Ako Vučić pripoji Pljevlja i Berane novom srpskom carstvu, to bi meni palo naročito teško, jer u Pljevljima i Beranama nikad nisam bio. Nikad nisam ručao u Plavu, Rožajama, ni Andrijevici. Nikad zanoćio u Gusinju. Isto mogu da tvrdim za mnoge vršnjake, kumove i ostalu rodbinu sa juga. Kako je to moguće? 

Često popijem koju za multietnički sklad, ali nevidljive zidove u zdravici rijetko pomenem. Tradicionalno čekam da ih se neko drugi sjeti. Sad ih se sjetio Vučić i nastao je problem. Pljevlja i Berane će, kaže, navijati za Srbiju na Olimpijskim igrama u Parizu. Šta to znači, vaistinu?

Veći dio Crne Gore je pejzaž sabranih zabiti, sa krnjim putevima i dalekim komšijama. Zemlja se prosto nije ravnomjerno razvijala, tu se vazda dovikivalo s brda na brdo, a malo ulagalo u ideju zajedništva. Zato je Vučićeva ili bilo čija drugo pakost, samo podsjednik na šanse koje su propuštene. 
 
Rado bih vidio, na primjer, koliko je uzvratnih posjeta organizovano između gimnazijalaca u Podgorici i u Tuzima u minulih dvadeset godina. Koliko se đačkih ljubavi i drugarstva na taj način poguralo. Ili nije? Prije bih rekao da nije, da je teren odijeljen nevidljivim etničkim zidom koji se decenijama koristi kao politički talon.

Da ne živim u jednoj od najmanjih država na svijetu, ne bih brinuo. Ali s obzirom na to da se iznad Crne Gore ni dobar mlaznjak ne može zalećeti, a glasačko tijelo staje na olimpijski stadion, istina postaje bolna. Predugo traje taj proces samouništenja u kojem su učestvovali svi, bez obzira na političku kapu i knjižicu. 

Rasparčanost Crne Gore može se objasniti istorijom, vjerom, odronima, lošim namjerama, ali i kriminalnom upravom koja se najbolje drži u odvojenim feudima. Takva politika vodila je ka sušenju svih životnih funkcija na kojima se mogla graditi bilo kakva politička infrastruktura osim etničke i plemenske. 

Državna politika glancala je krš iz himne, dok je satirala život na lokalu. Taj je život valjalo otkrivati kroz čiste poslove i kulturne veze, a ne ukuvavati u skrobu starih dioba i plemenskih začina. Taj se organizam morao davno osposobiti da privređuje i djeluje van podgoričkih okruglih stolova. Ali ništa od toga, stara vlast je pumpala korupciju kroz slavni Fond za manjine, proganjala druge građanske stranke, tovila etničku paraelitu, privatizovala multikulturnu politiku dok ljudi u nju nisu prestali da vjeruju. Na kraju su povjerovali popovima jedne etničke crkve, da bi sve pošlo dođavola.  

Vučić je samo zli kurator koji pokazuje zidove koje smo podigli dok smo se pravili da ih ne vidimo. Čak se fino zajebava, pa priča o Olimpijadi. Sve je to meki hibridni pritisak, ali uredno gradiran ka očekivanoj kulminaciji. Otkrije se poneki spomenik, skokne patrijarh do Velike, da narod ne zaboravi arhipastira. Može li se tako Crna Gora raspasti, ne bih znao reći, to je pitanje šire od balkanske politike. Ali ono što znam jeste da borba protiv velikosrpskog centralizma mora biti decentralizovana i horizontalno uvezati cijelo društvo. Do sad su multietničke i građanske politike bile sredstvo za čuvanje vlasti, sad su prijeki cilj. Tek kad se tako izađe na teren, Crna Gora može postati moderna ideja, kadra da prodre do svojih granica. A to znači mobilizaciju nove političke pažnje i novi metod. 

Prevedeno za sve građanske partije u Crnoj Gori - ako nećeš da ti neko čupne Pljevlja i Berane, moraš računati na njih. Bivša vlast, poznata po autoritarnoj gordosti i nahijskom kompleksu, to nije shvatila na vrijeme. Svoje brojne mane je preživjela, da bi napokon pala od vlastite zatucanosti. 

Je li kasno? Kad vidim političkog gabora sa druge strane i etničku vladu sa 32 sjedala, pitanje postaje suvišno. Naravno da nije kasno i da se mora odgovoriti kao da je referendum. Postoje razni načini, a borba će potrajati. Što se mene tiče, postoje jasni prioriteti. Terenski rad. Prije svega, da se pođe do tih Pljevalja, da se proba šljiva. Živjeli! 

Kratki podsjetnik za sve građanske partije u Crnoj Gori

terenska budnica

Na šljivu u Pljevlja: Upoznaj domovinu dok se nije raspala

Kao periferija Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva, kao periferija Vizantije i Rima, balkanska je zemlja pogodovala uzgoju umišljenih sukoba i velikih nepravdi koje obično muče one koji se ne broje. Udaljeni od centra odlučivanja, mali balkanski narodi morali su da dorade svoje istorije, da izmaštaju svoja poslanstva i pretenzije i na taj način opstanu u krivom ogledalu svojih istorijskih krajina. 

Ti narodi su kondenzovali jedan antimoderni pristup realnosti, pristup koji na lokalu gaji iluzije koje niđe ne prolaze. Regija je gradila svoju malu mitologiju i veliku misao o značaju koji nikad nije postojao. 

Fabrikovanje tog umišljaja traje i danas u modernim vremenima. Kad na *google-u* ukucate npr. "Dajko", dobijete više informacija nego o najboljem vaskularnom hirurgu na svijetu. Izopštenost od svakog napretka se uredno digitalizuje, te svakim novim unosom sve više svodi na jadnu političku postavku. Ta postavka je trula, zato mora biti svepristutna da bi opstala. Realnost se kidnapuje na lokalu, odvaja se od svijeta, a nada guši u korijenu.

