Danas je teško definisati antifašizam. On je u biti pacifistička ideja i moralni stav. I kako je diskriminacija preduslov fašizma, tolerancija je osnova antifašizma. 

Izazivanje nacionalne netrpeljivosti, negiranje nacionalne samobitnosti, potenciranje ugroženosti, vjerski fanatizam, govor mržnje, relativizovanje istorijskih činjenica i veličanje fašističkih saradnika je sve osim antifašizam. Nažalost, danas se antifašizam u Crnoj Gori i dalje svodi samo na borbu protiv pobijeđenog neprijatelja u Drugom svjetskom ratu. On ne može biti samo nasljeđe iz prošlosti. Lijepo je njegovati kulturu sjećanja, obilježavati značajne datume iz antifašističke prošlosti, podsjećati na žrtve fašizma kroz istoriju, ali sve to nema svrhu ako se aktivno ne borimo protiv današnjih oblika fašizma. Tako se naš antifašizam pretvorio u komemorativni, u život u prošlosti ili najčešće u jugonostalgiju.

**DŽUNGLA I ODMAZDA**

Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo - lijepo je nedavno kazao sociolog Balša Lubarda. Ipak, iluzorno je govoriti o tome da je potrebno prvo pogledati svoje dvorište da bi se prešlo u tuđe. Crnogorsko društvo je poznato kao ostrašćeno i netolerantno, društvo isključivosti i revanšizma – što bi drug Đido rekao: „džungla mržnji i odmazda“. Poslednjih godina smo postali toliko ekstremni pa smo spremni da linčujemo svakog ko misli drugačije od nas. Postali smo društvo u kojem se građani izlažu neprijatnostima ako postavljaju pitanja ili iznose sopstvene stavove. Makar to bilo i pitanje estetike spomenika u javnom prostoru. 

Razloge zašto smo postali ekstremni ipak treba tražiti u politici poslednje dvije crnogorske vlade koje su pod snažnim uticajem Srpske pravoslavne crkve i njene ideologije. Uostalom, na formiranje Vlade Zdravka Krivokapića, koja je dogovorena u manastiru Ostrog, dominantno je uticala Srpska pravoslavna crkva - to nijesu krili mnogi ministri i političari - dok je druga, Dritana Abazovića, pod ne manjim uticajem SPC, što je dokazala potpisivanjem Temeljnog ugovora koji je čak i bogougodni Krivokapić odbijao da potpiše. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/27a466c6-ed5f-4172-ae96-5e44fd5eb57d)

Crkva je, umjesto da ima pomiriteljsku misiju, nastavila da u svojoj isključivosti širi obrasce koji vode u nacionalnu i vjersku netrpeljivost. Analizirajući njene poglede prema mnogim društvenim pitanjima, kao i njoj bliskih grupacija, političkih partija i pojedinaca, nije iznenađenje da se i na drugom političkom polu pojave ekstremistički stavovi koji, većini, vremenom postanu normalni obrasci ponašanja. 

Ako unutar crnogorskog društva želimo da se pomirimo, onda treba svi prvo da pogledamo u svoje dvorište, da vidimo što smo mi - u ime nacije, vjere i ideologije radili i radimo drugima, a ne da samo gledamo što su drugi radili nama. Dok se to ne dogodi, iluzorno je govoriti o bilo kakvom pomirenju. Ne samo u Crnoj Gori već i u regionu.

Zato je pomirenje priča u koju malo ko više vjeruje. A do pomirenja ne može doći bez suočavanja sa prošlošću. Vili Brant je, u Varšavi 1970. godine, kleknuo „nad ponorom njemačke istorije i pod teretom miliona ubijenih“, otvorio put pomirenja i ušao u istoriju. Nerealno je, u ovim vremenima i okolnostima, očekivati da nešto slično urade političari iz postjugoslovenskih država.

**I DRŽAVA I CRKVA...**

Draža je postao „antifašista“ i prvi gerilac u Evropi, pokušava se podići spomenik zločincu Pavlu Đurišiću, ponosno se na grudima nosi lik Krsta Zrnova, oslobađa se od zaborava Osman Rastoder, nikome ne smeta spomenik Jusupu Čeliću… Očekujem da će neko uskoro naći objašnjenje da se i Pirciju Biroliju i Vilhemu Kajperu na neki način oda priznanje! Biroliju možda kao osvajaču srebrne medalje u mačevanju na Olimpijskim igrama 1908. u Londonu. I Kajperu bi smo sigurno našli neku zaslugu. Jedino nam, izgleda, Ljubo Čupić služi za sprdnju i da, kako kome na um padne, urinira po njegovom spomeniku.

Kako prepoznati fašističke pojave u društvu? Ne samo one otvorene koje se primjećuju kod ekstremnih nacionalističkih grupa ili crkvenih struktura, već one prikrivene – kako bi Umberto Eko rekao – fašizam koji se vraća pod najnevinijim maskama. 

Pored toga što ima snažnu potporu u hrvatskom društvu i katoličkoj crkvi, ustaški pokret se danas ne brani sa „antifašističkih“ pozicija, za razliku od Srbije gdje sljedbenici četničkog pokreta tragikomično insistiraju na sopstvenom antifašizmu, a snažnu podršku im u tome pružaju država i crkva. Sa druge strane „kvazi-antifašisti“ – oni koji sebe vide kao nastavljače antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata, a koji to suštinski nijesu, zapravo kompromituju antifašističke ideje. Tako je prije par dana predsjednik SUBNOR-a Srbije izjavio kako mu je žao što u Crnoj Gori vojska SR Jugoslavije nije izvršila puč, što su - prema njegovim riječima - državnom vrhu predlagali srpski generali! Danas je sve moguće pa i da se, kako bi rekao Boris Dežulović – „antifašisti“ bore protiv antifašizma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ac3c919a-1ad2-4aa1-97b3-bfc75dd856ed)
Foto: Brani Radel, Peščanik{.caption}

U Crnoj Gori pripadnici tzv. komitskog pokreta nacionalnim herojem doživljavaju borca za crnogorsku ravnopravnost u prvoj Jugoslaviji, ali fašističkog saradnika u Drugom svjetskom ratu, zanemarujući činjenicu da – sviđalo se to nekome ili ne – današnje Crne Gore ne bi bilo bez komunista, koji su pokrenuli i vodili antifašističku borbu, oslobodili zemlju, stvorili federalnu Jugoslaviju i u njoj Crnu Goru i njenu državnost u današnjim granicama.

Lijepiti nekome etiketu da je fašista neprimjereno je, ali se zato može precizno utvrditi ko ne baštini antifašističke vrijednosti. Dakle, antifašista nije: ekstremni nacionalista, lažni patriota, vjerski fanatik, onaj ko negira pravo osjećaja pripadnosti određenoj grupi, ko pripadnike drugih nacionalnosti naziva milogorci, dukljani, Đilasova kopilad, četnici, posrbice, ustaše, šiptari, balije, lažni ljudi sa lažnom vjerom, Turci..., ko mrzi pripadnike LGBT populacije, kome su Romi cigani, ko smatra osuđene ratne zločince herojima, ko ljubi grobove fašističkih saradnika, ko pokušava da sprovodi selektivni pravdu i relativizuje istorijske činjenice, ko pjeva *Bojna Čavoglave* i *Morem plovi jedna mala barka*, ko negira Jasenovac i Srebrenicu, ko smatra popa Macu svecem, kome je Sekulina i Joanikijeva kvazi-država nezavisna Crna Gora, ko glorifikuje saradnike fašista…

**KAKO DALJE?**

Antifašizam je danas obesmišljen i sveden na puki nacionalizam. Protiv svakog nacionalizma potrebno je boriti se idejom građanskog društva. A Crna Gora može opstati isključivo kao građansko društvo – društvo građana, a ne naroda.

Potrebna nam je velika, regionalna obnova antifašizma, antifašizma koji neće imati samo nacionalni karakter. I zbog toga buduće antifašističke akcije moraju imati regionalni smisao. Organizacije, grupe i pojedinci koji istinski vjeruju u antifašističke ideje moraju sarađivati sa svima koji baštine i promovišu ove univerzalne vrijednosti, stvarajući tako regionalni antifašistički pokret.

