Uvijek tražiti gomilu, onu brojnu, i to neprimjetno, bez isticanja, kako da kaže, integrirati se, kao da je oduvijek bio ondje, to je činio, i to mora činiti i nadalje, što ne znači da se, čim na nekoj novoj postaji ugleda neko mnoštvo, slijepo u njega zaleti, ali ipak je uvijek na neki takav način morao postupati, i morat će i ubuduće, naime tako da u jednom trenutku još ne, ali u sljedećem da se već nekako nađe u tom mnoštvu, da se stopi s njim, da bude jedan od mnogih i da se kreće zajedno s ostalima, ali i da neprestano bude svjestan da se nalazi u gomili koja je jednostavno gledano opasna, tako da i to onda smjesta mora osjetiti, kao u ključajućem izvoru, kakva je unutrašnja struktura te gomile, gdje je tkanje te strukture rjeđe, i uvijek se premjestiti u suprotnom smjeru ako se počne zgušnjavati, opaziti ako počne povlačiti unutra, osjetiti ako povuče dolje, ili ako povuče u bilo kojem smjeru, tada se premjestiti, tada se odande bez vidljivijeg napora izgubiti u nekom neutralnom dijelu, dakle, uvijek biti budan, i uvijek se ponašati na taj način, ako je na ulici, ili u nekoj luci, ili ako opazi horde turista zgrnute oko znamenitosti danog mjesta, ili ako je u vlaku, ili ako je na brodu, ili ako stoji u redu za jelo, ako čeka kod izvora, uvijek, uvijek, uvijek biti u gomili, i to tako da iz najmanjeg drhtaja strukture osjeti ako se unutar gomile mora malo pomaknuti, u vezi s time nema se što drugo reći, samo to, ali to uvijek ide na taj način, to znači egzistiranje u gomili.

Prevela Viktorija Šantić{.caption}


Laszlo Krasznahorkai, Uvijek za Homerom, Kulturtreger, Zagreb, 2022. 

proza

Kretanje u gomili

Poziv belgijskog umjetnika Nicka Dockxa da objedujem u restoranu ‘t Gasthuis primio sam dobro raspoložen. Prije svega, nikad nisam jeo u restoranu sa Michelinovom zvjezdicom, makar ona bila zelena, odnosno data za ekološku svijest o hrani; pod broj dva, od Antwerpena, gdje me je poziv zatekao, do Mechelena nema pola sata vozom; a pod tri, vrlo me je zanimalo kakav to umjetnik vodi biznis pored čijeg imena na Googleu stoje četiri znaka za euro: € € € €.

Mechelen je malo mjesto sa drskom katedralom koja bi ljepotom pristajala mnogo većem gradu. Od ostalih sadržaja, tu je uglavnom dosadna kiša. Moja divna polovina i ja stigli smo ranije i sklonili se u hol zgrade. Ništa od glamura koji sam očekivao – ljubazni Sandip štrikirao je naša imena i pitao hoćemo li pjenušavo vino ili mocktail. Ako ćemo pravo, taj ulaz me je podsjetio na zgradu osnovnog suda na Cetinju, gdje sam prije dvadeset ljeta istraživao zašto sudnice nemaju grijanja. Stara metalna bravarija, neonke i linoleum. Zapušteno je šik, rekoh Slađani i kucnusmo se mocktailima dok smo čekali Dockxa, pomalo zbunjeni, jer očigledno je da su ga još neki ljudi čekali.

Restoran ‘t Gasthuis, što ću uskoro saznati, smješten je u zgradi bivše bolnice koju je lokalna vlast ustupila umjetnicima Dockxu i kulinarskoj zvijezdi Seppeu Nobelsu, da pokrenu edukaciju izbjeglica. Birani polaznici iz Iraka, Irana, Ukrajine, Avganistana, Libana itd. obučavaju se ovdje da budu šefovi u elitnim kuhinjama. Po belgijskom zakonu oni ne mogu dobiti platu, ali dnevna naknada od 35 eura padne bolje od osam eura sedmično, koliko dobiju za džeparac u kolektivnim smještajima. Portal Brussels Times pri tom tvrdi da prihodi restorana u potpunosti služe pokrivanju operativnih troškova i podršci polaznicima obuke.

Oko 200 ljudi je prošlo obuku, od čega su se neki zaposlili u dobrim kuhinjama. Sam Nobels specijalni je savjetnik u jednom hotelu sa pet zvjezdica, ali ipak, glavnu mirođiju restoranu dodaje Dockx, koji kurira umjetničke sadržaje. Ljudi dođu da večeraju, a uz hranu dobiju umjetničku vožnju. Program je osmišljen tako da podstakne misao i savjest.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/12796deb-e378-4454-8ea3-e2102d64cfc4)
Interijer ‘t Gasthuisa, foto: Seppe Nobels{.caption}

Naša grupa je bila spremna, bez velike govorancije pojeli smo hrskavi pani puri, indijski street food koji je Sandip napravio u čast svog napuštenog doma. Sandip je iz sela Kansa u saveznoj državi Gujarat, i bio je pobjednik lokalnih izbora 2016. godine. Morao je da napusti Indiju zbog političkih pritisaka, a sada mašta o svom restoranu.

