Richard Sammel je rođen u Hajdelbergu, u Njemačkoj gdje je studirao muziku, posebno violinu, i onda nastavio da prati svoju strast - glumu. Poznati glumac priča o teškom djetinjstvu i kako je našao način da to iskoristi kao temelj za učenje alata koji će postati njegov život.

„Ne moramo svi da budemo poznati glumci ali gluma jeste alat, kreativnost, igra! To su neizostavni elementi iscjeljenja. Kroz šta god da si u životu prošao emotivno, koliko god teško i bolno bilo, u metodskoj glumi je to rudnik zlata.”

Umjetnik koji je glumio njemačke oficire u kultnim filmovima kakvi su Beninijev „Život je lijep“ i Tarantinov „Prokletnici", govori o učenju i tajnama glume za platformu[ Mentor](https://www.instagram.com/mentor.mne/) koja u fokus stavlja prenos znanja i ulogu učitelja u društvu. 

**Koji je trenutak kada ste shvatili da ste osoba za sebe?**

Postao sam svjestan sebe kad sam imao osam godina. Bilo nas je petoro djece i otac nam je obećao da će svako od nas dobiti instrument po svom izboru, za osmi rođendan, i da će nam platiti muzičku školu. Ja sam volio violinu. Iz nekog razloga koji ne razumijem… Imali smo vrlo konfliktan… Da ne ulazim u to. Otac nas je rano napustio, ali nebitno… Kad sam napunio osam godina, nije mi dao violinu, dao mi je mandolinu. Bilo je jako čudno, jer je poklon istovremeno bio i kazna. Najviše je to bila kazna. 

Ne znam zašto me je kaznio, nisam uradio ništa pogrešno. Poenta je da nisam dobio violinu, a nisam mogao da razumijem zašto je nisam dobio. Imao sam osam godina, pogledao sam ga i iza njega je bio prozor, a kroz prozor se vidio Mjesec, jer je bilo veče. Mislim da je bilo veče. Pamtim da je to bio mjesec, moglo je biti i sunce. Ne znam. U tom trenutku… On mi je rekao, „Nećeš dobiti violinu. Nećeš svirati violinu.“ Pamtim tačan trenutak kad je glas u meni rekao, „Da, Riharde, sviraćeš violinu.“ 

Rekao sam to sam sebi. Nisam rekao ocu. Rekao sam sebi. To je… Bio sam iznenađen što čujem taj glas. Naravno, kad je on otišao, odmah sam kupio violinu, od svog novca. Tako sam postao violinista, diplomirao sam violinu. Ispostavilo se da na kraju nisam postao muzičar. Nisam bio dobar muzičar, ali činjenica da možeš da dobiješ to što želiš, čak i kad ti drugi, mnogo moćniji ljudi kažu „ne“, to je ono što me je oblikovalo kao osobu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/6GvaAvGXU_c" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>


**Ko je bio Vaš prvi mentor?**

Mentore sam dobio kad sam saznao šta zaista želim da radim. Zanimljivo je to da pravi učitelji, ljudi koji zaista mogu da vas vode, to su ljudi koji vole da prenose znanje. Žele da podučavaju, žele da daju to što imaju, kako bi mladi mogli to da upiju i da imaju koristi od toga. Moj prvi pravi, stručni učitelj bila je Frančeska De Sapio, ona je američko-italijanska glumica, radila je u studiju za metodsku glumu sa Lijem Strazbergom. Gledali ste je u „Kumu“. Radila je dosta filmova sa Fransisom Ford Kopolom. Osnovala je glumački studio u Rimu, gdje sam živio tada. Imao sam skoro 30 godina. Znao sam da je gluma moj poziv. Tada sam već glumio 10 godina, ali tražio sam nešto više. 

Tražio sam način da povežem iskrenost svojih ličnih osjećanja sa umjetničkim izrazom. U pozorištu nisa dobijao dovoljno toga, jer je u pozorištu sve prenaglašeno. Sve je… Nije lažno kao što sam ja sad predstavio, ali i dalje postoji neka pretjerana emocionalnost, zato što morate da dosegnete gledaoce koji su daleko, pa morate malo da pretjerujete. Mislim da sam ja više zaljubljen u intimnije stvari. 

**Kako izgledaju Ričardova 24 sata?**

Imam jutarnju rutinu koja me pripremi za dan. Probudim se jako rano, spremim krevet, istuširam se hladnom vodom, popijem toplu vodu, uradim jogu, pišem, popijem kafu, periodično postim. Trenutno postim. Nisam ništa jeo i neću jesti do 2-3 sata popodne. Počeo sam pomalo i sa dosadnim poslovima. Već sam popravio dva radijatora, ispraznio sam sve radijatore u kući. Jutros sam obavio i neke administrativne poslove, što jako mrzim, ali sam uradio tri takva. To! Već sam počeo da povezujem nove kutije za internet koje su ovdje, što ću da nastavim da radim kad završimo ovo…


Razgovor sa slavnim njemačkim glumcem čije su uloge neprolazna ostvarenja i vrhovi glumačke kreativnosti

richard sammel

Metodska gluma je rudnik zlata

Malo koju kapitalističku kosku zagrizli smo kao onu o ekonomiji koju treba prepustiti ekspertima, jer oni su tu da brinu o svijetu, naše je samo da radimo. Divno, sigurno nije lako završiti visoke škole sa toliko brojki, matematike, čitavih sistema od kojih zavisi život, blagostanje, pjaca, plata i penzija, pa stečeno znanje valja dobro i naplatiti, po mogućnosti bez kontrole, u ekspertskom krugu. 

Ali ipak, srećom, u širokom svijetu paralelno su tu i ekonomski stručnjaci koje nije sramota da kažu „nije to baš tako komplikovano“. Jedan od njih je svoju knjigu naslovio „Šta sam rekao kćeri o ekonomiji“. Jeste, onaj Varufakis, što tvrdi da su MMF i Svjetska banka govna i da su im pare važnije od života, bilo čijeg, što su lijepo i dokazali onda u Grčkoj. A nama, kažu, od njih zavisi budućnost. No dobro.

Vazda hvala Varufakisu i ostalima na tome što su još davno pojednostavili stvar, jer sam nekad zaista bio uvjeren da u ekonomiju nemam što da se petljam, čak ni kad se ona meni petlja u život, jer za to čudo ti treba kliker, zato i nisi ekspert. A onda još i kad bih zavirio u ekonomske rubrike naših mudrih medija, kao sudoku da sam otvorio, ko to shvati taj je genije i može na ETF!, mislio sam.

