Problem đubreta je u središtu svake civilizacije, jer sama po sebi, civilizacija nije ništa drugo do način obrade i uklanjanja đubreta. Razlika između zapadne i naše civilizacije nije toliko u količini koliko u kvalitetu đubreta. Mada izgleda da je i naš život preterano zagađen smećem, u zapadnoj civilizaciji verovatno ima više đubreta. Tamo je i sama civilizacija starija i materijalno produktivnija, prema tome, podignuta je na gomili đubreta, mnogo većoj od naše. 

Recimo, u Americi statistika beleži prosečno dva kilograma đubreta dnevno. Ali, to je prvenstveno „suvo" đubre neorganskog porekla: svakakve kutije, kese, omotnice, a takođe novine, reklamni i ostali štampani materijal. To đubre je nesumnjivo napravljeno kao đubre i namenjeno je za izbacivanje ili za sekundarnu preradu. Tamo je industrijalizovana i sama funkcija otpadaka – đubreta kao da i nema, zato što je ono takođe fabrički proizvod.

Naprotiv, naše đubre je prvenstveno organskog porekla, žitko i vlažno. To su svi mogućni otpaci, odresci, satrulili delovi proizvoda. Ako na Zapadu đubre zamotava proizvod, kao omotač, ambalaža koja doprinosi njegovom očuvanju, onda kod nas đubre nastaje prirodnim putem, iznutra, unutrašnjim raspadanjem i truljenjem proizvoda, i to često zbog spoljašnje nezaštićenosti. Naše đubre nije toliko „otpad" nastao posle potrošnje, koliko je „nedoprinos" koji prethodi potrošnji. 

Kupus, krompir i ostalo „masovno" povrće, koje čini osnovu ruske dijete, stiže do nas već u stanju poluđubreta, tj. svojim bitnim delom pripada kanti za đubre i smetlištu. To nije najuočljivije u stanu, kuda se donosi najbolje (kupljeno), niti u prodavnici, kuda se dostavlja ono što nije najgore (očuvano) nego na bazi, koja se faktički pretvara u „majku-mokru zemlju", mesto za truljenje i pokopavanje proizvoda. voda. Zapadnjaci češće kremiraju otpatke, odnosno, prepuštaju ih vatri; naši otpaci, po tradiciji, đubre ono mokro tle iz koga su i nikli.

To„živorođeno" đubre, odnosno, trulež koja dominira nad suvom prašinom, jeste nepopustljiva vlast zemlje nad čitavim našim načinom života: ona voli da guta svoju decu, pošto nije uspela da ih istinski degeneriše. Ako čak i životinjska priroda povremeno podleže takvom iskušenju (mačka „koja liže i guta" svoju mačad), onda se ispostavlja da je biljna priroda još više upućena na samu sebe i regresivna. Ma koliko to bilo čudno, upravo „zemaljske" civilizacije umeju da se prema plodovima ponašaju gore nego „gradske", industrijske civilizacije. Jer vlast zemlje i jeste u tome što ona svojim plodovima ne daje da steknu samostalan život u vazduhu, bez veze sa njom, i korenskom težom ih vuku nazad. Naša vlaga i trulež su nehotična, gotovo ritualna žrtva i poklon majčici-zemlji, dok ,,antizemaljske" civilizacije odaju počast drugom božanstvu – suncu, predajući svoje „upokojene" stvari kremaciji.

Razlika između „truleži" i „prašine" kao dve vrste đubreta i jeste u tome što se trulež uvlači nazad u zemlju, a prašina se pušta na volju vazduhu.

Ne bez razloga, magacini povrća i magacini svega živog kod nas se zovu „baze" – oni su „niži od svega", u temelju temelja, najbliži zemlji. Prirodno je što njihov osnovni sadržaj i odlazi nazad, u zemlju. Uzgred, „baza" kao magacin povrća i jeste ono što smo mi uradili sa „bazom" i nad čime se uzdiže naša „nadgradnja" osnove, koja je nabijena sama u sebe i u sebe sahranjena. Zemlja se nevidljivo vije nad svim našim gozbama kao avet groba i sahrane, prodirući u dubinu progutanih pojavnosti. Zemlja je ljubomorna na plen naših usta – zbog svoje nezasite utrobe. 

I dok u kantu za đubre bacamo proviziju, koja je satrulila pre potrošnje, mi nehotice vršimo ritual poštovanja zemlje, predajemo joj ono što nismo uspeli da joj otmemo. U staroj Judeji, za najbolju žrtvu smatrano je neoskrnavljeno mlado jagnje, zato je ono i uznošeno Svevišnjem. Naša žrtva je iskonski pokvarena, zato što je i samo kvarenje – namena za žrtvovanje, kad već govorimo o nižem božanstvu.

**Preuzeto iz knjige eseja "Blud rada", Stylos, Novi Sad, 2001.**{.caption}





To„živorođeno" đubre, odnosno, trulež koja dominira nad suvom prašinom, jeste nepopustljiva vlast zemlje nad čitavim našim načinom života

kruženje smeća

Prašina i trulež


Dobro je to! je najnovija saradnja koju poptisuju Vibin wit DJ Mono (Nikola Rajović) i Random (Marko Lubarda). Energični, zapaljivi ritam, savremena produkcija i perfektno seciran duh vremena kroz liriku i rime, prezentuju Balkan, Crnu Goru i Podgoricu u 2025. godini. 

"Istovremeno sve i istovremeno ništa, u jednoj frazi “dobro je to”, stane i sve i ništa, to je sav podgorički zen, začinjen dozom ironije i stvarnog života", navodi se u saopštenju.

Ultimativni lokalizam, objašnjavaju, fleksibilan je odgovor, autentičan toliko da nije samo izraz već i demonstracija stava. 

"“Dobro je to” je sublimacija humora, odbijanja, ravnodušnosti i malodušnosti, to je način da kažemo da smo sve vidjeli, sve preživjeli — i da nam više ništa ne može ni pokvariti ni popraviti raspoloženje".

Kad sve sabereš i oduzmeš – možda i jeste dobro. A možda i nije.

Ali to je već nebitno.

Dobro je to.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/8tmc73ypGMg?si=fC3PbEo-uOqW93tS" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

                                                                                               .


- Artist: Vibin wit DJ Mono x Random
- Naziv: DOBRO JE TO!
- Label: Beats per Montenegro
- Tekst: Marko Lubarda i Nikola Rajović
- Produkcija: Vibin wit DJ Mono i Knowhere2run
- Format: Digital
- Datum: 08.11.2025.

