Sajt [Global Eniquality](https://globalinequality.org/imperial-power/#start) donosi analitički članak u kome se daje imperijalna priroda politike Sjedinjenih Američkih država, kao konstanta koja se odražava na dešavanja u svijetu. Članak potpisuju naučnici Jason Hickel, Dylan Sullivan, Huzaifa Zoomkawala, Morena Hanbury Lemos, JP Arellano, Felix Barbour, Federico Cruz, Joël Foramitti, Aaron Kimmig, Leon Beccard, koji podsjećaju  da se struktura jezgra i periferije u svjetskoj kapitalističkoj ekonomiji u konačnici održava silom. 

Autori kažu: "Države jezgra projektuju prinudnu moć širom svijeta, s primarnim ciljem da ograniče suverenitet zemalja globalnog Juga i održe pristup resursima".

U tom kontekstu, akumulacija kapitala u imperijalnom jezgru zahtijeva prisvajanje jeftine radne snage i resursa s periferije, kao i osiguravanje pristupa njihovim tržištima. Da bi održale ovaj poredak, države jezgra nastoje spriječiti vlade globalnog Juga da teže ekonomskoj suverenosti i nezavisnom industrijskom razvoju, jer bi to moglo povećati cijenu resursa ili ugroziti industrijske i tehnološke monopole jezgra.

"U tom cilju, države jezgra, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, izgradile su ogroman sistem vojne moći koji koriste za intervencije u zemljama globalnog Juga. Te intervencije uključuju invazije, okupacije, kolonizaciju, promjene režima – čak i protiv demokratski izabranih lidera – i nasilne kontra-gerilske operacije protiv socijalističkih i oslobodilačkih pokreta koji teže značajnoj ekonomskoj suverenosti. To se često dešava uz podršku reakcionarnih nacionalnih elita", navode autori.

Ono napominju da su Sjedinjene Države koje čine samo 4% svjetske populacije, odgovorne su za više od polovine svjetske vojne potrošnje. SAD su glavna sila unutar NATO-a, vojnog saveza imperijalnog jezgra, i zajedno s drugim glavnim vojnim partnerima SAD-a ovaj blok čini 75% svjetske vojne potrošnje. Za poređenje, Rusija čini oko 3%, a Kina 10% globalne vojne potrošnje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ac6e4ab1-47d4-4b10-abc8-acd73f57b2c3)

Disproporcionalna vojna moć država jezgra postaje još izraženija kada se vojna potrošnja mjeri po glavi stanovnika. SAD troše 12,6 puta više od globalnog prosjeka, dok Kina troši 40% manje, odnosno jednu dvadesetinu od onoga što troše SAD.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc8bba24-bddd-4edf-aba9-66526d27d35b)

Mape u članku prikazuju geografski raspored stranih vojnih baza pod kontrolom SAD-a. Amerika tako ima 902 aktivne vojne baze, koncentrisane u ključnim geopolitičkim regijama: 

1. oko Panamskog kanala; 
2. na Bliskom istoku, gdje SAD podržavaju podobne režime, potiskuju socijalističke pokrete i osiguravaju pristup nafti i drugim resursima; 
3. u Njemačkoj i Evropi, gdje SAD nastoje spriječiti uspon geopolitičkih konkurenata i održati agresivan stav prema Rusiji; 
4. 184 baze u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, postavljene kao kordon oko  Kine.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/56840623-c3cd-4084-8e03-cd490d60df86)

SAD su zvanično priznale upotrebu vojne sile u više od 100 zemalja tokom posljednja dva vijeka, navode autori, uz obrazloženje:

"Krajem 19. i početkom 20. vijeka, SAD su slale trupe u veći dio Latinske Amerike – invazije koje istoričari nazivaju *ratovima za banane* jer su SAD štitile svoje komercijalne interese u poljoprivrednim proizvodima poput banana, duvana i šećerne trske. Brutalnost ovih kampanja ilustruje invazija i okupacija Haitija (1915–1935): SAD su raspustile demokratski izabranu narodnu skupštinu Haitija jer nije legalizovala vlasništvo SAD-a nad haitijskim zemljištem; uvele su sistem prinudnog rada u lancima za potrebe američke vojske; i vodile brutalnu kontra-gerilsku kampanju protiv haitijskog otpora."

Hickel i autori podsjećaju da su tokom 20. vijeka SAD su izvršile više invazija na zemlje Evroazije kako bi ugušile narodne revolucije koje su težile pravima za radnike i seljake. 

"Nakon ruske revolucije 1917, SAD su izvršile invaziju Rusije podržavajući Bjelu armiju, vojnu silu koja je masakrirala političke disidente, vodila antisemitske progrome i pokušala da vrati vlast bivšim feudalnim gospodarima. Kada su vijetnamski revolucionari srušili francuski kolonijalizam, SAD su odgovorile invazijom, bombardovanjem seoskih područja, prisilnim premještanjem seljaka u koncentracione logore i nametanjem vojne diktature na jugu Vijetnama, a potom širenjem rata na Kambodžu i Laos, što je rezultiralo milionima mrtvih".

U novijim decenijama, vojne intervencije SAD-a najviše su bile usmjerene na Bliski Istok, uključujući invaziju Iraka 2003, koja je u velikoj mjeri imala za cilj kontrolu nad iračkom naftom. Autori podsjećaju da je do 2009. ova invazija dovela do oko milion mrtvih Iračana.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/10b25e39-f2e6-4421-a3a5-a9f6b320608b)

"Države jezgra - naročito SAD, Britanija i Francuska imaju dugu istoriju promjene režima u drugim zemljama radi oblikovanja svjetskog poretka u svoju korist, kako bi održale geopolitičku dominaciju i nastavile akumulaciju kapitala. Dok se to ponekad sprovodi direktnom vojnom intervencijom (kao u Avganistanu 2001. ili Iraku 2003), države jezgra često djeluju prikriveno, putem lokalnih saveznika.
Na primjer, 1973. SAD su organizovale vojni puč protiv demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Čilea, Salvadora Aljendea, i dovele na vlast brutalnog diktatora Augusta Pinočea. Slični primjeri uključuju puč u Gvatemali 1954. i Brazilu 1964, što je dovelo do dugotrajnih vojnih diktatura.
U velikoj većini operacija promjene režima, SAD su podržavale nasilne i represivne snage. Tokom 1980-ih, SAD su podržavale Crvene Kmere u Kambodži, odgovorne za smrt oko dva miliona ljudi tokom 1970-ih. U isto vrijeme, SAD su nastojale srušiti Narodnu Demokratsku Partiju Avganistana, pružajući milijarde dolara ekstremistima koji su kasnije postali Talibani. Još ranije, 1940-ih i 1950-ih, SAD su regrutovale bivše naciste za tajne operacije protiv socijalističkih vlada istočne Evrope i SSSR-a."


![](https://cms.normalizuj.me/assets/886bab92-aa6e-47bc-91fc-bde43b0295c1)

Za autore portala Global Inequality, vojna moć nije jedina forma imperijalističke intervencije. 

"Iako SAD tvrde da podržavaju demokratiju, redovno intervenišu u strane izbore kako bi korumpirale demokratski proces u svoju korist. Istraživanje Dov Levina pokazuje da su SAD intervenisale u najmanje 128 izbora između 1946. i 2014, obično s ciljem da spriječe dolazak socijalističkih ili lijevih partija na vlast. Neke zemlje su višestruko bile mete: Venecuela 4 puta, Japan 6 puta, Italija 8 puta. Intervencije uključuju finansiranje kampanja, napade na stranke, prijetnje sankcijama ili uslovljavanje pomoći."

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc808b9f-821c-42e4-a2a1-a5f7b19540c0)

Navodi se da SAD koriste ekonomske sankcije kao centralni stub imperijalnog pritiska, ciljajući zemlje koje osporavaju globalnu dominaciju SAD ili poredak jezgra i periferije globalnog kapitalizma.

