**Gospodine Lynch, da li ste počeli da praktikujete transcendentalnu meditaciju zbog problema s bijesom?**

Ne. Primijetio sam da bivam bijesan. Mnogi ljudi to osjećaju, i ja sam bio jedan od njih. Onda usmjeravaju svoj bijes prema onima na kojima ga mogu iskaliti -  ja sam ga iskaljivao na svojoj prvoj ženi. Ono što se desilo jeste da sam počeo meditirati, a dvije sedmice kasnije ona mi je prišla i rekla: „Šta se dešava?“ Pitao sam : „Kako misliš?“ A ona je odgovorila: „Gdje je onaj bijes?“ Više ga nije primjećivala. Često se dešava da ljudi ne primijete promjenu u sebi kada počnu meditirati, ali ljudi oko njih je primijete.

**Zašto ste počeli da meditirate?**

Počeo sam 1973. godine. Ideja da ljudsko biće može doseći prosvjetljenje me proganjala. Ludilo me hvatalo od onoga što stalno čujemo, kako koristimo samo pet ili deset posto svog mozga. Čemu onda služi ostatak? Kako iskoristiti više i šta je to najviše što možeš dosegnuti? 

Mnogi kažu da je meditacija kao trčanje, ili kao sunčanje na plaži. To nam samo pokazuje kako je veliko nerazumijevanje šta meditacija zapravo jeste. Meditacija je način da zaviriš unutar sebe, potpuno, u najdublje nivoe života, transcendenciju, apsolut, cjelinu i stvarnost, i da to iskusiš. Ljudsko biće je stvoreno za to.

**Mislite li da ste bolji umjetnik jer su vaši filmovi vođeni višom sviješću?**

Ne znam. Kada počneš meditirati, možep hvatati ideje na dubljem nivou. Intuicija raste, a intuicija je najvažniji alat za umjetnika – kombinacija osjećanja i razmišljanja. Kada radiš na slici, osjećaš i uživaš u tome. Isto je i s filmovima. Uživanje u radu raste, uživanje u svemu ostalom raste. Ideje teku, osjećaš da sve to možeš oblikovati. Znaš šta radiš. To je spoznaja koja se razvija, zaista predivno.

**Desi li se i dalje da budete depresivni ili uznemireni?**

Sve je to relativno. Intenzitet je sve manji i manji. Tako patnja počinje nestajati. Čovječanstvo nije stvoreno da pati. Blaženstvo je naša priroda. Stvoreni smo da budemo srećni. Potpuno je moguće biti ispunjen srećom. Pravim, dubokim blaženstvom, potpuno budnim, srećnim u samom činu življenja. A to uživanje u životu, u stvarima koje radite, postaje mnogo intenzivnije kada vam to blaženstvo raste.

**Možete li biti precizniji kako to utiče na vaš svakodnevni život?**

Događaji u životu ostaju isti, ali način na koji ih doživljavam postaje bolji. Na mom filmu *Dina* to iskustvo je moglo da me uništi. Bilo je tako jezivo. Do te mjere se poistovjećujem sa svojim filmovima – i znao sam da sam izdao sebe – ali me meditacija spasila od toga da se ne bacim s litice. Ima ona izreka: Svijet je onakav kakav si ti. Možete nositi tamnozelene prljave naočare, i takav će ti biti svijet. Ili možeš početi da zaranjaš u sebe i iskusiš neograničeni okean čiste blažene svijesti, kreativnosti, inteligencije, sve te blagodati. Tada počneš nositi naočare ružičaste boje. I svijet za tebe postaje bolji.

**Rekao bih da vaši filmovi gledaju na svijet kroz tamne naočare. Zašto je to tako?**

Ako biste pogledali film u kojem je početak miran, sredina mirna, a kraj miran – kakva je to priča? Za ispričati priču potrebni su kontrast i sukob. Priče trebaju imati tamu i svjetlost, nemir, sve te stvari. Ali to ne znači da stvaralac mora patiti kako bi prikazao patnju. Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima.

**Kako nastaje ideja za jedan od vaših filmova?**

Uvijek kažem da ideje pokreću brod. Ideje su ogroman, ogroman blagoslov. To je ono što pokušavate uhvatiti – ideju u koju se zaljubite. Svaki put kada sam snimio film koji nije baziran na knjizi ili scenariju nekog drugog, proces je bio isti. Cijela stvar ne dolazi odjednom, već dolaze fragmenti koji se kasnije oblikuju u scenario. Zapisujete ideju i čuvate je dok ne dođe sljedeća, i malo po malo, većina tih ideja pronađe svoje mjesto u scenariju – koji je organizovan skup ideja. Zatim snimate taj scenarij, montirate ga, miksujete zvukove i muziku. To je proces. Ideja može dati priču koja je apstraktnija i manje direktna, a ponekad vam daje priču koja je jasnija i linearnija.

**Šta više volite?**

Volim sve vrste kinematografije. Nema pravila. Neki apstraktni filmovi me uopšte ne diraju, dok me drugi potpuno obore s nogu. Neki linearni filmovi me ne dodiruju, dok me drugi inspirišu nevjerovatno. Film je mješavina milijardi elemenata. Kažu da kinematografija kombinuje sedam umjetnosti. To je veoma kompleksan medij, tako da vas ne bi trebalo ograničiti od istraživanja drugih smjerova – ako ideje dođu. Kinematografija je posebno lijep, moćan medij.

**Postoje li filmovi prema kojima ste se orijentisali?**

Svi bi trebali pronaći svoj glas. Nije stvar u kopiranju. Ali Godar, Felini i Bergman su bili moji heroji. *Bulevar sumraka*, *Prozor u dvorište*, *8 ½*, filmovi Žaka Tatija poput *Moj ujak* ili *Praznik gospodina Hulota*,  svi Kubrikovi filmovi, svi Felinijevi filmovi, vjerovatno svi Bergmanovi filmovi – bilo je toliko sjajnih filmova koji su me inspirisali.

**Jesu li ti filmovi podsvjesno uticali na vaš rad? Moglo bi se reći da je koncept voajerizma u Plavom somotu inspirisan filmom Prozor u dvorište, na primjer.**

Ne znam da li je to tačno. Postoji 110 ili više godina kinematografije i nemoguće je da neko od nas napravi film koji se ne može uporediti s nečim što je ranije nastalo. Za mene *Plavi somot* je *Plavi somot*, a *Prozor u dvorište* je *Prozor u dvorište*. Možda su mi *Bulevar sumrak*a ili *Prozor u dvorište* prizvali neku ideju, ali iako ih volim ili su me inspirisali, život je 24/7 film. Ideje stalno dolaze iz toga. Teško je reći da je kinematografija ta koja priziva ideje. To je sve zajedno. Postoje milijarde ideja koje plivaju okolo, samo ih treba uhvatiti.

Povodom smrti režisera Davida Lyncha, prenosimo intervju koji je dao web magazinu The Talks

In memoriam

David Lynch: Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima

Čovjek u Crnoj Gori srastao je sa traumom. Nemam istraživanje da potkrijepim tvrdnju, osim razgovora sa ljudima i lova vlastitih misli. Tako dolazim do zaključka da se stalno čeka neka nesreća ili barem neprijatnost. Ponekad mi se čini da postoji razlog za to, jer se previše malih i velikih užasa dešava, a za mnoge nikad i ne saznamo.

Nedavno se desilo na parkingu supermarketa, tinejdžer je udarao sebe i roditelje koji su, u pokušaju da ga obuzdaju, morali da ga obore na zemlju gdje su mu dali neku vrstu mirišljavih kapi za smirenje. Za ne baš kratko vrijeme, koliko je sve trajalo, na parkingu su se skupljali ljudi koji su samo stajali i gledali. Od svih njih, samo je jedna osoba prišla da ih pita treba li zvati Hitnu pomoć. Događaj se, po priči osobe koja ga je sa mnom podijelila u suzama, završava tako što se jedna žena parkirala i počela da snima mobilnim telefonom. 

Namjerno pričam u crticama, jer detalje teško može razumjeti neko ko nikad nije koristio fizičku silu da sopstveno dijete sačuva da ne povrijedi sebe i drugog. Kao sestra sad već odraslog čovjeka sa dijagnozom autizma, sjetila sam nečeg što je moja majka često govorila: najteže je kad ljudi samo stoje i gledaju.   

Pretpostavljam da ne možete znati koliko snage uzima jedan takav trenutak naočigled svih na parkingu, kad ste suštinski sami. Pritom, ne mislim sami u smislu odsječeni od svih tih ljudi, već mislim na izolaciju čije razmjere slutim iz primjera svojih roditelja.

Društvo je davno počelo da izoluje dvoje komunikativnih i mladih ljudi, nakon što je Rastko, moj brat, dobio dijagnozu, po koju su uzgred morali da idu u drugu državu. Izolaciju s početka ne primijetiš, jer si obuzet problemom, da bi tek nakon nekog vremena shvatio da si odsječen. Ljudi prestaju da ti se javljaju na ulici, ali zato gledaju u tvoje dvorište, valjda da vide malog vanzemaljca kako se igra sa svojim bratom i sestrom. Otuđuju te i kad tom bratu i sestri uruče pozivnicu na dječji rođendan, ali ne i malom vanzemaljcu; ili kažu da malo čudovište treba vezati, zato što se u rođenom dvorištu uplašio psa koji je tebi pobjegao. Kad ga uče psovkama, a onda naprasno počnu da viču da se skloni od njih jer je nepristojan. Kad, kao u slučaju dječaka sa parkinga, samo gledaju i domunđavaju se. 

Izoluje te cijeli sistem i to kad, kao majka djeteta sa smetnjama u razvoju, ne možeš ni da pomisliš da nađeš posao (koji ti pritom daje finansijsku nezavisnost i, da se ne lažemo, predah od kuće) jer dane provodiš od doktora do doktora, od šaltera do šaltera i povrh svega se svojski trudiš da tvoja ostala djeca ne budu zapostavljena. Ili kad ti se dijete smrtno razboli jer ljekari uporno pogrešno dijagnostifikuju određeno stanje, pripisujući ga već postojećoj šifri iz medicinskog kartona, kao što su to uradili ljekari u BiH  koji su godinama [pogrešno pripisivali ](https://etrafika.net/najnovije/95138/autizam-dolazi-sa-kombinovanim-smetnjama/?fbclid=IwY2xjawHubdtleHRuA2FlbQIxMAABHVUWn30uAWlIIyUpkeFedJ92uizdX4e1GmPQ1wGd_y77QGzWHnE_65Vssw_aem_39FOTG5J_t52pNRDyvxOTg)autoagresiju malog Vedada (11) njegovom autizmu. Ispostavilo se da mu se gnoj godinama nakupljao u mozgu i da su se dječak i njegova porodica sve to vrijeme mučili zbog krive dijagnoze.  I da ne bude zabune, pogrešna dijagnostika se svakome može desiti, ali ukoliko svjedočimo nizu primjera koji dolaze iz predrasuda ili neznanja, onda ulazimo na teren kršenja nečijih osnovnih ljudskih prava – na život, fizički integritet, duševni mir. 

Molim vas da zamislite da se to pravo svakodnevno krši vama ili vašem članu porodice. Da sa strahom svoje dijete vodite kod zubara koji će vas možda izbaciti iz ordinacije uz riječi da on neće „takvu đecu da pregleda“. Da vas učiteljica zove na mobilni telefon da hitno dođete zato što je vaše dijete potrčalo tokom školskog odmora ili da [snima](https://6yka.com/region/uciteljica-snimala-autisticnu-devojcicu-dok-je-plakala-da-dokaze-da-nije-za-skolu/) vaše dijete kako bi dokazala da nije za školu.

Pokušajte sad da zamislite i da ne možete da izrazite svoje misli, želje, potrebe, da vas okolina tretira kao dijete, iako ste odavno odrastao čovjek, da kažu da su vas prihvatili a da se onda sablažnjavaju nad svakom vašom greškom, koju i mi neurotipični pravimo. Da vas je neko uvrijedio ili neko fizički nasrnuo na vas, a da vi ne umijete da se požalite i potražite pomoć. Ili da je potražite, ali da vas ne shvataju ozbiljno. Kako biste se vi osjetili u tim situacijama?

