Crnogorski slikar Vojo Stanić rođen je pre malo više od jednog veka, iste godine kada je u Parizu, jedan od njegovih uzora, metafizički slikar, Giorgio de Chirico, primljen u Nadrealistički pokret i oženjen ruskom balerinom i arheloškinjom, Raissom Gurevich. Preminuo je novembra 2024, u svojoj stotoj godini. Opredeljen za figuraciju, prizore mora, mediteranskih kuća, vetrova, prozora, susreta, snolike pejzaže s belim plahtama i čamcima, ostavio nam je slike upečatljivih detalja i mikropriča, prema kojima treba pristupiti pažljivo, jer, kako je jednom napisao, „opasnost vreba iz sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Dok radiš detalje, misli na cjelinu.“

Stanićevo slikarstvo potvrđuje da je naivnost ništa drugo do disciplina novosti duha (prema njegovim rečima – duhovna svežina), kao i da je „podsvijest naša prava svijest, jer je spontana.“ S pravom je smatrao da sve što je vredno u umetnosti potiče iz podsvesti, a to što je *vredno* psihoanalitički se imenuje kao ništa drugo do istina.

„U čamcu“ je slika iz koje progovara upravo jedna takva višeslojna i kompleksna, ali potencijalno transformišuća istina. Ovo ulje na platnu pleni jednostavnošću i upornim pozivom na neiscrpna tumačenja.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0375753-1213-4b02-bc78-5bfa7f854930)

U središnjem delu slike su muškarac i žena – tačnije – žensko i muško telo. Iako su nagi, položaj njihovih tela sugeriše snažnije prisustvo tanatosa nego erosa. Sam čamac je nekakva rebrasta utroba kita, karikirana Nojeva barka, duboko uznemirujući nasukani splav koji u svojoj rasečenoj i okrvavljenoj materici nosi potpuno otvorenu, ali imobilisanu, gotovo neživu ženu, sa oreolom koji podseća na kacigu kosmonauta i ogrlicom nalik na pseću, sa bolnom grimasom grča, ugašenih ali svetlećih očiju koje kao da su progutale zvezde, nogu postavljenih u turski polused ili poluporođajni položaj. Prozirni omotač oko njene glave reflektuje nebeski svod, sa jasno istaknutim polumesecom, i raspršenom galaksijom. 

Njene butine i listovi sačinjavaju romboidan jastučak na koji se glava muškarca – Crnca – roba ili utopljenika, u položaju fetusa, blago oslanja. Na njegovom telu vidljiva su rebra, narukvica-tetovaža, a noge su mu položene tako da čine kontrast pozi koju zauzima njen donji deo tela. Šake je postavio u pomirljiv i ponizan gest, gest molbe, tihog obožavanja. U gornjem delu slike nema izvora svetla, niti horizonta, njihova nasukanost je potpuna. To nije predah, već čekanje da se gomila crnih stena obruši i da ih zatrpa. Iako u istom čamcu, čini se da ova dva ljudska tela ni ne vide jedno drugo, svako je zagledano u vlastite opscene i fantazije. Sluti se da bi jezik kojim bi progovorili doveo do nekog novog rascepa. Zato i ćute poput kamenja, snatre i levitiraju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48893f15-5046-4e5a-b82c-080f472b3948)

U trouglić savijeno platno ima crvene i bele pruge koje nedvosmisleno aludiraju na isečak američke zastave. Tačno oko nje opisana je kružnica mlečnomutnog svetla, jarbol-svetionik koji sa podvodnim, potopljenim objektima – školjkom i piramidom, čini nekakav trougao, nevidljivi, a ipak tako prisutni vigvam. Na ovoj slici odsutna je bilo kakva noseća pobuna protiv nepravde i prirodnih sila, na njoj nema mnoštva, nema isprepletanih tela koja u borbi protiv talasa, kao na Géricaultovom „Splavu Meduze“, pokušavaju da ostanu živa. Ostalo je samo dvoje, poslednji, razdešeni, par, od svih napušten, odsečen i usamljen.

Svetačka i misionarska ženska figura nešto prinosi, daruje, ali se i neizmerno usteže. Sluša ispovest, razmišlja o pomilovanju, ali joj nije dat san pravednika – roba. Ona ne može da zaspi, on ne uspeva da se probudi. Odustao je od priznanja i pobune iz straha od umiranja, osuđen da učestvuje u nekom magijskom, repetitivnom ritualu, omamljen i hipnotisan. Možda baje zagledan u svoje prste jer će tako održati trans meduze, odsutne majke, koja i sama, okićena draguljima, genitalije prikriva nekakvom kraljevskom kuglom ili verskom relikvijom, na dlanovima noseći taj sveti, zlatom optočen nar, puki označitelj moći, podsetnik na praroditeljski greh.

Zloslutna barka ne plovi, njeno sidro je skliznulo u noćnu morsku plavet, planktonsku masu punu bodljikavih ježeva, nalik na minsko polje. Muškarac i žena, ili prosto dva tela, melanholični su taoci Levijatana. Tu, u odsustvu njihove plovidbe i komunikacije, iskrsava pitanje same mogućnosti odnosa i prepoznavanja.

*

Godine kada je nastala ova slika (1971), posada Apola 15 se vraća sa 77 kilograma uzoraka Mesečevog tla, a Južnovijetnamske snage napadaju Laos, uz punu američku vazdušnu i artiljerijsku podršku. New York Times otkriva dokumenta koja potvrđuju kompletnu istoriju američke upletenosti u sukob u Vijetnamu. Australija i Novi Zeland povlače svoje vojnike, trupe se drastično smanjuju, a u vojnim redovima širi se razočaranost, dezerterstvo i sve veća upotreba narkotika. Iste godine John Kerry svedoči pred američkim Senatom o ratnim zločinima, navodeći iskaze preko stopedeset američkih vojnih veterana, od kojih su njih šesnaest u znak protesta okupirali Kip slobode. Američki poručnik William Calley osuđen je na doživotni zatvor zbog masakra civila u vijetnamskom selu Mi Laj tokom 1968, a antiratni protestni marš u Washingtonu broji pola miliona ljudi.

Ovaj umetnički efektno zgusnut paradoks progresa zabeležen je u pesmi „Stope po mjesecu“, Radovana Zogovića, u kojoj pesnik trijumfalno klicanje pohodu na Mesečeve predele jukstaponira sa, od bombardovanja u kratere pretvorenim, vijetnamskim toponimima. 

*Stope, čovječje, k Moru tišine, uz najlukaviji njegov zaliv –*

*malo sive, pomalo crne, crvene; rebraste kô trag tanka.*

*Provjerite, šetači po trgu Mjeseca, nijesu li vam greškom dali*

*čizme nagaravljene, napepeljane, krvave od Bu Pranga?*

Zastavica na jarbolu koju okružuje mesecu nalik sfera nije samo označitelj moći američke imperije, već i sveprisutnog kolonijalizma i svih njegovih posledica, novih bojnih polja i mnogobrojnih utopljenika.

Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom, humorom, naivnim ali i setnim svakodnevnim prizorima, postupcima i detaljima uporedivim sa slikarstvom Chirichoa ili Magritta. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja, iako na njoj nema mitoloških, zloslutnih i dijaboličnih stvorenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/395c1d5e-18cb-44e8-87cd-8a784941f963)

Ono što je na njoj najintrigantnije jeste upravo to što su ljudska bića predstavljena kao čudna, strana i vanzemaljska, kao odraz u kojem vidimo svoje ogoljeno, ništavno, ali istinito ljudsko stanje. U tom ogledalu, naša otuđena ljudska priroda, sama alijenacija, isprečila se kao uslov i usud postojanja. Drama nije ljubavna, ni lična, već društvena, pa i civilizacijska.





Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja

vojo stanić (1924-2024)

Slika koja otkriva dramu čovječanstva

„Najmilosrdnija stvar na svetu, rekao bih, nesposobnost je ljudskog uma da uzajamno poveže sav svoj sadržaj. Mi živimo na blaženom ostrvu neznanja, usred mračnih mora beskonačnosti i nije nam namenjeno da putujemo predaleko. Nauke, svaka stremeći na svoju stranu, do sada nam nisu mnogo naudile, ali jednoga dana spajanje tog razuđenog znanja razotkriće nam tako užasavajuće horizonte stvarnosti, i strahotnost našeg položaja unutar nje, da ćemo ili poludeti od otkrovenja, ili od te svetlosti pobeći u mir i sigurnost novog mračnog doba„ 

Ovaj citat iz uvoda novele H.F. Lavkrafta „Zov Ktulua“ sažima glavne tematske preokupacije podžanra poznatog kao kosmički horor. Ovaj podžanr, koji je nastao u vremenu izuzetnog ekonomskog i naučnog napretka te u atmosferi tehnološkog optimizma, nalazi horor upravo u tim momentima. Nova otkrića o svemiru i dostignuća u nauci izazivaju jezu jer razotkrivaju ljudsku beznačajnost. Univerzum, sa svojom surovom ravnodušnošću, postaje naizgled sve poznatiji, ali paradoksalno, kako raste naše znanje o njemu, tako opada naša sposobnost da ga u potpunosti shvatimo. 

U srcu stvarnosti leži neizreciva drugost – ne nužno zlo, već nešto toliko strano da ga ljudski jezik i koncepti ne mogu prenijeti. Stari rituali, drevne legende i mitovi, nekada su služili kao odraz čovjekovog pokušaja razumijevanja te stranosti, ali su se povukli pred naletom modernog svijeta. Ipak, prije ili kasnije, čovjek će se suočiti sa tim bizarnim silama i biti natjeran u ludilo samim njihovim prizorom.

Osobi kojoj je ovaj pristup poznat, vjerovatno su bliska i djela Hauarda F. Lavkrafta, najistaknutijeg predstavnika ovog žanra, čije se ime često koristi kao sinonim za ovaj žanr. Lavkraft je i dalje inspiracija mnogima, od Uelbeka do Dž. R. Martina, dok njegova popularnost, paradoksalno, izgleda kao da sa vremenom samo raste.  

