Ne postoji pouzdan podatak kad je tačno nastala pjesma "Crnogorka" libanskog-egipatskog pjesnika Halila Mutrana, ali možemo reći da je u potrazi za osmomartovskim poklonom našim čitateljkama iskočila iz jednog starog broja titogradskog časopisa "Stvaranje". 

Pjesmu je preveo Rade Božović koji se u apendiksu ogradio, zapisao kako je vrlo teško arapske *bejte* pretočiti u slogove i uhvatiti ritam klasične kaside koju odlikuje stanovita jezička izvještačenost. 

Ono što se ipak lako dalo prevesti i povezati jeste istorijski kontekst, odnosno arapska i balkanska borba protiv Osmanlija, koja je kod Mutrana sažeta u rodoljubivoj viziji crnogorske žene.

Halil Mutran je rođen 1870. godine i školovao se u Parizu. Dok se u Evropi rađao simbolizam i spremao dvadeseti vijek, ovaj pjesnik je "zapeo" u klasicizmu i romantizmu koji je bolje pogodovao njegovim angažovanim versima. Cilj je bio "otvoriti" arapsku književnost, lišiti je istočnog misticizma i dati joj dramskog naboja kojeg u prošlosti gotovo da nije bilo.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b2ef4297-8588-4e46-acdf-9ed2cfbfeda7)
Pjesnik Halil Mutran{.caption}

Početak pjesme "Crnogorka" je oda snazi i hrabrosti malobrojnog naroda: ratnici se hvale kolektivno, niti jedan se ne izdvaja, oni su jedan duh i tijelo koji vlada akcijom i traži stalnu borbu. Crnogorci su zapravo prikazani kako ih je slikala i pariška štampa tog vremena, hrabri, vješti, kadikad lukavi ratnici kojima u jurišu nema premca. 

*Spavaju oni uvijek na nogama*                                                                                                                 
                 
*jer za sanak u postelji ne znaju*
                                                                                                                                                                           
*Kalauz jedini ka neprijatelju* 

*za njih je vazda juriš iz potaje.*

*Ako ih njihov predvodnik ne povede* 

*na stratište zalud mu je vođstvo.*


Turski napadači koji su krenuli na te hrabre "lavove"  razbijeni su, bježe kroz gudure, ali spremaju osvetu, tako što  na jednom brdu koje je „nazubljeno kao turpija“ iznose veliki top. 

Demonstracija je to sile kojoj se običan junak ne može suprotstaviti, pa pjesnik više i ne traži obične junake nego uvodi superheroja, ispostaviće se rodno transponovanog, dakle superherojku koja ljepotom još više odvaja budući je opisana u lažnom muškom rodu.

*Al' se tad ko grom iz vedrih nebesa*

*na njih sruči neko golobrado momče*
                                                                                                                                                                                                                                                                     
*Junačina silna ko jutro sunčano* 

*s očima krupnim nežne gazele*
                                                                                                                                                                           
*Čiji sjaj i čija pojava govore* 

*mnogo o časnomu rodu i plemenu...*           
                                                                                                                                                                           

                                                                                                                                                                           
Ništa osim naslova pjesme, (koji je igra ulogu spojlera), ne ukazuje da je lijepo momče zapravo žena. Turske glave padaju jedna za drugom, ali na kraju napadač/ica biva savladana i izvedena pred pašu, odlučnog da junaka po kratkom postupku pogubi. 

Ali u rutinskom kratkom postupku što vodi pogubljenju „junak iznenada stražu gurnu i odlučno raskide ruho svoje/ pokazavši dojke krupne djevojačke…“ Ranjena djevojka otkriva "orgrlicu od krvave džigerice" iznad koje su „dojke blizanci“.

*Rasuše joj se kose i padoše joj*

*niza pleći strojne tako devojačke*
                                                                                                                                                                           
*Njina tamna boja zamrači sjajno sunce* 

*pa se dan bijeli u noćcu pretvori*
                                                                                                                                                                           
*Reče ona: Da l' žensko srce zavređuje* 

*s vaše strane tol'ko uporne borbe?*
                                                                                                                                                                           
U velikom finalu, turski se zapovjednik divi hrabrosti ali i poklanja “krasoti nevjernice koja tjeraše na bezbožništvo svakoga ko je vidi”. 

On naređuje da joj se nađe vidara i da je sklone na bezbjedno mjesto, što vrlo zbunjuje turske ratnike. Zato na kraju pjesme stiže monolog u slavu žene, jedna ne toliko ubjedljiva koliko opojna transformacija turskog zlikovca koji oprašta borkinji. On zaboravlja da mu je pobila odred vojnika i uzvišeno postavlja konačan etički sud do kojeg ga je dovela upravo ženska ljepota i snaga. 
                                                                                             

*Kakvu li lepoticu junaka vidjeh!*

*I nad lovcem nađe se bolji lovac!*
                                                                                                                                                                           
*Da l' se smije ubijati narod čiji dom* 

*osvoji silna vojska i protjera ga?!*
                                                                                                                                                                           
*Na zlo treba odgovoriti ljubavlju* 

*a ko dobro čini vraća mu se dobrim*
                                                                                                                                                                           
*I znaj da zemlju za koju žene život*

*svoj daju ne možeš nikad porobiti!*


Iako je kod Mutrana riječ  romantičnoj fantaziji i rodoljubnom pamfletu davno minulih vremena, pjesma Crnogorka ostaje kao rijedak primjer transponovanja političke imaginacije u polje roda, što je rijetkost, naročito *na Istoku*, gdje je ta imaginacija uglavnom držana za teritoriju neprikosnovene muškosti. 





Pjesma "Crnogorka" Halila Mutrana (1870-1949) zaboravljena oda crnogorskoj ženi kao junakinji oslobođenja

epsko žensko

Zemlju za koju žene život daju ne možeš nikad porobiti

Proveo sam dva dana u Ljubljani i niko mi nije podviknuo, što sam shvatio kao pasivno-agresivni način da mi se kaže kako tamo ne pripadam. Situacija je ipak nametnula misao o nekom drugačijem svijetu. U zimskoj depri Tromostovlja spazio sam napokon njega – Zelenog kavalira kako nečujno kliže Prešernovim trgom. U ovakvoj tišini, pomislio sam, među užirenim golubovima kokičarima, čak i ta električna drkalica ima smisla. 

Zeleni kavalir je kombi koji je nadahnuo podgoričke vlasti da potroše 44 hilljade eura i izmisle Komša, socijalni servis za prevoz bakica kroz centar grada. Problem na koji vlasti prije dvije godine nisu obratile dovoljno pažnje je činjenica da Podgorica nije Ljubljana. Zeleni kavalir može da cupka kaldrmom od tržnice do Ljubljanice, Zeleni kavalir smije kroz pješake i djecu na bordovima, Zeleni kavalir može kroz bicikliste i galerijske kvartove, kao što Komšo ne može nikud. Komšo svuda izgleda kao višak. 