Eto zato mi je laknulo kad sam tu i tamo počeo da nailazim na glasove koji su mi to čudo objašnjavali drugačijim jezikom. Pokazivali da nije baš tako teško izračunati što možeš s parama. Đe koliko da povećaš, a odakle da uzmeš. Kad i kako da se kao država naplatiš i od koga, da bi na drugu stranu mogla da daš. Kod koga se zadužuješ, što smiješ, što ne smiješ i tako dalje. Lijep osjećaj to shvatiti, makar pomalo. Te vještine dobro dođu danas, pogotovo u Crnoj Gori, kad sve počinje da izgleda kao da je crnogorska politika staru, nacionalističku kosku zamijenila koskom neoglodanog ekonomskog prosperiteta. 

A kako, pitam se, kako baš toliko sve da prosperira i poraste? Jedva sam ukapirao da je program „Evropa sad“ bio ipak moguć, zbog bolje naplate PDV-a, kažu pametne glave, i bravo im ga na tome. Ali otkud sad „Evropa sad 2“? I je li samo zbog izbora? I treba li da brinem što iste one pametne glave čije analize čitam, a koje su govorile da je „Evropa sad“ ipak moguć, sad govore da je „Evropa sad 2“ nemoguć?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7f44f65f-b204-448d-8185-3fb92011cc7b)
Skulpture Mrdjana Bajića, foto: msub {.caption}

I ja sad opet dumam i pitam se. Što radi Milojko? Zašto i da li se stvarno svađa sa Jakovom? Ne znam zašto to rade, što se lijepo ne igraju, sad kad je teren njihov. Zbog čega se ta dva vaspitana i obrazovana momka ne dogovore kad se laže, a kad se govori istina. Jer prije neki dan sam ostao zaprepašćen, kad je onaj zgodniša Ilija Vukčević onako lako objasnio da je Milojko Spajić lagao, ono kad je pričao o nekih 50 centi i bankrotu. Argentina bankrotirala sa 60 centi, mi imamo 50 centi, pa viđite đe smo. Niđe, pomislio sam. Niko nije niđe sa 50 centi, budi siguran. A onda je dr Vukčević objasnio da toga dana kad je dr Spajić rekao da je cijena crnogorskih obveznica na Frankfurtskoj berzi pala na 50 centi, nismo bili na 50, nego na 92,7 centi. A to je skoro duplo više sentavosa nego što je Spajić rekao, kad nas je streknuo da ćemo bankrotirati.

> Treba ih redovno podsjećati kako će proći ako ih prejaka želja za vlašću povede u dobru, staru bahatost i laži, pa bila ta laž sto puta umotana u japijevski celofan ekonomske genijalnosti

Neko bi stvarno trebalo da kaže Jakovu da popriča sa partijskim drugom, jer makar novi predsjednik djeluje kao drug kojeg bi svaka majka poželjela svome sinu, „kad je s njim ja sam mirna“, eto takva je drugarčina Jakov i sto puta je rekao da je nije vaspitano lagati.

Pa čemu onda sad laži iz vrha partije, i to taman pred izbore, kad sve izgleda ovako lijepo: DF se raspao, DPS se raspada, Aleksa i Dritan jedan drugog zadovoljavaju rukom pravde dok čekaju da se uvale u sljedeću Vladu. Evo čak je i „Prekoretu“ fino krenulo i snimaju neke spotove u kojima Perić brzo hoda i nudi rješenja, a Spajić je našao da kvari igru starim forama, lažnim brojkama i pumpanjem obećanja koja će da se izduvaju i još jednom nas sve ostave u postizbornom mamurluku, prevarene i zapišane ko zna čijom pišolinom, jer pišaju po glasačima predugo, sa svih strana, a od toga najtoplije u posljednje vrijeme piške ekonomski eksperti koji nam kažu ne brinite, mi smo preuzeli stvar u svoje ruke.

A ima u Crnoj Gori još jedan simpatičan ekonomista, firma mu se zove „Fidelity Consulting“, kako mu ono bješe ime. Taj se stvarno trudi da bači foru, i ponekad mu uspije. Ali ono važnije, uspio je kroz kreativno traženje fore da uprosti tu našu zakukuljenu ekonomiju u kojoj ne znaš ko je kome dužan, jesmo li Monako ili Argentina, kad će bankrot, a kad neće, i đe je tu Vučić i njegova šapa ekonomskog tigra koja bi da nas, da oproste eksperti, zgrabi za muda. 

E pa taj „Fidelity“ foraš, čak i on kaže da „Evropa sad 2“ ne radi. A onda je tvrdio da će „Evropa sad“ da radi, i radila je. To valjda znači da mu se može vjerovati. I evo, vjerujem mu. Zato i brinem. Još više. Jer taj kaže da bi „Evropa sad 2“ bila moguća samo ako Miki uzme iz šteka za penzije. Ako to uradi, nema odakle da vrati. Ukratko, za ponavljače, ako PES sprovede „Evropa sad 2“ najebali smo. Ako ga ne sprovede, ispašće da je Spajić lagao u predizbornoj kampanji. 

I što sad da se radi, pitam se. Ništa. Za početak da se zasuku rukavi, da što više ekonomskih stručnjaka pokuša svoj skupocjeni jezik da prevede na „naški“ i da oblast od koje zavisi kvalitet života učini razumljivom svima, da se analiziraju ekonomska obećanja i zahtijevaju politički programi, da se sa takozvane „javne scene“ živne i kaže ekspertima „gledamo vas, pratimo vas, prestanite da lažete inače ćete izgubiti na izborima, drugari“. Jer drugačije nije moguće spriječiti tranziciju trenutno najjače partije u novi, DPS 2.0, okupan ekonomskim populizmom koji vodi dalje u igru lažnih obećanja iz kojih će partije profitirati, a građani opet ostati prejebani, kao i obično.

Da se to ne bi desilo još jednom, i da bi svi učesnici ove predizborne trke znali da je prostor za lažna obećanja, manipulaciju i prevaru sve manji, treba ih redovno podsjećati kako će proći ako ih prejaka želja za vlašću povede u dobru, staru bahatost i laži, pa bila ta laž sto puta umotana u japijevski celofan ekonomske genijalnosti. 
	