U Srbiji je postavljen osnov za ozbiljnu patološku paranoju zasnovanu na vođi, u BiH  je haos pritajen u ustavu, dok se u Crnoj Gori stvar prosto rasula. Sjednica Skupštine Crne Gore na kojoj je izabrana nova Vlada sa 32 člana bila je neuspjeli pokušaj vlasti da to rasulo sanira. U Vladu su izabrani narodi, bošnjački i srpski, diskutovalo se o narodima i pomirenju, dakle implicirao se nekakav sukob naroda, kao maksimum političke mašte koju vlast može doseći zdesna. 

Ipak, treba da kažemo da stvarnost nije sasvim crna. Zbog načina na kojoj se *narodni* dogovori odvijaju čak možemo biti optimisti. Ne samo da je razobličena suvišnost partija i ovjerena vlada privatnih družina, nego je i sam pojam *Narod* doveden do ruba pucanja kad mu se gubi značenje. 

Nova Vlada Crne Gore ideju je *Naroda*, dakle dostojanstva koje se obično vezuje za taj pojam, iznijela na pazar i uložila u političke čipove jedne sasvim nove igre. Narod je sa svetog trona apstrakcije i žrtve, sišao u septičku jamu. Spušten je u rang kriptovalute, piramidalne prevare, NFT sličice i sličnih drkalica kojima trguje premijer Milojko Spajić. 

Ponavljam da to ne mora biti loše kao što se čini. Ideja *Naroda* je toliko obesmišljena da se može očekivati samo razgradnja cijelog koncepta. Kao što je građanska ideja pukla kad je stari DPS pokušao iza nje sakriti korupciju i kriminalnu piramidu na kojoj je ležao, tako će propasti i nova č-etnička paralaža po kojoj Andrija Mandić ili Ervin Ibrahimović demek predstavljaju nekakve *narode* u jagmi za fotelje. 

Rast građanske svijesti, rast političkog otpora, jedini je očekivani odgovor one tihe većine koja na koncu riješi sve izbore i koja Spajića nije izabala da bude sluga Andrije Mandića nego ekonomski izbavitelj Crne Gore. 

Istina je, naši su narodi imali jedan period u svojoj istoriji kad nisu bili zatajena periferija i prezreni zapećak imperija. Jugoslovenska socijalistička revolucija donijela je kratak ali značajan pristup globalnoj politici na razini razmjene ideja i jednakih vrijednosti, kroz avangardne, premda neuspješne koncepte nesvrstanosti i samoupravljanja. Samo u zlatnim godinama SFRJ kad narodno nije vladalo nego je bilo jedna od kontrolisanih društvenih funkcija, desio se preporod, nedovoljan, ali očigledan revolucionarni skok koji je uljudio, opismenio i prosvijetlio dobar dio *naroda*. 

Na žalost, iz mnogo razloga, taj se proces urušio, a jednom vraćeni na *narodna podešavanja*, lokalni sistemi su počeli svoje manje ili više bolne i smiješne raspade. Jedan od smiješnijih je crnogorski raspad, što ne znači da ne boli. Iz te boli nikako ne treba padati u vatrene napade panike, već razumno pokazivati sve rupe koje koncept  države naroda sa sobom nosi. Mešetari *narodne volje* će pasti, jer su zasnovani na krađi. Lažni patriotizam i nepoštovanje vlastitog imena, vlastite istorije, cjenkanje sa rezolucijama, genocidima, ucjenjivanje grobovima djece, sve su to krajnji simptomi raspada mrtve strukture koja se još pravi da živi na internetu i telefonskim zasjedanjima. 

Narodi koji ne proizvode vrijednost, jezici na kojima se ne piše ništa vrijedno, po pravilu nestaju u mukama. Da taj nestanak ne bi prerastao u očekivani sistem nasilja, velika je odgovornost građanskih snaga da precizno pokažu mrca. Da svjedoče i mirne ruke vode čas anatomije, da ne viču na kadavera, da se ne svađaju sa lešinom, nego ponude život, planiraju krvotok i puls, obilježe linije novog rasta i postave granice unutar kojih se rađa jasna politička svijest. 

Građansko neće biti idealno, ali šta je tu je. Potrajaće borba, ali rodiće se. U mukama, ali razvija se. Način na koji je nova crnogorska vlada sabrana i postrojena, dokaz je da se uveliko rilja po dnu i da novo vrijeme dolazi.

Rast građanske svijesti, rast političkog otpora jedini je očekivani odgovor one tihe većine koja na koncu riješi sve izbore i koja Spajića nije izabala da bude sluga Andrije Mandića nego ekonomski izbavitelj Crne Gore

političke drkalice

Narod je sišao u septičku jamu

Kada govorimo o nastanku fašizma, uglavnom ga povezujemo sa njegovom manifestacijom u Italiji, a kasnije i u Njemačkoj. Međutim, to predstavlja nekompletnu sliku razvoja ove ideologije. Zapravo je nemoguće je govoriti o fašizmu a ne pomenuti uticaj reakcionarske politike koja je artikulisana u periodu pred kraj vladavine Romanovih. 

Uprkos tome što je ruska ekonomija na prvi pogled bila zaostala i gotovo feudalna, te percepciji Rusije kao zemlje na margini Evrope, Rusija je imala ogroman uticaj na uspostavljanje širih ideoloških trendova još krajem 19. vijeka, prije dolaska boljševika na vlast. Upravo odjeci ove reakcionarne ideologije sada predvode invaziju na Ukrajinu, dok se njen otrov ponovo osjeća u Evropi.  

**CARSKA VJERA**

Ruska ideološka previranja odražavaju krizu identiteta koju zemlja proživljava još od vremena Petra Velikog, kada nastaje težnja da ta država postane dio Evrope i kada se sprovode reforme sa ciljem da se Rusija pretvori u *običnog* evropskog velikana. Ipak, uprkos svim naporima da se Rusija promijeni, bilo je očigledno da je Rusija, bez obzira na svu svoju moć i uticaj, jednostavno neadekvatna kao *potpuno evropska zemlja*. Iz tog osjećaja nepripadnosti rađa se kompleks niže vrijednosti, koji, poput egomanije koja prikriva nedostatak samopouzdanja, vodi ruske intelektualce ka pokušaju da artikulišu Rusiju kao zasebnu civilizacijsku jedinicu, koja je, ako ne superiornija, onda barem jednaka Zapadnoj Evropi.  

