Richard Sammel je rođen u Hajdelbergu, u Njemačkoj gdje je studirao muziku, posebno violinu, i onda nastavio da prati svoju strast - glumu. Poznati glumac priča o teškom djetinjstvu i kako je našao način da to iskoristi kao temelj za učenje alata koji će postati njegov život.

„Ne moramo svi da budemo poznati glumci ali gluma jeste alat, kreativnost, igra! To su neizostavni elementi iscjeljenja. Kroz šta god da si u životu prošao emotivno, koliko god teško i bolno bilo, u metodskoj glumi je to rudnik zlata.”

Umjetnik koji je glumio njemačke oficire u kultnim filmovima kakvi su Beninijev „Život je lijep“ i Tarantinov „Prokletnici", govori o učenju i tajnama glume za platformu[ Mentor](https://www.instagram.com/mentor.mne/) koja u fokus stavlja prenos znanja i ulogu učitelja u društvu. 

**Koji je trenutak kada ste shvatili da ste osoba za sebe?**

Postao sam svjestan sebe kad sam imao osam godina. Bilo nas je petoro djece i otac nam je obećao da će svako od nas dobiti instrument po svom izboru, za osmi rođendan, i da će nam platiti muzičku školu. Ja sam volio violinu. Iz nekog razloga koji ne razumijem… Imali smo vrlo konfliktan… Da ne ulazim u to. Otac nas je rano napustio, ali nebitno… Kad sam napunio osam godina, nije mi dao violinu, dao mi je mandolinu. Bilo je jako čudno, jer je poklon istovremeno bio i kazna. Najviše je to bila kazna. 

Ne znam zašto me je kaznio, nisam uradio ništa pogrešno. Poenta je da nisam dobio violinu, a nisam mogao da razumijem zašto je nisam dobio. Imao sam osam godina, pogledao sam ga i iza njega je bio prozor, a kroz prozor se vidio Mjesec, jer je bilo veče. Mislim da je bilo veče. Pamtim da je to bio mjesec, moglo je biti i sunce. Ne znam. U tom trenutku… On mi je rekao, „Nećeš dobiti violinu. Nećeš svirati violinu.“ Pamtim tačan trenutak kad je glas u meni rekao, „Da, Riharde, sviraćeš violinu.“ 

Rekao sam to sam sebi. Nisam rekao ocu. Rekao sam sebi. To je… Bio sam iznenađen što čujem taj glas. Naravno, kad je on otišao, odmah sam kupio violinu, od svog novca. Tako sam postao violinista, diplomirao sam violinu. Ispostavilo se da na kraju nisam postao muzičar. Nisam bio dobar muzičar, ali činjenica da možeš da dobiješ to što želiš, čak i kad ti drugi, mnogo moćniji ljudi kažu „ne“, to je ono što me je oblikovalo kao osobu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/6GvaAvGXU_c" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>


**Ko je bio Vaš prvi mentor?**

Mentore sam dobio kad sam saznao šta zaista želim da radim. Zanimljivo je to da pravi učitelji, ljudi koji zaista mogu da vas vode, to su ljudi koji vole da prenose znanje. Žele da podučavaju, žele da daju to što imaju, kako bi mladi mogli to da upiju i da imaju koristi od toga. Moj prvi pravi, stručni učitelj bila je Frančeska De Sapio, ona je američko-italijanska glumica, radila je u studiju za metodsku glumu sa Lijem Strazbergom. Gledali ste je u „Kumu“. Radila je dosta filmova sa Fransisom Ford Kopolom. Osnovala je glumački studio u Rimu, gdje sam živio tada. Imao sam skoro 30 godina. Znao sam da je gluma moj poziv. Tada sam već glumio 10 godina, ali tražio sam nešto više. 

Tražio sam način da povežem iskrenost svojih ličnih osjećanja sa umjetničkim izrazom. U pozorištu nisa dobijao dovoljno toga, jer je u pozorištu sve prenaglašeno. Sve je… Nije lažno kao što sam ja sad predstavio, ali i dalje postoji neka pretjerana emocionalnost, zato što morate da dosegnete gledaoce koji su daleko, pa morate malo da pretjerujete. Mislim da sam ja više zaljubljen u intimnije stvari. 

**Kako izgledaju Ričardova 24 sata?**

Imam jutarnju rutinu koja me pripremi za dan. Probudim se jako rano, spremim krevet, istuširam se hladnom vodom, popijem toplu vodu, uradim jogu, pišem, popijem kafu, periodično postim. Trenutno postim. Nisam ništa jeo i neću jesti do 2-3 sata popodne. Počeo sam pomalo i sa dosadnim poslovima. Već sam popravio dva radijatora, ispraznio sam sve radijatore u kući. Jutros sam obavio i neke administrativne poslove, što jako mrzim, ali sam uradio tri takva. To! Već sam počeo da povezujem nove kutije za internet koje su ovdje, što ću da nastavim da radim kad završimo ovo…


Razgovor sa slavnim njemačkim glumcem čije su uloge neprolazna ostvarenja i vrhovi glumačke kreativnosti

richard sammel

Metodska gluma je rudnik zlata

Povodom imenovanja [novog umjetničkog direktora](https://www.vijesti.me/kultura/657123/subotic-direktor-cnp-a-vujosevic-labovic-umjetnicka-direktorica) u Crnogorskom narodnom pozorištu imam potrebu da, kao neko ko je zaposlen kao glumac u toj instituciji sedam godina, saopštim da je Crnogorsko narodno pozorište usljed dugogodišnjeg nedostatka vizije i nemanja precizno osmišljenog plana rada svedeno na jedan lokalan, banalan i isprazan nivo. Mi kao institucija gotovo da nemamo kredibilitet u ovom društvu. Crnogorsko narodno pozorište nema jasan stav, nema identitet, niti jasno definisane estetske vrijednosti. Naš repertoar je idejno potpuno haotičan i nemoćan da izvrši bilo kakav ozbiljniji društveni uticaj. Umjetnički direktori nam dolaze i odlaze, neko ima neke reference , neko nema, neko bolje improvizuje, neko slabije, a mi glumci najčešće igramo predstave koje mogu ali i ne moraju ništa da znače. 

Uspostavljen je sistem svejednoće i nezainteresovanosti u kojem se pare dominantno troše na simulaciju pozorišnih događaja, često nam gostuju i režiseri iz drugih zemalja koji koriste priliku da, bez mnogo truda, uzmu dio tih para i naprave površne predstave dok mi ostajemo da ćutke igramo te iste predstave i liječimo frustracije u bifeu. U toj nekontrolisanoj proizvoljnosti prolaze nam godine i pozorišne sezone u kojima se suštinski ništa ne dešava, naše predstave ne gostuju na relevantnim festivalima, naš kolektivni izraz je postao tup i impotentan, a mi kao pozorište na kulturnoj mapi Evrope ne postojimo.

