Nala Sinefro (rođena 1996) je karipsko-belgijska muzičarka eksperimentalnog džeza, koja trenutno živi u Londonu. Najpoznatija je po svojim ambijentalnim džez kompozicijama, u kojima pretežno svira pedalnu harfu, modularni sintisajzer, klavijature i klavir.

Drugi studijski album Sinefro, Endlessness, objavljen je 6. septembra 2024. godine. Na albumu su gostovali saksofonisti Nubya Garcia i James Mollison, sintisajzerista Lyle Barton, bubnjari Natcyet Wakili i Morgan Simpson (iz benda Black Midi), fligelhornistkinja Sheila Maurice-Grey i multiinstrumentalista Wonky Logic.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/IyvqVDAGU0s?si=6t-EIzQOI3HHMY42" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Drugi studijski album Nale Sinefro, pod nazivom "Endlessness".

deep ambient jazz

Beskrajna konteplacija i plovidba kroz zvuk

"Čija je direktiva, da nam život počiva 

na podjele i strah ko će da te sabotira; 

velika nervoza, komšiluk eksplodira, 

svaka lajna sto mi prođe, žuč mi marinira..."

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/KXNpfINQqfw?si=VxfYd-H7YSaeAqgK" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Podgorički hip hop autor Ronaldo Maximum i nova stvar iz studija Knowhere2run

pg beat

Ronaldo Maximum - 81106 Direktiva

Mirza Adžović, poznatiji kao Katarza mladi je sarajevski reper koji se proslavio među domaćom publikom singlovima Bošnjak, Erdogan, SDA MDMA, Roža'e. Rođen je u Podgorici 1995. godine, ali se njegova porodica ubrzo preselila u Sarajevo gdje je on i odrastao. Neka od imena sa kojima je sarađivao i nastupao u dosadašnjoj karijeri su Frenkie, Indigo, Kontra, Stoposto, Geko, Black Beriz, Random. Povodom dvadesetog rođendana muzičke kuće FM JAM snimljen je singl kom je zajedno sa drugim bosanskim reperima svojim strofama doprinio i Mirza. 

**Jedan od tvojih najpoznatijih singlova je pjesma Bošnjak, remix pjesme Rockstar. U njoj između ostalog otvaraš temu svog crnogorskog porijekla što nije rijedak slučaj u tvojim pjesmama. Katarza se pametno zajebava sa svojim  bosansko-bošnjačko-crnogorskim identitetom, a šta Mirzi znači pitanje nacionalnog i vjerskog ideniteta?**

Normala je osjećati pripadnost i identificirati se sa nekim kolektivom. Šteta je samo kad neko većinski dio svoje ličnosti svodi na jednu dimenziju. Nije to samo slučaj sa etničkom/vjerskom pripadnošću, već i sa najdražim muzičkim žanrom, negledanjem *Zvezda Granda*, seksualnom orijentacijom, članstvom u kultu koji se bavi mrežnim marketingom i slično. Čini se kao da pojedinci imaju kompleks superiornosti jer su npr. rođeni kao pripadnici nekog naroda, i time se ponose kao da je neko postignuće, a ne splet okolnosti. 
P.S. ovo se odnosi samo na one koji nemaju tu privilegiju da su Bošnjaci. 

**U tvojim pjesmama često se pominju Tuzi. Možeš li nam reći kakva je tvoja veza sa Tuzima**

Tu sam ti lokal patriota. Tamo sam proveo prve 4 godine života, onda sam postao došljo u Sarajevu. Izjašnjavam se kao Tuzanin, svjestan vrlina i mana te sredine. Volim otić tamo kod amidže, pa malo u kafanu, upijati tamošnju zajebanciju, ispratiti FK Dečić, malo na Cijevnu, dijasporski uglavnom. 

**Katarza je samo jedan od tvojih muzičkih identeta. Izjavio si već da je taj pseudonim nastao kao proizvod ofirne tinejdžerkse furke, te da si tada još uvijek želio biti intelektualac,a  da si u međuvremenu stvorio jednu mnogo devijantniju personu (muzički alter-ego). Zašto ti glas takvog lika više prija?**

Bilo mi je nazor objavljivati pjesme ako ne mislim da nudim nešto iole novo. Mladi Njegoš je bio zamišljen kao persona na jednom eksperimantalnom albumu, ali osjetio sam da me proces dosta više vozi s tim “antijunak” mentalnim sklopom i vjerovao sam da je to do sad najbliže mom "autentičnom izrazu".

**Kako su nastala tvoja druga dva alter ega Young Njegoš i Rahmetli Rušid? Koliko se ta tri muzička identiteta razlikuju jedan od drugog?**

Young Njegoš je prvobitno planiran kao trap persona. U to vrijeme je trap dosta zaživio kod nas i mnogi izvođači su po uzoru na crnce smišljali neke nazive s prefiksima *Lil* i *Young* i uz taj prefiks je išlo  ime nekih glumaca ili mafijaša, najčešće stranih. Ja sam htio da isfuram taj stil, ali u lokalnim okvirima, ciljao sam da bude neka megalomanska varijanta pa sam proglasio sebe reinkarnacijom Njegoša, ono kao, pisao sam zajebane i kontroverzne stihove u 19. vijeku, e’o pišem i sad, ali u trap formi i opet ih citiraju. Tu personu sam kasnije nastavio nadograđivati i nekako je i Katarza postao primarno Mladi Njegoš. 