– Ovo mjesto mi je omogućilo da se formiram kao chef, nikad ranije nisam kuvao – priča Sandip, dok stupamo u prvu prostoriju. Tamo nas čeka video Luca Tuymansa, nekakav davni studentski rad. Na ekranu starog televizora vidimo mladog i još nepoznatog umjetnika koji će postati jedan od najvećih slikara današnjice. Dugački sto sa bolničkim stolicama postavljen je u centar sobe, kao instalacija i opomena, makar sam tako shvatio u lošem prevodu sa flamanskog – restoran jednom nedjeljno priprema besplatnu hranu za potrebite i u toj prostoriji, pod blagim mliječnim svjetlom, dijeli se kruh nasušni kao strašna veza među ljudima u ovom nepravednom svijetu.

Pozvali su nas dalje, u zamračenom hodniku vidjeli smo barku okačenu o visoki plafon. Sa barke su visile mrtve trake sašivene od dijelova pojasa za spasavanje nađenih diljem Mediterana. Vodič je pustio zvuk mora sa tableta, naša mala hranidbena ekskurzija još nije ni počela, a već smo slušali talase kako udaraju u bok lađe i čuli ključnu riječ – Lampedusa. Iskoristio sam polumrak da osmotrim ostale goste, uglavnom dobrostojeće Belgijance, sa licima ispod kojih nisam naslutio mnogo, da li ih olupina plaši, uznemirava, ili su prosto gladni i čekaju da se konačno krene s jelom.

U novoj prostoriji domaćin je bio Artur iz Ukrajine. Bacio je šaku šećera u sirće i kao mađioničar podigao malo dima. Zamirisalo je oštro kad je prelio rotkvice. Aplauz. Potom smo pogledali film o rasnom identitetu, te konačno dobili rotkvice sa još povrća. Preciznije: vinaigrette od crvene cvekle, masline, kozji sir i kopar. “Tokom fermentacije, koža rotkvice mijenja boju”, pisalo je u katalogu. “U procesu kiseljenja, jezgro zadržava svijetlu put. Važno je sa ponosom nositi svoju boju kože i porijeklo.”

U zamračenom hodniku vidjeli smo barku okačenu o visoki plafon. Sa barke su visile trake od dijelova pojasa za spasavanje. Iskoristio sam polumrak da osmotrim ostale goste, uglavnom dobrostojeće Belgijance, sa licima ispod kojih nisam naslutio mnogo, da li ih olupina plaši, uznemirava, ili su prosto gladni.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d34d4f15-956c-42fb-b24d-59ddfd0b4092)
Rad Nica Dockxa{.caption}

Pozdravili smo Artura, na red je došao carpaccio koji je pripremila drugarica Zukaya en Arafat. Jeli smo za malim stolovima pod svijećama. Tu mi je već postalo teško, jer sam u hodniku prepoznao bolničke linije, vrata operacione sale, male staklene proreze na ulazu u čekaonicu i sve ono što sam godinama upijao u jednoj dalekoj dječjoj klinici na drugom kraju svijeta. Mogao sam zamisliti majke koje plaču u tom hodniku, posljednje pozdrave, čireve, sepse i bruhove, svu onu menažeriju bola koja se odvija širom tuđih svjetova, nemoćna da prodre u naš sebični kosmos takozvanog zdravlja. Jeo sam smjerno, pustio da se nota narandže raširi po nepcima i maskira brid govedine spremljene po afrički, sa bamijom čije sjeme pod svijećom liči na kavijar.

Nakon ovog slijeda prošli smo kroz nova vrata i ušli u crkvu. Bolnička kapela, spojena sa zgradom, sa dva glomazna stola u centralnom dijelu. Na mjestu oltara postavljen je kulinarski šank – naočit mladić obigravao je oko tanjira, dodavao ponešto u svaki, dok su dvije žene sasluživale. Prije nego je glavno jelo iznijeto, domaćini su nas zamolili za malo pažnje. Na platnu iznad oltara projektovan je snimak. Čovjek sa mikrofonom je šuštao, otegnuto, a onda bi udario u spravu kao da je testira. Zatim novo šuštanje, ali ovog puta sa fijukom. Potom zviždanje, pa jači udar. Prepoznao sam lice umjetnika Anria Sala, čekao sam hranu i slušao zvuk njegovog videorada “Tomahawk #2”. U kapeli bolnice u Mechelenu, gdje su se generacije molile za zdravlje svoje djece, roditelja, supružnika, drugova, trebalo je da jedemo hranu onih koji su pobjegli od bombi. Svjetlo je bilo utišano, a detonacije sve jače, osjetio sam snagu molitve prije obroka, ono što nikad nisam ni probao, da pustim u sebe meditativnu hostiju i preko hrane dobijem više od jela.

Kad su bombe utihnule, veseli Belgijanci su navalili na obrok. Jagnjetina, nogice posute žutom pjenom, žive, gumene, ne možeš ih sažvakati, niti izbjeći oštar miris. Je li ovo namjerno?! Zašto je ovo meso tako gnusno, pitao sam se. “Jagnjeći kotlet nade i utočišta” pripremio je Yahya, Palestinac iz Libana. “To je hrana koja se dijeli sa bližnjima”, pojasnio je. Slađana nije mogla, samo je probala jednu nogicu. “Ništa za to, meni ne smeta”, rekao je gospodin pored nas i uzeo da dokrajči njen obrok. Bilo mu je čudno, šta to jedan crnogorski par radi na polutajnoj večeri u Mechelenu, kojim smo dobrom u Belgiji, da možda i mi nismo dio te kulinarske utopije koja hranu nudi kao misao o životu, ratu i smrti.