"Više od 140 zemalja, uključujući i saveznike SAD-a, bile su meta sankcija od 1950. Neke sankcije su *meke* finansijske mjere, ali druge predstavljaju ekonomski rat: gušenje pristupa tržištima, destabilizacija industrije, izazivanje kriza i kolapsa država. Sankcije Iraku 1990-ih izazvale su pothranjenost, nestašice vode, lijekova i struje. U novije vrijeme, sankcije protiv Venecuele dovele su do teške krize, pri čemu je jedna studija procijenila da su izazvale 40.000 viška smrti u samo jednoj godini (2017–2018)."

Glad i siromaštvo nisu kolateralna šteta, već cilj sankcija, tvrdi grupa autora koji citiraju povjerljivo pismo američke vlade iz aprila 1960, gdje se navodi da treba *slomiti ekonomski život Kube... izazvati glad, očaj i rušenje vlasti*.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7fd091af-fdbb-4cf6-a4f2-237544e15048)

Autori napominju da se sankcijama se "guši nezavisan razvoj i održava poredak u kojem bogatstvo teče ka imperijalnom jezgru, uz jeftinu radnu snagu, deregulisana tržišta i neometan pristup resursima".

"Grafikon pokazuje da SAD i jezgro posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Čak i jake periferne sile, poput SSSR-a ili Kine, imale su znatno manje: SSSR oko 7% na vrhuncu, Kina danas oko 5%. Periferne sile mogu osporiti diktate jezgra, ali nikada nisu imale kapacitet da nametnu alternativni svjetski poredak. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju", piše u analizi.

Projekat "Global inequality" i istoimeni sajt nastali su sa ciljem da naučna istraživanja i podaci o globalnoj nejednakosti postanu dostupni široj publici.



SAD i zemlje jezgra posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju

Zakon jačega

Gdje leži imperijalna moć?

Ako je posljednju godinu diskurs savremene medijske kulture određen velikim jezičkim modelima poput onog koji je proizveo OpenAI, onda su protekle nedelje obilježene informacijom da je ChatGPT uspješno prošao Tjuringov test. O čemu je riječ i zašto nam je to važno - danas i ovdje, u kontekstu ovog teksta? 

Tjuringov test je klasičan kriterijum za procjenu sposobnosti vještačke inteligencije da oponaša ljudsko ponašanja, odnosno - riječ je o testu koji omogućava provjeru inteligencije kompjutera i podrazumjeva simulaciju komunikacije čovjeka-sudije sa jedne i kompjutera i čovjeka sa druge strane. Smatra se da je test položen ukoliko sudija ne može da sigurnošću sa potvrdi ko je od sagovornika kompjuter, a ko čovjek.

U eksperimentu koji su sproveli istraživači sa Univerziteta Kalifornije u San Dijegu, učesnici su komunicirali i sa ljudima i sa AI modelima, ne znajući ko je ko. Kada je GPT-4.5 bio instruiran da usvoji određenu ličnost, učesnici su ga smatrali ljudskim u 73% slučajeva, što je značajno iznad slučajne verovatnoće od 50%. Iako su ovi podaci iz, još uvijek, neobjavljene studije, ali uvažavajući i činjenicu da je još 2014. godine "položen" Tjuringov test u u odnosu na primarne modele vještačke inteligencije, nalazi ukazuju na to da napredni AI modeli mogu uspješno imitirati ljudsku komunikaciju, posebno kada su im dati specifični konteksti ili ličnosti. To, naravno, ne znači nužno da AI posjeduje stvarnu inteligenciju ili svijest. Modeli poput GPT-4.5 su trenirani na ogromnim količinama ljudskog teksta i sposobni su da generišu uvjerljive odgovore, ali to ne implicira razumjevanje ili svjesnost. 

Ipak, najnoviji nalazi sadržani u ovom istraživanju iznova afirmišu reagovanje velikog broja naučnika koji su 2014. godine potpisali zajednički ukaz ne samo o potencijalima vještačke inteligencije (poput iskorjenjivanja bolesti ili siromašta), već i o neophodnosti adekvatne metodologije koja bi odgovorila na to - kako ubrati plodove AI sistema, a istovremeno izbjeći potencijalne zamke? Ako tome dodamo i pitanja o diversifikaciji ne samo ljudske/mašinske inteligencije, već i kreativnosti, ali i potencijalnim implikacijama korišćenja AI u svakoj komunikaciji i društvu uopšte, jasno je zašto tragamo za novom metodama promišljanja savremene medijske kulture, ali isključivo one kulture koja nas se tiče - u svakodnevnim praksama i navikama, značenjima i simbolima, afektima i emocijama.

Mađutim, da bismo razumjeli sve prethodno pomenute kategorije i procese, neophodno je da zaronimo mnogo dublje i zahvatimo mnogo šire, problematizujući iskustvo upotrebe medijskih tehnologija *en general*, ali i refleksija koje one imaju na pojedinca i na sociokulturni kontekst. U eri kada su ekrani, da parafraziramo Maršala Makluana, postali produžetak naših čula, a (digitalni) svijet medija neraskidivo povezan s našom svakodnevicom, knjiga *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* dr Lidije Vujačić dolazi kao neophodan vodič za razumijevanje našeg vremena - po dubini i širini. Kao profesorka Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, Vujačić koristi antropološki pristup da refleksivno zahvati fenomenologiju hipermedijalizovanog društva kao vrlo kompleksno i interdisciplinarno polje istraživanja medija u različitim društvenim interakcijama u kojima se oblikuje (i preoblikuje) i ličnost i kultura. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/436e1fd2-416c-47b6-858a-9e48e41e030f)

Upravo u takvom kontekstu, autorka tvrdi da je značaj antropološkog tumačenja medija u perspektivama društvenosti koje naglašavaju vezu između medijskih sadržaja i kulturnih sistema mišljenja i ljudskih praksi koje proizlaze iz njih. Dakle, dodaje ona, etnografska praksa se sabira iz različitih aspekata svakodnevne primjene medija, uz ambivalentno vrijednosno obojeno tumačenje njihovog uticaja, odnosno - sve je potencijalni teren, posebno za antropologe - profesiji kojoj Vujačić pripada ne samo kroz nauku i naučnu metodologiju, već i kroz metodologiju umjetničkih istraživanja. U vidu *ad hoc* digresije, ovdje valja podsjetiti da Lidija Vujačić kreativno djeluje i u oblasti likovnih umjetnosti, direktno praveći sponu sa naukom: dio njenog likovnog opusa posvećeno je tijelu kao antropološkoj kategoriji, a to je ujedno i motiv knjige *Kult/ura tijela: Antropološka studija o tjelesnom* (Filozofski fakultet u Nikšiću, 2023. godina). 

Knjiga *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* je, u dvije godine, imala dva izdanja (GolbiPrint, 2023; Obodsko slovo, 2024) što svjedoči o širem interesovanju za studije (antropologije) medije, izvan onih uskih akademskih i naučnih krugova koji, čini se, kao da još uvijek ne razumiju značaj antropološkog pristupa savremenoj medijskoj teoriji i praksi. U formalnom smislu gledano, knjiga je strukturisana kroz devet poglavlja koja, holistički, omogućavaju pristup ključnim pitanjima recentne medijske kulture. Od tema koje problematizuju sami pojam i ulogu medija u (današnjem) društvu, preko pitanja moći i identiteta, odnosno spektakla i skandala, do medijske manipulacije i medijske pismenosti, dr Lidija Vujačić kreira platformu koja, u suštinskom smislu sagledano, predstavlja metodološki aparat za sveobuhvatnu analizu uloge medija u savremenom društvu. Knjiga je, ukratko, neophodno štivo za sve koji žele da razumiju kompleksne odnose između medija, kulture i identiteta, te da razviju vještine medijske pismenosti neophodne za navigaciju u digitalnom svijetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6525c168-3ae5-4e28-827b-e1bd517c4aaf)

Bez obzira na opštu ocjenu ove jezgorite studije, ovdje bi bilo posebno važno istaći nekoliko teorijskih ideja koje Vujačić temeljito razvija kroz ideju da je čovjek, kao osnovna antropološka kategorija, *homo ecranis*. Mediji su, tvrdi autorka uz niz relevantnih i relevantnih izvora, ne samo tehnološka, već i društveno operativna sredstva za (pre)oblikovanje stavova javnog mnjenja o kulturnoj, političkoj, rodnoj i nacionalnoj identifikaciji što, nadalje, utiče i na tumačenje socijalno prihvatljivog, moralnog ili nekog drugog modela ponašanja. Ovu tezu ne treba posmatrati samo kao neko opšte mjesto današnjeg medijskog diskursa, već je neophodno sagledati je u okviru evidente informativne oluje (infostorm) koju - živimo svakodnevno. 