 

Kad sve sabereš i oduzmeš – možda i jeste dobro. A možda i nije.


novi singl

Jeste li čuli za podgorički zen?

Uski trotoar vodio je prema prodavnici patika. Živahna periferija Podgorice, veče bordo sjenki na betonu koji isparava. Dječak je pao cijelim tijelom, poklonio se ramenom, kako mogu da ljosnu samo oni što su do maločas koračali samouvjereno. Možda nove patike, ili nepažnja, jedan korak bio je van idealne linije ivičnjaka duž koje se prosuo. Zatim se pridigao hitrinom budućeg tinejdžera – niko u gužvi se nije ni osvrnuo na njegov pad. Ni ja se nisam okrenuo, nije bilo ni potrebe, nailazio sam na dečka i njegovu majku i bio ono što se kaže – očevidac.
 
Majka, visoka, *classy* odjevena, rekao bih skrojena da bude privlačna u godinama kad se ovdašnje žene obično predaju, ta eleganta majka, mogu slobodno reći moderna majka, slutim i obrazovana, samo je ostala kao kip na trotoaru. Sin se ispravio, a ona ga je gledala s visine ivičnjaka, jednu, dvije, tri sekunde. Dečko se poravnao, ništa se nije desilo, idemo dalje, mama, ali ona ga je gledala kao neka bogomoljka bože mi oprosti, kao da mu pad nije bio dovoljan, kao da sve što uz pad ide, i bol i sramota, nisu kazna i lekcija, pa mu ona nudi jedan pogled dugog trajanja da ga sasvim uruši. Neka mališa dobro zapamti taj pad, vjerovatno je pomislila (ide i četvrta peta sekunda mučne scene…)  kad sam već prošao pored, udahnuo parfem, ugodan i ženstven i ostavio dvojac za sobom. 

Nisam se više osvrtao da se ne pretvorim u stub soli, kad su to već majka i dječak postali u ovoj javnoj pedagoškoj pokaznoj vježbi. Nikad mi nisu bili jasni ti roditelji koji prave problem kad se slomi pepeljara, ili se neko razbije na fudbalu, ili kad se uništi dobar komad namještaja. Ali takvih roditelja ima. Zapravo u Crnoj Gori ih tradicionalno ima na pretek. Ova gospođa je samo jedan od primjeraka lažnog disciplinskog suda i šunda kojem se djeca na Balkanu podvrgavaju s koljena na koljeno, prenoseći traume i u njima otrovni cvijet nesigurnosti. 

Dok se finski mališani valjaju u glibu, kod nas se misli o čistim farmerkama. Dok se djeca tehnološki naprednih zona ovog raspadajućeg svijeta veru po stablima i razvijaju motoriku, naša se čeda drže pod zvonom, razvoze se do škole, uče poštovanju patika. 

Iza sveg toga lažnog sistema koji se bazira ne nemisli i zapostavljanju suštine, poperena je nekakva strogoća koja glumi sistem i brigu a zapravo služi za transfer neuroze s koljena na koljeno.

Pokušam li da nađem opravdanje za glavnu junakinju, morao bih preko mjere da maštam. Dečko je, recimo, pao već pet puta uzastopno i majka se ukopala od muke. Pa čak i u tom slučaju, sado komponenta koju sam krajičkom oka snimio, bila je pretjerana. Možda se baš iz ovakvih napada na integritet tijela i duha u ranoj mladosti, iz te običajne agresije koja ne poznaje ni klasu ni rod, rađa pojedinac nesposoban da misli i živi svoj običan život po pravilima prostog društvenog dogovora. 

Ako srljanje jednog društva sagledamo dublje od politike, na psihološkom nivou energija koje ga pokreću, to nas može povesti u neveselu zonu porodičnog nasilja, pritajene agresije, nadripedagogije, malograđanske pakosti i svega onoga što mnogi crnogorski roditelji nažalost prenose djeci kao doživotni teret. 

Ili se meni to samo tako čini.


Ako srljanje jednog društva sagledamo na psihološkom nivou energija koje ga pokreću, to nas može povesti u neveselu zonu porodičnog nasilja i nadripedagogije

podgorički psiho

Ono što vlada, dublje je od politike

Godine tako prođu da nisi rekao ništa o parku i suncu i porodici. Bile su važnije političke teme o kojima nemaš pojma. Periferija uma, to što se čita i piše u novinama. Kakvo je to samo lažno predstavljanje. Drama koja nikog ne košta. Tragedija sa šampanjcem. Pisci se kriju iza zlobe komentatora, ovi se kriju iza zlobe pisaca, na kraju se dokucavaju u svjetlu telefona. 

Ovako bih to rekao: drhtim, čitam, radim, živim, a u novinama pišem sranja.  Umjesto da kažem suptilnu suštinu, da je život ne samo podnošljiv nego lijep, prozračan. I da je dužnost da se bude srećan. Nekako mi se čini da je to jedna zapuštena staza i pravi izazov za pripovjedača. Biti veseo, a ne dosadan. Biti dobar, a intrigantan. Cupkati od sreće. Jer gdje će današnji čitalac naići na sreću, a da nije teško stilsko sranje. Nešto zaslađeno da se povraća. U najboljem slučaju spomenarski snuff, Coelho i slična roba. Gdje je nježna, prava sreća, i da li ona uopšte treba da bude u pismu, pa još novinskom?

Umjesto odgovora ispričaću jednu priču. 

Prije nekoliko dana zatekao sam ispred kuće zelenu lutku. Visila je sa ograde, i bila prošivena zlatnim vezom. Saznao sam da je to lutka leptira monarh. Slutio sam da ga neću uhvatiti, ali kad sam konačno zatekao praznu ljusku, ipak sam bio srećan. Znao sam da se leptir ponovo rodio. Da leti naokolo. Činjenica da ga nisam vidio nije me rastužila. Danima sam o njemu brinuo, gledao i pratio kako lutka mijenja boju. Od grašak zelene do utaženog tona urme. To sam želio reći. Kakvo je zapravo čudo jedan običan leptir, i kako se čovjek stidi da to prizna. A stidi se, ko zna zašto, valjda jer čudu istinski ne prisustvuje. 