Đe koliko da povećaš, a odakle da uzmeš. Kod koga se zadužuješ, što smiješ, što ne smiješ ...

dobri đaci na vlasti

Zašto sam glup za Evropa sad 2

Ako neoliberalni kapitalizam počiva na nejednakim šansama tj. povlaštenim polaznim pozicijama, koje rijetko imaju veze sa sposobnostima, već jedino sa sticajem okolnosti i naslijeđenim privilegijama, ako se u tom sistemu *kompeticija* uspostavlja kao *conditio sine qua non*, a znamo da humanizam ne može počivati na takmičenju, nego na dijeljenju i solidarnosti, onda jedina šansa za humanizam jeste istupanje iz kapitalističkog sistema ili makar nepristajanje da se bude podupirač njegove antihumane filozofije. To znači da je antikapitalizam jedini način da se ostane čovjek.

O(p)stati čovjekom u savremenom svijetu znači zadržati sposobnost empatije, brige i ljubavi za drugog, uzdignuti odnos prema drugima, dakle emociju kao mjeru ispunjenosti sopstvenog života.

U uslovima neoliberalnog kapitalizma takmičenje, prevlast nad drugima, nadmoć i dobit jesu glavni pokretač djelovanja i mjera čovjekovog uspjeha. Danonoćna usredsređenost na dobit se transponuje u profit, ovaj postaje osnov za gomilanje novog profita, a onda se gomilanje ekonomski regeneriše kroz novu kompeticiju. Ovaj uznemirujući krug u sopstvenoj logici neprekidnog toka ne poznaje stajanje, jer se svako usporavanje u trci ka dobiti u stvari percipira kao prilika da te neko tržišno prevesla, odnosno da neko jači i uporniji zauzme tvoje mjesto. Stoga se produktivnost ne definiše kroz unutrašnji osjećaj (koji treba zanemariti, pošto nas na putu ka maksimizaciji rada/profita može skrenuti sa puta uspjeha i dekoncentrisati) nego kroz  tržišnu interpretaciju osjećaja pospoljene nadmoći, jer se u savremenom kapitalizmu samopouzdanje kao unutrašnja kategorija gubi ako nije na tržištu. 

Stoga ne čudi opsjednutost radom, agendizacija vremena i samopotvrda kroz eksternu disciplinu, što čini da se ni slobodno vrijeme ne može uživati ako nije unaprijed definisano, ili tržišno preporučeno. Niti jedna sfera života nije pošteđena takmičarskog elementa koji gotovo sasvim određuje radnog čovjeka, ali i onog neradnog drži na uzdi, jer se i njegov nerad ideološki određuje i kontektualizuje, a na taj način smješta u svenagrizajuću tečnost potrošačke baruštine.

Sve manje autonoman i sve više određen spolja, čovjek učestvuje u obmani čija je sam žrtva, a na pitanje postoji li rješenje sa ljudskim likom više nema jednoznačnog odgovora. I nema tog filozofa i naučnika koji može dati više od pesimistične analize, nema te naučne utjehe ili najave konačnog kraja. Ovo jeste kraj koji traje.

Mnoge profesije i uzvišena zanimanja skoro da u potpunosti gube značaj ako se definišu kroz konzumerističku i kompeticijsku nužnost. Primjera radi, profesor na fakultetu, jednako je pogođen neoliberalnom trkom kao i proizvođač zabave, jer mora pratiti trendove, konferencije, takmičiti se u štrikiranju lista prisutnosti na često beznačajnim naučnim skupovima, koji su uslov izbora u zvanje, odnosno sigurnog radnog mjesta. Eros nauke i istraživanja se gubi; slobodno vrijeme za razmišljanje i pisanje koje nije utilitarno skoro da ne postoji, a u toj kotizacijskoj trci za još jednim retkom u CV-u odnosi sa ljudima se funkcionalizuju. Na kraju, porodične, socijalne, društvene veze dobijaju gorak ukus biografskog viška i uzgredne psihološke navike iz davno prohujalih vremena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8c57c036-8ac2-44f0-8671-a1d6055b832c)
Beeple, Human one{.caption} 

Ako ste buntovnik bez katedre, pa pišete za neki portal iz udbonosti kuće koja se pretvara u  kancelariju i ukida vam stvaralačku dokolicu – i tu vas čeka diktatura klika koja melje pluralizam obećan u pionirskim danima weba, kad se mislilo da će mreža donijeti demokratiju i dati glas baš vama. To se naravno nije desilo, pravila prenosa i tehnološke predaje ostala su u rukama prebogate manjine.  Pojedinca sljeduje tek dašak slobode koju ubija kompeticija, briga o riču, tajmingu, čitanosti i sljedećem članku koji ne prati unutrašnji tempo, nego određuje nevidljiva ruka tržišta.  

A onda nazad u stroj, u borbu, u rov, da bi se ostvarila nova pobjeda, osvojila nova kota u strateškoj igri koju prosječan čovjek može gurati nekoliko decenija. Potom njegova biologija proglasi kraj utakmice, sa ukusom poraza koji je poslovičan. Sa djecom koja su sve to vrijeme gledala roditelje u borbi za bolji CV, neuspjelo isplanirane vikende (jer su bili previše isplanirani da bi uspjeli), njihovu zauzetost da ostanu tržišno konkurenti, njihovu nesposobnost da na sopstvenom primjeru pokažu da je važno vrijeme, empatija, razgovor, primjer zajedništva koji nije onaj pred ekranom i grafikonima prodaje. 

Pitanje koje kandiduje filozof Lino Veljak da li bi ste više voljeli da se sigurni ili slobodni,  kao da više niko ne žali da postavi. Kompeticija je pročistila ljudske kontakte, školska norma je nametnula novi oblik socijalnog drila. Gomilanje obaveza izvan nastave dodatno je urušilo sposobnost da se bude usmjeren na emocije, na drugog. Pandemija je dovršila finu ruku. I ono malo nepokornih je konačno sjelo za konzolu. Trka odavno ne zavisi od čovjeka, tehnologija upravlja procesom koji završava sabiranjem, a konačni zbir je nepoznata. Korporacije koje kontrolišu tehnologiju više i ne broje. 

Na običnom je čovjeku da podvuče crtu i preračuna gubitke, jednom kad zastane i ne prepozna drugog čovjeka, makar to bilo vlastito dijete. Za mnoge je trenutak spoznaje nešto što se događa kasno, nepovratno kasno.
 


Kompeticija je pročistila ljudske kontakte, školska norma je nametnula novi oblik socijalnog drila. Pandemija je dovršila finu ruku. I ono malo nepokornih je konačno sjelo za konzolu. Trka odavno ne zavisi od čovjeka, tehnologija upravlja procesom

veliko ubrzanje kapitala

Da li biste više voljeli da ste sigurni ili slobodni?