Citiraću mostarskog režisera Seada Đulića: Današnji fašisti su onoliko glasni koliko smo mi tihi. Oni onoliko djeluju koliko smo se mi bavili nekim drugim temama i koliko smo bili u prošlosti. Mi smo im omogućili da djeluju.

Smrt fašizmu!


Potrebna nam je velika, regionalna obnova antifašizma, antifašizma koji neće imati samo nacionalni karakter

SAD I OVDJE

Antifašisti regiona se moraju ujediniti

Moram da zucnem o digitalnom okruženju koje postaje ropstvo. 

Put ka svijesti o njemu dugujem slavnim teoretičarima, poput Pola Viriljoa, ali i nekim novim buntovnicima, pitkim kritičarima interneta kao što je Endrju Kin. Kad raširim luk od Viriljoove “informatičke bombe” do Kinovog lamenta nad razorenim snovima weba, dolazim do tjeskobe koju sve više ljudi osjeća. 

**DEMON LAJKA**

Minuli izbori u Crnoj Gori neka budu banalan primjer. Kao svaki raniji, donijeli su more informacija i stavova od kojih čovjeku pripadne muka. Nemoguće je misliti pod takvim stampedom nadražaja. Grafikoni, brojke, prenosi, iskazi i pamfleti sudarali su se u hiperprostoru i vremenu nekakve unutrašnje milisekunde. 

Šta da mislim u takvom okruženju? Kako uopšte misliti kad svako ima rješenje, dojavu, dokaz? Kako to da sam od konzumenta postao učesnik, odnosno prozument. 

I, šta je sad to prozument? 

Vjerujem da su mnogi uznemireni snagom društvenih mreža i demonskim potencijalom tričavog lajka ili tugića. Prozumenti su baš ti uznemireni ljudi, u stalnom pritisku, jadnici u vrtlogu koji ne samo da informacije kupuju nego su prisiljeni da o njima opsesivno misle i reaguju. Dakle, prozumenti su danas manje-više svi. 

Moja lična pozicija nešto je bolja jer za svoje mudrovanje makar dobijam platu. Ali pravi prozument žrtva je permanentne ankete koju kapital sprovodi preko novih tehnoloških mreža. Svakog dana čovjeka šamaraju sa toliko oprečnih mišljenja, slika, reklama, upita i shema, iz čega se rađa nagon da se siromah odredi putem vješto dizajniranih alata. Roboti zatim sortiraju sve te stavove, slažu ih u datoteke, na osnovu kojih se kasnije orijentiše tržište, donose ekonomske odluke, a pod uticajem ekonomskih i političke. 

„Represivne snage ne onemogućavaju ljudima da se izraze, već ih prisiljavaju da se izraze”, kaže Žil Delez. Zatim nastavlja: ”Kakvo je olakšanje nemati šta reći, pravo da ništa ne kažeš.”

**PREKIDAČI NASUŠNI**

Nisam stručnjak za ovog Francuza, ali mnogo mi se svidjela gornja teza. Čak sam slobodan maštati u tom pravcu, da svaka firma, politička partija ili vladin biro moraju imati čovjeka sasvim isključenog iz digitalnog okruženja. Nekog ko se odrekao virtualnog svijeta uzbunjivanja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1ddddaed-f2c0-42a0-ad44-ae7f3c97697a)
Teodora Nikčević, Neće biti drugog kraja svijeta, 2018.{.caption}

Ti “savjetnici za offline” bili bi neka vrsta info-klira, posebna kasta zavjetovana na informatički celibat, pojedinci koji žrtvuju obaviještenost kako bi imali drugačiji uvid u stvarnost. Oni bi možda dosegli ono što Delez naziva *vacuole*, izvjestan oblik nekomunikacije, ili prekidača, dakle stanja svijesti koje bi najzad rodilo novu misao i zaista prenijelo poruku u svijetu koji je poruke pretvorio u robu. 

Paradoksalno, dakle, kako bismo izmakli kontroli moramo se povremeno isključiti, gledati izdaleka, domoći se uvida u stvarnost koja se ne oslanja na vladu *weba* i binarnog koda političke svađe. Jer ta vrsta linearne isključivosti i debatne jagme, zapravo održava *status quo*. 

**TRI KILA KIVIJA**

Nakon svađe na webu niko ne izađe mudriji, kao nakon čitanja knjige. Nakon rasprave na webu niko ne izađe opušteniji, kao nakon dobrog seksa. Nakon rasprave na webu čovjek izađe umoran, sa osjećajem zavisnosti, koju hrani ponovnim vraćanjem na traku beskonačnog protoka informacija. 

Recimo da se sve ovo o čemu govorim zove hiperinformisanost, i recimo da je nalik hipervitaminozi. Dakle, štetno je. Ako je ljekovito piti limunadu, dragi moji prozumenti, nije zdravo pojesti tri kila kivija.

Nakon izbora ili slične medijske traume koju proživljava cijela zajednica, možda bi zaista valjalo saslušati glas glas onih koji još komuniciraju na nivou prije pametnih telefona. Pod uslovom da takvih još ima. Misao tih mitskih ne bi bila ni svevišnja, ali mogla bi biti važan glas sa neminovnom distancom koja je potrebna da bi se mislilo društveno. 

[Okruženje](https://okruzenje.com/hronika-okruzenja/brano-mandic-podgorica-informaticki-celibat/)
 
 



Recimo da se sve ovo o čemu govorim zove hiperinformisanost, i recimo da je nalik hipervitaminozi. Dakle, štetno je

usporavanje

Informatički celibat, vaš put do mudrosti

Kada se arhivi neke državne institucije renoviraju, sele ili naprosto prazne, na hodnike se izvuče znatno veća količina dokumenata nego što se moglo pretpostaviti da čami u mračnim podrumima. Ima nešto privlačno u tom mirisu ustajale hartije koja je godinama i decenijama žutjela u mraku. Poruke sa ukoričenih stranica često nas zateknu svojom arhaičnom svježinom.

**"DUŠA NARODA"**

Posebno su zanimljiva ta periodična mitarenja biblioteka i ostava medicinskih institucija. Ono što je nekada bila poslijednja riječ savremene medicine, sada je hrpa papira izbačena na pločnik ispred instituta pored koje student prolazi ne zastavši da spasi bar neki fragment istorije na svojoj polici. 

Intiman je susret sa nekim magisterijem ili doktorskom disertacijom. Tu ima nešto lično, ime doktoranda na svesci, koji je uložio ogroman trud da bi izveo poduhvat pisanja doktorske teze koja će mu omogućiti stvarni i imaginativni napredak u karijeri. Prašina koja pokriva te spise podsjeća istovremeno na prolaznost naučnog momenta ali i na vječnu zapitanost nad kompleksnim pitanjima. 

Tako sam jednog jutra u hodniku Dnevne bolnice Klinike za Psihijatriju koja nosi ime po čuvenom jugoslovenskom psihijatru prof. Dimitriju Milovanoviću-Virusu, sa njegovim sinom prof. dr Srđanom Milovanovićem kopao po gomili starih knjiga, disertacija, stručnih časopisa, kada on uzviknu „E ovo je ze tebe“. 

Na koricama je pisalo „Medicinski fakultet u Beogradu, Dr. Todor Baković „Depresivnost grupe Crnogoraca i njen uticaj na formiranje nekih njihovih karakternih osobina“, doktorska disertacija, Beograd, 1983“. Koju će braniti  pred komisijom koju su činili prof. dr Milan Ignjatović, prof. dr Predrag Kaličanin i prof dr Josif Vesel, doajeni psihijatrije ondašnje velike države.

Imaju li narodi dušu, psihu, karakter?  Kakav je odnos između individualne i grupne psihologije? Postoji li uopšte karakter naroda, a ako postoji kako utiče na njihovu sudbinu. Kako su istorijske okolnosti uticale na razvoj nekih kolektivnih crta ako se one mogu nazvati tako. Šta je zapravo mentalitet? Mogu li čitavi narodi biti bolesni u nekom periodu, kako se to nekad kaže? 