Prethodnih godina bilo je pokušaja da nešto uradimo povodom nagomilanih problema, imali smo sastanke sa upravom i ministrom kulture, pisali saopštenja za javnost, postojala je određena dobra volja da se nešto promijeni na bolje ali, nažalost, mi kao glumački ansambl nikada u tom pokušaju borbe nismo ostvarili jedinstvo. I sada u ovakvoj situaciji koju možemo definisati kao nešto što nepovratno odlazi prema raspadu sistema opet se suočavamo sa dolaskom novog umjetničkog direktora na funkciju bez konkursa, opet se ponavlja ista matrica površnosti, opet se rješavaju stvari bez dugoročnog plana i bilo kakve dublje analize i pitam se, iz čistog nagona za ljudskim i glumačkim samoodržanjem, da li ćemo mi napokon ozbiljno i pošteno da promislimo o tome kako da popravimo ono što se popraviti mora u Crnogorskom narodnom pozorištu ili ćemo nastaviti da robujemo političkim odlukama koje stare probleme zatrpavaju novim problemima i svojom nezainteresovanošću samo dublje guraju već dovoljno napaćeni pozorišni sistem u blato!?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/690e8855-19da-49cb-a5e2-b45a547e71ff)
Iz fundusa CNP-a, foto: Normalizuj{.caption}

Da li mi uopšte posjedujemo kapacitet da shvatimo da odabir osobe koja će postati umjetnički direktor nacionalnog teatra nije politička nego nužno mora biti moralna i estetska odluka i od nje u potpunosti zavisi umjetnički izraz kompletnog glumačkog ansambla?! Da li mi posjedujemo sposobnost da razumijemo da dovođenjem ljudi, poput novoimenovane umjetničke direktorice, koji nemaju detaljno osmišljen plan i program rada, reference, adekvatnu biografiju, stručni kapacitet, i prije svega autoritet za tako važnu funkciju ne činimo loše samo nama nego i svim novim mladim ljudima koji će jednog dana zakoračiti u Crnogorsko narodno pozorište? 

Ovako destruktivan sistem pod hitno mora da se promijeni.  Imamo li mi uopšte potrebu da zajedno zaustavimo duboko zabrinjavajući nemar, koji je izgrizao ovu zgradu do kostiju, za koji smo sami krivi jer nedovoljno snažno reagujemo, ili ćemo nastaviti da okrećemo glavu, samozadovoljno primamo plate, plašimo se, ogovaramo jedni druge po hodnicima, gluvo čekamo nove političke odluke i nove direktore i pravimo predstave koje nikoga ne dodiruju i pristajemo nijemo na sve dok na kraju ne umremo. Da li je to put prema kulturi? Da li je to put prema pozorištu? Da li je to put prema životu? Rekao bih da nije. Ako se tražio pravi trenutak u kojem će glumci u Crnogorskom Narodnom Pozorištu izraziti jasan stav povodom nečega onda je to upravo sada. 

Niko ne može spasiti ovu zgradu od propadanja do nas samih. Iskreno želim da vjerujem da nećemo našoj djeci u naslijeđe ostaviti pozorišno mrtvilo nego da ćemo imati dovoljno kičme da se napokon iskreno suočimo sa onim što mi unutar Crnogorskog narodnog pozorišta činimo ili ne činimo a to je za početak sasvim dovoljno. 




Hoćemo li nastaviti da okrećemo glavu, samozadovoljno primamo plate, plašimo se, ogovaramo jedni druge po hodnicima, i pravimo predstave koje nikoga ne dodiruju

crnogorsko narodno pozorište

Političari postavljaju direktore, a mi ćutke igramo

Možeš krenuti od Virpazara prema Ostrosu. Onim putem uz jezero srešćeš jednog sivog maga sa dubokim uvidom u tajne svemira. Neće htjeti da ti se ukloni s puta, i onda ćeš magu da kažeš, srećan ti Dan nezavisnosti, srećna ti ova divota koju nismo zaslužili. Zatim će dobri mago da citira Veljka Vlahovića, kako je nositi Crnu Goru u sebi i dar i prokletstvo; dolje ćeš opaziti selo Besa i ogledalo jezera u kojem kao bačeni šeširi plutaju ostrva, i na njima pokoji sveti kamen.

Kad čuje lozinku magarac će svojim putem kroz pelin i šušbinu, a ti nastavi prema Livarima. Čim tamo stigneš, samo ler i intuicija; kroz šumu se ne dira papuča gasa, smjerno se plovi kao na šinama vozića za djecu; ko jednom prođe tom šumom kestena zna šta je vajanje u vremenu i poznaje mijene vjekova. Tu je nekad pradavno bila nadbiskupija, ni manje ni više, iako ti nije jasno kako, jer svuda su krave i balega da formom i mirisom svjedoči prolaznost. Sjetiš se Janka Nilovića, kompozitora iz Pariza, taj je upamtio đedove gusle iz Livara i svojim albumima lijepio fanky etiketu, Montenegro. Nikad ga nisu pozvali da svira tu odakle mu je ime. 

Ali, dobro, nemoj preduboko, ljepota nije da se misli, ako nisi pažljiv možeš da zalutaš u Pinčiće. Kad si igrao fudbala na barskim terenima, pa kad neko opali loptu krvnički, govorilo se „poslao je u Pinčiće, pozdravi se s njom“. Tamo je najdublja tišina, a spirale zvuka nad velikom vodom zapravo su pčele. U dijelu godine pod suncem tišina ima ljekovita svojstva, ptice omamljene lebde u vazduhu. Spuštaš se u pravcu Ulcinja (në drejtim të Ulqin), siđeš na Šasko jezero i uperiš sjećanje na vakat sankcija, duvanja, šverca; voda se povuče i ostavi livade nalik onim kod Žabljaka Crnojevića, đe se batrga zalutali krap a krvnik ga mune ošćima i namakne na žicu kao urmu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5bd98f91-7088-46e7-a908-6e1ca9806571)
Bolje sestre, foto: Normalizuj{.caption}

Sad si već na ruti broj dva. Na Malom blatu, izvorište Bolje sestre. Prilazi ti čovjek koji čuva krave, priča neke političke gadosti, jer čovjek je grešan a ta je priroda sve. Crkvica na brdu, mala, zamandaljena, obnovljena, sa kamenim plohama kojih je preteklo i daskom da turista sjedne i pita za pravac. Okreneš glavu, opet vidiš Žabljak, ali zapravo si htio da se popneš na Oblun, drevni grad, htio si da budeš aktivan, ali to je previše, tamo samo koze obrću i Bobo Čukić; ime je znak, čuka za Boba Čukića, divni kamen Oblun čeka da dođeš i zaigraš kolo sa zmijama, kao što si zmiju vidio na Medeonu, ali nisi na Lesendru đe se turska podzida uvezala u paprat, a na ploči stoje imena očeva i sinova, Jokice Šutanova, Klopana Radova, Mrđana Bajova, Duma Turova…; i ti osjetiš kako je to sušta moć, ta besciljna asonanca pogađa neistraženu žicu u tebi, prepuštaš se jednom zanosu vrlo muškom - jesam, živ sam, sposoban sam da volim apstrakciju i dvaput godišnje proslavim kult malog plemena, toliko mogu, nisam se baš sasvim propostmodernisao, nije me cijelog pokrila maća sarkazma, bijem svoja maljava prsa kao propali pjesnik zavičajac i urlam na krave, dok ne probiju nov put, onaj što vodi pod Njegoš (1721m), do posljednje kuće nečijeg đeda, možda baš tvog.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4cfc290c-f7fa-4b90-b204-4f5ef6e2e3d9)
Lesendro, foto: Normalizuj{.caption}

To je ruta broj tri. Kao estetski ilegalac čekaš da završi proljeće - ne sviđa ti se kad sve bukne zeleno, pa nema kontrasta da naglasi borbu elemenata. To te je naučio Aco Prijić. Ali, čim se ukaže ruj, a sav praskavi cer dobije po jedan pramen karmina, ti više ne znaš ni ko si ni šta si; misliš da imaš neko Ja, neko značenje i značaj, il' na švapskom, *Sinn* und *Bedeutung*, no zapravo osjećaš rogobatnost ljudskog života naspram te ljepote, i ne možeš da ne voliš nečiju hrabrost i ludost da sve to okolo prizove jednim imenom; i tebi se čini da to ime baš odgovara, i dobro je što se ne može zaboraviti, zvučno na više jezika, neka ga, bolje da ga ima nego da ga nema. To ime je Crna Gora, ono te je zapalo u ovom životu, i kad dobro razmisliš, nije ti krivi dio.

