Za riječkog arheologa Maria Zaccariu, suvomeđa, ili suhozid je mnogo više od graditeljskog artefakta. To je način života, idejna i ideološka smjernica, te komadić koji nedostaje da se jadransko primorje sagleda i dalje razvija u punoj raskoši svojih prirodnih potencijala. 

Ekipa Normalizuj je sa Zaccariom posjetila selo Janjetići iznad Lovrana, nedaleko od Rijeke, gdje je prije 150 godina lokalni graditelj Anton Plašimuha izgradio cijeli kompleks suvomeđa. Taj način drevne gradnje otimao je zemlju od brda, nicale su bašte, livade i voćnjaci, premoštavani usjeci, dok se uspješno krotio nedostupan teren.  

U procesu pripitomljavanja okoliša poseban udio imaju istarska goveda boškarine, koje domaćin Franc drži na imanju u Janjetićima. Impresivne životinje dugih izvijenih rogova težinom dosegnu i tonu, a vođene svojim apetitom u potrazi za travom, one krče stare zarasle puteve. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/f_lcOg6whig?si=4cNTX6CHvH-qPP9y" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Osim boškarina, na imanju su koze i ovce, a tu je i ograđeni dio za robinzonovski nastrojene turiste koji sve više dolaze iz Zapadne Evrope. Zaccaria kaže da su tradicionalna gradnja i organska proizvodnja jedini ispravni put razvoja kraja koji sve više biva narušen netipičnom pseudomodernom arhitekturom koja odudara od terena. 

Nakon suvomeđe, a na istom tragu, Zaccaria se zalaže i za očuvanje autohtonih sjemena, poput brsečkog česana, po kome je njegova organizacija dobila ime.

Vještina gradnje na suvo je zvanično upisana u UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Taj tip gradnje karakterističan je i za Crnu Goru, odakle su prema usmenom predanju doselili stanovici sela Janjetići. 

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija {.caption}

U selu Janjetići iznad Lovrana kod Rijeke stari se zidovi poštuju i čuvaju 

suvomeđa

Zidovi koji spajaju prošlost i budućnost

Novinar zagrebačkog nedjeljnika Novosti i pisac Jerko Bakotin u razgovoru za Normalizuj kaže da regionu treba nova politička osnova i akcija, kako bi se riješili problemi koji se decenijama gomilaju. 

Po Bakotinu, autoru specijalizovanom za vanjsku politiku i pitanja onoga što se u liberalnom kapitalizmu izbjegava nazivati Trećim svijetom, problemi balkanskih državica kao da stoje u mjestu. 

Suočavanje sa prošlošću nije dovoljno, kaže Bakotin, novinar srednje generacije poznat čitaocima diljem regiona. On tvrdi da liberalne politike suočavanja sa prošlošću jesu potrebne, ali tek kad ljevica izgradi strukturalni ekonomski i politički pristup društvenoj nepravdi, može očekivati podršku širih krugova. Do tada, u liberalnom kapitalističkom bubnju, pomirenje i saradnja na kulturnom planu ostaće izolovani i ograničenog dejstva. 

Govoreći o odnosima Hrvatske i Crne Gore, Bakotin naglašava cinizam susjedskih i međudržavnih odnosa, te mogućnost da Hrvatska u budućnosti blokira ulazak Crne Gore u EU, kao što je to Grčka uradila Makedoniji. 

“Nakon silaska Mila Đukanovića sa vlasti, kao da Hrvatska ne zna kako da se postavi prema Crnoj Gori”, kaže Bakotin.

Mediji glavnog toka u Hrvatskoj preziru novu vlastu u Podgorici, što za Bakotina nije iznenađenje ako se zna da se vodeći političari poput predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića nazivaju "četničkim vojvodama”. 

Ipak, i u takvim okolnostima, Bakotin podvlači da se Crna Gora iz Zagreba posmatra jednostrano, politički površno i da se često ne vidi ili ne žele vidjeti njena unutrašnja politička dinamika.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/XeGDba2x0vY?si=8Yd-41ihWKDFirNT" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

“Udruge branitelja nisu nikakvi periferni igrači u Hrvatskoj, kaže Bakotin u komentaru na zabranu nastupa podgoričkog hora KIC POP na Korčuli. Tu zabranu su nedavno pokrenula  lokalna udruženja branitelja, nezadovoljna antifašističkim i partizanskim repertoarom ovog pjevačkog društva. Svojim otkazom dolaska na svečanost, cijelu je tu hajku podržao i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, kaže Bakotin, i dodaje da se predsjenik već tradicionalno ulizuje desnim strujama hrvatske politike i društva.