**NE ŠTEDI ISTINU**

Sva ova pitanja su koliko inspirativna, toliko podložna manipulaciji, neutemeljenim generalizacijama, stereotipima i romantičnim idealizacijama zajednica i čitavih naroda. Na taj klizavi teren se konzervativan naučnik ne upušta, suviše je lako skliznuće u subjektivnost i lične projekcije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e4bee821-cbff-42fc-8c56-430792afcfdf)
Ilija Šoškić, Specchiologia, performans, 1982.{.caption}

Bez pretenzije sveobuhvatne kritičke analize ove disertacije zavlačim ruku među pasuse ovog djela i vadim markantne tačke. 

Polazište sa kog se proučava ova kompleksna problematika je sinteza Frojdove psihoanalize i Marksovog dijalektičkog materijalizma, a cilj rada otkrivanje depresivnosti u Crnogoraca i zanimljivo protivrječnih karakternih osobina. Marks piše da tradicija svih mrtvih generacija pritiska kao mora mozak živih. A na neko od prethodnih pitanja šta je nacija, pored zajedničke istorije, jezika, običaja, nju čini minimum psiholoških osobina koje naročito predstavljaju  zajednički super-ego i kolektivno nesvjesno. 

Disertacija počinje da se razvija pod motom Marka Miljanova „Ne štedite nikome istinu, iznesite dobre i nedobre zasluge. S tijem se pomoga da se može dobre, a umanjuju rđave“. Lakan je prepoznao i formulisao fenomen „strast ka neznanju“  fasciniran snažnim odbijanjem pacijenta da pogleda u pravcu izvora svoje patnje. Nacija nije homogena struktura, jedan dio se upravlja prema strasti ka neznanju, odbijajući cjelovitu sliku o sebi, i drugi dio ne štedi istinu nikome pa ni sebi, kako su to Žak Lakan i Marko Miljanov zahtijevali..  

**CETINJE-NEGOTIN**

Disertacija polazi očekivano kroz istorijske, etnološke karakteristike Crnogoraca od kulta smrti, preovladavajuće tužne crte crnogorske narodne umjetnosti, tužbalica i lelekanja, gusala, iz čega proizilazi da Crnogorci u svom kolektivno nesvjesnom imaju jednu naglašenu melanholičnu i depresivnu osobinu. Između mnogih teorija depresija, klasična psihoanalitička drži da strogi super-ego kažnjava onaj drugi dio psihe koji bi da bude slobodan, da uživa. 

Super-ego, ta hipotetska, zamišljena unutrašnja psihološka instanca je predstavnik kolektivnog morala i savjesti. „U patrijahalnoj porodici dječiji super-ego se ne formira po uzoru na roditeljskog ega nego roditeljskog super-ega (Frojd), te se Crnogorac jače identifikuje sa svojim precima i zbog toga u njemu intenzivnije živi prošlost i tradicija predaka“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1c432801-b430-43dc-b397-08676219582e)
Rad Uroša Toškovića, foto: Normalizuj{.caption}

Za ispitivanje depresivnosti u svrhu ove doktorske disertacije na uzorku zdrave populacije Crnogoraca uzeta je grupa od 300 radnika sa Cetinja iz radnih organizacija “Oboda”, “Košute”, „Bojane”. Te sada davne 1983. nije bilo teško naći tako veliki broj stalno zaposlenih u staroj crnogorskoj prijestonici. Grupa cetinjskih ispitanika upoređena je sa istim brojem radnika iz hemijske industrije u Negotinu. Bez ulaženja u detaljnu statističku analizu ispitivanje je pokazalo da su u ovom uzorku zdravi radnici sa Cetinja imali znatno izraženiju depresivnost i suicidalne tendencije. 

Zanimljiv je i dio ispitivanja koji se odnosi na izraženu i statistički dokazanu narcističku vulnerabilnost koju karakteriše osjetljivost na kritiku ili na ono što se može doživjeti kao kritika. Sljedeće karakterne osobine koje su značajno “iskočile” u ispitivanju su izražena ambivalencija-neodlučnost i žaljenje za učinjenim i sklonost samooptuživanju, samopotcjenjivanju, što je naizgled kontradiktorno u odnosu na izražen narcizam kod Crnogoraca. 

**PLEMENSKI MORAL**

U cilju ovog istraživanja pored depresivnosti navedena je potraga za protivriječnostima crnogorskih karakternih osobina, što je zanimljivo, jer nauka teži utvrđivanju nepobitnih predvidljivih zakonitosti. Etnopsihologija se tu kreće u prostoru sa mekim interdisciplinarnim  granicama. Protivrečnost ne treba ukidati već analizirati u svoj punoći  višeznačnosti, to je postmoderni naučni pristup prihvatio, tako da ovo istraživanje staro četrdesetak godina ima i jednu modernu anticipirajuću notu. 

Ovo istraživanje je pretpostavljam bilo izvor za razradu teorija dr Bakovića o depresivnom optimizmu Crnogoraca i depresivnom optimizmu hrišćanstva koje su pretočene u istoimene knjige. Treba naglasiti razliku između depresivnosti kao dimenzije karaktera i kliničke depresije. 

Depresivnost kako je ovdje shvaćena je izražena crta u nacionalnom karakteru, dinamizam koji djeluje iz dubine, u pozadini pojavnog. Depresivnost nije u ovom smislu samo negativna sila već može biti i sublimisana kroz kreativnost, duhovitost. Termin depresivna pozicija u psihoanalizi ima drugačije značenje nego što je to depresija u psihijatriji i predstavlja integrisan, cjelovit doživljaj sebe, drugih života i okoline, prihvatanje dobrih i loših strana objekta. To prihvatanje da niti je sve idealno, kao što nije sve crno zahtijeva i psihičku bol i tugu za izgubljenim rajem. Ne znam gdje je to ljepše rečeno nego u prvim stihovima Luče mikrokozme. 

Teška istorija i plemenski strogi moral kroz generacije rezultirali su naglašenim dimenzijama trijasa - depresivnosti, narcizma, ambivalencije, odakle dalje proističe autoritarnost kao izražena nacionalna dimenzija. Samoljublje ima svoj terminološki put transformacije od naglašenog ponosa, gordosti, sujete, častoljublja, plahovitosti, hvalisavosti pa do onoga što u savremenim smislu riječi podrazumijevamo pod narcizmom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/39205334-380b-442a-922b-d4162c1b7dae)
Aleksandar Đuravčević, Motherless road, (2013-2022){.caption}

Izražene psihološke osobine se prenose iz generacije na generaciju, kao nesvjesni obrasci, a u savremenoj hibridnoj formi ispoljavaju se u rasponu od groteske do ozbiljne psihopatologije. Pitanja za dalja istraživanja su kako se Crnogorci nose sa svojom karakternom depresivnošću i kako to utiče na sadašnjost. 

**KAKO SE ODBRANITI**

Klinička i individualna depresija se liječi-ljekovima i psihoterapijom, a kolektivna, nesvjesna depresivnost nadamo se društvenim i istorijskim procesima dugog trajanja. Iz ovoga proizilazi pitanje, može li se narod ili nacija smatrati pacijentom, a ako riječ pacijent dolazi od latinskog biti strpljiv, onda se ti dugi procesi društvenih karakternih promjena mogu smatrati i liječenjem. 

Da li je negacija depresivnosti, euforični bijeg, rezultat vulgarnog materijalizama koji se manifestuje kao pohlepa, iluzija i obećanje potpune sigurnosti, korupcija, nepotizam i identitetska ostrašćenost. Da li je inistiranje na patosu nacionalnog mučeništva i permanentne ugroženosti za čime potežu oba nacionalna identitetska ekstrema u Crnoj Gori manipulacija depresivnošću na nesvjesnom nivou.

