Ovih dana odvijanja velikosrpskog „zlatnog doba“, slavljenja lažnih idola i vlažnih klerofašističkih želja za starom-novom „sabornošću“, opet me je štošta, možda preciznije nego ikada pre, vratilo sećanju na etapu miloševićevske pomahnitale strahovlade. Zlokobnost i malovalentnost paradržavnog nasilja raste onako kako se uvećava kolektivni i pojedinačni otpor, nemir i nepristajanje.

Pretnje ne jenjavaju, uz dodatne, sve bizarnije ostrvljivanje nad građanima i studentima koji protestuju, zahtevajući krivičnu odgovornost zbog poslednjih smrtnih slučajeva pri padu „renovirane“ nadstrešnice. To je samo jedna u nizu korupcionaških „afera“ režima, koja je ovog puta udarila previše blizu, poput bolnog paroksizma. Podsetivši da nijedno mesto više nije sigurno ni bezbedno, da se nema gde stati, predahnuti, niti trajno zakloniti.

Gaulajter tako, poslednjih dana, preti nekakvom opskurnom paravojnom jedinicom „rojalista“(!), što sve više podseća na sliku i priliku pomahnitalog satrapa ogrezlog u kult krvi i tla, koji se ne libi da podseti na svoje „izvorne“ korene, poduhvate i afilijacije. Nalik je to bunkerisanoj nacističkoj zveri, koja u poslednjem krvavom činu, ne preza ni od upotrebe paravojnih jedinica. Zazivajući „Kobre“, kojim preti i istovremeno teši da ih ne želi da pošalje na ulice, mada bi oni mogli da „razbacaju“ studente (sic!), maltene kao lanjski sneg. Ta otvorena pretnja, kao neslana šala, izlizala se vremenom. Potrošila se i otrcala, kao svakodnevna bizarnost. Kao petparačka logika barabskog Oca, koji će, kao čuveni Đura iz Balkanskog špijuna, onaj mitski lik koji nam je svima izgleda šio današnju košulju i sudbinu, izgleda „oprostiti što nas je tukao“.

Uranja tako vlastodržački ego i u tek zarečene zavete u krvi, bar po poslednjem televizijskoj izjavi, koje liči na delirični, tribalni fantazam. Mrtav je ozbiljan, i trezan, pri tom. Da neko ne pomisli da je neuračunljiv, jer ta neuračunljivost u slučaju krvoprolića, vodila bi mu se kao otežavajuća okolnost, budući da je izrečena u, štobisereklo, *prime time*-u, pri punoj odgovornosti.

Uostalom, nije li se apsolutni vladar germanskog folka, kako se njegov varvaski podvig, na njegove oči urušavao, poželeo da se osveti upravo Narodu koji je sve godine vladavine uzdizao kao superiornu rasu? Svakako da sličnost postoji, mada je šteta ovog puta, manjih razmera za svet i komšiluk, na sreću. Ili mi se tako priviđa.

Vlastordžačka tanatomahija, nakon što je gotovo sve razorila, čezne tako ovih dana za novim narodom, kao što čezne i za nekim drugačijim studentima. Svi joj još uvek duguju nešto, a ta vrsta duga je nenadoknadiva, zjapi kao ponor fašističkog nihilizma, koji guta sve pred sobom, i ište uvek nove žrtve paljenice.

Po rečima zvaničnog, mafijaškog advokata vladajuće postrojbe, Vladimira Đukanovića, „deca su državno vlasništvo“. Nameće se zaključak da tu „decu“, onu koja protestuju tražeći prava na otete im živote i budućnost, treba bar pohapsiti. Učiniti im uslugu, za njihovo dobro, i lišiti ih slobode. A i budućnosti. Ako je država majka a nije maćeha. Ili ih, ako baš nastave previše da se jogune, zameniti nekom drugom decom, koja bi bila bolja, poslušnija, ropski odanija. Bogu Ocu i vladaru. Na čast i ponos ovakve silne i moćne, državotvorne klike, superiorne u sopstvenoj mahnitosti.

Ispoljavanja banditske logike i istrajnosti kleptokratske garniture, nekako su posebno naglašenu, otvoreno ubilačku formu dobile baš u nedeljama nemog ali jasnog protesta na cestama, petnaestominutnog zaustavljanja saobraćaja zbog korupcijskog zločina. Na stvarnu smrt konkretnih ljudi odgovara se otvorenom agresijom partijskih trabanata i bandita, svih tih porodičnih, poštenih i radnih ljudi, koji ne bi ni mrava zgazili, a koji se ničim izazvano zatiču kolima na cesti, trube, prete, uleću u masu.

U ovoj etapi građanskih protesta, međutim, konačno se, neprocesuiranim delima, pridružuju optužnice koje ispisuju sami građani, preuzimajući sve više aktivnu, participativnu ulogu. Kao da se politika vraća tamo gde konačno i pripada, u okrilje sve većeg otpora solidarnih pojedinaca, studenatskih plenuma i zajedničkog odlučivanja. Borba tek predstoji, ali kao da je načinjen prvi pravi korak od sto milja. Učinjeno, makar i koracima početnika, niče skoro fantomsi. Kao trasa puta koja niče u trenutku kad se konačno iskorači u zamišljenom smeru. 

Čini se da evidencija sve učestalijih smrti, zahvaljujući organizovanom, solidarnom odgovoru studenata i građana, prvi put, nakon toliko godina, izlazi izvan okvira morbidne pseudoevidencije režimskih medija. Ta bilansa konačno odbija da bude imenovana jezikom „afera“, „skandala“, „užasa“ i ostalih ukidajućih i ništećih, jezičkih pokrivalica, eufemizama. Jezikom još uvek diktirajuće doksologije. Reč je o životima koji počinju da se opiru i trzaju, ispod decenijskih nanosa kreča i šuta, hijerarhije smrti i umiranja, kulta dvoličnosti „umiranja“ i „stradanja“.

 Otuda simbol krvave otvorene šake, dovoljno jaka i jasna poruka po sebi, kojoj nije potrebna dodatna interpretacija. Otvorena šaka stoga nije predaja, jer sobom nosi izvesno sećanje na onaj davni simbol stisnute pesnice. Takođe, studentskog, pa potom i opšte-građanskog otpora zlu vlasnih, i vladavini zlih. Jednostavno, čini se da se i sav bes izjalovio, otrcao, pa ga je potrebno ponovo osvestiti, izvesti na pozornicu. Prikupiti se nakon godina nemog, ili pak glasnog trpljenja, sveprisutne mržnje, propagandne netrpeljivosti, nataložene isključivosti. Studenti sada isključuju glas nenadležnih, vraćaju nenadložnog u okvire iz kojih je davno iskočio, poput strašila na federe. Nisi nadležan – stoga ćuti, jasno i glasno ilustruje jedna od parola.

Savez načinjen u novcu i krvi, drugo ime za stanje trajne korumpiranosti, povlači sa sobom manifestacije svakodnevne okrutnosti, uživanja u iživljavanju nad onima koji izlaze iz neposredne zone interesa. Taj fatalni savez, nalik na gvozdeni stisak, rađa želju da se „neprijatelj“ isleđuje i vreba na svakom koraku. Koruptivna zaslepljenost, uverenje da se može i sme sve još više i „još jače“, da je dapače poželjno ispuniti sve što korumpiranom umu padne na pamet, podrazumeva uživljavanje u sliku sveta u kojoj su svi drugi sumnjivi i suvišni. Pa i neposredni saradnici.

