Čak i ne prošavši sate korporativnih treninga i tim bildinga, pčele su uredno i organizovano prašile cvijeće zasićenih pink nijansi u novom filmu Jorgosa Lantimosa “Bugonija”. Nesvjesne eksploatacije, koju ljudska vrsta vrši nad njima, u svom zauzetom radnom danu, teško da su mogle da primjete da im je njihov rođeni eksploatator sličniji nego što se čini. Ako pitate glavnog protagonistu Tedija (Džes Plemnos), istraumiranog teoretičara zavjera, njihova sudbina je gotovo ista, sa jedinom razlikom što ljudska vrsta ima prosvijetljenog njega, koji više ne pada na propagandu etabliranih medija i umije da misli svojom glavom. Ukratko, film o tome je li američki ekstremni nepolitičar Medo sve u pravu, teško da je bio na mom bingo listiću za 2025. godinu.

**Razigranost žrtve i dželata**

Moglo bi se pomisliti da su ti neprijatelji svijeta, oni koje već napamet znamo – onaj 1 odsto, oni direktori megalomanskih korporacija, koji vjeruju da vladajući kapitalom, služe svijetu koji nikad dovoljno da se raširi i svrši svoj prirodom zadat progres. “Uvijek je bilo oni ili mi”, reći će Tedi na početku, pojašnjavajući svom autističnom rođaku-kolegi Donu (Aidan Delbis), kako sa takvima nema mirenja. Ono što bi do sad, međutim, već trebalo da znamo je da bi za Jorgosa “eat the rich” kao glavna poenta filma bilo podosta izlizano i opterećeno očiglednošću.

Tedi, ponukan istraživanjima sa interneta, podkastima trećih očiju o suvoj istini nastanka svijeta i njegovih vladara iz sjenke, bira mnogo nedostižnijeg protivnika – vanzemaljce sa Andromede. Ipak, to što je očigledna pripadnica njihove vrste Mišel Fuler (Ema Stoun) baš direktorka gigantske korporativne farmaceutske kompanije, “skromno rečeno, važna koliko guverner, ako ne i više”, pruža ne samo kanal za oslobađanje opravdanih frustracija američkog društva i Tedija kao njegovog predstavnika prema zdravstvenom sektoru, već i prostor za mentalnu egzibiciju gledalaca u traženju stvarnog krivca.

Film je zapravo rimejk južnokorejske crne komedije iz 2003. “Save The Green Planet”, u kojem radnik jedne firme kidnapuje svog direktora, zbog sumnje da je vanzemaljac. U “Bugoniji” je sve prilagođeno savremenom svijetu. Vrijednost scenarija Vila Trejsija najbolje se ogleda u sadržajnosti dijaloga između kidnapovane Mišel i Tedija. Mišel, koja je naučila kako se priča u ovom svijetu da bi profitirala i Tedi, koji zna šta da priča da bi razobličio mizantropske namjere vanzemaljaca, na početku gotovo da vode tipične korporativne pregovore, ali iz njih, već tradicionalno za Jorgosove likove, previre sirova ljudska priroda. Razlika između njegovih pređašnjih likova iz “The Lobstera”, “The Favourite” ili “Poor Things” i ovih je ta što prvi odišu ekstravagantnom zaigranošću, u kojoj prije preovladavaju ideje odnosa moći i svih njegovih perverzija, nego opipljivog i u stvarnom životu uhvatljivog ljudskog bića. Ovim filmom nam je pokazao da i naša sterilno hladna šefica ili onaj komšija koji na kaveru drži sliku ravne ploče Zemlje i protestuje protiv vakcina, su podjednako krivi i osuđeni na neizbježnost raspadanja.

