U dirljivom filmu Čelična kandža (The Iron Claw, 2023), američku rvačku porodicu Von Erich u pakao vodi očeva ambicija da mu sinovi postanu šampioni svijeta. Jedan za drugim momci umiru i ubijaju se, kriveći za sve navodno porodično prokletstvo koje prelazi sa jednog na drugog. Zapravo, sinovi su odgojeni da ne vide prokleti učinak rođenog oca koji porodicu vodi iz smrti u smrt. Barem nam se tako sugeriše u ovoj drami snimljenoj po stvarnim događajima s početka osamdesetih. 

Braća Von Erich lijepa su metafora ambicija i ciljeva savremenog čovjeka. Gurati kroz svijet koji od tebe traži šampionski pojas, navići se na stanje nadražene tjeskobe, znači uporno gaziti svoje mentalne granice. Nije slučajno da se za razjarenog čovjeka kaže da je van sebe. Izašao iz vlastitog života, mnogi će se moderni rob prepoznati u mukama Von Ericha starijeg i svih talaca njegove psihoze. 

Dovoljno je osvrnuti se naokolo. Koliko kompeticije i otrova na društvenim mrežama, koliko ucjena koje počinju u školi kad se djeca podijele na uspješne i gubitnike. Put stalne potvrde vodi ka stanju nezadovoljstva u jalovoj pobjedi. I kako onda vaspitati djecu, kako izbjeći otuđenje u jednom tako namještenom turniru?

Valjda je osnovna uloga roditelja nježnost kojom će dijete podučiti emotivnoj razmjeni. Ako temelji u tom dijelu stoje čvrsto sve ostale nevolje biće lakše savladane. Omanemo li u tom osnovnom pozivu, biće zalud uspjesi. Zapravo, svaki uspjeh će ostati u sjenci jednog fiktivnog ali snažnog poraza pod kojim se ego povija i deformiše. 

Manijakalni otac sokolova Von Erich strašni je simbol tog otuđenja. Čovjek zapravo ne vidi, ne čuje što se dešava, razbija glavu u produženom trajanju kalkulacije, oduzima i dodaje, samo da dođe do sigurnosti. Ali sigurnost je mit podvaljen u reklamama za zubnu pastu, sigurnost se ne može dostići sabiranjem, oduzimanjem, niti bilo kojom drugom računskom radnjom. Ono što je najbliže osjećaju punoće (ali nikad potpune sigurnosti) doseže se već u trećoj godini života pri prvim svjesnim zagrljajima. Dječaci Von Erich su tada radili zgibove i brojali pločice na ćaćinom stomaku. Izabrali su pravilo - budi najbolji, najuspješniji i tako zajebi sudbinu, ili bolje reći, to je kobno pravilo izabralo njih. 

U svijetu takmičenja kojim vlada patologija uspjeha emotivni padovi su očekivani. To je tekovina istorijskog trenutka u nama: mjerenje obima, struka, zagriza, GDP-a, viška kilograma, dodavanje emulgatora, sisa, boje, gutanje preparirane hrane koja održava budnost organizma i sagorijevanje u šećeru, sve to što je savremena Amerika, pa za njom cijeli svijet uzeo kao svoju strašnu dijetu, izgleda da se bliži nekakvom klimaksu. Zato se bolje umiriti i pripremiti nejač za haos koji je već okružio svaki dio planete zvane čovjek. Zajebi uspjehe, spasi se, zvuči gotovo kao poziv na metanoju, no ovaj agit-zen valja lišiti vjerske sedacije i religijske podvale. Zapravo se traži revolucionarni iskorak iz glavnog toka i otkrivanje novoga u sebi.  Bolje reći otkrivanje starog, iskonskog čovjeka, koji valjda neposredno biva samo u djetinjstvu i starosti, odmaknut od tenzija srednje dobi.
 
A srednja dob je teška, jer nosi dvostruku masku. Čini ti se da si na pola životnog puta, a zapravo svako malo dobiješ informaciju da su kolegi pronašli tumor u testisu, ili da se neki ispisnik prosto nije probudio. Šetaš parkom i prvi put tamo negdje oko četrdesete pomisliš, ovuda sam sto puta prošao, ali tek danas nekako osjećam i shvatam da će me stabla nadživjeti. Koja prosta misao, ta hrapava borova kora će mirisati kad me ne bude, na spravama će se grčiti novi bicepsi, a trim stazom će kliziti neki naknadni ljudi.
 
Mora biti bolje prepustiti se tim znakovima rane najave kraja, naučiti se sporom hodu, nego trošiti život u cilju slave koja se dobija u ringu. Pjesnici to kažu, od Šobića do Zagajevskog, ali i grobovi novomučenika, američkih rvača zlatne kose iz okruga Denton, Teksas. Da ne bude sve crno, jedan od loze Von Erich se izvukao, valjda zato što mu nije bilo suđeno da bude šampion. Ostao je na farmi sa ženom, sinovima, snahama i 13 unučadi. Kevin Von Erich, kao Noje poslije potopa, sa potomcima koji treba da krenu dalje i zaborave prokletstvo porodice, čovjeka i cijelog svijeta. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/8KVsaoveTbw?si=d_ff2ZVhkVy9I1Vv" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>




Kako dramatizacija propasti jedne američke porodice nepogrešivo pogađa duh vremena 

kobni ring

Dobro jutro, kečeri

Njujorška filharmonija trebalo je tog 6. aprila da izvede Brahmsov Prvi koncert za klavir i orkestar u d molu. Karnegi hol bio je krcat, dirigovao je muzički direktor filharmonije Leonard Bernstein, a za klavirom je sjedio tridesetogodišnji pijanista Glenn Gould. 

Koncert iz 1962. godine zapamćen je po Bernsteinovom uvodnom govoru u kome se ograđuje od izvedbe.  Zabavno, intrigantno, edukativno, lukavo i pošteno u isto vrijeme - teško da postoji bolji način da se počne predstava o kojoj će se govoriti decenijama. 

„Uskoro ćete čuti prilično, da tako kažemo, neortodoksno izvođenje Bramhsovog d-mol koncerta, izvedbu koja je izrazito drugačija od svih koje sam ikada čuo, ili čak sanjao, kada govorimo o izuzetno široko shvaćenom tempu i čestim odstupanjem od Brahmsovih dinamičkih naznaka. Ne mogu da kažem da se potpuno slažem sa koncepcijom gospodina Goulda, što me dovodi do pitanja: „Zašto onda uopšte dirigujem?“ Dirigujem zato što je gospodin Gould toliko valjan i ozbiljan umjetnik da moram ozbiljno da shvatim sve što on zamisli u dobroj namjeri, a njegova koncepcija je dovoljno zanimljiva da osećam da bi i vi to trebalo da čujete…“ 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/zuxPKikM0NI?si=megHlA8vIS5oAsGH" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>
(Snimak uvodnog govora) 

Iako je Bernstein šarmantno priznao da rađe bira nalete svježine u djelovima Gouldovog izvođenja nego da izazove mali skandal i mijenja pijanistu, njegova predstava nije prošla bez oštrih kritika. Kanadski pijanista bio je već početkom šezdesetih proškog vijeka na glasu po svom usporenom i individualističkom čitanju Brahmsa, ali jedan dio stručne javnosti krivio je dirigenta. 

"Iako nam je dirigent pružio to veliko obavještenje na početku koncerta, ne bi mu trebalo dozvoliti da se tako lako izvuče", napisao je Harold C. Schonberg iz Njujork tajmsa. "Hoću da kažem, ko je uopšte angažovao tog momka Goulda? Ko je muzički direktor? Neko mora biti odgovoran."

Kritičar je zapravo ponovio pitanje iz Bernsteinovog govora: ko je šef, dirigent ili izvođač? 

Kako god bilo kritičar slavnog muzičkog prezimena nije ostao upamćen, dok su Gould i Bernstein i danas kolosi muzike i umjetnici koji svojom ostavštinom prema klasici okreću cijele generacije. Holivudska produkcija *Maestro* (2023), reditelja i glumca Bradley Coopera posljednji je veliki omaž Bernsteinu, dirigentu i edukatoru koji je muzički opismenjavao Ameriku i svijet. 





Jedna od najzanimljivijih crtica iz koncertnog života dva velikana muzike XX vijeka

dva šefa

Zašto onda uopšte dirigujem?

Poprište filma jedna je od najstarijih prijestonica stare Evrope koju nalazimo u ruševinama svjetskog rata, okupiranu od savezničkih sila. Slavni grad Beč obezglavljen je i podijeljen kao plijen novih vlasti. Stari poredak je pokidan fizičkom silom, ideologija poražena - potrebno ju je nadomjestiti novom, dok gradom hodaju gladni, pobijeđeni, demoralisani ljudi. 

Na ulicama se zbijaju nacije, njihove državne sile komuniciraju, jedne su pored drugih i jedne nad drugim, kao pod staklenim zvonom, u nekom novostečenom eksperimentu. Ratna igra je odigrana, ali u ruševinama tinja bitka. Stranci su prisilno i neprirodno jedni pored drugih. Niko od likova nije u svom mjestu, ljudski habitat nije u ravnoteži, već u rasulu, svi su izmješteni, uključujući i lokalce koji bukvalno hodaju po srči. Vlada napetost, ozlojeđenosti i mogućnost težnji koje otvaraju potencijal nasilja.

U enciklopedijama ćemo pronaći sažetak radnje filma Treći čovjek, (Kerol Rid, 1949). Protagonista Holi Martins, američki pisac šund-romana na poziv prijatelja Harija Lajma dolazi u Beč, ali tamo saznaje da je Lajm poginuo u nesreći, a potom da je bio upetljan u mrežu crnoberzijanskih trgovaca penicilinom i hladnoratovskih zavjera i spletki. Po scenariju Grejema Grina i sa glumom Orsona Velsa, ovaj noar je uveličala i fotografija Roberta Kraskera, te muzika Antona Karasa. Ipak, ima nešto u dinamici likova, u odnosima i gotovo filozofskoj postavci filmskog narativa,  što ovaj klasik čini nezaboravnim iskustvom. Zato ne želim ni da prepričam osnovni zaplet, nego ovaj prikaz upravo ostavljam namjerno u lelujavom štimungu otkrivanja i zakulisnog obrta koji gledalac cijelo vrijeme očekuje. 

