Kad sam čuo navijače Bosne i Hercegovine kako pjevaju „Ljiljane“ usred Sent Luisa, na pripremnoj utakmici protiv Paname, nisam mogao da se ne sjetim svih aviona, pa i onog što me je prvi put prebacio u tu ničiju zemlju i svačiju nadu, ili što bi prost narod rekao – Ameriku-čemeriku.

Sad se tamo igra lopte i dok ovo pišem Bosanci i Hercegovci drže bod. Ne znam hoće li se dalje kvalifikovati, ali ovo o čemu pišem ne tiče se te vrste pobjeda. Cijeli je stadion pjevao, a onda se desila pauza za uzdah, ta sekunda uzimanja daha i nastupila osobena tišina, duboka, imigrantska, paklena cezura iz koje se prolomio zvučni udar: „U ovom gradu ja nemam nikoga.“ To hvatanje daha me je dirnulo, snimio sam kratku [FB poslanicu](https://www.facebook.com/share/v/1cnqCYYzgq/) i od tada dobijam poruke pune ljubavi i nade. Dodirnuo si srca mnogih, piše mi jedan čitatelj. 

Poznato je meni to hvatanje daha, ali na drugi način.

U mojoj zemlji postoje stihovi „Na Lovćenu Njegoš spava“, pa se dvije grupe podijele i posisaju sav vazduh iz sobe uoči novog stiha, da bi jače grunuli istinu do koje tako dirljivo drže. Vazduha prifali u sobi, ponekome pripadne muka, da bi naše dvije grupe ispalile svoje osvojene svjetove u etar: jedni kažu „najmudrija naša glava“, drugi kažu „najmudrija srpska glava“. I to traje cijelu mladost, a mladost je vječnost, zajedno sa inim otadžbinskim kičom koji jednako zaziva kralja, otadžbinu, mrtve generale ili granične patrole. Sve nam je to ostalo od čukunbaba i držimo ga se manje-više regionalno; vrijeme i prostor skupljamo u te jadne tačke raskola.

A onda stigne avion, povede te za Ameriku i tamo se nađeš u gradu u kome nemaš nikoga i pjevaš ljubavnu pjesmu domovini u čast.

I baš su tu Bosanci i Hercegovci ovog puta pokazali kako pjesma jedne nacije može biti ljubavna, kao „Danny Boy“, uostalom, sa ili bez mjehova i gajdi, ali uvijek sa istim sjetnim pokoravanjem sili koja oslobađa ljubav.

I znam da su na tim tribinama bili mnogi hajvani, kao što je hajvan i autor ovog sentiša; znam da bi bilo glupo idealizovati navijače, makar bili zidari i keramičari iz Misurija, izbjeglice iz najstrašnijeg rata ili ljubljeni Jugosloveni... U redu, predajem se, ipak ću ih idealizovati, jer nekog ideala se čovjek mora dokopati ako želi pristojno da završi tekst, a kamoli život.

Dakle, moja poenta je da svi balkanski navijači, sa ogavnim pokličima i marševima, sa svojim trubama i ciroznim refrenima, treba da se uče tišini i hvatanju vazduha, treba da praktikuju jogu i dišu na nosnice kao otmena sorta bosanskog i hercegovačkog tifoza iz nužde, parketara ili molera iz predgrađa Sent Luisa, koji se napio na stadionu od dva piva, kome je tuđe sunce udarilo u čelo, pa ne zna je li srećan ili tužan, plače li ili se smije; i je li to gore na nebu dron ili avion, pomjera li se ili stoji u mjestu kao njegova sudbina, zaglavljena pod nebom, u gradu u kome nema nikoga.


A onda stigne avion, povede te za Ameriku i tamo pjevaš ljubavnu pjesmu domovini u čast.

himna

Immigrant song: U ovom gradu ja nemam nikoga

Makar jednom sedmično, kod Crnogorskog narodnog pozorišta, sa strane Vučedolske ulice, naiđem na mrtvu pticu. Tradicionalni susreti sa palim letačima traju već skoro pet godina, preciznije od kad radim u pozorištu. Dio zgrade prema Vučedolskoj uglavnom je u staklu, a koleginice koje su svikle na taj prizor objasniće mi da ptice nemaju sposobnost razaznavanja fenomena refleksije. Od siline udara u letu, većina njih ostane mrtva na trotoaru. Jedan od kolega, koji je valjda želio da ispadne faca u kolektivu, kazao je da je to vrsta ptica kamikaza.  

Pomirljivo sam shvatio da se tu ništa ne može učiniti i prihvatio objašnjenje da je to jednostavno tako. Moji susreti sa palim Ikarima postali su gotovo svakodnevica, posebno u proljećnom periodu i u jesen, u sezoni migracija, kada češće preskačem preko leševa dok prolazim stazama ptičijeg Staljingrada. 

Indiferentnost prema ptičjem pomoru bi se nastavila da prije nekoliko dana, dok sam biciklom prilazio parkingu, nisam primijetio još jednu žrtvu staklene iluzije. S tim što je ona pokušavala da uzleti. Pola metra od nje ocrtavao se trag svježe krvi, što znači da je pala neposredno prije nego što sam naišao.  Parkirao sam bicikl i vratio se do majušne ptice, slične vrapcu, ali sa jarko žutom bojom... Bila je mirna, uspravna, a ispod nje je kapala krv. Jednim malim skokom sa trotoara je doskočila do trave. Primakao sam joj se, kažiprstom je pomilovao po glavi, a ona nije imala više snage da se plaši.  Nisam znao šta treba da uradim, pa sam otrčao do portirnice, uzeo vodu i maramice i vratio se, a ona je i dalje bila na istom mjestu. Uzeo sam je u ruku i ponio što dalje na travnjak, položio je, a ona je gledala prema meni. Čuo sam da me je pitala šta će sad da se desi. Znao sam da će da umre. Kolega je prolazio i pitao šta se zbiva. Ne dižući glavu, suvo sam odgovorio: „Ptica umire“. On ništa nije rekao.  

