
Poslednji telefonski razgovor s Danilom – rak mu se tada već proširio i na kičmu, iskrcao se iz aviona i počelo je užasno da ga boli, još je samo morfijum bio od nekakve pomoći. Za samoubistvo više nije imao snage, nije se već bojao smrti, samo telesnog bola, naglo je slabio, teško je govorio, bolničkim kolima je svakodnevno prevožen na zračenje. Rekao je da dobro postupaju s njim, Bernar Anri Levi je za njega obezbedio najboljeg lekara u Parizu, preostalo mu još nekoliko nedelja. Te godine je u teksaškom Ostinu umro i Donald Bartelmi, takođe od raka.

Šta da kažem Danilu? Za njega postoji samo sadašnjost, bol i neznanje. Samo položaj tela, čekanje na bolničarku i na ubod igle. Šta radiš? Danilo: Evo, umirem.

*Grobnica za Borisa Davidoviča, Bašta, pepeo, Enciklopedija mrtvih* – sve same projekcije smrti. Ovaj detinjasti, zabavno razuzdani, protegnuti veseljak dubokog glasa i zlatnog srca, ovaj mudri i veliki pisac, ovaj sjajni, do smrti dečački razbarušeni muškarac u svojim knjigama neprestano lebdi oko smrti. Otac, mađarski Jevrejin, pravnik, bio je ubijen; mati ga je krstila u pravoslavnoj veri i povela ga sa sobom iz Mađarske u svoju rodnu Crnu Goru. I ovde i tamo, Danilo je živeo na prostorima gde se mnogo ubijalo. Majka mu je umrla od raka kostiju, posle višegodišnjih muka, za to vreme dvanaestogodišnji Danilo bio je njen oslonac i njena uteha.

•	

Danilo je imao veoma razvijeno osećanje za smrt, a imao je hrabrosti i za to da se ne stidi svog straha od smrti. Susan Sontag je pokušala da ga nagovori da se obrati njenom, čuvenom lekaru koji ju je izlečio od raka, Danilo je to uporno odbijao: taj čovek govori bespoštedno, kako je on čuo, plaši svoje pacijente, dok je njegova lekarka krajnje ljubazna, razume njegov strah od smrti.
Površnost i ravnodušnost su, vrlo verovatno, uslovi preživljavanja. Nismo u stanju da shvatimo smrt naših prijatelja. Niti želimo, uistinu, da shvatimo. Živ čovek izbegava pomisao na smrt.

•	

Sretali smo se u Budimpešti, Njujorku, Jerusalimu, Lisabonu. Konferencije koje su korisne samo za to da se na njima sretnu pisci. I u tim prilikama svega ima previše. Više desetina ljudi s kojima bih rado porazgovarao, ali sa svakim posebno, lagano, bez žurbe. Kad su u mnoštvu, u piscima baš i ne možete da uživate. Zašto bi pisci međusobno razgovarali o književnosti? Čovek pročita knjigu svog kolege, može da kaže o njoj možda dve-tri reči. Težište teme je sklono da sklizne u politiku. Danilo Kiš i Adam Mihnjik bivaju predstavljeni jedan drugom i smesta postaju dobri prijatelji. Zvone, čovek ulazi u salu, stavlja na uši slušalice, crta gluposti u svesku ili piše, zaboli ga glava, šapuće, mangupira se, kao u školi, jasno da je čitav život jedna paklena glupost. Danilov lep, dubok, pomalo promukli glas prate bljesci njegovog neverovatno radoznalog pogleda. Dugonog momak željan zabave, malo je već umoran, štaviše, sva je prilika da je veoma umoran, ali ako je društvo po njegovoj volji, veoma rado će i u tri ujutro da mu se pridruži na još jedno piće u hotelskom baru. Raspakivanje-pakovanje, *check in, check out.*

Možda će Danilo da prihvati poziv i na jedan drugi seminar, ako ga budu uporno pozivali, jer i to će biti jedna velika zanimacija, on će i tamo da nađe nekog s kim će moći sa zadovoljstvom da razgovara i ko će ga slušati s divljenjem. Ako se okupi i dovoljno inspirativna publika, promoliće se iz njega vrsni glumac koji će na svom podrumskom glasu sjajno predstaviti cvrkutanje neke naivne gospodice dok ona s jelovnika u otmenoj gostionici na Sen Žermen de Preu s đavolskom preciznošću bira najskuplja jela i prateće akonije, s tako katastrofalnim ishodom u pogledu novčanika našeg kavaljera da je sutradan u jugoslovenskim krugovima u Parizu predmet opšteg veselja: evo, i Danilo je izveo na večeru tu cvrkutavu ptičicu. I kako se menjao u ulogama, on je bio i cvrkutava gospodica i konobar, bio i on sâm i, naposletku, čitav onaj krug prijatelja koji mu se smejao. Pravo književno remek-delo, on je bio sve.

•	

Bio je zahvalan za svako toplo osećanje. Ako mu je neko bio simpatičan, taj je i mogao da oseti da ga Danilo simpatiše. Bio je neverovatno slobodan u ispoljavanju svojih osećanja. Rado je sklapao prijateljstva, zanimali su ga pisci, ta neobična međunarodna banda. Pažljivo je pročitao sve što je o svakom od njih pisalo u priloženim informativnim sveskama, bio je prijemčiv, svakog bi pažljivo saslušao, svakom je posvetio deo svog vremena. Ako je nekoga voleo, Sontaga, Miloša, Zagajevskog, Encensbergera, zablistao bi i zračio. Posmatrali smo Miloša kako sa suprugom prolazi aulom hotela, Danilo mi se okrenuo: „Zar nije zlatan?“ Godilo mu je što je glava srednjoevropskog klana muškarac na svom mestu. I kako je prolazio, ruku pod ruku sa svojom gospođom, kao kakav predsednik republike. Poslavši nam pri tom jedan dečački osmeh, zadržavši, međutim, prikladnu distancu.

