„Molim, pazite na moga Pola, naročito da ne nazebe. Nadam se da je ponio sa sobom svoj džemper. Još mu poručite, ako idete u Crnu Goru, neka Pol obavezno obiđe Lovćen i Cetinje. Tamo sam bila još prije onog rata. Kakve divlje planine, kako lijepi ljudi!“

Brižnog, majčinski toplog glasa, dok je boravila u pariskom hotelu „Anjilon" na Bulevaru Raspal, madam Nansi, majka jednog od najuticajnijih mislilaca prošlog stoljeća, Žan Pol Sartra (1905-1980), ovim riječima je prenijela svom sinu poruku, preko njegovog prijatelja Vladimira Dedijera (1914-1990), kod koga je Sartr tokom aprila 1968. godine boravio u kući na Bohinju, poslije jednonedjeljnog odmora u Dubrovniku.

Madam Nansi je još dodala da nikada u životu nije vidjela ljepših ljudi nego u Crnoj Gori, u kojoj je narod i tada živio kao u homerskim vremenima. Sartrovu majku je posebno impresionirao jedan isposnik, monah Cetinjskog manastira.

Sartrova majka umrla je januara 1969. a obaveze njenog sina spriječile su ga da za njenog života posjeti Crnu Goru. Dogodilo se to nekoliko mjeseci kasnije, u ljeto iste godine, kada je Sartr po čevrti put posjetio Jugoslaviju, opet kao Dedijerov gost, zaštićen od ceremonijalnog cirkusa i protokolom nametnutih obaveza, u čijem znaku se odvijala njegova posjeta Jugoslaviji 1960. godine, kada ga je primio i Josip Broz Tito.

Poslije devet godina, Sartr je opet bio u Jugoslaviji. Bilo je ljeto 1969. a dvojica prijatelja su sate i dane provodili u razgovorima o istoriji Crne Gore, njenim ljudima i običajima. Onda su krenuli, zajedno sa Simon de Bovoar i Sartrovom poćerkom Arletom El-Kaim, ka Crnoj Gori i Cetinju.

Želja Sartrove majke, naravno, nije bila jedini, a još manje glavni razlog da se na taj put krene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/460bc8bf-fc6b-4a50-8a12-b2145a6d8c7e)
Sa Titom, posjeta iz 1960. {.caption}

Još aprila 1969. godine jugoslovenski reditelj Fadil Hadžić latio se posla da za *Jadran-film* iz Zagreba, a na osnovu Dedijerovih knjiga, sačini dugometražni dokumentarni film *Jugoslavija, zemlja jeretika*. Kostur scenarija bio je već sačinjen. Obuhvatao je i osvjetljavao istoriju Jugoslavije iz ugla jeretika i buntovnka, od vremena srednjevjekovnih bogumila do studentske pobune 1968. godine. I sam buntovnik svoje vrste, Sartr je učešeće u ovom projektu prihvatio sa zadovoljstvom.

U mnogim razgovorima koje sam s njim vodio, Vladimir Dedijer se često podsjećao momenata iz rada na ovom projektu, zbog koga su on i Sartr mnogo vremena provodili u dugim raspravama. U njima je francuski pisac i filozof naročito insistirao na pitanju odnosa izmedu Tita kao buntovnika- državnika-buntovnika (protiv Staljina) i Milovana Dilasa kao buntovnika-državnika-buntovnika (protiv nove države koju je sam stvorio).

Ovakve diskusije trebalo je voditi i pred Hadžićevim kamerama, što Sartru i Dedijeru nije bilo teško. Od rasprave da li je bilo nekakvih veza između francuskih neomanihejaca Albižana i bosanskih bogumila, do pitanja unutražnjih protivrječnosti u zapadnoevropskim zemljama, kao i u zemljama tadašnjeg socijalističkog lagera, ili nijansiranog videnja odnosa Tita i Dilasa.

Snimanje je obavljeno u Radimlju, na terenima na kojima se nalaze neki od najljepših bogumilskih stećaka. Rad na filmu trebalo je da bude nastavljen, a do Dedijera je stigao glas da se neki od najviših jugoslovenskih rukovodilaca pitaju: šta bi rekao Sartr ako iz filma budu izbačeni djelovi o studentskom buntu 1968. i o Dilasu?

Rekao sam glasonošama, svjedočio mi je Dedijer, da će Sartr pristati ako mu prenesem traženje naših glavara, ali da će zahtijevati promjenu naziva filma. Umjesto Jugoslavija, zemlja jeretika da se film zove Zemlja moralnih kurvi.

Ovakav odgovor je otvorio vrata hladnih bunkera Jadran-filma za snimljeni materijal, za koji se nadati da poslije trideset godina, i svega što se u međuvremenu dogodilo, nije zanavijek uništen. Sartr se jako interesovao za pobunjeničku istoriju jugoslovenskih naroda, a novi podstrek tim interesovanjima dao je i studentski bunt 1968. godine. Sartrova neposredna interesovanja za Crnu Goru bila su potaknuta različitim motivima, mada ga je najviše interesovalo pitanje složene buntovničke ličnosti Milovana Dilasa. Kada se upoznao s Dedijerovom knjigom *Sarajevo 1914*, čiji je odlomak objavio krajem sedamdesetih godina u *Les Temps Modernes*, Sartr se uveliko zainteresovao za Gavrila Principa i druge pripadnike Mlade Bosne, kao i za misao crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9066131b-585e-4690-bc39-f674fd019061)
 Simon de Bovoar i Sartr, 1929.{.caption} 

Bio je oduševljen riječima Vladimira Gaćinovića, jednog od vođa Mlade Bosne: „Očevi naši, tirani naši, stvorili su ovaj svijet po svome kalupu i sada nas siluju da u njemu živimo". Po Sartrovom mišljenju, ove riječi su pristajale i buntovnoj generaciji 1968. i ciljevima koje je sebi postavio tadašnji studentski pokret.

Jednako tako duboko su mu se dojmili Njegoševi stihovi „Nada nema pravo ni u koga/Do u Boga i u svoje ruke“ u kojima crnogorski vladika izvorište pobune protiv tirjanstva ne vidi jedino u božanskom pravu, već i u neposrednoj akciji pojedinca i naroda. A Dedijer mu je objašnjavao da na Balkanu nema manjeg naroda koji je kroz istoriju, u borbama protiv Otomanske imperije i protiv Napoleona, pokazivao takvu i toliku hrabrost kao Crnogorci. Tako je Sartra upoznao i s činjenicom da je Puškin bio zadivljen borbom Crnogoraca protiv Francuza, predvođenih vladikom i gospodarem Petrom I Petrovićem, između 1806. i 1813. godine. Tako je i nastala Puškinova pjesma Bonaparta i Crnogorci.

Sartr je, najvjerovatnije zahvaljujući biblioteci svoje majke, čitao i neke francuske putopisce koji su dolazili u Crnu Goru. Jedan od njih je opisivao kako su Crnogorci sjekli glave francuskim vojnicima, pa i jednom njihovom generalu. Sam francuski maršal Marmon je u jednom burnom razgovoru sa Petrom I iznio optužbu da su Crnogorci divlji i i nehumani. Vladika mu je odgovorio: "Crnogorci su od Francuza naučili ovaj varvarski običaj, s tom razlikom što oni sijeku glave svojim dusmanima, a nikada glave svojih voda i zemljaka".

Makar i ne bilo tako, Sartr nije krio da mu se takav odgovor vladike Petra I dopao:

"Eto kako francuska istoriografija može da bude evropocentrična, Evropa hoće da čita lekcije svima u svijetu, a zaboravlja na svoje grijehe."

Kada je Dedijer htio da podigne biblioteku odmah ispod Bileća, kraj koga je Čepelica, rodno selo njegovog oca dr Jevta Dedijera (1879-1918), a s rijetkim knjigama na stranim jezicima iz naše istorije, Sartr se namjerio da za tu biblioteku daruje baš memoare maršala Marmona i putopis francuskog pukovnika Vijale de Somijera iz Crne Gore i Hercegovine. Na žalost, spomen-biblioteka koja je trebalo da bude ispunjena dragocjenim knjigama, od kojih mnoge ni do danas nisu poznate u ovdašnjoj nauci i javnosti, nikada nije podignuta. Ostvarenje projekta zabranila je tadašnja vlast u Sarajevu.

