  
  I

Moja braća su zdravi ljudi

neopterećeni povišicom

zadovoljni ako ikad dobiju i minimalnu

oni su vječno začuđeni zašto im otac uplaćuje osiguranje

ne bune se što rade na crno

normalni ljudi u kapitalističkom bezvremenu

zadovoljni ispodprosječnom platom

skromim poklonima za skromnu djecu

njihove radosti potrošačko društvo ne bi ni priznalo za radost.

Tako je lako nikom ne zavidjeti

nikoga ne mrzjeti

živjeti neposredno bez gorčine

zavidim im

jer su bolji ljudi od mene.



![](https://cms.normalizuj.me/assets/1a42c030-0103-458d-906f-67eada706e4d)


II


Moj otac je pravi proleter

društveno osviješćeni električar

koji je previše pošten da se prikloni bilo kome

odrasla sam uz antiratne parole

prezir prema lokalnim ulizicama

i partijskim profiterima

on me naučio da čitam klasike

i da se rad uvijek isplati.

Još uvijek nije

ali još mu vjerujem

jer nikad nije lagao

čovjek

kome je istina

osigurala da ima nezaposlenu djecu.

Majka stalno govori

da ocu nije važno da je nešto lijepo

samo završi stvari da budu funkcionalne;

vječno ću braniti tu estetiku unutrašnjeg

jer rad nije lijep

ali je težak

poštenje nije isplativo

 
spoljašnja ljepota je čist

kapitalistički izum

nastala u uređenim salonima

fukare.

 
 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/ab656760-09ac-4415-bfc6-3fc755483292)

III
                                        


Moja majka ima reumatoidni artritis

u čvorovima na njenim prstima

ima više ljubavi nego u cijeloj prosječnoj ženi.

Živi od sreće svoje djece

za raspoloženje muža

ne trudi se da bude u pravu

to prepušta drugima kojima je

takvo nešto važno -

meni na primjer.

Ona se trudi na drugi način

ona brine i nikog ne opterećuje svojom brigom

jedini pokazatelj brige je njena autoimuna bolest

o kojoj jedva brine.



Ilustracije: Boris Glamočanin, Family identity, 2007.{.caption}

 

 

 

 

Izbor stihova iz neobjavljene zbirke poezije, premijerno na portalu Normalizuj

nova poezija

Tri porodične pjesme

Što vidimo i čitamo sa fotografija crnogorskih spomenika popisanih u nedavnoj [analizi](https://www.cdtmn.org/analize/spomenici-u-crnoj-gori-2006-2022/) CDT-a? Očitujemo naoružane muškarce u uniformama ili narodnim nošnjama, sveštena lica naoružana mantijama i popovskim insignijama, ili crnogorske vladare čija su spomenička uprizorenja utopljena u eklekticizam, „pedigrirana“ ikonografijom (pseudo)istorijskih stilova zapadnog svijeta. 

Ponekad vidimo i pregaoce nekog rada, ili nosioce nekog radnog postignuća sa odgovarajućim atributima. Svjedočimo ultimativnoj maskulinizaciji „slika prošlosti“, uigranih patrijarhalnih ispucavanja i vječitih epskih splinova, a sve to kroz teror figurativne umjetnosti. 

U mnogim javnim spomenicima, forsiranje čojstva, herojstva i pregalaštva krvlju zalivanog, uglavnom je upasovano u umjetnički konzervativizam, u klackanje između idealizacije i realizma u kom gotovo ništa ne sluti na umjetnički savremeno. Ne nazire se tu ni potreba da se učine vidljivim neporecive kontroverze, rezovi i napukline ondašnjeg, ali i današnjeg svijeta i vremena. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f3c9939e-5588-41e5-80e6-7508b9138d11)
Spomenik Ivanu Crnojeviću u Podgorici, foto: Relja Brković{.caption}

Da li ti javni spomenici komuniciraju nama razumljive poruke, da li pogađaju izazove našeg vremena i društva? Nude li opciju izlaska izvan „folklornog kiča“, izvan matrice prigodnih, pogodnih ili podobnih ideoloških, istorijskih i kulturnih učitavanja? 

Ono što je gotovo izvjesno jeste da kada tzv. pravoslavni kič bude silazio sa bilborda i cerada u „čvrste forme“ i figure, u javne spomenike, gađaće isti provincijalni sentiment i posegnuće i sam za eklektikom i stilskim anahronizmima doživljavajući ih kao kopču sa prošlošću i tradicijom. 

Čak i kada je napuštana figuralnost, portret, lik, kad su širom Crne Gore posađeni kameni obelisci, spomenička obilježja kao produkti „ničim izazvane“ kulturne aproprijacije već uveliko i posvuda rabljene forme obeliska pregnatnog značenjima - iz tog depoa značenja čupano je što je kome odgovaralo i trebalo u tzv. dnevnopolitičke svrhe. Zatim je to što se čupalo prišivano i povodu za spomenik i spomeniku i spomen-podizačima, pa su obelisci ovdje čitani i kao „simbol slobode“ i kao „satansko-masonska kreacija“. 

**KUPAČICA, REVISITED**

Pomenula bih jednu zaboravljenu gradsku figuru, ne zamjerite, žensku. „Čuvena“ podgorička (zabjelska) „Kupačica“ nije bila barokna nego „domorodačka“, rustikalna naga žena, bujnih prsa, balvan-bedara i golemih stopala, ona koja izvrće norme klasično „nasađene“ akademske umjetnosti, ruga se „venerizovanom“, i pohotnom i ljupkom ženskom tijelu-kao-objektu tradicionalne umjetnosti. 

U nju ne možete „ubaciti“ lokalne fetiše, ni domodržnicu, ni vilu cetinjsku, nepodesna je za nešto što bi se dalo i smjelo željeti i posjedovati ili čemu bi se moglo klanjati i što je „najskandaloznije“ - čini se da drži svojevrsni užitak, onaj rijetki užitak sobom i za sebe koji nije posredovan ili uslovljavan, upakovan i prodavan nekome za nešto. Čak se i kupala u fontani kao neka posve podgorička varijanta „La Dolce Vita“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7df2f449-ff4e-4a96-8b71-940b3a4faad1)
Bačena na otpad, foto: Luka Zeković/Vijesti{.caption}

I tako, sasvim neočekivano, sasvim izvan kruga njegovanih umjetničkih afiniteta, počnete da cijenite njenu misiju bez završnice: jednom je ova skulptura čudno „pala“ pred crnogorski Parlament pa izgurana konjanikom drugačije misije a danas, čini se,  nikad potrebnija za to mjesto i za ovo doba kao „sačekuša“ za sve „bogato“ frustrirane, samoljubive, jalove, zlo-misleće borce za neko, „prosperitetno“ i „tamo daleko“ bolje sjutra, za pregaoce (pseudo) kulture obnavljanja porodičnosti, retorike „ispravnog puta“ i umjetnosti „sa agendom“.

