U dim i barut otišla su dva mjeseca od kako su palestinski teroristi na granici sa Izraelom ubili više od 1200 ljudi, mnoge kidnapovali i zlostavljali, pokušavajući na taj način da se izbore za nešto samo teroristima znano. Jer treba imati pomračen, teroristički um da bi se vjerovalo kako se za nešto može izboriti masovno ubijajući civile. 

Odgovor države Izrael bio je nemilosrdan. Već dva mjeseca ne tresu se samo palestinsko nebo i zemlja, trese se i podzemlje, dok izraelski komandosi prevrću decenijama građenu mrežu tunela ispod Gaze. Napuštaju se kuće i bombarduju zgrade. Raseljavaju ljudi. Ginu civili. Ginu djeca. I još jednom: ginu djeca.

Nakon terorističkih napada na jug Izraela, krenuli su protesti širom svijeta. Jedni traže pravdu za palestinski narod koji već decenijama trpi očigledan aparthejd. Drugi protestuju protiv posljednjeg, zvjerskog terora Hamasa i daju podršku izraelskom vojnom napadu.

Ko prati dešavanja u Saveznoj republici Njemačkoj, možda je naišao na priču o pokušajima da se svaki protest podrške Palestini uguši. Već dva mjeseca njemački polizei privodi demonstrante, razbija proteste, pokušava zaustaviti i najmirniji pokušaj da se kaže nešto o decenijskoj patnji Palestinaca, o životu koji se teško može nazvati životom, o ljudskim pravima koja krše izraelske vlade u nizu, od kojih je svaka sljedeća više desno od prethodne.

U javnom diskursu uspostavlja se nešto u njemačkom jeziku i njemačkoj istoriji poznato kao „Denkverbot“, ili zabrana mišljenja. U 14 od 16 saveznih država postoje zvanične „komisije“ koje svaku kritičku misao izrečenu javno, jednim potezom mogu proglasiti za antisemitizam, a onog koga se jednom optuži za taj grijeh, pa makar bio otpužen i neosnovano, ni velike vode Rajne više ne mogu oprati. 

U slučaju intelektualaca i javnih djelatnika, karijera može biti završena. U slučaju umjetnika, stipendije mogu biti otkazane. Jednostavno je – u najvećoj evropskoj demokratiji postoje zabranjene teme, a jedna od najzabranjenijih je, svakako, politika Izraela prema Palestini, a pogotovo aktuelni, očigledni ratni zločini izraelske vojske u posljednjem napadu koji još traje. 

U Njemačkoj, pogotovo u Berlinu, živi i radi veliki broj izraelskih pisaca, umjetnika, profesora, intelektualaca, pa je pritisak u javnom prostoru sve jači. [Više od stotinu jevrejskih intelektualaca](https://lupiga.com/vijesti/zidovski-intelektualci-zabranama-se-pokusava-popraviti-njemacka-povijest-ali-veci-je-rizik-od-njenog-ponavljanja) pobunilo se protiv njemačkih pokušaja da se uguši svaka kritika izraelske vlade, naglašavajući da kritika politike Izraela nije nužno i antisemitizam. To i dalje ne znači da oni čiji autoritet nije dovoljno vidiljiv i jak, neće trpjeti posljedice zbog javno izrečenog mišljenja.

Rijetki su oni koji sebi mogu da dozvole zaista oštru kritiku, pa to onda još i objave u mejnstrim medijima. U prevodima na naš jezik, moguće je pročitati važne tekstove najglasanijih i najoštrijih među kritičarima izraelske politike, kao što su filozof[ Yuval Noah Harrari](https://lupiga.com/hiperlink/yuval-harari-hamasov-horor-je-i-lekcija-o-cijeni-populizma), novinar Gideon Levy, istoričar [Raz Segal](https://lupiga.com/vijesti/izraelski-povjesnicar-raz-segal-slucaj-genocida-iz-udzbenika).

Slovenački filozof Slavoj Žižek na otvaranju Sajma knjiga u Frankfurtu [u svom govoru](https://lupiga.com/vijesti/pricekajte-s-aplauzom-evo-sto-je-sve-slavoj-zizek-rekao-u-frankfurtu) kritikovao je Izrael i zbog toga bio napadnut sa svih strana. Palestinskoj književnici Adaniji Shibli na istom sajmu nije dodijeljena nagrada iako ju je zvanično dobila. Ako autorka ne može dobiti nagradu na najvećem svjetskom sajmu knjiga samo zato što je Palestinka, ton je određen i poruka je jasna: Za zvanični Zapad, svaki Palestinac je terorista ili podržavalac terorista. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f0172221-8d97-498b-ab64-aa7b87ece02c)
Žižekov govor u Frankfurtu, foto: STA{.caption} 

Na sličan način, u mjesecima koji su uslijedili nakon skandala u Frankfurtu, svaka kritika na račun izraelske vlade tumačena je kao antisemitizam, pa makar ta kritika dolazila iz Izraela.

Na našem jeziku, autori takođe uglavnom zaobilaze ovu nezgodnu temu. Koliko je bilo lako i logično zauzeti stranu protiv Putina, toliko je teško i opasno napisati ono što je prvi nakon napada Hamasa formulisao izraelski novinar Gideon Levy, da stravični napad na jug Izraela nije baziran samo na ludilu i zvjerstvu terorista, nego i na decenijama života miliona Palestinaca u ograđenoj zoni u kojoj zaista nije lako ne postati zvijer ili terorista.