**Gramatika je laž**

U jednom intervjuu režiser je izjavio kako je i sam naslov produkt dugoročnog istraživanja o pčelama, i uopšte ekologiji, kojem se posvetio. Bugonija je zapravo antičko vjerovanje da se iz trulog tijela vola rađaju pčele. Sama riječ dolazi iz starogrčkog: od bous (govedo/vo) + gonē (potomstvo, rađanje). Prinošenje žrtava bogovima, radilo se dakle ne samo zbog straha, nego i zbog ličnog profita, i da je i samo zbog ovoga - teško da će postojati bolji psiholog naše vrste od grčke mitologije.

Antička teorija zavjere kao nadpojam iznad svih savremenih, koje se pominju u filmu, pojačava glavnu poruku nepromjenjivosti svijeta, bez obzira na to ko njime vlada. I dok Mišel pripremaju kao vola za klanje u ime svetih ideala ljudske civilizacije, Tedi i njegov kolega Don suptilno otkrivaju niz životnih traumatičnih okolnosti koje su potpuno izrešetale njihov razum. Bijes i nasilje postaju očekivane konstante, kao da bi, da ih nema - čovjek bio manje čovjek, a više pčela. Iz crne komedije, film prerasta u klaustrofobičnu studiju ljudske ranjivosti, ali ne odustaje od svog primarnog goriva: ruganja, koje će spasiti svijet.

U svom pokušaju izigravanja civilizovanosti – jer smo ljudi, a ne stoka, ili još gore, vanzemaljci – Tedi gubi svoju smirenost samo onda kad ispadne glup i neobrazovan. Do tada se guši u sopstvenoj samobitnosti, za koju se pripremao cijeli svoj život.

“Izgleda da je i gramatika lažna konstrukcija sa Andromede“, reći će mu Mišel, nakon što on nepravilno izgovori neku eruditsku riječ. Tedi unezvjereno uzima da lomi stolicu, suočen sa mikroistinom par fonema, u strahu da bi ova greškica mogla ogoliti i one veće.

**Jalova rabota**

Čak i bez spektakularnog finala, film bi ostavio utisak. Ono što ga čini drugačijim je to što ne upire prstom u zlu ljudsku vrstu koja uništava planetu, već samo to konstatuje kao nepobitnu činjenicu. Uspio je da se naruga i nama koji se rugamo teoretičarima zavjera. Do ovih drugih svakako film neće ni stići. I dok se na licu Mišel ipak vidi žal za ljudskim rodom, dok se čuje:

“Where have all the soldiers gone,
Gone to graveyards every one
When will they ever learn
When will they ever learn…”

obeshrabreni smo čak i da pokušamo. Mogli bismo, kao što kaže Tedi, biti optuženi da smo aktivisti samo zbog “skrivenog ličnog egzibicionizma i održavanja brenda”. Onoga što bi Sioran nazvao “željom da se bude izvor zbivanja” ili član “društva – pakla spasitelja“. 

Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje.
A opet, a opet…

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/bd_5HcTujfc?si=-mzJ7wC7XeMaoF__" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje. A opet, a opet…

premijera

Bugonija: Zaludno klanje vola

U filmu Jonathana Glazera "Zona interesa" nema kadrova logora. Nikada ne vidimo užase direktno. Kamera se umjesto toga zadržava na vrtu i cvijeću raspoređenom u perfektnoj simetriji dok se djeca igraju, žena koja nadgleda svoje domaćinstvo s ponosom i suprug komandant Aušvic logora, tik uz zid od dvorišta. Samo zvuk otkriva istinu, ta tiha industrijska tutnjava, slabi krici i stalni huk smrti koji prodire kroz zid. Okrutnost filma leži u njegovoj mirnoći, on jednostavno posmatra kako zločini mogu koegzistirati s normalnim životom, kako zlo postaje pozadinska buka kada se umota u udobnost i rutinu. 

Ovo je, možda najrazorniji uvid, da ljudi skreću pogled s užasa ne zato što ne mogu podnijeti da ga vide, već zato što su izgradili cijeli svijet koji im to dozvoljava. Glazerova kamera se ne kreće unutar logora jer to nepotrebno. Vrt nam govori sve. Civilizacija može postati oblik izolacije, ljepota postaje moralni narkotik a estetski red zamjenjuje savjest.