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



Kako zvanični Zagreb gleda na Podgoricu i kuda to vodi?

region

Suočavanje sa prošlim nije dovoljno, treba nam politika za budućnost

Dvije samostalne izložbe umjetnice Ivane Ivković i delegirani performans koji će voditi u Podgorici čine osmišljenu cjelinu pod naslovom Luka povjerenja (The Port of Trust). 

Šta je zapravo povjerenje i gdje društvo ili pojedinac počinju da se kvare, odnosno, kakve su veze korupcije sa maskulinitetom i patrijarhalnim uzusima, samo su neka od pitanja na koje beogradska umjetnica godinama traži odgovor. 

Prva izložba otvorena je 9. septembra u Galeriji Art, druga će biti otvorena 11. septembra u Novoj galeriji vizuelnih umjetnosti, dok će performans umjesto otvorenog prostora, kako je bilo zamišljeno, zbog vremenskih prilika 14. septembra biti održan u Modernoj galeriji.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lfD6_CTl4Fw?si=yOkUxeIFDgYk3h1q" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Sa umjetnicom smo razgovarali dok je pripremala svoju postavku u NGVU, dan uoči početka njenog multimedijalnog koncepta.

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption} 

Razgovor sa umjetnicom Ivanom Ivković povodom njenog multimedijalnog koncepta The Port of Trust

(ne)sigurna luka

Ivana Ivković: Kroz provokaciju do povjerenja

Iako do sada nije bilo državljana Crne Gore koji su odgovarali za zločine silovanja u Foči 1992/93. godine, svjedočanstva žrtava govore o višestrukim zločinima crnogorskih vojnika.

Dokazne materijale pod pečatom Međunarodnog krivičnog suda Ujedinjenih nacija, Crna Gora još ne može koristiti dok ne promijeni Krivični zakon što se očekuje do kraja godine.

Pred Sudom je govorilo više svjedoka, među kojima i Svjedokinja 50 koja je opisala jednog crnogorskog vojnika kao čovjeka starog i odvratnog koji je odveo u sobu gdje joj je prijetio nožem i govorio: “Vidjećete vi Muslimani. Nacrtaću ti krst na leđima. Sve ću vas pokrstiti. Sad ćete postati Srbi.” 

Svjedokinja 50 je Međunarodnom sudu UN-a rekla da joj je prijetio nožem toliko da je mislila da će izgubiti život. Silovao ju je “na zvjerski način,” tako grubo da je kasnije vidjela da krvari. 

“Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac.”

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Bl2sRyW5Wjw?si=NncatnupcKUPvROq" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Svjedokinja 87 je preživjela višestruka silovanjima i trafikovanje iz Foče do Nikšića i Podgorice, kad je imala 15 godina. 

[Svjedočila](https://www.icty.org/bcs/content/svjedokinja-87) je 2000. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, koji su proglašeni krivi za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i osuđeni na 28, odnosno 20, odnosno 12 godina zatvora. 

Svjedokinja 87 je između ostalog rekla da je silovana u svojoj školi, srednjoškolskom centru Nikola Tesla u fočanskom naselji Aladža.

Srpski vojnici žene su odveli u učionicu na prvom spratu “u kojoj nije bilo ni stolova ni stolica. Samo su bili postavljeni dušeci za spavanje”. Po riječima Svjedokinje 87, čuvalo ih je četiri ili pet vojnika, a otprilike svake druge noći bi odvodili žene da ih siluju. 

“Svaki put kad bi se neki od njih pojavio, prozvali bi imena djevojaka ili žena i odveli bi ih sa sobom”, odvodili bi djevojke iz škole u stanove u gradu, ili samo iz jedne učionice u drugu. Jednom prilikom pet vojnika je prozvalo imena pet djevojaka i odveli su ih iz učionice. Među vojnicima su bili Dragan Zelenović i Zoran Vuković. Svjedokinji je bilo naređeno da ode u ćošak u kojem je sjedio Vuković. “Vuković mi je rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao”. 