•	

Šetali smo uskim ulicama starog gradskog jezgra Jerusalima, njega je manje zanimala arapska četvrt nego mene, taj ambijent, muslimanski bazar, bio mu je poznat od kuće, iz Bosne, s druge strane, međutim, izvodio je ozbiljne opservacije o tome da je zadnjica izraelskih žena tokom protekle decenije primetno odmakla od tla, to jest da su im noge duže no kad je Kestler tu boravio posle rata, kada su zadnjicu nosile niže no što je oku bilo ugodno. Ogovarali smo izdavače koji nikad nisu siromašni, za razliku od pisaca koji su skoro uvek siromašni. On je upravo prebrodio manju operaciju, i bio je umorniji nego ranije, čitao je u sobi ako nije bio s nama i ako ga Jugosloveni nisu nekud odveli. Veruje da su Mađari složniji, ali i oko njega je uvek obletala srpsko-hrvatska jezička zajednica. U Jerusalimu, u gostinskoj kući Mishkenot Sha'ananim, bili smo susedi, dokono smo pili izvrsno vino salezijanskih monaha i razgovarali pod arkadama terase, ali već je zvonio telefon i već su ga vodili u neki kibuc gde su neke jugoslovenske Jevrejke, njih pet, već vremešne žene, htele da mu ispričaju svoje živote. I one su bile zatočene na Golom otoku, i tek kad su oslobođene, mogle su da se isele u Izrael. I pre nego što umru, volele bi da mu ispričaju svoje sudbine, njemu, baš njemu, da ih on napiše. Danilo uopšte nije mislio da piše o tom ostrvu koje je u njegovoj domovini najednom postala pomodna tema, inflacija logorskih romana, a Danilo ne pliva ni s jednom vladajućom strujom. Ali te žene su, požurujući ga, uznemirile. Pisaće nešto, rekao je, okolišno, o dubrovačkim Jevrejima iz šesnaestog veka. Šta će sad sa ovim staricama? Vratiće se, pa će njihove ispovesti snimiti na magnetofonsku traku. Imao sam osećaj da se to neće desiti. (Godinu dana kasnije: desilo se – napravio je s njima odličan televizijski film u poslednjoj godini svog života.)

•	

Bio je emigrant na fin način, vraćao se u Beograd s vremena na vreme, ali se u njemu nije osećao kao kod kuće. Tamo su svi pali u etničko-nacionalnu groznicu, pa je Danilo, kao polujevrejin i polucrnogorac, ostao jedan od onih malobrojnih koji su se još izjašnjavali kao Jugosloveni. Tako je sedeo između dvojice kolega, jedan je bio Srbin, drugi Slovenac, izbegavali su jedan drugog, pa su se javno sukobili, ali su obojica bili privrženi Danilu, uvidevši da je posve nepodesan za bilo kakav angažman u plemenskim konfliktima. Njegova sarkastična osetljivost na kič i neukus, njegov osećaj za humor i lucidnost nisu mu dozvoljavali da se pridruži nacionalnim besovima i oholostima. Video je on već i lice i naličje ovakvih strasti, umeo je da saoseća, ali i da se zasiti njima. Neko vreme bi slušao, to bi ga strašno zamorilo, pa bi se tiho isključio.

•	

U odlično skrojenom sakou od najboljeg tvida, sa izvrsnim francuskim, s rukama u džepovima, ljubazno ili se sarkastično smeškajući, prošetao je zemljama i gradovima. Kao dobar putnik, s malo prtljaga; svuda otvoren i suzdržan. Ovde, u Budimpešti, bio je nešto manje suzdržan. Ne znam da li je imao mnogo prijatelja među francuskim piscima, ali ovde u Budimpešti su ga okružili i voleli. Njegov mađarski bio je jezik njegovog detinjstva, i od toga bi na mađarskom postao više dečak, više mangup i više vilovit. Kad je hteo preciznije da se izrazi, prelazio bi na francuski. Ali u njegovom znanju mađarskog bila je sadržana i lektira, poslednjih godina života otkrio je Kostolanjija, a od Endrea Adija do Đerđa Petrija svoje oduševljenje nekom njihovom pesmom izrazio bi na taj način što ih je učinio svojim: preveo bi ih. Bio je jedan od nas, bio je naš brat. Kad se okrenem polulevo od mog pisaćeg stola, u stolici visokog naslona sedi Danilo, neuhvatljivo ozbiljan.

(1989)



Esej mađarskog pisca Đerđa Konrada o velikom jugoslovenskom piscu

Danilo, neuhvatljivo ozbiljan

Prethodnih mjesec dana bilo je dosta povoda da preispitam s(a)vjest ljudi koji me okružuju, a koji se nacionalno opredjeljuju, biraju, imaju pravo da budu birani i da tako grade budućnost ove zemlje i o njoj se nešto pitaju. Gledala sam zadnjih par sedmica kako reaguje meni nepoznat i poznat svijet na smrt krvožednog ratnog zločinca Ratka Mladića, kako se pričaju razne verzije istina koja valjda treba da dočekaju mlade ljude spremne da pokažu neprijatelja i odbrane heroje.

Gledam emisije, statuse, pričam sa ljudima i ne vjerujem kako ljudi lako prelaze preko smrti drugog ljudskog bića, čovjeka koji je govorio isti jezik, živio u istoj zemlji i vodio sličan život. A što bi tek da nije?

Što nas to udaljava od najbližeg, pitam se, i kako etničko postaje ključno u razumijevanju etičkog – ubistva, silovanja, dokidanja prava na postojanje.

Nijedno od ovih pitanja nije novo, naprotiv, čak se pitati kako to da mrzimo čini naivnim i neoriginalnim, kao da treba naprosto prihvatiti da je to ljudima uvriježeno svojstvo. Ako bismo krenuli tim pravcem, međutim, to bi značilo odustati od humanizma kao filozofskog stanovišta. Zato, rikverc. I pitanje: ko su ljudi koji misle da je vođa ubilačke bande heroj, je li moguće da gotovo niko u jednom narodu ne pljune na osuđenog ratnog zločinca i kaže - za mene je on stranac, ja takav nijesam. Naprotiv, požurio (veliko)srpski živalj oko nas da se poistovijeti, da opravda i da pozove na vječnu slavu. Davale su se čitulje, izgovarale molitve i ispisivali fejsbuk statusi.

Gledala sam prost svijet koji govori o dobroti generala Mladića, o požrtvovanju, borbi za srpstvo i pomislila da je to posljedica neukosti i obmane koja možda nesrećan puk tjera da se prikloni nečem velikom, čak i onda kad možda ni sam ne bi mrava zgazio.