Potreba da se artikuliše zasebna vrijednosna vizija dodatno je pojačana pojavom modernizacije i prosvjetiteljstva u Evropi. Procesi modernizacije u Evropi, koji uključuju stvaranje kapitalizma, ideje da suverenitet pripada narodu, potrebu uvođenja opšteg obrazovanja, sekularizaciju i slično, percipirani su od strane ruske aristokratije i pravoslavnog klira kao egzistencijalna prijetnja koja će definitivno ugroziti njihovo postojanje. Takva modernizacija i evropeizacija Rusije značila bi nestanak postojećih privilegija i moći. Stoga ne iznenađuje što je početkom 19. vijeka formulisana i državna ideologija, sažeta u sloganu tadašnjeg ministra obrazovanja Sergeja Uvarova „Pravoslavlje, autokratija i nacionalnost“. Sadržaj ove ideologije djeluje samorazumljiv kad se uzme u obzir pomenuti slogan, međutim, pored toga treba primijetiti koliko je ovaj pokušaj uspostavljanja ruske posebnosti farsičan. 

Ruske vrijednosti su tako svedene na samu antitezu evropskog modernizma: kao odgovor na demokratiju javlja se vjera u ruskog cara i autokratiju, kao odgovor na racionalizam javlja se pravoslavni misticizam, individualizam je pobijen konceptom sobornosti, sekularizam je nekompatibilan sa pravoslavljem i tako dalje. Za svu priču o zasebnim vrijednostima, ovakva ideologija je prosto naličje modernizatorskih procesa koji se dešavaju u Evropi, a i šire se u Rusiji tokom 19. vijeka. 

**PRVI POGROMI**

Vjerovatno najstrašniji i najuticajniji aspekt ruske reakcionarne ideologije u ovom periodu je njen tvrdokorni antisemitizam. Iako bi bilo izuzetno glupo tvrditi da je antisemitizam prvi put formulisan u Rusiji u 19. i 20. vijeku, istina je da je u Rusiji prvi put korišćen kao sastavni dio reakcionarne ideologije i njenih teorija zavjere. Kao što je već rečeno, ruski nacionalni intelektualci su već smatrali da su tadašnji modernizatorski trendovi, koji uključuju razne kontradiktorne pojave, zapravo strani elementi neprimjereni za rusko društvo. 

Dalja proliferacija tih trendova u Rusiji i jačanje pokreta vezanih za te trendove, poput liberalnih i komunističkih partija, predstavljeni su kao pokušaji zluradih sila, koje iz sjenke upravljaju svim tim naizgled spontanim procesima, da unište Rusiju i pravoslavlje. Te zlurade sile koje manipulišu svjetskom politikom nijesu niko drugi do Jevreji, to jest Jevereji koji funkcionišu skoro kao agenti modernizacije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f2bb9a48-6c17-4c14-83c0-2039d4f7ac25)
Antisemitska razglednica, foto: Rare-parer{.caption}

Naravno, ova teorija je bila najpopularnija u krugovima koji su podržavali monarhiju i pravoslavlje, najvećim protivnicima liberalizma i komunizma. Zbog uticaja pravoslavnih mislilaca, antisemitizam je uvijek pratio apokaliptični biblijski jezik, pa se govorilo da svijetom vladaju podanici Satane koji svim snagama pokušavaju uništiti jedinog pravog zaštitnika hrišćanstva, pravoslavnu Rusiju. Sve to trebalo je da kulminira finalnim sukobom i definitivnom pobjedom strane dobra, tj. Rusije.

Tako dolazi do serije pogroma sa ciljem pokolja što većeg broja jevrejskog stanovništva, koje organizuju pobornici monarhije. Prvi organizovani pogromi na većem nivou dešavaju se neposredno nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II od strane krajnje lijevog pokreta, kada su mase okrivile Jevreje za carevu smrt i započele kampanju terora protiv jevrejskog stanovništva. Ovo je rezultiralo usvajanjem takozvanih Majskih zakona od strane Aleksandra III, kojima je diskriminacija ozakonjena, te je Jevrejima onemogućeno pravo na vlasništvo.

**CRNE STOTKE**

Drugi talas zločina desio se oko 1905. godine, kada je Rusija pretrpjela veliki vojni poraz od Japana. Nakon tog rata, širom zemlje su izbili veliki štrajkovi i protesti usmjereni protiv monarhije. Kako bi smirio protestante, ruski car Nikolaj II odlučio je prihvatiti prijedlog Sergeja Vitea i usvojio je Oktobarski manifest, dokument kojim se po prvi put u Rusiji garantuju građanska prava i kreira zakonodavno tijelo Duma. Za pobornike monarhije i konzervativne Rusije ovo je bila neprihvatljiva koncesija, te su odmah organizovane kampanje odmazde protiv jevrejskog stanovništva za koje se vjerovalo da stoji iza svih tih događaja.

U tom periodu pojavljuje se vjerovatno prva fašistička organizacija na svijetu, poznata kao [Crne stotke](https://www.jstor.org/stable/20174849?read-now=1&seq=1). Crne stotke su u suštini predstavljale antielitni i populistički pokret, koji se uglavnom sastojao od pripadnika nižih društvenih slojeva, a svoje ciljeve su sprovodili kroz kampanje uličnog nasilja, progoneći i ubijajući jevrejsko stanovništvo, studente, intelektualce i bilo koga ko se nalazio u obrazovnim institucijama, jer su ih smatrali izvorima državne subverzije. Crne stotke su bili očigledni konzervativci i podržavaoci cara, često organizujući pogrome pod simbolima Nikolaja II, ali su nastali spontano, bez direktne podrške države. Ipak, treba napomenuti da je Nikolaj II, koji je i sam bio antisemita, gajio simpatije prema pokretu i trudio se da svaki osuđeni nasilnik iz ove grupe dobije pomilovanje ili smanjenje zatvorske kazne.