Svjedokinja 87 je kasnije prebačena u jedan stan gdje je silovana sve do februara 1993, kada su dva vojnika došla iz Crne Gore sa srpskim vojnicima i nakon pogodbe kupili nju i još jednu djevojku za 500 njemačkih maraka. 

Odatle su odvedene u jedan drugi stan u zgradi koju su nazivali Brena, gdje su vojnici iz Crne Gore odsjeli. “Mislim da smo tamo provele jednu noć, a onda su nas odveli u jedan drugi stan na Brodu, i mislim da smo tamo morale da čekamo te Crnogorce da nas prebace preko granice u Crnu Goru”.

Nakon čekanja u stanu u Brodu djevojke su automobilom prebačene preko granice u Nikšić u Crnoj Gori. “Mislim da su i tom prilikom kupovali oružje, jer su sakrivali oružje u kolima, ispod sjedišta, u gepeku i tako. I rekli su nam da kad stignemo na granicu Bosne i Crne Gore, da treba da kažemo da smo Srpkinje, i dali su nam imena koja treba da koristimo, i da kažemo da nemamo nikakvih isprava, da su uništene, ili nešto slično. Kad smo stigli na granicu, nije bilo nekih većih problema sa ovim. Tu smo se zadržali možda 15 minuta i onda su nas odvezli za Nikšić”.

Kada su stigle u Nikšić, djevojke su stanovale u stanu jednog od Crnogoraca i takođe redovno silovane. Nakon nekoliko dana bile su primorane da rade kao konobarice u jednom kafiću. “Nikad nam nisu platili za taj rad” ali su djevojke uspjele da “zarade manju sumu novca od bakšiša koji su ostavljali gosti”. “To smo sve vrijeme radile, sve dok nas nisu prebacili u Podgoricu”, glavni grad Crne Gore.

U Podgorici, vojnici su ih ostavili u jednom stanu sa još jednim čovjekom iz Crne Gore “on se u stanu zadržavao samo tri do četri sata tokom popodneva” jer je išao na posao. Svjedokinja 87 je izjavila da je oko tri popodne obično nikog nije bilo u stanu, a vrata obično nisu bila zaključana, tako da su mogle da izađu napolje. Izjavila je da su prvi put kad su izašle bile vrlo uplašene, “(p)itale smo se na koga bi mogle naići na ulici”, sljedeći put je bilo lakše. Izjavila je da je im je laknulo jer grad u to vrijeme nije bio u ratnom stanju i ljudi su se “ponašali normalno”.

Pokušale su da odu iz te kuće i jednom prilikom su uspjele da pronađu autobusko stajalište. “(P)ogledale smo red vožnje i koliko košta karta i odlučile da jedan dan odemo, da jednostavno odemo odatle”. Otprilike 5. aprila, ove dvije djevojke su iz Podgorice otišle u Rožaje, gradić na sjeveroistoku Crne Gore.


Zločina ratova devedesetih za koje su odgovorni i vojnici iz Crne Gore




SVJEDOKINJE 50 I 87

Crnogorski vojnici i silovanja u Foči

Ekobomba je kuglica sa papirnom opnom punjena sjemenima i potrebnim prirodnim hranivima za razvoj novih stabala. [Atelje propuh](https://www.instagram.com/atelje_propuh/) iz mjesta Kokoti kod Podgorice razvija proizvod koji bi mogao olakšati pošumljavanje, nastao kao dio njihovog istraživanja prilikom proizvodnje organskog papira. 

Umjetnici Mia Pejović i Tihomir Miranović odlučili su poslije završene likovne akademije da žive u podgoričkom predgrađu Kokoti i stvaraju u skladu sa prirodom na seoskom domaćinstvu. Prije nego što bi na papiru otiskivali svoje prepoznatljive grafike, obogaćivali su ga elementima lokalnog bilja, pa čak i sjemenkama zeljastih ili samoniklih vrsta.

Ideja za ekobombe nastala je kao logičan nastavak ovog istraživanja, u kome je ručno proizvedeni papir odigrao ulogu "majčine utrobe" za sjemena drveća. 