Zamolila sam vas za tu mentalnu vježbu ne da biste ušli u moje cipele, niti cipele osoba sa razvojnim poremećajem ili invaliditetom, jer to nije samo naš problem – svako u nekom periodu svog života može postati izolovan, posmatran kao čudak, atipičan i čak otpadnik. Kao društvo i kao pojedinci, skloni smo da izolujemo široke kategorije ljudi poput onih koji dolaze iz „ruralnijih“ sredina od naše, čiji nam akcenat i način govora nije dovoljno urban, koji ne potpadaju pod naše standarde fizički lijepog, koji nisu isto obrazovani kao mi, kul kao mi, pravovjerni/ateisti kao mi... Veliki dio nas je u opasnosti da bude izolovan ili, što je možda i gore, postane da izoluje.

O samom autizmu se malo zna, prvenstveno dijagnostički. Primjera radi, osam od deset djevojaka sa autizmom i dalje je nedijagnostifikovano do svoje osamnaeste godine, što ima ozbiljne posljedice po njihovo [mentalno zdravlje](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35204992/). Ili, do prije gotovo pola vijeka, autizam se dijagnostikovao kao oblik šizofrenije ili svrstavao u kategorije psihotičnih poremećaja. To se neznanje proteže i na razumijevanje njihovog svakodnevnog života i iskustava, pa je Crna Gora, ni ne pomišljajući da donese politike koje bi zaista uključile osobe sa neurorazvojnim poremećajima u zajednicu, sav teret svalila na porodice. Pod uslovom da roditelji i srodnici požive koliko i osoba sa dijagnozom. 

Sa svojih trideset godina, od čega je oko dvadesetpet prošlo od kad smo dobili dijagnozu, ne znam kako se moj brat osjeća, na koji način percipira stvari oko sebe, kako upija informacije. Ono što znam je da se ničiji smijeh ne urezuje u moj grudni koš kao njegov i da mi je upravo on otvorio oči za vidike za koje nisam znala da postoje. Znam i da je zbog Rastka meni i članovima moje porodice život mnogo ispunjeniji, kao što je sigurna sam i članovima porodice dječaka sa početka teksta, uprkos brojnim poteškoćama koje imaju, kao što ih i mi imamo. 
Zvuči pretenciozno ali tvrdim da je život porodica djece sa autizmom daleko duševno bogatiji. Zamislite tek koliko bi bio bogatiji život u zajednicama koje ne stoje, gledaju i komentarišu, već ih prihvataju, uče od njih i daju im podsticaj da se razvijaju. 



Crna Gora ni ne pomišlja da donese politike koje bi zaista uključile osobe sa neurorazvojnim poremećajima u zajednicu. Preveliki teret pada na porodice

život sa autizmom

Samo nemojte da stojite i gledate

Književna kritičarka i teoretičarka Maja Abadžija deli za „Normalizuj“ svoje iskustvo članice drugog kruga žirija za regionalnu nagradu „Štefica Cvek“. Razgovarale smo o kriterijumima, čitalačkom iskustvu i užitku, etičkoj i estetičkoj dimenziji teksta i potencijalno novoj regionalnoj književnoj paradigmi

**Deo ste kolektiva Pobunjene čitateljke, a takođe ste bili u sastavu drugog kruga žirija regionalne nagrade „Štefica Cvek“ koja je dodeljena već treću godinu zaredom, ovog puta u Sarajevu, u okviru festivala ženske umetnosti i aktivizma „PitchWise“. Kako su nastale Pobunjene čitateljke, protiv čega je uperena njihova pobuna i šta za Vas znači mogućnost da donosite odluke i birate knjige koje će biti nagrađene u okviru ovako specifične nagrade koja uključuje regionalnu godišnju i žanrovski veoma raznovrsnu književnu produkciju?**

Pobunjene čitateljke najbolje je opisati kao mrežu književnih kritičarki mlađe generacije koja se okupila prije nekoliko godina, najprije u Beogradu, a potom na regionalnom nivou, sa ciljem kritičkog prevrednovanja savremene književne scene na prostoru bivše Jugoslavije. Najvažniji aspekti pobune su svakako preispitivanje književnih autoriteta, te borba protiv svođenja kritike na sluškinju izdavačkog marketinga, a u prvom planu su feministička, kvir, marksistička, dekolonijalna, ekokritička i druge progresivne perspektive čitanja književnosti. 

U pitanju je raznolika grupa kritičarki i kritičara povezana zajedničkim vrijednostima, uvjerena u to da književna kritika mora sama da se bori protiv vlastite marginalizacije i komercijalizacije (i utilitarizacije u službi različitih interesa – izdavačkih, medijskih, nacionalnih...). Pobunjenima sam se pridružila 2018. godine kada me je kritičarka Nađa Bobičić, sada draga prijateljica, pozvala da napišem tekst za njihov inspirativno zamišljen zbornik *Rat iz dječije perspektive*. Potom se saradnja širila u pravcu zajedničkih koautorskih tekstova, podcasta, istraživanja, a u posljednje tri godine najintenzivnije sarađujemo na književnom izboru „Štefica Cvek“ – našem odgovoru na sve korumpiranije i netransparentnije regionalne književne nagrade, koje već godinama kritikujemo. 

Ta pobuna nastala je kao prirodna reakcija na činjenicu da najeminentnije nagrade vrlo često ignoriraju književno stvaralaštvo autorica. „Štefica“, nazvana po legendarnoj junakinji Dubravke Ugrešić, način je da se ponudi drugačija paradigma književne afirmacije – kroz nekompetitivno, uključivo, transparentno i, što nije nevažno, istinski regionalno književno priznanje koje će počivati na skladnom omjeru angažmana i inovativnosti. Treća „Štefica“ je proglašena u Sarajevu na Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma Pitchwise, a dodijeljena autoricama u Zagrebu na Booksinoj Reviji malih književnosti, što potcrtava još jednu karakteristiku nagrade – njenu decentriranost (nadamo se da će neko od narednih proglašenja biti u Skoplju, te u drugim gradovima bivše države). Što se tiče posljednjeg dijela pitanja, moj dvogodišnji ’mandat’ u drugom krugu žirija „Štefice“ predstavlja jedno od najpoučnijih i najljepših iskustava u mom bavljenju književnom kritikom – veliki posao i još veća odgovornost koji se nadam da sam obavila na pravi način, poštujući principe koje smo ustanovile, ali i osobitosti svih sjajnih knjiga koje su se našle u užem krugu. 

**Reč je o knjigama koje su društveno angažovane, eksperimentalne, ali ni u jednom trenutku ne gubite iz vida da one moraju biti i umetnički uspele i zaokružene, odnosno naglašavate važnost da se zadovolje oba ova kriterijuma. Koliko je zahtevno voditi se ovakvim principima i da li je bilo nesuglasica tokom donošenja konačne odluke?** 

Zahtjevno jeste i zbog toga proces traje jako dugo – od anketnog istraživanja koje je za „Šteficu“ uvijek nulti i neizostavan korak, pa sve do konačnog proglašenja proticalo je, dosad, najmanje nekoliko mjeseci čitanja, diskutiranja, a onda i promoviranja tih knjiga kroz kanale naših organizacija i prijateljskih medija. Taj „tehnički“ dio je opet manje zahtjevan i odgovoran od onog koji se tiče procjene, jer ako se išta da zaključiti o regionalnoj književnoj produkciji na godišnjem nivou, onda to mora biti svjedočanstvo njene poetičke raznolikosti, što se ne odnosi samo na stil, nego i na angažman, koji je ponekad izuzetno suptilan, neizravan. Jedna od najvećih radosti „Štefice“ za mene je upravo izloženost tim raznorodnim poetikama i pristupima i uvjerenje da ne postoji jedna jedinstvena feministička književnost na nivou regije, te da se pisanje autorica ne da svesti na nekoliko tačaka, kao što se to nekad zlonamjerno implicira! 

Volim misliti da se „Štefica“ vodi idejom o ujedinjenosti forme i sadržaja, u smislu da uistinu društveno relevantnog teksta nema bez formalno-estetske vještine, te da prazno pozivanje na estetiku, s prezirom prema angažmanu, odaje jedan ignorantski odnos prema literaturi (a u najtežim slučajevima estetika biva paravan za nacionalističke i slične isključujuće pristupe). O tome doista mnogo diskutujemo tokom samog procesa čitanja i vrednovanja, i dosad nas taj pristup nije iznevjerio, tim više što ga se mora adaptirati svakoj knjizi ponaosob. Ne bih rekla da je bilo nesuglasica, neslaganja i različitih mišljenja i procjena uvijek ima, i dobro je da je tako, ali rekla bih da smo, bar dosad, uvijek jednoglasno stale/i iza svakog izbora.

**Za nagradu se takođe vezuje i feministički angažman. Izjavili ste da on mora biti ubedljiv na planu teksta, a ne plakatni. Koje kvalitete jedna takva knjiga mora da poseduje i koji su Vaši parametri etički odgovorne književnosti?**

Za mene su to književni tekstovi koji pokazuju da neće za račun tretmana teme zapostaviti formalnu dotjeranost teksta; štaviše, otišla bih i korak dalje i rekla bih da ubjedljivog feminističkog angažmana ne može biti bez osviještenog tretmana forme. Dok razmatramo kandidovane knjige za  „Štefičin izbor“ uvijek smo u potrazi za pričama koje tematiziraju ženska i druga u patrijarhatu zapostavljena iskustva kao što su npr. kvir ili radnička, te djela koja ne tematiziraju ženska iskutva u vakuumu nego pokazuju svijest o tome kako su i literarni životi žena – baš kao i stvarni – uvijek društveno određeni klasnom, rasnom i regionalnom pripadnošću, nacionalnim, etničkim i religijskim elementima. Tekst koji se želi kretati kroz tu složenu mrežu mora biti samosvjestan i umiješan, a često i inovativan, pa i eksperimentalan kako bi dosegnuo uvjerljivost i/ili izrazio kritiku postojećeg stanja, a naročito ako bi želio imaginirati drugačije ili bolje društvo. Za mene je uvijek sjajan primjer fantastika, iako moram priznati da je dosad u „Štefičinom izboru“ nismo imali puno – promišljena, osviještena i subverzivna upotreba fantastičkih spekulativnih strategija pripovijedanja, imaginiranje narativnih i motivskih elemenata teksta koji možda ne odgovaraju stvarnosti, ili predimenzioniraju neki njen (u pravilu tlačiteljski) aspekt, sjajno svjedoče o neophodnosti pobune i promjene. No u duhu one raznolikosti aktuelne scene koju sam pomenula na početku, naglasila bih da primjeri variraju  i da se feministička kritika uvijek adaptira dometima i potrebama svakog teksta pojedinačno.

**Šta novo donose knjige iz ovogodišnjeg izbora, a koje su poveznice sa knjigama nagrađenim prethodne dve godine? Imate li utisak da ovog puta dominiraju neke druge teme i da književni tekstovi donose, makar u naznakama, neku novu paradigmu?**

Ključne riječi kojima bih opisala izbor ove godine su intersekcionalnost i suptilnost. Propitivanje rodnih perspektiva i feminističkog i kvir angažmana isprepleteno je sa antiratnim, klasnim, dekolonijalnim, migrantskim, revolucionarnim... Sve knjige počivaju na jednoj intersekcionalnoj pretpostavci identiteta gdje se žensko ne propituje nikad u nekakvom vakuumu roda nego uvijek u kolopletu drugih društvenih silnica kao što su ratovi, klasna borba i kapitalizam, rad, migracije.

Što se tiče suptilnosti, čini mi se da su ove godine izabrane knjige jednim dijelom feministički angažman 'uposlile' u okviru širih tema koje jednako zahtijevaju ozbiljan tretman – dobar je primjer roman Eve Simčić „Četiri lakta unutra“ koji tretira, uz rod, pitanje migracija i mentalnog zdravlja, ali i „Strvinari starog svijeta“ Tee Tulić gdje se životi žena različitih generacija najprije otkrivaju kroz klasno pripadanje, a u centru priče je ženski pripovjedački subjekt kojeg potpuno definira odnos prema ocu sasvim suprotan patrijarhalnim stereotipima: topao, nježan, ranjiv... 