Živimo u vremenu kada se ta izolacija čini sve poznatijom. Zidovi su tiši, ali su svuda. Vide se u rutinskom ponavljanju fraza koje su nekada bile nezamislive, u ceremonijama koje se poliraju i vraćaju stara imena, u načinu na koji se spomenici ponovo uzdižu sa samopouzdanjem. Postoji uljudan, pobožan ton, koji insistira da se ovdje radi samo o naslijeđu, o poštovanju, o ravnoteži. Ali ispod svega toga čuje se drugi zvuk, onaj koga je teže precizno odrediti, šuštanje sjećanja koje se preuređuje.

U filmu, porodica Höss prolazi kroz svoj svakodnevni život s preciznošću koja djeluje graciozno. Sve se to događa u čistom, besprijekornom svjetlu koje djeluje lažno. Odmah iza zida njihovog vrta, pepeo pada poput snijega. Glazer ilustrira poricanje ne kao ideološku krutost, već kao dio porodičnog života. Kada užas postane rutina, ne treba ga opravdavati. Samo treba održavati vrt.

Izvan kina, isti ritam tiho traje u našoj sadašnjosti. Širom svijeta, riječi poput "časti", "tradicije" i "identiteta" se prefarbavaju, njihova stara značenja se prekrivaju, ali su i dalje vidljiva. Statue se vraćaju, slogani nekada zakopani u sramoti ponovo se pojavljuju kao patriotski osjećaji. Istorija ponovo počinje zvučati uvježbano, njeni oštri rubovi omekšani nostalgijom. To se dešava na mnogim mjestima, ali ovdje u ovom malom, podijeljenom kutku Balkana proces se čini neobično osobnim. Jezik antifašizma, nekada temelj, sada se opisuje kao razdoran. Kolaboracija se uokviruje kao "pogrešno shvaćeni patriotizam". Rat se prepričava kao tragedija bez zlikovaca, ideologija bez krivnje.

Glazerov svijet i naš povezuju se ne veličinom, već teksturom. Oba se oslanjaju na kultiviranu sljepoću. U filmu, vrt predstavlja volju da se ljepota sačuva po svaku cijenu. U sadašnjosti, isti instinkt pokreće povratak uglačanih mitova uljepšavajući ono što bi trebalo biti istorijski riješeno. Kada društvo počne estetizirati svoju prošlost, pretvarajući krivnju u spektakl, a istoriju u folklor, nešto suštinsko se urušava. Zlo više ne šokira, ono ukrašava.

Postoji posebna okrutnost u tome koliko obično zvuči novi moralni jezik. Poricanje se pokazuje kroz gestove kvazi poštovanja: spomenik, televizijska propovijed, pažljivo formuliranje "obje strane". Možete proći pored ovih stvari a da ih ne primijetite, na način na koji Hössova djeca prolaze pored zida a da nikada ne pitaju šta se krije iza njega. 

U filmu "Zona interesa", stvarni užas se nikada ne nameće jer nije potreban. Udobnost porodice zavisi od njegovog odsustva. Ovo je možda najiskreniji prikaz zla koji je film ponudio - ne kao ideologiju, već kao tihu arhitekturu udobnosti. Prepoznajemo ga jer nam je poznat. To je mehanizam koji ljudima omogućava da govore o miru dok rehabilituju one koji su činili zločine, da tvrde da su patrioti dok brišu imena žrtava.

Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši. Shvatate da zid nikada nije bio samo istorijski, on je psihološki i kulturološki, neprestano se obnavlja u novim materijalima. Njegova svrha ostaje ista, odvojiti stvarnost od posljedica, dopuštajući nam da uživamo u vrtu dok se pretvaramo da je dim samo magla.

Crna Gora nije jedinstvena u ovome. Ona je jednostavno jedno od mnogih malih ogledala koja odražavaju veći globalni trend, stari otrov koji se vraća u odmjerenim dozama, umotan u jezik koji zvuči civilizovano. Film nas upravo podsjeća da nas baš ta civilizacija ne štiti nužno, ona može biti samo površina koja skriva ono s čime se najviše bojimo suočiti.