Ovaj paradoks postaje još čudniji kada uzmemo u obzir da je Lavkraft bio izraziti rasista. Njegovi stavovi nijesu tek usputna fusnota već temeljna komponenta njegovih djela. Priča "Užas u četvrti Red Huk" jeste jedna sumanuta rasistička tirada, dok čak i njegova najpoznatija novela "U planinama ludila" sugeriše da civilizacijski kolaps nastupa u trenutku kada se robovi pobune protiv svojih gospodara.  

Jedino što ga možda donekle spašava jeste to što je Lavkraftov rasizam bio toliko ekstreman da danas često djeluje gotovo karikaturalno zastarjelo. Njegova priča "Pacovi u zidovima" je alegorija za ličnu spoznaju koja ga je duboko potresla – otkriće da mu je prababa bila Velšanka, što je on doživio kao strašnu tragediju.

Ne može se nužno reći da su Lavkraftove priče dobre uprkos njegovom rasizmu, možda su, bar djelimično, dobre upravo zbog njega. Njegovi rasistički strahovi, u kombinaciji sa ličnim mentalnim problemima, proželi su njegova djela stalnom anksioznošću i tjeskobom. Svaki horor u svojoj suštini nosi određenu konzervativnu crtu, baziran je na strahu od nepoznatog i stranog, a kod Lavkrafta je ta tendencija bila duboko ukorijenjena. Strah od drugih, strah od prostora, strah od samog sebe, to su demoni koji su ga zaista progonili i koji se neprestano pojavljuju u njegovim pričama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8e488720-43bd-4f9b-af5c-8438897596d9)
H.P. lavkraft; Ilustracija: JaZaDesign/ Deviantart{.caption}

Lavkraft najbolje funkcioniše kada su objekti njegovog straha nejasni, kada su sile sa kojima se suočavamo teško objašnjive. Kada se to kombinuje sa njegovim izmišljenim mitološkim referencama, poput drevne zle knjige "Nekronomikon", koju je navodno napisao i sastavio ludi Arab Abdul Alhazred, stvara se utisak da je čitalac zaista iniciran u skriveni kult, da mu se otkrivaju tajne svijeta koje su bile skrivene od običnih smrtnika.  

Ove osobine posebno dolaze do izražaja u Lavkraftovoj najboljoj kratkoj priči, "Muzika Eriha Zana", u kojoj student postaje opsjednut čudnom muzikom koju čuje. Tačna priroda te muzike, kao i njenog kompozitora, ostaje neodređena, zbog čega čitalačko iskustvo djeluje kao čudan, uznemirujući košmar.  

Ovo je u kontrastu sa njegovim kasnijim djelima, poput "U planinama ludila", gdje Lavkraft, u pokušaju da svoja djela približi nauci koja ga je fascinirala, počinje da detaljnije opisuje sile i bića sa kojima se suočava. Međutim, ta egzaktnost ograničava maštu čitaoca, zbog čega su kasnija djela, uključujući pomenutu novelu, značajno slabija od njegovog ranijeg opusa.  

Uz to, Lavkraftov stil pisanja često ostavlja dosta toga za poželjeti, makar funkcionisao savršeno unutar žanrovske postavke. Njegov rječnik je kitnjasto opširan, dok istovremeno koristi određene riječi i fraze gotovo opsesivno. Tako ne postoji opis arhitekture koji ne uključuje riječ "kiklopski", niti pejzaž koji nije upoređen sa slikama Nikolaja Reriha. U kombinaciji sa kasnijim previše definisanim silama zla, to dovodi do toga da tekst može djelovati istovremeno i pompezno i monotono.

Zbog toga je pomalo nepravedno što se ovaj žanr često sužava isključivo na Lavkrafta, pogotovo kada uzmemo u obzir da su njegova dva prethodnika, Artur Maken i Aldžernon Blekvud, koji su pisali u istom žanru, možda bili i bolji pisci od njega. Sam Lavkraft je smatrao da su priče ovih autora, uključujući Makenovu "Bijele ljude" i Blekvudovu "Vrbe", najbolje horor priče ikada napisane.  Tu je bio u pravu, jer su ove dvije priče i danas izuzetno privlačne za čitanje. Iako je njihov horor efekat sa vremenom možda oslabio, one i dalje odišu jezivom, uznemirujućom atmosferom i ostaju fascinantno štivo.

Prva pomenuta priča, "Bijeli ljudi", prati dnevnik djevojke koja počinje da otkriva drevne i nepoznate sile u prirodi oko svog sela. Ono što u početku djeluje kao dječja radoznalost, ubrzo prerasta u opsesiju paganskim ritualima, a postaje jasno da je djevojka postala žrtva mračnih sila koje je koriste za svoje ciljeve.  

Prva stvar koja upada u oči kod ove priče jeste stilistička jedinstvenost ove priče, cijela je napisana u jednom paragrafu, bez pauza. Maken je ovim postigao efekat toka svijesti, gotovo ekstatičnog izlivanja djevojčinih misli, čime se naglašava njeno stanje uma prilikom uranjanja u nepoznato.  

Posebno je zanimljivo kako je Maken uspješno inkorporirao elemente horora, lokalnih legendi, okulta i psihoseksualne napetosti u priču. Djevojčino povezivanje sa okultnim i nepoznatim silama duboko je povezano sa njenim ulaskom u pubertet, seksualnim traumama iz djetinjstva i težnjom ka seksualnoj transgresiji. Najbliže poređenje može se povući sa filmom Roberta Egersa "Vještica", koji na sličan način spaja zastrašujuće folklorne elemente i horor sa seksualnim iskustvima mlade djevojke u 17. vijeku.

Priča je djelimično autobiografska,sam Maken je bio Velšanin, a tokom odrastanja u Monmutširu imao je lična mistična iskustva koja nije mogao racionalno objasniti. Ova unutrašnja tenzija pratila ga je kroz čitav život. Bio je nedvosmislen reakcionar, prezirao je modernitet i sve njegove manifestacije, te je dosljedno zastupao romantičarske ideale. Istovremeno, iako iskreni hrišćanin, bio je duboko fasciniran mističnim silama.  

Ovo iskreno vjerovanje u okultno, ali i unutrašnja borba sa tim vjerovanjem, oblikovalo je njegov pristup u ovoj priči. Maken namjerno ostavlja priču djelimično nejasnom, sa rupama i nedorečenostima, čineći je zagonetkom koja se ne može u potpunosti razriješiti. Ovakav pristup odražava njegov lični doživljaj natprirodnog, vjerovanje da jezik nije adekvatan alat za opisivanje nečeg toliko stranog i iracionalnog, nečeg što dolazi "s one strane" ljudskog iskustva. U Makenovoj viziji, zlo se može samo osjetiti, ali ne i u potpunosti shvatiti.  

Njegovi politički stavovi takođe su jasno prisutni u ovoj priči. Dok Robert Egers u filmu "Vještica" nastoji ozbiljno tretirati predmoderne stavove, njegov film istovremeno stoji u kontekstu savremene feminističke kritike patrijarhata. Odluka glavne junakinje u "Vještici" prikazana je kao rezultat očajne situacije i istorijski ugnjetavajućih stavova prema ženama. Kod Makena, međutim, glavna junakinja jeste žrtva nepovoljne situacije i seksualne traume iz djetinjstva, ali je istovremeno i žrtva sopstvenog libida, ličnog unutrašnjeg poriva koji je vodi u propast.

Kratka priča "Vrbe" Aldžernona Blekvuda jedno je od remek-djela horor književnosti i definitivno Blekvudova najpoznatija i najuticajnija priča. Radnja se odvija na rijeci Dunav, gdje dvojica prijatelja putuju kajakom. Nakon što ih zadesi nevrijeme, sklanjaju se na malo ostrvo, ali budući da su unaprijed pripremili dovoljno hrane, naizgled nema razloga za brigu. Međutim, dok borave na ostrvu, počinju da primjećuju neobične pojave među vrbama koje ih okružuju, osjećaj nelagode i straha postepeno ih obuzima, razarajući njihovu psihološku stabilnost.  

Postepeno shvataju da su dosegli granicu svoje realnosti, da su zastrašujuće blizu nečega nepoznatog i neshvatljivog, dimenzije iz koje dopiru jezivi zvuci i čudne pojave, naseljavajući vrbe oko njih. No, šta je tačno priroda te stvarnosti u koju su zakoračili? U početku pokušavaju da je objasne kroz poznate koncepte, povezivanjem sa drevnim paganskim bogovima ili elementarnim silama prirode. Međutim, ubrzo shvataju da su to samo očajnički pokušaji racionalizacije. Ono što ih okružuje ne uklapa se ni u jednu ljudsku kategoriju – njegova suština prevazilazi tradicionalne podjele na dobro i zlo.  

Pravi užas ne leži u prisustvu neke zlonamjerne sile, već u spoznaji da postoje bića izvan bilo kakvih ljudskih poimanja. To najbolje oslikava ključni citat iz priče:  

„Ti misliš, rekao je, da je to duh prirodnih elemenata, a ja sam mislio da su to možda drevni bogovi. Ali sada ti kažem da nije ni jedno ni drugo. To bi bila bića koja je moguće pojmiti, koja su već u nekom odnosu sa ljudima, koja zavise od njih, od ljudskog obožavanja ili žrtvi, dok ova bića nemaju apsolutno ništa s čovečanstvom i sasvim slučajno se upravo na ovom mestu njihov svet dodiruje s našim.“

Ovaj žanr i dalje živi i evoluira, a njegova posljednja značajna manifestacija može se vidjeti u izvanrednom filmu Aleksa Garlanda "Uništenje", adaptaciji istoimene knjige Džefa Vandemera, kao i u filmu "Dolazak" Denija Vilneva. Žanrovi nikada nijesu stroge klasifikacije, a to posebno važi za kosmički horor, koji je više određeni senzibilitet nego striktno definisan podžanr. Njegove karakteristike danas su isprepletene s elementima iracionalne fantastike, nadrealizma i ekološkog horora.  