Vladajuća nekrologija međutim doziva, ovaj put, prvu iskru otpora fantazmima „rojalističke vlasti“ i „aristokratske krvi“. Uostalom, nijedan tiranin, naročito kad bi poveravao u mit o sopstvenoj nepotkupljivosti i nevinosti, nije mogao da trajno ukloni krv sa sopstvenih ruku, da prostim opsenarstvom spere zakonitost vraćanja na mesto zločina.

Zločin istrajava upravo u tom simboličnom, makbetovskom činu pranja ruku, koje nikako ne postaju zadovoljavajuće prozirne i nevine. Neizbrisiva, neuklonjiva krivica uvek progoni podsvest vladajućih paranoika i ubica. Shodno tome, dokazi „nevinosti“ nikako se ne mogu konačno pribaviti, ma koliko se dugo opstruirala pravda i prolongiralo tvrdokorno stanje nekažnjivosti. Dokazi niču jer se ne mogu trajno zadržati „mehanizmima“ opstruiranja zarobljenog sudstva i potkupljenih sudija. Mizernim metodama držanja predmeta u „tajnim fiokama“, „večno“ u „predistražnom postupku“, pod velom „državne tajne“. Jer ono što je sada tajno postaće jednom javno.

I satrapi biraju sopstvenu sudbinu, hteli to ili ne. Svi ti konvertiti zapravo samo poslušno nastavljaju u krv ogrezlo geslo onoga koji je doslovno sprovodio u praksu zločinačku maksimu: „nema tragova, nema ni zločina“. Fascikle će ipak na kraju prolajati, dokazi sami izroniti. Kao što je, iz dubina reke, već jednom izronio kamion sa telima ubijenih.

Čin pranja ruku biće potajno je ispunjenje „plana“ da se bude otkriven, uhvaćen u zločinu kao poslednjem utočištu, mišjoj klopki u koju se uvek iznova hvata figura „kralja“. Šteta što neke posledice dolaze uvek već dockan, za milione stradalih.














Prikupiti se nakon godina nemog, ili pak glasnog trpljenja, sveprisutne mržnje, propagandne netrpeljivosti, nataložene isključivosti... 

BITKA ZA SRBIJU

Krvave ruke iznova se peru

**Gospodine Lynch, da li ste počeli da praktikujete transcendentalnu meditaciju zbog problema s bijesom?**

Ne. Primijetio sam da bivam bijesan. Mnogi ljudi to osjećaju, i ja sam bio jedan od njih. Onda usmjeravaju svoj bijes prema onima na kojima ga mogu iskaliti -  ja sam ga iskaljivao na svojoj prvoj ženi. Ono što se desilo jeste da sam počeo meditirati, a dvije sedmice kasnije ona mi je prišla i rekla: „Šta se dešava?“ Pitao sam : „Kako misliš?“ A ona je odgovorila: „Gdje je onaj bijes?“ Više ga nije primjećivala. Često se dešava da ljudi ne primijete promjenu u sebi kada počnu meditirati, ali ljudi oko njih je primijete.

**Zašto ste počeli da meditirate?**

Počeo sam 1973. godine. Ideja da ljudsko biće može doseći prosvjetljenje me proganjala. Ludilo me hvatalo od onoga što stalno čujemo, kako koristimo samo pet ili deset posto svog mozga. Čemu onda služi ostatak? Kako iskoristiti više i šta je to najviše što možeš dosegnuti? 

Mnogi kažu da je meditacija kao trčanje, ili kao sunčanje na plaži. To nam samo pokazuje kako je veliko nerazumijevanje šta meditacija zapravo jeste. Meditacija je način da zaviriš unutar sebe, potpuno, u najdublje nivoe života, transcendenciju, apsolut, cjelinu i stvarnost, i da to iskusiš. Ljudsko biće je stvoreno za to.

**Mislite li da ste bolji umjetnik jer su vaši filmovi vođeni višom sviješću?**

Ne znam. Kada počneš meditirati, možep hvatati ideje na dubljem nivou. Intuicija raste, a intuicija je najvažniji alat za umjetnika – kombinacija osjećanja i razmišljanja. Kada radiš na slici, osjećaš i uživaš u tome. Isto je i s filmovima. Uživanje u radu raste, uživanje u svemu ostalom raste. Ideje teku, osjećaš da sve to možeš oblikovati. Znaš šta radiš. To je spoznaja koja se razvija, zaista predivno.

**Desi li se i dalje da budete depresivni ili uznemireni?**

Sve je to relativno. Intenzitet je sve manji i manji. Tako patnja počinje nestajati. Čovječanstvo nije stvoreno da pati. Blaženstvo je naša priroda. Stvoreni smo da budemo srećni. Potpuno je moguće biti ispunjen srećom. Pravim, dubokim blaženstvom, potpuno budnim, srećnim u samom činu življenja. A to uživanje u životu, u stvarima koje radite, postaje mnogo intenzivnije kada vam to blaženstvo raste.

**Možete li biti precizniji kako to utiče na vaš svakodnevni život?**

Događaji u životu ostaju isti, ali način na koji ih doživljavam postaje bolji. Na mom filmu *Dina* to iskustvo je moglo da me uništi. Bilo je tako jezivo. Do te mjere se poistovjećujem sa svojim filmovima – i znao sam da sam izdao sebe – ali me meditacija spasila od toga da se ne bacim s litice. Ima ona izreka: Svijet je onakav kakav si ti. Možete nositi tamnozelene prljave naočare, i takav će ti biti svijet. Ili možeš početi da zaranjaš u sebe i iskusiš neograničeni okean čiste blažene svijesti, kreativnosti, inteligencije, sve te blagodati. Tada počneš nositi naočare ružičaste boje. I svijet za tebe postaje bolji.

**Rekao bih da vaši filmovi gledaju na svijet kroz tamne naočare. Zašto je to tako?**

Ako biste pogledali film u kojem je početak miran, sredina mirna, a kraj miran – kakva je to priča? Za ispričati priču potrebni su kontrast i sukob. Priče trebaju imati tamu i svjetlost, nemir, sve te stvari. Ali to ne znači da stvaralac mora patiti kako bi prikazao patnju. Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima.

**Kako nastaje ideja za jedan od vaših filmova?**

Uvijek kažem da ideje pokreću brod. Ideje su ogroman, ogroman blagoslov. To je ono što pokušavate uhvatiti – ideju u koju se zaljubite. Svaki put kada sam snimio film koji nije baziran na knjizi ili scenariju nekog drugog, proces je bio isti. Cijela stvar ne dolazi odjednom, već dolaze fragmenti koji se kasnije oblikuju u scenario. Zapisujete ideju i čuvate je dok ne dođe sljedeća, i malo po malo, većina tih ideja pronađe svoje mjesto u scenariju – koji je organizovan skup ideja. Zatim snimate taj scenarij, montirate ga, miksujete zvukove i muziku. To je proces. Ideja može dati priču koja je apstraktnija i manje direktna, a ponekad vam daje priču koja je jasnija i linearnija.

**Šta više volite?**

Volim sve vrste kinematografije. Nema pravila. Neki apstraktni filmovi me uopšte ne diraju, dok me drugi potpuno obore s nogu. Neki linearni filmovi me ne dodiruju, dok me drugi inspirišu nevjerovatno. Film je mješavina milijardi elemenata. Kažu da kinematografija kombinuje sedam umjetnosti. To je veoma kompleksan medij, tako da vas ne bi trebalo ograničiti od istraživanja drugih smjerova – ako ideje dođu. Kinematografija je posebno lijep, moćan medij.