"Zona interesa" se završavA kadrovima praznih gasnih komora, krematorijuma, hodnika, i tišine. Čini se manje kao kraj, a više kao nastavak sa opomenom. Vanjski svijet sada nosi istu tišinu, rastegnutu preko kontinenata, uglačanu vremenom. Pitanje ostaje nepromijenjeno. Koliko smo buke spremni ignorisati zarad naše udobnosti? Koliko ćemo pažljivo njegovati svoje vrtove dok zemlja ispod njih pamti sve što smo odlučili zaboraviti?


Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši.

banalnost zla

"Zona interesa" i istorijski revizionizam

Osuda [fašističkog divljanja](https://www.pobjeda.me/clanak/hrvatski-navijaci-skandirali-ubij-srbina) ekstremnih navijača hrvatske fudbalske reprezentacije bila bi na ponos svakoj građanski orijentisanoj državi da se, po običaju za ovu našu, ta osuda ne krije u grmovima koji su bogato fertilizovani licemjerjem. 

Par minuta nakon utakmice počela je neviđena hajka, ne toliko na same navijače-fašiste koliko na sve one koji istog trena nisu graknuli, ciknuli, uskliknuli da se Hrvati osude. Kao da ovi koji su insistirali na osudi prosto bili iznenađeni ponašanjem grupe divljaka koji u prvom redu sramote svoju zemlju i dres svoje reprezentacije, pa su imali potrebu da, dok je sve još svježe, ubijede okolinu u pravednost svog gnjeva, ali i istovremeno da od okoline dobiju suosjećanje, ali i sudjelovanje u eventualnoj odmazdi prema tim istim gostima-fašistima. 

Tražilo se i vapilo se da se svi oglase i glasno osude anticivilizacijske povike. Samo, prvi je problem što su ti zahtjevi bili na donjoj granici civilizovane komunikacije. Kao kad na mitingu ili protestu, poneseni energijom ali i zaštitom mase, tražimo da padaju glave. A ko u masi ne viče unisono, rizikuje da bude zgažen. I nije to problem, masa je masa. Problem nastaje kada se ta filozofija mase prenese u zvanične institucije. Pa kad se sa vrlo visokih državnih pozicija insistira na osudi Hrvata, ili kad se, u krajnje bizarnom kraku priče, sportski [komentator poziva na odgovornost](https://rtcg.me/vijesti/drustvo/780207/ombudsman-rtcg-trazio-disciplinski-protiv-nebojse-sofranca-zbog-nacina-prenosa-meca-sa-hrvatskom.html) jer u živom prenosu nije osudio i anatemisao navijače protivničke ekipe. Meni, dozvolićete, ova situacija ima šmek inkvizicionih suđenja uz entuzijazam mase koja se dere „na smrt!“.

E, sad, ono što me podjednako i razdražuje i razočarava i plaši – svi ti predstavnici države koji su pod krinkom svojih funkcija insistirali na hitnoj osudi fašističkih povika hrvatskih navijača (ne)namjerno ignorišu činjenicu da su hrvatski navijači državljani druge države – Republike Hrvatske. Ono što je državna Crna Gora mogla ili trebala uraditi, ako je svjesna da su povici hrvatskih navijača kršenje domaćih zakona (a svi smo svjesni da jesu) jeste da te iste navijače u toku ili najkasnije na kraju utakmice privede, podnese protiv njih tužbu, a iste protjera po hitnom postupku iz Crne Gore uz višegodišnju zabranu ulaska. 

No, umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! Izvinite, ali to nije u opisu mog radnog mjesta. Vašeg – jeste. Jedan učen i ozbiljan predstavnik vlasti bi morao znati da sav bijes i insistiranje mora uputiti toj susjednoj državi – u vidu protestne note ili službenog zahtjeva za procesuiranje ovih lica, a ne svojim građanima.