Otvoreno je pitanje i prostor za osvajenje slobode šta bi na društvenom nivou bilo stvaralaštvo kao sublimacija, zdrav odbrambeni mehanizam, borba i nošenje sa depresivnošću bez iluzije da može biti potpuno ukinuta, ali isto tako bez prepuštanje kliničkoj depresiji. Zvuči kao aforizam kada se društvo upoređuje sa bolesnikom, tu država može biti dobra ili loša bolnica. A aforizam je sažetak stvarnosti.




Da li je inistiranje na patosu nacionalnog mučeništva manipulacija depresivnošću na nesvjesnom nivou?

(SUPER)EGO

Depresivnost u Crnogoraca

Proteklih dana u Crnoj Gori se mnogo priča o ekstremnoj desnici, nakon istraživanja Balkanske mreže za istaživačko novinarstvo (BIRN), koja je pobrojala [sedam ekstremističkih grupa i više pojedinaca](https://www.slobodnaevropa.org/a/ekstremizam-crna-gora-birn/32135574.html) za koje su procijenili da djeluju sa pozicije krajnje desnice. 

BIRN je Crnu Goru tretirao kao dio šire istrage, bazirane na novinarskom radu lokalnih istraživača, bez naučne metodologije koja bi umirila nezadovoljne. A nezadovoljnih je mnogo, naročito u tzv. patriotskom dijelu političkog spektra koji svoju aktivnost percipira kao građansku borbu protiv srpskog etnonacionalizma i odbrambeni rat protiv političkog uticaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. 

Da je BIRN-ovo istraživanje "problematično, ali i korisno", kaže sociolog Balša Lubarda, koji godinama istražuje krajnju desnicu. Lubarda je doktorirao na radu takvih organizacija Istočne Evrope, a direktor je istraživačke jedinice za ideologiju pri britanskom [Centru za analizu radikalne desnice](https://www.radicalrightanalysis.com/). 

Sa Lubardom smo razgovarali telefonski, jer je trenutno na Univerzitetu u Berkliju (SAD), gdje se bavi istraživanjem, te sprema svoju knjigu o ekstremnoj desnici za prestižnog izdavača Routledge.

"BIRN istraživanje rađeno je po uzoru na slična istraživanja u drugim zemljama, poput onog koje je u finansirala [Hedayah](https://hedayah.com/resources/hungary_radical_right_cve_narratives/) u osam zemalja svijeta. Kao takvo, BIRN mapa u načelu predstavlja resurs za buduće istraživače, kaže Lubarda. 

"Međutim, analiza organizacija u Crnoj Gori ima brojne manjkavosti, od terminoloških i metodoloških nepreciznosti, do faktičkih pogrešaka. Krajnje desna scena je u konstantnom ideološkom pokretu, a to je posebno izraženo na prostorima sa jakom političkom polarizacijom – poput Crne Gore. Problem mape BIRN je u „lutanju“ između pojmova ekstremizam i krajnja desnica, gdje je drugi konceptualno širi i obuhvata i radikalno-desne aktere koji nisu nužno antidemokratski i nasilni.

**Možete li dati primjere grešaka u istraživanju?**

Nije dokazana antidemokratska priroda organizacija kao što su npr. 'Patriotsko-komitski savez' ali i 'Vitezovi Sv. Jovana Vladimira'. ' Vjerski ekstremizam' organizacije Bogougodnice i Miholjski zbor takođe nije dokazan u odgovarajućoj sekciji. Zavjetnici “Tvrdoš” su bili uključeni u nasilne aktivnosti u prošlosti, zalažu se za istorijski revizionizam i rehabilitaciju četničkog pokreta, negirali su genocid u Srebrenici, što ih sve čini krajnje desničarskom organizacijom. Ali, recimo, prekrečili su genocidne grafite na džamiji u Nikšiću: dakle, uvijek ima nešto što “odudara” od ekstremno-desnog šablona... U svakom slučaju, mapa je nepotpuna, jer ne sadrži informacije o broju članova, a često nisu navedeni tačni podaci o pojedinačnim organizacijama, poput imena lidera. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8f19841e-f1a5-470e-a334-65e8308c16e7)
Zavjetnici "Tvrdoš" u Podgorici{.caption}

**Šta je onda krajnja, a šta ekstremna desnica, i kako ih prepoznati?**

Puno je definicija koje potenciraju različite elemente. Ipak, postoji načelni naučni konsenzus da je krajnja desnica dio desnog ideološkog spektra koji se idealno-tipski dijeli na radikalnu i ekstremnu desnicu, a prevashodno se prepoznaje po tri ključna aspekta-koncepta. Prvi je manihejstvo, podjela na „nas“ i „njih“ između kojih se odvija sudbonosni sukob za naciju. To je ono kad društvo dijelite na patriote i izdajnike ili prave i nevjerne, “Milogorce”. Međutim, manihejstvo je karakteristično za svaku radikalnu ideologiju (ljevica, ekologizam) tako da nije dovoljna za definiciju krajnje desnice. Zato je bitno uvesti etnonacionalizam i nativizam, odnosno vjerovanje da je pripadnost naciji data krvlju („Bogu hvala što sam Srbin/Crnogorac/Hrvat“). 

U takvom čitanju, nacija je organizam, *porodica porodicâ*, koju kontinuirano podriva etnička drugost. Treći, u današnje vrijeme i najmanje bitan element, je autoritarnost, koja se različito manifestuje: od vjere u vođu spasitelja do težnje ka centralizaciji i drakonskim kaznama kojima bi se disciplinovalo društvo. 

**Prepoznajte li neke od pobrojanih elemenata u političkom životu u Crnoj Gori?**

Gotovo svi pobrojani elementi već decenijama plutaju crnogorskim političkim životom i zato je vraški teško „knjiški“ odgonetnuti šta jeste a šta nije krajnja desnica. I pored ozbiljnih ekonomskih problema, društvo je kontinuirano gurano udesno, ka sve većem pravdanju društvene nejednakosti kao simbolu desnice. To pravdanje se ne dešava na ekonomskoj ravni (mada ima i toga), već na etničkoj, u namjeri da se mjeri “istinski” patriotizam ili pravovjernost pojedinaca. Ovaj proces se naročito intenzivirao od 2019. ali se on razvijao i ranije, donekle motivisan geopolitičkim apetitima ali i isključivošću crnogorskog nacionalnog identiteta u procesu ponovnog zamišljanja zajednice kao nacije nakon referenduma.

**Ali nije baš lako nekome reći da je desni ekstremista, prosto ako voli vođu, ili ako je zadrt u svom nacionalnom određenju...**

Naravno da nijesu sve ove odrednice klesane u kamen. Ovo su idealni tipovi koji treba da pomognu u interpretaciji društvene stvarnosti, ali nikako da budu posmatrani kao apsolutni zakon po kome ćete se upravljati. Autoritaraca ima i među tzv. „građansko-orijentisanim“, dok manihejaca ima diljem ideološkog spektra u dobu polarizacije, uključujući i (radikalnu) ljevicu. 

Ipak, i te poteškoće ne treba da nas zavaraju: krajnja desnica postoji u Crnoj Gori i jačaće u vremenu koje dolazi. Dijelom je to posljedica domaćih prilika, odnosno političke polarizacije, a dijelom i kretanja na evropskoj i globalnoj političkoj sceni.

**Kako se svi ti koncepti ideološki manifestuju kod nas?**
 
Dok manihejstvo i autoritarizam zvuče slično bez obzira na to odakle dolaze, etnička priroda nacionalizma najbolje ilustruje krakove krajnje desnice u Crnoj Gori. Sa jedne strane, srpski nacionalizam nema problem sa prihvatanjem etničke komponente, te ima jaku intelektualno-istorijsku ali i organizacionu bazu koja je često „hranjena“ od same države ali i crkve. 