U ovom periodu nastaje i najpoznatiji antisemitistički dokument u istoriji pod nazivom [Protokoli sionskih mudraca](https://academic.oup.com/nyu-press-scholarship-online/book/18120), poprilično banalan tekst koji govori o jevrejskom pokušaju da ovladaju svijetom. Tekst je prvi popularizovao pravoslavni mistik Sergej Nilus, ali veliki dio svoje popularnosti duguje činjenici da je Ohrana, ruska tajna policija, godinama nanovo štampala pamflet u propagandne svrhe.

**FRANCUSKI SALONI**

Zanimljivo je da se ruski antisemitizam iz 19. vijeka počeo širiti na ostatak Evrope i počeo je značajno uticati na formiranje desničarskih pokreta koji uveliko podsjećaju na fašističke. Nakon završetka Francusko-pruskog rata, francusko javno mnjenje bilo je obuzeto idejom osvete Njemačkoj zbog poniženja u ratu. Ideja o formiranju vojnog saveza s Rusijom, kako bi se Njemačka okružila, postaje popularna u Francuskoj. 

Dok se odvijao proces zbližavanja dviju država, francuski saloni, koji su bili mjesta okupljanja francuske elite i intelektualaca, stvaraju prostor za dolazak ruskih intelektualaca u Francusku. Među tim navodnim intelektualcima nalazili su se i agenti već spomenute Ohrane, koji su sa sobom donijeli ideje reakcionarnog antisemitizma. Pod uticajem tih intelektualnih trendova iz Rusije, dio francuske elite postaje razočaran republikom, smatrajući je previše dekadentnom i nesposobnom da se suprotstavi Njemačkoj. Jevreji su bili okrivljeni za degradaciju Francuske i korupciju moderniteta, te su ubrzo postali meta antiliberalnih, antikapitalističkih i antisocijalističkih govora. 

Treba ponovo podsjetiti da antisemitizam nije bio nova pojava u francuskoj istoriji, ali ideja da Jevreji zauzimaju centralno mjesto u svjetskoj politici i upravljaju procesom modernizacije predstavljala je novitet. Ova atmosfera naglašenog antisemitizma kasnije je rezultirala jednim od najvećih skandala u francuskoj istoriji – Drejfusovom aferom. Ta afera je dovela do definitivnog raskola u francuskoj politici, stvarajući prepoznatljivu francusku političku dinamiku. Na stranu Drejfusove odbrane stali su podržavaoci republike, liberali i socijalisti, dok je na anti-Drejfusovoj strani bila konzervativna, katolička desnica koja je mrzila republiku i žalila za starim, srednjovjekovnim Parizom koji je Napoleon III uništio svojom urbanizacijom.

**VEZE SA NACIZMOM**

Treći značajniji talas antisemitizma nastao je tokom Ruskog građanskog rata, kada su monarhistički simpatizeri, Bijeli, nastavili sa masovnim zločinima. Zbog brutalnosti boljševika često zaboravljamo da su među Bijelima bili i mnogi krvoločni likovi poput Romana Ungerna fon Šternberga. Bijeli su često patili od vojne neefikasnosti protiv boljševika jer su previše pažnje posvećivali pokušajima istrebljenja Jevreja. Pobjeda boljševika dovela je do egzila Bijelih, koji su se tada naselili u raznim evropskim državama gdje su počeli širiti svoje političke ideje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f7ca9e6f-4718-4873-a293-ebc034cf81b9)
"Krvavi baron" Fon Šternberg{.caption}

Upravo su organizacije i mislioci Bijelih imali [presudan uticaj](https://www.sscnet.ucla.edu/soc/groups/scr/kellogg.pdf) na razvoj ranog nacizma. Alfred Rozenberg, glavni ideolog Nacističke partije, koji je kao baltički Njemac emigrirao iz tadašnjeg dijela Ruskog carstva (sadašnja Estonija), bio je član reakcionarne organizacije Aufbau Vereinigung, koja je imala za cilj povratak ruske monarhije. Kroz tijesnu saradnju sa članovima ove grupe, Hitler je postao upoznat sa "Protokolom sionskih mudraca" i tom vrstom antisemitističkih teorija zavjere. Hitler je sam imenovao Fjodora Vinberga, nekadašnjeg člana Bijelih i Crne stotke, kao osobu koja mu je otkrila tajnu o judeo-boljševičkoj zavjeri. Maks Šojbner-Rihter, još jedan ruski imigrant i član Aufbau Vereinigunga, koji je poginuo tokom Pivničkog puča, opisan je od strane Hitlera kao jedina osoba koju je nemoguće nadomjestiti.

Antisemitizam više nije značajno prisutan na političkoj sceni, barem ne u Evropi. Međutim, iako su objekti reakcionarskog djelovanja promijenjeni, ultra-desne partije više nijesu preokupirane Jevrejima, zavjerenički oblik njihovih argumenata ostaje sličan. I dalje je u centru pažnje proces modernizacije koji utiče na promjenu rodnih normi i navodno ugrožava našu muževnost. Desničari privrženi tradicionalnim vrijednostima smatraju da su norme modernizacije ponižavajuće, te da dovode do degradacije i zagađenja društva. 

Mete ovakvih napada na modernizaciju više nijesu Jevreji, iako je mržnja prema urbanim elitama i dalje jasno prisutna; objekti zavjera su postali apstraktniji. Međutim, dok gledamo rat u Ukrajini i čujemo izjave Putina i patrijarha Kirila, koji obojica tvrde da je rat u Ukrajini potreban kako bi se Rusija zaštitila od homoseksualizma i da su u Ukrajini našli ostatke WC-a za transrodne osobe kao dokaz njihove teze, postaje jasno da je lako pronaći zamjenu za Jevreje.


Kako su antisemitizam i reakcionarne politike putovale sa istoka na zapad

bijeli mrak

Korijeni fašizma sežu do Romanovih

"Znam da vas sa platama od 3,000 eura ova priča ne interesuje, doviknuo je kolegama iz opozicije premijer Crne Gore Milojko Spajić i dao primjer kako se ekonomskim populizmom isključuje mogućnost političkog dijaloga. 