Prosto usvajanje jebenog Komša, zapravo transplantacija Zelenog kavalira,  pokušaj da se cikotićki brektavi centar poljubljanči sasvim je propao, a Komšo ostao beskorisno rješenje, duh tuđine koji nikako da se smiri i počine. Sve rjeđe ga viđam, istina, kao da je odustao od samog sebe i uglavom čami parkiran ispred zgrade Opštine, tamo prema Bokeškoj. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/03909fcf-3e86-4179-9a1a-fb4719992211)
Foto: Normalizuj {.caption} 

Za razliku od indisponiranog Komša, moram pomenuti, Podgoricom godinama veselo prolazi žuti hamer jednog kontroverznika, sa natpisom *virite li špijuni* i tablicama NERAD. Ne znam da li je još u akciji, ali znam da je dugo bio hit. Taj kockasti žutać vozilo je podgoričke zbilje i više odgovara začepljenom špicu i izduvnoj komori za proizvodnju buke koju nazivamo centrom grada. Usred dinamičkog kolapsa koji se taloži na raskrsnicama, jedan takav divlje parkirani hamer zapravo je moćan simbol qurca u kojem pristojan svijet živi. Kao tromb u gradskom krvotoku hamer je svoj na svome, dok Komšo ostaje smetena akvizicija sa kojom se greota i sprdati.

Još jedna stvar koju želim da primijetim u ovoj komparativnoj dijagnostici - za nekoliko dana u Ljubljani nisam vidio nijednog mišićavog psa kakve obično srećem u domovini. Dobre duše crnogorske vole mrgodne pse, naročito ako su opremljeni snažnom vilicom i instinktom da ne puste kad zagrizu. Crnogorske dušice ne okreću leđa tim jadnim stvorenjima koja EU prezire i gura ka periferijama. Našim centrom vladaju robusni kerovi, dok ljubljanski ljubimci uglavnom budu omanje rase, kicoške pudlice.  U dva dana špartanja nisam spazio rasu kane korso, pit bul, ili američkog staforda koji suvereno vladaju pod Goricom. 

Ništa od svega toga, samo krotki zvuk kaldrme, meka slovenščina i Zeleni kavalir koji dolazi na poziv da preveze ljude u mirovini. Sa druge strane, sa naše divne strane, pit bilovi i hameri, nerad, žutilo i vrisak kočnica, slika u koju se jadni Komšo ne može na silu ugurati, ma koliko mali bio. 



Pit bilovi i hameri, žutilo i vrisak kočnica, slika u koju se jadni Komšo ne može ugurati, ma koliko mali bio 

mala studija mentaliteta

Psi i kavaliri

Nedavna pandemija i prisilna izolacija ostavile su mnoge muzičare same sa svojom umjetnošću. Neki od njih to su iskoristili da još više komponuju, manje traženi i zaokupljeni organizacijom svojih budućih koncerata i turneja. Nije tako izgledalo isprva, ali na koncu te okolnosti su donijele mnogo dobra nama, njihovim slušaocima.

Tako su i članovi benda Kuhinjazz iz Podgorice, usred male planinske zemlje smještene na Jadranskom moru, pogurani od basiste Slavena Ljujića, vrijedno radili na stvaranju pet autorskih kompozicija. Šest umjetnika, svi različitog muzičkog porijekla, okupili su se oko ideje da zbace okove i iznesu sopstvene muzičke ideje na sto. Zajedno su krenuli u „kuvanje“, a kad se kuva sa prijateljima - svako dodaje svog začina. Upravo je tako bilo i kod benda Kuhinjazz - aranžmani na albumu uglavnom su grupno osmišljeni, a svaki umjetnik je pokazao sposobnost da svira više instrumenata. 

> Kuhinjazz su: Enes Tahirović: klavir i klavijature; Martin Đorđević: bubnjevi; Slaven Ljujić: bas, perkusije i gitara; Luna Kostadinović: violina; Stefan Pavićević: saksofon; Dejan Ljujić: trombon i gitara;

Kombinacija različitih uticaja i muzičkih iskustava, kao i ponešenost i strast za saradnjom i sviranjem, dali su članovima Kuhinjazz moć da nastave i evoluiraju u koncepciji koju su pokrenuli kao pojedinci.

Slušajući Kuhinjazz osjeća se ta moć kolektiva, a snažna interakcija gradi se od raznih horizonata, pa čak i različitih muzičkih univerzuma (džez, progresivni rok, klasika...) da bi sve to dovelo do spoja i uspješne džez fuzije.

<iframe style="border-radius:12px" src="https://open.spotify.com/embed/album/27OC1qneyVuQwluoUy631j?utm_source=generator" width="100%" height="352" frameBorder="0" allowfullscreen="" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; fullscreen; picture-in-picture" loading="lazy"></iframe>

Želja da sviramo, da slušamo, da oprezne i sputane umove okrenemo ka slobodi, osnove su   improvizacijske muzike, a posebno džeza. Sve je tu razumije se na svom mjestu, no samim pogledom na njihovu muzičku svesku vidimo kako su članovi Kuhinjazz jake naobrazbe, bilo u klasičnoj muzici, bilo u džezu (Slaven Ljujić, basista, diplomirao je sa odličnim uspjehom na Berklee College of Music u Bostonu).

![](https://cms.normalizuj.me/assets/bf4842ad-24fb-4ce0-af55-b8c2f4f6f915)
Foto & cover: Dejan Jočić{.caption} 

Sekstet nam tako nudi svoj prvijenac, odlučno moderan džez koji se otiskuje kroz raznovrsne estetike -  i u tome leži njegov šarm. Kao dio udruženja *France-Jazz Balkans*, imao sam priliku da čujem Kuhinjazz dvaput uživo tokom J.A.M festivala u Podgorici u aprilu 2022. godine i bio sam impresioniran tehničkim majstorstvom instrumentalista, te fino isklesanim aranžmanima koje je grupa ponudila publici osvojenoj na mah. Nadamo se da ćemo ih uskoro vidjeti na raznim evropskim festivalima, a posebno u Francuskoj.

*Autor je glavni urednik i osnivač francuskog Couleurs jazz radija.{.caption} 


Podgorički sekstet nam nudi svoj prvijenac, odlučno moderan džez koji se otiskuje kroz raznovrsne estetike - i u tome leži njegov šarm

Kuhinjazz

Majstorstvo i improvizacija, made in Montenegro

Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, Samjuel Vilson Fasel, mladić koji je tek završio koledž, zatekao se u Njujorku - sam, dezorijentisan, uplašen. Napisao je o svom iskustvu knjigu *Mišić: ispovjesti jednog neuspjelog bodi-bildera*, koja govori o njegovoj težnji da stvori utopijsko tijelo. Put kojim je krenuo, bodi-bilding, povezan je s mnogobrojnim postmodernim kulturnim aktivnostima koje su usmjerene na spoljašnji izgled, od izbora za mis do kozmetičke hirurgije. 

