Sposobnost da daju sažetu, a sveobuhvatnu, definiciju neke pojave ili persone imaju rijetki, čak i kada se radi o ljudima od pisane riječi. Jedan od njih bio je osnivač i glavni urednik nedeljnika Vreme, pokojni Dragoljub Žarković, koji je dao nabolji opis našeg sagovornika - karikaturiste i ilustratora Dušana Petričića. Za barda novinarstva Žareta, Petričić je prosto bio "dobri duh s brkovima". 

Petričić je karijeru započeo šezdesetih godina prošlog vijeka kao karikaturista i ilustrator beogradskih Večernjih novosti, a sarađivao je sa brojnim jugoslovenskim novinama i časopisima. Čitavim generacijama Jugoslovena, koje su odrastale uz knjige i časopise za djecu koje je kao koautor ili illustrator kreirao, Petričić je pružio nebrojene trenutke čistog i nepatvorenog zadovoljstva. Njegove karikature objavljivane su u publikacijama širom svijeta, uključujući i vodeće američke i kanadske dnevne i periodične novine: New York Times, Toronto Star, Washington Post, Wall Street Journal, Scientific American… Po povratku u Srbiju, nakon dvije decenije provedene u Kanadi, radi je kao karikaturista za Politiku iz koje biva “sklonjen" jer su njegove karikature ocjenjene kao [politički nepodobne](https://www.slobodnaevropa.org/a/dusan-petricic-politika/28027093.html ).  Danas je redovni saradnik nedeljnika NIN i portala nova.rs.

Petričićev prepoznatljivi stil, koji spaja kritičku oštricu usmjerenu ka nosiocima političke i ekonomske moći, vješto oko za detalje, te ironijsko poigravanje sa ustaljenim mitskim zabludama osvojio je čitatelje svih uzrasta i učvrstio njegovu reputaciju jednog od najtalentovanijih ilustratora našeg vremena koji uspjeva da kompleksne poruke prenese na vizuelno prijemčiv način.

U razgovoru za Normalizuj Petričić govori o jugoslovenskoj političkoj karikaturi, suočavanju satiričara sa formalnim ili neformalnim zabranama, ulozi karikature u oblikovanju javnog mnjenja…

**Karikaturom počinjete da se bavite u socijalističkoj Jugoslaviji koja je imala bogatu tradiciju grafičke satire, te autore poput[ Pjera Križanića](https://www.lupiga.com/vijesti/da-vam-se-predstavim-majstor-karikature-ciji-su-radovi-i-stoljece-kasnije-izuzetno-aktualni )  ili Zuka Džumhura (čiji je "[Staljin u Marksovom kabinetu](http://www.yugopapir.com/2017/11/zuko-dzumhur-kako-je-nastala-njegova.html )"  dostigao globalnu slavu) na kojima bi pozavidjele i razvijenije zemlje. Kako gledate na razvoj jugoslovenske karikature u pomenutom periodu?**

Dobro je početi razgovor od Pjera Križanića koji zapravo više pripada vremenu predratne Jugoslavije. Sa Pjerom se u Jugoslaviji završava vreme prave, klasične novinske karikature i ulazi u jedan novi period socijalističkog razumevanja satire i karikature u našim medijima. Što, naravno, nosi izrazito negativan predznak. Ozbiljna politička karikatura gotovo da je presušila. Zuko Džumhur je tih prvih posleratnih godina jedini autor koji je, koliko-toliko održavao živom ideju o klasičnoj političkoj karikaturi koja je podrazumevala konkretne likove politačara. Ali, u njegovom slučaju radilo se takoreći isključivo o političarima sa svetske političke scene. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2ae01926-a9c9-4d01-ae2d-2dfaf589327a)
Pjer Križanić, Idila na tavanu, 1937.{.caption} 

Ne smemo nikako preskočiti ni starog barda Ivu Kušanića, koji je nesumnjivo najdominantniji predstavnik novinske političke karikature u socijalističkoj Jugoslaviji, mada su i kod njega portreti političara bili prava retkost. Domaćih nije bilo ni u tragovima. Tako je to trajalo sve do početka šezdesetih godina, kada se bojažljivo pojavljuje jedna nova generacija karikaturista kojoj i ja pripadam. Od izuzetnog je značaja ne zaboraviti da je, sa pauzom od nekoliko decenija, jedan čovek, karikaturista Predrag Koraksić Corax, u poslednjoj deceniji prošlog veka, ponovo, na pravi način oživeo ideju novinske političke portretne karikature vanserijskim komentarima na vladavinu Slobodana Miloševića i njegove kamarile.

**Istoričarka Radina Vučetić nas u studiji  "[Monopol na istinu](https://www.goodreads.com/book/show/30119305-monopol-na-istinu )" podsjeća da su naše socijalističke vlasti posezale za vrlo specifičnim mehanizmima cenzure kada god bi bile suočene sa krizom legitimiteta. Njenu tezu potvrdio je nedavno u svom [tekstu ](https://www.vreme.com/vreme/o-mladosti/ ) pisac Ivan Ivanji koji je opisao položaj novinara u ranim godinama našeg socijalizma riječima: "Lako je bilo novinarima na Istoku, partija im je govorila o čemu i kako moraju da pišu. Lako je bilo i kolegama na Zapadu, njima su vlasnici medija govorili šta da pišu. Teško je bilo novinarima u Jugoslaviji, nama niko nije govorio ništa, ali teško onome ko ne bi pogodio šta je trebalo da se piše". Kako su stvari stajale u domenu političke karikature? Šta su bile tabu tebe našeg socijalizma i kako ste dovijali zabranama?**

Tabu teme u karikaturi su pre svega bili političari pretekli iz vremena rata i revolucije, ljudi ozbiljnih ratnih biografija. Teško je bilo, gotovo nemoguće, dirati u legende. No, i to se vremenom polako menjalo pa je na kraju ostala samo jedna zaista nedodirljiva ličnost – Tito. Međutim, upravo ta nemogućnost bavljena greškama i promašajima u "novom" društvu, koje su imale svoje ime i prezime, najzaslužnija je za rađanje jedne potpuno nove forme političke karikature. A to je nešto, što smo mi karikaturisti izmedju sebe zvali filozofska ili univerzalna karikatura. Žestoko smo svojim crtežima ismevali sve devijacije u društvu, sve greške, ozbiljne društvene i političke zablude, koristeći se jezikom metafore i izbegavajući da uperimo prst u konkretnu političku ličnost. 

Vremenom, taj jezik je postao izuzetno precizan, istančan, i čitalačka publika je počela savršeno dobro da razume na koga su se, tačno, karikature odnosile. Nismo morali da crtamo portrete konkretnih ljudi. Razvila se jedna nova disciplina čitanja između redova i ta vrsta karikature postala je glavno obeležje medija, ne samo u Jugoslaviji, nego i u drugim istočnoevropskim zemljama. Tito je do kraja ostao nedodirljiv, ali, generalno, mislim da možemo biti veoma ponosni na stepen slobode u medijima do kojeg smo dobacili.

**Kletva koja se (pogrešno) pripisuje kineskoj usmenoj tradiciji kaže "Dabogda živjeli u interesantnim vremenima". Vi ste skoro 20 godina živjeli u Torontu i sarađivali ste sa najprestižnijim kanadskim i američkim publikacijama u zanimljivo doba - 11. Septembar, "preventivni" ratovi Buša Mlađeg, finansijski kolaps 2008... Koje pojave ili persone su se u to vrijeme najčešće nalazile na Vašem udaru?**

Pa, verovatno upravo kako ste nabrojali – Buš, 11. septembar, finansijski kolaps… Džordž Buš Mlađi bio mi je omiljeni lik. Ispričaću vam i jedan zanimljiv detalj koji mnogo govori o nivou sloboda u zapadnoj štampi. U Kanadi sam dvadeset godina radio kao karikaturista i illustrator za "Toronto Star". Karikatura po logici stvari ima mesto na uredničkoj strani (editorial page). U trenutku kada je počelo bombardovanje Srbije od strane NATO zemalja, to postaje jedna od vodećih tema i u zapadnoj štampi. U Toronto Star-u takođe. Iako u mom ličnom pogledu na stvari, krivicu oko bombardovanja, tog izuzetno tragičnog čina, dele članice NATO alijanse i Slobodan Milošević, smatrao sam da je moja obaveza da što je više moguće opletem svojim karikaturama Ameriku i ostale zemlje koje su u tome učetvovale. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e1fc4421-e335-4aeb-8380-a56135753455)
Foto: Privatna Arhiva{.caption} 

Budući da je Kanada članica NATO-a, zvaničan stav Toronto Star-a je bio otvorena podrška bombardovanju. Pošto nije bilo mogućnosti da na uredničkoj strani novine, koja podržava ulogu Kanade u tom bombardovanju objavljujem karikature koje se kritički odnose prema tom činu, zamolio sam urednicu da privremeno, dok bombardovanje traje, preselimo moju karikaturu na susednu stranicu novine – stranicu sa ličnim stavovima (*opinion page*). Ona je odmah pristala na to i ja sam, u tom periodu objavio desetak ili više izuzetno oštrih karikatura, kritikujući odluku Amerike, Kanade i ostalih zemalja da preduzmu tu krajnje necivilizovanu akciju. Dakle, istovremeno su na levoj strani objavljivali pro-američke i pro-kanadske karikature druge dvojice svojih karikaturista, a na desnoj moje, sa potpuno suprotnim stavom. Inače, na uredničkoj stranici sam, pre a i posle bombardovanja objavljivao i karikature u kojima sam se sa svom mogućom gorčinom i žestinom bavio Slobodanom Miloševićem i njegovom politikom, kad god bi to, kao tema, bilo dovoljno prepoznatljivo kanadskoj publici.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/87c05a04-7565-4e43-b484-27df34a448b0)

**Kada pogledamo svijet političke karikature na sjevernoameričkom kontinentu nailazimo na plejadu brilijantnih autora koji se nalaze na različitim ideološkim polovima – pomenimo ovom prilikom dvostruke pulicerovce - konzervativca [Majkla Ramireza](https://michaelpramirez.com/index.html )  i liberala [Dejvida Hosija](https://www.seattletimes.com/author/david-horsey/ ).  Svojim crtežima oni preispituju spoljnu i unutrašnju politiku, partijske glavešine, te razne aspekte tzv. "[kulturnih ratova](https://en.wikipedia.org/wiki/Culture_war)",  ali skoro nikada ne diraju u (tamno) srce kapitalizma. Da li se radi o nekom obliku autocenzure? Mark Tven bi rekao: "Milošću božjom mi u ovoj zemlji imamo tri neizrecivo dragocene stvari: slobodu govora, slobodu savesti i mudrost da se ne koristimo ijednom od njih”…**

Ja sam, naravno uživao što prvi put imam priliku da otvoreno, oštro i bez uzdržavanja razvlačim kanadske ili američke političke figure po svojim kariikaturama. Od predsednika i premijera do ministara i gradonačelnika. Ne mogu da poreknem osećaj slobode i demokratičnosti kojim sam bio ispunjen. Vremenom sam, naravno zaključio da i oni imaju tačku u koju ni po koju cenu ne vole da se dira. Zapravo, moj dobar prijatelj, novinar iz Toronto Star-a, jednom me je iznenadio pitanjem – kako je moguće da su ti urednici propustili ovu jučerašnju karikaturu. Ne sećam se tačno teme, radilo se nešto o sindikatima ili radničkim pravima, ali je poruka, sasvim sigurno bila duboko antikapitalistička. Odnosno, veoma levo intonirana. Tako sam zaključio da je to njihova tabu tema, ali i još jednu stvar. Kao i u našem socijalističkom periodu u Jugoslaviji, ideju sam spontano, ne razmišljajući oplemenio nekom metaforom koja je, urednike, nevične tom načinu razmišljanja i prezentiranja ideja, sprečila da pročitaju poruku karikature tačno i precizno. Dakle, moje prethodno profesionalno iskustvo pokazalo se vrlo upotrebljivim i u novim društveno-političkim uslovima. A severnoamerička čitalačka publika sasvim sigurno je, po pitanju čitanja izmedju redova i razumevanja novinskih tekstova na rafiniran način, daleko iza naše ovdašnje publike iz tih socijalističkih vremena.

