U zemljama istočnog bloka spomenici Lenjinu bili su dio svakodnevice. Zato su u to vrijeme možda slabo i privlačili ikakvu pažnju. No, s padom režima pali su i spomenici  Lenjinu, što je ovjekovječeno u mnogim slikama i filmovima. Jedna Lenjinova statua nestala je u burlesknom stilu u komediji *Goodbye Lenin* Volfganga Bekera (2003), lebdeći okačena o ogromnu dizalicu. Nekoliko godina prije toga, u elegično-meditativnom filmu Tea Angelopulosa *Odisejev pogled* (1995), Lenjinova statua, razložena na djelove, plovi na čamcu kroz razorenu Jugoslaviju, niz rijeku u pravcu mora.

**GLAVA U PIJESKU**

U bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza Lenjinove statue padale su na različite načine. U Fridrihshajnu, dijelu Berlina, Lenjin je 1970, na stotu godišnjicu rođenja, dobio granitnu skulpturu visoku 19 metara. Impozantna statua, djelo ruskog umetnika Nikolaja Tomskog, krasila je upravo dovršeni Lenjinov trg, koji je poslije ujedinjenja promijenio ime u Trg Ujedinjenih nacija. Godine 1991. donijeta je odluka da se statua skloni, i to mimo volje jedne građanske inicijative i uprkos protivljenju stranaka s lijevog dijela političkog spektra. Da bi statua uopšte mogla da se skine s postolja, najprije ju je trebalo izbrisati sa spiska spomenika zaštićenih zakonom. Sámo uklanjanje spomenika sprovedeno je kao čisto birokratski čin pedantnog rasklapanja, demontiranja: kolosalna statua rastavljena je na 129 djelova i prebačena u šumu pokraj Migelskog jezera u Kepeniku, takođe dijelu Berlina, gdje je zakopana u pijesak.

Sasvim drugačije prošlo je rušenje Lenjinovog spomenika u Kijevu decembra 2013. Na vrhuncu protesta na Majdanu zauzete su zgrade vlade; demonstranti su napali spomenik Lenjinu, visok 3,5 metra, i svukli ga s postolja. Slike te javne simboličke egzekucije moćnog simbola u srcu političke moći obišle su svijet. Za razliku od mirnog premještanja i uklanjanja Lenjinovog spomenika u Berlinu, do kojeg je došlo po promjeni političkog sistema i koji je trebalo da označi radikalno nov početak, rušenje spomenika u Kijevu, u jeku političke borbe, bilo je nasilan čin političkog ikonoborstva. 

Kako će se uskoro pokazati, njega nisu toliko izveli proevropski orijentisani demonstranti s Majdana koliko antikomunistički orijentisani ukrajinski nacionalisti. Tim simboličkim činom trebalo je zapečatiti "kraj sovjetske okupacije", kako je to rekao jedan predstavnik nacionalističke stranke Svoboda. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8fafb058-8432-48b7-a31a-a9f725fa53f4)
Majdan, 2013. foto: AP{.caption} 

Rušenje spomenika može se inscenirati na sasvim različite načine. U Kijevu je rušenje spomenika pridobilo oblik nasilnog političkog čina s velikim simboličkim potencijalom, a njegove efektne slike i dalje su prisutne u vizuelnom pamćenju svijeta. Ta inscenacija bila je sastavni dio samog revolucionarnog pokreta i poslužila je kao oružje kojim su ubrzani politički prevrat i promjena sistema vrijednosti. 

U Berlinu su stvari bile sasvim drugačije: brižljivo rasklapanje Lenjinovog spomenika izgleda nam kao mjera koja je usledila tek pošto je sproveden raskid sa starim sistemom. Kao u pozorištu, tako se i u politici s vremena na vrijeme javlja potreba za izmjenom kulisa. U ovom slučaju važno je bilo ukloniti rekvizite koji su počeli da smetaju i preurediti pozornicu za potrebe nove političke ere. Tako su i posle 1945. iz javnog prostora brzo, tiho i neupadljivo nestali nacional-socijalistički simboli, poput Hitlerovih slika ili kukastih krstova. 


**ZABORAVLJENA BRONZA**

Međutim, političko uklanjanje tabuizovanih poruka i kontaminiranih relikata za potrebe novog političkog početka nije tako jednostavno kao rezultat i ne daje postupno zaboravljanje. Mnogo je toga što će u javnom prostoru i javnoj svesti potonuti samo da bi izronilo na nekom drugom mestu, u prostorima nesvjesnog i potisnutog: sjetimo se nacističkih suvenira po buvljim pijacama i radikalnih desničarskih parola i poruka na internetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44729110-c864-49dc-8fff-827fa8d4f5ba)
Buvlja pijaca u Podgorici, foto: Normalizuj{.caption} 

Povijest spomenika ne odvija se samo u periodu od postavljanja do skidanja, već je ponekad znatno duža nego što bismo to pretpostavili. Tako na primjer sudbina Lenjinove statue u Berlinu još nije bila zapečaćena zakopavanjem u Sedinskoj peščari u Kepeniku. Statua možda i jeste bila pod zemljom i nevidljiva, ali je njen duh i dalje hodio zemljom i stalno davao povoda novim fantazijama i umjetničkim projektima. 

Godine 2003. jedna građanska inicijativa predložila je da se statua trajno deponuje u napuštenom rudniku soli u Gorlebenu, inače predviđenom za skladištenje nuklearnog otpada, 2005. je Tomas Flirl, senator grada Berlina za kulturu, razmatrao mogućnosti da se spomenik smjesti u muzej, a 2009. javio se i plan da se glava Lenjinove statue iskopa i izloži u muzeju u citadeli u Špandauu, u zapadnom dijelu Berlina, zajedno s drugim odbačenim i zaboravljenim spomenicima. (...)

**PUTINOV SIGNAL**

U Rusiji je pokušaj da se Lenjin zaboravi bio znatno komplikovaniji, budući da se sve spomen-manifestacije u toj zemlji ravnaju prema Ruskoj revoluciji iz 1917. godine kao centralnom datumu. Posle sloma Sovjetskog Saveza Rusija je morala da se suoči s fundamentalnim problemom preorijentisanja i promjene vrijednosti. Rusija je morala temeljno da se redefiniše, a za to je morala da odbaci mitove na kojim je dotad počivala i zamijeni ih drugim - otprilike kao kad pokušavate da zamijenite motor u automobilu koji vozite.

Prva decenija posle perestrojke bila je zapanjujuće otvoren period traženja i razmatranja novih ideja u društvu, period u kom su se javili novi pogledi na sopstvenu istoriju i na budućnost. Međutim, ta faza ubrzo je završena. Jedan od signala za promjenu kursa bio je jedan govor koji je Putin održao 2004. godine i u kom je slom Sovjetskog Saveza nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom XX veka". Te su riječi bile nedvosmisleno upućene Evropskoj uniji kao izazov, jer Putin u njoj nije vidio samo profitera nego i uzročnika za to skandalozno pomjeranje težišta moći. Da bi povratila izgubljeni suverenitet, Rusija mora da postane jaka protivteža Evropskoj uniji i da stupa u nove saveze. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9606e5ab-ac04-4bba-8a75-42bc172fc1e6)
Foto: EPP{.caption} 

Po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. ustrojstvo ruske države doživelo je još jednu dalekosežnu promjenu: carevinu i komunistički režim naslijedila je nacionalna država. Sad je trebalo kompletno preurediti politički sistem, privredni poredak i društvo, pa u krajnjoj liniji i pamćenje nacije. Nacija kakvu znamo iz XIX veka počiva na svijesti o svojoj istoriji i na priči o porijeklu. U središtu se nalazi sopstveni identitet, koji se razlikuje od identiteta drugih nacija i koji je nastao tokom istorije. Zbog toga, kao i zbog prestrojavanja na kapitalističku privredu, ono što je dotad bilo u srcu saveza sovjetskih država, ono što ih je povezivalo i što je bilo sveto, naime, transnacionalna odanost Lenjinu i ruskoj revoluciji, moralo se izbrisati i zamijeniti nečim drugim. Pri tom se pokazalo da je brisanje lakši dio posla. Kao što smo vidjeli, Lenjinove statue mogle su se skinuti s postolja ili pažljivo rastaviti; mnoge su završile u jednom moskovskom parku, gdje danas uživaju u svojoj depolitizovanoj penziji.

**ZAMJENA PRAZNIKA**

Oktobarska revolucija 1917, koja se zbog prelaska na gregorijanski kalendar slavila 7. novembra, bila je najvažniji događaj u Sovjetskom Savezu, "zvjezdani čas čovječanstva i osvit novog doba". A onda je taj događaj preko noći trebalo izbrisati iz anala, a za to nije bilo dovoljno puko prepravljanje istorije, u kojem bi Putinovi istoričari relativizovali revoluciju i banalizovali je na nivo "državnog udara": morao se prepraviti i ruski kalendar s jubilejima i proslavama. Drugim riječima, morao je da nestane najvažniji i najomiljeniji praznik.

To je lakše namisliti nego učiniti, jer narod koji se tokom više od osam decenija navikao na praznik u novembru neće ga se tako lako odreći. Zato je Putin poslao svoje istoričare u arhive da u ruskoj istoriji pronađu neki novembarski događaj koji bi ga mogao zamijeniti. Istoričari su ustanovili da je od XVII veka nadalje postojao praznik koji je 1918. morao da ustupi mjesto novom prazniku revolucije. Za taj stari praznik, vezan za rusko-poljski rat 1612, jedva da su i istoričari znali, a kamoli obični građani Rusije, koji ni dan-danas nisu izgradili nikakav odnos prema njemu. Uprkos tome, taj je praznik 2005. godine uveden kao zamjena za Dan ruske revolucije, a na Crveni trg postavljen je nov spomenik. No, ono što se tog dana odigralo manje je važno od trenutka u kom se odigralo: presudna je bila mogućnost da se novim slobodnim danom "Narodnog jedinstva" popuni praznina nastala ukidanjem starog i poznatog Dana revolucije.

Novi praznik obezbjedio je odgovarajući datum za formiranje nacionalnog pamćenja, ali ne i odgovarajući sadržaj. Glavni sadržaj nove ruske nacije jeste novi mit o Staljinu, koji je u potpunosti odvojen od Revolucije i koji se slavi kao pobednik nad Hitlerom u Velikom otadžbinskom ratu. Taj mit o Staljinu ne obuhvata zločine njegovog režima. Za to što su milioni ljudi stradali zbog gladi koju su prouzrokovale njegova politika i njegove političke čistke nema mjesta u nacionalnom pamćenju Rusije.  Ako se uopšte i pominju, te žrtve se vode kao "mučenici modernizacije", takoreći kao kolateralna šteta napretka i njegovih blagodati. Isto važi i za milione ljudi deportovanih u Sibir: te žrtve Gulaga prepuštene su zaboravu i isto tako nemaju svoje mesto u novom nacionalnom pamćenju Rusije. U javnom prostoru nema spomenika, nema ploča koje upućuju na njihovu povijest: ona je svoje mesto pronašla u nekoj vrsti kontrapamćenja, u nevladinoj organizaciji Memorijal, gdje se čuva arhiv tog sjećanja koje je ostalo bez domovine. 