Ovakve umjetničke „nepriličnosti“, iskliznuća i nepodesnosti možemo rehabilitovati kao tačke unutarnje napetosti potrebne za destabilizovanje domaćeg uhodanog i predvidljivog mehanizma proglašavanja velike umjetnosti, uspješnih umjetničkih rješenja i važnih umjetničkih poruka. 

**KAFANSKI HEROJ**

Kada je poenta da se realistički prenese lik sa fotografije u 3-D format a naleti se na nevještog zanatliju, dobijete Ljuba Čupića sa osmjehom kao facijalnim spazmom u Nikšiću ili kafanski, šeretski osmjeh na (uklonjenoj) danilovgradskoj bisti. 

Spomenik Ljubu Čupiću trebalo je da uhvati momentum, trenutak u kome se dodirnu polariteti, iskoči varnica u „strujnom kolu“ između zarobljenih ruku i osmjeha, u kome se oslobodi osjećaj nepovredivosti, nedodirljivosti za zlo, kvalitet koji nadživljava samo tijelo i događanje tog tijela u jednom istorijskom trenutku.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3651ee01-c92f-4d21-8b56-89ef9863277f)
Prije uklanjanja, spomenik u Danilovgradu{.caption}

Spomenici nisu samo uprizorenje stvarne ili imaginirane pojavnosti nekih važnih ljudi,  niti samo komemorisanje ili memoralizacija ideja, činova, misija čiji su oni nosioci i prenosioci. Te ideje, činovi, misije ih nadrastaju u prostoru i vremenu, pa spomenici trebaju biti njihovi medijatori, kontinuirano ih prevoditi u živu, upotrebljivu misao, u neki životni kredo, u vrijednost koju je moguće preliti u savremeno iskustvo, isprobavati u aktivnoj stvarnosti.

**STRANO TIJELO**

Emancipujuće po domaću kulturu je moglo biti da se iza naziva cetinjskog spomenika „Crnogorkin bunar želja“ našla neka provokativna, otvoreno erotizovana priča, rubna situacija (ženskog) tijela kao vrsta „otvaranja ventila“ jedne duboko inhibirane, somatofobične kulture. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dc562e50-7f5b-4633-8ed0-36cd69e6b649)
U čast Njegoševe misli, Cetinje, foto: FB{.caption}

Oslobađajuće je moglo biti i da se Njegoševa misao, ako je već trebalo da ima spomenik, njime učinila sferičnom, savitljivom, pristupačnom, savladivom, mislivom pa i upitnom, a ne ovako kako jeste, „lansiranom“ i „svjetlosnim godinama“ udaljenom, odbojno amorfnom i „ubodnom“, nalik stranom tijelu koje se zabilo u svog pasivnog primaoca - u grad. 

Cetinjski spomenik princezi Kseniji pripada „novom žanru“, rekla bih, „namještajne“ skulpture, „nove generacije“ gradskog mobilijara „sa potpisom“ koji osim praktične funkcije odmorišta nudi i dodatni program: bliski susret sa voljenom princezom u familijarnom ambijentu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f511937a-326e-4c6b-86e5-727d9171feed)
Foto: Normalizuj{.caption}

I stilski i formalno, dama posađena na klupu, princeza Ksenija, figurira kao cetinjska verzija podgoričke Natalije Gončarove, a uloga Puškina je u cetinjskoj verziji „demokratično“ ponuđena svakom namjerniku. Ta „demokratičnost“ i „participativnost“, međutim, uz štimung jedne tugaljive sentimentalnosti, funkcioniše kao set up za ispovjednu funkciju spomenika, za „popričavanje“ sa princezom, kao hranjenje fantazma o dodirljivosti, dostupnosti, bliskosti sa željenim likom, o uspisivanju sebe malih u istoriju! 

Ovo je i spomenik sjedelačkom *way of life*, imobilnoj ženi, privilegovanoj pozerki koju trebamo poslati u zaborav.

**KRAJ BEZ SUNCA**

Kad smo već kod zaborava, jedno podsjećanje - u Budvi je 2001, sasvim simbolično ili simptomatično za naše prilike, uklonjeno „Sunce“, apstraktna skulptura jugoslovenskog vajara, Budvanina po rođenju, Stevana Luketića. Od kada je poklonjena gradu davne 1972. bila je dio gradskog restorana „Fontana“ nazvanog po ovoj metalnoj skulpturi koja je hvatala i reflektovala sunčev sjaj i vedro nebo i izlivala vodu usred kružne formacije sačinjene od bijelog kamena. 

Ona je bila i svojevrsni i adekvatni spomenik mediteranskog grada posvećen suncu, kamenu i vodi uz to srećno uklopljen u ambijentalnu strukturu koja uvažava i odražava funkcionalnost, poetičnost i etičnost tradicionalnog guvna. Bila je vrsta drugačijeg spomeničkog obilježja posvećenog krajnje nespomeničkim temama, uživalačkim susretima na otvorenom prostoru grada, malim, neupadljivim slavljima životne svakodnevice.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c782573f-f7f5-4ab3-810a-3d2349bd8d5b)
Luketić i "Sunce", foto: Privatna arhiva{.caption}

Skulptura je 2001. završila na otpadu kao komadina gvožđurije i pretopljena u kasete koje primjenu nalaze u mesnoj industriji. 

„Pobjeda nad suncem“, futuristička opera ruskih avangardnih umjetnika iz 1913, afirmisala je avangardistički impuls pobjede nad mimetičkim principom tradicionalne umjetnosti, nad pukim podražavanjem prirode. Ova naša „Pobjeda nad suncem“ anti-spomeničko je obilježje divljačkih, „mesarskih“ preduzetničkih prekrajanja gradova i ambijenata, arhitekture i javnih objekata, agresivnih tranžiranja gradskih, prirodnih, svih životnih prostora ove zemlje, prerađujući ih u pokvarenu ili robu sa greškom. Ona je spomenik našem dugom putovanju u noć.

**Kraj prvog dijela**

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}




Da li naši javni spomenici pogađaju izazove vremena i društva u kojem živimo?


kako se kalila bronza

Od folklornog kiča do vječitih epskih splinova

Najmanje šanse da vas zapadne da radite spomenik u Crnoj Gori imate ako ste mladi ili žena. Stariji muškarci, odreda sa vješto fazoniranim bradama i zamišljenim pogledima, vedete akademske scene iz osamdesetih, još suvereno vladaju spomeničkom scenom Crne Gore.