**Vaš povratak iz Kanade poklopio se sa padom "[petooktobarske republike](https://www.goodreads.com/book/show/48995698-uspon-i-pad-demokratije-posle-petog-oktobra )"  i dolaskom na vlast Aleksandra Vučića, a karikature koje ste crtali u tom periodu bile su predmet jedne opsežne politikološke [studije](https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/1750635219856549)  koja ih je smjestila u kontekst, na Zapadnom Balkanu popularnog, režima [kompetitivnog autoritarizma](https://www.goodreads.com/en/book/show/52388777-the-rise-of-authoritarianism-in-the-western-balkans ). Kako bi nam opisali više od decenije dugu neprikosnovenu vlast SNS-a i njenog vođe, te efekte koje ista ima na srpsko društvo?**

Verujem da sam deceniju iza nas najpreciznije oslikao svojim karikaturama. One, naravno, imaju funkciju trenutnog, aktuelnog komentara svakodnevnih nepodopština na političkoj sceni Srbije, namenjenog osvešćivanju i terapiji čitalačke publike, ali priznajem da mi je ambicija mnogo ozbiljnija – da ostavim za budućnost gorku sliku ovog vremena, pošto verujem da je politička karikatura najpreciznija i najtačnija istorija epohe u kojoj nastaje. Najsažetije rečeno, ovih poslednjih deset godina su vreme totalnog poremećaja svih vrednosti, ne samo na političkom planu, već i na kompletnom civilizacijskom planu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ee66b064-c7b6-4113-b11a-52fa38953c7e)

**Jedna od važnijih stavki na ideološkoj agendi režima u Srbiji je istorijski revizionizam. Iako je revizija istorije, naročito perioda Drugog svjetskog rata, opšti trend u Istočnoj Evropi, ona u izvođenju aktuelnih srpskih vlasti poprima groteskne obrise – Dan pobjede nad fašizmom proslavlja se uz tonove[ ljotićevskih](https://www.danas.rs/vesti/drustvo/duh-dimitrija-ljotica-na-proslavi-pada-fasizma/ )  koračnica, o [rehabilitaciji](https://www.danas.rs/vesti/drustvo/resenje-viseg-suda-u-valjevu-cetnicki-komandant-nikola-kalabic-opet-rehabilitovan/ )  predratnog valjevskog geometra da ne govorimo…**

U okviru katastrofalnog poremećaja vrednosti koje sam maločas pomenuo, taj namerni, osmišljeni istorijski revizionizam, prisutan trenutno u celom svetu, u Srbiji je, tradicionalno, morao najdalje da dobaci i da poprimi najapsurdnije forme. Revizionizam je jedna prilično civilizovana reč za nešto što se mnogo tačnije da formulisati kao notorna laž. A laž je osnovna alatka kojom se mafija na čelu države Srbije služi, pod jako providnim plaštom politike.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/622a7920-9142-4f72-b6f4-a5b47e503ade)

**Vratimo se na trenutak na temu zabrana sa početka našeg razgovora, kako bi izgledala usporedba cenzure iz perioda socijalističke Jugoslavije i cenzure u današnjoj Srbiji?**

U socijalističkoj Jugoslaviji zaista možemo, sa puno razloga, govoriti o autocenzuri. Samo u izuzetnim situacijama, i to naročito u prvim posleratnim godinama, imali smo primere direktnih zabrana, partijskih kazni, smena i ostavki. Danas, u ovim takozvanim "slobodnim" vremenima, mafija na vlasti služi se izuzetno efikasnom metodom – zabranom reklamiranja velikih firmi u svim medijima. A kada znamo da je opstanak medija finansijski zavisan pre svega od reklama, jasno je zašto je ova forma cenzure tako uspešna.

**Vaše kolege iz londonskog [Gardijana](https://www.theguardian.com/commentisfree/series/guardian-comment-cartoon) , koje ne samo da su prepoznate po svojim anti-torijevskim sentimentima, već su i otvorene pristalice lijevog krila Laburista, nijesu propuštale priliku da izvrgnu ruglu Džeremija Korbina i pored podrške koju su mu u nekoliko navrata javno pružili. U kojoj mjeri među satiričarima u Srbiji prepoznajete spremnost da urade isto - da se upuste u beskompromisno preispitivanje "svojih"? Ako se ne varam, nedavno ste na jednoj od karikatura smjestili dobar dio nominalno centrističke opozicije na desni spektar političke scene…**

Jedan od perfidnih načina borbe mafije na vlasti da sačuva svoje pozicije je konstantno i sistematično trovanje javnosti idejom da su svi akteri na političkoj sceni Srbije isti i da nema velikih razlika medju njima. Trenutni vlastodršci na svaki prigovor da lažu, kradu i manipulišu spremni su da tu krivicu odmah podele sa drugim političkim akterima. A ništa nije pogrešnije od toga. Kao što sam već rekao, živimo u vreme totalnog poremećaja vrednosti, stvari su okrenute naglavce i prethodna vlast, današnja nemoćna opozicija, ne može se ni na koji način staviti u isti koš sa ovim drumskim razbojnicima. U takvoj situaciji, ja smatram da paralelno i simetrično kritikovanje "vlasti" i opozicije isključivo ide na ruku ovoj lažnoj vlasti. Da, i ja sam ponekad osetio potrebu da iz sve snage raspalim po opoziciji, ali sam uvek jasno stavljao do znanja da se odgovornost jednih i drugih nikako ne može izjednačiti.

**Pored rada za odrasle, značajan dio profesionalnog života posveli ste radu za djecu. Sarađivali ste sa Duškom Radovićem, Ljubivojem Ršumovićem, Timotijem Džonom Bajfordom, te nizom pisaca sa engleskog govornog područja. Kako je izgledala saradnja sa ovim velikanima i šta za Vas predstavlja ilustracija književnosti za najmlađe?**

Imao sam to zadovoljstvo da kroz čitav svoj profesionalni vek svojim umetničkim angažmanom balansiram izmedju dva sveta, izmedju dve drugačije publike. To mi je omogućilo da koristim različite vizuelne jezike, uspostavljam bogatu komunikaciju sa publikom različitog emotivnog i mentalnog sklopa i da lično, kao umetnik uspostavim neophodnu stvaralačku ravnotežu obraćajući se "malima" i "velikima". Autori sa kojima sam i ovde u zemlji i u svetu saradjivao beskrajno su obogatili moj životni i profesionalni ambijent, a knjige ili TV emisije koje su rezultat naše saradnje, najbolje govore o tome.

**Sa kanadskom spisateljicom Margaret Etvud, čije je monumentalno [distopijsko djelo](https://www.goodreads.com/book/show/53084789-sluskinjina-prica )  doživjelo zapaženu televizijsku adaptaciju , sarađivali ste kao illustrator na četiri knjige. Nakon odluke američkog Vrhovnog suda o poništavanju presude Rou protiv Vejda (u zemlji koja kao svoje osnovne vrijednosti ističe [liberty and justice for all](https://en.wikipedia.org/wiki/Pledge_of_Allegiance ) ) ne čini li Vam se da ćemo i Vašoj prijateljici, poput Džordža Orvela, moći pripisivati proročke sposobnosti?**

Margaret Etvud je izuzetan pisac, okrenut pre svega odrasloj publici. Moje je ogromno zadovoljstvo što sam likovni umetnik sa kojim je podelila svoj izuzetno redak izlet u svet literature za decu. Vreme u kome danas živimo, nesumnjivo je, na našu žalost, više nego potvrdilo proročanski talenat Džordža Orvela. Margaret Etvud je u tom pogledu svojim delima sasvim sigurno stala rame uz rame sa njim.

Karikature su objavljene uz saglasnost autora{.caption} 





U razgovoru za Normalizuj Dušan Petričić govori o suočavanju satiričara sa formalnim ili neformalnim zabranama i ulozi karikature u oblikovanju javnog mnjenja

KARIKATURISTA DUŠAN PETRIČIĆ

Posljednjih deset godina su donijele poremećaj na civilizacijskom planu

Porodica na okupu ispod jelke, djevojčica dobija na dar malog glodara koji na kraju spota završi u supi. Sretna evropska familija iz 2021, naredne zime koristi hrčka za proizvodnju struje, da bi 2023. cvokoćala u bijedi.

[Spot televizije Russia Today](https://www.youtube.com/watch?v=ohx-nM_cdU8) postao je viralan pod izazivačkim naslovom „Srećan antiruski Božić!“ Za profesora FDU Vuka Vukovića, producenta i teoretičara medija, cinizam ovog spota nije neočekivan, jer velikodržavna sila igru dominacije uobičajeno prebacuje na medijski plan. 

Vuković je u razgovoru za Normalizuj analizirao ruski spot i govorio o osobenostima nove ratne propagande.  

**Na stranu stručna analiza, šta je vaš prvi ljudski utisak nakon gledanja spota RT?**

Nažalost, moram priznati da ovakva vrsta spotova mene ne iznenađuje mnogo, jer je to strategija koja je u istoriji medija i istoriji komunikacija već viđena. Iznenađuje samo stepen zloupotrebe različitih značenja jer je producent lepezu postavio dosta široko, na način da svako od nas može emitovno da se veže za neki simbol ili znak i osjeti, naravno – gađenje.  