**Postoje li filmovi prema kojima ste se orijentisali?**

Svi bi trebali pronaći svoj glas. Nije stvar u kopiranju. Ali Godar, Felini i Bergman su bili moji heroji. *Bulevar sumraka*, *Prozor u dvorište*, *8 ½*, filmovi Žaka Tatija poput *Moj ujak* ili *Praznik gospodina Hulota*,  svi Kubrikovi filmovi, svi Felinijevi filmovi, vjerovatno svi Bergmanovi filmovi – bilo je toliko sjajnih filmova koji su me inspirisali.

**Jesu li ti filmovi podsvjesno uticali na vaš rad? Moglo bi se reći da je koncept voajerizma u Plavom somotu inspirisan filmom Prozor u dvorište, na primjer.**

Ne znam da li je to tačno. Postoji 110 ili više godina kinematografije i nemoguće je da neko od nas napravi film koji se ne može uporediti s nečim što je ranije nastalo. Za mene *Plavi somot* je *Plavi somot*, a *Prozor u dvorište* je *Prozor u dvorište*. Možda su mi *Bulevar sumrak*a ili *Prozor u dvorište* prizvali neku ideju, ali iako ih volim ili su me inspirisali, život je 24/7 film. Ideje stalno dolaze iz toga. Teško je reći da je kinematografija ta koja priziva ideje. To je sve zajedno. Postoje milijarde ideja koje plivaju okolo, samo ih treba uhvatiti.

Povodom smrti režisera Davida Lyncha, prenosimo intervju koji je dao web magazinu The Talks

In memoriam

David Lynch: Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima

**Vaš poslednji album Naizust stavlja fokus na reč, na igre rečima, na polisemiju, čime se ostvaruje posebna atmosferičnost, ali i to da jezik ponovo oživljava, izlazi iz svoje okoštale ljušture, ponovo se porađa iz fraza koje više ništa ne znače, izlaže ih, ogoljuje, transformiše. Zapravo se sve vreme poigravate ustaljenim izrazima, onim što je „prazno“ u jeziku, ali akcenat je na dekonstrukciji, na oslobađanju reči, vraćanju punoće, pa i smisla, i otuda one u vašim tekstovima ponovo osvajaju onaj gotovo magijski potencijal. Jesu li riječi Vaše „malo roblje“ i koliko u samom procesu pisanja tekstova ima „automatskog pisanja“?**

„Naizust“ je u tom smislu specifično napisan, jer nije nastao iz pisanja, već iz govora. Dakle, izgovoren je. Improvizirao bih neku naraciju, pjevanje, i tu bi nastalo sjeme, polumisli, gotovi stihovi, nekad i cijele kitice, koje bi kasnije onda još brusio i oblikovao. Možda nije automatsko pismo, ali je zato automatski govor. U tom smislu je govor i čišće „automatski“, jezik je brži i od pameti, a kamoli od ruke i olovke. To me u tom periodu jako privlačilo, da samo meljem i meljem, i u nekom trenutku naprosto izađu iznenađujuće stvari. I štoviše, počeo sam jako osjećati taj prostor između riječi, to me zanimalo. Rodila mi se u glavi misao da su riječi vrata koja vode jedna do drugih. I sve su riječi povezane. Htio sam izraziti neke riječi kroz neke druge koje su njima bliske, kao da riječi oko sebe imaju neko gravitacijsko polje, neki svoj oblak, i kad približiš tih nekoliko oblaka, tu se rađaju novi odnosi, nove oluje. Uopće, imao sam na trenutke osjećaj da smišljam nove pjesničke postupke, koji su toliko tanani da ih sad više ni ne mogu objasniti. Ali „Naizust“ je ostao kao svjedok toga.

**Po obrazovanju ste rusista. Da li biste pomenuli neke autore ili književne uticaje, neka mala otkrovenja?**

Pisao sam diplomski o distopijskom romanu „Mi“ Jevgenija Zamjatina i u toku istraživanja pročitao sam „Braću Karamazove“ Dostojevskog. To mi je bio jedan od tih prijelomnih trenutaka, oduvalo me skroz. Nakon toga pročitao sam veliku većinu njegova opusa i tako mi 
je postao najdraži pisac. Uz njega, kad smo kod Rusa, što se suvremene književnosti tiče, ogroman sam obožavatelj Viktora Peljevina. Maltene imam policu samo za njega, „S.N.U.F.F.“ mi je možda i najdraža. A nedavno sam na sugestiju prijatelja pročitao prvi „Dnevnik“ Gombroviča i uopće nemam riječi koliko me oduševilo, malo je trebalo truda ispočetka, ali jedna od onih knjiga koje pročitaš i osjećaš da te promijenilo. 

**Mnogo je odrednica koje se vezuju uz vaš zvuk, ali svaka je krnja i nedovoljna. Ako bismo redom popisivali, rekli bismo da ste indie-freak-folk-trip-hop-psycho-dream punk. Definisali ste negde vaš zvuk kao „mračni nered“, a zanimljiva je i nova odredica trip-hop misticizam. Vi ste zapravo jedan psihoaktivan bend – u doslovnom smislu menjate stanje svesti. Kako ste uspeli doći do tog, sada veoma osetnog i efektnog, misticizma u zvuku?**

Uh, iskreno se više i ne sjećam kad sam spominjao taj „nered“ i „misticizam“, ali nije netočno.
To je možda više i pitanje za mog kolegu iz benda Dimitrija Petrovića koji je glavni producent i aranžer pjesama koje pišem. On ima vrlo mističan pogled na zvuk, miks, miješanje boja, tonova, tekstura, baš je pravi umjetnik u tom smislu, kao da stalno traži dokaz Boga u tim frekvencijama. Ne znam koliko to sam uviđa, ali ima prilično religiozan pogled na glazbu i zvuk, pa odatle i mistika. A ima i likovnu pozadinu, tako da vidi to sve nekako holistički. Što se mene tiče, ja sam prebrzo zadovoljan, ne vidim dalje od svoje skice i vrlo brzo tijekom procesa aranžmana i miksa gubim interes i moram se prisiljavati da ipak sudjelujem u tome i ne povrijedim kolege koji se oko toga trude.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4c9c4be7-5a1a-4b60-bd74-27d63766c583)
Dekica session, foto: Marina Uzelac{.caption}

**Čini se da ste vrlo otvoreni za eksperiment, bilo da su u pitanju akustički instrumenti ili elektronika, a izlišno je pominjati da glas tretirate kao instrument, na jedan sasvim atipičan način. Na poslednjem albumu on se stišava, prelazi u šapat, čime samo dobija na punoći. Polje eksperimenta je vrlo pipavo i reklo bi se da se tu vrlo jasno vidi razlika između neiskusnih muzičara koji eksperimentom prikrivaju vlastitu lenjost i neznanje i onih koji kao u vašem slušaju proširuju granice i polje izraza, obogaćuju ga i čine nezamislive spojeve mogućim. Koliko je teško u današnjem svetu i poretku ostati istinski radoznao i otvoren?**

Nama je eksperiment urođen, ne znam kako da to drukčije izrazim. Kad pišem pjesme, čini mi se da, čim naslutim formulu, ona je već u smeću i moram naći novi način da pišem. Svaka pjesma se piše na svoj način i svaka, ako je prava, taj će način naći. Zato su mi trebale skoro tri godine nakon što sam završio materijal za „Naizust“, da uopće počnem pisati novi materijal za Seine. Nisam znao kako pristupiti tome, ali sam znao da ga ne mogu pisati na isti način. I zato sam pisao masu nekih drugih stvari, a u vezi Seine sam bio paraliziran. I onda nekako počneš, relativno na silu, polako otvaraš polje svojih mogućnosti, bilo konkretan glazbeni instrumentarij, bilo emocionalni, misaoni, kao da uhvatiš nekog za ruke i vrtiš ga oko sebe sve većom brzinom. Dok se najednom ne nađeš usred pjesama. 