Površna recepcija informacija, dodaje Vujačić, svojstvena je značajnom dijelu auditorijuma koji luta sa jednog sadržaja na drugi, jednog kanala na drugi, ili jedne mreže na drugu što, kao praksa, produkuje konfuziju i, posljedično, zamagljuje granicu između važnog i trivijalnog, odnosno razliku između istine i kvaziistine. Otklon od jasnih granica, nadalje, potpuno relativizuje osnovnu funkciju informativnih programa čime oni postaju ubjeđivački sadržaji: bez obzira na to da li je riječ o posredno ili neposredno plaćenim oblicima promocije (kako nekog proizvoda, tako i sistema vrijednosti uopšteno), gotovo uvijek ih prepoznajemo kao estetski i psihološki koordinisan postupak komunikacije na liniji vlasnik/kreator - publika/potrošač. 

Mješavina informacija i emocija uključuje, po pravilu,  umjetničke aspekte, psihološke mehanizme i marketinške strategije koji se, svi pojedinačno i kao cjelina, oslanjaju na različite narative i ikonografije, simbole i predstave, stilske figure, metafore ili igre riječi... Produkcioni okvir ovakve komunikacije, žanrovski posmatrano, nekada je bliži onome što bismo definisali kao klasična reklama nego informativni sadržaj. Šta je, dakle, odgovor na ovakve prakse ili, da se poslužimo jezikom studija kulture, kakve bi mogle da budu strategije otpora u borbi protiv implicitnih poruka koje danas svakodnevno dobijamo putem medija? Marketinški "porobljena" ili, kako bismo je mogli nazvati - utopljena publika, ukazala nam je na još jednu antropološku potrebu savremene kulture: rezilijentnost. Iako je ovaj pojam dominantno razvijan u okvirima psiholoških teorija, Vujačić jedno poglavlje knjige posvećuje transformaciji publike, ukazujući na značaj Fiskove teze o "otpornoj publici" i mogućnostima subverzivnog djelovanja u odnosu na ponuđena značenja. 

Uprkos tome, transformativne prakse publike ne dešavaju se isključivo unutar narativa o sadržaju ili sadržajima medijske kulture, već i sadržajima prostornih i vremenskih kategorija samog čovjeka kao, ne samo biološkog bića, već i kao nosioca kulture, običaja, jezika i društvenih odnosa. Upravo u tim međuzavisnim odnosima, a u kontekstu globalnih tehnoloških i ekonomskih promjena, autorka studije *Homo ecranis* kritički preipituje pitanja slobodnog vremena i privatnosti, tumačeći ih kao kolonizovane, odnosno ograničene. Mediji, tako, kanališu većinu sadržaja svakodnevnog života, suvereno vladajući slobodnim vremenom koje, pravolinijski, postaje vrijeme za potrošnju čime se, svaki put iznova, reafirmiše značajna veza između konzumacije medijskih slika i materijalističkog sistema vrijednosti. 

Paralelno sa ovim procesom, odigrava se i transformacija poimanja sociokulturnog fenomena intime, odnosno ljudske potrebe za privatnošću koja je, pod uticajem novog načina života i komunikacije, potpuno dekonstruisana. Kamere koje pokrivaju javne površine, sistemi geolociranja, monetarna digitalizacija, kao i niz administrativnih i birokratskih procedura koje aneksiraju naše, nekada privatne, podatke učinile su da i naša dostupnost jednih drugima bude na nikad većem nivou. Vujačić ovu praksu, uvjereni smo - ispravno naziva monopolom koji mediji imaju nad našom intimom, vremenom i potrošačkim navikama.

Autorka nas poziva da posmatramo medije ne samo kao prenosioce sadržaja, već kao kulturne institucije: oni ne djeluju neutralno, već nas uče šta da volimo, čega da se bojimo, kome da vjerujemo, kada da se smijemo, kada da budemo ogorčeni, kada da zaboravimo? Antropologija medija, dakle, ne traži odgovor u kablovima ili aplikacijama, već u svakodnevici: kako govorimo, kako biramo, kako osjećamo. I da li se, kao takvi, razlikujemo od mašina - pogotovo u nadolazećoj eri ekspanzije vještačke inteligencije. Međutim, posebno važno pitanje antropologija medija tek treba da metodološki postavi i terenski ispita - je li na sceni proces "antropomorfizacije medija"? Jesu li mediji „neko drugi“? Ili i oni postaju nalik nama? Ili mi njima? Kada Google završava naše rečenice, kada nam algoritam predloža šta da gledamo, kada nam ChatGPT napiše poruku ili motivaciono pismo – ko tu zapravo misli?

U zaključku, treba istraći da ni sama studija *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* dr Lidije Vujačić nije vrijednosno neutralna, već je orjentisana na kritičke aspekte (digitalne) medijske kulture, uz ogromno povjerenje da - osim što je homo ecranis, čovjek može biti istovremeno i - homo rationalis, homo moralis, homo ethicus i homo ludens. Ipak, čini se da je važnije nego ikada krenuti od toga "čovjek ekrana" više nije samo metafora. On je stvaran: on je mi. I baš zbog toga, paradoksalno, vrijeme je da ne gledamo samo u ekran - već i u sebe. 


Dr Lidija Vujačić, Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija, Obodsko slovo, Podgorica, 2024.

nova studija

Preuzimaju li mediji ljudske osobine ili mi gubimo svoje?

Stefano je pljunuti otac. U slučaju da ne znate, trebaće vam par sekundi. A onda se obrisi lica poklope, kao u onim policijskim datotekama – svaka tačka stane na svoje mjesto: naočare, isti uporni pogled, duboki zalisci kao prvi znak ćelavosti koju će taj čovjek, već se vidi, nositi sa dostojanstvom. 

Neki od vas će uskliknuti *Ecco!* evo ga! to je Stefano! onaj mali što je volio puške! Pucao je kao lud, jer mu je tata kupovao topove i replike revolvera, pištolje i plastične igračke za ratovanje. 

Dopuštam da će nekog začuditi da je Stefanov otac Umberto Eko, jedan od najvećih humanista XX stoljeća, pacifista i militantni ljubitelj barokne flaute koju je rado svirao u gitarskoj pratnji Stefanove majke Renate Ramge, njemačke kuratorke i istoričarke umjetnosti. Tako stoje stvari, među knjigama i knjiškom prašinom, u biblioteci velikog oca i književne ikone modernog doba, okružen prevodima i restauratorima, uspavljivan laudama i transkripcijama drevnih kompozitora, mali Stefano imao je sreću i čast da puca, da se čuje njegovo *pum-pum*, što je italijanska onomatopeja u Južnih Slovena poznata kao *ta- ta*. 

Upravo je tatina odluka bila da Stefano bude obasut igračkama sa nišanom. To vidimo u Ekovoj priči "Pismo mom sinu” (*Lettera al mio figlio*) koja počinje skroz nefikcijskim signalom, dakle izravnim obraćanjem: *Dragi Stefano*. Antologijska priča zapravo je briljantna epistola infantu, neka vrsta traktata o vaspitavanju i učinku igre u moralnom odgoju mladih. U svom pismu-eseju Eko mališanu najvaljuje sve divne Božiće koji dolaze sa poklonima:

“Tada ću ti pokloniti puške. Dvocevke. Repetirke. Šmajsere. Topove. Bazuku.
Sablje. Armije malih vojnika u punoj ratnoj opremi. Zamkove s pokretnim mostovima. Male tvrđave za osvajanje. Kazamate, barutane, oklopna vozila, reaktore. Mitraljeze, bodeže, revolvere. Koltove, vinčesterke, devedesetjedinicu, haubice, lukove, praćke, katapultove, džilite, granate, mačeve, koplja, harpune, helebarde i kuke za privlačenje brodova… Pištolje male i pljosnate, za frak, za potrebe lopova džentlmena ili preteške „lugere” koji deformišu džepove čim se nose pod pazuhom kao Majkl Šejn. I još pušaka. Puške kakve su imali Ringo ili Divlji Bil Hikok. Oružje, jednom rečju, sine moj, mnogo oružja, samo oružje. To će ti doneti tvoji Božići.”