Nekada epski raskošno obrađena dekolonijalna tema, kao u romanu „Jedinstveni matični broj“ Lidije Dimkovske sasvim prikriva feministički angažman – i to je uredu – „Štefica“ mora ostati otvorena za sve progresivne ideje u literaturi, ne samo za feminizam. Ostale nagrađene knjige pak imaju otvorenu borbenost mladalačkog angažmana, poput stihozbirki „U haosu radost“ Kalije Dimitrove i „Kuća se nije mrdnula“ Jelene Anđelovske gdje su na istaknutom mjestu kvir iskustva, dok je ilustrovana knjiga #ŽENE BIH za djecu – Ilustrovano putovanje s izuzetnim ženama iz prošlosti prava mala historija ženske borbe namijenjena najmlađim čitateljicama i čitateljima. 

U većem dijelu izabranih knjiga se kao tema nametnulo traganje za mjestom pripadanja, bilo da je riječ ponekad sasvim doslovno o kući (kod Anrijašević i Anđelovske već vidljivo i u naslovu), o metaforičkom domu (Tulić, Simčić) ili izgubljenom domovinom (Dimkovska) što se samo djelimično može objasniti tematskom opsesijom milenijalske generacije koja je po prvi put u historiji čovječanstva kolektivno bezdomna. Čini mi se da će to biti jedna od ključnih tema u neposrednoj budućnosti, iako ona zapravo kod nas, imajući u vidu iskustva ratnog izbjeglištva i (dobrovoljnih?) migracija nikad nije izgubila na relevantnosti.

**Da se izbor ne rukovodi nikakvim „kvotama“, iako je i te kako inkluzivan, govori i činjenica da je autorka Marija Andrijašević ove godine nagrađena drugi put, i to za knjigu „Temeljenje kuće“. (Njena knjiga „Zemlja bez sutona“ odabrana je pre dve godine kada je nagrada i ustanovljena.) Da li ste imali nedoumice povodom ove pomalo nesvakidašnje odluke?**

Da, ali vrlo kratko, i tu govorim ponajviše u svoje ime. A onda sam se dosjetila da je to uvriježeno razmišljanje većine *mainstream* književnih nagrada koje mi se učinilo suviše kalkulantskim: ove godine ćemo dati njemu, a njemu nećemo jer je nagađen prošle... ovome ćemo dati ovu nagradu, a onome neku drugu. Vrlo malo nam je trebalo da osvijestimo da nije tolika prepreka što je autorica već jednom izabrana ako se njena nova knjiga istakla kvalitetom unutar naših kriterija. Možda je i to pomalo subverzivno jer ide kontra očekivanja, a u prvi plan stavlja tekst, a ne njegovu autoricu, oslobađajući nas limitacija biografizma... 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ff93ee5b-99bf-4033-8bc5-d0d0463d00c6)
foto: Nidal Šaljić{.caption}

Inače, ova nas je knjiga posebno inspirirala na raspravu o angažmanu i natjerala da se itekako preispitamo šta je to što smatramo uspješnim angažmanom. Nisu svi članovi žirija bili saglasni da je knjiga „Temeljenje kuće“ društveno i politički, odnosno feministički angažirana, bar na prvu, ali nakon dužeg razmatranja, shvatili smo da smo možda na momente angažman postavile suviše usko. Način na koji Marija Andrijašević u ovoj netipičnoj poetskoj knjizi tretira temu ženskog naslijeđivanja je individualiziran, jedinstven, i feministički vrlo rafiniran – riječ je lirskoj potrazi glavne junakinje koja uprkos očekivanjima (i na čuđenje okoline) naslijeđuje zemlju od brata i njeno introspektivno ispitivanje pripadanja zemlji, još nesagrađenoj kući, selu, porodici;  feministički je to tekst ponajviše u smislu samotkrivanja mlade žene, što je vidljivo tek ako se nešto pažljivije zadubite. 

**Kada govorimo o regionalnoj književnosti, uglavnom mislimo na književnost pisanu na tzv. „zajedničkom jeziku“, odnosno plurocentičnom južnoslovenskom jeziku (bchs). Ono što je možda jedinstveno za nagradu „Štefica Cvek“ jeste činjenica da ona uključuje i književnost pisanu na makedonskom jeziku. Da li postoje poteškoće u čitanju tih knjiga, da li ih članovi žirija čitaju u originalu ili u prevodu, i kako je došlo do odluke da se uključe knjige pisane na makedonskom, a ne – recimo – na slovenačkom?** 

Tako je, vrlo smo svjesno evo već drugu godinu zaredom uključivale i književnost na makedonskom jeziku. U našem radu učestvuju koleginice iz Makedonije, kako na nivou koordinacije i organizacije, tako i u žiriju, a ove godine su to bile Gracija Atanasovska, i Marija Boškovska u prvom krugu, Manja Veličkovska u drugom krugu, te Frosina Kruškarovska kao koordinatorka za Makedoniju. One imaju primat pri čitanju i evaluaciji djela na makedonskom jeziku, dok ostali članovi žirija učestuvuju u razgovoru u skladu sa mogućnostima, pri čemu je primarno, dakako, poznavanje makedonskog jezika i književnosti. 

Smatram da bi bilo nepošteno reći da svi čitamo na makedonskom jeziku, jer to nije tačno (a prevod za knjige izdate godinu dana ranije, nažalost, uglavnom nije dostupan), ali svakako se međusobno provjeravamo i diskutujemo o kontekstu, temama, motivima, itd. Naravno, finalnu riječ svakako imaju kolegice iz Makedonije, sve drugo bi bilo besmisleno. Zbog okolnosti u kojima smo sve mi stasale, one imaju komparativnu prednost da mogu čitati na bhsc jeziku, te se i na taj način ostvaruje razmjena. 

Što se tiče slovenačkog jezika, postoji jasna i, vjerujem, više puta javno komunicirana intencija da se uključi u izbor, jer duboko vjerujemo da je dio istog kulturnog prostora, te da je riječ o književnosti koja i dalje komunicira sa ovdašnjom literaturom, iako su prevodi (i sa slovenačkog i sa makedonskog) mnogo manje prisutni i dostupni nego što bi trebali biti. Praktični razlozi zašto slovenačka književnost dosad nije uključena su više povezani sa prekarnom i ponekad volonterskom prirodom našeg rada nego sa nedostatkom volje, no sve se nadamo da ćemo i taj most vrlo brzo uspostaviti, a napravljeni su i neki prvi koraci u tom smjeru. 

**Koliko se proces čitanja razlikuje kada ste u ulozi članice žirija u odnosu na čitanje zarad vlastitog užitka? Da li nekad osetite zasićenje i da li se desi da promenite utisak o nekoj knjizi nakon drugog ili trećeg čitanja?**

Proces čitanja se, možda je to iznenađujuće, ne razlikuje mnogo! Za mene je žiriranje za Šteficu prije svega čitalačko uživanje (istina, ponekad opterećeno birokratskim, koordinacijskim, uredničkim ili PR dužnostima) i smatram privilegijom da su mi dostupne toliki raznoliki savremeni tekstovi i da mi je zadatak da provedem nekoliko mjeseci u njihovom iščitavanju – pregled aktuelne scene koji dobijete doista je vrijedan. No proces čitanja nikad nije samo čitanje, nego i diskusija sa kolegicama i kolegama u žiriju – jedan dinamičan razgovor na više platformi i kanala koji traje jako dugo i tokom kojeg nekoliko puta preispitam svoja znanja, očekivanja i, zašto ne reći, predrasude. Mislim da je svaki član/ica žirija bar jednom istakao/la koliko je sam proces razmatranja i diskutovanja, iako zna biti naporan, zapravo suštinski, jer ta razmjena mišljenja, kompariranje, promišljanje, komentiranje, sve to izdiže puko samotno čitanje na jedan viši nivo na kojem se odgovornost prema tekstu miješa sa učenjem i napredovanjem. Razgovori se u najintenzivnijoj fazi odvijaju maltene na sedmičnom nivou, a notifikacije u chat grupama nikad ne prestaju dok se izbor ne proglasi... 

Što se tiče drugog pitanja, recimo to ovako: slagala bih kada bih rekla da mi ponekad ne nedostaje opušteno samotničko čitanje lektire koja je potpuno moj izbor, bez obaveze da s nekim podijelim utiske u dijalogu ili u kritičkom tekstu/komentaru. I da, apsolutno se dešava da se utisak mijenja nakon više čitanja – to je tako i sa klasicima, zašto ne bi bilo sa savremenom književnošću, čiju vrijednost tek treba ovjeriti vrijeme? Primjer „Temeljenja kuće“ je upravo bio takav, nekad drugi ili treći pogled (u ovom slučaju, i drugi i treći par očiju) donesu novi uvid i novi utisak koji ne mora biti na štetu knjige, naprotiv!

**Uprkos strogo razdvojenim i drugačije imenovanim jezicima, uprkos i dalje veoma snažnom maskulinocentričnom „kanonu“, ali i krajnje rascepkanom književnom tržištu, ova nagrada afirmira postojanje zajedničkog kulturnog prostora, kao i veoma snažnih ženskih glasova. Ipak, knjige i dalje nisu toliko lako dostupne van državnih granica, a nema ni govora o tome da se mogu naći u bibliotekama susednih država. Ima li šanse da se ovo promeni i koliko je angažman Ženske čitaonice P.E.N. Centra u BiH važan u tom kontekstu?**

Hvala na ovom pitanju! Ženska čitaonica, trogodišnja inicijativa na kojoj sam sarađivala sa Lejlom Kalamujić, Lamijom Milišić i Adisom Bašić, spada među važnije književnokritičke inicijative na kojima sam radila. Ona je trenutno na pauzi (finansirana je projektno) i kao bosanskohercegovački odgovor na izazov Pobunjenih vjerujem da je na mikroplanu doprinijela toj distribuciji regionalnih knjiga bar među književnim kritičarima i kritičarkama mlađe generacije u Bosni i Hercegovini. Međutim, osim što su naši saradnici i saradnice dobili uredničku podršku, nefomalnu edukaciju i vidljivost, najveći doprinos Ženske čitaonice bio je ponaviše u tome što je u vrijeme pandemije, kada su toliki kulturni radnici i radnice otpušteni, a angažman novinara/ki i kritičara/ki smanjen na minimum, otvorila mogućnost da manje afirmirani autori objavljuju kritičke tekstove i za taj rad budu plaćeni. Što se tiče šireg problema, bojim se da sve dok kulturnu politiku kroji ona nacionalna, knjige će i dalje biti zaustavljane na državnim granicama i „krijumčarene“ dobrom voljom kolega i kolegica iz branše. Mi ovaj razgovor vodimo u trenutku kada je Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine u svojevrsnoj ’talačkoj’ krizi, sve do prije par dana se, zbog političke pat-pozicije u kojoj se kao jedna od sedam krovnih institucija kulture našla, knjige i publikacije uopšte nisu mogle izdavati. 

Čini mi se licemjerno u takvoj stvarnosti spekulisati o lancima distribucije, saradnji izdavača i knjižara, uostalom, to nije moja neposredna struka. Naravno, to ne znači da o nesmetanom protoku knjiga ne možemo sanjati, ali i ovdje je skepticizam opravdan: svaka promjena tog tipa mora doći od promjene dominantnih nacionalističkih politika, kojima su jezik i književnost prije svega, sredstvo, neka mi Marija oprosti posudbu njene metafore, temeljenja nacionalnih identiteta. Dok do takve promjene ne dođe, ostaje nam da uz knjige, preko granica šaljemo, i (tobože subverzivne, a zapravo naučno utemeljene) ideje da govorimo istim jezikom i da sva književnost napisana na tom raznoimenom jeziku pripada – svim njenim čitaocima i čitateljicama.


