Od Dišana na ovamo o pisoaru se pisalo naveliko, i to u ključu ljute teorije umjetnosti i filozofije. Ipak, ovo na gornjoj slici je jedan prizemni pisoar, ranjenik u zavojima, suvi pisoar koji više asocira na rad bugarskog umjetnika Hrista, onog što je u kesu umotao Rajstag. 

Mogao bih drviti o parlamentu i kesama. Vrlo rado bih obradio temu hermetično zatvorenog biračkog zakona koji partijama omogućava da vladaju po sistemu družina. Ali gornji pisoar obavezuje. Uključite li lokaciju na svom telefonu dok snimate ovaj uveli cvijet keramike, vidjećete da je mokri čvor na kojem je nikao odjeljenje podgoričke onkologije. Tamo dolaze ljudi pod prijetnjom smrti i neki od njih neće doživjeti podgoričke izbore u septembru.

Čak tri ljekara, i to poimenice, dr Vuk Kadić, dr Jelena Borovinić Bojović i dr Nermin Abdić, nisioci su lista na tim izborima. Kad vidim sve rupe i promaje u zdravstvu, ali i mnoge političke ambicije koje iz njega izlaze, prosto se moram zapitati, postoji li neka međusobna uslovljenost ta dva fenomena.   

Teško mi je npr. da shvatim da čovjek ili žena koji upravljaju tuđim zdravljem nisu potpuno zarobljeni tom obavezom. Moguće da mistifikujem, ali stvar sa politikantima i liderčićima iz naših bolnica postaje gora kad čovjek sagleda prirodu savremene medicine. Nije to više rani XX vijek kad su ljekari još mogli biti renesanse ličnosti, romanopisci, vizionari. Jok more, savremena medicina je statistika. Savremena medicina znači diferencijaciju oblasti liječenja. Savremena medicina je tehnološki sistem ažuriranja. Siroti subspecijalista provodi decenije u permanentnom učenju i socijalno se žrtvuje toj trci sa vremenom. Obavezan da prati bujicu novih dostignuća, dijagnostičar našeg doba osuđen je na kašnjenje. Njegovo je da bude hitar ne samo u klinici nego i na internetu, na seminaru, na univerzitetu, u srodnim oblastima.

Tako je to makar postavljeno u savremenom svijetu koji geografski vezujemo za zapad. Ali znamo dobro i šta znači ljekar u tradicionalnim društvima, znamo da  njegova uloga vrača i prvaka sela liči na onu koju su tradicionalno obnašali pop ili pandur. Ljekari u Crnoj Gori još žive svoje stare socijalne uloge kad su to bili prvi školovani ljudi. Bijelim mantilima se prinose kese i darovi za čudesna iscjeljenja. Na mitu o ljekaru kao višoj klasi odabranih, parazitiraju politički kandidati, nastavljaju tradiciju devedesetih kad su bolnice bile izborni štabovi.  

Nije mi namjera da ukidam pravo medicinskim stručnjacima da biraju i budu birani. Ipak, upada u oči zatvorenost zdravstvenog sistema za sveobuhvatnu reformu koja nikako da se desi. Zalud novac, zalud nove zgrade, sistem zdravstvene zaštite nije politički provjetren upravo zbog ljekara koji nisu pokazali hrabrost i integritet da istupe. Da budu politički savjesni tamo gdje im je mjesto. Zato se baš u zdravstvu najbolje čitaju gnusne inercije društva, poput korupcije, podaništva, straha, i sektašenja. Kad iz tog ugla pogledaš, onda je sasvim logično da u partitokratiji kao glavnom toku najbolje uviru rječice naših malih zarobljenih sistema, državne uprave, školstva, zdravstva. Zapravo najbolji kandidati dolaze iz sistema poput bolničkog koji je tranziciono oličenje zatvorenosti, kamenih privilegija i decenijske političke zloupotrebe.

Na kraju, da zasolimo jednom pričicom iz sela. Neću imenovati selo, osim da je zabačeno i sniježno toliko da kad te zaboli zub pišaš sebi u usta da bol prestane. Godine su poslije Drugog svjetskog rata, nekakav domaćin važi za zubara, jer ima nekakva kliješta, ali nema dana škole, niti zubarske stolice. Taj domaćin prima pacijente na konak. Snijeg zamete puteve, a zub boli mladu iz susjednog sela. Ostalo sami domislite. 

Zdravstvena njega predugo je bila ucjena, pa se u plemenitom pozivu nagomilalo previše socijalne moći koja se zloupotrebljava. Sva žalosna slava crnogorskih ljekara u politici možda govori o njihovom pogrešno izabranom životnom prioritetu, ali može biti i drugačije: šta ako su sjajno pogodili poziv, odabrali pravo zvanje, kako bi se lakše bavili politikom.



hipokratova kletva

Doktore, nek umrem, samo da pobijedimo

Jednog dana kad ljudi ovih brda progovore o svojim bolestima, shvatiće da političkih problema više nema. Susjed će prići da ti pomazi pudlu i reći: Čuo sam da te muž bije, mislim da treba zajedno da odemo u policiju.

Na svadbi, u počasnom govoru, stari svat će blagim glasom krenuti *in medias res*: Mladoženja  ima oca alkoholičara, ali tu smo da pomognemo. 

Umjesto socijalnih žalopojki iz pečalbe, na Fejsbuku će se nizati predivna priznanja: Pobjegao sam iz zemlje, ne zbog ekonomije, nego zato što nisam mogao da trpim majku. Ili: Bila sam na trećoj godini studija kad sam shvatila da želim mnogo više muškaraca, da će mi život proći u blokadi. Spakovala sam kofere i sad se dajem i uzimam po mjeri za koju bi u starom kraju rekli da je strašna. Kao u pjesmi od Škora, sude mi. Ali ne sude mi jer volim domovinu i našu stvar, jer to je laž. Sude mi jer ljubim onu stvar, što je istina. 

Stotine, hiljade, milioni sličnih drama hrane svaku naciju. Nacija je zapravo binarni kod kojim se reaktivna smjesa pojedinačnih strahova prevodi u nule i jedinice. Sve ono strašno, ljudsko i bestijalno zbog kojeg život valja i zbog čega  se ljudi vješaju, maskirano je nacionalnom slikom koja je ekran bez dubine. Ta slika je plošna, ritam prost, da ne kažem himničan, a repeticije sve okorelije i gluplje. 

Makar tri puta u životu čujem istu trubu, prvo kao momak, devedesetih, pa onda neđe oko 2000-te, kao zreli klipan, i danas kad sijede šaraju moje brkove. Opet jedna nacija zove na okup. Za mog zemana ta se armija nasilnog kiča na lokalu umotala trobojkom makar tri puta, da bog pomogne, ali na drugim krajevima svijeta boje su drugačije. Ono što je sigurno, odgovor tome mora imati drugačiji kvalitet, kao što je to bio slučaj devedesetih.

Nisi bio Crnogorac/Crnogorka zato što si klečao pred ćivotom, ili vadio krštenicu čukunđeda. Bio si politički svjestan, pa tek onda nacionalno određen, jer si pokušao da sačuvaš jedan umirući svijet pristojnosti. Biti *crnogorski usmjeren* u tom trenutku značilo je biti protiv rata, biti protiv krvavog kola koje je ojkalo kroz sela. Prirodna sinteza glasila je – biti za nezavisnost, ali za vrijednosti jugoslovenske federacije koju su komadali. Svjestan svoje uloge građanina, tako je mislio mnogi aktivista. Porijeklo nije bilo krunski dokaz, niti krvni delikt, već jedan od ukrasa, osobeni znak. Gledalo se na širu emancipaciju društva i da preživi društveni dogovor koji nije bio etnički. 

Naravno, sve ovo govorim iz perspektive malodobnog zanesenjaka. Neka mi bude oproštena ova bombonjera od sjećanja, ipak sam tih godina tek počeo da mislim. Mora da je prava slika na terenu bila mračnija. Vjerujem da je sve to dobrim djelom bila plemenska jagma oko noža i lizalice. Ali ipak, ono što se može i danas dokumentovati, dokazati -  crnogorska priča je devedesetih imala manjinsku otmenost i rezon koji je kasnije izgubila uprkos svojoj istorijskoj pobjedi, ili upravo zbog nje. Ta otmenost je značila političku borbu i nacionalnu svijest koja nije isključiva, koja se mislila na dnevnoj bazi i živjela, a ne propisivala iz kabineta. 

