Moram da zucnem o digitalnom okruženju koje postaje ropstvo. 

Put ka svijesti o njemu dugujem slavnim teoretičarima, poput Pola Viriljoa, ali i nekim novim buntovnicima, pitkim kritičarima interneta kao što je Endrju Kin. Kad raširim luk od Viriljoove “informatičke bombe” do Kinovog lamenta nad razorenim snovima weba, dolazim do tjeskobe koju sve više ljudi osjeća. 

**DEMON LAJKA**

Minuli izbori u Crnoj Gori neka budu banalan primjer. Kao svaki raniji, donijeli su more informacija i stavova od kojih čovjeku pripadne muka. Nemoguće je misliti pod takvim stampedom nadražaja. Grafikoni, brojke, prenosi, iskazi i pamfleti sudarali su se u hiperprostoru i vremenu nekakve unutrašnje milisekunde. 

Šta da mislim u takvom okruženju? Kako uopšte misliti kad svako ima rješenje, dojavu, dokaz? Kako to da sam od konzumenta postao učesnik, odnosno prozument. 

I, šta je sad to prozument? 

Vjerujem da su mnogi uznemireni snagom društvenih mreža i demonskim potencijalom tričavog lajka ili tugića. Prozumenti su baš ti uznemireni ljudi, u stalnom pritisku, jadnici u vrtlogu koji ne samo da informacije kupuju nego su prisiljeni da o njima opsesivno misle i reaguju. Dakle, prozumenti su danas manje-više svi. 

Moja lična pozicija nešto je bolja jer za svoje mudrovanje makar dobijam platu. Ali pravi prozument žrtva je permanentne ankete koju kapital sprovodi preko novih tehnoloških mreža. Svakog dana čovjeka šamaraju sa toliko oprečnih mišljenja, slika, reklama, upita i shema, iz čega se rađa nagon da se siromah odredi putem vješto dizajniranih alata. Roboti zatim sortiraju sve te stavove, slažu ih u datoteke, na osnovu kojih se kasnije orijentiše tržište, donose ekonomske odluke, a pod uticajem ekonomskih i političke. 

„Represivne snage ne onemogućavaju ljudima da se izraze, već ih prisiljavaju da se izraze”, kaže Žil Delez. Zatim nastavlja: ”Kakvo je olakšanje nemati šta reći, pravo da ništa ne kažeš.”

**PREKIDAČI NASUŠNI**

Nisam stručnjak za ovog Francuza, ali mnogo mi se svidjela gornja teza. Čak sam slobodan maštati u tom pravcu, da svaka firma, politička partija ili vladin biro moraju imati čovjeka sasvim isključenog iz digitalnog okruženja. Nekog ko se odrekao virtualnog svijeta uzbunjivanja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1ddddaed-f2c0-42a0-ad44-ae7f3c97697a)
Teodora Nikčević, Neće biti drugog kraja svijeta, 2018.{.caption}

Ti “savjetnici za offline” bili bi neka vrsta info-klira, posebna kasta zavjetovana na informatički celibat, pojedinci koji žrtvuju obaviještenost kako bi imali drugačiji uvid u stvarnost. Oni bi možda dosegli ono što Delez naziva *vacuole*, izvjestan oblik nekomunikacije, ili prekidača, dakle stanja svijesti koje bi najzad rodilo novu misao i zaista prenijelo poruku u svijetu koji je poruke pretvorio u robu. 

Paradoksalno, dakle, kako bismo izmakli kontroli moramo se povremeno isključiti, gledati izdaleka, domoći se uvida u stvarnost koja se ne oslanja na vladu *weba* i binarnog koda političke svađe. Jer ta vrsta linearne isključivosti i debatne jagme, zapravo održava *status quo*. 

**TRI KILA KIVIJA**

Nakon svađe na webu niko ne izađe mudriji, kao nakon čitanja knjige. Nakon rasprave na webu niko ne izađe opušteniji, kao nakon dobrog seksa. Nakon rasprave na webu čovjek izađe umoran, sa osjećajem zavisnosti, koju hrani ponovnim vraćanjem na traku beskonačnog protoka informacija. 

Recimo da se sve ovo o čemu govorim zove hiperinformisanost, i recimo da je nalik hipervitaminozi. Dakle, štetno je. Ako je ljekovito piti limunadu, dragi moji prozumenti, nije zdravo pojesti tri kila kivija.

Nakon izbora ili slične medijske traume koju proživljava cijela zajednica, možda bi zaista valjalo saslušati glas glas onih koji još komuniciraju na nivou prije pametnih telefona. Pod uslovom da takvih još ima. Misao tih mitskih ne bi bila ni svevišnja, ali mogla bi biti važan glas sa neminovnom distancom koja je potrebna da bi se mislilo društveno. 

[Okruženje](https://okruzenje.com/hronika-okruzenja/brano-mandic-podgorica-informaticki-celibat/)
 
 



Recimo da se sve ovo o čemu govorim zove hiperinformisanost, i recimo da je nalik hipervitaminozi. Dakle, štetno je

usporavanje

Informatički celibat, vaš put do mudrosti

Kada se arhivi neke državne institucije renoviraju, sele ili naprosto prazne, na hodnike se izvuče znatno veća količina dokumenata nego što se moglo pretpostaviti da čami u mračnim podrumima. Ima nešto privlačno u tom mirisu ustajale hartije koja je godinama i decenijama žutjela u mraku. Poruke sa ukoričenih stranica često nas zateknu svojom arhaičnom svježinom.

**"DUŠA NARODA"**

Posebno su zanimljiva ta periodična mitarenja biblioteka i ostava medicinskih institucija. Ono što je nekada bila poslijednja riječ savremene medicine, sada je hrpa papira izbačena na pločnik ispred instituta pored koje student prolazi ne zastavši da spasi bar neki fragment istorije na svojoj polici. 

Intiman je susret sa nekim magisterijem ili doktorskom disertacijom. Tu ima nešto lično, ime doktoranda na svesci, koji je uložio ogroman trud da bi izveo poduhvat pisanja doktorske teze koja će mu omogućiti stvarni i imaginativni napredak u karijeri. Prašina koja pokriva te spise podsjeća istovremeno na prolaznost naučnog momenta ali i na vječnu zapitanost nad kompleksnim pitanjima. 

Tako sam jednog jutra u hodniku Dnevne bolnice Klinike za Psihijatriju koja nosi ime po čuvenom jugoslovenskom psihijatru prof. Dimitriju Milovanoviću-Virusu, sa njegovim sinom prof. dr Srđanom Milovanovićem kopao po gomili starih knjiga, disertacija, stručnih časopisa, kada on uzviknu „E ovo je ze tebe“. 

Na koricama je pisalo „Medicinski fakultet u Beogradu, Dr. Todor Baković „Depresivnost grupe Crnogoraca i njen uticaj na formiranje nekih njihovih karakternih osobina“, doktorska disertacija, Beograd, 1983“. Koju će braniti  pred komisijom koju su činili prof. dr Milan Ignjatović, prof. dr Predrag Kaličanin i prof dr Josif Vesel, doajeni psihijatrije ondašnje velike države.

Imaju li narodi dušu, psihu, karakter?  Kakav je odnos između individualne i grupne psihologije? Postoji li uopšte karakter naroda, a ako postoji kako utiče na njihovu sudbinu. Kako su istorijske okolnosti uticale na razvoj nekih kolektivnih crta ako se one mogu nazvati tako. Šta je zapravo mentalitet? Mogu li čitavi narodi biti bolesni u nekom periodu, kako se to nekad kaže? 

**NE ŠTEDI ISTINU**

Sva ova pitanja su koliko inspirativna, toliko podložna manipulaciji, neutemeljenim generalizacijama, stereotipima i romantičnim idealizacijama zajednica i čitavih naroda. Na taj klizavi teren se konzervativan naučnik ne upušta, suviše je lako skliznuće u subjektivnost i lične projekcije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e4bee821-cbff-42fc-8c56-430792afcfdf)
Ilija Šoškić, Specchiologia, performans, 1982.{.caption}

Bez pretenzije sveobuhvatne kritičke analize ove disertacije zavlačim ruku među pasuse ovog djela i vadim markantne tačke. 

Polazište sa kog se proučava ova kompleksna problematika je sinteza Frojdove psihoanalize i Marksovog dijalektičkog materijalizma, a cilj rada otkrivanje depresivnosti u Crnogoraca i zanimljivo protivrječnih karakternih osobina. Marks piše da tradicija svih mrtvih generacija pritiska kao mora mozak živih. A na neko od prethodnih pitanja šta je nacija, pored zajedničke istorije, jezika, običaja, nju čini minimum psiholoških osobina koje naročito predstavljaju  zajednički super-ego i kolektivno nesvjesno. 

Disertacija počinje da se razvija pod motom Marka Miljanova „Ne štedite nikome istinu, iznesite dobre i nedobre zasluge. S tijem se pomoga da se može dobre, a umanjuju rđave“. Lakan je prepoznao i formulisao fenomen „strast ka neznanju“  fasciniran snažnim odbijanjem pacijenta da pogleda u pravcu izvora svoje patnje. Nacija nije homogena struktura, jedan dio se upravlja prema strasti ka neznanju, odbijajući cjelovitu sliku o sebi, i drugi dio ne štedi istinu nikome pa ni sebi, kako su to Žak Lakan i Marko Miljanov zahtijevali..  

