodložni vremenskim i fizičkim promjenama, postali su stalni izvor utjehe i podrške.

Sa ovim razvojem došla je i druga značajna promjena koja se ticala samog animea. U svojim ranim fazama, anime nije imao jasno definisan estetski identitet i često je crpio inspiraciju iz drugih medija poput igranih filmova. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, anime je postajao sve izolovaniji i počeo se oslanjati pretežno na vlastite estetske norme. Takva incestuozna scena rađa jedinstven vizuelni jezik koji nije lako dokučiv široj publici. Ova tendencija je posebno evidentna u slučaju animea [„Bakemonogatari“](https://youtu.be/XJOtnXRpgEs?si=CLoVf5R6NPonPBP4) iz 2009. godine. Premda je ovaj naslov bio izuzetno popularan među anime fanovima, serija je, možda i nesvjesno, usvojila brehtovske tehnike, što su kasnije drugi animatori inkorporirali u svoje radove. Kažem nesvjesno jer je izgled animea bio predodređen njegovim anime uticajima, a ne subverzivnom namjerom režisera Oishija. 

**PUT DO UTJEHE**

Upravo je ova sinergija stilističke izolovanosti i sve veće potražnje za eskapizmom izrodila aspekte anime kulture koji autsajderima izgledaju čudno, upitno ili odvratno. Poznato je da anime fanovi često praktikuju parasocijalni odnos sa animiranim karakterima, tretirajući ih kao predmet ljubavi sa kojim ostvaruju vezu. Poslednji u nizu ovakvih trendova unutar animea je "isekai" - žanr koji se fokusira na likove koji su transportovani u alternativne svjetove, često inspirisane video igrama, gdje moraju da se snađu i prežive. Ono što ovaj žanr čini posebno intrigantnim je njegov inherentni nihilizam. U mnogim isekai pričama, glavni junak ne pokazuje želju da se vrati svom prvobitnom svijetu, bez trunke nostalgije ili potrebe da vidi osobe koje su mu prethodno bile bliske. Protagonisti su suštinski živjeli bezvrijedan život dok u ovom novom svijetu, inspirisanom video igricama koje su igrali, pronalaze svoj pravu svrhu. 

Japan nema monopol nad luzerima, biti razočaranje u očima svojih roditelja je univerzalno iskustvo, dok je evropska ekonomija poslije 2008. možda i gora od japanske 90-ih. Postoji ogromna globalna publika koja žudi za idealizovanim svijetom animea. Kroz anime, mnogi pronalaze utjehu, identifikaciju a ponekad čak i svrhu. Dok neki kritikuju eskapističke tendencije animea, drugi ga vide kao sredstvo za prepoznavanje i razumijevanje sopstvenih osjećanja. Ova karakteristika može pružiti uvid u razloge popularnosti ovog žanra u savremenom trenutku.

Bez obzira na kritike, jedno je sigurno: anime je prešao granice svog porijekla i postao globalna sila koja ne pokazuje znakove usporavanja. Dok buduće generacije nastavljaju da traže priče koje odjekuju njihovim iskustvima, anime će, bez sumnje, nastaviti da igra ključnu ulogu u kreiranju tih priča.


Bez obzira na kritike, jedno je sigurno: anime je prešao granice svog porijekla i postao globalna sila koja ne pokazuje znakove usporavanja

NOVI KLASICI

Anime Invazija: Zašto Svako Gleda Ovu Stvar?

U Titovoj Jugoslaviji mogao si nakon posla, koji si imao jer posla nije falilo, da se gospodski naljoskaš vinjaka koji je bio kvalitetan i pristupačne cijene, a onda fino zaspiš na klupi i probudiš se mamuran, srećan i neopljačkan, jer je za svakog bilo dovoljno i raspoređivalo se ravnopravno, pa je pošten radnik imao državni stan i redovnu platu od koje mu je ostajalo za kafanu, kola i ljetovanje.

Tog sentimentalnog refrena sjetio sam se prije nekoliko dana, kad me algoritam nasukao na jutjub stranicu „Zagreb Film Documentary and Fiction“. Stranica je to na kojoj se mogu pogledati dokumentarni i ostali kratki klasici jugoslovenskog filma, prije svega „zagrebačke škole“. Pa će se tako na jednom mjestu, uredno sortirani, naći serijal o zagrebačkoj školi animiranog filma čiji je najpoznatiji autor Dušan Vukotić dogurao do Oskara, ali i kratki, potresni dokumentarci Bogdana Žižića („Sajmište“, „Jasenovac“...), nadrealni eksperimenti Anta Babaje („Ljubav“, „Lakat“...), „Balada o pijetlu“ i „Moj stan“ Zvonimira Berkovića, a među njima i vjerovatno najvažniji dokumentaristički opus jugoslovenskog filma – kratki dokumentarni filmovi Krsta Papića.