Pratio sam njene posljednje trzaje, oči su joj se postepeno sklapale – čudno je posmatrati smrt iz te blizine. Nakon što je sklopila oči, noge su joj se nekoliko puta zgrčile dok nisu postale voštane. Odletjela je u smrt, a ja sam „odletio“ na posao.  

Koliko sam uspio da provjerim uz pomoć AI-ja, bila je to ptica čižak, žuto-bijele boje sa dugim crnim prugama. 

**Razmjere smrti**

Kasnije sam se informisao: smrt ptica prilikom udara u staklo zgrada naziva se kolizija. Ako je staklo prozirno, misle da mogu letjeti kroz njega, a ako je reflektujuće, mogu zamijeniti odraze za pravo drveće i nebo. Ptice ne udaraju u staklo zato što su sklone suicidu (ili uslijed dosadnih predstava), već se sudaraju s prozorima jer ga ne vide, odnosno u staklu vide odraze vegetacije ili neba. Evolucija nije pripremila ptice za suočavanje sa staklom, kao što ni mi nismo programirani da letimo.  Sudari se mogu dogoditi u bilo koje doba godine i u bilo koje godišnje doba, ali su najčešći u zoru i sumrak tokom proljećne ili jesenje migracije.

Mnoge ptice migriraju noću i tada vještačka svjetla predstavljaju opasnost jer privlače selice u urbane pejzaže, posebno u uslovima niskih oblaka ili [magle](https://www.allaboutbirds.org/news/why-birds-hit-windows-and-how-you-can-help-prevent-it/).  Prema istraživanju iz 2024. godine, samo u SAD-u je procijenjeno  preko milijardu ptica žrtva udara u staklo. [Dalja istraživanja](https://www.audubon.org/magazine/window-strikes-are-even-deadlier-birds-we-thought) su pokazala da je riječ o brojci od preko 3 milijarde mrtvih ptica na godišnjem nivou od udara u staklene građevine. Poređenja radi, takođe u SAD-u, broj ptičjih smrti uzrokovanih spoljnim faktorima (kao što su mačke, motorna vozila, elektroenergetska postrojenja, turbine za vjetar i dr.) ne prelazi 80 hiljada [godišnje](https://en.wikipedia.org/wiki/Bird%E2%80%93window_collisions). 

Iz saopštenja iz 2022. godine, organizacija CZIP (Centar za zaštitu i proučavanje ptica) navodi procjenu da se [u Njemačkoj](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/612398/czip-siluetom-sprijeciti-da-ptice-udaraju-o-staklenu-povrsinu) 100–115 miliona ptica godišnje sudari sa staklenim površinama, što odgovara udjelu od 5 do 10 odsto svih ptica u Njemačkoj. Dakle, u urbanim četvrtima staklene zgrade su ubjedljivo najveća prijetnja po ptičiji život. Novija istraživanja pokazala su i da oko 60 odsto ptica koje dožive udar u staklo [ne preživi](https://www.theguardian.com/environment/article/2024/aug/07/death-toll-for-birds-hitting-buildings-may-be-over-1-billion-a-year-in-us-report). 

Dastin Partridž (Dustin Partridge), doktor nauka iz organizacije NYC Bird Alliance, tvrdi da je to velika prijetnja za ekosistem: „Ubijaju se ptice koje bi inače mogle preživjeti i razmnožavati se godinama. Većina ptica koje smo pronašli u sudarima bila je inače potpuno zdrava.“  

Zgrade bilo koje veličine mogu uzrokovati koliziju, a većina se zapravo događa kod kuća ili niskih zgrada - [ne kod nebodera](https://www.audubon.org/magazine/window-strikes-are-even-deadlier-birds-we-thought). Događaj u SAD-u koji se desio u noći 4. oktobra 2023. godine, kada je preko hiljadu ptica selica svoj put završilo ranije nego što je planirano zakucavši se u Kongresni centar Mekormik Plejs (McCormick Place) u Čikagu – veliku staklenu zgradu – dospio je na naslovnice širom zemlje i podstakao Službu za ribu i divlje životinje SAD-a (U.S. Fish and Wildlife Service) da sazove samit. Na sastanku su učestvovale grupe za posmatranje ptica, vladine agencije, arhitektonske firme, istraživači, organizacije za „tamno nebo“ i drugi. Osnovali su [Savez za sprječavanje sudara ptica](https://www.stopbirdcollisions.org). Prvi projekat bio je upravo da ogromnu staklenu zgradu Kongresnog centra Mekormik učine bezopasnom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/53a8303c-6fc7-45d0-8c5b-eee58eb31053)
Primjer printa na staklu, foto:verrage.com{.caption} 

Plan je uključivao nanošenje malih bijelih tačaka u obliku mreže od 5 cm na površine svih prozora, pomoću folije koja se lako postavlja. Od završetka projekta, broj uginulih ptica na toj lokaciji opao je za oko 95% u poređenju sa migracijama prije ove [promjene](https://www.npr.org/2025/10/17/nx-s1-5571014/bird-migration-collisions-glass-buildings).  Ovo se dešava u trenutku kada je Trampova administracija oslabila savezne mjere zaštite ptica selica, oslobađajući kompanije odgovornosti za slučajno ubijene ptice. 

**Mjere protiv staklene smrti**

Primjenom dizajna prilagođenog pticama u novogradnji i adaptacijom postojećih zgrada, projektanti mogu značajno smanjiti sudare. U SAD-u mnoge kompanije nude tzv. sigurno staklo za ptice, a cijena je često samo 5 posto viša od standardnog stakla. Osim toga, smanjenje vještačkog svjetla noću može pomoći u ublažavanju dezorijentišućeg efekta na ptice koje migriraju[ noću](https://www.audubon.org/news/what-does-bird-safe-glass-even-mean).  

„Isključivanje spoljašnjih reflektora tokom sezone migracije ptica, isključivanje svjetla noću na nenaseljenim spratovima, mehanizmi koji bi svjetlost usmjeravali nadolje ili jednostavno – spuštanje roletni i zavjesa na prozorima...“, ističe [Nik Dan](https://www.bbc.com/serbian/articles/cm2k3kdwjgyo/lat) (Nick Dann).  