**STALJINOV POVRATAK**

Sa prelaskom s transnacionalne unije na jednu naciju, u Rusiji se sveto jezgro identiteta pomerilo s Lenjina na Staljina. No, datum koji danas garantuje "nacionalno jedinstvo" nije novi praznik 4. novembar (1612), već stari praznik 9. maj (1945), koji znatno efikasnije preuzima ulogu koju je nekad imao dan Ruske revolucije, 7. no-vembar. Devetog maja se širom Rusije slavi Staljinova pobjeda nad nacističkom Nemačkom. U Moskvi se organizuje velika vojna parada, s teškim ratnim naoružanjem, marševima, zastavama i dodjelom ordenja. Devedesetih godina je taj vid pominjanja polako bio počeo da blijedi, i to do te mjere da je država morala da angažuje mlade ljude kao oduševljene statiste, ali u poslednjih nekoliko godina sjećanje na Dan pobede steklo je novu popularnost.

Svedoci smo jedne neobične promjene: u trenutku kad živo sjećanje na 1945. godinu, sjećanje zasnovano na ličnim doživljajima, postaje sve blede zato što generacije ljudi koji su lično učestvovali u ratu polako nestaju iz društva, dolazeće generacije sa sve većom strašću počinju da se staraju o tom sjećanju. U takvom društveno proizvedenom obnavljanu sjećanja na 9. maj uspomene prelaze s preživelih na njihovu djecu i unuke, koji to sjećanje usvajaju, putem međugeneracijskog transfera ga prihvataju kao svoje. U ruskom nacionalnom pamćenju od Lenjina i crvene revolucije nije ostalo ništa, ali ponos na Crvenu armiju i Staljinovu pobedu nad Hitlerom i dalje ushićuje cjelokupno stanovništvo Rusije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea25bfd5-8dcf-4678-a8e4-c5555394444f)
"Besmrtni puk", Vladivostok, 2022, foto: TASS{.caption} 

Dosad su na proslavama povodom 9. maja u središtu bile veteranke i veterani s prsima punim ordenja. U međuvremenu na njihovo mesto dolaze njihovi potomci, koji zajedno s njima marširaju u povorci i nose fotografije palih očeva i rođaka kao dokaz za to da su pošli njihovim stopama. U tom "besmrtnom puku" lično, upravo tjelesno sećanje na istorijske aktere pretvara se u dugotrajno nacionalno pamćenje. Razlozi za tako ogromnu popularnost ovog praznika jasni su. Prije svega, nova nacija svoju glavnu referentnu tačku i sveto jezgro nalazi u herojskom pamćenju pobjednika, pamćenju koje može da natkrili i nadjača druga sjećanja, takođe vezana za Staljina: sjećanja na zločine progona i istrebljenja. 

A osim toga, 9. maj je jedini praznik koji ima kontinuitet i koji današnja ruska nacija može da preuzme iz perioda Sovjetskog Saveza i da nastavi da ga njeguje bez ikakvog prekida. Posle gubitka centralnog praznika Ruske revolucije i posle perioda dezorijentisanosti zbog radikalno preuređenog sjećanja ljudima je tim draže da mogu da se oslone makar na ovo.

Iz knjige Oblici zaborava, Biblioteka XX vek, BG, 2018{.caption} 






Kako je odanost ruskoj revoluciji zamijenjena nacionalnim mitom. Piše njemačka autorka Alaida Asman

(trans)nacionalno

Ruski zaokret od Lenjina prema Staljinu

Sine: neka te postave na položaj, a ti da ceniš to mesto. Neka ništa ne prođe s tvojim potpisom bez podmazivanja, jer svet pripada živim i spretnim, a raj blesavima. Ne daj ako tebi ne daju, a ako ti ne daju neka čekaju, jer njima će da se žuri: oni imaju zahuktale pogone i ne mogu da čekaju: ti možeš, ti imaš platu. 

Industrije? Usevi? Posao za nezaposlene? Neka se otvore oni, neka gaje oni, neka daju posao oni koji su eksploatatori: ti nisi, ti si blagorodan. I imaj na umu da funkcionera koji napusti svoj položaj više nema: bio pa prošao. Zato kažu „bivši ministar", „bivši predsednik", gde ono „bivše" briše. U toj reči počiva razlika između biti i ne biti. Tako da ne puštaj jedan položaj dok nemaš drugi, bolje pripremljen. 

Svoje podređene ponižavaj, a nadređenima samo niz dlaku, a kad tvoji nadređeni padnu, udri ih četkom kojom si ih timario, jer odanost je porok izdajnika. Kako ćeš izdati sopstvene interese zbog jednog bivšeg šefa?! Neko „bivši više nije. I penji se, penji, penji jer što se više budeš popeo, tvoja zemlja pada sve niže. Niko nije gore, ako nekog nema dole. 

Na intervjuima ne govori, nisi ti zaljubljena žena, i ne zaboravi da se danas sve snima; kaži da ali ne, zamuti vodu jer u bistroj vodi se ništa ne upeca. Drkaj narodu, ulizuj se moćnicima, plači sa oštećenima i svima obećavaj, obećavaj im, obećavaj im, a kad jednom budeš izabran na sve četiri strane sveta razglasi svoju ljubav za svoju zemlju, ali ako neko hoće da je kupi, prodaj mu je, a ako neće, založi je, jer će potonji naraštaji to da otplaćuju: budućnost je na mladima. 

Kuće, ulice, škole, bolnice, univerziteti, putevi koje si obećao, sve to ostavi kao mostove u vazduhu, da vise, između jedne i druge obale ničega. Bilo bi besmisleno da trošiš na opšta mesta raskoši ono što je za tvoje lične troškove: tvoje vile, tvoje avione, tvoje palate, tvoje palatice, tvoja ostrva, tvoje plaže, tvoje jahte, tvoje kurve, tvoju delikatesnu hranu. 

I kad budeš otišao, ako ikad odeš, seti se da će ono što ostaviš prohujati s narednim vihorom: novac u državnoj kasi lako isparava, kao terpentin. To, baš to, to bih savetovao svom sinu kad bih ga imao. 

Preveo Branko Anđić, izdavač: Laguna{.caption}

Odlomak iz romana "Provalija" kolumbijskog pisca i režisera Fernanda Valjeha

lektira

Sine, neka te postave na položaj

Cijeli godinu sam planirala, štedjela i taktizirala, samo da bih 7. avgusta osvanula u Beču. Konačno, u komforu jednog preplaćenog stana, vijest je bljesnula kao sijalica kad pregori. Koncert je otkazan. 

Nadala sam se da je vijest lažna. Nadala sam se čak i kad se uzbuna prelila na društvene mreže. Taylor Swift, najveća pop senzacija na planeti, prvi put u karijeri, nakon 120 koncerata *The Eras* turneje, otkazala je tri nastupa na stadionu Ernst Happel u Beču, zbog prijetnje povezane sa ISIS. 

Odjednom se u moj telefon sjurila bujica gnusnih detalja. Oko 150 hiljada fanova je na pametnim ekranima čitalo rekonstrukciju pokolja koji se nije desio. Terorista u pokušaju je devetnaestogodišnjak, angažovan kao obezbjeđenje stadiona, naoštrio je mačete, ugradio hemijske bombe udno bine... Povrh svega, ludak je htio da se autom zakuca među publiku koja kampuje ispred stadiona, među one krotke duše bez karte što koncert prate s one strane zida. 

Policija je brzo uhapsila glavnog osumnjičenog i još dvoje saučesnika. Mediji širom Evrope izvještavali su bez pauze, dok se dolje na zapadnom Balkanu skovalo tek par naslova. Kao da nikog nije bilo briga što je više stotina, ako ne i hiljada ljudi iz regiona pristiglo u Beč da čuju i vide Swift na istorijskoj turneji. Crnogorski građani čitali su detalje planiranog napada, ali i popis poznatih koji su na instagramu izrazili svoje razočaranje. Za potrebe nacionalističke orgije, srpski tabloidi su kriknuli da je terorista porijeklom Albanac iz Makedonije. Beogradski Kurir zaključio je da bi fanove, moćne i složne *swifties*, valjalo poslati da vrate Kosovo. 

**LOVE STORY**

Pored svega što se (nije) desilo, tri dana u Beču prošla su mi u osjećaju sigurnosti kakav ne pamtim na masovnim okupljanjima u Crnoj Gori. Fanovi su osvojili centar grada, svaka ulica je postala svojevrsna Cornelia Street, razmjenjivane su narukvice prijateljstva i pokazivani ručno šiveni kostimi različitih Taylor Swift era (albuma), na kojima je i bazirana *The Eras Tour*, jedna od najvećih u istoriji muzičke industrije. Ono što je trebalo da bude tri i po sata na stadionu pretvorilo se u trodnevni đir bečkim ulicama. Tako se pokušala preboljeti činjenica da se koncerti neće održati, ali i da su bačene pare za ulaznice, avionske karte i smještaj, koji su za ove datume bili i duplo skuplji.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/28a0ce24-5181-4fd6-9fdd-4c45eba2d551)
Bečki dnevnik Kurier,  foto: Jelena Radulović{.caption}

Kafići, suvenirnice i prodajni lanci uhvatili su talas,  svuda su nudili specijalne akcije, besplatne kafe i krofne, tematska okupljanja. Policijske patrole kružile su naokolo ali nisu smetale.  Parovi su se uz taktove *Love Story* spuštali na jedno koljeno, vjenčavali se u katedralama, grad je okićen tonama sitnih perli sa nazivima ili akronimima pjesama… Beč je časom postao središte đevojačkog i strah je prošao. Jedino što je preostalo bilo je prepustiti se, a tugu i razočaranje konzumirati po povratku kući, gdje ću otvoriti Pandorinu kutiju tmurnih misli o novom talasu nasilja.


**MRŽNJA SA EKRANA** 

Svega petnaestak dana ranije, u britanskom Southportu, nožem su ubijene tri djevojčice od devet, sedam i šest godina, koje su prisustvovale tematskoj Swiftie žurki. U sred bijela dana sedamnaestogodišnji napadač pokušao je da ubije još deset djevojčica koje su prisustvovale okupljanju, a teško je povrijeđena i instruktorka joge koja ih je branila.

Višegodišnja internet mržnja bez kontrole, stigmatizacija fanova, a sada već i likovanje zbog pokušaja smaknuća, jasno je dovela do radikalizacije najčešće mladih muškaraca, potaknutih željom da dominiraju i pregaze sve što prijeti njihovoj apsolutnoj društvenoj prevlasti. Prostije rečeno, sila iskonske mržnje obuzima mlade muškarce i okreće ih ne samo protiv onog elementarnog feminističkog, već ka krajnjem desnom i ekstremnom. Muškocentrična mržnja usmjerena prema Taylor Swift i njenim fanovima najčešće nije nikakva kritika bazirana na subjektivnim ocjenama muzičkog stvaralaštva, nego većinski prezir i otvaranje puta nasilja prema ženama, kao većinskoj bazi obožavalaca. U krajnjem, to je oštar pokušaj da se zatomi sve ono što se u javnosti percipira kao „ženskasto“ (*girly*), a zapravo je emancipatorsko i samospoznajuće. 