Danas je potreban novi odgovor na vidovdansku histeriju.  Nisu ovo devedesete. Ali neke stvari su iste. Odgovor ne može biti vjerski, partijski, niti etnički. Odgovor mora poteći iz života i obratiti se svim onim ugroženim pojedinacima što ih nacionalne bajke pretvaraju u robove. Ili što bi Njegoš rekao: *Ostavljene djevojke, narkomani i bludnice, uzdaju se u tebe.*  

Da zaključimo, situacija je gnusna. Grubi od potiskivanja svojih realnih trbušina i malih ponosa,  muškarci svakog dana plamte pogrešnim gorivima. Zaleću se u zidove dok im raspeća krase retrovizore, bustuju svoje sportske iluzije i sanjaju novac. Žene ih trpe i uživaju u svojoj potčinjenosti. Veličaju dogmu koja ih isključuje. Tako pred našim očima nastaje „zdrava“ homogena nacija. 

Iluzija moje mladosti bila je da crnogorska nacija jeste bila sa greškom, i da je ta greška bila divna. Da se pod okrilje crnogorske zastave okupljalo po vrijednosti a ne po krvi. Da se ujedno konstruisalo i dekonstruisalo. Slično se baskijski nacionalni kod razvio pod fabričkim zvonom kooperacije, pa je španska sirotinja bez prava po rodoslovu počela nazivati Baskiju majkom; nevoljnici koji su bježali od gladi nalazili su svoj nacionalni identitet, kroz pripadnost novoj zajednici i radništvu.  *Što se ne hće u lance vezati* nije etnička nego etička kategorija, a 
Crna Gora ima sreću da je njen mit zasnovan upravo na tome. Šta ćemo sa tim mitom učiniti, misliti ga dalje kao revolicionarni pogon, ili ga prodati komšijama za dinje i pipune, to je na žalost, na nama. Zato sam i nemiran u povodu prognoza i nadam se umjereno, vrlo umjereno. 

Ali ipak se nadam, jer sve ono što potiskujem čini me do groba odanim svojoj naciji.


Odgovor na vidovdansku histeriju ne može biti vjerski, partijski, niti etnički. Odgovor mora poteći iz života 

nacija s greškom

Što se ne hće u lance vezati

Lana Bastašić autorka je nekoliko zbirki poezije i kratkih priča, a njena evropska književna karijera počinje romanom „Uhvati zeca“, prevedenim na više od dvadeset jezika. Njena adresa neko vrijeme bila je Njemačka, grad Berlin. Upravo iz Berlina Lana Bastašić krenula je u otvorenu borbu sa njemačkim kulturnim i javnim prostorom, kroz kritiku njemačke podrške Izraelu. O odnosu prema evropskim kulturnim krugovima, iskustvu pisanja, vezama između života i literature, sa Lanom Bastašić razgovaramo za „Normalizuj“.

**Od početka invazije na Gazu, pa do danas, bilo je nekoliko faza tvog odnosa sa evropskim kulturnim prostorom. Objavila si članak u Guardianu, javno otkazala saradnju S. Fischer Verlag-u jer nije osudio invaziju Izraela na Gazu, nakon toga objavila nekoliko otkazivanja koja si dobila od književnih festivala. Jesi li pretpostavljala da će se stvar završiti tvojim odlaskom iz Berlina?**

Ne. Bila sam jedna od onih umjetnica koje Berlinu prilaze s povjerenjem i poštovanjem. Povjerenjem da će u njemu umjetnička sloboda biti važnija od sistemskih političkih struja. Poštovanjem za prostor koji nudi kako bi se ta sloboda praktikovala. Vrlo brzo nakon mog dolaska u Berlin, dakle mnogo prije sedmog oktobra 2023, uvidjela sam da je moja vizija Berlina bila duboko naivna. Moj veliki, slobodni, glasni Berlin bio je slobodan i glasan samo do one mjere do koje njegova sloboda i glasnoća nisu protivriječile sistemu. 

Osim toga, moj Berlin je bio bijel — bez obzira na površinski diverzitet kojim se taj grad hrani, u njegovoj suštini i dalje stoji bijela privilegija. U razgovorima sa mojim prijateljima iz Sirije, Palestine, Egipta, Indije, Pakistana, Singapura, Tajlanda, Etiopije, itd., shvatila sam da postoji i drugi Berlin, meni dotad nevidljiv, u kome su govor mržnje, sistemski rasizam i ksenofobija svakodnevna pojava. 

**Stavovi koje si javno izrekla u Njemačkoj na temu invazije Izraela na Gazu i njemačke reakcije na kritike države Izrael, pokazali su se kao potezi koji donose posljedice. Možeš li nam napraviti kratak pregled iskustava koje si nakupila od momenta javnog istupanja? Da li je bilo javnih ili internih savjeta da ne „talasaš“? Da li je bilo podrške?**

Kada sam podijelila prvu objavu na Instagramu koja se ticala situacije u Palestini, dobronamjerna drugarica mi je odmah poslala privatnu poruku u kojoj mi je savjetovala da, ako želim da imam karijeru u Njemačkoj, ne govorim ništa o Izraelu. Palestina je, rekla mi je, ovdje zabranjena riječ. Međutim ja nisam Njemica. Ja sam iz Bosne. Ne prihvatam da su neke teme zabranjene, kao što to nisam prihvatala u Banjaluci gdje su, za mene lično, posljedice bile i još uvijek su mnogo opasnije. 

S druge strane, za mene karijera nije svrha postojanja, pogotovo ne ako se odluke koje donosim zarad te karijere kose sa mojim iskonskim ubjeđenjima i vrijednostima. Kada je izašao moj tekst u Gardijanu, uslijedilo je (očekivano) disciplinovanje, od profesora sa Humboldt Univerziteta gdje je trebalo da imam čitanje do kolega iz bivše Jugoslavije koji su u međuvremenu postali poslušni Nijemci i Njemice pa su se brže-bolje javno ogradili od mojih stavova. Javljeno mi je da je moja rezidencija u Austriji otkazana, sedam dana nakon što je bila potvrđena. Otkazano je i moje čitanje u knjižari Leseglück i niko nije znao da mi kaže odakle je došla ta odluka. Ništa od toga nije strašno niti sam ja bogznakakva žrtva u ovome. U međuvremenu sam upoznala prave žrtve njemačke antipalestinske politike: Arape i Jevreje koji su se usudili kritikovati ubijanje djece. 

**Je li sve ovo znak da čitava megastruktura stipendija, fondova i „kulturne razmjene“ zapravo oduvijek ima jasna pravila, pomalo evrovizijska: „gost“ treba da unese dašak egzotike prostora iz kojeg dolazi, treba pričati o svojim „traumama“ i ostalim zanimljivim temama, ali o gorućim pitanjima svijeta valjalo bi da ćuti, jer za to domaćin ima i svoje intelektualce, čak i kad ih nema?O tome je pisala Dubravka Ugrešić, pisao je i Kiš, možda jedini jugoslovenski pisci koji su na taj način samouvjereno zahtijevali pravo da se bave „svijetom“, i za to se pravo izborili.**

Apsolutno. Ja sam sa svojim romanom i knjigom kratkih priča proputovala gotovo cijelu Njemačku i ono što sam ubrzo shvatila jeste da postoji neka vrsta bolesne katarze koju njemački čitaoci osjete kada im pričamo o Balkanu. Za njih je priča o našim ratovima zapravo priča o necivilizovanim divljacima. Najviše vole da im pomenemo rakiju, sirnicu, kolo i srušenu džamiju. Malo smijeha, malo suza, a sve dovoljno daleko od njihovih sigurnih ušuškanih života.

Drugi dio te publike su naši ljudi koji žive u dijaspori i koji njeguju posebnu vrstu nostalgičarske paralize. Njih donekle mogu da razumijem jer su prošli kroz traumatična iskustva. Ipak, koji god bili pojedinačni razlozi, takva čitalačka publika i izdavački sektor ostavljaju vrlo limitiran prostor za balkanske književnike u prevodu. To je ono što ja zovem barut, baklava i Bregović. Još ako protrči koja kokoš kroz kadar, odlično. Njih istorija zanima kao daleka anegdota, a ne kao živi sistem u kojem aktivno učestvuju svakim evrom koji daju u poreze.                               