**Ne verujete u inspiraciju, već u disciplinu. Ako izuzmemo neosporan talenat (koji je nažalost na udaru, jer je komercijalizacija muzičke industrije odavno brutalna), je li u disciplini i posvećenosti tajna vašeg opstanka i kvaliteta?**

Da. Procijeniti vlastiti talent je nemoguće, znaš da nekad stvarno uspiješ napraviti nešto što samog tebe toliko omađija da slušaš to na repeat danima, ali opet, hoće li to rezonirati s nekim drugim, pitanje je (koje me, iskreno, većinu vremena niti ne zanima naročito), a realno, to bi vjerojatno i bila neka društvena ocjena tvog talenta. Vjerujem u disciplinu i trudim se dolaziti u studio skoro svakodnevno i stvarati, jer znam da ću na taj način do nečeg doći. I to je ono što je u mojoj kontroli, jedino što je u mojim rukama. S druge strane, inspiracija postoji, nije šala, i kad osjetiš taj dah, to je stvarno čarolija u punom smislu riječi. Ali i njoj nekad treba da dozrijeva, nekad se trudiš i radiš i ne dešava se ništa naročito, jer nekad stvarno nemaš ništa za reći, mora proći neki život kroz tebe, mora se nakupiti neke duhovne građe u tebi. Udah-izdah. 

**Iako se zvuk menjao, ono što je konstanta jeste pomalo zlokoban, postapokaliptički, distopičan vajb i tekstovi koji uspevaju da budu duboko intimni i istinski politični, rekla bih i proročki. Takva je recimo stvar „El zlo“ sa albuma „22“ koji je izdat 2019, a koja, ironično, neverovatno precizno hvata današnji trenutak. Ratovi, ubijanja, jame, ubrzane pripreme za ratno stanje širom Evrope, nuklearna pretnja, olovno teskobna atmosfera i ta „crna borovnica“ koja niče dok mi tobože „gledamo svoja posla i sijemo svoj vrt". Kakav je osećaj iz današnje perspektive slušati i izvoditi tu stvar, s obzirom na svest o normalizaciji rata i toj jezivoj promeni paradigme koju danas živimo**? 

Što kažu u u prvoj sezoni „True Detectivea“: „Time is a flat circle.“ U tom smislu, nisam siguran koliko je proročki jer se taj obrazac u društvu ponavlja svako toliko, mogao bih tvrditi i da je zapravo historijski. Sve to vrijedi i barem stotinu godina unazad. Ali tu pjesmu ne sviramo više uživo, malo sam se smorio od tog osjećaja da plašim ljude. Cijeli taj album je ne pomalo, već izrazito zlokoban. I premda stojim iza tog krika, ta je emocija strahovito gorka, to je moguće i nešto najgorkije što sam ikad napisao, ta te gorčina bukvalno jede. Možda je se zato i klonim.
Fun fact, ovaj „El“ u nazivu nije iz španjolskog, već kao kratica za „Elektro“, no točka se negdje izgubila.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/919a0338-aee1-4f5c-9ed3-58d920e0457b)
Foto: Marina Uzelac{.caption}

**Zahvaljujući Marini Uzelac, od samog početka imate prepoznatljiv vizuelni rukopis u promišljenim spotovima koji su prava remek-delca, a od kojih se svakako izdvajaju video radovi za pesme „Nebo“ i „Šilo“. Spot za „El zlo“ je sniman u Drugoj varaždinskoj gimnaziji ispred rada „Razvoj tekstilne industrije“ Julija Merlića, začetnika tehnike žbukoreza. Je li to na neki način i omaž ovom umetniku i jednom nasleđu?**

Da, jest neka vrsta omaža, ali da budem potpuno iskren, zaista nisam znao puno o Merliću i njegovom radu. Sve se to odmotalo kad nam je mama rekla da ima taj žbukorez koji stoji iza mreže, u sportskoj dvorani gdje klinci igraju nogomet i skaču preko kozlića, i ako se dobro sjećam, cijela je dvorana renovirana, ili čak rušena, no stisli ih konzervatori, i sve je nanovo građeno oko tog zida sa žbukorezom koji je ostao. Kakva priča, pali smo na dupe. Dopalo nam se kao simbol tog prahistorijstkog razvitka čovjeka, lovci, sakupljači, preživljavanje, industrijsko društvo, a na kraju zapravo iz ove vizure i sukob između i kapitalizma i komunizma. Veličanstven rad. 

**Iza vas su tri izvrsna albuma, balkanske i evropske turneje, nominacija za najbolji nezavisni album (IMPALA), upečatljivi tekstovi zbog kojih je zapravo svaki album konceptualno zaokružena celina nalik avangardnoj poeziji. Tu je i novi projekat pod nazivom „litl itali“. Kako Vam se, retrospektivno, čini ova godina, a kako prethodna decenija koliko već otprilike postoji Seine? Možda je nezahvalno praviti retrospektivu, ali koje biste tačke izdvojili kao intimno važne, možda i presudne, koje nastupe, prelome, epifanije?** 

Ranije me veselila ta vrsta kolekcionarstva vlastitog rada, pa brojiš te albume, pjesme, gigove.
Ali nekako me to ne radi više. Jedino što mi je bitno je ono što sad radim. Nisam u stanju gledati unazad sa suzom u oku, sve je to bilo fenomenalno, ali ja sam tu sad i danas. I hoću praviti nešto novo, na što opet za pet godina neću moći gledati sa suzom u oku, itd. itd. Ne mogu živjeti od svojih starih radova, jedino što me hrani su nove pjesme. No da ne izbjegnem pitanje sasvim, protekla godina bila je prilično spora, da ne kažem prazna, osjećam da sam tek hvatao zalet za sljedeću. Litl itali je objavio „Mir i Dobro“, a Eine „Podočnjake,“ no to je sve praktično napisano godinu prije. S druge strane, proteklo desetljeće bilo je prepuno lomova, pokušaja da se obračunam sam sa sobom, s publikom, sa svojim položajem u društvu, na sceni, na tržištu, nekoliko pokušaja da utrnem tu iskru u sebi, očigledno neuspješnih. Ali s tim je došlo i neko srazrijevanje, ili barem obrisi mira u meni što se tiče stvaranja. 



Ivan Ščapec iz zagrebačkog benda Seine govori o jeziku i automatskom pisanju, 
inspiraciji i disciplini, distopiji i epifaniji

Seine

Jezik je brži od pameti, a kamoli od ruke i olovke

Sve češće od *random* poznanika dobijam onaj majčinski pogled prepun sažaljenja uz prateću rečenicu “Šteta da je tako mlad čovjek toliko ogorčen i razočaran…" Kako od onih koji su mi ideološki bliski, tako i od onih koji želju za diskreditacijom ideja upakuju u brigu. 
Žalim slučaj, ali socijalno svjestan čovjek je nesretan. Zadovoljstvo nije moguće. Svaki pokušaj zabave je unaprijed osuđen na propast. 

Primjera radi, poslije dugo godina sam ponovo počeo da pratim fudbal. Umislio sam da ću tako skrenuti misli i odmoriti od ratova, genocida i patnje. Kao da sam ja tu žrtva pa treba da se olakša meni, a ne onim nesretnicima. Tu se već u startu javlja osjećaj krivice. Uključim utakmicu da se proveselim svom omiljenom timu iz djetinjstva… U FC Barcelonu sam se zaljubio već neđe sa 7 godina. Ljubav je počela zbog Ronaldinha, a nastavila zbog katalonskog separatizma, anarhosindikalizma i Orvelovog *Omaža Kataloniji*.

