Je li dakle moguće sudbinu i aktuelni status novinarstva kao profesije tretirati unutar Greaberove teze o „besmislenim poslovima“ današnjice? 

U najkraćem i najuopštenije, moglo bi se reći kako je Greaberova temeljna postavka da kvantitativno bujanje takvih tipova poslova u današnjem svijetu jeste posljedica savremene korporativno-menadžerske kapitalističke logike koja je naprosto premrežila sve sfere rada, proizvodnje i života. Tim sistemskim pretpostavkama autor pridodaje i one subjektivne poput osjećaja beznadnosti, uzaludnosti, beskorisnosti i besmislenosti koji su konstanta za veliki broj ljudi kada je obaveza obavljanja posla i rada u pitanju. 

Sam autor ga definiše ovako: “besmisleni posao je oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje premda se, u sklopu uslova za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da to nije tako”. 

Greaber pravi kategorizaciju pet osnovnih modela besmislenih poslova. To su: 

1. lakeji (flunkies), poslovi/zaposlenici čija je svrha da nadređenima stvore osjećaj važnosti, zaposlenici služe kao statusni simbol nadređenima; 
2. nasilnici (goons), poslovi koji u sebi sadrže element prevare i agresije, a uključuju nagovaranje drugih ljudi na nešto što je za njih štetno; 
3. popravljači (duct tapers), poslovi kojima se privremeno rješavaju nepotrebno nastali problemi; 
4. pro-formisti (box tickers) poslovi koji stvaraju dojam da su korisni iako to nije slučaj; 
5. žandari (taskmasters) poslovi u kojima se izmišljaju bespotrebni poslovi najčešće vezani uz različite oblike organizacije i nadzora 

Četvrta skupina, tzv. pro-formisti, puki su ‘smokvin list’ za institucije, postoje kako bi kompanija mogla tvrditi da se bavi nečim korisnim s čime se zapravo uopšte ne bavi. Među takve zaposlenike autor ubraja i neku vrstu novinara angažovanih u internim reklamnim medijima tvrtke, poput periodičnih publikacija, magazina, biltena, portala, fabričkih novina... koji su namijenjeni specifičnim interesnim skupinama što ih firma stavlja u fokus svog interesa, a to su kupci, poslovni partneri, zaposlenici. 

U proširenoj interpretaciji, s obzirom na diskrepanciju između normativnih društvenih očekivanja od novinarske profesije i s time povezanom ideologijom profesionalnog novinarstva i stvarnih, gore spomenutih, suvremenih novinarskih praksi, čini se da su novinari postali puki „smokvin list“ za komercijalne i političko interesne organizacije/skupine, iako i dalje legitimiraju svoje djelovanje navodnim profesionalizmom. 

Značajke savremenog novinarstva, posebno u kontekstu sve jače dominacije oglašavanja i strateških mehanizama u funkciji privlačenja pažnje („ekonomija pažnje“) pronalazimo i u Greaberovoj drugoj skupini „nasilnika“ (goons) koji ljudima nastoje prodati stvari koje im objektivno ne trebaju, niti ih žele. Takvi poslovi imaju agresivna obilježja i primarno nastaju kao rezultat kompeticije unutar polja, u ovom slučaju novinarskog. 

Manipulativni *clickbait* naslovi koji uopšte ne odgovaraju sadržaju, „krvožednost“ u praćenju „crne hronike“ ili života slavnih, preplavljivanje reklamama, prikriveno oglašavanje – sve su to agresivne strategije koje narušavaju javnu komunikaciju, a isključivo donose korist „nasilnicima“, medijima i oglašivačima. 

Iste godine kada i Greaber, André Spicer objavljuje knjigu o „besmislenom poslovanju“ (business bullshit). S posebnim fokusom u analizi na ispraznom menadžerskom diskursu koji je institucionalno-organizacijski proizveden i podržan, Spicer se, vrlo blisko Greaberu, također dotiče motiva besmislenih poslova. Oni se očituju u kolektivnim osjećajima nezanemarivog broja ljudi da njihovi poslovi temeljno nemaju nikakvog smisla. No dobre pretpostavke kako za Greabera, tako i za Spicera, a i za nas u kontekstu teme ovog rada, napravio je Harry Frankfurt u svojoj studiji „o besmislenosti“.

Pritom Frankfurt iz filozofijske perspektive u fokus svoje rasprave stavlja besmislenost u kontekstu javne, pa tako i medijske, komunikacije. Kao oblik govora u pokušaju uvjeravanja ne da bismo se pritom rukovodili načelima istinitog i lažnog. Frankfurt s tim u vezi pravi distinkciju između lažova i seronje (bullshitter).

 Za razliku od lažova koji ipak uzima istinu u obzir, ali ju pritom prikriva, seronji je potpuno svejedno je li ono što govori istinito ili lažno. Frankfurtovo razumijevanje „besmislenosti“ poslužilo je kao polazište Benkleru i saradnicima za interpretacije onih tipova komunikacije koje nazivaju „besmislenom komunikacijom“ (bullshit communication), u širem kontekstu mrežne propagande, pri čemu „besmislena komunikacija“ ne mari za istinito ili lažno, kao ni za političke efekte u izjavama koje publicira, sve dok iz toga generira novac. Apliciramo li Greaberovu tezu o „besmislenim poslovima“ generalno na suvremeno novinarstvo, otvara nam se cijeli jedan horizont praksi u domeni profesije preko kojih je moguće argumentirati u korist ideje da je novinarstvo postalo „besmislen posao“. 

To naravno ne isključuje činjenicu da još uvijek postoje ozbiljne medijske prakse, profesionalni novinari i mediji, ali su zahvaljujući spomenutim trendovima i pripadajućim praksama sve više u manjini.

Istraživači sa Univerziteta u Zagrebu i Rijeci Helena Popović i Hajrudin Hromadžić gornje pitanje postavljaju u svom naučnom članku i oslanjaju se na na kategorizaciju Davida Graberea iz knjige "Bullshit jobs" (2018). Prenosimo priređeni dio originalnog članka iz časopisa Sociologija

Je li novinarstvo postalo bullshit posao?

Studirao sam u tmurnom i pometenom gradu koji je tih godina srljao ka svojoj konačnoj propasti. Živio sam u ulici Narodnih heroja u kojoj su redom bili poređani: SNP i DPS,  stanica policije i kuća lokalnog bosa. Na kraju ulice bila je Opština, a sa lijeve strane atelje mog druga koji se jednog jutra probudio i vidio da mu ateljea nema. 

Jebo Gregora Samsu i čovjeka bubu, kad se zorom uvjeriš da su srušili zgradu, da nema krova ni prozora, i da je komšija zamiješao beton za stambenu zgradu. Tako su temeljno komadali Nikšić, asfaltirali pijacu, presjekli je na pola, uništili tržnicu koja je bila ulica, kaldrma, preko koje sam kroz kantare, vage i miris voća kratio put do Filozofskog fakulteta. 