„Dragi Adi! Srećan rođendan! Pozdrav, 88“. Te nježne riječi napisao je 20. aprila 2013. navijač Rapida iz Beča na svom fejsbuk profilu, i od okružnog suda grada Linca dobio uslovnu kaznu.

Za neupućene, Adi je nadimak od njemačkog imena Adolf, najpoznatiji njemački Adolf rođen je 20. aprila 1889, a „88“ predstavlja dvaput ponovljeno osmo slovo abecede. HH. Heil Hitler. Broj 88 može se često vidjeti kao šifra na zidovima neo-nacističkih kvartova, na kožama neo-nacističkih bilmeza, jer je nacistički pozdrav „Heil Hitler“ zabranjen zakonom.

Nakon rođendanske čestitke Adiju i uslovne kazne, izdržao je nekako tri godine taj navijački bilmez iz Beča, a onda više nije mogao da se uzdrži. Na stadionu Rapida 13. avgusta 2016, na gostovanju kluba Admira Wacker Mödling, taj porodični čovjek, otac petoro djece i ljuti ultras, svom vođi javno je salutirao i kroz hitlerovski pozdrav otpustio iz sebe svu nagomilanu muku.

Bečka porota presavila je tabak, prebrojala nanizane gluposti 39-godišnjeg ultrasa, i još ga pitala za tetovirani broj 88 na desnoj nadlanici. Navijač je odgovorio da njegov 88 nema veze sa pozdravom Hitleru, da je to skraćeni oblik godine 1988. kad je osnovana grupa Ultras Rapid, kojoj svim srcem pripada. Bečlije nisu pale na navijački sentiment, ultrasa su zbog nacističkog pozdrava u javnosti kaznili sa 18 mjeseci zatvora. I zabranom ulaska na stadione u čitavoj Austriji. Ovaj drugi dio kazne ga je, možda, zabolio čak i više od prvog.

Dok pišem ovaj tekst, mediji objavljuju da je Više državno tužilaštvo samoincijativno formiralo predmet povodom skandiranja „Nož, žica, Podgorica“ navijača FK Sutjeska, i da se navijači saslušavaju u nikšićkoj policiji. Lijepo. Dio političara javno je osudio skandiranje, a nova gradonačelnica Podgorice Olivera Injac, uz osudu, predložila da navijači upute javno izvinjenje. 
	
Gradonačelnici bih poručio da javno izvinjenje kao vaspitna mjera može da prođe kod grupe dječaka koji loptom polome prozor dok se igraju ispred zgrade. A grupa odraslih ljudi koji su nasred ulice glavnog grada skandirali fašističke parole, treba da bude kažnjena za svoju fašističku glupost, isto kao što naši dragi političari, nosioci lista, pomiritelji, vjernici i nevjernici, ekonomski čudotvorci i ostali spasioci treba da učine sve što je „u njihovoj moći“, kako se to lijepo kaže, da se takvo skandiranje više nikad ne ponovi.

Crnogorski Zakon o zabrani diskriminacije, član 9a, kaže ovako: „Govor mržnje je svaki oblik izražavanja ideja, tvrdnji, informacija i mišljenja koji širi, raspiruje, podstiče ili pravda diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog ličnog svojstva, ksenofobiju, rasnu mržnju, antisemitizam ili ostale oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu u formi nacionalizma, diskriminacije i neprijateljstva protiv manjina“.

Ne znam da li će nedavno izglasana Rezolucija kojoj se zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici doprinijeti mogućnosti da se navijači iz Nikšića konkretnije kazne, jer svojim urlicima asociraju i pozivaju upravo na taj genocid, ili će malo vještiji advokat uspjeti da ubijedi sud da nije u pitanju onaj strašni citat, nego parafraza, nikšićki „prepjev“ u svrhu provociranja navijača u Podgorici, jer momci su popili, samo vole svoj klub svim srcem, baš kao onaj ultras Rapida iz Beča, pa im se ponekad omakne i neki fašistički urlik ili nacistički pozdrav.

Zbog toga mi se više sviđa njemački zakon i njegov način na koji se pokušava jednom zauvijek obračunati sa svim simbolima, parolama i ostalim elementima koji podjsećaju na vrijeme kad se takođe ograđivalo žicom, i kad se iza žica pokušavalo obračunati sa čitavim rasama.

Pa Njemac kaže ovako: „Krivični zakonik na dva načina kažnjava „pozdrav Hitleru“. Prvo, prema zakonu §86a paragraf 1 i 2, ko god upotrijebi nacional-socijalističke simbole kao što su zastava, bedževi, djelovi uniforme, slogani ili načini pozdravljanja, podliježe kazni. Takav čin kažnjiv je zatvorom do tri godine ili novčanom kaznom. Onaj ko iskoristi Hitlerov pozdrav podložan je i gonjenju po sekciji 130 krivičnog zakonika za govor mržnje. Ovaj čin kažnjava se zatvorom od tri mjeseca do pet godina“.

Na taj način, jasnim određivanjem šta su vizuelni, tekstualni i ostali simbolički elementi najmračnije prošlosti, sprječava se mogućnost da se slične ideje, obilježene istim znakovima, ponovo nekažnjeno nađu u javnom prostoru. Takođe, sprječava se i mogućnost lake i brze revizije istorije.

A kad smo kod revizije istorije, tu smo u crnogorskoj sadašnjosti. Upravo u gradu Nikšiću, čija bi lokalna uprava rado okitila ulice tog grada imenima poznatih četnika. Političari koji vode grad Nikšić vole grlato zapjevati i ono „Od glave Zete...“, još jednu pjesmu koja se proslavila na guslarskom performansu ispred fudbalske tribine.

Zato ne čudi da se nova krilatica o nožu, žici i Podgorici pojavila uoči izbora, iz usta fudbalskih navijača, jer upravo se oni odavno po čitavom „regionu“ regrutuju u političke svrhe. Zbog takvih, i zbog političara koji ih podržavaju i sa njima se ideološki slažu, možda ne bi bilo loše, po uzoru na postnacističku Njemačku, detaljnije zakonski obraditi pitanja memorabilije ideologije koja je na ovim prostorima klala i postavljala žice. 

Tako bi se, možda, smanjila mogućnost da navijači po gradovima skandiraju fašističke parole, ili da u Skupštini i vladi sjede oni kojima je ta politika bliska, delije koje kad popiju dvije na slavi ili utakmici omiljenog kluba vole da zapjevaju i po neki koljački hit, zazivajući dane kad će ponovo moći da sprovode ono što im je na duši. 