Sve buja i lista u Ekovom nabrajanju, dok sa druge strane mračna i hladna leži sračunata priroda one djece koja će se igrati malih hemičara, konstruisati mašine, projektovati nekakve logički osmišljene inačice stvarnog života u koji će sa sobom ponijeti ledenu praksu i analitiku nametnutu u nježnom dobu. 

Biće da je Ekova priča nastala mnogo ranije, ali je objavljena devedesetih, kao žalosna slutnja promjene obrazovne paradigme i cenzorskog pristupa odrastanju unutar jednog kodifikovanog "mirovnog" novogovora. To je vrijeme koje živimo, vakat zabrana nasilnih metafora, disanja u zasjedi, slobodnih juriša, i svega što bi  djecu navodno okrenulo ka nasilju. Nije li nježna ta briga zapadnog bijelog čovjeka? Kako se samo divno odnosi prema svojim mladuncima! Nije li ta cenzurica opojna do mjere da nam se rađaju novi anđeli, spremni samo za dobrotu i čovjekoljublje.... 

Prema posljednjem izvještaju u Gazi je od početka rata do kraja aprila ubijeno 5281 dijete do pet godina starosti, što znači da je taj slavni pedagoški milje političke korektnosti dobro nadojen krvlju. Ekova pouka upravo kreće od politike i govori o licemjernom odnosu prema ratnim igricama, na kojima je lično odrastao i razvio se u pacifistu svjetskog formata. Dalje, antropološki, pisac zamišlja Ajhmana, budućeg nacistu kako rješava mozgalice, dalek od palica i petardi, osamljen u svojoj kuli samozatajnog štrebera. Još bi se prije mogli sjeteti Alberta Špera, kome je i đed bio arhitetka, a otac socijalista, pa je opet završio u Hitlerovoj prvoj petorci. Sve te cerebralne mladosti, usidrene u algoritam i *programming*, slijedeći Ekovu logiku, možemo lako vidjeti kao antisocijalne, samodovoljne narcise koji izbacuju cijele porodice na ciču zimu, dijele otkaze i pritiskaju dugmad uništenja, zato što nikad nisu prošli dječiju katarzu umjetnog rata. Nisu prošli primarni agon i uzbuđenje lovca od kojeg su ih čuvali njihovi otuđeni roditelji. 

“Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice. U njihovim hladnim i uvrnutim mozgovima malih matematičara kriju se teški kompleksi koji će se aktivirati u zrelom dobu. U svakom malom monstrumu koji pokreće skretnice svoje minijaturne železnice, vidim budućeg upravnika logora smrti. Oprez i kad vole kolekcije malih automobila koje strašna industrija igračaka nudi u savršenom faksimilu, s prtljažnicima koji se podižu i prozorima koji se spuštaju. Zastrašujuće! Zastrašujuća igra za buduće narednike elektronske vojske, koji će ravnodušno pritisnuti crveno dugme jednog atomskog rata!”

Naravno da je Ekova proza umjetnička, nije to doslovni pamflet, ali ono što ostaje kao metafora jednog doba koje se sve više priklanja atomizaciji čovjeka, razlog je da djecu pustimo da trče, da ispaljuju svoje nevidljive hice kao bolide budućeg aktivizma, buduće borbe za drugog, za slabijeg. Cenzurom rane socijalizacije, ukidanjem slobode jezika, tijela i mašte, naročito se licemjerno baviti pod firmom *zapadne prosvjećenosti*, dok god ona živi od prodaje municije na drugom kraju svijeta. 

Možda djeca baš  u igri treba da saznaju šta je rat, treba da predosjete šta znači ginuti, treba im iskustvo zbjega, racije, sve to naravno kao mentalna slika, okvir u koji ćemo potom učitati humanizam. U protivnom se krije opasnost mnogo veća od nevinog *ta-ta*, na koncu, po Eku, u zabrani se krije se velika laž. 

“Ušao sam jednog jutra u veliku robnu kuću u Frankfurtu, obećao sam poklon sinu svog prijatelja i zatražio jedan lep revolver. Gledali su me užasnuti. Ne proizvodimo ratne igračke, gospodine. Da se čovek sledi. Izašao sam postiđen i na ulici naleteo na dvojicu iz Bundesvera. Vratio sam se u stvarnost”.

Ta stvarnost čeka našu djecu i naoružana je novim oružjem uništenja - hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat. A život je više igra nego projekat, onda kad ima cijenu i vrijednost. Onda kad proizvodi ljubav i brigu za drugoga, u ratu i miru, koji nam se prodaju kao ista stvar. Upravo zato u pismu Stefanu, otac govori o nijansama o prepoznavanju pravog protivnika.

"Pre svega neću te učiti da pucaš u Indijance. Učiću te da pucaš u trgovce oružjem i alkoholom koji uništavaju indijanske rezervate. I u južnjačke robovlasnike, što znači da ćeš pucati kao Linkolnov vojnik. Neću te učiti ni da nišaniš na ljudoždere iz Konga, već na trgovce slonovačom..."

I da, Stefano Eko nije otišao u vojnike – bavi se filmom, kulturom i zaostavštinom svog velikog oca.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Nova stvarnost čeka našu djecu, opremljena strašnim oružjem uništenja  – hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat

ratne igre

Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice

Pisanje je drskost. Poslije više od 5000 godina pisma što se još tu ima za reći, a da već rečeno nije? Sama pomisao na kilometre ručno ispisanih klinastih pločica, papirusa, papira, pa onda oceani posječenih šuma samo da bi se u knjižurinama nešto tiskalo. I zato pred tim teretom svojih predšasnika današnji pisac treba biti zbilja drzak. 

Brano Mandić drzak je čovjek, u najboljem smislu te riječi, u ovom da se drznuo da piše. Osobito je drsko drznut se u maloj zemlji Crnoj Gori pisati tako opako drsko o toj istoj zemlji, a drzništva nisu pošteđene ni susjedne zemlje, a ni velika Amerika. Drznik Mandić tako jaše kroz prošlost, sadašnjost i gleda u budućnost, vitla tim svojim perom moćnijim od sablje na povijesne ličnosti i današnje društveno-političke uglednike, usamljen kako već pisac-jahač bude kad se odluči na tu vrstu kritičkog pisanja.

Problem koji imam s Mandićem je problem onog rimskog vojnika koji je molio Isusa da mu ozdravi slugu. Moja drskost nije dostojna njegove drskosti da bih se drznuo suditi o knjizi takvog drznika, no kako sam zamoljen da se odvažim na to, evo ide moje ništa.

„[Zbogom novine](https://www.platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine)“ bilo je jedno fantastično putovanje, da ne kažem ljetopis ili turistički vodič za nekoga tko ne poznaje Crnu Goru tako dobro, njezine prirodne i ljudske krajolike, njezinu slavnu prošlost i osrednju sadašnjost, ali u takva doba živimo, da kao susjedi i komšije ne znamo jedni o drugima ništa, kao ni sami o sebi uostalom. Brano Mandić nije takav. On prije svega poznaje sam sebe zorno pokazujući to u mnogim autorefleksnim tekstovima u ovoj knjizi, a onda zna i Crnu Goru, njene žitelje, njezinu prošlost, njene ljepote, mane i vrline, vlastodršce, crkvene veledostojnike, intelektualce i one koji se takvima samo osjećaju. Zna on i nas iz komšiluka, ali jebo ti nas.

