Iako do sada nije bilo državljana Crne Gore koji su odgovarali za zločine silovanja u Foči 1992/93. godine, svjedočanstva žrtava govore o višestrukim zločinima crnogorskih vojnika.

Dokazne materijale pod pečatom Međunarodnog krivičnog suda Ujedinjenih nacija, Crna Gora još ne može koristiti dok ne promijeni Krivični zakon što se očekuje do kraja godine.

Pred Sudom je govorilo više svjedoka, među kojima i Svjedokinja 50 koja je opisala jednog crnogorskog vojnika kao čovjeka starog i odvratnog koji je odveo u sobu gdje joj je prijetio nožem i govorio: “Vidjećete vi Muslimani. Nacrtaću ti krst na leđima. Sve ću vas pokrstiti. Sad ćete postati Srbi.” 

Svjedokinja 50 je Međunarodnom sudu UN-a rekla da joj je prijetio nožem toliko da je mislila da će izgubiti život. Silovao ju je “na zvjerski način,” tako grubo da je kasnije vidjela da krvari. 

“Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac.”

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Bl2sRyW5Wjw?si=NncatnupcKUPvROq" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Svjedokinja 87 je preživjela višestruka silovanjima i trafikovanje iz Foče do Nikšića i Podgorice, kad je imala 15 godina. 

[Svjedočila](https://www.icty.org/bcs/content/svjedokinja-87) je 2000. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, koji su proglašeni krivi za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i osuđeni na 28, odnosno 20, odnosno 12 godina zatvora. 

Svjedokinja 87 je između ostalog rekla da je silovana u svojoj školi, srednjoškolskom centru Nikola Tesla u fočanskom naselji Aladža.

Srpski vojnici žene su odveli u učionicu na prvom spratu “u kojoj nije bilo ni stolova ni stolica. Samo su bili postavljeni dušeci za spavanje”. Po riječima Svjedokinje 87, čuvalo ih je četiri ili pet vojnika, a otprilike svake druge noći bi odvodili žene da ih siluju. 

“Svaki put kad bi se neki od njih pojavio, prozvali bi imena djevojaka ili žena i odveli bi ih sa sobom”, odvodili bi djevojke iz škole u stanove u gradu, ili samo iz jedne učionice u drugu. Jednom prilikom pet vojnika je prozvalo imena pet djevojaka i odveli su ih iz učionice. Među vojnicima su bili Dragan Zelenović i Zoran Vuković. Svjedokinji je bilo naređeno da ode u ćošak u kojem je sjedio Vuković. “Vuković mi je rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao”. 

Svjedokinja 87 je kasnije prebačena u jedan stan gdje je silovana sve do februara 1993, kada su dva vojnika došla iz Crne Gore sa srpskim vojnicima i nakon pogodbe kupili nju i još jednu djevojku za 500 njemačkih maraka. 

Odatle su odvedene u jedan drugi stan u zgradi koju su nazivali Brena, gdje su vojnici iz Crne Gore odsjeli. “Mislim da smo tamo provele jednu noć, a onda su nas odveli u jedan drugi stan na Brodu, i mislim da smo tamo morale da čekamo te Crnogorce da nas prebace preko granice u Crnu Goru”.

Nakon čekanja u stanu u Brodu djevojke su automobilom prebačene preko granice u Nikšić u Crnoj Gori. “Mislim da su i tom prilikom kupovali oružje, jer su sakrivali oružje u kolima, ispod sjedišta, u gepeku i tako. I rekli su nam da kad stignemo na granicu Bosne i Crne Gore, da treba da kažemo da smo Srpkinje, i dali su nam imena koja treba da koristimo, i da kažemo da nemamo nikakvih isprava, da su uništene, ili nešto slično. Kad smo stigli na granicu, nije bilo nekih većih problema sa ovim. Tu smo se zadržali možda 15 minuta i onda su nas odvezli za Nikšić”.