Ipak, brzo sam shvatila da su ti ljudi, jadni i naivni u stvari i najopasniji, da su oni za vrijeme rata i za vrijeme mira koje se ratu izgleda nada, najveća pologa za rast mržnje i žigosanje drugog.

Uostalom, i ti neuki glasaju, idu na službe, mitinge i prostom matematičkom logikom brane one koji žele da je njihovih više, a tuđih manje. Ne bi možda ubili lično, ali samoodbrana i nije ubistvo, uče naši udžbenici koji se ne bave mnogo novijom istorijom, jer se valjda oko nje teško i učeniji usaglašavaju.

Zato je i teže shvatiti obrazovan svijet koji dijeli iste svjetonazore. Mimo političara i svjetine koja od političkih kriza profitira, nemali broj mojih FB poznanika, među njima i nekoliko ljekara zalelakalo je javno za spasenje generalove duše, ponosno udarilo u njedra svog čistog nacionalnog erosa i crkvenog ortodoksa. Tiskao se svijet da u tom važnom, potonjem času, pred odrom zločinca izjavi ponešto o zapadnoj propagandi i vanvremenskoj dobroti. Slušam ljude i ne razumijem ih. Ko su ovi stranci? Može li postojati među ljudima više nerazumijevanja nego u moralu, u djelu i mišljenju, čak i onda kad se zbori isti ili makar sličan jezik.

Nekoliko dana kasnije, dobila sam i reprizu na jeziku koji ne razumijem, iako ga slušam od malena. Na albanskom. Sad je heroj bio zločinac Hašim Tači, koji je istom matricom kroz jecaje i suze uzdizan do polubožanstva jedne unakažene vizije nacionalnog ponosa baziranog na zločinu. Opet isti osjećaj da sam stranac, ili da su ti zavedeni ljudi stranci, svejedno, jer isto nijesmo, niti možemo biti. Pored svih razloga za slavlje života, tako je na našem brdovitom balkanu cijela jedna generacija odlučila da decenijama nakon pokolja, ognja i izbjeglišta, okrene novu turu, zazove stare zleduhe rata.

Biti stranac, biti izbjeglica, biti prognan ili raskućen vjerovatno je najgori osjećaj na svijetu. Ipak, biti strana unutar svoje zajednice, pomirena da si pogrešno shvatila osnovna pravila igre i da se tu neće ništa promijeniti, to je osjećaj suštinske odvojenosti koji bih mogla ovdje nazvati unutrašnjim izbjeglištvom. Jedna vrsta izgnanstva, povremenog povlačenja ali nikad predaje. Jer, koliko god razoračani bili, svjesni velikog pogona koji gura društvo ka destrukciji, dok imamo snage da se držimo, moramo ustati i braniti žrtve, izbjegle, pobijene i one koji su preživjeli da bi pod prozorom opet čuli iste ratne trube. 

Treba ustati protiv mržnje drugog čak i kad je ratna truba nacionalno naša. Ili je naša odgovornost da tad najhitrije ustanemo protiv, da etički sačuvamo naše od našeg, stranca od onog najbližeg, jer niko ne zna kad u strancu možemo prepoznati ono najvažnije zajedničko, ljudsko.

 



Kako etničko postaje ključno u razumijevanju etičkog – ubistva, silovanja, dokidanja prava na postojanje

zločin i kazna

Umjesto čitulje: Biti stranac u rođenoj zemlji

Više od stopedest godina, u talasima, crnogorski iseljenici odlazili su u Ameriku da rade i stvaraju. I danas na grobovima novim i grobovima starim piše “baba” I “đedo” (jedo), kao znak porijekla i usmene predaje.

Arheolog Dušan Medin govorio je za Normalizuj o projektu „Crna Gora preko Atlantika“, koji je realizovao sa dr Srđom Martinovićem uz podršku[ Fondacije „Miloš Karadaglić“](https://milos-foundation.org/) i Ministarstva dijaspore Crne Gore. 

Cilj je bio mapirati što više ostataka, materijalnih i živih tragova velike baštine američkih Crnogoraca. Osim funerarnih tragova – preko 1000 grobova iseljenika koje su dokumentovali – istraživači su zapisali i storije o uticajnim ljudima, poput Marka Medina, Budvanina po kome je bio nazvana jedna ulica u Montani.

Većina potomaka crnogorskih iseljenika i danas želi čvrstu vezu sa “old country”, kaže Medin, ali i u dijaspori se transponuju identitetski problemi pradomovine. Podjela na Srbe i Crnogorce, promjena imena nacije prevashodno putem decenijskog uticaja Srpske pravoslavne crkve, labave veze sa državom, pa i loša iskustva, nisu poništila istinsku povezanost sa Crnom Gorom.

"Umjesto mitova, glorifikacija i nekih velikih priča, tim ljudima treba prići čovječno, kako bi veza između SAD i Crne Gore dobila svoju suštinski vrijednost. Priče tih ljudi, priče generacija koje su se borile za bolji život. To je roman.. I kada u muzeju na Ellis island naiđete na perper, nekako vam bude milo", priča Medin.



<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/HbnT0uk5YzU?si=4FvJPM7bXPzcOdfN" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>



Tragom iseljenika koji su bolji život tražili u Americi

istorija emigracije

Crna Gora preko Atlantika: Roman koji čeka da bude napisan

Istorija umjetnosti kakvu poznajemo dugo je bila priča o velikim imenima, velikim djelima i velikim stilovima. Žene, radnici, siromašni, pripadnici rasnih i etničkih manjina, kolonizovani narodi, migranti i izbjeglice rijetko su imali mogućnost da budu subjekti vlastitih priča. Kada su se pojavljivali u umjetnosti, često su bili predstavljani kroz pogled onih koji su imali moć — kao egzotični, udaljeni, inferiorni ili jednostavno kao „drugi“.

Posebno je problematičan odnos evropskog umjetničkog kanona prema narodima kolonizovanih prostora i ljudima Globalnog juga. Njihova kultura često je bila predmet evropskog proučavanja, kolekcionarstva i reprezentacije. Sličan mehanizam može se pratiti i u predstavljanju migranata i izbjeglica.