Inicijative za gašenje svjetla dobijaju na snazi u američkim gradovima, uključujući Dalas, Hjuston, Filadelfiju i Njujork. U Francuskoj brojni gradovi gase ulična svjetla kako bi uštedjeli energiju i smanjili uticaj svjetlosnog zagađenja na biljke i životinje.  Kompanija „Arnold Glas“ (Arnold Glas), sa sjedištem u Njemačkoj, nanosi na svoja Ornilux zaštitna stakla za ptice premaz koji reflektuje ultraljubičasto zračenje, koji je uočljiv pticama, ali je praktično nevidljiv ljudima.  

Nevladina organizacija CZIP (Centar za zaštitu i proučavanje ptica) jedina je kod nas ozbiljnije pristupila ovom problemu. Građanima su kao rješenje predložili naljepnice za staklo u borbi protiv staklene smrti. Preporučuju se naljepnice u nekoj jarkoj boji, posebno kada se radi o tamnijim staklenim površinama kako bi bile što uočljivije, kao i postavljanje naljepnica drugih oblika (tačke, mreže, linije), sve dok neobilježena površina između njih nije veća od našeg [dlana](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/612398/czip-siluetom-sprijeciti-da-ptice-udaraju-o-staklenu-povrsinu). Dali su i smjernice o tome kako tretirati pticu povrijeđenu u sudaru. 

U sklopu projekta *Spring Alive*, donirali su naljepnice za javne zgrade, Erste banku, ali i za Crnogorsko narodno pozorište. Bio sam zadovoljan što je baš CNP bio jedna od prvih zgrada sa naljepnicama protiv kolizije, ali i razočaran što akcija nije nastavljena i što nije urodila plodom. Sa druge strane, internet pretraga ne prikazuje rezultate da su se neke od naših državnih institucija pozabavile ovim problemom kolizije ptica, ili možda sa tim nisu ni upoznate...  

Kad nismo u stanju da spriječimo ratove i pomor ljudi širom svijeta, ono što makar možemo jeste da učinimo da ptice slobodno lete našim gradovima, kad mi već ne možemo.  

„Nada je stvorenje sa krilima“, pisala je Emili Dikinson (Emily Dickinson), a aktivista i borac protiv korporativnih moćnika Ričard Grosman (Richard Grossman) pisao bi: „Skovaćemo novi um i konačno shvatiti da je duh životinjski“

Kad nismo u stanju da spriječimo ratove i pomor ljudi širom svijeta, ono što makar možemo jeste da učinimo da ptice slobodno lete našim gradovima

kolizija

Spasiti ptice od staklene smrti

Prva čitalačka iskustva su poput prvih poniženja ili najranijih strahova, nikad se ne zaboravljaju, čak i onda kad se prevaziđu i učine se naivnim ili pretjeranim. Nakon osnovnoškolskih lektira, djela koja sam sa nepobitnom pažnjom čitala bila su poezija i nezavršeni roman „Vadim” M. J. Ljermontova, te antologija ruskog simbolizma u prevodu Boža Bulatovića. Odlično se sjećam te predivne knjige koja me upoznala sa najvećim sovjetskim pjesnicima, ali i sa njihovim životima, uglavnom svrstanim za ili protiv ruske revolucije. Crveni pjesnici ili unutrašnja emigracija. Poruke o revoluciji Vladimira Majakovskog ili mračne metafore Valerija Brjusova. Možda sam tad prvi put počela razmišljati o važnosti revolucije sa jedne i potrebi da se uvaži i očuva tradicija sa druge strane. Moglo bi se, dakle, reći da je moj literarni fundament sovjetska književnost. 

Kasnije se taj fundament dodatno učvrstio opsesijom Doktorom Živagom, životom Borisa Pasternaka, prvim romantičnim viđenjima ljubavi, levitirajući na atmosferi trenutaka blaženstva Bijelih noći M. F. Dostojevskog. I zbilja, malo je ko kao Sovjeti mogao da odgovori mom tinejdžerskom biću, gladnom literarnih uzora i zanosa s početka vijeka, koja su ovi pisci, čak i onda kad su govorili o revoluciji, utiskivali u neispunjenu dušu neukaljanu životnim iskustvom.

nedavno je u Zeti svečano otvoren spomenik Sergeju Jesenjinu. No, na stranu patetično-seljački govori kako Milutinu Zogoviću, otvaraču ovog spomenika, dolikuje, na stranu i natpis na ruskom kao da su svi Zećani familijarni sa ruskim, na stranu i politička pozadina, pozivanje na majku Rusiju kao vjekovnog spasioca… Na stranu , dakle, sve ono što bi se moglo nazvati društveno-politička zbilja koja je nedolična, vulgarna i nedobronamjerna, pa sam je i pustila da kao takva protutnji… Ono o čemu želim da pišem sa distance, mjesec kasnije, može se svesti na jedno prosto, lokalno, pragmatično pitanje:

Ima li Zeta prečih i zaslužnijih od Jesenjina? Ima li jedna lokalna vlast ikakvih ciljeva i bližih uvida od ruskih i kosovskih?

Krajem decembra, sad već davne 2015. godine, predstava Ćelava pjevačica Slobodana Milatovića je, na insistiranje reditelja, svoje premijerno prikazivanje imala u KIC-u Zeta, u Golubovcima. Milatović je povodom toga objasnio da je ta neobična odluka u stvari želja da se ukaže omaž Slobodanu Aligrudiću, poznatom jugoslovenskom glumcu, porijeklom Zećaninu. Dakle, umjesto Jesenjinu, možda je bilo primjerenije napraviti spomenik Aligrudiću.

Aligrudići, Zećani iz sela Balabani, nijesu dali samo filmsku zvijezdu – o kojoj, sigurna sam, većina zetske omladine ne zna ništa – nego i veliki broj partizanskih boraca čija imena stoje na najpoznatijem spomeniku, simbolu Zete sa starih razglednica, autora Tupe Vukotića. Na tom spomeniku na Dan oslobođenja nije položeno cvijeće, taj spomenik je zapušten i sve manje ugledan, jer je preče na taj dan uvažiti Jesenjina nego ljude pale za slobodu, za mogućnost da mi danas na ovom prostoru uopšte živimo. Spomenik se u tom smislu mogao podići i narodnom heroju iz Goričana Velimiru Radičeviću, španskom borcu, jednom od posljednjih narodnih heroja, koji je 2017. preminuo, ostavljajući za sobom nekoliko intervjua koji dodatno svjedoče o njegovom ugledu i zaslugama.

