Serengeti je prostrana savana, smještena duž Kenije i Tanzanije, poznata po bogatim populacijama lavova, sloniva, žirafa, ali i po seobama milionskih krda gnuova. U Serengetiju raste i baobab, neobično drvo koje izgleda kao naopako posađeno, sa krošnjom u zemlji a korijenom na vrhu biljke.

Litografija je kompleksan grafički proces pri kojem se kisjelinama nagriza kamena ploča da bi se dobila tražena matrica koja će se kasnije otisnuti na papir. Proces zahtijeva veliko umjeće i strpljenje.

Keopsova piramda je najveća piramida u Gizi, Tutankamonova posmrtna maska je najmarkatniji artefakte Egipta iz vremena faraona, a Šamolion je uspio da dešifruje hijeroglife.

Erupcija Krakataua 1883. najpoznatija je i najrazornija vulkanska erupcija modernog doba, a pored totalnog uništenja života na ostrvu, pored desetine hiljada ljudskih žrtava, količina pepela koja je završila u atmosferi sljedećih godina prouzrokovala je mini ledeno doba na skoro cijeloj planeti.

Perspektivom u arhitekturi pokušavamo predstaviti na papiru kako ljudsko oko vidi predmete u realnosti.

I još gomile imena i pojmova poput ovih bljesnu mi glavom. Tu su i Ptolomej, i Bela Bartok, i Kineski zid i Mliječni put i sumporovi oksidi i Euklidov prostor i Marko Čelebonović i Fric Lang, i mrijestilišta lososa i zvučna interferencija, i Sirakuza i Aleksandrijska biblioteka i seoba Slovena i rude bakra...

Nekad se to zvalo opšta kultura. A moja generacija je najveći dio opšte kulture dobijala sa školskog programa emitovanog na TV-u. Tiho, nenametljivo, ali dosledno i kontinuirano. Smišljeno i programirano. Ranojutarnju etapu školskog programa, od 8 do 10 sati, emitovali su Zagrepčani, a nakon 10, pa tamo do 12, 12:30 nastavljali su Beograđani. Dok su programom prvih dominirala geografija, muzička umjetnost, hemija i matematika, drugi su bili majstori ekologije, likovne umjetnosti, arhitekture, fizike.  Program je trajao kontunuirano, tokom cijele školske godine, sa skraćenim popodnevnim reprizama, a preko raspusta je emitovana zabavnija varijanta koja je sadržavala nešto kao “the best of“ edukativnih emisija i obavezni filmski program.

Sve obasti su bile pokrivene. Šetnja galerijama sa Nikolom Kusovcem, divna objašnjenja razvoja arhitekture sa Rankom Radovićem, sportske discipline sa Bojanom Šumonjom samo su neke od cjelina koje mi padaju na pamet dok sastavljam ovaj tekst. Tu je, naravno, nezaboravni Opstanak, koji je bio praznik za oči i karta za čarobna putovanja diljem svijeta. Ne smijem zaboraviti ni fantastičnog Dejvida Belamija, jedinog čovjeka koji me je (uz, mnogo kasnije,  Vukića Pulevića) uspio makar malo zainteresovati za svijet biljaka.

No, nije namjera ovog teksta nabrajanje emisija i autora, već podsjećane na jedno vrijeme kada je država obrazovanje svojih mladih građana (i ne samo mladih) čvrsto držala u svojim rukama, kada je obrazovanje bila želja, obaveza i potreba cijelog društva i kada se to jasno ocjećalo i jasno vidjelo.

Danas je situacija drastično promijenjena. Prostim uvidom u programsku šemu državne televizije primjećuje se bolno odsustvo planiranog i potrebama programa u školama prilagođenog edukativnog sadržaja, a sekvenca pod nazivom naučno-obrazovni program ni temama ni minutažom (30 min) ne zadovoljava realne potreba edukovanja mladih, a koje bi jedna državna televizija morala da ima. O privatnim televizijama ne smijem ni razmišljati.

Kako sam, godinama unazad, imao priliku da budem reprezent struke kako u medijima tako i u  institucijama koje se, direktno ili indirektno bave obrazovanjem i obrazovnim politikama, uvijek sam naglašavao da obrazovanje nije zadatak samo nastavnika već čitavog društva i da televizijske kuće tu imaju veliki dio obaveze. Državna televizija, svakako, najveći, ali ni ostale koje se emituju ovdje ne smiju biti pošteđene te obaveze. Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa (sigurno ne manju od 2 sata dnevno), a da državna televizija, pored određene satnice mora imati i određeni procenat svoje produkcije. 

Možda ova ideja izgleda kao utopija u ovom trenutku, ali gdje ima ozbiljne države koja misli na svoju budućnost ideja ne samo da nije neostvarljiva, već mora predstavljati imperativ i to imperativ sa oznakom urgentnosti. U suprotnom, naša djeca će ostavljati utisak kao da rastu i dobu čije sam ime, takođe, prvi put čuo u emisijama školskog programa – u paleolitu.


Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa... Možda ova ideja izgleda kao utopija

obrazovni program

Paleolit

Osuda [fašističkog divljanja](https://www.pobjeda.me/clanak/hrvatski-navijaci-skandirali-ubij-srbina) ekstremnih navijača hrvatske fudbalske reprezentacije bila bi na ponos svakoj građanski orijentisanoj državi da se, po običaju za ovu našu, ta osuda ne krije u grmovima koji su bogato fertilizovani licemjerjem. 

Par minuta nakon utakmice počela je neviđena hajka, ne toliko na same navijače-fašiste koliko na sve one koji istog trena nisu graknuli, ciknuli, uskliknuli da se Hrvati osude. Kao da ovi koji su insistirali na osudi prosto bili iznenađeni ponašanjem grupe divljaka koji u prvom redu sramote svoju zemlju i dres svoje reprezentacije, pa su imali potrebu da, dok je sve još svježe, ubijede okolinu u pravednost svog gnjeva, ali i istovremeno da od okoline dobiju suosjećanje, ali i sudjelovanje u eventualnoj odmazdi prema tim istim gostima-fašistima. 

Tražilo se i vapilo se da se svi oglase i glasno osude anticivilizacijske povike. Samo, prvi je problem što su ti zahtjevi bili na donjoj granici civilizovane komunikacije. Kao kad na mitingu ili protestu, poneseni energijom ali i zaštitom mase, tražimo da padaju glave. A ko u masi ne viče unisono, rizikuje da bude zgažen. I nije to problem, masa je masa. Problem nastaje kada se ta filozofija mase prenese u zvanične institucije. Pa kad se sa vrlo visokih državnih pozicija insistira na osudi Hrvata, ili kad se, u krajnje bizarnom kraku priče, sportski [komentator poziva na odgovornost](https://rtcg.me/vijesti/drustvo/780207/ombudsman-rtcg-trazio-disciplinski-protiv-nebojse-sofranca-zbog-nacina-prenosa-meca-sa-hrvatskom.html) jer u živom prenosu nije osudio i anatemisao navijače protivničke ekipe. Meni, dozvolićete, ova situacija ima šmek inkvizicionih suđenja uz entuzijazam mase koja se dere „na smrt!“.

E, sad, ono što me podjednako i razdražuje i razočarava i plaši – svi ti predstavnici države koji su pod krinkom svojih funkcija insistirali na hitnoj osudi fašističkih povika hrvatskih navijača (ne)namjerno ignorišu činjenicu da su hrvatski navijači državljani druge države – Republike Hrvatske. Ono što je državna Crna Gora mogla ili trebala uraditi, ako je svjesna da su povici hrvatskih navijača kršenje domaćih zakona (a svi smo svjesni da jesu) jeste da te iste navijače u toku ili najkasnije na kraju utakmice privede, podnese protiv njih tužbu, a iste protjera po hitnom postupku iz Crne Gore uz višegodišnju zabranu ulaska. 

No, umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! Izvinite, ali to nije u opisu mog radnog mjesta. Vašeg – jeste. Jedan učen i ozbiljan predstavnik vlasti bi morao znati da sav bijes i insistiranje mora uputiti toj susjednoj državi – u vidu protestne note ili službenog zahtjeva za procesuiranje ovih lica, a ne svojim građanima.

Svojim građanima, pak, ta ista vlast je dužna da objasni ko to može i smije da usred države Crne Gore nekažnjeno, kao na divljem zapadu, [presrijeće vozila ](https://www.slobodnaevropa.org/a/navijaci-crna-gora-hrvatska-napad/33593228.html)sa stranim tablicama, lomi ta vozila, a strane državljane drži u strahu za sopstveni život. Ta vlast je dužna („jer su plaćeni za to“, da parafraziram Džibonija) da istraži što se ovdje desilo, da o tome izvijesti nas građane koji je biramo i plaćamo, da se u ime Države ogradi od ovih i ovakvih nasilnika i kriminalaca, bar onako kako se hrvatska javnost, u gomili novinskih tekstova, ogradila od fašista među svojim navijačima, koji su bruka za civilizovani dio kako hrvatskih navijača tako i građana susjedne nam države. 

No, na isti način naši vlastodršci se nijesu oglasili ni prilikom demoliranja, rušenja i paljenja ugostiteljskih objekata u vlasništvu državljana Turske, ostavljajući u strahu sve mirne i vrijedne strance koji su svoje životne sudbine vezali za Crnu Goru, ali i nas, domicilne, koji se nakon svega ovoga osjećamo nezaštićeni u vlastitoj državi i ostavljeni na milost i nemilost „pravedničkom gnjevu“ mase, a koju je, istorija nas uči, vrlo teško kontrolisati kad je dovedete do visokog stepena frustracije, a što nepromišljene (ili tendenciozne) izjave vrlo odgovornih političkih aktera konstantno čine. Posljedica toga je da jedna kafanska tuča umalo nije dovela do širokih nemira u zemlji.