U prvim decenijama XX vijeka bodi-bilding je bio na marginama američke kulture, nastrana razonoda u memljivim, ozloglašenim fiskulturnim salama; ali tokom posljednjih godina je oživio (poput tetoviranja) kao suštinska postmoderna popularna umjetnost koja prevazilazi klasu i pol. On je slikovito poprište za proučavanje mogućnosti potpunog preoblikovanja tijela u skladu s mračnim podsticajima utopijske želje.

Želja za lijepo oblikovanim tijelom, iako je sugeriše i neprestano nameće postmoderna reklama, više je od artefakta fantazije današnjice. Džordž Hersi u knjizi *Evolucija očaravanja* primjećuje da se, s biološkog stanovišta, seksualna selekcija zasniva na specifičnim odlikama jarke boje perja kod nekih mužjaka ptica, recimo, i tvrdi da je jedan od načina na koji pripadnici bilo koje vrste stiču genetsku prednost taj što uvećavaju te specifične osobine, kao što to čine mužjaci ptica čije je perje jačih boja. Uspješno uvećavanje postaje dio psihologije vrsta. Tako su veliki mišići kod muškaraca u nekom trenutku ljudske preistorije imali važnu ulogu u seksualnoj selekciji, pa čak i sada dobro izvajana muška tijela imaju značajnu ulogu u medijskom prikazivanju seksualne privlačnosti. 

Faselovo svakodnevno vježbanje u fiskulturnoj sali (ako je Hersi u pravu) povezuje ga sa biokulturnom istorijom mnogo dublje nego što bi prosječan bilder to mogao da pomisli. Ironično je to što opsesivno vježbanje Faselu ne donosi seksualnu prednost, već poništavanje libida i umanjenu seksualnu sposobnost. Seksualni susret koji opisuje (s bodi-bilderkom) značajan je po tome što u njemu nema erotskog naboja. Mišić ne daje uputstvo za privlačenje seksualnih partnera, već opisuje kako se biologija i kultura prožimaju, u ovom slučaju, da bi izazvale stanje koje se ne razlikuje od bolesti.

**ŽIVA GLINA**

Eksplicitni motiv Faselovog uranjanja u potkulturu bodi-bildinga manje je bila seksualna želja a više strah. Nasilje gradskog života u Americi toliko ga je preplašilo, dok je hodao ulicama Njujorka, da je odlučio da se zaštiti bildujući mišiće. Ipak, imao je i manje eksplicitne motive. Njegovi roditelji su prošli kroz neprijatan razvod, raskidajući „ogorčeno i javno". Njemu su opsesivne navike i svakodnevna posvećenost bildovanju pružale bar neku vrstu kontrole usred dezorijentisanosti zbog iznenadnog rasturanja porodice. Vidljive promjene na tijelu, štaviše, postigle su upravo ono čemu se nadao: saradnici i nepoznati ljudi počeli su da se ophode prema njemu s oprezom i poštovanjem. 

U njegovom smišljenom činu samokreacije vodič i uzor bila je knjiga koja se nalazi u središtu popularne kulture, *Arnold: Obrazovanje bodi-bildera* (1977), Arnolda Švarcenegera, koga su talenat, želja i snažni, razvijeni mišići preobrazili u Mister univerzuma (a zatim u bogatu filmsku zvijezdu, biznismena i međunarodno slavnu ličnost). 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/966528c7-109b-490e-8ef0-c70e0aaea600)
Švarceneger, ikona postmodernog tijela{.caption}

Faselov četvorogodišnji tjelesni bildungsroman - *osnovni zadatak bodi-bildera*, piše on, *jeste ponovno kreiranje sebe*  - prati njegovu sopstvenu transformaciju od plašljivog, nespretnog novajlije sa istočne obale u agresivnog, napumpanog, 120 kilograma teškog, po svim propisima upakovanog finaliste takmičenja za kalifornijsku titulu Mistera Zlatne doline.

Utopijski impuls skriven u njegovom bildovanju odražavaju i ogledala na preklop koja Faselu pomažu da odmjerava svoje napredovanje ka idealnoj formi, kao i redovna, zvanična takmičenja gdje sudije i publika preuzimaju ulogu onih koji pružaju odraz. Na ovim se takmičenjima ne mjeri snaga. U dokazivanju snage takmiče se dizači tegova, dok bodi-bilderi oblikuju svoje mišiće samo zato da bi ih pokazali. Kada bi bodi-bilderima pod kožu mogao da se ubrizga i pravilno rasporedi silikon, poslužio bi isto tako dobro kao i mišići. Cilj je vizuelna simetrija – uz izraženu i izuzetno razvijenu muskulaturu. 

Ovaj cilj takođe može da odražava nejasne biološke porive: Debora Blum u knjizi *Seks u mozgu* navodi simetriju kao jednu od osobina koje po svoj prilici utiču na seksualni izbor kod ljudi. Neposredni scenario bodi-bildera, međutim, kulturološke je prirode. Tijelo postaje živa glina u koju treba utisnuti proporcije (ideal apolonske ljepote) direktno preuzete iz grčke skulpture. 

**TEATAR BOLA**

Vrat, listovi i bicepsi moraju da budu identičnog obima. Pravila takmičenja zahtijevaju od bildera da oponašaju umjetnička djela koja slave skoro bogolika ljudska tijela, poput Herkula iz palate Farneze i Mikelanđelovog Davida. Fasel, u stvari, poslušno redizajnira svoje tijelo da bi podražavao klasičnu skulpturu, koju zatim pokreće (dok sudije gledaju a publika navija), savija i postavlja poze, uz pesmu Ajzaka Hejza „[Shaft](https://youtu.be/C-H-vWiclbo)!" To je spoj muzike, pokreta i skulpture; tijelo kreira savršen postmoderan multimedijalan artefakt - u potpunosti stil i površina - miješajući svoje eklektične izvore bez korijena u kinetičkom audio-vizuelnom izvođenju dostojnom najteatralnijeg rok koncerta. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/21442d67-4efa-49e1-9ed4-c83188594279)
Kolaž Ričarda Hamiltona{.caption}

Žestok fizički trening ima glavnu ulogu u umjetnosti bodi-bildera, a sam Fasel kaže da je napredovao brže od svojih partnera s treninga zbog izuzetno napornog režima vježbanja. „Niko drugi", piše, nije bio spreman da se podvrgne takvom bolu". Međutim, njegovo samonametnuto mučenje nije se zaustavljalo na uobičajenom četvoročasovnom treningu gdje je iz benča podizao 180 kilograma ili iz čučnja 225 kilograma. Fasela su neprekidno boljela leđa zbog velikih čvorova koji su nastali od injekcija steroida; intenzivne dijete eliminisale su iz tijela toliko masti da je i samo stajanje, bez uložaka za stopala, izazivalo strašne muke. Brinuo je zbog preranih smrti bildera i dizača tegova koji su iscrpljivali srce i jetru ljekovima za bildovanje mišića. O drugim bilderima govori kao o „bolesnima", a o pomami bildovanja širom svijeta kao o bolesti koja ima „razmjere epidemije". 