No, budući da zetska vlast (ne)činjenjem jasno pokazuje svoje prioritete, a prioritet očito nijesu svi Zećani, nego šaka ostrašćenih glasača koja se ideološki napaja sa rusko-srpskih izvora, te joj crvena boja zetske prošlosti posebno kvari istorijsku jednačinu sa jednom nepoznatom, onda je razumljivo da partizanski heroji nijesu u njenom fokusu. U tom slučaju, spomenik je trebalo podići živom zaslužnom Zećaninu ili Zećanki. Što da ne? A njih ima. Omaž neke vrste čak i za života je zaslužila Nada Vujović, poznata kao Nada-babica, zetska heroina koja je povila gotovo svako novorođeno biće na teritoriji Zete, ali i van nje. Ukoliko bi život bio u fokusu politike, tamo gdje on najviše buja, dakle na lokalu, onda bi takve posvete i vrednosni akcenti bili očekivani. Ali život je u drugom planu, ideologija ne prepoznaje trud, rad i znanje neke tamo žene koja više od pola vijeka volonterski ordinira po zetskim selima, nudeći svoje znanje i iskustvo, ne tražeći nikakvo priznanje, te upravo zbog toga zaslužuje da joj se ukaže.

Umjesto ukrućenog Zogovića iz Vlade koji po partijskom ključu obilazi mjesta sa kojima nema nikakvu emotivnu konekciju, možda je neko od lokalnih zanatlija, penzionera ili poljoprivrednika mogao progovoriti o precima partizanima i borbi lokalnih heroja.

Mnogo je problema u zetskoj opštini, ali svi su svedeni na simboliku i memorijabilnost. Evo, npr. odbijanje da se za Dan nezavisnosti istakne državna zastava. To znači ne samo insistiranje na ideološkoj nazadnosti i ludosti, nego i diskriminaciji Crnogoraca u Zeti koji nemaju drugu domovinu, a kojih je po potonjem popisu ipak najviše. Upravo tu računicu neko želi da forsira, da Zetu podijeli po lažno indukovanom etničkom ključu, kako bi se zamaglila činjenica da ogromna većina građana, bilo kako se nacionalno izjašnjavali, želi da živi po zakonu, mirno i civilizovano.

Forsiranjem navodnog lokalnog patriotizma koji se temelji na predrasudama od kojih Zeta treba da se odbrani, potvrđuju se mane predgrađa koje se iz centra s prezirom naglašavaju. Vlast zapravo igra na kartu zaostalosti kao osobenog znaka i prestiža, te svoju vulgarnu strukturu izvozi u domen javnog prostora, od skupštine do TV Pinka. Ali ni tu nije kraj, jer dolazimo do jednog zanimljivog fenomena: u opštem poniženju svakog civilizacijskog dometa i vrijednosti jedne lijepe regije, prvaci neukusa, predvođeni onim najglasnijim, biraju nekakve kulturne reference paušalnog i dirljivo provincijalnog koda, miluju nekakvu romantičnu plastiku dok grcaju i recituju svom partijskom škartu. I to jeste neobičan oblik perverzije da se kultura i stari pjesnik Jesenjin koriste *protiv* razvoja i kulture, da se reference nekakve davne lektire balsamuju u povraćki i da se vajnom brigom za pismenost udari završni udarac životu, stvaranju i kulturi u jednom selu. 

A sve to dok zetski učenici srednjih škola nemaju prevoz do Podgorice, nego presijedaju i čekaju kod napuštenog Kombinata aluminijuma da ih kakav šofer pokupi.




Forsiranjem navodnog lokalnog patriotizma koji se temelji na predrasudama od kojih Zeta treba da se odbrani, potvrđuju se mane predgrađa koje se iz centra s prezirom naglašavaju. Vlast zapravo igra na kartu zaostalosti kao osobenog znaka i prestiža

blament

Jesenjin u Zeti

Pomislimo da postoji autor radio-emisije koji se trudi da svoj autorski glas učini nedostupnim logikama vještačke inteligencije. Ako smo zamislili tog deliju, daj da odmah kažemo da sam to ja i da sam svirao klavir i otpjevao song za epizodu koja će biti emitovana sljedeće nedjelje.

Problem ili sreća sa tom kreativnom odlukom nije moje slabo pjevanje ili jadan klavirski staž, nego činjenica da to nije nešto očekivano. Puka potreba da se nešto uradi drugačije po svaku cijenu miriše na adolescenta, ali ipak ima svoju logiku. Šta to vodi jednog sredovječnog čovjeka, tj. mene, koji je pola radnog vijeka proveo u mainstreamu da krene putovima oštrih krivina? Otkud radio-program, pa još eksperimentalni, otkud muziciranje bez iskustva i songovi?

Iz unutrašnje potrebe, naravno, ali prvi put u posljednje vrijeme zaista vidim suštinu poriva koji je postojao oduvijek. Sav moj kreativni rad bio je borba sa autoritetom koji negira iskustvo i svetost trenutka bestežinskog stanja u kome umjetnost nastaje. Tamo gdje drugi vide ljenost, moj je hram. U njemu su opsesija, potreba i opravdanje dovoljni dokazi da se bude i stvara. Onaj koji stvara, bila to pjesma, radio-drama, slika ili roman, ustaje protiv samodovoljnosti, ali i okrutnosti svijeta.

Kao što već naslućujete, stidim se ovih opštih mjesta i formulacija. Odavno odviknut od teorijske literature, izbjegavam da govorim o stvaranju upravo da ne bih upadao u ovakve sentiše. I onda, prošle sedmice, dok sam snimao taj iznenadni song, shvatio sam da ipak postoji neka tajna logika moje radijske igre, po kojoj se ravnam i vladam, tražeći uvijek nove i drugačije forme. Shvatio sam da pokušavam da prevarim vještačku inteligenciju, odnosno da je smisao savremenog stvaralaštva, bilo koje sorte, onako kako ga moja malenkost shvata, odlutati od zadatih algoritamskih usjeka i prečica AI-ja.