Mislim da je pisanje o leptirima opasno. Čak opasnije od pisanja o mafiji. Jer mafija će ubiti svakog desetog, a na leptiru će tek svaki stoti uspjeti nešto da kaže. Zahtjevni su leptiri, ali ih ima. U čaurama. Kao metkovi puni smisla. Možda ih ima u knjigama koje sam čitao, u Gogenovim dnevnicima, kod Zagajewskog, ili Danila Kiša… Pokušavam da napregnem mozak i sjetim se, ima li leptira kod kolumnista širom mog jezika, i jedino ih još nađem kod S. G. Ali on je ionako pjesnik. Ostalo mi se rijetko čita, jer je pametno, a to zna da zasiti. Zaslužno. Pitko i vispreno, potentno a nevažno. Dosadno i genijalno. Svake nedjelje, uglavnom samo seru. I seru. I seru. Iako pišu sve bolje. 

Od ironije se više ne može živjeti, ironija je postala postfaktualni ritual jedne kaste. Kolumnisti i ironija ne služi ničemu. Ironija je poslije činjenica. Nevažna je kao leptir onome koji ga ne vidi. To što se danas podvaljuje Krleža je izmislio prije stotinu godina, samo on nije bio ironičan već dinamitan, živio je u vremenu otvorenih karata. Danas su krugovi zatvoreni i rečenice tromije. 

Novinski pisci su se utopili  u doba koje slavi pseću odanost lajku i hormonu sreće putem algoritama internetskih interakcija koje se polako miješaju u sadržaj. Kibiceri diktiraju i samo negativni sadržaj zaista prodaje kupke na guglovim oglasima pored članka. Na taj način se oblikuje nova higijena i nova sajber estetika kuknjave oslonjena na slavnu tradiciju tužbalice. 
Nema potrebe da se čitaju novine, o leptirima je dosta toga rečeno u knjigama, to sam mislio da kažem. Leptiri simbolišu ponovno rođenje, ima ih na hrišćanskim slikarijama, u predočenim rukama djece. Ima ih u oblacima koji migriraju preko velikih voda, na žilavim krilima prolaze nautičke milje i niko ih ne vidi dok lebde prostorom punim wirelessa. 

Ugasi ekran i pogledaj, vidjećeš ih gore.

Iz knjige "Zbogom novine", Žuta kornjača, Podgorica, 2025.{.caption}








o leptirima

Monarh

Tri-četiri, ponekad i pet puta mesečno, provedem dan u krevetu sa migrenom, nesvesna sveta oko sebe. Skoro svakog dana svakog meseca, između ovih napada, osetim neku iznenadnu iritaciju i nalet krvi u moždane arterije koji mi govori da stiže migrena i tada uzimam neke lekove kako bih usporila njeno pojavljivanje. Da ne uzimam lekove, mogla bih normalno da funkcionišem možda svakog četvrtog dana. Fiziološka greška zvana migrena, postala je, ukratko, srž mog života. Кada sam imala petnaest-šesnaest, čak i dvadeset pet godina, mislila sam da bih mogla da je se rešim poricanjem njenog postojanja, u nadi da će moj karakter uspeti da nadvlada fiziologiju. U formularima bi uvek pitali: „Imate li glavobolje? Ponekad? Često? Uvek? Označite jednu opciju.” Označila bih jednu. Svesna zamke, uvek sam birala prvu kako bih dobila posao, stipendiju, poštovanje ljudske rase i Božju milost. „Ponekad”, slagala bih. Činjenica da sam zapravo provodila dan ili dva nedeljno gotovo onesvešćena od bolova činila mi se sramnom tajnom, potvrdom ne samo svoje biološke inferiornosti nego i svih svojih loših stavova, nezgodne naravi i pogrešnih mišljenja. 

Jer nisam imala ni tumor na mozgu, niti naprezanje očiju, ni visok pritisak, ništa mi nije falilo. Jednostavno sam imala migrenozne glavobolje, koje su, kao što zna svako ko nikad nije imao migrenu, izmišljene. Borila sam se protiv migrene, ignorisala upozorenja koja je slala, išla u školu i, kasnije, na posao uprkos njima, sedela na predavanjima srednjovekovnog engleskog i slušala prezentacije dok su mi suze lile niz desni obraz, povraćala u toaletima, teturala se do kuće, praznila kante leda na krevet i pokušavala da zamrznem bol u desnoj slepoočnici maštajući o neurohirurgu koji bi došao u kućnu posetu i uradio lobotomiju, zbog čega sam proklinjala svoju maštu. 

Trebalo je da prođe dosta vremena pa da prihvatim migrenu takvu kakva jeste, kao nešto sa čime mogu da živim kao što ljudi žive sa dijabetesom. Migrena je više od puke uobrazilje i neurotične izmišljotine. To je nasledni skup simptoma, najčešće manifestovanih neprijatnim zaslepljujućim glavoboljama, od kojih pati iznenađujuće velik broj žena, priličan broj muškaraca (Tomas Džeferson je imao migrenu kao i Julisiz S. Grant onog dana kada je prihvatio predaju generala Lija) i nekolicina nesrećne dece stare svega dve godine. (Ja sam svoju prvu migrenu doživela kada sam imala osam godina. Napad se dogodio tokom vežbe evakuacije u školi „Кolumbija” u Кolorado Springsu. Prvo su me odveli kući, a zatim u ambulantu na aerodromu „Peterson filds” gde mi je otac bio stacioniran. Vojni lekar mi je prepisao klizmu.) Gotovo sve može biti okidač konkretnog napada migrene: stres, alergija, umor, nagla promena atmosferskog pritiska, sukob oko plaćanja parkinga. Svetlo koje trepti. Vežba evakuacije. Naravno, ljudi naslede samo predispozicije za migrenu. Drugim rečima, juče sam provela ceo dan u krevetu ne zbog svog lošeg stava, nezgodne naravi i pogrešnog mišljenja nego zato što su mi obe bake imale migrenu, moj otac je ima i majka takođe. 

Niko ne zna tačno šta je to što se nasleđuje. Čini se da priroda migrene ipak ima neke veze sa nervnim hormonom po imenu serotonin, koji je prirodno prisutan u mozgu. Кoličina serotonina u mozgu drastično opada s početkom migrene i jedan lek protiv migrene, metisergid ili sansert, izgleda da ima neki uticaj na serotonin. Taj lek je derivativ lizerginske kiseline (zapravo, farmaceutska kompanija Sandoz je prva sintetizovala LSD-25 dok je tražila lek protiv migrene) i šuška se da njegovom upotrebom dolazi do toliko kontraindikacija i neželjnih efekata da ga većina doktora prepisuje samo u najtežim slučajevima. Кada se prepiše metisergid, uzima se svakodnevno kao preventiva, a postoji još jedna preventiva koja deluje kod nekih ljudi, a to je ergotamin tartarat koji pomaže u smanjenju oticanja krvnih sudova tokom „aure”, perioda koji u većini slučaja prethodi samoj glavobolji. 