Iako ne znam puno o Crnoj Gori, znam da se tamo mjera svačijeg pisanja uzima u poredbi s Njegošem. Za razliku od Mandića kojeg jesam, Njegoša nisam čitao, baš kao ni crnogorski predsjednik, pa mu onomad moj predsjednik dođe u goste i citira mu Njegoša, što je malo i nepristojno od njega, jer je ponizio domaćina, ali takav vam je naš predsjednik, ponižava on i doma kod nas gdje stigne i umije. No ono što mogu reći, kao bolji gost od svojeg predsjednika svojem domaćinu Mandiću, da ako je Njegošu svaka bila kao u Mandića, onda je i taj Njegoš bio nešto. No, kao i crnogorski predsjednik, ne bih znao što.

Ono što znam je da sam u ovoj knjizi vidio onu rijetku ljepotu pisanja o bogu i vjeri od strane Mandića koji objašnjava da nije vjernik, da nikad nije prigrlio pravoslavni „novi val“ 90-ih, ali ga to nimalo ne sprečava da šamara svećeničke velmože baš tom njihovom vjerom i baš tim njihovim bogom, poznavajući božjeg sina jedinca, njegove riječi i zapovijed ljubavi bolje nego njegovi ovlašteni ovozemaljski zastupnici iz SPC-a. O životu po tim riječima da i ne pričam.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11d995da-b9c7-40f1-857d-c671afdff789)

Zabavna je ljudska i intelektualna superiornost s kojom se Mandić igra s političarima u svojoj zemlji, iako nikad ohol, nego maksimalno empatičan dok šaljivo pokušava dekonstruirati što pokreće te male i pokvarene ljude. Sigurno mu kažu sugrađani, kao i mnogima od nas što se rekreativno bavimo satirom, da se ne treba na to žaliti što su vlastohlepnici takvi kakvi jesu, jer da nema takvih ljudi, o čemu bi on pisao, te da treba biti zahvalan što živi u takvoj zemlji. 

Takvima bih poručio nešto što je rekao naš američki kolega nedavno: „Nitko ne ide čistaču WC-a i govori mu – Gle, netko je iza sebe ostavio eksplozivni proljev da ga očistiš, blago tebi!“

Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige? A i novine ako im je zbilja kraj, pa dobar zbogom su dobile, bolji možda nego zaslužuju. Stoga, dragi čitaoče ako si upravo uzeo ovu knjigu u ruku i gledaš što piše na poleđini, na krivom si mjestu. Knjiga počinje s druge strane i prođi je cijelu, pa se onda vrati ovdje da ti kažem – Ha? Jesam ti rekao? 


Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige?

pročitaj

Zbogom novine: Pismo jednog drznika

Fenomen Donalda Trampa nadvija se nad savremenom političkom scenom – današnju političku stvarnost teško je razumjeti bez osvrtanja na njegov uticaj, bez obzira na to gdje se nalazimo. Iako Trampove lične osobine doprinose njegovoj “jedinstvenosti”, Tramp je, u suštini, prije svega manifestacija dubokih strukturnih ekonomskih promjena koje imaju globalni odjek.  Njegova pobjeda označava prelomni trenutak u kojem se klasna politika pretvara u nešto bitno izopačenije i drugačije. 

Ne treba zaboraviti da je sam Tramp milijarder, a njegov kabinet bio je ispunjen drugim pripadnicima finansijske elite poput Ilona Maska. Na njegovoj inauguraciji prisustvovali su i Mark Zakerberg i Džef Bezos. Tramp je Masku omogućio institucionalnu podršku putem agencije DOGE, koja je navodno bila zadužena za unapređenje državne efikasnosti. Uprkos velikim obećanjima, jedino što je ova agencija za sobom ostavila jeste obustava vakcinacije u Africi, čime su milioni ljudi dovedeni u direktnu opasnost.

Drugim riječima, Tramp se pojavljuje kao utjelotvorenje mračnog kapitala, politički akter čiji je cilj razgradnja države blagostanja, pokoravanje konkurencije, nagrađivanje milijardera i lično bogaćenje.

Međutim, ta interpretacija ne uzima u obzir ključnu činjenicu, a to je da je Tramp loš saveznik biznis elita. Trampovi trgovinski ratovi nanijeli su značajnu štetu poslovnom sektoru, remeteći globalne lance snabdijevanja i primoravajući investitore da preispitaju svoje dugoročne planove. Ove politike narušile su njegove odnose s ključnim poslovnim figurama, uključujući Ilona Maska, koji se sada javno distancirao od administracije. Maskovo nezadovoljstvo takođe proizilazi iz Trampove poreske reforme koja će dodatno povećati budžetski deficit i američki državni dug.
Ova tenzija otkriva kontradikcije u srži Trampove političke koalicije. S jedne strane nalaze se libertarijanski kapitalisti, koji zagovaraju malu vladu, niske poreze i integraciju u globalnu trgovinu. S druge strane su snage nove merkantilističke desnice, bloka koji se zalaže za agresivni protekcionizam, ekonomski nacionalizam i svjesno razbijanje globalnog trgovinskog sistema. Najpouzdanije uporište merkantilističke desnice nalazi se upravo u niskokvalifikovanoj radničkoj klasi, koja čini jezgro Trampove glasačke baze.

Tokom 1980-ih i 1990-ih godina došlo je do intenziviranja procesa ekonomske tranzicije iz industrijskog ka uslužnom sektoru. Tranzicija ka uslužnom sektoru dogodila se kao posljedica globalne komparativne prednosti i imala je ekonomsku logiku. Uopšteno gledano, isplativije je specijalizovati se za oblasti koje drugim zemljama nedostaju i koje donose veću finansijsku dobit, nego se zadržavati na iscrpljujućem proizvodnom radu. Na primjer, američke kompanije često se fokusiraju na visokovrijedne aktivnosti poput dizajna i razvoja softvera, dok se proizvodnja fizičkih komponenti, poput poluprovodnika ili auto-dijelova, prepušta zemljama sa nižim troškovima rada. U industriji čipova, dizajn se često obavlja u SAD-u, dok se proizvodnja odvija na Tajvanu, a završna montaža ili pakovanje u Jugoistočnoj Aziji. Slično tome, u automobilskoj industriji složeniji tehnički poslovi ostaju u SAD-u, dok se osnovne, radno intenzivne operacije često prebacuju u zemlje poput Meksika.

Promjene tog tipa dovele su do gašenja ili automatizacije brojnih fabrika, rezultirajući velikim gubitkom radnih mjesta u industriji i urušavanjem lokalnih zajednica u nekadašnjim industrijskim centrima poput Detroita u SAD-u. Ista dinamika ogledala se i u domaćem kontekstu tokom 1990-ih, kada su ekonomske promjene dovele do nastanka čitave društvene grupe poznate kao gubitnici tranzicije. Iako se često tumači kao isključivo lokalni problem loših privatizacionih procesa, taj razvoj je u velikoj mjeri bio uslovljen i širim globalnim kretanjima. Zapravo, teško je precizno utvrditi koliko je nestanak industrijske proizvodnje u Crnoj Gori posljedica neuspjelih privatizacija, a koliko rezultat opšteg globalnog trenda deindustrijalizacije.
Ovakva ekonomska tranzicija neminovno je dovela i do političke transformacije. 

Niskokvalifikovana radnička klasa, iako je možda oduvijek imala kulturno konzervativne sklonosti, tradicionalno je glasala za partije ljevice. Međutim, nakon ovih strukturnih promjena, sve češće se okreće desnici, postajući njena nova izborna baza. Sociološkinja Alis Evans ovu promjenu tumači kroz koncept *patrijarhalne nostalgije*, želje za povratkom u vrijeme kada je muški rad bio simbolički slavljen i društveno cijenjen.

Sam proces industrijalizacije u prošlosti je učvrstio patrijarhalne obrasce ponašanja, postavljajući muškarca kao glavnog hranitelja porodice i dodatno potiskujući ženu u privatnu sferu. Gubitak tog društveno relevantnog položaja izaziva dubok osjećaj poniženja i kulturne beznačajnosti, naročito u periodu kada dolazi i do porasta ženskih prihoda i veće ekonomske samostalnosti žena.