Crnogorski nacionalizam se predstavlja kao „nepotpuni“, „odbrambeni“, „asimptomatski“ ili „liberalno-građanski“. Problem liberalnog nacionalizma u teoriji je taj što on, u nedostatku brze transformacije na krilima političkih promjena, nužno transgresira u etnonacionalizam. Kao takav, crnogorski etnonacionalizam predstavlja skup raštrkanih i ideološki nekoherentnih koncepata: „komada“ koji čekaju da budu sakupljeni od političkih preduzetnika. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/657d7469-4a67-47c9-9c4c-5405de7b817d)
Veličanje kvislinga Krsta Popovića u Podgorici{.caption} 

Nakon neuspjeha koncepta „ustavnog patriotizma“ u praksi, (selektivno) oživljenog trenutnim protestima, samo je pitanje kada će istorijski revizionizam, etnonacionalizam i vjera u političkog mesiju nadvladati nominalno građanski koncept i antifašističku bazu. Posljedica toga je i targetiranje građanskih i partijskih aktivista kao ekstremista: iako terminološki i suštinski netačna, podsjeća na opekotinu od vatre koju ste sami raspirivali.

**Kako to izgleda na konkretnom primjeru?**

Primjer tog „skliskog“ terena u kom postajete ono protiv čega se borite, jeste i izjava jednog od imenovanih aktera BIRN mape, koji benigno i „antifašistički“ protestuje "zbog mijenjanja demografske strukture države“. 

Iako se jedna rečenica uvijek može izvući iz konteksta, te je mogućno da autor(ka) ovog citata ukazuje na problem nesređenih biračkih spiskova, ovakav stav je tipičan primjer diskursa o nativizmu, odnosno političkog odbacivanja onih koji krvno ne pripadaju naciji: bili oni migranti, Luksemburžani ili Srbi. Drugim riječima, čitanje takve rečenice u političkom programu neke partije ili organizacije, istraživaču bi pomoglo da tu grupu svrsta u bar radikalno-desnu.  

>  Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo

Međutim, ni crnogorska ni srpska krajnja desnica, a naročito ekstremno-desne nepartijske organizacije koje su predmet BIRN mape, ne predstavljaju suštinski problem za crnogorsku demokratiju. Mnogo su opasniji politički akteri i diskursi koji kooptiraju i normalizuju ovakve argumentacijske pozicije, istovremeno predstavljajući sebe kao umjerenu opciju kontra gorepomenutih ekstremista. Nasuprot krajnjoj desnici koja je u Crnoj Gori organizaciono relativno slaba, ovaj svakodnevni fašizam je dio političkog mejnstrima i svih nas kao građana.

**Dakle ono što je krajnje-desno u politici se već odomaćilo u našim glavama?**

Nikada ono nije ni bilo strano niti odlazilo iz javnog. Pod tepihom „pristojnosti“, nerijetko želimo sakriti suštinski i manifestno strukturni, zašto ne reći i klasni animozitet prema raznim društvenim grupama. Ako mislite da griješim, pitajte dvadesetak slučajnih prolaznika koja im je prva asocijacija na Konik, inače najveće naselje u urbanoj zoni Podgorice.

**Dajte još neki primjer te latentne, ne-nužno-krajnje-desne fašizacije.**

Sjetite se početka pandemije i našeg odnosa prema prvim oboljelim. Sjetite se uvrijedljivog skandiranja engleskim fudbalskim reprezentativcima, kada nismo mogli da shvatimo kako je moguće da smo rasisti ako smo voljeli Džeroma Džejmsa. Društvene mreže su naročito pogodne za fast-food fašizaciju, kroz kratke i karikaturalne slogane: „IQ 86“, „više ljudi nego zuba“. Uvijek su nam neki drugi nazadni (ne)ljudi bez zuba, uvijek je neko drugi prepreka našoj, ispravnoj, *uljudnoj* i *pravoj* Crnoj Gori. Kulturološka razlika postaje civilizacijska, a civilizacijska nerijetko i genetska. I sve to bez ikakvog pomena nacije.
 
**Ta stvar sa zubima mogla je izaći na FB wallu neke obrazovane hipsterke, na primjer?**

Svakako. Liberalno, civilno-društveno, odbrambeno i civilizacijsko rodoljublje možda i nije tako inkluzivno kao što nam se čini u nacionalnom zanosu. Uz utemeljene kritike, BIRN istraživanje treba vidjeti i kao vrstu opomene. Šmitovska esencijalizacija „neprijatelja“, potenciranje razlike između “nas” i “njih” kroz stavljanje čitavih etničkih, vjerskih a pokatkad i političkih grupa u manihejski koš, i nije baš toliko građanski kao se da učiniti.

**Kako se boriti i kako bolje pratiti krajnju desnicu?**

Iako mapiranje nije baš najuputnija metoda razumijevanja krajnje i ekstremne desnice u Crnoj Gori, mapa BIRN je odličan povod za ozbiljniju raspravu o političkim konceptima koje isuviše „labavo“ i neprecizno upotrebljavamo u javnosti. Od poistovjećivanja Demokratske partije socijalista sa fašizmom do nazivanja podrške roditeljima „populističkom metodom“, razumijevanje političkih ideologija u Crnoj Gori je na vrlo skromnom nivou. U prilog toj tvrdnji možemo dodati i nekompatibilnost ideološke pozicije i naziva političkih partija (mnogo socijalista a niđe socijalizma), te svježije primjere *greenwashinga*.

U sociološkom smislu, građani Crne Gore su kolektivno prošli kroz mnogo toga novog u proteklih par godina. Makar 90% stanovništva je podržalo neki vid protesta u proteklih 10 godina. To je odlična baza za kolektivnu katarzu. Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo sa porodicom, prijateljima i sugrađanima.


BIRN-ova mapa je problematična, ali je dobar povod za raspravu o političkim konceptima koje isuviše „labavo“ i neprecizno imenujemo u javnosti

BALŠA LUBARDA, SOCIOLOG

Krajnja desnica u Crnoj Gori postoji i tek će da jača

Od ranog proljeća do kasne jeseni 1963. neumorni Pjer Paolo Pazolini troši metre i metre filmske trake obilazeći Italiju, od juga ka sjeveru, samo da bi radnike, seljake, studente, fudbalere, vojnike, buržuje i ostale prezrene na svijetu pitao o seksu, braku, razvodu, prostituciji...

Te 1963. godine – pet godina prije nego što studenti okupiraju univerzitete, a neki od njih u Rimu prebiju policajce koje će PPP onako divno odbraniti od studenata-buržuja u pjesmi „KPI mladima“ – na početku filma „Comizi d'Amore“ Pazolini negdje na Siciliji pita grupu dječaka znaju li kako se prave bebe. Dječaci, ne tako mali, kikoću se i prave važni, a kad se konačno nađe najhrabriji među njima da se pohvali svojim znanjem, počinju da se nižu odgovori. Bebe se, za sicilijanske dječake 63. godine, rađaju iz cvijeta koji donosi babica, donosi ih Isus, a ponekog i ujak, roda itd.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/JKGvqxBZWS0" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen></iframe>

Dok se gleda Pazolinijev dokumentarni film, pogotovo djelovi snimani na sprženom, siromašnom jugu (za koji milanska gospođa sa ležaljke pored bazena kaže da je „druga planeta“), među duboko patrijarhalnim zajednicama koje se sporo raskravljuju ka savremenosti, teško je ne misliti o Crnoj Gori.

**ZAOBILAZNICA OKO REVOLUCIJE**
	
Te 1963. u kojoj je sniman Pazolinijev film, Crna Gora nije samo pet godina daleko od revolucionarne 68, Crna Gora je (iako u tom trenutku za razliku od Italije može da se pohvali legalizovanim razvodom braka) na putu da šezdeset osmu zaobiđe u širokom luku, kao što je zaobišla, ili kao što su je zaobišle mnoge kulturne revolucije, pa umjesto toga kroz šezdesete, ka budućnosti koja je naša sadašnjost, nastavlja nekim svojim pomalo mutavim, pomalo šarmantnim putem provincije jedne velike zemlje koja se trudi da ide ukorak sa svijetom.