Tamo su bili, da se ne lažemo, klerofašisti, parohijske mudre i studentska populacija koja nije imala đe drugo. Na taj fakultet mahom su slali nesposobne da misle, ili one kojima je trebalo da smisle šta će ozbiljnije u životu da rade. Bio sam zaglavljen između poriva da pišem i nekakvog traljavog sna o odlasku u inostranstvo, kad se desilo čudo, zaljubio sam se, smrtno i životno - zaljubio sam se koliko sam mogao u ranim dvadesetim, znači mnogo sam se zaljubio, i to u Nikšić. 

Znam, vadite maramice, sve je ovo tužno i slina slinu stiže, ali istina je, genetika možda, ne znam kako se to zapravo desilo. Moja primorska svojta uvijek je bila bliži odgojni krak, a nikšićko porijeklo zamršeni emotivni čvor koji se odjednom preda mnom otvorio u svojoj kontinentalnoj raskoši. Nikad i niđe kao u Nikšiću nisam sreo ono što sam od rođenja tražio, svoj nesretni jezik, svoj opsesivni poriv da pričam, da se zarijem mišlju u drugog, da se napijem tuđeg iskustva i bez straha zagrlim sve što mi prijeti. 

To mi se u Baru, na moru, nikad nije dogodilo, morske su priče svršavale i počinjale sa *a* i *e*, ili onim staroslovenskim poluglasom koji sam polagao na prvoj godini, a koji u sebi čuva neku nazalnu ljenost da se govori i misli. Žilavi glas pripovjedača koje sam slušao u Nikšiću povezao me je direktno sa pravom prirodom mog zbunjenog bića. Shvatio sam da je predrasuda da tamo ljudi graju: cikotićka sinkopa mnogo je agresivnija od nikšićkog prigovaranja koje sam upijao sve dalji od nesretnog fakulteta. 

Na ulici, u kafani, u predgrađu, bio sam naciljan i sretan, u gradu koji se nekako držao, zbog svojih talentovanih ljudi, uglavnom neuspješnih u društvu koje im je ipak zavidjelo. Nikšić koji ovdje ispisujem bez koncepta nikad nisam napustio, ali sam vidio kako se getoizira i urniše, prekađuje i ruši, pogani i razvozi u nepoznatom pravcu, dok od njega nije ostalo ništa. Ali bukvalno ništa, osim čudne gustine zvuka, tišine pobočnih ulica koje me svaki put omame, pa pomislim, zašto ja više ne živim ovdje?

Logično je da sam prije nekoliko godina odlučio da svadbeni dan provedem u Nikšiću u čudnoj građevini drugara koji je na Rastovcu svojim rukama, vizijom i talentom podigao mjesto nazvano Novi svijet. Danas je to poznati restoran i tamo sam kusao svadbenu tortu sa kilom oraha i čuvarkućom u fondanu. Veče je minulo, krenuli smo nazad, S. je bila u dugoj haljini, prelijepa, sa diskretnim crnogorskim pojasom koji je sjekao bjelinu. Iz Nikšića se nije moglo zbog autolitija ili nečeg sličnog, sjeli smo u Flojd, da prođe muka, da prođe dreka, da protutnji jad. Ipak smo izašli na ulicu, nismo mogli izdržati, *just married*, jbg… 

*Da kupimo čips*, rekao sam, haljina se vukla po prašini, ali koga briga - stali smo kao ljubavni kip na jedno pješačko ostrvo, dok su oko nas obigravali novočetnici nižeg ranga, pitomci nove vlasti, sirotinja bez kinte i znanja, đeca slavljenici Mladića & Karadžića sa zurlama i trubama, sa probušenim auspusima. Ljubili smo se, ali ne kao kod Klimta, lica su nam se stopila, više je to bio onaj Munkov poljubac, i po koloritu zagasite večeri i po uviru koji smo jedno drugom poklonili u tom ludilu, u tom sručenom poniženom stanju grada osuđenog na propast. Ljubili smo se i nije nas bilo briga, jer ljubav je bila tekstura koja je svemu dala smisao. 

Nikšić je bio grad, živio sam njegove ostatke, prije konačnog raspada; i moji preci su živjeli, bili livci ili milicajci, seljaci ili činovnici. Grad u kojem su komunisti usred kraljevine osvojili 75 odsto glasova, grad kojim su hodali heroji i radnici, kitili ga crvenom bojom za Trinaesti jul. 

Današnja vlast u Nikšiću slavi kvislinge i dželate, a na bilbordima povodom praznika nema pomena o antifašizmu. Ipak, psihologija praznika je usmjerena ka sjećanju. Koliko se god činio izolovan, ugašen i dalek, Nikšić je suština Crne Gore koja se mora iznova buditi.


Praznični zapis o jednom dalekom, izolovanom gradu koji zove upomoć

13. jul

Crveni Nikšić

Računar je mašina rođena u ratu i zbog rata. *Colossus* je napravljen 1944. godine da bi provalio nacističke kodove. Do pedesetih godina prošlog vijeka, kompjuteru su organizovali američku vazdušnu odbranu. U decenijama koje su uslijedile, mašinska inteligencija nije igrala tako značajnu ulogu, ali sad opet postaje ključna. Baš kao što svijet civila svjedoči  moćnom širenju uticaja vještake inteligencije (AI), tako se i vojni svijet mora pripremiti za nalet inovacija. Taman koliko mijenja karakter rata, to može dovesti do nestabilnosti.

Nekoliko je uzroka brzih mijena današnjice. Jedan uzrok je samo žarište rata, najviše onog u Ukrajini. Majušni a jeftini čipovi rutinski usmjeravaju ruske i ukrajinske dronove ka njihovim ciljevima, pronose tehnologiju koja je nekada bila rezervisana samo za projektile supersila. Drugi uzrok je nedavni ubrzani razvoj AI koji zapanjuje, otvara mogućnosti prepoznavanja objekata i rješava složene probleme. Treći je rivalstvo između Amerike i Kine, u kojem obje zemlje vide AI kao ključ za vojnu superiornost.

Rezultati se najbolje vide u napretku pametnih mašina-ubica. Vazdušni i pomorski dronovi su se pokazali kao mašine od vitalnog značaja za obje strane u Ukrajini, onda kad treba uočiti cilj i otvoriti vatru. Uloga vještačke inteligencije je da zaobiđe sistem ometanja i omogući dronu da pronađe cilj čak i ako su GPS signali ili veza sa pilotom prekinuti. Ukidanje veze između pilota i aviona uskoro će omogućiti vojskama da rasporede mnogo više jeftine municije. Na kraju će se dizajnirati samousmjeravajući rojevi i preplaviti svaku odbranu.

Ali ono što je najvidljivije kod vojne AI nije ujedno i najvažnije… Tehnologija takođe donosi revoluciju komandovanja i kontrole koju vojni čelnici koriste za orkestriranje ratova.