**CETINJE-NEGOTIN**

Disertacija polazi očekivano kroz istorijske, etnološke karakteristike Crnogoraca od kulta smrti, preovladavajuće tužne crte crnogorske narodne umjetnosti, tužbalica i lelekanja, gusala, iz čega proizilazi da Crnogorci u svom kolektivno nesvjesnom imaju jednu naglašenu melanholičnu i depresivnu osobinu. Između mnogih teorija depresija, klasična psihoanalitička drži da strogi super-ego kažnjava onaj drugi dio psihe koji bi da bude slobodan, da uživa. 

Super-ego, ta hipotetska, zamišljena unutrašnja psihološka instanca je predstavnik kolektivnog morala i savjesti. „U patrijahalnoj porodici dječiji super-ego se ne formira po uzoru na roditeljskog ega nego roditeljskog super-ega (Frojd), te se Crnogorac jače identifikuje sa svojim precima i zbog toga u njemu intenzivnije živi prošlost i tradicija predaka“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1c432801-b430-43dc-b397-08676219582e)
Rad Uroša Toškovića, foto: Normalizuj{.caption}

Za ispitivanje depresivnosti u svrhu ove doktorske disertacije na uzorku zdrave populacije Crnogoraca uzeta je grupa od 300 radnika sa Cetinja iz radnih organizacija “Oboda”, “Košute”, „Bojane”. Te sada davne 1983. nije bilo teško naći tako veliki broj stalno zaposlenih u staroj crnogorskoj prijestonici. Grupa cetinjskih ispitanika upoređena je sa istim brojem radnika iz hemijske industrije u Negotinu. Bez ulaženja u detaljnu statističku analizu ispitivanje je pokazalo da su u ovom uzorku zdravi radnici sa Cetinja imali znatno izraženiju depresivnost i suicidalne tendencije. 

Zanimljiv je i dio ispitivanja koji se odnosi na izraženu i statistički dokazanu narcističku vulnerabilnost koju karakteriše osjetljivost na kritiku ili na ono što se može doživjeti kao kritika. Sljedeće karakterne osobine koje su značajno “iskočile” u ispitivanju su izražena ambivalencija-neodlučnost i žaljenje za učinjenim i sklonost samooptuživanju, samopotcjenjivanju, što je naizgled kontradiktorno u odnosu na izražen narcizam kod Crnogoraca. 

**PLEMENSKI MORAL**

U cilju ovog istraživanja pored depresivnosti navedena je potraga za protivriječnostima crnogorskih karakternih osobina, što je zanimljivo, jer nauka teži utvrđivanju nepobitnih predvidljivih zakonitosti. Etnopsihologija se tu kreće u prostoru sa mekim interdisciplinarnim  granicama. Protivrečnost ne treba ukidati već analizirati u svoj punoći  višeznačnosti, to je postmoderni naučni pristup prihvatio, tako da ovo istraživanje staro četrdesetak godina ima i jednu modernu anticipirajuću notu. 

Ovo istraživanje je pretpostavljam bilo izvor za razradu teorija dr Bakovića o depresivnom optimizmu Crnogoraca i depresivnom optimizmu hrišćanstva koje su pretočene u istoimene knjige. Treba naglasiti razliku između depresivnosti kao dimenzije karaktera i kliničke depresije. 

Depresivnost kako je ovdje shvaćena je izražena crta u nacionalnom karakteru, dinamizam koji djeluje iz dubine, u pozadini pojavnog. Depresivnost nije u ovom smislu samo negativna sila već može biti i sublimisana kroz kreativnost, duhovitost. Termin depresivna pozicija u psihoanalizi ima drugačije značenje nego što je to depresija u psihijatriji i predstavlja integrisan, cjelovit doživljaj sebe, drugih života i okoline, prihvatanje dobrih i loših strana objekta. To prihvatanje da niti je sve idealno, kao što nije sve crno zahtijeva i psihičku bol i tugu za izgubljenim rajem. Ne znam gdje je to ljepše rečeno nego u prvim stihovima Luče mikrokozme. 

Teška istorija i plemenski strogi moral kroz generacije rezultirali su naglašenim dimenzijama trijasa - depresivnosti, narcizma, ambivalencije, odakle dalje proističe autoritarnost kao izražena nacionalna dimenzija. Samoljublje ima svoj terminološki put transformacije od naglašenog ponosa, gordosti, sujete, častoljublja, plahovitosti, hvalisavosti pa do onoga što u savremenim smislu riječi podrazumijevamo pod narcizmom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/39205334-380b-442a-922b-d4162c1b7dae)
Aleksandar Đuravčević, Motherless road, (2013-2022){.caption}

Izražene psihološke osobine se prenose iz generacije na generaciju, kao nesvjesni obrasci, a u savremenoj hibridnoj formi ispoljavaju se u rasponu od groteske do ozbiljne psihopatologije. Pitanja za dalja istraživanja su kako se Crnogorci nose sa svojom karakternom depresivnošću i kako to utiče na sadašnjost. 

**KAKO SE ODBRANITI**

Klinička i individualna depresija se liječi-ljekovima i psihoterapijom, a kolektivna, nesvjesna depresivnost nadamo se društvenim i istorijskim procesima dugog trajanja. Iz ovoga proizilazi pitanje, može li se narod ili nacija smatrati pacijentom, a ako riječ pacijent dolazi od latinskog biti strpljiv, onda se ti dugi procesi društvenih karakternih promjena mogu smatrati i liječenjem. 

Da li je negacija depresivnosti, euforični bijeg, rezultat vulgarnog materijalizama koji se manifestuje kao pohlepa, iluzija i obećanje potpune sigurnosti, korupcija, nepotizam i identitetska ostrašćenost. Da li je inistiranje na patosu nacionalnog mučeništva i permanentne ugroženosti za čime potežu oba nacionalna identitetska ekstrema u Crnoj Gori manipulacija depresivnošću na nesvjesnom nivou.

Otvoreno je pitanje i prostor za osvajenje slobode šta bi na društvenom nivou bilo stvaralaštvo kao sublimacija, zdrav odbrambeni mehanizam, borba i nošenje sa depresivnošću bez iluzije da može biti potpuno ukinuta, ali isto tako bez prepuštanje kliničkoj depresiji. Zvuči kao aforizam kada se društvo upoređuje sa bolesnikom, tu država može biti dobra ili loša bolnica. A aforizam je sažetak stvarnosti.




Da li je inistiranje na patosu nacionalnog mučeništva manipulacija depresivnošću na nesvjesnom nivou?

(SUPER)EGO

Depresivnost u Crnogoraca

Svadbarske trpeze u nas, na Balkanu, oduvijek su bile mjesto gdje možete prisutne goste (publiku) iznenaditi raznim kulinarskim akrobacijama. U zavisnosti od geografskog položaja događaja ove svetkovine (koncerta), nadalje, onoga ko vam gozbu sprema – šefa kuhinje (autora/kompozitora), šefa sale (dirigenta) i mnoštvo konobara (članova orkestra) - na kraju, zavisiće i količina/kakvoća vašeg gastronomskog zadovoljstva kao gosta. Prosto.

**STRANA SMJESA**

Sinoć je, 11. 11. 2022. A.D. u preciznih 20h, u prepunoj kame(r)noj sali MC u Podgorici (42.4304° N, 19.2594° E) pred gostima koji su unaprijed znali šta je na besplatnom meniju i prvi zauzeli svoja mjesta, održan koncert mlado-formiranog Crnogorskog kamernog orkestra pod dirigentskom palicom (kutlačom) Sare Arianne Serhatlić, naše prve magistrice dirigovanja na UCG. Šta se kuvalo?

Na meniju su se pronašla četiri zgotovljena (d)jela – tri iz internacionalne kuhinje i jedno domaće.

Za predjelo nam je, umjesto domaćeg njeguškog pršuta, sira i ostalih kancerogenih dimom nadimljenih delikatesa u ogromnim količinama, ponuđena monohromatski monotona, svedena ali uzbudljiva i nepcima prepoznatljiva strana smjesa, koju je vještinom Jamiea Olivera servirao američki, ekstremno minimalistički kuvar – Philip Glass. Moj omiljeni kuvar ovakvih poslastica. 

Jelo je nazvao *Company No. 2.*  Pisano zapravo  za gudački quartet, ovo (d)jelo je sinoć dobilo obogaćeniji, slatkastiji i višeslojniji okus proširen gudačkim korpusom od 13 svirača. Mislim da gosti nijesu pretjerano uživali konzumirajući ovu interesantnu zvučnu konstrukciju prelivenu delikatnim sosom od vješto manipuliranih monohromatskih intervala. Šteta je dodatno učinjena izostankom zasluženog aplauza gostiju koji su, savim izgledno, navikli na „bogatiji i obilniji okus“ prizemnijih začetaka objedovanja njima prepoznatljivije kuhinje. 

**UBITI BOGA U SOTONI**

Ako želite zgotoviti ragu od unezvijerene divlje svinje koja više liči na Sotonu, morate prvo ovu životinju uloviti, ubiti, odrati...u nastavku se to i desilo. Naime, nakon predjela (Glass) goste je sa ugodnih mjesta za degustaciju menija, bukvalno pomjerio – grom iz vedra neba uz amplifikaciju iz zvučnika u sali. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d1095d26-a191-4c0e-9d5b-9e7e4db6f7fc)
Gastro sazrijevanje, foto: Krsto Vulović{.caption} 

Svijetla su pogašena i osim prusko-plave svjetlosti sa neba (plafona) i lampica zakačenih za pulteve gudača poput crkvenih svijećnjaka, simboličnim prikazom nekog, gotovo vjerskog obreda, ponuđen nam je koncept što ga je zgotovila naša kompozitorka mlađe generacije – Slobodanka Bobana Dabović - Đurić.