Svojim građanima, pak, ta ista vlast je dužna da objasni ko to može i smije da usred države Crne Gore nekažnjeno, kao na divljem zapadu, [presrijeće vozila ](https://www.slobodnaevropa.org/a/navijaci-crna-gora-hrvatska-napad/33593228.html)sa stranim tablicama, lomi ta vozila, a strane državljane drži u strahu za sopstveni život. Ta vlast je dužna („jer su plaćeni za to“, da parafraziram Džibonija) da istraži što se ovdje desilo, da o tome izvijesti nas građane koji je biramo i plaćamo, da se u ime Države ogradi od ovih i ovakvih nasilnika i kriminalaca, bar onako kako se hrvatska javnost, u gomili novinskih tekstova, ogradila od fašista među svojim navijačima, koji su bruka za civilizovani dio kako hrvatskih navijača tako i građana susjedne nam države. 

No, na isti način naši vlastodršci se nijesu oglasili ni prilikom demoliranja, rušenja i paljenja ugostiteljskih objekata u vlasništvu državljana Turske, ostavljajući u strahu sve mirne i vrijedne strance koji su svoje životne sudbine vezali za Crnu Goru, ali i nas, domicilne, koji se nakon svega ovoga osjećamo nezaštićeni u vlastitoj državi i ostavljeni na milost i nemilost „pravedničkom gnjevu“ mase, a koju je, istorija nas uči, vrlo teško kontrolisati kad je dovedete do visokog stepena frustracije, a što nepromišljene (ili tendenciozne) izjave vrlo odgovornih političkih aktera konstantno čine. Posljedica toga je da jedna kafanska tuča umalo nije dovela do širokih nemira u zemlji.

Da ne duljim – sve mi ovo, nečinjenje države sa jedne strane uz istovremeno traženje osude sa druge, liči na jednu mučnu taktiku hijena, koje svoje tijelo valjaju u trupla ubijenih životinja da bi smradom lešine prikrile sopstveni smrad.

Umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! 

Taktika hijena

Kuda bi ti procesi mogli da povedu?

Na gornje pitanje odgovara pisac i teolog, politički aktivista i bivši sveštenik Vukašin Milićević, poznat kao jedan od rijetkih glasova pobune i disidenata izašlih iz Srpske pravoslavne crkve. 

Nakon što je dobio otkaz na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, Milićević je nastavio svoj kritički angažman, mahom istupajući protiv kleronacionalizma i entičkih zastranjenja unutar hrišćanstva.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/bxqnYDhxf1Q?si=7vH4PU8_4keGoBJW" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Cijeli emisiju poslušajte [ovdje](https://www.youtube.com/watch?v=fndlnX4Xwrk&t=194s).

Teolog i politički aktivista Vukašin Milićević u studentskim protestima u Srbiji vidi buđenje klasne svijesti i solidarnosti koja je promijenila pravila igre na srpskoj političkoj sceni. 

lijevo hrišćanstvo

Vukašin Milićević: Jeste li čuli za klasnu svijest?

**Opišite svog čitatelja, stvarnog, a ne idealiziranog.**

Ne vjerujem da bih bio čitalac svojih priča da nijesam primoran da ih čitam pisanjem. Ovako, zamišljam čitateljku, dugonogu. Stvarni čitaoci, koje znam, bave se mojim rukopisima pod prisilom i prismotrom: nekoliko mojih prijatelja, što po peru što po čašici.

**Koje su vaše glavne iluzije vezane uz književnost?**
 
Nemam iluzija - to što činim, činim iz sebe i zbog sebe.

**Živite li od svog pisanja? Ako ne, od čega živite?**

Ne, samo imam troškova. Živim od novinarstva

**Jeste li ikada požalili što pišete na malom jeziku?**

Ne. Moji ispisi su na margini.

**Kojeg srpskog pisca volite?**

Volim mnoge, privatno. Volim knjige koje iz mene mogu da izvuku ono što je ostalo od osmijeha.