S mjesta na kome je trebalo da se nalazi to zdanje, pogledi Sartra i Dedijera bili su upereni oko šest kilometara dalje, ka Crnoj Gori, ka znamenitom bojištu Vučiji do. Naravno da je francuski filozof bio više nego impresioniran saznanjem da su u toj slavnoj bici jula 1876. godine crnogorski bataljoni posjekli više od 200 turskih oficira i oko četiri hiljade vojnika nizamlija redovne turske vojske, pod komandom Selim-paše.

Bio je to tek uvod. Velikog mislioca i borca za ljudska prava čiji su radikalni potezi, često i cinični dovodili do bijesa ne samo evropske buržuje, čekala su i druga iznenađenja tog ljeta 1969. godine.

Mala družina se u Crnu Goru uputila iz Dubrovnika, a na putu ka Cetinju prošli su kroz Boku Kotorsku. Prelijepi krajolik je učinio da se ozari čak i lice Simon de Bovoar, jedne osobene ličnosti koja je Dedijeru sve do tada izgledala kao "mašina za razmišljanje", bez smisla za humor. Kada je vidjela ružičastu boju rascvalog cvijeta badema, lice Simon de Bovoar na kome gotovo nikada nije bilo osmijeha odjednom se ozarilo posebnom toplinom koja će učiniti da Dedijer ono umnogome promijeni mišljenje.

Krenuli su i u obilazak bojišta iz Drugog svjetskog i ranijih ratova, u uvjerenju da će autentični tereni biti idealni za snimanje kasnije zabunkerisanog filma „Jugoslavija, zemlja jeretika".

Na putu od Podgorice (onda Titograda) do Cetinja zaustavili su se u selu Košćele. Kada smo tamo stigli, govorio mi je Dedijer u jednom razgovoru, pozvao sam se na svjedočenje mog ahbaba, legendarnog partizanskog generala Peka Dapčevića o početku ustanka u Crnoj Gori u julu 1941. godine. Pod njegovom komandom, gerilski odred u kome su bili seljaci iz okoline, vodjeni idejom oslobođenja od okupatora, uništio je jedan samostalni motorizovani bataljon italijanske divizije Mesina.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/rO2cL-jav0E?si=gF_Xz3baKkeEW9H5" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Oni su pohitali da pomognu slabom italijanskom garnizonu na Cetinju, ali su bili opkoljeni. Peko je komandovao svojim gerilcima da naprave zasjedu u obliku potkovice. Bataljon je upao u zasjedu, započela je osmočasovna borba. U njoj je ubijeno 70 italijanskih vojnika, više od sto ih je bilo ranjeno, gotovo 300 zarobljeno. Gerilski plijen je bio ogroman: četiri topa, 16 mitraljeza, šest minobacača i 30 kamiona. Podigao se tada sav narod, stari Crnogorci su dolazili s puškama i pitali „što i nas nijeste zvali da se bijemo za slobodu".

Ove moje riječi Sartr je slušao u velikom čudu, utoliko većem jer u istorijama Drugog svjetskog rata do tada nije naišao ni na kakav pomen ovih činjenica.

Tokom posjete Crnoj Gori, Žan Pol Sartra i Vladimira Dedijera primio je i tadašnji prvi čovjek Crne Gore Veljko Milatović, narodi heroj, koji je ostavio snažan utisak na Sartra. Milatović je potanko upoznao uvaženog gosta iz Francuske o ustanku crnogorskog naroda 13. jula 1941. godine. Onim što je čuo od Milatovića, Sartr je bio duboko impresioniran. Hitler je jula 1941. munjevito napredovao u ratu protiv Sovjetskog Saveza, sva okupirana Evropa drhtala je od straha. A u ustanku u Crnoj Gori ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno oko pet hiljada fašističkih vojnika. Hrabrost pokazanu u Drugom svjetskom ratu, saznao je i to Sartr, Crnogorci su platili visokom cijenom.

Od oko 417 hiljada stanovnika prije rata, do njegovog okončanja, izginulo ih je ili bilo strijeljano oko 40 hiljada. Tokom okupacije, Cma Gora je bila načičkana sa šest koncentracionin logora i 32 zatvora. U njima, kao i u internaciji, bilo je zatočeno oko 90 hiljada ljudi. Upoznao ga je Dedijer i s činjenicom da je od osamdesetak ratnih generala bilo 30 Crnogoraca, 29 Srba, 17 Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pet Slovenaca, jedan Makedonac i jedan Rus.

Moje shvatanje metodologije istorije, često mi je govorio Dedijer, jeste da istoričar treba da sumnja u sve istine, a naročito u sopstvene. A sve će istine jednom izaći na vidjelo. Ništa u istoriji nije samo sjaj, stalni pratilac toga sjaja je i bijeda. Tako je od faraonskih vremena do danas, pa to važi i za naše glavare, baš kao i za ovdašnja plemena i narode kroz istoriju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11380fbb-447e-4824-a3bb-0b72560365ea)
Dedijer i Slobodan Kljakić{.caption} 

Zato su Sartr i Dedijer tokom pripremnih razgovora za Hadžićev film puno pažnje posvećivali kulturološkom elementu, položaju žene u crnogorskom društvu, etičkom kodeksu, krvnoj osveti, uticaju geografije na formiranje karaktera i drugim pitanjima. Ove probleme će, pozivajući se i na zaključke Jovana Cvijića, ponajbolje obraditi francuski pisac Fernan Brodel u svojoj knjizi Mediteran i mediteranski svijet, nedavno objavljenoj i kod nas...

Sudbina filma "Jugoslavija, zemlja jeretika", bila je zapečaćena, ali se Žan Pol Sartr crnogorskim temama i istoriji vratio još jednom.

Bilo je to u vrijeme kada je on slavio a Francuska obilježavala njegov 70. rođendan, 1975. godine. Ondašnji predsjednik Francuske Valeri Žiskar d'Esten. poručio je Sartru da bi bilo dobro da za drugi kanal državne televizije pripremi jednu veliku emisiju o sebi.

Umjesto toga, Sartr se latio posla da opiše sve velike revolucije i bune svog života, od ruske revolucije 1905. godine do studentskog bunta 1968. godine. Što se tiče Drugog svjetskog rata, smatrao je da njegovom u prikazu najznačajnije mjesto pripada pobuni crnogorskog naroda potiv fašizma 13. jula 1941. godine. Sartr je pozvao Dedijera u Pariz, da bi razradili scenario emisije. U prethodno poslatom pismu, Dedijer mu je predložio da poslije prikaza 13. jula bude sačinjena i paralela između Jugoslovenskog i francuskog pokreta otpora, kao i da se razmotri pitanje spontanosti i organizacije u pokretima otpora, jer je 13. juli bio tipičan primjer takvog ustanka. Sa suprugom Verom Dedijer je potom otputovao Pariz, gdje su on i Sartr, zajedno sa istoričarem francuske revolucije Alberom Sobulom, radili na nacrtu scenarija.

Ali sve je bilo uzalud. Jednom riječju, ova emisija do koje je Sartru bilo toliko stalo, kao i svim njegovim prijateljima koji su uložili toliko energije da to videnje 20. vijeka zaista bude sartrovsko, bila je zabranjena. Dogodilo se to pod pritiskom moćnog lobija francuske malograđanske buržoazije. Sasvim je jasno da je jedna takva jednostrana odluka, kojoj se morao prikloniti i sam predsjednik Francuske D'Esten, izazvala veliku buru u domaćoj javnosti. Otuda su nesrećnici francuske državne televizije, pritisnuti žestokim kritikama, pribjegli jednom mizernom objašnjenju - smislili su da ih je Sartrov projekat bacio u veliku trošak, pa oni, jadni, nemaju para da urade završnu realizaciju. Usput, tek toliko da se zna, toliko para je tih dana Sartr potrošio po francuskim bistroima darujući različite junake pariske kulturne scene u Bulevaru Sen Žermen.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7f7955f4-6551-4048-b561-007cb15bc5ab)
Muzej street arta u Neuf-Brisachu{.caption} 

Sartr i Dedijer sreli su se posljednji put 19. novembra 1978. godine u Parizu, u Sartrovom novom stanu u Bulevaru Edgar Kine broj 29.

Tokom razgovora, dvojica prijatelja pričala su i o daljem radu na desetak godina ranije zamišljenom projektu enciklopedije jeretika. Već na početku saradnje dogovorili su se da jedan o drugom napišu odrednice, pa je Sartra interesovalo šta je do tada Dedijer pripremio. Kada je čuo da će odrednica ukazati i na neke njegove sitne strasti, Sartr je kroz smijeh zapitao o kojim je to strastima riječ.