Pitate li se kao što se i ja pitam, odakle sve to dolazi, i zašto baš u slučaju Taylor Swift? Istorijski gledano, lako je uočiti razliku između fenomena *swifties* i ostalih fandoma, jer nijedan do sad u istoriji nije doveo do toga da ogromna količina žena podržava i božanstvo pravi od jedne žene. Dok su djevojke i djevojčice balavile za boy bendovima i muškim izvođačima, a time sebe stavljale u submisivni položaj cike, dreke i onesvješćivanja pred pojavom uzvišenog mužjaka, nije bilo potrebe za reakciju. Sada, kad se onesvješćuju pred ženom koja u stihove pretapa sve svoje (ženske) životne događaje, od ljubavnih boli do prebolijevanja smrti, a ujedno bez imalo ustručavanja šalje jasne feminističke poruke – stvara se energija koju je, da ne bi došlo do promjene balansa u dvopolnom univerzumu, potrebno uništiti.

Ne čudim se što se mržnja pretvara u fizičke napade, a u krajnjem i u (pokušaje) oduzimanja prava na život. Od hiljadu tvitova, možda se njih 999 internet ratnika „šalilo“, ali će jedan zaista biti spreman da „šalu“ o zločinu sprovede u djelo.

**NASTAVAK TURNEJE**

Turneja se nastavlja, a nastupima na Vembliju u Londonu se završava evropski dio; ipak ono što bode oči je ćutanje Taylor Swift nakon dešavanja u Beču. Da li je odsustvo javne podrške i razumijevanja pitanje sigurnosnog protokola, ili pokušaja da se ova tri otkazana nastupa bace pod tepih, vidjećemo uskoro.

Nastupi na Vembliju su pod oklopom: utrostručen je broj policijskih službenika, nije dozvoljen tzv. *taygating* odnosno okupljanje fanova kako bi slušali ispred stadiona, a u toku su i rigorozne provjere zaposlenih u obezbjeđenju.

Ono što je za fanove bilo sigurno mjesto postaje tvrđava koju, zarad opšte bezbjednosti, moraju čuvati do zuba naoružane grdosije. Nakon Londona, Swift turneju završava nastupima u Americi i Kanadi, i čini se da će povratkom preko bare spustiti zavjesu na pokušaj terorizma.

Beč će ostati lijepa priča o jedinstvu protiv straha. Način na koji se grad brinuo da se na svakom koraku osjeti saosjećanje i gostoprimstvo svojstveno je uređenim sistemima, gdje i same institucije umiju da prepoznaju značaj nečeg ili nekog tako velikog, uticajnog i važnog za veliki broj ljudi. Meni ostaje priča o jednom baksuznom danu, naravno, ali i slika solidarnosti, kakvu u mojoj zemlji nikad nisam vidjela.









Policijske patrole su kružile, ali nisu smetale. Što je trebalo da bude tri i po sata na stadionu, pretvorilo se u trodnevni đir bečkim ulicama

cruel summer

Nakon otkazanog koncerta Taylor Swift, vidjela sam solidarnost i podršku

Nastup alžirske boksačice Imane Khelif na olimpijskom turniru u boksu i dalje je jedna od glavnih tema svjetskih medija. Riječ je o sportašici koja navodno ima XY kromosome, ali se ipak radi o biološkoj ženi, zbog čega joj je boksačka organizacija IBA zabranila nastupe. Međutim, Međunarodni olimpijski odbor upalio je Alžirki zeleno svjetlo za nastup na Olimpijskim igrama u Parizu, a ona je u svojoj kategoriji do 66 kilograma svladala Talijanku Angelu Carini. Ova 25-godišnja policajka odustala je od borbe nakon samo 46 sekundi jer je od Khelif primila dva veoma jaka udarca. 

Talijanska olimpijka je nakon 46 sekundi pala na koljena, bacila zaštitnu kacigu, počela plakati i na sav glas vikati: “Ovo nije fer, ovo nije fer!” Carini je odbila rukovanje s protivnicom koja je izbačena s prošlog Svjetskog prvenstva nakon što nije prošla testosteronski test. Prilikom proglašenja pobjednice, bijesna talijanska boksačica otrgnula je ruku iz ruke suca i odšetala iz ringa.

“Naučena sam patiti, ali nikada nisam primila takav udarac. Bilo je nemoguće nastaviti. Tko sam ja da kažem da to nije legalno. Ušla sam se u ring boriti, no ubrzo se nisam tako osjećala. Nos me počeo jako boljeti. Nisam odustala, ali boljelo me prejako i rekla sam si da je dosta. Odlazim uzdignute glave. Nisam se predala, nego sam bila dovoljno zrela da odustanem.” – rekla je Angela Carini. Dodala je kako nije odustala zbog protesta protiv uključenja njene suparnice, već zbog ozbiljnosti ozljeda.”

Ušla sam u ring i sama sebi rekla da moram dati sve od sebe neovisno o osobi koja je ispred mene. I iskreno, nije me briga. Rekla sam sebi ‘to su moje Igre’. Neovisno o kontroverzi, samo sam htjela nastaviti i pobijediti. Nisam od onih koji se lako predaju. Čak i da su mi rekli da se ne borim, ne bih to prihvatila…” Dodala je još kako nije osoba koja osuđuje druge, niti je željela bilo što komentirati vezano na tu temu. Njen trener je nakon borbe izjavio: ”Ne znam je li joj nos slomljen. Mnogi ljudi u Italiji pokušali su joj reći ‘Molim te, ne idi, to je muškarac, to je opasno za tebe’.”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/771ece73-f605-4efa-96d6-e010b9fcd262)
Carini i Khelif, foto: Reuters{.caption}

Imane Khelif je izjavila: “Božjom voljom, ovo je bila prva pobjeda. Bog mi želi zlatnu medalju.” I na kraju se opet svi u ovom liberalnom svijetu pozivaju na svog Boga. Dok znanost kaže da je prosječna snaga udarca kod osoba koje su prošle muški pubertet 162 odsto veća u odnosu na žene. E sad, postoji i druga strana medalje, točnije priča, da je zapravo Imane Khelif rođena kao cisrodna žena, koja nikada nije uzimala hormonsku terapiju, a kamoli radila operacije u vidu mijenjanja spola, što je u zemlji poput Alžira strogo zabranjeno. Velika je vjerojatnost da je ona rođena sa XY kromosomima i ništa više.

U znanosti je odavno dokazano da postoje određene varijacije, koje kreiraju takozvane interseks individue, odnosno jedan vid hermafrodita, dvospolaca. E sada, upitno je koje bi to varijacije mogle biti kod alžirske boksačice. Ipak postoje žene, ili bar se tako identificiraju, koje mogu imati određene sindrome koji uzrokuju povišenu razinu testosterona, što po pravilu daje veću fizičku jačinu. Evo nekoliko primjera takvih sindroma:

1. Androgeni sindrom osjetljivosti (androgen insensitivity syndrome – AIS), te potpuni AIS (complete androgen insensitivity syndrome – CAIS), i djelomični AIS (partial insensitivity syndrome – PAIS)
2. Swyer sindrom ili XY gonadalna disgeneza
3. Sindrom deficijencije 5-alfa-reduktaze
4. Sindrom prekomjerne proizvodnje androgena (hiperandragonizam)

U vezi ovoga se ekspresno oglasio posebnim priopćenjem i IOK, kako bi zaštitio alžirsku sportašicu od oštrih reakcija nestručne javnosti. U priopćenju stoji, “Kako su dvije sportašice žrtve iznenadne i proizvoljne odluke koju je donijela IBA. U završnoj fazi svjetskog prvenstva, one su diskvalificirane bez ikakvog postupka. Čitava akcija usmjerena protiv ove dvije sportašice je zasnovana na proizvoljnostima, a zanemaruje se da su one nastupale na najvišem nivou godinama. Takav pristup se kosi sa principima dobrog upravljanja, a IOK je posvećen zaštiti ljudskih prava svih sportista koji nastupaju na Olimpijskim igrama u skladu s našim Etičkim kodeksom. Tužni smo zbog zlostavljanja kojem su trenutno dvije sportašice podvrgnute”.

Druga takmičarka koja je također na udaru javnosti je Tjvanka JU-ting Lin. Inače je Alžirka do sada izgubila čak u devet navrata od žena i nitko nije imao pitužbe. Oglasili su se i Alžirci preko svog Olimpijskog komiteta kazavši kako najstrože osuđuju neetičko targetiranje i kaljanje ugleda njihove sportašice. Te da takvi napadi na njenu ličnost i njeno dostojanstvosu istinski nepošteni, naročito na igrama. Kako i to da poduzimaju neophodne mjere da zaštite njihovu šampionku.

Međutim, ovo nije niti prvi niti jedinstven ovakav slučaj u povijesti sporta. Naime, još prije 60 godina, odmah nakon Olimpijskih igara u Tokiju je poljska atletičarka Ewa Klobukowska postala predmet istrage o dokazivanju spola. Ewa Klobukowska je bila svjetska rekorderka i dio ondašnje poljske atletske generacije izvrsnih mladih atletičarki, pored Marie Piatkowske, Haline Gorecke, i naravno još jedne velike zvijezde, Irene Kirszenstein. To je bila paklena poljska štafeta koja je osvojila olimpijsko zlato ispred Amerikanke, dok je u pojedinačnoj konkurenciji na 100 metara osvojila broncu. Nakon Olimpijskih igara u Japanu uslijedilo je Europsko prvenstvo u Mađarskoj, na stadionu NEP u Budimpešti, gdje je Ewa osvojila dvije zlata, na 100 metara i u štafeti 4X100 metara, te srebro na 200 metara. I onda je krenuo pakao koji će joj upropastiti karijeru i promijeniti život zauvijek.