Izvorno objavljeno u Vijestima, maj 2021.{.caption} 


To ime je Crna Gora, ono te je zapalo u ovom životu, i kad dobro razmisliš...

ELEMENTA MONTENEGRINA

Nije ti krivi dio

On nije junak nekog romana apsurda. On je *hikikomori*. To je japanska riječ za osobe koje, duže od pola godine, žive potpuno izolovano od društva. Tih ljudi, uglavnom muškaraca, prema podacima japanske Vlade iz 2016. godine, ima više od pola miliona. Vjerovatno i mnogo više, jer uglavnom vole da ostanu potpuno sakriveni, pa niko i ne može tačno znati koliko ih je. Obično su mladi, imaju od 15 do 39 godina. Izbjegavaju kontakt čak i sa bliskim članovima porodice, a njihova kuća postaje neka vrsta štita, koji čini da se osjećaju sigurno.

Ovaj termin (izveden od glagola hiki – povući se i komori – biti unutra) skovao je 1998. godine japanski psihijatar Tamaki Saito, jer nije znao kako drugačije da opiše mlade ljude sa kojima je radio, koji nijesu ispunjavali kriterijume za dijagnozu nekih mentalnih bolesti, a ipak su bili u stanju ekstremnog povlačenja u sebe. 

Prvi put je ovaj problem japanske omladine privukao pažnju tokom 1990-ih. Tada je Japan prolazio kroz ekonomsko “ledeno doba“. Ono je mnoge spriječilo da ostvare ciljeve i ambicije. Da bi prikrili sramotu koju su osjećali, sakrili su se i postali *hikikomoriji*. 

Japan je kolektivističko društvo i podrazumijeva se da svako u njemu zna šta su njegove obaveze. Onaj/ona ko ih ne ispunjava, uglavnom vidi tri izlaza: da izvrši samoubistvo, da bude *furita* (slobodnjak, honorarac, kog niko ne doživljava ozbiljno, jer nema ozbiljnu karijeru) ili da postane *hikikomori*. 

Možda se pitate zašto bi iko “birao“ između ovih opcija. Vjerovatno ste se naslušali horor priča o japanskoj korporativnoj kulturi, beskonačnom radnom vremenu i službenicima koji dožive *karoshi* – smrt od previše rada. U poređenju s tim, život *furita* ili *hikikomorija* zvuči kao bajka, ali nije. U Japanu nije poželjno biti slobodan na bilo koji način, jer to znači biti sasvim sam. 

Zašto ovo pišem? Masakri koje su nedavno u OŠ ,,Vladislav Ribnikar“ u Beogradu i kod Mladenovca počinili jedan trinaestogodišnjak i 21-godišnjak pokrenuli su salvu burnih reakcija i predloga da se hitno zabrane pojedine društvene mreže, ukinu nasilne video igrice i onemoguće “neprimjereni“ TV i štampani sadržaji. Mnogi glasovi sa društvenih mreža se ujedinili su se poruci: "svakodnevno živimo i gledamo nasilje, a onda se čudimo kad se ovako nešto dogodi?!"

Ljudima koji su štancali komentare po društvenim mrežama i raznoraznim televizijama i portalima vjerovatno ne bi bilo dobro kada bi pogledali neku epizodu anime serijala kao što su *Ninja Scroll, Apocalypse Zero, Kite, Legend of the Overfiend, Violence Jack*… Lista bi mogla da oduzme barem stotinjak redaka od ovog teksta, jer je Japan poznat po proizvodnji grotesknih zabavnih sadržaja. Mnogi imaju posebna imena i dostupni su samo u toj državi. Izvjesno je da se od onih pola miliona *hikikomorija* makar njih hiljadu upravo zabavlja uz ove brutalne anime. Vjerovatno njih stotinjak uživa uz neki dio *Resident Evil* i *Fatal Frame* video igri. Možda njih desetak čita *Shamo* ili *Killing Morph* mangu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8f072427-578c-4a4d-8c89-4cc0a568708a)
Violence Jack, 2: Evil town, Foto: MUBI{.caption}

Od devedesetih do danas u Japanu su zabilježena dva slučaja masovnih ubistava. Jedan se dogodio 2007. a drugi 2010. godine. Poznati su kao “Sasebo i Habikino pucnjave” – po mjestima gdje su se dogodile. Ukupno je stradalo pet ljudi. 

Samo prošle godine, u SAD-u se dogodilo čak 46 masovnih pucnjava u školama. 

Zašto se ovi podaci drastično razlikuju ako smo tako glasno ubijeđeni da je uzrok masovnih ubistava leži u nasilju kojem smo izloženi u video igricama, na društvenim mrežama ili TV-u?

Istraživači sa Internet Instituta Univerziteta u Oksfordu objavili su 2019. da nijesu pronašli nikakvu vezu između agresivnog ponašanja tinejdžera i količine vremena provedenog igrajući okrutne video igrice. Koristili su kombinaciju subjektivnih i objektivnih podataka. Ispostavilo se da su pristrasnosti istraživača uticale na prethodne studije o ovoj temi.

Biće, ipak, da je posrijedi nešto drugo i da nam japansko iskustvo, iako daleko, može biti od koristi kad razmišljamo o suzbijanju nasilja.

Djeca u Japanu do četvrtog razreda ne dobijaju ocjene, jer škole primat daju vaspitanju. Uče se dobrom ponašanju, navikama, empatiji, kako da poštuju druge, prirodu, životinje…  Nema domara ili čistača, učenici pospremaju učionice. Osoblje i đaci jedu za istim stolom, jer se tako stvara krug povjerenja. Nakon nastave, slijede *bukatsu*, ili klupske aktivnosti, gdje uče razne tehnike i vještine. Obavezno je nošenje uniformi, jer se tako stvara osjećaj zajedništva. 
U Japanu ne postoji Dan učitelja, ali je zato njihov posao među najplaćenijim u toj državi. Pored dobre zarade, uživaju ugled i imaju mnoge društvene  privilegije. 

Sve ovo lijepo zvuči. Pa ipak, vršnjačko nasilje nije rijetka pojava u japanskim školama, a među brojnima koji izvrše samoubistvo ima i nastavnika. 

Zbog strogih zakona o ličnom naoružanju, suicidalni ljudi pribjegavaju samoljepljivoj traci, vješanju, ili se bace na prugu. Željeznice u Japanu imaju pravo da naplate kaznu od pet miliona jena (oko 30 hiljada eura) za “izazivanje nesreće zbog ljudskog faktora”. To je eufemizam kojim kažu da je nedopustivo što je neko htio da iskoristi njihov voz da bi se ubio.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2d86b567-5c50-451a-9512-c499458dea8f)
Depresija izlazećeg sunca: "Flowers of evil"{.caption}

Razni su anime i manga serijali koji se bave upravo ovim temama – *LIFE, The Flowers of Evil, Rainbow, So Long, Mr. Despair*… Ima i onih koji tretiraju pitanje *hikikomorija*. *Welcome to the NHK ili The WallFlower*, na primjer. 