Ali ne lezi tehnofeudalistički vraže. Informacije koje sam sakupio i spojio u strukturu pogleda na svijet mi više ne dozovaljavaju da doživim zadovoljstvo. Sada shvatam da bi se u tom slučaju radovao modernim gladijatorima koji skreću pažnju sa bitnijih problema i usmjeravaju iskrene emocije kolektiva na komodifikaciju i konzumaciju: prodaju dresova, ulaznica i drugih inovativnih načina da „onaj gore“ zaradi. Proslava pobjede nakon tih saznanja više nikada neće biti proslava. Masa muškaraca koja se gromoglasno derinja je zastrašujuća, što će vam potvrditi svaki pripadnik ugroženih zajednica.

Ugasio sam TV i otišo ka hodniku. Mozak mi je, nažalost, ostao uključen. Pri obuvanju patika mogao sam samo da mislim o tome kako su ih pravile umorne ručice u zadimljenim podrumima Globalnog juga, za platu od par feninga. U prolasku sam prošao pored postera nekadašnjih heroja. Jedni sada sviraju u Izraelu, tik pored ograde koja dijeli „razvijen svijet“ od bombi, nemaštine i amputacija zarđalim priborom; a drugi govori u UN-u ispred Rusije da bi povodom invazije Ukrajine osudio - zapadni intervencionizam. *There goes my hero, he’s ordinary*. Ne vjeruj u idole. Kako je napisao i sam Thom Yorke u predivnoj Karma police: *I've given all I can, but we're still on the payroll*. Ili umreš dovoljno mlad da ostaneš heroj ili poživiš dovoljno dugo da postaneš zlikovac. To nam je pokazao Cobain sa muzikom, a narodni heroji NOB-a sa politikom i borbom. Da su svi od njih preživjeli, umjesto snažnih posljednjih riječi, govora i statua, iza nekih bi ostali kič i šund u najboljem slučaju, a u najgorem spisi podržavanja ideje Velike Srbije sa petokrakom na čelu. Kao kod pojedinih generala u Bosni i u Hrvatskoj. 

Sa tom mišlju, otišao sam u prodavnicu po energetsko piće koje će mi šatro pomoći da izguram dan.  Đe god da sam se okrenuo vidio sam patnju. Tu je bio čitav meni: tijela izmasakriranih životinja koje su svoje živote provela u kavezima prepunim izmetom i infekcijama, nestle pahuljice dobijene trgovinom kakaa kojeg proizvode mali robovi, i kravlje mlijeko dobijeno otimanjem njenog đeteta, koje je potom zaklano kao „mlada teletina“. Iste noći, lažno-srećna porodica će proždirati njegovo meso na porodičnom ručku hvaleći mesara zbog toga što im je servirao leš bebe, umjesto nekog od starijih članova životinjske porodice. 

Plaćam namirnice i foliram prodavačicu da je grč osmijeh. Onako umorna i izrabljena u dvanestočasovnoj smjeni me je podsjetila na moju majku koja je radila dva posla kao prodavačica u butiku da bi prehranila mene i brata. Razmišljam kako će, baš kao i moja majka, doći kući neđe oko ponoći da bi tada krenula da kuva ručak za sjutra. U supu će staviti kosti istih onih leševa preklanih životinja. (Ne)život se hrani smrću. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1a53d5e8-4f43-4a89-872a-023ad71e51de)
Kadar iz "Odisejevog pogleda" Tea Angelopulosa{.caption} 

Nema druge nego da se upustim u svoje bijedne pokušaje dizanja demokratske revolucije po Evropi. Što bi bilo super da nije apsurdno. Evropska radnička klasa je mahom fašistička i glasa tako da osigura bodljikavu žicu koja će spriječiti da ljudi koji bježe od rata ne dođu do njihovih obala. Glasa za remorkere koji će odgurivati čamce imigranata da bi se udavili u dubinama „našeg“ ili „njihovog“ okeana. Ili za bombe sponzorisane od strane istih evropskih vlada, nije bitno. Bitno im je samo da su tamo daleko… Daleko od mora. 

Tih radnika koji rade u fabrikama, a u pauzama za kafu čitaju Lenjina i organizuju se u sindikate – nema. Današnji radnici se eventualno mogu organizovati da „izbiju pedera“ ili zaplivaju za krst, ne i da naprave progresivnu društvenu promjenu. 

Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore. Osim svojih okova imaju da izgube sitne privilegije, iphone-ove, poslove i stanove. Pored toga, sa kim mi zaista imamo komunikaciju? Sa istomišljenicima koji nam klimaju glavama, dok se spoljnog svijeta plašimo jer je toliko ideološki različit od nas. Da se taj strah dodatno multiplikuje, tu su i online prostori koji će nam odrediti da vidimo baš ono sa čime se slažemo ili ono protiv čega smo radikalno protiv; svako zauzimajući svoju stranu novičića. Zajedno ćemo onanisati nad algoritmima, koji će se postarati da se bijes i tuga izdrkaju na tastaturu, umjesto da se kanališu u išta produktivno. 

Što je onda ostalo? Ništa, da se dodatno edukujem, jadikujem i pišem uz vjetar. Da me, na osnovu tog pisanja, ljudi prozivaju ili hvale. U ovom trenutku, nije previše ni bitno. Svakako se ništa neće promijeniti. 

Reče Bakunjin da je (društveni) *naučnik već po svojoj srži sklon umnoj pokvarenosti, jer je njegov glavni porok pretjerano uzdizanje svog znanja i prezir prema svima koji ne znaju*. Mogu samo reći: kriv sam. Zato nisam ništa bolji od prozvanih kategorija. Štaviše, gori sam. Oni funkcionišu u ovom svijetu, a ja sam samo depresivni čangrizavi lik kojem ćete uvijek moći iskucati da smara, filozofira i kuka. Moja zaglavljenost u fazi bijesan-na-sve-i-svakoga čak jača neoliberalno gledište individualne odgovornosti, a time i status quo. Svojom *ljevičarskom melanholijom* anesteziram bijes i pretvaram ga u očaj. Djelujem kontrarevolucionarno. Što je posljednje što želim da radim. 

Eto, ne samo da sam grobar svog zadovljstva, nego i zapinjem o sopstveni sarkazam.


Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore

lijeva melanholija

Sahrana zadovoljstva

Čovjek u Crnoj Gori srastao je sa traumom. Nemam istraživanje da potkrijepim tvrdnju, osim razgovora sa ljudima i lova vlastitih misli. Tako dolazim do zaključka da se stalno čeka neka nesreća ili barem neprijatnost. Ponekad mi se čini da postoji razlog za to, jer se previše malih i velikih užasa dešava, a za mnoge nikad i ne saznamo.

Nedavno se desilo na parkingu supermarketa, tinejdžer je udarao sebe i roditelje koji su, u pokušaju da ga obuzdaju, morali da ga obore na zemlju gdje su mu dali neku vrstu mirišljavih kapi za smirenje. Za ne baš kratko vrijeme, koliko je sve trajalo, na parkingu su se skupljali ljudi koji su samo stajali i gledali. Od svih njih, samo je jedna osoba prišla da ih pita treba li zvati Hitnu pomoć. Događaj se, po priči osobe koja ga je sa mnom podijelila u suzama, završava tako što se jedna žena parkirala i počela da snima mobilnim telefonom. 

Namjerno pričam u crticama, jer detalje teško može razumjeti neko ko nikad nije koristio fizičku silu da sopstveno dijete sačuva da ne povrijedi sebe i drugog. Kao sestra sad već odraslog čovjeka sa dijagnozom autizma, sjetila sam nečeg što je moja majka često govorila: najteže je kad ljudi samo stoje i gledaju.   