Pobuna je nastala kao prirodna reakcija na činjenicu da najeminentnije nagrade vrlo često ignoriraju književno stvaralaštvo autorica...

pobunjene čitatejke

Dok god vladaju nacionalne politike, knjige će ležati na državnim granicama

Možda je ova - od strane moje malenkosti - slobodno permutovana misao Kandinskog (Wassily Kandinsky) pravi okvir oto-binokularnog pogleda na suptilna i ezoterična zvučna dešavanja koja nam nudi univerzum Kokana Dimuševskog. Njegov *credo* - koji isijava iz netom pređenih iskustvenih muzičkih nadražaja od Bacha, preko Chopina do Wheather Reporta i Jarretta, sasvim suprotno od klišeiziranih mehaničkih obrazaca i stilski ustaljenih strukturalnih postupaka - temelji se na poštovanju i razvijanju sopstvene ličnosti, ispred svega kao kompozitora koji sistematski osluškuje i njeguje svoj delikatni senzibilitet, senzibilitet suptilno postavljenih estetičkih kriterijuma.

Komponovanje u muzici podliježe različitim stupnjevima stvaralačkih procesa u kojima se, često, logičan slijed nastanka ideja vezuje za ritam kompozitorovog nadahnuća – od inspiracije, preko invencije do finalizacije. Ovaj zvučni autoportret - možemo ga slobodno tako nazvati - *The Back Of Beyond* (koji je autor u našoj prepisci zgodno i duhovito preveo kao „Bogu iza nogu/leđa“) je nastao na način koji nije uobičajen među muzičkim stvaraocima. TBOB - iako umjetničko djelo nastalo u vremenu i prostoru jako naglašene egzistencijalne nesigurnosti i opštih emocionalnih tenzija (sve se događa 2020 u karantinu, u jeku pandemije Korona virusa) - nije nastalo kao slučaj racionalno i precizno odabrane strategije jednog autora. Izostale su - ispostaviće se, sve predvidive stvaralačke prakse kompozitorskog umijeća. Dogodio se stvaralačko-apstraktni fenomen koji je Kandinsky, nakon dugog razdoblja razvoja i sazrijevanja intenzivne misli temeljene na svojim umjetničkim iskustvima, nazvao „principom unutrašnje nužnosti“. 

Za svega deset dana nastalo je isto toliko kompozicija (52 min. muzike), što nas - složio se autor s tim ili ne, dovodi do dvije, po meni, paralelne teorije od kojih je jedna čisto psihološka - impresija, a druga esencijalno ezoterijsko-spiritualna - ekspresija:

•	Period inicijacije djela je bio očito izuzetno dug – dani, nedjelje, mjeseci – možda godine, koji je zasigurno rezultat autorove akumulirane stvaralačke mašte natopljene auditivnim iskustvom.

•	Autoru se u složenim društvenim okolnostima otvorio portal univerzuma - samo njemu znanom, što je rezultiralo naglom izlivu tako kondezovano-oslobođene zvučne impresije.

Za zvučni amalgam koji je isplivao na površinu stvaraočeve svijesti, zadužen je bio spomenuti univerzum koji je Dimuševskog „natjerao“ i nametnuo mu izuzetno složenu, u ovom slučaju fundamentalnu instrumentaciju djela. Jazz trio! 

Istorija ovog, rekao bih, osnovnog ili elementarnog ansambla u Jazzu (piano-drums-double bass) začeta je u momentu kada je ekonomija angažovanja velikih *Jazz Big-Band* orkestara na tržištu formalnih zabava u velelepnim halama, naglo opala. Stvorio se prostor za combo-ansamble, manje grupe svirača koji su sa nešto manje „zvuka“ uspijevali transponovati standardne kompozicije 30-ih i 40-ih godina prošlog vijeka, uglavnom pisane za pomenute velike orkestre.  Svirati u Jazz triju je paklen posao sa velikim glazbenim iskušenjima! To su tri snažne individualnosti često različitih senzibiliteta, stilskih afiniteta i zvučnih izraza. Sva velika imena u Jazzu - da ih ovom prilikom ne nabrajam, oprobala su se u ovoj formaciji ostavljajući za sobom referentna muzička izdanja, live koncerte...

Individualnost u ovom ansamblu je od primarnog značaja, jer se u kontrapunktu muzičke semantike jasno naziru kreativni nizovi glazbene misli svakog pojedinca – respektivno. Nebo je zadalo prilično složen task našem kompozitoru, postavljajući ga za sva ova tri instrumenta – istovremeno. Mala digresija će učiniti ovaj razgovor o umjetniku zanimljivijim naknadnim saznanjem (prilično senzacionalnim za mene) da je Dimuševski, po svojem kazivanju, ispred svega, prvo bio Drummer (!) a onda po „nužnom zlu“ postao je pijanista i *Mini-Moog* lover! Zbog opšte komšijske pobune preglasni bubanj je morao biti zamijenjen starinskim *Upright* Petrof pianinom (poklon u djetinjstvu) koji je poslužio Dimuševskom i na ovom snimanju! Hvala nebu na tome!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f465128a-9614-4c9e-b649-10278b2b4189)

Nakon dobijanja kompletnog materijala od autora, i moja malenkost je preslušavanje albuma učinila značajno složenijim tako što sam svaki dan slušao po jednu kompoziciju nekoliko puta. Za valjanu de-konstrukciju muzičkog dešavanja, smatrao sam potrebnim da sebe dovedem u približno isto stanje autorove svijesti, njegovog linearnog ritma nastanka muzičkih misli i procesa komponovanja – realizacije. 

Jedan od glavnih razloga zbog kojih ovaj zvučni događaj (TBOB) u moru žanrovskih valera ne bi trebalo klasifikovati ni po kojem osnovu – što ću ja i učiniti - je i onaj najčešći: stihijski procesi percepcije slušača-recenzenta imaju tendenciju da odstupe od pravila autentičnosti karaktera i senzibiliteta kompozitora abstrahujući vrlo važan momenat u nastajanju djela – osluškivanje sopstvene datosti u sadašnjem momentu. Ovo je jedan od takvih momenata.

Na albumu su se našle osam kompozicija od deset (dvije bonus kompozicije su na digitalnom izdanju) jer *Vinyl* izdanje ima fizički ograničenu minutažu za samo osam numera.

Već nakon preslušavanja prve numere sa ovog albuma (*In Remembrance of a Great Man*) slušaocu će biti jasno da zvučni teren na koji je kročio ima simbolične elemente vrlo delikatne ispovijesti autora na putu razotkrivanja ključa za slušanje i doživljaja njegovog zvučnog univerzuma. 

Aktivnom slušaocu je ponuđen virtuelni prostor srednje sobe u kojoj dominira, prirodno – klavir, u jednom od najboljih soničnih izdanja koje sam čuo u zadnje vrijeme. Prosto je nevjerovatno da jedan stari *upright pianino* (Petrof) ima toliku sugestivnu moć u ekspresiji muzičkih ideja svojom *mellow-tone* registraturom (srednji pedal). Svi formalni fragmenti – motivi, tematika, interpretacija, kao i dinamičke i kolorističke varijabile (toplo-hladno, tiho-glasno) su podređeni primarno ovako podešenom karakteru pianina. Ovo je važan momenat za dalja iskustva u druženju sa TBOB. 

Sav zvučni materijal na albumu je - u maniru velikog glazbenika poput Bacha ili Jarretta – improvizovan *in-place*. Ali „alat“ univerzuma, Kokanov servis – ruke, su nepogrešivo kristalizovale kondezovan zvučni kompleks kojeg, po riječima autora, nakon mjesec dana slušanja istog – nije mogao ponovo odsvirati. Niti jedan ton! 

Za muzičku gestu – zvučni izraz, Dimuševski je spontano odabrao hibridnu formu *Free-Jazza* i minimalizma. Ovaj super-ćelijski model, sve prisutniji u klavirističkim djelima modernih kompozitora, obezbjeđuje suptilnije pojave i obrade zvučno-idejnih rješenja kroz prizmu naknadno, brižljivo odabranog tehnološkog postupka u finalizaciji muzičke strukture.

Kompozitorski i izvođački postupci poput **Ostinata** ( *Ostainatissimo, Panoramic Road Livers, The Open Window, Walking People, Whispered Of Summer*), **modalnih izvan-tonalnih pasaža** (*Neighbor Fence On My Property, Panoramic Road Livers, Ostinatissimo, Walking People, Whispered Of Summer*), **Rekonstrukcije motivske građe** (*Neighbor Fence On My Property, Panoramic Road Livers, Ostinatissimo, Talk To Each Other* (bonus tune), *What You Think You Become* (bonus tune) **vertikalno-simultanih sadržaja – akordike** ( *Ssshhh, The Open Window, Talk To Each Other (bonus tune), What You Think You Become* (bonus tune) -  su samo od nekih upečatljivih segmenata u paleti zanatskih i estetskih sklonosti autora.

Poetskom, lirskom i često nemirno-virtuoznom duhu pianina, uloge dva preostala elementa  (instrumenta) – *drums/double bass*,  postavljena su – i odsvirana(!) više nego funkcionalno u ovom Jazz triu. Njihovu prisutnost i autonomiju autor je znalački upotrijebio u različitim slojevima i stupnjevima muzičkog procesa. U zavisnosti od unutrašnjeg emocionalnog naboja i ritma kompozicije, tonski valeri double bassa prelaze iz nervoznog *ostinata* i upornog *pizzicato* (okidanje i trzanje žice) režima u lirski *arco* (gudalo) režim sa mjerom i ukusom na mjestima koji formalno odvajaju dvije glazbene misli. Uloga bubnjeva je još funkcionalnije postavljena u svim *lively* dešavanjima i ovdje sa mjerom izrazite komplementarnosti i dostatnosti. 

Zvučni svijet koji nam je ponudio Dimuševski u TBOB je spoj najdelikatnijih i najsuptilnijih djelova njegovih prefinjenih lirskih osobina, netom pređenih tonalnih referenci, znalačkog i posve inventivnog odnosa prema opštoj zvukovnosti. Tehnički besprekoran izvođački akt sa kultivisanim ukusom za mjerom i osobenom poetskom artikulacijom svojih ideja, Kokan Dimuševski nam je razotkrio svoj svijet komunicirajući s nama nevinim, gotovo dječačkim senzibilitetom. Linearno preslušavanje kompozicija, onako kako je postavljeno na vinilu, dozvolja vam najširi spektar doživljaja koji mogu stati u zajednički imenitelj – *Traveling without moving*. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/910269db-9783-49b7-b400-6149f1dd4088)

Zatečen opskurnim „100 nijansi sive“ coverom ploče, na trenutak sam zastao pred konceptom koji je mogao predstavljati sentimentalnu izolaciju i zatvorenost u simboličkom značenju preživljavanja duše, ali bjelina i tačke u izometrijskoj daljini fotografije naslućuju izvor nadahnuća autorove priče – univerzum je uvijek naklonjen istinskim umjetnicima a cilj ovog puta sa slike jeste bjelilo na njegovom kraju.

Svjetonazorima i muzičkim influencama Dimuševskog, da ponovim, ne treba previše zatrpavati to „bjelilo“, ni u ovom pregledu, niti su one toliko važne u procesu prepoznavanja – to čak nije ni čin iskrenog audiofila. Ono što je nesumnjivo najvažnije konstatovati nakon intenzivnog slušanja ovog materijala, je podatak da smo od autora tri simfonije, dva baleta, dva mjuzikla i preko 50 djela za manje sastave od dua do okteta, od čovjeka koji je najzaslužniji za formiranje kultnog *jazz-rock* i *fusion* benda „Leb i Sol“, dobili autoportret autora koji će postati referentna tačka i vertikala dešavanja u Jazz-u na prostorima ex-Yu – i dalje od toga.

Da je ovaj album kojim slučajem nastao 70-ih godina prošlog vijeka, siguran sam, bio bi rame-uz-rame sa apstraktnim, teško dostižnim zvučnim autorskim izdanjima poput *First Seven Days* (*Jan Hammer*)  *The Mad Hatter* (*Chick Corea*), *Head Hunters* (*Herbie Hancock*), *Belonging* (*Keith Jarrett*). Danas, sa akustičkim predznacima jazz tria, neskromno bih ga uporedio sa autorskim radovima *Esbjörn Svenssona, Brad Mehldauom, Lyle Maysom, Tigranom Hamasyanom* i mnogim drugim. 