Nadam se da u današnjoj Crnoj Gori ima dovoljno društvene i političke pameti, da takve želje zauvijek ostanu neostvarene u fašističkim glavicama po kojima se roje.
	
	




Ne čudi da se nova krilatica o nožu, žici i Podgorici pojavila uoči izbora, iz usta fudbalskih navijača

vojvode u podgorici

Navijački fašizam i predizborni ultrasi

O tome kako funkcionišu procesi u kojima se glasovima pojedinaca određenog kolektiva dolazi do odluke upoznata sam koliko i prosječni, politički elementarno pismen i sposoban građanin/ka. Ipak, i to široko polje koje ostavljam za realnu mogućnost o sopstvenom neznanju, morala sam da preispitam kada sam se našla na jednom posebnom sastanku Posebnog tijela za izbor člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore iz reda predstavnika saradnika fakultetskih jedinica. 

Uz sjećanje na prvo iskustvo sa sastanka tog tijela, koje seže dvije godine unazad, sa nelagodom sam ušla u salu u kojoj se, već po a priori meškoljenju prisutnih, mogla naslutiti repriza ranije proživljene neprijatnosti. Do početka sastanka, koleginice i kolege koji smo se okupili sa ciljem odabira predstavnika saradničkih volja i nevolja – ćutimo. Svi smo pozvani da glasamo, za koga – ne znamo. Ne zato što smo neodlučni, ne zato što ponuda i nije neka, već zato što ne znamo ko su kandidati, kojih, ispostaviće se, i nema. 

Sastanak otpočinje obraćanjem, ne i predstavljanjem, jedne od tri mlade dame koje sjede za glavnim stolom, pa njihova imena ni sada ne znam. Mnogo čega je u domenu neznanja, što se pokazalo i kao glavna posebnost Posebnog tijela, čija se svrha crpi u muklom i mučnom jednokratnom izglasavanju. Stidljivo se upoznajemo sa razlogom zbog kojeg smo svi tu - da glasamo. Iako su svi načuli da postoji kandidat koji se pominje u propratnim ćaskanjima, niko nije dobio zvaničan prijedlog ili odgovor na pitanje, jer, objašnjava se, prisutni treba dogovorom da odaberu jednog između sebe.

Budući da se rijetki od prisutnih zaista i poznaju, između sebe je u praksi značilo – na dva pitanja o tome postoji li prijedlog kandidata odgovaramo đačkom tišinom, na treću sreću i prošaputani prijedlog načutog imena odgovaramo neznatno lagodnijom tišinom, na posljednje pitanje o simboličnom učešću u izbornoj komisiji odgovaramo grčevitom tišinom. Zbog toga, predsjedavajuća biva primorana da nas, mimo naše dobre volje, pojedinačno proziva i imenuje u posebnu izbornu komisiju posebnog tijela. Cijeli postupak je pratilo osjećanje napete neizvjesnosti, ne i ushićenja, koje obično slijedi nakon dječjeg – leleškinje, boboškinje, koga ćete? 

Da skratim, bilo je to još jedno neprijatno iskustvo. Kako reče neki od kolega – mi smo ođe došli na silu. Pišem ovo jer me još drži mučnina što ni sama nijesam naglas rekla da to sve izgleda kao nesrećno rješenje, da je urađeno bez reda, smisla i ideje. Da to sve mora ponovo, ispočetka, daleko prije Posebnog tijela. Ko zna, možda bih probila led za nekog pametnijeg, ko bi pitao koji su to problemi za čije rješavanje treba da se zalažemo, šta treba da bude prvo na listi prioriteta, postoji li nešto što može bolje da se uredi u saradničkom statusu, kakva je situacija na pojedinačnim fakultetima... Naravno da ništa od toga nije bilo predmetom razgovora, jer nije bilo ni razgovora samog. Usaglašeno kruženje hemijske je svima skratilo muke i konačno smo rasterećeno mogli nazad na svoje radne i ostale paradne obaveze.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b926e288-8b6f-4ce2-b6c3-8df658ae1029)
Amfiteatar 106, foto: UCG{.caption}

Solidarnost i kohezija saradničke zajednice na fakultetskim jedinicama, usudiću se reći, KAO da ne postoji. Vrhunac zajedništva je postignut toga dana, u podijeljenoj muci tokom sastanka Posebnog tijela, koja se očitavala na licima svih, a nerijetko se mogla i čuti kao zvuk tihog mrmljanja. Svi problemi su lični problemi, a predstavnika biramo zato što moramo, ne zato što želimo, možemo, ili tu funkciju vidimo kao mogući prozor u sobu za donošenje odluka. Akademska zajednica, odrasla i ona u povoju, ćuti kao zalivena i među sobom, a kamoli izvan institucije koja postoji da bi generisala društveni razvoj i napredak. Nije misterija da iza zatvorenih vrata vlada isti muk koji se očitava i spolja, a najviše što se može čuti je tihi žamor gunđanja onih pojedinaca koji slute da nešto baš i nije kako treba.

Naše glasačko, posebno tijelo se pokazalo kao vjerodostojna slika u malom, a mi kao vjerni sprovodioci onoga što se od članova glasačkog tijela očekuje – glasanja. Ne mogu da se otmem utisku da smo u široj slici svi činioci nekog posebnog tijela, da smo zgrčeni u onome što vjerujemo da je naša zona djelovanja, fokusiran prostor misli i ideja koje čuvamo za sebe, bez očekivanja da se o njima razgovara ili da se na osnovu njih čini. U ubjeđenju da treba, može i hoću da bude drugačije, ostavljam ovaj pisani trag kao lični podsjetnik za svaki idući put kada budem pomislila da nijesam pozvana da pokrenem diskusiju. 


Solidarnost saradničke zajednice na fakultetskim jedinicama, usudiću se reći, kao da ne postoji.  Ostavljam ovaj pisani trag kao lični podsjetnik...

vivat academia

Mučne tišine posebnih tijela


O čemu misle naša djeca, ti famozni „mladi ljudi“? O budućnosti? O prošlosti? O nacionalnim mitovima? O uspjehu posljednjeg „storija“ na instagramu? Ili o instagramu više i ne misle, ostavili su ga u digitalnoj prošlosti, a hormonima poškropljenu misao usmjerili na budućnost neistraženih prostranstava TikToka?

Ovo su samo neka od grčevitih pitanja koja se postavljaju danas, u vremenu kad je „odrasloj osobi“ sve teže da se snađe u brzini digitalnih prevoznih sredstava do komunikacije, informacija i društvenosti. 