Poenta je, dakle, napraviti djelo – što znači osmisliti umjetnički život koji je u stanju da pokrije one zone u koje misao robota ne može da zagazi. Ali koje su to zone? Neko pametan i načitan reći će da je robot svemoguć, neko će ponuditi konceptualnu umjetnost kao vrhunac ljudskog iskustva. Tema je svakako dobra za pametovanje. U vremenu kad roboti pjevaju, pišu i crtaju, metoda i intencija stvaranja gledaju se novim očima. Prevariti logiku vještačke inteligencije izvan je stvaralačkog manira i iznad čiste umjetničke egzekucije. Samo mandatom ličnog iskustva i životnim jamčenjem svega što potpišem, samo uskom vezom između egzistencije, društva, politike i estetike, može se stvoriti zona interesa u kojoj AI nema što da traži.

Dakle, iskustvo mora biti ljudsko, što znači u jednom smislu – neumjetničko. Paradoks nas vodi van umjetnosti koju će AI uspješno oponašati, klasifikovati i omeđiti. Stvaranje koje AI ne razumije jedva da postoji, ono mora biti prelako za shvatiti, ono je nemislivi poduhvat, u isto vrijeme hermetičan i nepredvidljiv na nivou pulsa i organske strukture onog koji stvara.

Možda je sve ovo preuranjeno, načuo sam da je vještačka inteligencija u problemu jer je počela da barata sadržajima koje je izmislila, pa se stvorio kanibalistički krug pogrešnog zaključivanja na koje se više niko ne može osloniti. S druge strane, ovim tempom razvoja, za tri decenije živjećemo velike mogućnosti vještačkog svijeta. Onaj koji stvara mora ostati ravnodušan, razumjeti trenutak otmice humanog principa i braniti ga. I namjerom i metodom. I tijelom i muzikom. I tišinom.

Vještačka inteligencija političko je pitanje, pa se samim tim umjetnost stavlja u centar političke borbe novog čovjeka, kome želim sve najbolje.
 

O umjetnosti kao centru političke borbe novog čovjeka

protiv okrutnosti svijeta

Stvarati znači prevariti vještačku inteligenciju

Postoje ljudi koji šalju linkove i u linkovima, masne viceve. Postoje ljudi koji šalju političke naslove, a ispod naslova masne psovke. Postoje ljudi koji putuju i slikaju tanjire, a u tanjirima mastan zalogaj.

Postoje razni oblici neverbalne komunikacije, ideogrami, emotikoni, hiperlinkovi kojima se nešto poručuje. Od tebe se traži pozor, dinar ili da slijediš tok misli onog koji je upravo otkrio neki grafikon i preporučuje ti ga kao svetu tajnu.

Zajednička osobina svih gornjih paketa jeste jedna vrsta obogaljene komunikacije. Bačena je tu neka stara prekuvana koska nečega što se nekad zvalo ljudski razgovor. Kao dva psića sagovornici se oko koske okupe, oližu je, gricnu i nastave dalje. Boga nema, prevodilac je odsutan, sat ubrzan, a damar izostaje. Sve što dobiješ iz tih spamolikih poruka u boci jeste more nesaznate tuge i usamljenosti.

I onda kad su to hiperaktivni mrežni igrači, naročito tada, kad mala ikonica u gornjem uglu pokaže da si samo jedan u nizu odabranih, usamljenost čovjeka koji diseminira ono što zovemo kontent jednako zaboli.

Od svih neljudskih pretenzija koje tehnologija unosi u naše živote osnovni problem je komunikacione prirode. Ukidanje rituala, kvantifikovanje dometa, iluzija brzog prodora nasuprot bliskosti koja se gradi sporo – sve je to svijet o kome čitalac zna dovoljno. Ono što stoji na vrhu piramide, ono što je srce te uzaludne potrebe da se stalno nešto dijeli bez ikakvog suštinskog razloga osim tjeskobe, zove se korporacija, dolar, novac, profit. A tamo vrhu, gdje su dizajneri slavne novčanice turili ono masonsko oko – nataknut blista QR kod.

Znak đavola, kako ga je devedesetih godina nazivao jedan moj profesor, velesrbin, bradonja i filozof plotinovske provenijencije. Za njega je QR bio simbol posljednjeg doba. Gledam kasirku kako uzalud pokušava da provuče kokosove štanglice, nervira se i onda ručno ukuca brojke; mislim: nema šanse da je đavo tako tričav i nedostojan... Mnogo puta sam se sjetio tih priča o sotoninom znaku i čipovanju, i sve ih teže podnosio kako je moj otpor prema tehnologiji rastao. Tu se zapravo rodila nekakava dvoznačnost - iako se nisam prepustio distopijskom žanru i teorijama zavjere, nakazno lice QR koda, njegov raspored i tajni poredak, do danas nisam svario.

Nedavno sam pozvan na konferenciju, festival, sve sam sve radio preko QR koda, preko QR koda sam se tuširao, plaćao i hvatao bilješke; svi učesnici bili su zapleteni u tehnološki precizno uvezan simulakrum komunikacije. 

Prije dolaska na lice mjesta niko me nije pitao ništa; razgovarao sam sa mašinom. Mašina je pitala imam li ljubimca, jede li mi žena gluten, mašina me hrabrila ako letim avionom, mašina se nadala konstruktivnom dijalogu. U jednom trenutku nekakav stažista otvorio je WhatsApp grupu. U njoj su bili kodovi, podaci, liste učesnika, crvenom bojom podvučene lokacije objeda, restorana, važnih gostiju i predavanja koja ne smijemo propustiti.

Mi učesnici seminara, mi korisnici mašina, mi ljudi koji svakog dana otvaramo i slijedimo hiperveze ka informacijama u prostoru van domašaja emocije, van snage ljudskog iskustva. Mi smo dakle ti, iako se međusobno ne poznajemo, dodirujemo se notifikacijama gradeći to prvo lice množine nesposobno da se izrazi, da se otkači i pobjegne u svijet bez mnogih slika, u svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom.



Gdje je nestao svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom?