**Upotreba djeteta u prvom planu, sugerisanje patnje koja mu se sprema... Postoje li neki slični motivi iz istorije propagande koji vam padaju na pamet?**

Odnos djece i medijske produkcije je konstantno predmet debate u stručnim i profesionalnim krugovima, uvijek sa istim pitanjem: gdje su granice i kada „upotreba“ postaje „zloupotreba“. Djeca, iako svim zakonima dodatno zaštićena, su element s kojim se lako manipuliše, i to dvostruko: jedan nivo je manipulacija djecom u kontekstu toga kako djeca percipiraju i valorizuju medijske poruke ([pogotovo reklamne](https://najboljamamanasvetu.com/mala-maja-i-druga-deca-u-reklamama/5d3adca5fc73c718d4bac85c)), a drugi nivo je (zlo)upotreba djece kao elementa poruke kojim se nešto želi poručiti drugima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/746a7883-3f99-4e67-9bf9-2309d58b5e83)
Vuković, foto: Privatna arhiva{.caption}

Često su te poruke upakovane na način da mi kao publika, ili ciljna grupa, tu zloupotrebu ni ne primjetimo. Ne moramo dalje od reklama za stambene kredite i uvijek isti seting: porodica sa srećnim djetetom i, eventualno, pitanjem: Jel i ti imaš svoj stan? Uvijek je u osnovi akumulacija kapitala, bilo da govorimo o prvobitnoj ili simboličkoj. 

**Jedan sovjetski antizapadni plakat prikazuje londonsku porodicu koja se grije na papirima sa natpisom „obećanja radnicima“. Koliko vam naivno djeluje ova vrsta poruke u odnosu na video RT? Gdje je razlika?**

Između tog sovjetskog antizapadnog plakata i RT spota nema velike razlike: svako vrijeme sebe prepoznaje u mediju svog vremena ili, da referišem na jednog od prvih filozofa medija Maršala Makluana – medij je poruka. 

 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/6a7912bc-2080-4c32-bae2-044bf205b644)
 Plakat iz SSSR-a,  foto: Public domain{.caption}

Dakle, plakat iz doba Hladnog rata je koristio medijski jezik svog vremena da promoviše antizapadnu propagandu, a RT koristi estetizovani video spot da afirmiše rusku, državnu viziju svijeta. 

**Motiv autora RT spota vjerovatno je da se kod (zapadnoevropskog) gledaoca izazove zabrinutost i strah. Ipak, nije se kao u nekim hladnoratovskim kampanjama koristila [horor naracija](https://www.pinterest.com/pin/112097478202988284/), nego porodična atmosfera Božića. Reklo bi se da je to idealna kombinacija za širenje na društvenim mrežama, zar ne?**

Cilj ovog spota je da, na semiotičkom i semantičkom planu, da odgovor na tri pitanja: ko/kakvi smo mi; ko/kakvi su drugi; kakav je svijet oko nas – a to je ujedno i okvir za analizu ovog spota. Odgovori su, čini se, jasni: Rusija je topla majka, širokog zagrljaja bez koje drugima nema životnih radosti, a pogotovo ne u zapadnom svijetu i zapadnim vrijednostima. Arhetip velike majke je, ipak, uslovljen – bespogovornom poslušnošću bez koje nema ni tog toplog zagrljaja. 

**Arhetip Velike majke pojačava i arhetipska slika Božića...**

U vizuelnom diskursu sagledano, spot čini nekoliko elemenata, odnosno znakova, simbola i motiva koji djeluju sinergijski. Prvi, i najdominantniji, je ta božićna estetika (ne slučajno izabrana u odnosu na druge važne, takođe porodične praznike), koja promoviše zajedništvo, koncept darivanja i radovanja, porodičnu sigurnost i bezbrižnost.

Drugi element je protok vremena koji jednodimenzionalno prikazuje razvoj/nadgradnju fokusom na kućicu za hrčka, a treći element se servira u formi promjene do koje je doveo rat u Ukrajini: nemaština, hladnoća, mrzovolja, glad. 

Diskrepantne estetike dodatno pojačava auditivni odabir muzike i efekata: *Silent night* (Ron James) kao najpoznatnija tzv. *christmas carol* u prvom dijelu, odnosno – vjetar i huk praznike u drugom dijelu. Poruke propagande su istorijski, dakle, iste – mijenjaju se samo izražajna sredstva koja su, naprednija i bolje producirana, čime se i sama estetika medija stavlja u funkciju propagande.

**Svjedočimo li pretvaranju rata u materijal za skeč? Kakav je to smijeh koji se predlaže ovim pokušajem crnog humora? Je li nam taj cinizam poznat iz ličnog iskustva, recimo Miloševićeve propagande mašine; ili čak, sa sasvim druge strane, iz perfidnih medijskih narativa američkih ratova na Bliskom Istoku…**

Ja nikako nisam spreman da RT spot tumačim kao skeč niti dovodim u vezu sa osmijehom ili humorom. Humor ne smije imati veze sa zlom, ne smije koketirati sa uništavanjem, ratom i užasom kojem svjedočimo, a čak i kad bismo bili tolerantniji, ne bi trebalo da humor dovodimo u vezu ni sa strategijama manipulacije koje su očigledne. 

Ideja da bez određenog medija, pritom državnog, nema istine je toliko pretenciozna da samo dokazuje tezu o velikim silama koje, pokrenute patologijom narcizma, vode rat na svim terenima: od teritorijalnog do informacijskog. U takvim ratovima, ne treba abolirati nijednu stranu jer su svi motivisani sopstvenim agendama teritorijalne, vrijednosne i svake druge ekspanzije, iza čega se krije, po mom dubokom uvjerenju, primitivni kapitalizam. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/302be190-e998-44c5-b6c0-4330ab33503c)
Kadar iz spota Russia Today (print screen){.caption}

Ipak, neophodno je znati šta je tema, pa medijske poruke tumačiti oprezno i bez paranoje, bar koliko je to danas moguće. Propagandni rat i ratna propaganda, da objedinimo ova dva pojma, funkcionišu po istim principima: sijanje straha iz pozicije moći, uz manipulaciju uvijek onim što je ljudima bitno, bilo da govorimo o – nacionalnom identitetu, vjerskim i religijskim osjećajima, porodičnim vrijednostima, seksualnom orjentacijom, itd… 

U tom smislu, a da posolimo i cinizmom, nema mnogo razlike ni između političkih pamfleta sadržanih u sovjetskom posteru, spotu RT, velikosrpskoj misli devedesetih „ješćemo korenje“ ili, u kontekstu rata na planu interpretacije realnost i/ili istorije, „revolucionarnog“ otkrića crnogorskog istoričara da su u Crnoj Gori Božić slavili 25. decembra. 

**RT je državna ruska medijska mreža. Da li su ipak društvene mreže pravo područje uticaja i svake buduće propagande borbe?**

Čini se da smo nekako i naučili, bar iskustveno, da tradicionalni mediji mogu da nas zavaraju i daju sliku svijeta koja ne odgovara u potpunosti realnosti. Međutim, izgleda da nismo shvatili da se to dešava i sa društvenim medijima, pogotovo društvenim mrežama. A borba za interpretaciju realnosti se odvija upravo na tom planu i terenu. Sistem vrijednosti i njegova distribucija putem društvenih medija je posebno opasna jer je vrlo lako zavarati ili natjerati korisnike da prihvate cijelu paletu teorija zavjere, novih religija, instant recepata, itd… 

Algoritmi koji upravljaju sadržajima su, već sada, toliko precizni da vrlo brzo završimo u eho komori koja nam, nadalje, samo slične sadržaje i nameće, a tako upravlja i našim vrijednostima, navikama, ponašanjem… u krajnjem – i novčanikom. Jedini strah koji, bar kod mene, sve ovo proizvodi, je strah od besmisla i relativizacije svega što živimo, a što posljedično dovodi do apsolutno anesteziranog života u kome ne reagujemo na mnogobrojne nepravde oko nas. Ili, da budem potpuno subjektivan, izvan bilo kakve stručne analize, kao i s početka: *I found it is the small everyday deeds of ordinary folk that keep the darkness at bay… small acts of kindness and love* (Gandalf).


Humor ne smije imati veze sa zlom, ne smije koketirati sa uništavanjem, ratom i užasom kojem svjedočimo, kaže prof. Vuk Vuković

analiza spota russia today

Ratna propaganda želi da nam zlo postane prihvatljivo

"Revolucije ne proizlaze iz slučajnosti, već iz nužde. Revolucija je povratak iz svijeta laži u stvarnost. Odvija se zato što tako mora."

RAZGOVOR, IVICA MLADENOVIĆ, 2 DIO

Klasni otpor à la française: Čekajući nove Žute prsluke

Za "Normalizuj" govori Ivica Mladenović, predavač na Univerzitetu Sorbona, glavni i odgovorni urednik srpskog izdanja “Le Monde diplomatique”, kodirektor časopisa “Res Publica“ i direktor redakcije online časopisa "Novi plamen

razgovor sa ivicom mladenovićem

Savremena Francuska: Od države blagostanja do neoliberalne distopije

Proteklih dana u Crnoj Gori se mnogo priča o ekstremnoj desnici, nakon istraživanja Balkanske mreže za istaživačko novinarstvo (BIRN), koja je pobrojala [sedam ekstremističkih grupa i više pojedinaca](https://www.slobodnaevropa.org/a/ekstremizam-crna-gora-birn/32135574.html) za koje su procijenili da djeluju sa pozicije krajnje desnice. 

BIRN je Crnu Goru tretirao kao dio šire istrage, bazirane na novinarskom radu lokalnih istraživača, bez naučne metodologije koja bi umirila nezadovoljne. A nezadovoljnih je mnogo, naročito u tzv. patriotskom dijelu političkog spektra koji svoju aktivnost percipira kao građansku borbu protiv srpskog etnonacionalizma i odbrambeni rat protiv političkog uticaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. 

Da je BIRN-ovo istraživanje "problematično, ali i korisno", kaže sociolog Balša Lubarda, koji godinama istražuje krajnju desnicu. Lubarda je doktorirao na radu takvih organizacija Istočne Evrope, a direktor je istraživačke jedinice za ideologiju pri britanskom [Centru za analizu radikalne desnice](https://www.radicalrightanalysis.com/). 

Sa Lubardom smo razgovarali telefonski, jer je trenutno na Univerzitetu u Berkliju (SAD), gdje se bavi istraživanjem, te sprema svoju knjigu o ekstremnoj desnici za prestižnog izdavača Routledge.

"BIRN istraživanje rađeno je po uzoru na slična istraživanja u drugim zemljama, poput onog koje je u finansirala [Hedayah](https://hedayah.com/resources/hungary_radical_right_cve_narratives/) u osam zemalja svijeta. Kao takvo, BIRN mapa u načelu predstavlja resurs za buduće istraživače, kaže Lubarda. 

"Međutim, analiza organizacija u Crnoj Gori ima brojne manjkavosti, od terminoloških i metodoloških nepreciznosti, do faktičkih pogrešaka. Krajnje desna scena je u konstantnom ideološkom pokretu, a to je posebno izraženo na prostorima sa jakom političkom polarizacijom – poput Crne Gore. Problem mape BIRN je u „lutanju“ između pojmova ekstremizam i krajnja desnica, gdje je drugi konceptualno širi i obuhvata i radikalno-desne aktere koji nisu nužno antidemokratski i nasilni.