Kada su stigle u Nikšić, djevojke su stanovale u stanu jednog od Crnogoraca i takođe redovno silovane. Nakon nekoliko dana bile su primorane da rade kao konobarice u jednom kafiću. “Nikad nam nisu platili za taj rad” ali su djevojke uspjele da “zarade manju sumu novca od bakšiša koji su ostavljali gosti”. “To smo sve vrijeme radile, sve dok nas nisu prebacili u Podgoricu”, glavni grad Crne Gore.

U Podgorici, vojnici su ih ostavili u jednom stanu sa još jednim čovjekom iz Crne Gore “on se u stanu zadržavao samo tri do četri sata tokom popodneva” jer je išao na posao. Svjedokinja 87 je izjavila da je oko tri popodne obično nikog nije bilo u stanu, a vrata obično nisu bila zaključana, tako da su mogle da izađu napolje. Izjavila je da su prvi put kad su izašle bile vrlo uplašene, “(p)itale smo se na koga bi mogle naići na ulici”, sljedeći put je bilo lakše. Izjavila je da je im je laknulo jer grad u to vrijeme nije bio u ratnom stanju i ljudi su se “ponašali normalno”.

Pokušale su da odu iz te kuće i jednom prilikom su uspjele da pronađu autobusko stajalište. “(P)ogledale smo red vožnje i koliko košta karta i odlučile da jedan dan odemo, da jednostavno odemo odatle”. Otprilike 5. aprila, ove dvije djevojke su iz Podgorice otišle u Rožaje, gradić na sjeveroistoku Crne Gore.


Zločina ratova devedesetih za koje su odgovorni i vojnici iz Crne Gore




SVJEDOKINJE 50 I 87

Crnogorski vojnici i silovanja u Foči

Ekobomba je kuglica sa papirnom opnom punjena sjemenima i potrebnim prirodnim hranivima za razvoj novih stabala. [Atelje propuh](https://www.instagram.com/atelje_propuh/) iz mjesta Kokoti kod Podgorice razvija proizvod koji bi mogao olakšati pošumljavanje, nastao kao dio njihovog istraživanja prilikom proizvodnje organskog papira. 

Umjetnici Mia Pejović i Tihomir Miranović odlučili su poslije završene likovne akademije da žive u podgoričkom predgrađu Kokoti i stvaraju u skladu sa prirodom na seoskom domaćinstvu. Prije nego što bi na papiru otiskivali svoje prepoznatljive grafike, obogaćivali su ga elementima lokalnog bilja, pa čak i sjemenkama zeljastih ili samoniklih vrsta.

Ideja za ekobombe nastala je kao logičan nastavak ovog istraživanja, u kome je ručno proizvedeni papir odigrao ulogu "majčine utrobe" za sjemena drveća. 

Opremljeno dodatnim hranivima, tzv. starterima, jednom opremljeno sjeme sačuvano u papirnoj kugli može izletjeti iz obične praćke, ali može biti i bacano iz drona ili aviona. Iz ateljea Propuh naglašavaju da je riječ o posebnom obliku permakulture, znači sađenja bez okopavanja. To znači da klica čim ojača i  pusti korijene van papirne kugle lako prijanja za zemljište.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/GvM5Jy-1jCg?si=A_aDV5Fwdq_i5L5-" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Atelje Propuh pokušava da standardizuje svoju ideju kako bi legislativno bila prepoznata a tehnološki propisana kao metod pošumljavanja i crnogorski brend među ekološkim inicijativama.

U okviru akcije "Potraži me u predgrađu" razgovaramo sa umjetnicima koji su napustili podgoričko gradsko jezgro, organizujemo tribine, koncerte, izložbe, kako bismo bolje shvatili odnos periferije i centra.