Pretpostavljam da ne možete znati koliko snage uzima jedan takav trenutak naočigled svih na parkingu, kad ste suštinski sami. Pritom, ne mislim sami u smislu odsječeni od svih tih ljudi, već mislim na izolaciju čije razmjere slutim iz primjera svojih roditelja.

Društvo je davno počelo da izoluje dvoje komunikativnih i mladih ljudi, nakon što je Rastko, moj brat, dobio dijagnozu, po koju su uzgred morali da idu u drugu državu. Izolaciju s početka ne primijetiš, jer si obuzet problemom, da bi tek nakon nekog vremena shvatio da si odsječen. Ljudi prestaju da ti se javljaju na ulici, ali zato gledaju u tvoje dvorište, valjda da vide malog vanzemaljca kako se igra sa svojim bratom i sestrom. Otuđuju te i kad tom bratu i sestri uruče pozivnicu na dječji rođendan, ali ne i malom vanzemaljcu; ili kažu da malo čudovište treba vezati, zato što se u rođenom dvorištu uplašio psa koji je tebi pobjegao. Kad ga uče psovkama, a onda naprasno počnu da viču da se skloni od njih jer je nepristojan. Kad, kao u slučaju dječaka sa parkinga, samo gledaju i domunđavaju se. 

Izoluje te cijeli sistem i to kad, kao majka djeteta sa smetnjama u razvoju, ne možeš ni da pomisliš da nađeš posao (koji ti pritom daje finansijsku nezavisnost i, da se ne lažemo, predah od kuće) jer dane provodiš od doktora do doktora, od šaltera do šaltera i povrh svega se svojski trudiš da tvoja ostala djeca ne budu zapostavljena. Ili kad ti se dijete smrtno razboli jer ljekari uporno pogrešno dijagnostifikuju određeno stanje, pripisujući ga već postojećoj šifri iz medicinskog kartona, kao što su to uradili ljekari u BiH  koji su godinama [pogrešno pripisivali ](https://etrafika.net/najnovije/95138/autizam-dolazi-sa-kombinovanim-smetnjama/?fbclid=IwY2xjawHubdtleHRuA2FlbQIxMAABHVUWn30uAWlIIyUpkeFedJ92uizdX4e1GmPQ1wGd_y77QGzWHnE_65Vssw_aem_39FOTG5J_t52pNRDyvxOTg)autoagresiju malog Vedada (11) njegovom autizmu. Ispostavilo se da mu se gnoj godinama nakupljao u mozgu i da su se dječak i njegova porodica sve to vrijeme mučili zbog krive dijagnoze.  I da ne bude zabune, pogrešna dijagnostika se svakome može desiti, ali ukoliko svjedočimo nizu primjera koji dolaze iz predrasuda ili neznanja, onda ulazimo na teren kršenja nečijih osnovnih ljudskih prava – na život, fizički integritet, duševni mir. 

Molim vas da zamislite da se to pravo svakodnevno krši vama ili vašem članu porodice. Da sa strahom svoje dijete vodite kod zubara koji će vas možda izbaciti iz ordinacije uz riječi da on neće „takvu đecu da pregleda“. Da vas učiteljica zove na mobilni telefon da hitno dođete zato što je vaše dijete potrčalo tokom školskog odmora ili da [snima](https://6yka.com/region/uciteljica-snimala-autisticnu-devojcicu-dok-je-plakala-da-dokaze-da-nije-za-skolu/) vaše dijete kako bi dokazala da nije za školu.

Pokušajte sad da zamislite i da ne možete da izrazite svoje misli, želje, potrebe, da vas okolina tretira kao dijete, iako ste odavno odrastao čovjek, da kažu da su vas prihvatili a da se onda sablažnjavaju nad svakom vašom greškom, koju i mi neurotipični pravimo. Da vas je neko uvrijedio ili neko fizički nasrnuo na vas, a da vi ne umijete da se požalite i potražite pomoć. Ili da je potražite, ali da vas ne shvataju ozbiljno. Kako biste se vi osjetili u tim situacijama?

Zamolila sam vas za tu mentalnu vježbu ne da biste ušli u moje cipele, niti cipele osoba sa razvojnim poremećajem ili invaliditetom, jer to nije samo naš problem – svako u nekom periodu svog života može postati izolovan, posmatran kao čudak, atipičan i čak otpadnik. Kao društvo i kao pojedinci, skloni smo da izolujemo široke kategorije ljudi poput onih koji dolaze iz „ruralnijih“ sredina od naše, čiji nam akcenat i način govora nije dovoljno urban, koji ne potpadaju pod naše standarde fizički lijepog, koji nisu isto obrazovani kao mi, kul kao mi, pravovjerni/ateisti kao mi... Veliki dio nas je u opasnosti da bude izolovan ili, što je možda i gore, postane da izoluje.

O samom autizmu se malo zna, prvenstveno dijagnostički. Primjera radi, osam od deset djevojaka sa autizmom i dalje je nedijagnostifikovano do svoje osamnaeste godine, što ima ozbiljne posljedice po njihovo [mentalno zdravlje](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35204992/). Ili, do prije gotovo pola vijeka, autizam se dijagnostikovao kao oblik šizofrenije ili svrstavao u kategorije psihotičnih poremećaja. To se neznanje proteže i na razumijevanje njihovog svakodnevnog života i iskustava, pa je Crna Gora, ni ne pomišljajući da donese politike koje bi zaista uključile osobe sa neurorazvojnim poremećajima u zajednicu, sav teret svalila na porodice. Pod uslovom da roditelji i srodnici požive koliko i osoba sa dijagnozom. 

Sa svojih trideset godina, od čega je oko dvadesetpet prošlo od kad smo dobili dijagnozu, ne znam kako se moj brat osjeća, na koji način percipira stvari oko sebe, kako upija informacije. Ono što znam je da se ničiji smijeh ne urezuje u moj grudni koš kao njegov i da mi je upravo on otvorio oči za vidike za koje nisam znala da postoje. Znam i da je zbog Rastka meni i članovima moje porodice život mnogo ispunjeniji, kao što je sigurna sam i članovima porodice dječaka sa početka teksta, uprkos brojnim poteškoćama koje imaju, kao što ih i mi imamo. 
Zvuči pretenciozno ali tvrdim da je život porodica djece sa autizmom daleko duševno bogatiji. Zamislite tek koliko bi bio bogatiji život u zajednicama koje ne stoje, gledaju i komentarišu, već ih prihvataju, uče od njih i daju im podsticaj da se razvijaju. 



Crna Gora ni ne pomišlja da donese politike koje bi zaista uključile osobe sa neurorazvojnim poremećajima u zajednicu. Preveliki teret pada na porodice

život sa autizmom

Samo nemojte da stojite i gledate

Poštovani građani i građanke, 

Obraćamo vam se ovim putem kako bismo iskazali zahvalnost za veliku podršku i povjerenje koje ste nam ukazali. 

Neformalna grupa studenata „Kamo Śutra?“ okupila se prvi put kako bi iskazala podršku studentskim blokadama u Srbiji, a zatim pružila podršku protestu protiv seksualnog uznemiravanja. Nakon protestne šetnje od Pravnog fakulteta do Skupštine Crne Gore, pridružili smo se ovom protestu koji je u Podgorici održan 26. decembra 2024. Naša namjera je bila jasna – pobuna protiv svakog vida nasilja. 