Zapravo, izgleda da je relevantnost ovih autora sa vremenom samo porasla, ono što je nekada bilo smatrano običnom petparačkom literaturom sada se prepoznaje kao klasik, dio onoga što bismo mogli nazvati "uzvišenim hororom". Možda će upravo ova era postistine i razočaranja u kraj istorije dodatno doprinijeti njegovoj popularnosti. Jer, autori su odavno shvatili ono što se čovječanstvu neprestano iznova potvrđuje, ljudski razum je ograničen, a strah od nepoznatog i neprestana paranoja je naša neizbježna sudbina.


Ono što je nekada bilo smatrano običnom petparačkom literaturom sada se prepoznaje kao klasik, dio onoga što bismo mogli nazvati "uzvišenim hororom"...

kosmički horor

Zlo se može osjetiti, ali ne i shvatiti

*Pontevedra* Slađane Kavarić Mandić promišljena je i intimna lirska poema koja iz ženske perspektive reflektuje našu egzistencijalnu usamljenost, čežnju za bliskošću, potrebu za smislom i melanholiju prolaznosti.

Kroz narativni glas Soledad Ortege, Španjolke uronjene u sopstvena promišljanja i unutrašnja previranja, autorka istražuje mjesto žene u ličnim i društvenim odnosima prošlosti i sadašnjosti. Na početku je njena priča eksplicitno smještena u godinu 1935, ali kako tekst odmiče, autorka intencionalnim anahronizmima (majica s dalmatincima, muzika u slušalicama, televizor itd) vješto premošćava vrijeme i prostor, omogućavajući da se u glasu junakinje stope glasovi žena raznih epoha. Mehanizam vremenskog i prostornog distanciranja štiti tekst od moguće banalizacije i omogućava da intuitivno pratimo semantički gustu, stihovanu prozu u kojoj jasno skicirana haotična svjetska zbivanja predstavljaju egzistencijalni okvir za istinsku dramu unutar intelekta, osećajnosti i imaginacije pripovjednog glasa. Borba protiv fašizma, nužnost egzila i osećanje kraja dodatno naglašavaju individualnu potrebu za ljubavlju, bliskošću i istinskim povezivanjem, iskazanu u solilokviju pripovjednog glasa.

Poema je prostorno smještena u Pontevedru, turistički gradić koji za protagoniste postaje sigurno mjesto, utočište, istovremeno prostor čekanja i preispitivanja. Soledad se obraća svom mužu, Pedru, slavnom pjesniku i revolucionaru, osvrćući se sa jedne strane na njihova zajednička ideološka opredeljenja i borbe, a sa druge na sopstvenu čežnju, nedostajanje i strah od napuštanja. Ugrađena u ime protagonistkinje, usamljenost je dominantni motiv koji se realizuje kao fizičko odsustvo voljenog, uslovljeno životnom nužnošću, ali češće, kao emocionalno odsustvo u fizičkoj prisutnosti.

*Usamljenost je div koji se spušta sa neba*
                                                                                             
*platno razapeto između dvije strane svijeta*

*putokaz za obmanu i grešku (6)*


Njihov odnos oblikuje neobrađena prošlost puna stradanja i smrti, kao i diskrepanca u iskustvu. Za Soledad je ljubav formativna. Pedra, obilježenog prethodnim iskustvima, i dalje pokreću ideali, a sredina nameće tradicionalne rodne uloge iznad kojih oboje pokušavaju da se uzdignu. Uz beskompromisnost i lojalnost, Pedrovo ime, uostalom, evocira snagu, ali i hladnoću kamena. Upadljivo je i nostalgično vraćanje naratorke u detinjstvo, koje čitamo kao potragu za određujućim dijelom sopstvenog identiteta, zagubljenog u bolnom odvajanju od sebe radi iskustva ljubavi i povezivanja.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ba0c2277-b237-441a-9fec-ee4e8adbff56)
Foto: Normalizuj{.caption}

Ritmičkoj i stilskoj ujednačenosti poeme doprinosi grafičko markiranje teksta – razlikovanje direktnog i indirektnog govora, upotreba kurziva i namjerno narušavanje pravila interpunkcije, što odlikuje postmodernističku paradigmu. U smislu stilske formacije zanimljivije je, međutim, osvrnuti se na određenje i karakteristike žanra, pogotovo kada imamo u vidu da je nakon poeme Barbare Delać *Gdje smo ovo, pričaj mi*(OKF, 2020), Jane Radičević, *Zona neutralnog pritiska* (Partizanska knjiga, 2022) i Vaska Raičevića, *Antievropa* (OKF, 2022), ovo već četvrta poema u savremenoj crnogorskoj književnosti u posljednjih pet godina. A da je žanr oživio i u regionalnoj književnosti najbolji primjer je poema *Deca* Milene Marković (Lom, 2021) nagrađena NIN-ovom nagradom. Zajedničko im je osciliranje između težnje ka neposrednom emocionalnom transferu, dominantnom u poeziji, bez opisivanja, predstavljanja i kontekstualizacije, i tipično epske potrebe da se nakon mnogih vjekova pripovjedanja ispriča još jedna priča koja neće zvučati izlizano, patetično i beznačajno, samo zato što nije monolitna, ni sveobuhvatna. Književnoteorijsko istraživanje u tom pravcu svakako bi bilo zanimljivo.

Za razliku od većine ostvarenja savremenog ženskog pisma autentičnost i iskrenost *Pontevedre* ne počiva na ogoljavanju iskustva autorke i na autofikcionalizaciji. Ona reflektuje mnoga iskustva kao jedno i to tako da se iskazi junakinje uvijek istovremeno odnose na različite egzistencijalne sfere – ljubavnu i partnersku, društvenu i profesionalnu, političku i javnu, pa i stvaralačku.

*Stvarnost je veliki grč između iskrenosti i ćutanja*
 
*U kome uvijek izaberem pogrešno i zaćutim (21)*

 
U toj ravni ostvaruje se široka prepoznatljivost i poistovećivanje, a knjižica nevelikog obima mlade autorke postaje univerzalno svjedočanstvo naše egzistencijalne usamljenosti, čežnje, potrebe za ljubavlju, istinskim povezivanjem i razumijevanjem u uzburkanom svijetu svakog vremena u kojem se živjelo i voljelo. Pred sam kraj odjekuje završna vizija zajedništva, empatije i prihvatanja prolaznosti koja zaokružuje poemu i podcrtava njen značaj u savremenoj crnogorskoj književnosti.


 *Pedro, cijeli svijet se svodi na par*
 
*koraka koje svi prelaze (33)*
 
*ako je naš put kao i svaka druga pustinja u kojoj*
 
*nestaju tragovi*
 
*ne znači da je prvi otkrivamo*
 
*i u toj se tački svako ushićenje unižava*
 
*i svaki ego pada,* 

*izjednačavamo se i jednako volimo prolazno,*
 
*nestajanju svjedočimo kroz krvotok. (34)*

**Članak preuzet sa portala** [Iluminacija](https://www.iluminacija.com/)

Slađana Kavarić Mandić, Pontevedra, Žuta kornjača, 2024.

Kritika portala iluminacija

O egzistencijalnoj usamljenosti svakog vremena u kojem se živjelo i voljelo

To što Teofil Pančić nedavno nije mogao lično primiti Nagradu Srđan Aleksić učinilo je da njegov glas sagledam u odsustvu, nekoliko mjeseci prije tužne vijesti koja je danas obišla region. 

Već teško bolestan, Pančić nije mogao prisustvovati ceremoniji, a nagradu je primila njegova supruga. Pročitano je pismo u kome nagrađeni govori  skromno, mudro i sažeto, baš kao da je  tu pred nama. Ali nije bio pred nama, Teofil Pančić bio je odsutan i spriječen, a to odsustvo, taj nedolazak velikana na mjesto koje smo mu ostavili, kao da je bio pokazna vježba njegovog skorog odlaska.

Pančić je bio pisac nadmoćne ljepote. Jedan posljednjih glasova nekada važnog novinarskog izraza koji zovemo kolumna. Klasik u vrememenu tvitova i hitova, pripovjedač koji je promišljao najteže stvari sa najvećom lakoćom. Ta lakoća učinila je da pomislim kako je čudno što ga nema, kako je nepravedno da ga nema na toj dodjeli nagrade za hrabrost, Teofila Pančića koji se činio navijek prisutan i nezamjenjiv, nesalomiv u znanju i ludensu, čak i onda kad su na njega kidisale siledžije. 

Bio je jedan od pisaca koje smo čitali na način kao da smo stari drugovi, kao da je svaki njegov članak bio sesija jedan na jedan sa čitaocem, a ne masovni proizvod medijskog posla u kome je obitavao kao jedno od posljednjih utočišta visokog stila i etike. 

Zato je i ovaj nekrolog saučešće čitaocima, svakom od nas ponaosob, svim koji su izgubili oslonac u Pančićevom blistavom umu.

Sinoć sam na jednoj večeri poslije treće čašice zapao u tiradu o besmislenosti novinskog pisanja na teme svakidašnje i odveć jadne da bi se na njima moglo položiti išta vrijedno. Moja sagovornica me ubjeđivala da kolumnisti otvaraju važne i dragocjene prostore misli u ovom zagušenom prostoru medijske tmine koju živimo. Rekla je da pravi kolumnisti imaju ulogu lučonoša. Moja malodušnost i bijes spram utabane rute koja me nejakog vodi od kolumne do kolumne, dovela je i do teških riječi. Pisati za novine nema smisla, to je kobalica sa samim sobom,  ionako ćemo za dvadeset, trideset godina svi umrijeti. Život se ne smije tako olako predati pogrešnoj putanji kozerije i aktivizma koji je unaprijed osuđen na propast. 