Osim prevoda svjetskih intelektualaca, najautentičniji izuzeci napisani na ovom jeziku tekstovi su pjesnika i prevodioca Sinana Gudževića, poznatog po kolumnama u zagrebačkim Novostima. Majstor Gudžević, već godinama posvećen veoma ličnim tekstovima o poeziji, jeziku, živima i mrtvima, književnom prevođenju i selu Grab na Goliji, posljednja dva mjeseca svoj medijski prostor posvetio je isključivo temi izraelsko-palestinskog rata, i to radi na poseban način. 
Drugi specifičan slučaj je autorka Lana Bastašić, koja je sa svoje berlinske adrese objavila[ tekst u Gardijanu](https://www.theguardian.com/commentisfree/2023/oct/23/bosnia-muslims-germany-gaza-ethnic-cleansing-palestinian ), u kojem je pisala o odnosu Zapada prema stradanjima civila u Palestini. Na taj način, kao autorka koja već neko vrijeme gradi međunarodnu karijeru oslonjenu na evropske, a pogotovo njemačke fondove i stipendije, hrabro je rizikovala da bez te važne potpore ostane ukoliko neko, negdje, odluči da je prešla granicu mišljenja koja se ne smije prelaziti.

Dok čitam strane i „regionalne“ autore koji se usuđuju da napišu to što misle, već dva mjeseca strpljivo čekam da neko od intelektualaca koji se redovno oglašavaju u crnogorskom javnom prostoru, kaže nešto o Izraelu i Palestini. Ali muk je potpun i ujednačen. 
To je zaista čudno, jer makar smo u Crnoj Gori poznati kao jasno opredijeljeni u svemu. Opredijeljeni do ivice hvatanja za grlo, pogotovo u periodu blagdanskih krkanluka koja nam predstoje. U Crnoj Gori valjda i malo dijete u po' dana u po' noći mora da zna na čijoj je strani, pa kad ti se u snu javi pokojna baba i pita „Jesi li za komite ili litijaše, izdajniče?“, valja imati spreman ubjedljiv odgovor, ili makar pero da potpišeš peticiju podrške FCJK ili tako nečem važnom za državu.

Jasno mi je zbog čega klero-fašistička struja srpskih mislilaca ćuti. Palestinci su muslimani, a muslimani nisu baš omiljeni među klero-fašistima. Vjerovatno im ni Jevreji nisu mnogo draži. Zna se što je o njima imao da kaže rado citirani Nikolaj Velimirović. Ali muk na drugoj, „komitskoj“ strani, zaista me čudi. Pa to je ona strana koja ne može izdržati da se ne izbori za slobodu i pravdu đe god može, da ne kaže istinu i zaštiti slabije. U Putinovoj agresiji na Ukrajinu, lako i brzo su zauzeli stranu. Dobro, možda je to i zato što Putin osim što je ratni zločinac i agresor, uz to je i prijatelj našeg neprijatelja, što znači da je i naš idealan neprijatelj.

U sukobu Izraela i Palesine, zamišljam kako jednom crnogorskom intelektualcu nije lako da izabere. Ili jeste, ali nije lako da napiše, makar ne tako lako kao kad treba podići pero za spas Crne Gore. Jebi ga, da se ne lažemo, svi mi manje ili više lijevi, kao i desno-liberalni, pišemo i objavljujemo na sajtovima i portalima koje finansira tamo neka organizacija komplikovanog imena, duboko upetljana u kapilarni sistem finansija Evropske unije. Krckamo zajedno te evropske pare, tekst po tekst, pa do kad potraje. I ajde ti onda, majčin kolumnisto, otvori usta pa mudroseri nešto na temu zbog koje se u bogatoj Evropi ostaje bez posla. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fcbee528-4d19-4298-85d5-4100008a6163)
Kamp Džabalija na sjeveru Gaze, foto: AP{.caption}

U tom slučaju, uzalud je sve. Može izraelska vlada prekršiti stotinu rezolucija UN-a (na koje smo se pozivali kad smo kritikovali Putina, ali ne i kad treba kritikovati Netanjahua), može sve više internacionalnih organizacija insistirati na tome da se u „Pojasu Gaze“ događaju ratni zločini i genocid, sve je uzalud. U crnogorskog intelektualca strah je jači, a uvijek pobjeđuje jadna misao „kao da ja tamo mogu nešto promijenit', imamo mi ovđe prečega posla“. Mudra misao koja granice svoje guzice uspostavlja kao granice svoga svijeta, da parafraziram njemačkog filozofa čiji citat uvijek dobro dođe, kad se pametuje u kolumni.

Donedavno u Crnoj Gori važilo je pravilo da se svakog ko ne izabere stranu i prihvati čitav jedan novi jezik i mišljenje koje odabrana strana uspostavlja, može optužiti za „iznadsituacijašenje“, „srednjašenje“ i ostale moralne gadosti. Ipak, kad se dođe do teme Izraela i Palestine, „svi junaci nikom ponikoše“, što kaže narodni pjesnik u zanosu. I eto, čim uleti deseterac nekako kolumna prodiše i olakšam se. Ipak je lakše držati se litijaša i komita. Ukrajine i Putina. Mandića & Spajića.

A meni se nekako čini da je pristajanje na muk Zapada povodom stradanja Palestinaca, ignorisanje aparthejda koji traje decenijama, ignorisanje posljednjih, vrlo očiglednih dokaza ratnih zločina na snimcima koje svako dijete na instagramu može uživo pogledati, ignorisanje svega toga neko je novo „iznadsituacijašenje“ na crnogorskoj pametarskoj sceni, a do sad niko ni da zucne o tome da imamo novi tabu.