Iako formalno liči na mentalni zastoj i fiks-ideju, populizam je zapravo retorička shema i osmišljen politički manevar kojim se kupuje vrijeme i kontroliše tenzija u društvu. Kao egzekutor ovog pogubnog modela kroz istoriju se obično javljao fašizam. Stoga ne čudi da se ovog puta iza Spajića na premijerskom satu zadovoljno smješka Andrija Mandić, poznat po slavljenju kvislinga, fašističkih milicija i etničkih pomjeranja na štetu ustavnosti Crne Gore.

Premijerski sat bio je pokazna vježba novog odnosa snaga, pred obećani ulazak Mandićeve NSD u Vladu. Sve ono o čemu ćuti premijer, Mandić predstavlja i tako postaje glavni junak a da ne mrdne prstom. Po onom Hičkokovom metodu, samo stavi pištolj ispod stola i pusti junake da ćaskaju, Mandić dramaturški igra besprekorno blagu, bezmalo očinsku figuru na čelu trpeze, koja ponekad pohvali mladog Mickeyja, a ponekad dobaci koju kafansku pošalicu. Ispod stola je sakrivena šubara, ali je niko ne vidi, jer sve je umiveno umobolnim klimanjem poltrona i partijskog taloga koji se osmjehuje. Set zakona i sistemskih sabotaža koje Mandićeva proputinovska klika predviđa nije tajna, ali to nije razlog da prekinemo premijera dok pobožno zbori o singapurskim penzijama.
 
Nego redom, šta Spajića čini ekonomskim populistom, onako po knjizi. Prije svega to su nasilna razdvajanja konceptata koji jedno društvo čine cjelovitim. Spajić i nasilje, to nekako ne ide skupa, buni se dragi čitalac. Ali šta je ako ne nasilje Spajićevo odvajanje ekonomije i politike na način da jedna drugu rigidno isključuju. Ne samo da je ovdje riječ o lažnoj postavci nego i opasnoj podvali, jer sve što nema veze sa povećanjem plata nije politički relevantno. Čak možemo reći da je sve što nema veze sa ekonomskim vizijama mladog Spajića podmuklo, nazadno, zlonamjerno rušenje zadatih ciljeva jednog ekonomskog mesije. Populizam ekonomskog tipa tako otvara mogućnost za beskrajnu političku manipulaciju i tiraniju, jer ništa lakše nego isključiti sagovornika zarad višeg cilja fiskalne utopije. 

Drugo nasilno razdvajanje stiže u rečenici o ljudima sa 3,000 eura plate, koje Spajić stavlja na jednu stranu, i golorukog, da ne kažem srpskog življa, na drugoj strani. Za etničku elaboraciju će se već pobrinuti Mandićevi ministri na čelu prosvjete i sličnih „nevažnih resora“, dok će Spajić ostati pri svom stavu da je svijet prosto podijeljen na elitu i obične građane a da je on kao bivši bankar odjednom zastupnih ovih potonjih. 

Ako je vjerovati profesoru sa Univerziteta Humbolt i njemačkog istoričaru Aleksandru Nucenadelu to je jedan od glavnih elemenata ekonomskog populizma koji je vodio u fašizam XX vijeka. Dakle, pošteni radni narod trpi, dok se korumpirane elite bogate. I nema ništa između. Po Nucenadelu, ova dihotomija je "uopštavanje kojim se efikasno uokviruju rastuće nejednakost i distribuiraju konflikti u društvu“.

Na rečenu dihotomiju koju struka naziva "vertikalnom", lako se nakalemi horizontalna koja tretira neku nacionalnu ili rasnu grupu. Tu već na scenu stupa vojvoda Mandić koji vadi pjesmaricu o ugroženom srpstvu, koja je ne jednom dovela do pokolja i ratova, a u najboljem slučaju do zatupljivanja i političke nestabilnosti.

Nije sve ovo moralo ovako da se rasplete, ali desilo se da je centar pojeo sam sebe zbog nemoći da ponudi bilo kakav politički sadržaj. To će sigurno biti kažnjeno na sljedećim izborima, jer ljudi sve više osjećaju inflaciju kao prvu pratilju obećanih ekonomskih skokova. Sve je to mogući razlog što se i predsjednik države Jakov Milatović naglo distancirao od bivših partijskih drugova i ludila koje neminovno slijedi. 

A to ludilo je zgodno zaokružiti slikom mladog čovjeka u bijeloj košulji, sa epoletama i kapom, na otvorenom moru. Spajić je kapetan broda na kojem je rupa, ali on umjesto da uzme guku nekakve kučine da je zapečati uporno priča o sjajnim turbinama koje je naručio i novom gorivu koje osvaja tržište. 

Dok crna ledena voda navire sa svih strana.

Ko je prava zvijezda premijerskog sata, dok govorimo o ekonomskim temama...

rekonstrukcija

Za vas sa platama ispod 3000 eura

Je li dakle moguće sudbinu i aktuelni status novinarstva kao profesije tretirati unutar Greaberove teze o „besmislenim poslovima“ današnjice? 

U najkraćem i najuopštenije, moglo bi se reći kako je Greaberova temeljna postavka da kvantitativno bujanje takvih tipova poslova u današnjem svijetu jeste posljedica savremene korporativno-menadžerske kapitalističke logike koja je naprosto premrežila sve sfere rada, proizvodnje i života. Tim sistemskim pretpostavkama autor pridodaje i one subjektivne poput osjećaja beznadnosti, uzaludnosti, beskorisnosti i besmislenosti koji su konstanta za veliki broj ljudi kada je obaveza obavljanja posla i rada u pitanju. 

Sam autor ga definiše ovako: “besmisleni posao je oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje premda se, u sklopu uslova za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da to nije tako”. 