Nalupao sam par sličnih opštih mjesta, baš sinoć, dok je Teofil Pančić napuštao ovaj svijet. I zato sad moram da revidiram. Mjesto je i čas da se kaže kako pisati ima smisla, jer je pisalo nekoliko majstora koji su nam ostavili zadatak da tražimo način ljudskosti u obeznađenom svijetu agresije i zla.

Ima smila pisati, dokazao je to Teofil Pančić, lektira nekog boljeg svijeta kojeg je branio do posljednjeg časa. Bio je dopisnik iz razuma, jedan od najvećih. 


Jedan posljednjih glasova nekada važnog novinarskog izraza koji zovemo kolumna

in memoriam

Dopisnik iz razuma

Ako želite da vidite propast jednog sistema vrijednosti izbliza onda dođite u Crnu Goru i posjetite knjižaru.

Kad jedno društvo funkcioniše, ono se naučno i kulturno razvija. Da bi nauka i kultura mogle da se razvijaju, osim kvalitetnih i nezavisnih univerziteta, potrebne su knjižare i biblioteke. I to ne bilo kakve, nego one koje funkcionišu, nude nove naslove i otkrivaju ljudima neke manje poznate, domaće i strane autore, odnosno prave im selekciju i pružaju mogućnost da budu u toku. 

Danas kad gotovo svi mogu biti u toku, jer su online, čini se možda naivnim i nepotrebnim računati na ulogu knjižara. Ipak, ako pogledamo istraživanja o mladima u Crnoj Gori može nas zaprepastiti činjenica da najveći procenat omladine u Crnoj Gori nikad nije pogledao predstavu ili posjetio bioskop, a da pola crnogorskih opština nema niti jednu knjižaru, niti kulturni sadržaj. Imati mogućnost i opciju samo po sebi ne garantuje ništa, no ipak pruža minimalni okvir za normalan razvoj pojedinca i zajednice. Zato bi bilo važno da imamo bioskop, pozorište, kulturne centre i knjižare.

No, da li knjižare u Crnoj Gori uopšte mogu ponuditi kulturni sadržaj? Uz lake note Željka Joksimovića i OK benda, teško da se može zamisliti kultura, ali zasigurno ne može crnogorska knjižara.

U nekom idealnom društvu ljudi koji rade u knjižarama vole i čitaju knjige, a knjižare predstavljaju presjek domaćeg i svjetskog izdavaštva. Nažalost, većina naših knjižara su prodavnice svesaka, ukrasnog papira, školskog pribora i šoljica, te se čini da su i same ustuknule pred vremenom kad se malo čita, a knjiga ne znači ništa do jeftin i dosadan rođendanski poklon u danima inflacije i skupoće. U knjižarama uglavnom, kao i u samoposlugama i trafikama rade žene i time se kao po pravilu taj posao smatra manje poželjnim i važnim.

Prije neki dan sam ušla u knjižaru u prometnom dijelu glavnog grada. Nijesam ni kročila unutra, a prodavačice su zastale i čudno i iznenađeno pogledale, kao da sam ih prekinula u kakvoj tajnovitoj radnji. Bilo mi je neprijatno, pa sam znala da ću vrlo brzo i izaći, jer je osjećaj da sam na smetnji nekom ko knjižaru koristi kao paravan, a bavi se drugim poslom i osobnim obevezama bio previše intenzivan. 

Tražila sam knjigu Mareka Hlaska, poljskog pisca, onog sto je u šali negdje u Los Anđelesu 60-ih godina prošlog vijeka gurnuo najboljeg prijatelja, mog omiljenog kompozitora Krištofa Komedu, nakon čega je ovaj umro, a Hlasko se ubio. Njegova knjiga “Ubiti drugog psa” duboko me takla i došla sam po još, prethodno istraživši da je na našim prostorima dostupno još njegovih knjiga. Trebalo je možda to da ispričam radnici u knjižari kako mi ne bi odmah, kao iz topa, rekla da od traženog autora nema ništa, kao da cio sistem knjižara i njihov fond drži u nekom dijelu mozga kao tablicu množenja. 

Onda se sjetih kako sam prije dvije godine išla po crnogorskim knjižarama da nudim roman “Sampas” Ilije Ðurovića, koji je u tom trenutku bio u najužem izboru za prestižnu regionalnu nagradu. Poput preprodavačice odjeće i nakita po kancelarijama, ulazila bih, objašnjavala ko je autor, što znači Ninova nagrada i zašto bi trebalo da imaju roman. Iako je knjga bila izuzetno tražena, samo je jedna knjižara bila za nju zainteresovana, i tad sam shvatila sam da crnogorske knjižare nemaju ulogu u društvu i da su nam korisniji prodavci cipela nego knjiga. 

Očito nedovoljno poražena tim iskustvom, prije neki dan sam otišla u knjižaru Narodna knjiga i rekla da izdavačka kuća Žuta kornjača ima novo izdanje. Tražili su mi broj telefona, da bi me bez ikakve informacije o knjizi sjutradan SMS porukom obavijestili kako nisu zainteresovani. U izlogu su im naslovi za istorijom opijene penzionere i nacionaliste, te vjerujem da su to štiva za koja ih najviše zanimaju. 

Isti dan sam pošla i do Podgoričke knjižare i tamo su mi objasnili da treba da pitam direktoricu biblioteke. Ljubazna gospođa koja je nekog na telefonu ostavila da čeka, nije mi znala reći kakva je procedura ni ko je direktorica. Uzdaju se valjda da ću guglati i nju i njenu email adresu. Ali neću. Odlučila sam da svoju poemu "Pontevedra" prodajem [samo online](https://platformaknjiga.me/en/sla%C4%91ana-kavari%C4%87-pontevedra). Naslove za čitanje ću poručivati iz regiona. Svjesna sam da generalizujem i da nisu sve knjižare u Crnoj Gori u dlaku iste, ali pakleni trend je očigledan i kontrakulturan. Neću učestvovati u  igri u kojoj su poželjne knjige samo velikih i/ili politički prepodobnih izdavača, dok se lokalna nezavisna scena škartira uz prezir. 

Odlučila sam da sama odredim sudbinu svoje knjige, po cijenu da je i potpuno poništim. Valjda je to sloboda.

Ili: Usputni zapis o prodavcima papira, gumica i oštraljki

Možda je vrijeme i za bojkot knjižara

Kad sam razmišljala o ulozi umjetnosti u društvu, često sam dolazila do različitih, međusobno kontradiktornih pozicija. Od revolucionarne potentnosti umjetnosti, preko preispitivanja umjetnosti kao takve, do zahtjeva za zatvaranjem kulturnih institucija zbog svog elitizma, nepotrebnog zauzimanja pozicije “odozgo”, političkog djelovanja i gotovo nevidljive poveznice sa svakidašnjim, običnim, skrajnutim.

Izložbe, predstave, koncerti, filmovi, sve sama otvaranja, sajmovi vešti, zvanice, držanja koja govore o ozbiljnom društvenom događaju ili društvenosti, šampanjci, fotke i fejsbuk statusi. Koliko to ima veze sa istinskom umjetnošću, potragom i mijenjanjem, najbolje govori stanje u našem društvu. Umjetnost uspijeva jedino da je stvarnost ne dotakne, u njoj se ne učestvuje, ona se gleda i sluša sa distance, njoj se divi, ali ona ostaje spoljašnje i neprobojno. Umjetnost je ono drugo i daleko, a mi kao posmatrači tamo ne stižemo ili još važnije nismo ni pozvani da stignemo.

Radnički klub “Između nas” autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović nešto je sasvim drugačije i po sadržaju i po formi, ali i po onom najvažnijem – (umjetničkom) pristupu.
Višeslojan i u prostornom smislu razuđen umjetničko-teorijski projekat, imao je svoj pripremni dio, inicijalni start prije nekoliko dana, kad su autorke, radnice u kulturi, srušile jedan zid u galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. 

Bijeli zid je simbol galerijskog prostora, normirajuća bjelina koja nas stavlja u položaj distanciranog *ispred*, onog koji se približava a nikad sasvim ne dostiže. Onog koji posmatra, a ne učestvuje. Upravo su tu modernističku odijeljenost umjetničkog postupka, lažnu važnost i samodovoljnost autorke srušile: lupale su maljevima i čekićima u dehumanizam, a posjetitelji su se pridružili. Ovaj umjetnički projekat poziva drugog čovjeka, štoviše, briše drugost i u toj antiautonomiji umjetnika apostrofira one, u savremenom svijetu zaboravljene, a nasušne elemente – solidarnost i zajedništvo.

Time ova umjetnička akcija postaje društveni projekat, jer probijajući granice umjetničkog, odnosno suštinski svrdlajući izvan njega, obogaćuje ga i napušta.

Rušenje zida označio je početak scenografične igre. Slomljena parčad zida, gipsane krhkotine postaće zidni artefakti, simboli urušenosti koji vise sa zidova. Razapeta autonomija na zidu ― oslobođeni recipijenet/učesnik ispred nje.

Tako je sve počelo, a nastavlja se u utorak 28. januara u 19 časova u Galeriji MSUCG.

Autorke će ostale učesnike u izložbi, a to smo svi mi, uključiti u simboličku igru, u kojoj ćemo birajući društvene uloge u stvari stvoriti mrežu identifikacija i odnosa, ne samo međusobno, već i spram institucije u kojoj se umjetnička akcija događa. 

Ponuđene uloge koje će biti "dostupne" na ulasku u galeriju su Vizionar, Kritičarka, Diva, Esteta, Putnica kroz vrijeme, Drugarica, Cinik. Odabir uloge svakako nije obaveza, ali je mogućnost da posjetilac učestvuje tako što će u ponuđenom okviru prepoznati svoj filter i način interakcije. Publika dakle nije pasivna, nego je pozvana da se angažuje i samoodredi.