**U MRAKU KINA**

U knjizi „Uvod u prošlost“ filozof Boris Buden i reditelj Želimir Žilnik demistifikuju fenomen cenzure vezan za „crni talas“ jugoslovenskog filma. Oni koji jugoslovensku kulturu između Drugog svjetskog rata i raspada zemlje žele predstaviti kao „cenzorsku“ i jednostranu, kao dokaz rado ističu filmove koji su završili u „bunkeru“, a njihovi autori stavljeni na crne liste. Na tu temu Žilnik, jedan od najvažnijih autora crnog talasa, u razgovoru sa Budenom kaže: 

„Ma koliko kopali, ne bismo pronašli značajan domaći film, koji nije ugledao dan, odnosno mrak kina, jer ga je cenzura stopirala. Toga, prosto, nema. Svi filmovi, najbolji i najlošiji, su prošli Komisiju za pregled filmova – tzv. cenzuru. I svi sa kasnijom etiketom, imaju sertifikat državnog organa, karton, koji je išao uz svaku filmsku kopiju u distribuciju“.

Žilnik i Buden, obojica autori koji su „s lijeva“ kritikovali i provocirali tadašnju vlast i njenu ideologiju, redovno su objavljivali svoje knjige i prikazivali filmove u zemlji i inostranstvu. Njihov razgovor, objavljen u knjizi dostupnoj za slobodno preuzimanje na internetu, odličan je uvid u dinamiku jugoslovenske kinematografije u periodu kad su njeni autori bili rado viđeni gosti na najvećim svjetskim festivalima.

**GASTARBAJTERSKA SREĆA**

Otvorena kritika tadašnjeg jugoslovenskog sistema, jednako kao kod Žilnika, može se naći u dokumentarcima Krsta Papića. U filmu „Specijalni vlakovi“ Papić pokazuje drugu stranu bezbrižnog „spavanja na klupi“. Mnogi Jugosloveni, tražeći posao i „bolji život“, uputili su se na privremeni rad u Njemačku, a Papićeva kamera ih prati još od procesa selekcije radnika. 
Doktor poslat specijalno iz Njemačke, kratkim naredbama i uvježbanim pokretima pregleda svoje „pacijente“, dok sve to sa zida brižno nadgleda drug Tito. Herr Doktor zagleda zube, kucka po grudima, sluša srce, pažljivo bira ko je sposoban za rad, ko nije. Ovog puta, nadaju se budući putnici specijalnog vlaka, rad u Njemačkoj zaista će oslobađati, makar od nemaštine koju neki od njih u Jugoslaviji više ne mogu da podnesu.

Tokom putovanja vozom od putnika čujemo da su razlozi za odlazak uglavnom slični. Jedan govori o tome kako ne može da nađe posao u svom mjestu, u kojem se posao mora „kupiti“. Drugi kako dok on jedva sastavlja kraj s krajem, njegov šef „kupuje auto i kuću gradi“. Istovremeno, naglašavaju da ne napuštaju Jugoslaviju zauvijek, žele samo da zarade pošteno novac svojim radom i vrate se u svoju zemlju. Vjerovatno niko od njih nije ni sanjao koliko će putnika iz specijalnih vlakova zauvijek ostati u Njemačkoj, još manje to da će se zemlja koju su „privremeno“ napuštali još za njihovog života raspasti u ratu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/28ib09cV100" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

U jednom intervjuu Papić priča kako su autori za petnaestominutni film uglavnom dobijali „sljedovanje“ filmske trake dovoljno za svega dvadeset minuta. To je značilo da prostora za prazan hod nema, zato Papićevi filmovi najčešće idu pravo u centar zbivanja, u emociju sagovornika. A ti sagovornici ponekad zaista izgledaju skoro kao izmišljeni likovi, tolika je njihova uvjerljivost u društvenoj ulozi koju predstavljaju.