Od referenduma na ovamo, mahom u tajnosti ili makar bez dovoljno javnih procedura, mimo valjanih konkursa i šire rasprave, podignuto je na desetine spomenika, uglavnom po sistemu dogovora, a koji su često i raskidani, sporeni, ili izazivali podsmijeh javnosti.

Centar za demokratsku tranziciju (CDT) [objavio je analizu](https://www.cdtmn.org/analize/spomenici-u-crnoj-gori-2006-2022/) crnogorskih spomenika u periodu 2006-2022 koja je pokazala da se ova uzvišena a lukrativna oblast mora što prije urediti. Da je rasipanje novca nezaobilazna norma lijepo se vidi na primjeru biste u Danilovgradu koja je koštala 4.500 eura, ali pošto je autor Mitar Živković od lika Ljuba Čupića napravio karikaturu dostojnu samo mimova po Tviteru, spomenik je hitno uklonjen uz protest istih onih koji su ga i platili – građana Danilovgrada. 

Primjera je mnogo, samo jedan spomenik vajara Zlatka Glamočaka koštao je 16.000 eura, a posljednji koji je napravio na Cetinju radio je godinama, u više navrata nudeći neprihvatljiva rješenja. 

Novac jeste važna kategorija, ali način na koji su se kultura i politika spajale na svečanim otvaranjima samo je dio tužne slike ovog kičerskog dila u kome su nerijetko poniženi i baština i javni prostor. Spomenici raznih veličina su uklanjani, premještani, stavljani na kružne tokove, kradeni, a skupocjena rješenja su lomljena. 

Takođe, publikacija CDT-a je pokazala da su spomenici u pojedinim slučajevima u opštinskoj dokumentaciji kategorisani kao privremeni i pomoćni objekti. Time se u bukvalnom značenju spomenik izjednačava sa garažama, septičkim jamama, pristupnim rampama i drugim objektima koji se, prema važećem Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata, definišu kao neki od privremenih ili pomoćnih objekata.

**KULT LIČNOSTI I REVIZIONIZAM**

Sve što je moglo da se radi spomenicima, rađeno je – bacan je na njih dinamit, kao na obelisk u Tuđemilima kod Bara, mijenjani su natpisi i dodavani krstovi, kao na spomeniku na Bojnoj njivi kod Mojkovca. Po nikšićkom spomeniku Ljubu Čupiću pijani vandal je urinirao, Grguru barskom u Baru su ucrtani kukasti krstevi, a nakon prijetnji da će završiti u moru, bista Veljka Vlahovića sklonjena je i odložena ispred radničke menze brodogradilišta u Bijeloj.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48be8e5a-870e-49c0-98eb-78382175771a)
Koprivica, foto: CDT{.caption}

Istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica kaže da je analiza CDT-a pokazala manjak zakonske obaveze, neplanski rad u javnom prostoru, te da su mnoga rješenja vrijednosno i estetski sporna. Sistem je bez dugoročne vizije i služi da se zadovolje trenutne potrebe i interesi. A pošto interesa ima raznih, tako po Crnoj Gori niču spomenici kvislinzima i osuđenim ratnim zločincima, dok je bista narodnog heroja Save Kovačevića završila na smetlištu u Grahovu, da bi na inicijativu mještana prenešena u porodičnu kuću Kovačevića u Nudolu.

Ne čudi nalaz CDT-a da je najveći broj spomenika u Crnoj Gori posvećen istorijskim ličnostima, odnosno vladarima. Veliki broj odnosi se na kult istorijskih bitki i događaja crnogorske istorije. Analiza je pokazala i da su samo dvije žene, princeze Jelena Savojska i Ksenija Petrović, zavrijedile skulpturu u posljednjih šesnaest godina. 

A da je važno prevazići isključiv odabir tema koje slave kult ličnosti smatra arhitektica i izvršna direktorka Expeditio Biljana Gligorić. Dodaje da je to dokaz stagnacije i razumijevanja uloge spomenika, ali i da je cilj dati omaž i materijalizovati teme koje slave univerzalna ljudska dostignuća.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3136c0df-31cb-4192-86fe-210918051d96)
Spomenik V. Visockom u Podgorici,  foto: Relja Brković{.caption}

Tematika spomenika zajedno sa neplanskim postavljanjem dovodi do opšteg odsustva konsenzusa i šireg dijaloga, a sve kako bi se ciljano izbjegao konflikt mišljenja. Gligorić smatra da je upravo odsustvo kulture dijaloga i komunikacije izvor mnogih sukoba.

„Zašto u ovom, kao i skoro većini drugih procesa i oblasti, mi kao društvo potcjenjujemo moć učešća šire i stručne javnosti, je nešto što već dugo ne mogu da odgonetnem. Ovo je posebno važno kada imate društvo koje je malo po svojoj veličini, gdje se svi manje više skoro poznajemo...  Mislim da se zanemaruje snaga procesa, uređenosti, procedura, kriterijuma, konstruktivne diskusije”, rekla je Gligorić.

**KONKURSI I RJEŠENJA**

Da se u Crnoj Gori sa spomenicima radi bez reda i po internim dogovorima prva je nedavno upozorila Svetlana Racanović, predavačica na Fakultetu likovnih umjetnosti, koja je na otvaranju Crnogorskog likovnog salona lokalnim funkcionerima poručila da je nedopustivo to što se događa na Cetinju. Na Cetinju se dešava ono što je trend u cijeloj državi, pa su dva ubjedljivo najuposlenija autora, Dimitrije Popović i Zlatko Glamočak, nedavno izašli sa svojim novim djelima, spomenicima Princezi Kseniji i pjesniku Lesu Ivanoviću.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11711fec-ea00-4f47-8ddf-6eba60629dc5)
Umjetnik Dimitrije Popović, autor "Ksenije"{.caption}

Narudžba, cijena, način na koji se bira idejno rješenje, sve je to u drugom planu, obavijeno velom tajne, baš kao što je bez ikakvog javnog konkursa ili debate na ulaz u Cetinja stavljeno slovo O, spomenik na kružnom toku koji je djelo mašinskog inžinjera Veska Pejovića, svojevrsnog spomeničkog entuzijaste i preduzetnika koji se pojavljuje kao idejni tvorac većine novih cetinjskih spomenika.