Tačka sa koje je, prije samo petnaestak godina, sredovječni čovjek iz svoje zbunjenosti pitao „mladu osobu“ o tome kako živi i što je zanima, danas je mnogo niže. Danas vjerovatno i tridesetogodišnjak izgleda jednako zbunjeno, jer jednostavno ne razumije sredstva komunikacije. Kao neko ko se dobro sjeća vremena prije tehnološke revolucije, i ko je kroz nju prošao u nježnom dobu puberteta, čini mi se da tačku posmatranja današnjih osnovaca ili srednjoškolaca ne mogu da dokučim tako lako, da su mnogo teže uhvatljivi nego što sam to bio, recimo, ja sveden na mogućnosti fiksnog telefona i izlaska „napolje“, u nepoznato, nepokriven čak ni mobilnom telefonskom mrežom, a kamoli internetom.

Zbog svega toga, često osjećam intenzivnu želju za postavljanjem pitanja „mladima“. Vjerujem da nisu glupi kao što ponekad izgledaju, tako mutavo zabuljeni u ekran. Vjerujem da to što ih smatram glupima, zaglupljuje prije svega mene, što nas kratkim postupkom zakucava u vječnu tačku nerazumijevanja. Zbog toga volim da slušam razgovore sa ljudima koje želim da razumijem.

**KVARENJE MLADIH PASOLINIJEM**

U filmu „Futura“ (2021) te razgovore sa italijanskom omladinom vode troje „mladih“ italijanskih reditelja u usponu, kako se to lijepo kaže. Pietro Marcello, Franceso Munzi i Alice Rohrwacher putuju Italijom, i sa italijanskom djecom, srednjoškolcima, po kojim osnovcem i studentom, razgovaraju o budućnosti. Sve to već na početku podsjeća na film „Comizi d'Amore“ Pier Paola Pasolinija, jer je „Futura“ i nastao sa sviješću o Pasolinijevom dokumentarističkom poduhvatu. Razlika je u tome što je Pasolini 1965. sa seljacima, građanima, studentima, radnicima i djecom razgovarao na temu ljubavi, seksa, braka i slobode, a troje savremenih italijanskih reditelja na prelazu iz 2019. u 2020. godinu za ciljnu grupu biraju samo „mlade“, a za temu „budućnost“.

**APATIJA BUDUĆNOSTI**

Ta razlika u postavci već na početku izaziva egzistencijalnu jezu. Kao da se prije šezdeset godina još moglo razgovarati o sadašnjosti i njenim potencijalima kroz prizmu problema, dok danas, zaglavljeni u nerješivosti užasa, o sadašnjosti kao da više ne možemo ni govoriti, kao da ostaje još samo nekakva utuljena misao o budućnosti u koju je teško povjerovati.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d5134914-5ff1-4279-8a7e-7cf13673e5f6)
Kadar iz filma, foto; Santa Severa{.caption}

Tako otprilike i zvuči italijanska omladina u trenutku u kojoj ih autori filma zatiču, godinu pred početak pandemije korona virusa. Iako većina izgleda upadljivo mladalački „kul“, odjeveni po mjeri globalnih trendova koji diktiraju kako izgleda mladi kul „alternativac“, kako kul student, a kako kul šminker u bilo kojem dijelu svijeta, većina ih zvuči prilično apatično, kao naglo ostarjela djeca zaglavljena u vremenu koje ih ne prepoznaje. 

Ta djeca Italiju vide kao zemlju iz koje treba što prije otići, a život vide kao prostor u kojem je najvažnije naći dobar posao, zaraditi pare, jer bez para nema ni života, kako kaže jedan od mladića u Veneciji bez turista, a to znači i bez novca, usred pandemije.

Rijetki su trenuci kad se misaono dotakne mogućnost zajedništva i solidarnosti. Ali čak i te misli odzvanjaju kao neživa, opšta mjesta. Neko priča kako smo svi previše okrenuti sebi. Kako društvene mreže uništavaju mlade. Kako više nema dobrog odnosa sa komšijama. Sve to, ipak, odaje utisak ravnodušnog slijeganja ramenima. Umjesto poziva na promjenu, djeluje kao pozdrav pred odlazak iz nečega što je nemoguće promijeniti.

**IMA LI ŽIVOTA BEZ NOVCA?**

Ipak, postoje i trenuci ingenioznih ideja na mjestima na kojima se najmanje očekuju. Grupa klinaca iz prilično nezgodnog „miljea“ počinje da diskutuje o pitanju novca. Dvojica zastupaju ukidanje novca i promovišu solidarnost, razmjenu i empatiju koji bi time bili stimulisani, dok drugi insistiraju da to nema nikakvog smisla, da je održiv samo sistem u kojem je neko šef, a taj šef novcem plaća one koji za njega rade, što mu daje za pravo da bude moćniji i bogatiji od svojih radnika. Na kraju rasprave postavlja se pitanje ko bi u toj grupi bio za ukidanje novca. U vazduh se dižu dvije ruke, i ostaju da vise u tišini sopstvene neubjedljivosti u odnosu na racionalne glasove svojih vršnjaka.

**BRISANJE PROŠLOSTI**

Posebno uznemirujuće djeluje dio posvećen razgovoru sa učenicima gimnazije „Armando Diaz“ u Đenovi. U toj školi 2001. godine, tokom protesta uoči samita G8, dogodila se racija u kojoj je ozbiljno pretučeno više od 50 demonstranata. Ta racija proglašena je najvećim kršenjem ljudskih prava u Evropi od Drugog svjetskog rata. 

Nekim čudom, današnji učenici iste škole, rođeni godinu nakon racije, o užasu koji se dogodio unutar škole skoro da nemaju pojma. Njihov odgovor je da im o tome u školi nisu govorili. To čitavu priču o njihovoj budućnosti čini još mračnijom, jer postaje očigledno na koji način je njihova sadašnjost detaljno očišćena od bliske, politički problematične prošlosti. Na taj način uspješno su spremljeni za sve oblike manipulacije i istorijske revizije kakve se događaju na svakom koraku, u čitavoj Evropi. 

Ta etapa razgovora završava se arhivskim snimcima unutrašnjosti škole nakon racije 2001, a slike zidova i podova na kojima se skorčava svježa krv postaju još jezivije, kad se zna da današnji stanovnici tih prostorija, učenici gimnazije „Armando Diaz“, ne znaju skoro ništa o tome kako je prije samo dvadeset godina država, kršeći ljudska i politička prava, prolila krv svojih stanovnika po zidovima škole.