To je bila uvertira za djelo nazvano „U vrijeme haosa“ pomenute autorice. Za ragu od Sotone, kako rekoh, koji je bio sljedeći na meniju, prvo morate ubiti Boga u Sotoni. To je zanatski vješto urađeno, a čorba od ovog ragu-a je od sastojaka imala gotovo sve moguće artikulacije, agogičke postupke, višeslojne teksture transponovane u zvučni haos, jednom riječju, autorica je manipulisala svim muzičkim začinima – i znate što? Za razliku od skamenjene publike, koja je očekivala polu-masnu čorbastu uvertiru pred glavno jelo a dobila sve zasićene ukuse podzemnog svijeta, meni se djelo neobično dopalo – skoro da sam poželio – repete. 

Navikavanje na gusti ragu „s onoga svijeta“ znači i gastronomsko sazrijevanje, što još uvijek kod naše publike (gostiju) izaziva tešku probavu. Šteta je po drugi put učinjena odsustvom zasluženog aplauza i za inventivnu i darovitu autoricu (za iole ozbiljniju analizu djela, potreban mi je razgovor s njom i note (recept) samog djela) kao i za naš ansambl. Bravo.
Sa dobrom dozom osjećaja transfera blama, doduše i sprženim nepcima konzumirajući ovaj ragu, sa neobičnim zadovoljstvom sam, poput svakog Balkanca, očekivao serviranje glavnog jela. Zbog njega sam, intimno, i došao na ovu svetkovinu.

**NISMO GLUVI, IPAK!**

Dakle, na moju veliku radost koja mi je donekle povratila nadu u „građansko uho“ našeg prosječnog konzumenta, koji, da se ne lažemo, rado posjećuje PPP (popularna podgorička pojila, tipa „Gurman“) – glavno jelo sa menija je oduševilo sve prisutne. Konačno je „proradio“ želudac mojih sugrađana degustirajući remek-djelo jednog od najboljih kuvara - danas mnogima, mrske im Rusije – Dmitrija Šostakoviča! 

Kamerna simfonija iz opusa 110a u kamernoj sali, sa našim kamernim orkestrom je zazvučala – kamerno ukusno! Svi začini: od tempa, dinamike, artikulacije i agogike, vješto vođeni prvom violinom - našeg koncert-majstora i odnedavno Umjetničkog direktora u MC – Marka Simovića, ispunili su kamernu salu poput mirisnih štapića ili esencijom istih u bogatijim kuhinjama izvan balkanske gastronomije.

Da se razumijemo, ovo nije bio norveški losos (izuzetno izvođenje ovog djela od strane *Norwegian Chamber Orchestra*) ali svakako jeste, da se izrazim u duhu ove recenzije, specijalitet naše kuhinje – podgorički krap u kiśelom mlijeku!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/89e96584-80b9-4145-aed6-a2348374676d)
Serhatlić,  foto: Krsto Vulović{.caption} 

Prilično zahtjevno djelo. Naša Sara je dobro prostudirala kontraste i recepturu djela. Dinamičnom gestom sinkopiranih među-ritmičkih obrazaca, nježnim sjenčenjem lirskih momenata u Largo stavovima, sasvim je opravdala svoj poziv šefa sale, pardon, dirigenta ovako složenog djela. Konačno – aplauz! Uf, dobro je – nijesmo gluva nacija, ipak!

Desert?

Slatki momenti svakog ukusnog objeda završavaju se često neumjerenim, gotovo skandaloznim količinama šećera koji podižu nivo Melatonina, hormona koji luči hipofiza, čije nas dejstvo tjera – na spavanje. 

Dok me napušta ironičan i zabavan duh našeg nadahnutog i duhovitog kolumniste *Jukeboxa* Petra Lukovića, poželjno bi bilo na samom kraju uozbiljiti ovu recenziju.

Ovdje se nešto dogodilo. Molim. Koncept kamerne muzike je baziran na krajnjoj intimizaciji zvučne slike u adekvatnom (manjem) zvučnom prostoru – kamernim salama, katedralama, crkvama i td. Kuvari (kompozitori) znaju za sve prednosti i nedostatke koji se mogu pojaviti tokom izvođenja kamerne muzike u ovakvim prostorima i to vješto koriste ili zaobilaze. Drugim riječima, kamerna muzika se namjenski piše za manje ansamble kako bi akustika prostora – „odradila svoje“.

**MALO ZA MALERA**

Tendencija u novijoj izvođačkoj praksi je da se za ovakve ansamble rade transkripcije većih djela, pisane za veće orkestre – simfonijske, filharmonije i sl. Čini se da izbor *Adagietta* – četvrtog stava iz Malerove Pete simfonije koja je pisana za enormno veliki orkestar – u ovom slučaju gudački korpus jedne filharmonije koja broji do 60 gudača, pa i više (16, 14, 12, 10, 8 – respektivno po gudačkim sekcijama) i pored veće akustike prostora, nije zvučno najprikladniji za 13 gudača. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3e1b25d3-091b-47a7-b0a3-63d7376f4a0b)
Foto: Krsto Vulović{.caption} 

Sve su note tu, tempo, ekspresija, dinamičko nijansiranje...ali nedostaje toliko važan dinamički odnos, nedostaje volumen gudačkog korpusa. Taj momenat je veoma bitan element i krunski začin Malerovog *Adagietta*. U sinoćnom izvođenju je nedostajao i part solo harfe koja lirski, tonski i zvučno miluje razlog postojanja ovog stava: autorove bujne ekspresije ljubavi prema jednoj ženi, svojoj budućoj supruzi – Almi Schindler. 

Po meni, koncert  je opravdao moja očekivanja i u jednom i u drugom smjeru. Premijerno, Crnogorski kamerni orkestar u kamernoj sali MC-a ostavio je lijep utisak na publiku - nadam se nakon koncerta svjesnu, da je ovaj orkestar na čelu sa talentovanom i, što ne reći, šarmantnom Sarom Arrianom Serhatlić, sposoban „zamutiti i zgotoviti“ podjednako dobro i domaća i internacionalna (d)jela i da im na tom putu u budućnosti trebamo što više dati prostora u našem muzičkom ambijentu.

Bravo za Saru, bravo za Crnogorski kamerni orkestar.


Crnogorski kamerni orkestar ostavio je lijep utisak na premijeri u kamernoj sali Muzičkog centra u Podgorici

muzička recenzija

Ragu i krap u kiśelom mlijeku - na podgorički

Kad sam u srijedu, 02. septembra poslije odgledane pretpremijere Aladinove čarobne lampe podgoričkog Gradskog pozorišta stupio na plato ispred KIC-a, rekao sam svom đetetu i prijateljima s kojima sam bio: “U redu, o ovome nećemo nikad razgovarati”. 

Toliko je iskustvo gledanja predstave ličilo na traumu i poniženje kojima treba kolektivno potiskivanje. Danima nakon toga, shvatam da o ovom događaju i dalje govorim, dodatno isprovociran izvještajima sa press konferencije i premijere, te izjavama da predstava označava “povratak izgubljenim vrijednostima” zbog čega “će se dopasti i djeci i roditeljima”. Pa kad već nije moguće ovaj uradak ugurati i zaključati u kakav udaljeni i mračni dio psihe, ajde onda da ga izvedemo na svjetlo dana i svojski pretresemo.

Zamlaćivati se neću pozorišnom kritikom. U Crnoj Gori postoje ljudi koji to mnogo bolje rade, a domaća pozorišta imaju uvježbanu taktiku kojom svaku kompetentnu kritiku diskredituju naručenim i/ili uvezenim tekstom nekoga navodno kompetentnijeg. O predstavi treba reći sljedeće: nastala je prema tekstu Nikolasa Stjuarta Greja, koji je baziran na bajci iz 1001 noći, koji je onda “dramatizovao” Igor Bojović, koji je onda dodatno adaptirao reditelj Milan Karadžić. Neka čitatelja ne zbuni ova mnogostrukost izvora; učestala je praksa domaćih teatarskih kuća da zabašure trag dramaturškom radu, čime se dijelom izbjegava plaćanje autorskih prava, a dijelom nabacuje posao prijateljima i kolegama, te napumpavaju honorari. 

**USKO I KRATKO**

Ta dramaturška papazjanija je potpomognuta scenskim sredstvima i rješenjima među kojima se izdvajaju: krajnja seksualizovanost mladih glumica obučenih u “usko i kratko”; plesne koreografije kojima je funkcija ili da dodatno pojačaju vulgarnost mladih koleginica ili da učine “bajkovitijim” potpuno šuplje dramske scene; karakteri koji podsjećaju na lica ometena u razvoju; Duh u par navrata uvredljivo imitira akcente i govor Albanaca, Bosanaca; siromašni građani se karakterišu kao smrdljivi… 

Imalo bi još štošta da se navede, ali o ovoj predstavi ne vrijedi pisati zato što je loša. To što je loša je njen najveći kvalitet. Ono zbog čega ona ovdje služi kao pokazna vježba jeste njena pogrešnost. U to ime zadržaćemo se na jednoj sceni zapleta, kojoj Duh u predstavi dâ naslov: Prva bračna noć. 