CDT napominje da su upravo te skulpture kao pokloni opštinama često postavljane uz nedovoljno transparentne procedure, što se može reći za sporno slovo O i još dva rada Dimirtrija Popovića iz 2013 – U slavu Njegoševe misli,  i Crnogorkin bunar želja. Kao primjer poklona i narodne izreke da mu se ne gleda u zube, primjera je mnogo, a jedan od najnovijih je spomenik Ivana Crnojevića ispred podgoričke gimnazije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/799a5576-eb24-45b2-b998-77afdf08e36a)
Ivan Crnojević, foto Relja Brković{.caption}

Neki konkursi za spomenike su raspisani kako bi se legalizovalo već postojeće rješenje i favorizovao određeni umjetnik, napominju iz CDT-a. Sastavi komisija i žirija za idejna rješenja nerijetko su tajni i nijesu sastavni dio dokumentacije, a sporna rješenja su birana čak i kada su u sastavu komisija bili članovi akademske zajednice ili umjetnici koji formalno ispunjavaju potrebne kriterijume.

**PARE I MUZIKA**

Da je situacija od reda podređena narodnoj poštapalici o količinskom odnosu para i muzike dokazuje i podatak da se od obnove nezavisnosti nijedan spomenik nije podigao u čak šest opština na sjeveru Crne Gore. Jug države je u pomenutom periodu pretrpio neznačajan broj novih obilježja, dok je glavni fokus stavljen na Podgoricu, Cetinje, Nikšić i Tuzi.

Da bi haotična slika bila potpuna, vjerske organizacije poput Srpske pravoslavne crkve (SPC) bez dozvole podižu spomenike u blizini svojih vjerskih objekata. Tako je, prema analizi CDT-a, SPC najviše spomenika postavila u Podgorici bez dozvole Glavnog grada. Spomenici Nikoli Tesli i 1700. godišnjici Milanskog edikta pored Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici nalaze se na Evidenciji bespravno podignutih objekata kao spomen-obilježja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c10b47d6-877d-4aea-ac36-5e896f933901)
Spomenik Tesli, podignut bez dozvole, Foto: Normalizuj{.caption}

Bespravna gradnja bez opštinske dozvole nije spriječila predsjednika opštine Kolašin Vladimira Martinovića da amandmanskim djelovanjem iz budžeta izdvoji [pedeset hiljada eura za gradnju spomenika mitropolitu Amfilohiju Radoviću](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/640870/za-spomenik-amfilohiju-50000-eura-joanikije-i-martinovic-potpisali-ugovor). Novac Kolašinaca otišao je na račun SPC, a Martinović je tom prilikom kazao da to „nije samo spomenik jednom vjerskom poglavaru“ već i kulturni spomenik, jer je pokojni mitropolit bio „kulturni djelatelj i član Udruženja književnika Crne Gore.“

Nedostupni i neprecizni izvori finansiranja i ugovori za izradu spomenika nastavak su tajnovite priče. Analiza CDT-a pokazala je i da su nerijetki donatori bili neimenovani građani i dijaspora, kao što je iznos od 25.000 za podizanje spomenika komitama u Nikšiću. Don Krsto Ivanović čekao je više od deceniju da izađe iz podruma u Budvi, što nije spriječilo opštinu da nacrtom Programa investicija za 2018. godinu izdvoji 20 hiljada eura za „izgradnju“ Ivanovićevog spomenika.

**NEKAD I SAD**

Spomenici građeni u doba bivše SFRJ odaju utisak umjetničke grandioznosti, poduprijeti istorijskim narodno-oslobodilačkim motivima. Socijalistički epitet društva i potenciranje veličine državne zajednice, uz činjenicu da je rijetko što bilo privatno vlasništvo kao danas, umnogome su olakšali i strukturu i planiranje kulturnih obilježja, ali i njihovo sprovođenje u djelo.
Gligorić smatra da je SFRJ bilo lakše planirati, te da su slomom jednog sistema i smanjenjem države neke njene bivše republike platile drastičnim deficitom kapaciteta u oblasti planiranja prostora, ali i velikim pritiscima raznih sila razvoja, koji se na kraju izvitoperio i postao „sve samo ne to“.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d1a5cebe-78dc-4df2-b6c4-22082ac685f2)
Gligorić, foto: Privatna arhiva{.caption}

“Kultura je jedan od najvažnijih segmenta kvalitentog razvoja jednog društva, i nikako ne smije da bude žrtva ekonomske situacije, neobrazovanih i partijski vođenih donosioca odluka, revizionističkih ideja vezanih za istorijske činjenice, niti podilaženju nekim dnevno političkim ciljevima ili nečijoj sujeti. Javni prostor pripada svima nama i javnost ima vlasništvo nad njegovim korišćenjem, planiranje i uređenjem”, ističe Gligorić.

Dodaje da spomenici predstavljaju okamenjene stavove političkih elita i način njihove komunikacije sa nama, te da je nemoguće da taj segment ne bude direktno korišćen za slanje poruka.

“Kao i kod svih poruka, ne znači da su sve pametne, dobronamjerne, korisne, neutralne i da nisu manipulativne“, navodi Gligorić i zaključuje da tek kada se budemo sredili i umirili kao društvo možemo očekivati približavanje najboljim praksama iz EU i svijeta.

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}





Kako su od referenduma do danas u Crnoj Gori monumenti podizani bez reda, računa i okvirne strategije

biljezi vremena

Spomenici koji javljaju haos

Koga je mogla da sablazni Džasinda Ardern, bivša premijerka Novog Zelanda, kad je nedavno odlučila da podnese ostavku da bi se odmorila od karijere i posvetila se porodici? Feministkinje? Naravno, ali samo feministkinje neoliberalnog kova koje svu žensku snagu stavljaju na jednu kocku – na meritornost i karijerizam.

**DOGMA I ŠOK**

Ne bi se nad nekom sličnom odlukom svakako sablaznila jedna Ema Goldman početkom prošlog vijeka. Svaka žena treba da ima priliku da ispolji ono što u njoj žudi da se iskaže – pisala je E. Goldman u „Tragediji ženske emancipacije“. Naravno, to uključuje i majčinstvo, ako je to ono što „u ženi želi da se iskaže“.

U međuvremenu, ta vrsta lijevog, „inkluzivnog“, solidarnog, humanog feminizma, koji je ženama dopuštao da se iskažu onako kako im to tijelo, um i duša ištu i koji je izvore ženske snage i samopouzdanja tražio na različitim mjestima, uključujući, materinstvo, seksualnost, sposobnost za brižnost – polako je nestala sa scene. Savez feminizma i neoliberalizma, uprkos svim pokušajima feministkinja da uvaže „različite ženske perspektive“ (intersekcionalnost), urodio je trijumfom ideje da su karijerizam i meritornost isključivo polje na kojem žena može da potvrdi svoju emancipaciju i iz koga može da crpi svoju „žensku snagu“.