Iako, na prvi pogled, koncept bolesti djeluje kao metafora, to je metafora koja se opasno približava činjenici, pa on ne oklijeva da svoje uranjanje u svijet bodi-bildinga, koji potpuno obuzima i troši čovjeka, odredi kao oblik patologije: „Propustio sam da uočim simptome svoje sopstvene bolesti". Na drugom mjestu navodi cijenu koju je platio za postizanje savršenog tijela: „degenerativni artritis, ciroza jetre, hipertenzija, oboljenje srca i mnoštvo problema povezanih s dugotrajnom upotrebom ljekova".

U suštini, u areni bodi-bildinga nije bitan bol koji bilderi trpe, tj njihov dodir s bolešću, patologijom i preranom smrću, već uloga samodiscipline u stvaranju iluzije zdravlja. Tijela usavršena za takmičenje, nauljena, napumpana ljekovima i tonirana bronzanom bojom, pružaju izgled zdravlja, ali samo izgled. Kada se Fasel pita zašto se osjeća strašno loše (i pored skoro božanskog izgleda tijela koji je postigao), njegov mentor za bodi-bilding, Vini, prostodušno ga podsjeća na prećutno pravilo: „Momčino, ovdje je važno da čovjek izgleda dobro, a ne da se osjeća dobro".

**MRŽNJA PREMA SEBI**

Skriveno značenje Faselove težnje ka utopijskom tijelu odnosi se na njegov pokušaj da izbegne unutrašnje mučenje. Utopijsko tijelo prikriva antiutopijski duh. Neodvojiva od potrage za idealnim oblikom jeste mučnina koju osjeća zbog svojih nedostataka. „Mrzio sam nesavršenstvo, slabost i ranjivost ljudske prirode", piše on, kao što sam mrzio i Adamovu jabučicu koja mi poskakuje ispod brade. Trud da se postigne fizičko savršenstvo poticao je iz odvratnosti prema sebi". 
Njegovi savršeni mišići, dakle, nisu samo štit od gradskog nasilja. Oni su pokušaj da se odagna ekstremna,,mržnja prema sebi", baš kao što je ekstremna disciplina potrebna da bi se oni formirali bila posredan oblik samomučenja, način „pročišćenja" sebe. Oni su služili i kao oružje za osvetu ocu i majci, čiji ga je razvod mnogo pogodio. Znao je da će bodi-bilding, kao izrazito antiintelektualna aktivnost, sigurno pogoditi i zapanjiti njegove roditelje, ljude iz akademskog svijeta. Otac ga se privremeno odrekao. Sala za vježbanje je tada pružala izolaciju od unutrašnjeg rastrojstva koje je odbijao da prizna: „mjesto na kome nisam morao da reagujem ili da išta osjećam" 

Ovaj odnos između spoljašnjeg savršenstva i unutrašnjeg rastrojstva tema je kojoj se Fasel često vraća. Jedan od uzroka svog mučenja Fasel otkriva kada pokušava da objasni zašto je jedina žena koju je sebi dopustio da voli bila (bezbjedno) nedostupna, vjerena s drugim muškarcem. To je garantovalo određenu distancu s moje strane, razmišljao je. 

„Pravu ljubavnu vezu između dvoje ljudi nikada nisam mogao da izdržim. U rijetkim trenucima u kojima sam to pokušavao, bol je bio nepodnošljiv“. Ovdje je ponovo bilderski ideal fizičkog savršenstva maskirao i poricao muke koje nisu bile fizičke prirode. Tako je utopijski ideal koji se nametao tijelu bio predodređen na neuspjeh - ne samo zato što se tijela uvijek bune, neminovno bole i stare već zato što je Fasel pokušao da razdvoji tijelo od uma i osjećanja, a to je u suštini nemoguće i uvijek je autodestruktivno. 

Iz knjige Bolest i kultura u postmodernom dobu; obrada: Normalizuj{.caption}



U vremenu koje do kulta uznosi izgled i tjelesnu superiornost, kao opomena stoje iskustva iz zaboravljene ere klasičnog bodi-bildinga

pouke starih bildera

Utopija savršenog tijela kao put u bolest

  
  I

Moja braća su zdravi ljudi

neopterećeni povišicom

zadovoljni ako ikad dobiju i minimalnu

oni su vječno začuđeni zašto im otac uplaćuje osiguranje

ne bune se što rade na crno

normalni ljudi u kapitalističkom bezvremenu

zadovoljni ispodprosječnom platom

skromim poklonima za skromnu djecu

njihove radosti potrošačko društvo ne bi ni priznalo za radost.

Tako je lako nikom ne zavidjeti

nikoga ne mrzjeti

živjeti neposredno bez gorčine

zavidim im

jer su bolji ljudi od mene.



![](https://cms.normalizuj.me/assets/1a42c030-0103-458d-906f-67eada706e4d)


II


Moj otac je pravi proleter

društveno osviješćeni električar

koji je previše pošten da se prikloni bilo kome

odrasla sam uz antiratne parole

prezir prema lokalnim ulizicama

i partijskim profiterima

on me naučio da čitam klasike

i da se rad uvijek isplati.

Još uvijek nije

ali još mu vjerujem

jer nikad nije lagao

čovjek

kome je istina

osigurala da ima nezaposlenu djecu.

Majka stalno govori

da ocu nije važno da je nešto lijepo

samo završi stvari da budu funkcionalne;

vječno ću braniti tu estetiku unutrašnjeg

jer rad nije lijep

ali je težak

poštenje nije isplativo

 
spoljašnja ljepota je čist

kapitalistički izum

nastala u uređenim salonima

fukare.

 
 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/ab656760-09ac-4415-bfc6-3fc755483292)

III
                                        


Moja majka ima reumatoidni artritis

u čvorovima na njenim prstima

ima više ljubavi nego u cijeloj prosječnoj ženi.

Živi od sreće svoje djece

za raspoloženje muža

ne trudi se da bude u pravu

to prepušta drugima kojima je

takvo nešto važno -

meni na primjer.

Ona se trudi na drugi način

ona brine i nikog ne opterećuje svojom brigom

jedini pokazatelj brige je njena autoimuna bolest

o kojoj jedva brine.