Mi, korisnici mašina

Načini na koje nešto ignoriramo jednako su važni, ako ne i važniji od načina na koje nešto spoznajemo. Neki modusi neznanja ‒ rastresenost, neusredotočenost, zaboravnost ‒ njedre gluposti i svinjarije, no neki od njih, poput nepribranosti Kleistova lika ili sanjarskoga nehaja djeteta, tako su savršeni da im se ne prestajemo diviti. 

Psihoanaliza naziva potiskivanjem način ignoriranja koji često ima pogubne učinke na život onoga koji to čini. Nasuprot tome, lijepom nazivamo ženu čiji se um čini blaženo nesvjesnim tajne s kojom je njezino tijelo posve upoznato. Postoje dakle načini uspješnog samonepoznavanja, a ljepota je jedan od njih. Štoviše, možda upravo način na koji uspijevamo ignorirati određuje rang onoga što uspijevamo spoznati, možda je artikuliranje zone nespoznaje uvjet, a ujedno i kamen kušnje, svakoga našega znanja. 

Ako je tako, onda bi i iscrpan katalog načina i vrsta neznanja bio koristan u sustavnoj klasifikaciji znanosti na kojima se temelji prijenos znanja. I dok ljudi stoljećima razmišljaju o načinima na koje se njihove spoznaje mogu pohraniti, poboljšati ili učiniti što pouzdanijima, umijeću neznanja nedostaju čak i najosnovnija načela. 

Epistemologija i metodologija istražuju i utvrđuju uvjete, paradigme i status znanja, no za artikuliranje zone nespoznaje nema recepta. Artikulirati zonu nespoznaje ne znači naime jednostavno ne znati, nije riječ o nedostatku ili mani. Naprotiv, to znači imati pravi odnos prema neznanju, dopustiti da nas vodi i prati stanovita nespoznaja, da umjesto naših riječi jasne odgovore pruža stanovita šutnja. Ili, da priteknem zastarjelome vokabularu, da ono što nam je najbliskije i najvažnije nema oblik znanosti i dogme, nego milosti i svjedočanstva. Umijeće je življenja, u tom smislu, sposobnost održavanja skladnog odnosa s onim što nam izmiče.

I znanje, u konačnici, ostvaruje odnos s neznanjem. Ono to čini modusom potiskivanja ili pak učinkovitijim i moćnijim modusom pretpostavljanja. Neznanje je ono što znanje pretpostavlja kao neistraženo područje koje tek valja osvojiti, nesvjesno je mrak kojemu svijest tek treba donijeti svjetlo. U oba se slučaja nešto izdvaja da bi zatim bilo prožeto i dosegnuto. Odnos sa zonom nespoznaje teži, naprotiv, tome da ona ostane kakva jest, i to ne zato da bi veličao njezinu opskurnost, kao što čini mistika, ni zato da bi slavio njezino otajstvo, kao što čini liturgija, ali ni zato da je ispuni fantazmama, kao što čini psihoanaliza. Nije riječ o tajnoj doktrini ili višoj znanosti, kao ni o nepoznatu znanju. Štoviše, možda zona nespoznaje ne sadrži ama baš ništa osobito, možda bi se u njoj, kad bi se moglo zaviriti, nazrele samo ‒ ali nije sigurno ‒ stare, napuštene saonice, samo ali nije jasno osorna gesta djevojčice koja nas poziva na igru. Možda zona nespoznaje i ne postoji, postoje samo njezine geste. Kleist je to dobro shvatio: odnos sa zonom nespoznaje jest ples.


Esej italijanskog filozofa Giorgia Agambena iz knjige "Golotinja" (Drugi smjer, Zagreb, 2010)

Posljednje poglavlje svjetske povijesti

Tokom pohađanja Studija roda naučila sam da feminizam ima četiri talasa, da se u svakom  može naći više različitih struja, i da je Simon de Bovoar anticipirala rasutost unutar feminizma mnogo prije nego što je opresija žena postala tema akademskih istraživanja i studija. 

Potreba da se definišemo unutar svijeta (i samim tim pozicioniramo naspram Drugog) problem je ljudske vrste, dodala bih i suštinska prepreka za istinski razvoj, ali situacija nije (bila) drugačija čak ni unutar feminizma. Liberalni, marksistički, socijalni, kulturni, crni, intersekcionalni, radikalni, ekofeministički, sajber, spiritualni: feministički švedski sto – svako neka bira po svom ukusu. 

Sa stola sam odmah zgrabila radikalnost jer mi se apsolutno ništa ne dopada u ovom svijetu i želim da mijenjam sve iz korijena; intersekcionalnost kao prilog se podrazumijevala jer govorimo o 2018. godini i sve mimo toga bi jednostavno bilo neukusno.

Ekofeminizam je došao naknadno - ne kroz školu, već kroz lično i kritičko posmatranje svog okruženja i s(a)vjesnog življenja; počela sam da obraćam pažnju na vladajući diskurs, u svijetu i lokalno, posebno budući da je feminizam odjednom svuda ili kako bi Lana Bastašić rekla “Feminizam je u modi” a da se promjena nigdje istinski nije nazirala već, nasuprot, izgleda kao da stvari idu unazad. 

Biću slikovita i reći da sam konačno pomislila da cilj možda nije istraživanje ženske opresije nužno kroz jednu ili drugu struju, da je vrijeme da prestanemo sa talasanjem, i da je možda trenutno najvažnije da se usmjerimo na ispitivanje kvaliteta samog mora.

Suprotno mejnstrim feminizmu koji smatra da je cilj borbe onaj koji omogućava ženama da imaju “mjesto za stolom” ili da probiju “stakleni plafon”, suština ekofeminizma je borba za ravnopravan, pravedan i zdrav svijet i planetu, te uključuje cjelokupni ekosistem čiji su svi ljudi dio.

Pomenuti mejnstrim feminizam (zvanično poznat kao liberalni) koji Angela Davis zove buržujskim, svojevremeno je u Americi donio pravo glasa, predstavlja rudimentarnu i klasno definisanu formu borbe (privilegovanih) žena koje žele da budu dio vladajućeg (muškog) sistema i koji smatra da se upisivanjem žena u bilten dostiže uspjeh. U suštini, ženu bi da ugura u postojeći svijet koji je diskurzivno i ideološko otjelovljenje nekritičnosti i sistemske opresije, iako bi neko rekao da samo pragmatično bira svoje polje borbe.