Govoreći o subverzivnom majčinstvu, Silvija Federiči kaže da sloboda žene uključuje i njenu slobodu da ima djecu, ako to želi. Kritikujući anti-majčinski stav neoliberalnog feminizma (bijelih i bogatih žena), ona nas podsjeća da je mnogim ženama širom svijeta upravo sloboda da imaju djecu bila uskraćivana kroz prisilnu sterilizaciju ili oduzimanje djece (crnim ženama) tokom ropstva. Ali, glasovi poput glasa Slivije Federiči i drugih lijevih feministkinja koje traže tu široku feminističku platformu danas su ipak manjinski. Neoliberalna dogma o karijerizmu i meritornosti kao isključivom polju ženske emancipacije danas je bez konkurencije. Otuda i taj šok zbog odluke bivše premijerke Novog Zelanda. 

**ONE TO MOGU**

Gdje smo mi u Crnoj Gori u cijeloj toj priči? Na kojem mjestu mi, koji smo na „liberalnoj“ polovini crnogorskog političkog terena, tražimo izvore ženske snage?    

Čini se da su ženska meritornost i karijerizam u Crnoj Gori zapanjujućom brzinom pogurali u drugi plan tradicionalističke, patrijarhalne, ali i socijalističke koncepte ženske snage, od kojih su oba, iako u različitim ideološkim okvirima, ipak uključivali brigu o drugome i isključivali beskompromisni egoizam i individualizam.  

> Sve osim karijere i individualizma postalo je sablažnjavo. Drugi izvori ženske snage su isušeni

Sjećamo se (mi stariji) kako je to počelo sa različitim projektima „osnaživanja žena“ krajem 90-tih godina prošlog vijeka, kad smo se, nakon raspada Jugoslavije i nestanka socijalizma, našli na brisanom, tranzicijskom prostoru, spremni da preuzmemo iskustva zapadnih demokratija, uključujući i njihove politike rodne ravnopravnosti u kojima se pitanje klase nije spominjalo. 

Još osamdesetih godina prošlog vijeka ženama „trećeg svijeta“ međunarodne organizacije počele su da prodaju meritokratsku priču o tome da „žena može“, da sve zavisi od njenog izbora. Riječ „skupa“ nije ovdje radi stila: na projekte „osnaživanja“ žena trošio se ogroman novac. Uglavnom su ga trošile međunarodne organizacije i njihova administracija, a onda su mrvice stizale do lokalnih nevladinih organizacije, inostranih i domaćih eksperata/kinja. Do samih žena nije stizalo ništa. Crnu Goru je zadesila ista sudbina krajem 90-tih godina prošlog vijeka, kad su i naše žene dobile priliku da čuju da „žena to može“, u biznisu, u medijima, u politici, svuda i na svakom mjestu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/76c0a525-7c3b-49b8-8ad6-6927ab724957)
Annegret Soltau, “Selbst” (1975){.caption}

Liberalno-individualistički koncept ženskih prava prišunjao nam se tada iza leđa dok smo mu radosno aplaudirali. Odlučili smo da zažmurimo (zbog honorara, ideološke zaslijepljenosti, površnosti, neznanja...) i da ne vidimo da to prosto nije istina, da ima mnogo žena koje nemaju izbor, da o njima moramo da mislimo kao zajednica, da nas ta priča o „ženskom slobodnom izboru“ zapravo depolitizuje, da se njome podriva ideja socijalne države, da nas ona lišava prava na solidarnost i svodi na karike u kapitalističkoj mašini. 

Gdje su danas sve te decenijama osnaživane crnogorske žene, koje su pohađale kurseve za vještine pisanja biznis projekata, kojima nikad nisu ovladale, radionice na kojima su ih uvjeravali da sve mogu same, da im pomoć države uopšte nije potrebna, zasjenjivali ih pričama o ženama koje su se same podigle iz pepela? Je li neko pratio „rezultate“ tih projekata? Da li iko više zna koliko je novca na to potrošeno i u čije džepove je završio? Kad su završile svoju projektnu misiju, te žene su se uglavnom vratile tamo gdje su bile i prije „osnaživanja“ – u svoj zapećak. 

**NEOLIBERALNA IKONA**

Ono što nam je, međutim, ostalo u nasljeđe je neoliberalna ikona „snažne žene“, koju samo rijetke crnogorske feministkinje dovode u pitanje. Crnogorske zagovornice ženskih prava danas, kao rezultat svega toga, tu priču najčešće promiču bez pardona. Viđamo te imućne i privilegovane žene u Parlamentu, u biznisu, slušamo kako su uvijek spremne da dijele naučene lekcije o feminizmu, uvjerene da imaju apsolutno pravo da zastupaju interese svih žena (razdijeljenih po klasnim i još ko zna kakvim šavovima), spremne da na toj mrvici znanja o feminizmu grade svoju karijeru i zarađuju novac, nudeći im sebe i svoje karijere kao uzor, pokazujući im sebe kao dokaz da žena može sve ako želi.
   
Sablaznila nas je odluka premijerke Novog Zelanda da napusti karijeru. Jednako bi nas, ili čak mnogo više, sablaznila odluka neke „snažne žene“ da, na primjer, svoje vrijeme posveti brizi o drugima koji pri tom nisu članovi njene porodice. Sve osim karijere i individualizma postalo je sablažnjavo. Drugi izvori ženske snage su isušeni.


Viđamo te imućne i privilegovane žene u Parlamentu, u biznisu, slušamo kako su uvijek spremne da dijele naučene lekcije o feminizmu, uvjerene da imaju apsolutno pravo da zastupaju interese svih žena...


avet karijerizma

Gdje se krije ženska snaga?

Vrijeme grubo gazi i ne mogu da držim korak sa novim tehnologijama koje me udaljavaju od mladih. Oni, mladi, žive neki tuđi život nedostupan mom bumerskom egu. Ono što je nekad bila kriza srednjih godina, da kupiš auto ili spavaš sa sekretaricom, kod mene se prometnulo u činjenicu da spavam s telefonom i buljim u Instagram. 

**ZLATNI MIKROFON**

Govorimo o novinarstvu. Više ne postoji posrednički ćar da ga novinar naplati i predstavi publici kao vrijednost. Ako imaš nešto da kažeš, reci to iz prve ruke, budi učesnik. Učlani se, agituj, organizuj nešto u svoje ime. Izađi iz teksta u život i snimaj se. Moraš mnogo da se snimaš, i bolje ti je da budeš lijep, depiliran, neznaven, svaki pokret lica koji odaje brigu udaljava te od milosti gomile. 