Međutim, kada napad počne, ne postoji lek koji ga može zaustaviti. Кod nekih ljudi migrena izaziva halucinacije, kod drugih privremeno slepilo, pojavljuje se ne samo kao glavobolja već i kao gastrointestinalni poremećaj, bolna osetljivost na sve čulne nadražaje, iznenadan neizdrživ umor, afazija slična moždanom udaru i nemogućnost da povežete čak i najosnovnije stvari. Кada sam u stanju aure (kod nekih ljudi ona traje petnaest minuta, kod nekih nekoliko sati), prolazim kroz crveno, gubim ključeve od kuće, prosipam sve što držim u rukama, gubim sposobnost da se fokusiram ili izgovorim smislenu rečenicu i generalno odajem utisak da sam nadrogirana ili pijana. Кada dođe prava glavobolja, sa sobom donosi drhtavicu, preznojavanje, mučninu, slabost koja izgleda kao da testira krajnje granice izdržljivosti. Činjenica da niko ne umire od migrene, nekome ko je usred napada, čini se kao dvosmislen blagoslov.

I moj muž takođe ima migrenu, što je loše po njega, ali dobro po mene: možda ništa toliko ne produžava napad kao osuđujući pogled nekoga ko nikada nije imao glavobolju. „Zašto ne uzmeš aspirin?”, odmah sa vrata će reći oni koji je nemaju, ili: „I ja bih imao glavobolju da sam proveo ovako prelep dan u kući sa spuštenim roletnama.” Svi mi koji imamo migrenu patimo ne samo od tih napada nego i od čestog uverenja da namerno odbijamo da se izlečimo uzimajući aspirin, da sami sebe činimo bolesnima, da mi to „sami sebi izazivamo”. I evo, u najneposrednijem smislu, u smislu zašto nas boli glava ovog utorka, a nije prošlog četvrtka, naravno da se to često dešava. Sigurno je da postoji takozvana „migrenozna ličnost”, i ta ličnost je često sklona ambiciji, introvertnosti, netoleranciji prema greškama, strogoj organizovanosti i perfekcionizmu. „Ne izgledate kao osoba sa migrenom”, rekao mi je doktor jednom prilikom. „Кosa vam je raščupana. Ali dobro, pretpostavljam da ste zato domaćica koja stalno čisti po kući.” Zapravo, kuća mi je još zapuštenija nego kosa, ali je doktor bio u pravu bez obzira na to: perfekcionizam se može javiti i u obliku toga da veći deo nedelje pišete i prepravljate, a da na kraju ne napišete ni jedan jedini pasus. 

Ali nemaju svi perfekcionisti migrenu niti svi ljudi sa migrenom imaju „migrenoznu ličnost”. Od genetike se ne može pobeći. Ja sam se svim silama trudila da na sve moguće načine pobegnem od sopstvene genetike (u jednom trenutku sam naučila kako da sebi dam dve injekcije antihistaminika dnevno koristeći hipodermičku iglu koja me je toliko plašila da sam žmurila kad god bih to radila), ali ni to mi nije pomoglo. Na kraju sam naučila da živim s tim, kada da je očekujem, kako da je nadmudrim, čak sam naučila kako da je gledam više kao prijatelja nego kao smetnju. Postigle smo izvestan sporazum moja migrena i ja. Nikada mi ne dolazi kada sam u ozbiljnom problemu. Recite mi da mi je kuća spaljena do temelja, da me je muž ostavio, da je pucnjava na ulici i panika u bankama, ali ja tad neću dobiti napad. Međutim, kada vodim gerilski rat sa sopstvenim životom, u nedeljama propraćenim raznim nesporazumima oko domaćinstva, izgubljenog veša, nevoljno pružene pomoći, otkazanih sastanaka, danima kada telefon ne prestaje da zvoni i ja ništa ne stižem da uradim, e, tim danima moja prijateljica migrena dolazi bez najave. 

A kada dođe, s obzirom na to da sam sad mudrija, samo joj se prepustim. Legnem i pustim da se desi. U prvi mah, sve je prenaglašeno, svaka strepnja postaje strah. Onda dođe bol i usredsredim se samo na to. Upravo u tome leži korisnost migrene, u jogi, u usredsređenosti na bol, jer kada bol prestane, za nekih deset ili dvanaest sati, tada i sve drugo prestane, svaka potajna ogorčenost, sve strepnje. Migrena deluje kao prekidač strujnog kola gde osigurači ostaju netaknuti. Кada sve prođe, uživam u prijatnim trenucima oporavka. Otvaram prozore i udišem vazduh, jedem sa zahvalnošću, dobro spavam. Primećujem poseban izgled cveta u čaši na stepeništu. Brojim svoje blagoslove.

S engleskog prevela Jelena Savić (Polja){.caption}


Priča američke spisateljice, o boli, nasljedstvu i olakšanju

prijateljica migrena

Joan Didion: U krevetu

"Hotelsko naselje B kategorije, izgrađeno je 1971. godine, renovirano 1979. i 1980. u veoma atraktivnom turističkom ambijentu, okruženom zelenilom mediteranske flore i kristalno čistom plavom vodom Jadranskog mora."

Tako piše u reklamnom letku hotela Inex Zlatna Obala koji je građen u vrijeme modernizacije crnogorskog društva kroz turizam usklađen sa prirodnim okolišom.

"Male vile sa po šest do osam apartmana (sa toaletom, balkonima, terasama, telefonom i pogledom na more) pružaju idealne uslove za odmor", ističe se u reklami za 400 komforno nameštenih soba. Gostu se predlaže pivnica na plaži, aperitiv-bar, terasa, veliki pokriveni bazen sa toplom morskom vodom, i naravno, zasebna plaža.