U međuvremenu, [umjetnica Stella Meris](https://www.portalnovosti.com/stella-meris) u Berlinu je privedena i najavljena joj je krivična prijava zbog huškanja na pobunu, jer je na berlinskom Pariser Platzu stajala s kartonom na kom je pisalo „From the river to the see / we demand equality“, što je varijacija još opasnijeg slogana na kartonu: „From the river to the see / Palestine will be free“. Ili na slobodarskom crnogorskom: „Od rijeke (Jordana) pa do (Sredozemnog) mora / Palestina se oslobodit' mora“.  

Takav bi karton intelektualka ili umjetnica u Crnoj Gori još i mogla nositi, a da ne dobije krivičnu prijavu zbog dizanja revolucije, ali dići glas u znak podrške Palestincima koji već dva mjeseca ginu čak i kad ne nose oružje, to se javno ne piše lako. Jer pisanje ostavlja trag. A tragovi, pogotovo digitalni, ponekad vode do mirišljavog evropskog birokrate koji možda baš u ovom trenutku, u lijepo osvijetljenom ofisu, žvaćka svoju užinu dok prati o čemu misle oni koje plaća.

Zbog toga je ćutanje na ovu temu među crnogorskim intelektualcima možda prije „ispodsituacijašenje“ nego „iznadsituacijašenje“, jer kad ne smiješ da kažeš što misliš samo zato što ti je neko „iznad“ zabranio ili znaš da bi ti zabranio kad bi pokušao, onda si svakako „ispod“.

Duboko ispod slobodarstva i pravde koju u Crnoj Gori propovijedamo, dok tamo neđe, u još jednom uživo prenošenom ratu čija nam je postavka nezgodna za demonstraciju istinoljublja, ginu civili, sahranjuju se ubijena djeca, a nove izbjeglice kreću na put.




Muk je potpun i ujednačen. To je zaista čudno, jer makar smo u Crnoj Gori poznati kao jasno opredijeljeni u svemu. Jasno mi je zbog čega klero-fašistička struja srpskih mislilaca ćuti. Ali muk na drugoj, „komitskoj“ strani, zaista me čudi

ISPOD SITUACIJE

Izrael i Palestina kao crnogorski tabu

NAMA JE DOBRO

                                                                                                                            .
Dobro jutro fašisti

i dalje smo tu

oprali smo patike

skuvali pasulj

upalili vijesti

kako bi čuli vaše planove

cijene gore

životi dolje

mržnja šira

stomaci uži

hvala fašisti

mi se dobro snalazimo

od supe smo napravili vino

od opušaka heroin

od kostiju dobili bifteke na žaru

raširili smo platu na dva mjeseca

razvukli koru na četiri pite

polizali suve pičke suvim jezicima

šta vi nudite danas

crkva ili porez

istorija ili pravda

radiš po zakonu a zakon te radi

bila jednom jedna kriza

inflacija

korupcija

bio jednom raspad sistema

jedan spoljni i unutrašnji dug

pričajte fašisti

znamo da vam je teško što ne umiremo

što nema ćoška koji nas može snaći

nema gladi u kojoj se nećemo ugojiti

naše glave ne spadaju tako lako

mi smo ludi

našibani

jedemo samo tvrdo

samo lonac

samo dno

vi ste za nas početnici.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/dbd0fd38-2580-4d26-9b79-1cf6da4a3fe4)
Foto: Normalizuj{.caption} 
                                                                                            
                                                                                            
                                                                                                                   .
NAMA NIJE DOBRO                                                                                                                  
 
                                                                                                      .
 
Mi punimo paprike i plačemo

čuvamo pare

štedimo spermu

čekamo snošaj po parkovima

mi smo ljubazni

kažemo dobar dan

nasmijemo se u liftu

pokupimo račune

pozovemo komšiju da dođe

i kaže nam kako izgledamo

kako se vidi da smo radili

podigli djecu

pošteno okitili jelku

mi ne volimo sistem

ali dišemo na politiku

krademo cigarete

skupljamo garderobu

koristimo istu krpu za suđe godinama

ponosni na sve što smo uradili

na način

na koji smo popravili česmu

čarape

kobasice od prekjuče

nama nije dobro

ali to se ne vidi

jer smo se zatrpali hranom

pićem

familijom

cijeli jedan život

naslagan je preko toga.


                                                                                                                .

DVIJE PJESME

Dobro jutro, fašisti

Rekla sam da volim kad iz neke kolumne/članka o kulturi nenadano izviri Džonijevo ime, na što mi je Ivana odgovorila da se njoj čini kako o njemu, čast jednom izuzetku, više niko ne piše. Skrenula sam pogled u pokušaju da smislim što da joj odgovorim. Džoni je bio čovjek usmene riječi - možda ga pominju kroz razgovor? Kad ste vi zadnji put čuli da neko priča o njemu? 

Nama novinarima bitni su samo brojevi, a brojevi su bitni samo ako su okrugli. Pitam se koliko je Podgorici važno to što je prošlo devet godina od smrti Džonija Hodžića. Ako je sudeći po internet pretrazi Džoni je samo umro, budući da je o njegovom životu u onlajn sferi ostalo vrlo malo zapisa. Jedan od pokretača tektonskih promjena koje su dovele do stvaranja novog kontinenta -  alternativne kulturne scene Titograda, nema svoju stranicu na Vikipediji a biografija na webu objavljena tog  9. decembra 2014. svedena je na tri pasusa.