Internet je preplavljen tvrdim čelima i mudrim neznalicama, svi odreda imaju mišljenje i ja se njima potajno divim. Iako sam učio za pisca i pokušao da izgradim, pazi sad, stil, da priđem zajednici, da okrenem pamet omladini, sad vidim da je to jedna memljiva niša u kojoj sam se obreo, jedan kazamat više vrijednosti apsolutno nepotreban najprije meni, a onda i ostatku svijeta. Jedini način da se probijem do umornog skrolera kome se podmeće jeftina politika i seks, jeste da se oprobam u agitaciji za stranku, ili nacionalnu ideju. Da kažem nešto u taj zlatni mikrofon. Moj glas bi onda nosila potentna internet rulja navikla na prijenos zadatog sadržaja. 

**RADUJ SE!**

Autor našeg doba treba pomoć tih raznosača linkova, bezmudih i neplaćenih kolportera čije će vjerske, nacionalne i političke paranoje organizovati u tekst. Kad to prepoznaju oni će ga pronijeti putem *share-a* daleko izvan granica *reach-a*. Tek kad svoju riječ zaprljaš glibom i umočiš je u masni saft nacionalne politike, očekuj pomoć muze algoritma, raduj se uticaju, ehu koji će tvoju riječ da vaznese Pinterestom i Viber grupama, sve do stožernog Telegrama, te mračnih podruma botovskog botoksa koji nam se ubrizgava u usne koje grizemo od napetosti... 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/77580a54-eb70-4309-92bf-f913b168383a)
Adin Rastoder, Maska, 2016.{.caption} 

Zaglibio sam u romantiku, gledam kako mi promiče posljednji voz. Izbili su mi nadu iz zuba, varku koju je pisac gajio u doba papira, prije nego su tviteraši umislili da je kompulzija i nagon verbalnog pakla koji šire neka vrsta stejtmenta. 

Bio sam nedavno na jednoj finoj konferenciji gdje su govorili o tome kako su mladi digli ruke od medija i sasvim drežde na video mrežama, da je to nova paradigma, što se kaže, i da im se mora pristupiti iz drugog ugla. OK, pomišljam da otvorim TikTok, podkast, uzmem staklene vune i lesonita da izolujem studio, jer šta sam ako se ne batrgram u tom moru nesređenog video sadržaja.

**NA NAČIN STARINSKI**

Pisac je svakako jedan prerano odbačen format, pisac za novine, posljednji uzorak nepotrebnog zvanja, skoro pa kontraindikacija opšteg bijega od riječi u sliku, prelaza iz misli u afekat. Dok svuda bujaju emotikoni, mimovi i aktivni glagoli, nabrijani revolucionari daju svoj mali doprinos opsjeni da se stvari mijenjaju. Ali ispod je nepromjenjiva struktura. 

Sistem koristi pažnju gledalaca kao nekad fizičku snagu radnika. Dopamin opija kao vino, ali u njemu nije istina. Dopamin loš i nikakav. Neka vrsta buđenja je neminovna. Zato valja još pisati po starinski, sabirati teze u slučaj protiv ove opake sabotaže, vraćati stvari ka mjeri čovjeka koji misli i osjeća, šta god to značilo.

Svakidašnja jadikovka u vrijeme novih medija i hiperteksta koji gnječi li gnječi...

cyber sevdah

Dopamin loš i nikakav

Postoji nešto paradoksalno u našoj sklonosti ka dogmi, nekakva obrnuta logika da se odbacivši domaće jednoumlje i nastranost,  a prihvatajući tuđe navodno iskobeljaš iz zaostalog plemenskog okvira u kome caruje sve ono što kao umna bića želimo odbaciti. 

Onda ikonu koju kupiš uz dnevne novine Dan zamijeniš figurom Bude iz Ikee, umjesto tamjana zapališ mirisni štapin, zamisliš kako si na Tajlandu ili da si mudar kao Sidarta. Tako vozdignut iznad naške čamotinje gledaš ka Istoku, ali onom dalekom, i stvaraš novu dogmu pomodarstva koja je pogrešna koliko i domaće vjersko posrnuće - ako ne i grešnija, jer se uglavnom pravimo da nešto znamo, samo da ispadnemo *cool*.

**ŠTAPIĆI & KANALIZACIJA**

Zamislite da u centru Podgorice uđete u neki butik u kojem visi ikonostas ili arapska kaligrafija, dočeka vas tamjan ili neka slična apa. Rekli biste, možda sa pravom – ovo je nedopustivo, u našoj sekularnoj državi neko se razmeće onim što bi trebalo da je stvar unutrašnjeg, i još me prisiljava da udišem sandalov badnjak ili kakvu drugu smolu! 

E tako vam je moja sloboda svakodnevno ugrožena. Uđem u butik - figura Bude; udjem u kafić, budistički ornamenti; mirisni štapići i meditativna muzika za opuštanje i misao o reinkarnaciji. Taman uteknem od toga, pomislim da ću spas pronaći u knjižari, a tamo me u izlogu dočeka još buda, po cijeni od 10 do 20 eura. Ne ulazim u knjižaru, zaprijetim crnogorskim bramanima da ću se obračunati sa njima, ali nikako da dođem do artikulisane osvete, da stupim u samo srce te pseudoduhovne blaziranosti koju ljudi žive.

Što zapravo jednom crnogorskom hrišćaninu ili časnoj muslimanki znači Buda i ko je taj Mirče Elijade koji šeta našim gradom, ko je poznavalac budizma za koga se opremaju izlozi u centru jednog balkanskog glavnog grada, u kome još uvijek  veći dio prigradskih naselja nema kanalizaciju… Mislim naglas - nije slučajno da je nacionalno prepoznati umjetnik koji je vajao prvog sveca ove zemlje u osvit referenduma, prije tog svetog čina izradio gigantskog Budu za kafić u kojem je izlazio politički Don i njegova tranziciona svita. 

**KULT POTROŠNJE**

Moda, reći ćete, znam, ali pitam se zašto su ti trendovi tako neumitni, tako lako prihvatljivi i formativni za svaku vukojebinu koja se opredijeli za novi šik. Možda zato što vrište od površnog cinizma i manira, i sa sobom ne nose ni najmanju obavezu poštovanja kulture (budističke) koju prisvajaju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0f38d23-f0d8-4b18-bb48-e915a80b2b9f)
Foto: Br.M.{.caption}

Kad smo kod pitanja prisvajanja & kulturne aproprijacije, odgovor valja potražiti kod najvećih kupaca i stručnjaka za tu oblast, Amerikanaca. Ono što je najsvetija tačka za jednog budistu, Budino lice, glava, autokefalija takoreći, prodaje se na milion načina. Budinu glavu (slava joj i milost) mnogi Amerikanci koriste kao saksiju, pepeljaru, ćasu, teglu za kolače. Ako ćemo da guglamo, naći ćemo da oko 4 procenta američkih proizvoda sa Budinom glavom zapravo neka vrsta čokoladnog prislačka. 