Rahmetli Rušid je bio zamišljen kao sandžački alter ego za remikse kad sam izbacivao pjesmu Roža'e. Ovo je bio još jedan remiks nakon pjesme Bošnjak, pa sam zaključio da bi ljudi mogli početi asocirati Katarzu sa obradama-parodijama, pa sam ad hoc smislio novi alter ego. Međutim, djeluje mi kao da Rahmetli Rušida niko ne odvaja od Katarze/Mladog Njegoša, kao i da nakon određenog vremena i broja slušanja, narod ove pjesme prestane doživljavati kao remikse. Nije loša situacija.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/6Nt2gyXDIUI?si=WBU1SAxwPYq3M1sy" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Postoji li bilo kakav oblik cenzure koji može biti prijetnja rep muzici?**

Ne mislim da je danas izražena takva prijetnja, kao što je možda bio slučaj ranije. Neki dan je i Eminem izbacio novi album i djeluje kao da se trudio biti “cancelovan”, ali nije mu pošlo za rukom. Isto, zna se desiti i  kontraefekat, da neki pokušaj cenzure ili restrikcije samo podigne hajp/napravi reklamu.

**Kako se nosiš sa autocenzurom?**

Tanak sam s autocenzurom. Pomislim naravno nekad, da li sam negdje pretjerao, ali ako bi razvodnjavanje srozalo kvalitet pjesme, obično ostavim sve kako jeste. Radije je neću ni objaviti nego da izbacujem *light* verziju. Mada, lako mi je sad. Trenutno nema potrebe za previše kalkulacije, jer ne rizikujem hljeb ako me neko hipotetički prestane slušati ili otkaže nastup zbog nekog mog izleta u pisanju. Ali nikad se ne zna. Možda i mene u budućnosti zarobe neki sponzori, pa ću biti prisiljen da više vagam.

**Često napominješ da svojim pjesmama ne želiš nikoga uvrijediti, ali ipak u mnogim stihovim „vrijeđaš“  koristeću umjetničku slobodu kako ti drago. Da li si zbog određenih stavova koje izražavaš prema političkim ličnostima, kriminalcima i određenim grupacijama ikada imao problema?**

Ne brinem previše da li će se neko uvrijediti, ali nije mi to cilj. Sigurno da će se naći poneko ko prebukvalno shvati sve, ali mislim da je kod mene prisutnija isfiltrirana publika koja je navikla na takav tip pjesama. Moja reakcija na slične momente drugih izvođača je uvijek "e šta pade liku na pamet..." umjesto neke osude i to je otprilike ono na šta i ja idem. Isto tako, izrečeno ne mora baš u svakom slučaju predstavljati moj stvarni stav, bude tu i karikiranja, kontriranja ili da prosto nešto serem. A mislim da političari i kriminalci imaju većih problema od toga da ih neka budala proziva u pjesmama.

**Teme patrijarhata i nasilja nad ženama česte su u tvojim pjesmama, tako da tvoji glavni junaci često lažu, varaju i tuku svoje partnerke. Ipak oni su u sto posto slučajeva predstavljeni kao totalni papci. U to ime možeš li nam reći šta misliš o Endru Tejtu i njegovim pristalicama**

Znam okviran narativ o njemu, ali prilično sam površno upoznat sa njegovim svjetonazorima iz prve ruke. Dojam koji sam stekao je da je vjerovatno šarlatan, harizmatičan, koji vara sirotinju i gradi kult, ide na neki shock value ko marketinšku taktiku i time dobija publicitet koji mu pomaže da nešto ostvari. 

**Dvije tvoje pjesme Roža'e i Jeko taj iskorištene su u seriji Jasmile Žbanić i Damira Ibrahimovića Znam kako dišeš. Lično me ne čudi takva saradnja. Čestitala bih na njoj gospođi Žbanić i gospodinu Ibrahimoviću jednako koliko i tebi. U pjesmi Roža'e , baviš se „pravim sandžaklijama“, otvoreno se rugaš  nacionalizmu i neprosvijećenom fašizmu prozivajući razne ličnosti od političara do pjevača, što takođe nije rijedak slučaj i u drugim tvojim pjesmama (SDA-MDMA, Erdogan, Sandžaklija) . Da li je misliš da  takvo djelanje može biti rizično za tebe?**