Zanimljivo je i da mnoge države, poput SAD-a i nekih azijskih zemalja pokušavaju da oponašaju japanske institucije *hashutsujo* (u prevodu: mala policijska stanica) i *chuzaisho* (biti u policijskoj stanici). Ovaj sistem, poznat i kao *koban*, japanska je metoda za suzbijanje kriminala. Za razliku od velikih policijskih stanica, ove male stanice se nalaze na uglu ulica i u njima je uvijek po jedan policajac koji patrolira kvartom. Postoji i spisak stanovnika koji tu žive i na svaku sumnjivu radnju, oni reaguju. Ukoliko se desi neki zločin, uvijek su dovoljno blizu da reguju ili pozovu pomoć ukoliko je potrebno. 

Jedno je sigurno - Japanci prepoznaju neki problem i onda se bave njime. Manje ili više uspješno. Tamošnji naučnici sada ispituju da li osoba *hikikomori* ima poremećaj ponašanja ili mentalno oboljenje. Neki smatraju da se radi o kulturološkom sindromu i kritikuju snažan kapitalistički sistem u Japanu. Sa *hikikomorijima* danas rade edukovane osobe iz raznih neprofitnih organizacija koje im pomažu da se vrate normalnom funkcionisanju. 
Japansko društvo razmišlja i ispituje, pa donosi odluke, zakone i predloge.  

A šta mi radimo? 


Bio je mladi biznismen i imao je svoju kompaniju. Neko vrijeme je uspješno radio, a onda je – bankrotirao. Od tada je prošlo sedam godina i nije mrdao iz kuće. Vrijeme provodi tako što po čitavi dan čita mange, gleda anime i igra video igrice. Ponekad, noću, izađe da potrguje potrepštine, a onda se brzo vraća u svoju jazbinu. Tako izgleda njegov život. 

JAPANSKO ISKUSTVO

Video igrice, mange i nasilje: Koliko su slike opasne?

Mali roman o blatu (Nova knjiga, Podgorica, 2023) prvi je roman Nataše Nelević, dramske spisateljice, kritičarke i esejistkinje. Kao jedna od najvažnijih crnogorskih feministkinja Nelević je poznata po raskošnom analitičkom pismu, dekonstrukciji mitologizovanih stvarnosti koje (ne)voljno živimo, te aktivizmu koji zagovara u svojim javnim nastupima.

Roman Nataše Nelević donosi dijalog i svojevrsnu raspravu sa književnim i ideološkim autoritetom Miroslava Krleže. Zaplet je postavljen između dvije različite perspektive jednog istorijskog događaja, izgradnje pruge Brčko - Banovići, odnosno omladinske radne akcije o kojoj je Krleža ostavio jedan zapis iz pedesetih.  

"Od Krležinog 'strašnog crnog balkanskog' blata autorica je sagradila moćnu, sugestivnu priču", zapisala je u recenziji knjige hrvatska spisateljica Marina Vujčić. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/4PAquP1TyQU" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Nelević je objavila više dramskih knjiga i tekstova, između ostalih i nagrađivanu dramu „Jaja“ (2011), te knjigu "Vodič kroz istoriju emancipacije žena Crne Gore" (2017). Jedna je od osnivačica elektronskog časopisa za pozorišnu kritiku [Peripetija](https://peripetija.me/) i saradnica portala [Normalizuj](https://normalizuj.me/articles?author=natasa-nelevic).

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

"Od Krležinog 'strašnog crnog balkanskog' blata autorica je sagradila moćnu, sugestivnu priču", zapisala je u recenziji knjige hrvatska spisateljica Marina Vujčić.

književnost

Mali roman o blatu, nova knjiga Nataše Nelević

Sumnjam da je neko ljepše i sa više poštovanja opjevao ulogu ljubavnice svog muža nego što je to učinila Dolly Parton sa pjesmom *Jolene*, koju je da stvar bude još više istorijska, napisala iste noći kad i *I will always love you*, jednu od najvećih ljubavnih pjesama ikad. To je bila 1973. godina i razvodi su bili u modi. 

Slavnoj Jolene u jugoslovenskoj muzici tematski može parirati možda jedino Jasna Zlokić sa numerom *Pismo*, pjesmom koju je izvela na splitskom festivalu 1986. godine, a koja je, zbog sadržaja teksta bila zabranjena na radiju do 1990. godine. Naime, smatrali su je nemoralnom, jer se u pjesmi ljubavnica obraća zakonitoj supruzi. (Moral je očigledno bio rastegljiva kategorija u sumračnom periodu kraja Jugoslavije, ali to nije tema našeg ogleda.)

Dakle, pored odnosa ljubavnica-žena koji je tema obje pjesme, odmah ćemo primijetiti da imamo posve drugačiju naratorsku poziciju. U *Jolene* se žena obraća ljubavnici svog muža, a u *Pismu* se ljubavnica obraća ženi. Razlika između subjekta koji se obraća i onog kome se obraća nije toliko važna, jer je ona koja poruku šalje u oba slučaja inferiorna u odnosu na onu koja je prima.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/5m71Jbi7NkU" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Dolly Parton pjeva o ženi svjesnoj koliko njen brak zavisi od ljubavnice Jolene, moli da joj ne uzme muža, priznajući joj superiornost i ljepotu. Vođena mišlju da Jolene može imati koga hoće, a da ona više ne bi mogla voljeti nikog sem muža, moli ljubavnicu da joj ga ne uzme samo zato što može. Povjerava joj i koliko je njen muž obuzet njome, da je sanja i doziva u snu i potpuno otvara svoje srce priznajući koliko je sve to rastužuje. Mitologizujući ulogu brinete Jolene, Dolly Parton ženu stavlja u podređeni položaj, jer njena sudbina zavisi od želje druge žene – ljubavnice, da odredi njen život po sopstvenom nahođenju. 

Iako u određenom smislu objektivizira ženu, tvrdeći da mogućnost da voli zavisi od toga hoće li ostati sa mužem, Dolly Parton se ipak ne libi pokazati koliko se može biti velik u ranjivosti i hrabar dok se prepušta Joleninim moralnim obzirima. No, sa druge strane, pokazuje koliko je naspram muškaraca druga žena -  Jolene - nadmoćna, jer i njegov životni put zavisi od njene odluke. Situacija je jasna, žena zna za ljubavnicu, muškarac je manje važan, u  dogovoru između njih dvije riješiće se komplikovana situacija u čijem je on epicentru, ali bez prava da je razriješi.

Sa druge strane, u pjesmi Jasne Zlokić ljubavnica se obraća zakonskoj ženi, koja uopšte i ne zna da ova postoji. Upućuje joj pismo u kom ističe da se nijesu upoznale i moli da je sasluša, priznajući koliko je supruga u stvari uzvišena u odnosu na nju, koliko je ispunjena jer zna što je ljubav, dok je ona kao ljubavnica osuđena da bude treća, da joj ljubav bude neuzvraćena. Objašnjava i da je nakon kratkotrajane zabave shvatila da njen ljubavnik, a muž ove druge voli ženu i dijete, a ne nju – ljubavnicu. 