Zato pitanje ko je ušao u istoriju umjetnosti, a ko je iz nje izostavljen nije samo pitanje estetike. To je pitanje moći. Upravo tim pitanjem bavi se istoričarka umjetnosti i kustoskinja Nela Gligorović, koja je u Podgorici pokrenula Školu istorije umjetnosti. Njeno polazište je da umjetnost nije neutralna teritorija, već prostor u kojem se prelamaju društveni, politički, ekonomski i ideološki odnosi.

**U Vašem radu često ističete da istorija umjetnosti nije niti faktografija niti paleta stilova, nego kritičko promišljanje zbilje. Zašto je važno razumijevanje umjetnosti?**

Umjetnost je teritorija na kojoj se reflektuju društveni, politički, ekonomski i socijalni uslovi i prilike, nikad nije bila i neće biti neutralna.

Umjetnička djela govore o sistemima moći, religijskim vjerovanjima, ideologijama, ekonomskim odnosima, društvenim vrijednostima, zajednicama i ljudima, ili prikrivaju navedeno, pa i kad je u pitanju pejzaž ili apstrakcija. Zato je istorija umjetnosti proučavanje društva kroz vizuelnu kulturu.

Kvantitavne bilješke, faktografija lišena kontekstualizacije, događaji i prilike bez sagledavanja iz više perspektiva ne grade vjerodostojnu predstavu svijeta.

**Nije li to ono što tradicionalna istorija umjetnosti često uzima kao metod?**

Tradicionalna istorija umjetnosti decenijama se bavila “velikim” umjetnicima, “univerzalnim” istinama i stilovima, “velikim” djelima, kao kontinuiran niz vladajućih kanona. Iza toga, bili su isključeni, obespravljeni, zabranjeni, prećutani, eksploatisani...

Prethodnih decenija, mijenjala se i istorija umjetnosti kao disciplina, otvarala prostor upravo za marginalizovane i ućutkane glasove. Iako kolege pažnju usmjeravaju formalnim, stilskim, ikonografskim i ostalim analiza tradicionalne istorije umjetnosti, posmatranje isključivo tih analiza jednako je pejzažima u magli. Kad shvatite gdje, kada i kako živite, neophodan je tranzit - proces lične politizacije.

**Šta to znači, u kontekstu Vašeg rada?**

Pa upravo zbog toga sam i pokrenula Školu istorije umjetnosti, kako bih kroz modele alternativne edukacije praktikovala analize “nove” istorije umjetnosti. Kritičke perspektive koje kroz klasne, rodne i rasne analize dekonstruišu tradicionalne narative, univerzalne istine. Da pokušamo otvoriti prostor za brojna pitanja - moći, ideologija, identiteta, društvenog uređenja, sloboda, podređenosti, nejednakosti…

**Čini se da su mnoge teme poput imperijalizma, nejednakosti, feminizma, aktuelne u savremenoj umjetnosti, ipak često se čini da današnja umjetnost slabo komunicira sa običnim, čovjekom. Kakvu poziciju treba da zauzme umjetnost spram problema današnjice, u prvom redu ratova, migrantske krize, rasizma, a da dođe do šire zajednice?**

Ko je imao moć da naručuje slike i određuje kako će se čitati? Vladajuća klasa - naručivali su djela, finansirali umjetnike i određivali teme. Od antičkih vladara, preko crkve, aristokratije, monarhija, nacionalnih država - dominatna ekonomska klasa oblikovala je narative i prezentovala poželjan poredak svijeta. Seljaci, radnička klasa i siromašni rijetko su prikazivani u umjetnosti, osim kada su služili kao alegorije ili egzotični motivi.

U zapadnoevropskom kanonu, sredinom XIX vijeka pojavom realizma i Kurbeove slike “Sahrana u Ornanu”, na scenu se pojavljuju “obični” ljudi, predstava bez hijerhajske strukture. U dvadesetom vijeku i pojavom socijalne umjetnosti, na svjetlo dana izlaze istine radničke klase.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a0f16220-da8e-4566-b04d-c01bf6616100)
Kurbe, Sahrana u Ornanu{.caption }

**Koliko su institucije pratile i koliko prate tu vrstu otvaranja umjetnosti kao duboko društvene i emancipatorske praske?**

Pozicija umjetnosti spram problema današnjice - ratova, zločina, migrantske krize - ne treba da se mijenja. Reagovanja umjetnika i kolektiva su brojna, ostali su zdravog razuma, savjesti i etike, ali bojim se da društva nemaju kapacitet. Mislim da treba mijenjati odnos institucija prema umjetnicima i publici. Kulturne politike država i programske politike institucija kulture, moraju da otvaraju prostore razmjene sa zajednicom. Da praktikuju horizontalno djelovanje a ne betoniranje zida koji pojedinac treba preskociti specifičnim znanjima da imao pristup umjetnosti.

**Mislite da umjetnost treba izbaciti iz institucija? Što to u kontekstu socijalizacije umjetnosti znači?**

Ne mislim da je treba izbaciti iz institucija, već institucije iz nje. Šalim se, ali bilo bi važno da se način funkcionisanja institucije umjetnosti, u kome je klasa ključno mjesto, demistifikuje i oslobodi aparata koji je diktiran uslovima neoliberalnog kapitalizma.

**Istorija umjetnosti, naročito evropska, puna je primjera odnošenja spram ugnjetavanih manjina, prema drugom, spram stranca u krajnjem, ali često taj odnos znači dodatnu eksploataciju. Zbog čega je to tako?**

Imperijalizam, kolonizacija i rasni odnosi oblikovali umjetničke kanone - načine na koje su predstavljene određene zajednice. Tokom kolonijalne ere, ljudi drugih rasa su prikazivani kao egzotični, potčinjeni, „drugi“. Umjetnost je služila da opravda kolonijalnu dominaciju.