Meso mi se gadilo, ali sam ga pojeo, osjetio sam da je dužnost gutati na silu, da bombe obavezuju. Da me umjetnost pušta u sebe dok je žvaćem kao dar od ljudi, kao sramotu pred bogom koji se odavno predao, i nema ga nigdje, osim u toj predaji. Nazad u Antwerpen krenuli smo večernjim vozom i ćaskali sa Dockxom o umjetnosti. Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka.

– Je li sve ovo što radiš igra za bogate? – pitao sam Docxa.

– Istina je da neko može tako da pomisli – odgovara mi, ali i dodaje kako je nešto učinjeno već ako svojim projektom naprave razliku za svojih 200 polaznika i njihove porodice.

Dok je govorio, Dockx je bacao pogled na mladog Arafata i djevojku iz Ukrajine u ćošku vagona. Oni su najmlađi u grupi, objasnio je. Dirnula me je ta povezanost, izgledao je kao razredni starješina. Pomislio sam na sujetne slikare, puste štafelajce rodnog kraja, na ljutu konceptualu, na performere bez krvi i snage, na vlastite snove o umjetnosti i angažmanu. Sve to bilo je poništeno jednom večerom. Ili bolje, izložbom koja se razlagala u stomaku, dok je voz klizio kroz noć, solidarno, ljudski, bez ijednog suvišnog šuma.

Sasvim je jasno da jedna gostiona ne može riješiti problem nehumanih migracionih politika Evropske unije, niti će umjetnost spasiti svijet. Ali, ko zna, možda ću sljedeći put kad dođem u Belgiju objedovati u restoranu po imenu Belpuri, koji je zasad samo maštarija jednog čovjeka. Služiće se indijska hrana, a specijalni gosti biće djeca iz azilantskih centara. Na vratima će pisati ime vlasnika, Sandip Matel – ali ja ću ga prepoznati po osmijehu, sa kojim me je dočekao u staroj bolnici

[Novosti](https://www.portalnovosti.com/vecera-za-trepet/)

Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka...

reportaža

Večera za trepet


Politička scena u Crnoj Gori je takva da nisam sigurna da bih mogla nabrojiti više od polovine ministara i visokih funkcionera u zemlji. I to nije zato što ne pratim, niti zbog toga što su se oni svjetlosnom brzinom mijenjali u posljednjih par godina, nego zato što su neki ljudi toliko beznačajni u svojim strukama, na svojim pozicijama, da ih i kad ih navodno zapamtiš, brzo zaboravljaš. Ili potisneš, najviše to. 

Političke emisije više i ne gledam, jer su postale parada loše obučenih apsolvenata sa šturim fondom riječi i vrijednosnim ulaganjima u pokoju rolku ili ni to. Njihova sposobnost da dublje sagledaju politiku svodi se na par zvučnih stavova suštinski ni oko čega, tek da se pojave u medijima, koji sa druge strane, u problemu odsustva sadržaja, jedva dočekaju da nekog imača mišljenja lansiraju na portalima ili dnevnicima. Tako su mi se “jedanak” zgadili i politika i mediji, ako je između njih ikad bilo razlike. Znam, reći ćete da generalizujem, ali stanje koje opisujem upravo je takvo – generalno loše.

Možda brinuti za svoju zemlju znači zarad njene budućnosti ne kaljati svoju ljubav prema njoj dnevnom politikom? Ne preduzimati ništa, opozvati himnične zakletve, evropske vrijednosti i prepustiti se propasti na lokalni način. Mislim da nikad neću do kraja potonuti u to stanje, ali imam potrebu da ga ovdje branim – nije to nikakvo odustajanje, poziv na neakciju, nego vjerovanje da se u ovakvim okolnostima svaka akcija svodi na mjeru društvenog dna, taloga, da ne kažem kolektora. I tu više nema vjere u mogućnost boljeg, tu više nema poleta za raspravu ili poštovanje argumenata, nego samo dvokut, lajavi, navučen na zeru pažnje, radikalsku poziciju, besomučno srljanje i laku zabavu, koja vrhunac borbe protiv spalionice fekalija u mojoj rodnoj Zetu ovih dana doživljava u javnom paljenju dasaka i smeća. 

Pitam se, kakve mogućnosti stavlja pred nas ovakvo nazadna politička scena i što čovjek može činiti. Jedna od opcija je da iphonom idem po selima, snimam nepravde i bezakonje i pozivam na revoluciju. Ovakva opcija mi nije bliska jer učešće u javnom životu na tom nivou znači biti sveden na nivo društvenih mreža. A tamo vladaju pravila lažnog populizma koji rađa emotikone i komentare, ali vrlo rijetko znači duboku promjenu svjetonazora. Limitirana svojom plošnom strukturom ova vrsta aktivizma može biti korisna, ali na koncu zavisi od dubljih korijena koji ostaju sakriveni u političkom jezgru protiv kojeg navodno ustaje. Osvajanje slobode desi se, ali na kašičicu, kopa se, ali po dopuštenju, a revolucija stane u TV prilog.

Druga opcija je učlanjenje u političku partiju. Ta opcija mi je najmanje prihvatljiva jer na crnogorskoj političkoj sceni ne postoji vrednosno solidan pokret ili partija. To valjda ne moram detaljnije objašnjavati. Partijski raspon vrijednosti kreće od  graje, a završava ćutanjem zarad ličnog interesa. Partije ne samo da su dogmatične u svojim ideološkim okvirima, već prevaziđene kao jedan model koji je raskrinkan u ovoj političkoj otmici  koja traje decenijama.