**Kad pominjemo Ugrešić i Kiša, na koji način su ti njih dvoje važni?**

Neizmjerno. Za mene je ne samo kao spisateljicu nego i kao čovjeka bilo važno imati uzore koji se uzdižu iznad provincijalnog, iznad nacionalnog, iznad folklora. To su ljudi koji se nisu svrstavali u kategorije, čija je književna genetika bila bogata i raznovrsna, i na taj način su uspjeli da budu dijelom svjetskog književnog dijaloga. Ugrešić mi je možda bliža zato što smo se poznavale i jer mi je mnogo puta pomogla na više načina. Ona je takođe i osoba koja je otvoreno pisala o hrvatskom nacionalizmu devedesetih, nešto što je moja porodica iskusila na sopstvenoj koži, i koja je zbog toga morala da napusti isti grad koji smo napustili i mi. U tom smislu je Ugrešić za mene konstantni podsjetnik da samo privilegovani licemjeri zahtjevaju odvajanje literature od života, te da knjige nisu tek kolekcija lijepih rečenica nego i svjedočenja o ljudima, o čovječnosti, u određenom vremenu i prostoru. 

**Dolaziš iz jugoslovenskog kulturnog prostora. Sa kojim još autorima i autorkama, osim gore pomenuthih, osjećaš poetičku ili po-etičku (D. K.) bliskost? Koliko ti je važan uticaj književnosti jezika na kojem pišeš, a koliko „svjetske književnosti“ napisane na drugim jezicima?**

Kiš je napisao da je literatura jedna i nedjeljiva, to je nešto u šta i sama duboko vjerujem. Za mene Andrić ne može biti važniji od Džojsa, niti obrnuto. Književnost koju sam čitala na španskom jeziku je uveliko uticala na moju ideju realizma kao šireg i sveobuhvatnijeg književnog pojma. Onda su tu Gilgameš ili Metamorfoze, knjige napisane na jezicima koji se više ne koriste. Nije mi važno na kojem je jeziku nastala neka knjiga, jer je ono što tražim u knjigama uvijek univerzalno, nit koja povezuje ili makar pokušava da pokaže univerzalnost ljudskog iskustva. U tom smislu za mene je literarna genetika, isto kao i biološka, ljudska, uvijek jača kada je raznovrsnija. 

**Čini se da si donevdavno živjela san mnogih balkanskih pisaca i spisateljica: ugledni zapadnoevropski izdavač, stipendije od kojih se autorka može mirno posvetiti pisanju, široka vidljivost knjiga... U ovom trenutku teško da ima bolje sagovornice na temu naglog zaokreta u tom naizgled udobnom svijetu, otvorenom za različitosti. Kulturna razmjena je pukla, umiješala si se u „tuđu stvar“ i pokvarila mulitikulturalni parti. Pa, kakav je osjećaj?**

Kada sam objavila prvu knjigu, sa 24 godine, nije se desilo ništa. Kada sam objavila drugu knjigu, opet se nije desilo ništa. Isto je bilo sa trećom i četvrtom. Nažalost, ljudi broje uspjeh od trenutka kada se desio, zaboravljajući, ili ignorišući, sve one godine koje su došle prije njega. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e1cf19ca-128a-450a-bba3-a7e2623092e7)
Foto: Radmila Vakoska{.caption}

Znam vrlo dobro kako je pisati bez karijere i nemam problem da se vratim u taj period. Mogla bih čak da kažem da u tome ima nečega oslobađajućeg. S druge strane, njemačko književno tržište je dovoljno arogantno da misli da van njega ne postoji ništa drugo. Moj roman i dalje postoji na dvadeset drugih jezika i meni je moj mali izdavač u Rumuniji jednako važan kao i onaj veliki u Njemačkoj. Znam mnogo pisaca i spisateljica koji su u ovom trenutku odabrali karijeru. Kao što sam rekla jednoj od njih: svako od nas ima sopstveni moralni kompas i neka se vodi prema njemu. 

**Berlin nije bio tvoja prva međunarodna adresa. Živjela si u Barseloni, tamo takođe bila aktivna na kulturnom polju... Ima li to iskustvo sličnosti sa ovim aktuelnim, berlinskim?**

Ne mnogo. Katalonska književna scena je mala, ali izuzetno bogata. Prevodi se mnogo, slavi se Dan knjige, organizuju se festivali i sajmovi. Barselona je grad inkluzije i borbe. Jedan dan nakon terorističkog napada 2017. godine u centru Barselone organizovan je skup pod nazivom Stop islamofobiji. To je takav grad. Ako govorimo o balkanskim piscima, nažalost malo je prevoda između naših jezika i katalonskog, ali i obrnuto. Obično se takva saradnja događa nakon prevoda na neki „veći” jezik kao što su engleski ili francuski. Međutim, Katalonci su i dalje zainteresovani za književnost kao književnost, a ne tek sredstvo nekakve identitarne tokenizacije. Moja zbirka priča prevedena je gotovo odmah nakon što je izašla na katalonski, bez obzira na njenu tematiku.

**Vratimo se nakratko na Kiša. U svojim esejima često se bavio temom homo politicusa vs homo poeticusa, suprotstavljao Orvela i Nabokova. Kako se ti, u tom po-etičkom smislu, osjećaš u ovom trenutku?**

Generalno ne volim svođenje pisaca na bilo kakve kategorije: književnost je dodatak, stoga mislim da svako ima pravo da piše o čemu god želi. Ne bih nikada nekome govorila kako mora da piše o ovome ili onome. Pišite ono što osjećate da morate da napišete, sve drugo je predumišljaj. Kao čitateljka, najviše uživam u knjigama koje su uspjele da urade oboje: osvrnu se na određeni istorijski trenutak i to učine vrhunski. Nemam problem da čitam sonete o cvijeću, ali važno je postavljati pitanje ko je u kojem trenutku i zašto imao priliku da napiše sonet o cvijeću, a ko ne. Moj prijatelj Mosab Abu Toha ne piše samo o cvijeću budući da na njegovu porodicu i prijatelje u ovom trenutku padaju bombe. Zapravo, da se ispravim, ako ima cvijeća u njegovim pjesmama, ono je tamo prisutno uprkos bombama. Čini mi se da upravo u tome uprkos leži snaga savremene palestinske poezije. 

**A na koji način sve što se događa u svijetu, javne rasprave u koje si se uključila, utiču na tvoje pisanje? Može li se u miru raditi na novoj knjizi, dok nas cjelodnevno preplavljuju slike užasa sa nekoliko frontova?**

Nije mi bio prioritet da radim na knjizi, ne mislim da je moja književnost nekakav bogom dati dar koji moram da pozicioniram iznad svoje humanosti. „Raditi u miru” može onaj kome je ovo što živimo mir. Do mene već deset mjeseci svakodnevno stižu najstravičniji medijski sadržaji. U jednom trenutku gledam snimak obezglavljenog djeteta, u drugom čitam koliko je naoružanja Njemačka poslala u Izrael. Poznajem kolege koji su se isključili iz svega toga, okrenuli se nekom svom miru i bave se svojim pisanjem. Ne okrivljujem ih, iako ih ne razumijem. Za mene ima nešto duboko kapitalističko u tom spuštanju roletni da se ne vidi svijet: hiljade self-help knjiga koje se objave godišnje svjedoče tom nastojanju. Sve kako bismo zaboravili gdje ide naš porez i u čemu učestvujemo. 

**Da li možda već imaš novog njemačkog izdavača i planiraš li u narednom periodu objaviti novu knjigu?**

Nemam novog njemačkog izdavača niti žurim u tom smislu. Čak i da žurim, do mog agenta i mene nije stigla nijedna nova ponuda. Moj prethodni izdavač je izuzetno moćan i malo ko želi da im se na bilo koji način zamjeri. Međutim, kao što sam rekla, Njemačka nije književnost niti je književnost Njemačka. Pišem polako, ali pišem. Ne žurim s objavljivanjem. Sviđa mi se ta naša riječ „izdata” knjiga. Stvarno to jeste neka vrsta izdaje u trenutku kada se literatura pretvori u proizvod. Taj proces je neminovan i nezaobilazan, ali ne utiče na brzinu kojom pišem.

**Za kraj, ukoliko nije odveć lično, u kom gradu će biti tvoja sljedeća adresa i hoćeš li svoje svakodnevne borbe prenijeti tamo?**

Trenutno sam između gradova. Čeka me dosta festivala i gostovanja po Srednjoj Evropi i tome se radujem. Ne volim da dijelim svoju trenutnu adresu, čim to uradim osjećam se kao da sam samoj sebi zabetonirala noge. Osim toga, volim da uživam u nedostupnosti kad god je moguća, budući da živimo u svijetu hiper-dostupnosti svima i svakome. Često se šale moje prijateljice da kada se javim ne pitaju me kako sam, već gdje sam. To je možda i bolje pitanje: gdje smo? Ponekad na njega imam i odgovor. A borba se uvijek nastavlja, bilo da u njoj učestvujem ja ili neko drugi. Prije ili kasnije svi ćemo doći na red. 