„Gledao sam na Bohinju 1968. godine vaš pasoš, odgovorio je Dedijer. „Ja se u to nešto razumijem jer sam prije rata radio na falsifikovanju pasoša za naše druge revolucionare. Vi u Francuskoj imate pasoš u kome je unijeta i visina čovjeka. Ako se pogleda vaš pasoš prema svjetlosti, vidjeće se da ste vi na brojku O dodali jedan rep, tako da je ispalo da ste visoki ne 160 santimetara nego 169. Sartr se zarumenio."

A Dedijer ga je onda tješio da kod nas narod veli da se ljudi ne mjere pedljom nego pameću.

Dvojicu velikih buntovnika, saboraca iz [Raselovog suda](https://en.wikipedia.org/wiki/Russell_Tribunal) i prijatelja, vezivale su čvrsto i ovakve sitnice. Svakako su i one imale uticaja na Žan Pol Sartra da dublje pojmi i zavoli ljude ovih prostora.

Inače sigurno ne bi izgovorio sljedeće riječi: „Dinarski violentni tipovi puni su energije, vas spasavaju vaši seljački repovi u pantalonama, zato mislim da je budućnost vaša."

**Članak je skraćena verzija temata "Sartr i Crna Gora" objavljenog u časopisu Montenegro Mobile Art, u Podgorici 2002. godine** 




Kako je slavni filozof doživio Crnu Goru, bezuspješno pokušavajući da francusku javnost upozna s istinom o Trinaestojulskom ustanku

filozofija pobune

Sartr i Crna Gora

Ljušte se betonski stubići na suncu, krnji, sivi stubovi sramnog doba kad je vladao režim. Ne tako davno slobodarski duh ovih brda bio je zatomljen u desnu traku. Srećom, došla je sloboda sa novim čarima, pa se osjetilo u vazduhu, u lakom jutarnjem buđenju, a ponajviše na raskrsnici. Gomila sretnika krenula je u osvajački pohod preko punih linija i ivičnjaka, do mjere da se podgorička džada već sasvim poznaje po organskom pletivu trasa koje vode s onu stranu pozitivne prometne prakse. 

Kao da je dobro popustila prpa od režima i batina, raja se stala kurčiti na jedan sasvim osoben način. Mimo strogih pravila ljudi parkiraju, pretiču i obilaze u potrazi za apsolutnom jedinicom demokratije, anarhičnim pulsom koji vodi ka slobodi kretanja. Poneki sudar i psovka nisu omeli ljude da odjebu horizontalnu i vertikalnu signalizaciju, kolone su se okrenule jednoj vrsti samoupravnog turiranja, intuitivne vožnje kroz napeti gradski špic. Sloboda najljepše pjeva na ulici, tamo đe ljudi u direktnoj demokratiji dogovaraju staru enigmu prvenstva prolaza. 

Ali onda se dogodilo nešto ogavno, proisteklo valjda iz ponora režimskog *Zeitgeista* koji se odlikovao neljudskim inženjeringom. Plastični stubići, narandžasti čunjevi, ukazali su se posvuda, nova vlast je zabola silne PVC kurčiće da vibriraju neslobodu i ospore duh varoši. Ona ista računska regija mozga koja je proizvela ideju konc-logora, sad pokušava sistemski da ubije slobodu kretanja, da usmjeri ljude u pravcu nekakave rigidne vizije pokreta koji se svodi na matematiku. 

I đe to vodi? Naravno da to vodi ka funkcionalizaciji ljudskog bića. Kreativni pojedinac kao temelj demokratije prestaje biti suvereno biće koje se za svoju slobodu izborilo 30. avgusta. Prosječni slobodar za volanom postaje rob sumnjivih proračuna. Umjesto da u kretanju bude oslonjen na unutrašnje nagone i na taj način stalnim interagovanjem sa svojom nutrinom iscrta najljepšu moguću mapu kreativnih silnica, umjesto da glavni grad Crne Gore kao neka savršena vještačka inteligencija dozvoli polukružna skretanja i preticanja u najdaljim tačkama podsvjesti koja bi upravljala tim fantastičnim eksperimentom - metiljavi pisari i cvikeraši crtaju nove i nove pomične bankine. 

Čovjek kao suština demokratije prestaje da bude važan zarad strukture, sistema ako hoćete; humanizam ranog Marksa mijenjaju deterministi, ulazimo u doba staljinizacije saobraćaja. Od smjelog revolucionarnog gesla,*čovjek je sam sebi garant parkinga*, sad se došlo do dažbina, ekonomske iznude, riječju, nastavlja se direktna pljačka pod firmom naplate javne površine. 

Šta još da kažem, stvar je toliko očigledna i nije teško shvatiti kuda teče. Zasad samo hrabri pojedinci obore poneki plastikaner, ali ubrzo će to biti opšta priroda pobune. Napetost raste u smrdljivom vazduhu. Pitanje je dana kad će mnogi vozač krenuti putem časnog krsta na svom retrovizoru. Velika saobraćajna revolucija sravniće sa zemljom čunjeve i ograde, jer to to nisu samo fizičke mjere u prostoru, to su mentalne blokade, podmukli načini da se kontroliše svijest ljudi. 

Onaj što bi da skrene desno, ili pretekne lijevo, onaj što neće da čeka, sada se dresira kao lovački ker. Pavlovljevsko poniženje semafora očigledno nije dovoljno, baš kao ni satanski znakovi izričitih naredbi. Ali polako, nije naš čovjek stoka sitnoga zuba! Istina, kratko stanujemo na ovom svijetu, vozimo još kraće, ali jebeš pravila, grmi pod lobanjom novog demokratskog nagona koji se rađa tu pred našim krvavim očima. Neka raste do konačne pobjede!



Velika saobraćajna revolucija samo što nije, sravniće sa zemljom sve te čunjeve i ograde...

revolucija u pokretu

Dolje stubići, živjela sloboda

Bulatu Okudžavi

Pariz-Zagreb, prosinca 1993.

Dragi Bulate,

Prilikom našeg posljednjeg susreta, u Parizu, jedva smo stigli pružiti ruku jedan drugom. Čuo sam da si bolovao. Kažu mi da više ne pjevaš.

Pišem ti pod dojmom vijesti koje stižu iz Rusije. Sjećam se tvojih riječi prilikom našeg susreta u Moskvi godine 1976: „Svašta se može dogoditi, ako samo počne...“ Više ne znam gdje stvari započinju, gdje završavaju.

Ti možda nisi iznenađen onim što se zbiva u bivšem Sovjetskom Savezu. Ja jesam, premda se nisam nadao ničem mnogo boljem. Tko je ipak mogao zamisliti da će na prvim slobodnim izborima polovica zemlje odbiti slobodu da bira. Da će Rusija odbaciti „izbor Rusije“! Doduše, to je Jeljcinov izbor, koji ne vrijedi mnogo kao ni sam Jeljcin. Zapad podržava takva predsjednika jer se boji da ne dođe gori od njega: ali i „manje zlo“ je ipak zlo. U politički život vraćaju se oni koji su vodili najgoru sovjetsku politiku. U Parlament se biraju oni koji su topovima istjerani iz njega. Jednostranački sistem pretvara se u karikaturu višestranačkog. Vladavinu u ime naroda zamjenjuje novo narodnjaštvo. Prihvaćena je reforma ustava, poraženi su reformisti. Crveni teror pretvara se u smeđi i crni. Pribojavali smo se nacionalista, a scenu zauzimaju crnostotinaši. Takva su proturječja moguća samo u Rusiji.

U ruskoj je povijesti bilo clowna i šarlatana. Takvoga kakav je Žirinovski nismo očekivali. Nisam mogao povjerovati da će se za njegovu fašistoidnu ideologiju opredijeliti najviše građana. To pokazuje u kakvom je stanju sama Rusija. Je li to uopće Rusija: Sovjetski Savez bez sovjeta, komunistička država bez komunizma?