E hvala ti, baš. Prvi obrisi pjesme Roža’e su nastali dok sam sjedio na pivi s ljudima, među kojima je bilo i Sandžaklija. Krenula je pjesma Ona'e (Jala Brat, Buba Corelli i Coby) i na licu mjesta sam  smislio i prosuo refren "Ro Rožae" i još neke od onih linija, znači spontana kafanska zajebancija, bez nekih tendencija.  Reakcije na pjesmu su uglavnom pozitivne i djeluje mi da je većinski shvaćena kao afirmacija Sandžaka, što mi je drago. Što se tiče SDA MDMA, iako sam bio svjestan da će se tako posmatrati, originalni cilj nije bilo prozivanje SDA stranke, već sam imao par linija gdje pravim paralelu nekih lica iz SDA zbog njihovog fizičkog izgleda/karaktera i opojnih sredstva, a bili su namijenjeni za skroz drugu stvarku. Kad mi je slučajno pala na pamet konstrukcija SDA MDMA, osjetio sam da to može biti pjesma za sebe, i da uz neki elektronski aranžman i uz ideju za video koju sam dobio, to sve može biti pravi cirkus. Šta ću kad mi dobro zvuči SDA MDMA, mogla je biti i SDA MMA. Do mene je samo preko nekih poznanika došlo da jeste bilo negativnih reakcija pojedinaca iz SDA, ali isto tako sam čuo da se mnogima iz stanke i svidjela traka i da je slušaju po kućnim dernecima. U glavnom, do sad me niko nije izbo nožem zbog neke pjesme. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/To64WB6aMgA?si=4d4WNRqizNblGi7X" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Pjesma SDA-MDMA takođe je postala hit nedugo nakon objavljivanja. Osim, kao i uvijek vrhunske zajebancije, pjesma je direktna i oštra kritika bosanske političke partije SDA. Ipak ti uvijek insistiraš da nikakva dublja politička namjera nije skrivena iz toga, već da se samo vrhunski zajebavaš. Otkrij  nam onda molim te tajnu, zašto je toliko zabavno živjeti u BiH ili možda bilo gdje na Balkanu?**

Ja tu konstrukciju "vrhunska zajebancija" nisam nikad iskoristio i ne znam ko je prvi plasirao u promet da jesam hahah. Bolje se snalazim na terenu komičnijeg pristupa i okretanju motiva na zajebanciju. Kad bih išao s ozbiljnijim pristupom, bacao neku socijalu, vjerovatno bih se ofirao. Za to treba imati šlifa, inače rizikuješ da ispadneš površan ili patetičan. Trenutno se ne pronalazim u takvom điru, prepustio bih to onima koji znaju.

**U produkciji muzičke kuće FM JAM, a u saradnji sa reperima Frenkijem, Indigom i Kontrom uradio si pjesmu „Koga briga“ koja je u BiH brzo nakon objavljivanja postala hit. Da li oni kao starije kolege predstaljaju određenu vrstu autoriteta za tebe i koliki je njihov uticaj na tvoje stvaralaštvo ukoliko uopšte postoji?**

To su moja braća, poštujem ih, cijenim što su me prepoznali kad sam počinjao i drago mi je da smo kasnije i snimili zajedničku traku. Frenkija i Kontru sam slušao još u osnovnoj školi, vjerujem da nema repera moje generacije na koga FM JAM nije ostavio makar neki uticaj.

**Ko su tvoji najvažniji uticaji?**

Ruždo (Katarzin otac)

**Nedavno si objavio remix pjesme Željka Joksimovića Telo vreteno. Tvoja verzija se međutim zove Bijelo metemo. Možeš li malo starijoj publici objasniti zašto gen Z toliko vole da repuju i pjevaju o opijatima ili makar reci zašto ti to toliko radiš?**

I ja bih volio znati, ne znam ni je l' psihologija to skroz dokučila. Možda je to neka nova ambalaža panka. Da budemo pošteni prema gen Z-ju, voljeli su i milenijalci Prti Bee Gee, Bad Copy i slične izvođače. Pjesme u tom fazonu sam pisao uglavnom jer me zabavlja i smiješno mi je, naravno nastojim tu temu prepakovat u svoj stil. Furam određeni fazon dok imam šta reći, a kad osjetim da postaje isforsirano, tad ohanem. Tema je svakako samo jedan parametar kvaliteta pjesme. Postoje kreativne pjesme o gudri, kao što ima i prilično nemaštovitih. Neko će po automatizmu reći da je neka pjesma "vučem bijelo, k*ram k*je" loša samo zbog tematike, iako može biti 100 puta inovativnija od neke trake s "dubokom" temom, kao i obrnuto. Vraćamo se tu na onu floskulu da se muzika dijeli samo na dobru i lošu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/v61aRGqqanw?si=bn7uTl26thal14kX" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



Sarajevski reper govori angažmanu, zajebanciji i novom talasu rep muzike

bih-hop

Zovem se Mladi Njegoš i tanak sam sa autocenzurom

Dvočasovnom svirkom na Ćemovskom polju, podgorički bend Yonic sinoć je upisao još jedan nastup za sjećanje, jedan od rijetkih muzičkih događaja na periferiji Podgorice koja nekim čudom ostaje neistraženo blago glavnog grada. 

Meditativni i distorzični zvuci Yonica razlili su se otvorenim prostorom aerodroma Špiro Mugoša, dok je stotinjak ljubitelja post-rock zvuka uživalo uz pjesme sa prva dva albuma podgoričkog benda.