Na zahtjev Maxa Danza, voditelja zapadnonjemačkog atletskog saveza, aktivisti počinju ispitivati spol sportašicama. U zapadnoj sportskoj zajednici se naveliko govori da neke sportašice iz istočnog bloka nisu žene s medicinskog gledišta. Tako, pojavom testova, sestre Tamara i Irina Press, predstavnice SSSR-a, završavaju svoje karijere pod vrlo čudnim okolnostima. Danuta Straszynska, Ewina kolegica s natjecateljske trake u izjavi za knjigu Rafala Podrazy Klobukowska. Przerwany bieg (Klobukowska. Prekinuto trčanje) govori: “Bio je to užasan pregled. Skinuli smo se gole, na nogama su nam ostale samo cipele. S putovnicom u rukama prodefilirale smo pred uglednim povjerenstvom kojeg su činile tri starice u bijelim kutama. Nakon prvog takvog pregleda dugo se nisam mogla oporaviti. Proučavane su čak i žene s višegodišnjom djecom!”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dc5ce5f0-2f87-4b06-ace8-cb77996dd3d7)
Slavna štafeta Poljske, 1964  foto: PAP{.caption}

Maciej Petruczenko, novinar Przeglad Sportowy i vrlo dobar prijatelj Ewe Klobukowske će izjaviti: “Svi naši natjecatelji pregledani su u Budimpešti. Ewa Klobukowska i Irena Kirszenstein, između ostalih, prodefilirale su gole pred komisijom. Tada se u testovima spola pojavio dodatni kriterij – kromosomski. Pretpostavljalo se da ako su uz 46 kromosoma dva kromosoma koja određuju spol XX, imamo posla sa ženom, a ako je stvorena XY konfiguracija, to je pokazatelj da se radi o muškarcu. Međutim, ispada da je priroda puno kompliciranija i nije sve tako jasno u svakom slučaju. U Budimpešti je Ewa prošla test, no u Wuppertalu, prije Evropskog kupa, testirana je kromosomskom metodom. Utvrđeno je da ima neobičnu XXY konfiguraciju i smatralo se da ne ispunjava uvjete za start.”

Genetičari su upozorili da je metoda vrlo neprecizna i da se ne može koristiti za određivanje spola. No, čelnici međunarodne atletske udruge ostali su gluhi na ove komentare. Trener Bugala smatra da su se zapadnonjemački dužnosnici jednostavno htjeli riješiti nezgodih suparnika, te dodaje: “Nakon Olimpijskih igara u Tokiju, Nijemci su doveli u pitanje ženstvenost Irene i Ewe. 

Max Danz ih je javno napao u tisku. Nijemci su bili užasno ljubomorni na nas jer su naše cure pobjeđivale, a Njemice su imale jako jak tim. Ono što se potom dogodilo bilo je nastavak borbe.” Prema riječima Petruczenka, “nakon testiranja u Wuppertalu “prijateljski” aktivisti iz Njemačke dali su do znanja Poljacima da Klobukowska ne smije doći do finala Evropskog kupa u Kijevu jer će biti diskvalificirana. Stvar se onda počela rješavati na najvišim političkim razinama. No, čelnik Glavnog odbora za fizičku kulturu Wlodzimierz Reczek dogovorio se s Rusima, koji su uvjeravali da Klobukowska neće biti u opasnosti, jer njima nikakvi Nijemci neće upravljati! Neočekivano, neposredno prije zavrđnog događaja, okolnosti su se dramatično promijenile.”

Jedan važan drug u SSSR-u podsjetio je organizatore Evropskog kupa da finale pada na godišnjicu velike Oktobarske revolucije i da nije prikladno da Poljakinje budu heroine. Rusi su promijenili frontu, ali o tome nisu obavijestili Poljake. Na licu mjesta pokazalo se da samo naši natjecatelji moraju proći testiranje na spol. Svejedno, opet vrlo brutalno i ponižavajuće. U slučaju Klobukowska, inicijativa Maxa Danza u vezi s putovnicama za žene ispreplela se s političkom igrom Rusa, koji u početku nisu htjeli nauditi Ewi”, objašnjava Petruczenko. Bugala se također prisjeća: 

“Nakon polufinala u Wuppertalu počela je kružiti glasina da atletski klubovi prešutno pristaju na Ewino sudjelovanje na finalnom natjecanju u Kijevu, pod uvjetom da odmah nakon toga završi karijeru. Nikada neću zaboraviti Ewinu radost kada su joj poljske vlasti dopustili da se takmiči u finalu Evropskog kupa.”

Teresa Sukniewicz godinama kasnije kaže da su Poljakinje u Kijevu doživjele noćnu moru: 

“Ravno iz aviona su nas odveli na ginekološki pregled, što mi je bilo prvi put u životu. Napominjem da nijedan drugi tim nije testiran, samo mi! Imala sam devetnaest godina i za mene, kao i za moje prijateljice, bila je to velika trauma. I dan danas sam jako ljuta kada pričam o tim događajima. Aktivisti poljskog sindikata trebali su nas odmah odvesti kući. Nismo se bunile jer smo bile previše iznenađene onim što se događa. Ispitivanje je obavljeno u hodniku hotela. Tu su stavili stol, sjeli iza njega, a mi smo morale sjesti na ginekološku stolicu. Komisija nas je samo… promatrala. Obični perverznjaci. Kasnije nismo uopće razgovarale o tome, htjele smo što prije to zaboraviti. Samo grozota. Bilo je informacija da Ewa ne sudjeluje, a nismo znale zašto. Dan ili dva nakon natjecanja dobila sam talijanske novine od prijatelja i vidjela Ewinu fotografiju uz grozan naslov ‘Ewa Klobukowska je muškarac‘. Pronađen je gadan izgovor i nije bilo reakcije Poljskog atletskog saveza. Nije bilo razloga za diskvalifikaciju Ewe. PZLA je stvar pomestila pod tepih, Ewa je za njih prestala posojati. Poljska je bila dovedena uza zid, aktivisti su bili pod pritiskom da povuku Klobukowsku, ali zašto se tome nisu usprotivili nikako? Ovo je za mene nešto nezamislivo.”

Maciej Patruczenko u vezi nemilog događaja u Kijevu se još prisjeća: “da je Ewa bila šokirana. Srećom, u u Kijevu je uz sebe imala anđela čuvara, aktivisticu Mariju Kwasniewsku. Mišljenja sam da bi Klobukowska, da nije bilo nje, mogla počiniti samoubojstvo u Kijevu. Bila je to zaista dramatična situacija. Maria se bojala da će si Ewa htjeti oduzeti život i pazila ju je kao oko u glavi. Nakon Kijeva Klobukowska se slomila. Bila je najbrža žena na svijetu i odjednom je izbačena u aut.” Miroslawa Sarna o ovome još dodaje: “Već spomenuta gospođa Maria Kwasniewska-Maleszewska podržavala je Ewu, ali ostali aktivisti ponašali su se kao ona uopće da ne postoji. Nisu je pozivali ni na kakve događaje i sjetili su je se tek godinama kasnije. Nisam čula da se itko, osim gore spomenute gospođe Marije Kwasniewske, zauzeo za Ewu.

Bacačica koplja Daniela Jaworska u knjizi *Outdoing Your Time* izjavljuje: “Kad smo letjeli u Poljsku, Ewa je na stolu ugledala novine sa svojom fotografijom u članku pod naslovom ‘Adam ili Ewa?’. Odmah je skočila i otrčala do WC-a plakati, a za njom gospođa Maria Kwasniewska-Maleszewska. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f3cb01bf-c26a-4802-b18e-f4559eadc696)
Jaworska{.caption}

Godine 1967. Klobukowska je završila karijeru jer je jednostavno bila prisiljena na to. Poljski atletski savez, vođen političkim interesima, prestao ju je slati na natjecanja. Pravilo se da se ništa nije dogodilo.” Trener Edwaed Bugala prisjeća se još: “Svi su znali da joj je učinjena velika nepravda i do danas nitko joj se nije iskreno ispričao. Nitko to nije pokušao objasniti. Ali znate… prošlo je pedeset godina. Tim više što je Klobukowska, kad su joj se suze osušile, ponovno stala na noge. Promijenila je broj da se ne čuje da je ‘baby boy’ (bilo je i takvih anonimnih poziva). Postala je cijenjena računovođa i dobila je ugovor u Čehoslovačkoj. Sve je ostavila iza sebe. Po stare dane vratila se u Poljsku, a novinarima godinama uporno odbija zahtjeve za intervju.”

Ono što je još na kraju važno za potencirati, je to da je 1968. Ewa Klobukowska zatrudnjela i rodila sina. I opet u zraku visi sumnja, jesu li to neke atletičarke bile jednake među jednakima, naročito one s vrhunskim rezultatima, od kojih su neki aktualni i dan danas? Primjerice Nemice Marite Koch čiji je rekord na 400 metara s vremenom 47.60 i nakon četrdeset godina, nedostižan današnjim atletičarkama, ili Čehoslovakinje Jarmile Kratochvilove, čiji je svjetski rekord na 800 metara s vremenom 1:53.28 još aktualan i dan danas, a pritom za dvije godine stariji od onog njezine najveće konkurentice, Marite Koch. Jesu li one dvije bile ženstvenije od već spomenute Ewe Klobukowske?

**

Da je politika, pored krupnog kapitala, uvijek mješala prste u sportu, notorna je činjenica, a tome svjedoči i odluka Internacionalne boksačke asocijacije (IBA) i njenog predsjednika, kontroverznog biznismena Umara Kremljeva, o novčanoj nagradi za Tlijanku. Inače čovjek blizak Kremlju i predsjedniku Putinu, koji je već javno sotonizirao Olimpijske igre zbog svega što se tamo dešava. Kako je istakao Umar Kremljev, novčanu nagradu IBA uručuje Talijanki kao da je ona olimpijska šampionka, te dodao: “Nisam mogao da gledam njene suze. Nisam ravnodušan prema takvim situacijama i mogu da vas uvjerim da ćemo zaštititi svakog boksera. Nrazumijem zašto ubijaju ženski boks”. I više nego hipokrizija na djelu.

Da je slučaj s boksačicom Imane Khelif postao političko pitanje, svjedoči i intervju predsjednika Talijanskog nacionalnog olimpijskog komiteta (CONI), Giovannija Malagoa koji je između ostalog rekao, “da ga više živcira prostor koji su mediji posvetili slučaju boksačice Imane Khelif protiv Angele Carini, Problem za Malagoa nije bio toliko u tome što je u izobilju govorilo o slučaju Khelif-Carini, već u iskrivljenom korištenju slučaja, te dodaje da, “danas sve iskorištava politika, s desne i lije strane.” 

Tome svjedoče i neumjesne optužbe koje dolaze od premijerke Giorgije Meloni, preko Mattea Salvinija, pa sve do genseka tzv. Komunističke partije, Marca Rizzoa, inače svi okorijeli podržavatelji Putinovog režima. Malago zatim otkriva sukob koji je imao s Angelom Carini povodom sastanka u središtu kontroverze. Jednom prilikom je talijanska boksačica dobila poruku od najvišeg menadžmenta svjetske boksačke federacije, kojom predsjedava Rus Umar Kremlev. “Angela mi je pokazala pritiske kojima je bila izložena u danima prije borbe od strane IBA-e. Rekao sam joj da ne obraća pažnju na to i da razmišlja samo o borbi.” – objasnio Malago pokazivajući poruke Polu Brusoriu iz lista La stampa koji ga je intervjuirao.

Ipak, na kraju moram potencirati, da je u nedostatku otvorene kritike kapitalizma, svaka kritika upućena cirkuzijadi zvana OI, bezvrijedna i potpuno izlišna. Pogotovo ona kritika koja dolazi od strane vjerskih fanatika, na njihovim ad hominem i znanstveno neutemeljenim postavkama koja potpuno iracionalna mimo stvarnog dijalektičkoj i povijesnog materijalizma kao osnova u kritici postojećeg kapitalističkog ustrojstva svijeta.