Tako, na primjer, u filmu „Specijalni vlakovi“ potresne ispovijesti radnika na putu za Minhen povremeno prekida „vođa puta“, kojeg upoznajemo prvo kao usne koje sladostrasno cuclaju lijepo izrađenu lulu, a onda se kadar lagano širi sve do skupocjenih naočara a la Marćelo Mastrojani, da bi taj zaista „filmski“ lik okićen zlatnim prstenom i narukvicom, zavaljen u kupeu u kojem je očigledno sam, kroz duvanski dim ponosno izustio: „Ja sam službenik republičkog zavoda za zapošljavanje Hrvatske i radim kao stalni pratilac ovoga posebnoga vlaka“, a onda mazno objasnio na koji način je sve što on radi i nadgleda savršeno organizovano.

Takvi nagli rezovi i potcrtavanja razlike između voza punog jeftine radne snage na putu ka „Zapadu“, i zadovoljnog i okićenog državnog službenika, u slobodno vrijeme vjerovatno i švercera, uobičajena su Papićeva stilska sredstva koja nepogrešivo postižu poentu: čak je i naizgled idealni jugoslovenski socijalizam korumpiran, a pravda nije ista za sve. Ili riječima jednog od putnika koji traga „za novim tekstom budućnosti našeg života“, i koji na kraju svog razloga za odlazak zaključuje: „Danas se pružila mogućnost da se može zaradit', hvala zajednici i slobodi“.  

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/PaR6dg2pbZQ" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Na sličan način svakodnevnu bijedu i „organ reda“ Papić sučeljava u kratkom dokumentarcu „Čvor“. Na željezničkoj stanici u Zagrebu, istoj sa koje utorkom kreću specijalni vlakovi za Minhen, sad vidimo sezonske radnike, nadničare i težake u potrazi za poslom u Jugoslaviji. Oni pričaju svoje životne priče, a njihovo umorno pripovijedanje povremeno prekida milicioner, posvećeni čuvar stanice koji reditelju prigovara što prikazuje bijedu, umjesto da prikaže dobre stvari, kao na primjer velelepnu stanicu na kojoj se nalaze. 

Na tom mjestu Papić uz muzičku pratnju otvara prostor milicioneru da u kratkom intermezzu predstavi kvalitete savremenog željezničkog prevoza koji nudi zagrebački kolodvor. Reklamu života i rada na stanici milicioner završava svojim osvrtom na svrhu filmske umjetnosti: „Ja mislim da bi bilo bolje prikazivati ljudima nešto zabavno. Da se čovjek odmori kad gleda. A ne uvijek neku problematiku“.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/wCgetLgDPoU" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

„Nevidljive“, odbačene i ugrožene Papić predstavlja i u ostalim kratkim dokumentarcima. „Nek se čuje i naš glas“ prikazuje paralelni svijet seoskih radio-amatera koji svojim divljim radio-stanicama prkose zabranama državnih službi. „Kad te moja čakija ubode“ jeziva je priča o seoskim ubistvima pod dejstvom alkohola. „Hallo München“ druga je strana „gastarbajterskog sna“, priča o onima koji su ostali u Jugoslaviji da čekaju poziv, posjetu ili makar kovertu sa novcem.

U nešto kasnijim filmovima „Čarter let br...“ i „Nezaposlena žena sa djecom“ priče su posebno uznemirujuće. U prvom pratimo nekoliko Jugoslovenki koje ljubav i sreću pokušavaju naći u Australiji. U drugom, Papić prikazuje samohranu majku dvoje djece, nezaposlenu diplomiranu geološkinju koja u Zagrebu živi od socijalne pomoći, a preživljava tako što svoje znanje koristi za sakupljanje jestivog bilja. Dok prolazi kroz svoj dan prikupljajući sa djecom karton za ogrjev i okopavajući prigradske parkove u potrazi za hranom, u razgovoru precizno analizira društvo koje se plaši svojih socijalnih slučajeva, kao i „muški svijet“ koji vlada njenom strukom u kojoj za nju, uprkos obrazovanju, nema mjesta.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/4NB9mQch0m8" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

I tako, za sve fantomske jugonostalgičare rođene uoči ili nakon raspada velike zemlje, kao i za one koji vjeruju da je jugoslovenskom kulturom vladala stroga cenzura kritičkog mišljenja, najtoplije preporučujem ljetnje lunjanje stranicom „Zagreb Film Documentary and Fiction“, kao osvježavajući skok u dokumentarističke vode jugoslovenske kinematografije u kojoj, na sreću gledalaca i tragača, ništa nije jednostrano, a ljudski životi djeluju blisko i opipljivo, kao da i dalje baš takvi postoje svuda oko nas. 