**Kojeg hrvatskog pisca volite?**

Volio sam Pavla Pavličića.

**Koga smatrate uzorom?**

Knjige koje volim previsoko su da bih i pomislio da sam u bilo kakvom kontekstu s njima.

**Što trenutno čitate?**

Kao i uvijek: Servantesa, Hašeka, lijfa i Petrova. Rado se vraćam Čendleru ili Agati Kristi, a poželio sam se Simenona i Erl Stenli Gardnera.

**Koju glazbu slušate?**

Rado bih slušao Net King Kola, Peri Koma, Frenka Sinatru, Bili Holidej...


**Kakav je status kratke priče (proze uopće) danas?**

Van sam toga. Ne znam.

**Kojoj književnosti pripadate: jugoslovenskoj, sprskoj itd.?**

Ako uopšte kojoj pripadam, onda srpskoj.

**Kako je izgledao rat s vaše strane?**

Nije mi do te priče.

**Kad ste zadnji put bili u Hrvatskoj?**

Ranih sedamdesetih, po studentski i već na način kako se to tada radilo, stopirao sam često prema Zagrebu i Rovinju. Nijesam mnogo pridonosio turističkoj privredi – ulagao sam u rinfuzno vino i birtije oko stanica.

**Što volite, a što ne?**

Neću o porodici - snovi, koje inače ne pamtim, bolji su dio mog života. Na javi – vinjak.

**Navedite neku važnu stvar, a koju smo ispustili.**

Ne držim do važnih stvari.

                                             .

*U prilogu šaljem i fotos, star nekoliko godina. Prilikom eventualnog retuša dodati podočnjaka.*                   

*Puno pozdrava*

*Miodrag Vuković*



Na 47. Crnogorskom likovnom salonu na Cetinju, ove godine među likovnim djelima našao se i omaž piscu Miodragu Vukoviću(1947-2013). Kustos salona Milovan Novaković izabrao je neke manje poznate djelove Vukovićeve zaostavštine, poput ove pismene razmjene, intervjua koji je dao hrvatskim piscima Nataliji Grgorinić i Ognjenu Rađenu.

cetinjski salon

Ne držim do važnih stvari


Dobro je to! je najnovija saradnja koju poptisuju Vibin wit DJ Mono (Nikola Rajović) i Random (Marko Lubarda). Energični, zapaljivi ritam, savremena produkcija i perfektno seciran duh vremena kroz liriku i rime, prezentuju Balkan, Crnu Goru i Podgoricu u 2025. godini. 

"Istovremeno sve i istovremeno ništa, u jednoj frazi “dobro je to”, stane i sve i ništa, to je sav podgorički zen, začinjen dozom ironije i stvarnog života", navodi se u saopštenju.

Ultimativni lokalizam, objašnjavaju, fleksibilan je odgovor, autentičan toliko da nije samo izraz već i demonstracija stava. 

"“Dobro je to” je sublimacija humora, odbijanja, ravnodušnosti i malodušnosti, to je način da kažemo da smo sve vidjeli, sve preživjeli — i da nam više ništa ne može ni pokvariti ni popraviti raspoloženje".

Kad sve sabereš i oduzmeš – možda i jeste dobro. A možda i nije.

Ali to je već nebitno.

Dobro je to.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/8tmc73ypGMg?si=fC3PbEo-uOqW93tS" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

                                                                                               .


- Artist: Vibin wit DJ Mono x Random
- Naziv: DOBRO JE TO!
- Label: Beats per Montenegro
- Tekst: Marko Lubarda i Nikola Rajović
- Produkcija: Vibin wit DJ Mono i Knowhere2run
- Format: Digital
- Datum: 08.11.2025.

 

Kad sve sabereš i oduzmeš – možda i jeste dobro. A možda i nije.


novi singl

Jeste li čuli za podgorički zen?

Ukratko, drugar se javio s tezom da se u Crnoj Gori olako zaboravljaju likovi poput Svetozara Marovića, koji, kao presuđeni organizator kriminalne grupe u bijegu, sitno broji do zastare svog slučaja.