**

*Projekat "Potraži me u predgrađu" je podržan kroz program Podržani=Osnaženi, u okviru grant šeme “Aktivno učešće” koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*



U okviru akcije "Potraži me u predgrađu" razgovaramo sa umjetnicima koji su napustili gradsko jezgro i razvili nove metode rada

ekološki desant

Atelje Propuh: Naše bombe nose novi život

Posjetili smo Studio Knap umjetnika Nikole Mirića koji radi u drvetu, primjenjuje svoje stolarsko znanje i stvara skulpture ptica po kojima je prepoznat. Mirić je jedan od onih koji su se "odmetnuli" na periferiju Podgorice i godinama radi u prigradskom naselju Beri kojim odjekuju njegove mašine. 

U okviru akcije "Potraži me u predgrađu" razgovaramo sa umjetnicima koji su napustili podgoričko gradsko jezgro, organizujemo tribine, koncerte, izložbe, kako bismo bolje shvatili odnos periferije i centra. 

U kratkom dokumentarnom prilogu Nikola govori o svom odnosu prema umjetnosti i životu, načinu na koji dolazi do oblika i ideja za skulpture i duhovita *ready-made* rješenja. Koristeći odbačene kišobrane, stolariju i otpad, Mirić traga za novim funkcijama predmeta koji su neželjeni dio prigradskog pejzaža.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/JnQ9pO5Zt38?si=szHAMMwFy9VL9EvG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Projekat "Potraži me u predgrađu" je podržan  kroz program Podržani=Osnaženi, u okviru grant šeme “Aktivno učešće” koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.


Nikola Mirić govori o svom odnosu prema umjetnosti i životu, načinu na koji dolazi do oblika i ideja za skulpture i duhovita ready-made rješenja

potraži me u predgrađu

Studio Knap u Berima: Tamo gdje se ptice bolje čuju

Mlada pozorišna rediteljka Hana Rastoder svojom predstavom "671-Lov" bavila se ubistvom civila otetih iz voza na stanici Štrpci 1993. godine. Ovaj zločin ostao je nikad do kraja ispričana priča koja traumatizuje ne samo žrtve i porodice žrtava, već predstavlja i obavezu suočavanja cijelog crnogorskog društva. 

Iskusniji pozorišni autori nisu se bavili ovom temom, pa je predstava "671-Lov" kao dio master ispita Hane Rastoder pobudila znatno medijsko interesovanje na premijeri krajem prošle godine. Sa velikim iščekivanjima i nepovjerenjem u njenu kreativnu zrelost podgorička autorka se izborila kroz dramski postupak pisanja teksta, a onda i režiranja na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. 

U razgovoru za "Normalizuj" Rastoder ističe da je tema zločina tek načeta i da pred autorima ostaje obaveza povratka u mračne godine devedesetih. Pozorišna Kritičarka Maja Mrđenović ocijenila je da je predstava umjetnički i etički vrijedno djelo "koje emancipatorski doprinosi preko potrebnoj kritičkoj kulturi sjećanja".

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lqEbzxGOXTc?si=8cVOrgAEDLeaEgXf" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

"Dragocjen je način na koji je tema tretirana. U mozaičnoj priči o ožiljcima koje su nestanak i ubistvo njihovog člana ostavili na jednu porodicu, rediteljka začudno spajaja pseudodokumentarističku dramaturgiju i poetske komentare i prizore. Na taj način, ona je istovremeno posredovala stav o zločinu u Štrpcima, i uspjela da univerzalizuje značenja predstave, koja do kraja postaje i upozorenje o besmislu svakog rata i nacionalističkih „krv i tlo“ narativa koji fabrikuju ratove, a koje pak zbog uvećanja sopstvene moći konstruišu elite", zapisala je Mrđenović u kritici na sajtu [Peripetija](https://peripetija.me/critic.244.critic.html).