Dostupna je i biblioteka, u kojoj nas čekaju (ne)udobne stolice na naduvavanje da se zgodno zavalimo i prepustimo teorijskom štivu koje su autorke koristile za osmišljavanje ove akcije, a koju drugarski dijele, time demistifikujući znanje kao kapital, naglašavajući zajedništvo kao najvažniji i primarni karakter znanja i njegove (upotrebne) vrijednosti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5660f0c4-69ac-4891-bdd3-3bec8700f02f)
Foto: Anja Marković/MSUCG{.caption}

Na izložbi će umjetnice stalno komunicirati sa prisutnima i objašnjavati koncepte za koje traže pozornost. To su sheme i sistemi koji nas upozoravaju na sveprisutne oblike eksploatacije i neplaćenog rada koji se iz rodno zasnovanih odnosa mogu vrlo vjerno prenijeti u umjetničku sferu, jer se slične pozicije nesigurnosti, dezorijentisanosti i nemoći mogu lako pratiti kroz naizgled različite društvene pozicije. I sve je to dio otuđujućeg svijeta na koji autorke upozoravaju. 

Ta klasno-eksploatativna logika ne promašuje ni slobodno vrijeme, pa autorke prikazuju i sobu za razonodu u kojoj uz čaj od koprive i maslačka možete odmoriti napregnuto tijelo i duh, ako se je to uopšte moguće u kapitalističkom sistemu. 

Na koncu, lijepo je kad izložba u nazivu ima riječ “radnički”. U njoj se sublimira ne samo sav trud uložen u ovu izložbu, nego i klasni stav, potreba da se ponovo redefiniše uloga radništva koja se uprkos svojoj etimologiji svela na marginalizovane, niže klase i jedan niz sasvim određenih epiteta i podrzumijevanosti od kojih se ježe elitizovani kružoci. 

Ovog puta, dvije vrsne autorke, dvije žene, radnice u kulturi skupa sa kustoskinjom Teodorom Nikčević obogaćuju ovaj pojam, vraćaju ga svima nama, ponovo ga uspostavljajući kao stvaralački i što ne reći revolucionarno potentan. Revolucionaran u onom dijelu u kojem ga oslobađa statičnosti, u kojem dozvoljava da se uloge po želji i mijenjaju, da odgovore višedimenzionalnosti ljudske prirode i stvaralačke potrebe, “i time omogući da danas činim ovo, a sjutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uveče da stočarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.” ( Karl Marks, „Rani radovi“, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 378) 

Upravo to hijerarhijsko, klasno ustrojstvo autorke preipituju. To je za naše prilike nova vrsta umjetnosti, a za nju mora postojati i nova vrsta obrazovanja.



Autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović u Muzeju savremene umjetnosti u Podgorici

Radnički klub

Umjetnost koja razbija zidove

**Gospodine Lynch, da li ste počeli da praktikujete transcendentalnu meditaciju zbog problema s bijesom?**

Ne. Primijetio sam da bivam bijesan. Mnogi ljudi to osjećaju, i ja sam bio jedan od njih. Onda usmjeravaju svoj bijes prema onima na kojima ga mogu iskaliti -  ja sam ga iskaljivao na svojoj prvoj ženi. Ono što se desilo jeste da sam počeo meditirati, a dvije sedmice kasnije ona mi je prišla i rekla: „Šta se dešava?“ Pitao sam : „Kako misliš?“ A ona je odgovorila: „Gdje je onaj bijes?“ Više ga nije primjećivala. Često se dešava da ljudi ne primijete promjenu u sebi kada počnu meditirati, ali ljudi oko njih je primijete.

**Zašto ste počeli da meditirate?**

Počeo sam 1973. godine. Ideja da ljudsko biće može doseći prosvjetljenje me proganjala. Ludilo me hvatalo od onoga što stalno čujemo, kako koristimo samo pet ili deset posto svog mozga. Čemu onda služi ostatak? Kako iskoristiti više i šta je to najviše što možeš dosegnuti? 

Mnogi kažu da je meditacija kao trčanje, ili kao sunčanje na plaži. To nam samo pokazuje kako je veliko nerazumijevanje šta meditacija zapravo jeste. Meditacija je način da zaviriš unutar sebe, potpuno, u najdublje nivoe života, transcendenciju, apsolut, cjelinu i stvarnost, i da to iskusiš. Ljudsko biće je stvoreno za to.

**Mislite li da ste bolji umjetnik jer su vaši filmovi vođeni višom sviješću?**

Ne znam. Kada počneš meditirati, možep hvatati ideje na dubljem nivou. Intuicija raste, a intuicija je najvažniji alat za umjetnika – kombinacija osjećanja i razmišljanja. Kada radiš na slici, osjećaš i uživaš u tome. Isto je i s filmovima. Uživanje u radu raste, uživanje u svemu ostalom raste. Ideje teku, osjećaš da sve to možeš oblikovati. Znaš šta radiš. To je spoznaja koja se razvija, zaista predivno.

**Desi li se i dalje da budete depresivni ili uznemireni?**

Sve je to relativno. Intenzitet je sve manji i manji. Tako patnja počinje nestajati. Čovječanstvo nije stvoreno da pati. Blaženstvo je naša priroda. Stvoreni smo da budemo srećni. Potpuno je moguće biti ispunjen srećom. Pravim, dubokim blaženstvom, potpuno budnim, srećnim u samom činu življenja. A to uživanje u životu, u stvarima koje radite, postaje mnogo intenzivnije kada vam to blaženstvo raste.

**Možete li biti precizniji kako to utiče na vaš svakodnevni život?**

Događaji u životu ostaju isti, ali način na koji ih doživljavam postaje bolji. Na mom filmu *Dina* to iskustvo je moglo da me uništi. Bilo je tako jezivo. Do te mjere se poistovjećujem sa svojim filmovima – i znao sam da sam izdao sebe – ali me meditacija spasila od toga da se ne bacim s litice. Ima ona izreka: Svijet je onakav kakav si ti. Možete nositi tamnozelene prljave naočare, i takav će ti biti svijet. Ili možeš početi da zaranjaš u sebe i iskusiš neograničeni okean čiste blažene svijesti, kreativnosti, inteligencije, sve te blagodati. Tada počneš nositi naočare ružičaste boje. I svijet za tebe postaje bolji.

**Rekao bih da vaši filmovi gledaju na svijet kroz tamne naočare. Zašto je to tako?**

Ako biste pogledali film u kojem je početak miran, sredina mirna, a kraj miran – kakva je to priča? Za ispričati priču potrebni su kontrast i sukob. Priče trebaju imati tamu i svjetlost, nemir, sve te stvari. Ali to ne znači da stvaralac mora patiti kako bi prikazao patnju. Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima.

**Kako nastaje ideja za jedan od vaših filmova?**

Uvijek kažem da ideje pokreću brod. Ideje su ogroman, ogroman blagoslov. To je ono što pokušavate uhvatiti – ideju u koju se zaljubite. Svaki put kada sam snimio film koji nije baziran na knjizi ili scenariju nekog drugog, proces je bio isti. Cijela stvar ne dolazi odjednom, već dolaze fragmenti koji se kasnije oblikuju u scenario. Zapisujete ideju i čuvate je dok ne dođe sljedeća, i malo po malo, većina tih ideja pronađe svoje mjesto u scenariju – koji je organizovan skup ideja. Zatim snimate taj scenarij, montirate ga, miksujete zvukove i muziku. To je proces. Ideja može dati priču koja je apstraktnija i manje direktna, a ponekad vam daje priču koja je jasnija i linearnija.

**Šta više volite?**

Volim sve vrste kinematografije. Nema pravila. Neki apstraktni filmovi me uopšte ne diraju, dok me drugi potpuno obore s nogu. Neki linearni filmovi me ne dodiruju, dok me drugi inspirišu nevjerovatno. Film je mješavina milijardi elemenata. Kažu da kinematografija kombinuje sedam umjetnosti. To je veoma kompleksan medij, tako da vas ne bi trebalo ograničiti od istraživanja drugih smjerova – ako ideje dođu. Kinematografija je posebno lijep, moćan medij.

**Postoje li filmovi prema kojima ste se orijentisali?**

Svi bi trebali pronaći svoj glas. Nije stvar u kopiranju. Ali Godar, Felini i Bergman su bili moji heroji. *Bulevar sumraka*, *Prozor u dvorište*, *8 ½*, filmovi Žaka Tatija poput *Moj ujak* ili *Praznik gospodina Hulota*,  svi Kubrikovi filmovi, svi Felinijevi filmovi, vjerovatno svi Bergmanovi filmovi – bilo je toliko sjajnih filmova koji su me inspirisali.

**Jesu li ti filmovi podsvjesno uticali na vaš rad? Moglo bi se reći da je koncept voajerizma u Plavom somotu inspirisan filmom Prozor u dvorište, na primjer.**

Ne znam da li je to tačno. Postoji 110 ili više godina kinematografije i nemoguće je da neko od nas napravi film koji se ne može uporediti s nečim što je ranije nastalo. Za mene *Plavi somot* je *Plavi somot*, a *Prozor u dvorište* je *Prozor u dvorište*. Možda su mi *Bulevar sumrak*a ili *Prozor u dvorište* prizvali neku ideju, ali iako ih volim ili su me inspirisali, život je 24/7 film. Ideje stalno dolaze iz toga. Teško je reći da je kinematografija ta koja priziva ideje. To je sve zajedno. Postoje milijarde ideja koje plivaju okolo, samo ih treba uhvatiti.