Taj osjećaj koji ne moramo nužno definisati, počinje stupanjem na scenu Martinsa, čovjeka koji dolazi na sahranu svog prijatelja. U sahranjenom gradu (jedinstvo mnoštva) jedan čovjek dolazi drugom na sahranu (jedinstvo jednog). Kroz dualitet (sahranjen grad-društvo - sahranjen čovjek) film od samog početka otvara pitanje dvojne prirode svijeta. Tek što je počelo, nešto je već završeno i odigrano. Kao da se sugeriše pitanje rekonstrukcije, rasvjetljavanja, najprije jedne sumnjive smrti, a potom u drugom dijelu filma, mnogo važnije, sudbine, bljeska i tragike jednog života. 

Lik koji nas vodi kroz film nije niko drugi nego pisac vesterna i lakih krimi romana, pomenuti Martins. On dolazi u svijet sazdan od jedne misteriozne smrti, jednog nestanka, čime ujedno stupa i na svoj ''poznati'' teren, gotovo literarno predodređen za zavjeru i intrigu. Taj i takav Holi Martins oličava pitanje ogledanja: 1. Na jednoj strani pisac, konstruktor svojih romana, naspram prividno slične stvarnosti filma misterije u kojoj je protagonist; 2. Stvarni život naspram svijeta literature, pozorišta i filma (radnja se barem u tri navrata smješta u pozorišnu salu, na književno veče i u bioskopsku salu). 

Prvi dio filma određen je Martinsovim (i našim) traganjem za odgovorom na pitanje šta se desilo. Ulazimo u svijet tajanstvenih aktera Lajmovog nestanka. Naglašeni su motivi jezičke barijere, pripadanja starom i novom svijetu, svijetu žitelja grada i pridošlica. Kad konačno saznamo o Lajmovoj lažnoj smrti, opet premalo o njemu samom možemo pouzdano reći. Lajm je nalik bljesku,  iako će njegov život biti centralna tačka filma. “Mogao je sve da popravi'', ''Hari je bio stvaran, a ne samo moj ljubavnik ili tvoj prijatelj'', kaže gospođa Šmit Martensu, tonom žene koja u ljubavni trokut povezuje dva muškarca.

Ključno prisustvo dešava se postepeno, kroz nagovještaje. Lajmov duh se namah javlja, a pojava nagovještava kroz lik dječaka odjevenog u crno. Dječak se triput ukazuje sa širokim, cerekavim osmjehom, zagonetno govori i na Martinsu nepoznatom njemačkom jeziku objavljuje Lajmovo prisustvo. Možda je sam dječak njegova personifikacija, ili simbolički reinkarniran Lajm. Dječak je Lajm u malom, a važna odlika Lajmovog lika i važan motiv filma jesu pitanja igre, životne autentičnosti i djetinjeg. No Lajm će do trenutka pojavljivanja postojati više kao objekt intrige, nagoviješten, prisutan tek kao zagonetka sopstvene smrti. Na scenu će ući kao malo ko u filmskoj istoriji. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1df8d04a-b565-425f-a955-18e1aa00ad02)

Zadržavajući nas u narativu hapšenja i obrta koncentrisanog oko Martinsovog istraživanja i susretanja sa šarolikim likovima Lajmovog  okruženja, reditelj će nas namjerno navoditi u smjeru misterije, sve dok ne postane očigledno da je misterija Lajmove smrti zapravo sporedna, samo dio Lajmovog tragičnog plesa. U trenutku kada se pojavi, sve što se dešavalo ranije već je duboko u sjeni.  

O mnogim sjenkama ovog filma bi se moralo ponešto reći. Radnja se uglavnom dešava noću, sa kratkim pauzama blagog olakšanja dnevnog svjetla. Scene su obasjane direktnim udarima ulične rasvjete. Stvarni izvor svjetla uvijek je artificijelan, neprirodno postavljen sasvim nisko, oštro prorijeđujući tamu pustih ulica. Ono što je osvijetljeno, osvijetljeno je oštro, a ono sto nije, gotovo je u potpunom mraku. Time ljudska figura u pokretu baca duge lelujave sjenke po fasadama. Pred nama su utvare: grad-utvara i čovjek-utvara. Bivši sjaj pustih trgova, statua, širokih prolaza u kontrastu sa apsurdnim razvalinama šuta urušenih zidova.

Sam trenutak Lajmovog pojavljivanja koincidira sa formiranjem veze između Martinsa i gospođe Šmit, čime se pojačava metafora trećeg čovjeka, koji tada postaje dio ljubavnog odnosa. Centralni lik filma svakako je Lajm, glavni ugao tog trougla, koji na ekranu neće provesti mnogo vremena. On ostaje više čovjek-koncept, čovjek-ideja, nego lik koji će se psihološki objasniti i istražiti. Njegova mala minutaža zapravo pojačava prisustvo. Pojavljuje se slučajno obasjan upaljenim, pa zatim odmah ugašenim svjetlom iz susjedstva. On se objavljuje, nalik utvari.

Zapravo slika postaje prvi put obasjana dnevnim svjetlom prilikom susreta dva glavna junaka kod ringišpila, što je jedna od ključnih scena cijelog filma. Na dnevnom svjetlu Lajm opstaje samo kroz dvije dimenzije: dimenziju dječijeg infantilnog svijeta igre i luna parka,  ili u visini pokretnog točka, dakle ''iznad''. 

Lajm šeretski prolazi pored pokretnih konjića, on i Martins sjedaju u kabinu točka, njihov je susret prostorno kondenzovan kabinom, a značenjski  infantilizovan povratkom u ''prošlo''. U toj regresiji kao da na kratko ponovo postaju prijatelji iz djetinjstva. Ali nema pomena o svetom prošlom, jer će Lajm svom drugu prijetiti smrću. Jasno se očituje kontradiktorna, dualna i enigmatična priroda ovog lika.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9e92c499-5b6b-4676-a092-7d2681cb29ac)

On govori o moralu, o dozvoljenom i zabranjenom, dobru i zlu, i da li zabranjeno nužno znači zlo. I čije zlo? I da li dozvoljeno koincidira i reflektuje dobro? Treći čovjek progovara o pojedinačnom zlu, zlom činu pojedinca, prirodi samodistanciranja zločina od samog sebe, od ''kolektivne kategorije'' svih, drugih, od moralnog suda.

Lajm kaže da ''niko više ne priča o ljudima, samo o narodu'', u množini, istovremeno upadajući u kontradiktornost nihilističkog stava u kome mu ''sa visine kabine točka'' ljudi izgledaju kao male bezvrijedne tačke. ''Da li ti je žao ako prestanu da se pomjeraju?'' 

Oličavajući životnu vatru i igru, Lajm je čovjek u crnom kaputu svog nedjela koji jednako ubjeljivo nosi obije svoje prirode. Svom prijatelju saopštava sudove o civilizaciji, demokratiji i tehnološkom društvu, pa kaže da je ''petsto godina demokratije dovelo samo do ''*cuckoo clock-a*''. Sve što je imao reći, kondenzovano je u tom susretu i posle toga neće više govoriti. Pažnja je opet na Martinsu, tj. na njegovim dilemama. Lajm će se samo još jedanput pojaviti kroz motiv djeteta, kada starac sa balonima priziva njegovo pojavljivanje. To je i posljednji put da se pojavljuje u svom dualnom karakteru: čovjek-dijete i čovjek u crnom.

Čini se kao da junak poput Lajma ne može postojati u sve tri simboličke ravni: pod zemljom, na zemlji i nad zemljom. Tri dimenzije za trećeg čovjeka. Na svjetlu dana on moze postojati samo u svijetu visine, u infantilnom kontekstu kabine luna parka, iznad drugih. Pod zemlju je prinuđen da bježi. U podzemlju je, ali ne nužno i u zlu. Prostor na zemlji ostavljen je drugim likovima.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8f291f4e-96c1-4e94-bf18-795758159c2c)

Posljednji Lajmov dodir slobode čujemo u huku vjetra koji struji iznad šahta kroz koji ne uspijeva da pobjegne.



O mnogim sjenkama ovog filma bi se moralo ponešto reći. Ono što je osvijetljeno, osvijetljeno je oštro, a ono sto nije, gotovo je u potpunom mraku

esej

Treći čovjek i tri simboličke ravni

*Pariz protiv SUV-a*, glasila je juče agencijska vijest koju su domaći mediji prenijeli, sasvim u svom maniru - sa kontekstom političkim ali bez udubljivanja u meritum stvari.
Francuska prijestonica, veliki njemački gradovi, London...svi već pokušavaju da se oslobode tih SUV-ova u gradskim jezgrima.  

Ali, fenomen SUV-a, koji veseli taksista i osupnuta domaćica iz Bara ili Berana često simpatično nazovu i *đip* nije samo predmet saobraćajnih i ekoloških rasprava u evropskim metropolama, već i moćan simbol dekadencije pozno-kapitalističkog društva i vremena koje živimo. 

**ČEMU TO NE SLUŽI?**

Riječ je, naime, o marketinškom triku posustale auto industrije koja već dvadesetak godina pokušava da, na uštrb bezbijednosti, životne sredine i zdrave pameti, iz mrtve krave izvuče tele. I, treba li reći, očigledno uspijeva.

*Đip* je u velikom svijetu poznat i kao SUV, što je skraćenica od *sport-utility-vehicle*. Vozilo sportsko i nadasve korisno.  Osim što nije, za ogromnu većinu konzumenata, ama baš ni malo sportsko, ako pod sportom ne podrazumijevate zastrašivanje sugrađana i seljobersko pentranje po trotoarima. A uglavnom ni korisno, jer je u pitanju vozilo koje bi trebalo da služi za vožnju po terenu, dakle izvan asfaltnih puteva, i još za prevoz većeg broja ljudi i tereta. Što se najčešće ne događa.