Izvor: [ilgridodelpopolo.com](https://ilgridodelpopolo.com/nebinarne-olimpijske-igre-ili-kako-su-stvorene-postmoderne-bakanalije%ef%bf%bc-2/)




Kako se istorija ponavlja, a politika ostaje duboko unutar olimpijskih krugova

Slučaj Klobukowska

Olimpijsko brojanje hromozoma

Od 6. septembra 1949. do početka jeseni 1950. ja nijedanput nijesam izišao iz dvorišta i kuće u kojoj sam stanovao. Tome je bilo mnogo razloga, a jedan od glavnih bio je što nijesam mogao da podnosim praćenje kome sam bio podvrgnut, praćenje od same dvorišne kapije pa kud god da krenem – dva sprijeda, dva straga, u stopu, svaki s desnom rukom u džepu. Za tu godinu dana posjećivala me povremeno samo Desanka Maksimović, a u kuću je, osim žene i djeteta, ulazio samo još poštar, naplaćivač struje, brijač i, s vremena na vrijeme, pokoji pretendent na kućicu u kojoj sam stanovao (bila je mala i zimi vrlo hladna, i to me spasavalo!). Bivše drugove, prijatelje i poznanike počeo sam sretati, na ulici dabome, tek pošto sam, početkom 1951, prinudno preseljen u Cvijićevu ulicu, pa sam ponekad odlazio da potražim vazduha na Kalemegdanu ili u Botaničkoj bašti.

Bivši drugovi, prijatelji, znanci, rođaci prestali su da se na ulici pozdravljaju sa mnom, čak i sa Verom, još u proljeće 1949 godine – to uostalom nije primjenjivano samo prema nama. Neki od njih prolazili su okrenuvši glavu na drugu stranu, neki su obarali pogled, neki poizdalje skretali na drugi trotoar ili za najbliži ugao, neki su – ako ih je bilo dva ili više – prolazili u isforsirano živom razgovoru, a jedan je, izbliza iznenađen mojom pojavom, odjednom zastao pred uličnim drvetom, zabacio glavu i stao da traži vrapce koji se, neuviđavni kakvi već jesu, nijesu tu na vrijeme našli. Oni, pak, koji su prolazili gledajući me izazivački, bili su vrlo rijetki. Primijetio sam, međutim, da su mi se u bolničkom krugu, ili na usamljenu mjestu javljali i oni koji su me na ulici već više puta mimoišli bez pozdrava. A za onog koji bi mi se normalno javio, ja sam, poslije iskustva od nekoliko mjeseci, unaprijed znao i sebi govorio: ovaj je ili demobilisan ili otpušten iz službe; u svakom slučaju – neće se dugo kretati ulicama. I ne zato što se meni javio, nego zbog onoga što ga je podsticalo da se javi.

Prvi od pisaca koga sam sreo pošto sam bio preseljen u Cvijićevu ulicu bio je Veljko Petrović. Bio je jedan od onih, u Beogradu tako rijetkih, proljećnih dana koji – vedrinom i čistoćom koja proširi i produži ulice, blagim suncem koje se posebno ne primjećuje – izmame na glavne ulice i na Kalemegdan i mlade i stare. Desanka Maksimović i ja, idući na Kalemegdan, prošli smo, ispred Narodnog pozorišta, na lijevi trotoar Vasine ulice. I kad smo sreli Veljka Petrovića – visok, uspravan, odjeven kao mladić u proljeće, sa šeširom u desnoj ruci, on je išao s još dvojicom ljudi, nadmašujući ih za čitavu glavu.

Ja sam se, od početka bojkota, držao mučnog pravila da se nikom prvi ne javljam, ali kako sam bio s Desankom koja će se pozdraviti s Petrovićem, i kako se radilo o nepartijskom, starom piscu, o tom piscu koji je čak i prije rata pokazivao prijateljstvo prema meni, ja sam, u istom trenutku kad je Desanka nazvala dobar dan, skinuo šešir i poklonio se. A Veljko Petrović, koji nas je prolazio s moje strane, nagao se tako da to naginjanje znači preskakanje mene i vrlo naglašeno rekao:

– Dobar dan, gospođo Maksimović!

Slikara Đorđa Kuna, predratnog i ratnog druga, koji je 1947. poklonio mojoj ženi veliku skicu „Partizanka“, rađenu ugljenom, a 1950. je uzeo natrag i poklonio drugom, sreo sam istog proljeća u Knez-Mihailovoj ulici – on me, ne javljajući se, gledao obično, bezizrazno, kako na kolege u kancelariji gleda činovnik po povratku iz zahoda. Milan Bogdanović, isti onaj koji se vajkao što mu prostor ne dopušta da u zbornik „jugoslovenske poezije“ uključi čitavog Ali Binaka, a zatim je „iz književnih razloga“ odobravao isijecanje mojih pjesama iz tog istog, već odštampanog zbornika, išao je na mene, cijelom širinom Poenkareovo-Staljingradsko-Makedonske ulice, samim trbuhom, koji mu inače nije bio baš velik, s rukama, istim onim kratašnim rukama kojima se obavezno obadvijema skupa, toliko puta rukovao sa mnom, odmahivao je oštro i prezrivo: odbij! Janko Đonović javio mi se u rejonu Botaničke bašte, a u „užem centru“ prije toga nije htio da se javi. Eli Finci prešao je sa suprotnog trotoara da se rukuje sa mnom i Verom, a poslije nedjelju dana povinovao se naređenju i poveo Đilasu „delegaciju pisaca“ koja je tražila dopuštenje da me Savez isključi iz svog članstva kao „izdajnika naše socijalističke domovine i neprijatelja naroda“. Najteže mi je, međutim, pao postupak Velibora Gligorića. Ja sam njega držao za čovjeka koji ima hrabrosti, karaktera; prije rata mi smo skupa, kao urednici, potpisivali časopis Umetnost i kritika. Kad se, poslije rata, vratio iz Njemačke, ja sam se pobrinuo o njemu koliko sam najviše mogao; on mi je, jedini – prijateljski, bez okolišanja – rekao za pjesmu „Vladičin Han“ da nije dobra. Njegovu kandidaturu za profesora Univerziteta progurao sam isključivo ja – tu sam valjda bio jedino nepopustljiv, jer nijesam mogao da se pomirim s nepravednim i podmuklim otporom toj kandidaturi; ja sam Gligorića predložio za upravnika Jugoslovenskog dramskog pozorišta. I sve sam to činio u uvjerenju da je tako pravedno, ne obazirući se na neprijatnosti. A kad sam 1952. sreo Gligorića u Knez-Mihailovoj ulici i, ne odoljevši, nasmijao mu se, on je prvo oborio glavu pa je, pohitavši, sišao s trotoara i daleko me zaobišao.

Gledajući i proživljavajući sve to, sve ove i mnoge druge, slične susrete, ja sam često pomišljao na Andrića: kad li ću susresti njega i kako li će on pri susretu postupiti? – pitao sam se, priželjkujući susret, strepeći od njega. Odgovor je došao u proljeće 1952. Andrić se pojavio u Kolarčevoj ulici, na pedesetak koraka od mene – išao je samom sredinom ulice, prema Trgu republike, meni u susret. Ja sam se obradovao, osjetio sam čak onaj mlaz u grudima koji se pojavljuje i nestaje na istom mjestu, ne raznoseći se po tijelu i od kojeg, ipak, moramo da priuzmemo vazduha. A Andrić, koji je dotle išao jednostavno, odjednom je, ne davši nikakva očitijeg znaka da me vidio, spustio očne kapke, velike i veoma vidljive, i počeo je da se kreće, da mi se približava, da me mimoilazi, onim hodom koji se za mimoilaženog ubrzava a za mimoilaznika usporava, traje dugo, i mimolaznik ga, to se vidi, sve vrijeme osjeća. Približavao mi se i prošao je važan, namešteno zamišljen, primjetljiv usred prepune ulice, kakav inače nije ili bar kakvog ga ja nikad dotad nijesam vidio.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d72dbf5c-2da3-48a7-b09f-f37c9118e6fb)
Ivo Andrić (1892-1975){.caption}

Tri-četiri mjeseca kasnije sreo sam ga opet – na Kalemegdanu. Bilo je ono doba ljetnjeg dana kad sunčana svjetlost već utrne a sumrak još nije takav da se svjetiljke upale – stišano i malo zanimljivo doba dana čak i u velikim gradovima. Vera i ja ulazili smo u Kalemegdan s Malog Kalemegdana, a Andrić je polagano dolazio slijeva, onom početnom stazom koja ide uporedo sa ulicom i tramvajskom prugom – na njoj se obično svijet najmanje zadržava. Približavajući nam se, Andrić se držao tako kao da nas nije primijetio i ne primjećuje. I mi smo iskoristili raspuće i mimoišli ga, ali naša je staza prema njegovoj ležala tako da nam je i dalje, sa strane, bio vidan. I on je brzo, jedva primjetljivo, pogledao desno i lijevo – nikoga osim nas i dva-tri povisoka žbuna nije u tom kutku parka bilo ni desno ni lijevo. I pozvao je onoliko glasno koliko je bilo neophodno da čujemo:

– Druže Zogoviću! – tako me on uvijek oslovljavao.

Kad smo mi zastali, on je pripitao jesmo li to mi, rekao je da stanemo i pošao prema nama, a mi prema njemu. Rukovao se s nama srdačno i upitao me da li smo ga bili vidjeli, i ako jesmo, kako smo mogli da ga zaobiđemo. Ja sam ga tada podsjetio na susret u Kolarčevoj ulici, najobazrivije i najpogodbenije što se moglo. On je odlučno rekao da moj zaključak nije tačan – nije me vidio. Mene je susret obradovao i nijesam htio da razmišljam je li moj zaključak bio tačan ili nije: to mi više nije bilo ni važno, a nije bilo ni vremena za to (to sam tu i u svim sličnim susretima jasno osjećao i od toga poslije danima bolovao!). Andriću je bilo važno i dva-tri puta je ponovio svoje tvrđenje i čuđenje, ali mu se ipak i žurilo, pa je, kao na važnije, prešao na drugo: pitao je kako sam, kako sam? Ja sam mu ukratko, žureći, rekao kako sam, šta se sve radi sa mnom, rekao sam mu čak i to da su mi brata, ni kriva ni dužna, samo zato što je moj brat i što nije prekinuo porodične veze sa mnom, osudili na 10 godina robije. 

– Strašno, strašno! – rekao je Andrić s bolom, i po tome kako je ovo rekao, bilo je jasno da se njegov zaključak ne odnosi samo na moj slučaj. Dok nam je govorio, Andrić je nekoliko puta jedva primjetljivo pogledao oko sebe, a pošto je rekao svoj zaključak, pohitao je da se pozdravi i pošao, potišten očigledno. Učinivši nekoliko koraka, okrenuo se i rekao: „Ne mimoilazite me kad se sretnemo!“ I ja, ne znajući sigurno je li na sebi imao mantil ili nije, odnekud jasno vidim kako mu se, dok se udaljava od nas, mantil zapliće oko nogu. Stvari su, vrlo mogućno, i ovdje kao u onoj Dučićevoj proznoj egzaltaciji, dobile onakav izgled kakav im je dala naša duša!