Dvije godine prije sezone koju je Pazolini proveo putujući i snimajući po Italiji, snimljen je lijep dokumentarni biser iz tadašnjeg Titograda. Rađen bez namjere da dublje analizira jedno društvo, kamera Radio-televizije Beograd, vođena rukom nekog ko je uglove i boje podgoričkih vrućina očigledno dobro poznavao, snimila je glavni grad Crne Gore dok 1961. gori svoju avgustovsku groznicu. 

I dok ponovo gledam taj divni TV-filmić, pitam se što bi Podgoričani, ili još bolje, stanovnici čitave Crne Gore tog ljeta 61. odgovorili da ih je neko propitivao o braku, seksu u braku i izvan braka, o tome da li i kako vole i žive...

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/ZzsyDXnLAQM" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen></iframe>


**CRNOGORSKA LJUBAVNA PRIČA**

Ljubav i seks i dalje su najsnažnije životno gorivo, život je i dalje gorivo revolucije, a mi o istoriji ljubavi i seksa u Crnoj Gori ne znamo skoro ništa. 
	
Gledajući Pazolinijev film pokušavao sam da se sjetim ima li crnogorska pripovjedačka umjetnost XX i XXI vijeka makar jednu, dobru ljubavnu priču. Ili priču koja pokušava da uhvati ono što bi predstavljalo model ljubavi i seksualnosti u Crnoj Gori, nekoliko generacija unazad.

I shvatio sam da takvo što teško mogu naći, makar ne u savremenoj crnogorskoj umjetnosti, iako ništa tako dobro kao ljubavna priča ili motiv ljubavi ne uvodi famoznu „univerazlnu temu“, istovremeno otvarajući prostor „lokalnom“ da iscuri kao dugo nakupljan otrov. 

Od tog trenutka počeo sam da razmišljam šta bi to u Crnoj Gori tematski moglo da ujedini ljubav i njene manifestacije sa realnošću (a to znači sa politikom i ideologijom), odnosno nemogućnošću da se ljubav i seksualnost zaista realizuju u svom punom kapacitetu, kao snaga jedne zajednice da živi makar svoj emotivni i seksualni maksimum, ako već u praktičnim segementima uglavnom tavori na istorijskom minimumu.

**GRČ CIJELA NARODA**

I sjetio sam se raznih statistika. To su oni važni procenti koji tu i tamo naprave svoj godišnji krug i podsjete na neke prilično užasne stvari. Recimo – selektivni abortusi. Recimo – procenat ljudi koji ne bi voljeli da im se sin/ćerka zaljubi u osobu druge vjere ili objavi familiji da je homoseksualac. 

Te su brojke zastrašujuće jednako koliko su nijeme, jer su brojke. Ukazuju se kao statistike koje dosadno sriče centar za istraživanje ovoga ili onoga, pa još dosadniji medij sve to prenese i selektivno abortira iz svijesti ljudi koji su svakako previše zauzeti preživljavanjem da bi se zamajavali brojkama, pa čak ni kad one znače život, smrt ili porodični sukob koji nekoga može koštati glave ili zdrave pameti. 

Vjerovatno bi te brojke govorile mnogo glasnije kad bismo, kao kod Pazolinija, čuli glas ponosnog oca dok izgovara to kako ne bi volio da mu se pravoslavna princeza uda za muslimana. Ili mladu, kul muslimanku koja kaže da će imati ozbiljnih porodičnih problema kad jednog dana roditeljima saopšti kako ne planira pravovjerno da se uda, ako uopšte planira da se udaje. I sve to danas, u Crnoj Gori, u više ne tako mladom XXI vijeku.

Te priče iznutra oblikuju ono što sebe naziva crnogorskim društvom, ali takve priče, iz nekog razloga, ne bivaju umjetnički obrađene i obradom na neki način konačno otpuštene iz predugo zgrčenog pripovjedačkog grla „cijela naroda“.

**E DA JE ŽIVKO ŽIV...**

Ima nečeg nepodnošljivo dosadnog i istinitog u onom „kao iz filmova Živka Nikolića“ komentaru, ili onom još gorem „e da je Živko Nikolić živ“ vapaju. Ali zapravo ne čudi što već dvadeset godina zazivamo mrtvog čovjeka da užas, komiku i tugu crnogorske stvarnosti prevede u priču, jer makar u njegovim filmskim pričama i dalje možemo da doživimo identifikaciju i katarzu gledajući, recimo, žilavu i još postojeću instituciju crnogorskog sina kojem se između života i žene poperila majka. Ili gledajući posljedice crnogorske mitomanije, idolopoklonstva i plemenskog mentaliteta koje živimo čak i kad mislimo da smo već daleko od nepismenih đedova i baba, te „druge planete“, kako je naziva buržujka sa milanskog bazena kad joj se pomene selo i daleki Jug. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/769c4b3a-c9be-4bb8-bafc-2e6aed61b4bf)
Prozor, Živko Nikolić, 1976.{.caption} 

Očigledno je u crnogorskom slučaju Živko Nikolić jedini do kraja kao pripovjedač shvatio da jedan od rijetkih prtljaga koji nam niko ne može uzeti, gdje god otišli, čine naši mali užasi, sreće i tragedije koje su nas oblikovale. A što su ti užasi, ako ne priče iz osnovne ćelije i grobnice ljubavi, pažnje, seksualnosti i života? Naše divne, porodične priče.

**ZAMAH LJUBAVI**

Pazolini, naravno, ne griješi kad u čitavu priču o seksu upetlja ideologiju kao sredstvo za oblikovanje porodice i društva. Jer koliko god ljubav bila kosmička sila i tajna bogova, mogućnost ljubavi na zemlji, među ljudima, često zavisi od politike. 

Otpor prema „miješanim brakovima“ stvar je političkih i ideoloških okolnosti. Rast uticaja crkvenih dogmi na društvo nema se tražiti niđe drugo, osim u društvu samom. Očigledno nečeg ozbiljno fali, kad smo to odlučili da zamijenimo dogmatskim modelima življenja. A ono što najčešće fali, tako makar to vidi Pazolini i čini mi se da ne griješi – jeste društvo koje podržava ljubav i slobodni zamah ljubavi, tjelesne, emotivne, drugarske, solidarne.

Istinski otvoren prostor za ljubav, rad ljubavi, nema se đe naučiti osim u zajednici, a zajednica ne pada s neba nego se gradi, pa tako i Pazolini insistira na društvu koje mora da postavi uslove za istinsko iskustvo tjelesne i emotivne ljubavi. A te uslove, plaši se Pazolini, a plašim se i ja, staro dobro društvo „porodičnih vrijednosti“ najčešće ne nudi, ili ih nudi servirajući nešto mnogo gore. 

**OSNOVNA GROBNICA DRUŠTVA**

Uz koncept „nacije“, jedan od koncepata koji se pogrešno interpretiraju i uspostavljaju kao mnogo dugotrajniji nego što jesu, svakako je koncept „porodice“, onako kako se on razumije na Zapadu od nastanka „države blagostanja“. Ono što je vjekovima unazad bila zajednica, mnogo šira od „mame, tate i djeteta“, postalo je mala, na samu sebe upućena porodica, kojoj se u jednom trenutku vrlo industrijski moderno počelo tepati – nuklearna. 

I tako se odjednom čitava tema zajednice i njenih mogućnosti svela na porodicu kao „osnovnu ćeliju“, a porodica na otprilike četiri člana sabijena u jednom stanu, u kojem još treba i da se vole, čuvaju i paze, dok zapravo samo pokušavaju da se ne poubijaju, prijave policiji ili jednostavno zauvijek napuste.

Na ovom mjestu valja priznati – sumnjam u kapacitete nuklearne porodice i siguran sam da se u granicama porodice-nuklearke teško može naučiti širina ljubavi, dok se vrlo lako može naučiti uskogrudost, malodušnost, nevoljenje i ostale atrofirane emocije koje prije ili kasnije od ljudskog bića načine tužnu ruinu, spremnu da postane oruđe nehumane politike i da reprodukuje iste odnose dok god stoji na nogama sposobno da trpi i radi.