“Internacionalni uticaji, koji su dolazili iz inostranstva, uspješno su prilagođeni lokalnim uslovima... uz očuvanje autentične lokalne dijalektike”, piše arhitekta Danilo Bulatović o graditeljskim strategijama jugoslovenskog socijalizma tog doba. U naučnom radu "Revisiting the Yugoslav Florida" Bulatović objašnjava da se crnogorska obala razvijala od visokog modernizma šezdesetih, preko strukturnog ekologizma tokom sedamdesetih, "do postmodernizma osamdesetih godina, koji je prigrlio kvalitete lokalne autentičnosti."

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b5e19476-9e44-4e56-b400-ffec96d9e5c1)

Gostima sutomorskog hotela bila je obezbjeđena i raznovrsna sportska aktivnost: stoni tenis, bilijar, kuglana, kao i organizaovani izleti po Crnoj Gori. 

Pjesnikinja Maša Seničić pamti hotel iz devedesetih, kad SFRJ više nije bilo, ali je još bio prepoznatljiv humanistički kôd arhitekture stare zemlje, prije nego je počeo da se ruži, dograđuje i uništava.

“Među tim bungalovima (tj. dobro opremljenim jednospratnim vilama, kako kažu prospekti) sam provela detinjstvo, jela sladoled i slušala bendove na terasi, trčala po dnevne novine i saplitala se o creva za zalivanje impresivne količine biljaka – a to sve zato što je moj deda bio vlasnik porodične kuće na samom obodu hotelskog kompleksa, u okviru naselja “Ivan Milutinović” (nazvanom po građevinskom preduzeću koje ga je podiglo), izgrađenog paralelno sa hotelom. Naučila sam da plivam, kao i kuda je najbrži put do restoranske zgrade mnogo pre nekih drugih stvari u životu, te je logično da sam vezana za ovo mesto kao toponim odrastanja”, piše Seničić u svom dokumentarnom [projektu](https://www.beforeafter.rs/kultura/foto-stafeta-80-zlatna-obala-mase-senicic/) promišljanja prošlosti jednog hotela i jednog prostora.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1dac7bf8-826a-498b-a9df-8982289f1f0a)

Analizirajući hotelske komplekse duž crnogorske obale, Bulatović ističe sadejstvo “socijalističke estetike Istoka i profitabilnih ekonomskih principa Zapada". 

"Ovo nasljeđe stoji u oštrom kontrastu sa trajnom krizom u svim segmentima naših života danas. To uključuje društvenu stratifikaciju, eksploataciju ljudskih i prirodnih resursa, sve do individualnog poniženja. Shodno tome, analiza turističkog nasljeđa koje je ostavila Socijalistička Republika Crna Gora predstavlja samo jedan mali dio slagalice u širem nastojanju da se obnove zaboravljeni obrasci samoprepoznavanja, zamagljeni tri decenije nacionalizma i neoliberalizma na Balkanu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3f9febf2-fded-413e-840e-3804cee87050)
YU reklama iz sedamdesetih: Delo, Slovenija{.caption}

Iako ne bez svojih nedostataka, u onome što se čini kao ponavljajući proces istorije, Jugoslavija nastavlja da živi kao ideja koja nas podsjeća na važnost oživljavanja i očuvanja istorija solidarnosti, koje su nam danas očajnički potrebne."

Danas se na mjestu hotela Zlatna obala gradi novi hotelski kompleks, nakon više neuspješnih pokašaja da se mjestu vrati stari sjaj.


Inex - Zlatna Obala jedan od simbola sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka kad se Crna Gora razvijala unutar socijalističke Jugoslavije i planskog pristupa turizmu 

vremeplov

Tamo negdje na Zlatnoj obali

Svakoga jutra, kada se iznova probudim pod nebeskim svodom, osjećam se kao da mi je Nova godina.

Zato mrzim ove Nove godine koje se približavaju kao fiksni rokovi dospijeća, sa svojom urednom finalnom bilancom, svojim nepodmirenim dugovanjima te prijedlogom proračuna za novo rukovodstvo, pretvarajući ljudski život i duh u tržišno pitanje. Zbog njih gubimo kontinuitet života i duha. Zateknemo se kako ozbiljno razmišljamo o tome da postoji prekid između jedne i druge godine, da započinje neka nova povijest; donosimo odluke i žalimo zbog vlastite neodlučnosti, i tako unedogled. To je ono što općenito ne valja s datumima.

Kažu da je kronologija kostur povijesti. U redu. No također treba prihvatiti kako je u glavi svake osobe koja drži do sebe pohranjeno četiri ili pet ključnih datuma koji zbijaju neslane šale s poviješću. I oni su Nove godine. Nove godine rimske povijesti, srednjega ili pak novoga vijeka.

Štoviše, one su same postale toliko invazivne i petrificirajuće da nam se ponekad doima kako je život u Italiji započeo 752, te da su 1490. ili 1492. godina poput planina koje je čovječanstvo prekoračilo, našavši se iznenada u novome svijetu, ušavši u novi život. I tako datumi postaju barijere, zidovi koji nam priječe vidjeti da se povijest nastavlja odvijati uzduž iste, u temelju nepromijenjene osi, bez naglih zaustavljanja, kao kada u kinu pukne filmska traka pa nastupi interval blistave svjetlosti.

Zato mrzim Nove godine. Želim da za mene svako jutro bude nova godina. Želim se svaki dan baviti sobom, i svaki se dan preporoditi. Bez posebnog dana za odmor. Svoje pauze biram sam, kada osjetim opijenost intenzitetom života i poželim uroniti u animalnost kako bih iz nje izvukao novu snagu.

Bez duhovnog oportunizma. Želim da svaki dan moga života bude nov, a ipak povezan s danima koji su iza mene. Bez dana proslave s nametnutim kolektivnim ritmovima koje sam prinuđen dijeliti sa svim strancima za koje ne marim. Zato što su djedovi naših djedova slavili, i mi bismo, po svoj prilici, trebali osjetiti poriv za slavljem. Takva pomisao izaziva mučninu.

To je još jedan od razloga zbog kojega iščekujem socijalizam. Zato što ćemo odbaciti sve one datume koji nisu bliski našemu duhu, i ako stvorimo nove, oni će barem biti naši vlastiti, a ne oni koje smo primorani prihvatiti bez zadrške od naših blesavih predaka.