Ko je isključen iz umjetničke istorije? Umjetnici neevropskog porijekla koji i dalje nisu dio „velike“ istorije umjetnosti. Zato je potrebna dekolonizacija umjetničke istorije, pristupi koji će uključiti marginalizovane umjetničke tradicije i preispitati evropske kanone.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ed1e85e0-48a3-4e3e-a4da-bed098d2ea59)
Gogen, Tahićanke na plaži, 1891.{.caption }

Primjer koji se obično navodi jeste romansirana priča o “plemenitom divljaku” Pol Gogen, priča o bijegu iz evropske civilizacije koja i dalje privlači mnoge. Gogen, francuski slikar i skulptor boravio je na Tahitiju tražeći utočište i inspiraciju u životu domorodačkih naroda.

Iako prikazuje domorodačke žene s nježnošću i misticizmom, istovremeno ih predstavlja kao egzotične, "druge" kroz pogled duboko ukorijenjen u kolonijalnoj logici. Njegov pogled, sa strane, je bez interesovanja za uslove života, odnose i načine uređenja zajednice, one koju je eksploatisao za umjetničko stvaralastvo. Opet, ne smijemo zaboraviti da se umjetnost često koristila da opravda kolonijalnu dominaciju.

**Je li umjetnost danas zloupotrijebljena u kapitalističko-potrošačke svrhe? Mnogi savremeni sajmovi knjiga, velike smotre umjetnosti i pored poneke ispravne političke poruke ipak djeluju kao odljuđeni, elitistički događaji. Nose se kreacije sa palestinskim simbolima, drže se govori, ali ipak ne možemo govoriti o pravoj društveno-političkoj akciji. Što bi danas bila osviješćena, istinska akcija?**

(Zlo)upotreba umjetnosti iz pozicija moći je istorija kontinuiteta. Od antike, umjetnost je služila da vladare predstavi kao nadljudske figure. Od 4.vijeka, crkva je gradila sliku svijeta i oblikovala vjerovanje i vrijednosti. Imperije i nacionalne države i dalje koriste umjetnost za stvaranje mitova, heroja i velikih istorijskih narativa. Projektovana u propagandne svrhe, bila je i sredstvo prikrivanja nepravdi i zločina. Danas, kapitalizam je doveo do toga da se konzumerizam percipira kao sloboda izbora, a ne tržišno pokoravanje.

**Umjetnost nerijetko služi i kao paravan?**

Tako je. Kako bismo razumjeli odnos između umjetnosti, institucija, kapitala i političke moći, neophodno je uvesti termin *artwashing*. Države, korporacije i ostali sistemi kapitala i moći, kad im je ugrožena javna reputacija, kroz donacije, fondacije, performativnu brigu i velikodušnost finansijski podržavaju programe iz kulture. Veći dio savremene umjetnosti finansira se iz tih izvora. Artwashing je korišćenje umjetnosti i radi prikrivanja praksi i politika koje izazivaju društvene, političke, ekološke katastrofe, kako bi se kroz djelovanje umjetnika i umjetničkih institucija zamaglila stvarnost.

Iako izjava može imati apokaliptičan prizvuk, pravda ne izgleda kao izvjesna opcija. Ostaje pitanje: ”Šta da se radi?” Pa da se djeluje u okviru zajednice kroz razgovor, edukaciju i vježbanje drugačijih modela društvenosti.

Pozicija umjetnosti spram problema današnjice - ratova, zločina, migrantske krize

Škola istorije umjetnosti

Nela Gligorović: Umjetnost je služila da opravda kolonijalnu dominaciju

Neka djeca su crtala sebe kao Supermena, neko je u mislima još lutao stadionima razorene zemlje, neko je prosto sanjao da je na ratištu. Ali ja sam sam birao drugačije. Htio sam biti jači i brži od ostatka svijeta, htio sam da za mene pravila ne važe i da nemam dom. Zamišljao sam da sam izbjeglica.

Ta kategorija mitskih bića me je fascinirala. Izbjeglica će se uvijek snaći, oni svi znaju šta rade i polako ostvaruju svoj cilj. Tu priču sam nebrojeno puta čuo i naučio je napamet. A ko ne bi htio da se uvijek snađe? Je li grijeh što sam poželio da znam šta radim?

Uz to, govorilo se da izbjeglice dolaze s punim koferima njemačkih maraka. Izlazio sam na ulicu u nadi da ću prepoznati izbjeglicu, vrtio se oko željezničke stanice, čuljio uši kad stariji pričaju, ali nikad nisam shvatio kako da ih prepoznam. Iako se govorilo da se međusobno drže, da su svi isti, da su odmah našli poslove, da je to neka vrlo uvezana sorta, nisam uspijevao da ih prepoznam, što je još više razbuktalo moje fantazije. 

Izbjeglice su bile neka vrsta Klarka Kenta, običnog gradskog tipa koji može proći pored tebe na korzu, ali čim lizne malo tog nekog svog izbjegličkog kriptonita, trafika na kojoj kupuješ novine postaje njegovo vlasništvo, a radno mjesto prvog komšije prelazi u ruke njegovog komšije. 

Često se govorilo da su izbjeglice složne i neumorne, što je, po mom mišljenju, bio početak salve komplimenata – nastavljaju život, bore se više nego naši ljudi, cijene svaki dinar, ne opterećuju se lokalnim pričama… Nije mi bilo jasno zašto su ti komplimenti uvijek izgovarani sadistički stisnutih usana, s gađenjem i zelenom nijansom između mržnje i straha koja se kod govornika javljala pri pomenu novih ljudi u gradu.

Kako god bilo, naši stari domovi držali su se uzalud, bez snage i novca, nismo uživali u miru, dok je rat pripremao armije spremnih nasljednika naše slave. Rat je porađao kamikaze, ljude „drugog mentaliteta“ koji su nas polako okupirali. Izbjeglice su postale tema broj jedan. Poneko sa skupim patikama u školi bio bi izbjeglica, a ako bi izgledao siromašno, bijedno ili poderano, to je vjerovatno bila varka, dio lukave strategije. Jer izbjeglice upravo to čine – iako su bogatiji od nas, domicilne sirotinje, ne odriču se sljedovanja u Crvenom krstu, uvoznog brašna i mlijeka u prahu. Tako, na primjer, izbjeglica koji „ne zna šta ima“ ujutro čeka strpljivo u redu za deterdžent, popodne taksira ili moleriše (znaju da rade i ničega se ne stide), a uveče broji pare.