Sve i da preskočim vrišteće pitanje zašto u predstavi namijenjenoj djeci treće dekade XXI vijeka uopšte govorimo o patrijarhalnoj tvorevini kakva je prva bračna noć, ova scena je značajna zbog načina na koji Princeza najprije izvodi striptiz za Aladina, te se o njega tare, grebe ga noktima po grudima, cvili od želje, zajaše ga i slično, ali pošto nailazi na njegovu nespremnost (zbog čega će mu Duh kasnije reći da prestane da “sere”), Princeza nedojebana i bijesna odluči da se osveti i pokreće čitav niz događaja za koje se nadam da ih nikad nećete otkriti jer nećete ići da gledate predstavu. 

**STARE DOBRE VRIJEDNOSTI**

Ta uspaljena, razmažena Princeza i mrčeni, impotentni Aladin pokazuju u kojim i kakvim glavama je skuvana ova predstava namijenjena uzrastu 5+ za koju poslovni direktor Gradskog pozorišta Stevan Koprivica kaže da je “došao red na dobru, staru bajku”, a koja je repertoarski odgovor umjetničkog direktora Dušana Kovačevića na “degradirane kulturne vrijednosti”. 

Da ne budem pogrešno shvaćen – ne stojim ja ovdje kao ikakav moralni arbitar. Meni prvom bi bilo jako zanimljivo da se na repertoaru našla predstava koja tematizuje seksualnost kod najmlađe publike. Ali ovdje ništa tome slično nije bilo ni u primisli. Ova predstava je puka tiranija: opetovanje obrazaca unutar kojih se sa pozicije rediteljske moći instrumentalizuju mlada tijela da bi se neke druge mlade glave, često nazivane „publikom koju je nemoguće prevariti“, sjajem spektakla paralizovale, otupile i zaglupile, odnosno da bi ih se bezočno lagalo i varalo o snazi čulnog zajedništva koje je pozorište u stanju da generiše. 

Jer i sada, kao već toliko puta, Gradsko pozorište angažuje mlade glumce – tek svršene studente, koji igraju uz mlade članove ansambla i tek ponekog starijeg kolegu. Ovo pozorište je poznato po “davanju šansi” mladim glumicama i glumcima. Unutar strukture same predstave, potpuno je suvišno procjenjivati pojedinačni glumački učinak. Darovitiji su se kudikamo bolje snašli, ali su se svi jednako izblamirali. U tom smislu, naročito zabrinjavaju izjave glumaca kako je rad na predstavi i pored svih napora bio lak, jer “reditelj zna šta hoće”. 

Zar je to što reditelj zna šta hoće jedino validno mjerilo? Čak i onda kada to što hoće ili nema smisla ili je duboko zabrinjavajuće? Kako to da niko od glumaca koji su učestvovali u ovom procesu nije rekao: Dosta, neću?! Zar je moguće da su svi slijepi za etičke implikacije onoga što čine na sceni? 

**ŠANSA ZA ŠTA?**

Kao što rekoh, ovo nije pozorišna kritika. Ipak, ovo jeste kritika pozorišta i pozorišnog sistema, koju osjećam da treba pisati baš zarad mladih glava i pripadajućim im tijela koji se, izgleda, uvijek iznova hvataju u mrežu “pružene šanse”; praksa u kojoj Gradsko pozorište nije usamljeno – i ostale teatarske kuće čine slično. Na ovoj činjenici možda vrijedi zadržati nešto duži pogled, jer tu možda možemo naći odgovore na gore postavljena pitanja. 

Otkako je, zajedno sa uvođenjem Bolonjske deklaracije, Univerzitet Crne Gore izvršio pritisak na Fakultet dramskih umjetnosti Cetinje da se glumačka klasa prima svake godine, te dao jasna uputstva da je njihovo da opravdaju svoju obrazovnu funkciju, a ne da se bave tržištem rada, pojavila se čitava četa mladih glumica i glumaca, čiji broj prevazilazi potrebe četiri institucionalna pozorišta, siromašne filmske i nepostojeće televizijske produkcije, nekoliko ljetnjih festivala i uspavane nezavisne scene. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d6a05489-f67c-42d6-aad0-c9b71acde964)
Foto: Br.M.{.caption}

Odjednom djeluje da je do angažmana mnogo teže doći, čime svaka “pružena šansa” treba da bude objeručke prihvaćena. U kombinaciji sa doktrinom koja se predaje na FDU Cetinje – da je glumčevo da radi a ne da misli, da je potrebno da ćutke sluša i usvaja indikacije a ne da ih promišlja i propituje, dobili smo četu poslušnika koji samo bivanje na sceni smatraju privilegijom i koji više nisu u stanju da razluče scensku istinu od najgore laži. 
	
**ZAKUSKA KRAJ AMBISA**

Na koktelu nakon pozorišne premijere, moguće je primijetiti grupicu lijepih – kako to samo mladi ljudi mogu da budu – glumica i glumaca, koji se među stolovima sa zakuskom kreću uz određenu dozu neprijatnosti (pozorišni milje još uvijek nije voda u kojoj sigurno plivaju), no ipak dovoljno samouvjereno – u dobro skrojenim kaputima i sa ulickanim frizurama, na visokim štiklama i sa večernjom šminkom – reklamiraju svoje ekstrovertne persone u nadi da će biti primijećeni i da će već na sljedećem koktelu sami biti u koži “klasića” za kojeg su ovog puta navijali iz publike. Došlo je vrijeme da im neko kaže: Ne morate toliko da se trudite, dobićete svoju priliku. 

Dar i trud, nažalost, ne igraju presudnu ulogu. I ne zbog nepotizma, protežiranja i veza (kojih ima, koliko i u svakoj drugoj branši kod nas), već zbog činjenice da njegovanje dara nije tema o kojoj krojači (i koljači) pozorišnih politika promišljaju. Mladi ljudi će dobiti svoj angažman prosto zato što su oni svojevrsno teatarsko topovsko meso – jeftina radna snaga, koja za studentski honorar (tradicionalno niži, nevezano za veličinu uloge) radi duplo više i požrtvovanije kako bi, ironično, “opravdali” šansu koja im neće donijeti ništa do zatupljenih čula i cinizma. Jer samo nekoliko besmislenih projekata od vrste koju pominjem ovdje, samo par zaludnih druženja sa starijim kolegama u bifeu, samo pokoja scenska laž, i – svakim korakom su bliži ambisu. 

Onima kojima ovakav stav djeluje kao cinizam svoje vrste, preporučujem da u Aladinu obrate pažnju na jednu od darovitijih glumica svoje generacije, studentkinju prve generacije glumaca sa Cetinja, koja je nakon diplomiranja sa Strindbergovom Gospođicom Julijom, uskočila u lake komedije i vodvilje Gradskog pozorišta, da bi sada – u svojim četrdesetim – i pored izuzetne snage i prisutnosti na sceni, igrala majke i babe, ogrnuta ponjavama. Onima kojima ovakav stav djeluje paušalno, predlažem da potraže gdje su i čime se bave silni “daroviti i perspektivni” glumci, koji su u studentskim danima bili nezaobilazni dio svake podjele. Onima kojima ovakav stav djeluje nekolegijalno, upućujem molbu da se zapitaju nad sudbinom glumaca koji su nekada nosili repertoare naših pozorišta, da bi danas – u srednjim godinama, kada bi glumački sokovi trebalo da su na vrhuncu – skliznuli u poroke, ludilo i ine druge autodestruktivne oblike ponašanja. 

**KONTINUITET**

Jasno, ovo nije tek odgovornost Gradskog pozorišta. I ostale teatarske kuće služe se elanom studenata ne razmatrajući ih kao suštinski zalog budućnosti crnogorske pozorišne scene, i ne prihvatajući odgovornost koju to sa sobom nosi. 

Tako u predstavi “Omladina bez Boga” Crnogorskog narodnog pozorišta gomila njih šetka bez ikakvog suštinskog zadatka na sceni, pjeva, skida se, a da nikad u predstavi ne dotaknu ni djelić teme rastućeg fašizma društva u kojem žive, već svojski učestvuju u besmisleno mrtvačkoj paradi mizoginije i homofobije, koju – da stvar bude gora – ovog puta nije režirao brat Mime Karadžića, već mlada žena koja i sama predaje režiju na fakultetu u Beogradu. 

Kraljevsko pozorište Zetski dom i dalje na repertoaru ima značajnu predstavu o sprezi političke moći i ekonomije, i o neravnomjernoj raspodjeli bogatstva, za koju je reditelj plaćen 22,5 (slovima: dvadeset dva i po) puta više od mladih glumaca na čijoj energiji izvedba počiva, a da se u predstavi „bez dlake na jeziku“ to ne pomene, a kamoli problematizuje.

Ovo nije ni skorašnja pojava. Posjetioci pozorišta sa nešto dugotrajnijom memorijom će se sjetiti da je za vrijeme umjetničkog direktorovanja CNP-om, Branimir Popović u svaku predstavu gurao svoje studetne da u formi horova, bez ikakvog dramaturškog opravdanja, đipanjem popunjavaju scenski prostor i čine mizanscen atraktivnijim, dok su oni bili ubijeđeni da ovim činom bivaju inicirani u profesiju i kako nema ničega korisnijeg što bi mogli da rade. Možda se sjete i koprodukcijā CNP-a i KPZD čija je jedina svrha bilo iskorištavanje glumaca koji su u tom trenutku, u sklopu Programa stručnog osposobljavanja, angažovani u jednom od pozorišta, zbog čega mogu da – za platu od 270€ (znači: za platu koju im ne daje pozorište, znači: besplatno) rade pripremu predstave. 