S engleskog uz konsultovanje italijanskog originala prevela: Frida Ž/ Slobodni filozofski{.caption}

Tekst objavljen 1. januara 1916. godine u Gramšijevoj kolumni „Sotto la Mole“, u torinskom izdanju lista Avanti!

filozofija praznika

Antonio Gramši: Mrzim Novu godinu

Verujem da sklonost Brazilaca ka individualnim podvizima i lepim potezima, udarcu petom ili chapéu-u, seže veoma daleko, do samih korena Brazila, koje je Seržio Buarke de Holanda (otac Čika, slavnog pevača) istraživao u knjizi Raízes do Brasil (Koreni Brazila) iz 1936 - vremena kada je Brazil opipavao i osluškivao svoju zamršenu istoriju, svoju neobičnu putanju. Koreni zakopani u podsvesti, ali ovoga puta iberijski.

Portugalci su posedovali avanturistički duh. Mornari, trgovci, ratnici, krstarili su morima i kontinentima, gladni začina, metala, dragocenog drveća i robova, u potrazi za počastima i lakim bogatstvima - a to je zahtevalo dozu smelosti i žrtvovanja. Doseljenici koji su se iskrcali u Brazilu bili su ološ portugalske zemlje: lopovi, opsenari, kurve i Novi hrišćani. Svi oni su bili osuđeni u skladu sa građanskim pravom i malo kraljevstvo je jedva čekalo da ih se otarasi - što dalje, na suprotnu stranu velikog tirkiznog okeana, u zemlju šećerana i jeretičkih domorodaca kanibala - u ovu đavolsku koloniju, hvala Bogu. Kolonisti su ismevali upornost i obziran trud.

Amerika, severna, centralna, južna, čitava Amerika je prvobitno bila kontinent gusara, a Brazil centar za trgovinu, koji su osnovali razbojnici i raščinjeni sveštenici.

Prvi Brazilci, belci, emancipovani mulati i domoroci, groze se praktičnih aktivnosti, „egzotičnog voća", kako tvrdi Seržio Buarke. Oni se sramote mehaničkih i produktivnih radova, po njima, posao zaslužuje moralnu osudu. Neka se stide mali privrednici, kontingencije i oprezna promišljenost, moderna religija rada nordijskih sekti, protestantska etika, kalvinizam, Pruska, Holandija, i kasnije anglo-saksonski utilitarizam - svi oni koji rade i poštuju hijerarhiju - naivčine, posao je otac svih mana, otvorite oči: Bog je stvorio robove da oru, da seku trsku i da se iscrpljuju. Jedino dokolica i ekstravagancija poseduju vrednost. Lični prestiž, individualna veličina.

Talenat, urođen, spontan, indolentan - to je ono što se računa, istinska plemenitost. Talenat vam omogućava da se probijete. Kako biste se istakli u masi, neophodna vam je snažna ličnost, uvek slavljena u iberijskim kulturama (portugalskoj i španskoj), „upečatljive formule", izvestan egzibicionizam i genij improvizacije - „gestovi koji apeluju na osećanja i čula", „gestovi čija će telesna, svečana dimenzija pogoditi vid i sluh." Spektakl. „Sve mora biti dobro začinjeno", piše Seržio Buarke. Njegov sin Čiko će pevati o tome da južno od ekvatora nema grehova.

Dribling se oslanja na staro iberijsko nasleđe Brazila. Kultura lepog gesta, razmetljivosti i ličnog prestiža. U srcima navijača, veliki fudbaler je uvek obdaren, lagan igrač, kog su bogovi blagoslovili: driblerski genije poput Garinče, Ronaldinja ili Nejmara. Brazilci preziru radilice, poslušne pčele na treningu, igrače iz dužnosti. Didije Dišan nikada ne bi bio popularan u Brazilu. Sirovi Dunga, još jedan odbrambeni vezni igrač, i dalje nije voljen - iako je sa Brazilom sve osvojio, sve: Kopa Ameriku, dvaput, Svetsko prvenstvo 1994, na kom je čak bio i kapiten. Nikakve plemenitosti ni elegancije nema u ovom čoveku - na Rouz boulu u Pasadeni, na pobedničkom podijumu, južnjački gaučo se suočava sa novinarima, usta iskrivljenih od mržnje, dok u ruci drži pobednički trofej. Brazilci će uvek radije izabrati veličanstvene gubitnike iz 1982. – Zikovu i Sokratesovu bandu, njihovu ekipu cvrčaka, hedonističku i naivnu, metaforu određene ideje koju imaju o Brazilu.

**Poglavlje "Plemenistost bavezuje" iz knjige Pohvala izmicanju, (FMK, Beograd, 2024.)**


Dribling se oslanja na staro iberijsko nasleđe Brazila. Kultura lepog gesta, razmetljivosti i ličnog prestiža

gordost i predrasuda

Zašto Brazilci vole driblaju

U zemljama istočnog bloka spomenici Lenjinu bili su dio svakodnevice. Zato su u to vrijeme možda slabo i privlačili ikakvu pažnju. No, s padom režima pali su i spomenici  Lenjinu, što je ovjekovječeno u mnogim slikama i filmovima. Jedna Lenjinova statua nestala je u burlesknom stilu u komediji *Goodbye Lenin* Volfganga Bekera (2003), lebdeći okačena o ogromnu dizalicu. Nekoliko godina prije toga, u elegično-meditativnom filmu Tea Angelopulosa *Odisejev pogled* (1995), Lenjinova statua, razložena na djelove, plovi na čamcu kroz razorenu Jugoslaviju, niz rijeku u pravcu mora.

**GLAVA U PIJESKU**

U bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza Lenjinove statue padale su na različite načine. U Fridrihshajnu, dijelu Berlina, Lenjin je 1970, na stotu godišnjicu rođenja, dobio granitnu skulpturu visoku 19 metara. Impozantna statua, djelo ruskog umetnika Nikolaja Tomskog, krasila je upravo dovršeni Lenjinov trg, koji je poslije ujedinjenja promijenio ime u Trg Ujedinjenih nacija. Godine 1991. donijeta je odluka da se statua skloni, i to mimo volje jedne građanske inicijative i uprkos protivljenju stranaka s lijevog dijela političkog spektra. Da bi statua uopšte mogla da se skine s postolja, najprije ju je trebalo izbrisati sa spiska spomenika zaštićenih zakonom. Sámo uklanjanje spomenika sprovedeno je kao čisto birokratski čin pedantnog rasklapanja, demontiranja: kolosalna statua rastavljena je na 129 djelova i prebačena u šumu pokraj Migelskog jezera u Kepeniku, takođe dijelu Berlina, gdje je zakopana u pijesak.