Treća opcija je potpuno isključivanje iz dnevno-političkih zbivanja, te apostrofiranje onog što šire gledano možemo nazvati struka ili borba za lično napredovanje i usavršavanje, kako bi izvrsnošću pojedinaca, cijelo društvo imalo benefit, jer bi tako napredni, struci usmjereni ljudi transformisali društvo ka svojoj mjeri, odnosno stvarajući uslove za sopstveni rast, a u izvjesnom smislu bi mijenjali društveni poredak. 

Ovaj elitistički pristup, koji za tren može zaličiti na CANU, imao bi izglede za uspjeh ako bi ljudi usmjereni na lično ostvarenje bili osviješćeni i usredotočeni na napredak društva uopšte. U tom slučaju, vrlo brzo bi se našli u poziciji da istupe protiv sistema, jer stručni pojedinac njegova je najveća prijetnja. Tako bi se politički pritisak i poruka oblikovali na ustanku koji bi zapravo branio uže stručno polje i sveti poziv koji bi hrabri pojedinac stavio kao najvišu vrijednost. 

To najčešće nije slučaj, jer naš obrazovni sistem odavno nije u stanju da nadahne takve pojedince, niti kapitalistička logika nauke danas uopšte ostavlja mogućnost za mišljenje revolucije, kako je Gajo Petrović definisao rekonstrukciju društva. 

Četvrta opcija je nemoguća, dakle utopija. Potpuno odustajanje i izolacija. Život na margini političkog događanja, u kome se prihvata teško breme izgona po cijenu da se više nema pravo na nezadovoljstvo i mišljenje, na nadu, politički komentar, jer on ište borbu od koje se odustalo. Borbu za jednu političku poziciju koja nažalost više ne postoji ni u političkoj mašti.

Nije mi dovoljno bliska niti jedna opcija, vjerovatno zato kombinujem makar tri od gornje strategije poliranja svoje građanske savjesti, ali osjećam snažan simptom i potrebu za priznanjem koje neko mora javno reći – najugodnije mi je kad ne pratim što se dešava. 

Kad se ne izlažem društvenoj safri i ne pratim informativni vrtlog. Imam osjećaj da tad živim jedan normalniji život. Moj život  – bogatiji i sadržajniji. Tek kad osvojim dubine takvog života, biću spremna da njegove vrijednosti branim. Isjeckana na info komade, ostajem blokirana. Možda je to na liniji onog Žižekovog poziva na nužnu kontemplaciju umjesto akcije, u trenucima kad utvrđivanje pozicije postaje važnije od juriša.  

Možete to nazvati elitizmom, ili bjekstvom, ali ja bih nazvala, razmišljenjem o vinogradu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Behl0fsX0dQ?si=5FcNMZPNok-9laOJ" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priznajem ono što neko mora javno reći – najugodnije mi je kad ne pratim što se dešava


tiho zrenje

Misliti na vinograd

Profesori prava na Univerzitetu u Bostonu, Woodrow Hartzog i Jessica Silbey, svojim [nacrtom](https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=5870623) rada "Kako vještačka inteligencija razara institucije", mnoge će propisno da razljute. Najglasniji kritičari, međutim, neće biti zastupnici korišćenja vještačke inteligencije. Mislim da će dio akademske zajednice prezreti samo shvatanje „institucije“ kao „hijerarhije autoriteta“ koju vrijedi očuvati, na šta će se nasloniti neobični saveznici — libertarijanci vazda protiv autoriteta — oni što mrze svako podizanje zaštitnih ograda i uvođenje pravila. Ono što Hartzog i Silbey zapravo definišu jeste ključna građanska uloga koju institucije moraju imati da bi funkcionisale, kao i način na koji te strukture potkopavamo na vlastitu štetu.

Autori vrlo uspješno sjedinjuju ideje, studije i stvarne efekte vještačke inteligencije u niz zanimljivih dokaza. Rad razmatra tri "destruktivne mogućnosti" (afordanse) vještačke inteligencije: potkopavanje ekspertize, prečice u donošenju odluka i izolovanje ljudi. Završni dio rada bavi se sa četiri „institucije kojima će A.I. presuditi: pravom, visokim obrazovanjem, novinarstvom i demokratijom. Lično se osjećam bliže prvom dijelu, onom o destruktivnim afordansama, jer se on poklapa s mojim sopstvenim iskustvom ovog sveprisutnog talasa hajpa koji potapa svaku ozbiljnu raspravu.

Obrazovanje je mjesto na kojem mislim da moramo povući crtu. Ako učimo i živimo moramo računati na greške, neuspjele pokušaje i preuzimanje rizika, pritom ne mislim na opasne rizike nego prosto mogućnosti da budemo u krivu. U protivnom, mijenjamo samu računicu učenja. Rizične ideje i sudari mišljenja od presudne su važnosti.

*...AI nije sposobna za intelektualni rizik, odnosno za spremnost da uči, da se upusti u dijalog, da kritikuje i da se izrazi čak i onda kada je ranjiva ili kada može pogriješiti. AI sistemi nisu sposobni za intelektualni rizik jer nemaju istinsku autonomnost, unutrašnju motivaciju, sposobnost da iskuse posljedice. Vještačka inteligencije ne umije izabrati prkos važećim normama, a neće se upustiti u nepoznato, pa makar razlog bila (r)evolucija, otpor ili avantura.*

I to treba da nas vodi? Superinteligentni geniji spremni da im otvorimo vaskoliko učenje, društveni život i kulturni izraz? AI nema vlastitu kožu koju bi u ovoj igri stavila kao ulog.