Autorski tim predstave čine: Ivanka Vana Prelević, koja je radila vajarske radove i scenografiju, Mia Đurović, kostimografkinja, Enes Tahirović, kompozitor i Nataša Milićević, asistentkinja režije i Danilo Milatović, izvršni producent. U predstavi igraju: Dejan Ivanić, Tihana Ćulafić, Milica Šćepanović, Jovana Brnović, Ognjen Sekulić i Kristijan Blečić.

Pripadnici Vojske Republike Srpske su 27. februara 1993. godine oteli i ubili 19 državljana SR Jugoslavije i jedno NN lice samo zbog toga što u ličnim kartama nisu imali srpska imena. Žrtve ovog zločina su: Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina.



Razgovor sa rediteljkom Hanom Rastoder, povodom njene predstave "671-Lov" koja govori o jednoj od najtežih trauma devedesetih

Hana rastoder

Neka umjetnost govori o zločinu, da se ne bi ponovio u stvarnosti

Profesor fotografije na Fakultetu vizuelnih umjetnosti Balša Gobović otkrio nam je ljepotu rada sa kamerama starim oko stotinu godina. Proces dobijanja svjetlosnih zapisa mimo elekronskih prečica nadahnjuje ovog stvaraoca iz Podgorice.

Gobović je demonstrirao starinski način izrade fotografija na kameri iz 1930. godine, koju je donio sa američkog Savana koledža za umjetnost i dizajn gdje je završio magistarske studije. Ko želi da bude uhvaćen u vječnosti tako starog objektiva mora biti strpljiv model, jer fotografisanje traje oko petnaest minuta i važno je biti gotovo nepokretan. Pošto je to nemoguće ostvariti, fotografije nekad budu mutne, ili donesu poseban karakter koji se krije u mahinalnim kretnjama i mimici koju kamera bilježi.

"To postaje nekako personalizovano vrijeme, petnaest minuta ekspozicionog vremena za mene, a za nekog ko sjedi i gleda u jednu tačku bude makar tri sata", kaže Gobović.

Iako radi godinama na proučavanju alternativne i analogne fotografije, Gobović kaže da se svaki put naježi kad gleda kako se fotografija pojavljuje iz latentne slike, odnosno iz bjeline papira.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/xXP0al2eWHM?si=YCa2JQd-86SrVwSF" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

U posjeti profesoru Balši Goboviću koji nam je pokazao kako izgleda fotografsko putovanje kroz vrijeme

svjetlopis

Magija analogne fotografije

Crnogorski glumac Mišo Obradović govorio je za Normalizuj o tome kako je počeo da snima kratke filmove i kako ga je to iskustvo promijenilo. Zasićenje očekivanim ulogama koje jedan umjetnik ima u društvu kod Obradovića se prometnulo u pravcu režije i art kinematografije sa kojom ima veze još od školskih dana. 

Svojevrsna "garažna produkcija" pod imenom Kino Šarlo (Kino Akrobata), snimanje telefonom i filmski eksperiment, sve su to faze koje je Obradović prošao minulih nekoliko godina, na putu do prvog dugometražnog filma koji je u fazi snimanja. 

Lirski odnos prema filmu, slici, ali i umjetnosti uopšte za Obradovića znači put ka spoznanju istinskog poziva pravog autora, koji ne bi trebalo da je uslovljen dnevnom politikom i programskim smjernicama nego čistom emocijom koja važi i ostaje.  

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/vQi-GdfjNbs?si=zvSW-AwAAZGDBYPa" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Šta se dešava kad glumac u potrazi sa smislom odluči da promijeni ugao gledanja i stane iza kamere

art cinema

Mišo Obradović: Moj lični filmski dnevnik

Podgorički umjetnik Mišo Joskić govori o uličnoj umjetnosti i problemima sa kojima se suočava tokom produkcije svojih radova. 

Njegovi radovi popularizuju likovni izraz u formi murala i zidnog slikarstva, sa prepoznatljivim urbanim elementima i  naglašenim angažmanom koji nerijetko izostaje u akademskom likovnom izrazu.