Poznati stručnjak za budizam Majkl Džerison objasnio je ono što zapravo bode oči – riječ je *o jednoj vrsti blasfemije*, ili, drugim riječima, simboličkoj orgiji koju tržište privodi namjeni *feeling good* kulta na kome raste potrošačka manija. Sve neutažene neuroze modernog zapadnog čovjeka u koje bi i veseli Balkanac da se broji, traže svoj spas u mekanom Budinom naručju. 

Ima nešto zajebano u kapitalizmu i trendovskoj mudrosti koja se tako brzo širi. Posrijedi je, dakle, vid kolonizovanja i zloupotrebe tuđe kulture, koja od sve te pijačne groznice nema nikakve koristi, (osim opšteg nerazumijevanja onoga što je suštinsko svojstvo uvoznog kulturološkog i filozofskog koda). 

**KLETA JOGA**

Nije bilo dovoljno što su crnogorske kuće počele da krase slonovska prkna okrenuta ka vratima i ostale mamipare, *feng shui* eksperti koji su zamijenili rakljare, sad su budističke figure *must have*, kao i nekoliko osnovih budističkih mirbožanja i mantri o ustrojstvu svijeta. Pa se ti Crnogorko snađi, izmjeri energetski nivo životnog prostora, nađi svoj mir, posebno kad lokalni pop prokune jogu, ili ti komšinica kaže da joj se aneurizma začela od asane pluga. 

Pop iz nahije, jogina iz Siti kvarta, ili odža što razgoni džine na buljuke, latice su istog cvijeta - komesari spiritualne propagande koja gazduje tržištem rituala. Na tom se marketu svako malo pojavljuju novi trendovi,  kao da nas ovi stari nisu dovoljno umorili. Treba biti budistički smiren pa izdržati tolike nalete duhovnosti za sitne pare. Lično bih sve to prenemaganje naplaćivala mnogo skuplje.







Treba biti budistički smiren pa izdržati tolike nalete duhovnosti za sitne pare. Lično bih sve to prenemaganje naplaćivala mnogo skuplje

tržište duha

Autokefalni Buda i njegova đeca

…Žena je ono što je za druge, roba muške potrebe i vlasništva. Ona je objekt za druge: telo-mašina; telo za druge: telo-roba; ljubav za druge. Ona je život svoje dece. Drugim rečima, pod društvenim pritiskom žena mora da ostvaruje Ulogu žene, da se identifikuje sa Objektom i tako otuđi od sopstvenih mogućnosti. Ona nema izbora, jer ukoliko ne odgovori zahtevu i očekivanjima Uloge, rizikuje da izgubi identitet žene, da bude etiketirana i stigmatizirana kao 'histerična', 'frigidna' ili kao muškobanja', 'lezbejka', 'nerotkinja' itd. 

Žena je priroda, jedna veštački stvorena priroda ili nije žena; ona je telo za druge ili nije telo; ili prihvata da bude majka ili ne postoji. Svojim polnim položajem žena je isključena iz alternativa i dijalektike društva. Žena je Priroda. Ona je nevidljiva podloga koja prirađa (pri-roditi) materijal dijalektičke igre: s obe strane klasnog sukoba žena pere veš.

**TRI MITA**

'Prirodnost' podređenog položaja žene jednaka je svakoj ideologiji potčinjenosti po prirodi, koja važi za crnce u belim zemljama, Rome u Evropi, strane radnike u razvijenim zemljama, žene u muškom svetu, itd. Posebnost ženske potčinjenosti održavaju tri najrasprostranjenija mita, sva tri izvedena iz osnovnog - da je žena priroda: mit o majčinskom instiktu, mit o ženi kao manje inteligentnoj, mit o ženskom poslu.

Po prvom mitu žene prirodno poseduju materinski instinkt i samim tim nužno je da one i samo one odgajaju decu, otpremaju u svet buduće vojnike, mislioce, naučnike, (buduće subjekte društvene promene) i buduće majke (subjekte reprodukcije). Iz njega sledi da je majčina ljubav nešto posebno i neprevaziđeno kvalitetom i kvantitetom da majka ne može ne voleti svoju decu. 

Dalje sledi da muškarac nikada ne može voleti i odgajati dete kao što to može žena. Prisiljena na situaciju koju ne može odbiti sama žena počinje da se ponaša kao da poseduje taj 'instinkt' i time zapravo potvrđuje mit koji je prisiljava. Tako su i žena i muškarac u jednoj determinisanoj situaciji, pravdanoj 'prirodom', koja ih u suštini razjedinjava u antagonističke pozicije.

Razjedinjavanje je jedna od funkcija i svih ostalih mitova o 'ženskom i muškom', pa i ovog da je žena po prirodi manje inteligentna i manje pametna od muškarca. Za nju prema tome nisu 'teške' struke kao što je politika, ekonomija, filozofija druge 'muške' nauke, kao ni umetnost ni književnost, ('Žena mora da piše kao muškarac da bi bila dobar pisac!). 

Bez obzira što ove nauke studira, mit nalaže da ona u njima ne može biti dovoljno dobra i uspešna kao muškarac. Osuđena na kuću, decu, zapravo i nema mogućnosti da se u pomenutim strukama razvija, te potpomognuta ovim društvenim pritiskom počinje da sumnja u svoje sposobnosti i s toga, opet, sama učestvuje u održanju mita koji je potčinjava.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3afcd04e-352d-4f1a-a49d-abcd12cc31cf)
Foto: S.K.M{.caption}

Po trećem mitu ženi po prirodi pripadaju kućni poslovi ('to joj leži'), dok muškarcu po prirodi pripada spoljni svet. Tako je ograđen ženin prostor delovanja, njeno je sve što je unutra, što je u vezi sa kujnom, sa decom, sa kućom. Ovim ideologijama muškarac je sebi obezbedio dovoljno slobodnog vremena, besplatnu radnu snagu i svoj topli dom, da se posle trošenja na poslu u njemu opusti, a žena je interiorizujući i srađajući se sa ovom 'prirodom' ostala potčinjena kroz čitavu istoriju koliko nijedna druga grupa (klasa) rasa nije bila.