Pogođena tim saznanjem, junakinja žali što je bila umiješana u taj odnos i daje sebi za pravo da ljubavnikovoj ženi dodatno kaže kako su njih dvoje stvoreni jedno za drugo, te da joj se čini da je to prava ljubavna sreća, kojoj ona više neće biti na smetnji. Uz izvinjenje se što joj je krala muža, ona tvrdi da je joj taj muškarac nije više dao koliko svojoj ženi, pa je, kako kaže, odlučila je da ga vrati natrag.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/GEdIkJnOc80" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

U stihu „Evo vraćam Vam, ga“ postoji nešto istovremeno vrlo feministiko i nešto antifeminističko. Vraćati nešto, implicira da supruga to želi natrag, ulazi u sferu njenog htjenja, odlučuje umjesto nje, daje sebi za pravo i pokušava biti dobročiniteljka iako je zapravo sasvim suprotno. No ipak, sa druge strane, pokazuje koliko je muškarac u ovom odnosu nevažan, jer će on kao i u zapletu prve pjesme,  biti tamo gdje žene odluče. Ako supruga pređe preko avanture, muškarac će ostati uz nju, što znači da njegova sudbina zavisi od njene odluke. 
Iako nastavka pjesama nije bilo, te nijesmo saznali što se sa  ljubavnim trokutima zbilo, ono što možemo spomenuti je kakva je recepcija pjesama bila i što ona može značiti.

Pjesma Dolly Parton proglašena je u više navrata za jednu od najvećih pjesama ikada, te zauzima razne liste najvećih svjetskih hitova, dok je pjesma Jasne Zlokić osrednje uspjela, ali kao što rekosmo doživjela čak i cenzuru. Bez obzira na razliku između kontinenata na kojima su nastale, razlike u dometima pjesama, na nivou teme čini se interesantnim da je pjesma u kojoj žena moli ljubavnicu da se nad njom sažali postala hit, a pjesma u kojoj ljubavnica želi da otvori dušu postaje u jednoj zemlji nepoželjna.

Zar se ne uklapa to savršeno u sliku naše jadne trpeće žene, žrtve koja se ipak ponosito nosi sa situacijom i zar nije ona u nas i dalje mnogo prihvatljivija u odnosu na avangardizam ljubavnice koja uprkos okruženju odluči da progovori, te izvede na čistac nerijetko lažnu instituciju braka. 

Pitanje je da li bi numera sa porukom kakvu je iznijela Jasna Zlokić, pjesma o pokajnoj ljubavnici, tako uspješno pomirila ženski mazohizam konzervativne Amerike sa liberalnom nadmoći slobodnih žena na čelu sa Jolene. Da li bi američko društvo sedamdesetih na isti način prigrlilo ispovjest ljubavnice kao što je jecaj prevarene žene, ili bi producenti u Nešvilu baš kao i jugoslovenski cenzori umješali svoje prste?



Dva svijeta, dvije pjesme, dvije perspektive koje traju. U "Jolene" se žena obraća ljubavnici svog muža, a u "Pismu" se ljubavnica obraća ženi. Iako je muškarac centar dešavanja, on ne odlučuje 

krala sam ga, jolene

Ko nam ljepše pjeva, žena ili ljubavnica?

*"U sadašnje vreme, koje prednost daje znaku nad onim što je označeno, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, pojavnosti nad suštinom… istinito se smatra profanim, a samo je iluzija sveta. Tačnije, sveto se uvećava u meri u kojoj istinito uzmiče, a iluzija pojačava, tako da najvišem stepenu iluzije odgovara najviši stepen svetosti“* — Fojerbah, iz predgovora za drugo izdanje Suštine hrišćanstva

1.
U društvima u kojima preovlađuju moderni uslovi proizvodnje, život je predstavljen kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu.

2.
Slike odvojene od svih aspekata života stapaju se u jedinstveni tok stvari, u kojem prethodno jedinstvo života više ne može ostvariti. Fragmentarno opažana stvarnost regrupiše se u novo, sopstveno jedinstvo, kao odvojeni lažni svet, predmet puke kontemplacije. Specijalizacija slika sveta dostiže vrhunac u svetu nezavisnih slika, koje obmanjuju čak i same sebe. Spektakl je konkretizovana inverzija života, nezavisno kretanje neživota.

3.
Spektakl se u isto vreme ispoljava kao sâmo društvo, kao deo društva i kao sredstvo objedinjavanja. Kao deo društva, to je fokusna tačka naše vizije i svesti. Sâma činjenica da je reč o odvojenom sektoru govori o tome da se nalazimo u domenu obmane i lažne svesti: jedinstvo koje spektakl postiže nije ništa drugo do zvanični jezik opšteg odvajanja.

4.
Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama.

5.
Spektakl se ne može shvatiti samo kao vizuelna obmana koju stvaraju masovni mediji. To je pogled na svet koji se materijalizovao.

6.
Sagledan u celini, spektakl je u isto vreme rezultat i cilj vladajućeg oblika proizvodnje. On nije samo dekor stvarnog sveta, već sâmo srce nestvarnosti ovog društva. U svim posebnim aspektima – vestima, propagandi, reklami, zabavi – spektakl predstavlja vladajući oblik života. To je sveprisutna afirmacija već napravljenih izbora, kako u oblasti proizvodnje, tako i u oblasti potrošnje vezane za tu proizvodnju. I oblik i sadržaj spektakla služe kao potpuno opravdanje uslova i ciljeva postojećeg sistema. Spektakl je i stalno prisustvo tog opravdanja, jer on uspostavlja monopol nad najvećim delom vremena koje ljudi provode van sâmog procesa proizvodnje.

7.
Sâmo odvajanje je sastavni deo jedinstva sveta, globalne društvene prakse podeljene na stvarnost i sliku. Društvena praksa, koja stoji naspram prividno nezavisnog spektakla, u isto vreme je i celina koja sadrži taj spektakl. Ali, unutrašnjni rascep izobličuje tu celinu, do te mere da spektakl izgleda kao njen jedini cilj. Jezik spektakla sastoji se od znakova vladajuće organizacije proizvodnje – znakova koji su u isto vreme i krajnji proizvod te organizacije.

8.
Odnos spektakla i konkretne društvene aktivnosti ne može se sagledati apstraktno: svaka strana te suprotnosti i sama je podeljenja. Spektakl, koji falsifikuje stvarnost, proizvod je sâme te stvarnosti. Obrnuto, stvarni život je materijalno prožet kontemplacijom spektakla i na kraju ga potpuno upija i počinje da se ravna po njemu. Objektivna stvarnost prisutna je u oba ta aspekta. I jedna i druga strana, ustanovljene na taj način, preobražavaju se u sopstvenu suprotnost: stvarnost se pojavljuje u granicama spektakla, a spektakl postaje stvarnost. To uzajamno otuđenje čini suštinu i temelj celokupnog postojećeg poretka.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8fa605c3-fe25-4180-b083-cee5f5b9e552)
Đon Mili, Žongler Sten Kejvenou, 1941.{.caption}

9.
U potpuno izokrenutom svetu, istinito je trenutak lažnog.

10.
Pojam spektakla povezuje i objašnjava širok spektar naizgled nepovezanih pojava. Prividna različitost i kontrasti između tih pojava izviru iz društvene organizacije pojavnosti, ispod koje treba prepoznati njenu pravu prirodu. Sagledan u njegovim okvirima, spektakl je afirmacija pojavnog i izjednačavanje celokupnog društvenog života ljudi s tom pojavnošću. Ali, kritika koja zahvata sâmu suštinu spektakla otkriva u njemu samo vidljivu negaciju života – negaciju koja je postala vidljiva.