**Možete li dati primjere grešaka u istraživanju?**

Nije dokazana antidemokratska priroda organizacija kao što su npr. 'Patriotsko-komitski savez' ali i 'Vitezovi Sv. Jovana Vladimira'. ' Vjerski ekstremizam' organizacije Bogougodnice i Miholjski zbor takođe nije dokazan u odgovarajućoj sekciji. Zavjetnici “Tvrdoš” su bili uključeni u nasilne aktivnosti u prošlosti, zalažu se za istorijski revizionizam i rehabilitaciju četničkog pokreta, negirali su genocid u Srebrenici, što ih sve čini krajnje desničarskom organizacijom. Ali, recimo, prekrečili su genocidne grafite na džamiji u Nikšiću: dakle, uvijek ima nešto što “odudara” od ekstremno-desnog šablona... U svakom slučaju, mapa je nepotpuna, jer ne sadrži informacije o broju članova, a često nisu navedeni tačni podaci o pojedinačnim organizacijama, poput imena lidera. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8f19841e-f1a5-470e-a334-65e8308c16e7)
Zavjetnici "Tvrdoš" u Podgorici{.caption}

**Šta je onda krajnja, a šta ekstremna desnica, i kako ih prepoznati?**

Puno je definicija koje potenciraju različite elemente. Ipak, postoji načelni naučni konsenzus da je krajnja desnica dio desnog ideološkog spektra koji se idealno-tipski dijeli na radikalnu i ekstremnu desnicu, a prevashodno se prepoznaje po tri ključna aspekta-koncepta. Prvi je manihejstvo, podjela na „nas“ i „njih“ između kojih se odvija sudbonosni sukob za naciju. To je ono kad društvo dijelite na patriote i izdajnike ili prave i nevjerne, “Milogorce”. Međutim, manihejstvo je karakteristično za svaku radikalnu ideologiju (ljevica, ekologizam) tako da nije dovoljna za definiciju krajnje desnice. Zato je bitno uvesti etnonacionalizam i nativizam, odnosno vjerovanje da je pripadnost naciji data krvlju („Bogu hvala što sam Srbin/Crnogorac/Hrvat“). 

U takvom čitanju, nacija je organizam, *porodica porodicâ*, koju kontinuirano podriva etnička drugost. Treći, u današnje vrijeme i najmanje bitan element, je autoritarnost, koja se različito manifestuje: od vjere u vođu spasitelja do težnje ka centralizaciji i drakonskim kaznama kojima bi se disciplinovalo društvo. 

**Prepoznajte li neke od pobrojanih elemenata u političkom životu u Crnoj Gori?**

Gotovo svi pobrojani elementi već decenijama plutaju crnogorskim političkim životom i zato je vraški teško „knjiški“ odgonetnuti šta jeste a šta nije krajnja desnica. I pored ozbiljnih ekonomskih problema, društvo je kontinuirano gurano udesno, ka sve većem pravdanju društvene nejednakosti kao simbolu desnice. To pravdanje se ne dešava na ekonomskoj ravni (mada ima i toga), već na etničkoj, u namjeri da se mjeri “istinski” patriotizam ili pravovjernost pojedinaca. Ovaj proces se naročito intenzivirao od 2019. ali se on razvijao i ranije, donekle motivisan geopolitičkim apetitima ali i isključivošću crnogorskog nacionalnog identiteta u procesu ponovnog zamišljanja zajednice kao nacije nakon referenduma.

**Ali nije baš lako nekome reći da je desni ekstremista, prosto ako voli vođu, ili ako je zadrt u svom nacionalnom određenju...**

Naravno da nijesu sve ove odrednice klesane u kamen. Ovo su idealni tipovi koji treba da pomognu u interpretaciji društvene stvarnosti, ali nikako da budu posmatrani kao apsolutni zakon po kome ćete se upravljati. Autoritaraca ima i među tzv. „građansko-orijentisanim“, dok manihejaca ima diljem ideološkog spektra u dobu polarizacije, uključujući i (radikalnu) ljevicu. 

Ipak, i te poteškoće ne treba da nas zavaraju: krajnja desnica postoji u Crnoj Gori i jačaće u vremenu koje dolazi. Dijelom je to posljedica domaćih prilika, odnosno političke polarizacije, a dijelom i kretanja na evropskoj i globalnoj političkoj sceni.

**Kako se svi ti koncepti ideološki manifestuju kod nas?**
 
Dok manihejstvo i autoritarizam zvuče slično bez obzira na to odakle dolaze, etnička priroda nacionalizma najbolje ilustruje krakove krajnje desnice u Crnoj Gori. Sa jedne strane, srpski nacionalizam nema problem sa prihvatanjem etničke komponente, te ima jaku intelektualno-istorijsku ali i organizacionu bazu koja je često „hranjena“ od same države ali i crkve. 

Crnogorski nacionalizam se predstavlja kao „nepotpuni“, „odbrambeni“, „asimptomatski“ ili „liberalno-građanski“. Problem liberalnog nacionalizma u teoriji je taj što on, u nedostatku brze transformacije na krilima političkih promjena, nužno transgresira u etnonacionalizam. Kao takav, crnogorski etnonacionalizam predstavlja skup raštrkanih i ideološki nekoherentnih koncepata: „komada“ koji čekaju da budu sakupljeni od političkih preduzetnika. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/657d7469-4a67-47c9-9c4c-5405de7b817d)
Veličanje kvislinga Krsta Popovića u Podgorici{.caption} 

Nakon neuspjeha koncepta „ustavnog patriotizma“ u praksi, (selektivno) oživljenog trenutnim protestima, samo je pitanje kada će istorijski revizionizam, etnonacionalizam i vjera u političkog mesiju nadvladati nominalno građanski koncept i antifašističku bazu. Posljedica toga je i targetiranje građanskih i partijskih aktivista kao ekstremista: iako terminološki i suštinski netačna, podsjeća na opekotinu od vatre koju ste sami raspirivali.

**Kako to izgleda na konkretnom primjeru?**

Primjer tog „skliskog“ terena u kom postajete ono protiv čega se borite, jeste i izjava jednog od imenovanih aktera BIRN mape, koji benigno i „antifašistički“ protestuje "zbog mijenjanja demografske strukture države“. 

Iako se jedna rečenica uvijek može izvući iz konteksta, te je mogućno da autor(ka) ovog citata ukazuje na problem nesređenih biračkih spiskova, ovakav stav je tipičan primjer diskursa o nativizmu, odnosno političkog odbacivanja onih koji krvno ne pripadaju naciji: bili oni migranti, Luksemburžani ili Srbi. Drugim riječima, čitanje takve rečenice u političkom programu neke partije ili organizacije, istraživaču bi pomoglo da tu grupu svrsta u bar radikalno-desnu.  

>  Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo

Međutim, ni crnogorska ni srpska krajnja desnica, a naročito ekstremno-desne nepartijske organizacije koje su predmet BIRN mape, ne predstavljaju suštinski problem za crnogorsku demokratiju. Mnogo su opasniji politički akteri i diskursi koji kooptiraju i normalizuju ovakve argumentacijske pozicije, istovremeno predstavljajući sebe kao umjerenu opciju kontra gorepomenutih ekstremista. Nasuprot krajnjoj desnici koja je u Crnoj Gori organizaciono relativno slaba, ovaj svakodnevni fašizam je dio političkog mejnstrima i svih nas kao građana.

**Dakle ono što je krajnje-desno u politici se već odomaćilo u našim glavama?**

Nikada ono nije ni bilo strano niti odlazilo iz javnog. Pod tepihom „pristojnosti“, nerijetko želimo sakriti suštinski i manifestno strukturni, zašto ne reći i klasni animozitet prema raznim društvenim grupama. Ako mislite da griješim, pitajte dvadesetak slučajnih prolaznika koja im je prva asocijacija na Konik, inače najveće naselje u urbanoj zoni Podgorice.

**Dajte još neki primjer te latentne, ne-nužno-krajnje-desne fašizacije.**

Sjetite se početka pandemije i našeg odnosa prema prvim oboljelim. Sjetite se uvrijedljivog skandiranja engleskim fudbalskim reprezentativcima, kada nismo mogli da shvatimo kako je moguće da smo rasisti ako smo voljeli Džeroma Džejmsa. Društvene mreže su naročito pogodne za fast-food fašizaciju, kroz kratke i karikaturalne slogane: „IQ 86“, „više ljudi nego zuba“. Uvijek su nam neki drugi nazadni (ne)ljudi bez zuba, uvijek je neko drugi prepreka našoj, ispravnoj, *uljudnoj* i *pravoj* Crnoj Gori. Kulturološka razlika postaje civilizacijska, a civilizacijska nerijetko i genetska. I sve to bez ikakvog pomena nacije.
 
**Ta stvar sa zubima mogla je izaći na FB wallu neke obrazovane hipsterke, na primjer?**

Svakako. Liberalno, civilno-društveno, odbrambeno i civilizacijsko rodoljublje možda i nije tako inkluzivno kao što nam se čini u nacionalnom zanosu. Uz utemeljene kritike, BIRN istraživanje treba vidjeti i kao vrstu opomene. Šmitovska esencijalizacija „neprijatelja“, potenciranje razlike između “nas” i “njih” kroz stavljanje čitavih etničkih, vjerskih a pokatkad i političkih grupa u manihejski koš, i nije baš toliko građanski kao se da učiniti.

**Kako se boriti i kako bolje pratiti krajnju desnicu?**

Iako mapiranje nije baš najuputnija metoda razumijevanja krajnje i ekstremne desnice u Crnoj Gori, mapa BIRN je odličan povod za ozbiljniju raspravu o političkim konceptima koje isuviše „labavo“ i neprecizno upotrebljavamo u javnosti. Od poistovjećivanja Demokratske partije socijalista sa fašizmom do nazivanja podrške roditeljima „populističkom metodom“, razumijevanje političkih ideologija u Crnoj Gori je na vrlo skromnom nivou. U prilog toj tvrdnji možemo dodati i nekompatibilnost ideološke pozicije i naziva političkih partija (mnogo socijalista a niđe socijalizma), te svježije primjere *greenwashinga*.

U sociološkom smislu, građani Crne Gore su kolektivno prošli kroz mnogo toga novog u proteklih par godina. Makar 90% stanovništva je podržalo neki vid protesta u proteklih 10 godina. To je odlična baza za kolektivnu katarzu. Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo sa porodicom, prijateljima i sugrađanima.


BIRN-ova mapa je problematična, ali je dobar povod za raspravu o političkim konceptima koje isuviše „labavo“ i neprecizno imenujemo u javnosti

BALŠA LUBARDA, SOCIOLOG

Krajnja desnica u Crnoj Gori postoji i tek će da jača

Osječki arhitekta Ivan Cingel jedan je od važnih glasova savremene hrvatske ljevice, čovjek koji govori direktno i hrabro na temelju neuobičajene erudicije i osjećaja za aktivizam. 

Cingelove teze unose svježinu, pokretačke su i poduprte teorijom, a njegov odgovor na rast desnice opominje. Svojim člancima i političkim trudom Cingel godinama doziva nova lijeva promišljanja, koja su potrebna ne samo regionu bivše Jugoslavije, nego cijeloj Evropi.  