Ilustracije: Boris Glamočanin, Family identity, 2007.{.caption}

 

 

 

 

Izbor stihova iz neobjavljene zbirke poezije, premijerno na portalu Normalizuj

nova poezija

Tri porodične pjesme

Postoji nešto paradoksalno u našoj sklonosti ka dogmi, nekakva obrnuta logika da se odbacivši domaće jednoumlje i nastranost,  a prihvatajući tuđe navodno iskobeljaš iz zaostalog plemenskog okvira u kome caruje sve ono što kao umna bića želimo odbaciti. 

Onda ikonu koju kupiš uz dnevne novine Dan zamijeniš figurom Bude iz Ikee, umjesto tamjana zapališ mirisni štapin, zamisliš kako si na Tajlandu ili da si mudar kao Sidarta. Tako vozdignut iznad naške čamotinje gledaš ka Istoku, ali onom dalekom, i stvaraš novu dogmu pomodarstva koja je pogrešna koliko i domaće vjersko posrnuće - ako ne i grešnija, jer se uglavnom pravimo da nešto znamo, samo da ispadnemo *cool*.

**ŠTAPIĆI & KANALIZACIJA**

Zamislite da u centru Podgorice uđete u neki butik u kojem visi ikonostas ili arapska kaligrafija, dočeka vas tamjan ili neka slična apa. Rekli biste, možda sa pravom – ovo je nedopustivo, u našoj sekularnoj državi neko se razmeće onim što bi trebalo da je stvar unutrašnjeg, i još me prisiljava da udišem sandalov badnjak ili kakvu drugu smolu! 

E tako vam je moja sloboda svakodnevno ugrožena. Uđem u butik - figura Bude; udjem u kafić, budistički ornamenti; mirisni štapići i meditativna muzika za opuštanje i misao o reinkarnaciji. Taman uteknem od toga, pomislim da ću spas pronaći u knjižari, a tamo me u izlogu dočeka još buda, po cijeni od 10 do 20 eura. Ne ulazim u knjižaru, zaprijetim crnogorskim bramanima da ću se obračunati sa njima, ali nikako da dođem do artikulisane osvete, da stupim u samo srce te pseudoduhovne blaziranosti koju ljudi žive.

Što zapravo jednom crnogorskom hrišćaninu ili časnoj muslimanki znači Buda i ko je taj Mirče Elijade koji šeta našim gradom, ko je poznavalac budizma za koga se opremaju izlozi u centru jednog balkanskog glavnog grada, u kome još uvijek  veći dio prigradskih naselja nema kanalizaciju… Mislim naglas - nije slučajno da je nacionalno prepoznati umjetnik koji je vajao prvog sveca ove zemlje u osvit referenduma, prije tog svetog čina izradio gigantskog Budu za kafić u kojem je izlazio politički Don i njegova tranziciona svita. 

**KULT POTROŠNJE**

Moda, reći ćete, znam, ali pitam se zašto su ti trendovi tako neumitni, tako lako prihvatljivi i formativni za svaku vukojebinu koja se opredijeli za novi šik. Možda zato što vrište od površnog cinizma i manira, i sa sobom ne nose ni najmanju obavezu poštovanja kulture (budističke) koju prisvajaju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0f38d23-f0d8-4b18-bb48-e915a80b2b9f)
Foto: Br.M.{.caption}

Kad smo kod pitanja prisvajanja & kulturne aproprijacije, odgovor valja potražiti kod najvećih kupaca i stručnjaka za tu oblast, Amerikanaca. Ono što je najsvetija tačka za jednog budistu, Budino lice, glava, autokefalija takoreći, prodaje se na milion načina. Budinu glavu (slava joj i milost) mnogi Amerikanci koriste kao saksiju, pepeljaru, ćasu, teglu za kolače. Ako ćemo da guglamo, naći ćemo da oko 4 procenta američkih proizvoda sa Budinom glavom zapravo neka vrsta čokoladnog prislačka. 

Poznati stručnjak za budizam Majkl Džerison objasnio je ono što zapravo bode oči – riječ je *o jednoj vrsti blasfemije*, ili, drugim riječima, simboličkoj orgiji koju tržište privodi namjeni *feeling good* kulta na kome raste potrošačka manija. Sve neutažene neuroze modernog zapadnog čovjeka u koje bi i veseli Balkanac da se broji, traže svoj spas u mekanom Budinom naručju. 

Ima nešto zajebano u kapitalizmu i trendovskoj mudrosti koja se tako brzo širi. Posrijedi je, dakle, vid kolonizovanja i zloupotrebe tuđe kulture, koja od sve te pijačne groznice nema nikakve koristi, (osim opšteg nerazumijevanja onoga što je suštinsko svojstvo uvoznog kulturološkog i filozofskog koda). 

**KLETA JOGA**

Nije bilo dovoljno što su crnogorske kuće počele da krase slonovska prkna okrenuta ka vratima i ostale mamipare, *feng shui* eksperti koji su zamijenili rakljare, sad su budističke figure *must have*, kao i nekoliko osnovih budističkih mirbožanja i mantri o ustrojstvu svijeta. Pa se ti Crnogorko snađi, izmjeri energetski nivo životnog prostora, nađi svoj mir, posebno kad lokalni pop prokune jogu, ili ti komšinica kaže da joj se aneurizma začela od asane pluga. 

Pop iz nahije, jogina iz Siti kvarta, ili odža što razgoni džine na buljuke, latice su istog cvijeta - komesari spiritualne propagande koja gazduje tržištem rituala. Na tom se marketu svako malo pojavljuju novi trendovi,  kao da nas ovi stari nisu dovoljno umorili. Treba biti budistički smiren pa izdržati tolike nalete duhovnosti za sitne pare. Lično bih sve to prenemaganje naplaćivala mnogo skuplje.







Treba biti budistički smiren pa izdržati tolike nalete duhovnosti za sitne pare. Lično bih sve to prenemaganje naplaćivala mnogo skuplje

tržište duha

Autokefalni Buda i njegova đeca

Ima li ljepše i važnije, a u mnogim dijelovima svijeta – u koje spada i ovaj naš veseli prostor – zapuštenije odaje od klozeta? Klozet je naličje kuhinje, njen fiziološki i logički nastavak. I on je suštinski vezan za iće i piće: što pojedemo tamo, isporučimo ovamo. Ali nikako da se naviknemo na činjenicu da je riječ o relevantnoj ustanovi, koja traži investicije, pažnju i čak – sljedeća riječ vjerovatno će izazvati masovnu porugu – ljubav.

Kad ga se tretira kao banalno mjesto na kojem se prazne crijeva, kao nešto prljavo što treba ignorirati i što prije preskočiti u slijedu dnevnih aktivnosti, onda toalet završi kao takozvana nus prostorija – prljavo, zapušteno i smradno okruženje. A, ustvari, govorimo o izuzetnom, posvećenom prebivalištu, mjestu susreta sa samim sobom, ishodištu meditacije, kontemplacije i autorefleksije, svojevrsnoj čitaonici novina, časopisa i reklamnih sadržaja, prostoru koji je oduvijek imao važnu ulogu u životima ljudi. Ali svjedočimo ogromnim prostranstvima civilizacije na kojim čovjek nikada nije znao, ili zbog siromaštva nije mogao, da prepozna niti adekvatno vrednuje, odnosno uredi ovu vitalnu instituciju.