Tako izgleda svijet čije je čakije i čvorove uhvatio Krsto Papić sa svojim sljedovanjem od dvadeset minuta filmske trake, svijet iz kojeg govore ljudi čija se nevidljiva egzistencija svodi na jasnu i uz pomirljiv osmijeh saopštenu misao jednog od Papićevih socijalističkih antijunaka, čija bi nabijena sažetost mogla proći i kao zen-mudrost radnika ocvalog kapitalizma: „Nit sam im'o, nit imam, nit budem im'o. Meni je sve ravno“. 


	



Za sve fantomske jugonostalgičare rođene uoči ili nakon raspada velike zemlje, kao i za one koji vjeruju da je jugoslovenskom kulturom vladala stroga cenzura

OPUS, OPOMENA

Nit sam im'o, nit imam, nit budem im'o

Poznati crnogorski režiser-dokumentarista Vladimir Perović održao je u Podgorici master klas, na poziv Kino kluba Podgorica, gdje je govorio o tehnikama i poetici dokumentarnog filma. Majstor filmskog pripovijedanja, Perović je do nedavno bio predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, ali je dobio otkaz nakon političkih promjena 2020.

Kao stvaralac koji je fokusiran na pejzaž i odnos prirode i čovjeka, Perović je za svoje stvaralaštvo osvojio više od 100 nagrada na festivalima širom svijeta. Urednik je i reditelj Dokumentarnog programa RTV Novi Sad, a najpoznatiji filmovi su mu *Dim (2006)*, *Žeđ kamenog mora (2007)*, *Život, priključenja i održivi razvoj jednog kokota (2011)*.

Na pitanje zašto se baviti dokumentarnim filmom, Perović odgovara:“iz čiste strasti, iz ludila, iz frenezije, iz unutrašnje potrebe iz nagona iz potrebe da vodimo dijalog i promišljamo svijet oko nas. 

“Tehnika je danas dostupna, bitno je smao osmisliti dobru ideju i naći način da se to vizuelno prezentira. Danas se u dokumentarni film ulaže neviđeno mnogo." 

Crnogorski pejzaž velika je inspiracija i motivska potka Perovićevih filmova koji obiluju kontrastima, metaforikom, psihološkim i filozofskim nijansiranjima.
 
“Čovjek koji živi u predjelima kakvi su naši srastao je sa tim predjelima. On i predio su jedno. On misli, brine o tome predjelu i predio mu uzvraća. Pričati priču jednog bez drugoga nije moguće, posebno zbog činjenice da na prvi pogled ovi naši predjeli nose surovost, odbojnost. Ali kad malo zagrebete otkrivate izuzetnu ljepotu. Zato sam ubijeđen da ljudi koji žive u tom kršu, uz tegobu življenja koju predio i klimat nameće, otkrivaju elemente te ljepote, a da mnogo ne pričaju o tome.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/F-zKETHJWR4" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Perović je održao podgorički master klas u okviru projekta GreenSkreen kojim Kino Klub Podgorica promoviše film i filmsku edukaciju.

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


O smislu i mogućnostima dokumentarne filmske forme, razgovor sa režiserom Vladimirom Perovićem

vladimir perović

Snimati iz čiste strasti, ludila i unutrašnjeg nagona

Guzeljam lagano stazama zemlje Senilije (srećan, jer toliko toga treba zaboraviti) ali ponekad se užasnem kada shvatim da se nekih jako bitnih likova moje mladosti sjetim onda kad pročitam vijest o njihovoj smrti. Poslednja takva smrt u neprekinutom nizu zadnjih godina je konačna i neopoziva predaja Šinejd O'Konor, možda i prva predaja u njenom relativno kratkom životu. Nekako sam je bio potpuno zaboravio, vjerovatno sam smatrao da je besmrtna, neuništiva, nesalomiva, samo je pitanje koji oblik pobune je sada preuzela na svoja krhka pleća, i onda – bum: u pedeset šestoj godini života (i, vjerujem, pedeset godina borbe neprestane).

A ipak, i pored glasa koji kida dušu i kojim je zamrzavala slušaoce, lica i očiju sa kojih je izvirala patnja ovoga svijeta, neviđene hrabrosti za takvo krhko stvorenje da se suoči sa „istablišmentom“ sa kojim se , prije nje, na tako beskompromisan način, suočio još jedan besmrtnik – Muhamed Ali, dakle i pored svega toga Šinejd pamtim po jednom trivijalnom događaju  – po porodičnom okupljanju na svadbi mlađe sestre.