**Protiv Vas je vođena velika medijska, ali i sudska hajka zbog izjave koja proslavu Oluje dovodi u vezu sa slavljenjem zločina. Kako ste se izborili sa "izdajom domovine"?**

Protiv medijske hajke nisam imao ništa efikasno. Tek "kutiju olovnih slova" - objavio sam odmah idućeg dana [kontra-tekst](https://forum.tm/vijesti/skandal-koji-je-poceo-kad-mu-je-policija-ucinila-kraj-7584) na portalu Forum.tm - što, po Krleži, nije ništa nego zadnja linija obrane ljudskog ponosa, jedini izum do danas za to. Ili, Gombrowiczevim terminom: pero u šaci. 

Reda radi, podnio sam i kaznenu prijavu protiv urednika i novinara Glasa Slavonije u kojem se huškalo na mene.

**A šta se desilo sa optužnicom protiv Vas?**

Ponovo sam za odvjetnika i taktiku obrane uzeo kutiju olovnih slova. Dva dana prije sudskog ročišta objavio sam na Forum.tm tekst [J'accuse: Optužnica protiv državnog odvjetništva](https://forum.tm/vijesti/jaccuse-optuznica-protiv-drzavnog-odvjetnistva-7663) - izokrenuvši  obranu u napad. Priložio sam sudu i tekstove drugih o slučaju: [Borkovićev](https://www.portalnovosti.com/uvrijedena-oluja) i [Ivančićev](https://www.portalnovosti.com/mlazni-progon) u Novostima; Hajrudina Hromadžića na [Nomad.ba](https://nomad.ba/hromadzic-mitovi-uvrede-i-progoni) i Marina Prvana u [Slobodnoj Dalmaciji](https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/osjecki-profesor-na-facebooku-napisao-da-se-na-dan-pobjede-slavi-zlocin-i-dobio-stotinu-prijetnji-smrcu-sada-mu-je-sud-urucio-optuznicu-zbog-vrijedanja-dostojanstva-gradana-1165132). Koristim priliku da im svima još jednom zahvalim. Tako da volim misliti kako sam se s optužbom za izdaju domovine izborio - *with a little help from my friends* - baš kutijom olovnih slova.


**Zbog spomenute izjave ste proglašavani četnikom, a nedugo zatim srbofobom zbog pisanja o štetnom uticaju Porfirija i SPC? Što ste zapravo?**

Srbofobom su me proglašavali oni koji kritiku religije poistovjećuju s napadom na etnicitet. Ako je religija ona pravoslavna, onda iza toga može stajati samo srbofobija, što drugo. 

To je nesposobnost strukturnog mišljenja slična onoj kada se karikiranje Muhameda diskvalificira kao "islamofobiju", u rasističkom smislu. Besmislica, jer su muslimani i islam dva različita pojma. Islam nije ni rasa ni etnicitet ni nacija ni bilo kakva vrsta krvne označenosti ljudskih bića, nego oblik ideologije. 

Valjda je to onda i jedan od mogućih odgovora što sam. Mogu prihvatiti da me definira razdvajanje konfesije od njenih vlastitih identitetskih pripadnika. Na duši mi je unižavanje statusa dominantne crkve unutar svakog društva, a ne međusobno konfrontiranje etnokonfesionalnih vojski.   

**Religiju, dakle, doživljavate kao nametnutu ideologiju?**

Za početak treba prepoznati i zalijevati potrebu apostata da se brane od vjerske zajednice kojoj rođenjem pripadaju, spregnute s političkom vlašću. A onda još treba biti svjestan da u klerikaliziranim sredinama biti vjernikom nije izbor, već prinuda - i, dakle, sistemsko nasilje. 

To znači da se i one koji jesu vjernici mogu smatrati *žrtvama* svoje vjeroispovijesti, čak i ako to, konformistički pounutrivši propisanu ideologiju, sami ne misle o sebi.

**Pomno pratite političku situaciju u cijelom regionu. Što je zajedničko Hrvatskoj i Crnoj Gori?**

Povod pitanju je zacijelo uvezani par tekstova koji sam krajem ljeta napisao o temeljnim ugovorima s crkvom [kod nas](https://forum.tm/vijesti/temeljni-ugovori-s-crkvom-case-study-hrvatska-7751) i [kod vas](https://forum.tm/vijesti/temeljni-ugovori-case-study-crna-gora-7794) - gdje sam se međutim fokusirao na ciljanu stvar. Čim sam uvezao tekstove, znači da zajednički nazivnik postoji. Popovi su, naime, popovi i ovamo i onamo - i s jednakom kritičnošću da se popu kaže pop, s obzirom na sve pregaženosti sekularnog načela, ali i mjeru do koje bivaju zaštićeni i protežirani, s naglaskom na imovinski aspekt. O čemu ste i vi pisali - a meni sjelo kao kec na desetku.

U hrvatskom slučaju ključan mi je bio pojam *trulih liberala* među političarima, definiranih ponašanjem poput desničarskih im kolega, simuliranjem konzervativizma podmetnutog kao nešto aksiomatsko i izvan svih podjela. Što je inače kardinalno svojstvo hrvatske političke scene: ona upada, Budenovim izrazom, u postpolitičko stanje time što i tobožnja alternativa HDZ-u, stranke centra i nominalnog lijevog centra, preuzimaju tuđmanistički konsenzus o svim domovinskim svetinjama, kao parareligiji od koje nitko ne smije odstupati. To uključuje i posvemašnju servilnost pred crkvom. 

**Što vas je natjeralo da bacite pogled u crnogorsko dvorište?**

Pobuđen sam jedinstvenošću konteksta u Crnoj Gori. Dakle, bihegemonijom DPS-a i SPC, odnosno sad već trogodišnjom eskalacijom između dva hegemona, od "vjerskog zakona" naovamo. 

Crnogorska specifičnost je u odnosu dominantne religije i dominantne partitokracije. Dok je u Hrvatskoj katolička crkva kontinuirano simbiotski uvezana s HDZ-om (i petokolonaškim trulim liberalima), a u Srbiji pravoslavna sa SNS-om, odnos DPS-a i SPC u Crnoj Gori je promjenjiv; predmet političkog okretnog momenta: funkcija kombiniranja tko je kad s kim i protiv koga. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/39504ade-2be2-4a92-84bb-17f6446ded00)
Litija u Podgorici,  foto: Vijesti{.caption}

Nakon godina klasične slizanosti, pa godina uvijenog paktiranja, zadnjih je godina na djelu otvoreni politički rat. Što je jedino i omogućilo donošenje progresivnog, razvlašćujućeg vjerskog zakona: država se - što u okolnim ex-yu zemljicama nikad nije bio slučaj i nezapamćeno je od '45 - frontalno okomila na državnu crkvu.

**To je dovelo do litija, zatim promjene vlasti i čuvenog pitanja – za DPS ili SPC?**

Ne radi se o dilemi odlučivanja za DPS ili SPC, jer *ofkors* da nitko slijeva nije ni za ovu ni za onu mafiju - unutarnji konflikt nije između dva za, nego dva *protiv*. Radi se o pritisku na ostajanje dijalektičnim, što dospijeva pred gadan izazov. Tamo gdje valja biti i jako anti-DPS i jako anti-SPC - a uslijed direktne izborne suprotstavljenosti i postavljenih barikada (metaforičkih i doslovnih) ne može se u paketu i istim potezom - napast je prijeći u dovijanje protiv čega treba *više* biti, pa sunuti u nekom od dva smjera bivanja malo manje anti. 

Bit će lako okliznuti se pa upasti u *popusnu tarifu*. Bilo za DPS u ime postavljanja anti-SPC ili vice versa. Pri čemu ne treba zaboravljati ni na to da dvije nekada simbiotske mafije izvlače sad politički profit iz međusobne suprotstavljenosti na pas-mater, pa i ako u sukobu interesa i nisu fingirano. Ali tim veća postaje važnost zadržavanja dijalektike. 

**Ipak, litije su predstavljene kao nužno prevozno sredstvo kojim demokratija treba da se rodi u strašnim mukama...** 

Tu je, nažalost, došlo do nesvakidašnjeg fenomena koji sam nazvao trulom ljevicom - čak ne među političarima (jer njih nalijevo baš i nema) nego među kritičkom ljevicom. Nešto nepojamno: pojela je govno i počela - sve za srušiti DPS - navijati za litije, protiviti se nacionalizaciji crkvenih nekretnina, podržavati dominantno klerofašističku vladu, čak slaviti njenu pobjedu, progledavati joj kroz prste u fundamentalnom klerikalizmu, ne inzistirati sad na sekularnosti kad prijeti ovo drugo, itd. Ljevica koja ipak stoji trulo na istoj strani barikade s crkvom - i to onom konvergirajućom u teokraciju, s doslovnim sastavljanjem vlade u manastiru? Đe to ima?

**Da li Vas kao ljevičara plaši klerikalizacija društva? Ima li alternative?**

Prije par mjeseci je kružio svijetom tekst o tome kako "nećemo doživjeti 2050.", sa scenarijem eskalacije klimatskih promjena koji na ruševinama civilizacije predviđa, između ostalih epifenomena, okretanje masa teokraciji i fašizmu. Što nam u tom apokaliptičkom scenariju, naravno, neće biti jedina briga - ali s obzirom na to da ovako ili onako živimo u vremenima latentne apokalipse, treba reći i da mogućnost da putem dođe do rasta učestalosti teokracija nije iracionalna stvar za plašiti je se.

Ovdje i sada živimo u nominalno sekularnim republikama, ali običajno dozlaboga klerikaliziranima, po plemenskim kodeksima kojima država rado konvenira. U meni to ne izaziva strah nego revolt, pobunu, borbenost u animozitetu - poželim biti grub, strog, bezobrazan u inzistiranju na vraćanju na konstitutivne postavke. Drugo što mi se javlja je poriv za uvredom, ranjavanjem vjerničkih osjećaja. 

Promašene su one vječite rasprave je li nečija sakrosanktna uvjerenja okej podjebavati i uznemiravati. Nije okej - to je tu glupa i dosadna riječ - nego je *dužnost*. Ne radi se o samosvršnoj zlobi. Gdje god vlada klerikalizacija, blasfemija je nužna kao borba za prostor slobode koji bi po republičkom slovu morao biti samorazumljiv, protiv ušutkanosti proglašenošću nečega svetinjom koju se ne smije dirati. Jednako radilo se o religijskom ili parareligijskom kultu, poput oltara Domovine. Draga mi je Nietzscheova rečenica: "moja riječ treba da poput rila vepra razdere samu osnovu duša vaših". 

**Đe griješi ljevica?**
 
Generalno ime problema današnje lijeve pozicije je poznato: ne dopire do deklasiranih masa, koje su prešle u lumpenproletarijat. Taman onako kao što je stara socijaldemokracija izgubila svoj smisao i prešla u trećeputaše. Što su spojene posude. Nestankom "države blagostanja" u korist neoliberalnog zakona jačeg, gubitnici kapitalizma postaju još daleko gubitničkiji, sa zaoštrenošću drame, istovremeno se nemajući kome obratiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/53c44626-a172-45a4-ab95-24e49cb297f1)
Free falling, 2019, Brano Mandić{.caption}

Ako je socijalistička opcija isključena iz parlamentarizma, kao nespojiva s kapitalističkim konsenzusom, a sve takozvano "lijevo od centra" bježi od klasne teme, koja u parlamentima u pravilu ne postoji, gdje da je onesviješteni proletarijat nađe? Popušit će desne priče koje je simuliraju, nudeći se za pučke tribune. Slučajevi Trump, Brexit, Švedska, Meloni, itd., s jačanjem desnog populizma diljem Europe.