Sve, naravno, vuče svoje korijene u obnovi CNP-a, koje se poklopilo najprije sa osnivanjem odsjeka za glumu pri Fakultetu likovnih umjetnosti, a onda i punokrvnim osnivanjem FDU-a na Cetinju, gdje je trebalo stare amaterske prakse jednog pozorišta koje je izgorelo, drugog koje je nefunkcionalno, i trećeg koje ni dan danas nema svoju zgradu, poslati u daleku prošlost i dokazati da se u Crnoj Gori kuva nešto posebno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b2c8984-2d4a-49f4-ab0d-e6235462ffa4)
Foto: Br.M.{.caption}

Tada se počelo sa eksploatacijom glumaca i nije se stalo. Poneko bi imao sreću da učestvuje u projektima koji su ga/nju nadograđivali, ali oni su bili rijetki, zato što glumačke podjele i uloge nisu uzimale u obzir godine, osobenosti i potencijale pojedinaca; repertoarske politike nisu krojene sa i prema glumcima. Pada na um intervju Ingmara Bergmana u kojem on kaže da su jedan od osnovnih motiva za inscenaciju Hamleta bile godine i veliki nos glumca Petera Stormarea. 

Umjesto takve vrste bliske saradnje, brige i međusobnog povjerenja, naš sistem je građen na strahovladi Ź.&R. i inih autoriteta, koji su sa najviših pozicija „gromovnički“ odlučivali o sudbinama mnogih. Poznata je priča o darovitoj glumici koja nije igrala godinama jer je u besmisleno šovinističkoj predstavi koju je režirala R. odbila da pokaže svoje grudi. O zloupotrebama položajā koji bi sa sobom nosili i potencijalnu krivičnu odgovornost neću govoriti, stoga što se u Crnoj Gori ništa nalik pokretu *#MeToo* prosto nije dogodilo. 

**HONORAR KAO SPAS**

Znam, mlade kolege, da sve ovo podsjeća na trač, tu nikad prevaziđenu alatku razgovora o crnogorskom pozorištu. Svjestan sam opasnosti da ovaj tekst ostane samo jedna od kuloarskih priča, i prihvatam tu mogućnost, jer vjerujem da zajedno ipak možemo nešto da promijenimo. 
U tom smislu, možda pitanje iz naslova ovog teksta treba preformulisati, jer više stvarno nije ni važno ko je tog poslovičnog duha pustio iz boce, dok god shvatimo da je nužno da ga zajedničkim naporima vratimo nazad. 

To je jako teško, naročito u društvu koje se davno oprostilo od solidarnosti i zajedništva. Ali nekad moramo aždaji pogledati u oči i naučiti da pažljivo formulišemo svoje tri želje. Moramo biti svjesni da su ovi koji nas na scenama i u vježbaonama podučavaju ili tvorci ovog nakaradnog sistema ili njegove najreprezentativnije žrtve, i da samoproklamovani značaj i elitizam koji propovijedaju biva poslužen sa obilnom porcijom govana. I znam da je teško biti prvi koji će reći NE u sistemu koji je relativizovao svaku mogućnost etičkog postupanja – i iza mene stoje predstave kojima ne samo da sam nezadovoljan, već kojih se duboko stidim, i koje su me umalo koštale glave. 

Zato – u redu, uradite još jedan besmisleni projekat za neko od naših pozorišta, ali ovog puta uzmite tih pišljivih petsto ili hiljadu eura, i zajebite sve! Umjesto u račun za struju i menzu u domu, umjesto u nove cipele za koktel i kokain koji će omogućiti da noć provedena u gradskom provodu zaliči na uzbuđenje – zbiljski uložite novac u svoju karijeru. Pođite na vrhunsku predstavu u nekoj od pozorišnih evropskih prijestonica i tamo upoznajte neke druge pozorišne stvaraoce i ljubite se s njima. Ili nađite kakav instragram profil sa polovnim knjigama i kupite deset kompleta sabranih djela da vidite da ni najveći stvaraoci nisu uboli iz prve. Ili uplatite sebi neku radionicu za oblast koja vas zanima, a onda se predomislite i neka vas zainteresuje nešto drugo. Ili povedite klasića sa kojim dijelite stavove o pozorištu na hedonističku večeru, pa možda dogovorite da radite samostalni projekat. Ili odjebite ove savjete – pametniji ste od mene i bolje znate što vam treba i što vas uzbuđuje. 

Samo ne dozvolite da vas pozorišni *junk food* zasiti. Nemojte samozadovoljno da mljackate poslije premijere. Već zinite gladno, pa na sebe i u sebe trpajte svo znanje, vještine i strategije – sve što će vam pomoći da sperete iz usta ukus toksičnog mlijeka koje smo posisali na klasama, pri razgovorima u bifeu pozorišta i kroz nedostojne scenske zadatke.
Naoružajte se obrazovanjem i prljavo čulnim iskustvima. 

Onda možda shvatite da nema potrebe da budete ikakva elita. Već da možete da budete vrhunski radnici. 

Od one vrste koja jebe i oca i mater svima. 


Kao što rekoh, ovo nije pozorišna kritika. Ipak, ovo jeste kritika pozorišta i kritika pozorišnog sistema

iza zavjese

Ko je pustio duha iz boce?

U jednom dokumentarnom filmu o istoriji “Ćinećita”, narator kaže da je umjetnički dar Ane Manjani preusmjerio tok poratne italijanske istorije: Pini, junakinji filma “Rim, otvoreni grad” Roberta Roselinija, uspjelo je nešto što je tada, dok se oružje još nije bilo ohladilo (film je snimljen 1945. godine), moglo izgledati nezamislivo – da podozrivi pogled međunarodne zajednice odvrati od Musolinija, italijanskih fašista, njihovih crnih uniformi i skrene ga ka drugoj, antifašističkoj Italiji. 

Ana Manjani znala je kako da umre istinito i potresno. Njeno tijelo na pločniku, sa zadignutom suknjom – tako zadignute suknje viđali smo i na bedrima naših antifašistkinja čija su tijela ostajala na stratištima – postalo je znak otpora, druge Italije, izguralo na površinu italijansku fašističku traumu, izbljuvalo je i zacijelilo. Ana Manjani prinijela je tu žensku žrtvu da bi iskupila histeriju patrijarhata, njegovo izlivanje u nasilje, istorijsku materijalizaciju koja je otkrila da je simbolička figure dobrog patrijarha koji je tu da zaštiti porodicu, stabilnost i poredak samo fikcija bez koje još ne umijemo da živimo.  
      
**ZEMLJOTRES SE NIJE DESIO**

Zašto bi ova teza trebalo da nas se tiče osim zato što je tako lijepa i što nam pruža ono zadovoljstvo koje uvijek nalazimo u apstraktnom mišljenju o umjetnosti, koje dijelimo sa ostatkom čovječanstva? Postoji li još nešto što nas sa njom direktnije povezuje? Imamo li i mi neku sličnu potrebu da umjetnošću zaliječimo sopstvenu istorijsku i političku traumu? 

Nedavno, gotovo u isto vrijeme, vidjeli smo dva uratka, po mnogo čemu različita, ali oba zaokupljena crnogorskim pohodom na Dubrovnik 1991. godine: dokumentarni film “Rat za mir” Koče Pavlovića, koji je emitovan na Javnom servisu TVCG, i pozorišnu predstavu “Pod oba sunca” koju je, po romanu Ognjena Spahića, režirao Boris Liješević. I ova koincidencija –  potpomognuta “aferom” postavljanja i skidanja table u Morinju i sličnim stvarima koje svakodnevno svjedoče o odsustvu volje za suočenje sa prošlošću – mogla je da gurne u prvi plan pitanje o tome koliko mi imamo kapaciteta da se umjetnički ponesemo sa sopstvenom traumom i preokrenemo tok svoje istorije na način na koji je to učinjeno filmom “Rim, otvoreni grad”.     

> Može li umjetnik da izmisli kolektivno iskustvo kajanja ukoliko ga zajednica nije zaista proživjela?

“Rat za mir” je film o beskrupuloznoj hipokriziji političkih elita koje su upravo zahvaljući tom svom “daru” uspjele da to ostanu sve do danas. Ali, nije to jedini razlog zbog kojeg danas sa mukom gledamo taj film i radije zatvaramo oči. Ovaj brutalno istinit film otkriva, jasno kao na dlanu, da je pretpostavljena inherentna etičnost patrijarhata, koja obuhvata i ratničku muškost, obična laž. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/16c02413-9d14-4901-afa5-42c3efde3ce7)
Foto: Pobjeda (Edicija Rat za mir){.caption}

Ovaj maskulinitet je varvarski i ugrožavajući ne samo po neprijatelja: on razara porodice, cijelu zajednicu, jede sopstveno tkivo. Vidimo kako centralna simbolička figura zaštitničkog oca pada na istorijskom ispitu uz tresak od kojeg još ne možemo da se oporavimo. Trebalo bi da uslijedi zemljotres. Tu bi, na tom mjestu, morala da se desi i trauma, bolno sudaranje nemogućnosti da se znanje o ovom sramnom iskustvu integriše u patrijarhalnu ego projekciju bez gubitka samopoštovanja, sa potrebom da to znanje ipak izađe na svjetlost dana. Ali, to se nije desilo. Ovaj film nas na to podsjeća, pokazuje na taj moralni i politički zijev, koji vrijeme nije zatrpalo. Naprotiv. 