Povodom smrti režisera Davida Lyncha, prenosimo intervju koji je dao web magazinu The Talks

In memoriam

David Lynch: Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima

Čovjek u Crnoj Gori srastao je sa traumom. Nemam istraživanje da potkrijepim tvrdnju, osim razgovora sa ljudima i lova vlastitih misli. Tako dolazim do zaključka da se stalno čeka neka nesreća ili barem neprijatnost. Ponekad mi se čini da postoji razlog za to, jer se previše malih i velikih užasa dešava, a za mnoge nikad i ne saznamo.

Nedavno se desilo na parkingu supermarketa, tinejdžer je udarao sebe i roditelje koji su, u pokušaju da ga obuzdaju, morali da ga obore na zemlju gdje su mu dali neku vrstu mirišljavih kapi za smirenje. Za ne baš kratko vrijeme, koliko je sve trajalo, na parkingu su se skupljali ljudi koji su samo stajali i gledali. Od svih njih, samo je jedna osoba prišla da ih pita treba li zvati Hitnu pomoć. Događaj se, po priči osobe koja ga je sa mnom podijelila u suzama, završava tako što se jedna žena parkirala i počela da snima mobilnim telefonom. 

Namjerno pričam u crticama, jer detalje teško može razumjeti neko ko nikad nije koristio fizičku silu da sopstveno dijete sačuva da ne povrijedi sebe i drugog. Kao sestra sad već odraslog čovjeka sa dijagnozom autizma, sjetila sam nečeg što je moja majka često govorila: najteže je kad ljudi samo stoje i gledaju.   

Pretpostavljam da ne možete znati koliko snage uzima jedan takav trenutak naočigled svih na parkingu, kad ste suštinski sami. Pritom, ne mislim sami u smislu odsječeni od svih tih ljudi, već mislim na izolaciju čije razmjere slutim iz primjera svojih roditelja.

Društvo je davno počelo da izoluje dvoje komunikativnih i mladih ljudi, nakon što je Rastko, moj brat, dobio dijagnozu, po koju su uzgred morali da idu u drugu državu. Izolaciju s početka ne primijetiš, jer si obuzet problemom, da bi tek nakon nekog vremena shvatio da si odsječen. Ljudi prestaju da ti se javljaju na ulici, ali zato gledaju u tvoje dvorište, valjda da vide malog vanzemaljca kako se igra sa svojim bratom i sestrom. Otuđuju te i kad tom bratu i sestri uruče pozivnicu na dječji rođendan, ali ne i malom vanzemaljcu; ili kažu da malo čudovište treba vezati, zato što se u rođenom dvorištu uplašio psa koji je tebi pobjegao. Kad ga uče psovkama, a onda naprasno počnu da viču da se skloni od njih jer je nepristojan. Kad, kao u slučaju dječaka sa parkinga, samo gledaju i domunđavaju se. 

Izoluje te cijeli sistem i to kad, kao majka djeteta sa smetnjama u razvoju, ne možeš ni da pomisliš da nađeš posao (koji ti pritom daje finansijsku nezavisnost i, da se ne lažemo, predah od kuće) jer dane provodiš od doktora do doktora, od šaltera do šaltera i povrh svega se svojski trudiš da tvoja ostala djeca ne budu zapostavljena. Ili kad ti se dijete smrtno razboli jer ljekari uporno pogrešno dijagnostifikuju određeno stanje, pripisujući ga već postojećoj šifri iz medicinskog kartona, kao što su to uradili ljekari u BiH  koji su godinama [pogrešno pripisivali ](https://etrafika.net/najnovije/95138/autizam-dolazi-sa-kombinovanim-smetnjama/?fbclid=IwY2xjawHubdtleHRuA2FlbQIxMAABHVUWn30uAWlIIyUpkeFedJ92uizdX4e1GmPQ1wGd_y77QGzWHnE_65Vssw_aem_39FOTG5J_t52pNRDyvxOTg)autoagresiju malog Vedada (11) njegovom autizmu. Ispostavilo se da mu se gnoj godinama nakupljao u mozgu i da su se dječak i njegova porodica sve to vrijeme mučili zbog krive dijagnoze.  I da ne bude zabune, pogrešna dijagnostika se svakome može desiti, ali ukoliko svjedočimo nizu primjera koji dolaze iz predrasuda ili neznanja, onda ulazimo na teren kršenja nečijih osnovnih ljudskih prava – na život, fizički integritet, duševni mir. 

Molim vas da zamislite da se to pravo svakodnevno krši vama ili vašem članu porodice. Da sa strahom svoje dijete vodite kod zubara koji će vas možda izbaciti iz ordinacije uz riječi da on neće „takvu đecu da pregleda“. Da vas učiteljica zove na mobilni telefon da hitno dođete zato što je vaše dijete potrčalo tokom školskog odmora ili da [snima](https://6yka.com/region/uciteljica-snimala-autisticnu-devojcicu-dok-je-plakala-da-dokaze-da-nije-za-skolu/) vaše dijete kako bi dokazala da nije za školu.

Pokušajte sad da zamislite i da ne možete da izrazite svoje misli, želje, potrebe, da vas okolina tretira kao dijete, iako ste odavno odrastao čovjek, da kažu da su vas prihvatili a da se onda sablažnjavaju nad svakom vašom greškom, koju i mi neurotipični pravimo. Da vas je neko uvrijedio ili neko fizički nasrnuo na vas, a da vi ne umijete da se požalite i potražite pomoć. Ili da je potražite, ali da vas ne shvataju ozbiljno. Kako biste se vi osjetili u tim situacijama?

Zamolila sam vas za tu mentalnu vježbu ne da biste ušli u moje cipele, niti cipele osoba sa razvojnim poremećajem ili invaliditetom, jer to nije samo naš problem – svako u nekom periodu svog života može postati izolovan, posmatran kao čudak, atipičan i čak otpadnik. Kao društvo i kao pojedinci, skloni smo da izolujemo široke kategorije ljudi poput onih koji dolaze iz „ruralnijih“ sredina od naše, čiji nam akcenat i način govora nije dovoljno urban, koji ne potpadaju pod naše standarde fizički lijepog, koji nisu isto obrazovani kao mi, kul kao mi, pravovjerni/ateisti kao mi... Veliki dio nas je u opasnosti da bude izolovan ili, što je možda i gore, postane da izoluje.

O samom autizmu se malo zna, prvenstveno dijagnostički. Primjera radi, osam od deset djevojaka sa autizmom i dalje je nedijagnostifikovano do svoje osamnaeste godine, što ima ozbiljne posljedice po njihovo [mentalno zdravlje](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35204992/). Ili, do prije gotovo pola vijeka, autizam se dijagnostikovao kao oblik šizofrenije ili svrstavao u kategorije psihotičnih poremećaja. To se neznanje proteže i na razumijevanje njihovog svakodnevnog života i iskustava, pa je Crna Gora, ni ne pomišljajući da donese politike koje bi zaista uključile osobe sa neurorazvojnim poremećajima u zajednicu, sav teret svalila na porodice. Pod uslovom da roditelji i srodnici požive koliko i osoba sa dijagnozom. 

Sa svojih trideset godina, od čega je oko dvadesetpet prošlo od kad smo dobili dijagnozu, ne znam kako se moj brat osjeća, na koji način percipira stvari oko sebe, kako upija informacije. Ono što znam je da se ničiji smijeh ne urezuje u moj grudni koš kao njegov i da mi je upravo on otvorio oči za vidike za koje nisam znala da postoje. Znam i da je zbog Rastka meni i članovima moje porodice život mnogo ispunjeniji, kao što je sigurna sam i članovima porodice dječaka sa početka teksta, uprkos brojnim poteškoćama koje imaju, kao što ih i mi imamo. 
Zvuči pretenciozno ali tvrdim da je život porodica djece sa autizmom daleko duševno bogatiji. Zamislite tek koliko bi bio bogatiji život u zajednicama koje ne stoje, gledaju i komentarišu, već ih prihvataju, uče od njih i daju im podsticaj da se razvijaju. 



Crna Gora ni ne pomišlja da donese politike koje bi zaista uključile osobe sa neurorazvojnim poremećajima u zajednicu. Preveliki teret pada na porodice

život sa autizmom

Samo nemojte da stojite i gledate

Književna kritičarka i teoretičarka Maja Abadžija deli za „Normalizuj“ svoje iskustvo članice drugog kruga žirija za regionalnu nagradu „Štefica Cvek“. Razgovarale smo o kriterijumima, čitalačkom iskustvu i užitku, etičkoj i estetičkoj dimenziji teksta i potencijalno novoj regionalnoj književnoj paradigmi

**Deo ste kolektiva Pobunjene čitateljke, a takođe ste bili u sastavu drugog kruga žirija regionalne nagrade „Štefica Cvek“ koja je dodeljena već treću godinu zaredom, ovog puta u Sarajevu, u okviru festivala ženske umetnosti i aktivizma „PitchWise“. Kako su nastale Pobunjene čitateljke, protiv čega je uperena njihova pobuna i šta za Vas znači mogućnost da donosite odluke i birate knjige koje će biti nagrađene u okviru ovako specifične nagrade koja uključuje regionalnu godišnju i žanrovski veoma raznovrsnu književnu produkciju?**

Pobunjene čitateljke najbolje je opisati kao mrežu književnih kritičarki mlađe generacije koja se okupila prije nekoliko godina, najprije u Beogradu, a potom na regionalnom nivou, sa ciljem kritičkog prevrednovanja savremene književne scene na prostoru bivše Jugoslavije. Najvažniji aspekti pobune su svakako preispitivanje književnih autoriteta, te borba protiv svođenja kritike na sluškinju izdavačkog marketinga, a u prvom planu su feministička, kvir, marksistička, dekolonijalna, ekokritička i druge progresivne perspektive čitanja književnosti. 