Ovaj tehnološki koncept je, alhemijskom reakcijom ljudske pohlepe, gluposti i atavističkih poriva, proizašao iz nečega što je, u vremena davna i časna, imalo svoj smisao – vojno transportnog vozila kadrog da se probije kroz pustinju i prašumu i neprijatelju iza leđa podvali grupu diverzanata sa punom opremom - te vaskrsao u vrijeme kad bi, po svim rezonima, morao da bude uglavnom uglavnom suvišan. 
 
**EKOLOGIJA I BEZBJEDNOST**

Jer prije svega, troši dramatično više goriva i neuporedivo više zagađuje životnu sredinu. Nikad niko neće izračunati kako bi se, da je sumanuti trend izostao, kretalo tržište naftnih derivata, ali je sasvim sigurno da isti ima uticaja. Niti je moguće precizno procijeniti kakvi su efekti na vazduh i prirodu, ali je izvjesno da nisu zanemarljivi.

Razlozi ekološki se, u skladu sa savremenim trendovima, navode kao osnovni u odluci donesenoj  na pariskom refenrendumu, ali nipošto nisu jedini. Ova savremena pomama ozbiljno ugrožava i bezbjednost praktično svakog učesnika u saobraćaju. 

Naime, uprkos uvriježenom „mišljenju“ prosječnog konzumenta ovih proizvoda, zasnovanom na sve boljoj reklami i sve lošijem školstvu, gotovo svi aspekti bezbjednosti su u *đipovima* dovedeni pod znak pitanja. Riječ je o veoma teškom (uglavnom bez razloga, rekosmo li) vozilu, koje je, što bi moralo da bude svakome jasno nakon izučene fizike za osnovnu školu, neuporedivo manje upravljivo od regularnog putničkog automobila. 

Savremene tehnologije, servo uređaji i elektronika, učinili su da prosječan vozač nema takav osjećaj – do prve situacije kad limeni slon od 2 ili 3 tone zapleše na kakvoj poledici, a sve lampice i strujna sokoćala ugrađena u ovaj postmoderni statusni simbol postanu neupotrebljive. Jer onda dominira zakon inercije, po kome se, jebi ga, tijelo veće mase naprosto teže zaustavlja i kontroliše.

Kad dođe do sudara, diskutabilno je da li je sam vozač više zaštićen. Naime, uprkos neprirodno povišenoj poziciji za volanom, u ova vozila uloženo je veliko znanje i visoke tehnologije, vazdušni jastuci i zavjese, koje su, uz veliku količinu metala ispored vozača, koliko toliko zaštitile onoga ko se nalazi za volanom, i eventualno suvozača.  Onaj, međutim, ko se nalazi na zadnjem  sjedištu, već je u problemu. Velika opasnost od prevrtanja zbog povišene mase i težišta, donosi viši nivo rizika, i tu tehnologije nisu od neke koristi.  O drugim učesnicima u saobraćaju izlišno je i govoriti. Udarci visokog vozila veće mase nose, logično, mnogo veći rizik po nekoga ko se nalazi u drugom automobilu koje učestvuje u nezgodi. Motociklisti, biciklisti i pješaci u sudaru sa *đipom* tek nemaju nikakve šanse.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2e4563c8-3644-4632-9015-b566886a9334)
Foto: Normalizuj{.caption}

I ovdje se opasnosti i cijena kojom se plaća trend nikako ne završavaju. Sjeti se, dragi čitaoče koji voziš normalni putnički auto, koliko puta dnevno izvijaš vrat da bi na raskrsnici ili kolovoznoj traci uspio nešto da vidiš od kakvog „luksuznog terenca“ poperenog đe mu mjesto nije. Razmisli, onda, i o tome koliko veličina ovih vozila utiče na jezivi osjećaj da smo u sopstvenom gradu prosto zatrpani limom, kuda god da krenemo.

Realne koristi, dakle, od ovog savremenog kapitalističkog uber-idiotizma nema, osim kod rijetkih koji imaju potrebu da silaze sa ceste (što takođe najčešće i ne mogu, jer se ova vozila sve rjeđe i prave sa *off-road* karakteristikama) ili voze neki kabasti teret...za koji, kao alternativu, mogu da kupe ili čak iznajme transportno vozilo.

Pa, velite, ako je ono „utility“ u „*sport utility vehicle*“ laž, onda je sigurno sport i adrenalin u pitanju.

Nipošto. Od sporta ovdje nema ništa. Naime, kao što već rekosmo, *off-road* vožnja je kod ovih vozila (osim kod manjeg broja namijenjenih za pravu stvar, a ne kao mamipara) potpuno isključena, a i da nije – terenska vožnja je komplikovana i zahtjevna rabota za koju samo rijetki imaju znanja i volje.

*Đipom* ne možete kvalitetno ni da jurite cestom. Povišena pozicija sjedjenja, visoko težište, velika masa i smanjena aerodinamičnost su pravi pakao za svakog sportski nastrojenog vozača. Ogromni motori koje, tu i tamo i iz marketniških pobuda, proizvođači ugrađuju u *đip* uglavnom su beskorisni, osim što enormno troše i zagađuju. Jer pomenute karakteristike jednostavno ne dozvoljavaju da se brzo uđe u krivinu bez naginjanja, bezbjednosnih rizika ili makar velikih intervencija elektronskih pomagala...koja sama oduzimaju gas i koče, što svakog rasnog vozača dovodi do ludila.

Naravno, neka od ovih vozila jesu na papiru brza, i možda je neki *đip* sa ogromnom snagom brži na pravoj cesti od prosječnog vozila „golf“ klase, ali se u takvom kutijastom predmetu enormne težine jednostavno ne može imati sportski osjećaj u vožnji.

**ALI...PROFIT**

Pa ko onda ima koristi od trenda? 

Auto industrija, naravno. Posebno evropska, koja nije pravovremeno reagovala na ekološke trendove i pokušala da bude pionir u razvoju novih tehnologija, kao što su elektrificirana vozila. Pa onda pokušava da isti proizvod upakuje na deset različitih načina, i proda lakovjernima. 

Evo kako to u praksi funkcioniše. 

Na razvoj vozila proizvođači troše ogroman novac, i to je najveća stavka koju plaćate kad kupite auto. Zato je važna „optimizacija“ odnosno da se ono što se zove mehanička platforma (dakle, osnovni sklopovi vozila, pogon i podvozje) što bolje tržišno iskoristi. Pa se onda uzme i projektuje jedna napredna mehanička platforma, i ugradi u neki normalan auto, recimo srednje klase. Da bi se isti, normalni auto, po svojim karakteristikama dovoljan za 99 odsto potrošača, prepakovao tako da ga se može nazvati - SUV. Turi mu se povišena karoserija, doda malo neophodnih ojačanja, dobije velika težina i sve što ide uz nju...i ponudi kao nešto novo, za 20 odsto veću cijenu. 

Ostalo je već uradio marketinški odjel, zadužen da nameće sumanute trendove da bi se od njih zaradilo.

**SIMBOLI VREMENA**

Prosječni vlasnik *đipa* u Podgorici, da ne idemo do Pariza, je mlađi ili sredovječni muškarac/žena koji dominantan dio života provodi u gradu. U automobilu se uglavnom vozi sam, ili eventualno poveze jedno ili dvoje djece u školu, pa onda pola sata traži parking. Ili, pošto parkinga odavno nema, trotoar na koji će da se popne i zagorča život majkama sa bebama, invalidima, biciklisti i pješaku.

Njemu ili njoj, dakle, vozilo ove veličine uglavnom nije neophodno, i suštinski predstavlja teret. Kupljeno je iz bitno drugačijih razloga, koje savremena psihologija (da, postoje studije o popularnosti *đipova*) vidi u iluziji bezbjednosti.

Kupljeno je, da se ne lažemo, jer je prosječni građanin danas otuđen i zaplašen od života i od sugrađana, i vjeruje da će u modernoj interpretaciji tenka za gradske uslove biti nekako bolje zaštićen.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ee1bb5e8-8b0a-46b9-a944-236b1432674d)

Pojavio se nedavno mim, slika na kojoj su, rame uz rame, legendarni Fiat 126, mali porodično-sportski automobil za grad iz šezdestih godina prošlog vijeka, i jedan tipičan predstavnik današnje *đip*-armade.  Predmeti koje upotrebljavamo govore, kao kod kakvog arheološkog otkrića, o našim navikama i i sklonostima.  A ta prevozna sredstva koja su koristile generacije naših očeva i đedova, i mi danas, kažu sljedeće.

Čovjek se zlatnih šezdesetih i sedamdesetih, dok profit i GDP nisu bili svetinje, a društvena solidarnost je još postojala, vozio automobilom koji mu je bio zaista potreban. U koji može da se spakuje njegova četvoročlana porodica, odveze do posla i škole, pa za vikend na more ili kod rođaka u drugi grad ili selo. A da pritom ne zakrči cestu, ne proizvede ekološku katastrofu. I još da se uživa u vožnji, jer se u „peglici“ čuo zvuk motora i fijuk vjetra, i mogla je da se vozi tako da proizvede adrenalin.

Tipično vozilo današnjeg vremena je, *on the other hand*, svojevrsni paradoks. 

Ono je proizvod izuzetnog tehnološkog razvoja. Veoma je udobno, ako pod udobnošću podrazumijevate odijeljenost od svijeta oko sebe. Ono je, međutim, stalna i ozbiljna prijetnja svojoj okolini. Jer je preveliko, isuviše opasno, zagađuje i otežava svakome osim vlasniku život, samim svojim postojanjem. 

Ono je, iznad svega, savršen dokaz da svaki rast, bio to rast u dužinu i širinu ili osvajanje novih tehnologija i brojki, nije sam po sebi dobar. 