Poslije ovoga, u toku pet dugih godina, sreo sam Andrića svega dva ili tri puta. Pošto se on od toga nije uklanjao, ja sam mu se svaki put javio, i on je odgovarao prijateljski, ne zastajući, istina, i ne pokazujući nikakva znaka ni želje da ja to učinim.

Poslije 1958, međutim, sreo sam ga više puta, i on je svaki put zažmurio ili je sagao, ili okrenuo glavu. Jednom se to desilo na stazi u parku ispod hotela „Metropol“: na pravoj, dosta uzanoj stazi nije bilo nikoga do nas dvojice – išli smo jedan drugom u susret i vidjeli smo se izdaleka. I kad je između nas ostalo još kojih desetak metara, Andrić je spustio očne kapke, zapeo glavom i prošao vrlo odlučnim korakom, gotovo ljutit što sam se pojavio na ovoj stazi (meni je ovaj susret pao najteže – trpija od njega trajala je u duši nekoliko dana). Drugi put se to desilo u „Jugoslovenskoj knjizi“: Vera i ja ušli smo u lijevo krilo knjižare i još s vrata ugledali Andrića. Ja sam se za trenutak uzbudio i uzmučio: šta sad, ali Andrić je sam našao rješenje: okrenuo se, porebarke, sagao se nad tezgom uz koju je stajao, skupio se i zaposlio nečim, izrebren pomalo na stranu otkud smo mi ušli, kao da je otud dobio ili čekao udarac, čak se – sad mi se čini – uvio u mantil. A svega tri dana kasnije sreo se u Dečanskoj ulici s Verom – i njoj se samoj javio, čak je zastao, rukovao se, raspitivao se o njenom zdravlju, o meni.

Otkud, ponovo, nejavljanje, otkud sve ovo? – pitao sam se mnogo puta i nikako nijesam nalazio onaj odgovor koji „znači rješenje“. Jedno vrijeme ja sam čak pomišljao da je Andrić krivo shvatio moju posvetu na knjižici Došljaci koju sam mu poslao 1958 – u toj posveti ja sam sramežljivo priznao Andriću kako ponekad dobijam želju da ga vidim i kako mu to kazujem jer sama želja nije smrtni grijeh čak ni za katoličku dogmatiku. Ali do ubjedljivog odgovora došao sam tek pri kraju pisanja ovih sjećanja (fra Grga Martić i Milan Bogdanović zvali su to „zapamćenja“, odnosno „prisjećanja“). Međutim, ja taj odgovor neću ovdje izričito navesti. Umjesto toga, daću još nekoliko „pomoćnih“ podataka iz dana i o danima kad je Andrić ponovo počeo da izbjegava moje pozdrave.

Promjena je, kako je već rečeno, nastupila 1958. A to je godina ponovnog zaoštravanja odnosa između rukovodilaca Saveza komunista Jugoslavije i svjetskog komunističkog pokreta, između jugoslovenske vlade i vlada socijalističkog „lagera“ (kako se, posprdno, pisalo u ovdašnjoj štampi). Sredinom te godine ponovo je vođena bezobzirna haranga protiv mene: u referatima na „sastancima na vrlo visokom nivou“ lični poklon mog prijatelja Borisa Poljevoja (fotografski aparat „Zorki“) prikazivan je kao materijalna pomoć koju primam od sovjetske vlade; za ruske članke gdje je kritikovan revizionizam u jugoslovenskoj književnosti tvrdilo se („utvrđeno je“, „potvrđuje se“) da sam ih ja pisao ili inspirisao ili bar dao građu za njih; na sastancima studenata rođaci visokih jugoslovenskih funkcionera uvjeravali su svoje kolege da su moji Došljaci, koje sam, u svom izdanju, objavio kao posebnu knjižicu 1958, „odštampani parama sovjetske ambasade u Beogradu“ (to je bilo „pouzdano utvrđeno“, ali je, na žalost, za tu knjižicu, čija je prodaja bila bez suda zabranjena, otišao moj honorar od prevoda poeme Vrlo dobro V. Majakovskog). 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e0fc1bc6-97c4-4f2d-97b1-bc0058d433dc)

Te godine letio je u Crnu Goru Vule Mićunović, sekretar Ideološke komisije Izvršnog odbora SKJ, i na sastanku s crnogorskim kulturnim radnicima opširno pretresao – ja sam ispisan iz živih i sahranjen još 1948. godine! – moje kosti: do posljednje koščice, do posljednje kopejke „sovjetske ambasade u Beogradu“! Te godine su, zbog susretā sa mnom, vrlo rijetkih uostalom, i zbog toga što su išli u Ideološku komisiju i tražili dopuštenje da u Savremeniku objave osam mojih novih pjesama („pokušaj legalizacije odozdo“!), uzimani na odgovornost i pred partijske komisije, „opominjani“ i „strogo ukorijevani“ Mihailo Lalić, Branko Ćopić, Dušan Kostić i Marijan Jurković. Te godine se od mene na ulici okrenuo, sam pridajući tome veliki značaj, i jedan Đuza Radović.

Pa ipak, ja nikad nijesam bio jednomišljenik onih koji osuđuju samo, recimo, Vuka Karadžića i Đuru Jakšića za njihov oportunizam, za ona moljakanja položaja, titula ili para, ona traženja oproštaja za trenutke hrabrosti i revolta, ono mahanje repom stiha i prozne rečenice pred knjazem Milošem ili kojim od raznih njegovih knezova i suknezica, koji su, da održe svoju ličnu vlast i svoja bogatstva, slali sultanu na peškeš oderane i neoderane glave svojih sunarodnika-revolucionara, gušili ili učestvovali u gušenju antisultanskih pobuna oko sebe, ponoseći se tim i porukom gospodara i pokrovitelja (recimo, Marašli Ali-paše): „More, budite vi sultanu pokorni pa, ako hoćete, nosite i topove za pojasom.“ Ne, ja sam uvijek insistirao da se ovakvi postupci ovakvih ljudi uzmu kao karakteristika prilika, prije svega; da se osudi sistem koji je čak i jednog Vuka ili jednog Đuru primoravao da griješe, dvoliče, da kade, moljakaju – da ne bi bili pregaženi i da ne bi umrli od gladi. Ali, s druge strane, ne treba zaboraviti ni to da je Andrić, u vremenu koje se u ovim bilješkama dodiruje, imao izuzetno povoljan položaj – kao čovjek materijalno apsolutno obezbijeđen, kao vrlo ugledan pisac, kao jedan od onih građanskih intelektualaca koje vlast, naročito u onom momentu, nikako nije htjela da dira (svojom tolerantnošću i širokogrudošću prema njima ona je „činila gest“ prema drugima, važnijima; to je bio dokaz „demokratizacije i zaokreta ka „demokratskom socijalizmu“). Kakav Dušan Kostić, Marijan Jurković ili koji drugi pisac, ne toliko čuven kao Andrić, a uz to još komunist, skupo bi platio održavanje najobičnije prijateljske veze sa mnom – onako skupo kako sam ja, recimo, platio svoja internacionalistička shvatanja, možda čak i skuplje! A Andrić – šta bi se desilo Andriću da je postupio onako kako je postupila Desanka Maksimović? On bi u najgorem slučaju imao nešto manje privilegija, titula, reklame i „veza na visokom nivou“. I ne bi, možda, doživio tu čast da ga A. Vučo, koji je, prema izjavi Vujkovića i V. Dedijera, za vrijeme okupacije anonimno, predajući svoje članke samom Vukoviću, sarađivao u Novom vremenu (*Nedićevski list, prim. red.*) – da ga taj i takav Vučo uvede u Savez komunista Jugoslavije!

Takav je, eto, materijal o ljudima i vremenu koji je ostao iz mog poznanstva i odnosa sa Ivom Andrićem. Ja sam, koliko se to najviše moglo, nastojao da materijal bude što iscrpniji. Međutim, sam fakat mog poznanstva s Ivom Andrićem nije, da tako kažem, još sasvim iscrpljen. U posljednje vrijeme, otkad se nastanio negdje blizu Tašmajdana, i Andrić i ja upućeni smo na tašmajdanski park kao na komad zemlje gdje se, bar u podne, dok park još ne služi kao „seksilište“ (iz parole na ulazu u Dom omladine) može pokoračati, osjetiti sunce, čak i nešto nalik na vazduh, i mi se tamo i sad ponekad viđamo. Andrić dolazi tamo prije mene, i ako ja, ne ugledavši ga izdalje, stupim na njegovu stazu, on se, čim me spazi, posagne i pređe na drugu, čak i na treću, već podosta oronuo, u mantilu (u mojim predstavama uvijek istom!) koji mu visi i koji mu se sad odista spleće oko nogu. A tad se ja odmah udaljavam sa staze koju on napusti, ponekad iz parka uopšte. I tako nama ono što bi trebalo da podržava ljude, da ih hrabri, podstiče i razgovara – poznanstvo, prijateljstvo – donosi muku, nedoumicu, smeta čak u časovima neophodnog odmora.

Bar meni to tako pada. I to, prije svega, zbog samog Andrića, jer ne mogu da se pomirim s tim da ljudi mogu praviti od sebe ono što on pravi; ne mogu, pogotovu, da se pomirim s ovakvim naličjem velikog pisca koji ni u jednom pogledu nije ugrožen.


Februar 1963.

*Izvor: Postojanje i postajanje, priredila Vera Zogović, Matica srpska, 1992.*

[Agon](https://agoncasopis.com/arhiva/broj_35/istorija/dokumenti/radovan_zogovic_2.html)







„Bilješke o Andriću“ napisane su 1963. godine, a objavljene tek 1990. U ovom odlomku Zogović govori o svom položaju posle 1948. godine, kada nije podržao jugoslovenski otklon od Rezolucije Informbiroa. 

mimohod

Radovan Zogović: Bilješke o Andriću

Je li dakle moguće sudbinu i aktuelni status novinarstva kao profesije tretirati unutar Greaberove teze o „besmislenim poslovima“ današnjice? 

U najkraćem i najuopštenije, moglo bi se reći kako je Greaberova temeljna postavka da kvantitativno bujanje takvih tipova poslova u današnjem svijetu jeste posljedica savremene korporativno-menadžerske kapitalističke logike koja je naprosto premrežila sve sfere rada, proizvodnje i života. Tim sistemskim pretpostavkama autor pridodaje i one subjektivne poput osjećaja beznadnosti, uzaludnosti, beskorisnosti i besmislenosti koji su konstanta za veliki broj ljudi kada je obaveza obavljanja posla i rada u pitanju. 

Sam autor ga definiše ovako: “besmisleni posao je oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje premda se, u sklopu uslova za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da to nije tako”. 