Sasvim drugačije prošlo je rušenje Lenjinovog spomenika u Kijevu decembra 2013. Na vrhuncu protesta na Majdanu zauzete su zgrade vlade; demonstranti su napali spomenik Lenjinu, visok 3,5 metra, i svukli ga s postolja. Slike te javne simboličke egzekucije moćnog simbola u srcu političke moći obišle su svijet. Za razliku od mirnog premještanja i uklanjanja Lenjinovog spomenika u Berlinu, do kojeg je došlo po promjeni političkog sistema i koji je trebalo da označi radikalno nov početak, rušenje spomenika u Kijevu, u jeku političke borbe, bilo je nasilan čin političkog ikonoborstva. 

Kako će se uskoro pokazati, njega nisu toliko izveli proevropski orijentisani demonstranti s Majdana koliko antikomunistički orijentisani ukrajinski nacionalisti. Tim simboličkim činom trebalo je zapečatiti "kraj sovjetske okupacije", kako je to rekao jedan predstavnik nacionalističke stranke Svoboda. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8fafb058-8432-48b7-a31a-a9f725fa53f4)
Majdan, 2013. foto: AP{.caption} 

Rušenje spomenika može se inscenirati na sasvim različite načine. U Kijevu je rušenje spomenika pridobilo oblik nasilnog političkog čina s velikim simboličkim potencijalom, a njegove efektne slike i dalje su prisutne u vizuelnom pamćenju svijeta. Ta inscenacija bila je sastavni dio samog revolucionarnog pokreta i poslužila je kao oružje kojim su ubrzani politički prevrat i promjena sistema vrijednosti. 

U Berlinu su stvari bile sasvim drugačije: brižljivo rasklapanje Lenjinovog spomenika izgleda nam kao mjera koja je usledila tek pošto je sproveden raskid sa starim sistemom. Kao u pozorištu, tako se i u politici s vremena na vrijeme javlja potreba za izmjenom kulisa. U ovom slučaju važno je bilo ukloniti rekvizite koji su počeli da smetaju i preurediti pozornicu za potrebe nove političke ere. Tako su i posle 1945. iz javnog prostora brzo, tiho i neupadljivo nestali nacional-socijalistički simboli, poput Hitlerovih slika ili kukastih krstova. 


**ZABORAVLJENA BRONZA**

Međutim, političko uklanjanje tabuizovanih poruka i kontaminiranih relikata za potrebe novog političkog početka nije tako jednostavno kao rezultat i ne daje postupno zaboravljanje. Mnogo je toga što će u javnom prostoru i javnoj svesti potonuti samo da bi izronilo na nekom drugom mestu, u prostorima nesvjesnog i potisnutog: sjetimo se nacističkih suvenira po buvljim pijacama i radikalnih desničarskih parola i poruka na internetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44729110-c864-49dc-8fff-827fa8d4f5ba)
Buvlja pijaca u Podgorici, foto: Normalizuj{.caption} 

Povijest spomenika ne odvija se samo u periodu od postavljanja do skidanja, već je ponekad znatno duža nego što bismo to pretpostavili. Tako na primjer sudbina Lenjinove statue u Berlinu još nije bila zapečaćena zakopavanjem u Sedinskoj peščari u Kepeniku. Statua možda i jeste bila pod zemljom i nevidljiva, ali je njen duh i dalje hodio zemljom i stalno davao povoda novim fantazijama i umjetničkim projektima. 

Godine 2003. jedna građanska inicijativa predložila je da se statua trajno deponuje u napuštenom rudniku soli u Gorlebenu, inače predviđenom za skladištenje nuklearnog otpada, 2005. je Tomas Flirl, senator grada Berlina za kulturu, razmatrao mogućnosti da se spomenik smjesti u muzej, a 2009. javio se i plan da se glava Lenjinove statue iskopa i izloži u muzeju u citadeli u Špandauu, u zapadnom dijelu Berlina, zajedno s drugim odbačenim i zaboravljenim spomenicima. (...)

**PUTINOV SIGNAL**

U Rusiji je pokušaj da se Lenjin zaboravi bio znatno komplikovaniji, budući da se sve spomen-manifestacije u toj zemlji ravnaju prema Ruskoj revoluciji iz 1917. godine kao centralnom datumu. Posle sloma Sovjetskog Saveza Rusija je morala da se suoči s fundamentalnim problemom preorijentisanja i promjene vrijednosti. Rusija je morala temeljno da se redefiniše, a za to je morala da odbaci mitove na kojim je dotad počivala i zamijeni ih drugim - otprilike kao kad pokušavate da zamijenite motor u automobilu koji vozite.

Prva decenija posle perestrojke bila je zapanjujuće otvoren period traženja i razmatranja novih ideja u društvu, period u kom su se javili novi pogledi na sopstvenu istoriju i na budućnost. Međutim, ta faza ubrzo je završena. Jedan od signala za promjenu kursa bio je jedan govor koji je Putin održao 2004. godine i u kom je slom Sovjetskog Saveza nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom XX veka". Te su riječi bile nedvosmisleno upućene Evropskoj uniji kao izazov, jer Putin u njoj nije vidio samo profitera nego i uzročnika za to skandalozno pomjeranje težišta moći. Da bi povratila izgubljeni suverenitet, Rusija mora da postane jaka protivteža Evropskoj uniji i da stupa u nove saveze. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9606e5ab-ac04-4bba-8a75-42bc172fc1e6)
Foto: EPP{.caption} 

Po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. ustrojstvo ruske države doživelo je još jednu dalekosežnu promjenu: carevinu i komunistički režim naslijedila je nacionalna država. Sad je trebalo kompletno preurediti politički sistem, privredni poredak i društvo, pa u krajnjoj liniji i pamćenje nacije. Nacija kakvu znamo iz XIX veka počiva na svijesti o svojoj istoriji i na priči o porijeklu. U središtu se nalazi sopstveni identitet, koji se razlikuje od identiteta drugih nacija i koji je nastao tokom istorije. Zbog toga, kao i zbog prestrojavanja na kapitalističku privredu, ono što je dotad bilo u srcu saveza sovjetskih država, ono što ih je povezivalo i što je bilo sveto, naime, transnacionalna odanost Lenjinu i ruskoj revoluciji, moralo se izbrisati i zamijeniti nečim drugim. Pri tom se pokazalo da je brisanje lakši dio posla. Kao što smo vidjeli, Lenjinove statue mogle su se skinuti s postolja ili pažljivo rastaviti; mnoge su završile u jednom moskovskom parku, gdje danas uživaju u svojoj depolitizovanoj penziji.