Da li nam je potreban „održivi razvoj“ gradova i privrede, ili je ta kovanica zapravo oksimoron, a ključ je u „*degrowth*“ pokretima, to još ne znamo. Ono što zasada svako može da vidi, a što može biti simbolički i stvarni početak debate o razvoju ljudske rase, jeste i ono što su građani Pariza podržali na nedavnom referendumu – stvari poput gigantskih automobila nam zaista nisu potrebne, i nije im mjesto u evropskim gradovima.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/RcBctSIeiN8?si=JufsSiCH02ZU1VPM" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>




   


Današnji je građanin otuđen i zaplašen od života i sugrađana, pa vjeruje da će u modernoj interpretaciji tenka za gradske uslove biti nekako bolje zaštićen. Ali tu se prevario...

auto refleksija

Đip, kako to gordo zvuči

Krajem 19. vijeka Japanu su veoma koristile ideje čuvenog pravnika i nekadašnjeg ministra pravde Crne Gore Valtazara Bogišića pri usvajanju *Građanskog zakonika*, važnog zakonskog rješenja kojim su se, u najkraćem, uredila sva pitanja u vezi sa imovinom. U to vrijeme, postojala je potreba za kodifikacijom građanskog prava u Japanu, ali ne zato jer su je tadašnje vlasti same prepoznale, već su to zahtijevale zapadne sile – da se japanski pravni sistem osavremeni i Japan “civilizuje”. 

Ostrvska država se preko volje otvarala ka svijetu, a sve je počelo posjetom američkog admirala (komodora) Metjua Perija 1853. godine. Osim toga, suočavala se i sa posljedicama *Neravnopravnih ugovora* (niz dogovora između zapadnih sila poput Holandije, Britanije, Rusije i SAD-a i Japana tokom sredine 19. vijeka koji su doveli do formiranja ključnih japanskih luka za trgovinu sa ovim zemljama, što u Japanu nije bilo dobro prihvaćeno, mahom zbog konfučijanskog nepovjerenja u trgovinu i iskustva Kine kojem je Japan svjedočio). 

Logično je onda bilo da su japanske vlasti tražile odgovarajuće pravne poretke na koje bi se ugledale pri sastavljanju *Građanskog zakonika*. Svaka od zapadnih zemalja, potpisnica *Neravnopravnih ugovora*, smatrala je da se Japan u tom procesu mora uskladiti sa njenim pravnim sistemom. Pored drugih uticaja, od kojih su najistaknutiji bili francuski i njemački, dobrim dijelom je za konačnu izradu japanskog pravnog rješenja poslužio *Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru*, jedan od najznačajnijih pravnih zbornika koji je regulisao imovinsko pravo na ovom prostoru, a koji je Bogišić, na poziv knjaza Nikole Petrovića 1872, pripremao 16 godina.  

Važan je istorijski kontekst u kom nastaju ova dva zbornika. U drugoj polovini 19. vijeka, obje države su se, poslije duge i mračne izolacije, susrele sa izazovima koje je podrazumijevalo pozicioniranje na svjetskoj političkoj sceni. Nakon sticanja nezavisnosti od Osmanskog carstva na Berlinskom kongresu 1878. godine, Crna Gora je željela da se razvija kao nezavisna država, a Japan kao svjetska supersila, ravnopravna sa zapadom. 

Obje države bile su svjesne da svoje ciljeve neće postići bez razvijanja vladavine prava. I tako su angažovale strane pravne savjetnike koji bi im pomogli da napišu zakonike. Da odabir tih savjetnika nije bio nasumičan, napominje Milena D. Šikanić u svojoj doktorskoj disertaciji  “Promjene u japanskoj kulturi, etičkim modelima i pravnim kodifikacijama u periodu Meiđi restauracije (1868-1912)”. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/161139c2-721c-4e5e-8615-73980385201c)
Bogišić{.caption} 

Knjaz Nikola je od Rusije tražio da mu pošalju baš Bogišića, jer je bio veliki poznavalac društvenih prilika u Crnoj Gori, bio je dokazani pravnik i gajio je slične ideje i vrijednosti – i Bogišić i knjaz Nikola bili su veliki slavenofili. Pored toga, angažovanje Bogišića odgovaralo je prijateljskim odnosima Crne Gore i Rusije. Japan je, da bi se uskladio sa idealima Evropljana, pozvao stručnjake iz država čije je pravne sisteme smatrao razvijenim. Prvo Francuske, a potom i Njemačke. 

Valtazar Bogišić je rad na *Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru* započeo 1873. godine. Zakonik je završen 1888, a počeo je da se koristi 1889. godine. Francuski savjetnik japanske vlade Gistav Boasonad je rad na japanskom *Građanskom zakoniku* započeo 1879. godine, jer je, baš kao i Bogišić u crnogorskom, uživao ugled u tadašnjem japanskom društvu. Ali, njegov je predlog odbačen, pa je rad na novom predlogu japanskog *Građanskog zakonika* počeo 1893. godine. 

Zanimljivo je zašto je Boasonadov predlog Japanu bio neprihvatljiv. Prvi i osnovni razlog leži upravo u modernizaciji japanske države koja je već uzimala maha – godine prikupljanja znanja sa raznih strana svijeta bile su dovoljne da Japanci shvate da im lijeno prepisivanje i preuzimanje stranog zakonodavstva neće donijeti rezultate. Željeli su da zakonik usklade sa realnim stanjem stvari u državi. Tome je, naravno, doprinijelo i nezadovoljstvo revizijom *Neravnopravnih ugovora* iz 1887, što je fokus vratilo na japansku tradiciju i običaje. Bilo je tu i pragmatičnih razloga – u Japanu je tada, zbog uticaja Njemačke, postojao i veliki broj pravnika koji su izučavali njemačko pravo, a koji su bili protiv francuskog predloga zakonika. U korijenu sukoba ovih frakcija je sistem obrazovanja, koji je omogućavao učenje ili francuskog ili anglosaksonskog prava, ali ne i oboje. To je značilo da od obrazovanja koje je osoba stekla zavisi i njena mogućnost zaposlenja i društvenog uspjeha.

Važno je ukazati na to da je i u Crnoj Gori i u Japanu društveno uređenje koje je prethodilo modernizaciji država bilo feudalizam, a da je jedna od osnovnih ćelija društva bila čvrsta porodična zadruga. Takođe, i u jednoj i u drugoj zemlji do tada se sudilo uglavnom na osnovu običajnog prava. 

Kako znamo da su Bogišićeve ideje i *Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru* uticali na stvaranje *Građanskog zakonika* Japana? Bogišić u djelu ,,O položaju porodice i nasljedstva u pravnoj sistemi“ navodi da se 1878. u Parizu sreo sa predstavnikom japanske vlade, tadašnjim viceministrom finansija, Masajošijem Macukatom. Tada je upoznat sa time da se japanski *Građanski zakonik* sastavlja po ugledu na Napoleonov zakonik. Iznio je mišljenje da je iz zakonika potrebno isključiti dvije oblasti - porodično i nasljedno pravo, baš kako je i sam učinio prilikom izrade *Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru*.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/755808aa-ef2f-48b1-a4b4-85d96d346bc7)
Masajoši{.caption}

Bogišiću od susreta sa Masajošijem nije bio poznat uticaj njegovog predloga, sve do 1883. godine, kada je naišao na prvu svesku japanskog *Građanskog zakonika* objavljenu 1882. godine, u kojoj je bilo i Boasonadovo pismo japanskom ministru pravde. Bogišić piše da je tu Boasonad objasnio kako je iz predloga *Građanskog zakonika* uklonjeno porodično i nasljedno pravo, kao i da se vide uplivi i drugih njegovih ideja i u ostale djelove zakonika, poput samog imena – japanski zakonik nije se nazivao građanskim, već *Zakonik dobara ili prava koja sastavljaju imanja pojedinaca*. 

U “Pravnom sistemu Japana”, prvom djelu koje se bavi tom temom objavljenom na našem jeziku, istaknuta profesorka japanskog jezika i japanološkinja Ljiljana Marković i profesor pravnih nauka Radomir Đurović nedvosmisleno su utvrdili da su Bogišićeve ideje i njihov metodološki uticaj koji se nije mogao pronaći ni u jednoj tadašnjoj evropskoj pravnoj kodifikaciji, a koje je Bogišić tokom godina objavljivao i iznio prilikom susreta sa Masajošijem, japanski pravnici očigledno preuzeli. Postojanje uticaja *Opšteg imovinskog zakonika Crne Gore* na usvojeni *Građanski zakonik* Japana potkrepljuju mišljenjima japanskih pravnika koji su se godinama bavili proučavanjem uticaja stranih kodifikacija na japansko pravo koje je nastajalo tokom perioda Meiđi obnove. 

Jedna od njih, Emi Macumoto piše da je 287 članova usvojenog *Građanskog zakonika* Japana rađeno pod uticajem i po uzoru na *Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru*. Mnogi od njih odnose se obligacione odnose, namirenja, međusobno prebijanje dugova… 

Japanski metodi izrade poglavlja o porodičnom i nasljednom pravu, pišu još Marković i Đurović, bez obzira na njihovu sadržinu, bili su metodi koji su od strane crnogorskog zakonopisca već bili korišćeni. Ti metodi, tvrde oni, nijesu mogli biti nepoznati sastavljačima japanskog Građanskog zakonika. U velikom broju predavanja i članaka Bogišić je iznosio svoje ideje koje su se sastojale prvenstveno u tome da zakon, pored usvajanja svih naprednih pravnih ideja, mora biti prožet narodnim duhom i da narodna pravila ponašanja moraju biti samo pravilno kanalisana. 

Tako su postupili i japanski zakonopisci kada su uređivali i porodično i nasljedno pravo, a te se dvije oblasti ne mogu uporediti sa bilo kojim savremenim evropskim zakonodavnim rješenjima. 