Koncert je dio projekta “Potraži me u predgrađu” koji zagovara novo otkrivanje gradske periferije  kao životnog kvaliteta i razvojne šanse crnogorskih gradova koji su suviše centralizovani u kulturnom, ekonomskom i urbanističkom smislu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NI6OHHeRHdw?si=g0AC6c03QTyUxjex" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Projekat se ostvaruje kroz program Podržani=Osnaženi, u okviru grant šeme “Aktivno učešće” koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.


Koncert na Ćemovskom polju, zvučna slika pod vedrim nebom

koncert

Yonic poletio sa aerodroma

Ornela Vorpsi je albanska prozna autorka i vizuelna umjetnica koja piše na italijanskom jeziku, a živi u Francuskoj. Kroz četrnaest priča koje nisu ispričane hronološkim redom autorka opisuje svoje odrastanje sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka u Tirani, prijestonici Albanije.

O knjizi govori prof. dr Svetlana Slapšak, klasična filološkinja, antropološkinja, spisateljica, feministkinja. Svetlana Slapšak je objavila više od sto knjiga, dobitnica je mnogih domaćih i međunarodnih nagrada, između ostalog je i počasna predsjednica Društva za promociju žena u kulturi iz Ljubljane Mesto žensk/Grad žena.

"Detalji koje autorka iznosi, njena surova fragmentarnost koja je napisana neobično elegantnim jezikom dira u srce zato što je lišena svake mržnje i svake koristi. Jasno je da je knjiga napisana, ne zato da bi nešto pridobila time što će Zapadu otkriti najstrašnije stvari, kao što je inače recept za taj žanr, već je u pitanju samoobračunavanje, viđenje svijeta onakav kakav je bio i pokušavanje da se shvati zašto je bio takav. Upravo u ovoj knjizi leži odgovor na pitanje *Zašto muškarci ne čitaju žene*. Sjajna knjiga, vrijedna čitanja i ponovnog čitanja." Svetlana Slapšak

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/dnKxLXLu1n4?si=jXmTgIyaEIA20FZq" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Podkast uređuje i vodi dr Biljana Žikić, a montira Jelena Dobrosavljević.

**

*U okviru projekta Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti i regionalne promocije šest knjiga iz ovog projekta, Kulturni center Danilo Kiš iz Slovenije organizuje šest podkasta pod nazivom Zašto muškarci ne čitaju žene u kojima se kroz razgovor o knjigama analizira tema vrednovanja književnosti koju pišu žene. Projekat je podržala Kreativna Evropa. Nosilac projekta je Štrik iz Beograda, a partneri Naratorium iz Sarajeva, Kulturni center Danilo Kiš iz Ljubljane, Booksa iz Zagreba, Bookvica iz Beograda i Normalizuj iz Podgorice.*





U trećem podkastu Zašto muškarci ne čitaju žene? predstavlja se knjiga Ornele Vorpsi Zemlja u kojoj se nikad ne umire koju je sa italijanskog na srpski jezik preveo Aleksandar Levi, a izdala beogradska izdavačka kuća Štrik.

podcast

Zemlja u kojoj se nikad ne umire

Eklektički instrumentalni đir pun ritmičkih ubrzanja, mali djelić jednog od najhvaljenijih crnogorskih albuma prošle godine. Numera "Pi" sa ploče Kradljivci banana podgoričkog benda Antonio Sančez i Kurvini Sinovi.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/reWEnaibIdc?si=AjTb_uDbH9RjuIjG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Možemo se samo složiti sa autorima i reći Pi! što ASIKS nije češće na živim svirkama. 

Muzička poslastica za one kojima je dosadila i klasična muzika i folk

kurvini sinovi

Ono kad Antonio Sančez kaže Pi!

Prvi put objavljena 2000. godine, Godina bisera autorke Zuzane Brapcove opisivana je kao prvi lezbejski roman češke književnosti. Ne prezajući pred (tada) tabu tematikom, knjiga autorke koja je prethodno stekla reputaciju kao prva dobitnica antirežimske nagrade Jiří Orten (1987), namenjene jačanju vidljivosti mladih autorki i autora čija su dela bila zabranjivana pod komunističkom vlašću – dočekana je kao literarna senzacija češke scene. 

U startu objavljena u tri izdanja, popularnost knjige u mnogome je pomogla uvođenju značajnih tema u prostor javnog govora, od homoseksualne ljubavi preko pitanja zavisnosti, mentalnog zdravlja i samoubistva, toksičnih i nasilnih odnosa, tretmana žena u mentalnim institucijama, ali i problema intimnog suočavanja sa internalizovanom automizoginijom i autohomofobijom. Ipak, pitanje je u kojoj meri roman Zuzane Brapcove uspeva da, kroz pokretanje pomenutih tema, stvori i prostor za dijalog, te promenu stavova, uverenja ili predrasuda kod čitalačke publike? 