U tom kontekstu, jačanje reakcionarne politike među ovim slojevima društva može se posmatrati kao izraz težnje za povratkom izgubljenog statusa, za ponovnim uspostavljanjem stare društvene i polne hijerarhije, pri čemu se sve to simbolički projektuje kroz narativ o gubitku industrije.

Ovo čini osnovu za ono što se danas naziva obrazovna polarizacija jedan od najrelevantnijih pojmova za razumijevanje savremene političke scene. Riječ je o dubokom raskolu u političkim preferencama između osoba sa fakultetskom diplomom i onih čije obrazovanje završava srednjom školom. Dok visokoobrazovani birači uglavnom podržavaju lijeve ili liberalne partije, glasači sa nižim stepenom obrazovanja sve češće se opredjeljuju za radikalnu desnicu.
Ovaj obrazac nije ograničen samo na Sjedinjene Američke Države, već predstavlja globalni trend. Posljednji izbori u Rumuniji, Poljskoj i Portugalu potvrđuju istu dinamiku, radikalna desnica crpi svoju najveću podršku upravo među niskoobrazovanim biračima i u bivšim socijalističkim centrima.

Ovakva postavka obrazovne polarizacije poklapa se s prethodno navedenim ekonomskim promjenama. Radnička klasa se može podijeliti na dvije grupe: prvu čine visokoobrazovani i visokokvalifikovani radnici, a drugu oni bez fakultetske diplome, niskokvalifikovani i često nesigurno zaposleni. Prva grupa imala je koristi od globalizacije, prelaska na uslužni sektor, uvoza jeftinijih proizvoda iz inostranstva i sličnih procesa. U stvari, sama tranzicija ka visoko produktivnom uslužnom sektoru počiva na pretpostavci da postoji dovoljan broj obrazovanih ljudi koji mogu da održe takav ekonomski model. Fraza „nauči da kodiraš“ često se upotrebljava kao savjet za one koji ne mogu da pronađu posao. S druge strane, niskokvalifikovani radnici često su gubitnici te tranzicije: njihova radna mjesta sele se u Aziju kako bi se domaćim potrošačima omogućili još jeftiniji proizvodi, dok se istovremeno suočavaju s konkurencijom imigranata za preostala domaća radna mjesta.

U crnogorskom društvu i dalje je prisutan odjek patrijarhalne nostalgije, koja se jasno prepoznaje u načinu na koji se govori o radu. Dok se poslovi u turizmu često doživljavaju s prezirom, gotovo kao simbol poniženja, rad u nekadašnjoj komunističkoj industriji slavi se kao izvor dostojanstva i ponosa. S jedne strane, ta čežnja za boljim radničkim pravima je razumljiva. Međutim, ona je istovremeno vezana za istorijski model koji je nepovratno izgubljen i koji danas nije održiv ni funkcionalno, ni politički. Uz to, ta nostalgija često nosi i neizrečene obrasce patrijarhalne hijerarhije, koji ne zaslužuju da budu oživljeni.

Najproblematičniji aspekt takve nostalgične orijentacije jeste to što guši našu sposobnost da zamislimo drukčiju, pravedniju ekonomsku budućnost. Kao što Tramp maše iluzijom o povratku američke industrije pomoću carina, tako i kod nas sanjarenje o "ponovnom pokretanju" jugoslovenskih fabrika odvlači pažnju od stvarnih izazova sadašnjice.

Kao što je Mat Brunig istakao, radnik u danskom Mekdonaldsu zarađuje više nego radnik u američkoj fabrici Honde. To nam govori da nije presudno u kojoj industriji radimo, već u kakvom ekonomskom režimu. Fokus se mora pomjeriti sa oblika proizvodnje na institucionalne uslove rada, jake sindikate, radno zakonodavstvo i mehanizme redistribucije.

Način na koji ćemo artikulisati položaj i perspektivu gubitnika ekonomske tranzicije i niskokvalifikovanog radničkog sloja predstavlja jedan od ključnih političkih izazova savremenog društva. Problem je što ljevica već sada kasni, desnica je ponudila svoju verziju odgovora, oblikovanu kroz ksenofobiju, mizoginiju i ekonomski nacionalizam. Taj narativ, ma koliko regresivan bio, već funkcioniše kao jedini dostupan okvir za tumačenje realnosti.



Kao što Tramp maše iluzijom o povratku američke industrije pomoću carina, tako i kod nas sanjarenje o "ponovnom pokretanju" jugoslovenskih fabrika odvlači pažnju od stvarnih izazova sadašnjice

dekodiranje nostalgije

Zašto radnici glasaju za desnicu

Moj prvi ukus mora, prvi dvorci od peska, prvo žarenje meduze, ronjenje, osećaj slobode koji telo pronađe daleko od obale, usko su vezani za Jadran i crnogorsku obalu. Tu sam jedne godine, poslednjeg dana na plaži, naljutivši se na roditelje, zaboravila da uzmem gumu za plivanje i tek negde u talasima, iako na tren premrla od straha, shvatila da, u stvari, umem da plivam. Tu je potekla spoznaja da i u toploj vodi može stanovati hladna struja, a da u slanoj vodi svaki ožiljak brže zarasta. 

Putovanje na more se uvek zbivalo noću, što je značilo da nakon bezbroj tunela, nakon stravičnih krivina, zorom iskrsnu „zarobljene“ stene, prepoznatljiva mreža koja me je asocirala na ribarske, samo što je ova lovila kamenje, da se ne strmoglavi na autoput i automobile. Te mreže prebačene preko stenja, kao i mnoštvo žutog planinskog bilja – kantarion, mimoze, smilje – nagoveštavali su konačno i bledu traku – čas ga vidiš, čas ga ne vidiš – mora – kojem sam se, od malena, poput hodočasnice, klanjala. Ulagala sam sve napore da ne zaspim i ne propustim taj prvi, ključni tren u kom se more otkriva, duboko verujući da onog koji ga prvi, zorom, ugleda sa autoputa, čeka neka tajna nagrada. 

Moj pokojni deda, električar, nekadašnji radnik firme koja je izgradila odmarališta u kojima smo letovali, neplivač, po prvi put dolazi na more tik pred penziju. Igraćemo zajedno karte na beloj komunalnoj terasi s pogledom na drvo masline, oleander, nar; odlaziti na izlete do Miločera i Svetog Stefana, u šetnje kroz alepske borove, četinare čiji miris smole nam je punio alveole. Deda će, potom, nekoliko narednih godina raditi u Sočiju, a ja ću se neskriveno razočaravati jer Crno more s razglednica nije ni nalik Jadranu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80b486a9-8621-4732-bfc1-2f2d1cf078dd)
Coffe break, Montenegro, foto: Privatna arhiva{.caption}

Danas znam da su te bele komunalne terase bile metafora za odnos čitavog tadašnjeg društva prema konceptu javnog i privatnog, granice koja može biti klizna i propusna, ogledalo odnosa prema privatnoj svojini, ali i solidarnosti. Za razliku od nepropusnih zidova, terase su bile odeljene kamenim žardinjerama u kojima su rasle agave ili lavande, a u prednjem delu gde je stajao suncobran i gde su se sušili vlažni peškiri ili kupaći kostimi, postojao je mali slobodan prorez, dovoljan da stopalo prekorači i prebaci se na teritoriju susedne terase, koja gotovo nikad nije bila tuđa. Socijalizacija se odvijala na terasama i preko njih: deca su slobodno prelazila s jedne na drugu, delila doručak, sladoled i tajne, proučavala insekte, mazala od sunca izgorela ramena. Drugi bi tako uvek bio potencijalni gost, nikada uljez, pretnja, neko ko ometa privatnost, red i mir.

Postojala je svest, tada sasvim podrazumevajuća, da te garsonjere u kojima smo odsedali nisu naše, već zajedničke, da sve treba ostaviti čisto i neoštećeno, za drugu smenu radnika i njihovih porodica. Nisam odrasla na primorju, ali sam verovala, da dok sam tu, uljuljkana talasima i natkriljujućim crnogorskim planinama, hvatajući kornjače između tek zasađenih palmi na travnjacima odmarališta, mogu biti spokojna, prirodom zaštićena. 