,,Otuda i njihova oštra kritika, pa u krajnjem i njihovo ukidanje 1946. do usvajanja Ustava Japana. Istina, to je ukidanje donekle formalno, jer se japanska tradicija u ovim oblastima, porodičnom i nasljednom pravu, žilavo brani i još je živa, uprkos kolosalnom tehničkom razvitku i dominaciji novih kapitalističkih društvenih odnosa”, pišu ovi autori.

 


Tokom Meiđi obnove kad je sa feudalizma i šogunata prelazio na ustavnu monarhiju, Japan se ugledao se na pravne ideje i zakonska rješenja koja su postojala u Crnoj Gori. U komplikovanom odgovoru na pitanje zašto, leži i objašnjenje nevjerovatnih sličnosti Japana i Crne Gore, dvije, u mnogo čemu, veoma udaljene države. 


Bogišićev doprinos

Kako se Japan modernizovao po crnogorskom modelu

...Danas, kada organizatori nekih kulturnih manifestacija izražavaju zabrinutost zbog mogućeg malog broja posetilaca, ja im, da ih umirim, uvek ispričam ovaj slučaj, koji se odigrao na međunarodnom književnom festivalu „Ratkovićeve večeri poezije” 2012. godine. Festival se održavao u planinskom gradiću Bijelo Polje na severu zemlje. Tamo je nekad i živeo navedeni prozni pisac i pesnik Risto Ratković. Osim toga, čitali smo svoja dela u istorijskoj (Cetinje) i u savremenoj (Podgorica) prestonici zemlje. Ti naši nastupi svuda su se odvijali normalno, normalno u tom smislu da je na njih dolazilo dovoljno poštovalaca književnosti. 

Ali jedan dan organizatori su odvojili za akciju pod simboličnim nazivom „književnost ide u narod” i povezli su učesnike festivala u manja naseljena mesta. Ja sam, sa još desetak kolega pesnika iz raznih zemalja, upućen u mestašce Mojkovac. Stigli smo onamo posle ručka. U mojkovačkom Domu kulture već su isplanirali redosled recitovanja: trebalo je da svaki pesnik odrecituje pesmu na maternjem jeziku, a zatim prevodilac pročita isti taj tekst na crnogorskom (srpskom).

Na ulazu u prilično veliki Dom kulture dočekao nas je direktor u beloj košulji i sa kravatom. Njegovoj sreći nije bilo kraja. Videlo se da naš dolazak predstavlja izuzetan događaj za ovo mesto. Čak se može reći – istorijski događaj. U to ime smo nazdravili u direktorovom kabinetu. Pili smo triput, rakija se dopala svima, nazdravljalo se iskreno i nadugačko. A onda je došao trenutak da izađemo na pozornicu. Da priredimo lokalnom stanovništvu praznik poezije. Na pozornicu nas je izveo direktor. Lako možete zamisliti našu začuđenost i razočaranje kad se ispostavilo da u velikoj sali – od oko trista-četiristo mesta – nema žive duše! 

Nekoliko trenutaka u nama je tinjala nada da su publiku zadržali u foajeu: evo, vrata će se sad otvoriti i masa željna umetničke reči pohrliće unutra. Ali zbunjeno direktorovo lice jasno nam je govorilo da na naš nastup nije došao niko. Ama baš niko. Da bih nekako zagladio stvar, pokušao sam da se našalim: 

– Pa dobro, ako nema baš nikog, najbolje da se vratimo u vaš kabinet – tamo u flaši sigurno ima još nešto. 

– Poštovana gospodo – rekao je direktor, brišući znoj sa lica – da vam nešto rečem. Ja imam nalog da vam za vaš nastup isplatim po sto eura [sic]. Ali samo pod uslovom da zaista i nastupite. To se podrazumijeva. A da vam platimo po sto eura, a da vi ne nastupite, to bi bio skandal međunarodnih razmjera koji bi bacio sjenu na ovu nacionalnu manifestaciju međunarodnog karaktera. Novac je državni, a u ovom slučaju ja sam legitimni predstavnik države. Tako da vi slobodno sami odlučite hoćete li nastupati, ili da se odmah vratimo na rakiju! 

Ostali pesnici i ja razmenismo poglede. Čak su i japanski i francuski kolega shvatili da se sto evra u Crnoj Gori ne može naći na cesti. I naravno, rešili smo da nastupimo. Direktor je pozvao čuvara objekta, jednog penzionera, u kome se već bućkalo nekih četvrt litre rakije, tako da je on bio naš jedini slušalac. Mi smo redom izlazili na binu, čitali ili recitovali svoje pesme, a zatim je prevodilac čitao prevod. Čuvar je zadovoljno dremuckao, uspavan vrhuncima savremene svetske lirike. Kad je i poslednji pesnik odrecitovao svoje stihove i kad smo hteli da ustanemo i pođemo, na binu je izašao direktor. Ispostavilo se da i on ima spreman govor. 

– Mojkovčani i Mojkovčanke! Hvala vam što ste se u ovolikom broju okupili na ovo nezaboravno veče poezije, kad su u naše mjesto došla najveća pera svjetske poezije – nadahnuto je govorio direktor. – Duh Rista Ratkovića i Rada Tomova večeras je sa svima nama! Ko to kaže ko to laže da se kulturni događaji mogu odvijati samo u prijestonicama, a da se u našim malim mjestima ne vapije za vrhunskom poezijom?! Te nevjerne Tome je ovo veličanstveno veče raskrinkalo i demantovalo. Željni kulture i gladni poezije, najveće poete svijeta čekamo i sljedeće godine u još većem broju. Živjela poezija! Živio pjesnički i umjetnički Mojkovac! 

Nastup je bio sjajan, ali nakon njega nije se začuo buran aplauz. Nije imao ko da aplaudira: čuvar je odavno spavao, a od gostiju samo smo prevodilac i ja razu meli srpski. Zatim smo se vratili u direktorov kabinet, gde smo dobili pošteno zarađene honorare i utopili bruku u rakiji. Jedino što mene i danas muči pitanje – zašto je i direktor morao da izlazi na binu sa svojim patetičnim govorom? Da nije i on uzeo honorar?

[Polja](https://polja.rs/2023/543/)


Odlomak iz knjige "U potrazi za Varvarima", putopisni eseji o Balkanu; 2019, u prevodu Andrija Lavrika

poetska HRONIKA

Jedna stara pobjeda pjesništva u gradu Mojkovcu

Kao pravi istraživač riješio sam da tri dana radim fizički i napišem priču o našim emigrantima, mučenicima, da kao ubačeni element ili Hanter Tompson (ni manje ni više!) opjevam bluz muvinga, tužnu misao koja se nosi.

I sve je bilo dobro, javio mi se na telefon taj Damir (koliko si težak? visok?) rekao sam mu pošteno da ću raditi samo nekoliko dana i počelo je u stanu kod neke cure koja bježi iz Midtauna, dakle počelo je kao pjesma iz prizemlja.

Djevojka je imala malo namještaja, selila se u Bruklin u zgradu sa liftom i kosinom za kolica. Vođa ekipe je narihtao „London calling“, kombi se tresao preko mosta Menhetn i bio sam srećan. Samo da znaš, nije sve u snazi, rekao je Damir, mora da se misli kada ti kauč zaglavi, a klijent bulji u sat.

Drugi dan je bila jedna profesorica jezika, mala plava sa drugoga sprata. Paketi tuč, puni knjiga. Rekoh zadihan, kakva slučajnost i ja volim da čitam. Trećeg dana se ne sjećam dobro, selila se neka mladež kada je počeo da me radi endorfin. Zaista vam kažem, spokoj se javi po svršenom poslu kada sjedneš na trotoar i srčeš krvavi prst. Pored se pružio Slovenac, 22 godine, bivši karatista. Dao mi je hanzaplast. Sitan momak, ne više od 70 kila, dobar kolega ali se odavno nije posvetio pazusima. Cijeli dan sam udisao kremastu apu njegove mladosti. Tako je došao utorak 31. jul, dan kada se najviše ljudi seli. *The Moving Day*. Hiljade kamiona mili po gradu, Kinezi, Meksikanci, Jugosloveni. Dobra prilika da se ubiješ od para, reče Damir, pa odlučih da se oprostim od posla u velikom stilu.

Sad ću da se zaustavim. I vi se zaustavite. Savijte se do zemlje, samo polako, ne da kleknete! Nema više sentimentalnog zapisa, spustite se u pozu žabe kao da želite kolut. Koluta nema. Uozbiljite se i krenite rukama i nogama. Umislite da su vam umjesto šaka točkovi. Ili da ste na ruke navukli par rošula. Sada polako izađite iz kuće (pazi, prag!) i idite Ulicom Slobode pognuti kao šugav pas bez ogrlice, repa i sna.

Guram prizemna kolica i na njima televizor umotan u ćebe, pet blokova Ist Vilidža na četiri noge, usred šminkerskog centra svijeta, prolaznici nadrkani jer sve plaćaju duplo i njihove noge su oko moje glave, promiču mokasine i špagerice (koje su ovog ljeta hit!) i ne mogu da se ispravim znojav i kapav jer ako se ispravim kolica bježe ustranu, TV klizi i razbija se o trotoar koji smrdi na pišaću…

*Hey friend!* viče Indijac, konobar u bijeloj košulji, okrećem se i vidim da mi je iz džepa ispao kolut selotejpa, ali ne zastajem nego bježim koliko me noge i ruke nose i zamičem iza ugla gdje u daljini čeka kamion, blizu kuće u kojoj je živio Čarli Parker.

Novi posao opet u Bruklinu i Damir kaže: Izdrži još ovo Njegoše! Sve je išlo glatko dok nije zapeo trosjed. Šef je uzeo šrafciger da odvoji vrata. Onda je zapeo šrafciger. Šef je uzeo čekić. Slomio se čekić.

Kada je otkucao četrnaesti sat rintanja kauč je penetrirao u uski hodnik. Nekako smo okrenuli prema ulici Amiti. Tamo su dvije bliznakinje, plave, jedna čita Markesa i hoće da živi u stanu sa najmanjim vratima na svijetu. Naravno da kauč ne može unutra. Sestre su mirno rekle, bacite ga na ulicu, ko mu jebe kevu i radni dan je bio gotov. Još su nam rekle da ga malo odguramo, da ne bude ispred ulaza, što i učinismo.