Greaber pravi kategorizaciju pet osnovnih modela besmislenih poslova. To su: 

1. lakeji (flunkies), poslovi/zaposlenici čija je svrha da nadređenima stvore osjećaj važnosti, zaposlenici služe kao statusni simbol nadređenima; 
2. nasilnici (goons), poslovi koji u sebi sadrže element prevare i agresije, a uključuju nagovaranje drugih ljudi na nešto što je za njih štetno; 
3. popravljači (duct tapers), poslovi kojima se privremeno rješavaju nepotrebno nastali problemi; 
4. pro-formisti (box tickers) poslovi koji stvaraju dojam da su korisni iako to nije slučaj; 
5. žandari (taskmasters) poslovi u kojima se izmišljaju bespotrebni poslovi najčešće vezani uz različite oblike organizacije i nadzora 

Četvrta skupina, tzv. pro-formisti, puki su ‘smokvin list’ za institucije, postoje kako bi kompanija mogla tvrditi da se bavi nečim korisnim s čime se zapravo uopšte ne bavi. Među takve zaposlenike autor ubraja i neku vrstu novinara angažovanih u internim reklamnim medijima tvrtke, poput periodičnih publikacija, magazina, biltena, portala, fabričkih novina... koji su namijenjeni specifičnim interesnim skupinama što ih firma stavlja u fokus svog interesa, a to su kupci, poslovni partneri, zaposlenici. 

U proširenoj interpretaciji, s obzirom na diskrepanciju između normativnih društvenih očekivanja od novinarske profesije i s time povezanom ideologijom profesionalnog novinarstva i stvarnih, gore spomenutih, suvremenih novinarskih praksi, čini se da su novinari postali puki „smokvin list“ za komercijalne i političko interesne organizacije/skupine, iako i dalje legitimiraju svoje djelovanje navodnim profesionalizmom. 

Značajke savremenog novinarstva, posebno u kontekstu sve jače dominacije oglašavanja i strateških mehanizama u funkciji privlačenja pažnje („ekonomija pažnje“) pronalazimo i u Greaberovoj drugoj skupini „nasilnika“ (goons) koji ljudima nastoje prodati stvari koje im objektivno ne trebaju, niti ih žele. Takvi poslovi imaju agresivna obilježja i primarno nastaju kao rezultat kompeticije unutar polja, u ovom slučaju novinarskog. 

Manipulativni *clickbait* naslovi koji uopšte ne odgovaraju sadržaju, „krvožednost“ u praćenju „crne hronike“ ili života slavnih, preplavljivanje reklamama, prikriveno oglašavanje – sve su to agresivne strategije koje narušavaju javnu komunikaciju, a isključivo donose korist „nasilnicima“, medijima i oglašivačima. 

Iste godine kada i Greaber, André Spicer objavljuje knjigu o „besmislenom poslovanju“ (business bullshit). S posebnim fokusom u analizi na ispraznom menadžerskom diskursu koji je institucionalno-organizacijski proizveden i podržan, Spicer se, vrlo blisko Greaberu, također dotiče motiva besmislenih poslova. Oni se očituju u kolektivnim osjećajima nezanemarivog broja ljudi da njihovi poslovi temeljno nemaju nikakvog smisla. No dobre pretpostavke kako za Greabera, tako i za Spicera, a i za nas u kontekstu teme ovog rada, napravio je Harry Frankfurt u svojoj studiji „o besmislenosti“.

Pritom Frankfurt iz filozofijske perspektive u fokus svoje rasprave stavlja besmislenost u kontekstu javne, pa tako i medijske, komunikacije. Kao oblik govora u pokušaju uvjeravanja ne da bismo se pritom rukovodili načelima istinitog i lažnog. Frankfurt s tim u vezi pravi distinkciju između lažova i seronje (bullshitter).

 Za razliku od lažova koji ipak uzima istinu u obzir, ali ju pritom prikriva, seronji je potpuno svejedno je li ono što govori istinito ili lažno. Frankfurtovo razumijevanje „besmislenosti“ poslužilo je kao polazište Benkleru i saradnicima za interpretacije onih tipova komunikacije koje nazivaju „besmislenom komunikacijom“ (bullshit communication), u širem kontekstu mrežne propagande, pri čemu „besmislena komunikacija“ ne mari za istinito ili lažno, kao ni za političke efekte u izjavama koje publicira, sve dok iz toga generira novac. Apliciramo li Greaberovu tezu o „besmislenim poslovima“ generalno na suvremeno novinarstvo, otvara nam se cijeli jedan horizont praksi u domeni profesije preko kojih je moguće argumentirati u korist ideje da je novinarstvo postalo „besmislen posao“. 

To naravno ne isključuje činjenicu da još uvijek postoje ozbiljne medijske prakse, profesionalni novinari i mediji, ali su zahvaljujući spomenutim trendovima i pripadajućim praksama sve više u manjini.

Istraživači sa Univerziteta u Zagrebu i Rijeci Helena Popović i Hajrudin Hromadžić gornje pitanje postavljaju u svom naučnom članku i oslanjaju se na na kategorizaciju Davida Graberea iz knjige "Bullshit jobs" (2018). Prenosimo priređeni dio originalnog članka iz časopisa Sociologija

Je li novinarstvo postalo bullshit posao?

Studirao sam u tmurnom i pometenom gradu koji je tih godina srljao ka svojoj konačnoj propasti. Živio sam u ulici Narodnih heroja u kojoj su redom bili poređani: SNP i DPS,  stanica policije i kuća lokalnog bosa. Na kraju ulice bila je Opština, a sa lijeve strane atelje mog druga koji se jednog jutra probudio i vidio da mu ateljea nema. 

Jebo Gregora Samsu i čovjeka bubu, kad se zorom uvjeriš da su srušili zgradu, da nema krova ni prozora, i da je komšija zamiješao beton za stambenu zgradu. Tako su temeljno komadali Nikšić, asfaltirali pijacu, presjekli je na pola, uništili tržnicu koja je bila ulica, kaldrma, preko koje sam kroz kantare, vage i miris voća kratio put do Filozofskog fakulteta. 

Tamo su bili, da se ne lažemo, klerofašisti, parohijske mudre i studentska populacija koja nije imala đe drugo. Na taj fakultet mahom su slali nesposobne da misle, ili one kojima je trebalo da smisle šta će ozbiljnije u životu da rade. Bio sam zaglavljen između poriva da pišem i nekakvog traljavog sna o odlasku u inostranstvo, kad se desilo čudo, zaljubio sam se, smrtno i životno - zaljubio sam se koliko sam mogao u ranim dvadesetim, znači mnogo sam se zaljubio, i to u Nikšić. 

Znam, vadite maramice, sve je ovo tužno i slina slinu stiže, ali istina je, genetika možda, ne znam kako se to zapravo desilo. Moja primorska svojta uvijek je bila bliži odgojni krak, a nikšićko porijeklo zamršeni emotivni čvor koji se odjednom preda mnom otvorio u svojoj kontinentalnoj raskoši. Nikad i niđe kao u Nikšiću nisam sreo ono što sam od rođenja tražio, svoj nesretni jezik, svoj opsesivni poriv da pričam, da se zarijem mišlju u drugog, da se napijem tuđeg iskustva i bez straha zagrlim sve što mi prijeti. 

To mi se u Baru, na moru, nikad nije dogodilo, morske su priče svršavale i počinjale sa *a* i *e*, ili onim staroslovenskim poluglasom koji sam polagao na prvoj godini, a koji u sebi čuva neku nazalnu ljenost da se govori i misli. Žilavi glas pripovjedača koje sam slušao u Nikšiću povezao me je direktno sa pravom prirodom mog zbunjenog bića. Shvatio sam da je predrasuda da tamo ljudi graju: cikotićka sinkopa mnogo je agresivnija od nikšićkog prigovaranja koje sam upijao sve dalji od nesretnog fakulteta. 

Na ulici, u kafani, u predgrađu, bio sam naciljan i sretan, u gradu koji se nekako držao, zbog svojih talentovanih ljudi, uglavnom neuspješnih u društvu koje im je ipak zavidjelo. Nikšić koji ovdje ispisujem bez koncepta nikad nisam napustio, ali sam vidio kako se getoizira i urniše, prekađuje i ruši, pogani i razvozi u nepoznatom pravcu, dok od njega nije ostalo ništa. Ali bukvalno ništa, osim čudne gustine zvuka, tišine pobočnih ulica koje me svaki put omame, pa pomislim, zašto ja više ne živim ovdje?

Logično je da sam prije nekoliko godina odlučio da svadbeni dan provedem u Nikšiću u čudnoj građevini drugara koji je na Rastovcu svojim rukama, vizijom i talentom podigao mjesto nazvano Novi svijet. Danas je to poznati restoran i tamo sam kusao svadbenu tortu sa kilom oraha i čuvarkućom u fondanu. Veče je minulo, krenuli smo nazad, S. je bila u dugoj haljini, prelijepa, sa diskretnim crnogorskim pojasom koji je sjekao bjelinu. Iz Nikšića se nije moglo zbog autolitija ili nečeg sličnog, sjeli smo u Flojd, da prođe muka, da prođe dreka, da protutnji jad. Ipak smo izašli na ulicu, nismo mogli izdržati, *just married*, jbg… 

*Da kupimo čips*, rekao sam, haljina se vukla po prašini, ali koga briga - stali smo kao ljubavni kip na jedno pješačko ostrvo, dok su oko nas obigravali novočetnici nižeg ranga, pitomci nove vlasti, sirotinja bez kinte i znanja, đeca slavljenici Mladića & Karadžića sa zurlama i trubama, sa probušenim auspusima. Ljubili smo se, ali ne kao kod Klimta, lica su nam se stopila, više je to bio onaj Munkov poljubac, i po koloritu zagasite večeri i po uviru koji smo jedno drugom poklonili u tom ludilu, u tom sručenom poniženom stanju grada osuđenog na propast. Ljubili smo se i nije nas bilo briga, jer ljubav je bila tekstura koja je svemu dala smisao. 

Nikšić je bio grad, živio sam njegove ostatke, prije konačnog raspada; i moji preci su živjeli, bili livci ili milicajci, seljaci ili činovnici. Grad u kojem su komunisti usred kraljevine osvojili 75 odsto glasova, grad kojim su hodali heroji i radnici, kitili ga crvenom bojom za Trinaesti jul. 

Današnja vlast u Nikšiću slavi kvislinge i dželate, a na bilbordima povodom praznika nema pomena o antifašizmu. Ipak, psihologija praznika je usmjerena ka sjećanju. Koliko se god činio izolovan, ugašen i dalek, Nikšić je suština Crne Gore koja se mora iznova buditi.


Praznični zapis o jednom dalekom, izolovanom gradu koji zove upomoć

13. jul

Crveni Nikšić

Računar je mašina rođena u ratu i zbog rata. *Colossus* je napravljen 1944. godine da bi provalio nacističke kodove. Do pedesetih godina prošlog vijeka, kompjuteru su organizovali američku vazdušnu odbranu. U decenijama koje su uslijedile, mašinska inteligencija nije igrala tako značajnu ulogu, ali sad opet postaje ključna. Baš kao što svijet civila svjedoči  moćnom širenju uticaja vještake inteligencije (AI), tako se i vojni svijet mora pripremiti za nalet inovacija. Taman koliko mijenja karakter rata, to može dovesti do nestabilnosti.