Džoni je bio među osnivačima Festivala jugoslovenskog alternativnog teatra FJAT, kasnije preimenovanog u FIAT. Osnivač je i Doma omladine, Dramskog eksperimentalnog studija Titograd - DODEST, koji je pobjeđivao na festivalima od Edinburga do Kaira. Ali nemam pretenzije da taksativno navedem Džonijevu biografiju. O njemu znam vrlo malo, poznavala sam ga vrlo kratko, a od predstava koje je režirao pogledala sam samo “Kučkini sinovi” u izvedbi gorepomenute Ivane. Ivana se inače preziva Milašević i bila je jedna od polaznica pozorišne radionice DODEST na kojoj su nas Džoni i Sejfo Seferović učili kako da budemo dobra publika u pozorištu i angažovani akteri van njega.

U predstavi “Kučkini sinovi”, Ivana je, u formi monodrame, prisutnima servirala recept Jevrema Brkovića za pravljenje srećnog Crnogorca. Ili, da upotrijebim Džonijeve riječi, *umjesto pohovanog mozga publici dala svoje srce na žaru*. Predstava koja je u više navrata napunila salu DODEST-a više se ne igra a Ivana, čije izvođenje je bilo dopaminska injekcija za sve nas, koliko je meni poznato, više se ne bavi glumom. 

*Pjesma, kad je pjesnik zapiše, je klinički mrtva, a oživi kad se pročita* - i ovo su Džonijeve riječi, zapisujem ih jer on nije previše mario da za sobom ostavi pisani trag. Tako je, tokom jedne od probi, oživio odlomak iz Kurana, proslavljen u Mešinom romanu “Derviš i smrt”.  Pamtim njegov glas obojan ubjeđenjem kojim je pitao “Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?” i maltene roditeljsko čuđenje što njegovo dijete nije naučilo lekciju dok je izgovarao “Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/020c370e-4804-4907-a97d-90683db2a4a9)
Foto: Ksenija Iković{.caption}

Rekla sam da se obradujem kad čujem da neko pomene Džonija, ali s druge strane ne pogađa me toliko što njegovo ime rijetko nalazim u rubrikama o kulturi crnogorskih medija a još rjeđe u usmenim rečenicama kulturnih posla… ovaj, poslenika. Njemu to svakako ne bi bilo važno. Veliki ljudi, a ovo je vjerovatno pleonazam jer su svi koji su ljudi u stvari veliki, često se pominju samo s nekim krajnjim ciljem – željom da se pokaže njihova povezanost sa onim koji govori ili da se njihove riječi i djelo (zlo)upotrijebe za neki cilj.  U krajnjem, čemu služi to pominjanje, sjećanje generalno, ako smo zagubili one sitne crtice koje je pokojnik, dok je bio živ, urezao u naše biće? 

Pogađa me što sve manje vidim ono što je Džoni predstavljao i zato je u meni *na dan Džonijeve smrti dok je nošen njegov tabut*, proklijala sumnja u zrno čovjekovo. Umjesto svjetlosti, kojom je on umio da ogrije tuđu izuzetnost a da pritom i ostalima bude toplo, vidim ljude koji ne mogu da oproste širinu samoniklu iz ove mentalitetske goleti. Gledam tuđu dobrotu ošmirglanu i uz zlurado “Greote” ostavljenu da memli po svakakvim izbama, dok glave bez obraza posipaju svoj pepeo po javnom prostoru dok stvarno svi ne budemo vidjeli - ništa. 

Crna Gora je svoje najbolje nekad gubila u bojevima, lažnim optužbama ih slala u logore, a sad ih krije ispod polica u knjižarama, na kraju programa ugušenih osrednjim sadržajem. Razočarana, a jednako svjesna da sam i sama dio problema, na to nemam ništa više da dodam, osim da volim da se ponavljam jer tako imam šanse da ponešto i naučim: 

Nama ljudima važni su brojevi, a brojevi su važni samo ako su okrugli. Neka to bude podstrek da se narednog  9. decembra sjetimo Džonija Hodžića.


Nama ljudima važni su brojevi, a brojevi su važni samo ako su okrugli. Neka to bude podstrek da se narednog  9. decembra sjetimo Džonija Hodžića

in memoriam

Zato sumnjam u zrno čovjekovo

Ako ćemo da tražimo pozitivnu stranu demografske krize u Crnoj Gori, onda to može biti
činjenica da manje mladih znači i manje mladih u politici. Ovdje mislimo na omladince koji se
bave politikom na način od kojeg se čovjeku smuči svaka dalja mladost. I zaista, malo je
konsenzusa u Crnoj Gori, poput onog mučnog osjećaja kad se pogleda na novu generaciju
partijskog kadra koji sa sobom ne nosi očekivanu svježinu i nove oblike ponašanja. 

Neko će reći da su mnogi od mladih vedeta politike prepotentni i nezanimljivi, sa jednom vrstom prazne arogancije koja proizlazi iz njihove stranačke pripadnosti, ali mi ćemo kazati samo da izgledaju lišeni autentičnog generacijskog izraza. A bez novog političkog jezika i autovanog obračuna sa  starim narativima, nema Crnoj Gori nade u podmladak.

Preletom glavnih aktera na sceni, teško da ćemo naći mladog tribuna koji uživa opštu
popularnost. Premijer Spajić, na primjer, privlači pažnju pristojnog broja ljudi, ali njegov uspjeh
se temelji upravo na tome što je politički autsajder. Njegov imidž se vrti oko ideje da "nije kao
ostali političari, on je umješni trgovac kriptovalutama". Ovo nam može reći da je pripadnost
stranačkim strukturama postala sinonim za zastarjeli diskurs, što je dobro. Ipak, ostaje pitanje
zbog čega su naši mladi političari uglavnom partijski moljci. Da li je to posljedica kulture unutar
stranaka, njihovih ličnih horoskopa, ili nečeg trećeg?