Opremljeno dodatnim hranivima, tzv. starterima, jednom opremljeno sjeme sačuvano u papirnoj kugli može izletjeti iz obične praćke, ali može biti i bacano iz drona ili aviona. Iz ateljea Propuh naglašavaju da je riječ o posebnom obliku permakulture, znači sađenja bez okopavanja. To znači da klica čim ojača i  pusti korijene van papirne kugle lako prijanja za zemljište.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/GvM5Jy-1jCg?si=A_aDV5Fwdq_i5L5-" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Atelje Propuh pokušava da standardizuje svoju ideju kako bi legislativno bila prepoznata a tehnološki propisana kao metod pošumljavanja i crnogorski brend među ekološkim inicijativama.

U okviru akcije "Potraži me u predgrađu" razgovaramo sa umjetnicima koji su napustili podgoričko gradsko jezgro, organizujemo tribine, koncerte, izložbe, kako bismo bolje shvatili odnos periferije i centra.

**

*Projekat "Potraži me u predgrađu" je podržan kroz program Podržani=Osnaženi, u okviru grant šeme “Aktivno učešće” koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*



U okviru akcije "Potraži me u predgrađu" razgovaramo sa umjetnicima koji su napustili gradsko jezgro i razvili nove metode rada

ekološki desant

Atelje Propuh: Naše bombe nose novi život

Posjetili smo Studio Knap umjetnika Nikole Mirića koji radi u drvetu, primjenjuje svoje stolarsko znanje i stvara skulpture ptica po kojima je prepoznat. Mirić je jedan od onih koji su se "odmetnuli" na periferiju Podgorice i godinama radi u prigradskom naselju Beri kojim odjekuju njegove mašine. 

U okviru akcije "Potraži me u predgrađu" razgovaramo sa umjetnicima koji su napustili podgoričko gradsko jezgro, organizujemo tribine, koncerte, izložbe, kako bismo bolje shvatili odnos periferije i centra. 

U kratkom dokumentarnom prilogu Nikola govori o svom odnosu prema umjetnosti i životu, načinu na koji dolazi do oblika i ideja za skulpture i duhovita *ready-made* rješenja. Koristeći odbačene kišobrane, stolariju i otpad, Mirić traga za novim funkcijama predmeta koji su neželjeni dio prigradskog pejzaža.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/JnQ9pO5Zt38?si=szHAMMwFy9VL9EvG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Projekat "Potraži me u predgrađu" je podržan  kroz program Podržani=Osnaženi, u okviru grant šeme “Aktivno učešće” koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.


Nikola Mirić govori o svom odnosu prema umjetnosti i životu, načinu na koji dolazi do oblika i ideja za skulpture i duhovita ready-made rješenja

potraži me u predgrađu

Studio Knap u Berima: Tamo gdje se ptice bolje čuju

Mlada pozorišna rediteljka Hana Rastoder svojom predstavom "671-Lov" bavila se ubistvom civila otetih iz voza na stanici Štrpci 1993. godine. Ovaj zločin ostao je nikad do kraja ispričana priča koja traumatizuje ne samo žrtve i porodice žrtava, već predstavlja i obavezu suočavanja cijelog crnogorskog društva. 

Iskusniji pozorišni autori nisu se bavili ovom temom, pa je predstava "671-Lov" kao dio master ispita Hane Rastoder pobudila znatno medijsko interesovanje na premijeri krajem prošle godine. Sa velikim iščekivanjima i nepovjerenjem u njenu kreativnu zrelost podgorička autorka se izborila kroz dramski postupak pisanja teksta, a onda i režiranja na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. 

U razgovoru za "Normalizuj" Rastoder ističe da je tema zločina tek načeta i da pred autorima ostaje obaveza povratka u mračne godine devedesetih. Pozorišna Kritičarka Maja Mrđenović ocijenila je da je predstava umjetnički i etički vrijedno djelo "koje emancipatorski doprinosi preko potrebnoj kritičkoj kulturi sjećanja".