U savremenom neoliberalnom diskursu, posebno u kontekstu zemalja tranzicione kulture poput Crne Gore, ovu vrstu feminizma često nazivamo “projektnim”  budući da se ciljevi ženske borbe pokušavaju dostići unutar jasno vremenski definisanog i finansiranog perioda.
Međutim, voditi borbu za ravnopravnost, ali ne uviđajući da je to samo početak i da je emancipacija nešto sasvim drugačije i mnogo važnije, kreira zamku reprodukovanja sistema protiv kog se borimo.

Dosadašnje borbe pokazuju da svijest koja je ograničena na usko polje akcije ostavlja ogroman prostor za mnogostruke opresivne mutacije Kapitalocena, kao što stanje ekosistema i ljudi u svijetu nedvosmisleno dokazuje, i da je jedini način borbe onaj koji ujedinjuje više frontova - ne “ženskog” već prije onog koji je predvođen ženama a tiče se opšteg dobra.
Važno je znati da pomijeranje svoje kategorije unutar iste dijalektike koja nas je postavila u poziciju Drugog nije emancipacija već zamjena teza, i to vrlo opasna budući da ne donosi promjenu paradigme već ponavlja obrasce i sheme patrijarhata kao opresivnog sistema koji je u naprednom kapitalizmu postao slijep za rod.

Lis Irigarej je oštro i vrlo emancipovano pitala “ravnopravna sa kim?” Koja je to ljestvica koju treba da dosegnem da bih mogla da imam vrijednost? Ko je, kako i zbog čega postavio? Zašto težiti da se dosegne mjera koja je kreirana tretitajući ženu kao inherento manje vrijednu? U ove tri riječi pronalazimo početak i kraj feminizma kao polje rasutosti, i naslućujemo početak nečeg u potpunosti novog i uzbudljivog, van binarnog, i posve post-dijalektičkog.

Ekološki feminizam ili ekofeminizam je struja koja se rađa ’70-ih i u suštini ispituje povezanost eksploatacije žena i prirode, smatrajući da su u kapitalističkom svijetu povezane istom ekstraktivnom logikom. Svojevremena kritika na koju je ovaj pokret naišao unutar feminizma kao šireg polja ženske borbe bila je usmjerena na esencijalističko poistovjećivanje žene sa prirodom, nasuprot kulture kao muškog domena vladavine i kreacije. Problem ove kritike, međutim, je u tome što je bila pozicionirana unutar zapadne logike koja je izvor binarnosti a samim tim i opresije protiv koje se proklamovala borba neprestana. 

Istini za volju, postoji struja (eko)feminizma koja se razvija u spiritualnom *new age* ključu gdje se arheološki pronalasci i istorijske činjenice (poput slavljenja kulta boginje u predhrišćanskim kulturama) koriste zarad proklamovanja nekadašnjeg postojanja matrijarhata koji je tokom istorije “zbačen” sa trona. Istina je da patrijarhat kao sistem opresije i izrabljivanja nikada nije postojao u ženskom obliku već su se društva organizovala oko žene kao centra porodice te tako govorimo o matrilinearnim, matrilokalnim i matrifokalnim društvima; problem sa insistiranjem na i maštanjem o matrijarhatu je sama potreba za postojanjem vladajućeg sistema, te je ovdje zadatak imati političku zrelost i smjelost da se zamisli drugačiji svijet, prevashodno onaj koji nije izgrađen na hijerarhiji, bilo patrijarhalnoj ili matrijarhalnoj.

Sa druge strane, u filozofiji kritičkog ekofeminizma, osa moći koja dominira svijetom se ne promatra isključivo kroz muško-žensku binarnost već kroz dualističku logiku, i ovo ispituje vrlo efektivno kroz (iako sada uveliko izlizanu) dijalektiku gospodara i roba. Naime, iako je gospodar uvijek istorijski i kulturološki maskulinistički, baziran uglavnom na principima pripisivanim biološkim bijelim muškarcima više klase, gospodar je više model ponašanja koji u sebi podrazumijeva, između ostalog, načine na koje se formiraju mišljenja i relacije naspram Drugog, uglavnom negirajući inherentnu vrijednost (na primjer radnice ili radnika u kapitalističkom sistemu ili prirode u poretku života), potom poziciju koju zauzima na društvenoj ljestvici, ali i privilegije koje uživa ne samo u polju roda, već i u polju rase, klase, vrste, seksualnosti, pa čak i vjere. Ovaj gospodarski model, kako ga je nazvala Val Plamvud, mogu otjeloviti i žene, i to je nešto što se može okarakterisati kao internalizovani patrijarhat  – (pod)svjesna shema uslovljena odrastanjem u kulturi koja valorizuje atribute istorijski povezivane isključivo sa muškarcima, i koja usvaja vjerovanje da se samo kroz participaciju unutar postojećeg mehanizma može otjeloviti kao (uspješno) biće.

Kritički ekološki feminizam ne teži esencijalističkom poistovjećivanju žene sa prirodom već eksplicitnom poništavanju dualizama poput priroda/kultura ili racionalnost/emocije, i rušenju postojećih internalizovanih shema. Plamvud piše: “Nisu naši materijalni uslovi ti koji nas drže u potlačenoj poziciji već naše kulturološko ropstvo gospodarskoj logici”. 

Teorijski otklon od krutog marksističkog feminizma, ali i svjesno udaljavanje od kolonijalnih filozofskih premisa koje su oblikovale zapadnu kulturu i svijest, čini(o) je ekološki feminizam radikalnim na širem polju  – ono je integrativni projekat koji povezuje oslobođenje žena sa drugim oslobodilačkim borbama, i koji u svojoj teoriji osim ekologije, uključuje socijalistički, intersekcionalni i, možda najvažnje, dekolonijalni feminizam. Ovaj pristup prevazilazi tradicionalne podjele i de Bovoarsku “rasutost” i teži redefinisanju ljudskog identiteta izvan zapadnog racionalizma koji podržava strukture dominacije i ugnjetavanja. Umjesto pukog uklapanja žena u postojeće muške modele kulture, cilj je kretanje ka transformaciji, i aktivnom i promišljenom ujedinjenju socio-ekosistema. 

bell hooks je vrlo pronicljivo napisala da “Patrijarhat nema rod” jer ne možemo očekivati sistemsku promjenu ako je sistem isti, bez obzira na to koliko žena se nalazi na vrhu piramide - samo postojanje piramide je problem.  