Skromnog sam mišljenja da je gorepomenuto rezultat proste autoselekcije. Ljudi koje prirodno privlači direktni politički angažman su osobe sa manijakalnim sklonostima, jer je politika osuđena da može privući takve tipove. Svugdje u svijetu, pa još pet puta više na Balkanu. Da bi neko bio uspješan političar, potrebno je ne samo da vjeruje kako ima bolje ideje od ostalih, već i sposobnost da preuzme odgovornost za te ideje koje mogu značajno uticati na čitavu naciju. Štoviše, naš političar obično nije specijalizovan za samo za jednu oblast, već mora donositi odluke o raznim temama, uključujući poljoprivredu, finansije, vanjsku politiku, i slično. Ko bi drugi želio i mogao preuzeti takvu ulogu osim totalnog egomanijaka? Vjerovati da je baš tvoje mišljenje ispravno i biti spreman uložiti sve na tu kartu zahtijeva nivo samopouzdanja o kojoj većina može samo sanjati.

Osim toga, zanimljivo je razmotriti kako izgleda profil idealnog političara i kako se on percipira.
Idealni političar se doživljava kao harizmatična ličnost, neko čije ime odjekuje među masama, on je sposoban da svojim argumentima deklasira protivnike u parlamentu i da na međunarodnoj
sceni odiše dostojanstvom. Razmislite o vrsti osobe koju privlači ovakav imidž - ko zapravo želi
biti ovaj lik?

Naša idealizovana slika političara nije obični birokrata koji se bavi tehničkim, ali važnim
zakonskim predlozima. Mi zapravo zamišljamo atraktivnu, dominantnu ličnost. Osobe koje teže
ovakvom imidžu bave se politikom kako bi zadovoljili svoje potrebe za osobnom validacijom i
kako bi postigli grandioznu sliku o sebi koju njihov ego zahtijeva.

Postoji cijeli proces oblikovanja pitomaca kroz partijski rad, ili slavnu botovsku
dnevnicu. Počinje već tokom studentskih dana, kada su budući lideri primjetni u debatnim klubovima, školama retorike ili kao studenti predstavnici. Tu se nauče prihvatljivim oblicima
ponašanja, koji mogu izgledati pretjerano formalni i robotični u komunikaciji, ako se shvate
doslovno. Najsmješnije su situacije kada se usvajanje ovih formalnih obrazaca ponašanja upari
sa grandomanijom mladog političkog uma, pa počinju vjerovati u svoje poslanje zbog načina na
koji slijede izanđale retoričke forme.

Partijski sistem nadalje guši svaku individualnost. Aktivnosti takozvanih mladih svode se na
pisanje i podržavanje dosadnih agit-prop izjava o lokalnim komunalnim projektima, te na
eliminaciju neprijatelja na društvenim mrežama. Mladi članovi stranaka posebno su poniženi
tokom izbornih kampanja kada su prisiljeni ponavljati stranačke slogane i mantre. Demokrate
Alekse Bečića napravile su dodatan korak, pa su tako njeni članovi bili primorani da nose samo
crvene kravate, stvarajući time svojevrsni Kainov znak za svakoga ko je smatrao da Aleksa
Bečić ima nešto pametno da kaže. 

Svrha svih ovih sumornih rituala je stvoriti poslušnog partijskog vojnika, naučiti političke junkere poštovanju hijerarhije i poslušnosti. Jednom kada se mladić ili djevojka pojavi na jutarnjem programu braneći svaku odluku stranke, nema povratka, postali su partijski ljudi. Postaješ javno prepoznatljiv kao drug Član, s profilnom slikom na društvenim mrežama u odijelu, gdje je logo stranke diskretno zamagljen u pozadini.

Od političkih promjena 2020. godine, koncept tradicionalnih političkih stranaka počinje gubiti na
snazi. Postoji stvarna mogućnost da ćemo se suočiti sa scenarijem u kojem politički autsajderi
svake tri do četiri godine preuzimaju vlast, jer su birači umorni od ustaljenih političkih struktura.
Da bi postojeće partije održale svoju relevantnost, moraće ozbiljno uložiti u svoj ljudski kapital.
To znači da moraju proširiti redove i u politiku uvesti ljude s interesom i strašću prema
problemima koji nijesu eksplicitno politički.

Važno je da partije shvate da je individualni izraz ključan i da harizma ne proizlazi samo iz
ofucanih pošalica iz skupštinskog restorana. Partije bi morale prigrliti nove ideje i pristupe,
otvoriti prostor za raznovrsnije glasove i iskustva. Samo na taj način mogu revitalizovati svoj
uticaj i privući nove generacije birača. Ali to bi onda značilo dvije stvari, da su partijski lideri
svjesni ovog problema (što nekako sumnjam kad ih pogledam onako samozadovoljne) i da zaista
rade na korist otvorenog društva, umjesto zbijanja redova na koje tako često pozivaju.

Zašto se partijske aktivnosti mladih svode na ponavljanje dosadnih izjava i eliminaciju neprijatelja na društvenim mrežama

mladi i politika

Šta je mladost bez partije?

Nedavno je internetom prohujao video zapis iz drevne Jugoslavije na kome su djeca ispovjedala roditeljske batine. Dječaci i djevojčice iz osamdesetih prošlog vijeka govorili su o fizičkom kažnjavanju kao o vaspitnoj mjeri u kojoj učestvuju zajedno sa roditeljima. Onaj koji tuče ima neupitno pravo, a djeca nisu samo pasivni primaoci batina, već saučesnici u građenu boljeg čovjeka. Zaslužio sam, objašnjava dječak, batine su korisne jer nam razbistre misli. Eto kako se socijalna norma gradi na odgovornom odnosu prema fizičkoj kazni, koja se propisuje i prihvata kao korist. 