11.
Da bismo opisali spektakl, njegov nastanak, način funkcionisanja i snage koje mu se suprotstavljaju, moramo napraviti neke veštačke razlike. U analizi spektakla prinuđeni smo da u izvesnoj meri koristimo jezik sâmog spektakla, utoliko što se krećemo kroz oblast metodologije društva koje sebe izražava kroz spektakl. Naime, spektakl je u isto vreme i jezik i program naše društveno-ekonomske formacije. To je istorijski trenutak u kojem smo zatečeni.

12.
Sâm spektakl predstavlja sebe kao široku i nedostupnu stvarnost koja nikada ne može biti dovedena u pitanje. Njegova jedina poruka glasi: „Ono što se vidi je dobro, ono što je dobro vidi se.“ Pasivni pristanak, koji spektakl zahteva, zapravo je već efikasno nametnut njegovim monopolom nad pojavnošću, načinom na koji se pojavljuje, koji ne ostavlja nimalo prostora za bilo kakav odgovor.

13.
Tautološki karakter spektakla potiče iz činjenice da su njegov cilj i njegova sredstva identični. To je sunce koje nikada ne zalazi nad carstvom moderne pasivnosti. Ono pokriva ceo globus, večito se kupajući u sopstvenoj svetlosti.

14.
Moderno industrijsko društvo je suštinski, a ne slučajno ili veštački spektakularno. Za spektakl – vidljivi odraz vladajućeg ekonomskog poretka – ciljevi su ništa, razvoj je sve. Spektakl ne teži ničemu drugom do sebi samom.

15.
Kao nezaobilazni pogon za pakovanje svega što se danas proizvodi, kao opšta artikulacija principa na kojima počiva sistem i kao razvijeni ekonomski sektor, koji direktno proizvodi sve veću količinu slika–stvari, spektakl je glavni proizvod današnjeg društva.

16.
Spektakl je u stanju da podredi sebi ljude, upravo zato što ih je ekonomija već potpuno podredila svojim ciljevima. Spektakl nije ništa drugo nego ekonomija koja se razvija zbog sebe same. To je, u isto vreme, veran odraz proizvodnje stvari i izobličujuće opredmećenje samih proizvođača.

17.
Prvi stepen u dominaciji ekonomije nad društvenim životom ispoljava se kao očigledna degradacija *biti* u *imati*: ljudsko ostvarenje više se ne izjednačava sa onim što neko jeste, već sa onim što poseduje. U sadašnjem stadijumu, kada društvenim životom potpuno dominira akumulirana ekonomska proizvodnja, dolazi do opšteg pomaka od *imati* ka *izgledati*: Sveukupno „imanje“ sada mora da obezbedi prestiž i postigne krajnji cilj kroz svoj pojavni oblik. U isto vreme, individualna realnost je postala društvena, u smislu da je potpuno zavisna od društvenih sila i oblikovana njima. Individualnoj stvarnosti je dopušteno da se pojavi samo kada zapravo nije stvarna.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/54b3aee5-6cd6-4477-9b07-bacfe5cbb7b8)
Đon Mili, Studija hoda sa amputiranom nogom, 1942.{.caption}

18.
Kada se stvarni svet preobrazi u puke slike, te slike postaju stvarna bića, koja efikasno podstiču hipnotičko ponašanje. Pošto je zadatak spektakla da nam preko različitih, specijalizovanih oblika posredovanja pokazuje svet koji se više ne može direktno doživeti, on neminovno, na prostoru kojim je nekada vladao dodir, daje prednost pogledu: najapstraktnije i najnepouzdanije čulo najbolje se prilagođava opštoj apstraktnosti sadašnjeg društva. Ali, spektakl nisu samo slike, niti samo slike i ton. To je sve što izmiče čovekovoj aktivnosti, sve što ometa i zavarava njegovu sposobnost preispitivanja i korekcije. To je suprotnost dijalogu. Spektakl se regeneriše svuda gde predstavljanje postaje nezavisno.

19.
Spektakl nasleđuje sve slabosti zapadnog filozofskog projekta, koji je uvek nastojao da aktivnost shvati kao predstavu; on je vezan za neprestani razvoj tehničke racionalnosti, koju je iznedrio taj isti oblik misli. Spektakl ne ostvaruje filozofiju, on svodi stvarnost na predmet filozofije; to je sav konkretni život ljudi sveden na spekulativni univerzum.

20.
Filozofija, moć odvojene misli i misao odvojene moći, nikada nije bila u stanju da prevaziđe teologiju. Spektakl je materijalna rekonstrukcija religiozne iluzije. Spektakularna tehnologija nije razvejala religiozne mitove u koje su ljudi projektovali svoje otuđene moći; ona ih je samo spustila na zemlju, tako da su čak i najsvetovniji aspekti života postali neprozirni i nepodnošljivi. Lažni raj, koji je nekada bio potpuna negacija zemaljskog života, više se ne projektuje u nebesa; on je ugrađen u sâm taj život. Spektakl je tehnološka verzija progona ljudskih moći u onostrano; to je vrhunac čovekovog unutrašnjeg odvajanja od samog sebe.

Prevod: Aleksa Golijanin{.caption}

Godine 1967. u knjizi "Društvo spektakla" francuski mislilac Gi Debor rekao je ono što mnogi uviđaju tek sada -  moderni spektakl je glavni oblik autoritarne vladavine tržišta. Prvih 20 paragrafa knjige dobra su uvertira za čitanje ovog moćnog djela

gi debor

Spektakl je glavni proizvod današnjeg društva

Dan je 20. april, poslednja godina 20. vijeka. U razmaku od sat vremena, Eric Harris i Dylan Klebold, stariji učenici srednje škole Columbine, masakrirali su jednog nastavnika i dvanaest učenika, dok su ranili dvadeset sedam drugih. Par je potom izvršio samoubistvo.

Masakr u srednjoj školi Columbine označio je prekretnicu u očima mnogih, jer je podrazumijevao svjesno kreiranu scenu zločina, s obzirom na pedantnu pripremu i razradu intelektualnih motivacija u dnevnicima koje su pisali dvojica dječaka ubica. Sve je to imalo ogroman uticaj na američku maštu, potaklo dva filmska reditelja da produciraju filmove koji prikazuju događaje u Columbineu. Samo dvije godine nakon masakra, Michael Moore je objavio svoju [Bowling for Columbine](https://www.imdb.com/title/tt0310793/) koji je imao za cilj da opiše društvenu pozadinu, ako ne i uzroke, zločina. Film se fokusirao na sistematsku upotrebu nasilja od strane američkih stratega i vojske, laku dostupnost oružja na otvorenom tržištu i na internetu, opsesiju američkog društva strahom i vojnom agresivnošću, te nasilje koje prožima svakodnevni život Sjeverne Amerike.

Iako je Mooreov izvještaj bio uvjerljiv, pokazao je samo dio priče. Iako se fokusirao na društveni kontekst, nedostajao je uvid u subjektivnost počinitelja – psihopatologiju ljudskih bića izloženih elektronskoj hiperstimulaciji tokom svojih formativnih godina, posebnu krhkost prve generacije da odrasta u virtuelnom dobu. 