**NEMUŠTOST NEUTRALNOSTI**

Kao ni Pazolini u „Comizi d'Amore“, autori filma „Futura“ trudili su se da ne moraliziraju i ne pojednostavljuju, niti da kritikuju stavove mladih ljudi koje srijeću na putu kroz savremenu Italiju. 

Ali za razliku od Pasolinija koji se u svom filmu, kao i u čitavom svom djelu, nije uzdržavao od kritike italijanskog kapitalističkog uređenja i malograđanskog društva u kojem žive njegovi sagovornici, istovremeno ih ne kriveći za situaciju u kojoj su se našli, autori „Future“ ostali su vrlo savremeno nemušti. Njihovi povremeni zaključci, pitanja i prostor koji otvaraju sagovornicima uglavnom ostaju zaglavljeni u lijepim željama, u nekoj vrsti opštih mjesta oslobođenih politike i ideologije, u nadi oslobođenoj mogućnosti radikalnih promjena svijeta u kojem zatiču i ostavljaju svoje mlade sagovornike.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/86ff6656-e95c-4f9c-a514-1bca1579d541)
Bez moralizacije: Futura{.caption}

Odabir te pozicije čitavoj priči daje dodatnu notu tragičnosti. Eho glasova mladih ljudi koji u apatičnosti italijanske stvarnosti uspijevaju da zamisle samo budućnost izvan svoje zemlje, ostaje mnogo jači od povremenih, usamljenih glasova koji pokušavaju politički da misle stvarnost i na taj način je promijene, a onda i umanje mogućnost da budu slijepo odvedeni u budućnost u kojoj za njih neće biti mjesta.

**A ĐE JE TU CRNA GORA?**

Italija je zemlja koja po mnogo čemu podsjeća na Crnu Goru. Neki djelovi Crne Gore i dalje izgledaju kao Italija iz Pasolinijevog „Comizi d'Amore“. Neki izgledaju kao slike iz filma „Futura“. 

Tokom snimanja filma „Futura“ svijetu se dogodila pandemija korona virusa. Djeci koju pratimo, stvarnost je usred filma na ramena stavila teret pandemije i postpandemije. Isti teret ponijela je njihova generacija u čitavom svijetu. Nakon što je film „Futura“ snimljen, dogodio se rat u Ukrajini koji i dalje traje. Efekte istih trauma osjećaju generacije u čitavoj Evropi, pa i u Crnoj Gori koja ponekad djeluje kao da u svom političkom autizmu muči samo sopstvene nacionalne muke.

A to je upravo jedna od trauma o kojoj smo u Crnoj Gori čuli malo, i znamo malo. U Crnoj Gori dogodila se dugo očekivana trauma političke promjene koja je za sobom ostavila haos znakova, simbola i političkih polova. Uz to i gomilu djece zaboravljene u moru komitsko-četničkog javnog sranja koje proizvode njihovi „odrasli“. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11d0843d-df7e-4174-b801-a29ea671c120)
Maturanti u Podgorici, foto: Normalizuj{.caption}

U komšiluku se dogodilo masovno ubistvo u školi, prva takva tragedija u ovom dijelu svijeta. Sve djeluje kao da se događa simultano i svuda, a „mladi ljudi“ žive stvarnost kojom dominiraju sredstva komunikacije i umrežavanja koja nisu postojala prije samo dvadeset godina. Nakon svega, čini se da „odrasli“ nisu jedini koji taj svijet ne razumiju. Ne razumiju ga ni mladi koji ga žive i od kojih se očekuje da ga razumiju.

Zbog toga svakom društvu treba po jedno dokumentarno svjedočanstvo kakvo je „Futura“, jer je svijetu koji ne razumijemo neophodno dati prostor i šansu, mogućnost zajedničkog shvatanja i stvaranja. Tek tada famozno pitanje „o čemu misle naši mladi“ neće zvučati kao proseravanje pametnih staraca. 

**BEL PAESE ILI NIĐE NEBO NIJE PLAVO...**

Film „Futura“ završava se kadrom djevojčice, predškolskog uzrasta, koja stoji na zemlji prekrivenoj snijegom. Daleko iza nje je ulica, iza ulice red kuća, iza kuća idilični, italijanski Alpi. Kamera je analogna, traka 16mm, djevojčica počinje da trči po snijegu i sve izgleda kao jedan od začudnih, poetičnih kadrova pjesnika dokumetarizma Krisa Markera. 

Djevojčica trči sve dalje, kamera je statična, zumira i prati je. Djevojčica trči ka ulici kojom jure kola kroz podalpski pejzaž. Dok se djevojčica približava ulici, kamera skreće desno, ostavlja djevojčicu i nalazi ženu koja brzim korakom ide ka djevojčici. Taj korak ne odaje paniku, samo predostrožnost, iako izdaleka nije lako napraviti razliku. 

Žena sustiže djevojčicu. Nešto joj govori. Njih dvije razgovaraju, ne čujemo o čemu. Onda se okrenu prema kameri i mašu. Izgledaju kao da se dobro razumiju. Situacija nije bila krizna. Jasno je da je djevojčica pametna i da na ulicu neće istrčati. To se vidjelo u očima dok je bila tu, ispred kamere. Ipak, neko je, za svaki slučaj, krenuo za njom. Ne toliko da je zaustavi, koliko da sa njom porazgovara o granicama igre sa nama, kamerom, životom i magistralom pred njom.
Valjda je to i jedina „pouka“ ovog filma. Zaustaviti se, razgovarati, stvarati novu sadašnjost zajedno, prije nego što za budućnost bude kasno.



U Crnoj Gori dogodila se dugo očekivana trauma političke promjene koja je za sobom ostavila haos znakova, simbola i političkih polova. Uz to i gomilu djece zaboravljene u moru komitsko-četničkog javnog sranja koje proizvode njihovi „odrasli“

DJECA NAŠA

Ima li vremena za budućnost?

Važno je probati zamisliti kako je proći kroz tuđe iskustvo. Naš razvoj zavisi od vježbanja empatije. Film je sjajan alat. Mark Cousins irski reditelj i scenarista, živi u Edinburgu.
Obavezno pogledajte njegovu dokumentarnu seriju o filmu: *The Story of Film: An Odyssey*.
Razgovor sa ovim plodnim autorom i počasnim doktorom više univerziteta dio je projekta Mentor koji na [Inatagramu](https://www.instagram.com/mentor.mne/) i [Youtube](https://www.youtube.com/@mentor2341) platformama promoviše prenos znanja i edukaciju. 