Kraj je jednog i početak novog milenijuma, svadba ko svadba, porodična kuća i svi rođaci kojih smo se mogli sjetiti, komšije, kumovi i prijatelji, bogami se i popilo dobro, poodmaklo je poslijepodne, liječe se rane inflacije i počinje da tinja kao neka nada.

A na čelu trpeze, kako valja i trebuje, stari svat – tetak sa nadimkom Kapetan u crnogorskoj robi sa crvenim licem i bijelim ogromnim brkovima i solidnom količinom alkohola u krvi kao i sa , nama rođacima, jako poznatom agresijom koja raste sa svakom popijenom čašom, agresijom koju možeš vidjeti u  ludim očima  koje ne miruju niti jednog sekunda.

Do njega, sa desne strane otac mladoženje, univerzitetski profesor Slobodan Nikolić zvani Tomica, dobrica, čovjek  koji je godinama na bolovanju i čiji duševni mir obezbjeđuju jaki psihotici, i čija je teorija da se čovjek mora nasmijati svakih petnaest minuta (inače brat režisera Živka Nikolića).

– Znaš li da se Šinejd O Konor povukla u manastir?- pita Tomica Kapetana u momentu dok muzika pauzira. Ovaj ga gleda izbuljenim očima, razumije pitanje kao da je postavljeno na svahiliju, tu sam u blizini i kao da vidim misli koje prolijeću Kapetanovim mozgom: Opsova li on ovo mene zaboga, da li da mu odmah vadim letnjak.

Ulijećem sa zdravicom, usmjeravam Kapetana u pravcu čaše sa nadom (opravdanom) da će incident biti zaboravljen u sljedećih par sekundi, kako, hvala vinjaku, i bude. I svelo se sve na anegdotu kojoj su se rođaci smijali godinama.

Tada mi je sinulo, a danas se ponovo vratilo pitanje:  kakve to kosmičke niti povezuju Tomicu i Šinejd na ovoj veseloj planeti, da li je on to osjetio njenu duboku tugu i prezir prema čovječanstvu, njenu bol zbog nemogućnosti da svijetu objasniš ono što i on zna a što je očigledno: promašili smo skretanje, postali smo užasna stvorenja i činimo zlo? Svakodnevno, i sebi i drugima i planeti i kosmosu.

Ona se bunila protiv toga sa očajnom upornošću, šokirajući svojom hrabrošću i izazivajući bijes rulje potopljene u svakodnevno blato konzumerizma. Da pogled ubija kompletna publika Medison Skver Gardena bi bila mrtva te noći davne 1992. godine dok na [koncertu u čast Boba Dilana](https://www.youtube.com/watch?v=GzxTDHMQza8&t=1s) ona stoji na bini ispred lavine urlika, zvižduka, uvreda, psovki (te godine je u televizijskoj emisiji izbucala papinu sliku kao protest protiv korupcije i pedofilije u katoličkoj crkvi i to joj nijesu mogli oprostiti – desetak godina kasnije bila bi slavljena), lavine mržnje koja kao magijom prestaje kada, bez muzičke pratnje, skoro vrišteći, zapjeva pjesmu *War*  Boba Marlija. 

Ista rulja, koja se pretpostavljam identično ponašala i pored lomače Đordana Bruna, rulja koja kasnije opet urla i slavi jer gleda kako se u uglu bine tresu njena mršava ramena od histeričnog plača u zagrljaju Krisa Kristofersona. Ta ramena koja se tresu u plaču podsjetila su me na hrabrost (ponovo pominjem) Muhameda Alija da se nakon četiri godine pauze i borbe sa zvaničnom Amerikom ponovo suoči na ringu sa neuporedivo spremnijim protivnikom i sa ruljom koja želi njegovu krv, i ne, nije on plakao, nego su se tresla ramena Dijane Ros koja rida u svlačionici nakon meča ležeći na Alijevom polumrtvom tjelu. (I Šined je u jednom momentu prešla na islam kao i Ali, još jedna paralela te dvije različite a, po građanskoj hrabrosti, slične biografije)

Tomica je pak izabrao drugačiji put: on se smijao, dijelio ljudima aspirine kad zaključi da im je loše, izuzetno dragim ljudima je dijelio sadnice voća u proljeće (dvije kod moje kuće davaju plodove svake godine). I umro je prije desetak godina, otišao da čeka Šinejd.