Ispripovedan najvećim delom u prvom licu, romanom dominira perspektiva (anti)junakinje Lucije, koja, suočivši se u 40. godini sa svojom, do tada potiskivanom, seksualnom orijentacijom, prolazi kroz krizu identiteta, upoznavši, kao srećno udata majka i urednica, 16 godina mlađu Magdu, sa kojom se upušta u ljubavnu vezu. Godina bisera je, u tom smislu, godina koju Lucija i Magda provode zajedno, kao dvoznačni proces njihovog zbližavanja i udaljavanja – kao rana ili strano telo koje, oblaganjem u sedef, postaje deo same Lucije, koji ona, nakon raskida, nasilno pokušava da odstrani, prvo pokušajem ubistva Magde, a potom i same sebe. Trodelna struktura knjige funkcioniše kao prsten ili školjka oko poglavlja „Crna kutija“ – ovde metafore za homoseksualnost, to jest skrivani deo Lucijine ličnosti i mladosti, u kontekstu prve, tajne, potisnute ljubavi prema dugogodišnjoj prijateljici Renati. Odbacivanjem lineranog pripovedanja, dinamička rekonstrukcija događaja vodi nas, u biser–centru, otkriću povoda za Lucijin pokušaj samoubistva i njen boravak u mentalnoj instituciji, što je tematizovano na početku i kraju romana. 

Mikroceline romana organizovane su kroz mozaičku smenu pripovednih perspektiva (Lucija, Jakub, Tereza, „druga“ Lucija, treće lice...), prelomljenih kroz Luciju kao fokalizacioni centar, te datih primarno u funkciji ogledanja, uspostavljanja paralela i dalje karakterizacije glavne junakinje. Fragmentarne epizode nižu se asocijativno, kroz smenu i mešanje sećanja, poređenja i snova, maskiranjem granice između stvarnog i hipotetičkog, ne bi li se u više navrata eksplicitno iznela sumnja da je svet samo projekcija Lucijinog uma, te da pravih dijaloga u romanu nije ni bilo. Narativna reprezentacija haosa, u knjizi ekspliciranog kao mehanizam „ženskog“ mišljenja, to jest iskrivljeni haos detalja koji se postavlja nasuprot „muškim“ celinama i povezanostima, postiže se kroz roman i brojnim lajtmotivskim ponavljanjima i variranjima odeljaka, slika i motiva.

Iako isprva haotično, te predstavljeno kroz niz zagonetnih slika–simbola koje daljim čitanjem treba razrešiti, pripovedanje zbog svoje promišljene organizacije i doslednog uvezivanja slika, realizacija metafora i raskrinkavanja mesta neodređenosti, do kraja romana ostavlja utisak iskonstruisanosti. Poput projekta na kojem je trebalo praktično isprobati sve naratološke postupke, umesto dramatične ispovesti, intimne krize i iluzije življenog iskustva ka kojoj prikazivanje Lucijine priče teži. Čitateljkama/čitaocima je do kraja knjige objašnjeno kako isprva ambivalentni motivi, poput zavisnosti, apstinencije, crne kutije, 13. sobe, bisera, prstena, krvi, i slično – mogu npr. da se čitaju i iz perspektive odbijanja i prihvatanja lezbejskog odnosa i identiteta, na šta je kroz delo u više navrata svakako aludirano. Izlišnim eksplikacijama, te doslednim razrešavanjem motiva i slika kojim na početku romana nedostaje kontekstualizacija iz segmenta „Crna kutija“, potcenjuju se čitalačka imaginacija i sposobnost rezonovanja, a sam proces čitanja gubi na svojoj uzbudljivosti. Štaviše, utisak artificijelnosti i konstruisanosti proizilazi, ironično, iz dosledne povezanosti svih fragemanata u jasnu celinu, koja potom intervencijom autorke biva razlomljena i pretumbana u konačni oblik knjige. 

Sama naratorka Lucija odgovara tipu antijunakinje koja, uprkos svojoj želji da bude doživljavana kao liberalna, otvorena, načitana intelektualka – svet boji stereotipnim, konzervativnim predsrasudama, elitističkim stavovima, automizoginijom i autohomofobijom, otežavajući mogućnost čitalačke identifikacije ili saosećanja. Primera radi, u njenoj vizuri: feminizam je hir, mala štetočina koja razara republiku, druge žene su neretko okarakterisane kroz gađenje i nipodaštavanje zbog izgleda, kilaže, porekla, kao obična izveštačena guska, stokilašica, brkata, iživljena devica, te kroz stereotipe vezane za odnos selo–grad, dok je žena od 40 godina matori gabor. Perpetuiraju se stereotipno muške (pucačine, fudbal, matematika, autići) i ženske aktvinosti (kuvanje, šivenje, briga o bebi). Svoju homoseksualnost Lucija vidi kao nakazu zauvek prikovanu lancima u trinaestoj sobi, kao prigušene perverzne sklonosti i manijakalne predstave, dok uporno koristi odrednice peder–lezbača. Strejt odnos nazvan je normalnim seksualnim odnosom, nasuprot seksualnoj devijaciji koju Jakub otkriva kod svoje žene. 