**Ima li smisla radnički se frontirati u uslovima skoro pa nestajanja samosvijesti radničke klase?**

Pitanje smisla je uvijek teško ako ćemo inzistirati na dubinskom svrdlanju. Asociralo me na Brochovu *Vergilijevu smrt*, s naslovnim likom koji razbija glavu oko smisla *Eneide* kao svog životnog djela, kontemplirajući ne bi li ga, kao borbu s vjetrenjačama, trebao ponijeti sa sobom u ništavilo - priča o krizi smisla koja je inače završila kao i ona poznatija, s Kafkom i Brodom. 

Gledano kroz prizmu racionalnih izgleda da borba za položaj radnika, u danim uvjetima borbe s vjetrenjačama, dobro urodi smislom napora - bojim se da smo u banani. Ali sklon sam na to pitanje gledati kao i na ono o smislu života, odnosno napora koji dolaze s njim, po sebi barem jednako toliko neinteligibilnom. Camus ga je našao samozadanim: metaforom Sizifa. Tako gledam i na ovu sizifovštinu: revolucija nije baš na obzoru, a nisam ni neki optimist te utopije, ali time se ne gubi dnevna smislenost činjenja svijeta *socijalističkijim*. 

**Kako nešto napraviti za bolje uslove radnika u uslovima kad radnici psuju radnički front?**

Okvirno taj put nije misterij: kad nekome konkretno pomogneš u njegovom problemu, prestat će barem papagajski deklamirati da si izdajnička komunjara. Pitanje od milijun dolara je gdje zapinje s učinkovitošću i kako izaći iz začaranog kruga aktualne neoliberalne hegemonije i masovne "krive svijesti" potlačene klase - ali ja se ne osjećam nadležnim za njega. Dijelom zato što mislim da ima puno verziranijih od mene, ali i zato što se kao salonski ljevičar, koji se ne bavi "radom na terenu", ni sindikalnom ni aktivističkom borbom na ulici, ne bih osjećao ugodno u pozi soljenja onima koji se bave kako da bolje dopru do radnika. 
Ne nudim recept što treba raditi. Maksimum onoga što si dozvoljavam je reći što vidim da svakako ne treba.

**Pa onda recite što ne treba, odnosno kakva nam ljevica ne treba?**

Reći ću ovako… To što je "ljevica" koja se svodi na identitetske kulturne ratove bezuba i kooptirana od kapitalizma, ne znači da je okej staviti na stranu potrebu za emancipacijskim frontama i na tim tzv. identitetskim poljima. Te da je uopće besmisleno otpisivati ih kao "puko" identitetska - već i zato što su neodvojivo spregnuta s klasnim. A ljevica koja to radi, tretirajući borbu protiv svjetonazorskog reakcionarstva kao sporednu ili čak nevažnu joj, pada u naročitu dekadenciju, postajući trula - između ostaloga, kao "postsekularna", s raznim pravcima tupe permisivnosti, razmekšavanja, benevolentnosti prema opresivnim konzervativizmima. 

**Identitete na stranu, u Vašem govoru na osnivanju Radničke fronte Osijek prošle godine, rekli ste kako je cilj lokalnog političkog udruživanja da se javni prostori zaštite od privatizacije, komercijalizacije i elitističke uzurpacije grada. Na koji način se može postići dostupnost stanova za sve?**

Zašto je stanovanje nedostupno? Zbog radikalne komodifikacije tržišta nekretnina u okviru postindustrijske ekonomije, u kojoj dominira financijski sektor, a protežira se interese spekulativnog kapitala da izgrađeni stan bude investicija, za ostvarivanje profita, prije nego mjesto stanovanja. Država na to odgovara lažnim rješenjem: programima subvencioniranja stambenih kredita, koji problem dugoročno samo pogoršavaju, dodatno dižući tržišnu cijenu kvadrata. Ono što je moguće na razini lokalnih javnih politika su ublažavanja stanja prepuštenosti stanovanja isključivo tržištu. U Beču postoji preko 200.000 stanova u gradskom vlasništvu i još toliko onih zadružnih. Berlin je, s pozitivnim ishodom i u sličnoj brojci, proveo referendum o eksproprijaciji rentijerskih velevlasnika za potrebe javnog stambenog fonda. U Grazu je program relaksacije tržišnih cijena najma bio ključna stavka pobjede Komunističke partije. 

Vidljivo je da lijeve politike upravo na ovom polju imaju strahovit potencijal, jer strahovit je i problem cijene stanovanja. Sustavno rješenje ipak nije moguće bez nacionalnog programa. Ali koliko može i neka država sama učiniti, taman i da pretpostavimo najbolju volju, u okruženju financijaliziranog gospodarstva koje nameće komodifikacijski princip? Stanovanje će općenito postati dostupnije tek u slučaju promjene globalne ekonomske paradigme.  



Gdje god vlada klerikalizacija, blasfemija je nužna kao borba za prostor slobode, kaže u razgovoru za Normalizuj Ivan Cingel

protiv klerikalizacije političkog

Sveta je dužnost podjebavati sveta uvjerenja

Svojim video radovima i instalacijama bosansko-hercegovački umjetnik Igor Bošnjak propituje ulogu čovjeka u ideološki zasićenoj i vizuelno uzbudljivoj postavci svijeta četvrte tehnološke revolucije. U tom svijetu polazišta prošlosti i kulise budućeg se prepliću, kroz nove medije koji odavno nisu samo prenosnici poruke. 

Rođen 1981. godine u Sarajevu, Bošnjak je predavač na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, a njegovi radovi odavno su prešli regionalne granice. Svojom posljednjom izložbom, umjetnik je reinstalirao vizuelnu mapu spomenika bivše SFRJ i "bez nostalgije" pokušao da ih otkrije u novom vremenu. 

**Nedavno je u Podgorici završena Vaša izložba “Budućnost se ponavlja više nego istorija”. Kakav je odnos budućnosti i istorije na ovim prostorima?**

Sam naziv je paradoksalan u smislu da anticipira buduće događaje koji će imati sličnu matricu i dinamiku ponavljanja kao istorijski događaji iz prošle epohe koji su se već toliko puta ponovili.

Odnos prošlosti i budućnosti na našim prostorima je sličan kao svugdje na svijetu. Pošto istoriju pišu pobjednici oni obično imaju “veća” autorska prava na raspolaganje istorijskim faktima. Istorijski revizionizam je možda čak i “poželjan” za neka društva, pošto pobjednici često kontrolišu prošlost tj. istoriju. Ali u svim sukobima i na svim stranama su urađene veoma loše stvari, tako da ja lično ne mogu da povjerujem u sve ono što su me učili u osnovnoj školi iz istorije. 

Mene jedino iz neke istorijske epohe zanima umjetnost (arhitektura, književnost, film, muzika, slikarstvo…) jer samo kroz filtere umjetnosti možemo da dobijemo kakvu-takvu (možda veoma površnu) sliku o nekoj temporalnosti datog istorijskog momenta tj. duha određenog vremena.

**U radu tematizirate socijalističke spomenike. Zašto je važno uvijek se iznova odnositi spram socijalističkog nasljeđa?**

Jugoslovenski socijalistički modernizam kao veoma emancipatorska ideja u polju umjetnosti nam s ove distance pokazuje kako promišljen politički diskurs može da formalizuje, verbalizuje i predstavi koncept pomirenja i pobjede nad fašizmom i užasima rata. Socijalistički modernizam jugoslovenskih spomenika je u estetskom smislu apstraktan i veoma promišljen skulptorski koncept, koji kako vrijeme prolazi, samo dobija na značaju i značenju.

**Mnogi se umjetnici bave ovom temom i periodom. Po čemu je Vaš rad drugačiji?**

Moj rad je možda drugačiji, jer pokušavam da izbjegnem nostalgiju kao osjećanje i da taj period dovedem u sadašnjost i ponudim novo čitanje. Moja ideja je da kroz upotrebu novih tehnologija, 3D sofvera, animacije, dron video slike, ambijenata, pokušam te relikte prošlosti ubaciti u savremene medije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/bf263f3a-c5b6-421f-8e10-a887c77d93d1)
"Budućnost se ponavlja više nego istorija"{.caption}

**Za ovu izložbu ste izmedju ostalog dronom snimali spomenike na prostoru Bosne i Hercegovine. Budući da je riječ o primarno vojnom, a ne umjetničkom alatu, zašto ste se odlučili za upotrebu drona? Što to snima dron što ne vidimo?**

Komercijalna dron tehnologija za snimanje zadnjih par godina postaje dostupna gotovo svima. Kada sam počeo 2016. godine koristiti dronove za snimanje video radova, filmova, video instalacija tada se još nije desila komercijalizacija i masovna upotreba tog medija kao danas, pa su stvari i percepcija dron tehnologije/slike bile dosta drugačije nego danas. Ljudi se lako navikavaju na novo, pa nešto što je bilo uzbudljivo vrlo brzo postaje istrošeno i dosadno. Svaku novu tehnologiju je potrebno kritički posmatrati i etički upotrebljavati. 

**Gdje vidite središte te etičke ravni?**

Mene zanima kako pozicionirati ljudski pogled danas i biti objektivan u doba vještačke inteligencije i digitalno generisane stvarnosti. Kakva je pozicija moći i šta je to izmješteni pogled odozgo i kako uopšte tehnologija mijenja naš odnos prema realnosti. Pogled iz ptičije perspektive i pogled objektivizacije koji nam daje mogućnost da se ne osjećamo maleni ili umanjeni ispred ogromnog betonskog spomenika ideologije, već imamo tu mogućnost da težu percepcije izmjestimo na drugo simboličko polje ili drugu ravan. 

Pitanje je: u kom odnosu stoje stvarni geografski prostor i prostor pokretne slike? Specijalni kinematografski kvaliteti mogu biti odvojeni od drugih značenja geografske reprezentacije, a u isto vrijeme identifikuju razlike između realnog i filmskog - video prostora. Npr. dramatična ekspanzija upotrebe dron tehnologije globalno u ratovima u posljednje dvije decenije, označila je dolazak novog tipa ratne slike u civilni život: kroz optički nišan, kameru i objektiv drona. Kao takav dron nije samo jednostavno oružje, već takođe novi ekspanzivni medijum za *stream*, reprezentaciju i prezentaciju rata, sukoba i konflikta. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5f830c44-a0b9-46cb-b30e-fc93b1e455ff)
Video rad, detalj{.caption}

Ako se dron koristi za pragmatično drugačije svrhe kao što je stvaranje baze podataka, skupljanje pejzažnih slika (*collecting landscape imagery*) onda značenje i semiotika produkovane i reprodukovane dron-slike može da postane više orijentisana na čovjeka i njegove estetske i post-ideološke potrebe.