Vinyl sa 8 kompozicija su prošle godine izdale čak četiri izdavačke kuće – Šareni dućan i Blind Dog Records (Hrvatska), Constatinus (Srbija) i originalni Corpus Delicti (Makedonija) respektivno, po 120 primjeraka.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/o4NzkoPyekc?si=N8i8bEk3M_PWIKFU" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Ono što je mojoj malenkosti ostalo nakon intezivnog emocionalnog i spiritualnog „preživljavanja“ i uživanja u slušanju ovog „najspontanijeg manifesta duha“ – našeg Kokana Dimuševskog,  je podatak i čvrsto uvjerenje da sam svjedočio o radu jednog potentnog, zauvijek promijenjenog i danas izuzetno zrelog umjetnika. Kokane, nedostaju mi riječi.....možda.... SAMO ZDRAVLJA !



„Klavijatura je boja, uši su filcem prekriveni čekići, duša je klavir sa mnogo žica.
Umjetnik je ruka koja svira, svrhovito dodirujući dirku, čas jednu čas drugu, kako bi izazvala treperenje duše.“

recenzija

Čudesni svijet Kokana Dimuševskog: The Back of Beyond

Nešto mi je posljednjih mjeseci Daša Drndić u mislima kad hodam po Torontu. Godine 2018/19, američki kulturni mediji su bili odlučili da polude za njenim pisanjem i dubinske kritike, sve odreda pozitivne,  pljuštale su na sve strane. (Ona je propustila većinu te slave, umirući u junu 2018.) Na tom talasu sam i ja [objavila](https://lareviewofbooks.org/article/when-we-were-brothers-on-the-writing-of-dasa-drndic/) analizu za Los Angeles Review of Books o njenom radu i mjestu koje u njemu zauzima Jugoslavija. Provela sam mjesece uz njene knjige, debele, prgave, opsjednute, povrijeđene i naljućene, dokumentarističke, i uvijek, uvijek, direktno ili posredno, pisane o Hrvatskoj u kojoj je živjela, o Hrvatskoj koja je htjela da revidira Drugi svjetski rat, te njeno mjesto u njemu, a kojom je efikasno vladala njena (tada) hegemonska etno-desnica. 

Zasto je Drndić bila opsjednuta fašizmima? Zbog Hrvatske.

Prekasno sam otkrila njene knjige, praktično iste godine kad je umrla. Tada sam i saznala za njen mali (anti)kanadski opus, *Umiranje u Torontu*, i *Canzone di guerra*, napisane o njenoj i ćerkinoj izbjegličkoj emigraciji u Kanadi koja nije potrajala. Ove su knjige najmanje poznate u anglosvijetu — jer su o Kanadi, što ne zanima Amerikance — i samo je jedna od njih, *Canzone di guerra*, prevedena (u Britaniji, za malog ali Balkanu i Srednjoj Evropi važnog izdavača Istros Books). 

U njenim poznatijim knjigama poneki kanadski *flashback* se potkrade, ali rijetko. Čini mi se da sam upravo tako saznala, čitajući roman *EEG*, za njenog prijatelja iz Toronta koji je sa porodicom izbjegao iz Sarajeva tokom rata i ostao. U Sarajevu je radio kao novinar, pozorišni teoretičar. Njemu je “uspjelo” da ostane. Ali ni on, kao Daša, nije radio u profesiji, saznala sam pošto smo se upoznali na kafi. Potražila sam na internetu, našla mu email i nekoliko dana kasnije smo pričali o Daši i postjugoslovenskim glavoboljama. On je tada prolazio kroz terapiju citostatiscima. Bio je to početak prijateljstva, ali prekasni. Godinu dana kasnije, javljeno mi je da je umro. Pepeo mu je supruga nosila u Sarajevo, po njegovoj želji. 

Onda sam naslijedila njegovu suprugu kao prijatelja. To je malo manje glatko išlo, ali je bilo vrijedno truda. Nažalost i ona je umrla poslije godine-dvije. Vrijeme kosi bez milosti. Rekla mi je da su se njene tinejdžerke podijelile kad su došle u Toronto iz Sarajeva devedesetih. Jedna se odmah odomaćila, dok je druga odmah shvatila da tu nema ničega za nju, čak ni prijatelja. Jedna je i dalje u Torontu, podiže djecu sa mužem iranskog porijekla. Druga se vratila u Sarajevo prvom prilikom.

Drndić je pisala na više mjesta da kad su se njena ćerka i ona morale preseliti iz Beograda, njihovog višedecenijskog doma, u Dašinu očevinu u Rijeku, ranih devedesetih, da je ta migracija bila jednako šokantna kao njihova docnija migracija u Toronto. Ali evidentno je da je Kanada šokirala na drugačiji način. Obje su knjige napisane po povratku, kad nije bilo potrebe pregovarati geokulturnu pripadnost: Kanada je u Drndićevim knjigama zemlja koja je rekla *Ne* i kojoj smo rekli *Ne*. 

Autofikcija je nezgodna forma za analizirati: u okviru prepoznatljivih realističnih karaktera i situacija koje odgovaraju piščevom životu, pisac može izmisliti bukvalno sve. Nemoguće je razdijeliti istinu od fikcije u njenim knjigama o Torontu, ali se bojim da su neke od najgorih stvari istinite. U *Canzone di guerra* naratorka ide kasno noću van grada, sa nekoliko drugih balkanskih iseljenika u potrazi za kešom, da rade smjenu u marketinškoj firmi čiji je vlasnik Indijac Sikh, da pakuju više stotine brošura u više stotina koverata, po velikoj brzini, za male pare. 

To zvuči istinito, iako su detalji biće pretjerani. Scena u kojoj naratorka aplicira za socijalnu pomoć takođe zvuče istinito, kao i one u kojima ona i ćerka apliciraju da usvoje mačku. Drndić je odmah zapazila proceduralnost kanadskih socijalnih i državnih institucija, što često prelazi u kontraproduktivnost. Vrlo je moguće da joj je mlada službenica udruženja za udomljavanje napuštenih kućnih ljubimaca rekla da ne mogu da usvoje mačku jer su rekli da ne namjeravaju da je kastriraju, a na to je Drndić dodala humorne i apsurdne efekte koje čine njeno pisanje prepoznatljivim. Poslije dužih pregovora, mačka se konačno dovodi u stan...

Sigurno je istinita njena duga lista bivših Jugoslovena koji su prešli sa poslova srednje i više srednje klase u lumpenproleterske poslove i poslove radničke klase prelaskom u Kanadu. I dan-danas redovno upoznajem ljude sa Zapadnog Balkana koji se šokiraju, nakon što ih je Kanada specijalno odabrala zbog elitnih kvalifikacija, da ne mogu da nađu posao u struci — odmah, sljedeće godine, ili čak više godina kasnije. Posebno ako rade u tzv. kreativnim industrijama, ili novinarstvu, ili nevladinom sektoru, ili imaju diplome društvenih nauka, sociologije, istorije. I posebno ako su odrasli u komunističkim ekonomijama gdje su se poslovi zadržavali do kraja života, bez potrebe da se mnogo mijenja. 

Malo što destabilizuje srednje klase, pa i srednje klase iz komunističkih zemalja, kao emigracija u neku stranu zemlju, gdje će morati da rade radničke poslove. Mao Cetungova kulturna revolucija je nasilno selila kineske intelektualce na farme da obrađuju zemlju; zahvaljujući globalnim migracionim i demografskim trendovima, obrazovane srednje klase iz nestabilnih zemalja popunjavaju rangove radničke klase u ekonomski stabilnijim, koje se ne obnavljaju demografski.

Ova nemogućnost da se bude intelektualac u novoj zemlji je markirala gotovo sve naše pisce u egzilu. Pekić je živio u Londonu a pisao na maternjem, ne na engleskom; njegova supruga arhitekta je izdržavala porodicu. Vjerujem da je i Kiš imao sličnu situaciju u Francuskoj. Partneri/ke su ključne figure u južnoslovenskoj književnosti dijaspore; to, i akademsko zapošljavanje, ako imate sreće. Ne znam kako je Dubravka Ugrešić rješavala pitanje plaćanja računa u Amsterdamu, ali ni ona nije pisala na engleskom ili holandskom. David Albahari je živio u Kanadi, u kanadskoj verziji Teksasa (provincija Alberta) ali nije imao nikakvog interesovanja za kanadska književna gibanja. (Jedan pisac koga znam u Ontariju mi je rekao da su sve njegove pozivnice Albahariju da se angažuje bile učtivo odbijene.) Na koncu se i on vratio nazad u Beograd, pretpostavljam prezadovoljan da ostavi ovu komplikovanu, nejasnu, evropskim očima varvarsku zemlju iza sebe.

Dolazim iz gorštačko-seljačke i sitno buržoaske linije i moja je pripadnost srednjoj klasi nesigurna, nestabilna i lično neuvjerljiva. Po kulturnom kapitalu (obrazovanju) jesam srednja klasa; pa zaradi, generacijskom nasljedstvu, vezama, i nekretninama, apsolutno ne. Na zapadu na sve to dolazi dodatni izbor: između slobode i sigurnosti. Jer je ekonomija kreativnih industrija u digitalnoj eri takva kakva je, mi koji odlučimo da pišemo, ili slikamo, ili pravimo muziku, svjesno odabiramo loše finansije… Tu sabijemo pisanje, razne manje poslove da bi se zarada stabilizovala, predavanje engleskoga kao stranoga jezika, predavanje kreativnog pisanja, marketing, PR, tutoring, admin, ili neki zanat... 

Američki pisac David Sedaris uz pisanje je dugo vremena čistio kuće (i sad kad je slavan i bogat, izlazi u duge šetnje da kupi smeće po Sussexu, zašto da ne). Da sam nastavila da radim u administraciji Umjetničkog savjeta grada Toronta te 2009. kad sam dala otkaz na moj poslednji posao punog radnoga vremena, kako bih pokušala da pišem, sad bih sigurno otplaćivala sopstveni (mali) stan. Ali bih bila nezadovoljna. A opet finansijski obezbijeđena. Svaki izbor košta. Moguće da se ljudi dijele na one koji preferiraju stabilnost i one koje prefiraju slobodu, bili emigranti ili ne. Oba izbora koštaju. Niko ne dobije kompletnu lutriju.

Malo se toga Daši Drndić po povratku u Hrvatsku, sviđalo u Kanadi, ali ima i tu zapisanih izuzetaka. Odlazak na veliki horski koncert klasične muzike u katedrali u centru. Činjenica da svi čitaju knjige u podzemnoj željeznici (ovo je bilo prije telefona, NB). Skulpture Inuita (koje smo nekad zvali Eskimi). Istočni dio grada koji se zove Plaža, gdje se blokovi i blokovih lijepih, istorijskih kućica i zgrada nižu sve do parka i plaže, bukvalno — plaže na jezeru Ontario koja je dostupna pješke, bez prepreka industrijskih građevina i poslovnih i stambenih tornjeva. Ovoga ljeta sam često išla u Plažu da ležim na plaži i čitam, i često eto i Daše, njen duh u obilasku njenog omiljenog naselja. U alternativnom životu, u kojem ostaje u Kanadi, ona se i seli u Plažu, eventualno. U ovom životu, *it was not meant to be*.

Za nas čitaoce je bolje što se Daša vratila u Hrvatsku i nastavila da piše na maternjem jeziku. Kad, kao pisac, napustite maternji jezik, on onda napusti vas: vaša kultura vas zaboravi. Više godina sam pokušavala da uspostavim neke, bilo kakve, kulturne i spisateljske veze sa Crnom Gorom, i pokazalo se nemogućim. Niko nije prorok u sopstvenom selu (a posebno ako ga napuste, i rade kao prorok u drugom, dalekom selu). Niko nije zainteresovan u Crnoj Gori za pisanje ovog crnogorskog emigranta. To jest, nije bio, dok nijesam naišla na Normalizuj. To što čitate ove redove na crnogorskom portalu daje mi nadu.