Na frontu, dronovi predstavljaju samo posljednju i najdramatičniju kariku u lancu ubijanja, dakle u seriji koraka koji počinju pretragom cilja i završavaju napadom. Dublji značaj AI je u onome što može da učini prije nego što dron napadne. Jer AI sortira i obrađuje podatke nadljudskom brzinom, može da pronađe svaki tenk iz hiljadu satelitskih snimaka, ili da tumači svjetlost, toplotu, zvuk i radio talase kako bi razlikovala mamce od pravih ciljeva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a160dd9-8ac9-4292-aa45-371a7052b15e)
Ilustracija: Daniel Stolle{.caption}

Daleko od fronta, AI može rješavati mnogo veće probleme od onih sa kojima se suočava jedan dron. Danas to znači jednostavne zadatke, kao što je određivanje koje oružje je najbolje za uništavanje prijetnje. Vremenom, "sistemi za podršku u odlučivanju" mogli bi da shvate zbunjujuću kompleksnost rata munjevito i na širokom području - možda na cijelom frontu. Posljedice ovoga tek se naziru. AI sistemi, u kombinaciji sa autonomnim robotima na kopnu, moru, i u vazduhu, vjerovatno će pronalaziti i uništavati ciljeve neviđenom brzinom i u ogromnim razmjerama.

Brzina takvog ratovanja će promijeniti ravnotežu između vojnika i softvera. Danas vojske drže čovjeka "u igri", tako što čovjek odobrava svaku smrtonosnu odluku. Kako se pronalaženje i napadanje ciljeva sabija u minute ili sekunde, čovjek će možda biti samo dio tima “čovjek-mašina”. Ljudi će nadgledati sistem bez intervencije tokom svake akcije.

Paradoks glasi:  čak i ako AI daje jasniji uvid u bojište, rat rizikuje da postane nejasniji za ljude koji ga vode. Očekivati je manje vremena za predah i razmišljanje. Budići AI donose sve više proročkih presuda, sve će se teže analizirati njihove odluke, a da to ljutom neprijatelju ne da prednost. Vojske će se plašiti da će biti poražene, ako ne daju svojim robotima savjetnicima duži povodac, kao što to čini neprijatelj. Brže borbe i manje pauza bi mogle otežati pregovore o primirjima ili zaustavljanje eskalacije. To može pogodovati braniocima, koji mogu da se zaklone dok napadači izlaze iz zaklona da napreduju. Ili može iskušati napadače da udare preventivno i sa masivnom snagom, kako bi srušili senzore i mreže od kojih će zavisiti vojske sa AI.

Razmjer rata zasnovanog na AI znači da će masa i industrijska snaga vjerovatno postati još važniji nego danas. Možda mislite da će nova tehnologija omogućiti vojskama da postanu “vitkije”. Ali ako softver može da odabere desetine hiljada ciljeva, vojske će trebati desetine hiljada oružja da ih pogode. A ako branilac ima prednost, napadačima će trebati više oružja da probiju odbranu.

To nije jedini razlog zašto ratovanje sa AI pogoduje velikim zemljama. Dronovi mogu postati jeftiniji, ali digitalni sistemi koji povezuju bojište će biti izuzetno skupi. Izgradnja vojski sa AI će zahtijevati ogromne investicije u cloud servere sposobne da rukovode tajnim podacima. Vojske, mornarice i vazdušne snage koje danas postoje u pojedinačnim bazama podataka, moraće da budu integrisane. Uvježbavanje sistema će zahtijevati pristup ogromnim količinama podataka.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/afa3b4be-b13c-403e-9d30-3a413b806c9b)
 Soohee Cho/The Intercept{.caption}

Koja velika zemlja najviše favorizuje AI? Nekada se mislilo da Kina ima prednost, zahvaljujući svojoj bazi podataka, kontroli nad privatnom industrijom i slabijim etičkim ograničenjima. Ipak, trenutno Amerika izgleda da prednjači u naprednim modelima koji bi mogli oblikovati sljedeću generaciju vojne vještačke inteligencije. Takođe, ideologija je bitna: nije jasno da li će vojske autoritarnih država, koje cijene centralizovanu kontrolu, moći da iskoriste prednosti tehnologije koja pomjera inteligenciju i uvid prema najnižim taktičkim nivoima.

Ako, nažalost, izbije prvi rat vođen AI-jem, međunarodno pravo će vjerovatno biti gurnuto u drugi plan. Zbog toga je još važnije već danas razmišljati o tome kako ograničiti uništenje. Kina bi, na primjer, trebalo da posluša američki poziv da se isključi AI kontrola nad nuklearnim oružjem. Kada rat počne, direktne ljudske komunikacije će postati važnije nego ikada. AI sistemi, koji su programirani da maksimiziraju vojnu prednost, moraće imati ugrađene vrijednosti i ograničenja koja će ljudski komandanti uzimati zdravo za gotovo. To podrazumijeva implicitno osređivanje cijene ljudskog života – koliko civila je prihvatljivo ubiti na putu do važnog cilja? – i izbjegavanje određenih temeljnih udara, kao što su oni na nuklearne satelite za rano upozoravanje.

Neizvjesnosti su duboke. Jedina sigurna stvar je da se promjena vođena vještačkom inteligencijom približava. Vojske koje najbrže predvide i ovladaju tehnološkim probojem trebalo bi da prevladaju. Ostali će vjerovatno biti žrtve.



AI sistemi, u kombinaciji sa autonomnim robotima na kopnu, moru, i u vazduhu, vjerovatno će pronalaziti i uništavati ciljeve neviđenom brzinom i u ogromnim razmjerama

mrak u najavi

Vještačka inteligencija će promijeniti prirodu ratovanja

Može li veštačka inteligencija sklopiti neskladne tonove u osećaj harmonije? Da li veštačka inteligencija tumači ritam u odnosu na otkucaje svog srca? Na koji način veštačka inteligencija doživljava konsonancu i disonancu? Da li je veštačka inteligencija ikada čula visoke tonove kako odzvanjaju po koncertnoj dvorani? Može li veštačka inteligencija osetiti vibraciju dubokog basa kroz svoja stopala?

Da li je veštačka inteligencija ikada tapkala nogom slušajući muziku? Da li je veštačka inteligencija ikada svirala bubnjeve na svojim butinama? Da li je veštačka inteligencija ikada pucnula prstima? Da li je veštačka inteligencija ikada pevala pod tušem? Da li je veštačka inteligencija ikada zazviždala kad je bila srećna, uplašena ili nervozna?

Da li je veštačka inteligencija ikada udarila u šerpe i tiganje da testira njihove različite tonove? Da li je veštačka inteligencija ikada stavila školjku na uho? Da li je veštačka inteligencija ikada čula muziku u vetru koji duva kroz drveće? Da li je veštačka inteligencija ikada čula cvrkut ptica? Da li je veštačka inteligencija ikada prepoznala muziku u zvucima gradskog saobraćaja? Da li je veštačka inteligencija ikada zaigrala zajedno uz ritam migavca ili brisača automobila? Da li je veštačka inteligencija ikada pokidala zategnutu gumenu tračicu? Da li je veštačka inteligencija ikada zagrebala noktima po tabli? Da li je veštačka inteligencija ikada čula zvuk sudaranja cevastih zvončića na vetru? Da li je veštačka inteligencija ikada dodirnula neki muzički instrument? Da li je veštačka inteligencija ikada odabrala melodiju na klaviru ili gitari? Da li je veštačka inteligencija ikada stavila harmoniku ili harfu u usta? Da li je veštačka inteligencija ikada udarila u gong?