Ne postoji neozbiljan posao ako se radi ozbiljno. Krajem 2001. godine, tačnije – 19. novembra, osnovana je [Svjetska organizacija klozeta](https://worldtoilet.org/) (World Toilet Organization). Osnivači su to uradili s namjerom da međunarodnoj javnosti ukažu na potrebu obezbjeđenja adekvatnih sanitarnih uslova za sve stanovnike planete. Organizacija koja okuplja 215 institucija iz 57 zemalja, 2005. je osnovala prvi Svjetski koledž klozeta, koji pruža obuku u dizajniranju i održavanju toaleta i javnih sanitarnih sistema. Oni klozet definiraju kao “jedno od najvećih civilizacijskih dostignuća sitog i situiranog čovjeka.” Problem je što je danas više od polovine čovječanstva gladno i nesituirano u svakom pogledu, pa i u ovom.

Zato stručnjaci traže način da stanovništvu najsiromašnijih zemalja omoguće makar minimalne standarde u javnim toaletima. Minimalni standard bio bi – da nema smrada i zaraze, da ima vode i papira. Osnivači Svjetske organizacije klozeta tvrde da su “toaleti najbolji pokazatelj institucija i kriterija, o čemu bi trebalo posebno da povedu računa države koje namjeravaju da se prikažu kao moderne, napredne i usmjerene na zaradu od turizma”.

Toaleti imaju zanimljivu povijest. Dug je i trnovit bio put od proste rupe u zemlji do najnovijeg tehnološkog dostignuća, japanske kompjuterizirane šolje, svojevrsne kućne laboratorije koja analizira otpadne materije iz čovjekovog organizma i trenutačno dijagnosticira njegovo zdravstveno stanje. Cijena ovog dijagnostičko-tehnološkog čuda je oko 5.000 dolara. I tu nije kraj japanskog doprinosa kulturi toaleta. Evo podatka za uzor: tokijski metro, iako jedan od najprometnijih na svijetu, s više miliona putnika dnevno, redovno obezbjeđuje papir za 220 javnih nužnika u 68 stanica, na osam glavnih podzemnih linija.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f047a873-ceb4-4b82-a232-f747cece9f07)
Instalacija Nade Sehnaoui{.caption}

Ali do ovih zadivljujućih dostignuća prošla su stoljeća sporog napretka i konsenzualnog neshvatanja važnosti klozetske problematike. Štampa bilježi da je prvi klozet s vodom izumio, odnosno instalirao, Britanac John Harrington 1596. i da je čovjek od strane savremenika brutalno ismijan. Zato je klozetska šolja u široj upotrebi tek od druge polovine 19. vijeka, i u njoj su prvi uživali, pogađate, pripadnici više klase.

Potpisnik ovog teksta ima nastranu naviku da obilazi ćenife po Bosni i Hercegovini i na osnovu inspekcijskog uvida – poput bivšeg ministra turizma u Hrvatskoj, Nike Bulića – onako za svoj račun prati civilizacijski razvoj i kulturološka dostignuća dobrih Bosanaca i uvažene im braće Hercegovaca. U tom pogledu moramo u ovaj tekst unijeti izvjesnu dozu optimizma i konstatirati da nam se suverena, jedinstvena, cjelovita i nedjeljiva, a uza sve to još i demokratska, te humanistički orijentirana, sporo, ali ipak vidljivo kultivira. 

Posljednjih godina pojavilo se mnogo ugostiteljskih objekata, novih hotela, benzinskih pumpi, čak i javnih ustanova u kojima su toaleti evidentno osviješten prostor, vrhunske čistoće, modernog dizajna, ugodnog mirisa, a sve to nekada je bilo rijetkost. Kao jedno od najgorih životnih iskustava, rečeni inspektor navodi sad već više od 15 godina staru vizitu klozetu na autobuskoj stanici u Sarajevu. Tada smo već bili duboko u 21. stoljeću, a aromatska i vizualna strava koje je isijavao taj grozomorni prostor ne mogu se mjeriti ni sa čim poznatim. Čak ni u opsjednutom Sarajevu, gradu bez vode i struje, nije bilo takvih paklenih iskustava. To je bila aromatska i estetska agresija koja štipa za uši, spaljuje obrve, prži trepavice, poput kakvih spoljnih oksidansa nagriza serotonin, hormon sreće, i uništava zdrave ćelije u organizmu, a čovjeka baca u viševijekovnu depresiju. Nažalost, mnoštvo bosanskohercegovačke djece će nakon osnovne i srednje škole izrasti u zauvijek traumatizirana bića, jer pouzdani svjedoci tvrde da su mnogi naši školski klozeti – školski primjer zločinačkog i antiustavnog djelovanja protiv mladih naraštaja.

Ugledni mostarski dizajner Miro Raguž tvrdi, a tu ocjenu nećemo komentirati, samo je ovdje navodimo kao inspirativno mišljenje, da je u pogledu dizajna, ljepote i čistoće toaletnih prostora, Hercegovina daleko ispred Bosne, ali da i jednoj i drugoj treba još mnogo rada, učenja, novca i napretka. Jedna od Raguževih opservacija zaslužuje da ostane zapisana: “Kako se neko može usuditi, kako smije i pomisliti da se okiti časnom titulom ugostiteljskog pregaoca, a da klozetu ne posveti dužnu pažnju, da od njega ne napravi hram higijene i poprište svakojake miline?” 

Eto, priključujemo se ovom pitanju, nema ništa iznad toga. Neuredan i zapušten javni toalet ljude tjera da fiziološke potrebe obavljaju u, kako napisa jedna beogradska novinarka, “ponižavajućem skijaškom položaju iznad sanitarija”. Koliko smo, gdje sve i na koje načine ponižavani, o tome vjerovatno svako ima autentična i nezaboravna iskustva.

Za skeptike koje ništa od ovih argumenata nije ubijedilo u relevantnost klozetskog pitanja, evo na kraju intrigantnog podatka: Bindeshwar Pathak, indijski ljekar, “smatrajući da je zahod jedna od najvažnijih invencija u ljudskoj povijesti”, u New Delhiju je 1970. godine otvorio Međunarodni muzej klozeta. U muzeju radi više od 80 profesionalaca iz cijelog svijeta i jedinstvena je institucija koja nudi presjek razvoja klozeta dug 4.500 godina. Pa ako vas put i život nanesu u New Delhi, možda ne bi bilo loše da…

[analiziraj.ba](https://analiziraj.ba/)

Osnivači Svjetske organizacije klozeta tvrde da su “toaleti najbolji pokazatelj institucija i kriterija, o čemu bi trebalo posebno da povedu računa države koje namjeravaju da se prikažu kao moderne, napredne i usmjerene na zaradu od turizma

blogovanje

Kultura toaleta

Zašto bacam petarde? Rekao bih da čulnim putem želim ispuniti prazninu vremena. Ta praznina najgušća je u definitivnoj tački kalendarske smjene kad mi se najviše ruga svojom proizvoljnošću. 