Prekasno otkrila njene knjige, praktično iste godine kad je umrla. Tada sam i saznala za njen mali (anti)kanadski opus

pismo iz emigracije

O prorocima van svog sela

Roman Stari bunar predstavlja prvo od nekoliko autobiografskih dela najprevođenije mađarske spisateljice Magde Sabo, koje u srpske knjižare dolazi u odličnom prevodu Marka Čudića. U ovom romanu autorka opisuje rane godine svog detinjstva i poput svih (auto)biografija umetnika i ova je važna za uvid u to kakvo je bilo najuže, pa zatim i šire, društveno okruženje poznate spisateljice, gde je zasejana klica njenog spisateljskog umeća i opredeljenja, odakle je crpla ideje i inspiraciju za zaplete budućih romana kao i za izgradnju likova.

Stari bunar Magda Sabo je napisala na sredini književne karijere, u zrelom dobu kada se obično i javlja izražena potreba za vraćanjem u detinjstvo, povezivanjem stvari, traženjem uzroka i posledica, uobličavanjem svega stečenog i stvorenog u smislenu životnu šemu. U romanu saznajemo da je Sabo od malena volela da promatra i analizira svet, te da je osećala strahovitu potrebu da dokuči uzroke i veze stvari i pojava. Upravo tako, pažljivo razvrstano i raspoređeno prema najvažnijim odrednicama za njen razvoj i pogled na svet, koncipirala je i ovaj roman – od opisa roditelja, prikaza rodnog grada, okruženja, te društvenih i verskih prilika u kojima je odrastala, preko prvih poimanja sebe i za nju važnih relacija (prema životinjama, umetnosti, pozorištu), pa sve do suštinskih a teško uhvatljivih pitanja o vremenu, smrti, sumnji. Naposletku, opisala je i ono za nju najznačajnije – početke pisanja.

Dosta je autobiografskih dela ili onih koja su u većoj ili manjoj meri zasnovana na ličnim iskustvima, ali ređe nailazimo na ona koja formativna iskustva nastala u primarnoj porodici opisuju kao srećna. U tom kontekstu romansirana autobiografija Stari bunar predstavlja izuzetak budući da je odrastanje Magde Sabo uprkos nepogodinim društvenim prilikama i finansijskoj nestabilnosti njene porodice bilo izrazito srećno. Ne samo to, upravo podržavajuća porodična atmosfera puna nežnosti, ljubavi i razumevanja, odigrala je ključnu ulogu na putu autorkinog postanka (vrsnom) književnicom i sudeći po delima Sabo ni najmanje nije osujetila njenu veštinu kreiranja kompleksnih likova i dubokih međuljudskih odnosa u svojim delima. 

Magda Sabo je rođena u Debrecenu koji je u to vreme još uvek pripadao Austrougarskoj,  u osiromašenoj građanskoj porodici. Precima i sa očeve i sa majčine strane zajednički je bio spisateljski dar do te mere da se on nije smatrao izuzetkom već pravilom. Njeni roditelji su takođe nasledili ovaj talenat, ali se nikada nisu ozbiljno posvetili pisanju i po Magdinom mišljenju u tom kontekstu su se bitno oglušili o svoj istinski poziv. Kako navodi i nju su reči oduvek opčinjavale i kada je počela pokazivati sklonost ka pisanju, roditelji su to doživeli kao nešto sasvim normalno. Upravo ovaj rasterećujući pristup, mađarska spisateljica doživela je kao podarenu joj slobodu. 

Sve u porodičnoj atmosferi Sabovih bilo je podsticajno za negovanje umetnosti. Mala Magda je odrastala u nekonvencionalnim uslovima (i vrlo rano postala svesna različitosti svoje porodice u odnosu na druge) gde su čitanje, pisanje, izmišljanje priča i glumački performansi bili svakodnevni porodični rituali. Usled toga je oblikovala mišljenje bitno i za kasnije pisanje da je igra jedina ozbiljna stvar u životu. Kako je kao dete bila veoma bolešljiva roditelji su je pomalo i razmazili, ali prevashodno su je slušali i razumeli, dopuštajući povremene društvene „ispade“ i preko potreban dečiji bunt. Od njih u amanet, zabeležila je, dobila je uvid o važnosti kritičkog razmišljanja i praćenja unutrašnjeg glasa, od majke posebno i interesovanje za bavljenje sudbinama emancipovanih žena. Najvažnije usađeno pak, bila je svest o vlastitom značaju. Uprkos njenom narušenom zdravlju i izazovnoj finansijskoj situaciji u kojoj su živeli, sloga među roditeljima, izuzetna nežnost kojom su je obasipali, te međusobna ljubav i briga, anulirali su sve nepovoljne spoljne faktore pomažući da Magda doživi detinjstvo, pa onda sebe i svet na najblagorodniji način, te da svoju porodicu sa svim manama i nedostacima smatra najsigurnijim i najpoželjnijim mestom na svetu. Volela sam da živim, piše Sabo, dok roditelje opisuje na sledeći način:

*Kakve su samo dve stabljike trske iz bajke bili tata i mama, povijali bi se samo kada je tlo bilo čvrsto i kada nije duvao jak vetar, dok bi na trusnom tlu, u periodima katastrofa i istinskih opasnosti stajali postojano kao klisurine*.

Sabo, ukazujući na važnost detinjih iskustava beleži kao značajne i događaje iz rane mladosti svojih roditelja o kojima je slušala, a za koje smatra da su ih bitno odredili, te opisivanjem njihovih ponašanja prema njoj i onoga čime su nju učili, pokazuje kako su uspeli da prekinu lanac pogrešnih postupaka sopstvenih roditelja, te da svoju kćer podižu ne mareći za mišljenje (malograđanske i konzervativne) sredine i da je vole saveznički, s poštovanjem, kao prijatelja. Sve to je uticalo da Magdu za roditelje vezuju samo najlepša osećanja.

Prisustvo njih dvoje organski se vezivalo za uživanje koje bi uvek iznova proklijalo u meni.

*Detinjstvo - kovčeg ili riznica*

Tove Ditelvsen, savremenica Magde Sabo, u svojoj autobiografiji je detinjstvo opisala kao biblioteku duše iz koje će do kraja života crpsti znanje i iskustvo, a svoju porodicu kao razlog umora jer se sudara sa njom kad god pokuša da se slobodno kreće. Junakinja romana Da li je majka mrtva spisateljice Vigdis Jurt smatra da kada bi čovek u mladosti razumeo koliko je detinjstvo presudno, nikada se ne bi usudio da ima decu. Ani Erno navodi da je glavno osećanje ponešeno iz porodičnog doma i najranijih godina, a koje čitav potonji život pokušava da prevaziđe – stid.

Nasuprot njima koje su kroz svoja dela opisale teška i traumatična detinjstva, Magda Sabo ima sasvim drugačiji pogled na isto, a time uslovljeno i na sebe, svet i život sam. Kao metaforu za detinjstvo, Sabo koristi pojam iz naslova romana – stari bunar. U detinjstvu taj bunar je bio objekt straha za njene roditelje koji svojoj jedinici nisu dozvoljavali da mu se približava kako ne bi u njega upala, dok je za nju on predstavljao predmet velike znatiželje. Sumirajući svoja sećanja na papiru shvatila je da radi upravo ono što joj je kao maloj bilo zabranjivano – naginje se nad bunarom, odnosno detinjstvom. To naginjanje i „pad“ u njega, u zavisnosti od toga šta ćemo tamo zateći, može biti dvojako. Na njegovom dnu Tove Ditelvsen je videla detinjstvo dugo i uzano poput kovčega, detinjstvo od kog se čovek jedino smrću može spasiti; Magda pak bistru vodu koja je za nju značila izvor života, zdravlja i unutarnjeg cvetanja.

Pa iako su u romanu Stari bunar opisi privrženosti roditelja malenoj Magdi, njihovog beskrajnog razumevanja, dopuštanja slobode i izuzetnog pedagoškog pristupa (posebno očevog) na granici sa idealizacijom, ovo delo je lišeno patetike. Ne može se reći ni da se opisi njenih roditelja, konkretno opis majke, uklapa u lik iste dugo zastupljen u književnosti – onaj koji pothranjuje mit o savršenoj, nesebičnoj osobi uvek spremnoj na žrtvu (u tom kontekstu su  književna dela (među njima i dela u ovom tekstu pomenutih autorki) koja istu predstavljaju na realniji, a time i suroviji način, pravo literarno osveženje). Ideja Magde Sabo u Starom bunaru nije bila da sebe, a ni svog oca i majku prikaže kao bezgrešne naprotiv, njen osvrt na sebe malu nije sentimentalan – samokritičan je, duhovit, sa izvesnom dozom ironije. Što se roditelja tiče, sve ono što bi se moglo smatrati pogrešnim u vezi sa njihovim postupcima (primera radi, njihovo prezaštićivanje Magde – nad njom se nadvijala aura njihovih strahova – koje je bilo na granici sa sputavanjem) za samu Sabo je zanemarljivo ili drugačije primljeno upravo zbog razumevanja, ljubavi i pažnje koje su vladale u njihovom domu.

Uvreženo je i mišljenje da kvalitetna umetnost nastaje samo iz boli. Magda Sabo je od najranijeg detinjstva redovno posećivala pozorište i došla do sličnog zaključka – da je za nastanak umetnosti potrebna trunčica tame i neizvesnosti. Pa ipak, spokojna porodična atmosfera joj nije uskratila izvore mraka i dubina preko potrebnih za stvaranje naprotiv, iz svog bunara ona je bezbednije crpla sve što joj je bilo potrebno.

*ja sam volela – u sigurnosti svog doma – da patim ili da strepim.*

Roman Stari bunar predstavlja ne samo bitan izvor informacija o mađarskoj spisateljici i potporu pri razumevanju njenih dela, već (bilo da je u potpunosti zasnovan na istinitim (objektivnim) činjenicama ili ne) i važan podsetnik o tome kakav značaj porodica ima na svakog, pa i na umetnika i koliko je srećno odrastanje, razumevanje, ljubav i podrška roditelja nemerljiva, presudna i najdragocenija stvar za pojedinca, a samim tim i za društvo u celini. 



Stari bunar, Magda Sabo (izdavačka kuća Štrik, 2024. Beograd)


sigurni dom

Srećno djetinjstvo umetnika – oksimoron ili Atlantida?

Poštovani članovi žirija,

Crna Gora je u krizi i taj krizni život ima svoje posljedice. U poslovnom svijetu rekli bismo da su na snazi mnoge strategije kriznog menadžmenta. Mnoge suvišne funkcije se gase, kako bi se osigurao opstanak. Paradoksalno,  u tom ambijentu opadanja, glavni grad Crne Gore jača. Taj se proces zove centralizacija i donosi brojne rizike. Podgorica je tako buknula preko noći, sa mnogo grešaka u razvoju. Ipak, te greške mogu postati divne, kad ih se dohvati pjesnik. Moja dužnost je da vas svečano obavijestim da Podgorica ima pjesnika koji njene ulice čini važnim a njene mlade ispunjene ponosom. Njegovo ime je Marko Lubarda Random. 

Prevedeno sa engleskog „Random“ bi moglo značiti Bilo Ko. Taj umjetnički kredo u imenu sasvim je promašen, ako znamo da je riječ o pjesničkom glasu koji se rađa jednom u nekoliko decenija. Sa druge strane, biti Bilo Ko tačan je opis onoga što Lubarda svojim radom afirmiše – običnog čovjeka u vrtlogu ambicija koje se ukrštaju u gradu kao centru zbivanja.
Svaka od ambicija koje grade Podgoricu je dvosjekli mač, zato gradu trebaju pjesnici, da ga formulišu i ožive njegove betonske strukture. Marko Lubarda Random rođen je u centru Podgorice, u Ulici IV Proleterske, ali njegov istinski centar je poezija i muzika. Na taj način adresa koja mu je rođenjem dodijeljena dobija novu funkciju. Riječ je o poetskoj funkciji koja nije mrtvo slovo nego živi glas koji je zaslužio da bude nagrađen iz nekoliko razloga koje ću pokušati da skiciram. 