Sve što je bilo naše postalo je nesigurno. Čak je i grad počeo da nam se rastače, da se mijenja. Još smo imali svoje ljude na funkcijama, izbjeglica nije mogao postati predsjednik opštine ili šef policije, ali sve više sam razumio njihovu potajnu moć i sve više se trudio da budem kao izbjeglica. Da imam tajne misli i planove koje nikome ne povjeravam, a noću sanjam da preuzmem grad.

– E, kako je ovdje bilo lijepo nekad, sjećaš li se?

– Kako da se ne sjećam, dok ove izbjeglice nisu došle.

– Mi smo naivni, svakoga primamo otvorena srca.

– Ma takvi smo mi…

– Ništa ne umijemo, kad ti kažem.

– A oni završavaju posao…

I tako, prošle su gorke godine, jedan rat zamijenio je drugi, zatim je puklo u cijelom svijetu. Mit o sigurnosti danas je gotovo srušen. Stranci nisu prestali da dolaze u naš mali grad, evo ih u hiljadama. Ovog su puta tamnije kože, drugog jezika, ali opet se o njima priča na isti način.

Odrastao sam u međuvremenu, a stari ljudi koji su mudrovali u mojoj mladosti mahom su mrtvi. U grob su ponijeli slike slavnog vremena kad smo svi bili svoji. To je vrijeme koje više niko ne pamti, koje su izmaštali u međuratno doba, iz dirljive želje za sigurnim domom i protekcijom. Čitao sam antropologe koji su strahove plemena objasnili teorijom ograničenog dobra. Sve što pleme posjeduje je ograničeno, zato ga treba čuvati – i radost, i ljubav i sreća, ne samo sir i pare. Stvari duhovne i stvari materijalne, sve je to jedna velika gomila nad kojom bdije duh plemena, da se ne bi rasula i nestala. Kako bi se duh zajednice držao budnim, potrebne su nam sile ovog i onog svijeta. Dobrovoljci, pitomci, vojska i redari čuvaju naše granice, kuće i imanja. Ali unutrašnja blaga jednog plemena, siguran san koji dolazi iz osjećaja pripadnosti – to se ne brani puškom, to se brani drugom vrstom budnosti. Zato su naši preci izmišljali vampire, ale, nečastive prikaze prvog mraka, putnike sa petama naprijed, leptirice i seoske tence. Danas su to izbjeglice, otkad znam, to su izbjeglice. Izbjeglice haraju, od njih se valja paziti, izgovarati magične riječi da njihova moć nekako oslabi.

Došljak je, dakle, uzrok propasti. Nijednom seoskom kapetanu, nijednom kancelaru, niti vođi velikih nacija nije pošlo za rukom da sačuva ono što je već počelo da se rasipa. Stari svijet, onakav kakvim smo ga znali, izdiše pred našim očima i tu nema lijeka. Izbjeglice, migranti, azilanti samo su glasnici.

U malom gradu koji jedva pamtim ili u nekom carstvu koje možda upravo sada posrće, glas o raspadu uvijek je dolazio s ljudima koji su krenuli na druge ljude.

 

Stari svijet, onakav kakvim smo ga znali, izdiše pred našim očima i tu nema lijeka. Izbjeglice, migranti, azilanti samo su glasnici.


stara priča

Izbjeglice se uvijek snađu, a mi smo naivni

Na prošlim predsjedničkim izborima u Ruandi predsjednik Kagame je pobijedio sa 99,2 odsto glasova. Onih preostalih 0,8 odsto neka vam ostane u glavi, tek da razmislite ko su, šta su i kako im se desio takav životni peh.

Što se tiče Ugande, smijem otkriti da je predsjednik po imenu Yoweri Museveni na vlasti otkad je pokojni Maradona dao dva gola Englezima. Dakle, od 1986. godine. Mogu dodati, ako baš želite znati, da je Uganda bila britanski protektorat, a ova druga, kako bješe — Ruanda — prvo pod njemačkom upravom, a kasnije pod belgijskom.

Dobro. Zašto bi Ruanda i Uganda uopšte bile pomenute? Koga briga za drugarice i drugove Ugandance i Ruandance? Obje su države, prema Freedom Houseu, neslobodne, ali to mu ga dođe kao afrički zlatni prosjek & presjek, pa šta tu više možemo izmisliti.

E pa možemo. Itekako.

Jer baš tamo — u Ugandi i Ruandi — izgleda da će Evropa pokušati da izmjesti dio svoje južne granice. I, zajedno s njom, dobar dio svoje savjesti.

Nisam ekspert za spoljnu politiku. Čitam izvještaje prema kojima Austrija, Danska, Njemačka, Grčka i Holandija razvijaju zajednički model po kojem bi se ljudi sa odlukom o povratku mogli slati u treće zemlje. Evropski parlament je u junu 2026. odobrio nova pravila koja takve „return hubove“ omogućavaju, a među mogućim lokacijama pominju se i Uganda i Ruanda.

Profesor matematike iz Irana, neka bude Yusuf, umjesto da u Beču stavi periku i glumi Mocarta pred turistima na ulazu u Mozarthaus, mogao bi pravo u Kigali ili Kampalu — glavne gradove Ruande i Ugande — ako se tamo zaista budu nalazili budući centri. Ako ne, može završiti u nekom od postojećih ugandskih izbjegličkih naselja, poput Kiryandonga, koje već prima ljude iz Sudana. Aman.

Pjesnik je jednom rekao da ratovi izbijaju da bismo učili geografiju. Slično je i sa migrantskim rutama: neki daleki, opljačkani toponimi izranjaju iz podsvijesti bijelog čovjeka i postaju politička rješenja, outsourcing destinacije za eksperimentalni prijem ljudi.

Ili, što bi prost narod rekao: daleko bilo od moje kuće.

Pomenuti Yusuf iz Irana tako bi mogao biti poslat u zemlju čiji politički sistem ni sam ne zadovoljava standarde slobode koje Evropa voli da proklamuje kao univerzalne. Nije problem, tamo ga, po viđenju, neće odmah ubiti zato što je opozicioni žbir ili pripadnik progonjene manjine. Treba da bude zadovoljan i da gradi socijalne veze u non-EU hubu za koji će Brisel garantovati na daljinu.