Zamišljam ih kako šetaju gore (ili dolje) i kako se Šinejd smije, veselim, zdravim smijehom, svakih petnaest minuta, da nadoknadi, jer – tako se malo u životu smijala. Slava im.

[Prozor](https://prozorme.wordpress.com/2023/07/29/smijeh-sinejd-o-konor/)

Ona se bunila sa očajnom upornošću i izazvala bijes rulje potopljene u svakodnevno blato konzumerizma

odlazak ratnice

Smijeh Šinejd O'Konor

Hollywood se trenutno nalazi u teškoj krizi, s obzirom na to da je 2023. godine veliki broj blockbuster filmova doživio finansijski neuspjeh na bioskopskim blagajnama. Filmska adaptacija popularnog stripa "Flash" je naišla na tako loš prijem da je ugrozila dalje planove Warner Brothers studija za produkciju budućih filmova baziranih na DC stripovima.

Novo poglavlje avanturističke franšize "Indiana Jones" takođe predstavlja jedan od najvećih finansijskih promašaja u istoriji filmske industrije, sa izuzetno malim prihodima na blagajnama.

Čak ni najnoviji film iz "Mission Impossible" serijala, pored svih spektakularnih pokušaja Toma Cruisea da se ubije na zabavan način, nije uspio da zadovolji očekivanja publike. 

Paralelno s ovim trenutnim poteškoćama, postoji niz drugih promjena u Hollywoodu koje ozbiljno dovode u pitanje njegovu budućnost. Sve više i više filmova dobija vrlo kratak vremenski period u bioskopskoj distribuciji prije nego što postanu dostupni na jednoj od mnogih streaming platformi, gdje su dio ogromnog i praktično anonimnog "sadržaja".

Ove streaming platforme su radikalno izmijenile samu prirodu filmskog iskustva. Filmovi sve manje postaju jedinstveni događaji koji zaslužuju posebnu pažnju, a sve je teže zamisliti svijet u kojem je film kulturni fenomen. Filmski sadržaj se sada proizvodi u masivnim količinama, a njegova pojava postaje gotovo nezapažena.

U ovom novom ekosistemu, postalo je skoro nevažno gledati film u bioskopu kada se njegov sadržaj može konzumirati u udobnosti sopstvenog doma - na televizoru, laptopu ili mobilnom telefonu. Film je redukovan na prosti proizvod, kupljen na brzinu, iskorišćen, a potom zaboravljen.

U tom smislu, novi "Barbie" film predstavlja pravo iznenađenje. Film je ogroman hit na bioskopskim blagajnama u godini fatalnih neuspjeha, čime je "Barbie" postala komercijalno  najuspješniji film koji je režirala žena u cjelokupnoj istoriji filmske industrije. Istovremeno, "Barbie" je postala kulturna senzacija kakva nije viđena već dugo vremena. Od slika sa Barbie kutijom, odlaska u bioskope sa pink odjećom pa sve do raznoraznih internet analiza, teško je sjetiti se filma koji je u posljednje vrijeme ovako privlačio pažnju. 

Popularnost filma "Barbie" prenijela se i u Crnu Goru. Iako je posjeta bioskopima postala usamljeničko iskustvo, film "Barbie" uspijeva da privuče veliki broj ljudi. Redovi za film su ogromni, a bioskopske sale ispunjene do posljednjeg mjesta. Više od same popularnosti filma, značajnu ulogu igra i specifična publika koju ovaj film privlači. Teško je prisjetiti se filma kojem čak 90 odsto publike čine žene. Prilikom projekcije koju sam posjetio, bilo je pomalo neprikladno gledati ovaj film kao muškarac, odjeven u polo majicu, okružen morem žena - skoro kao da ste Ken zarobljen u Barbielandu. Većinu muške publike činili su momci koje su njihove djevojke povele na film. Izgledali su kao da su preplavljeni sramom, sličnom onom koji bi osjetio sedmogodišnji dječak povezan sa Barbie lutkom, stvarajući utisak  da su dovedeni na izdržavanje kazne.