Ono što i dalje živimo je stalno odlaganje traume sopstvenog učešća u jugoslovenskim ratovima iz 90-tih godina prošlog vijeka kroz stalno obnavljanje nastojanja da se simbolički maskulinitet ipak  realizuje, prenese iz simboličke u istorijsku ravan, uprkos svemu što svjedoči da to nije moguće bez katastrofe i da ga po svaku cijenu treba zadržati u sferi simboličkog.  Konačno, taj narativ o propaloj patrijarhalnoj muškosti koja se zato mora stalno obnavljati na “izvoru” postao je metanarativ ove zajednice i cijele postjugoslovenske epohe. 

Trauma, dakle, ostaje u predsoblju. Zaglavljena. Nešto mora taj sram da dočeka sa druge strane da se ne bi sve raspalo. Ali, šta može da ga dočeka? Neka “druga Crna Gora”? Mogla bi. Ali, ona je potrošena u političkim kombinacijama, korupcijama, patriotskim kompromisima i strahovima ili je, pak, rasuta po inidividualnim savjestima.      
 
**ŠTA MOŽE UMJETNOST?**

Srećom, imamo i mi istoriju umjetničkih pokušaja da se sanira ova trauma. Prije predstave “Pod oba sunca” imali smo druge pokušaje crnogorskih umjetnika, uglavnom reditelja i pisaca, da se nadviju nad krizom patrijarhalne paradigme na različite načine, uključujući njenu dubrovačku istorijsku manifestaciju. Čini se da su se stekli uslovi da zaključimo da smo, kako to kaže Tanja Rosić u tekstu “Panika u redovima: Balkan s one strane ogledala”, došli do one tačke kada jasno možemo da čujemo “ne” koje “određeni netipični maskulini obrasci upućuju postojećim matricama moći, a koje se glasnije nego bilo gde drugo čuju u narativima književne i umetničke produkcije”. 

Ako se katarzično iskustvo još nije desilo, ako na takve umjetničke pokušaje prečesto samo odmahnemo glavom – o čemu se onda radi? O nedostatku umjetničkog dara? Ili je možda ipak riječ o tome da umjetnost ne može da zacijeli pozledu tamo gdje ne postoji stabilna, dovoljno snažna društvena volja koja bi nas kroz traumu provela?      

Stižemo na teren složenih pitanja o umjetnosti i politici. Može li umjetnik da izmisli kolektivno iskustvo kajanja ukoliko ga zajednica nije zaista proživjela? Da li može ličnom savješću da nadomjesti odsustvo kolektivne savjesti, a da ne zapadne u neuvjerljivo etičko soliranje? 

Da li bi Ana Manjani mogla da okrene tok istorije i umre tako katarzično da nije postojala ta “druga Italija” (čije posustajanje sada vidimo) iz koje je mogla da crpi iskustvo otpora? Ili bi, bez tog stabilnog konsenzusa koji je fašistički sram sačekao sa druge strane, završila kao tugaljiva junakinja melodrame, uprkos svom daru?                   

      
 



Ono što i dalje živimo je stalno odlaganje traume sopstvenog učešća u jugoslovenskim ratovima... kroz stalno obnavljanje nastojanja da se simbolički maskulinitet ipak realizuje

POD DUBROVAČKIM ZIDINAMA

Trauma u predsoblju

Jedina istinska promjena u posljednjih petnaest godina je telefon u tvojim rukama. Od izuma točka nije bilo važnijeg obrta. Glava ti je otežala od nepotrebne slobode. Lome te pravila nove političke borbe i društvene stvarnosti. Jaz između generacija je epohalan. Lične slobode su uzalud. 

Ponestalo je istorijskog konteksta. Zastave su krpe. Žrtva si divovskih paramedijskih mahinacija. Svaka istina je plaćena.  Prodata je posljednja vrsta nezavisnosti. Prevrati se dešavaju na dnevnoj bazi. Društvo živi permanentnu anketu i igru izjašnjavanja. To vodi ka debilizaciji javne riječi. 

Sloboda govora je alibi za svako drugo ropstvo. Ne postoji odvratniji osjećaj nego biti isključen iz dogovora koji ti se dešava pred očima. Osjećaj je upravo takav: pokidanost, dresura i konvencija. Iza se smiješi prevlast najtežih društvenih psihoza. 

Agresija je kontrolisana ritualima politike, medija i religije. Digitalna rulja smireno čeka komandu, pritiska odozdo i potvrđuje pravila koja su joj nametnuta. Začarani krug nečistih savjesti, javni govor umišljenih heroja. Svako dobija svoju publiku ispod cijene. Medijski oglašivači određuju misao. Bestidna proizvodnja senzacija vodi u neprestani marketing. Društvene mreže uzimaju ulogu kreatora stvarnosti. 

*Ovako je internet reagovao na izborne rezultate*, kaže naslov. Internet je, veli, reagovao. Šta to znači, probudio se? Mašina je dobila ulogu subjekta. Volja vještačke inteligencije mijenja nervnu plastiku novih generacija. Interent je preuzeo masažnu ulogu na kori ljudskog mozga. 

Sve što upisuješ u gugl plaćeno je da se dogodi u politici. Ti si amal nove evolucije. Radiš za mašinu bez naknade, dok biraš restoran, gledaš pornić, ispituješ tržište, unosiš samog sebe u pretraživač. Uzidan si u kulu sadržaja. Taj sadržaj zovu *content*. To je život koji se nudi, konstrukcija savremenog informatičkog pakla. Hrčak si u točku koji se sve brže okreće. 

Šta je mudro? Prestani da kukaš. Mudro je da se uključiš u svoj život i osjetiš kuda struji krv. Da potražiš uporište svoje realnosti. Onda treba da smanjiš unos toksičnog otpada koji ti istresaju na glavu. Samoorganizuj se. S perfekcijom u mislima neka počne tvoja obnova svijeta. Ispod klikova temelji su netaknuti, tamo si još živ, tamo si još živa.



Sve što upisuješ u gugl plaćeno je da se dogodi u politici. Ti si amal nove evolucije. Radiš za mašinu bez naknade

digitalni dnevnik

Zastave su krpe, prodata je posljednja vrsta nezavisnosti

Htjela sam da pišem o manjku kulture koja kulminira u saobraćaju, o gužvama ispred podgoričke škole Savo Pejanović, gdje se roditelji i po najljepšem vremenu parkiraju da dočekaju svoja (kulturna) blaga. Razmišljala sam o tome da se ni pješaci normalno ne kreću tuda, jer svebrižni roditelji ugrožavaju ne samo prolaznike i druge vozače, već i đecu koja idu pješke. 

Kakav li je to problem, mislim, da li je trend da se na sva četiri  žmigavca uđe do školskog hola? Ili uspješni roditelj želi djetetu da pokaže kako ne mora poput predaka sa periferije hodati kilometrima; ili svi ti roditelji jednostavno neđe žure, a dijete je zatočenik manjka vremena i viška automobila. U svakom slučaju, tužno je i tome ne mogu pomoći ni tečajevi za uspješne tate i mame, kao ni promjena vlasti u glavnom gradu.

Ali, onda sam shvatila da postoji još opasnija pošast od saobraćajne nekulture. To je *nekultura u kulturi*.

**GIPS I LJEPILO**

Na samom rubu *sci-fi*-ja, u namjeri da se snimi film o Njegošu, produkcijska kuća *Meander film* dosjetila se kako bi bilo umjetnički štosno da se Njegoš umjesto u neku oronulu kuću koje u crnogorskim selima, pa i u Njegušima ima na pretek, smjesti đe drugo nego na Žabljak Crnojevića, srednjovjekovno utvrđenje zaštićeno zakonom. Takva namjera iako prilično nelogična, ne bi bila umjetnički neopravdana, da se umjetnici nijesu dosjetili kako spomenik kulture treba malo preurediti.

Prošle nedjelje sam posjetila Žabljak Crnojevića i vidjela ono što sam u [dnevnoj štampi](https://www.pobjeda.me/clanak/na-zabljaku-crnojevica-pokusali-da-izgrade-njegosevu-sobu) pročitala koji dan ranije. Za potrebe snimanja filma „Otapanje vladara“ montirala se tavanica, malterisani su zidovi, nasipan je pod, ali i dodat montažni objekat nadjeven purpjenom. 

Nakon što je struka tražila obustavu rada angažovanih scenografa, koji su po Žabljaku lijepili daske, nabijali grede u zidine i malterisali, reditelj i producent Dušan Kasalica je rekao da je riječ o nesporazumu, tačnije: „to su tamo drvo i gipsane ploče i ono sve može da se demontira i vrati u prvobitno stanje“. A zatim je zavapio kako je željan svakog dogovora, jer će mu u suprotnom propasti film.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/5f4d0f94-e410-457c-8778-523a2537a06c)
Sporna intervencija na zidu,  foto: Normalizuj{.caption}

To što je filmska struka na sastancima branila  potrebu da se nastavi sa filmom, jer će se tako promovisati kulturna baština nedvosmisleno pokazuje kakva kulturna svijest vlada u našoj zemlji, a izostanak reagovanja umjetničke i naučne javnosti dodatno pojačava utisak zapuštenosti ne Žabljaka Crnojevića, nego ljudi iz oblasti kulture.