Da li se veštačka inteligencija seća prvog albuma koji je sama kupila? Da li se veštačka inteligencija seća kada je prvi put videla mjuzikl na sceni? Da li se veštačka inteligencija seća prvog rok benda koji je videla? Da li se veštačka inteligencija seća kada je prvi put potpuno odlepila čuvši džez improvizaciju? Da li se veštačka inteligencija seća kada je prvi put čula Malerovu simfoniju? Da li veštačka inteligencija ikada doživi navalu sećanja i emocija kada čuje neko muzičko delo? Da li se veštačkoj inteligenciji ikada neka pesma zaglavila u ušima? Da li je veštačka inteligencija ikada delila muziku s voljenom osobom?

Da li je veštačka inteligencija ikada pevala bebi u naručju?

Može li veštačka inteligencija razumeti životna iskustva sadržana u muzičkom delu? Može li veštačka inteligencija shvatiti muzički izraz pobede i tragedije, bola i radosti, ljubavi i slomljenog srca? Može li veštačka inteligencija stvoriti muziku koja sadrži njena sopstvena životna iskustva? Može li veštačka inteligencija stvoriti muziku koja govori nešto o ljudskoj sudbini?

Može li veštačka inteligencija stvoriti bluz, a da nikada nije bila tužna? Može li veštačka inteligencija stvoriti ljubavnu pesmu, a da nikada nije bila zaljubljena? Može li veštačka inteligencija stvoriti muziku za ples, a da nikada nije plesala?

Može li veštačka inteligencija stvarati muziku?

Prevod. Nenad Bradonjić{.caption}  

[Res Publica](https://respublicacasopis.net/2024/05/10/moze-li-vestacka-inteligencija-stvarati-muziku/)



Može li veštačka inteligencija doživeti muziku? Da li je veštačka inteligencija ikada emotivno reagovala na muziku? 

Može li vještačka inteligencija stvarati muziku?

Ovih dana na pijaci nude srijemuš, prodaju ga u strukovima. Mlade domaćice pitaju šta je to, a prodavači kažu - zdravo je to. I ne samo da je zdravo, nego medo kad izađe iz pećine samo srijemuš dere, da pročisti krv i dobije snagu. 

Od kad sam čuo ovu reklamnu pastoralu srijemuš za mene dobija dublji miris i ukus. Sad imam cijelu sliku u glavi, meda kako se proteže, gega bunovan po livadama i traži omiljenu biljku. Slika mi oplemeni ručak, draže kusam i uživam u obroku kad znam da tamo daleko u šumi medvjed radi isto, dok mu zvjersko srce mekša pod opojnim mirisom divljeg luka. 

Riječi su naravno obavezujuće i oblikuju ljudski odnos prema stvarnosti. Ta jedna slika izazvana prostim nizom glasova *medo-jede-srijemuš*, može promijeniti tok ručka i opredijeliti cijeli niz ugodnih događaja koji nastupaju potom. 

Držimo se ovdje riječi i njihovog magičnog dejstva, pa se stoga držimo i međeda. Rekli smo da je ustao iz pećine, osluškuje proljeće u sebi dok prolazi šumom. Kao mamurni poštar traži lijek, nešto da ga kresne u novi dan, u godišnje doba, u biljno obilje pod majskim suncem. Ali zašto poštar, pitate se. Pa zato što jedna narodna izreka koju slušam od malena kaže da tamo đe je moj đed živio međed poštu nosi. 

Zamišljao sam tog međeda, uvijek uredno jotovanog, sa torbom preko ramena i zelenom kapom od čoje. Nisam se dublje nadvio nad značenjem izreke, riječi prosto funkcionišu, donesu slike i prodube ukus života svojim zvukom. Međed-poštar bio je i ostao vrsta ugodnog pežorativa, uvrede koja to nije, jer sama slika koja bi da potcijeni i deklasira jedan predio, zapravo kupuje slušaoca apsurdom, poglavito dječaka koji vidi zavičaj predaka kao obećanu zemlju. 

Sad već nema nazad, zapis je odmakao previše da bih se bavio ičim do međedom i uticajem riječi na sluh i maštu. U sjećanje dozivam, spreman da blago pogriješim, činjenicu da je međed kod starih Slovena dobio ime po medu. Zapravo je postojalo neko drugo odnosno prvo ime međeda, ali je bilo toliko strašno da se nije govorilo, pa je na kraju i nestalo. Zaboravljeno ime međedovo vjerovatno bi danas izgovoreno pokrenulo neki čudesan događaj, jer se u njemu nakupilo toliko uzdržane i nikad ispaljene simbolike. Dao bih sve gore napisano za poznavanje tog starinskog tabua, praimena iz doba kad su riječi upravljale životom, dozivale razornu silu, pa ih je predak koristio sa mjerom i lukavstvom. 

Malo je ostalo od te magije, ali ona čeka da bude ponovo otkrivena. Ako je čovjek centar čovječanstva, onda se moj centar svijeta može opisati riječima i njima se jedino može iskupiti. Kad jednom dođe do neobične ideje da može promijeni vlastiti život, čovjek jedino može krenuti od riječi. Brižljivom upotrebom kletve i bukvice, preci su čuvali selo od napada, odbijali groznice i bolesti, plašili neprijatelja i zapravo radili sve ono što danas rade bolesnici na tviteru, avaj, lišeni svijesti o magijskom i prepušteni hladnoj tehničkoj liniji svojih neserifnih fontova. 

Paklene uvrede i zvjerska pretjerivanja korisnika društvenih mreža zapravo liče na posrnulu magiju, na kruženje jedne pradavne kletve prsle na milijardu djelova, malih nejakih tvitova, beznačajnih glasova i slogovnog rashoda koji samo sa aspekta davne ukupnosti svega izrečenog mogu imati prirodu djelotvorne sirovine za stvaranje svijeta. Ali ovako rasparčane i bez starinskog značenja, sve te kreštave riječi novih medija zuje kao pčele ostale bez košnice koju je slomio nepomenik i pojeo sav med. Slast je nestala, jezik se prometnuo u sredstvo puke dojave, njime jedva mogu kazati  zašto pišem o međedu, a kamoli dozvati njegovo magijskog ime od kog se ježila koža plemenskih otaca. 

Poraz drevnog čovjeka doveo je do poraza međeda.  Kakva je to samo pacifikacija. I jedan *fun fact*, omiljena igračka američke djece Teddy bear, dobio ime po predsjedniku Teodoru Ruzveltu. Pobjeda marketinga i konačno pripitomljavanje, kraj magije. Eto, dosta je arčenja riječi za danas. Ne pada mi na pamet ništa više o međedu, ili bilo čemu drugom.