Teško je bilo predvidjeti popularnost filma koji, na prvi pogled, izgleda kao još jedan u nizu novih Hollywoodskih produkcija koje su u posljednje vrijeme izgubile publiku. Film je baziran na već postojećoj intelektualnoj svojini, štaviše u pitanju su igračke. Izbor Grete Gerwig za režiserku filma, poznate po režiji malih i intimnih filmova kao što su Lady Bird i Little Women, podsjeća na modernu praksu povjeravanja velikih filmskih projekata mladim indie režiserima, s ciljem lakše umjetničke kontrole nad njima od strane produkcijskih kuća.

Nakon gledanja filma, razlozi za njegovu popularnost postaju jasni: ovo je zabavno, dobro ostvarenje koje djeluje kao autentičan film. Kako je filmski kritičar Richard Brody sugerisao, "Barbie" predstavlja potvrdu postojanja jedinstvene estetike filmova, nešto što streamovan sadržaj može da imitira, ali nikada u potpunosti ne može da postigne. Od početka do kraja filma vidljiva je lična vizija Gerwig, što se ogleda kroz izrađenu stilizaciju filma, inteligentno postavljenu strukturu, kao i kroz filmski jezik koji crpi elemente iz klasičnih filmova kako bi preoblikovao njihovo značenje u novom kontekstu. 

Uzmimo za ilustraciju, duhoviti i kreativni uvod filma, koji parodira čuvenu grandioznu scenu iz "2001: Odiseja u svemiru" kako bi ukazao da su se prije dolaska Barbie lutke djevojčice jedino igrale sa lutkama beba kako bi simulirale majčinstvo. Međutim, poslije nekog vremena, to majčinstvo dosadi. Film nastavlja dalje i prezentuje viziju Barbieland-a koja djeluje kao da je plastificirana verzija raznobojnog svijeta iz "Les Demoiselles de Rochefort". Kasnije u filmu, Gerwig predstavlja korporativnu kulturu koristeći tatijevsku arhitekturu i njegov apsurdni smisao za humor. Film zaista sadrži mnoge scene koje odišu imaginativnošću i koje su izuzetno dovitljive.  

U glumačkoj postavi posebno se izdvaja Ryan Gosling, čija uloga Kena ponovno osvjetljava njegov talenat za fizičku komediju, što smo već mogli vidjeti u filmu Shanea Blacka "Nice Guys". Njegova muzička sekvenca “I’m Just Ken” predstavlja vjerovatno vrhunac filma, mada je možda i bio previše uspješan u svojoj ulozi, njegov Ken je već prihvaćen kao uzor kod nekih desničarskih krugova na internetu. 

Ono što je obilježilo ovaj film jeste dodatno njegova polemična priroda koja je izazvala mnoge diskusije. "Barbie" film odlikuje njegova paradoksalna priroda, film zauzima feministički i kritički stav prema samom proizvodu koji promoviše (reklama za Barbie lutke je prikazna tačno prije početka filma). Šta je motivisalo producente filma, uključujući Mattel, kompaniju vlasnika Barbie proizvoda, da kreiraju film koji kritički sagledava Barbie lutke?

Paradoksalna priroda "Barbie" filma nije jedinstvena za to djelo, već predstavlja novi senzibilitet u umjetnosti i komunikaciji, poznatog kao metamodernizam. Metamodernizam jeste odgovor na postmodernizam, koji je gajio kulturu ironije, relativizma i nihilizma naspram idealističkih tendencija modernizma. Metamodernizam se ponovno okreće idealizmu i emocionalnosti, ali je ujedno svjestan moralnog relativizma postmodernizma. Metamodernizam je opisan kao "struktura osjećanja" koja se kreće između modernizma i postmodernizma, poput["klatna koje oscilira između brojnih polova"](https://medium.com/@ScooterDMiller/informed-na%C3%AFvet%C3%A9-f788063f8116).

U isto vrijeme kad su se formulisale prve ideje o metamodernizmu, postojao je veliki broj članaka i analiza koje su se bavile trendom komodifikacije kritičkih i pobunjeničkih stavova prema kapitalizmu. Thomas Frank, novinar, u svom esejističkom radu "Why Johnny Can't Dissent" primjećuje tendenciju kapitalizma da uključi kritiku svojih proizvoda u sam proces konzumiranja tih proizvoda. Kada konzument razvije stavove koji se protive samom konzumiranju, brendovi ne samo da ne izbjegavaju kritiku svojih proizvoda, već je zapravo prihvataju. Spremnost za inkorporaciju kritike zapravo je karakteristika kapitalizma. Frank daje primjer provokativnog pisca i autsajdera William S. Burroughsa koji je učestvovao u reklami za Nike. Na prvi pogled, čini se neobično da bi kompanija poput Nike željela da sarađuje sa autorom "Golog ručka", ali uključivanjem Burroughsa u promotivnu kampanju, Nike od procesa kupovine svojih patika pravi subverzivan akt, koji se predstavlja kao sličan Burroughsovom djelu.