Umjesto da budu stvaraoci, ovi rušioci kulturnih spomenika insistiraju da završe film i pored kršenja zakona. Samo u ovakvoj malograđanskoj umjetničkoj sredini ljudi koje treba kazniti pokušavaju izvojevati nastavak ruiniranja Žabljaka Crnojevića, a za to umjesto da dobiju kritiku svih filmskih stvaralaca imaju podršku Filmskog centra?!

Svojevrsna anarhija dopušta da se za snimanje na ovakvoj lokaciji dobije dozvola, a da izvođaci radova ne objasne da će intervenisati na zakonom zaštićenom prostoru. I da na kraju ostaju zabrinuti ne svojim vandalističkim djelovajem, nego mogućnošću da se snimanje ne realizuje na zacrtanom odnosno (u ovom slučaju zamalterisanom) mjestu.

**VARVARSKI NAPRIJED**

No, i odnos spram kulturno-istorijskih spomenika vrlo je zastidan. Na Žabljak Crnojevića dolazim od djetinjstva jer se moje selo Ponari graniči sa Žabljakom i cetinjskom opštinom. Nikada država nije uradila ništa da spomenuto mjesto učini turistički atraktivnim, pa sem nekoliko saobraćajnih znakova, ništa i niko ne upućuju na prijestonicu crnogorske dinastije Crnojević i mjesto nastanka Crne Gore. U prilog tome govori i činjenica da veliki broj ljudi nastanjen u Podgorici i Cetinju nikad nije ni posjetio ovo mjesto.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6bd3a5f1-87f7-41af-9225-4e3ebcadfb51)
Dijagonala, pur pjena,  foto: Normalizuj{.caption}

Ako u zemlji u kojoj se poluđe od istorijskih trvenja treba podsjećati da se istorijska mjesta pričuvaju kad neko počne da dograđuje krov, onda se mora postaviti još makar jedno pitanje. Niijesu li ovi koji kulturno blago zaboravljaju i ovi koji ga se sjete radi zloupotrebe jedno isto, samo što prvi zaslužuju da zbog svog nedjelovanja nađu drugi posao, a drugi da za svoje djelovanje krivično odgovaraju.

Kad su prije dvije godine na spomeniku na Ravnom Lazu u Piperima uništene mermerne ploče, počinilac je osuđen na šest mjeseci zatvora. Istodobno, crtačima grafita ne gine par stotina eura kazne zbog vandalizma. Kakva li je kazna predviđena za umjetnike kad iz namjere da naprave veliko djelo uruše ono malo kulture što je jedino ostalo zdravo, dok sa visokih kulturnih adresa dolazi mišljenje da je odnos „političkih struktura“ prema kulturi uvijek bio varvarski. 

A što ćemo sa varvarima među umjetnicima?

Ili: Kako su filmski majstori malterisali na Žabljaku Crnojevića u namjeri da ostvare svoje veličanstvene vizije

ukleta baština

Otapanje kulture

U mojoj dječijoj sobici, na balkonskim vratima dugo je bio zalijepljen stiker koji vjerovatno nikada ne bi isplivao iz moje podsvijesti pune pozorišnih trauma, da me čudni putevi prije nekoliko noći nisu odveli u Crnogorsko narodno pozorište.

Ali zadržimo se na trenutak na traumama djetinjstva, na mentalnoj slici u kojoj iz kreveta gledam vrata, balkonska, bijela, i na vratima bijeli stiker sa plavim krugom u kom je ćiriličnim slovima ispisano: „Пеђа Шушкавчевић – Црногорац у кревету“. 

**NAOPAKI DJEČAK**

Stiker sam dobio dok sam kao dijete, nagužvan među zainteresovanom, naelektrisanom publikom, ulazio u bivši Dom JNA na predstavu „Crnogorac u krevetu“. Te kišovite zime, dok je Šuškavčević podgoričku publiku zasmijavao do suza, Dom JNA dihtovao je kao vojna podmornica, i niko nije ni slutio da će u budućnosti punoj nade doći dan kad će stari Dom JNA zamijeniti novi Muzički centar koji curi kao da krov plače slušajući Crnogorski simfonijski orkestar. 

Takođe niko nije ni sanjao da će se mnogo godina kasnije jedan dječak iz publike pitati gdje je i šta radi jedan pozorišni zabavljač, nakon što u budućnosti odgleda predstavu pozorišnih profesionalaca crnogorskog nacionalnog teatra. 

Ali sudbina je očigledno htjela da u životu tog dječaka mnogo toga bude naopako, i da taj naopaki dječak budem ja.

**POKOJNO POZORIŠTE**

Branislav Nušić jedan je od dramskih klasika ovog našeg namučenog, četvoroimenog jezika, a u predstavi „Pokojnik“ Egona Savina, na koju sam sinoć otišao sa drugarima ne očekujući ništa, upravo je jezik posebno mučen. 

Aktuelizacija Nušićevog teksta napravljena je tako što se radnja iz Beograda s početka XX vijeka prebacila u Podgoricu iz istog perioda, a to je valjda trebalo da shvatimo već kad vidimo scenografiju Vesne Popović, velike panele sa uveličanim i nespretno montiranim fotografijama podgoričke Sahat-kule, Njegoševe ulice, hotela Imperijal... 

A onda, iz „hodnika“ te scenografije, na scenu stupaju glumci.

**FORE I FAZONI**

Nušićev tekst zanimljiva je i mračna komedija o gadostima na koje su ljudi spremni da bi došli do „položaja“ i novca. Da stvar bude gora – a Nušić je to dobro znao – upravo su takvi gadovi uglavnom i na vlasti. Ali na tome se predstava „Pokojnik“ ne zadržava dugo, jer zabavnije je zasmijati publiku lošim „forama“, nego uraditi nešto konkretno sa nezgodnim, aktuelnim temama.

> Hvala Crnogorskom narodnom pozorištu koje je sa ovom premijerom dobilo još jednu lošu predstavu kojom će se, siguran sam, dugo ponositi

Umjesto sadržajne aktuelizacije ili makar ozbiljnijih referenci na bijednu i komičnu sadašnjost, aktuelizacija je prostorna (pa čujemo par podgoričkih toponima), i jezička, pa će lik Reni (Branka Otašević), već nakon prvog koraka na sceni progovoriti jezikom savremene Podgoričanke koja uz dojč u Bokeškoj slavi svoj malograđanski život. 

Svi će na sceni govoriti kako znaju i umiju, ostavljeni da se snalaze u nedosljednom pokušaju „podgoričke“ stilizacije, dok će beogradski glumac Bojan Dimitrijević, izgubljen u liku Pavla Matića, ostati na svom jezičkom ostrvu mučno ijekavizirane ekavice, igrajući nekakav nepostojeći karakter koji se čudi, zbunjuje i sablažnjava dok ga njegova okolina pokušava zadržati u grobu u koji nikad nije ni kročio.

Uz svega par glumačkih bravura i jedne dosljedno sprovedene epizode (Stevan Vuković u ulozi bijednog novinara koji za novac piše što mu se kaže), sve ostalo u predstavi Egona Savina bilo je ispod prosjeka, pogotovo prosjeka jednog nacionalnog pozorišta. 

**LEŽEĆA KOMEDIJA**

Protiv zasmijavanja publike sa pučke scene zaista nemam ništa, naprotiv – upravo sam osvježavajući sjećanje odgledao desetak klipova u kojima Petko (već pomenuti Peđa Šuškavčević) u svojoj mentalitetskoj komediji uspješno probija četvrti zid i zasmijava publiku od 
Splita do Tuzle. 

Ali ukoliko je ideja Savinove režije u Crnogorskom narodnom pozorištu takođe samo da zasmijava „narod“, onda možda zaista treba pojednostaviti stvari, pa bi jedan dobar „stand up“ ili ležeći komičar mogao puniti salu noćima u nizu, a sve to bilo bi neposrednije, vjerovatno i zabavnije, a svakako mnogo jeftinije od pokušaja da se „glumi“ pozorište. 

Jer se na kraju svodi na isto: kad ozbiljan reditelj u „pravom“ pozorištu od svih pozorišnih sredstava koristi samo jeftine „gegove“ i jezičke „fore“ ne bi li surovu komediju izrežirao kao lokalnu, mentalitetsku zabavu, onda se to pozorište i ne razlikuje mnogo od pristojno sklepanog amaterizma. 

**TRAUME ZA NOVE LJUDE**

Prije više od petnaest godina, kao srednjoškolac, sjedio sam u istom pozorištu i gledao predstavu istog reditelja, tada po tekstu „Nigdje nikog nemam“ Edvarda Bonda, a nakon predstave bio sam siguran da sam gledao najbolje pozorište u svom životu. Savinova režija Bondovog teksta i zastrašujuće dobra gluma trija Varja Đukić, Boris Isaković i Nikola Ristanovski učinili su da narednih deset dana neopravdano izostanem iz škole, bolestan od neke čudne, apokaliptične zaraze.