Nekoliko je uzroka brzih mijena današnjice. Jedan uzrok je samo žarište rata, najviše onog u Ukrajini. Majušni a jeftini čipovi rutinski usmjeravaju ruske i ukrajinske dronove ka njihovim ciljevima, pronose tehnologiju koja je nekada bila rezervisana samo za projektile supersila. Drugi uzrok je nedavni ubrzani razvoj AI koji zapanjuje, otvara mogućnosti prepoznavanja objekata i rješava složene probleme. Treći je rivalstvo između Amerike i Kine, u kojem obje zemlje vide AI kao ključ za vojnu superiornost.

Rezultati se najbolje vide u napretku pametnih mašina-ubica. Vazdušni i pomorski dronovi su se pokazali kao mašine od vitalnog značaja za obje strane u Ukrajini, onda kad treba uočiti cilj i otvoriti vatru. Uloga vještačke inteligencije je da zaobiđe sistem ometanja i omogući dronu da pronađe cilj čak i ako su GPS signali ili veza sa pilotom prekinuti. Ukidanje veze između pilota i aviona uskoro će omogućiti vojskama da rasporede mnogo više jeftine municije. Na kraju će se dizajnirati samousmjeravajući rojevi i preplaviti svaku odbranu.

Ali ono što je najvidljivije kod vojne AI nije ujedno i najvažnije… Tehnologija takođe donosi revoluciju komandovanja i kontrole koju vojni čelnici koriste za orkestriranje ratova.

Na frontu, dronovi predstavljaju samo posljednju i najdramatičniju kariku u lancu ubijanja, dakle u seriji koraka koji počinju pretragom cilja i završavaju napadom. Dublji značaj AI je u onome što može da učini prije nego što dron napadne. Jer AI sortira i obrađuje podatke nadljudskom brzinom, može da pronađe svaki tenk iz hiljadu satelitskih snimaka, ili da tumači svjetlost, toplotu, zvuk i radio talase kako bi razlikovala mamce od pravih ciljeva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a160dd9-8ac9-4292-aa45-371a7052b15e)
Ilustracija: Daniel Stolle{.caption}

Daleko od fronta, AI može rješavati mnogo veće probleme od onih sa kojima se suočava jedan dron. Danas to znači jednostavne zadatke, kao što je određivanje koje oružje je najbolje za uništavanje prijetnje. Vremenom, "sistemi za podršku u odlučivanju" mogli bi da shvate zbunjujuću kompleksnost rata munjevito i na širokom području - možda na cijelom frontu. Posljedice ovoga tek se naziru. AI sistemi, u kombinaciji sa autonomnim robotima na kopnu, moru, i u vazduhu, vjerovatno će pronalaziti i uništavati ciljeve neviđenom brzinom i u ogromnim razmjerama.

Brzina takvog ratovanja će promijeniti ravnotežu između vojnika i softvera. Danas vojske drže čovjeka "u igri", tako što čovjek odobrava svaku smrtonosnu odluku. Kako se pronalaženje i napadanje ciljeva sabija u minute ili sekunde, čovjek će možda biti samo dio tima “čovjek-mašina”. Ljudi će nadgledati sistem bez intervencije tokom svake akcije.

Paradoks glasi:  čak i ako AI daje jasniji uvid u bojište, rat rizikuje da postane nejasniji za ljude koji ga vode. Očekivati je manje vremena za predah i razmišljanje. Budići AI donose sve više proročkih presuda, sve će se teže analizirati njihove odluke, a da to ljutom neprijatelju ne da prednost. Vojske će se plašiti da će biti poražene, ako ne daju svojim robotima savjetnicima duži povodac, kao što to čini neprijatelj. Brže borbe i manje pauza bi mogle otežati pregovore o primirjima ili zaustavljanje eskalacije. To može pogodovati braniocima, koji mogu da se zaklone dok napadači izlaze iz zaklona da napreduju. Ili može iskušati napadače da udare preventivno i sa masivnom snagom, kako bi srušili senzore i mreže od kojih će zavisiti vojske sa AI.

Razmjer rata zasnovanog na AI znači da će masa i industrijska snaga vjerovatno postati još važniji nego danas. Možda mislite da će nova tehnologija omogućiti vojskama da postanu “vitkije”. Ali ako softver može da odabere desetine hiljada ciljeva, vojske će trebati desetine hiljada oružja da ih pogode. A ako branilac ima prednost, napadačima će trebati više oružja da probiju odbranu.

To nije jedini razlog zašto ratovanje sa AI pogoduje velikim zemljama. Dronovi mogu postati jeftiniji, ali digitalni sistemi koji povezuju bojište će biti izuzetno skupi. Izgradnja vojski sa AI će zahtijevati ogromne investicije u cloud servere sposobne da rukovode tajnim podacima. Vojske, mornarice i vazdušne snage koje danas postoje u pojedinačnim bazama podataka, moraće da budu integrisane. Uvježbavanje sistema će zahtijevati pristup ogromnim količinama podataka.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/afa3b4be-b13c-403e-9d30-3a413b806c9b)
 Soohee Cho/The Intercept{.caption}

Koja velika zemlja najviše favorizuje AI? Nekada se mislilo da Kina ima prednost, zahvaljujući svojoj bazi podataka, kontroli nad privatnom industrijom i slabijim etičkim ograničenjima. Ipak, trenutno Amerika izgleda da prednjači u naprednim modelima koji bi mogli oblikovati sljedeću generaciju vojne vještačke inteligencije. Takođe, ideologija je bitna: nije jasno da li će vojske autoritarnih država, koje cijene centralizovanu kontrolu, moći da iskoriste prednosti tehnologije koja pomjera inteligenciju i uvid prema najnižim taktičkim nivoima.

Ako, nažalost, izbije prvi rat vođen AI-jem, međunarodno pravo će vjerovatno biti gurnuto u drugi plan. Zbog toga je još važnije već danas razmišljati o tome kako ograničiti uništenje. Kina bi, na primjer, trebalo da posluša američki poziv da se isključi AI kontrola nad nuklearnim oružjem. Kada rat počne, direktne ljudske komunikacije će postati važnije nego ikada. AI sistemi, koji su programirani da maksimiziraju vojnu prednost, moraće imati ugrađene vrijednosti i ograničenja koja će ljudski komandanti uzimati zdravo za gotovo. To podrazumijeva implicitno osređivanje cijene ljudskog života – koliko civila je prihvatljivo ubiti na putu do važnog cilja? – i izbjegavanje određenih temeljnih udara, kao što su oni na nuklearne satelite za rano upozoravanje.

Neizvjesnosti su duboke. Jedina sigurna stvar je da se promjena vođena vještačkom inteligencijom približava. Vojske koje najbrže predvide i ovladaju tehnološkim probojem trebalo bi da prevladaju. Ostali će vjerovatno biti žrtve.



AI sistemi, u kombinaciji sa autonomnim robotima na kopnu, moru, i u vazduhu, vjerovatno će pronalaziti i uništavati ciljeve neviđenom brzinom i u ogromnim razmjerama

mrak u najavi

Vještačka inteligencija će promijeniti prirodu ratovanja

Može li veštačka inteligencija sklopiti neskladne tonove u osećaj harmonije? Da li veštačka inteligencija tumači ritam u odnosu na otkucaje svog srca? Na koji način veštačka inteligencija doživljava konsonancu i disonancu? Da li je veštačka inteligencija ikada čula visoke tonove kako odzvanjaju po koncertnoj dvorani? Može li veštačka inteligencija osetiti vibraciju dubokog basa kroz svoja stopala?

Da li je veštačka inteligencija ikada tapkala nogom slušajući muziku? Da li je veštačka inteligencija ikada svirala bubnjeve na svojim butinama? Da li je veštačka inteligencija ikada pucnula prstima? Da li je veštačka inteligencija ikada pevala pod tušem? Da li je veštačka inteligencija ikada zazviždala kad je bila srećna, uplašena ili nervozna?

Da li je veštačka inteligencija ikada udarila u šerpe i tiganje da testira njihove različite tonove? Da li je veštačka inteligencija ikada stavila školjku na uho? Da li je veštačka inteligencija ikada čula muziku u vetru koji duva kroz drveće? Da li je veštačka inteligencija ikada čula cvrkut ptica? Da li je veštačka inteligencija ikada prepoznala muziku u zvucima gradskog saobraćaja? Da li je veštačka inteligencija ikada zaigrala zajedno uz ritam migavca ili brisača automobila? Da li je veštačka inteligencija ikada pokidala zategnutu gumenu tračicu? Da li je veštačka inteligencija ikada zagrebala noktima po tabli? Da li je veštačka inteligencija ikada čula zvuk sudaranja cevastih zvončića na vetru? Da li je veštačka inteligencija ikada dodirnula neki muzički instrument? Da li je veštačka inteligencija ikada odabrala melodiju na klaviru ili gitari? Da li je veštačka inteligencija ikada stavila harmoniku ili harfu u usta? Da li je veštačka inteligencija ikada udarila u gong?

Da li se veštačka inteligencija seća prvog albuma koji je sama kupila? Da li se veštačka inteligencija seća kada je prvi put videla mjuzikl na sceni? Da li se veštačka inteligencija seća prvog rok benda koji je videla? Da li se veštačka inteligencija seća kada je prvi put potpuno odlepila čuvši džez improvizaciju? Da li se veštačka inteligencija seća kada je prvi put čula Malerovu simfoniju? Da li veštačka inteligencija ikada doživi navalu sećanja i emocija kada čuje neko muzičko delo? Da li se veštačkoj inteligenciji ikada neka pesma zaglavila u ušima? Da li je veštačka inteligencija ikada delila muziku s voljenom osobom?

Da li je veštačka inteligencija ikada pevala bebi u naručju?

Može li veštačka inteligencija razumeti životna iskustva sadržana u muzičkom delu? Može li veštačka inteligencija shvatiti muzički izraz pobede i tragedije, bola i radosti, ljubavi i slomljenog srca? Može li veštačka inteligencija stvoriti muziku koja sadrži njena sopstvena životna iskustva? Može li veštačka inteligencija stvoriti muziku koja govori nešto o ljudskoj sudbini?

Može li veštačka inteligencija stvoriti bluz, a da nikada nije bila tužna? Može li veštačka inteligencija stvoriti ljubavnu pesmu, a da nikada nije bila zaljubljena? Može li veštačka inteligencija stvoriti muziku za ples, a da nikada nije plesala?

Može li veštačka inteligencija stvarati muziku?

Prevod. Nenad Bradonjić{.caption}  

[Res Publica](https://respublicacasopis.net/2024/05/10/moze-li-vestacka-inteligencija-stvarati-muziku/)



Može li veštačka inteligencija doživeti muziku? Da li je veštačka inteligencija ikada emotivno reagovala na muziku? 