Greaber pravi kategorizaciju pet osnovnih modela besmislenih poslova. To su: 

1. lakeji (flunkies), poslovi/zaposlenici čija je svrha da nadređenima stvore osjećaj važnosti, zaposlenici služe kao statusni simbol nadređenima; 
2. nasilnici (goons), poslovi koji u sebi sadrže element prevare i agresije, a uključuju nagovaranje drugih ljudi na nešto što je za njih štetno; 
3. popravljači (duct tapers), poslovi kojima se privremeno rješavaju nepotrebno nastali problemi; 
4. pro-formisti (box tickers) poslovi koji stvaraju dojam da su korisni iako to nije slučaj; 
5. žandari (taskmasters) poslovi u kojima se izmišljaju bespotrebni poslovi najčešće vezani uz različite oblike organizacije i nadzora 

Četvrta skupina, tzv. pro-formisti, puki su ‘smokvin list’ za institucije, postoje kako bi kompanija mogla tvrditi da se bavi nečim korisnim s čime se zapravo uopšte ne bavi. Među takve zaposlenike autor ubraja i neku vrstu novinara angažovanih u internim reklamnim medijima tvrtke, poput periodičnih publikacija, magazina, biltena, portala, fabričkih novina... koji su namijenjeni specifičnim interesnim skupinama što ih firma stavlja u fokus svog interesa, a to su kupci, poslovni partneri, zaposlenici. 

U proširenoj interpretaciji, s obzirom na diskrepanciju između normativnih društvenih očekivanja od novinarske profesije i s time povezanom ideologijom profesionalnog novinarstva i stvarnih, gore spomenutih, suvremenih novinarskih praksi, čini se da su novinari postali puki „smokvin list“ za komercijalne i političko interesne organizacije/skupine, iako i dalje legitimiraju svoje djelovanje navodnim profesionalizmom. 

Značajke savremenog novinarstva, posebno u kontekstu sve jače dominacije oglašavanja i strateških mehanizama u funkciji privlačenja pažnje („ekonomija pažnje“) pronalazimo i u Greaberovoj drugoj skupini „nasilnika“ (goons) koji ljudima nastoje prodati stvari koje im objektivno ne trebaju, niti ih žele. Takvi poslovi imaju agresivna obilježja i primarno nastaju kao rezultat kompeticije unutar polja, u ovom slučaju novinarskog. 

Manipulativni *clickbait* naslovi koji uopšte ne odgovaraju sadržaju, „krvožednost“ u praćenju „crne hronike“ ili života slavnih, preplavljivanje reklamama, prikriveno oglašavanje – sve su to agresivne strategije koje narušavaju javnu komunikaciju, a isključivo donose korist „nasilnicima“, medijima i oglašivačima. 

Iste godine kada i Greaber, André Spicer objavljuje knjigu o „besmislenom poslovanju“ (business bullshit). S posebnim fokusom u analizi na ispraznom menadžerskom diskursu koji je institucionalno-organizacijski proizveden i podržan, Spicer se, vrlo blisko Greaberu, također dotiče motiva besmislenih poslova. Oni se očituju u kolektivnim osjećajima nezanemarivog broja ljudi da njihovi poslovi temeljno nemaju nikakvog smisla. No dobre pretpostavke kako za Greabera, tako i za Spicera, a i za nas u kontekstu teme ovog rada, napravio je Harry Frankfurt u svojoj studiji „o besmislenosti“.

Pritom Frankfurt iz filozofijske perspektive u fokus svoje rasprave stavlja besmislenost u kontekstu javne, pa tako i medijske, komunikacije. Kao oblik govora u pokušaju uvjeravanja ne da bismo se pritom rukovodili načelima istinitog i lažnog. Frankfurt s tim u vezi pravi distinkciju između lažova i seronje (bullshitter).

 Za razliku od lažova koji ipak uzima istinu u obzir, ali ju pritom prikriva, seronji je potpuno svejedno je li ono što govori istinito ili lažno. Frankfurtovo razumijevanje „besmislenosti“ poslužilo je kao polazište Benkleru i saradnicima za interpretacije onih tipova komunikacije koje nazivaju „besmislenom komunikacijom“ (bullshit communication), u širem kontekstu mrežne propagande, pri čemu „besmislena komunikacija“ ne mari za istinito ili lažno, kao ni za političke efekte u izjavama koje publicira, sve dok iz toga generira novac. Apliciramo li Greaberovu tezu o „besmislenim poslovima“ generalno na suvremeno novinarstvo, otvara nam se cijeli jedan horizont praksi u domeni profesije preko kojih je moguće argumentirati u korist ideje da je novinarstvo postalo „besmislen posao“. 

To naravno ne isključuje činjenicu da još uvijek postoje ozbiljne medijske prakse, profesionalni novinari i mediji, ali su zahvaljujući spomenutim trendovima i pripadajućim praksama sve više u manjini.

Istraživači sa Univerziteta u Zagrebu i Rijeci Helena Popović i Hajrudin Hromadžić gornje pitanje postavljaju u svom naučnom članku i oslanjaju se na na kategorizaciju Davida Graberea iz knjige "Bullshit jobs" (2018). Prenosimo priređeni dio originalnog članka iz časopisa Sociologija

Je li novinarstvo postalo bullshit posao?

Studirao sam u tmurnom i pometenom gradu koji je tih godina srljao ka svojoj konačnoj propasti. Živio sam u ulici Narodnih heroja u kojoj su redom bili poređani: SNP i DPS,  stanica policije i kuća lokalnog bosa. Na kraju ulice bila je Opština, a sa lijeve strane atelje mog druga koji se jednog jutra probudio i vidio da mu ateljea nema. 

Jebo Gregora Samsu i čovjeka bubu, kad se zorom uvjeriš da su srušili zgradu, da nema krova ni prozora, i da je komšija zamiješao beton za stambenu zgradu. Tako su temeljno komadali Nikšić, asfaltirali pijacu, presjekli je na pola, uništili tržnicu koja je bila ulica, kaldrma, preko koje sam kroz kantare, vage i miris voća kratio put do Filozofskog fakulteta. 

Tamo su bili, da se ne lažemo, klerofašisti, parohijske mudre i studentska populacija koja nije imala đe drugo. Na taj fakultet mahom su slali nesposobne da misle, ili one kojima je trebalo da smisle šta će ozbiljnije u životu da rade. Bio sam zaglavljen između poriva da pišem i nekakvog traljavog sna o odlasku u inostranstvo, kad se desilo čudo, zaljubio sam se, smrtno i životno - zaljubio sam se koliko sam mogao u ranim dvadesetim, znači mnogo sam se zaljubio, i to u Nikšić. 