Sanitarno odijeljen, ušuškan u svom moralnom imperativu, Brisel će ovim ubiti barem nekoliko muva odjednom. A za muvama će se, prosto, slati ljudi tamo gdje sloboda nije moguća.

Nisam ekspert za spoljnu politiku. Prvo mi na pamet padaju istorijske paralele. Istorija je puna političkih projekata koji su problem počinjali da rješavaju tek onda kada bi ljude počeli fizički premještati. Ne treba te različite istorijske slučajeve izjednačavati, ali iza njih stoji ista mračna politička intuicija: problem postaje rješiv kada problematični ljudi nestanu iz vidokruga.

Velike zapadne sile prvo su stvorile sistem i pokrenule mehanizme ratova, nasilja i eksploatacije na globalnom jugu, ali sada ne žele da prihvate odgovornost za ljude.

Na istom talasu raseljavanja, premještanja i odbijanja odgovornosti, fina evropska demokratija ovom odlukom, zapravo, ište regulatornu snagu jedne Ugande i Ruande. Priznaje da joj imponuje tamni vilajet kao politička instanca i rješenje postratnih trauma koje je globalni sjever odavno unovčio, pa sad rješava ljudski kusur.

Recimo, u Ugandi opozicioni prvaci bivaju privođeni pred kamerama, a vojni sudovi su godinama tretirali civile. U Ruandi su ozbiljni opozicioni kandidati onemogućeni da se takmiče.

Ali sve je to tamo daleko, nećemo sad da cjepidlačimo.

Bijeli smo ljudi, evroatlantski svjesni, što ukratko znači da stotinu godina možemo ignorisati granice, državne i narodne suverenitete, razvijati rasne hijerarhije i poslovne sheme ekstrakcije blaga, ali kad kao posljedica istorijskog sloma kapitalističkog sna o globalnom selu krenu talasi izbjeglištva i nevoljni zbjegovi, mi granice vratimo u funkciju, obnovimo ideju tvrđave, Boga i Srednjeg vijeka, diži most — spuštaj most logiku zatvorenog jezgra obećane zemlje Oz.

Ta se zemlja ove nedjelje zove Saksonija-Anhalt i krajnje desni AfD osvojio je 44 odsto. Sljedeće nedjelje biće neka druga. Redom se prestrojavamo za novi poredak, što znači staro zbijanje redova.

Nisam ekspert za spoljnu politiku. Samo bih rekao da ima nešto opako u ovoj odluci evropskih država. Ako si školovan bard, ili olimpijski skačeš udalj, možda te puste. Imaš šanse da sa svojim rasnim balastom pređeš u svijet odraslih, suverenih granica evropske tvrđave.

Ako si siromah, ko zna koje kockice moraju da se slože po evropskim parlamentima da baš tebe zapadne ausvajs.

Hodati po zemlji, tražiti pomoć, bježati od vatre, od gladi, odbijati perspektivu žrtvene stoke — to više nije dozvoljeno.

Natrag u dubak, u afričku zonu, vrati se odakle nisi krenuo.

Kako da nazovemo ovu novu saradnju u najavi?

Možda se u Ruandi i Ugandi stvara novi hibridni poredak — evroafričke integracije.

Preskočeni Balkan gleda sa nevjericom i slavi što je previše blizu i odveć blijede puti, pa ga je minula najveća politička muka 21. vijeka: muka ljudskih sudbina ostavljenih bez nade.




Povodom ideje da  EU šalje migrante u Ruandu i Ugadnu. Ili, što bi prost narod rekao: daleko bilo od moje kuće

migracije

Gdje je Evropa za siromašne?

S temom iseljeništva prvi sam se put potpunije sreo dok sam otaljavao pripravnički – mangupski nazvan stručno osposobljavanje. Proveo sam devet mjeseci u tadašnjem Centru za iseljenike. Kasnije je on evoluirao u Upravu za dijasporu, potom i Ministarstvo dijaspore, a paralelno s tim je nekako evoluiralo i moje interesovanje za migratornu problematiku.   

Kroz godine sam uvidio dvije matrice koje se naširoko rabe, barem kad je riječ o crnogorskim selidbenim kretnjama. Prva se tiče izokrenutog zaključka o uzrocima. Kao da smo neizlječivo navučeni na ideju kako nas ima svuda, i ne samo to – u tom upitnom detektovanju porijekla, od kafanskih do akademskih vakela, uviđamo znake moći. Jer nas, je li, ima svuda, jer smo se širili kroz vjekove na sve okolne teritorije, diljem balkanskog, ali i planetarnog šara. Nevezano da li u tome bude istine, ili je sve rezultat kolektivno produkovane fatamorgane, pomislio sam da tu nešto u startu ne valja. 

Činjenica da Crnogoraca ima svuda nije mi bila za pohvalu, već za lament nad težako-ratničkom mukom naših predaka. Ljudi su najčešće bili primorani da bježe odavde glavom bez obzira. Potom smo, mi današnji, velikodušno iskoristili mogućnost logičke manipulacije, pretvarajući nesrećnu okolnost u supermoćni, biblijski poduhvat nacionalne ekspanzije. Uzmimo samo za primjer najstariju crnogorsku iseljeničku zajednicu. Dvadesetak porodica iz Stare Crne Gore naselilo je Peroj 1657. godine, pošto se istarsko tlo decenijama oporavljalo od devastirajućeg učinka kuge. Crnogorci su bili pokusni zamorci koje je zapalo da udahnu novi život na području kontaminiranog raja.  

Druga generalizacija dolazi sa suprotne strane: lijevog ideološkog spektra. Nemali broj puta čuo sam tvrdnje da su iseljenici u biti nacionalisti, jer patriotska vatra žešće gori u njihovim negoli u našim prsima. To se ispoljava u bizarnoj potrebi da, uprkos uređenom životu u inostranstvu, povazdan naklapaju o rodnoj grudi. Drukčije rečeno, nemogućnost da se u potpunosti sjedine s društvom različite sociokulturne signature nudi im sigurno zaleđe u vidu nekih tamo dalekih, mitskih korijena. I onda ih oni idealizuju do nivoa svetačkoga, nedodirljivoga, prirodno klizeći u nacionalizam, tražeći lijeka svojoj rascijepljenoj sudbini. 