Stječem dojam da se inteligencija izgubila u svemu tome i da opet ne zna što da se radi. Stvari su otišle dalje nego što je očekivala, nitko ne vidi kako bi se mogle zaustaviti i usmjeriti. Znakovi s lijeva i s desna nisu pouzdani. Što je tu uopće lijevo i desno? Kao u onoj Gogoljevoj priči: „Ah ti kudrava - ne znaš gdje ti je lijevo, gdje desno“. Pratio sam prošlih godina skupove u Savezu književnika u Moskvi i ex-Lenjingradu, besjede koje su držale spodobe po tribinama, njihovu slabu (sovjetsku) obrazovanost i nepoznavanje ruske kulture. Nedavno je bivši disident Edvard Limonov došao u Bosnu da "sa srpskih položaja" puca na Sarajevo - i stvarno je pucao. Hvalio se time, slikali su ga! Vladimir Volfovič Žirinovski nije nastao ni iz čega.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/528776e3-009c-418c-a7ba-e7475e42a565)
Matvejević, foto: Le Mond{.caption}

Na kraju godine 1993, nakon poraza slobode na „prvim slobodnim izborima“, čini se da najbolji dio društva šuti. Možda se osjeća krivim. Ili pak ne kani sudjelovati u svemu tome. Je li u takvu stavu ostalo imalo one plemenite želje inteligenata za otpadniš tvom otščepenstvom, kojem su težili duhovi s kraja prošloga i početka ovoga stoljeća u Rusiji? Ili je pak „sovjetska praksa“ posve ugušila takvu tradiciju? Možda su pisci, prisiljavani u prethodnim razdobljima da se „suglašavaju“ i „zauzimaju stav“, odlučili da više nikoga ne podržavaju i ne slijede? Želio bih da je tako. Pribojavam se da nije. Očekujemo da se javi neka nova disidencija, intelektualna i duhovna, dostojna ruske kulture. Nema je na pomolu. Tko zna hoćemo li je uopće dočekati.

Rusija je jedna od rijetkih zemalja u Evropi, možda jedina, u kojoj je veći dio inteligencije odbijao da sudjeluje u ostvarenju nacionalnog projekta. Bježali su „u narod“, odbacivali državu. Nacija-država nije postojala u staroj Rusiji. Carstvo je bilo nešto drugo. Posao na oblikovanju nacije ostao je neobavljen. Opasno je kad se obavlja sa zakašnjenjem (sjetimo se Italije i Njemačke 20-ih i 30-ih godina), pogotovo kad se u to upuste clowni ili šarlatani.

Tko zna kakva nas iznenađenja još očekuju!

Unatoč svim svojim nedostacima (donekle možda i zahvaljujući njima), Sovjetski Savez uveo je historiju Rusije u svjetsku historiju. To nije koristilo ruskom narodu, koji je ostao u bijedi. Rusija se vraća u svoju historiju, manje značajnu ali sukladnu s vlastitim pozivom. Možda se tako završava još jedno „smutno vrijeme“, započinje pojašnjenje: suočenje Rusije same sa sobom? Opsjedaju me takva pitanja.

U mojoj zemlji dogodio se rat, nacionalni, građanski, vjerski i ne znam kakav drugi, bratoubilački. Hoće li se u Rusiji i Ukrajini dogoditi nešto slično, uveličano tamošnjom „sklonošću prema nerazmjeru“, potpomognuto sredstvima kojima ta sklonost tamo još uvijek raspolaže? Sama pomisao na to ulijeva strah. I ona me navela da napišem i objavim ove redove. Pomišljao sam da otputujem u Moskvu, Prag, Peštu, Varšavu, da razgovaram s piscima i prijateljima poput tebe. Odustao sam, obuzeo me osjećaj potpune nemoći.

Slušam tvoje ploče, dragi Bulate, i žalim što si izgubio glas. Pitam se što one danas znače mladima u Rusiji. Pjeva li još netko, na neki sličan način, u Moskvi ili Piteru? Trebaju li ikome takve pjesme?

Neki dan sam sreo grupu mladih Rusa u otrcanim trapericama koja je, u pariškoj podzemnoj željeznici, pjevala staru romansu „Sveča gorela, sveča gorela“. Nekoliko ih se izdvojilo i zapjevalo sa simpatijom: „Evrei, Evrei“. Jučer smo bili njemački Židovi, onda smo postali ruski, sad više ne znamo čiji smo. U svome sam „Epistolaru“ ispričao kako smo se sreli i o čemu smo sve razgovarali u Moskvi, Ohridu, Zagrebu. Nadam se da ću ti uskoro poslati ruski prijevod.

*Post scriptum*

*Savez pisaca Rusije, kojem je na čelu Jurij Bondarjev, dodijelio je 1994. godine nagradu Mihail Šolohov Radovanu Karadžiću: prigodnom pjesniku koji piše besprimjerno loše pjesme, psihijatru u službi miloševićevske paranoje, vođi srpskih nacionalista koji su dvije godine opsjedali i tukli Sarajevo, provodili etničko čišćenje po Bosni i Hercegovini, silovali i ubijali.*

![](https://cms.normalizuj.me/assets/be763609-62c7-4e7c-a81a-0148dc20594e)
Karadžić prima nagradu,  foto: Vreme{.caption}

*Staljinist Mihail Šolohov zaslužio je da takva nagrada nosi njegovo ime i da je dobije taj pjesnik. Savez pisaca Rusije postao je stjecištem nacionalista. Jurij Bondarjev izdanak je bivše nomenklature. Ratni zločinac R. Karadžić nagraden je u Moskvi. Nijedan pisac vrijedan pažnje nije mu pružio ruku. Žiri je istaknuo njegovu „borbu za slavenstvo“. Ubijanje bošnjačkih Slavena, čiji su preci davno prešli na islam, smatra se zaslugom „za slavenstvo“! U Rusiji ljudi malo znaju o tome, pritišću ih vlastite nesreće.*

*Razmišljam o razlici između slavenstva koje je bilo nada poniženih i uvrijeđenih, slabih i siromašnih slavenskih naroda koji su se željeli ujediniti i spasiti, naivnih i velikodušnih slavenofila u Rusiji XIX-og stoljeća i izvan nje: slavenstvo koje je bilo nacionalna ideja Strossmayera i polazište Masaryka, u koje su vjerovali pisci i umjetnici poput Gundulića, Dvoržaka, Janačeka i Hašeka, jugoslavenstvo mladog Krleže, Meštrovića i Ujevića, valjanih srpskih pisaca iz istoga razdoblja, ranog i kasnog Andrića, ono koje sam i sâm, sa strepnjom, usvajao. Na drugoj strani vidimo, danas jasnije nego jučer, zastarjeli slavizam, sklon da podcijeni ili podčini manje i slabije, suludu ideologiju koja je bila i ostala mračna i jalova. Jedno se ne može poistovjetiti s drugim.*

*Ne smijemo im dopustiti da to čine.*


**OKUDŽAVIN ODGOVOR**

Moskva, proljeća 1994.

Dragi Predraže,

Drago mi je što sam primio tvoje opširno pismo. To je značajan rad: nastojati pojasniti vlastite nedoumice, pa i očaj pred onim što nam se događa u Rusiji. Izvrsno te razumijem, jer sam i sâm dugo bio u sličnu stanju. No, Bogu hvala, bavljenje ruskom historijom i osobno sudjelovanje u današnjim govnima pomoglo mi je da se više ne čudim onom što se zbiva oko mene. Naravno, trpim i mučim se, ali se ne čudim.

Pokušat ću ti ukratko iznijeti svoje misli.

Rusija je vjekovima živjela pod batinom. Ta je batina (i carska, i osobito komunistička) pomagala da se stvori privid blagodati, cjelovitosti, uzajamnosti. Netom su batinu uklonili, pokazalo se pravo lice naroda i društva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/abb612f9-251b-4da5-933b-a983b4ebe614)
Okudžava{.caption}

Evo kako to lice vidim: Rusija nikada nije imala niti je poznavala instituciju demokracije. Bila je društvo s ropskom psihologijom, koje je služilo knezu i caru, vodi i genseku... Rusija nikada nije imala instituciju slobode. Znala je što je samovolja (volja), ne i što je sloboda... U Rusiji nikada nisu poštovali ličnost. Cijenili su apstraktnu domovinu, očevinu ili otadžbinu, ali samu ličnost nisu... Tome valja dodati: u Rusiji nikada nisu poštovali zakon.

Stoga mislim da ne treba očekivati nikakva dobra sve dok Rusija ne osvoji spomenute institucije, dok one ne uđu u njezin krvotok. Za to je potrebno mnogo vremena, mnogo pokoljenja i mnogo trpljenja.

Ne tvrdim da je cjelokupno društvo takvo. Nažalost, pravih je ljudi malo, oni koji postoje premalo utječu na društveni život...