Verovali smo da se moru, iz godine u godinu, možemo vraćati. Da ono nikada ne može biti naše. I da je baš u tome lepota. Razlog više da ga čuvamo.

*
Mnogo godina kasnije, boraviću na toj istoj terasi. Na istom prostoru gde više ništa nije isto, čitaću Adornove crtice koje će samo pojačavati nelagodu, nedefinisan osećaj gubitka, žaljenja, pa i šoka. 

Neće mi biti jasno kako smo nekada uspevali više od pola dana da provodimo na plaži i na terasama, a da ne završimo u najmanju ruku s toplotnim udarom, sunčanicom i opekotinama. Pitaću se kako su čitave četvoročlane, pa i petočlane porodice nekada mogle da se uguraju u ovako male garsonjere, smetaće mi bučni razgovori na susednim terasama, osećaću se ogoljeno, lišeno privatnosti i mogućnosti za mir. Misliću da su se ljudi promenili, da ovo više nisu isti ljudi, već generacije bezobzirnih i samoživih porodica u kojima su po pravilu roditelji infantilniji od svojih klinaca. 

Nije u pitanju nostalgija, želja da sve ostane netaknuto i nevino, kao nesvesno ulepšane slike iz detinjstva. Moj šok nije isključivo proizilazio ni iz spoznaje da su na malom prostoru duž celog crnogorskog primorja nikli kompleksi ogromnih hotela, shopping centara i igraonica, da je neko svesno odlučio da betonom sakrije svaki pogled na nebo i planine i da je pretnja od devastiranja prirodnog okoliša sada sasvim opipljiva i stvarna. Nama na ovim prostorima dobro je poznato to jedino trajno nasleđe tranzicije – ideja da ljudi i priroda postoje samo kao preživeli izgred nevidljive ruke investitora i njihovih neprikosnovenih nekretnina.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/85f4846a-718c-4d83-a59d-4731cb4229ae)
Pogled iz četinara, foto: I.M.{.caption}

Ne samo da je apsolutno nezamislivo da bi iko danas gradio odmarališta za radnike i njihove porodice, već je i sam koncept planskog građenja za ljude ili stanovanje postao misaona imenica. Građenje, odnosno rušenje i rasprodavanje zemlje naprosto su impulsi diktirani interesom profita koji niti poznaje, niti trpi išta što je *common* i na strani ljudi, nikakav zajednički ili javni interes. Pred njim nestaju ne samo oaze mira, već i čitavi biljni i životinjski ekosistemi, a naši jadni, ustuknuli životi koprcaju se po neprestanim peticijama, demonstracijama i protestima. Radnička tela su nekada gradila za svoju i za budućnost svoje dece, mi danas telima branimo pravo na vlastiti život i postojanje.

Zato mi je možda, u ovom, za vreme kada su ljudi imali zagarantovano pravo na odmor nezamislivom, distopičnom scenariju, najveći šok bila spoznaja da se privatizuje čak i pesak, stenje i morska voda, odnosno da eksploatatorska svest nema granica. Ta volšebna mogućnost da neko zakupi kilometre i kilometre peska, i da ga potom sasvim logično i prirodno iznajmljuje, na sate ili dane. Mogućnost da se morska voda svede na plićak ograđen bovama, ali ne zbog bezbednosti plivača, već da bi vlasnici motornih skutera hirovito presecali talase, pozdravljajući te iste plivače naftnim derivatima i oštrim mirisom benzina. 

Letovanja i plaže danas su sve samo ne (svima) dostupne. Umesto natpisa „zabranjeno za neplivače“, dočekuju nas natpisi „zabranjen ulazak na privatan posed“, a čuvari plaže danas više nikog ne spasavaju iz vode, nadgledajući talase iz daščane uzdignute osmatračnice. Oni, doduše, i danas „čuvaju“ plažu, ali sa potpuno izmenjenim opisom zanimanja – njihov zadatak je upozoravanje ljudi da joj nemaju pristup, nalik svim kerberima ovog sveta koji dahću nad apsolutno svetom privatnom svojinom, čuvajući je od očiju deprivilegovanih.

Deprivilegovani danas sebi još jedino mogu priuštiti luksuz da budu dodatno getoizirani, dok kao siromasi učestvuju u uzaludnoj potrazi za slobodnom teritorijom, parčetom peska i odmorom, na pučini punoj otpada i plastike, u jednoj posve transparentnoj segregaciji. 





Verovali smo da se moru, iz godine u godinu, možemo vraćati. Da ono nikada ne može biti naše. I da je baš u tome lepota. Razlog više da ga čuvamo.

rentiranje pijeska

Pogled sa komunalne terase

Odma da se razumijemo pjesniče koji ovo čitaš – nisi poseban, nisi ništa drugačiji od svih svojih silnih prethodnika, nisi ništa drugačiji od onoga od čega prezaš, od onoga što kritikuješ (iako se nadam da bar nešto kritikuješ, makar i ono što najviše voliš, ako ti je duh satkan od klimanja i češanja pri razmišljanju onda ćeš se u ovome tek prepoznati), nisi ništa drugačiji od svih onih silnih debelih stomaka koji ti kliču govoreći kako si baš ti taj odabrani, ili koji te samo dostojanstveno uz kuliranje, tapšanje po ramenu i plaćeno piće blago odjebavaju u tišini. Jednostavno nisi poseban, niti tome treba da težiš jer nametljivost je kako kažu odlika nametljivih, a tvoje nije da se dičiš i priličiš, jer priznaćeš, ukoliko si onaj pravi (a ti to opet nisi!) vjerovatno ti se sere od svih nametnutih kanona, od superstar pojava u književnosti, od svih onih već afirmisanih kroz koje će vječno da pronalaze i tebe, da te uspoređuju tražeći ti uzore, kroteći ti misao po modelu onoga što je već ustanovljeno kao recept za dobru poeziju.
 
Svijest da nisi poseban, sa jedne strane može da te obeshrabri, ali sa druge strane upravo može da ti ponudi krila, krila kakva svi posebni i odveć prepoznati zapravo ne posjeduju jer su im odsječena prvom nagradom, prvim velikim društvom u koje su zapali. No, i ti ćeš pokleknuti, postati bitan, priznaćeš svoju istinu i pustićeš smjelo suzu ukoliko se nađeš pred nekim svojim malim vlažnim snom, pred svojim idolom, smatrajući ga od sebe posebnijim, pri čemu moraš biti na oprezu jer ćeš svakako najebati i ostati u emotivnom krahu onoga trenutka kada shvatiš da taj tvoj idol najčešće nije ništa drugo do obično gramzivo ljudsko biće (kakvo ćeš i ti postati) koje baš poput tebe hodi samo za nekom pjesničkom slavom, napuhano i obraslo oreolom neke vaskolike misije kakva poezija opet nije. Ništa od toga nije stvarno, a to šta je zaista stvarno, to ćeš tek doznati. 

Doznaćeš stvarno onoga trenutka kada ukoričiš svoj prvi rukopis, razdragano pođeš do prve kopirnice, nadahnuto ga dograbiš i stisneš kao da je nešto toliko vrijedno i posebno – to jeste tvoje djelo, ali ono uskoro neće biti tvoje jer možda već na sledećem koraku, već u sledećem kliku, u narednom mejlu ti možeš postati predmet sprdnje nekog od namunjenih glava za kojima od malena skvičiš. Ili se možda desi nešto upravo suprotno, pa te neko od njih povuče za rukav, uvjeravajući te kako predstavljaš važno otkriće, pa ti nabaci neki lagan dizajn, osrednji prelom i prošeta te krugovima gdje ćeš da sijaš samo par minuta, i ne više od toga. 