Malim skokom u običajno nasljeđe, na sličan način može se objasniti ritual klanja prasadi, ne kao mučenje životinja, nego kao nužni porodični obred proizvodnje hrane. Okupljena oko zaklane životinje koja je umrla u agoniji i strahu, djeca su vaspitana da stvar prihvate u svojoj društvenoj i ekonomskoj funkciji.

Nasilje je dakle svuda, a borba za definiciju šta je to nasilje zapravo je postavljanje granice dozvoljenog. Riječ je političkom nadgornjavanju, pa ćete danas imati polovinu koja pati za danima kad su nas mame fiskale varjačom, i druge koji u tim batinama vide korijen svakog zla, pa i onog koje je buknulo devedesetih. 

Ono što je sigurno, fizičko nasilje nije fenomen pojedinca ili porodice, nego cijelog društva. Dobre batine se ne vraćaju, kaže jedna stara poslovica, koja želi da potvrdi učinak krajnjeg zvjerstva. Kontrola nasilja dužnost je države, ali ona tu svoju funkciju počesto zloupotrebljava. Istorija američkih protesta protiv rasne opresije nastala je kao odgovor na mučeništvo pojedinaca, od Rodnija Kinga do Džordža Flojda. Prekoračenje državne sile u SAD izazvalo je mnoge potrese koji su promijenili cijelo društvo kroz razne pokrete oslobođenja. 

Odnos prema nasilju je propisan kroz fikciju i masovne medije. U starim jugoslovenskim filmovima mučeni komunista ilegalac pokazivao je svojim primjerom kako se u ratu držati u zarobljeništvu, kako ne izdati ideju i drugove. Ipak, nije bilo signala koji bi sugerisali građansku hrabrost, pa su herojske vježbe iz čitanki lako zaboravljene u prvom ideološkom presvlačenju.
  
Danas, u Crnoj Gori, batine i tortura ulaze u privatni prostor kroz snimke kriminalnih klanova i paradržavnih struktura bezbjednosti koji cure na sve strane. Ne postoji istraživanje kako svi ti foto čatovi sa kriptovanih aplikacija utiču na podsvijest i misao, ali teško je pomisliti da se građanima dogodilo nešto dušekorisno. Okrutnost plesa države i kriminala data kao spektakl samo podriva socijalnu komponentu i izazvati novi strah. Sva ubistva, torture i sačekuše bez raspleta, dokazuju moć iz kojih dolaze, ali ne vode nužno ka oslobođenju, naročito ako nisu do kraja jasne. Ostavljene da plutaju van konteksta i krajnje političke odgovornosti, te slike postaju ikone kontrole, emotivne bombe bačene u srca gledalaca koja se natapaju strahom. 

Prije nekoliko dana nikšićki aktivista pretučen je zato što je slikao divljanje  momaka koji su mučili pse lutalice. Grupa siledžija slomila je čovjeku vilicu, izazvala potres mozga, izbila zube, iščašila rame. U svim novinama objavljena je fotografija žrtve u zavojima. Krupni plan. Još jedna ikona kontrole emocija, rekao bih, jer nije bilo građanskog protesta da javno i gromoglasno osudi zvjerstvo. To opet govori da su slike pretučenih koje otkrivamo prije inhibitori nego katarzične komande da se ustane u društvenu odbranu. Nasilje se opet kategorizuje kao privatna stvar, što je znak fašizacije društva. 

Živio sam u Sinsinatiju, Ohajo, gdje je svaki dan bilo zločina i pucnjava, mahom između dilera droge. Ali ta ubistva nisu zaokupljala pažnju stanovnika grada koji je funkcionisao u svom privrednom, komunalnom i političkom okviru. Kriminal i nasilno ponašanje bili su odijeljeni u poseban psiho-geografski obor koji jeste užasan problem, ali nije usađen kao društvena suština. U Crnoj Gori ubistva, tuče, narko obračuni, decenijama su dio glavnih tokova i zapleta sa političkom pozadinom. Taj model vladavine se ne mijenja preko noći, bolje reći, on se podržava i nasljeđuje, nova politička banda mijenja staru, o čemu najbolje svjedoči pometeni i turobni grad Nikšić. 

Fizičko nasilje je sveprisutno, dnevno i noćno, transgeneracijsko, familijarno, nasilje koje producira strah. Prije svega to je strah od pokretanja bilo kakve  građanske akcije. Nije nevažno što je pretučeni čovjek aktivista. Pred njim je težak put oporavka tijela i psihe, koji možda nije u potpunosti moguć. Kao što ni društvo koje ne nađe način da glasno reaguje na ovakve napade, nema šansu da se oslobodi. 


Prije nekoliko dana nikšićki aktivista pretučen je zato što je slikao divljanje momaka koji su mučili pse lutalice. U svim novinama objavljena je fotografija žrtve u zavojima. Krupni plan. Još jedna ikona kontrole emocija

strah i otpor

Nema privatnog nasilja

Muštuluk da svi poslanici u Skupštini Crne Gore imaju fakultete, serviran je nedavno kao novinska [vijest](https://www.vijesti.me/vijesti/politika/684343/svi-poslanici-fakultetski-obrazovani-ali-mnogima-fali-iskustva). Ipak, poslanički bilans akademskih zvanja zvuči nekako tužno, kad se sagleda kvalitet obrazovne norme koja odavno ne proizvodi značajnu društvenu pamet. 