Bulat Okudžava

Preuzeto iz knjige Istočni epistolarij, Predraga Matvejevića, Ceres, Zagreb, 1994.{.caption}




Prepiska jugoslovenskog pisca Predraga Matvejevića i sovjetskog kantautora Bulata Okudžave iz 1993. godine. U danima opsade Sarajeva, prije tačno trideset godina, dva velika stvaraoca razmjenjuju svoje crne slutnje povodom budućnosti Rusije

istočni epistolar

O sudbini Rusije

Vrućina je zahvalan književni motiv, prirodni uzročnik promjena unutar čovjeka, ali i simbolički prikaz  njegove žalosne uslovljenosti. Jedna od poznatih literarnih žega svakako je ona iz Kamijevog *Stranca* u kome glavni junak Merso izjavljuje pred sudom da je ubio čovjeka zbog sunca. Na početku romana Mersou umire majka, a na sahrani je, naravno, *upekla zvijezda*:

“Činilo mi se da pogrebna povorka nešto brže odmiče. Oko mene uvek isto osvetljeno i suncem obasjano polje. Bleštanje neba bilo je nepodnošljivo. Neko vreme prolazili smo delom druma koji je nedavno bio popravljen. Asfalt se topio na suncu. Noge su u njega upadale i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj smesi. Iznad kola kočijašev šešir od kuvane kože kao da je bio umočen u ovo crno blato(…) Osećao sam kako mi krv bije u slepoočnicama. Posle toga sve se odigralo brzo, sigurno i prirodno, tako da se ničega više ne sećam. Samo jedne stvari: ulazeći u selo, bolničarka iz pratnje me oslovi. Reče mi: »Ako ideš polako, možeš dobiti sunčanicu; ako suviše žuriš, oznojiš se i u crkvi te uhvati groznica.«

![](https://cms.normalizuj.me/assets/58b6e179-b170-4b2a-adf5-b55f224811f5)
Čarls Konder, Vreli pijesak, Alžir (1909){.caption}

Indijska književnica Arundati Roj u svom znamenitom romanu *Bog malih stvari*, piše nesnosnu vrućinu na početku jednog poglavlja:

"Maj u Ajemenemu je užaren, setan mesec. Dani su dugi i vlažni. Reka se povlači, a crne vrane čuče na sjajnim plodovima manga sred nepomičnih krošnji prašnozelene boje. Zru crvene banane. Prskaju plodovi hlebnog drveta. Razuzdane muve-zunzare zaludno zuje leteći kroz vazduh koji miriše na voće, pijano se zaleću u čista prozorska stakla i umiru smetene, okupane suncem. Noći su vedre, otežale od tromosti i mrzovoljnog iščekivanja". 

Ne javlja se vrućina samo u djelima lijepe književnosti, nalazimo je i u pismima velikana revolucionarne misli kakvi su bili Marks i Engels. Na primjer, Engels piše iz Mančestera u London svom prijatelju Marksu u ljeto 1856:

„Pismo koje nije stiglo pretvorilo se na ovoj vrućini u vodu. Ne znam da li je i kod vas odjednom nastupila ovakva tropska vrućina, od koje prestaje sve osim stalnog kupanja i pranja vodom spolja i svakojakim drugim tečnostima iznutra. Juče nisam bio apsolutno ni za što i jedva sam bio u stanju da izađem, od četvrtka se nisam prestao znojiti, čak ni pri kupanju, i tričavi rad u kontoru zamara čoveka toliko da je posle sasvim gotov. Pri tom i noću jednaka zapara."

Decenije su prošle, Marks je ekonomski i zdravsteno propadao, pa je krenuo na put za jug, kada iz Kana 1882. piše Engelsu: 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d352ab95-8cf9-4f42-843f-7066a5a70f17)
Marks i Engels u paklu, freska, Podgorica{.caption}

“Čudno je da je ova vrućina pre pogoršala moj bronhijalni kašalj nego što ga je ublažila. Naravno, utoliko više »izgovora« za prehladu! Uostalom, Kunemann (a taj čovek je odličan lekar, poznaje englesku, nemačku, kao i francusku medicinsku literaturu, specijalista za plućne i grudne bolesti) ne deli Tvoje mišljenje o povratku u Pariz. Ne treba da ga pređem s prekidima. On kaže da je sad vrućina, ne samo danju nego je toplo i noću; da su sada glavne opasnosti od prehlade na železničkim stanicama..."

Osim konkretne, *materijalističke i dijalektičke vrućine*, ljudi su je od prapočetka tumačili simbolički. Glasovit primjer je vrućina koju  mitski Jona osjeća u utrobi kita. Psihoanalitičar Karl Gustav Jung u knjizi *Psihologija i alhemija* kaže:

"U junačkome mitu to je stanje poznato kao stanje progutanosti u utrobi kita (zmaja)? Unutra vlada većinom takva vrućina da junaku ispada kosa, naime, on se ponovo rađa ćelav kao novorođenče. Ta vrućina je »ignis gehennalis«, pakao, u koji je sišao i Krist, kako bi, kao dio svojih »opera«, savladao smrt”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e5ad973b-d9d5-46af-803c-1e29f3b58267)
Sunce, Eduard Munk, 1908, {.caption}

Hrišćanska misao i teologija najvišeg ranga nije zaobišla prirodni fenomen žaropeka, od kojeg su se mnogi vjernici skrivali u hladnim zaklonima crkava. Toma Akvinski filozofira u *Državi* na temu vrućine.

“Budući da živo biće živi zahvaljujući toploti i vlazi, kad je prevelika vrućina vlaga se brzo isuši i život propada, kao što se brzo gasi svjetiljka ako se ulivena tekućina brzo troši zbog velikog plamena. Stoga u nekim najtoplijim krajevima Etiopije, kako se iznosi, ljudi ne žive više od trideset godina. U krajevima pak s prevelikom hladnoćom naravna se tekućina lako smrzava, a naravna toplina se gubi. Osim toga, umjerena klima pruža mnoge pogodnosti u ratovima kojima se ljudska zajednica brani. Jer kao što izvješćuje Vegecije: 'Svi narodi koji su bliže suncu, isušeni prevelikom vrućinom, smatraju se sposobnima za razmišljanje, ali su siromašni krvlju, pa radi toga nemaju čvrstoću i samopouzdanje u borbama prsa u prsa, jer znaju da imaju malo krvi pa se boje ranjavanja. Naprotiv, sjeverni narodi koji su udaljeni od žege sunca manje su razboriti, ali imajući mnogo krvi vrlo su sposobni za ratovanje…”

Stare istočne skaske pune su toplotnih udara, pa se u *Pričama iz 1001 noći* nalazi Priča o beudinu, Marvanu Ibn-al Hakemu i zapovjedniku pravovjernih Muaviji. Pripovjetka ovako počinje:

"Priča se, sretni care, da je zapovjednik pravovjernih, Muavija, sjedio jednoga dana u svojoj rezidenciji u Damasku. Prozori su bili otvoreni na sve četiri strane, tako da je odasvud lahorilo. Halifa je sjedio i gledao na jednu stranu, a dan je bio vreo, bez vjetra. Bilo je podne i vrućina je postajala sve veća. Odjednom, Muavija ugleda nekog čovjeka koji je išao poskakujući zbog vrelog tla, jer je hodao bos. Muavija ga pažljivije osmotri i reče svojim sabesjednicima:

'Da li je uzvišeni Allah stvorio nesrećnije biće od ovoga koje mora hodati upravo u ovo vrijeme.”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/34814a00-10bb-47fb-acfe-c05ba4ae87a0)
Game of Thrones{.caption}

Epska fantastika takođe štedro koristi (nad)prirodne pojave. U romanu *Igra prijestola* Džordža R. R. Martina ima finih minijatura o vrućini, poput jedne erotske:

„Kunem ti se, kada je vrućina, žene zaborave na smernost. Plivaju gole u reci, odmah ispod zamka. Čak i na ulicama, toliko je prokleto vruće za vunu i krzno, da idu okolo u onim kratkim haljinicama, svilenim ako imaju srebra, a pamučnim ako ga nemaju, ali se to svodi na isto kada počnu da se znoje i tkanina im se priljubi uz kožu, pa izgledaju kao da su gole."

Sunce jednako tuče u svim južnim krajevima pa i u Crnoj Gori, ali oficir crnogorske vojske i izgnanik Marko Vučeraković (1880-1931) u svojim se memoarima sjeća paklene omorine oko Skadarskog jezera:

“Upeklo sunce kao u avgustu na Skadarskom Jezeru, vrućina užasna, dosadila nam žeđ, nema vode osim sa Jezera, a voda sa Jezera je ljeti neopisano topla i slaba, u blizini ovog Ostrova nalazi se još jedno malo Ostrovo, na kom ima lijepa voda Studenac…”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1341b40a-7e06-4d19-b8fc-63da7ca3949a)
Iz rječnika Staroslovenskog jezika{.caption}

Na kraju, crnogorski pisac [Ilija Đurović](https://normalizuj.me/articles?author=ilija-djurovic), u romanu “Sampas” koji je od kritike hvaljen zbog svog raskošnog pjesničkog jezika, upravo pjeva ljetnjem Suncu.