Paklene uvrede i zvjerska pretjerivanja korisnika društvenih mreža zapravo liče na posrnulu magiju, na kruženje jedne pradavne kletve prsle na milijardu djelova

tabu

Prvo ime međedovo

Pre dvadeset godina, budući veoma osetljiva uzrasta, skitao sam gradom Sankt-Peterburgom sa lažnim ispravama u džepu i bez kaputa, iako je bila ljuta zima. Istini za ljubav, kaput sam imao, ali ga iz principijelnih razloga nisam oblačio. U to vreme moju imovinu je predstavljalo nekoliko priča koliko kratkih toliko i riskantnih. Te priče sam nosio iz jedne redakcije u drugu, nikome nije padalo na um da ih čita, a ako su i dospevale pred nečije oči, izazivale su obrnutu reakciju. Urednik jednog časopisa mi je preko portira poslao rublju, drugi urednik je za rukopis izjavio da je najobičnija koještarija, ali da njegov tast ima trgovinu brašna i da se u toj trgovini mogu zaposliti kao šegrt. Odbio sam i shvatio da mi ne ostaje ništa drugo nego da pođem Gorkom.

U Petrogradu je tada izlazio internacionalistički časopis Letopis, koji je za nekoliko meseci postao naš najbolji mesečni časopis. Uređivao ga je Gorki. Pošao sam k njemu u Veliku monetnu ulicu. Srce mi je snažno lupalo i prestajalo da kuca. U čekaonici se okupilo najneobičnije društvo koje čovek može da zamisli: dame iz velikog sveta i takozvani „bosjaci", telegrafisti iz Arzamasa, duhoborci i radnici, ilegalci-boljševici, koji su se držali po strani. Prijem je trebalo da počne u šest časova. Tačno u šest vrata su se otvorila i ušao je Gorki, zaprepastivši me svojim rastom, mršavošću, snagom i dimenzijama ogromnog skeleta, modrinom sitnih i odlučnih očiju, inostranim odelom koje je na njemu stajalo kao džak, ali ipak elegantno. Rekao sam: vrata su se otvorila tačno u šest. Celog života je ostao veran toj tačnosti, vrlini kraljeva i starih, veštih, samouverenih radnika.

Posetioci u čekaonici su se podelili u dve grupe ― jedni su doneli rukopise, drugi su čekali da im se reši sudbina.

Gorki je prišao drugoj grupi. Korak mu je bio lak, nečujan, rekao bih graciozan, u rukama je držao sveske; na nekima je njegovom rukom bilo napisano više nego rukom autora. Sa svakim je govorio sabrano i dugo, slušao je sabesednika s beskrajnom pohlepnom pažnjom. Svoje mišljenje je izricao otvoreno i ozbiljno, birajući reči čiju smo snagu upoznali mnogo kasnije, po isteku godina i decenija, kada su te reči, pošto su u našoj duši prevalile dugi, neminovni put, po- stale životno geslo i pravac.

Pošto je završio sa autorima koje je već poznavao, Gorki je prišao nama i stao da skuplja rukopise. Letimično me je pogledao. Ja sam u to vreme predstavljao rumenu, punačku i nepre- vrelu mešavinu tolstojevca i socijal-demokrate, nisam nosio kaput, ali sam bio naoružan naočarima, uvijenim u uvoštavljeni konac.

Bio je utorak. Gorki je uzeo svesku i rekao:

 ― Po odgovor ― u petak.
   
Neverovatno su zvučale tada te reči... Obično su rukopisi truleli u redakcijama po nekoliko meseci, a najčešće ― večnost.

Vratio sam se u petak i zatekao nove ljude: kao i prvi put, među njima su bile kneginje i duhoborci, radnici i kaluđeri, pomorski oficiri i gimnazijalci. Ušavši u sobu, Gorki me je ponovo pogledao letimično, u magnovenju, ali me je ostavio za kraj. Svi su otišli. Ostali smo sami ― Maksim Gorki i ja, koji sam dospeo tu s druge planete, iz našeg vlastitog Marseja (ne znam treba li da objašnjavam da govorim o Odesi). Gorki me je pozvao u kabinet. Reči koje je tada izgovorio odlučile su moju sudbinu.

― Eksera ima malih, ― rekao je on ― a ima i velikih, kao moj prst. I on je prineo mojim očima dugački, snažno i nežno izvajani prst. Put pisca, poštovani pištolju (sa naglaskom na o), zasut je ekserima, pretežno povećih dimenzija. Njime se mora hodati bosonog, krvi će dovoljno isteći i iz godine u godinu će teći sve više. Vi ste slab čovek, vas će kupiti i prodati, vas će izmučiti, uspavati, i vi ćete uvenuti, pretvarajući se da ste rascvetalo drvo... Za poštenog čoveka, poštenog pisca i revolucionara, velika je čast da prođe tim putem, i ja vam, gospodine, za taj mučan čin dajem svoj blagoslov

Mislim da u mom životu nije bilo važnijih časova od onih koje sam proveo u redakciji Letopisa. Izašavši otud, potpuno sam izgubio osećaj za svoje telo. Po modrom, ljutom mrazu od trideset stepeni ispod nule trčao sam u bunilu ogromnim raskošnim hodnicima prestonice, otvorenim prema dalekom mračnom nebu, i došao sam sebi tek kada sam ostavio za sobom Crnu Rečicu i Novo Selo.

Prošla je ponoć i tek tada sam se vratio na Petrogradsku stranu, u sobu koju sam neposredno pre toga iznajmio od žene jednog inženjera, mlade, neiskusne žene. Kada je njen muž došao s posla i osmotrio moju zagonetnu i mladu personu, naredio je da se iz predsoblja uklone svi kaputi i kaljače i da se vrata između moje sobe i trpezarije zaključaju.

Dakle, vratio sam se u svoj novi stan. S druge strane zida bilo je predsoblje, lišeno kaljača i ogrtača koji su mu pripadali, duša je buktala i tresla se od grozničave radosti, koja je kao kakav tiranin tražila oduške. Nisam imao da biram. Stajao sam u predsoblju, nečemu se smeš kao i neočekivano otvorio vrata trpezarije. Inženjer i njegova žena su pili čaj. Ugledavši me u taj pozni čas, prebledeli su, osobito su im prebledela čela.

„Počelo je", pomislio je inženjer i pripremio se da skupo proda svoju kožu.

Načinio sam dva koraka prema njemu i rekao kako je Maksim Gorki obećao da će objaviti moje priče.

Inženjer je shvatio da se prevario kada je ludaka pomešao s lopovom, i još većma prebledeo.

― Pročitaću vam svoje priče, ― rekao sam sedajući i primičući tuđu čašu čaja, one koje je on obećao da će objaviti... 