*Zviždači unutar institucija, sa druge strane, stavljaju na kocku sopstvenu egzistenciju i ličnu dobrobit, a da ne govorimo o bezbrojnim ljudima koji se suprotstavljaju odlukama svojih nadređenih, iako ih to može koštati posla. AI sistemi nemaju goli interes niti ikakav poriv da dovode u pitanje odluke unutar hijerarhije*.

Otud mi više ne kontrolišemo platforme niti aktere koji povlače konce; lutka ne igra za nas — mi smo upleteni u njenu igru. Već sada osjećamo cijenu toga da „vidimo ono u šta vjerujemo“, umjesto da „vjerujemo onome što vidimo“, a AI će dodatno ubrzati to razaranje tkiva povjerenja i istine.

Da, možemo tvrditi da su način na koji primamo „istinu“ kroz istoriju uvijek oblikovale elite i moćnici, ali smo makar mogli da se borimo i težimo nekoj verziji istine. Kako, međutim, da se snađemo u pejzažu koji je proizveden tako da maksimalno zarobljava našu pažnju? Istina i povjerenje postaće sve više plemenski, definisani onim što nas razdvaja; nećemo biti oslobođeni niti ćemo prepoznavati sebe u drugima. Da bismo se izolovali i zaštitili — povući ćemo se.

[Eyedrop Weekly](https://joemorse.substack.com/p/your-robot-does-not-have-skin-in?utm_source=post-email-title&publication_id=1510198&post_id=184656308&utm_campaign=email-post-title&isFreemail=true&r=1be0hm&triedRedirect=true&utm_medium=email)



Lutka ne igra za nas — mi smo upleteni u njenu igru

vještačka savjest

Tvoj robot nema šta da izgubi

Ima ona suštinski destruktivna navika koja je mnogog genija ostavila u ritama osrednjosti, naročito u dinarskom kršu, gdje se dobra šala poštuje kao znak božanskog poslanja. Stalna okrenutost dobroj fori, taj pipak usmjeren ka sprdnji kao mediju najviših istina, ipak je stanovito ograničenje pažnje, pa i ove vaše pažnje koja guta predugu rečenicu i očekuje štos. A šta ako završnog udarca nema? šta ako balon neće pući, nema smijeha, inverzije, nema pošalice da vas pozove da čitate dalje?

Hm…

Već godinama pišem za razne novine, decenijama takoreći, toliko uporno da sam zaradio i nezvaničnu titulu satiričara. Godinama već u mom pisanju jedva da ima satire, ali to niko ne primjećuje, iz makar dva razloga –  mojem "nehumornom" pismu polako opada vrijednost na webu, a pod dva, javno mnjenje je spora polusvijest, sa reakcijama tako tromim da ljudi još misle kako pišeš u novinama koje si napustio prije pet godina.

Tražeći nove forme i formate, priznao sam sebi da neki stari učitelji poput Dežula, Ivančića, pokojnog Lukovića i sličnih kod mene ne mogu izazvati ni trunku ushićenja, a kamoli smijeha. Biće da se tu radi o zastarjelim izražajnim formatima. Satirične kolumne danas djeluju prevaziđeno, taman kako su jugoslovenski aforističari zvučali dosadno u osvit Feralove škole humora i angažmana, na kome smo im do groba zahvalni. 

Vrijeme ipak gazi idole, metode i prakse se okreću oko sopstvene ose, padaju i sklapaju se novi oblici pobune, neki uspješni, neki jedva primjetni. Među ovim posljednjim svakako ubrajam svoju emisiju [Zinzula](https://open.spotify.com/show/76qnflLn1f0io6ENnrXUrE), koja na radiju Krš, YouTube-u i Spotify platformi dobaci do 1000 slušalaca u boljim danima, dok obično okrijepi jedva pet–šest stotina duša. Da ovdje ne otvaram pitanje zašto bi neko sebi pucao u nogu i pokrenuo audio format u vremenu dominacije slika, brzi odgovor glasio bi – baš zato. Ono što me kao ogrezlog cinika ipak najviše zbunilo jeste da su ljudi jasno detektovali stanovitu ozbiljnost kao medijski kvalitet emisije. Često dobijam e-pisma, nije da se hvalim, ali slušaoci Zinzule su pametni, pa mi jedan piše ovako:

“Sviđa mi se posebno što se ne potencira humor kao dominantan sadržaj. Tj. ne svodi se sve na zabavu i pošalice. Jer pored crne hronike, sve ostalo na mrežama i u javnosti generalno nastoji uglavnom da zasmije, zabavi, svede sve na jedan vic – što su čak i naši zatucani političari shvatili, pa nam skupština liči na stand-up nadmetanje. Ko će koga pošalicom poklopiti, za jedan sočan reel partijske Instagram stranice.”