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Često se šale moje prijateljice da kada se javim ne pitaju me kako sam, već gdje sam. To je možda i bolje pitanje: gdje smo? 

čas pobune

Bastašić: Prije ili kasnije svi ćemo doći na red za borbu

Kad sam podrobnije upoznavala djela meni najdražih francuskih pisaca, ali i nekih istočnoevropskih pisaca koji su pisali na (ne)maternjem francuskom jeziku, ubrzo sam shvatila da Agotu Krištof, Emila Siorana, Anrija Mišoa i Antonena Artoa u mom svijetu dodatno spaja (još) jedna važna stvar – prevodilac Bojan Savić Ostojić. 

To je očito bio isti čovjek koji je stajao iza sjajnog književnog časopisa [Agon](https://www.agoncasopis.com/) koji sam takođe pratila. Izdao je nekoliko zbirki pjesama, fragmenata i nekoliko romana, od kojih su široj publici najpoznatiji *Varvarin u Evropi*, *Ništa nije ničije* i posljednji *Vreme vode*. Da je riječ o nesvakidašnjem stvaralačkom entuzijazmu, jasno je ne samo iz njegovih djela čija jednostavnost jezika snažno prodire u višeslojnost i složenost konteksta, rekonstruiše ga i uzdiže nas na nivo koji pretenciozni stilski pokušaji rijetko uspijevaju. 

Jednostavan je Savić Ostojić i kad je jezik u pitanju – i pored tržišnog zahtjeva da pisci pristupe nekom velikom jeziku, on ne  napušta sopstveni, no iako ne vjeruje u umjetnički preobražaj društva, jasno ukazuje na to koliko je pisanje važno u pogledu rekonstrukcije i sazdavanja sebe samog.  Piše olovkom, jer tastatura normira jezik i stvaranje. 

**Što u današnjem kontekstu znači prevoditi i pisati? Književnost je izgubila oreol koji je imala u dvadesetom vijeku. Posjeduje li još moć da preobražava, da djeluje društveno, ili je izdala svoj humanistički poziv?**

Ja, vidiš, nikad nisam bio naročito optimističan u tom pogledu. Niti sam gajio neke iluzije o promeni društvenih okolnosti putem literature, niti sam pisao tekstove koji bi se mogli oriti sa revolucionarnih govornica. Uvek mi je u pisanju lično bilo važnije od kolektivnog. Za mene svako funkcionalno usmerenje uprošćava književnost. Ona ne može da se svede na aktivizam.

U ovom kontekstu se često setim Zaka de la Roče, pevača benda *Rage against the machine*, koji je sredinom devedesetih popizdeo što se revolucija na koju bend poziva još nije desila. Istina, albumi su im se lepo prodavali, ali on je pre svega želeo da podiže svest! Kad je društvena delotvornost pisanja posredi, ostajem tvrdo zaključani skeptik, okoreli ljubitelj svih distopičara.

**U knjizi „Varvarin u Evropi“ (2022) opisuješ rezidencijalni boravak u Švajcarskoj u jeku korona virusa. Na koji je način iskustvo pandemije revidiralo tvoj pogled na to ko su varvari i šta je varvarstvo?**

Bio je to jedan veseli trenutak (2020-2021) kad smo se setili da se jedni od drugih možemo razboleti, pa smo na neko vreme suspendovali agendu o evropskoj solidarnosti. Pandemija je donela uvid u realno stanje stvari: netrpeljivost prema drugom. To je najvažniji nauk koji je trebalo izvući iz nje. Nisam siguran da smo potpuno svesni te duboke podeljenosti.

**Ako smo mi sa Balkana za razvijeni zapadnoevropski duh u izvjesnom smislu varvari, da li smo u tome makar međusobno bliski? Uprkos nametnutim razlikama i povremenim klanjima, da li ta bliskost ipak živi kao organska struktura i politički potencijal?**

Ahaha: “bliskost uprkos povremenim klanjima”!!! (Ovakva uvertira priziva crni humor, Slađo!) U trenutku kad sam pisao *Varvarina u Evropi*, svako je svakom bio varvarin, otprilike kao u prvim godinama posle II sv. rata. I zapadni duh se civilizovao na klanjima i eksploatisanju, istina, mahom mimo njihove teritorije: očigledno je to jedan neophodni stupanj da bi se postigla prefinjenost. 

Ja sam se o Švajcarsku samo očešao i zaista, na prvi dodir, bila mi je tuđa “kao Japan”. Ali nisam ni pokušavao da se uklopim, integrišem: tamo sam boravio kao književni rezident, na privilegovani način, nikako kao migrant koji traži azil. Hvatao sam beleške o egzotičnosti tamošnjeg mentaliteta, na živo, ne želeći da ih sistematizujem. 

Ulazak u drugo društvo uvek je ulazak u drugu kožu. Nedavno je jedna srpska autorka koja tamo živi, Jelena Angelovski, objavila knjigu beležaka na tu temu, sa znakovitim naslovom Štelovanje glave (KOV) koja tematizuje muke onoga ko želi u CH da se nastani. Toplo preporučujem.

**Kako gledaš na regionalnu umjetničku scenu? Možemo li o prostoru stare Jugoslavije govoriti kao o jednom književno-umjetničkom prostoru? Je li moguće govoriti o istom književnom prostoru, s obzirom da knjige nije lako distribuirati kroz region?** 

Nedvojbeno: imamo isto zaleđe, isti jezik i što je najvažnije, to jedinstvo se i spolja prepoznaje. I autori koji su napustili ovaj prostor i usvojili zapadne jezike percipiraju se kao balkanski autori. Na tržište knjiga ne bih trošio reči: kad se eks-ju zemlje ne mogu dogovoriti oko zajedničkog jezika, kako će oko zajedničkog tržišta?

**S obzirom na to da prevodiš sa francuskog, što za tebe predstavlja strani jezik? Odnosno, kad jedan jezik prestaje da bude stran?** 

To je više pitanje za nekoga ko počne da piše na stranom jeziku… Ali primetio sam da sam kao prevodilac naklonjen autorima XX veka koji su francuski jezik usvojili. Kao što je Agota Krištof ili  Sioran, kao što je Gerasim Luka ili Katalin Molnar. Varvari, ukratko rečeno. K njima me privlači napor u savladavanju stranog jezika koje se tradicionalno završava dizanjem ruku i shvatanjem da će oni njemu morati da se potčine. Privlači me i naročita “varvarska” gramatika koju stranci razvijaju kako bi se izborili sa svojim tuđinstvom (to posebno važi za pesnike: utoliko ih je teže prevesti!!!). Sioran navodi kako je izabrao francuski da bi utekao od sopstvene slabosti na liričnost rumunskog jezika. A kad je pobegao na onu stranu, uhvatio je sebe kako žali za rumunskim deminutivima i za svim što je neprevodivo. A Krištof koja je pobegla iz komunističke Mađarske, koju ste jednom ovde i objavili, isto to je rekla, samo malo drugačije: “Francuski jezik je za mene neprijatelj jer upravo ubija moj maternji”.

**Nakon toliko godina u francuskom jeziku i književnosti, postoji li mogućnost da napišeš književno djelo na francuskom?**

Meni se to neće desiti. (Premda: počinjete da pišete na nekom jeziku ako želite da se obratite nekom govorniku tog jezika…) Ali nije da ne postoji neki globalni pritisak da se piše na nekom “većem jeziku”. Nedavno sam bio na skupu balkanskih autora u Nemačkoj, među kojima sam jedini pisao na maternjem, srpskom; oni su svi usvojili nemački jezik. Nemoguće je prevideti tržišni podtekst tog usvajanja. Izjavio sam da je zapadnom izdavaču lakše da solidan pisac poreklom iz istočne Evrope usvoji neki zapadni jezik nego da on plaća nekakvog prevodioca-skauta da sazna ko je od ovdašnjih pisaca dobar. Taj zapadni centralizam se prihvata zdravo za gotovo. Srećom, ima i glasova koji su prihvaćeni, a otporni na tu centrifugu. Kod Semezdina Mehmedinovića, recimo, čitam kako se neka njegova sagovornica rasplakala kad je rekao da ne namerava da propiše na engleskom. Ja sam u toj skupini, definitivno. Tvrdoglava stara škola.