Kratkoća sadržine nadmetala se u mojim delima sa odlučnim odsustvom učtivosti. Deo njihov, na sreću pristojnih ljudi, nije se pojavio. Izrezana iz časopisa, poslužila su kao povod moga pozivanja na sud, na osnovu dva paragrafa u isti mah zbog pokušaja obaranja postojećeg poretka i zbog pornografije. Suđenje je trebalo da se održi marta 1917. godine, ali moj advokat narod se krajem februara pobunio, spalio optužnicu, a zajedno s njom i samo zdanje okružnog suda.

Aleksej Maksimovič je tada stanovao na Kronverškom prospektu. Donosio sam mu sve što sam pisao, a pisao sam i po jednu priču dnevno (kasnije sam morao da se odreknem ovog sistema, da bih se uvalio u drugu krajnost). Gorki je sve čitao, sve odbacivao i zahtevao da nastavim. Najzad smo se obojica umorili, i on mi je rekao svojim prigušenim basom:

― Iz priloženog se jasno vidi da vi, gospodine, ništa ne znate, ali mnogo naslućujete... Stoga pođite među ljude.

I ja sam se sledećeg dana probudio kao dopisnik jednog nerođenog lista, sa dvesta rubalja na ime selidbenih troškova u džepu. List se nije rodio, ali mi je novac na ime selidbenih troškova dobro došao. Moj službeni put je trajao sedam godina, mnogo puteva sam prevalio, mnogim bitkama bio svedok. Sedam godina kasnije, pošto sam se demobilisao, učinio sam drugi pokušaj sa objavljivanjem i od njega dobio pisamce: „Sad se može početi".

I ponovo, strasno i neprekidno, stala je da me podstiče njegova ruka. Taj zahtev neprestano i po svaku cenu uvećavati broj potrebnih i lepih stvari na zemlji on je postavljao pred hiljade ljudi koje je sam otkrio i odgajio, a preko njih i čovečanstvu. Opsedala ga je neviđena, bezgranična strast prema ljudskom stvaralaštvu, koja ni za trenutak nije slabila. Patio je kada bi se ispostavilo da je čovek od koga je mnogo očekivao jalov. I srećan, trljao je ruke i namigivao svetu, nebu, zemlji, kada bi iz varnice buknuo plamen...

Preveo Milivoje Jovanović{.caption}

Kratka priča Isaka Babelja "Početak", objavljena 1937. godine u časopisu Литературная Газета 

Isak Babelj

Put pisca zasut je ekserima

U dirljivom filmu Čelična kandža (The Iron Claw, 2023), američku rvačku porodicu Von Erich u pakao vodi očeva ambicija da mu sinovi postanu šampioni svijeta. Jedan za drugim momci umiru i ubijaju se, kriveći za sve navodno porodično prokletstvo koje prelazi sa jednog na drugog. Zapravo, sinovi su odgojeni da ne vide prokleti učinak rođenog oca koji porodicu vodi iz smrti u smrt. Barem nam se tako sugeriše u ovoj drami snimljenoj po stvarnim događajima s početka osamdesetih. 

Braća Von Erich lijepa su metafora ambicija i ciljeva savremenog čovjeka. Gurati kroz svijet koji od tebe traži šampionski pojas, navići se na stanje nadražene tjeskobe, znači uporno gaziti svoje mentalne granice. Nije slučajno da se za razjarenog čovjeka kaže da je van sebe. Izašao iz vlastitog života, mnogi će se moderni rob prepoznati u mukama Von Ericha starijeg i svih talaca njegove psihoze. 

Dovoljno je osvrnuti se naokolo. Koliko kompeticije i otrova na društvenim mrežama, koliko ucjena koje počinju u školi kad se djeca podijele na uspješne i gubitnike. Put stalne potvrde vodi ka stanju nezadovoljstva u jalovoj pobjedi. I kako onda vaspitati djecu, kako izbjeći otuđenje u jednom tako namještenom turniru?

Valjda je osnovna uloga roditelja nježnost kojom će dijete podučiti emotivnoj razmjeni. Ako temelji u tom dijelu stoje čvrsto sve ostale nevolje biće lakše savladane. Omanemo li u tom osnovnom pozivu, biće zalud uspjesi. Zapravo, svaki uspjeh će ostati u sjenci jednog fiktivnog ali snažnog poraza pod kojim se ego povija i deformiše. 

Manijakalni otac sokolova Von Erich strašni je simbol tog otuđenja. Čovjek zapravo ne vidi, ne čuje što se dešava, razbija glavu u produženom trajanju kalkulacije, oduzima i dodaje, samo da dođe do sigurnosti. Ali sigurnost je mit podvaljen u reklamama za zubnu pastu, sigurnost se ne može dostići sabiranjem, oduzimanjem, niti bilo kojom drugom računskom radnjom. Ono što je najbliže osjećaju punoće (ali nikad potpune sigurnosti) doseže se već u trećoj godini života pri prvim svjesnim zagrljajima. Dječaci Von Erich su tada radili zgibove i brojali pločice na ćaćinom stomaku. Izabrali su pravilo - budi najbolji, najuspješniji i tako zajebi sudbinu, ili bolje reći, to je kobno pravilo izabralo njih. 

U svijetu takmičenja kojim vlada patologija uspjeha emotivni padovi su očekivani. To je tekovina istorijskog trenutka u nama: mjerenje obima, struka, zagriza, GDP-a, viška kilograma, dodavanje emulgatora, sisa, boje, gutanje preparirane hrane koja održava budnost organizma i sagorijevanje u šećeru, sve to što je savremena Amerika, pa za njom cijeli svijet uzeo kao svoju strašnu dijetu, izgleda da se bliži nekakvom klimaksu. Zato se bolje umiriti i pripremiti nejač za haos koji je već okružio svaki dio planete zvane čovjek. Zajebi uspjehe, spasi se, zvuči gotovo kao poziv na metanoju, no ovaj agit-zen valja lišiti vjerske sedacije i religijske podvale. Zapravo se traži revolucionarni iskorak iz glavnog toka i otkrivanje novoga u sebi.  Bolje reći otkrivanje starog, iskonskog čovjeka, koji valjda neposredno biva samo u djetinjstvu i starosti, odmaknut od tenzija srednje dobi.
 
A srednja dob je teška, jer nosi dvostruku masku. Čini ti se da si na pola životnog puta, a zapravo svako malo dobiješ informaciju da su kolegi pronašli tumor u testisu, ili da se neki ispisnik prosto nije probudio. Šetaš parkom i prvi put tamo negdje oko četrdesete pomisliš, ovuda sam sto puta prošao, ali tek danas nekako osjećam i shvatam da će me stabla nadživjeti. Koja prosta misao, ta hrapava borova kora će mirisati kad me ne bude, na spravama će se grčiti novi bicepsi, a trim stazom će kliziti neki naknadni ljudi.
 