Malo istorije priliči kad pričamo o nagradama. Podgoricu je oslobodila i nakon 19. decembra 1944. godine gradila omladina. Nagrada sa takvim imenom mora čuvati mladost u svojoj logici. Svaka nagrada je način komunikacije države sa građanina. Ukoliko nagrada 19. decembar želi da komunicira sa onima od kojih zavisi njena budućnost, ako želi da mijenja očekivano i zadaje nove putokaze, ona se mora otvoriti prema novim žanrovima i osjećajnosti koju je decenijama ignorisala. 

Sva istraživanja pokazuju da mladi odlaze iz Podgorice i Crne Gore zbog ekonomske krize. Ali rijetko se govori o tome da mladi odlaze i zato što u svojoj zemlji ne nalaze mrežu znakova, vrijednosti i kulturnih čvorišta za kreativni rast. Te vrijednosti, oličene u modernoj muzici i pjesničkoj bravuri mnogi Podgoričani pronalaze u Lubardinom djelu. Svuda u svijetu hip-hop muzika prvi je ako ne i jedini način izravne umjetničke prakse koja ima snagu angažmana. 

Drugim riječima, ako nešto želiš reći, ako želiš da te čuju, u današnjem vremenu to moraš repovati. Lubardini nastupi upravo su nesputani vrtlozi komunikacije. U njima je odnos sa publikom krucijalan. Riječ je o razmjeni unutar jedne moćne energetske petlje koju Podgorica mora da prepozna kao svoj glavni tok. Bez novog hrabrog i savremenog pjesništva kultura postaje otuđena i komemorativna, a tradicija koja se ne mijenja odumire kao mrtvo tkivo, te postaje oruđe za političku manipulaciju. Tradicija koje živi kroz promjenu jedini je put kulturnog življenja u gradu. Lubardini nastupi stvaraju novu vrijednost na tradiciji govorništva, zdravice, tužbalice, dosjetke. Usmena književnost karakteristična za dinarske krajeve ponovo se rađa u hip-hop pjesnicima diljem regiona koji Randoma poznaju po Podgorici a Podgoricu po Randomu. Podgorički humor tako postaje živa stvar, a ne muzejski eksponat ili predizborna parola. 

Ipak, Lubardina muzika nije tek generacijski trend i zatvoreni argo koji razumije povlašćena manjina. Oštrim i duhovitim seciranjem mentaliteta i izazovnim referencama, Random dopire do šire publike. On spaja marginu sa centrom, centar sa periferijom, a svojim bogatim pjesničkim vokabularom svjedoči da se naobrazba i jezičko bogatstvo još mogu udjenuti u popularnu kulturu. U vremenu kad se industrija zabave oslanja na primitivne nagone i kič, autori poput Lubarde prkose artizmom, te kritikom realnosti koja ih nerijetko odbacuje. 

U svom kreativnom radu, Lubarda dopire do stotina hiljada ljudi u regionu i predstavlja jednu novu Podgoricu, koja se ne stidi imena svojih kvartova. To je Podgorica koja se bori i preživljava, snalazi i gubi. Kao pjesnik grada Lubarda je ravnodušan spram politikantskih naracija koje su zarobile prostor javnog govora i stvaranja u Crnoj Gori. Zato je posebno dragocjen stvaralac u savremenom biću jezika koji se gubi u političkom nasilju. Svojim posljednjim albumom Origano i javnim nastupima 2024. godine, Lubarda je kulminirao svoje pjesničke prakse razvijane cijelu deceniju. Žanrovski eksperimenti i tematska raznolikost koja nije nužno svojstvena rep muzici u slučaju Marka Lubarde je pravilo. Zato je važno i prijeko potrebno nagraditi njegov rad, kako bi postao primjer talenta, rada i discipline koja dovodi do uspjeha. Lubardina vrijednost dolazi odozdo, iz alternativnih i kreativnih brzaka, pa svojom prirodom pokušava da ostane neuhvatljiva i samosvojna. Dužnost zvaničnih institucija kulture je da tu vrijednost kodifikuju, da je prepoznaju kao značenje i značaj u jednoj važnoj nagradi. Trenuci kad se takvi uvidi dese, a pravi umjetnici postanu prepoznati, na korist su cijele zajednice. 

Zbog svega rečenog, poštovani članovi žirija, pozivam vas da podržite Podgoricu tako što ćete nagraditi Lubardu. Mišljenja sam da je Random potreban nagradi, više nego što je nagrada potrebna Lubardi. Ovo je poziv da shvatimo trenutak u kome se rađa nešto zaista vrijedno i uzbudljivo u gradu koji zahvaljujući umjetnicima poput Lubarde ima svoje novo lice i zvuk.


Otvoreno pismo članovima žirija za dodjelu nagrade 19. decembar

podgorica uživo

Randomu dati nagradu 19. decembar

U nedjelju ujutro javili su portali kako je lovca, 45-godišnjaka iz Plužina,  napao i teško povrijedio međed. Helikopterom je povrijeđeni prebačen za Podgoricu đe je u toku operacija, još je pisalo.

Istog časa kad je objavljena vijest počeli su da se ređaju komentari ispod tekstova na portalima, a uskoro i objave na društvenim mrežama. Medo (nadimak za umiljatog šumskog predatora, ne političar što je uvijek u pravu) sigurno nije došao lovcu na vrata. Mora da je lovac htio da ga ubije. Tako mu i treba. Nije mi žao lovaca. Trebao je medo jače da nasrne. Mogao je i da ga ubije pa stavi na haubu, kao što lovci njih (međede i vukove) posmrtno ponižavaju.

Već u ponedjeljak počeli su da se javljaju društvenomrežni i kolumnistički mudrovani, sa „ozbiljnim“ analizama i smatranjima, sa visine i „sine ira et studio“.
Jedan se vajka zašto se i kako medo naziva okrutnim, kad je zapravo okrutan lovac. Drugi predviđa kako će sad svi portali da objave vijest i time izazovu bijes spram nedužnog meda, umjesto da napišu da je jedini krivac za ovo što se desilo baš taj lovac.

**NJEGOŠ I ZVIJERI**

U utorak već, kad nastaje ovaj tekst, sa bezbjedne vremenske distance od 48 sati možemo da konstatujemo nekoliko stvari. Prvo, tačno je da znamo da je napadnut lovac – ali ne znamo ni kako se to desilo, niti da je uopšte u vezi sa lovom. Moglo je i da se desi kraj njegove kuće, u selu Stabna u Pivi, usred šumskog kompleksa pod Pivskom planinom. 

Ponajmanje znamo da je lovac nanišanio baš tog međeda, pa je ovaj, jezikom dičnog tužilaštva i polupismenih medijskih djelatnika, nasrnuo „u nužnoj odbrani“. 

Ne znamo čak ni to da li je nesrećni čovjek prekršio neki zakon, išao u lov bez dozvole.

Znamo samo, iz izjave anesteziološkinje Kliničkog centra u Podgorici, da čovjek ima „mutilantne“ povrede „ličnog masiva“...da mu je, dakle, jedna strana lica teško povrijeđena i unakažena, i da je vjerovatno izgubio desno oko.

Znamo i ime tog čovjeka: Miljan Grubač se zove. Ima godina 45, što je po najnovijim statističkim uzusima upravo granica između mladosti i srednjeg doba.

Javnost ne zna koga povrijeđeni ima od porodice, ali zna da mu se, dok ovo pišemo, bore za život.

U komentarima na vijest o njegovoj borbi ima, doduše, poneka sztidljivo izražena dobra želja, ali nema niti jednog Ostroga i Svetog Vasilija, i nema ikonice sa spojenim rukama što se usrdno moli za ozdravljenje bližnjeg. 

Ima, međutim, folklornih elementa: jedan veli, parafrazirajući domaćeg književnog velikana, kako „vuk na ovcu svoje pravo ime, kao međed na loša čovjeka“.

**KO JE KRIV?**

U jednom znamenitom eseju iz 1987. godine, uvrštenom u hrvatsko izdanje zbirke „Kako putovati s lososom“ italijanski književni velikan Umberto Eko objašnjava kako se u njujorškom zoo vrtu nešto ranije desio jezivi incident u kome su se dva dječaka previše približila medvjedu, pa ih je ovaj na zgražavanje prisutnih raskomadao i pojeo. 

Eko, tih kasnih osamedestih godina, lapidarno i bez mnogo okolišanja ukazuje da su nesrećni dječaci (a uskoro će, sad znamo, to postati i čitavo čovječanstvo) žrtva predrasuda koje donose masovni mediji i naopako obrazovanje. Upravo su škola i televizija, objašnjava, presudno uticale da djeca ne shvataju da je međed divlja životinja koja nema savjest nego se vodi prirodnim instiktom, i da je stoga opasno približavati mu se...makar ga koliko zvali idiotskim deminutivima i uspavljivali se sa njegovom plišanom replikom.

“Da bi im pomogli zaboraviti koliko su ljudi zli, previše su im objašnjavali kako su medvjedi dobri. Umjesto da im pošteno kažu što su ljudi, a što medvjedi.”, veli čuveni erudita iz Alesandrije, I dodaje kako su nekad bajke prenaglašeno govorile o zlom vuku, da bi danas otišle u drugu krajnost, pa se “ne kaže da životinje imaju pravo na preživljavanje zato što su, po svojoj prirodi divlje i mesožderi, nego ih se čini dostojnim poštovanja prikazujući ih dražesnima, komičnima, dobroćudnima, bezazlenima, blagima, mudrima i razboritima”.

**MEDO I ČELJADE**

Moramo, poučeni ovim riječima, izbjeći zamku da objašnjavamo kako komentatori u sajber prostoru današnjeg Montenegra nemaju empatije, moramo ostaviti iza sebe malograđanske vapaje kako smo izgubili solidarnost pa nam je važnija zvijer nego komšija ili rođak koji se bori za život.  Jer, suvi i neostrašćeni pogled jasno nam govori da imamo posla, prije i iznad svega, sa istim onim dječacima I djevojčicama iz ove priče, koji su izbjegli masakr u njujorškom zoološkom vrtu 1987. i stasali da danas ostavljaju neprimjerene komentare po sajtovima mejnstrim medija.

Imamo, dakle, posla sa sluđenim pojedincem koji je proizvod pogrešnog obrazovanja i uticaja medija, koje ga gura u jezivi ekstremizam novog distopijskog doba. Pojedincem koji se drži jednog od dva ekstrema: ili ne shvata da je lov nekada bio način preživljavanja I najvažnija djelatnost, da bi danas postao nešto što je sve manje prihvatljivo i što, zahvaljujući razvoju tehnologija i promjenama u prirodi, počinje da narušava prirodnu ravnotežu; ili ne razumije da briga za prirodu ne može biti opravdanje kad odbaci elementarnu empatičnost prema drugom ljudskom biću.

To je građanin koji ne shvata zašto međed, divlja zvijer latinskog imena *Ursus arctos*, ne može biti kriv kad napadne čovjeka, ili za bilo kakvo drugo nepočinstvo mjereno ljudskim aršinima - ali mu takođe nije jasno ni zašto čovjek u susretu sa zvijeri ponekad mora da se brani. Niti to da nijedno ljudsko biće ne zaslužuje da umre zbog svojih pogrešnih postupaka, pa makar mu takvu kaznu namijenio i ljudski sud - a kamoli razjarena životinja kandžama i zubima.

To, u krajnjem, vodi jednoj kakofoniji glasova u kojoj međedi postaju okrutnici ili pravednici, u susretu životinje i lovca se pojavljuju napadač i napadnuti, Njegoš postaje branitelj zvijeri a antropomorfne predstave o životinjama direktno iz bajke stižu u mentalne obrasce prosječnog građanina. 

To je svijet koji ne može da razumije da međed može, kad je gladan, da napadne stoku i čobanina, i da je onda ljudska dužnost, koja proističe iz odl-fashioned humanizma, da ustrijeli životinju.  Kao što ne shvata ni da zaštita prirode mora postati princip, propisno razmotren i zakonom uređen, a ne nekakva nakaradna pseudo - ideologija koja čini da nam je zvijer uvijek bliža od čovjeka.