"…voliš li sunce, rekla je Sunce volim jedino, Sunce Sunce Sunce, ono nas grije i život daje pužu i vitkoj ribi, grožđu, kajsiji, breskvama, melanome beračima, boju travi i bubama, moždane udare trombofiličarima, puni pluća pustinji, mrvi nas kao žrvanj, oštri kljun bjeloglavog supa, grije Cres dok sup prelijeće svijet, dok jede i jebe prije nego što se vrati i zaotoči zauvijek, stari supovi vole se nad Cresom dok ne umru, dok ih ne zapljusne prejak talas i Sunce više nikad ne osuši a drugi supovi pojedu, velika nebeska sušilica, volim je i dajem joj tanku kožu, bljesnula je niskom zuba od koje meduze pod vodom oslijepe, hobotnice ispuste mastilo, ribe izgube rođena jata, njen je osmjeh jedina sreća koju je lako gledati, bez osmjeha njeno je lice lijepo, s osmjehom jedino živi, kratko i samo kad dobija ono što želi, osušićemo se i isploviti izgovorila je sunčanu rečenicu i legla na ražanj stijenja, legao sam i ja i  slušali smo kako ćirikavci zelenom zrikom usisavaju Sunce (...)





Julski dani nisu samo za usmenu predaju i jadikovanje, ne zaboravite, cijela jedna književnost govori samo o nemilosrdnom suncu i vrelini 

mala antoligija žege

Knjigom protiv vrućine

U svakoj ljubavi postoje bar dva stvorenja, a svako od njih je velika nepoznata u jednačini onog drugog. Zbog toga ljubav deluje kao hir sudbine - ta jeziva i misteriozna budućnost, koju je nemoguće saopštiti unapred, prigrabiti ili odgurnuti, ubrzati ili zaustaviti. Voleti znači otvarati se toj sudbini, tom najuzvišenijem od svih ljudskih stanja, onom u kome strah u kombinaciji sa radošću tvori leguru koja svojim sastojcima više ne dozvoljava da se razdvoje. 

Otvaranje toj sudbini znači, u krajnjem bilansu, prijem slobode u biće: one slobode koja je otelotvorena u Drugom, u saputniku u ljubavi. Kao što je Erih From to nazvao: „Zadovoljstvo u individualnoj ljubavi se ne može dostići... bez istinske poniznosti, hrabrosti, vere i discipline"; da bi odmah, s tugom, dodao kako u „kulturi, u kojoj su ovi kvaliteti retki, sticanje sposobnosti da se voli mora ostati retko dostignuće". 

A tako i jeste - u potrošačkoj kulturi, kao što je naša, koja ravorizuje proizvode spremne za neposrednu upotrebu, brza rešenja, trenutna zadovoljenja, rezultate koji ne zahtevaju duže napore, nepogrešive recepte, osiguranje za sve rizike i garancije povratka novca. Obećanje učenja umeća ljubavi (lažno, prevrtljivo, a opet toliko želje ima da bude istinito) je obećanje stvaranja „ljubavnog iskustva" slično drugoj robi, koja privlači i zavodi mahanjem svim tim karakteristikama i obećava da će ukloniti čekanje iz želje, znoj iz napora i napor iz rezultata. 

Bez poniznosti i hrabrosti - nema ljubavi. Obje su potrebne, u velikim i stalno obnavljanim dozama, kad god se uđe u neistraženu zemlju koja nije ucrtana u karte, a kada se ljubav desi, između dvoje ili više ljudskih bića, ona ih uvodi u takvu teritoriju. Eros, kao što Levinas insistira, se razlikuje od posedovanja i od moći; on nije ni bitka, ni sinteza - a ni znanje. Eros je „veza sa drugačijim, sa misterijom, to jest sa budućnošću, sa onim što je odsutno iz sveta koji sadrži sve što jeste..." „Patos ljubavi se sastoji iz nepremostive dvojnosti bića." Pokušaj da se prevaziđe ova dvojnost, da se ukroti samovoljni i pripitome buntovni, da se nepoznato učini predvidivim i da se okuju oni koji slobodno lutaju - sve ove stvari potpisuju smrtnu presudu ljubavi. 

Eros neće nadživeti dvojnost. Kada je ljubav u pitanju, posedovanje, moć, sinteza i razočarenje su Četiri jahača apokalipse. U ovome leži čudesna krhkost ljubavi, rame uz rame sa njenim ukletim odbijanjem da lako podnosi ranjivost. Svaka ljubav teži da se razreši, ali u trenutku trijumfa ona se suočava sa svojim konačnim porazom. Svaka ljubav se bori da zakopa izvore svoje neizvesnosti i nesigurnosti; ali, ako uspe, ona brzo počinje da slabi - i nestaje. Eros je opsednut duhom Tanatosa, koga nijedna magijska bajalica ne može isterati. Stvar nije u Erosovoj preranoj zrelosti i nikakvo obrazovanje i „nauči sam" sredstva ne mogu ga osloboditi te morbidne - samoubilačke sklonosti. 

Izazov, privlačnost, zavođenje Drugog čine svaku udaljenost, koliko god da je ona mala, nepodnošljivo velikom. Otvaranje deluje kao ambis. Sinteza ili nadvladavanje izgledaju kao jedini lekovi za nastalu muku. A postoji samo tanka granica, koju je veoma lako prevideti, između mekog i nežnog zagrljaja i okrutnog gvozdenog stiska. Eros ne može biti lojalan sam sebi bez praktikovanja ovog prvog, ali ne može ga praktikovati a da ne rizikuje ovo drugo. Eros nudi ruku i pruža je prema drugom - ali ruke koje mogu da grle takođe mogu da ščepaju i stegnu. Koliko god da ste naučili о ljubavi i voljenju, vaša mudrost može doći, kao Kafkin Mesija, tek dan nakon njenog dolaska. 

Dok god živi, ljubav lebdi na ivici poraza. Ona na svom putu rastvara svoju prošlost; ona za sobom ne ostavlja utvrđene rovove u koje se može povući, tražeći zaklon u slučaju nevolje. I ona ne zna šta je čeka i šta budućnost može doneti. Ona nikada neće dobiti pouzdanost, dovoljno jaku da razbije oblake i uguši uznemirenost. Ljubav je zalog po osnovu neizvesne i nedostižne budućnosti. Ljubav može biti, i često jeste, zastrašujuća kao i smrt; ali, za razliku od smrti, ona prikriva tu istinu naletima želje i uzbuđenja. 

Fluidna ljubav, Mediterran publishing Novi Sad, 2009{.caption}

Odlomak iz knjige "Fluidna ljubav" poljskog sociologa Zigmunda Baumana (1925-2017), poznatog po svojim promišljanjima na temu modernosti i holokausta, postmodernog konzumerizma, te krhkosti ljudskih odnosa

Zigmund Bauman

Bez poniznosti i hrabrosti nema ljubavi

Veliki pijanista Svjatoslav Rihter bojao se aviona. Tako makar kažu. Volio je da pješači, da se vozi kolima, obilazi prirodu i okuplja društvo. Ali nije volio da leti. Vjerujem da se bespomoćno osjećao u limenoj kutiji nad oblacima. Nije to rijedak slučaj i za manje osjetljive nerve. A kod Rihtera se dala naslutiti manična depresija u samom načinu interpretacije, u pokretima kojim je poništavao klavir.

Glen Guld je rekao - neki muzičari iskorišćavaju instrument, poput Paganinija, koriste vezu sa instrumentom kao suštinu svoje umjetnosti. Rihter je pripadao drugoj vrsti izvođača, onima koji se ispriječe između kompozitora i publike. Bio je dovoljno ličnost da klavir postane prirodna pojava koju ne primjećuješ pod njegovim velikim tijelom.

Kako je bilo Rihteru u Staljinovo vrijeme, to možemo da slutimo po crno-bijelim fotografijama i snimcima. Kako god, pregurao je doba čistki. Ukrajinac njemačkog porijekla i pokorni Sovjet, Svjatoslav Rihter, sklonio se u Moskovski konzervatorij gdje su ga dočekali sa jednim uzvikom - genije! I nisu pogriješili.