Sjeo sam i popio getorejd ili dva. Bruklinski cvrčak pojao je onostranom. Bio mi je udoban tuđi kauč na ulici. Složio sam jastuke posljednji put i krenuo polako. Kapitalizam od čovjeka pravi marvu. Ili što je rekla jedna iz Gusinja: *Ja sam videla Kipa slobode iz stana što sam čistila!*

Jeste, rad oslobađa, samo treba kupiti pojas za kičmu. Tijelo može da izdrži više nego što smo svjesni. I kičma. Ali biti na dnu lanca ishrane, pa makar u zemlji koja to pošteno plaća, to nije lako. Padaš od bolova, klizaš u znoju, bunariš posljednju kap snage a neka momčina iz Rožaja, neki domar dođe da ti se dere, zna da si ukeban na dnu američkog sna dok on čuva imovinu zgrade, ima vlast i ne sviđa mu se što si natkasnom očešao zid. Eto vam priča za novine, tu sliku upamtite i kad sljedeći put vidite fizikalca a imate kapu - skinite je.

Objavljeno u Vijestima, 2012.{.caption}

Rad oslobađa, samo treba kupiti pojas za kičmu. Tijelo može da izdrži više nego što smo svjesni. I kičma. 

tužna misao koja se nosi

Izdrži, Njegoše

Imamo sreću da poznajemo urednike FB stranice [Polucija](https://www.facebook.com/Polucija) i možemo reći da su u privatnom životu dragi i pristojni ljudi. Riječ je o stidljivim pripadnicima generacije koja gazi ka petoj deceniji života i koristi Internet da tu mučnu tranziciju ovjekovječi. Kao nus pojava cijelog procesa rađa se politička satira koja ih je preporučila za ovaj intervju.

Kao fizička lica oni mogu biti bilo ko - kad bismo vam rekli da je jedan od njih gejmer iz Stoliva a drugi vlasnik halal roštilja, zar bi to nešto promijenilo? Stvarnost je dosadna, oni su heroji bez imena i obaveze, po mjeri današnjeg trenutka koji glumi ozbiljnost i misli da će proći nekažnjeno. E pa neće moći, poručuju sa Polucije i broje lajkove. Pod geslom "bolje na dopaminu nego na dopu", ovi vragolani čine jedno od rijetkih autentičnih tačaka na crnogorskom netu.

**Odakle crpite toliku neosjetljivost za probleme tzv. običnog čovjeka?**

Mi ponekad malo zakomitamo, ponekad zasrbujemo, i od toga zavisi podrška postu. Ali kad kažemo da su pripadnici ovog naroda prvo splačine pa debilčine, tu je podrška apsolutna, jer svi duboko u sebi znaju to i imaju neku mazohističku želju da im to neko spolja validira. Tzv. obični čovjek, kako ga nazvaste, je rak rana ovog društva i zaslužuje sve što mu se dešava. Ne da zaslužuje, nego prilično dobro živi s obzirom na to kakvo je govedo. Ne dajte da vas dovedu u zabludu nekavim optužbama za auto-šovinizam. Auto-šovinizam je zavjera Komiterne, SANU i loših nastavnika iz osnovne škole koji pričaju da su naše škole najbolje i đeca najpametnija na svijet i kad pođu u Ameriku mogu tamo da drže predavanja.

**Postoji li po vašem mišljenju makar jedna politička ideja ili filozofski koncept koji bi imalo smisla zastupati?**

Akceleracionizam. Od Deleza i Gatarija do Nika Landa i Marka Fišera, samo akceleracionalizam. Ovo je brutalna simflifikacija, ali akceleracionisti razumiju da je trenutni sistem loš, nepravedan, ali i nepopravljiv, te svojom ideologijom i akcijama se trude da ga što prije dovedu do tačke pucanja. Dakle ubrzavaju kapitalizam i tehnološki razvoj dok protivrječnosti ne postanu toliko velike da sistem implodira. Lijevi akceleracionisti bi poslije toga htjeli neku egalitarnost, desni nekakve njihove budalaštine, a mi samo hoćemo da zapalimo svijet i gledamo kako gori. Pa će na zgarištu istorije iznići cveće, što veli Njegi. 

**Kad dođe do najvljenog krvavog građanskog rata u Crnoj Gori, koju stranu ćete izabrati?**

Dezertersku. Nema rata iz koga ne bismo dezertirali. Pičke šalju momcima pisma na ratište, ali kad se vrate invalidi, uvijek biraju nas, jer možda nemamo što da ponudimo, ali su makar svi ekstremiteti na mjestu.  

**Malo je vjerovatno da se pomenuta ratna stihija ne proširi na region? Kako vidite balkansko poluostrvo za deset godina?**

Godina je 2033. Zapadni Balkan je paklena kombinacija korupcije, despotizma, kibernetskih tjelesnih implantanata i seksualizovane vještačke inteligencije, i kao takav, posljednja oaza slobode u Evropi. Hrvatska je davno podigla zid na granici da bi pokašali da dokažu sebi na nisu iste debilčine, ali njihova djeca i dalje u augmentovanoj realnosti kače live-filtere Aleksandre Prijović preko lica tamošnjih izvođača. Šaneri šalju dronove u Italiju za parfeme, dop se pravi u 3d štampačima, Brana i dalje niko ne čita, a opozicija se ujedinila pod Ćakijem Lekićem. Mi smo konačno postali Republika Srpska na moru, ali Beograd pravi fatalnu grešku dozvoljavajući domorocima izborna prava. Na vlast u Srbiji dolazi najbolji Srbin iz Crne Gore i završava što Slobo i Boris Tadić nisu stigli. Od Srbije ne ostaje ni kamen na kamenu. 

**Jeste li nekad pomišljali da skinete masku medija i konačno izađete da se izmjerite na političkom tržištu?**

Plašimo se uspjeha. Evo sad smo vam napisali što mislimo o narodu, a zamisli samo da te hiljadu, dvije ili 10 hiljada takvih debilčina politički podržava. Zamisli kakav si ti onda. Što ne znači da ako se ne izmijeni izborno zakonodavstvo nećemo tražiti da nam se potpišete, pa da potrošimo pare od kampanje na lošu drogu i kurve kojima bi plaćali da se smiju dok im čitamo ovaj intervju iznova i iznova. 

**Kako se nosite sa anonimnošću?**

Imaju ta dva lika, muzičara, što su napravili Poluciju i postovali neke fore za ljude iz Berlina, sa FIAT-a i Underhilla. I to smo rašćerali davno, kao Izreaelci Palestince 1948-e. Oni su, međutim ostali lica Polucije, i kad treba šamaračina da se zavali i kad treba piće da se časti. Zato im i promovišemo onu neslušljivu muziku, iako svaki put kad stavimo link za Antonija Sančeza, jedna prepička unlajkuje Poluciju. Što ste me ono pitali? E da, super se nosimo sa anonimnošću. 

**Šta mislite o kolegama iz mejnstrim medija? Je li bilo poslovnih ponuda sa te strane?**

Ima dvije vrste medija u Crnoj Gori. Mainstream mediji su erotski časopisi za ljude kojima se diže kurac ili na popove ili svetu crnogorsku zastavu. Oni služe uglavnom za masturbaciju i otvaraju se kao incognito tab u google chrome. Druga vrsta medija su uglavnom porodične manufakure koje zloupotrebljavaju donacije od krvavo zarađenih poreza njemačkih bravara i austrijskih kobasičara, da bi pisali kolumne jedni drugima i svom društvu, koje je ujedno i njihova čitalačka publika, a broji do 20 ljudi, i imaju nazive normalno.me. Mi nismo iz te priče. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8af9b9c3-6a25-46c4-8bb1-ccce4618f0d1)

**Navedite jednu grešku Nebojše Medojevića.**

Medo je imao samo jednu, doduše, fatalnu grešku. Kad su ružni Miško i pop Gojko sastavili vladu od pijanih budaletina, ludih tetaka iz crkve, kripto jebača i lučaša iz srednje škole, on je poklekao i podržao tu vladu. A mogli smo imati sve, stadion, prskalice, kaveze. Sve. 

I što nije nabo glavom onoga udbaša Ćosića kad mu je zvao Caneta Subotića u emisiju. 

**Šta bi bilo da je Živko živ?**

Snimao bi sve lošije filmove, žalio se na konkurse Ministrastva kulture, podržavao glumce u štrajku za povećanje plata (AXAXAXAXXAXAXAXAXAXAXAXAXAX) i sjedio u Berlin. 

**Što bi Njegoš da se ustane rekao Živku Nikoliću (da je živ)?**

Rekao bi mu: Živko, daj mi broj Savine Geršak, da joj izrecitujem nešto:

*Noć skuplja vijeka*

*Malena ti usta slatka, a angelski obraščići –*

*od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!*

*Snježana ti prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,*

*dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;*

*plava kosa na valove niz rajske s igra grudi,*

*e što bih ti napravio, al' zapopi me striko ludi.*

*Predraću te, zabolje me, nek se o tom drugi brine,*

*A celibat ću, k’o kapelu, kao oni – dogodine.* 

**Čemu služe institucije kulture u Crnoj Gori poslije radnog vremena. Što bi se moglo u njima organizovati u noćnim časovima?**

Služe istom što i za vrijeme radnog vremena. U večernjim satima bi valjalo s Hamasovih lažnih profila slati prijeteće mejlove vladi Izreala. Uz isključen VPN.

**Kao majstori jezika i diskurzivnog mišljenja, možete li specijalno za naše čitaoce smislit jedan aforizam koji bi podražavao stil najvećeg majstora tog žanra.**

Kažu nam da smo dvije strane iste medalje, ali obrni, okreni, to je Obilića medalja.