**POKORAVANJE / POBUNA**

Stanari naših brda svjedočiće za koji dan još jednoj pucnjavi i na taj način potvrditi gornju teoremu – mi pucamo kako bismo naglasili važnost trenutka. Ako će od toga skončati neki pas, nije nas briga. Ako je suludo slaviti istu stvar dvaput u petnaest dana, fućka nam se. Sve te jadne životinje i njihov tremens zapravo se prinose na žrtvu.  

Bukom ne samo da javljamo tačno vrijeme, nego uživamo u dementnom višku značenja, nekakvoj julijanskoj i gregorijanskoj shizofreniji endemskog karaktera, na koju smo potajno ponosni. Novogodišnja euforija, pa još dupla, sama se brani svojom tautološkom prirodom, raste u pomodnom kretenizmu, ohrabrena vlastitim ehom i krkljanjem pijanih slavljenika. 

Svaka eksplozija novogodišnje noći urezuje se u pseći mozak, pa tek onda u uši. Stvar je višestruko konceptualna - kao što smo gluvi bez moždane funkcije, tako ni Novu godinu ne bismo mogli vidjeli bez kalendara.  Zalud silne uši i časovnici, ako ne koncipiramo nadržaje, ako ne priznamo kalendar, svijet će se rasprsnuti kao petarda u rukama malodobnog jedinca. Bićemo preplašeni psi, a ne gospodari vatrometa. U tom slučaju nećemo imati sistematizovani razlog da pucamo, što dovodi do zaključka da je svaki novogodišnji pucanj paradoks - ujedno i pokoravanje i pobuna protiv shematizovanog života koji vodimo. 

> Kad hoće da kaže kako je prošla godina, pripadnik plemena Jokuti  kaže „prošao je svijet“

Ali zašto buka, eksplozija i ekstremno učitavanje u taj prazan saldo? Ako se svijet želi pokloniti nečem što je više od pojedinca, ako se sugeriše nadmoć jedinstva vremena - zar ne bi bilo učinkovitije Novu godinu dočekati u tišini? Recimo, istočni štimung festivala trešnjinog cvijeta u Japanu - čulna svedenost koja dopušta da se kroz nju učita prisustvo svih učesnika.
Kad bi noć bila sasvim mračna a tišina apsolutna, u trenutku ponoćnog stava mirno ljudi bi zaista mogli komunicirati iznad vremena. Čuli bi jedni druge kao koncept, ogroman i nesaglediv, ali i kao neznatni šum, prolazno ništa koje bi pokvarilo čar ukoliko se prvi susjed nakašlje ili dijete brizne u bezrazložan plač. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8ad73660-0a59-469e-8f24-8100b7896e56)
Roman Singer: Polenska groznica, 2006.{.caption} 

Takva upotreba tišine nije strana konceptualnoj umjetnosti, Kejdžov [4'33''](https://www.youtube.com/watch?v=AWVUp12XPpU) slavni je primjer poziva na slušanje tišine, kao i suočavanje sa činjenicom da apsolutna tišina ne postoji, da je ona izvodljiva samo virtuelno i umjetno,  pod staklenim zvonom,  u vakuum sobi kakvog instituta za mjere ili u samom Cernu. 

Zamislite je, Tišinu, na svježem zraku, dok komšijina klima štekće, dok vjetar pomjera traku plastičnog pokrova obližnje verande, uronite u Tišinu potcrtanu trivijom vlastitog disanja, zagrlite ljudsko biće i primite u naručje psa koji gleda mjesec nadahnuto kao psalmopojac, i eto vas u najboljoj od svih novih godina, u istinskoj komemoraciji, usred minuta ćutanja za pali podeok na kalendaru. Bila bi to prava spoznaja i proslava kakvoće jedinstva u vremenu. 

**OLTAR VATRE**

Prasak petardi tu se zapravo ispriječi kao čulna ograda, zvučna bodljikava žica kojom se ranjava naš pokušaj prelaska na drugu stranu, ka vremenu i društvu kakvo bi trebalo da bude. Svaki udar barutnog dejstva javlja neku pojedinačnu frustraciju koja se nadimala i pukla u samoći. Ne postoji ničeg utješnog u toj ponoćnoj diferencijaciji, osim čulne naslade stečene traumom. Prepoznavanjem u plotunu mi se mirimo sa svojim pradavnim strahom, javljamo jedni drugima gubitke. Pravdamo se vrlo agresivno: džepni gromovnici koji  se igraju scene stvaranja. Iz dima izlazi novi svijet, novo vrijeme, što mu ga dođe isto. 

Kad hoće da kaže kako je prošla godina, pripadnik plemena Jokuti  kaže „prošao je svijet“. Mirče Elijade daje još primjera, indijski drevni tekst veli „oltar vatre jeste Godina“, a Njemac Uzener, objašnjava srodnost riječi *tempus* (vrijeme) i *templum* (hram, sveti prostor). 

Dakle, sve što radim u slavu vremena i činim prostoru oko sebe opremljen svojom jadnom pirotehnikom može se nazvati nakaradnim ritualom izazivanja buke, straha i žrtvovanja životinja u sladostrasnom oponašanju vatre koja mi je tokom godine strogo zabranjena. Taj mali hiperrealizovani džep forsirane čulnosti, prežderavanja i opijanja ište svoju glazbu, a i meni je potrebna osveta, da ubijem vrijeme i sahranim ga u šenluku. Vrijeme rasute pažnje i grubosti što stoluje nad bukom, iz buke raste, kao novogodišnja zvijezda, ili promašeni visoki C na vrhu plastične jelke.


Taj mali hiperrealizovani džep forsirane čulnosti, prežderavanja i opijanja ište svoju glazbu, a i meni je potrebna osveta, da ubijem vrijeme i sahranim ga u šenluku...

bum bum

Metafizika petarde & obožavanje buke

Stvaralački nagon gonio me je uvijek kao glad. Prihvatao sam ga sa zadovoljstvom, ali se nikada nisam svjesno pitao, otkuda ta žudnja za umjetničkim stvaranjem. Posljednjih nekoliko godina, glad se gubila da bi se pretvorila u nešto drugo. Sada me više ne zanima da saznam koji su tome bili razlozi. 