Moj slušalac lijepo misli, pa zašto da ga ne pustimo još malo:

"Djeluje mi da oni protiv kojih se ide time čak i priželjkuju taj način suočavanja, koji na kraju sve svede na skeč. I ko će koga zajebati. Oštre, ozbiljne argumente, krupne izjave ljudske i potresne, istorijske, mijenjaju doskočice i šale. Zapravo, time se sužava prostor i jezik, i uz mreže i influensere, na kraju će nestati debata, odgovornost i objašnjenje…"

Valjda zato što su mi ove misli bliske, algoritam me je nedavno nagradio [snimkom](https://www.youtube.com/shorts/gs1-ebayUIs) u kome dvoje sagovornika dumaju o Trumpovoj upotrebi humora. O tome govori Blindboy, što je umjetnički pseudonim Blindboy Boatcluba, irskog pisca, muzičara, performera i podkastera. To je onaj što nosi kesu preko glave, kako bi naglasak ostao na idejama i riječima, a ne na njegovoj ličnosti. Ključna riječ koju popularni teoretičar lansira u etar preuzeta je iz američkog rvanja i glasi *kayfabe*. 

Ukratko, kayfabe bismo mogli ovdje prevesti – dogovorena fikcija. I to je upravo što Donald Trump radi, a za njim i svi politički isprdci širom svijeta, poput crnogorskih desnih klovnova i razne FB bižuterije. Trump se još 2007. pojavio u ringu američkog rvačkog spektakla WWE, a znalci su odavno primijetili da se formirao na rvačkom trešu čiju mračnu retoriku odlično poznaje. 

Pošto sam već sasvim odlutao, da ne kažem ustao protiv formata kolumne, što da vam sad ne podastrem kratki transkript razgovora koji je sa drugom Blindboyom vodila Ash Sarkar, na platformi Novara Media:

**Blindboy**: Profesionalno rvanje jeste pozorište. To su briljantni atletičari, to je pripovijedanje i to je pozorište. Ali mi znamo da je to lažno, i znamo da će ovaj pobijediti, a onaj izgubiti. Oni se zapravo ne mrze, mogu biti najbolji prijatelji iza kulisa. Sve to znamo, ali taj kolektivni osjećaj suspendovane nevjerice u koji svi moramo da uđemo da bismo uživali – to je jedinstveno za rvanje i to se zove *kayfabe*.

Trump mnogo toga prenosi u politiku. Jedan primjer koji ja vidim bio bi, recimo, upotreba humora. Kad pomislimo na fašizam, većina nas ima jasnu sliku šta je fašizam, i ono što se pojavi su Hitler, Franco, Mussolini, jel’ tako? I to je prilično bez humora. Vrlo je direktno i bez humora.

**Sarkar**: I zato je film Charlija Chaplina *Veliki diktator* – bio takav ubod.

**Blindboy**: Upravo. Jer ta bezhumornost nije samo moda fašizma – zapravo se nalazi i u svijetu umjetnosti, nalazi se u monarhiji, u vojsci. To je uzvišena poza, ali nije isto što i ozbiljnost; to je *izvođenje ozbiljnosti*. A kad god uvedeš humor u uzvišeni prostor, sve to ozbiljno se raspadne i otkrije apsurd. 

Administracija Donalda Trumpa ne koristi *uzvišenu ozbiljnost*. Recimo, deportuje ljude u Venecuelu, što je vjerovatno nezakonito. I oni to rade, što je očigledno fašistički, ali onda zvanični nalog Bijele kuće objavi komične video-snimke tih ljudi koji se deportuju, uz zvuk njihovih lanaca, pa još koristi ASMR. (zvučni efekat koji treba da proizvede prijatnost, satirični element, prim. ur.)

Zvanični nalog Bijele kuće taj video označava kao ASMR . Dakle, od nas se traži da uđemo u jedan kayfabe, a kayfabe u koji ulazimo glasi: “Ovo je sve šala. Oni nisu stvarno loši, to je samo 'kobajagi negativac', nalik rvačima. Ali ne – oni jesu stvarno loši, jer rade nešto stvarno loše. I tu ne možeš više da ubaciš nikakvog Chaplina, zato što oni prvi bace foru." 

**

Eto tako. Ako je ovo jasno, ako nam je već čovjek sa kesom na glavi objasnio kako djeluje humor u novom političkom trenutku, ostaje mi još samo da dopunim njegovu misao, kao i misao mog slušaoca sa početka priče, koji je za lokalni primjer političke akcije uzeo litijski pokret u Crnoj Gori iz 2019. godine. 

Tada je, sjećamo se, veliki propagandni posao obavila tzv. pravoslavna mem scena, koja je uspješno ismijavala bivši režim (što je uzgred bilo moguće jer je bivša vlast bila zaostali relikt jednog anahronog autoriteta kojemu je srpdnja još mogla nauditi). Ipak, napominje moj sagovornik iz inboxa, glavne poruke vođa tog pokreta bile su sve samo ne šaljive, bile su dramatične, bile su smrtno ozbiljne i životno potvrđenje praksom otpora i bunta. 

Slično radi Trump, kombinuje krajnju burlesku i vodvilj sa alarmom i egzekutivnim komandama. Poziva na rat u pauzama između dva vica. Upravo je tu rascjep pažnje na kojem se politički dobija; sluđena i nespremna biomasa, čitateljstvo, gledateljstvo itd., doživljava uzastopne šokove kao blokadu misli, te prozire stvarnost kao da je simulacija, dok vjeruje u simulaciju kao da je stvarnost. 

Jebiga, ovo nije šala. U rečenom semiotičkom haosu i hipertrofiji medijskog jezika, meni se prosto čini da više nije vrijeme za šalu. Ne kažem da će ozbiljnost nekog odvesti na bolje mjesto, tek organski i iskustveno odbacujem sprdnju, kao što je Babelj odbacio banalnu riječ. A kad je već tako, da parafraziram starog dobrog Isaka Emanuiloviča: 

Bačena fora je kontrarevolucionarna.