Znam, vadite maramice, sve je ovo tužno i slina slinu stiže, ali istina je, genetika možda, ne znam kako se to zapravo desilo. Moja primorska svojta uvijek je bila bliži odgojni krak, a nikšićko porijeklo zamršeni emotivni čvor koji se odjednom preda mnom otvorio u svojoj kontinentalnoj raskoši. Nikad i niđe kao u Nikšiću nisam sreo ono što sam od rođenja tražio, svoj nesretni jezik, svoj opsesivni poriv da pričam, da se zarijem mišlju u drugog, da se napijem tuđeg iskustva i bez straha zagrlim sve što mi prijeti. 

To mi se u Baru, na moru, nikad nije dogodilo, morske su priče svršavale i počinjale sa *a* i *e*, ili onim staroslovenskim poluglasom koji sam polagao na prvoj godini, a koji u sebi čuva neku nazalnu ljenost da se govori i misli. Žilavi glas pripovjedača koje sam slušao u Nikšiću povezao me je direktno sa pravom prirodom mog zbunjenog bića. Shvatio sam da je predrasuda da tamo ljudi graju: cikotićka sinkopa mnogo je agresivnija od nikšićkog prigovaranja koje sam upijao sve dalji od nesretnog fakulteta. 

Na ulici, u kafani, u predgrađu, bio sam naciljan i sretan, u gradu koji se nekako držao, zbog svojih talentovanih ljudi, uglavnom neuspješnih u društvu koje im je ipak zavidjelo. Nikšić koji ovdje ispisujem bez koncepta nikad nisam napustio, ali sam vidio kako se getoizira i urniše, prekađuje i ruši, pogani i razvozi u nepoznatom pravcu, dok od njega nije ostalo ništa. Ali bukvalno ništa, osim čudne gustine zvuka, tišine pobočnih ulica koje me svaki put omame, pa pomislim, zašto ja više ne živim ovdje?

Logično je da sam prije nekoliko godina odlučio da svadbeni dan provedem u Nikšiću u čudnoj građevini drugara koji je na Rastovcu svojim rukama, vizijom i talentom podigao mjesto nazvano Novi svijet. Danas je to poznati restoran i tamo sam kusao svadbenu tortu sa kilom oraha i čuvarkućom u fondanu. Veče je minulo, krenuli smo nazad, S. je bila u dugoj haljini, prelijepa, sa diskretnim crnogorskim pojasom koji je sjekao bjelinu. Iz Nikšića se nije moglo zbog autolitija ili nečeg sličnog, sjeli smo u Flojd, da prođe muka, da prođe dreka, da protutnji jad. Ipak smo izašli na ulicu, nismo mogli izdržati, *just married*, jbg… 

*Da kupimo čips*, rekao sam, haljina se vukla po prašini, ali koga briga - stali smo kao ljubavni kip na jedno pješačko ostrvo, dok su oko nas obigravali novočetnici nižeg ranga, pitomci nove vlasti, sirotinja bez kinte i znanja, đeca slavljenici Mladića & Karadžića sa zurlama i trubama, sa probušenim auspusima. Ljubili smo se, ali ne kao kod Klimta, lica su nam se stopila, više je to bio onaj Munkov poljubac, i po koloritu zagasite večeri i po uviru koji smo jedno drugom poklonili u tom ludilu, u tom sručenom poniženom stanju grada osuđenog na propast. Ljubili smo se i nije nas bilo briga, jer ljubav je bila tekstura koja je svemu dala smisao. 

Nikšić je bio grad, živio sam njegove ostatke, prije konačnog raspada; i moji preci su živjeli, bili livci ili milicajci, seljaci ili činovnici. Grad u kojem su komunisti usred kraljevine osvojili 75 odsto glasova, grad kojim su hodali heroji i radnici, kitili ga crvenom bojom za Trinaesti jul. 

Današnja vlast u Nikšiću slavi kvislinge i dželate, a na bilbordima povodom praznika nema pomena o antifašizmu. Ipak, psihologija praznika je usmjerena ka sjećanju. Koliko se god činio izolovan, ugašen i dalek, Nikšić je suština Crne Gore koja se mora iznova buditi.


Praznični zapis o jednom dalekom, izolovanom gradu koji zove upomoć

13. jul

Crveni Nikšić

Zamislimo da je grupa građana juče iznad Bijele kod Herceg Novog postavila golemi metalni kurac koji dominira pejzažom tog primorskog mjesta. 

Zamislimo da je najprije izgrađen vijugavi put do samog kurca, i da su portali objavili kako je kurac „osvanuo“ iznad Bijele. U carstvu pasiva i neodređenosti, kurčevi osviću, stvari se dešavaju i izdižu bez jasnog plana i objašnjenja. Lako je zamisliti da bi to moglo nekome da zasmeta. Sasvim razumno bilo bi pretpostaviti da neko pita: koji će nam kurac kurac iznad Bijele? Ali znate onu staru, svršenom poslu mane nema, na šta lokalni neimari u svom kurčenju tradicionalno računaju. I zato imamo problem.

Zapravo, problema nema. Iznad Bijele nije podignut metalni racku, nego je vozdignut metalni krst „da Arnautiima i latinima i potomcima genocidni turaka Bode oci”, kako to lijepo sroči jedan čitalac portala Boka news. Krst nad morem ne smeta državnim organima koji nisu vidjeli da se neko gore na brdu mrda. Cijeli graditeljski poduhvat nesmetno i bezgrešno je obavljen, pravoslavnom akupunkturom zaboden je žeženi metal u zemlju, kao da je vasiona disala i kompresovala svoju snagu da gradnja urodi strašnim plodom. Jer strašan je simvol krsta, štono reče vladika Rade.

Opet, budimo pošteni, da je grupa građana na brdo iznijela metalni kurac, koji bi morala transportovati kamionima, uz mobilizaciju mašina i stručnog kadra, da li bi to bilo dozvoljeno? Zar se ne bi na pojavio inspektor Radiša ili pandur da ispita šta se to gore koji matrak dešava. Zbog jednog običnog metalnog penisa, potegli bi se detaljni planovi, moratorijumi, propisi o gradnji na javnim površinama. Sva sila kazni i zateznih ukaza kojima se čuva prostor da ne postane rasadnik kuratih oblika. 