Najvažnija lekcija iz muzike za mene je bila upravo da uporedim Bahov *Dobro temperovani klavir* u čuvenom Guldovom izvođenju sa Rihterovim. Čuti dva izvođenja, isto je kao da upoznaš dva čovjeka i dva svijeta. Zanimljivo da su obojica bježali od svjetla, da se Guld osamio sa Bahom negdje u šumama Kanade, dok je Rihter volio nastupe u nedođijama Sibira. Nije mu se išlo u Njujork, godine 1960. kad je osvojio Karnegi hol, možda i zato što mu se nije putovalo avionom. Ali to nije let o kome želim da vam pričam.

Dana 5. marta 1953. godine u 21.50 časova u Moskvi umro je Staljin. Neko se sjetio Rihtera, da svira na sahrani. Pijanista je bio u Tbilisiju kad je stigao telegram iz Moskve. Što se mora, mora se. Sviraće Baha. Kasnije će da ispredaju razne glupe apokrife kako je Bah bio oblik protesta, kako je publika negodovala, a Rihtera navodno odvukli sa velike scene ukrašene crvenim zastavama. Gluposti. Najvrsniji muzičari SSSR-a svirali su i ostaće upamćeno da je u najljepšem momentu Drugog koncerta Čajkovskog simfonijskom orkestru uletio posmrtni marš kolega iz vojne glazbe.

Rihter je i ranije svirao na sahranama, tako da je imao iskustva. Bio je ime. Premda ne priznat od svih. Pijanistkinja Marija Judina, nazivala ga je „onaj svirač Rahmanjinova“. Bilo je to pežorativno. Judina je bila čudak. Krstila bi se pred nastup, u ono vrijeme. Recitovala je Pasternaka iz prkosa, bez zuba u vilici. Živjela je kao klošarka, ali publika je obožavala njen ludački talenat koji je lomio sve pred sobom. I tako do sudnjeg dana. Kad se predstavila, Marija Judina, nad njenim odrom svirao je Rihter. Rahmanjinova, naravno.

Ali nije ni Staljinova sahrana glavna tema ove priče. Ima jedna slika koju želim da podijelim s vama. Često mi ta scena prolazi kroz glavu. I ne mogu da prestanem da se smijem. Smijem se bez imalo samilosti, jer vjerujem da se i on smijao. To je bio košmar, da ga šalju avionom u periodu teških oblaka nad Gruzijom. Da se ukrca u avion bez pogovora kao da mu je omiljen. Avion srednje veličine, vojni, koji treba brzo da preveze važnog genija i njegovih deset prstiju koji lagano drhte kao nad Prokofjevljevom Devetom sonatom što je specijalno pisana za njega. Sve mi je to lako da zamislim.

Prokofjev je, inače, pisao za Staljinov rođendan, nije imao problem sa tim. Tek kasnije su ga cenzurisali. Ali Rihter i njegova žena su izvodili Prokofjeva mimo zabrane. Možda je Rihter mislio na svoju ljubav, na svoju ženu, dok je ulazio u avion i vidio nešto što će ga zalediti - krcatu unutrašnjost posmrtnih vijenaca nasloženih od patosa do gore, sa onim teškim grobljanskim bukeom u slavu velikog Josifa Visarionoviča čije se ime proteže zlatnim kurzivom na crvenoj traci. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/3EnosoXeTWI" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Istorija je nekad šaljivdžija - veliki Rihter, najbolji pijanista SSSR-a koji ne voli avione, leti na vođinu sahranu u službenom aeroplanu krcatom posmrtnih vijenaca. U kakvom se to vicu obreo njegov strah? U letećem kovčegu sa porukama vječne slave. Mora da se nasmijao Svjatoslav Rihter, usred velike tuge, u strašnom Sovjetskom Savezu koji je u ništavilo pratio vođu. Mislio sam ovih dana na Rihtera. Mislio sam na tu malu priču. Pomislio sam da će i čitaocu biti zanimljivo da skrene pogled u nešto veselo kao što je avion pun cvijeća koji žuri na veliku sahranu.

ND Vijesti, 2016.{.caption} 

Dana 5. marta 1953. godine u 21.50 časova u Moskvi umro je Staljin. Neko se sjetio Rihtera. Što se mora, mora se. Sviraće Baha. 

genije i vođa

Avion pun cvijeća žuri na veliku sahranu

Tipičnoj viktorijanskoj ženi iz radničke klase znanost je bila strogo čuvan misterij; onodoban društveni stav prema ženama u znanosti možda najbolje predočuje izjava uvaženog harvardskog profesora Edwarda Clarkea koji je u svojoj knjizi napisao:

“Žensko tijelo može podnijeti samo ograničen broj istovremenih razvojnih zadataka – djevojke koje troše previše energije razvijajući um tijekom puberteta završit će s nerazvijenim ili bolesnim reproduktivnim sistemom.”

Srećom, Annie Jump Cannon nije bila tipična viktorijanska žena. Njena je priča blještav primjer plodnog roditeljskog odgoja.

Cannonina majka u svoju je kći ugradila znanstvenu znatiželju, vodivši ju kao djevojčicu na redovita promatranja noćnog zvjezdanog neba. Kad je Cannon odrasla u mladu ženu, umjesto u brak, roditelji su ju poslali na studij fizike i astronomije na Wellesley Collegeu. Njena strast da se dokaže kao jedna od nekolicine žena koje studiraju u cijeloj saveznoj državi Delaware odvela ju je do eksperimentacije na tada revolucionarnim rendgenskim zrakama i putovanja po velikim europskim univerzitetima.

Za to vrijeme, na Harvardskom sveučilištu zbivalo se nešto jedinstveno. Direktor fakultetskog opservatorija, [Edward Pickering](https://en.wikipedia.org/wiki/Edward_Charles_Pickering), razljutio se inkompetencijom jednog od svojih diplomskih studenata. Kako bi mu ukazao na njegovi nesposobnost, odlučio je zaposliti svoju sluškinju da radi njegov posao.

Ubrzo se ispostavilo da je njegova sluškinja – Williamina Fleming – nevjerojatna genijalka. Pickering se otad zakleo zapošljavati samo žene, i okupio kolektiv ‘Harvardovih Računarki‘ kako bi mu obrađivale stotine tisuća astronomskih podataka.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f16f55f1-765a-4cdf-9ef5-09bf3084e88c)

Međutim, iako progresivan, Pickering nije heroj ove priče. Računarkama je i dalje bio delegiran samo ‘tajnički’ dio posla, to jest mukotrpno razvrstavanje i klasifikacija mjerenja s aparature na kojoj su radili muškarci. Uz to, plaćao ih je samo 25 do 50 centa po satu, [upola manje no što su se plaćali muškarci](https://www.womeninscience.org/story.php?storyID=108). Također, ove su marljive žene u javnosti prozvane “Pickeringovim haremom”, terminom po kojem su, na žalost, i danas poznate.

Najsjajnija zvijezda Harvardovih računarki bila je upravo Annie Jump Cannon. Priključivši se obradi podataka, vrlo je brzo zaključila kako je dotadašnji sistem katalogizacije nepraktičan i osmislila novi. Naime, Računarke su se bavile najranijim oblikom astrofotografije: dobivši snimke svake vidljive zvijezde na noćnom nebu, njihova je zadaća bila sortirati ih i kodirati poput knjiga u knjižnici.

Cannon je osmislila shemu katalogizacije po zvjezdanom spektru, dekompoziciji duginih boja koja nastaje kada zvjezdana svjetlost prođe kroz prizmu.

Takvi spektri pokazuju brojne tamne, tzv. apsorpcijske, linije koje izravno govore o materiji od koje je zvijezda izgrađena i o njenoj temperaturi. Podijelivši zvijezde u kategorije ovisno o broju i intenzitetu tih linija, Cannon je načinila klasifikaciju koju svaki astronom zna recitirati u snu: O,B,A,F,G,K,M,R,N,S. Nadjenula joj je i simpatičnu mnemotehniku, „Oh Be A Fine Girl, Kiss Me Right Now, Sweetie“.

Njena je klasifikacija od 1910. de facto astronomski standard, međutim nikad joj nije pripisan, te ostaje u literaturi zabilježena kao ‘harvardski standard’. OBAFGKM-klasifikacija najčešće se vidi na x-osi [Hertzsprung-Russel dijagrama](https://en.wikipedia.org/wiki/Hertzsprung%E2%80%93Russell_diagram), koji pokazuje kako su najtoplije zvijezde (O,B) najčešće najmlađe, a najhladnije (K,M) najstarije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/13718d89-d3fd-4389-8009-74a1caf17d0d)

Osim domišljatog rješavanja problema, Cannon je imala i drugu iznimnu vještinu: svojim oštrim vidom za života je katalogizirala čak 500,000 različitih zvjezdanih spektara, više nego ikoji živući čovjek. (Za probu, biste li mogli razlikovati 16 spektara s ove slike?)