**ZAMJENA PRAZNIKA**

Oktobarska revolucija 1917, koja se zbog prelaska na gregorijanski kalendar slavila 7. novembra, bila je najvažniji događaj u Sovjetskom Savezu, "zvjezdani čas čovječanstva i osvit novog doba". A onda je taj događaj preko noći trebalo izbrisati iz anala, a za to nije bilo dovoljno puko prepravljanje istorije, u kojem bi Putinovi istoričari relativizovali revoluciju i banalizovali je na nivo "državnog udara": morao se prepraviti i ruski kalendar s jubilejima i proslavama. Drugim riječima, morao je da nestane najvažniji i najomiljeniji praznik.

To je lakše namisliti nego učiniti, jer narod koji se tokom više od osam decenija navikao na praznik u novembru neće ga se tako lako odreći. Zato je Putin poslao svoje istoričare u arhive da u ruskoj istoriji pronađu neki novembarski događaj koji bi ga mogao zamijeniti. Istoričari su ustanovili da je od XVII veka nadalje postojao praznik koji je 1918. morao da ustupi mjesto novom prazniku revolucije. Za taj stari praznik, vezan za rusko-poljski rat 1612, jedva da su i istoričari znali, a kamoli obični građani Rusije, koji ni dan-danas nisu izgradili nikakav odnos prema njemu. Uprkos tome, taj je praznik 2005. godine uveden kao zamjena za Dan ruske revolucije, a na Crveni trg postavljen je nov spomenik. No, ono što se tog dana odigralo manje je važno od trenutka u kom se odigralo: presudna je bila mogućnost da se novim slobodnim danom "Narodnog jedinstva" popuni praznina nastala ukidanjem starog i poznatog Dana revolucije.

Novi praznik obezbjedio je odgovarajući datum za formiranje nacionalnog pamćenja, ali ne i odgovarajući sadržaj. Glavni sadržaj nove ruske nacije jeste novi mit o Staljinu, koji je u potpunosti odvojen od Revolucije i koji se slavi kao pobednik nad Hitlerom u Velikom otadžbinskom ratu. Taj mit o Staljinu ne obuhvata zločine njegovog režima. Za to što su milioni ljudi stradali zbog gladi koju su prouzrokovale njegova politika i njegove političke čistke nema mjesta u nacionalnom pamćenju Rusije.  Ako se uopšte i pominju, te žrtve se vode kao "mučenici modernizacije", takoreći kao kolateralna šteta napretka i njegovih blagodati. Isto važi i za milione ljudi deportovanih u Sibir: te žrtve Gulaga prepuštene su zaboravu i isto tako nemaju svoje mesto u novom nacionalnom pamćenju Rusije. U javnom prostoru nema spomenika, nema ploča koje upućuju na njihovu povijest: ona je svoje mesto pronašla u nekoj vrsti kontrapamćenja, u nevladinoj organizaciji Memorijal, gdje se čuva arhiv tog sjećanja koje je ostalo bez domovine. 

**STALJINOV POVRATAK**

Sa prelaskom s transnacionalne unije na jednu naciju, u Rusiji se sveto jezgro identiteta pomerilo s Lenjina na Staljina. No, datum koji danas garantuje "nacionalno jedinstvo" nije novi praznik 4. novembar (1612), već stari praznik 9. maj (1945), koji znatno efikasnije preuzima ulogu koju je nekad imao dan Ruske revolucije, 7. no-vembar. Devetog maja se širom Rusije slavi Staljinova pobjeda nad nacističkom Nemačkom. U Moskvi se organizuje velika vojna parada, s teškim ratnim naoružanjem, marševima, zastavama i dodjelom ordenja. Devedesetih godina je taj vid pominjanja polako bio počeo da blijedi, i to do te mjere da je država morala da angažuje mlade ljude kao oduševljene statiste, ali u poslednjih nekoliko godina sjećanje na Dan pobede steklo je novu popularnost.

Svedoci smo jedne neobične promjene: u trenutku kad živo sjećanje na 1945. godinu, sjećanje zasnovano na ličnim doživljajima, postaje sve blede zato što generacije ljudi koji su lično učestvovali u ratu polako nestaju iz društva, dolazeće generacije sa sve većom strašću počinju da se staraju o tom sjećanju. U takvom društveno proizvedenom obnavljanu sjećanja na 9. maj uspomene prelaze s preživelih na njihovu djecu i unuke, koji to sjećanje usvajaju, putem međugeneracijskog transfera ga prihvataju kao svoje. U ruskom nacionalnom pamćenju od Lenjina i crvene revolucije nije ostalo ništa, ali ponos na Crvenu armiju i Staljinovu pobedu nad Hitlerom i dalje ushićuje cjelokupno stanovništvo Rusije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea25bfd5-8dcf-4678-a8e4-c5555394444f)
"Besmrtni puk", Vladivostok, 2022, foto: TASS{.caption} 

Dosad su na proslavama povodom 9. maja u središtu bile veteranke i veterani s prsima punim ordenja. U međuvremenu na njihovo mesto dolaze njihovi potomci, koji zajedno s njima marširaju u povorci i nose fotografije palih očeva i rođaka kao dokaz za to da su pošli njihovim stopama. U tom "besmrtnom puku" lično, upravo tjelesno sećanje na istorijske aktere pretvara se u dugotrajno nacionalno pamćenje. Razlozi za tako ogromnu popularnost ovog praznika jasni su. Prije svega, nova nacija svoju glavnu referentnu tačku i sveto jezgro nalazi u herojskom pamćenju pobjednika, pamćenju koje može da natkrili i nadjača druga sjećanja, takođe vezana za Staljina: sjećanja na zločine progona i istrebljenja. 

A osim toga, 9. maj je jedini praznik koji ima kontinuitet i koji današnja ruska nacija može da preuzme iz perioda Sovjetskog Saveza i da nastavi da ga njeguje bez ikakvog prekida. Posle gubitka centralnog praznika Ruske revolucije i posle perioda dezorijentisanosti zbog radikalno preuređenog sjećanja ljudima je tim draže da mogu da se oslone makar na ovo.

Iz knjige Oblici zaborava, Biblioteka XX vek, BG, 2018{.caption} 






Kako je odanost ruskoj revoluciji zamijenjena nacionalnim mitom. Piše njemačka autorka Alaida Asman