**U vozu ste. Nemate kartu. Kondukter prilazi i u djeliću sekudne shvatate da je riječ o čika Mirku Rmandiću, lideru Svetosavske. Šta mu kažete?**

Ja ne razumijem ovo pitanje. Djeluje kao da želite da budete Polucija umjesto Polucije ili kao pišete uvod u neku šalu, a mi kao dresirani majmuni, treba sad neki pančlajn, zinger, nešto da izbačimo, da se svi smiju, jel? Alo, debičine, nismo vam mi džuboks za loše fore.

**U liftu ste sa poslanikom Joletom Vučurovićem. Prdnuli ste. Situacija je vrlo neprijatna. Pod uslovom da goluba pusti i Jole, recite koju melodiju proizvodi?**

Evo opet. More, mrš bre tamo.

**Milojko ili Jakov?**

Mickej. Bolje kripto-jebač no ona muška Danica Crnogorčević. 

**Dritan ili Medo?**
 
Obojicu bi zvali na after, ali bi Dritan došao, povakao sve bijelo što ima, iznapadao sve đevojke i pošao da jebe najpjaniju, a sa Medom bi populi bocu rakije, probali DMT i saglasili se da ptice ne postoje, no su to špijunčine kojima svjetske vlade kontrolišu populaciju. Dakle, Medo.

 


Svjesni rizika koji to nosi poslali smo nekoliko pitanja na adresu satirične FB stranice Polucija kako bismo ispitali funkcioniše li njihov humor izvan Zakerbergovog virtualnog obora. Rezultat je zanimljiv i vjerovatno ne podliježe Krivičnom zakoniku

POLUCIJA, intervju

Džuboks za loše fore

„Molim, pazite na moga Pola, naročito da ne nazebe. Nadam se da je ponio sa sobom svoj džemper. Još mu poručite, ako idete u Crnu Goru, neka Pol obavezno obiđe Lovćen i Cetinje. Tamo sam bila još prije onog rata. Kakve divlje planine, kako lijepi ljudi!“

Brižnog, majčinski toplog glasa, dok je boravila u pariskom hotelu „Anjilon" na Bulevaru Raspal, madam Nansi, majka jednog od najuticajnijih mislilaca prošlog stoljeća, Žan Pol Sartra (1905-1980), ovim riječima je prenijela svom sinu poruku, preko njegovog prijatelja Vladimira Dedijera (1914-1990), kod koga je Sartr tokom aprila 1968. godine boravio u kući na Bohinju, poslije jednonedjeljnog odmora u Dubrovniku.

Madam Nansi je još dodala da nikada u životu nije vidjela ljepših ljudi nego u Crnoj Gori, u kojoj je narod i tada živio kao u homerskim vremenima. Sartrovu majku je posebno impresionirao jedan isposnik, monah Cetinjskog manastira.

Sartrova majka umrla je januara 1969. a obaveze njenog sina spriječile su ga da za njenog života posjeti Crnu Goru. Dogodilo se to nekoliko mjeseci kasnije, u ljeto iste godine, kada je Sartr po čevrti put posjetio Jugoslaviju, opet kao Dedijerov gost, zaštićen od ceremonijalnog cirkusa i protokolom nametnutih obaveza, u čijem znaku se odvijala njegova posjeta Jugoslaviji 1960. godine, kada ga je primio i Josip Broz Tito.

Poslije devet godina, Sartr je opet bio u Jugoslaviji. Bilo je ljeto 1969. a dvojica prijatelja su sate i dane provodili u razgovorima o istoriji Crne Gore, njenim ljudima i običajima. Onda su krenuli, zajedno sa Simon de Bovoar i Sartrovom poćerkom Arletom El-Kaim, ka Crnoj Gori i Cetinju.

Želja Sartrove majke, naravno, nije bila jedini, a još manje glavni razlog da se na taj put krene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/460bc8bf-fc6b-4a50-8a12-b2145a6d8c7e)
Sa Titom, posjeta iz 1960. {.caption}

Još aprila 1969. godine jugoslovenski reditelj Fadil Hadžić latio se posla da za *Jadran-film* iz Zagreba, a na osnovu Dedijerovih knjiga, sačini dugometražni dokumentarni film *Jugoslavija, zemlja jeretika*. Kostur scenarija bio je već sačinjen. Obuhvatao je i osvjetljavao istoriju Jugoslavije iz ugla jeretika i buntovnka, od vremena srednjevjekovnih bogumila do studentske pobune 1968. godine. I sam buntovnik svoje vrste, Sartr je učešeće u ovom projektu prihvatio sa zadovoljstvom.

U mnogim razgovorima koje sam s njim vodio, Vladimir Dedijer se često podsjećao momenata iz rada na ovom projektu, zbog koga su on i Sartr mnogo vremena provodili u dugim raspravama. U njima je francuski pisac i filozof naročito insistirao na pitanju odnosa izmedu Tita kao buntovnika- državnika-buntovnika (protiv Staljina) i Milovana Dilasa kao buntovnika-državnika-buntovnika (protiv nove države koju je sam stvorio).

Ovakve diskusije trebalo je voditi i pred Hadžićevim kamerama, što Sartru i Dedijeru nije bilo teško. Od rasprave da li je bilo nekakvih veza između francuskih neomanihejaca Albižana i bosanskih bogumila, do pitanja unutražnjih protivrječnosti u zapadnoevropskim zemljama, kao i u zemljama tadašnjeg socijalističkog lagera, ili nijansiranog videnja odnosa Tita i Dilasa.

Snimanje je obavljeno u Radimlju, na terenima na kojima se nalaze neki od najljepših bogumilskih stećaka. Rad na filmu trebalo je da bude nastavljen, a do Dedijera je stigao glas da se neki od najviših jugoslovenskih rukovodilaca pitaju: šta bi rekao Sartr ako iz filma budu izbačeni djelovi o studentskom buntu 1968. i o Dilasu?

Rekao sam glasonošama, svjedočio mi je Dedijer, da će Sartr pristati ako mu prenesem traženje naših glavara, ali da će zahtijevati promjenu naziva filma. Umjesto Jugoslavija, zemlja jeretika da se film zove Zemlja moralnih kurvi.

Ovakav odgovor je otvorio vrata hladnih bunkera Jadran-filma za snimljeni materijal, za koji se nadati da poslije trideset godina, i svega što se u međuvremenu dogodilo, nije zanavijek uništen. Sartr se jako interesovao za pobunjeničku istoriju jugoslovenskih naroda, a novi podstrek tim interesovanjima dao je i studentski bunt 1968. godine. Sartrova neposredna interesovanja za Crnu Goru bila su potaknuta različitim motivima, mada ga je najviše interesovalo pitanje složene buntovničke ličnosti Milovana Dilasa. Kada se upoznao s Dedijerovom knjigom *Sarajevo 1914*, čiji je odlomak objavio krajem sedamdesetih godina u *Les Temps Modernes*, Sartr se uveliko zainteresovao za Gavrila Principa i druge pripadnike Mlade Bosne, kao i za misao crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9066131b-585e-4690-bc39-f674fd019061)
 Simon de Bovoar i Sartr, 1929.{.caption} 

Bio je oduševljen riječima Vladimira Gaćinovića, jednog od vođa Mlade Bosne: „Očevi naši, tirani naši, stvorili su ovaj svijet po svome kalupu i sada nas siluju da u njemu živimo". Po Sartrovom mišljenju, ove riječi su pristajale i buntovnoj generaciji 1968. i ciljevima koje je sebi postavio tadašnji studentski pokret.

Jednako tako duboko su mu se dojmili Njegoševi stihovi „Nada nema pravo ni u koga/Do u Boga i u svoje ruke“ u kojima crnogorski vladika izvorište pobune protiv tirjanstva ne vidi jedino u božanskom pravu, već i u neposrednoj akciji pojedinca i naroda. A Dedijer mu je objašnjavao da na Balkanu nema manjeg naroda koji je kroz istoriju, u borbama protiv Otomanske imperije i protiv Napoleona, pokazivao takvu i toliku hrabrost kao Crnogorci. Tako je Sartra upoznao i s činjenicom da je Puškin bio zadivljen borbom Crnogoraca protiv Francuza, predvođenih vladikom i gospodarem Petrom I Petrovićem, između 1806. i 1813. godine. Tako je i nastala Puškinova pjesma Bonaparta i Crnogorci.

Sartr je, najvjerovatnije zahvaljujući biblioteci svoje majke, čitao i neke francuske putopisce koji su dolazili u Crnu Goru. Jedan od njih je opisivao kako su Crnogorci sjekli glave francuskim vojnicima, pa i jednom njihovom generalu. Sam francuski maršal Marmon je u jednom burnom razgovoru sa Petrom I iznio optužbu da su Crnogorci divlji i i nehumani. Vladika mu je odgovorio: "Crnogorci su od Francuza naučili ovaj varvarski običaj, s tom razlikom što oni sijeku glave svojim dušmanima, a nikada glave svojih vođa i zemljaka".

Makar i ne bilo tako, Sartr nije krio da mu se takav odgovor vladike Petra I dopao:

"Eto kako francuska istoriografija može da bude evropocentrična, Evropa hoće da čita lekcije svima u svijetu, a zaboravlja na svoje grijehe."

Kada je Dedijer htio da podigne biblioteku odmah ispod Bileća, kraj koga je Čepelica, rodno selo njegovog oca dr Jevta Dedijera (1879-1918), a s rijetkim knjigama na stranim jezicima iz naše istorije, Sartr se namjerio da za tu biblioteku daruje baš memoare maršala Marmona i putopis francuskog pukovnika Vijale de Somijera iz Crne Gore i Hercegovine. Na žalost, spomen-biblioteka koja je trebalo da bude ispunjena dragocjenim knjigama, od kojih mnoge ni do danas nisu poznate u ovdašnjoj nauci i javnosti, nikada nije podignuta. Ostvarenje projekta zabranila je tadašnja vlast u Sarajevu.