Sadistički/mazohistički momenti romana idu u prilog fetišističkoj objektifikaciji lezbejskih odnosa, dok „ispovest biseksualke“ paradoksalno nipodaštava bi-iskustvo, tezom da se vremenom svi odluče za jednu ili drugu stranu. Jedini drugi lezbejski par u delu govori o sramoti koju Lucija nanosi njihovom pokretu, sugerišući da je reč o konstruisanom, a ne prirodnom iskustvu. Magdino i Lucijino držanje za ruke predstavlja sramotan, neprimeren prizor za decu (bizarno, bolesno), dok su deca zid s kojim se svaka homoseksualna žena susretne vremenom. Primera je mnogo. 

Način na koji su u jeziku oblikovane Lucijine misli i dijalozi, a sa njima i perspektive drugih junaka, koje se po stilu ne razlikuju od Lucijine, predstavlja jedan od najslabijih aspekata romana, ili možda prevoda romana. Iako neretko dato kroz ironično klackanje između patetičnog i svesti o patetičnosti – nizanjem opštih mesta (književnosti i književne istorije), nasumično ubačene staromodne leksike, neuverljivih replika i dijaloga, te nemotivisanih poređenja, čitaoci se odbijaju od uživljavanja u svet dela. Radi ilustracije, u kontekstu poređenja, čitamo: rešetke su besmislene kao hemijske formule radona iz periodnog sistema elemenata, kontakt sa Lucijom je veći zalogaj od bandžidžampinga, nežnost je Terezi pristajala kao Dalaj Lami smoking, dve korpulentne pedesetogodišnjakinje se ljube sa takvim žarom kao da su se bacile na predbožićno spremanje kuće, hermafroditi koji su menjali pol kao donji veš, razum i emocije kao posvađana braća na raskrsnici...

Odabirom da svet romana u celosti bude određen Lucijinim pogledom, koji iznova kroz delo funkcioniše kao izvor nezdravih odnosa, perpetuiranja rodnih stereotipa i homofobnih stavova, čak i u slučaju drugih likova – ne nudi se alternativni primer niti kritički pristup koji bi naveo čitateljke/čitaoce da preispitaju Lucijinu poziciju i stavove/predrasude sa kojima su potencijalno i sami pristupili čitanju. U kontekstu senzacionalističke popularnosti romana 2000-ih, ostaje nesigurno da li on, iako hrabar samom tematizacijom marginalizovane grupe, uspeva da navede nekoga sa homofobnim, elitističkim ili mizoginim stavovima, ko nije već sklon kritičkom mišljenju – da preispita svet sa kojim se u romanu sreće, a time i sopstvena uverenja, koja se pak kroz brojne Lucijine opaske i vrednosne sudove samo iznova potvrđuju. 

Takođe, nekoga ko u čitanje uđe sa svešću o tome da je reč o stereotipima, predrasudama, nepouzdanoj pripovedačici, antijunakinji itd., kroz suočavanje sa nekritičnošću romana, te brojnim stilskim slabostima, knjiga može lako da odbije. Prikazujući u svojoj osnovi bol procesa transformacije – roman Godina bisera ipak ne ostvaruje sopstveni transformacioni potencijal kada je reč o efektu koji je mogao da ima na podizanje svesti i razvoj empatije kod čitalačke publike, kako 2000-ih, tako i gotovo četvrt veka kasnije.


*U okviru projekta „Njene priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“, koji je podržala Kreativna Evropa, održava se regionalna radionica pisanja književne kritike "Mlada Evropa čita". Biće održano šest radionica na kojima će predavačice i predavači iz regiona razgovarati s učesnicama i učesnicima o knjigama objavljenim u okviru projekta, a nakon svake radionice biće odabrana jedna kritika koju će objaviti partnerski portali iz projekta iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Na drugoj radionici bilo je reči o romanu "Godina bisera", prerano preminule češke autorke Zuzane Brapcove. Predavačica je bila profesorka, književna teoretičarka i kritičarka Selma Raljević. U nastavku teksta pročitajte kritiku Stanislave Paunović "Opasnost nekritičkog pristupa romanu Godina bisera".*

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e50f4687-114e-45d4-8042-188d47469a0b)

Suzana Brapcova, Godina bisera, prevela sa češkog Tihana Hamović; Štrik, Beograd, 2023.

književna kritika

Opasnost nekritičkog pristupa romanu Godina bisera

U žutoj kocki svjetla pred računarom sjedi mladić i slaže bitove za slavnog američkog repera. Naš junak, Podgoričanin kodnog imena X živi u Bloku 5, kvartu izgrađenom još osamdesetih godina prošlog vijeka. Mladić ne pamti doba kad je crnogorsko društvo jahalo posljednji talas jugoslovenskog modernizma. Iako svoju muziku stvara usred Crne Gore, njegova kreativna snaga putuje preko Atlantika, odakle stižu honorari o kojima rodbina i komšije nagađaju. 