U pitanju je raznolika grupa kritičarki i kritičara povezana zajedničkim vrijednostima, uvjerena u to da književna kritika mora sama da se bori protiv vlastite marginalizacije i komercijalizacije (i utilitarizacije u službi različitih interesa – izdavačkih, medijskih, nacionalnih...). Pobunjenima sam se pridružila 2018. godine kada me je kritičarka Nađa Bobičić, sada draga prijateljica, pozvala da napišem tekst za njihov inspirativno zamišljen zbornik *Rat iz dječije perspektive*. Potom se saradnja širila u pravcu zajedničkih koautorskih tekstova, podcasta, istraživanja, a u posljednje tri godine najintenzivnije sarađujemo na književnom izboru „Štefica Cvek“ – našem odgovoru na sve korumpiranije i netransparentnije regionalne književne nagrade, koje već godinama kritikujemo. 

Ta pobuna nastala je kao prirodna reakcija na činjenicu da najeminentnije nagrade vrlo često ignoriraju književno stvaralaštvo autorica. „Štefica“, nazvana po legendarnoj junakinji Dubravke Ugrešić, način je da se ponudi drugačija paradigma književne afirmacije – kroz nekompetitivno, uključivo, transparentno i, što nije nevažno, istinski regionalno književno priznanje koje će počivati na skladnom omjeru angažmana i inovativnosti. Treća „Štefica“ je proglašena u Sarajevu na Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma Pitchwise, a dodijeljena autoricama u Zagrebu na Booksinoj Reviji malih književnosti, što potcrtava još jednu karakteristiku nagrade – njenu decentriranost (nadamo se da će neko od narednih proglašenja biti u Skoplju, te u drugim gradovima bivše države). Što se tiče posljednjeg dijela pitanja, moj dvogodišnji ’mandat’ u drugom krugu žirija „Štefice“ predstavlja jedno od najpoučnijih i najljepših iskustava u mom bavljenju književnom kritikom – veliki posao i još veća odgovornost koji se nadam da sam obavila na pravi način, poštujući principe koje smo ustanovile, ali i osobitosti svih sjajnih knjiga koje su se našle u užem krugu. 

**Reč je o knjigama koje su društveno angažovane, eksperimentalne, ali ni u jednom trenutku ne gubite iz vida da one moraju biti i umetnički uspele i zaokružene, odnosno naglašavate važnost da se zadovolje oba ova kriterijuma. Koliko je zahtevno voditi se ovakvim principima i da li je bilo nesuglasica tokom donošenja konačne odluke?** 

Zahtjevno jeste i zbog toga proces traje jako dugo – od anketnog istraživanja koje je za „Šteficu“ uvijek nulti i neizostavan korak, pa sve do konačnog proglašenja proticalo je, dosad, najmanje nekoliko mjeseci čitanja, diskutiranja, a onda i promoviranja tih knjiga kroz kanale naših organizacija i prijateljskih medija. Taj „tehnički“ dio je opet manje zahtjevan i odgovoran od onog koji se tiče procjene, jer ako se išta da zaključiti o regionalnoj književnoj produkciji na godišnjem nivou, onda to mora biti svjedočanstvo njene poetičke raznolikosti, što se ne odnosi samo na stil, nego i na angažman, koji je ponekad izuzetno suptilan, neizravan. Jedna od najvećih radosti „Štefice“ za mene je upravo izloženost tim raznorodnim poetikama i pristupima i uvjerenje da ne postoji jedna jedinstvena feministička književnost na nivou regije, te da se pisanje autorica ne da svesti na nekoliko tačaka, kao što se to nekad zlonamjerno implicira! 

Volim misliti da se „Štefica“ vodi idejom o ujedinjenosti forme i sadržaja, u smislu da uistinu društveno relevantnog teksta nema bez formalno-estetske vještine, te da prazno pozivanje na estetiku, s prezirom prema angažmanu, odaje jedan ignorantski odnos prema literaturi (a u najtežim slučajevima estetika biva paravan za nacionalističke i slične isključujuće pristupe). O tome doista mnogo diskutujemo tokom samog procesa čitanja i vrednovanja, i dosad nas taj pristup nije iznevjerio, tim više što ga se mora adaptirati svakoj knjizi ponaosob. Ne bih rekla da je bilo nesuglasica, neslaganja i različitih mišljenja i procjena uvijek ima, i dobro je da je tako, ali rekla bih da smo, bar dosad, uvijek jednoglasno stale/i iza svakog izbora.

**Za nagradu se takođe vezuje i feministički angažman. Izjavili ste da on mora biti ubedljiv na planu teksta, a ne plakatni. Koje kvalitete jedna takva knjiga mora da poseduje i koji su Vaši parametri etički odgovorne književnosti?**

Za mene su to književni tekstovi koji pokazuju da neće za račun tretmana teme zapostaviti formalnu dotjeranost teksta; štaviše, otišla bih i korak dalje i rekla bih da ubjedljivog feminističkog angažmana ne može biti bez osviještenog tretmana forme. Dok razmatramo kandidovane knjige za  „Štefičin izbor“ uvijek smo u potrazi za pričama koje tematiziraju ženska i druga u patrijarhatu zapostavljena iskustva kao što su npr. kvir ili radnička, te djela koja ne tematiziraju ženska iskutva u vakuumu nego pokazuju svijest o tome kako su i literarni životi žena – baš kao i stvarni – uvijek društveno određeni klasnom, rasnom i regionalnom pripadnošću, nacionalnim, etničkim i religijskim elementima. Tekst koji se želi kretati kroz tu složenu mrežu mora biti samosvjestan i umiješan, a često i inovativan, pa i eksperimentalan kako bi dosegnuo uvjerljivost i/ili izrazio kritiku postojećeg stanja, a naročito ako bi želio imaginirati drugačije ili bolje društvo. Za mene je uvijek sjajan primjer fantastika, iako moram priznati da je dosad u „Štefičinom izboru“ nismo imali puno – promišljena, osviještena i subverzivna upotreba fantastičkih spekulativnih strategija pripovijedanja, imaginiranje narativnih i motivskih elemenata teksta koji možda ne odgovaraju stvarnosti, ili predimenzioniraju neki njen (u pravilu tlačiteljski) aspekt, sjajno svjedoče o neophodnosti pobune i promjene. No u duhu one raznolikosti aktuelne scene koju sam pomenula na početku, naglasila bih da primjeri variraju  i da se feministička kritika uvijek adaptira dometima i potrebama svakog teksta pojedinačno.

**Šta novo donose knjige iz ovogodišnjeg izbora, a koje su poveznice sa knjigama nagrađenim prethodne dve godine? Imate li utisak da ovog puta dominiraju neke druge teme i da književni tekstovi donose, makar u naznakama, neku novu paradigmu?**

Ključne riječi kojima bih opisala izbor ove godine su intersekcionalnost i suptilnost. Propitivanje rodnih perspektiva i feminističkog i kvir angažmana isprepleteno je sa antiratnim, klasnim, dekolonijalnim, migrantskim, revolucionarnim... Sve knjige počivaju na jednoj intersekcionalnoj pretpostavci identiteta gdje se žensko ne propituje nikad u nekakvom vakuumu roda nego uvijek u kolopletu drugih društvenih silnica kao što su ratovi, klasna borba i kapitalizam, rad, migracije.

Što se tiče suptilnosti, čini mi se da su ove godine izabrane knjige jednim dijelom feministički angažman 'uposlile' u okviru širih tema koje jednako zahtijevaju ozbiljan tretman – dobar je primjer roman Eve Simčić „Četiri lakta unutra“ koji tretira, uz rod, pitanje migracija i mentalnog zdravlja, ali i „Strvinari starog svijeta“ Tee Tulić gdje se životi žena različitih generacija najprije otkrivaju kroz klasno pripadanje, a u centru priče je ženski pripovjedački subjekt kojeg potpuno definira odnos prema ocu sasvim suprotan patrijarhalnim stereotipima: topao, nježan, ranjiv... 

Nekada epski raskošno obrađena dekolonijalna tema, kao u romanu „Jedinstveni matični broj“ Lidije Dimkovske sasvim prikriva feministički angažman – i to je uredu – „Štefica“ mora ostati otvorena za sve progresivne ideje u literaturi, ne samo za feminizam. Ostale nagrađene knjige pak imaju otvorenu borbenost mladalačkog angažmana, poput stihozbirki „U haosu radost“ Kalije Dimitrove i „Kuća se nije mrdnula“ Jelene Anđelovske gdje su na istaknutom mjestu kvir iskustva, dok je ilustrovana knjiga #ŽENE BIH za djecu – Ilustrovano putovanje s izuzetnim ženama iz prošlosti prava mala historija ženske borbe namijenjena najmlađim čitateljicama i čitateljima. 

U većem dijelu izabranih knjiga se kao tema nametnulo traganje za mjestom pripadanja, bilo da je riječ ponekad sasvim doslovno o kući (kod Anrijašević i Anđelovske već vidljivo i u naslovu), o metaforičkom domu (Tulić, Simčić) ili izgubljenom domovinom (Dimkovska) što se samo djelimično može objasniti tematskom opsesijom milenijalske generacije koja je po prvi put u historiji čovječanstva kolektivno bezdomna. Čini mi se da će to biti jedna od ključnih tema u neposrednoj budućnosti, iako ona zapravo kod nas, imajući u vidu iskustva ratnog izbjeglištva i (dobrovoljnih?) migracija nikad nije izgubila na relevantnosti.