Petnaestak godina kasnije, primjećujem da neki drugi mladi ljudi, vjerovatno studenti cetinjske Akademije, sjede i gledaju predstavu istog reditelja, u istom pozorištu, ali ovog puta Nušića iz kojeg likovi progovaraju kao moderni podgorički đilkoši obučeni u kostime s početka XX vijeka (kostimografija Jelena Stokuća). I sudeći po smijehu i reakcijama, ti budući pozorišni profesionalci takođe vjeruju da gledaju dobro pozorište i dobru glumačku igru. Njih mi je posebno žao i želim im što prije i što više vrhunskog pozorišta, nakon kojeg se scenske podvale mnogo lakše „provaljuju“ i radikalno odbacuju (recimo onako kako to radi najzabavnija pozorišna tviter-subverzija, moj neumorni, fiktivni rođak Dodir Đurović kojeg ovim putem pozdravljam).

**OJHA NA PLATOU**

Ali, na kraju, želim da priznam da se te večeri ipak dogodilo nešto neobično. Jer nakon predstave koju smo moji drugari i ja gledali u mukama, iz pozorišta smo izašli odlično raspoloženi, skoro euforični. 

Nešto je učinilo da na tom talasu euforije pokušam da skačem crnogorsko oro kao Slobodan Marunović i Marko Baćović u sceni u kojoj saznaju da je njihovo preduzeće „Ilirija“ dobilo državnu koncesiju. Neko od nas zamišljao je kako sa jednom od kamenih kugli na podestima oko pozorišta pleše kao Čarli Čaplin sa zemaljskom kuglom u „Velikom diktatoru“. Neko je predložio da provjerimo ima li iste noći možda nešto i u „Gradskom“. Tolika je bila naša želja da trošimo život i zauzvrat ne tražimo ništa.

I nekim čudom, u kafani nakon predstave svi smo naručili bezalkoholna pića, jer smo osjetili da nam je pozorišni ugođaj bio dovoljan i da ne želimo da ga kvarimo ničim (teatrom te spičim!). Bili smo srećni jer smo shvatili da smo vidjeli nešto jedinstveno loše, i da se čak i takvom iskustvu treba radovati, jer se može podijeliti.

Zbog toga hvala Crnogorskom narodnom pozorištu koje je sa ovom premijerom dobilo još jednu lošu predstavu kojom će se, siguran sam, dugo ponositi.



Ukoliko je ideja Savinove režije u CNP-u samo da zasmijava „narod“, onda možda treba pojednostaviti stvari, pa bi jedan dobar „stand up“ ili ležeći komičar mogao puniti salu noćima

NUŠIĆ U PODGORICI

Vratite nam Peđu Šuškavčevića i njegovog Petka

Pomislila sam jedne noći, ima tome dosta godina, kako bi valjalo napraviti vizuelni prikaz svojevrsne mreže koja će povezivati sve tačke gdje su se nasilja nad ženama u Crnoj Gori desila i gdje se, nažalost, u većini slučajeva i dalje dešavaju. To bi bio prikaz od kojeg bi nam svima bilo u najmanju ruku neprijatno, makar ga gledali iz perspektive tamo neke ptice o čijoj slobodi maštamo.

**TRI NEDJELJE U MAJU**

Ne zadugo nakon mog maštanja, kako to obično biva, saznala sam za rad američke umjetnice koja se bavila temom nasilja nad ženama ni manje ni više nego kroz prikaz mape/mreže i to prije više od 40 godina. 

Suzan Lejsi je ime autorke, a rad o kom govorim je Tri sedmice u maju (Three weeks in May), nastao 1977. godine.

Rad je ispitivao seksualno nasilje i pokušao da privede kraju društveno ćutanje povodom silovanja. Tokom tri sedmice, Lejsi je prikupljala podatke iz policije i na različitim lokacijama na mapi grada Los Anđeles velikim crvenim slovima štampala riječ RAPE (silovanje) kako bi ukazala na sva mjesta gdje su se napadi dogodili. 

Potom je blijedom bojom ponavljala ovaj proces kako bi ukazala na lokacije gdje su se silovanja dogodila, ali nisu prijavljena. Druga mapa je prikazivala mjesta gdje žene mogu da se obrate za pomoć. Lejsi je takođe posjećivala fizičke lokacije i ispisivala crvenim slovima npr. "Dvije žene silovane u blizini od 9. i 21. maja."

Mape su bile zamišljene da se izlože u galerijskom prostoru, ali Lejsi je ubrzo shvatila da je javni prostor mnogo bolje rješenje, jer je cilj bio osvješćivanje javnosti. ‘Tri nedelje u maju’ uspješan je primjer prvenstveno ljudske pa tek onda umjetničke angažovanosti koji je doveo do značajnih promjena; primjera radi, tek nakon ovog performansa, policija Los Anđelesa pokrenula je SOS liniju za žrtve seksualnog nasilja, što jasno ukazuje ne samo na moć re-akcije (u ovom slučaju umjetničke), već i na činjenicu da promjena kreće od nas.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0266e72-1418-4e71-acec-07d7d3504c02)
Foto: Suzan Lejsi{.caption} 

Čemu pisanje o ovoj temi? 

Prvenstveno, želim ukazati na činjenicu da je umjetnost polje ekspresije koja se detaljnom analizom (konkretno kroz disciplinu istorije umjetnosti) može okarakterisati kao muška, bijela i heteronormativna, što se može lako provjeriti kroz klasično i danas već skoro svima dostupno guglanje.

Sva umjetnost koja nije nastala iz makar jedne od ove tri kategorije (muško, bijelo i heteronormativno) možemo nazvati angažovanom umjetnošću. Ovo, vrlo jednostavno, ukazuje na paradigmu da je umjetnost rezervisana samo za jedan dio društva (u kontekstu produkcije, ali i uživanja u umjetnosti, pitanje klase će se ovdje samo nametnuti).

**NIJE SAMO BUNT**

Angažovana umjetnost, dakle, predstavlja polje borbe i to na dva fronta – prvi je za upis u istoriju istorije umjetnosti, gdje su uključene sve umjetnice i umjetnici bez obzira na rod, rasu, klasu, seksualnu orijentaciju, vjeru, i ostale identitete koji se mogu definisati nasuprot bijelom-muškom-hetero profilu. 

Drugi front se posmatra u kontekstu kreiranje nove paradigme koja sa svoje strane uključuje društvo svjesno značaja (raz)govora i djelanja na teme od društvene važnosti, u slučaju Suzan Lejsi, feminizma. 

Angažovana umjetnost se pojavljuje u momentima kad društvene institucije zakažu u zaštiti svojih građanki i građana, kad se NVO sektor osladi dijelom kolača zbog kojeg su institucije zakazale *in the first place*,  pa odjednom zaborave zašto su se formirale. Angažovana umjetnost se javlja kad mlade generacije krenu putem onih koji su ih prije toga intelektualno i emocionalno paralisali, pa im još objasnili kako je to što nasljeđuju uspješan model.

Angažovani vid umjetničkog djelanja nije samo bunt, već postavlja temelj za revoluciju, koristeći se jezikom koji je razumljiv i dostupan svima bez razlike, tako otvarajući polje inkluzije, refleksije i re-akcije, koje vode do konkretnih promjena. Između ostalog, ovaj model je i održiv jer je dostupan, kako za naše čitanje, tako i za naš doprinos, a u svojoj osnovnoj premisi je demokratski (to je ono što nas je šaka moćnika ubijedila da već živimo).

**ZVJERSKA ZARADA**

Umjetnici Suzan Lejsi svaka čast, nego, gdje je angažovana umjetnost u Crnoj Gori i famoznom regionu? 

Kultura jednog podneblja jasno se može očitati kroz upise u javni diskurs, bilo da je u pitanju umjetnička produkcija ili medijski sadržaji. Moć medija, posebno na Balkanu, osim toga što je u biti vašarskog karaktera, takođe je i invazivna, snishodljiva, te oblikuje svijest javnog mnjenja, svodeći nas na Deborovo "društvo spektakla" To je društvo koje sa apetitom proždire sve bez pitanja, jer je odavno izgubilo ukus i smisao za vrijednost. 

Biti dio vremena gdje se silovatelj intervjuiše, kao nedavno u Srbiji, bez ikakve svijesti izdavača o tome kakvu poruku šalje, osim što je udar na brojne žrtave seksualnog nasilja,  poražavajuće je za cjelokupno naše postojanje. Upravo takvi zvjerski *izbačaji* vođeni ničim drugim do zaradom, dakle kapitalom, dovode do akcija i reakcija koje mijenjaju jedno vrijeme. Naše vrijeme je zrelo za mijenjanje. I mi smo spremne.

Kakav vid istupa je neophodan da bi se stalo na put perverznim i kapitalom vođenim medijskim kućama koje besramno daju glas silovatelju? Na koji način da kreiramo prostor koji je siguran za današnje žene i sve djevojčice koje nam dolaze u susret? Koje su to akcije koje su nas dovele do toga da kao društvo ne zaboravimo npr. ubijenu Šejlu Bakiju i da osiguramo da se takav zločin više nikada ne ponovi? Ili nas se to ne tiče, jer je Šejla bila Romkinja u predominantno bijeloj kvazihrišćanskoj Crnoj Gori? 

Slobodno odgovorite na ova pitanja i učinite to naglas. Nalazite se u polju borbe.


Biti dio vremena gdje se silovatelj intervjuiše, kao nedavno u Srbiji, bez ikakve svijesti izdavača o tome kakvu poruku šalje, osim što je udar na brojne žrtave seksualnog nasilja,  poražavajuće je za cjelokupno naše postojanje