Veličanje majke Majke Hrabrosti, Majke Zemlje, Majke i njenih devet sinova, nigde se nije osvrtalo na njene ćerke. Kroz tradiciju i kulturu o ćerkama nije bilo ni reči, centralni smisao materinstva su njena braća, sinovi otadžbine, mladi sokolovi. Odnos majke i ćerke sadržaj je potkulture, jer za Kulturu nema ničeg vrednog ni istoričnog u nastajanju buduće potčinjene. (…)

> Integralna verzija članka objavljena je pod naslovom "Proizvodnja majke" u jugoslovenskom časopisu "Vidici" 1984. godine

Majčino ponašanje prema ćerci i sinu razdvaja se još pre rođenja, ali se ono konkretizuje načinom zadovoljavanja potrebe deteta. Majka vrlo brzo prepoznaje znake detetove potrebe upravo u činu njihovih zadovoljavanja nastaje ta različitost u majčinom ponašanju. Sinu koji će biti sam svoj gospodar majka nastoji da ispuni potrebe bez odlaganja i dilema. Medutim, u odnosu na ćerku situacija se komplikuje. Ćerka mora postati ono što je i majka sama, znači buduća Majka u čijem skriptu zadovoljavanje potreba drugih prethodi svemu ostalom. Majka je u konfliktu, ona s jedne strane kao dobra majka treba da zadovoljava svoje dete - ćerku. A s druge strane, bi isto tako kao dobra majka od ćerke učinila dobru majku, mora je uskraćivati. Jer jedino uskraćivanjem samih ćerkinih potreba ćerka može da nauči da su potrebe drugih primarne. Obzirom na istost budućeg položaja njene ćerke, majka je u situaciji da na ćerku projektuje osećanja prema samoj sebi a prema samoj sebi je u protivrečnosti. (…)

Ćerka tokom vremena prima poruku da majčinu ljubav i potvrdu dobija jedino ukoliko pokaže samo jednu svoju stranu. Ona mora da sakriva svoje emotivne težnje, svoja razočarenja i bes na majčine zabrane, svoju želju za borbom zbog uskraćenosti, mora da sakrije deo sebe. Samim tim počinje da oseća da joj nešto fali ili da nešto sa njom nije u redu, a to je znak da nastaje njen proces neautentičnosti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6f0c9000-db39-4542-bd05-43515ef1a05c)
Niti, Ana Maria Maiolino{.caption}

Ona prihvata od majke potvrđeno njeno spoljnje ja, koje će pored majke odobravati otac, masovni mediji, škola, ulica itd. Znači, već relativno rano i sama ćerka u sebi ima s jedne strane neispunjene egzistencijalne potrebe - skrivenu 'devojčicu', a s druge strane javno potvrđenu malu majku. I kod nje kao i kod njene majke već se razvila 'emocionalna antena' percepcija potreba druge i drugog - osnovna karakteristika Majke, na osnovu koje će se razviti mit o materinskom instinktu. 

Mala 'majka' već ima svoju decu - lutke koje će grditi, prepovijati, ljubiti, hraniti, sve kroz igru (koja je društveno uslovljena), i tako će do kraja potvrditi obučenost svoje majke'. Kada odraste i kada više ne bude zadovoljna davanjem lutkama jer one više nisu žive, njeno prvo dete biće njena majka. Nastojeći da se brine za svoju majku devojčica se uključuje u ciklus koji je deo iskustva svake žene. Upravo tada, posle petnaestak godina obuke, koju je majka prisilno sprovela, ćerka je dostigla u svom razvoju tačku u kojoj teži ka sopstvenoj autonomiji, ali tada shvata da je već zatečena u ulozi 'majke': 'Nisam želela da budem kao ona; ceo moj život je jedan dugi rad na otcepljenju od njenog uzora koji je najčešće kočio moje promene."

**UVIJENO CELOFANOM**

Otcepljenje počinje pod vrlo teškim okolnostima. Ćerkina struktura svesti već je uslovljena njenim dosadašnjim delatnostima: pomaganjem u kućnim radovima, u kućnoj ekonomiji, brigom za majčinu ravnotežu. Dok je ona prala sudove, dok je stajala na ženi dobro poznatom neistoričnom mestu za sudoperom, on je na ćošku ulice vežbao solidarnost sa drugim muškarcima pljuvanjem, psovanjem, dobacivanjem, sticao sigurnost u spoljnjem svetu. Dok se ona igrala školice i lastiša, mame i tate, drugim rečima dok je ona tapkala u mestu, on je jureći za loptom i indijancima već uveliko istražio prostore i dimenzije. Zbog toga je samo za ćerku sve što je napolju 'iskustvo-uvijeno-celofanom'? 

Dok je majka čak i prisiljavala sina da izlazi jer 'šta će on u kujni', ćerku je štitila od okrutnog muškog sveta na ulici. Međutim, sve dok je štiti ne želi da zna da jedini način sticanja mehanizama kojim će se braniti od okrutnosti spoljnog muškog sveta njena ćerka može steći jedino u tom istom spoljnjem svetu. A tamo, za majku glavna opasnost koju ćerka treba da izbegne su seksualna iskustva.

**ONAJ KOJI OTKOPČAVA**

Težina ćerkine situacije izmedu ostalog je i u tome što joj je sopstvena seksualna želja nejasna. Majčin seksualni život uglavnom je pred ćerkom prećutkivan. Mit o majčinstvu i seksualnosti se isključuju, zbog čega je ćerka dovedena u konflikt sa samom sobom jer se pred njom održava model 'nevine majke Marije'. U porodici, ćerkina seksualnost je tabu tema, dugogodišnja tišina i muk. Dok je u kući mogla da čuje o bratovoj piši', 'đokici' njegovim budućim avanturama i 'reckama', o njenom klitorisu nikada nije bilo reči, ni u metaforama ni u insinuacijama. Najčešće ne zna da tako nešto postoji. O razlici u podsticanju muškog polnog organa i ženskog polnog organa (a time i seksualnosti) u porodici nisu potrebne ni statističke beleške ona je apsolutna. 

Ovim majčinim ćutanjem ne samo da je podržan mit o majci već je time pokriven majčin konflikt između njenog nezadovoljstva životu, u kome je kao Telo Objekt iskorišćena, i nemogućnosti da svoj položaj prevaziđe, jer definisana kao pasivna i podređena nema mehanizme moći potrebne za promenu tog položaja. Odbijajući poraz i pasivnost, ćerka će često izaći napolje, ali će se vrlo brzo i sama naći u dilemi. Koliko puta smo otkopčale gornje dugme bluze i onda ga opet zakopčale? Muškarac odgajan po skriptu muškarca nema dilemu. On je taj koji svoju žudnju uslišava, koji se uvek otkopčava, i koji to čini prvi…





Dok je ona prala sudove, dok je stajala na ženi dobro poznatom neistoričnom mestu za sudoperom, on je na ćošku ulice vežbao solidarnost sa drugim muškarcima pljuvanjem, psovanjem, dobacivanjem, sticao sigurnost u spoljnjem svetu