Kritički ekofeminizam zahtijeva preobražaj iz korijena - kosmologije, principa, premisa, i preispitivanje validnosti kategorija prema kojima se kao vrsta ophodimo aksiomatski, kao u slučaju antropocentrizma.

Kritički ekofeminizam, danas kao baza šire posthumanističke kritike čovjeka kao centra univerzuma, ističe da puka asimilacija žena u postojeći model moći nije moguć, i da na koncu ne treba da mu se teži, već se zahtijeva radikalna demontaža dualističke svijesti i hijerarhije koja počiva na eksploataciji vječnog Drugog - prirode, ljudi sa sela, crnih ljudi, siromašnih ljudi, braon ljudi, gej muškaraca, lezbejki, muslimana, imigranata, ljudi sa invaliditetom, itd. Istinska emancipacija nije u proširenju privilegovane i dominirajuće klase, već u potpunom napuštanju dualističke logike koja dijeli svijet na superiorne i inferiorne kategorije, na prirodu i kulturu, na muško i žensko, na mene i drugu tebe. 

Crna Gora operira uglavnom na polju mejnstrim feminizma, i da  – prijeko su nam potrebni zakoni i žene na odlučujućim pozicijama  – ali se takođe projektno pokušava (samo)aktualizovati u okvirima zadatih koraka eurocentrične emancipacije, bez neke imaginacije i šire ideje o kolektivnoj mobilizaciji, i bez volje da kreira prostor za osmišljavanje sadašnjeg identiteta kroz prizmu naše specifične kulturne i istorijske lokacije. Nedostatak pomenute imaginacije i sistemska učaurenost je problem naše (tranzicione) kulture, ali i programske užurbanosti da se napokon pređe Žižekov tragi-komičan ideološki most, slabo razumijevajući razliku između ravnopravnosti i emancipacije, i nekako uvijek težeći (političkoj) aktualizaciji u odnosu na mjeru bijele kolonijalne svijesti koju Zapad u svojoj srži predstavlja. 

Borba za političku ravnopravnost pred zakonom i društvom je nezaobilazna, ali istinska emancipacija zahtijeva dublju transformaciju – kako društvenih normi tako i svijesti, i ne tiče se samo žena. Uostalom, emancipacija nije samo političko pitanje - ono je kulturni, simbolički i egzistencijalni projekat, i u tom smislu mora biti shvaćena ne samo kao kontinuirano oslobađanje od spoljašnjih ograničenja, već i kao proces svojevrsne transgresije unutrašnjih percepcija i normi. Ženski subjekt ne treba i suštinski ne može da postoji samo kao rezultat procesa oslobođenja od opresije, već kao samoostvarena sila koja kreira novu paradigmu pravde i jednakosti za svijet i planetu jednako. 

*

Prije neki dan sam naišla na kružni tok koji je zapravo trougao (!) bez ikakve upotrebne vrijednosti, koji je suprotno volji ljudi koji tu žive besmisleno i nasilnički nametnut u Staru Varoš, i ugledala par žena kako nešto kopaju i sade. Brže-bolje sam otišla kod njih i pitala da li im treba pomoć. Dvije žene, Azra i Mika, ozarile su me svojim osmjehom rekavši da su već završile i da pokušavaju da od nesrećne i vizuelno ružne situacije naprave nešto lijepo. Posadile su lipu, zumbule i narcise, i smišljaju kako da obezbijede dvije klupe na kojima bi moglo da se sjedi u hladu iste lipe. Ponavljam, kružni trougao nema upotebnu saobraćajnu vrijednost. Elem, dva dječaka, Nemanja i Ognjen, vrijedno doprinose bidone sa vodom i kemenčićima prave okvir oko posađenog cvijeća. Iako možda Azra i Mika to tako ne zovu već jednostavno otjelovljuju, ta slika je srž ekološkog feminizma: svakodnevni mikro otpori, i borba predvođena ženama koja uključuje ljude, zemlju, biljke, brigu za oprašivače, vodu, i koja nas svojim radom i neuništivim optimizmom uči da u ružnom vidimo potencijal - ne za drugo već za drugačije. 

To je rad koji nas povezuje i okuplja oko jedne lipe, koji je fokusiran na bolji život za sve nas, rad koji donosi male radosti i velike zajedničke uspjehe. 

Svima nam je poznato kako stvari funkcionišu u Crnoj Gori, i za ovaj nemili trougao neko je uzeo novac a ljudima koji tu žive ostavio manjak parkinga i bespotrebnu strukturu, ali ovaj mali komšijski kolektiv pokazuje snagu i značaj otpora kroz zajedničke eko akcije koje mirišu na ljepotu promjene, i za koje se vrijedi boriti - kolektivno.

Često se sjetim Roze Luksemburg koja je tokom svog vremena provedenog u zatvoru zbog anti-ratnog aktivizma pravila herbarijume.

Nema revolucije bez duše.


Borba za političku ravnopravnost pred zakonom i društvom je nezaobilazna, ali istinska emancipacija zahtijeva dublju transformaciju - kako društvenih normi tako i svijesti, i ne tiče se samo žena.

revolucija duše

Priča o kružnom trouglu: Feminizam koji spaja

Poslušajte radio esej o djetinjstvu osamdesetih i zvucima socijalističke Crne Gore. 

Je li taj život bio humaniji, ili sjećanja varaju?

Koje je pravo značenje domovine, i zašto crnogorskoj istoriji fali živih ljudi?

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NtxMGrHOTCg?si=aCr4XzAUYe45ytrG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>



Podcast Zinzula premijerno se emituje na radiju Krš u Podgorici, četvrkom u 20h.