**Da se izbor ne rukovodi nikakvim „kvotama“, iako je i te kako inkluzivan, govori i činjenica da je autorka Marija Andrijašević ove godine nagrađena drugi put, i to za knjigu „Temeljenje kuće“. (Njena knjiga „Zemlja bez sutona“ odabrana je pre dve godine kada je nagrada i ustanovljena.) Da li ste imali nedoumice povodom ove pomalo nesvakidašnje odluke?**

Da, ali vrlo kratko, i tu govorim ponajviše u svoje ime. A onda sam se dosjetila da je to uvriježeno razmišljanje većine *mainstream* književnih nagrada koje mi se učinilo suviše kalkulantskim: ove godine ćemo dati njemu, a njemu nećemo jer je nagađen prošle... ovome ćemo dati ovu nagradu, a onome neku drugu. Vrlo malo nam je trebalo da osvijestimo da nije tolika prepreka što je autorica već jednom izabrana ako se njena nova knjiga istakla kvalitetom unutar naših kriterija. Možda je i to pomalo subverzivno jer ide kontra očekivanja, a u prvi plan stavlja tekst, a ne njegovu autoricu, oslobađajući nas limitacija biografizma... 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ff93ee5b-99bf-4033-8bc5-d0d0463d00c6)
foto: Nidal Šaljić{.caption}

Inače, ova nas je knjiga posebno inspirirala na raspravu o angažmanu i natjerala da se itekako preispitamo šta je to što smatramo uspješnim angažmanom. Nisu svi članovi žirija bili saglasni da je knjiga „Temeljenje kuće“ društveno i politički, odnosno feministički angažirana, bar na prvu, ali nakon dužeg razmatranja, shvatili smo da smo možda na momente angažman postavile suviše usko. Način na koji Marija Andrijašević u ovoj netipičnoj poetskoj knjizi tretira temu ženskog naslijeđivanja je individualiziran, jedinstven, i feministički vrlo rafiniran – riječ je lirskoj potrazi glavne junakinje koja uprkos očekivanjima (i na čuđenje okoline) naslijeđuje zemlju od brata i njeno introspektivno ispitivanje pripadanja zemlji, još nesagrađenoj kući, selu, porodici;  feministički je to tekst ponajviše u smislu samotkrivanja mlade žene, što je vidljivo tek ako se nešto pažljivije zadubite. 

**Kada govorimo o regionalnoj književnosti, uglavnom mislimo na književnost pisanu na tzv. „zajedničkom jeziku“, odnosno plurocentičnom južnoslovenskom jeziku (bchs). Ono što je možda jedinstveno za nagradu „Štefica Cvek“ jeste činjenica da ona uključuje i književnost pisanu na makedonskom jeziku. Da li postoje poteškoće u čitanju tih knjiga, da li ih članovi žirija čitaju u originalu ili u prevodu, i kako je došlo do odluke da se uključe knjige pisane na makedonskom, a ne – recimo – na slovenačkom?** 

Tako je, vrlo smo svjesno evo već drugu godinu zaredom uključivale i književnost na makedonskom jeziku. U našem radu učestvuju koleginice iz Makedonije, kako na nivou koordinacije i organizacije, tako i u žiriju, a ove godine su to bile Gracija Atanasovska, i Marija Boškovska u prvom krugu, Manja Veličkovska u drugom krugu, te Frosina Kruškarovska kao koordinatorka za Makedoniju. One imaju primat pri čitanju i evaluaciji djela na makedonskom jeziku, dok ostali članovi žirija učestuvuju u razgovoru u skladu sa mogućnostima, pri čemu je primarno, dakako, poznavanje makedonskog jezika i književnosti. 

Smatram da bi bilo nepošteno reći da svi čitamo na makedonskom jeziku, jer to nije tačno (a prevod za knjige izdate godinu dana ranije, nažalost, uglavnom nije dostupan), ali svakako se međusobno provjeravamo i diskutujemo o kontekstu, temama, motivima, itd. Naravno, finalnu riječ svakako imaju kolegice iz Makedonije, sve drugo bi bilo besmisleno. Zbog okolnosti u kojima smo sve mi stasale, one imaju komparativnu prednost da mogu čitati na bhsc jeziku, te se i na taj način ostvaruje razmjena. 

Što se tiče slovenačkog jezika, postoji jasna i, vjerujem, više puta javno komunicirana intencija da se uključi u izbor, jer duboko vjerujemo da je dio istog kulturnog prostora, te da je riječ o književnosti koja i dalje komunicira sa ovdašnjom literaturom, iako su prevodi (i sa slovenačkog i sa makedonskog) mnogo manje prisutni i dostupni nego što bi trebali biti. Praktični razlozi zašto slovenačka književnost dosad nije uključena su više povezani sa prekarnom i ponekad volonterskom prirodom našeg rada nego sa nedostatkom volje, no sve se nadamo da ćemo i taj most vrlo brzo uspostaviti, a napravljeni su i neki prvi koraci u tom smjeru. 

**Koliko se proces čitanja razlikuje kada ste u ulozi članice žirija u odnosu na čitanje zarad vlastitog užitka? Da li nekad osetite zasićenje i da li se desi da promenite utisak o nekoj knjizi nakon drugog ili trećeg čitanja?**

Proces čitanja se, možda je to iznenađujuće, ne razlikuje mnogo! Za mene je žiriranje za Šteficu prije svega čitalačko uživanje (istina, ponekad opterećeno birokratskim, koordinacijskim, uredničkim ili PR dužnostima) i smatram privilegijom da su mi dostupne toliki raznoliki savremeni tekstovi i da mi je zadatak da provedem nekoliko mjeseci u njihovom iščitavanju – pregled aktuelne scene koji dobijete doista je vrijedan. No proces čitanja nikad nije samo čitanje, nego i diskusija sa kolegicama i kolegama u žiriju – jedan dinamičan razgovor na više platformi i kanala koji traje jako dugo i tokom kojeg nekoliko puta preispitam svoja znanja, očekivanja i, zašto ne reći, predrasude. Mislim da je svaki član/ica žirija bar jednom istakao/la koliko je sam proces razmatranja i diskutovanja, iako zna biti naporan, zapravo suštinski, jer ta razmjena mišljenja, kompariranje, promišljanje, komentiranje, sve to izdiže puko samotno čitanje na jedan viši nivo na kojem se odgovornost prema tekstu miješa sa učenjem i napredovanjem. Razgovori se u najintenzivnijoj fazi odvijaju maltene na sedmičnom nivou, a notifikacije u chat grupama nikad ne prestaju dok se izbor ne proglasi... 

Što se tiče drugog pitanja, recimo to ovako: slagala bih kada bih rekla da mi ponekad ne nedostaje opušteno samotničko čitanje lektire koja je potpuno moj izbor, bez obaveze da s nekim podijelim utiske u dijalogu ili u kritičkom tekstu/komentaru. I da, apsolutno se dešava da se utisak mijenja nakon više čitanja – to je tako i sa klasicima, zašto ne bi bilo sa savremenom književnošću, čiju vrijednost tek treba ovjeriti vrijeme? Primjer „Temeljenja kuće“ je upravo bio takav, nekad drugi ili treći pogled (u ovom slučaju, i drugi i treći par očiju) donesu novi uvid i novi utisak koji ne mora biti na štetu knjige, naprotiv!

**Uprkos strogo razdvojenim i drugačije imenovanim jezicima, uprkos i dalje veoma snažnom maskulinocentričnom „kanonu“, ali i krajnje rascepkanom književnom tržištu, ova nagrada afirmira postojanje zajedničkog kulturnog prostora, kao i veoma snažnih ženskih glasova. Ipak, knjige i dalje nisu toliko lako dostupne van državnih granica, a nema ni govora o tome da se mogu naći u bibliotekama susednih država. Ima li šanse da se ovo promeni i koliko je angažman Ženske čitaonice P.E.N. Centra u BiH važan u tom kontekstu?**

Hvala na ovom pitanju! Ženska čitaonica, trogodišnja inicijativa na kojoj sam sarađivala sa Lejlom Kalamujić, Lamijom Milišić i Adisom Bašić, spada među važnije književnokritičke inicijative na kojima sam radila. Ona je trenutno na pauzi (finansirana je projektno) i kao bosanskohercegovački odgovor na izazov Pobunjenih vjerujem da je na mikroplanu doprinijela toj distribuciji regionalnih knjiga bar među književnim kritičarima i kritičarkama mlađe generacije u Bosni i Hercegovini. Međutim, osim što su naši saradnici i saradnice dobili uredničku podršku, nefomalnu edukaciju i vidljivost, najveći doprinos Ženske čitaonice bio je ponaviše u tome što je u vrijeme pandemije, kada su toliki kulturni radnici i radnice otpušteni, a angažman novinara/ki i kritičara/ki smanjen na minimum, otvorila mogućnost da manje afirmirani autori objavljuju kritičke tekstove i za taj rad budu plaćeni. Što se tiče šireg problema, bojim se da sve dok kulturnu politiku kroji ona nacionalna, knjige će i dalje biti zaustavljane na državnim granicama i „krijumčarene“ dobrom voljom kolega i kolegica iz branše. Mi ovaj razgovor vodimo u trenutku kada je Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine u svojevrsnoj ’talačkoj’ krizi, sve do prije par dana se, zbog političke pat-pozicije u kojoj se kao jedna od sedam krovnih institucija kulture našla, knjige i publikacije uopšte nisu mogle izdavati. 

Čini mi se licemjerno u takvoj stvarnosti spekulisati o lancima distribucije, saradnji izdavača i knjižara, uostalom, to nije moja neposredna struka. Naravno, to ne znači da o nesmetanom protoku knjiga ne možemo sanjati, ali i ovdje je skepticizam opravdan: svaka promjena tog tipa mora doći od promjene dominantnih nacionalističkih politika, kojima su jezik i književnost prije svega, sredstvo, neka mi Marija oprosti posudbu njene metafore, temeljenja nacionalnih identiteta. Dok do takve promjene ne dođe, ostaje nam da uz knjige, preko granica šaljemo, i (tobože subverzivne, a zapravo naučno utemeljene) ideje da govorimo istim jezikom i da sva književnost napisana na tom raznoimenom jeziku pripada – svim njenim čitaocima i čitateljicama.


Pobuna je nastala kao prirodna reakcija na činjenicu da najeminentnije nagrade vrlo često ignoriraju književno stvaralaštvo autorica...