Ukoliko si isuviše osjetljiv, tebi će sve ovo predstavljati famu, ima da se treseš kao i ja dok čitaš svoje prve pjesme na dodjeli nagrada, da se šepuriš po televizijama par dana, pa shvatiš koliko je to sve besmisleno jer te svi oni oduvijek pitaju samo o inspiraciji i uzorima, a ti toliko toga većeg imaš da im ponudiš, pa ćeš da se odomaćiš po kulturnim centrima, po institucijama, u kojima će neko uz tvoju pomoć po unaprijed ti ponuđenim pitanjima moderirati tvoju knjigu, publika će to čitati, doći će ti svi prijatelji doći, a oni koji ne dođu, njih ćeš da kuneš cijeloga života samo zato što su propustili prvi nastup, doduše uglavnom neplaćen, jer baš u tom trenutku taj isti centar za kulturu možda neće imati odvojen budžet za književnost, ali će te ipak pozvati ili ćeš ti pozvati njih i čuti kako ih toliko raduje što mogu još jednom mladom pjesniku da ponude svoj prijesto (neki će od njih i kupiti tvoju knjigu čisto da te učine za trenutak ponosnim). 
 
Onda ćeš, kada sve to prođe, jedva čekati narednu, misleći kako će uspjeh sam od sebe doći, kako si baš ti predodređen usred nečije riječi da bivstvuješ i stvaraš, pa ćeš vrtjeti nastupe svih tih svojih silnih uzora, pitajući se kada ćeš doći do toga što oni imaju. Onda ćeš knjigu za knjigom, možda i da se propiješ, upašćeš u društva u kojima se priča strogo književno, u kojima ćeš biti redovan samo ukoliko si poslušan, ukoliko si spreman da pristaješ na razne kompromise, ljudi će dolaziti da ti i sami donose svoje knjige na čitanje a tebi će biti krivo jer ćeš se sjetiti svog žala, svoje težine, svog skerletnog slova i činjenice kako ni tebe nije imao ko da podrži, pa ćeš ih sve naprasno lagati kako su i oni dobri pjesnici. Korak po korak, postajaćeš ono o čemu si sanjao, ali i dalje nećeš biti poseban, nikada nećeš biti poseban, čak ni kada te uvrste u radionice pisanja, kada od tebe naprasno načine nekakvog urednika, moderatora, osobu koja počinje da dobija legitimitet da nešto govori, ali ti ćeš u tome uživati jer znaš da si to oduvijek želio, i naravno pazićeš strogo šta i kako govoriš, čisto da ni za trenutak ne izgubiš to što želiš zadržati.

Mislićeš, vidi me, koliko sam samo daleko dogurao, a ustvari nećeš biti apsolutno nigdje, iako će tvoj ego samo rasti i rasti, do bujanja, upravo zbog toga što će svi oko tebe klicati samo tebi (ali onom tebi ućutkanom, onom tebi skrajnutom, nekom lažnom tebi kojeg si stvorio samo da bi im se približio) što će tvoje prazne sale od tri prijatelja zamjeniti neke prepune sale gdje ćeš vidjeti glave među kojima je možda baš sva sila mladih, budućih, onih koji će proći identičan put kao ti, ukoliko se usput ne sapletu ili ne daj Bože, nešto izlanu, nešto se usprotive ili otvore usta ne bi li pokazali prkos i neki tračak protivljenja i muda. A vjeruj mi, baš takvi, sa mudima, oni neće dobro proći i ti ćeš to znati, pa ćeš ih sam savjetovati kako treba da budu smjerni, odmjereni, oprezni, nenametljivi, da stoički poput tebe trpe, ćute, pregovaraju, drkaju tiho na svoje idole i guše sopstveno mišljenje na koje do prve nagrade ili prve knjige, kao da ni nemaju pravo, ne bi li se uzverali i oni, baš poput tebe, do te tačke na kojoj si sada. 

Neki će ti od njih možda i povjerovati, pa ćeš ih povući za rukav i sprovesti kroz krugove, možda ćeš i ti o njima pisati, predstavljati ih svoj svetini, postati njihov pjesnički Bog, a ovi drugi sa mudima postaće nešto manji pjesnici, čitaće po kafanama i ostati underground, sve dok ne otupe od ciroze jetre ili kakvog mentalnog rascjepa. Jer ono što te niko nikada neće naučiti jeste da poezija ne konači u punoj veseloj sali, već upravo u onome što u sebi nosiš. Poezija nije u koljenima koja krvare otupjela od klečanja pred institucionalnim, i u tome ćeš se gadno prevariti, jer pazi, postaćeš upravo onaj na kog će neko onanisati, a *ovi sa cirozom* od tebe će se možda gnušati. Postaćeš upravo onaj koji će tapšati drugog po ramenu, koji će biti rezervisan prema nečijem djelu, samo ukoliko ne korespondira sa njim, postaćeš onaj koji će ući u sve komisije, žirije, sve svijetle i velike krugove, dobijati grdne honorare dok ćeš se smijati onom prvom koji nikada nisi ni dobio, a onda?

Onda ćeš sa sopstvenim uspjehom, sa stranicama svoje prve knjige već onako poraženo i plačno obrisati svoje tanano pjesničko dupe, ukoliko ne shvatiš koliko je sve što jeste i postoji oko tebe samo uzastopni ciklus zadrvljenog pakla u kojem propadaš samo ukoliko želiš tu da zaigraš. 

Možda ćeš iznenada postati i naprasno lud pa ćeš početi da kritikuješ sve oko sebe, postaćeš osoran, zadojen mržnjom, neko čije će mišljenje postati relevantno samo onda kada ga prećutiš; postaćeš onaj koji će se istom onom djetetu koje juri u kopirnicu i stiže do prvog konkursa smijati, samo jer ćeš spoznati kako si postao ono što ti nije trebalo, da si ušao u mašineriju kakvoj ne priličiš, jer si bio isuviše osjetljiv da se izboriš sa svim onim izmaštanim i blijedim, jer poezija je, shvatićeš, oduvijek ležala u stavu, a ne samo u lirici. Tada ćeš sjesti i pisati, ali na kraju opet naprasno shvatiti... Onoga trenutka kada u svojoj pjesničkoj mladosti (jer pjesnik je uvijek mlad) kažeš – ko im jebe svima mater, tek onda se možeš pjesnikom nazvati. 

Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi.


Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi...

lirsko ti

Pismo budućim pjesnicima i samom sebi

Nevladino udruženje ŠkArt poziva mlade umjetnike/ce, aktiviste/kinje i studente/kinje umjetničkih fakulteta da se prijave za učešće u četvrtom ciklusu umjetničkih rezidencija škART REZIDENT, pod nazivom Začinjeni prostor slobode, koji će se održati od 21. do 26. jula 2025. godine u Tivtu.

Ovogodišnji program otvara pitanja tijela kao prostora borbe, otpora i izraza u savremenom društvu obilježenom digitalnim nadzorom, političkom represijom i erozijom identitetskih prava. U fokusu je simbolika crvene paprike – kao začina, zaštite, otpora i provokacije – kojom istražujemo kako tijelo može ponovo postati prostor slobode.

Program okuplja mlade koji žele kroz umjetničke i aktivističke intervencije promišljati tijelo izvan normativnih okvira, uz teorijsku i praktičnu podršku mentorki Adrijane Gvozdenović (umjetnica i istraživačica) i Bojane Popadić (umjetnica, NVU ŠkArt).

Program uključuje smještaj, hranu i radni prostor tokom rezidencije, mogućnost rada na različitim lokacijama u Tivtu, materijale za realizaciju intervencija, dokumentaciju i promociju rada na mrežama i u medijima. Program ne uključuje putne troškove, zdravstveno osiguranje, tehničku opremu (računare, kamere, fotoaparate).

Tokom šestodnevnog programa učesnici/e će razvijati individualne umjetničke i aktivističke intervencije koje će biti predstavljene u javnom prostoru Tivta.

Za više informacija o programu i načinu prijave, posjetite veb stranicu [udruženja](www.skartskartskart.com/aktuelnosti/). 

Projekat je podržan preko Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za projekte nevladinih organizacija za 2025. godinu, Sekretarijata za društvene djelatnosti Opštine Tivat.


Tokom šestodnevnog programa učesnici/e će razvijati individualne umjetničke i aktivističke intervencije koje će biti predstavljene u javnom prostoru Tivta