Živimo li u vremenu kad je sve postalo smiješno, ili kad više ništa nije smiješno?

rvački zahvat

Sužavanje područja borbe: Donald Trump i upotreba humora

Serengeti je prostrana savana, smještena duž Kenije i Tanzanije, poznata po bogatim populacijama lavova, sloniva, žirafa, ali i po seobama milionskih krda gnuova. U Serengetiju raste i baobab, neobično drvo koje izgleda kao naopako posađeno, sa krošnjom u zemlji a korijenom na vrhu biljke.

Litografija je kompleksan grafički proces pri kojem se kisjelinama nagriza kamena ploča da bi se dobila tražena matrica koja će se kasnije otisnuti na papir. Proces zahtijeva veliko umjeće i strpljenje.

Keopsova piramda je najveća piramida u Gizi, Tutankamonova posmrtna maska je najmarkatniji artefakte Egipta iz vremena faraona, a Šamolion je uspio da dešifruje hijeroglife.

Erupcija Krakataua 1883. najpoznatija je i najrazornija vulkanska erupcija modernog doba, a pored totalnog uništenja života na ostrvu, pored desetine hiljada ljudskih žrtava, količina pepela koja je završila u atmosferi sljedećih godina prouzrokovala je mini ledeno doba na skoro cijeloj planeti.

Perspektivom u arhitekturi pokušavamo predstaviti na papiru kako ljudsko oko vidi predmete u realnosti.

I još gomile imena i pojmova poput ovih bljesnu mi glavom. Tu su i Ptolomej, i Bela Bartok, i Kineski zid i Mliječni put i sumporovi oksidi i Euklidov prostor i Marko Čelebonović i Fric Lang, i mrijestilišta lososa i zvučna interferencija, i Sirakuza i Aleksandrijska biblioteka i seoba Slovena i rude bakra...

Nekad se to zvalo opšta kultura. A moja generacija je najveći dio opšte kulture dobijala sa školskog programa emitovanog na TV-u. Tiho, nenametljivo, ali dosledno i kontinuirano. Smišljeno i programirano. Ranojutarnju etapu školskog programa, od 8 do 10 sati, emitovali su Zagrepčani, a nakon 10, pa tamo do 12, 12:30 nastavljali su Beograđani. Dok su programom prvih dominirala geografija, muzička umjetnost, hemija i matematika, drugi su bili majstori ekologije, likovne umjetnosti, arhitekture, fizike.  Program je trajao kontunuirano, tokom cijele školske godine, sa skraćenim popodnevnim reprizama, a preko raspusta je emitovana zabavnija varijanta koja je sadržavala nešto kao “the best of“ edukativnih emisija i obavezni filmski program.

Sve obasti su bile pokrivene. Šetnja galerijama sa Nikolom Kusovcem, divna objašnjenja razvoja arhitekture sa Rankom Radovićem, sportske discipline sa Bojanom Šumonjom samo su neke od cjelina koje mi padaju na pamet dok sastavljam ovaj tekst. Tu je, naravno, nezaboravni Opstanak, koji je bio praznik za oči i karta za čarobna putovanja diljem svijeta. Ne smijem zaboraviti ni fantastičnog Dejvida Belamija, jedinog čovjeka koji me je (uz, mnogo kasnije,  Vukića Pulevića) uspio makar malo zainteresovati za svijet biljaka.

No, nije namjera ovog teksta nabrajanje emisija i autora, već podsjećane na jedno vrijeme kada je država obrazovanje svojih mladih građana (i ne samo mladih) čvrsto držala u svojim rukama, kada je obrazovanje bila želja, obaveza i potreba cijelog društva i kada se to jasno ocjećalo i jasno vidjelo.

Danas je situacija drastično promijenjena. Prostim uvidom u programsku šemu državne televizije primjećuje se bolno odsustvo planiranog i potrebama programa u školama prilagođenog edukativnog sadržaja, a sekvenca pod nazivom naučno-obrazovni program ni temama ni minutažom (30 min) ne zadovoljava realne potreba edukovanja mladih, a koje bi jedna državna televizija morala da ima. O privatnim televizijama ne smijem ni razmišljati.

Kako sam, godinama unazad, imao priliku da budem reprezent struke kako u medijima tako i u  institucijama koje se, direktno ili indirektno bave obrazovanjem i obrazovnim politikama, uvijek sam naglašavao da obrazovanje nije zadatak samo nastavnika već čitavog društva i da televizijske kuće tu imaju veliki dio obaveze. Državna televizija, svakako, najveći, ali ni ostale koje se emituju ovdje ne smiju biti pošteđene te obaveze. Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa (sigurno ne manju od 2 sata dnevno), a da državna televizija, pored određene satnice mora imati i određeni procenat svoje produkcije. 

Možda ova ideja izgleda kao utopija u ovom trenutku, ali gdje ima ozbiljne države koja misli na svoju budućnost ideja ne samo da nije neostvarljiva, već mora predstavljati imperativ i to imperativ sa oznakom urgentnosti. U suprotnom, naša djeca će ostavljati utisak kao da rastu i dobu čije sam ime, takođe, prvi put čuo u emisijama školskog programa – u paleolitu.


Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa... Možda ova ideja izgleda kao utopija

obrazovni program

Paleolit

Osjetio sam ruku koja se blago spustila na moje rame i najnježnije me prodrmala. Okrenuo sam se i otvorio oči. Po svjetlu koje je dolazilo sa prozora bih rekao da je bilo oko pet sati ujutro. Ugledao sam oca koji je sjedio na krevetu tik uz mene, potpuno obučenog, kao da nije spavao svu noć. Oči su mu bile blago vlažne, ali su mu brkovi bili savijeni u luk blagostanja i zadovoljstva koji nikada prije nisam vidio.

Tata...Je li sve u redu? Je li majka dobro?

Sve je u redu sine – mirno je odgovorio, kao da ne želi da me probudi iako je upravo to prije pet sekundi  uradio.

Moramo da razgovaramo. Polako, probudi se, dođi sebi i umij se, čekaću te u trpezariji. 

Izašao je kao anđeo poslije apokalipse, kao da više nema što da se uradi na ovom svijetu, kao da je konačno došao kraj – na najbolji mogući način na koji kraj može da dođe. 

Trebalo mi je dva minuta da se presaberem. Iako uzbuđen, nekako sam se u isto vrijeme plašio neizvjesnosti i pitao se što je to toliko važno da me otac budi, otac koji me uvijek štedio jutarnjih obaveza u gradu. Ustao sam i zategao čarape na nogama, pljusnuo se hladnom vodom iz lavora koji je stajao na prozoru, obukao košulju na cvjetove i krenuo prema trpezariji. 

Otac je sjedio za stolom na kojem je bio novi stolnjak ali staro cvijeće, valjda se nije sjetio da ga usput pokupi, tako da je djelovalo manje svečano nego što je zaista bilo ali atmosferu je stvarala muzika sa radija, mislim da je bila Silvana Armenulić. Ispred oca je bila boca rakije i dvije čaše, obje pune do vrha.

Sjeo sam i on mi je, vrlo suptilno, kao japanski robot-hirurg sa televizije, primakao čašu sa rakijom, da bi potom uzeo svoju, blago je zaljuljao prema meni i rekao „Neka nam je sa srećom!“
U zdravlje! – odgovorio sam i dalje ne znajući o čemu se radi, već pomalo frustriran i popio naiskap.

Tata - zagrcnuo sam se – molim te, reci mi što slavimo?

Sine – rekao je sporo – gradiće se!

Šta će se gradit?

Supermarket, sine moj!

Bez riječi je nasuo još po jednu, dok sam ja ćutao. Misli su mi jurcale kroz glavu kao loptice flipera u mjesnoj zajednici. Toliko sam se nadao da ću čuti ovu vijest, doduše mnogo ranije, u godinama iza mene, dok sam bio još mlad i spreman da doprinesem razvoju ove vukojebine i sad, kada sam konačno organizovao selidbu u Njemačku, desilo se. Mislim još nije, ali desiće se. Vjerovatno. 

Kad? – kratko sam izustio.

Otvaranje u januaru 2038. – ponosno je rekao moj tata, arhitekta i zaljubljenik u ruske vojne horove.

Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? – pitao sam ga, kao neki osnovac a ne magistar ekonomije.

Bogami sine, samo je jedna opcija. Njemačka otpada. Vidiš i sam, to su sve tamo nacisti. Oni koji nisu, imigranti su. Ti bi se tu pogubio, vukli bi te svak na svoju stranu. Vidiš li da se konačno dešava, sudbina se ispravlja. Budućnost se budi, biće sve odlično. Ti samo treba da nađeš ženu, eno ne znam što radiš i tražiš pored one Miškove male, svaki dan te gleda sa prozora. Ona bi mogla da radi na suhomesnato, precizna je, na tatu. Ti lagano počneš u finansijama, pa napreduješ, za koju godinu da budeš šef! Eto, kažu da bismo mogli ući i u EU za 7 godina, ako uspijemo da repariramo vodovod i školu. Zamisli onda, dođu turisti! Pa uđu u supermarket a ti ih dočekaš, kažeš *Hellou Misje*, pokažeš rukom da vide što sve ima a oni zadovoljni, glade brkove, mljackaju. Poslije na muziku i krapa dolje kod Trovača, ima da daju pare za sve što treba. Tvoje bi bilo carstvo zemaljsko sine!

Ćutke sam zamišljao tu sliku dok je majka stajala par koraka od stola, držeći kuhinjsku krpu u ruci i plakala tiho, sotto voce. 

Majko – rekoh smlaćeno, zašto sad ti plačeš?

Vi...vi ste svi IDIOTI! – razdrala se i istrčala, zalupivši vrata za sobom. 





Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? 

Novogodišnja priča

Bićemo svi u redu

S politikologom Danilom Burzanovićem razgovarali smo o omladinskoj politici i ideološkoj upotrebi mladih.

Je li se partijska svijest, okovana u doba dekadencije Saveza komunista, promijenila? O čemu misle mladi partijski funkcioneri dok se kunu u Evropsku uniju?

Kao uvod u razgovor čućete kolaž snimaka sa jednog kampa Opštenarodne odbrane (ONO) na Žabljaku sedamdesetih godina 20. vijeka. Istorijski zapis filovali smo političkim parolama o EU integracijama i dobili zanimljivo jedinjenje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/3pnakjc6EXM?si=F713T3yG6a1eK-WV" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Politički komesari, nekad i sad, zajedno na putu u istorijske pobjede