Sljedeće godine, 2003, Gus Van Sant je objavio svoj film [Elephant](https://www.imdb.com/title/tt0363589/). Ovdje je reditelj odabrao da uđe duboko u psihološko, da se pozabavi suštinom poremećenih subjektiviteta na poslu i pokuša da shvati intimnu patnju dvojice mladića koji su zamislili i izvršili zločin. Van Sant opisuje ne samo njihovu agresivnost i njihovo nasilje, već i njihovu zbunjenu potragu za nježnošću, njihovu frustraciju i usamljenost, kako su se bližili ka krajnjem činu samouništenja. 

Očigledno je da ne možemo svesti tako složen događaj na puku kombinaciju društvenih, psiholoških ili ideoloških linija uzročnosti. U svakom takvom nizu radnji nalazi se nešto što nadilazi svako logično objašnjenje. Ipak, moguće je ovaj oblik psihopatologije vidjeti ne kao izolovani fenomen, već kao simptom rasprostranjenog oblika patnje.

To je ono što film Gusa Van Sant-a čini tako zanimljivim. Eric Harris je u svom dnevniku pisao o svom divljenju prirodnoj selekciji i o svojoj želji da svakoga smjesti u verziju kompjuterske igre *Doom* kako bi se pobrinuo da slabi umru, a da samo jaki žive. Stoga nije iznenađujuće da je ovisnost  o video igricama kod oba mladića privukla pažnju novinara, kritičara i psihologa. Naširoko se pretpostavljalo da dugotrajno izlaganje vrlo nasilnim video igricama može proizvesti efekat desenzibilizacije u umovima mladih ljudi poput Erica i Dylana, ali ovo površno zapažanje, fokusirajući se na sadržaj video igrica, ne uzima u obzir kognitivne i psihološke mutacije nastale produženim uranjanjem u digitalno okruženje. Nije sadržaj igre, već sama stimulacija ta koja proizvodi efekat desenzibilizacije na tjelesno iskustvo patnje i zadovoljstva. Naravno  da ne postaju svi masovne ubice samo zato što igraju video igrice ili učestvuju u digitalnoj stimulaciji. Ali masovni ubica je samo izuzetak, manifestacija opšteg trenda u toj opštoj mutaciji ljudskog uma.

**TEHNOLOGIJA - JEZIČKA PREKARNOST**

U svojoj knjizi *The Show and Tell Machine* iz 1975. godine, Rose Goldsen opisuje buduću generaciju ljudi transformisanu medijskim pejzažom – koji je tada uglavnom karakteriziran televizijom i oglašavanjem – i predviđa značajnu mutaciju u polju psihologije i jezika: "Podižemo generaciju ljudskih bića čiji primarni utisci potiču iz mašine –  prvi put u istoriji da se to dogodilo." 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/67aa37c0-366a-4bc7-bb27-b4324c75815e)
Milka Delibašić, Within the void..., video instalacija, 2022{.caption}

Televizija i, odnedavno, digitalna revolucija uveli su strašne transformacije u čovjekovo mentalno okruženje. Činjenica da ljudska bića uče više riječi od mašine nego od svojih majki neosporno vodi razvoju nove vrste osjećajnosti. Novi oblici masovne psihopatologije našeg vremena ne mogu se istraživati bez razmatranja efekata ovog novog okruženja, posebno novog procesa učenja jezika. 

Dva glavna toka zahtijevaju razmatranje: prvi je odvajanje učenja jezika od tjelesnog afektivnog iskustva; drugi je virtuelizacija iskustva drugog. Ovaj prvi aspekt promjene je posebno zanimljiv. Prema Luisi Muraro, italijanskoj spisateljici čiji je rad uglavnom posvećen razradi feminističke filozofske perspektive, pristup jeziku je u osnovi povezan s afektivnim odnosom između tijela onog koji uči i tijela majke. Duboko, emocionalno shvaćanje dvostruke artikulacije jezika, odnosa između označitelja i označenog u jezičkom znaku, ukorijenjeno je u pouzdanom oslanjanju na afektivno tijelo majke. Kada se ovaj proces svede na učinak razmjene između mašine i ljudskog mozga, proces učenja jezika se odvaja od emocionalnog efekta tjelesnog kontakta, a odnos između označitelja i označenog postaje samo operativan. Riječi ne hvataju afektivno značenje, značenje nije ukorijenjeno u dubinu tijela, a komunikacija se ne doživljava kao afektivni odnos između tijela, već kao radna razmjena uputstava za rad. Tu možemo očekivati da će uskoro uslijediti psihička patnja. 

Osim toga, dogodila se druga transformacija u psihološkoj sferi: mladi ljudi provode svoje rane formativne godine u stalnoj vezi sa informatičkim mašinama, dok doživljavaju sve manje tjelesnog kontakta licem u lice s drugima. Djeca su sve više udaljena od tjelesne prisutnosti druge djece i podvrgnuta virtuelnom obliku komunikacije sa udaljenim entitetima čije tijelo ne pripada osjetljivom i senzibilnom prostoru. 

Ovdje je u igri sama senzitivnost. To je osobina koja omogućava ljudskim bićima da razumiju  znakove koji nisu verbalizovani i koji se ne mogu svesti na riječi. Osjećajnost je interpersonalna nit koja omogućava empatičku percepciju drugog. Empatija (sposobnost da osjećamo zadovoljstvo i tugu drugog kao dio našeg zadovoljstva i tuge) nije urođena emocija, već prije psihološko stanje koje se kultiviše i rafinira i koje, u nedostatku takve kultivacije, može uvenuti i nestati. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7467fbd0-32e8-4d17-94e9-cb7ae3f1b10f)
Milka Delibašić, Leptirov san, 2019.{.caption}

Postoji mnogo dokaza koji ukazuju na to da baš ova mutacija u iskustvu komunikacije proizvodi patologiju u sferi empatije (autistički trend) i u sferi senzibiliteta (desenzibilizacija na prisustvo drugog). A mutacija psihičke i jezičke interakcije takođe može biti u korijenu savremene nesigurnosti (prekarnosti) života. 

Prekarnost nije samo uslov rada u doba globalne deteritorijalizacije, već je i fragmentacija društvenog tijela, lomljenje samopercepcije i percepcije vremena. Vrijeme više ne pripada pojedincu, a kapitalista više ne kupuje lični život pojedinaca; umjesto toga, ljudi se brišu iz prostora rada, a vrijeme se pretvara u vrtlog depersonalizovane, fragmentarne supstance koju kapitalista može steći i mašinski rekombinovati na mreži. Posebno je kognitivni rad – rad mašte i informacija – podložan pravilu prekarnosti. Budući da je nematerijalan i čisto informativan, ovakav posao ne mora biti lokalizovan u fizičkom prostoru. Može se prenijeti, cijepati, frakturirati i konačno rekombinovati u apstraktnom prostoru interneta.

Iz knjige "Heroes: Mass Murder and Suicide", 2015. Prevod i oprema: Normalizuj{.caption}




Mladi ljudi provode svoje rane formativne godine u stalnoj vezi sa informatičkim mašinama, dok doživljavaju sve manje tjelesnog kontakta licem u lice s drugima. Djeca su sve više udaljena od tjelesne prisutnosti druge djece i podvrgnuta virtuelnom obliku komunikacije

masovna ubistva i samoubistva

Video igrice ne prave ubice, ali mašine unose nesigurnost

**1.** **Snažno i kontinuirano izražavanje nacionalizma**

Počev od isticanja zastave, preko nacionalnih simbola na odjeći, kao izraza patriotizma građana, fašistički režimi upotrebljavaju patriotske parole, slogane, simbole, nacionalističke pjesme. Prezir prema stranim uticajima koji se graniči sa ksenofobijom, prisutan je u njihovoj propagandi.