"Dosadilo mi je više da crtam kući, da bi to neko vidio na pola sata, pa se to kasnije vratilo u neke ostave. Ovako imam direktnu komunikaciju sa svakim, tako da mi to donosi mnogo više radosti".

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/2mte-4h2M2I?si=xwhiGdP3hkwm7TTe" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Razgovor sa umjetnikom koji je izašao iz ateljea i galerija i za medijum izabrao urbani pejzaž i ulicu 

Mišo Joskić

Street Art jer umjetnost koja se obraća svima

Mještani sela Miloševići i Bijela kod Šavnika nastavljaju protest protiv sječe šume. 

Iako je Vlada Crne Gore predložila zakon o zabrani šumskih koncesija, sve dok Skupština ne počne rad i verifikuje zakon, koristi se vakuum prostor i pokreće sječa od koje mještanima ne ostaje gotovo ništa. 

Milutin Memedović iz sela Miloševići kaže da je lokalna zajednica dobila nekih 4.500 eura od sječe 1.800 kubnih metara šume. Memedović ističe da to "nije  samo pljačka već i  ekocid, naročito na prostoru Biovske gore".

„Mi to više dozvoliti nećemo i sljedeće nedjelje ćemo blokirati put prema Žabljaku, zapravo na nekoliko sati preusmjeriti saobraćaj, da prolaznicima pokažemo kakvim se putevima mi svakog dana vozimo“, rekao je Memedović u razgovoru za Normalizuj.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/ZGeuUNBEY3c?si=pA9zQSWxy0FMWI-U" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Žitelji dva sela traže da se obustave koncesije u Biovskoj gori, da se istraže sve uplate koncesija i posjedovni listovi lokacija na kojima se sječe. U Bijeloj i Miloševićima tvrde da su neke privatne parcele posljednjih godina “volšebno” osvanule kao državne i tako postale mjesto sječe.

Protest, drugi po redu, mještani najavljuju za desetak dana. 


U Bijeloj i Miloševićima tvrde da su neke privatne parcele posljednjih godina “volšebno” osvanule kao državne 

sporne koncesije

Ekocid kod Šavnika: Protest protiv sječe šume

Mladi crnogorski etnomuzikolog Nikola Zekić sa nestrpljenjem čeka da se digitalizuju neki snimci nacionalne prošlosti koji će nam dati uvide u glasove koje obično zovemo istorijskim. Riječ je o djelovima govora kralja Nikole, koji će biti uskoro objavljenji, kao i druga blaga sačuvana na starim pločama od 78 obrtaja.

U razgovoru za Normalizuj Zekić predviđa da će upravo ta starinska tehnologija naslijediti i nadživjeti sve novotarije, pa će neki arheolog budućnosti dok bude kopao po vremenu sadašnjem vjerovatno nabasati na gramofosku ploču u moru pokvarenih hard-drajvova.

„Ljudi za par hiljada godina možda neće ni znati što smo mi danas radili… Smatram da su analogni mediji i sigurniji i dugotrajniji, a zvuk sa analognih medija je dublji i puniji. Ako ćemo da pravimo neko banalno poređenje, onda je to kao da kupite hljeb u pekari, a imate kući domaći hljeb od babe, tetke, majke… “

Zekić je magistrirao etnomuzikologiju na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, a strast prema muzici je razvio u djetinjstvu, u porodici i u podgoričkoj Muzičkoj školi Vasa Pavić. On ističe vrijednosti izvornih pjevanja koja se čuvaju na muzičkim zapisima s početka dvadesetog vijeka. Ta se izvornost interpretacije danas gubi, pa se pjesme iz raznih krajeva pjevaju jednolično, sa uvezenim ukrasima i intonacijama, što je za Zekića pogrešno.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Mz_Bjx__l7E" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Čemu nas uče stare ploče i šta saznajemo dok slušamo glasove davno zaboravljenih pjevača