**Živimo hegemoniju engleskog jezika. Kako to podnosiš? Koje su dobre a koje loše posljedice te jezičke situacije.**

S obzirom da je živimo otkad znam za sebe, sasvim prirodno prihvatam engleski kao *lingua franca*. Proći će zasigurno još neko vreme pre nego što budemo morali da učimo kineski. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/476e6368-3752-4503-9ed5-3ed2c0e2b744)
Tvrdo zaključani skeptik,  foto: Ema Bednarž{.caption}

**Knjiga „Ništa nije ničije“ (2020) nastala je kao posljedica buvljačkih putešestvija i sabiranja fragmenata, zapisa i misli nepoznatih ljudi. Što ti zapis znače za tebe kao pjesnika, kao čitaoca i pisca?**

Prisustvo nađenih tekstova, moram da istaknem, samo je jedan segment ovog romana. Dnevnik nepoznatog čoveka nađen na buvljaku za mene i danas predstavlja dragocen primer presne književnosti, onakve kakva bi i ova profesionalna trebalo da bude. U tom pisanju nalazim sve što fali objavljenim knjigama: iskrenost, nešlihtanje mogućim čitaocima, neizveštačenost, neposrednost! Ono što je specifično za naše podneblje jeste što će se takav dnevnik pre naći na buvljaku, a ne u porodičnim arhivama ili ne daj bože u nekom etnografskom muzeju svakodnevnog života. 

**Jesi li bio na podgoričkom buvljaku i možda našao neki dobar "ulov"?**

I to će se jednom desiti. Preporučuješ? Kada mora da se porani? Sedam odmah na noćni voz Beograd-Bar :D 

**Odakle potiče nostalgija za starim tekstovima i medijima? Nije li to povezano sa digitalizacijom našeg čitalačkog iskustva i ubrzanjem saznajnog procesa?**

Kod mene lično nije, jer me je rukopis kao tehnika uvek zanimao. Postoji u rukopisu nešto do čega se ne može doći tipkanjem po dirkama. U pisanju rukom postoji specifična gramatika koju svako od nas nosi u sebi, ona divlja gramatika koja nije usklađena ni sa jednim pravopisom. Dok pišemo rukom, otkrivamo se, otkrivamo kako pričamo. E kad sednemo za tastaturu, desi se prilagođavanje normi. (Onda Google počne da vam nudi kako da završite rečenicu i da crvenom bojom podvlači agramatične elemente :D)

**Tvoj najnoviji roman „Vreme vode“ (2023) evocira sjećanja na jednu seosku sredinu i kroz glavne likove sa sela kani ne samo ispričati priču nego dekonstruisati  sjećanje uopšte. Čega se sjećamo kada pišemo?**

Radeći na *Vremenu vode*, želeo sam da napravim (još) jedan roman-šetnju ali da on osim fizičkog hodanja bude i obilazak prizora i predela iz detinjstva. Fokus te priče je fenomen sećanja i mahinacije nad njim koje sprovodi jedan pristrasni kolektiv, porodica. Bio mi je izazov da prikažem u kojoj meri jedna od tih detinjih slika, koja se i u zrelom dobu čini kao neupitna i jasna, može biti proizvod tuđih, tendencioznih priča. U takvom razmatranju, bilo je nemoguće ne kritikovati porodične mehanizme svesnog zaboravljanja nekog elementa koji se doživljava kao neprijateljski. Očito da mi je to omiljena tema, s tim što je u *Ništa nije ničije* za taj mehanizam bila zadužena postjugoslovenska kultura.) 

Ali glavna formalna značajka *Vremena vode* jesu te detinje slike, na granici između sećanja i mašte: njihov šarm je univerzalan. Upravo čitam roman jednog kvebečkog autora, Sebastijana Dilida (Sébastien Dulude), koji se zove Azbest (Amiante), sačinjen od umešnog uklapanja tih sličica koje ne stare.

**U jednom intervju si rekao da sjećanja stalno treba preispitivati. Nije li problem ovih prostora upravo opsesivno revidiranje sjećanja?**

Na ovim prostorima, što bi rekao Rambo, bilo bi mnogo lepše kad bismo se svi dogovorili o kojim sećanjima da pričamo, da napravimo neki konsenzus po pitanju memorije. Memorija je uvek polovična i tendenciozna, totalna je samo u teoriji. Svi režimi imaju svoje crne mrlje, likove koji se uklanjaju sa fotografija… Ali i nekadašnje velike imperije imaju te mračne tačke (primera radi, francuske nuklearne probe u Alžiru) i u današnjem periodu pokušavaju da ih sagledaju i kritikuju: to je neka vrsta samokritike, istina sa ogromnim zakašnjenjem. Ali ti problemi figuriraju u javnom mnenju. Na Balkanu je teško zamisliti takvu praksu koja će otvoreno govoriti o “povremenim klanjima” koja si spomenula u nekom prethodnom pitanju.

**Uporno se producuraju „kolektivna sjećanja“ i izmišljaju nacionalne tradicije, dok se lična sjećanja odbacuju kao trivijalna. Zar ne bi uloga književnosti mogla biti da se ustanovi obrnuto, da lično progovori i oblikuje društveno sjećanje?**

Ja upravo iz pozicije ličnog, samo ličnog govorim (što bi rekao veseli Zogović). Jer verujem da razmatranje ličnog i porodičnog može da nam da uvid u traume na širim skalama.

**Do nedavno si odololijevao društvenim mrežama, sada si popustio. Iz perspektive prevodioca i pisca, da li društvene mreže možeš zamisliti kao pomoćni alat, čitalačko-stvaralački medij ili je to ipak simplifikovanje i na koncu banalizacija kreativnog?**

Autori i autorke društvene mreže koriste kao tezgu, tu nema zbora. Ima onih koji to koriste inteligentnije, kod kojih se se baratanje tim alatima ne svodi na puko ja-pa-ja naklapanje. 
Ali to nisu moji ciljevi na instagramu. Stranica [“Tefterana”](https://www.instagram.com/tefterana/) zapravo je projekat u okviru kojeg nameravam da svakog dana, između prvog dana leta 2024. i poslednjeg dana proleća 2025. objavim po jedan isečak iz svojih svezaka. 

Ideja mi je da vidim kako se rukopisna stranica uklapa u taj prostor. Jer sveska nije samo sadržaj već i forma: nju čine i stranica, kao opipljiva celina, i rukopis kao vizuelna komponenta. Može se slobodno reći da je to pokušaj da “vulgarizujem” sveske i da vidim na kakvu će reakciju naići u svom sirovom obliku.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Razgovor sa prevodiocem, piscem i tvrdoglavim pripadnikom "stare škole"...

lično, sasvim lično

Bojan Savić Ostojić: Književnost ne može da se svede na aktivizam

Prvo, Robert Muzil kaže da dihotomija dobro-zlo ne postoji, već da je suština ove moralne bifurkacije u tome šta je vrijedno protivljenja a šta podržavanja. Lično, smatram da je ovo genijalna ali vrlo opasna teza, jer pojedincu otvara prostor da upiše mnoga značenja u situacije koje isključuju premisu postojanja drugog ljudskog bića.       

Kazna za lopova, nastavlja Muzil, ne treba metafizičke razloge, već samo trenutne. Bilo da je Muzil u pravu, ili se o dobru i zlu ipak može govoriti kao o posebnim kategorijama, pitanje je 
kako sve to skupa utiče na naš život? 

Da li je moral jedna verzija čovjeka ili njegova cjelokupnost, da ne kažem svrsishodnost? Da li je to osjećaj koji se može upaliti i ugasiti po sopstvenom nahođenju? Da li je moral nošenje brojanice ili upravo njeno odsustvo?  Šta je moral, to može da pita i ubica i žrtva. Da li je moral akcija, a poznavanje razlike između dobra i zla polje slobodnih interpretacija?     

Kada, recimo, osoba počini ubistvo, da li je odmah prepoznata kao ubica? Čini se da *onaj koji ubija* još uvijek nije ubica, jer ubicom se postaje kroz društveni dogovor (i odgovor) da je neko počinio transgresiju koji mi kao društvo ne trpimo i ne dozvoljavamo. Tek kad se to utvrdi, tu osobu kroz par etičkih i pravnih manevara istiskujemo iz nabijenog (meta)fizičkog prostora koji vrlo naivno nazivamo zajednicom. Tako društvo normira i kažnjava, propisuje zakone i zastupa nekakav zacrtani poredak. 