S mjesta na kome je trebalo da se nalazi to zdanje, pogledi Sartra i Dedijera bili su upereni oko šest kilometara dalje, ka Crnoj Gori, ka znamenitom bojištu Vučiji do. Naravno da je francuski filozof bio više nego impresioniran saznanjem da su u toj slavnoj bici jula 1876. godine crnogorski bataljoni posjekli više od 200 turskih oficira i oko četiri hiljade vojnika nizamlija redovne turske vojske, pod komandom Selim-paše.

Bio je to tek uvod. Velikog mislioca i borca za ljudska prava čiji su radikalni potezi, često i cinični dovodili do bijesa ne samo evropske buržuje, čekala su i druga iznenađenja tog ljeta 1969. godine.

Mala družina se u Crnu Goru uputila iz Dubrovnika, a na putu ka Cetinju prošli su kroz Boku Kotorsku. Prelijepi krajolik je učinio da se ozari čak i lice Simon de Bovoar, jedne osobene ličnosti koja je Dedijeru sve do tada izgledala kao "mašina za razmišljanje", bez smisla za humor. Kada je vidjela ružičastu boju rascvalog cvijeta badema, lice Simon de Bovoar na kome gotovo nikada nije bilo osmijeha odjednom se ozarilo posebnom toplinom koja će učiniti da Dedijer ono umnogome promijeni mišljenje.

Krenuli su i u obilazak bojišta iz Drugog svjetskog i ranijih ratova, u uvjerenju da će autentični tereni biti idealni za snimanje kasnije zabunkerisanog filma „Jugoslavija, zemlja jeretika".

Na putu od Podgorice (onda Titograda) do Cetinja zaustavili su se u selu Košćele. Kada smo tamo stigli, govorio mi je Dedijer u jednom razgovoru, pozvao sam se na svjedočenje mog ahbaba, legendarnog partizanskog generala Peka Dapčevića o početku ustanka u Crnoj Gori u julu 1941. godine. Pod njegovom komandom, gerilski odred u kome su bili seljaci iz okoline, vodjeni idejom oslobođenja od okupatora, uništio je jedan samostalni motorizovani bataljon italijanske divizije Mesina.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/rO2cL-jav0E?si=gF_Xz3baKkeEW9H5" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Oni su pohitali da pomognu slabom italijanskom garnizonu na Cetinju, ali su bili opkoljeni. Peko je komandovao svojim gerilcima da naprave zasjedu u obliku potkovice. Bataljon je upao u zasjedu, započela je osmočasovna borba. U njoj je ubijeno 70 italijanskih vojnika, više od sto ih je bilo ranjeno, gotovo 300 zarobljeno. Gerilski plijen je bio ogroman: četiri topa, 16 mitraljeza, šest minobacača i 30 kamiona. Podigao se tada sav narod, stari Crnogorci su dolazili s puškama i pitali „što i nas nijeste zvali da se bijemo za slobodu".

Ove moje riječi Sartr je slušao u velikom čudu, utoliko većem jer u istorijama Drugog svjetskog rata do tada nije naišao ni na kakav pomen ovih činjenica.

Tokom posjete Crnoj Gori, Žan Pol Sartra i Vladimira Dedijera primio je i tadašnji prvi čovjek Crne Gore Veljko Milatović, narodi heroj, koji je ostavio snažan utisak na Sartra. Milatović je potanko upoznao uvaženog gosta iz Francuske o ustanku crnogorskog naroda 13. jula 1941. godine. Onim što je čuo od Milatovića, Sartr je bio duboko impresioniran. Hitler je jula 1941. munjevito napredovao u ratu protiv Sovjetskog Saveza, sva okupirana Evropa drhtala je od straha. A u ustanku u Crnoj Gori ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno oko pet hiljada fašističkih vojnika. Hrabrost pokazanu u Drugom svjetskom ratu, saznao je i to Sartr, Crnogorci su platili visokom cijenom.

Od oko 417 hiljada stanovnika prije rata, do njegovog okončanja, izginulo ih je ili bilo strijeljano oko 40 hiljada. Tokom okupacije, Cma Gora je bila načičkana sa šest koncentracionin logora i 32 zatvora. U njima, kao i u internaciji, bilo je zatočeno oko 90 hiljada ljudi. Upoznao ga je Dedijer i s činjenicom da je od osamdesetak ratnih generala bilo 30 Crnogoraca, 29 Srba, 17 Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pet Slovenaca, jedan Makedonac i jedan Rus.

Moje shvatanje metodologije istorije, često mi je govorio Dedijer, jeste da istoričar treba da sumnja u sve istine, a naročito u sopstvene. A sve će istine jednom izaći na vidjelo. Ništa u istoriji nije samo sjaj, stalni pratilac toga sjaja je i bijeda. Tako je od faraonskih vremena do danas, pa to važi i za naše glavare, baš kao i za ovdašnja plemena i narode kroz istoriju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11380fbb-447e-4824-a3bb-0b72560365ea)
Dedijer i Slobodan Kljakić{.caption} 

Zato su Sartr i Dedijer tokom pripremnih razgovora za Hadžićev film puno pažnje posvećivali kulturološkom elementu, položaju žene u crnogorskom društvu, etičkom kodeksu, krvnoj osveti, uticaju geografije na formiranje karaktera i drugim pitanjima. Ove probleme će, pozivajući se i na zaključke Jovana Cvijića, ponajbolje obraditi francuski pisac Fernan Brodel u svojoj knjizi Mediteran i mediteranski svijet, nedavno objavljenoj i kod nas...

Sudbina filma "Jugoslavija, zemlja jeretika", bila je zapečaćena, ali se Žan Pol Sartr crnogorskim temama i istoriji vratio još jednom.

Bilo je to u vrijeme kada je on slavio a Francuska obilježavala njegov 70. rođendan, 1975. godine. Ondašnji predsjednik Francuske Valeri Žiskar d'Esten. poručio je Sartru da bi bilo dobro da za drugi kanal državne televizije pripremi jednu veliku emisiju o sebi.

Umjesto toga, Sartr se latio posla da opiše sve velike revolucije i bune svog života, od ruske revolucije 1905. godine do studentskog bunta 1968. godine. Što se tiče Drugog svjetskog rata, smatrao je da njegovom u prikazu najznačajnije mjesto pripada pobuni crnogorskog naroda potiv fašizma 13. jula 1941. godine. Sartr je pozvao Dedijera u Pariz, da bi razradili scenario emisije. U prethodno poslatom pismu, Dedijer mu je predložio da poslije prikaza 13. jula bude sačinjena i paralela između Jugoslovenskog i francuskog pokreta otpora, kao i da se razmotri pitanje spontanosti i organizacije u pokretima otpora, jer je 13. juli bio tipičan primjer takvog ustanka. Sa suprugom Verom Dedijer je potom otputovao Pariz, gdje su on i Sartr, zajedno sa istoričarem francuske revolucije Alberom Sobulom, radili na nacrtu scenarija.

Ali sve je bilo uzalud. Jednom riječju, ova emisija do koje je Sartru bilo toliko stalo, kao i svim njegovim prijateljima koji su uložili toliko energije da to videnje 20. vijeka zaista bude sartrovsko, bila je zabranjena. Dogodilo se to pod pritiskom moćnog lobija francuske malograđanske buržoazije. Sasvim je jasno da je jedna takva jednostrana odluka, kojoj se morao prikloniti i sam predsjednik Francuske D'Esten, izazvala veliku buru u domaćoj javnosti. Otuda su nesrećnici francuske državne televizije, pritisnuti žestokim kritikama, pribjegli jednom mizernom objašnjenju - smislili su da ih je Sartrov projekat bacio u veliku trošak, pa oni, jadni, nemaju para da urade završnu realizaciju. Usput, tek toliko da se zna, toliko para je tih dana Sartr potrošio po francuskim bistroima darujući različite junake pariske kulturne scene u Bulevaru Sen Žermen.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7f7955f4-6551-4048-b561-007cb15bc5ab)
Muzej street arta u Neuf-Brisachu{.caption} 

Sartr i Dedijer sreli su se posljednji put 19. novembra 1978. godine u Parizu, u Sartrovom novom stanu u Bulevaru Edgar Kine broj 29.

Tokom razgovora, dvojica prijatelja pričala su i o daljem radu na desetak godina ranije zamišljenom projektu enciklopedije jeretika. Već na početku saradnje dogovorili su se da jedan o drugom napišu odrednice, pa je Sartra interesovalo šta je do tada Dedijer pripremio. Kada je čuo da će odrednica ukazati i na neke njegove sitne strasti, Sartr je kroz smijeh zapitao o kojim je to strastima riječ.

„Gledao sam na Bohinju 1968. godine vaš pasoš, odgovorio je Dedijer. „Ja se u to nešto razumijem jer sam prije rata radio na falsifikovanju pasoša za naše druge revolucionare. Vi u Francuskoj imate pasoš u kome je unijeta i visina čovjeka. Ako se pogleda vaš pasoš prema svjetlosti, vidjeće se da ste vi na brojku O dodali jedan rep, tako da je ispalo da ste visoki ne 160 santimetara nego 169. Sartr se zarumenio."

A Dedijer ga je onda tješio da kod nas narod veli da se ljudi ne mjere pedljom nego pameću.

Dvojicu velikih buntovnika, saboraca iz [Raselovog suda](https://en.wikipedia.org/wiki/Russell_Tribunal) i prijatelja, vezivale su čvrsto i ovakve sitnice. Svakako su i one imale uticaja na Žan Pol Sartra da dublje pojmi i zavoli ljude ovih prostora.

Inače sigurno ne bi izgovorio sljedeće riječi: „Dinarski violentni tipovi puni su energije, vas spasavaju vaši seljački repovi u pantalonama, zato mislim da je budućnost vaša."

**Članak je skraćena verzija temata "Sartr i Crna Gora" objavljenog u časopisu Montenegro Mobile Art, u Podgorici 2002. godine** 




Kako je slavni filozof doživio Crnu Goru, bezuspješno pokušavajući da francusku javnost upozna s istinom o Trinaestojulskom ustanku