**UGALJ, LOVA I LJUBAV**

U rješavanju „porodičnog problema“ i lijeve i desne ideologije ostale su daleko od otvorenijeg, avangardnog rješenja. I jedna i druga zaglavile su u porodičnom konceptu koji „noseće stubove“ – taj umorni, roditeljski par – pretvara u mašine koje sebi uglavnom ne smiju da dopuste zaustavljanje, odmor, dokonu pauzu iz koje se rađa misao, ljubav ili seks, jer se traka ne zaustavlja (pogotovo za ženski „stub“ koji u patrijarhalnim zajednicama uglavnom uz potplaćeni posao radi i drugi, neplaćeni, onaj kućni), a svaka pauza donosi rizik da se mala porodična nuklerka ugasi i ostane bez goriva/novca. U njemačkom jeziku postoji sleng za novac, a taj sleng se, siguran sam, sviđa rasnom kapitalisti – Kohle: ugalj; u slengu: lova. Jer bez love nema ni uglja, kao što nema ni naše male, porodične nuklearke.
	
![](https://cms.normalizuj.me/assets/7a5e17d4-e517-45d2-8e97-31058b2b6d30)
 Brus Nauman, Bez naslova (Krug ruku){.caption} 
 
Lijeve ideje „nuklearne porodice“ makar su bile humanije u pokušaju organizovanja besplatnog ili što je moguće povoljnijeg stanovanja. Kapitalizam je tu mnogo suroviji, pa cijene stanovanja u kapitalističkom svijetu danas za većinu postaju jedina stvar za koju rade. Kad se na cijenu stanovanja dodaju još i ostali kapitalistički snovi – ušteđevina, godišnji odmori na kojima treba nadoknaditi sve propuštene sate stvarnog života, razne plaćene sekcije, časovi i vannastavne aktivnosti za naše male anđelčiće, eto savršene kućne nukelarke u kojoj roditelji rade dan-noć samo da bi obezbijedili „krov nad glavom“ i ostale životne servise. 

Pa ti onda, nuklearni majčin sine, stigni još i svojoj dječici da propovijedaš kako su ljubav i društveni uslovi za njenu manifestaciju važniji od dostizanja i praćenja nametnutih standarda, svih tih stvari koje čine mehaničkog zeca kojeg jurimo i tepamo mu „sreća“. 

A na ovom mjestu zgodno i moderno može da nam uleti (da oproste štovaoci porodičnih vrijednosti) i Džejms Boldvin, advokat potlačenih i zaljubljenih. Pa kaže (u knjizi „The Fire Next Time“) ovako: „Ljubav skida maske bez kojih se plašimo da živimo, a sa kojima znamo da ne možemo živjeti. Riječ „ljubav“ ovdje koristim ne u čisto ličnom smislu već kao stanje bića, ili stanje milosti – ne u infantilnom američkom značenju „činjenja srećnim“, nego u žestokom i univerzalnom smislu zahtijevanja i izazivanja i rasta“. 

Za Boldvinom neka slavljenički uleti i Pazolini koji na kraju svog filma, u sceni koja prikazuje fiktivni par na tradicionalnom, crkvenom vjenčanju (u tom procesu inicijacije u porodicu i njene vrijednosti), temu zatvara pjesmom „Tonino i Gracijela se vjenčaju“, u kojoj pjeva ovako: „I neka naša želja za Tonina i Gracijelu glasi: da vaša ljubav bude obogaćena sviješću o vašoj ljubavi“. 	

**„ALI, CRNA GORA JE KRETEN“ 
     (B. Mandić, „Psihofolk“)**
     
Hoću da kažem, uz pomoć Pazolinija i Boldvina, jedna od rijetkih revolucija koje su nam preostale, možda je upravo ljubavna, u kojoj se iznova otvara učenje ljubavi. A Crnoj Gori bi takva posebno dobro došla. Od trenutka u kom je Pazolini snimao podijeljenu i zbunjenu Italiju ekonomskog buma, razapetu između seksualne slobode i inhibicija, a Jovan Knežević prikazao dan u Titogradu u kojem su neki manje gadljivi stanovnici prostor grada koristili slobodnije nego danas, u Crnoj Gori se nije dogodilo mnogo. Osamdesetih rokenrol jedva da se desio, seksualna revolucija prošla je nevidljiva, možda još samo ljubavna revolucija može spasiti nova lica koja ne znaju što bi sa slavnom tradicijom mrštenja i gaženja svega nježnog i živog među ljudima.

Jer gledajući Pazolinijev film nikako nisam mogao da se oslobodim jedne užasne i opšte misli – glasa u glavi koji je Crnu Goru zamislio kao nekakvo jadno biće koje od kad postoji zapravo nikad nije umjelo da voli.

I to sam odlučio da napišem, baš ovako: siguran sam da Crna Gora nikad nije umjela da voli. Imala je talenat za korotu, ali ne i za istinsko žaljenje. Tuga je rijetko postajala oslobađajuće iskustvo, kakvo jeste ili može da bude. Umjesto toga, emocija tuge postajala je kamen korote, teret koji se mora časno nositi do groba, pod kojim se ćuti i muči, kao što se i među generacijama naizgled modernijim od naših u crno zavijenih baba često muči i ćuti neljubav, nepažnja, bol, psihičko i fizičko nasilje, jer „moje je, pa da je najgore“. 

Siguran sam da bi u toj maloj i lijepoj zemlji imena Crna Gora nešto bilo suštinski drugačije, da je ikada zaista bila otvorena za radikalizam tijela, tuge i ljubavi.
	

Uz koncept „nacije“, jedan od koncepata koji se pogrešno interpretiraju i uspostavljaju kao mnogo dugotrajniji nego što jesu, svakako je koncept „porodice“

nuklearna energija

Umije li Crna Gora da tuguje i voli?

Ne mogu reći da me kojekako uzbuđuje sport ili reprezentacija, ma koje nadmetanje da je u pitanju. Ipak, moram priznati da me nerijetko uzbudi i učini ponosnom intoniranje crnogorske himne, pa se na momenat prenem iz svoje kosmopolitsko-radničko-solidarne utopije i prepustim se nahijašu u meni. Ubrzo se ipak povratim iz crvenog ajkulaško-lavičarsko-sokolskog carstva, uključim usisivač i nastavim da usisavam kuću. 

**HAŠKI AUTOBUS**

Prave patriote će sad reći „za bolje i nisi“ i pokušati da ponize moju neponiznost spram Crne Gore, kao što to svakodnevno rade na Facebooku u pokušaju da istraže nedovoljno velike Crnogorce među njima samima, prebrojavajući belvederska krvna zrnca odnosno bubulje nacionalne (ne)svijesti koji se tako lako bace na svakog ko se usudi misliti drugačije –  a da nevolja bude veća – unutar *crnogorskog korpusa*.

Prije neko veče igrala je rukometna reprezentacija Crne Gore, pobijedila, i valjalo je zapjevati, jer bez pjesme nema slavlja. U autobusu su rukometašice među crnogorskim pjesmama pustile Miroslava Škora i njegovu čuvenu „Sude mi“. Snimak je objavljen na mrežama i krenula je priča, od običnog dobronamjernog svijeta, do zluradih tabloida. 

Za one koji ne znaju, Škoro je hrvatski pjevač, političar, potpredsednik Hrvatskog sabora i osnivač desničarskog Domovinskog pokreta, koji je javno objašnjavao kako je njegova pjesma posvećena ne samo Anti Gotovini, nego svim hrvatskim generalima u Hagu, dakle osuđenim i neosuđenim za ratne zločine i slične nestašluke.

OK, reći ćete, muzika je muzika, rukometašice ne prate politiku (sem ovu domaću DPS-ovsku, ali to sad nije važno), ne udubljuju se u kontekst, ponio ih Škorov umilni glasić, poistovjetile su svoj patriotizam sa njegovim domobranskim, malo mi ih je ža‘ i to je to.