**U radovima se u par navrata pojavljujete i Vi. Što Vaše prisustvo označava? Da li je autor subjekat ili objekat u konkretnom radu?**

Moje pojavljivanje je na neki način proizvoljno i upućuje samo na to da je tehnološki pogled još uvijek pod kontrolom čovjeka tj. da ja upravljam “letećom kamerom”, a ne algoritam ili neki drugi digitalni entitet. Autor u ovom slučaju bi još uvijek mogao biti subjekat. U budućnosti ćemo vjerovatno postati objekti. Ali imamo slobodnu volju koja nam je data po rođenju, pa s tim u vezi, sve zavisi od našeg izbora.

**U BiH kao i drugim zemljama stare Jugoslavije evidentano je jačanje desnice. Da li je umjetnost na ovim prostorima nemoćna?**

Umjetnost na ovim prostorima nikada nije imala moć da odmah nesto promijeni. Po mom mišljenu ona je uvijek retroaktivno djelovala na ljude i publiku, tj. uvijek posle nekog protoka vremena bi se pokazalo da je nešto bilo dobro i kvalitetno. Kod nas se aktuelna umjetnička produkcija uvijek sporo “primala”. Mada po mom shvatanju većina ljudi generalno ne voli ili ne razumije umjetnost i to im na neki način nije ni potrebno u životu...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/833dee73-60a8-4747-8a31-600ac1c9b732)

Desnica je u raznim formama ovdje konstanta od ratova devedesetih, ne vidim da se nešto puno išlo lijevo. Korupcija, kriminal, etno nacionalizam, su stalno sveprisutni. Što se tiče desnice nemam ništa protiv njenog jačanja (jer smo možda imali iluziju da je i bilo nešto lijevo), zato što smatram da svaka suprotnost koja se pojavi jeste dobra, jer samo u multipolarnim ekosistemima imamo ravnotežu. A ravnoteža je dobra kako u prirodi tako i među ljudskim socijalnim političkim konstruktima. Ako neoliberalna lijeva misao pervertira onda tvrda desnica kao korektiv možda i nije loša, kao i obrnuto.  

**Da li umjetnost mora biti angažovana i što to u savremenom kontekstu znači?**

Umjetnost  mora biti angažovana i u savremenom kontekstu, to znači da umjetničkim konceptom treba da preispitujemo konkretno društvo u kome se umjetnost produkuje. Ideološke matrice, političke konstrukte, je takođe potrebno analizirati i baviti se njima. Takođe, potrebno je konstantno  kritički preispitavati i same umjetničke medije i alate koje koristimo u tom procesu. 

**Profesor ste na akademiji. Što mladi treba da znaju, a Vi ih ne možete naučiti?**

Studenti treba da budu svjesni istorijskog trenutka u kome se nalaze i da svojom umjetničkom praksom budu “prisutni” i da se u svom radu reflektuju na realnost koja ih okružuje. Moraju biti analitični, kritični i konstantno preispitivati sve vrste autoriteta i velikih dominantnih narativa. Šta će oni da znaju to je stvar njihovog ličnog izbora, afiniteta i okruženja kome odrastaju. Mislim da ih ne mogu naučiti porivu ka slobodi. To je jedina stvar za koju se oni moraju izboriti.



Studenti treba da budu svjesni istorijskog trenutka u kome se nalaze... Mislim da ih ne mogu naučiti porivu ka slobodi. To je jedina stvar za koju se oni moraju izboriti

INTERVJU, IGOR BOŠNJAK

Socijalistički modernizam sve više dobija na značaju

Slovenačko-italijanski istoričar dr Jože Pirjevec poznat je po svojoj najprevođenijoj knjizi "Tito i drugovi" koja je  pored Biblije najprodavanija knjiga u Sloveniji. Autor brojnih rasprava i preko deset monografija u kojima se bavio slovenačkim i jugoslovenskim prostorima u XIX i XX vijeku, Pirjevec je prošle godine objavio knjigu na 700 stranica pod naslovom „Partizani“ u kojoj je pokušao obuhvatiti cio narodnooslobodilački pokret i njegovu međunarodnu dimenziju. 

Trenutno piše studiju „Titoizam: Traganje za direktnom demokratijom u socijalizmu“ , a nedavno je boravio na Cetinju gdje je istraživao materijale koje posjeduje Narodni muzej Crne Gore – dva zapisa Veljka Vlahovića: o Titovim razgovorima sa Hruščovom 1957. i o Prvoj konferenciji nesvrstanih 1961. godine. 

**Kako tumačite i dalje veliko interesovanje za Tita i socijalističku Jugoslaviju?**
 
Titova Jugoslavija je bila nešto posebno na međunarodnoj sceni. Nastala je iz partizanske borbe, kakvu nijedna okupirana država u Evropi nije poznavala. Zbog samopouzdanja koje je stekla u ovoj borbi, mogla je da se suprotstavi Staljinovom terorističkom režimu i uspostavi originalnu poziciju u unutrašnjoj i spoljnoj politici, koja je imala utopijske crte, ali nije bila bez intelektualnog sadržaja. Samoupravljanje i nesvrstavanje su bili pojmovi koji su se suprotstavljali i moskovskom dogmatizmu i zapadnom kapitalizmu, kao i podjeli svijeta na dva neprijateljska bloka. Jugoslavija je bila preteča novih, pravednijih ljudskih odnosa, kakve istorija još nije poznavala. Sramota je što ju je osakatila Komunistička partija, koja svojom snagom nije dozvolila da se pomenute ideje do kraja razviju i sprovedu.

**Gdje su Tito i drugovi pogriješili?**

Oni su se našli u multietničkoj stvarnosti sa različitim istorijskim, vjerskim i društvenim tradicijama, koje nijesu mogli – ali ko je mogao – pomiriti. Iznad svega, nikada nijesu uspjeli da stvore zdravu ekonomsku strukturu koja bi umnogome ublažila različite interese jugoslovenskih naroda. Uprkos svom revolucionarnom stvaralaštvu, ostali su zarobljeni u dogmi da je partija sama imala dužnost i pravo da usmjerava društvo u skladu sa misaonim obrascima koji su diktirani „odozgo”. Uprkos tezama o „diktaturi proletarijata“ i pokušaju da se svi radni ljudi dovedu u ovu kategoriju, oni nijesu vjerovali masama i nikada se nijesu odrekli svoje uloge „avangarde“. Odupirali su se staljinizmu, ali nijesu znali kako da savladaju Lenjinov boljševizam.

**Koga od nekadašnjih jugoslovenskih komunista najviše cijenite?**

Koču Popovića. Uglavnom zbog svog intelektualnog bogatstva i zbog svoje hrabrosti, koja mu nije dozvoljavala da ne postupi i ne razmišlja na svoj način. Dvije karakteristike koje u Titovom okruženju nijesu bile mnogo cijenjene, jer je Tito želio da oko sebe ima poslušnike.

**Da li je Milovan Đilas bio u pravu?**

Kad sam bio mlad, veoma sam cijenio Milovana Đilasa. Ali kada sam ga bolje upoznao, postao sam rezervisaniji prema njemu. Mislim da je bio inteligentan i hrabar čovjek, ali pun energije koju nije mogao da obuzda. Tokom rata se okrenuo nasilju, poslije njega, kada je bio na čelu agitpropa, ideološkom puritanizmu, a kasnije i kritici titoizma, koja je prešla u ironiju pa u mržnju. Kako je rekao Stane Kavčič, Đilas je bio pijetao koji je prerano zakukurikao. Osjećaj za mjeru i politika, kao ostvarenje mogućeg, nijesu bile njegove osobine.

**U knjigama ste se bavili i Titovim ženama. Koliko su one imale uticaja na njega?**

Tito nije imao sreće sa ženama sa kojima je imao koliko-toliko trajnu vezu. Prva, Ruskinja Pelagija Belousova, iznevjerila ga je kada se našao u zatvoru. Zbog druge, Njemice Elze Johane Kenig, zamalo se našao u kandžama NKVD-a. Treća, Herta Has, bila je najinteligentnija i najuravnoteženija od svih njegovih žena. Ali pošto ju je prevario, ona ga je odbila kada je pokušao da se pomire. Četvrta, Davorjanka Paunović, i ako je lojalno stajala uz njega tokom partizanske borbe, bila je histerična i umrla je od tuberkuloze odmah poslije rata. Peta, Jovanka Budisavljević, bila je prava katastrofa. Bila je izuzetno lijepa i snažno ga je privlačila, ali se tokom godina izrodila u izdašnu matronu, željnu moći i nesposobnu da kontroliše svoj temperament. Uništila im je najmanje poslednjih petnaest godina zajedničkog života.   

**Kako generalno ocjenjujete Tita i njegovo djelo?**

Tito je bio višeznačna ličnost koja se ne može lako procijeniti. Bio je inteligentan, ambiciozan, vješt u prilagođavanju okolnostima, ponekad čak i lažov. Mogao je da bude nemilosrdan, čak i okrutan. Iznad svega je volio moć. S druge strane, volio je lagodan život, koji je priuštio i drugima. U okrutnosti, bio je pošast kao i Staljin. Istovremeno, bio je i hrabar, rođeni vođa, revolucionar, sposoban da se odupre i Musoliniju i Hitleru, kao i Staljinu. Bio je spreman na smjele političke poteze, a poslednjih dvadeset godina svog života bio je čovjek mira. Znao je da posreduje između zakletih neprijatelja. Ne mogu da odbacim pomisao da bi danas njegova Jugoslavija bila na prvom mjestu u potrazi za mirom između Ukrajine i Rusije i da bi njena riječ nešto značila. Bio je čovjek koji je crncu znao da pristupi kao ravnopravnom i bio je svjestan da je glavni problem današnjeg svijeta jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Pokušao je da premosti ovaj jaz na globalnom nivou. Nažalost, njegov poduhvat nije bio uspješan čak ni u njegovoj zemlji. 

> Jože Pirjevec je rođen u Trstu (1940), gdje je živio i školovao se.  Doktorirao je (1976) na Univerzitetu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) istoriju Istočne Evrope, odnosno slovenskih naroda, na univerzitetima u Pizi, Trstu i Padovi. Savremenu istoriju predaje (od 2001) na Fakultetu za humanističke nauke u Kopru. U Sloveniji mu je dodijeljeno zvanje ambasadora nauke.

**Da li je na ovim prostorima moguć socijalizam sa ljudskim likom koji su jugoslovenski komunisti pokušavali da sprovedu i ima li nade za ljevicu?**

Kao što sam rekao, to je bila utopija, za koju je barem Edvard Kardelj znao da je utopija. Pritom je volio da ponavlja izreku Ivana Cankara da utopije imaju posebnost – prije ili kasnije se ostvare. Ja sam istog mišljenja. Ne mogu da zamislim budućnost koja se ne bi oslobodila društvene i ekološke krize u koju smo ušli, i koja ne bi bila zasnovana na solidarnosti i poštovanju svakog čovjeka. Vjerovatno smo u fazi razvojnog skoka, što se našeg društva tiče, kakvo smo poznavali u istoriji. U prošlosti su to bili procesi koji su trajali vjekovima. Danas ćemo morati da požurimo ako želimo da opstanemo na zemlji. Došli smo do tehnološkog razvoja koji nam omogućava da sami sebe uništimo.