**Šta mislite o filmu kao obrazovnom sredstvu?**

Mislim da svrha filma nije učenje. Mislim da su filmu bliži magija i mit nego učionica i amfiteatar. Film nije dobar način da učimo o najbolnijim stvarima u životu. Mi koji znamo šta je rat, znamo da film nikad ne može da izazove u nama intenzitet i strah kao što to može rat. Previše je bezbjedan. Ali film može da nas nauči drugim stvarima. Uči nas tome kakav je osjećaj biti na drugom mjestu, kako da se izgubimo, da ne budemo u centru svog univerzuma. Kad gledam film, zaboravim ko sam, svoju društvenu klasu, rod, seksualno opredjeljenje. Na neki način uđem u umove drugih ljudi, a ulaženje u tuđe umove je obrazovno u najširem smislu.

**Na čemu počiva Vaša strast za filmom, na pisanju, režiji ili analiziranju?**

Moja strast definitivno počiva na režiji. Vidite ovo? Ovu kameru, ovaj kadar? Ja obožavam snimanje. Ne volim da budem pred kamerom, već iza nje. Obožavam slikovito izlaganje. U školi mi nije išlo pisanje ni čitanje, ali sam bio jako dobar u slikovitom izlaganju i vizuelnom razmišljanju. Snimanje, momenat kad uključim kameru, to je ono što volim. Dok snimam, osjećam da sam „u zoni“, kao sportisti kad kažu da su „u zoni“. Osjećam se kao da me proces snimanja pomalo hipnotiše.

**Ko je na Vas imao najveći filmski uticaj od ranog doba?**

Mogu vizuelno da odgovorim na to pitanje, jer je njegovo ime napisano na mojoj ruci. Orson Vels. Gledao sam njegove filmove na televiziji u Belfastu, u Sjevernoj Irskoj, gdje sam odrastao. Potičem iz porodice radničke klase, gdje nije bilo mnogo kulture, knjiga, ali imali smo televiziju i tu sam gledao te zlata vrijedne filmove, filmove koji podsjećaju na barokne katedrale, a režirao ih je Orson Vels. Orson Vels je učinio da shvatim da je suština filma vizuelno razmišljanje, spajanje ideja i priča. Snimio sam i jedan film o Orsonu Velsu. Pokazaću vam nešto. Ovo je čizma Orsona Velsa, kupio sam je na internetu. Njegova poslednja čizma. Bio je krupan čovjek, vidite kako su mu članci bili široki. Ovo je uložak iz njegove čizme. Ovo je njegova čarapa. Možda djeluje fetišistički, ali na ovaj način osjećam fizičku blizinu Orsona Velsa.
 Ako biste osnovali školu filma, kakva bi ona bila?“ 

Na neki način i jesam to uradio. Na internetu sam osnovao nešto što se zove „Naučiti film za 40 dana.“ Pitao sam se šta možemo naučiti o filmu za 40 dana. To je i dalje na internetu. Moja idealna škola filma ne bi imala zidove, sale za seminare i amfiteatre. Ne bi uopšte imala zgradu. Film se uči u svijetu. Stvaranje filma se uči reagovanjem na čulno osjećanje življenja. Ovdje pada mrak. Kad se Sunce spušta i zavlada sumrak, taj trenutak je magičan. Opaziti to znači stvarati film. Raditi neki posao prvi put u životu, bilo to u kampu za izbjeglice ili banci hrane ili nešto slično, kroz to se uči stvaranje filma. Kroz razumijevanje složenosti svijeta. Društvene, političke složenosti, duhovne i estetske složenosti svijeta. Dakle, iskustvo. Škola filma treba da se zasniva na iskustvu. Moraš se osjetiti iscrpljenim na kraju dana kada učiš kako se pravi film.

**Jeste li gledali neke od starih jugoslovenskih filmova?**

Da li sam gledao neki stari jugoslovenski film? Nisam ih pogledao mnogo, ali jesam neke od Lordana Zafranovića. Mislim da je on sjajan. Zaista odličan režiser. Pogledao sam film Krsta Papića „Lisice“. Crno-bijeli film. Mislim da je snimljen 1969. godine. Fantastičan je. Posebno se sjećam scene silovanja, u kojoj muškarac napadne ženu, pa počne da puzi prstima po njoj. Izgleda kao neki insekt. To je jako dobro. Volim i filmove Dušana Makavejeva. Sviđa mi se njihova smjelost, razigranost. To je odlično. Koje sam još filmove pogledao? Gledao sam mnoge balkanske filmove. Možda će to biti sledeće pitanje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/N8OQgnoPRZE" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>


**Koji su Vam omiljeni balkanski filmovi?**

Ako pričamo o Balkanu, treba uzeti u obzir sve države bivše Jugoslavije, kao na primjer Bosnu. Gledao sam „Ničiju zemlju“ i nekolika odlična dokumentarca iz Bosne. Volim mnoge rumunske filmove. Volim rumunsku režiserku Malvinu Ursianu. Sviđaju mi se njeni filmovi. Od skorijih naslova, Radu Žude je snimio odličan film, „Nije mi važno ako u istoriju uđemo kao varvari“, koji mi se svidio. Volim i albansku kinematografiju, naročito filmove Binke Željaskove. Snimila je više filmova sa djecom. Prijatelji iz Albanije su me upoznali sa njenim radom, koji mi se jako dopao. Od bugarskih filmova volim obje verzije „Kozjeg roga“ i slične klasike koje mnogi Bugari smatraju nekim od najboljih filmova svih vremena. Volim i filmove Binke Željaskove, još jedne režiserke. Volim njene filmove, jedan od njih se zove „Naduvani balon“ ili nešto slično. Ne sjećam se tačnog naslova. To je metaforički film o balonu koji leti iznad sela. Jako je duhovit, nadrealan i dadaistički. Mnogo mi se svidio taj film. Da li Grčka pripada Balkanu? Mnogo volim neke grčke filmove. Volim najpoznatijeg grčkog režisera u inostranstvu. To je Angelopulos, obožavam neke njegove filmove.




Da li sam gledao neki stari jugoslovenski film? Nisam ih pogledao mnogo, ali jesam neke od Lordana Zafranovića. Zaista odličan režiser. Pogledao sam film Krsta Papića „Lisice“. Posebno se sjećam scene silovanja, u kojoj muškarac napadne ženu, pa počne da puzi prstima po njoj. Izgleda kao neki insekt...