Mora biti bolje prepustiti se tim znakovima rane najave kraja, naučiti se sporom hodu, nego trošiti život u cilju slave koja se dobija u ringu. Pjesnici to kažu, od Šobića do Zagajevskog, ali i grobovi novomučenika, američkih rvača zlatne kose iz okruga Denton, Teksas. Da ne bude sve crno, jedan od loze Von Erich se izvukao, valjda zato što mu nije bilo suđeno da bude šampion. Ostao je na farmi sa ženom, sinovima, snahama i 13 unučadi. Kevin Von Erich, kao Noje poslije potopa, sa potomcima koji treba da krenu dalje i zaborave prokletstvo porodice, čovjeka i cijelog svijeta. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/8KVsaoveTbw?si=d_ff2ZVhkVy9I1Vv" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>




Kako dramatizacija propasti jedne američke porodice nepogrešivo pogađa duh vremena 

kobni ring

Dobro jutro, kečeri

Njujorška filharmonija trebalo je tog 6. aprila da izvede Brahmsov Prvi koncert za klavir i orkestar u d molu. Karnegi hol bio je krcat, dirigovao je muzički direktor filharmonije Leonard Bernstein, a za klavirom je sjedio tridesetogodišnji pijanista Glenn Gould. 

Koncert iz 1962. godine zapamćen je po Bernsteinovom uvodnom govoru u kome se ograđuje od izvedbe.  Zabavno, intrigantno, edukativno, lukavo i pošteno u isto vrijeme - teško da postoji bolji način da se počne predstava o kojoj će se govoriti decenijama. 

„Uskoro ćete čuti prilično, da tako kažemo, neortodoksno izvođenje Bramhsovog d-mol koncerta, izvedbu koja je izrazito drugačija od svih koje sam ikada čuo, ili čak sanjao, kada govorimo o izuzetno široko shvaćenom tempu i čestim odstupanjem od Brahmsovih dinamičkih naznaka. Ne mogu da kažem da se potpuno slažem sa koncepcijom gospodina Goulda, što me dovodi do pitanja: „Zašto onda uopšte dirigujem?“ Dirigujem zato što je gospodin Gould toliko valjan i ozbiljan umjetnik da moram ozbiljno da shvatim sve što on zamisli u dobroj namjeri, a njegova koncepcija je dovoljno zanimljiva da osećam da bi i vi to trebalo da čujete…“ 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/zuxPKikM0NI?si=megHlA8vIS5oAsGH" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>
(Snimak uvodnog govora) 

Iako je Bernstein šarmantno priznao da rađe bira nalete svježine u djelovima Gouldovog izvođenja nego da izazove mali skandal i mijenja pijanistu, njegova predstava nije prošla bez oštrih kritika. Kanadski pijanista bio je već početkom šezdesetih proškog vijeka na glasu po svom usporenom i individualističkom čitanju Brahmsa, ali jedan dio stručne javnosti krivio je dirigenta. 

"Iako nam je dirigent pružio to veliko obavještenje na početku koncerta, ne bi mu trebalo dozvoliti da se tako lako izvuče", napisao je Harold C. Schonberg iz Njujork tajmsa. "Hoću da kažem, ko je uopšte angažovao tog momka Goulda? Ko je muzički direktor? Neko mora biti odgovoran."

Kritičar je zapravo ponovio pitanje iz Bernsteinovog govora: ko je šef, dirigent ili izvođač? 

Kako god bilo kritičar slavnog muzičkog prezimena nije ostao upamćen, dok su Gould i Bernstein i danas kolosi muzike i umjetnici koji svojom ostavštinom prema klasici okreću cijele generacije. Holivudska produkcija *Maestro* (2023), reditelja i glumca Bradley Coopera posljednji je veliki omaž Bernsteinu, dirigentu i edukatoru koji je muzički opismenjavao Ameriku i svijet. 





Jedna od najzanimljivijih crtica iz koncertnog života dva velikana muzike XX vijeka

dva šefa

Zašto onda uopšte dirigujem?

Poprište filma jedna je od najstarijih prijestonica stare Evrope koju nalazimo u ruševinama svjetskog rata, okupiranu od savezničkih sila. Slavni grad Beč obezglavljen je i podijeljen kao plijen novih vlasti. Stari poredak je pokidan fizičkom silom, ideologija poražena - potrebno ju je nadomjestiti novom, dok gradom hodaju gladni, pobijeđeni, demoralisani ljudi. 

Na ulicama se zbijaju nacije, njihove državne sile komuniciraju, jedne su pored drugih i jedne nad drugim, kao pod staklenim zvonom, u nekom novostečenom eksperimentu. Ratna igra je odigrana, ali u ruševinama tinja bitka. Stranci su prisilno i neprirodno jedni pored drugih. Niko od likova nije u svom mjestu, ljudski habitat nije u ravnoteži, već u rasulu, svi su izmješteni, uključujući i lokalce koji bukvalno hodaju po srči. Vlada napetost, ozlojeđenosti i mogućnost težnji koje otvaraju potencijal nasilja.

U enciklopedijama ćemo pronaći sažetak radnje filma Treći čovjek, (Kerol Rid, 1949). Protagonista Holi Martins, američki pisac šund-romana na poziv prijatelja Harija Lajma dolazi u Beč, ali tamo saznaje da je Lajm poginuo u nesreći, a potom da je bio upetljan u mrežu crnoberzijanskih trgovaca penicilinom i hladnoratovskih zavjera i spletki. Po scenariju Grejema Grina i sa glumom Orsona Velsa, ovaj noar je uveličala i fotografija Roberta Kraskera, te muzika Antona Karasa. Ipak, ima nešto u dinamici likova, u odnosima i gotovo filozofskoj postavci filmskog narativa,  što ovaj klasik čini nezaboravnim iskustvom. Zato ne želim ni da prepričam osnovni zaplet, nego ovaj prikaz upravo ostavljam namjerno u lelujavom štimungu otkrivanja i zakulisnog obrta koji gledalac cijelo vrijeme očekuje. 

Taj osjećaj koji ne moramo nužno definisati, počinje stupanjem na scenu Martinsa, čovjeka koji dolazi na sahranu svog prijatelja. U sahranjenom gradu (jedinstvo mnoštva) jedan čovjek dolazi drugom na sahranu (jedinstvo jednog). Kroz dualitet (sahranjen grad-društvo - sahranjen čovjek) film od samog početka otvara pitanje dvojne prirode svijeta. Tek što je počelo, nešto je već završeno i odigrano. Kao da se sugeriše pitanje rekonstrukcije, rasvjetljavanja, najprije jedne sumnjive smrti, a potom u drugom dijelu filma, mnogo važnije, sudbine, bljeska i tragike jednog života. 

Lik koji nas vodi kroz film nije niko drugi nego pisac vesterna i lakih krimi romana, pomenuti Martins. On dolazi u svijet sazdan od jedne misteriozne smrti, jednog nestanka, čime ujedno stupa i na svoj ''poznati'' teren, gotovo literarno predodređen za zavjeru i intrigu. Taj i takav Holi Martins oličava pitanje ogledanja: 1. Na jednoj strani pisac, konstruktor svojih romana, naspram prividno slične stvarnosti filma misterije u kojoj je protagonist; 2. Stvarni život naspram svijeta literature, pozorišta i filma (radnja se barem u tri navrata smješta u pozorišnu salu, na književno veče i u bioskopsku salu). 