Ništa od stvaralačkog zamaha mladog X ne hvata se za lokalnu zajednicu. Muzika u kafićima oko njegove zgrade je neke druge vrste, često naporna varijanta narodnjačkog treša koji je učinio da se X od malena u rođenoj zemlji osjeća kao tuđin. Nije on usamljeni primjer, cijela jedna nova vrsta emigranata iz radne sobe obavlja poslove koji se ne dotiču njihove najbliže okoline: produciraju prekomorske bendove, vizualno oblikuju nordijske šoping molove, učestvuju u globalnoj kreativnoj industriji kao najamnici sa jedne male nevažne IT adrese. Crna Gora je predugo u političkoj i ekonomskoj blokadi, pa je valjda izgubila moć da prepozna pojedince kakav je naš junak. Zapravo, Crna Gora tu moć vjerovatno nikad nije ni imala.

Puna istina glasi da ovaj problem nije samo crnogorski. Nove tehnologije crtaju mapu svijeta čije se granice ne poklapaju sa državnim. Atomizacija poslova i otuđenje radnog procesa globalni su problem. Širom svijeta pojavila se jedna nova unutrašnja emigracija koja igra po pravilima četvrte tehnološke revolucije. Njihova je domovina konzola, a društvenost upitna. Osjećaj za udruživanje i razvoj nezavisne scene kod ovih mladica nije se nikad ni javio na maternjem jeziku. Oni pripadaju udaljenom svijetu u kojem ćemo ih zasad ostaviti, sa njihovim štreberskim navikama, skupim slušalicama i veganskim dijetama. 

Okrenućemo se nešto starijoj, sredovječnoj generaciji kreativnih ljudi koji kroz maglu pamte život u Bloku 5, makar iz priče, onako kako je bio zamišljen ambicioznim urbanizmom i kulturnom politikama jedne bivše zemlje. Nakon raspada Jugoslavije, cijela jedna generacija morala je da se pomiri sa nasiljem kao glavnim oblikom komunikacije u društvu. Širom regiona, pa i u Crnoj Gori, kao kreativni odgovor na takvu političku komandu rađale su se nezavisne produkcije. Rađale su se u mukama, i umirale lako. Polet je dolazio u talasima, rastao je sa entuzijazmom koji bi se poslije nekoliko godina sam od sebe gasio.

Mnogi alternativni pokreti, kreativni kolektivi, ili *ad hoc* institucije nezavisne scene nastajali su kao spontane pobune u produženom trajanju. Ali nikad se nije razvila struktura, shema, model koji bi ovakve podvige učinio održivim. Naprotiv, dometi nezavisne scene bi se brže-bolje sahranili, da bi onda bili nekritički glorifikovani, mitologizovani, kao nedostižna prednost jednog vremena koje se nikad neće ponoviti. Otud se u Crnoj Gori razvila sasvim posebna melahnohija i stalna usmjerenost na nekakvu bolju prošlost, čak i među mladima koji bi trebalo da budu prvi u njenoj egzekuciji.  

„Scene više nema“, reći će sagovornik, bio on muzički producent ili slikarka sa dva mastera, koja će možda dodati i poneku psovku na račun institucija. Rečenica „scene više nema“ služi da održi iluziju kako je nezavisne scene u Crnoj Gori nekad bilo. Na marginama kičerskih nacionalnih strategija iza kojih je stajala suva politička pragma, zaista bi se ponekad dogodili i nezavisni oblici stvaranja i društvenog angažmana. Ipak, to nije bila nezavisna scena. Bolje je priznati da su istorijske okolnosti vukle društvo na drugu stranu i pokušati makar pobrojati osnovne razloge.

Nezavisnost je crnogorski fetiš i ne postoji riječ koja je više puta upotrebljena u javnom govoru. Država je povratila nezavisnost 2006, nakon što je nezavisnost izgubila stotinjak godina ranije. Glavni trg u glavnog gradu zove se Trg nezavisnosti, a glavne novine – nezavisni dnevnik. Nezavisnost je osnovni motiv političkih kampanja koje su u zemlji sa pola miliona glasača ujedno i najvažnije produkcije. Nezavisnost se ipak shvata kolektivistički, oslanja na nekakav epski element i plemensku svijest koja ne priznaje pojedinca. 

Kulturološki kȏd ratnog kampa, odnosno drevne Crne Gore, kao da se modernizovao kroz manipulaciju kolektivnim identitetima i politikama ucjena koje sistem drže u stalnoj nacionalnoj tenziji. Riječ je o istoriji dugog trajanja koja limitira domete društva, favorizuje mediokritetsku partijsku elitu i tjera mlade iz zemlje. U posljednjih deset godina Crnu Goru je napustilo oko 75.000 stanovnika. Među onima koji su otišli nije mali broj stvaralaca koji su priznali poraz i pomirili se sa sudbinom da u Crnoj Gori u dogledno vrijeme neće biti bolje. 