To je, nadalje, plodno tlo za sumanute teorije zavjere, razne donedavno nezamislive ideološke miš-mašove. Bljutavi amalgam zbunjenosti i indukovane strasti, kome svjedočimo svakog dana, i od koga svi mi, pa i ti I ja dragi čitaoče, naivno očekujemo da dovede do civilizovanog poretka stvari. Do ideje o tome, recimo, što je posao pravosuđa a što ljekarska trijaža, ko je odgovoran kad padne zgrada ili nadstrešnica ili zašto nam policija nije efikasna.

To je, na kraju, ona melasa koja treba da se pretvori, u našim tlapnjama, u dobru i pravednu vlast i efikasan sistem društvene kontrole i distributivne pravde. Jer smo zaboravili, kako kaže Eko, što su ljudi a što međedi.


Dok se čeka sistem društvene kontrole i distributivne pravde na snazi su zakoni šume

tragovi do pećine

O medu i međedima

Razmišljanje o Albaniji kao o *zemlji u kojoj nitko nikad ne umire* priziva zagonetnu i zbunjujuću sliku. Što ovaj naslov implicira? Koje  se stvarnosti kriju iza takve izjave? 

Albanija, zemlja surovih krajolika i otpornih ljudi, prostor je u kojem breme prošlosti i povijesti snažno utječe na sadašnjost. Smještena na Balkanskom poluotoku, Albanija je prošla stoljeća previranja, od otomanske vladavine do oštrog komunističkog režima i diktature Envera Hoxe, što je ostavilo duboke ožiljke na njezino društvo. Život u Albaniji može se činiti kao pokušaj izlaska iz labirinta izazova, gdje svaki zaokret otkriva još jedan sloj borbe. Prirodna ljepota i planinski albanski krajolik možda oduzimaju dah, ali oni također mogu simbolizirati izolaciju i prepreke s kojima se suočavaju stanovnici tog podneblja.

Ornela Vorpsi, albanska spisateljica i umjetnica, stvorila je jedinstven pripovjedački glas u svom djelu *Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire*, kojim dojmljivo istražuje izgnanstva, identitete i ženska iskustva u patrijarhalnom albanskom društvu. Iako je podrijetlom iz Albanije, Vorpsi ovu knjigu piše na talijanskom jeziku čime pridodaje slojevitosti i kompleksnosti djela: odustajanje od pisanja na materinskom jeziku simbolizira nemogućnost suočavanja s prošlosti na jeziku usvajanom u djetinjstvu.  

U svojoj bilješci na kraju knjige naslovljenoj „Na jeziku lišenom djetinjstva” autorica piše kako je morala koristiti jezik lišen djetinjstva kako bi se mogla suočiti s vlastitom povijesti. Time je albanski predstavljen kao jezik šutnje i nemogućnosti govora te je pisanje na tom jeziku predstavljeno kao suočavanje s praznim papirom, dok talijanski, novousvojeni jezik migrantice, briše jezične barijere i omogućava artikuliranje misli koje bi inače ostale neizgovorene. 

Čini se da strani jezik u ovom slučaju ima terapeutsku ulogu – pripovjedačica pomoću njega može ispisati stranice osobnog dnevnika trauma vezanih uz djetinjstvo u Albaniji koje nikad ne bi mogle biti ispripovijedane na albanskom jeziku. Ovaj izbor jezika ne samo da odražava njezino osobno putovanje već i obogaćuje tekst osjećajem raseljenosti i kulturne intersekcije. 

Za žene u Albaniji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća borba je još dublja i kompleksnija u usporedbi s onime što proživljavaju muškarci pod represivnim političkim režimom. U ovom patrijarhalnom društvu, biti žena često se čini kao hodanje po žici iznad ponora očekivanja i ograničenja. Zrak je gust od neizgovorenih pravila, a teret tradicije teško im leži na ramenima. Pitanje ženske seksualnosti strogi je tabu  koji ne smije preći preko usana adolescentica kako ne bi bile nazivane pogrdnim imenima. 

U mnogim epizodama *Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire* vidljivi su jasni primjeri mizoginije te se žene koje istražuju vlastitu seksualnost često nazivaju kurvama. Osim toga pripovijeda se o muškarcima koji tuku svoje žene i kćeri, djevojčicama i ženama koje su tretirane kao seksualni objekti i jezeru u koje skaču djevojke povrijeđene u ljubavnim vezama pa čak i one koje su ostale u drugom stanju. Sloboda je, čini se, daleki san, fatamorgana koja svjetluca na horizontu njihove svakodnevice. U ovom surovom krajoliku, otpornost postaje način života. Žene su u Albaniji neopjevane junakinje, podnose oluju društvenih normi dok pronalaze načine da potvrde svoj identitet i autonomiju. Njihove su priče urezane u tkivo nacije, priče o tihom prkosu i nepokolebljivoj hrabrosti koje govore o sposobnosti ljudskog duha da izdrži i napreduje unatoč nemogućim izgledima. 

Upravo su te priče uklopljene u knjizi *Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire*, gdje surov život u Albaniji otkriva društvo koje se bori s naslijeđem komunističke diktature i teškoćama tranzicije. Knjiga prenosi ta životna iskustva, prikazujući otpornost i snagu potrebnu za preživljavanje i snalaženje u svakodnevnom životu. Razabirući kroz slojeve teškoća s kojima se suočavaju albanske žene, ovaj roman daje glas njihovim individualnim i kolektivnim pričama. Na taj način pomaže osvijetliti širu naraciju neispisane ženske historiografije odnosno pripovijesti o preživljavanju i otporu u zemlji gdje ostanak na životu (naspram umiranju) postaje neupitan čin prkosa.

Vraćanje na pitanje sa početka – *Što je zemlja u kojoj se nikad ne umire?* može pomoći u osvjetljavanju ovog romana iz nekoliko kutaka. Prije svega, valja razumjeti da je ova fraza posve ironična i metaforička te da se pomoću nje reflektira mračna stvarnost života u Albaniji pod represivnim režimom, gdje je kvaliteta života toliko degradirana da se smrt čini gotovo poželjnom u usporedbi s patnjom nastavka življenja. Ideja o zemlji u kojoj nitko nikad ne umire također se može tumačiti kao mjesto gdje su ljudi zarobljeni u vječnom stanju patnje, nesposobni pobjeći od surove stvarnosti. Ona sugerira vrstu živuće smrti, gdje likovi podnose beskrajne teškoće, represiju i očaj, posebno žene koje se suočavaju sa sustavnom opresijom i patrijarhalnim nasiljem. 

Ova sintagma hvata stagnaciju i beznađe koje prožimaju društvo prikazano u knjizi, gdje su svakodnevne borbe toliko preplavljujuće da se čini kao da vrijeme stoji, a smrt, odnosno oslobođenje od boli je uskraćena. Stoga, „zemlja u kojoj nitko nikad ne umire“ služi kao snažna metafora za trajanje patnje i nedostatak oslobođenja ili promjene u društvu gdje su pojedinci, posebno žene, osuđeni na preživljavanje u represivnim uvjetima bez nade za olakšanje ili transformaciju.

Vorpsi se u ovom djelu fokusira na sudbine djevojčica i žena, s kojima se i sama poistovjećuje, ali je pogrešno gledati na ovu knjigu isključivo kao autobiografiju iako definitivno ima elemenata autofikcije. Autoričin je stil izrazito zavodljiv, profinjen, pun ironije i crnog humora, obogaćen senzualnim pisanjem i jezikom. Također nije na odmet napomenuti da je djelo teško žanrovski odrediti jer leži na razmeđi između zbirke priča i romana pa se ponuđene epizode mogu promatrati kao zasebne priče ili nepovezana poglavlja. 

Priče su istovremeno zanimljive i uznemiravajuće, poput one u *Dvorištu iz djetinjstva*, gdje se djevojčice igraju Romea i Tibalda, mačujući se s ljudskim kostima koje su pronašle u vrtu. Kasnije saznaju da ti posmrtni ostaci, koji su im poslužili kao mačevi, pripadaju strijeljanom ujaku koji je sa sedamnaest godina pokušao pobjeći iz države. U poglavlju Bel Ami, prikazane su majka koja se bavi prostitucijom i njezina kći Ganimete koja na ležaljci u dvorištu čita ljubavne romane. 

Međutim, problem leži u tome što autorica niže senzaciju za senzacijom, ali površno obrađuje vrlo važne i osjetljive teme. Na primjer, tema prostitucije ovdje je obrađena plitko, bez dovoljno dubokog uvida u likove koji se bave seksualnim radom. Ti su likovi plošni, dvodimenzionalni i gotovo svedeni na simbole, što bi se moglo reći za većinu likova u knjizi. Ipak, seksualni rad problematiziran je u kontekstu ekonomskih i društvenih uvjeta – Ganimate je prisiljena prostituirati se za komadić kruha, a na koncu priča o njoj i njezinoj majci završava time što su se objesile. Dojam koji ostavlja takav način pisanja privremeno je efektivan, ali ubrzo se troši i naraciju pretvara u kompleks događaja koje ne povezuje dovoljno čvrsta uzročno-posljedična nit koja bi niz ovih priča mogla držati na okupu.

Za kraj, valja obratiti posebnu pozornost na formu ovog književnog djela koje je predstavljeno i objavljeno kao roman. Gledano kao roman, Zemlja u kojoj se nikad ne umire sastavljena je od desetak poglavlja koja nose naslove vezane uz kratku naraciju koju sadrže. Ipak, nemoguće je ne primijetiti kako se iz priče u priču neprestano izmjenjuje niz likova te kako pripovjedačica nikad nije ista (u par priča čak se i spominju njihova različita imena), iako je uvijek predstavljena u ženskom rodu. Takav način pisanja prožet razasutim naracijama koje vrludaju u stotinu različitih smjerova netipičan je za žanr romana, a ova bi knjiga zasigurno bolje funkcionirala kao zbirka priča. 

Vjerujem da u ovom slučaju treba imati na umu kapitalizam i tržište knjiga u kojima se možda krije odgovor na žanrovsko pitanje ovoga djela. Kako su romani svakako prodavaniji od zbirka priča,  ponekad izdavači nastoje predstaviti i zbirke priča kao roman. Ne bi me začudilo da je to slučaj i s ovom knjigom koja u dovoljnoj mjeri odudara od strukture romana te više nalikuje zbirci isprepletenih kratkih priča, od kojih svaka doprinosi mozaiku života u Albaniji tijekom komunističkog režima i njegovih posljedica. 

Čitajući ovo djelo kao roman, osjećao sam se kao da pred sobom imam nedovoljno razrađene likove i nedovršene pripovjedne linije nedosljedno povezane u narativnu cjelinu romana koji vrlo labavo zadržava tu žanrovsku odrednicu. Ovaj modus čitanja svakako je pridonio nezadovoljavajućem estetskom dojmu te toplo savjetujem čitanje Zemlje u kojoj se nikad ne umire kao zbirku priča. Možda sagledavanjem kroz tu prizmu ovo djelo može ostvariti potencijal kojeg zasigurno ima iako se čini da nije u potpunosti ostvaren kad ga se čita kao roman.

Ipak, vrijednost ovog djela leži u tome što uspijeva čitatelja uvući u svijet ispunjen kompleksnim emocijama i mračnim humorom, unatoč njegovim povremenim površnim tretmanima osjetljivih tema. Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Iako možda ne zadire uvijek dovoljno duboko u složene društvene probleme koje predstavlja, njezin sugestivan i dovitljiv stil te sposobnost da kroz kratke, ali snažne vinjete ispripovijeda upečatljive priče, čini ovu knjigu vrijednom čitanja i analiziranja. Upravo u toj igri kontrasta, između raskošnog jezika i surovih stvarnosti, leži istinska snaga *Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire*. 





Ornela Vorpsi, "Zemlja u kojoj se nikad ne umire", Štrik, Beograd, 2023; Prevod: Aleksandar Levi (talijanski)