Da ne duljim – sve mi ovo, nečinjenje države sa jedne strane uz istovremeno traženje osude sa druge, liči na jednu mučnu taktiku hijena, koje svoje tijelo valjaju u trupla ubijenih životinja da bi smradom lešine prikrile sopstveni smrad.

Umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! 

Taktika hijena

„Ima li nasilja u našim školama“ pitanje je na koje sam, prethodnih godina, odgovarao u ne znam više koliko tv emisija, radio uključenja ili novinskih članaka. Ovako formulisano, ono nekad odslikava naivnost a nekad tendenciju onog ko ga postavlja. U oba slučaja, žmurenje pred razornim činjenicama naše stvarnosti.

Škole su mjesta u kojima  gotovo 100.000 naše djece provodi velik dio dana. One su i markantne lokacije, sa velikim, nerijetko od okoline izolovanim dvorištima, što je, takođe, interesantan faktor. A ta djeca u škole i školska dvorišta donose i unose ono što ih okružuje, oni sa čime žive, ono što vide ili čuju. I tu leži suština problema na koju se uporno žmuri, koja se konstantno izbjegava i koja se godinama kamuflira pričama o školskim policajcima, redarima, timovima, planovima i tako dalje, bez kraja i konca.

Naša djeca odrastaju u društvu mačoizma i patrijarhata, gdje mužjaci dominiraju na osnovu sirove fizičke snage i lažnog i isforsiranog autoriteta, uz kult oružja, đe čo’jek i domaćin nije čovjek ako u domu nema oružja. Nemali broj stradale djece najbolje potvrđuje besmisao ove potrebe. Neobrazovanost se prihvata kao standard, uvriježeno je razmišljanje da se od knjige  ludi, a da je „svaka rovačka baba mudrija od doktora nauka“.

Društvo smo nepoznavanje svojih (ali i tuđih) prava, društvo koje nije svjesno da je sve na ovom svijetu regulisano nekim zakonom i da se tog zakona svi moraju pridržavati, pa i država. U prvom redu država. Društvo smo sa hroničnim odsustvom tolerancije, spremni da uništimo svakog ko je po bilo kom kriterijumu drugačiji od nas. Što je takva grupa manja i nezaštićenija, to smo uporniji i suroviji u njenom uništenju. Društvo smo nesposobno za saosjećanja,  karakteriše nas nemanje stida, odsustvo morala,  puni smo zluradosti i seirenja nad tuđom nesrećom.

Naša djeca žive i rastu okružena konstantnim medijskim atakom. Licemjerno je  očekivati toleranciju i saosjećanje od mladih dok  najviši predstavnici države imaju čitav TV kanal na kom se neprekidno može pratiti kako se  zalijeću jedni na druge kao seoski đilkoši, slušati njihov riječnik koji nije ni za lučku kafanu, a ne za najviša tijela države, čije je svako pojavljivanje poziv na svađu i sukobe, čija retorika ima prizvuk rafalne paljbe, a poruka smrad krvi na oštrici noža. 

Pobjegnu li od skupštinskog egzibicionizma, sačekaju ih gomile filmskih kanala prepunih svake moguće vrste nasilja, ništa manje humane videoigrice ili društvene mreže. Pa čak su i sredstva informisanja do perverznosti opsjednuta nasiljem. Sjetimo se samo višemjesečnog silovanja slikama i tekstovima mafijaških obračuna koji su se završavali u mašini za mljevenje mesa. Nepravedno je, naravno, izostaviti i dvadesečetvoročasovnu ponudu rijaliti sadržaja gdje se, uz grozničavo iščekivanje, može pratiti skup psihijatijskih slučajeva zatvoreni na skučenom prostoru, čije reakcije jedan biolog i zaljubljenik u antropologiju, ne može ni u najslobodnijim eksperimentalnim postavkama  da predvidi. 

U navedenom kontekstu, krajnje je licemjerno postavljati pitanje „ima li nasilja u školama“. Ima, naravno, jer ovo društvo počiva na nasilju. A što mi radimo? Mi sve ovo djeci nudimo, tokom 24 sata u sedam nedjeljnih dana, sa svih nivoa društva. Zauzvrat, uzimamo im Građansko obrazovanje, uzimamo im školski program, uskraćujemo im lektire, uskraćujemo im divna iskustva dječijih filmova na televiziji. Uzimamo im djetinjstvo i pravo na naormalan život. Pravimo divne a neupotrebljive planove, razmišljamo o školskim policajcima. A kad se dođe do školskog policajca, već je prekasno. To je već priznanje da smo zakazali na svim nivoima, da našoj djeci nijesmo obezbijedili srećnu i sigurnu bidućnost i da ćemo da se još malo lažemo i još malo vremena gubimo glumeći da će jedan službenik u uniformi uspjeti da drži pod kontrolom i sanira sve ono što smo decenijama, sa fanatičnim žarom, uništavali.  