Osim toga, imala je nevjerojatnu sposobnost upamtiti tisuće od njih, te bi na upit o bilo kojoj znala izvući točno njen dosje. Pažljivim gledanjem otkrila je 300 promjenjivih zvijezda, 5 supernova i jednu binarnu zvijezdu, postavši najcitiranija znanstvenica tog doba, s čak 200,000 citata.

Svojim neumornim i skromnim radom, Cannon je otvorila mjesto ženama u akademskoj zajednici. Štoviše, postala je zagrižena ambasadorica sufražetskog pokreta, davajući brojne govore u kojima se strastveno borila protiv prekoncepcija da se žene u astronomiji mogu baviti jedino astrologijom i pisanjem horoskopa. Radila je do 76. godine, za plaću od 25 centa, do svoje smrti.

Djelomičan razlog za njenu akademsku izvrsnost bila je njena cjeloživotna gotovo potpuna gluhoća – sama je tvrdila kako joj je tišina cijeli život pomagala da se usredotoči na rad. Iako mnogi tvrde da se zbog toga teško socijalizirala, to nije bila istina, barem ne na kraju njenog života, kad je uz pomoć moćnog slušnog aparata postala omiljena domaćica na večernjim zabavama u svojoj vili, nazvanoj ‘Zvjezdana koliba’. Kako kaže site Rejected Princesses, sve biografije ističu njenu gluhoću na prvom mjestu, ali ako ona nije dopustila da ju to definira, zašto bismo mi?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/db6bab71-aeb9-4b8f-864d-53103388e98a)

Pred kraj života i početak Drugog svjetskog rata, u jednom od svojih posljednjih intervjua, Cannon je lijepo sažela svoj svjetonazor:

“U ovim danima velike nesreće i nemira, dobro je imati nešto izvan našeg planeta, nešto dobro i daleko i utješno za uznemirene umove. Nek ljudi gledaju u zvijezde za utjehu.”

[Vox Feminae](https://voxfeminae.net/)




Astronomija ima dugu tradiciju inkluzije žena u znanstvene krugove. Štoviše, najstarija poznata znanstvenica u ljudskoj povijesti bila je sumerska astronomkinja En’heddu’ana, prije više od 4,300 godina. Danas se žene koje ostave dramatičan utisak na potručju astronomije nagrađuju se prestižnim priznanjem nazvanim po začetnici moderne astrofotografije: Annie Jump Cannon.


žene u nauci

Zvijezda vodilja moderne astronomije

Albreht Direr je usnio nešto što bi današnjeg gledaoca moglo podsjetiti na nuklearne eksperimente u Nevadi, ili neku drugu vrstu atomskog čistilišta na kome se trenira smak svijeta. Pola milenijuma prije cijepanja atoma, Nagasakija i Hirošime, veliki slikar je zapravo u snu vidio nešto što mu je ličilo na veliku vodu koja pada sa neba. 

Akvarel i prateći tekst opisuju apokaliptični san koji je Direr usnio u noći između 7. i 8. juna 1525. Na slici je prikazan pejzaž sa razbacanim drvećem. Ogroman stub vode šiklja, širi se blizu zemlje i poplavljuje, dok drugi manji stubovi vode počinju da padaju sa neba. Istoričari ukazuju da je slika nastala u periodu velike vjerske neizvesnosti, sa rođenjem Reformacije, i mnogi su se plašili da će potop uništiti svet.

Ispod akvarela Direr je napisao opis:

"Imao sa, ovu viziju u snu i vidio koliko je velikih voda palo sa neba. Prvo je udarilo u zemlju oko četiri milje od mene tako strašnom snagom, ogromnom bukom i prskanjem da je potopilo čitav kraj. Bio sam toliko šokiran ovim da sam se probudio prije provale oblaka. A pljusak koji je uslijedio bio je ogroman. Neke od voda su pale nešto dalje, a neke blizu. I došle su sa takve visine da se činilo da jednako sporo padaju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4e81b96d-405c-4219-933a-195cb48faa9e)

Ali prva voda koja je tako iznenada pala na zemlju, pala je takvom brzinom, praćena vjetrom i tako zastrašujućom hukom, da mi je, kada sam se probudio, cijelo tijelo zadrhtalo i dugo nisam mogao da se oporavim. Kada sam ustao ujutru, naslikao sam gore kako sam ga vidio. Neka Gospod sve okrene nabolje."

U nacrtu svoje neobjavljene knjige "Savjeti mladom slikaru" cijelu deceniju ranije, Direr je zapisao: "Koliko često vidim veliku umjetnost u snu, ali kada se probudim ne mogu da je se sjetim; čim se probudim, moje pamćenje to zaboravlja." 

Umjetnik je svoje snoviđenje naslikao na papiru dimenzija 30x45 centimetara, u tehnici akvarela, a djelo se čuva u Muzeju istorije umjetnosti u Beču.


Koliko često vidim veliku umjetnost u snu, ali kada se probudim ne mogu da je se sjetim, napisao je Direr

pola milenijuma

Smak svijeta u snu Albrehta Direra

Kruži po mrežama neka prispodoba o tome kako je Kundera dobio ponudu od uglednog francuskog izdavača da napiše esej o Dostojevskom, pa odbio uz obrazloženje: Znam da je Dostojevski veliki, ali mi se ne sviđa što je Rus. 

Navodno iz nekog dokumentarca.

Uslijeđuju konstatacije da Dostojevski, podrijetlom Ukrajinac, pripada velikoj ruskoj i svjetskoj književnosti - i dakle jebi se Kundera, baš si malo šovinističko govno! Pa sam baš išao potražiti i prisjetiti se.

Lokacija je "Uvod u varijacije" kao svojevrstan autorski esejistički predgovor (Pariz, 1981.) drami *Jacques i njegov gospodar* (*Počast Denisu Diderotu u tri čina*) (napisanoj u Češkoj, na češkom, 1971.).

Scena otvara predgovor.  Niti je riječ o "izdavaču" niti o "eseju". Radilo se o kazališnom redatelju koji mu je ponudio da pod njegovim imenom (jer je Kundera dospio na crnu listu i nije smio objavljivati pod svojim) napiše adaptaciju *Idiota* od Dostojevskog. Toliko čisto što se fakticiteta tiče.

Latio se ponovnog čitanja *Idiota* i shvatio da mu je nesnosan i da će radije umrijeti od gladi. "Bio mi je odbojan taj svijet pretjeranih gesta, opskurnih dubokoumnosti i agresivne sentimentalnosti. Iznenada, neobjašnjivo, osjetio sam nostalgiju za Jacquesom fatalistom."

Zbog historijskog konteksta (Prag '68, sovjetska invazija) Kundera za svaki slučaj sam oslovljava - a ne da je time obrazložio "izdavaču" svoje odbijanje - pitanje je li ta odbojnost neki antiruski osjećaj u njemu. "Ne, jer nisam zbog toga prestao voljeti Čehova."

A i doreći će što ga to toliko smeta kod Dostojevskog: "ozračje njegovih knjiga: taj svijet u kojem sve postaje osjećaj; ili recimo to drukčije: svijet u kojem je osjećaj uzdignut na razinu vrijednosti i istine".

Ili: kult patnje. Toga će se poslije doticati kritički i u esejističkim dijelovima *Besmrtnosti*. Knez Miškin kad mu pokažu sliku Nastasje Filipovne uvjeren je kako je "njena sudbina daleko od obične", tj. "ona je strašno patila" (vidi joj se na licu). Zato mu Nastasja postaje objekt ljubavi: vrijednija od običnih ljudi koji su manje mučenici. Kaže joj: "Ja nisam ništa, ali vi, vi ste patili." Čovjek je NEŠTO onoliko koliko osjeća i koliko pati. Da se ćuti i trpi, rekao bi naš narod.

Jebiga, Rusi su obojica, ali Čehovljeva prozna estetika, baš kao i Kunderina prozna estetika, sve je suprotno histeričnoj i prenadraženoj estetici Dostojevskog, pa će mu prvi Rus biti drag, a drugi Rus odbojan. S pravom ili ne - no definitivno ne zato što Rus.

A vi nemojte vjerovati kojekakvim pokvarenim telefonima.

Uz autorovu dozvolu, preuzeto sa FB profila{.caption}


"Bio mi je odbojan taj svijet pretjeranih gesta, opskurnih dubokoumnosti i agresivne sentimentalnosti..."