Ipak, i ovdje se olako zamjenjuju teze. Odnosno, jedna se uzima kao prototip za sve druge. Istražujući primjere kako iz svoje, tako i iz drugih familija, zaključio sam da dominantna pobuda iseljenika nikako ne mora biti nacionalistička, iako nekad zna skliznuti u tu vrstu patosa. Čini mi se da je ona ponajviše kulturološka. U zemlji drugih (kako je naziva Lejla Slimani) teško dospijevaju do stadijuma potpunog uzemljenja. 

Živeći u tuđini, u okruženju koje se iz pregršt razloga prema njima nikad neće dokraja otvoriti i prigrliti ih s očekivanom totalnom prisnošću – krajnjim dometom kulture i civilizovanosti – iseljenici instinktivno gaje svoju prepoznatljivu emociju prema postojbini. I stoga nema u takvom mehanizmu održanja ničeg trulog, nikakvog pritvornog apstrahovanja kakvim se služi nacionalizam. Život dijaspore obilježen je tihom patnjom gotovo ontološkoga karaktera, nečim što je stvar samo njihovog stanja duha. Mi što nemamo takvo iskustvo nemamo ni pravo da im prišivamo vlastitu, na pristrasnosti ovoga ili onoga tipa zasnovanu dijagnozu.

Najveći problem upravo je u pomenutom uopštavanju. Fenomen rasijanja pojednostavljuje se ukrupnjivanjem i samim tim obezličavanjem jedne zastrašujuće složene pojave. Gubi se iz vida da je dijaspora, uzmemo li u obzir samu njenu genezu, zbir ogromnog broja individualnih trauma, žitija međusobno mnogo više različitih nego li sličnih, premda im se priroda može svesti na manje-više istu šemu. Ali to dobijamo jedino kad se posmatra puka spoljašnjost. Kad želimo sve to obilje pojasniti jednim te istim, iz ko zna kakve potrebe za najprostijom mogućom skicom. Zaboravljamo na raznolikost gradivnog materijala. Stoga, u ovom slučaju, treba krenuti od pojedinačnom ka opštem. Treba insistirati na ličnim pričama. One nose posebni sentiment, mnogo pouzdaniji za kreiranje obuhvatnijeg zaključka. Jer zbog poznavanja ličnoga budeš obazriviji prema opštem, pa se prema tome ličnome potom odnosiš kao prema dragocjenom uzorku, da ne kažem modelu. 

Eto, osvrnem li se samo na vlastitu porodicu, nalazim dvije značenjski kapitalne priče. Moj prađed Sava, očev đed, otisnuo se u Sjedinjene Američke Države krajem XIX vijeka, u jednom od prvih iseljeničkih talasa preko „velike bare“. Na vrhuncu, do 1910. godine, istim putem otići će više od 20.000 mladih, zdravih, vojno sposobnih Crnogoraca – što je gotovo desetina tadašnjeg ukupnog stanovništva ove zemlje. Sava se pred odlazak vjerio s Mitrom, zvanom Keka, mojom prababom. I onda ga je ona, poput neke golijske Penelope, dugo čekala.

Prađed se nakon sedam godina dovukao bez prebijenog dolara. Kuda se tačno dijevao, što je činio – ostala je tajna. Uglavnom, u bjekstvu od domaćeg neuspjeha, doživio je inostrani, kolosalni, i vratio se tamo otkuda je i utekao. Zasnovali su porodicu, a onda je buknuo rat. Da li zbog želje da se iskupi za prethodni krah, ili iz čisto patriotskih pobuda kakve će pokrenuti mnoge bivše iseljenike, Sava je u opštoj propasti osjetio priliku. Neki onostrani poziv. Odmetnuo se sa ekipom i tokom jednog naleta hajdučkog dišpeta opljačkao i zapalio pograničnu austrougarsku postaju. 

Vičan bijegu nije bio, pa je brzo završio u lancima. Najpouzdanija verzija njegove dalje sudbe kazuje da je skončao u Vuksanlekićima kraj Tuzi, gdje je bio stacioniran surovi austrougarski logor. Malo je ko otuda izašao živ. Iza logora je ostalo memorijalno remek-djelo Draga Đurovića, iza Save Nikolića sinovi Nikola i Matija, supruga Keka doživotno upropašćena smrtima nekoliko ostale djece uzrokovanih španjolicom, a u današnjici prazna grobnica na mjesnom groblju u Krscu i porodična trauma o kojoj se, zarad mira potomaka, najradije ćutalo. 

Srećniji scenario pratio je majčinu stranu. Stana, bistra i stamena Durmitorka, rođena sestra majčinog đeda po ocu Milovana, udala se nakon rata za Hercegovca i odselila u Montanu. Kao da je tragala za naprednijom verzijom svoga voljenoga Durmitora. Njihov odlazak značio je početak uspješnog doseljeničkog kalemljenja, praćenog brakovima, poslovima i daljim rodovskim uvećavanjem. I pored svega i nakon svega, Stana je ostala mentalitetski vezana za otadžbinu. Na svoj način bolovala je emigrantsku boljku, pa se na svoj način i nosila s njom. Hiljadama kilometara udaljena od rodne kuće, spaljivane tokom rata, pa obnavljane nakon rata, donekle je zavarala hronični nedostatak podigavši istovjetnu kuću u Montani, sa centralnim oltarom u vidu onog legendarnog svenamjenskog kredenca. Da li se onda barem malo umirila, ili je, naprotiv, do kraja živjela u stanju stalne iseljeničke uznemirenosti, čežnje za domom koja ju je i grizla i hranila – nemamo pojma. Niti ikoga pitamo. Samo nagađamo, s vremena na vrijeme, u ritualnom održavanju porodične mitologije. 



Fenomen rasijanja pojednostavljuje se ukrupnjivanjem i samim tim obezličavanjem jedne zastrašujuće složene pojave. Treba insistirati na ličnim pričama

preko velike vode

Rijeka naših vala

Razgovor sa mladim biznismenom iz Crne Gore Perišom Jankovićem koji je vozeći kamione u Americi izgradio svoj posao i pogled na svijet. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/OQLLry7avvo?si=m-QjxMGqcP3TiVcH" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Biti emigrant u Americi, voziti svoju vožnju...