Nažalost, ne dugo nakon formiranja  grupe dogodio se zločin na Cetinju. Naša reakcija da se ponovo okupimo bila je instinktivna, cilj, još jednom - pobuna protiv svakog vida nasilja, ovog puta dodatno nadojena ogromnim bijesom i tugom. Naša zemlja još jednom nije uradila ništa da spriječi stradanja nedužnih. Osjećali smo krivicu što kao društvo ranije nijesmo reagovali da spriječimo ovakav zločin u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće.

Na protestu 16. januara ponovo ćemo tražiti ostavku ministra unutrašnjih poslova i potpredsjednika Vlade za bezbjednost i odbranu. Tražićemo  demilitarizaciju društva, oduzimanje i uništavanje ilegalnog i skrivenog oružja, kao i revidiranje svih dozvola za posjedovanje oružja. Dopunićemo zahtjev koji se odnosi na bolje funkcionisanje policijskih strukura, tražićemo i poboljšanje brige o mentalnom zdravlju, ali i nove politike koje se tiču i prevelike centralizacije naše države. Svakako, tačni zahtjevi biće objavljeni uskoro.

Porast nasilja, materijalnog i kulturnog siromaštva, kao i pogoršanog mentalnog zdravlja trenutno pogađa čitavu državu, ali je najočigledniji u gradovima u koje se već decenijama ne ulaže dovoljno. Zato ne možemo tvrditi da je slučajnost što se masovno ubistvo po drugi put u periodu od tri godine dešava na Cetinju. Razlozi međutim nijesu mentalitet, demoni ni podzemne vode, već višedecenijska politička stvarnost u kojoj nas svakodnevno političari svih partija zamajavaju pitanjima nacionalnosti i religijskog opredjeljenja. Za to vrijeme se na Cetinju, u Bijelom Polju, Andrijevici, Plavu, Beranama samo otvaraju nove kafane i kockarnice – fabrike za nesrećna lica koja su, nažalost, do sad unesrećile stotine crnogorskih domova. 

Umjesto da pronalaze način da ožive gradove, da obezbijede nova radna mjesta, nove škole, vrtiće i da ulože u domove zdravlja, naši političari se bore hoće li na čelu ministarstava biti više pripadnika ove ili one nacionalnosti. Važno im je kojim će pismom biti ispisano policija na službenim vozilima, i koliko će zaposliti partijskih vojnika. Stičemo utisak da oni koji kreiraju takvu političku stvarnost naše zahtjeve ne razumiju, ili ih se plaše.

Ovaj zločin je posljedica urušenog sistema, nepromišljenog i neodgovornog djelovanja vlasti koja nakon zločina koji se dogodio 2022. u Medovini nije ponudila dugotrajno rješenje problema mentalnog zdravlja crnogorskog društva. Našoj vlasti je lako da i ovaj zločin proglasi nesrećom, djelom monstruma ili medicinskog fenomena, ali mi smo svjesni da se monstrumi  ne rađaju, njih stvara sistem koji osobe sa psihičkim tegobama demonizuje, šikanira, odbacuje, neadekvatno se bavi ili se uopšte ne bavi njima. Nazivajući zločinca – monstrumom, skidamo odgovornost sa sistema koji ni na koji način ne ohrabruje brigu o mentalnom zdravlju svakog pojedinca. 

Huškačka politika, nepreuzimanje odgovornosti, korumpiranost, kriminal i nacionalizam jesu bolesti od kojih naše društvo decenijama pati. Svjesni smo da zbog neistina koje je partija Demokratska Crna Gora iznijela, postoji i određena grupa građana/ki koja sumnja u naše namjere. Traume koje je tridesetogodišnja vladavina Demokratske partije socijalista ostavila su duboke i razumljive. I sami ih još uvijek nosimo. U očima nas studentkinja i studenata ove grupe svaka se politička partija mjeri istim aršinima. Kako bismo zaliječili traume i postigli istinske reforme mi moramo pozivati na odgovornost sve one koji svojim političkim djelovanjem kroje našu budućnost. 

Članovi naše grupe su minulih dana javno šikanirani i omalovažavani, dok su djevojke koje su govorile na protestu dobijale poruke prijeteće i nepristojne sadržine. Tako su crnogorski političari još jednom ugrozili naše živote i našu bezbjednost. Ali neće nas zastrašiti, jer smo u ovome udruženi i čisti, što velika većina građana već prepoznaje. Naše oružje su ljubav i empatija! Zato svoju borbu nastavljamo kako jedna od naših najboljih kritičarki reče: „Samo pametno, empatično, otvoreno, strpljivo i hrabro!“  

Još jednom beskrajno hvala vama, našim građanima i građankama, što stojite uz nas! 



Na protestu 16. januara ponovo ćemo tražiti ostavku ministra unutrašnjih poslova i potpredsjednika Vlade za bezbjednost i odbranu

saopštenje

Kamo Śutra: Ne odustajemo od zahtjeva i nastavljamo borbu

Samo činjenica da u današnjem društvu protesti postaju sve frekventniji, govori o tome koliko je aktuelni sistem loše dizajniran za većinu. Zašto bi ljudi morali da se okupljaju u hiljadama, stotinama hiljada, kako bi nekolicini političkih aktera dali na znanje da nešto treba da se uradi ili da nešto ne treba da se uradi? Ovo jasno pokazuje da ne postoji adekvatan, direktan i efikasan način uticaja na donosioce odluka, tj. na ljude koji nas predstavljaju u političkim tijelima.

Ukratko, naš spas se nalazi u decentralizaciji, tj. vraćanju ingerencija i vlasti manjim zajednicama i lokalitetima kako bi upravo one donosile odluke na temelju svojih lokalnih potreba. Međutim, trenutno se nalazimo više političkih kilometara daleko od takvog cilja. Naši prvi koraci ka redizajnu sistema moraju početi od uspostavljanja manjih mehanizama direktnog uticaja. Neki od njih su i (rangirani po logici prioriteta uspostavljanja):

1 )  Mogućnost da ljudi direktno biraju svoje predstavnike imenom i prezimenom, umjesto da glasaju za političke etitete kao što su stranke, i pokreti — to uključuje nezavisne kandidature. 

Ovo je u suštini koncept otvorenih lista koji bi se trebao primjeniti i na nivou gradova i na nivou države. Znači, ljudi direktno biraju odbornike, gradonačelnike, poslanike, premijera, a ne samo predsjednika. Koncept otvorenih lista je već uveliko pristuan širom svijeta.

2 ) Izborno finansiranje političkih subjekata bi trebalo biti ukinuto, jer ono ugrožava poziciju lokalno prepoznatih individua, tako što artificijalno ističe anonimuse koji jako često pribjegavaju populizmu kako bi u što kraće vrijeme okupili neki vid popularne podrške.

3 ) Takođe, mora se omogućiti građanima da mogu efikasno i direktno, uz prethodno definisan broj potpisa, anulirati zakonske akte ili ih proglasiti važećim, bez potrebe da ih politički akteri razmatraju i vijećaju. 

Ovakav mehanizam konačne peticije treba da zamjeni potrebu za protestima. Ako građani nešto žele u većem broju, tu više nema prostora za čekanje. Broj potpisa se može definisati ustavno i može na primjer zavisiti od nekog smislenog procenta generalne izlaznosti na izborima.

Mehanizam koji predlažem ima uporište u postojećim praksama direktne demokratije u svijetu. Na primjer, u Švajcarskoj postoji sistem fakultativnog referenduma, koji građanima omogućava da ponište zakon usvojen u parlamentu ukoliko prikupe 50.000 potpisa u roku od 100 dana, nakon čega slijedi glasanje na [referendumu](https://www.ch.ch/en/political-system/political-rights/referendum#cantonal-and-communal-referendums). 