**IZNAD SITUACIJE**

Znam dobro da ni patriotskim uzdanicama i perjanicama crnogorske (pravo)pismenosti nije stran Tompson, pjevalo se onomad na Cetinju i pokazalo da mnogi nisu antifašisti iako se iz petnih žila naprežu da to budu. Ali sve se nekako sa vjerom u evoluciju i emancipaciju olako zaboravilo, pa i muzička lektira sa cetinjskih protesta… Ostali su samo turbo patriotizam, krivotvoreni antifašizam i antiklerikalno uzbuđenje, koje nije dovelo do orgazma.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6c253e2a-90ae-4049-9605-5ab515beb42f)
Belveder, 2021.{.caption} 

Međutim, problem nastaje ne zbog pjesme i veselja (kad Joka Radičević zapjeva), nego kad se neko usudi reći kako je pjevanje Škorove pjesme razočaravajuće i politički problematično. Tad se pravo patriotsko lice – koje je u biti  mačoističko-patrijarhalna impotencija –  najbolje ogleda ne samo kroz lažne profile, nego kroz agresiju prema tuđem *ne-slažem-se-u-potpunosti* mišljenju.

Elem, juče se na Facebooku između patriotskih promišljanja o budućem pro(dps)testu na dnevnom redu našla žena, predavačica na Univerzitetu, koja se usudila povrijediti esenciju crnogorstva, time što je rekla da pjesma pomenutog Škora nije baš reprezentativna za reprezentativke Crne Gore.

Uslijedio je verbalni linč na zidu nekog zabrinutog patriote, koji ne samo da je bio razočaran, nego je sa frendovima u preko 90 komentara kvalifikovao ovu “iznadsituacijašicu” kao četnika, urašicu, litijašicu, uz savjete “neka puši da manje laje” i tako dalje… 

**ČAČAK, ČAČAK...**

Ne bih ni obraćala pažnju na FB prepiske irelevantnih ljudi da se nijesam sjetila da su ovo ljudi koji pripremaju patriotski protest, a i zapitala samu sebe -  što bi bilo da je među ovim muškarčinama i ponekom ljutom belvederkom, ova žena u nekom kafiću rekla što misli o pjevanju nacionalističko-olujaške himne koje se groze i mnogi Hrvati. 

Da li bi li zbog “otrovnog jezika” dobila batine? Da li će sve koji imamo amandman na folkeraški patriotizam javno omalovažavati i izlagati prijetnjama? Na kraju, da se manem pojedinačnih primjera (koji ipak postaju kolektivni) i zabrinuto kao Crnogorka upitam –  hoće li mi se država svesti na dogmatizam, partijsku lojalnost, mahanje zastavama i pljuvanje *nedovoljnoistomišljenika*? 

Ako je tako, neka nam zemlju odnesu u Čačak, tako mi Riječke nahije.




Da li će sve nas koji imamo amandman na folkeraški patriotizam javno omalovažavati? Hoće li se država svesti na dogmatizam, partijsku lojalnost, mahanje zastavama i pljuvanje? 

sudite mi

Zašto nisam belvederka

Dok Crna Gora obilježava Njegošev dan raspravom o neradnom danu, djelo ovog velikana ostaje nedovoljno istraženo.

Kompleksan um i zadivljujući pjesnik, Njegoš je po mnogim svjedočanstvima bio i pragmatičan vladar, često primoran da racionalno sagledava i svoje duhovno prvenstvo i vladičanske obaveze. 

O jednom takvom odlučivanju, da proda svoja dva manastira Austrijancima, pisao je sedamdesetih godina dr Jefto M. Milović, iz čijeg istorijskog prikaza prenosimo zanimljivi dio, bez želje se miješamo u aktuelnu temu imovinskog porijekla i pravne prirode crkvene imovine u Crnoj Gori.

**DALEKO OD OČIJU**

Milović piše o mladom Njegošu koji je početkom tridesetih godina 19. vijeka prvi put sišao u Paštroviće od smrti Petra I, te shvatio da su mu dvije svetinje, dva crkvena dobra, višak za koji bi mogao uzeti nešto novca.

„Za vrijeme svog bavljenja u Stanjevićima i Mainama od 21. do 25. juna 1834. godine Njegoš je vidio da njegovi manastiri sasvim propadaju. Tada je bilo potrebno da se na njima izvrše velike opravke. Ali je to iziskivalo velika novčana sredstva. A njih nije bilo u Crnoj Gori. Manastiri su bili daleko od Cetinja. Nalazili su se u austrijskoj državi. Zbog toga ih Njegoš nije mogao tako često posjećivati ni o njima brigu voditi. Zato je bio riješio da ih što prije proda. Želio je najprije prodati manastir Maine, pa zatim manastir Stanjeviće".

Milović piše kako je za vrijeme svog zadržavanja u Beču 1833. godine na svom putu za Petrograd, Njegoš pismeno molio, preko ruskog poslanika Dimitrija Pavloviča Tatiščeva, austrijskog kneza i državnoga sekretara Klemensa Lotara Vencela fon Meterniha „da bi austrijsko pravitelstvo blagoizvolilo kupiti manastir Maine s dobrima njemu prinadležećima“. 

**PROPALI PREGOVORI**

Iste godine, kako piše Milović,  Meternih prima Njegoša u audijenciju u austrijskoj prijestonici. Njegoš mu i tom prilikom na prodaju nudi manastir Maine. Meternih ne prihvata njegovu ponudu. Kaže Njegošu doduše da može prodati svoj manastir Maine „bez ikakve prepreke kome hoće“.

"Po porvatku iz Rusije 1833. godine Njegoš opet pokušava da proda manastir Maine nekome Bokelju, ali se *nije moglo naći u ovima stranama nikoga, ko će pomenuti manastir s njegovim dobrima kupiti*. Njegoš se 29. juna (11. jula) 1834. g. ponovo obraća Meternihu i javlja mu da je *prinuđen upravo Vašoj Svjetlosti pisati s prošenijem, da bi austrijsko pravitelstvo vselimostivjejše izvolilo rečeni manastir s njegovima dobrima kupiti*“.

Milović detaljno piše kako se u priču uključio dalmatinski guverner Lilienberg, pa je u sporazumu sa Meternihom, austrijski car Fridrih I odlučio 16. maja 1835 g. da se dopusti Njegošu da proda manastir Maine sa svim dobrima nekom privatniku koji bi bio austrijski državljanin.

Lilienberg carsku odluku prenosi plemiću Gabrijelu Ivačiću, koji pokušava izdejstvovati da Georgije Ivanović iz Dobrote posluži Austriji kao posrednik za kupovanje manastira. To se ipak nije dogodilo. Pregovori između njega i Njegoša se obustavljaju iz nepoznatnih razloga, nakon čega Lilienberg pritiska vrhovnu vlast u Beču da Austrija kupi manastir. 

Poslije dugog navaljivanja Lilienbergovog  na svemoćnog kneza Meterniha, piše Milović, car Fridrih I odlučuje 11. juna 1836. da se kupi manastir Maine sa svim njegovim zemljištem na račun Državne blagajne.

**17.000 U SREBRU**

"Za vrijeme produženog Njegoševa boravka u Beču 1836. i 1837. Lilienberg je često s Njegošem, poziva ga u svoj stan, pregovara i cenjka se s njim oko prodaje manastira Maina Austriji i traži od Meterniha da posreduje kod cara Fridriha I da bi se konačno sklopio ugovor s Njegošem. Njemu najzad polazi za rukom da 17. februara 1837. nagovori Njegoša da ustupi Austriji manastir Maine za 17.000 forinti u srebru. Kupoprodajni ugovor se tada ne potpisuje nego tek 12. oktobra 1837. ", piše Milović.

On navodi da Njegoš 6. maja 1839. prodaje Austriji i svoj manastir Stanjeviće. 

"Austrija će kupovinom dvaju crnogorskih manastira u Boki i razgraničenjem s Crnom Gorom, koje je trajalo s izvjesnim prekidima od 26. septembra 1837. do konca jula 1841, duboko pomaći svoju granicu na crnogorsko zemljište". 



Zanimljiva storija o vremenu kad je mladi vladar na Cetinju morao da donosi krupne poslovne odluke 