Uz poruku u kojoj sam lako prepoznao prijekor, drugar mi je poslao i nekakav smiješni mim sa pomenutim Marovićem, koji, onako ostario i neobrijan, čita Kafku, drži Proces u rukama, kao da nas sve kolektivno zajebava. Naravno da mi je o istom trošku pomenut i Đukanović (a đe je on?) i mnogi tajkuni bivše vlasti, da ih sad ovdje ne nabrajam — ionako ste ih, kako tvrdi moj sagovornik, svi odavno zaboravili.

Premda mislim da je pogrešno fokusirati kritiku na vlast koja to više nije, moja savjest nije ostala netaknuta ovom provokacijom, možda i zato što je došla u trenutku kad mi algoritam pršti od četnika i velikosrpske histerije, spremne da sprži svaki politički smisao i oburda i ovo malo nade što su naivni odvojili za godine pred nama. Moj drugar, potpuno pogrešno, uvjeravam ga, smatra da je sav taj nacionalistički cirkus na površini, laka meta, iza koje se krije pravi tektonski kamen što ga mi novinari izbjegavamo, zaboravljamo i držimo za davnu prošlost.

Ono što je sigurno: u jednom društvu koje se decenijama formatiralo oko gigantske nepravde i nedokazanih zločina s potpisom Đukanovićeve klike, ne može biti pravde dok se na velikom sprovodu ne sahrani logika koju su nam ostavili u točkovima, položili u sistem, formirali da traje kao paradržava i politički uteg. 

Ipak, ako ćemo da se pravno bavimo starim vlastima, pa i partijom koja se još odaziva na DPS, to možemo raditi samo putem jednog instrumenta, koji se, gle čuda, naziva – nova vlast. Zapravo je stara vlast opitna tačka nove vlasti, koja se definiše kroz odnos prema pravdi obećanoj na svim izborima i plakatima minule petoljetke.

Ako je moj prijatelj u pravu kad kaže da mi, jadni novinari, građani, aktivisti, snosimo odgovornost što ne dopiremo do suštinskog krimena na kome počiva svaka muka ovog društva, onda je to samo zato što ne kritikujemo i ne pritiskamo dovoljno novu vlast. Jer postoji svega nekoliko opcija zašto je Đukanović nedodirljiv, zašto je Marović siguran i zašto je šira tajkunerija uglavnom zbrinuta i ušuškana. 

Prva opcija je da vlast, koja je prije pet godina došla da obeća pravdu, zapravo — nesposobna. Dakle, oni ne umiju, nemaju kapaciteta, znanja, pravne i političke zrelosti da sprovedu jedan ozbiljan zahvat kao što je, na primjer, pravni udar na porodicu Đukanović. U tom slučaju, takva vlast ne samo da treba da bude glavni predmet kritike, nego zaslužuje da odmah izgubi izbore. 

Još goru varijaciju dobijamo ako pomislimo da ti ljudi nisu nesposobni, nego proračunati. U tom slučaju, nova vlast svjesno, pragmatično i realpolitički učestvuje i sarađuje u doziranoj pravdi, koja ne pomišlja napasti arhicentar stare moći. U tom slučaju nova je vlast prevarantska i opet je treba smijeniti, budući ignoriše glavno obećanje na kome se formirala.

Naravno da je trik u tome što bi smjena takve vlasti dovela do povratka one stare, čime našu političku aporiju približavamo formi vica. 

U tom je ključu i odnos vladajuće koalicije prema DPS-u, kroz slavnu zabranu da se s tom partijom politički sarađuje. Ako je DPS, kako se sugeriše, pod kontrolom počasnog predsjednika Đukanovića i njegovih kriminogenih pipaka, onda takvu partiju, kao najgoru prijetnju sistemu, treba ovog časa zabraniti, a sve čelnike uhapsiti zbog saradnje sa takvim strukturama. 