Sve do tada, dok ne bude prepoznat kao ubica *unutar društvenog odgovora i akcije*, taj čovjek je onaj koji ubija, bez titule, u međuprostoru i produženom trajanju koje suštinskinije kodifikovano. Dakle, *onaj koji ubija* lebdi u mezaninu između našeg ličnog osjećaja za moralno i primjene zakona, dok se žrtva egzistencijalno poništava i prije nego joj se oduzme život. 

Društveni odgovor na ubistvo, dalje, određuje koga ćemo ili nećemo nazvati ubicom. Onaj koji ubija, u slučaju femicida, [pa i ovog ](https://www.slobodnaevropa.org/a/policija-ubistvo-nasilje-porodica-crna-gora/33088519.html)posljednjeg u Crnoj Gori, nije više samo muškarac koji nožem oduzima život svojoj nekadašnjoj supruzi Biljani, ili trudnu Zimritu krvnički tuče dok joj duša ne napusti tijelo. Onaj koji ubija je i drugi muškarac, koji sa istaknutim ličnim osjećajem za moralno (uzgred, vrlo indikativno, uvijek usmjereno iz digitalnog prostora) u svojem blavorskom postojanju pronalazi opravdanje za ubistvo i ubicu. 

Ubistvo tako postaje društvena orkestracija u kojoj svoje mjesto zauzimaju razni tviteraši kao patrljci javnog mnjenja. Vjerovatno isti oni koji svoj mlitavi mačizam treniraju na skrivenim telegram grupama, bez kapaciteta da postoje izvan algoritma koji im omogućava da se ne osjećaju kao ispljuvak.

Posebno, i ne manje važno, predstavnici zakona (policija, tužilaštvo) koji umjesto da etičko dokažu u praksi to uporno odbijaju, takođe postaju oni koji ubijaju, jer su odlučili da njihov lični osjećaj za dobro i loše tj. vrijedno podržavanja ili protivljenja, presudi Biljani, Zimriti, Šejli i mnogim drugim ženama koje su umrle od ruke svojih partnera, nezaštićene od sistema koji opstaje na grbači svojih građanki i građana podjednako.

Ono što sve pobrojane junačine dijeli od titule ubice je što ne učestvuju direktno u činu ubistva. Ali bi se reklo da saslužuju, oživljavaju polje relativiziranja, u ovom slučaju vrijednosti života druge osobe, specifično žene. Žrtva nasilja za njih nije jedna osoba i jedan život već par treperavih osobina koje ne samo da mogu već i moraju biti skrutinizirane i evaluirane od strane samoproklamovane visokomoralne patrijarhalne usko muške porote, tokom života, pa i posthumno.

Ujedinjeni smo pred pitanjem, ko odlučuje čiji život je vrijedan i otkud sistemu pravo da relativizuje iskustva žena koje su žrtve nasilja? Da li je naša društvena realnost postala perverzno pasivno svjedočenje postajanja ubicom?  

Isti onaj Muzil pominjao je da služenje istini uglavnom ne znači služenje njenoj svrsi, već tumačenju ličnih osjećaja u odnosu na nju; ukoliko se u ovoj izjavi kriju odgovori koje tražim, možda i nismo toliko daleko od zaista nam potrebne anarhije – sada kada je izvjesno da su svi drugi sistemi zakazali. 


Otkud sistemu pravo da relativizuje iskustva žena koje su žrtve nasilja?

društvo bez odgovora

Hronika femicida: Ko je ubica?

U jednom sporom kadru Andreja Tarkovskog do koga smo došli pripremljeni dugim sporim kadrovima izvidnicama, više je metafizike nego u svim ajfonima ovog svijeta. Je li gustina boje, ili je gustina vajarske smjese ovog majstora vremena, tek i posljednja vrana moje generacije je zastala, umuknula i priznala genijalnom Rusu da je položio temelj nečeg što je osobeno. Njegov rukupis nije nas sve od reda oduševio, ali nas je ostavio promijenjene da gazimo do novog rukopisa, koji ćemo mjeriti istom zauvijek uspostavljenom mjerom – je li me promijenio?

Nakon dva sata gledanja filma “Sve u isto vrijeme” (Everything Everywhere All at Once) iz 2022. osjećao sam se kao da sam tri dana bez prestanka čatovao sa mojom jedanaestogodišnjom ćerkom. Ona uvijek upali neki filter, odigra igricu dok mi ispostavi izvještaj iz škole, ili me prosto natjera da skrolujem po TikToku gdje se zovem *dadapada*, što je *cringe* ime i moram ga mijenjati. 

Kako god bilo, ta vrsta vizuelne i tekstualne, semiotičke i digitalne alijenacije koju osjećam dok govorim sa rođenim čedom, u tom filmu koji je ubrao sve moguće oskare dovedena je do granice pucanja. Prvo i osnovno zapažanje  - kratka pamet TikToka. Montažni postupak nagle promjene (praćka postaje buket, a buket bejzbol palica) sasvim je odredilo vizuelnu dinamiku ovog zasićenog tkanja od kojeg ti svicka pred očima. Prisjetimo se, taj film o kojem već danas niko ne priča, pokušao je fizičkim udarima doseći metafizičko, odnosno nagomilavanjem paralelnih univerzuma gledaocu dočarati život kao nesputanu simultanku potencijalnih račvanja. Dok ovo čitate, dakle, neka beneficirana realnost čeka iza ugla, ali je vi niste zajahali. Na isti način ste izbjegli i katastrofu, jer sva dešavanja su moguća na nepreglednoj matičnoj ploči vremena, pa i mogućnost da vam se prsti pretvore u viršle.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fe1c3460-8413-479f-8f86-86730bf518cf)
Sve u isto vrijeme (2022){.caption}

Ako već o pomenutom filmu niko ne govori, zašto ga sad pominjem? Zato što je dobar primjer. Zato što je za vizuelnu kulturu od pojave vještačke inteligencije postalo sasvim normalno da kodira estetiku prezasićenog hipercentra iz kojeg eksplodiraju razna čuda. Jedini problem je što se u ta čuda više ne vjeruje, ona se pretrčavaju, dok sporogoreći fitilji starih majstora poput pomenutog Tarkovskog još rade, makar za nas starije, *decu i osetljive*.

Zašto je to tako? Zašto trikovi vještačke inteligencije izgledaju lažno? Možda je sve to samo zagrijavanje i vrlo brzo neće biti razlike između razbarušenog pjesnika i silikonskog spleta žica na pametnoj vangli. Ipak, AI još djeluje po onom aformizmu: "Nisam vjerovao u postojanje duše dok nisam vidio umjetnost koju stvara vještačka inteligencija".  Mnogi jadikuju zbog te nove robotizovane svijesti, a mogli bi se samo vratiti starim majstorima. Šta ih je to činilo velikim? Tehnika, svakako. Savršeni osjećaj vremena? Naravno. Ali izvjesna dubina nad kojom se vještačka inteligencija ne može zagledati odlučuje o onom presudnom elementu “truda i čuda” koji umjetnicima daje moć. Tamo AI nema pristup, jer nema svijest. 

Nesvjesna konteksta, ili previše svjesna konteksta, vještačka inteligencija nije u stanju da mašinskim dejstvom ostane usred besmislenog i ludičkog, proživljenog i bestežinskog očaja koji progoni ljude. Taj se očaj uvijek nadimao i dosezao orkansku snagu u trenucima koji su prethodili velikim rješenjima. 

Uzmimo na primjer Truffautovog glumca Jean-Pierre Léauda - njegova zbunjenost, pogled naturščika, njegova smetenost i nježnost ne samo da su odražavali klimu nadolazeće '68. nego su je stvarali. Kojim brojanjem doseći spontanost susreta režisera i tog dječaka koji će debitovati u "400 udaraca". AI će se lako izboriti da riješi složenost života, ali jednostavnost prepoznavanja dvoje ljudi je nedostižna kalkulaciji. Riječ je o nemjerljivoj istini van svakog računa. 

Pitanje je zapravo, kako će AI da izmjeri ono što ne postoji? Upravo je to što ne postoji veliki metafizički čvor umjetnosti. Ono što ne postoji je materijal u kome se radi, odredište i polazna kategorija koja u vlastitom nepostojanju zapravo biva reper za sve što je opipljivo. Zaumna i instinktivna priroda ne može biti lažirana, jer je spremna  čak i da se samoubije, kako bi izbjegla definiciju i preživjela u svom paradoksalnom odsustvu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/703dd0b2-0676-42fd-9b8d-b0d1b726d9aa)
Ogledalo (1975), Andrej Tarkovski{.caption}

Zato gledati majstore kakvi su Truffoat ili Tarkovski znači tražiti dubinu, zabavu ili tragediju tamo gdje je njen jedini smisao, u čovjeku. Sve što se proizvodi sa namjerom da taj efekat sprovede iz matematičkog kombinovanja i kroz program, ostaje kopija, makar bila u ljudskom obličju. Sjećam se starog džezera Larryja Vučkovića koji mi je rekao da čuje besprekornu tehniku novih pijanista, da je brzina njihove elaboracije fascinanta, ali da nemaju *swing*, ne osjećaju pauzu unutar ljudskog tijela. 