Nije to samo lokalna boljka, akademija gubi oreol širom bijelog svijeta, dok privatnici šalju ljude u svemir. Cijele se države povlače pred snagom tih novih liberalnih mesija koji određuju pravila igre. Parče papira i diplomska kapa još su relativno važni simboli, ali daleko su od garancije da će tržište imati milosti prema nosiocu  zvanja, što na koncu i nije loše. Zato zaboravimo kompetencije naših poslanika i promislimo šta naučno-obrazovne reference danas znače.

Postmoderni filozofi, makar oni pošteni, već su konstatovali da je naučna istina postala plaćeni sadržaj, mjesto sistemskog ulaganja i poslovne transakcije. Možda je baš to dovelo do krize istine, odnosno situacije da ubrzani tehnološki razvoj ostavi za sobom društvene garancije i otvori vrata populizmu. Politička elita našla se u raskoraku, kao gotovo suvišna, ozvučena grupa pokornih sluga kapitala, bez autoriteta kakav je imala u dvadesetom vijeku. 

Lakše bismo se pomirili što su stare ideološke matrice pukle da je sve to dovelo do oslobođenja pojedinca. Ali korisnik novih tehnologija izgleda sve tuplji, otvorena su vrata podozrenju koje miriše na paranoju, teoriju zavjere i neurotična pretjerivanja. Nisu pale samo slavne političke meganaracije, već je i njeno visočanstvo nauka postala žrtva duha vremena koji joj otkazuje pokoronost. Otud je pozivanje na nečije diplome nekako suvišno, čak i kad diplome stignu sa prestižnih adresa poput oksfordske ćage mladog crnogorskog predsjednika. 

Kako je došlo do toga da naučni autoritet izgubi onu staru moć, što je bilo vidljivo za vrijeme Covid pandemije. Biće da je to posljedica razaranja društvenosti i tehnokratskog pumpanja sistema, ulaganja u bjesomučni napredak, bez obaveze ekonomske i političke emancipacije širokih slojeva društva. Kad su lijeve politike nastradale a kapital zajahao „na suvo“, postalo je jasno da je i naučna istina tek sluškinja hladnog sistema dobiti. Filozofi su to ukidanje istine konstatovali toliko precizno u pojmu, da im nisu bila potrebna velika eksperimentalna i empirijska dokazivanja. Jednostavno, stvarnost je postala fragmentirani svijet u vlasti kapitala kao vrhovnog čuvara zakona. Ovako to kaže Liotar, na temu naučnih istraživanja, još 1979. godine u knjizi *Postmoderno stanje- Izvještaj o znanju*:

"Raspodjela subvencija za istraživanje koje daju država, preduzeća i mješovita društva, povinuje se logici povećanja moći. Istraživački sektori koji ne mogu dokazati svoj doprinos, makar i posredan, prestaju dobijati kredite i bivaju osuđeni na zastarijevanje. ”

Dakle, baviš se naukom, to je lijepo, ali koliko si spreman da doprineseš optimizaciji sistema (čitaj: zaradi) toliko ćemo ti mi dati bodova. Tako radi neoliberalna mašina za proizvodnju naučne istine. Ta je mašina dovela do slabljenja društvene funkcije (da ne kažem savjesti) nauke,  kao i širenju 
tehnokratskog cinizma jednako bijednog na Harvardu ili u kakvoj ravnopločaškoj jazbini. 

Dirljiva činjenica da su poslanici crnogorskog parlamenta odreda završili doktorske, magistarske i ine studije više ne uliva povjerenje, naročito kad se vide godine i iskustvo nosilaca tih funkcija. Oni su zapravo čeda novog tehno modela štancovanja oficira veze između kapitala i donjih slojeva društva. Mnogi od njih zapravo su idealni pitomci akademskog sna koji se prometnuo u naš politički košmar, po onoj staroj, *oj najljepša ovudije, nemoj momka bez studije.*

Situacija nije sjajna ni širom podivljalog svijeta koji uporedo proizvodi sve više i više doktora nauka i kasetnih bombi. Kod nas je scena komična zbog nivoa nepismenosti fakultetskih jedinica, ali zato po zatvorenom partijskom modelu djelovanja možemo reći da je “optimizacija” univerziteta perfektna, a politička kristalizacija reakcionarne misli čisti med. 

Nije svugdje i uvijek bilo tako, nisu akademski magistralni tokovi bili nužni put političke i djelatne misli. Istoričar Erik Hobsbaum u knjizi *Kako promijeniti svijet* podsjeća kako su u Engleskoj i SAD aktivisti i mislioci sa akademske periferije bili neka vrsta alternativne pameti, intelektualci bez fakultetskog obrazovanja i udarna mislenost radničke klase. Tako su, na primjer, dvije trećine britanskog *Left Book club-a* tridesetih godina prošlog vijeka bili “neakademski intelektualci”, kancelarijska boranija i niži službenici. Hobsbaum sugeriše da se veliki broj lijevih intelektualaca probio kroz “rastuće područje novinarstva, oglašavanja i zabave”, gdje se lako ulazilo u posao. Holivud je tridesetih i četrdesetih bio središte organizovanog antifašističkog i ljevičarskog djelovanja, dakle sušte političke akcije koja je već pod Mekartijem zlokobno prokazana i ugušena. Ali ostao je mit o unutrašnjem razvoju Amerike tog doba, kao jedan od lijepih mitova modernog doba, kad su društveni slojevi u opštem prelivanju dosegli meritum i vitalnost, nasuprot krtim šemama političkih, biznis ili akademskih monopolista. 

Nekad bilo, pa se pominjalo. Današnja je istina presovana inflacijom komunikacijskih oruđa, depolitizovana, neobavezna varijabla, jedna od mnogih na ekranima korporacija koje upravljaju svijetom znanja. Isti centri vladaju tržištem emocija, biznis ulaganjima i naučnim planiranjem. Na tom putu poneko, kao crnogorski poslanici, završi i fakultet ili dva, ali teško da u toj činjenici ima neke velike važnosti.