Ako to, pak, nije istina, odnosno, "reformisani DPS" nema jasno utemeljene poveznice sa kriminalom, makar ne iznijete kroz validni tužbeni, pravni, procesni aparat, onda znači da je izolacija ove stranke, bojkot njene političke volje i udvajanje njenih koalicionih kapaciteta, gotovo pa antisistemski, nedemokratski zid kojim se narušava normalno funkcionisanje parlamentarnog života u zemlji. 

Postoji šansa da je [poklon-telefon](https://www.vijesti.me/vijesti/crna-hronika/778179/poslanice-stize-ti-telefon-mijajlovic-obecavao-skupocjeni-poklon-sefu-dps-a-zivkovic-negira-da-ga-je-ovaj-castio) mladom lideru partije, koji je stigao od kontroverznog i uhapšenog biznismena, samo početak dubinskog svrdlanja koje će konačno razobličiti sve kamione, avione i milijarde na kojima se gradila politička moć u Crnoj Gori, ali kako je taj proces počeo, kako je optužnica zaiskrila kroz triviju SMS prepiski i lako koškanje oko telefona, to se čovjek zapita — nije li na redu još jedna aferica, oročena i ograničena da zabavi i zadovolji najniže medijske porive umjesto najvišu instancu pravde u tranzicionom društvu.

Ono što je ležeran, ali tačan zaključak, bio bi da se prohodnim vezama između stare i nove vlasti održava kriptovana veza nosilaca moći koji određuju suštinske procese u društvu. To se dešava, naravno, mimo institucija, koje se drže u stalnom kašnjenju i rasulu. Ravnoteža prljavog novca se prepoznaje, održava i učitava u nove poluge moći, koje na starom grade istovjetnu politiku korupcije i ortakluka. Nove poluge moći u nastanku sa starim ne samo da ne žele da raskinu, nego u njima nalaze štof i inspiraciju za vlastite domete. Samim tim, u kovitlacu novih protivpravnih, kriminalnih i antiustavnih djelanja, likovi poput Svetozara Marovića, onako mršavi i ispijeni na fotografijama iz beogradskog bunkera, djeluju deplasirano, učine se nebitnim i prevaziđenim metama ozbiljne građanske borbe. 

Naravno da nisu — i tu je moj drugar u pravu — naravno da bi društvo trebalo da insistira na presudama svojih sudova, ali ako se svakog dana voljom nove političke elite razara isti taj sistem koji navodno donosi pravdu, onda je jasno zašto su stari krivci sve dalje, sve nejasnije povezani sa raspadom vrijednosti koji su jednom izazvali. 

Taj raspad krenuo je dalje; raspadajuća struktura, da stvar bude gora, možda će pristupiti kultu Evropske unije, neokrznuta, sa svim svojim unutrašnim problemima i kontradicijama, nedokazanim zlodjelima i otvorenim pravnim rupama koje ćemo se onako “po evropski” praviti da ne postoje.



Kako je i do koje mjere u Crnoj Gori izvršena tranzicija moći...

stara škola

Đe su i što čine?

U sedmoj epizodi Zinzule razgovarali smo sa dr Eminom Bužinkić, multidisciplinarnom istraživačicom migracija i sudionicom antiratnih i mirovnih pokreta koji su u Hrvatskoj na meti agresivne proustaške desnice. 

Kao pogovor nedavnoj antiturskoj histeriji u Podgorici, razgovor sa dr Bužinkić podsjetio je na univerzalne korijene rasizma i materijalističku usljovljenost procesa u kojima se javljaju "manje podobna tijela", jeftina radna snaga i ksenofobni kolaps ljudskih vrijednosti.

Kad Crna Gora uđe u Evripsku uniju, što pokazuje hrvatsko iskustvo, rasna i klasna tenzija neće opasti, naprotiv, može se očekivati stvaranje još vidljivijih hijerarhija, danas jako vidljivih na ulicama Zagreba.

Autor emisije: Brano Mandić


Gdje su korijeni rasizma i zašto se javljaju "manje podobna tijela"