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lqEbzxGOXTc?si=8cVOrgAEDLeaEgXf" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

"Dragocjen je način na koji je tema tretirana. U mozaičnoj priči o ožiljcima koje su nestanak i ubistvo njihovog člana ostavili na jednu porodicu, rediteljka začudno spajaja pseudodokumentarističku dramaturgiju i poetske komentare i prizore. Na taj način, ona je istovremeno posredovala stav o zločinu u Štrpcima, i uspjela da univerzalizuje značenja predstave, koja do kraja postaje i upozorenje o besmislu svakog rata i nacionalističkih „krv i tlo“ narativa koji fabrikuju ratove, a koje pak zbog uvećanja sopstvene moći konstruišu elite", zapisala je Mrđenović u kritici na sajtu [Peripetija](https://peripetija.me/critic.244.critic.html).

Autorski tim predstave čine: Ivanka Vana Prelević, koja je radila vajarske radove i scenografiju, Mia Đurović, kostimografkinja, Enes Tahirović, kompozitor i Nataša Milićević, asistentkinja režije i Danilo Milatović, izvršni producent. U predstavi igraju: Dejan Ivanić, Tihana Ćulafić, Milica Šćepanović, Jovana Brnović, Ognjen Sekulić i Kristijan Blečić.

Pripadnici Vojske Republike Srpske su 27. februara 1993. godine oteli i ubili 19 državljana SR Jugoslavije i jedno NN lice samo zbog toga što u ličnim kartama nisu imali srpska imena. Žrtve ovog zločina su: Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina.



Razgovor sa rediteljkom Hanom Rastoder, povodom njene predstave "671-Lov" koja govori o jednoj od najtežih trauma devedesetih

Hana rastoder

Neka umjetnost govori o zločinu, da se ne bi ponovio u stvarnosti

Profesor fotografije na Fakultetu vizuelnih umjetnosti Balša Gobović otkrio nam je ljepotu rada sa kamerama starim oko stotinu godina. Proces dobijanja svjetlosnih zapisa mimo elekronskih prečica nadahnjuje ovog stvaraoca iz Podgorice.

Gobović je demonstrirao starinski način izrade fotografija na kameri iz 1930. godine, koju je donio sa američkog Savana koledža za umjetnost i dizajn gdje je završio magistarske studije. Ko želi da bude uhvaćen u vječnosti tako starog objektiva mora biti strpljiv model, jer fotografisanje traje oko petnaest minuta i važno je biti gotovo nepokretan. Pošto je to nemoguće ostvariti, fotografije nekad budu mutne, ili donesu poseban karakter koji se krije u mahinalnim kretnjama i mimici koju kamera bilježi.

"To postaje nekako personalizovano vrijeme, petnaest minuta ekspozicionog vremena za mene, a za nekog ko sjedi i gleda u jednu tačku bude makar tri sata", kaže Gobović.

Iako radi godinama na proučavanju alternativne i analogne fotografije, Gobović kaže da se svaki put naježi kad gleda kako se fotografija pojavljuje iz latentne slike, odnosno iz bjeline papira.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/xXP0al2eWHM?si=YCa2JQd-86SrVwSF" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

U posjeti profesoru Balši Goboviću koji nam je pokazao kako izgleda fotografsko putovanje kroz vrijeme

svjetlopis

Magija analogne fotografije

Crnogorski glumac Mišo Obradović govorio je za Normalizuj o tome kako je počeo da snima kratke filmove i kako ga je to iskustvo promijenilo. Zasićenje očekivanim ulogama koje jedan umjetnik ima u društvu kod Obradovića se prometnulo u pravcu režije i art kinematografije sa kojom ima veze još od školskih dana. 

Svojevrsna "garažna produkcija" pod imenom Kino Šarlo (Kino Akrobata), snimanje telefonom i filmski eksperiment, sve su to faze koje je Obradović prošao minulih nekoliko godina, na putu do prvog dugometražnog filma koji je u fazi snimanja. 

Lirski odnos prema filmu, slici, ali i umjetnosti uopšte za Obradovića znači put ka spoznanju istinskog poziva pravog autora, koji ne bi trebalo da je uslovljen dnevnom politikom i programskim smjernicama nego čistom emocijom koja važi i ostaje.  

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/vQi-GdfjNbs?si=zvSW-AwAAZGDBYPa" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Šta se dešava kad glumac u potrazi sa smislom odluči da promijeni ugao gledanja i stane iza kamere