Sjećam se, iz ranog detinjstva, velike želje da se hvalim svojim dostignućima: crtežima, fudbalom, plivanjem. Imao sam veliku potrebu da pažnju svojih vršnjaka privlačim na ove prve znake mog postojanja. Uvijek sam mislio, da mi ljudi nedovoljno poklanjaju pažnju. Kada stvarnost više nije bila dovoljna, počeo sam da izmišljam: zabavljao sam svoje prijatelje nevjerovatnim pričama mojih potajnih tumaranja. To su bile nezgodne laži koje su se rušile u dodiru sa visoko nadahnutim skepticizmom svijeta oko mene. Najzad sam se povukao i zatvorio u svijet svojih snova. Dijete u potrazi za ljudskom toplinom, opsjednuto svojom maštom, brzo se pretvorilo u uvrijeđenog, lukavog i sumnjičavog sanjalicu.

Ali sanjalica je umjetnik samo u svojim sanjarijama.

Potreba da me čuju, da komuniciram, da živim u toplini jedne zajednice, bila je još tu. Jačala je u korak sa mojom usamljenošću. Nemam potrebe da naglašavam da je film postao moje sredstvo izražavanja. Razumjeli su me, na jeziku od riječi, koje su me ionako bile iznevjerile, jačem od muzike kojom nisam vladao, jačem od slikarstva, koje me je ostavljalo ravnodušnim. Odjednom sam bio u mogućnosti da komuniciram sa svijetom oko sebe, na jeziku izgovorenom dušom duši, rečenicama koje su izbjegavale kontrolu intelekta, jednim skoro neopisivo čulnim putem. Sa svom zapanjujućom glađu djeteta nudio sam svijetu snove, intelektualna uzbuđenja, fantazije i ludosti. Moj uspjeh bio je strahovit, ali u suštini, to je jedna nevažna sekvenca.

Ne potcenjujem ono što sam vjerovatno i postigao. Mislim da je to bilo i da ostaje od važnosti. Ali sada mogu da vidim prošlost u novom i manje romantičnom svijetlu, a to mi daje sigurnost. Danas je moje stanje ne tako komplikovano, ne tako interesantno, i povrh svega ne tako sjajno kao što je to nekada bilo. Da budem potpuno iskren, danas doživljavam umjetnost (ne samo filmsku) kao nešto bezvrijedno: umjetnost više nema tu moć, niti mogućnost da utiče na razvoj našeg vremena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/50aa4c61-f6dd-49fe-826f-400b4b41f35a)
Sedmi pečat, 1957. foto: Criterion{.caption}

Literatura, slikarstvo, muzika, film i pozorište rađaju se i stvaraju zajedno. Rađaju se promjene i kombinacije da bi jedna drugu uništile. Posmatrano sa strane, pokret izgleda nervozno vitalan. S napetom revnošću, umjetnici prikazuju za sebe i za sve više zbunjenu publiku, slike o svijetu koji više ne mari za ono što voli ili misli. U nekim zemljama umjetnici se kažnjavaju, umjetnost se smatra opasnom, prigušava se i usmjerava. Ali, umetnost je ipak, smjela, slobodna, neodgovorna. Pravac je intenzivan, skoro grozničav, kao koža zmije puna mrava. Zmija je kruta jer je mrtva, izjedena, lišena svog otrova, ali je koža puna uzavrelog života.

Ako sam postao jedan od onih mrava, moram da se pitam, da li uopšte vrijedi da produžim sa ovim radom.

Odgovor je: da. Da - iako je na sceni ostala samo jedna stara, voljena i dobro očuvana žena koja je znala za bolje dane. Da - iako mnogi drugi ljudi smatraju da je Divlji zapad stimulativniji nego Antonioni ili Bergman. Da - iako mi nova muzika daje osjećanje gušenja kao u matematički razređenom vazduhu, iako sterilizirano slikarstvo i skulptura tonu u sopstvenoj paralizirajućoj slobodi, iako se literatura pretvorila u hrpu riječi bez poruke.

> Neograničena, nezasita radoznalost koja se stalno obnavlja i koja me tjera dalje - radoznalost koja me nikad ne ispušta 

Mislim da se danas ljudi mogu potpuno odreći pozorišta, jer žive u središtu drame, čije su različite faze neprestano prouzrokovane lokalnim tragedijama. Ne treba im muzika, jer su svakog trenutka izloženi uraganu zvukova, koji prevazilaze granicu izdržljivosti. Ne treba im poezija, jer ih je zamisao o svemiru pretvorila u funkcionalne životinje, koncentrisane na jedan vrlo interesantan - ali za za poeziju neupotrebljiv - problem metaboličkih smetnji. Čovjek (onako kako ja vidim sebe i svijet oko sebe) postao je slobodan, užasno i vrtoglavo slobodan. Čuvamo religiju i umetnost kao konvencionalni znak poštovanja prema prošlosti, ili kao rekreaciju demokratski raspoloženih gradana.

Ako se uzmu u obzir sve ove nezgode, i ako još i dalje tvrdim da želim da radim na polju umjetnosti, postoji jedan vrlo jednostavan razlog. (Izostavljam ovde novčani.) To je moja radoznalost. Neograničena, nezasita radoznalost koja se stalno obnavlja i koja me tjera dalje - radoznalost koja me nikad ne ispušta i koja je u potpunosti zamijenila moju čežnju za zajednicom i dodirom. Osjećam se kao zatvorenik, koji je posle dugog robovanja odjednom suočen sa vrtlovitim životom. Bilježim, zapažam, otvaram široko oči. Sve je nestvarno, fantastično, zastrašujuće ili besmisleno. Dohvatam trunku prašine. Možda je to film. Zar je to važno? Uopšte ne. Ali mislim da je interesantno i pogotovu ima posledica ako i jeste film. Šetam se sa trunkom prašine u svojim rukama, srećan sam ili nesrećan. Guram druge mrave, a zajedno izvršavamo ogroman zadatak. Zmijina se koža pomiče.

Ovo i samo ovo, moja je istina. Ne želim da to bude istina i nekog drugog, i kao utjeha vječnosti, rekao bih, da je ona prilično blijeda. Ali kao osnova moje umjetničke djelatnosti za ovih nekoliko godina, ona je zadovoljavajuća bar za mene. Predati se umetničkom stvaralaštvu pruža veliko zadovoljstvo, ali je istovremeno, ne uvijek tako prijatno. Ima, međutim, jednu prednost: umjetnik živi isto onako kao svako drugo živo biće koje postoji, samo za sebe. Ovo čini jedno mnogobrojno bratstvo...

Prevod: Biljana Bojadžievska; red. obrada: Normalizuj{.caption}

Jedan od najvećih režisera svih vremena Ingmar Bergman godine 1975. iznosi svoje pesimističke poglede na društvene domete umjetničkog stvaranja, ali i ličnu vjeru u kreativni čin. Bergmanov ispovjedni ton dotiče neke od ključnih problema identiteta savremenog čovjeka