Istina je da su mašine preuzele obrazovni proces i da djeca danas [uče jezik preko mašina](https://normalizuj.me/kultivator/video-igrice-ne-prave-ubice-ali-masine-unose-nesigurnost), više nego kroz dodir sa majkom. Maternji jezik tako postaje mašinski jezik, senzitivnost se potiskuje, a predaja funkcionalizuje. Rekao bi čovjek, kraj svijeta. Ali može reći i ovo: tako veliku prazninu samo velika umjetnost može da popuni. Njena snaga dolazi ni iz čega, spremna da promijeni sve.


U čemu je tajna umjetnosti koju AI ne može da dosegne?

stari majstori

Tamo gdje vještačka inteligencija nema pristup

U zemljama istočnog bloka spomenici Lenjinu bili su dio svakodnevice. Zato su u to vrijeme možda slabo i privlačili ikakvu pažnju. No, s padom režima pali su i spomenici  Lenjinu, što je ovjekovječeno u mnogim slikama i filmovima. Jedna Lenjinova statua nestala je u burlesknom stilu u komediji *Goodbye Lenin* Volfganga Bekera (2003), lebdeći okačena o ogromnu dizalicu. Nekoliko godina prije toga, u elegično-meditativnom filmu Tea Angelopulosa *Odisejev pogled* (1995), Lenjinova statua, razložena na djelove, plovi na čamcu kroz razorenu Jugoslaviju, niz rijeku u pravcu mora.

**GLAVA U PIJESKU**

U bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza Lenjinove statue padale su na različite načine. U Fridrihshajnu, dijelu Berlina, Lenjin je 1970, na stotu godišnjicu rođenja, dobio granitnu skulpturu visoku 19 metara. Impozantna statua, djelo ruskog umetnika Nikolaja Tomskog, krasila je upravo dovršeni Lenjinov trg, koji je poslije ujedinjenja promijenio ime u Trg Ujedinjenih nacija. Godine 1991. donijeta je odluka da se statua skloni, i to mimo volje jedne građanske inicijative i uprkos protivljenju stranaka s lijevog dijela političkog spektra. Da bi statua uopšte mogla da se skine s postolja, najprije ju je trebalo izbrisati sa spiska spomenika zaštićenih zakonom. Sámo uklanjanje spomenika sprovedeno je kao čisto birokratski čin pedantnog rasklapanja, demontiranja: kolosalna statua rastavljena je na 129 djelova i prebačena u šumu pokraj Migelskog jezera u Kepeniku, takođe dijelu Berlina, gdje je zakopana u pijesak.

Sasvim drugačije prošlo je rušenje Lenjinovog spomenika u Kijevu decembra 2013. Na vrhuncu protesta na Majdanu zauzete su zgrade vlade; demonstranti su napali spomenik Lenjinu, visok 3,5 metra, i svukli ga s postolja. Slike te javne simboličke egzekucije moćnog simbola u srcu političke moći obišle su svijet. Za razliku od mirnog premještanja i uklanjanja Lenjinovog spomenika u Berlinu, do kojeg je došlo po promjeni političkog sistema i koji je trebalo da označi radikalno nov početak, rušenje spomenika u Kijevu, u jeku političke borbe, bilo je nasilan čin političkog ikonoborstva. 

Kako će se uskoro pokazati, njega nisu toliko izveli proevropski orijentisani demonstranti s Majdana koliko antikomunistički orijentisani ukrajinski nacionalisti. Tim simboličkim činom trebalo je zapečatiti "kraj sovjetske okupacije", kako je to rekao jedan predstavnik nacionalističke stranke Svoboda. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8fafb058-8432-48b7-a31a-a9f725fa53f4)
Majdan, 2013. foto: AP{.caption} 

Rušenje spomenika može se inscenirati na sasvim različite načine. U Kijevu je rušenje spomenika pridobilo oblik nasilnog političkog čina s velikim simboličkim potencijalom, a njegove efektne slike i dalje su prisutne u vizuelnom pamćenju svijeta. Ta inscenacija bila je sastavni dio samog revolucionarnog pokreta i poslužila je kao oružje kojim su ubrzani politički prevrat i promjena sistema vrijednosti. 

U Berlinu su stvari bile sasvim drugačije: brižljivo rasklapanje Lenjinovog spomenika izgleda nam kao mjera koja je usledila tek pošto je sproveden raskid sa starim sistemom. Kao u pozorištu, tako se i u politici s vremena na vrijeme javlja potreba za izmjenom kulisa. U ovom slučaju važno je bilo ukloniti rekvizite koji su počeli da smetaju i preurediti pozornicu za potrebe nove političke ere. Tako su i posle 1945. iz javnog prostora brzo, tiho i neupadljivo nestali nacional-socijalistički simboli, poput Hitlerovih slika ili kukastih krstova. 


**ZABORAVLJENA BRONZA**

Međutim, političko uklanjanje tabuizovanih poruka i kontaminiranih relikata za potrebe novog političkog početka nije tako jednostavno kao rezultat i ne daje postupno zaboravljanje. Mnogo je toga što će u javnom prostoru i javnoj svesti potonuti samo da bi izronilo na nekom drugom mestu, u prostorima nesvjesnog i potisnutog: sjetimo se nacističkih suvenira po buvljim pijacama i radikalnih desničarskih parola i poruka na internetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44729110-c864-49dc-8fff-827fa8d4f5ba)
Buvlja pijaca u Podgorici, foto: Normalizuj{.caption} 

Povijest spomenika ne odvija se samo u periodu od postavljanja do skidanja, već je ponekad znatno duža nego što bismo to pretpostavili. Tako na primjer sudbina Lenjinove statue u Berlinu još nije bila zapečaćena zakopavanjem u Sedinskoj peščari u Kepeniku. Statua možda i jeste bila pod zemljom i nevidljiva, ali je njen duh i dalje hodio zemljom i stalno davao povoda novim fantazijama i umjetničkim projektima. 

Godine 2003. jedna građanska inicijativa predložila je da se statua trajno deponuje u napuštenom rudniku soli u Gorlebenu, inače predviđenom za skladištenje nuklearnog otpada, 2005. je Tomas Flirl, senator grada Berlina za kulturu, razmatrao mogućnosti da se spomenik smjesti u muzej, a 2009. javio se i plan da se glava Lenjinove statue iskopa i izloži u muzeju u citadeli u Špandauu, u zapadnom dijelu Berlina, zajedno s drugim odbačenim i zaboravljenim spomenicima. (...)

**PUTINOV SIGNAL**

U Rusiji je pokušaj da se Lenjin zaboravi bio znatno komplikovaniji, budući da se sve spomen-manifestacije u toj zemlji ravnaju prema Ruskoj revoluciji iz 1917. godine kao centralnom datumu. Posle sloma Sovjetskog Saveza Rusija je morala da se suoči s fundamentalnim problemom preorijentisanja i promjene vrijednosti. Rusija je morala temeljno da se redefiniše, a za to je morala da odbaci mitove na kojim je dotad počivala i zamijeni ih drugim - otprilike kao kad pokušavate da zamijenite motor u automobilu koji vozite.