Nasilje se ne uči u školama. Nasilje je u škole doneseno.  






Odrastanje u društvu mačoizma i patrijarhata, gdje mužjaci dominiraju na osnovu sirove fizičke snage 

vaspitanje strahom

Nasilje se ne uči u školi. Ovo društvo počiva na nasilju

Zahtjev koji je nešto malo više od 6000 građana, kroz peticiju, podnijelo skupštinskom Odboru za obrazovanje, a koji traži uvođenje vjeronauke u crnogorske osnovne i srednje škole, kao nepatvoreni demokrata poštujem kao legitiman. Međutim, njegovo ispunjenje, u formi u kojoj je to zahtjevom predviđeno, smatram neostvarivim.

U državnim školama izučavaju se školski predmeti koji su utemeljeni na naukama, odnosno naučnim disciplinama. Nauke svoj korpus znanja stiču kroz naučna istraživanja, a naučna istraživanja podstiču sumnju i konstantnu doradu. Otvorena su za intervencije i za bolje dokaze. Vjerska učenja, suprotno tome, zasnivaju se na dogmi, nepobitna su, ne dozvoljavaju sumnju i insistiraju na vjeri. U jednom sistemu obrazovanja nedopustivo je imati cjeline zasnovane na pristupima koji su u međusobnoj koliziji. To bi učenike, naročito u mlađem uzrastu, prilično zbunilo.

Uvesti vjersko obrazovanje u državne škole, pored svega ostalog, značilo bi i upošljavanje velikog broja novog kadra u državne škole, a na teret budžeta. Jer, vjeronauku ne može biti raspodijeljena postojećem kadru, već bi ovaj predmet morali predavati specifično obrazovani kadrovi – ljudi koji su završili vjerske fakultete. U nekim školama za to bi trebao jedan a u nekim i tri nastavnika, zavisno od konfesija prisutnih u toj sredini. Potom, ne zaboravimo, pored tradicionalnih konfesija moramo voditi računa i o jevangelistima, adventistima i svim onim vjerskim zajednicama koje se javljaju u crnoj gori jer, prema Ustavu, svi imamo ista prava.

Nemala sredstva u proteklih nekoliko godina usmjerila su se iz državnog budžeta ka vjerskim školama. U isto vrijeme, državne škole su se guše u skučenim prostorima, mrzne u hladnim učionicama, nisu imale elementarnih uslova u vidu fiskulturnih sala, opremljenih kabineta, pomagala i sredstava za odvijanje nastave imanentne bar  drugoj polovini XX vijeka. 

Vjerske zajednice, ne sumnjam, polaže veliku pažnju svojim mladim vjernicima. A djeca i mladi koji su željni saznanja o svojoj vjeri, puno bolje informacije i obrazovanje na tom polju dobiće u vjerskim objektima, od svještenika spretnih da im to znanje preneu u onom vremenskom trajanju koliko i jedni i drugi smatraju potrebnim. Jedan čas izborne nastave jednom nedjeljno ni izbliza nije dovoljan. 

Od izuzetnog je značaja stalno i svuda napominjati da se odbijanjem uvođenja vjeronauke u državne škole apsolutno ne krše ničija prava niti se diskriminiše bilo koja vjerska zajednica. Ispovijedanje vjere je Ustavom zagarantovano, vjerujuću imaju svoje objekte i svoje svještenstvo u njima, vjerske službe su pristupačne svima koji žele prisustvovati. Čak, kako se najavljuje, broj tih objekata u skoroj budućnosti će biti pozamašno uvećan. Saberemo li sve navedeno, insistiranje na uvođenje vjerskog obrazovanja u državne škole dobija i malo drugačiji prizvuk od gole želje za obrazovanjem.

Na kraju, ono što smatram jako bitnim je da se u ovu priču, pored građana, nevladinog sektora, medija, obavezno moraju uključiti Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, kao i Zavod za školstvo, koji po ovom pitanju moraju izraziti jasan, nedvosmislen i precizan stav, tako da svako lutanje i „slobodna interpretacija situacije“ u startu budu sasječeni.

Od izuzetnog je značaja stalno i svuda napominjati da se odbijanjem uvođenja vjeronauke u državne škole apsolutno ne krše ničija prava

Paleolit

Taktika hijena

Nasilje se ne uči u školi. Ovo društvo počiva na nasilju

Zašto vjeronauka u crnogorskim školama nije ostvariva