Ali ništa od toga nije se poteglo povodom krsta. 

To može da znači samo jedno - da sami oblik metalne strukture oblikuje državnu volju. Raspored šipki i varenih spojnica učinio je da država ne vidi samu sebe. Država Crna Gora je zapala u trans, ili je slijepa, ili slijepo vjeruje u simbolički potencijal metalne konstrukcije sa kracima. Kako god bilo, pomenuti oblik stavljen je iznad svih zakona, koji sljedstveno gornjoj postavci, valjaju još samo za kurca.  

U daljem prevodu sa staroslovenskog to bi glasilo ovako: sve što gradite možete graditi po zakonima, dok se krstovi mogu podizati kako se nečijem kurcu ćefne. A sami kurac ne možeš podići, pa sve da si vladika! Očigledna nepravda prema kurcu i drugim nekrstolikim oblicima nije novost. Sve to nije počelo od juče i neće se završiti sjutra. Riječ je o faktičkom dokazu jedne strukture iznad države koja vlada gradnjom po svom nahođenju. Ta se struktura zove Srpska pravoslavna crkva. 

Nego, šta da radimo sa građanima i građankama koji poštuju pravila i plaćaju poreze? Šta sa onima koji bi htjeli da na brdima nema ni kurčeva ni krstova, nego da su brda iznad naših lučica lijepa i čedna kako ih je upravnik vasione stvorio. Ti građani i građanke ovih dana će se suočiti sa novom predstavom.

Naivni su već krenuli na portal Radija Svetigora da se dana 10. jula iz prve ruke obavijeste o detaljima divne gradnje. Ali tamo ni riječi o krstu iznad Bijele. Provjerena taktika, graditelj se ne čini vješt, a stvari se dešavaju same od sebe. (*Nota bene*: da je iznad Bijele osvanuo osrednji kurac, SPC bi na svom sajtu osudila paganluk i nemoral u našoj maloj vali, a veliki krst nije dostojan ni slova.) Svetigora javlja da je ruska mirotočova ikona dolazi u Bar, da se u Bijelom Polju služi Andrejevska liturgija, ali ni riječi o metalnom divu iznad Bijele. 

Sve je to već viđeno, crkva će se uskoro pozvati na narod, na nedohvatnu volju promisli. Neka baba je sanjala da se krst mora podići, đever nije spavao zbog gorušice, čuo je babino buncanje i obavijestio bratstvo koje nije časilo časa, lančani slijed od babe ovog se puta nije završio čupanjem repe nego zabadanjem krsta, kao u priči za djecu, dovoljno ubjedljivo da država povjeruje, da država zažmuri, da država garantuje pravo obilježavanja teritorije, da država organuzuje pozornicu za ritualno arčenje prostora i nametanja dogme o „srpskom krstu Androvića“, o Lazarevom duhu iznad Bijele, o mladencima koji su zgriješili na Rumiji, da bi se jednom digla crkva, vojnim helikopterom, uz pratnju policije… 

Sve to država ne vidi decenijama, zato što ne vidi sebe, zato što nam kurca ne vrijedi ovaj paradržavni šator koji samo što se nije raspao. Proteklih nekoliko godina stvari su se tek dodatno razjasnile. Pravo je vrijeme za divljanje religijskog fanatizma, parohijalnu podsvijest i parazitsku korupciju koja se poziva na nebo i narod. 

Vrijeme za kurac, ako mene pitate.


Kako je iznad Bijele kod Herceg Novog osvanuo metalni krst i kakve to veze ima sa državom

neimari duha

Pravda za kurac

Ornela Vorpsi je albanska prozna autorka i vizuelna umjetnica koja piše na italijanskom jeziku, a živi u Francuskoj. Kroz četrnaest priča koje nisu ispričane hronološkim redom autorka opisuje svoje odrastanje sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka u Tirani, prijestonici Albanije.

O knjizi govori prof. dr Svetlana Slapšak, klasična filološkinja, antropološkinja, spisateljica, feministkinja. Svetlana Slapšak je objavila više od sto knjiga, dobitnica je mnogih domaćih i međunarodnih nagrada, između ostalog je i počasna predsjednica Društva za promociju žena u kulturi iz Ljubljane Mesto žensk/Grad žena.

"Detalji koje autorka iznosi, njena surova fragmentarnost koja je napisana neobično elegantnim jezikom dira u srce zato što je lišena svake mržnje i svake koristi. Jasno je da je knjiga napisana, ne zato da bi nešto pridobila time što će Zapadu otkriti najstrašnije stvari, kao što je inače recept za taj žanr, već je u pitanju samoobračunavanje, viđenje svijeta onakav kakav je bio i pokušavanje da se shvati zašto je bio takav. Upravo u ovoj knjizi leži odgovor na pitanje *Zašto muškarci ne čitaju žene*. Sjajna knjiga, vrijedna čitanja i ponovnog čitanja." Svetlana Slapšak

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/dnKxLXLu1n4?si=jXmTgIyaEIA20FZq" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Podkast uređuje i vodi dr Biljana Žikić, a montira Jelena Dobrosavljević.

**

*U okviru projekta Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti i regionalne promocije šest knjiga iz ovog projekta, Kulturni center Danilo Kiš iz Slovenije organizuje šest podkasta pod nazivom Zašto muškarci ne čitaju žene u kojima se kroz razgovor o knjigama analizira tema vrednovanja književnosti koju pišu žene. Projekat je podržala Kreativna Evropa. Nosilac projekta je Štrik iz Beograda, a partneri Naratorium iz Sarajeva, Kulturni center Danilo Kiš iz Ljubljane, Booksa iz Zagreba, Bookvica iz Beograda i Normalizuj iz Podgorice.*





U trećem podkastu Zašto muškarci ne čitaju žene? predstavlja se knjiga Ornele Vorpsi Zemlja u kojoj se nikad ne umire koju je sa italijanskog na srpski jezik preveo Aleksandar Levi, a izdala beogradska izdavačka kuća Štrik.