Slično tome, u Italiji građani mogu inicirati [abrogativni referendum](https://www.britannica.com/place/Italy/Political-process#ref318138) kako bi ukinuli zakon, što zahtijeva podršku 500.000 birača ili pet regionalnih savjeta. U Kaliforniji, SAD, postoji sistem poznat kao [ballot initiatives](https://oag.ca.gov/initiatives), koji omogućava građanima da predlože, izmijene ili ukinu zakone prikupljanjem potpisa koji predstavljaju 5–8% glasova s prethodnih izbora za guvernera.

Ono što naš predlog čini jedinstvenim jeste njegov automatski karakter — zakon bi se ukidao ili usvajao čim građani prikupe potreban broj potpisa, bez potrebe za dodatnim političkim odlukama ili referendumom. Ovaj pristup bi značajno ubrzao proces i dao građanima neposrednu zakonodavnu moć, čime bi se eliminisala potreba za protestima i osnažila njihova politička agencija.

4 ) Dodatno, i uvezano za prethodnom tačkom, poluga građanske moći koju treba omogućiti jeste da, ukoliko građani žele da smijene nekog od svojih predstavnika vlasti tokom mandata — bez obzira da li je biran direktno ili od strane političkih aktera — to takođe mogu učiniti ako skupe dovoljan broj potpisa. Svi znamo da je izuzetno lako uticati na individuu prijetnjama, mitom i sličnim sredstvima, i to mora biti prepoznato kao stvarnost sa kojoj ćemo se kontinuirano suočavati. Kao društvo treba da prihvatimo da će uvijek biti pokušaja malignog uticaja na pojedinca, koji će biti pod velikim pritiskom da donese odluku protiv svoje volje, ne bi li zaštitio sebe i svoje najbliže. 

Upravo zbog toga moramo imati mehanizme da takvu osobu možemo ukloniti i postaviti nekog drugog na njeno mjesto — čime zadajemo jak udarac isplativosti takvih manipulacija.

Mehanizam za opoziv političara prisutan je u različitim oblicima širom svijeta. U Evropskoj uniji, mehanizmi opoziva su ograničeniji, ali postoje značajni primjeri na lokalnom nivou. U Slovačkoj, građani mogu inicirati [opoziv gradonačelnika ](https://www.te.gob.mx/vota_elections/media/files/760a32fa2394afc.pdf)ili drugih lokalnih zvaničnika prikupljanjem potpisa od 30% registrovanih birača u dotičnoj opštini, nakon čega slijedi lokalni referendum. U pojedinim kantonima Švajcarske građani mogu tražiti opoziv izabranih zvaničnika kroz [direktno glasanje](https://www.te.gob.mx/vota_elections/media/files/760a32fa2394afc.pdf). Van Evrope, Kalifornija, SAD, omogućava opoziv na državnom nivou, dok u Latinskoj Americi Venecuela i Kolumbija nude mehanizme opoziva lokalnih i nacionalnih zvaničnika nakon prikupljanja dovoljnog broja potpisa.

Nakon što uspostavimo ovako direktne uticaje građana na moć, tek tada možemo pričati o planskoj decentralizaciji, raspodjeli odgovornosti na lokalne institucije, kao i boljoj organizaciji odgovornosti unutar tih institucija.

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je sam dizajn sistema ključan za oblikovanje društva. U sistemu obrazovanja na primjer, ocjena je postavljena kao glavni pokazatelj uspjeha. Shodno tome, gro studenta će se fokusirati na načine kako da postignu što bolje rezultate sa što manjim naporom, zanemarujući stvarne vještine i znanje. Slično tome, u svijetu u kojem se centraliziraju moć i sredstva, novac postaje glavna metrika života, a sama umjetnost i ljepota življenja postaju sekundarni.

Kada ne postoji mogućnost direktnog uticaja građana na vlast, onda se krivično-pravni sistem jednostavno pretvara u instrument zaštite privatne svojine i interesa kapitala, a ne u zaštitu zajednice, i to sve na račun te iste zajednice. A ako jedan sistem ne služi većini koja u njemu živi, nema apsolutno nikakvog razloga zbog čega bi takav sistem trebao i da postoji.

Temeljne i duboke promjene nemoguće je ostvariti, a još teže održati, pod teretom malignih pritisaka koji su se ukorijenili do te mjere da je osjećaj značaja individualnog glasa gotovo nestao, približavajući se opasnom nihilizmu. 

Ovakav sistem neumoljivo gura ljude prema granici gdje im jedino preostaje fizička samoodbrana kao posljednje utočište. Zbog toga je od presudne važnosti postaviti jasan i odlučan ultimatum: građanima se mora hitno omogućiti pristup direktnim instrumentima za uticanje na odluke i kontrolu vlasti. Ukoliko se to ne dogodi, društvu ne preostaje ništa drugo osim da se suoči s neizbježnom eskalacijom — gdje fizička samoodbrana više nije izbor, već neminovnost.

*Cijeli tekst pročitajte* [ovdje.](https://medium.com/@3MinutesToMidnight/inteligentni-dizajn-fb448a9509dd) 

Mehanizam za opoziv političara prisutan je u različitim oblicima širom svijeta, treba ga samo prilagoditi na lokalu

inteligentni dizajn

Kako brže i lakše smijeniti funkcionera

FLUID dizajn forum i NVYU FLUX raspisali su drugi poziv za mlade dizajnere/ke FLUID – Regional Design Awards for Young Designers 2025. 

Konkurs na temu OBEĆAJ MI BUDUĆNOST raspisan je za kategoriju plakat, a rok za prijavu radova je 25. januar 2025. godine. Više informacija možete pronaći na [web sajtu](https://fluid-forum.me/). Odabrani radovi biće prikazani u okviru festivala FLUID dizajn forum (Cetinje, april 2025) i POP-UP dizajn festival (Sarajevo, maj 2025).

Na prvi javni poziv za FLUID – Regional Design Awards for Young Designers 2025, koji je objavljen jula 2024. godine, pristigla su 64 plakata. 

Žiri je radio u sastavu: Mirko Ilić (SAD), Borut Vild (Srbija), Dejan Kršić (Hrvatska), Saša Pešikan (Bosna i Herecegovina), Nikola Bada Radonjić (Crna Gora), Sandro Drinovac (Bosna i Herecegovina) i Ana Matić (Crna Gora).

Autori/ke selektiranih plakata prvog poziva:

Dunja Đuranović (Crna Gora) / Leo Gojnik (Hrvatska) / Ana Ivanović (Crna Gora) / Vasilisa Jovanović (Srbija) / Katarina Klauž (Slovenija) / Ines Kocijan (Hrvatska) / Jovana Mališić (Srbija) / Mia Miljević (Srbija) / Tamara Perušinović (Bosna i Herecegovina) / Željko Petrović (Srbija) / Nika Romanić (Bosna i Herecegovina) / Veselj Saliji (Srbija) / Anđela Savić (Bosna i Herecegovina) / Vladimir Savić (Srbija) / Natasa Stamatović (Srbija) / Anđelija Stančulović (Srbija) / Jana Terzić (Srbija) / Marko Tomić (Bosna i Herecegovina).

![](https://cms.normalizuj.me/assets/17eccece-227c-4a6b-8bdf-73983569af03)

U okviru projektnog segmenta BLENDING – Tematske izložbe, raspisana su još dva javna poziva: za kategoriju Fotografija na temu BUBBLE, BABL, MEHUR i za kategoriju Riso-grafika na temu SWEET 16. I ove dvije izložbe biće prikazane u okviru FLUID dizajn foruma 13/2025.



Konkurs na temu OBEĆAJ MI BUDUĆNOST raspisan je za kategoriju plakat