Nije veliko čudo što na polju nezavisne scene stvari idu sporije nego u ostalim sredinama. Istorijski gledano Crna Gora je bila na repu razvoja još u Jugoslaviji, republika sa najmanjim prihodom i gubitaš sa velikim prirodnim potencijalom. Iako je socijalistička država donijela gotovo revolucionarni skok i opštu emancipaciju, prelaz iz sela u grad desio se suviše naglo a industrijalizacija nije uspjela da obezbjedi dovoljno godina ekonomske stabilnosti kako bi se to osjetilo u kulturi. Kao mala sredina sa jedva nekoliko gradskih institucija, Crna Gora nije doživjela mnoge prekretnice. Nije vidjela šezdesetosmu, jer tad još nije imala Univerzitet, nije doživjela seksualnu revoluciju jer je zadugo bila patrijarhalno društvo čvrstih normi. Logično, nije se razvila ni industrija zabave već su umjetnici jedva čekali da odu u veće jugoslovenske centre kako bi radili u uslovima dostojnim njihovog talenta. Sve je to stvorilo jedan poseban kompleks niže vrijednosti i provincijalni nagon za samokažnjavanjem koji se nerijetko očitava kroz apatiju i autodestruktivnu pozu mučeništva. 

Kad se konačno krenulo u obnovu državotvorne politike novac je političkim kanalima pristizao sa svih strana, ali naročito sa Zapada koji je pomogao da Crna Gora vrednosno odredi svoj pravac ka nekakvom labavom mitu o demokratiji. U vrijeme kad je državna kasa bila puna a politički pritisak najveći, u osvit nezavisnosti, nezavisna scena je ojačala hraneći se ostacima. Bilo je to vrijeme kad su nosioci zvanične politike prepoznali da je kultura sastojak političke borbe, pa se mimo skupih državnih produkcija tolerisalo i nešto malo slobodne margine. 

Čim je Crna Gora postala međunarodno priznata država, vlast je minirala spontane oblike samoorganizovanja u kulturi koje više nije smatrala poželjnim. Svaka nezavisna inicijativa se gušila iz partijskog centra. Period velike regresije značio je i razvoj apartmanskih naselja na primorju, te prizemnu materijalističku estetiku prljavog novca koja je rodila nacionalni kič i zatucanost. Šarene laže državne produkcije postale su anahrone i neubjedljive, krugovi kruženja koverti sa novcem postali su toliko očigledni i dobro utabani da su rađali bijes i odbojnost. Kao odgovor na takvu kulturnu pustinju konačno se dogodila i klerikalizacija društva. 

Od ionako klimave urbane scene ostalo je nekoliko polovnih festivala i rok bendova, sa sve većim generacijskim jazom koji je mlade ljude poput našeg junaka sa početka priče držao dalje od aktivizma. 

Razvijana unutar jednog suštinski zatvorenog društva, nezavisna scena u Crnoj Gori zapravo je postigla ponešto kroz nadarene pojedince i rijetke oblike posvećenosti. Ipak, ti pojedinci u jednome nisu pobijedili sredinu koju su oplemenili svojim vanrednim dometima. Većina njih nije pokazala osjećaj za saradnju i organizaciju. Tipično za malobrojne zajednice i brza kreativna pražnjenja, sasvim očekivano u državi koja se uglavnom svela na svoj glavni grad. Uspjeh je shvaćen kao soliranje bez težnje da se stvaraju mreže. Neke od najvećih šansi nezavisne scene izdahnule su u malim razlikama, u egoizmu *lokalnih genija* koji nisu shvatili važnost otvorenosti i kooperative. Dobili smo kulturne kružoke, grupice, klanove, karikaturalna gledanja preko nišana i uvrijeđene sujete što bujaju na razvalinama propuštenih prilika. 

Ali tu je prelom, makar bi mogao biti. Kao pravo malo čudo u zametku, npr, posljednjih se godina javlja hip-hop scena stvorena odozdo, koja kao da prelazi u talas oko koga se okupljaju kreativci iz ostalih sfera. To bi mogla biti šansa za našeg junaka kodnog imena X i generaciju koja se nije socijalizovala kroz političku dresuru balkanskog poraća, već svoj metod i svjetonazor gradila na širim potezima neke drugačije lektire. Između groznog pritiska kapitalističke tezge koju svi moramo da držimo da bismo preživjeli i istinskog društvenog angažmana na lokalu, neki od njih će izabrati ovo posljednje, uložiti svoju vještinu, znanje i lukavstvo da stvore nemoguće i zauvijek prežaljenu, nikad dokazanu, a opet tako izazovnu crnogorsku scenu podignu na noge. Da je svi jednom vidimo kako stoji i ne pada. 

Do cilja se može se doći samo novim revolucionarnim skokom generacije koja dobija šansu da opet počne sa ledine. Tu istu šansu mnogi su u Crnoj Gori već dobili i protraćili zato što im krajnji cilj nije bio da za njima ne ostane ledina.


Pisanje članka je pomogla mreža Reset! koja promoviše nezavisne kulturne i medijske aktere u Evropi{.caption}


Razvijana unutar jednog suštinski zatvorenog društva, nezavisna scena u Crnoj Gori zapravo je postigla ponešto kroz nadarene pojedince i rijetke oblike posvećenosti. Ipak, ti pojedinci u jednome nisu pobijedili sredinu...

Scena u Crnoj Gori