Ili: Kako je naučna istina postala žrtva duha vremena koji joj polako otkazuje pokoronost

poslije istine

Oj naljepša ovudije, nemoj momka bez studije

Krug promocija romana Sampas počeo je prije dvije godine u gotovo praznoj sali Dodesta, da bi u ponedjeljak u krcatom prostoru 201 u Podgorici pisac Ilija Đurović govorio sa pozicije etabliranog autora regionalne književne scene. 

"Sampas" u međuvremenu nije dobio nijednu važnu nagradu, ali gotovo da nije bilo važne regionalne nagrade koja mu nije izmakla u posljednji čas. Finalista NIN-ove, nagrade Meša Selimović, Evropske nagrade za književnosti, Đurović je govorio i o tome kakav je osjećaj biti učesnik svih tih književnih kompeticija. 

O "Sampasu" je [kritika](https://normalizuj.me/kultivator/antiherojski-narativ) izrekla jednoglasno pozitivan sud, kao o generacijskom tekstu i romanu koji senzibilitetom dočarava nemoćnu poziciju mladih, nesnađenih, izgnanih pojedinaca u društvu koje živi nasilje i hrani se strahom. 

Šta je uloga angažovanog stvaraoca, kako poezija može biti revolucionarni čin i zbog čega je istinska poezija uvijek revolucija, makar u jeziku, samo su neka od pitanja koje je Đurović otvorio u razgovoru sa publikom. Svestrani umjetnik, Podgoričanin sa adresom u Berlinu, govorio je o poeziji, svom filmskom debiju i pisanju kolumni na sajtu Normalizuj.me. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Om4n0x0_sKg?si=18G1CM8an9Yf7oU8" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Osim romana Sampas objavljenog 2021, Đurović je objavio  zbirke priča Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima (Žuta kornjača, 2014) i Crne ribe (Žuta kornjača, 2016), roman Sampas (Treći Trg, 2021) i zbirku poezije Brid (Treći Trg, 2020). Autor je više dramskih tekstova, među kojima je upečatljiva adaptacija Tolstojevog remek djela Ana Karenjina, koja je kao predstava u režiji Mirka Radonjića prošle godine proglašena najboljom predstavom festivala MESS (2022) i Splitsko ljeto (2023).  

"Tribinu 201" je vodila urednica Normalizuj.me Slađana Kavarić Mandić. 



Razgovor sa Ilijom Đurovićem, u Podgorici, gradu iz kojeg junaci njegovog romana odlaze

VIDEO

O Sampasu i drugim pričama

Šta je to ženska književnost, a šta žensko autorstvo? Zašto se pisanju o ženskom iskustvu (temama seksualnosti, odrastanja, starenja...), uporno dodeljuje niži status u književnosti? Zašto se muško iskustvo smatra univerzalnom literarnom temom, a žensko partikularnom i marginalizovanom? Koje su strategije podrivanja patrijarhalnog literarnog koda? To su neka pitanja na koja smo potražile odgovore u razgovoru sa Ljubicom Pupezin, urednicom, osnivačicom i vlasnicom izdavačke kuće Štrik.

U prvom podkastu "Zašto muškarci ne čitaju žene?" predstavljamo knjigu Godine, francuske spisateljice i Nobelove laureatkinje Ani Erno, koja je u prevodu Jelene Stakić, nedavno objavljena u Štriku. Tek sedamnaesta književnica koja je dobila Nobelovu nagradu, Ani Erno uvodi žensko iskustvo na velika vrata u najviše vrednovanu književnost, verifikovanu najprestižnijom nagradom na svetu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/7aXcasecdaI?si=xOCAJnvCWe3Byi63" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

"Patrijarhalno kodirana društva podrazumevaju određene uloge za žene, koje onemogućuju potpuni razvoj potencijala, koji ne samo žene, nego neka osoba ima. Koga kod da stavite u te uloge koje su namenjene ženama, bez obzira da li je to muškarac ili vanzemaljac, to su uloge koje su ograničavajuće. Ani Erno je celom svojom poetikom, pa i Godinama, pokazala da žensko iskustvo ni u kom slučaju nije manje vredno. Podrivanje patrijarhalnih modela je samo delo Ani Erno. Ona piše o svom autentičnom ženskom iskustvu i govori vam da je ono jednako prisutno, jednako važno i da ne možete da ga zanemarite i potcenite. I da je dovoljno snažno da postane tema vrhunske književnosti. A to je upravo ono što tradicionalno ustrojeni načini vrednovanja ne prihvataju." Ljubica Pupezin

Podkast uređuje i vodi dr Biljana Žikić, a montira Jelena Dobrosavljević.

U okviru projekta Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti i regionalne promocije šest knjiga iz ovog projekta, Kulturni center Danilo Kiš iz Slovenije organizuje šest podkasta pod nazivom Zašto muškarci ne čitaju žene u kojima se kroz razgovor o knjigama analizira tema vrednovanja književnosti koju pišu žene. Projekat je podržala Kreativna Evropa. Nosilac projekta je Štrik iz Beograda, a partneri Naratorium iz Sarajeva, Kulturni center Danilo Kiš iz Ljubljane, Booksa iz Zagreba, Bookvica iz Beograda i Normalizuj iz Podgorice. 


U prvom podkastu "Zašto muškarci ne čitaju žene?" predstavljamo knjigu Godine, francuske spisateljice i Nobelove laureatkinje Ani Erno