**2. Omalovažavanje ljudskih prava**

Fašistički režimi posmatraju ljudska prava kao beznačajnu vrijednost i prepreku ostvarivanju ciljeva vladajuće elite. Кroz ciljanu primjenu propagande prema javnosti, građanima je prihvatljivo kršenje ljudskih prava marginalnih grupa, pa čak i demonizacija onih čija su meta. Кada se napadi i zlostavljanje ne mogu sakriti od očiju javnosti, vlasti pribjegavaju skrivanju činjenica, poricanju i dezinformacijima.

**3. Identifikacija neprijatelja/žrtvenih jaganjadi u cilju mobilizacije masa**

Zajednička nit koja spaja ove režime je upotreba žrtvenih jaganjaca kao sredstvo da se skrene pažnja građana sa drugih problema, da prebace drugima krivicu za neuspjeh, i da kanališu frustraciju u kontrolisanim pravcima. Metodi nemilosrdne propagande prema žrtvama su veoma efikasne. Često autoritarni  režimi podstiču „spontane“ izlive gnijeva protiv ciljnih grupa. Obično su to komunisti, socijalisti, liberali, Jevreji, etničke i rasne manjine, kao i tradicionalni nacionalni neprijatelji, pripadnici drugih religija, sekularisti, homoseksualci. Pristalice ovih targetiranih grupa su shodno tome označeni kao „teroristi“ (izdajnici).

 **4. Prevlast vojske/pasionirani militarizam**

Vladajuće elite uvijek se poistovećuju sa vojskom i industrijskom infrastrukturom koja je podržava. Nesrazmjeran udio nacionalnih resursa se izdvaja za vojsku, čak i kada su potrebe domaće ekonomije akutne. Vojska je predstavljena kao izraz nacionalizma, a koristi se kad god je moguće da se afirmišu nacionalni ciljevi, zaprijeti drugim narodima, i poveća moć i prestiž vladajuće elite.

**5. Osioni seksizam**

Iz proste činjenice da političkom elitom i nacionalnom kulturom dominiraju muškarci, ovi režimi neminovno posmatraju žene kao građane drugog reda. Takva društva su odlučno protiv abortusa i veoma homofobična. Njihovi stavovi se ogledaju u drakonskim zakonima koji uživaju veliku podršku od strane zvanične crkve u zemlji, a u sprezi sa crkvom, režimi pravdaju svoje zloupotrebe.

**6. Кontrolisani mediji**

Neki režimi drže medije pod direktnom kontrolom i ne dozvoljavaju im da skrenu sa partijske linije. Drugi vrše suptilniju kontrolu medija. Metode pritiska su razne: kontrole dozvola za rad, ekonomski pritisak, zahtjevi za patriotsko izvještavanje ili otvorene prijetnje. Direktori masovnih medija su često politički povezani sa vladajućom elitom, zajedno sa njima prikrivaju od javnosti neuspjehe vlasti.

**7. Opsesija nacionalnom bezbjednošću**

Neizbježno, nacionalna bezbjednost je aparat pod direktnom kontrolom vladajuće elite. To je obično instrument ugnjetavanja, koji radi u tajnosti i nema nikakvih ograničenja. Akcije službe bezbjednosti su opravdane pod parolom zaštite „nacionalne bezbjednosti“, a ispitivanje njihovih aktivnosti je predstavljeno kao nepatriotski ili čak izdajnički čin.

**8. Tijesna povezanost religije i vlasti**

Za razliku od komunističkih režima, fašistički i autoritarni režimi nikada nisu proglašeni „bezbožničkim“ od strane njihovih protivnika. U stvari, većina režima je povezana sa vladajućom religijom u zemlji i odlučno se predstavlja kao branitelj te religije. Propaganda redovno stvara iluziju da je vladajuća elita zaštitnik vjere i protivnik „nevernika“. Činjenica da ponašanje vladajuće elite nije u skladu sa normativima te religije, je gurnuta pod tepih.

**9. Zaštita moći korporacija**

Iako je život običnih građana pod strogom kontrolom, slobodno poslovanje velikih korporacija nije ugroženo. Vladajuća elita posmatra korporativnu strukturu, kao način da obezbjedi ne samo vojnu proizvodnju (u razvijenim državama), već i dodatna sredstva društvene kontrole. Članovi ekonomske elite su često povlašćeni od strane političke elite, kako bi obezbjedili zaštitu uzajamnih interesa, posebno u suzbijanju prava osiromašenih građana.

**10. Snaga radnika je ograničena ili eliminisana**

Radničke organizacije su označene kao jedan centar moći koji mogu provocirati političku hegemoniju vladajuće elite i njenih saveznika iz korporative, te su neminovno slomljene ili nemoćne. Siromašni su građani drugog reda, izloženi sumnji ili otvorenom preziru.

**11. Omalovažavanje i suzbijanje intelektualaca i umjetnika**

Intelektualci i sloboda izražavanja su anatemisani od strane ovih režima. Intelektualne i akademske slobode se smatraju atakom na nacionalnu bezbjednost i patriotske ideale. Univerziteti su strogo kontrolisani, a politički nepodobni profesori proganjani ili eliminisani. Slobodoumne ideje ili kritike se snažno napadaju, ućutkuju ili slamaju. Ovim režimima, umjetnost i književnost treba da služe za sprovođenje nacionalnih interesa ili nemaju pravo na postojanje.

**12. Opsesija kriminalom i kažnjavanjem**

Većina ovih režima ima drakonski pravosudni sistem sa ogromnom zatvorskom populacijom. Policija se obično glorifikuje i ima skoro neograničenu moć, što joj dozvoljava ogromne zloupotrebe. Moć policije se koristi u montiranim političkim procesima protiv političkih protivnika. Strah i mržnja od kriminalaca ili „izdajnika“, često se koristi kao izgovor pred građanima za jačanje policijskih snaga.

**13. Nesputana korupcija**

Oni koji su u poslovnim krugovima ili bliski vlasti koriste svoj položaj da se obogate. Кorupcija je proces koji se razvija u oba pravca; elita vlasti dobija finansijske poklone i imovinu od ekonomske elite, koja zauzvrat uživa podršku vlade i monopol. Politička elita je u prilici da stekne imovinsku korist krađom nacionalnih resursa. Pod kontrolom državne bezbednosti i medija, ovakva korupcija je u velikoj meri nesputana i skrivena od očiju javnosti.

**14. Namješteni izbori**

Parlamentarni izbori ili istraživanja javnog mnjenja u ovakvim državama su obično lažirani. Uobičajeni metodi koji se koriste u cilju ostvarivanja željenog izbornog rezultata uključuju kontrole izbornog sistema, zastrašivanje pristalica opozicije, uništavanje ili krađu glasova.



Politikolog Lorens Brit je u svojoj studiji o fašizmu proučavao najpoznatije fašističke i autoritarne režime na svijetu. Koliko se njegovi nalazi podudaraju sa osobinama političkih sistema i društava jugoslovenskog prostora?