Feminizam koji "Barbie" film donosi, kao i jezik metamodernizma, trebalo bi shvatiti kao tendenciju ka daljoj komodifikaciji kritičkih stavova. Film je itekako svjestan problematičnih aspekata vezanih za svoje proizvode, te ne propušta priliku da se ironično odnosi prema korporacijama i Barbie proizvodima. Ali, sa druge strane, film nastoji da konstruiše argument koji Barbie lutkama pripisuje važnu ulogu u emotivnom razvoju djevojčica, ističući kako Barbie lutke mogu biti spojnica među različitim generacijama. Ova dvojnost - istovremeno afirmativna i kritička - nije kontradiktorna, već služi kako bi olakšala etičku dilemu kod potrošača. Na taj način, konzument se ubjeđuje da su njegove sumnje prepoznate i tako mu se omogućava da se bez griže savjesti prepusti uživanju u proizvodu. Ako proizvod, zahvaljujući inkorporiranim kritičkim stavovima, dobije reputaciju kao "progresivan" ili "subverzivan", tada sam izbor konzumacije postaje vrhunski vid etičkog djelovanja.

Iako je "Barbie", bez sumnje, zabavan film, moramo razmisliti da li je njegov primarni cilj promocija feminizma, ili povećanje tržišnog potencijala povezanog proizvoda. S uspjehom "Barbie" filma, pojavljuju se glasine da firma Mattel planira da stvori filmski univerzum sa svim svojim igračkama. Ova vijest može izgledati zastrašujuće, možda čak i gore od apokaliptične vizije "Oppenheimera" o nuklearnoj katastrofi.

Možemo se diviti vještini i kreativnosti koja stoji iza "Barbie" filma, ali ne smijemo zaboraviti da je njegova svrha i da od gledatelja stvori potrošača.


Iako je "Barbie", bez sumnje, zabavan film, moramo razmisliti da li je njegov primarni cilj promocija feminizma, ili povećanje tržišnog potencijala povezanog proizvoda

Zabavna Manipulacija

Barbie: Feminizam kao šminka za promotivni sadržaj

Hrvatski romanopisac, scenarista i novinar Ante Tomić nastupio je u utorak na Tribini 201 u Podgorici. Govorio je o svom djelu, o upornosti s kojom se stiže do književnog teksta, ali i o nacionalizmu, usudu ljevice da uvijek bude "šeprtljava" i zajedničkom jezičkom prostoru bivše Jugoslavije.

Sa Tomićem je razgovarao urednik portala Normalizuj [Brano Mandić](https://normalizuj.me/articles?author=brano-mandic).

Bila je to najposjećenija [Tribina 201](https://normalizuj.me/tribina) do sada, preko 100 posjetilaca na preko 30 stepeni celzijusovih slušali su Tomićevu ispovjest. Autor je rekao da mentalitet Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore jeste jedna cjelina, a na pitanje kako bi izgledala država koju sačinjavaju te tri oblasti kroz smijeh je rekao: 

"To ne bi uopšte funkcionisalo. Pa to bi bila nekakva zločinačka tvorevina!"

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/J-6PTE_Wxn4" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>


Bila je to najposjećenija Tribina 201 do sada, na preko 30 stepeni celzijusovih...

ante tomić

Počeo sam pisati da ne bih morao govoriti

Trodecenijska tradicija nije mala stvar za crnogorski kulturni prostor koji obično karakterišu kratki zaleti i velike regresije. Godišnja izložba studenata Fakulteta likovnih umjetnosti, 35. po redu, okupila je darovite studente koji su se predstavili svojim radovima nastalim tokom školovanja.

"Ako posjećujemo muzeje i galerije, idemo na otvaranja izložbi, ako bodrimo i podržavamo jedni druge, to je zbog toga što vjerujemo da umjetnost može da pruži ta posebna iskustva, te da se moramo diviti nečijem radu, ambiciji, posvećenosti", rekao je dekan FLU Marko Marković.


<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/3DFgLcruo_I" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Prenosimo vam slike sa događaja koji na Cetinju okuplja mlade umjetnike i njihove mentore