Prvi dio filma određen je Martinsovim (i našim) traganjem za odgovorom na pitanje šta se desilo. Ulazimo u svijet tajanstvenih aktera Lajmovog nestanka. Naglašeni su motivi jezičke barijere, pripadanja starom i novom svijetu, svijetu žitelja grada i pridošlica. Kad konačno saznamo o Lajmovoj lažnoj smrti, opet premalo o njemu samom možemo pouzdano reći. Lajm je nalik bljesku,  iako će njegov život biti centralna tačka filma. “Mogao je sve da popravi'', ''Hari je bio stvaran, a ne samo moj ljubavnik ili tvoj prijatelj'', kaže gospođa Šmit Martensu, tonom žene koja u ljubavni trokut povezuje dva muškarca.

Ključno prisustvo dešava se postepeno, kroz nagovještaje. Lajmov duh se namah javlja, a pojava nagovještava kroz lik dječaka odjevenog u crno. Dječak se triput ukazuje sa širokim, cerekavim osmjehom, zagonetno govori i na Martinsu nepoznatom njemačkom jeziku objavljuje Lajmovo prisustvo. Možda je sam dječak njegova personifikacija, ili simbolički reinkarniran Lajm. Dječak je Lajm u malom, a važna odlika Lajmovog lika i važan motiv filma jesu pitanja igre, životne autentičnosti i djetinjeg. No Lajm će do trenutka pojavljivanja postojati više kao objekt intrige, nagoviješten, prisutan tek kao zagonetka sopstvene smrti. Na scenu će ući kao malo ko u filmskoj istoriji. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1df8d04a-b565-425f-a955-18e1aa00ad02)

Zadržavajući nas u narativu hapšenja i obrta koncentrisanog oko Martinsovog istraživanja i susretanja sa šarolikim likovima Lajmovog  okruženja, reditelj će nas namjerno navoditi u smjeru misterije, sve dok ne postane očigledno da je misterija Lajmove smrti zapravo sporedna, samo dio Lajmovog tragičnog plesa. U trenutku kada se pojavi, sve što se dešavalo ranije već je duboko u sjeni.  

O mnogim sjenkama ovog filma bi se moralo ponešto reći. Radnja se uglavnom dešava noću, sa kratkim pauzama blagog olakšanja dnevnog svjetla. Scene su obasjane direktnim udarima ulične rasvjete. Stvarni izvor svjetla uvijek je artificijelan, neprirodno postavljen sasvim nisko, oštro prorijeđujući tamu pustih ulica. Ono što je osvijetljeno, osvijetljeno je oštro, a ono sto nije, gotovo je u potpunom mraku. Time ljudska figura u pokretu baca duge lelujave sjenke po fasadama. Pred nama su utvare: grad-utvara i čovjek-utvara. Bivši sjaj pustih trgova, statua, širokih prolaza u kontrastu sa apsurdnim razvalinama šuta urušenih zidova.

Sam trenutak Lajmovog pojavljivanja koincidira sa formiranjem veze između Martinsa i gospođe Šmit, čime se pojačava metafora trećeg čovjeka, koji tada postaje dio ljubavnog odnosa. Centralni lik filma svakako je Lajm, glavni ugao tog trougla, koji na ekranu neće provesti mnogo vremena. On ostaje više čovjek-koncept, čovjek-ideja, nego lik koji će se psihološki objasniti i istražiti. Njegova mala minutaža zapravo pojačava prisustvo. Pojavljuje se slučajno obasjan upaljenim, pa zatim odmah ugašenim svjetlom iz susjedstva. On se objavljuje, nalik utvari.

Zapravo slika postaje prvi put obasjana dnevnim svjetlom prilikom susreta dva glavna junaka kod ringišpila, što je jedna od ključnih scena cijelog filma. Na dnevnom svjetlu Lajm opstaje samo kroz dvije dimenzije: dimenziju dječijeg infantilnog svijeta igre i luna parka,  ili u visini pokretnog točka, dakle ''iznad''. 

Lajm šeretski prolazi pored pokretnih konjića, on i Martins sjedaju u kabinu točka, njihov je susret prostorno kondenzovan kabinom, a značenjski  infantilizovan povratkom u ''prošlo''. U toj regresiji kao da na kratko ponovo postaju prijatelji iz djetinjstva. Ali nema pomena o svetom prošlom, jer će Lajm svom drugu prijetiti smrću. Jasno se očituje kontradiktorna, dualna i enigmatična priroda ovog lika.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9e92c499-5b6b-4676-a092-7d2681cb29ac)

On govori o moralu, o dozvoljenom i zabranjenom, dobru i zlu, i da li zabranjeno nužno znači zlo. I čije zlo? I da li dozvoljeno koincidira i reflektuje dobro? Treći čovjek progovara o pojedinačnom zlu, zlom činu pojedinca, prirodi samodistanciranja zločina od samog sebe, od ''kolektivne kategorije'' svih, drugih, od moralnog suda.

Lajm kaže da ''niko više ne priča o ljudima, samo o narodu'', u množini, istovremeno upadajući u kontradiktornost nihilističkog stava u kome mu ''sa visine kabine točka'' ljudi izgledaju kao male bezvrijedne tačke. ''Da li ti je žao ako prestanu da se pomjeraju?'' 

Oličavajući životnu vatru i igru, Lajm je čovjek u crnom kaputu svog nedjela koji jednako ubjeljivo nosi obije svoje prirode. Svom prijatelju saopštava sudove o civilizaciji, demokratiji i tehnološkom društvu, pa kaže da je ''petsto godina demokratije dovelo samo do ''*cuckoo clock-a*''. Sve što je imao reći, kondenzovano je u tom susretu i posle toga neće više govoriti. Pažnja je opet na Martinsu, tj. na njegovim dilemama. Lajm će se samo još jedanput pojaviti kroz motiv djeteta, kada starac sa balonima priziva njegovo pojavljivanje. To je i posljednji put da se pojavljuje u svom dualnom karakteru: čovjek-dijete i čovjek u crnom.

Čini se kao da junak poput Lajma ne može postojati u sve tri simboličke ravni: pod zemljom, na zemlji i nad zemljom. Tri dimenzije za trećeg čovjeka. Na svjetlu dana on moze postojati samo u svijetu visine, u infantilnom kontekstu kabine luna parka, iznad drugih. Pod zemlju je prinuđen da bježi. U podzemlju je, ali ne nužno i u zlu. Prostor na zemlji ostavljen je drugim likovima.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8f291f4e-96c1-4e94-bf18-795758159c2c)

Posljednji Lajmov dodir slobode čujemo u huku vjetra koji struji iznad šahta kroz koji ne uspijeva da pobjegne.



O mnogim sjenkama ovog filma bi se moralo ponešto reći. Ono što je osvijetljeno, osvijetljeno je oštro, a ono sto nije, gotovo je u potpunom mraku