Prva decenija posle perestrojke bila je zapanjujuće otvoren period traženja i razmatranja novih ideja u društvu, period u kom su se javili novi pogledi na sopstvenu istoriju i na budućnost. Međutim, ta faza ubrzo je završena. Jedan od signala za promjenu kursa bio je jedan govor koji je Putin održao 2004. godine i u kom je slom Sovjetskog Saveza nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom XX veka". Te su riječi bile nedvosmisleno upućene Evropskoj uniji kao izazov, jer Putin u njoj nije vidio samo profitera nego i uzročnika za to skandalozno pomjeranje težišta moći. Da bi povratila izgubljeni suverenitet, Rusija mora da postane jaka protivteža Evropskoj uniji i da stupa u nove saveze. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9606e5ab-ac04-4bba-8a75-42bc172fc1e6)
Foto: EPP{.caption} 

Po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. ustrojstvo ruske države doživelo je još jednu dalekosežnu promjenu: carevinu i komunistički režim naslijedila je nacionalna država. Sad je trebalo kompletno preurediti politički sistem, privredni poredak i društvo, pa u krajnjoj liniji i pamćenje nacije. Nacija kakvu znamo iz XIX veka počiva na svijesti o svojoj istoriji i na priči o porijeklu. U središtu se nalazi sopstveni identitet, koji se razlikuje od identiteta drugih nacija i koji je nastao tokom istorije. Zbog toga, kao i zbog prestrojavanja na kapitalističku privredu, ono što je dotad bilo u srcu saveza sovjetskih država, ono što ih je povezivalo i što je bilo sveto, naime, transnacionalna odanost Lenjinu i ruskoj revoluciji, moralo se izbrisati i zamijeniti nečim drugim. Pri tom se pokazalo da je brisanje lakši dio posla. Kao što smo vidjeli, Lenjinove statue mogle su se skinuti s postolja ili pažljivo rastaviti; mnoge su završile u jednom moskovskom parku, gdje danas uživaju u svojoj depolitizovanoj penziji.

**ZAMJENA PRAZNIKA**

Oktobarska revolucija 1917, koja se zbog prelaska na gregorijanski kalendar slavila 7. novembra, bila je najvažniji događaj u Sovjetskom Savezu, "zvjezdani čas čovječanstva i osvit novog doba". A onda je taj događaj preko noći trebalo izbrisati iz anala, a za to nije bilo dovoljno puko prepravljanje istorije, u kojem bi Putinovi istoričari relativizovali revoluciju i banalizovali je na nivo "državnog udara": morao se prepraviti i ruski kalendar s jubilejima i proslavama. Drugim riječima, morao je da nestane najvažniji i najomiljeniji praznik.

To je lakše namisliti nego učiniti, jer narod koji se tokom više od osam decenija navikao na praznik u novembru neće ga se tako lako odreći. Zato je Putin poslao svoje istoričare u arhive da u ruskoj istoriji pronađu neki novembarski događaj koji bi ga mogao zamijeniti. Istoričari su ustanovili da je od XVII veka nadalje postojao praznik koji je 1918. morao da ustupi mjesto novom prazniku revolucije. Za taj stari praznik, vezan za rusko-poljski rat 1612, jedva da su i istoričari znali, a kamoli obični građani Rusije, koji ni dan-danas nisu izgradili nikakav odnos prema njemu. Uprkos tome, taj je praznik 2005. godine uveden kao zamjena za Dan ruske revolucije, a na Crveni trg postavljen je nov spomenik. No, ono što se tog dana odigralo manje je važno od trenutka u kom se odigralo: presudna je bila mogućnost da se novim slobodnim danom "Narodnog jedinstva" popuni praznina nastala ukidanjem starog i poznatog Dana revolucije.

Novi praznik obezbjedio je odgovarajući datum za formiranje nacionalnog pamćenja, ali ne i odgovarajući sadržaj. Glavni sadržaj nove ruske nacije jeste novi mit o Staljinu, koji je u potpunosti odvojen od Revolucije i koji se slavi kao pobednik nad Hitlerom u Velikom otadžbinskom ratu. Taj mit o Staljinu ne obuhvata zločine njegovog režima. Za to što su milioni ljudi stradali zbog gladi koju su prouzrokovale njegova politika i njegove političke čistke nema mjesta u nacionalnom pamćenju Rusije.  Ako se uopšte i pominju, te žrtve se vode kao "mučenici modernizacije", takoreći kao kolateralna šteta napretka i njegovih blagodati. Isto važi i za milione ljudi deportovanih u Sibir: te žrtve Gulaga prepuštene su zaboravu i isto tako nemaju svoje mesto u novom nacionalnom pamćenju Rusije. U javnom prostoru nema spomenika, nema ploča koje upućuju na njihovu povijest: ona je svoje mesto pronašla u nekoj vrsti kontrapamćenja, u nevladinoj organizaciji Memorijal, gdje se čuva arhiv tog sjećanja koje je ostalo bez domovine. 

**STALJINOV POVRATAK**

Sa prelaskom s transnacionalne unije na jednu naciju, u Rusiji se sveto jezgro identiteta pomerilo s Lenjina na Staljina. No, datum koji danas garantuje "nacionalno jedinstvo" nije novi praznik 4. novembar (1612), već stari praznik 9. maj (1945), koji znatno efikasnije preuzima ulogu koju je nekad imao dan Ruske revolucije, 7. no-vembar. Devetog maja se širom Rusije slavi Staljinova pobjeda nad nacističkom Nemačkom. U Moskvi se organizuje velika vojna parada, s teškim ratnim naoružanjem, marševima, zastavama i dodjelom ordenja. Devedesetih godina je taj vid pominjanja polako bio počeo da blijedi, i to do te mjere da je država morala da angažuje mlade ljude kao oduševljene statiste, ali u poslednjih nekoliko godina sjećanje na Dan pobede steklo je novu popularnost.

Svedoci smo jedne neobične promjene: u trenutku kad živo sjećanje na 1945. godinu, sjećanje zasnovano na ličnim doživljajima, postaje sve blede zato što generacije ljudi koji su lično učestvovali u ratu polako nestaju iz društva, dolazeće generacije sa sve većom strašću počinju da se staraju o tom sjećanju. U takvom društveno proizvedenom obnavljanu sjećanja na 9. maj uspomene prelaze s preživelih na njihovu djecu i unuke, koji to sjećanje usvajaju, putem međugeneracijskog transfera ga prihvataju kao svoje. U ruskom nacionalnom pamćenju od Lenjina i crvene revolucije nije ostalo ništa, ali ponos na Crvenu armiju i Staljinovu pobedu nad Hitlerom i dalje ushićuje cjelokupno stanovništvo Rusije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea25bfd5-8dcf-4678-a8e4-c5555394444f)
"Besmrtni puk", Vladivostok, 2022, foto: TASS{.caption} 

Dosad su na proslavama povodom 9. maja u središtu bile veteranke i veterani s prsima punim ordenja. U međuvremenu na njihovo mesto dolaze njihovi potomci, koji zajedno s njima marširaju u povorci i nose fotografije palih očeva i rođaka kao dokaz za to da su pošli njihovim stopama. U tom "besmrtnom puku" lično, upravo tjelesno sećanje na istorijske aktere pretvara se u dugotrajno nacionalno pamćenje. Razlozi za tako ogromnu popularnost ovog praznika jasni su. Prije svega, nova nacija svoju glavnu referentnu tačku i sveto jezgro nalazi u herojskom pamćenju pobjednika, pamćenju koje može da natkrili i nadjača druga sjećanja, takođe vezana za Staljina: sjećanja na zločine progona i istrebljenja. 

A osim toga, 9. maj je jedini praznik koji ima kontinuitet i koji današnja ruska nacija može da preuzme iz perioda Sovjetskog Saveza i da nastavi da ga njeguje bez ikakvog prekida. Posle gubitka centralnog praznika Ruske revolucije i posle perioda dezorijentisanosti zbog radikalno preuređenog sjećanja ljudima je tim draže da mogu da se oslone makar na ovo.

Iz knjige Oblici zaborava, Biblioteka XX vek, BG, 2018{.caption} 






Kako je odanost ruskoj revoluciji zamijenjena nacionalnim mitom. Piše njemačka autorka Alaida Asman

(trans)nacionalno

Ruski zaokret od Lenjina prema Staljinu

Dvočasovnom svirkom na Ćemovskom polju, podgorički bend Yonic sinoć je upisao još jedan nastup za sjećanje, jedan od rijetkih muzičkih događaja na periferiji Podgorice koja nekim čudom ostaje neistraženo blago glavnog grada. 

Meditativni i distorzični zvuci Yonica razlili su se otvorenim prostorom aerodroma Špiro Mugoša, dok je stotinjak ljubitelja post-rock zvuka uživalo uz pjesme sa prva dva albuma podgoričkog benda.

Koncert je dio projekta “Potraži me u predgrađu” koji zagovara novo otkrivanje gradske periferije  kao životnog kvaliteta i razvojne šanse crnogorskih gradova koji su suviše centralizovani u kulturnom, ekonomskom i urbanističkom smislu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NI6OHHeRHdw?si=g0AC6c03QTyUxjex" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Projekat se ostvaruje kroz program Podržani=Osnaženi, u okviru grant šeme “Aktivno učešće” koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.


Koncert na Ćemovskom polju, zvučna slika pod vedrim nebom