**Mislite li da je poslije svih ratova moguće pomirenje u regionu?**

Ratovi koje smo doživjeli devedesetih, kojima sam posvetio veliku knjigu, desili su se jer su nas zaveli demoni nacionalizma. Bojim se da su ovi demoni donekle pripitomljeni, ali ipak sposobni za novi uspon.


Samoupravljanje i nesvrstavanje bili su pojmovi koji su se suprotstavljali i moskovskom dogmatizmu i zapadnom kapitalizmu, preteča novih, pravednijih ljudskih odnosa

Jože Pirjevec

Jugoslavija bi danas vodila potragu za mirom u Ukrajini

Ljubiteljima devete umjetnosti Sašu Rakezića alias Aleksandra Zografa ne treba pretjerano predstavljati. Ovaj rođeni Pančevac, koji važi za jednog od svjetski najpoznatijih autora alternativnog stipa, je svojom antologijskom strip-knjigom ["Pozdravi iz Srbije"](https://www.goodreads.com/book/show/1402064.Regards_from_Serbia), u kojoj iznosi svoje opservacije i iskustva o životu pod sankcijama i bombama za vrijeme [Miloševićeve strahovlade](https://cogentoa.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/21504857.2020.1741418?journalCode=rcom20 ), bio jedan od autora koji su udarili temelje čitavog jednog podžanra nefikcijskog stripa koji danas zovemo grafičkim novinarstvom (graphic journalism). 

Svojim stripovima Zograf nam, više od tri decenije, sa neskrivenom predanošću otkriva raskoš skrivene strane svakodnevice; priča o ljudima i artefaktima iz davno minulih vremenima i poput savremenog Kalderona de la Barke preispituje tanku granicu međ javom i međ snom. 

Neposredan povod za ovaj razgovor je nedavo objavljena knjiga [“Priče iz Drugog rata”](https://www.goodreads.com/book/show/61035269-pri-e-iz-drugog-rata ) koja sabira trideset stripova kojima je Zograf pokušuo da sebi i drugima objasni košmarno doba Drugog svijetskog rata u kojem je, kako kaže, sama priroda ljudskosti dovedena u pitanje.

“U logorima su ljudi uništavani masovno, “industrijski”. Pred nepočinstvima koja su ljudska bića tada učinila drugim ljudskim bićima nije pogrešno zapitati se kakva smo mi to stvorenja. Gde su granice naše surovosti i neosećajnosti? U tom mraku, takođe su jače nego ikad zasijali ljudskost, solidarnost, želja da se usprotivi zlu”.

Dajući glas običnim ljudima koji su imali nesreću da žive u vrijeme najveće ratne katastrofe čovječanstva Zograf, na sebi svojstven način, demokratizuje kulturu sjećanja. Bilo da se radi o tragičnom boravku mađarsko-jevrejskog pjesnika Mikloša Randotija u radnom logoru u Boru; pismu jednog gimanzijalca upućenom ljeta 1941. godine okupacionim snagama u kojem generalu Hajnrihu Dankelmanu i fašisti Dimitriju Ljotiću prijeti vješalima, ili o herojskoj borbi antifašiste i revolucionara Žarka Turinskog - Zograf nas podsjeća da iskustva "malih" ljudi nisu manje važna od priča o vladarima, vojskovođama, političarima…

**Značajan dio Vašeg stvaralaštva obilježen je pristupom “odozdo”. Tako je bilo i sa junacima ove zbirke stripova…**

Mišljenja sam da ljudska bića poseduju izvanrednu snagu, i ta snaga nije raspoređena samo na odabrane – svako, svako je bitan i svako ima da ispriča priču. Ja samo nastojim da neke od priča koje smatram uzbudljivim, makar da su prenebregnute i zaboravljene, pretvorim u stripove. Mislim da na taj način stvaramo alternativni pogled na istoriju i pamćenje. Pomalo to liči na ono što se tokom poslednjih godina pojavljuje u vidu novih remiksa davno poznatih pesama – u ranijem periodu smo muzičke beleške pamtili prema zabeleženim snimcima, koji su – činilo se – uklesani u naše pamćenje za večnost, ali tehnika danas dozvoljava da sve to čujemo ponovo miksovano, i sa osećanjem da je dobro poznate numere zapravo moguće čuti još jednom, na drugi način... 

**Ilustrovali ste pisma koja je Beograđanka jevrejskog porijekla Hilda Dajč pisala tokom boravka u logoru na Starom sajmištu. Koliko je teško bilo dati vizuelni identitet nepojmljivo traumatičnom iskustvu kao što je boravak u logoru smrti?**

To je bilo zaista teško uobličiti, naročito zato što je svaka interpretacija subjektivna. Iako sam nastojao da se držim faktografije koliko je moguće, taj strip je zapravo zamišljanje tih događaja, možda – razmišljanje o tim događajima… Kao ljudska bića, to je sve što možemo da uradimo, ali su naša nastojanja i te kako bitna, i važna za razumevanje sveta u kojem živimo. Mislim da strip danas ima važnu ulogu da se bavi temama koje su nekada bile rezervisane za književnike, možda filozofe ili pesnike… 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4d173e98-1c4d-4f6f-93fe-a1c666e353fd)
Objavljeno uz dopuštenje autora{.caption}

**U Spomen-parku u Kragujevcu nedavno ste predstavili strip “Krvavi oktobar 1941.”  koji tematizuje strijeljanje hiljada nevinih civila od stane Vermahta na samom početku rata. Imajući u vidu broj žrtava, koliki izazov je bio upustiti se u naraciju ove krvave kalvarije?** 

Ja sam zapravo bio pozvan od Marka Terzića, kustosa kragujevačkog Muzeja 21. Oktobar, da nacrtam strip o streljanju 1941. To mi se činilo kao teška tema, kojoj treba pristupati oprezno, naročito zato što ja nisam sklon stvaranju stripova koji bi nalikovali na “sinemaskopski” spektakl, i imali za pretenziju da pruže nekakvu uopštenu istinu o nečemu što je veliko istorijsko previranje. Moj odgovor je bio da mogu da crtam samo “svoj” strip, i da izdvojim momente koji se meni čine da objašnjavaju širu sliku. U Muzeju su odmah pristali, imali smo zaista izvanrednu saradnju, i krajnji rezultat je mozaik ličnih doživljaja zasnovanih na svedočanstvima pojedinih svedoka i preživelih. Mislim da kod nas nije uobičajeno da se o velikim temama govori na jedan ipak intimistički način, i zato nije tako često da se posmatra  kako je ljudski život zahvaćen tom istorijskom burom… 

**"Mala porodična istorija" u kojoj govorite o svojoj porodici tokom ratnih godina, obiluje plejadom interesantnih istorijskih ličnosti, među kojima je bio i poznati hroničar ratnih užasa Kurcio Malaparte. Šta nam možete reći o ratnim iskustvima članova Vaše porodice i zašto ste se odlučili da ovu priču ne ispričate u strip formi, već putem teksta ispraćenog fotografijama?**

S obzirom da se material koji je objavljen u knjizi stripova u izdanju izdavačke kuće Popbooks i Muzeja Jugoslavije najpre pojavio u Austriji i u Italiji, mislio sam da je važno približiti širu sliku dešavanja u ovom delu sveta tokom četrdesetih. Da sam to predstavio u vidu stripa, ne bi bilo dovoljno prostora da se sve to ispriča, pošto je strip pre svega vizuelni medij, koji tekst koristi u ograničenom vidu, tek koliko može da stane u oblačiće, a to nije mnogo. Zato sam mislio da je bolje da to predstavim kroz tekst, i mislim da nisam pogrešio, i da čak i ljudi sa ovih prostora imaju maglovitu predstavu o dešavanjima tokom Drugog rata. Moji baba i deda su bili ilegalci, koji su borbi pristupili kroz konspiraciju, i kroz neverovatnu žrtvu koju su podneli. Na toj stazi, putevi su im se ukrstili sa mnogo zanimljivih ljudi koji su se našli usred tog velikog dešavanja. 

Sasvim slučajno sam, uz  zaprepašćenje, otkrio da se poznati pisac Kurcio Malaparte zatekao tokom aprilskog rata baš u Krnjači, mestu između Beograda i Banata, i da je posmatrao srušeni Pančevački most, koji se nalazio samo nekoliko stotina metara od kuće gde su moji živeli. To je opisano upravo u najpoznatijem Malaparteovom delu, “Kaputt”. S druge strane, tu su bile i ličnosti poput Bore Baruha, aktiviste i slikara, koji se još pre početka rata skrivao od policije u tajnoj odaji koju su u svojoj kafani izgradili moji baba i deda. Bora Baruh je neprekidno crtao, i nekakav poriv ga je silio da crta čak i tokom istrage od strane okupatorskih vlasti, nije lako to ni zamisliti, kada je bio teško prebijan, a zatim i ubijen…  

**Vladimir Pištalo je engleskom riječju "serendepity", koju je preveo kao "srećan slučajan nalaz", opisao Vaša traganja za neobičnim pričama koje pretačete u strip. To je bio slučaj sa Radosavljevom pričom iz ove zbirke - autobiografskim zapisima nepoznatog čovjeka koji se završavaju nakon savezničkog bombardovanja Beograda…**

Nastojim da budem sistematičan u kreiranju svojih priča u stripu, u smislu da me zanima stvarni život, a da biste se bavili tako nečim morate da nastojite da vaše polazište bude neiskrivljeno subjektivnim zastranjenjima. Međutim, moj krajnji cilj je neka vrsta iskrenosti. Ja sam na buvljoj pijaci pronašao beležnicu nepoznatog čoveka, koji je zapisao svoja životna iskustva na iskren način, zato što je to bila jedna privatna beleška, koja nije imala za cilj da bilo koga impresionira. Izvesni Radoslav je zapisao svoja osećanja i doživljaje iz vremena okupacije, i on uopšte nije mogao ni da pretpostavi da će to neko mnogo decenija kasnije pronaći, i pretvoriti u strip! 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/09bdbcc8-de07-406f-97cc-9b99954217d4)

**Kakav feedback imate od mladih ljudi? Nakon više od tri decenije istorijskog revizionizma i radikalnih promjena politike sjećanja iniciranih “odozgo”, o čemu piše istoričarka Jelena Đureinović u [knjizi](  https://www.routledge.com/The-Politics-of-Memory-of-the-Second-World-War-in-Contemporary-Serbia-Collaboration/Dureinovic/p/book/9781032239736) "The Politics of Memory of the Second World War in Contemporary Serbia: Collaboration, Resistance and Retribution” da li ta mladost ima predstavu o žrtvama antifašista čije razmjere, prevazilaze granice zamislivog?**

Mislim da većina ljudi na ovim prostorima, mladi pogotovo, imaju vrlo zbrkane pojmove kako o fašizmu, tako i o onima koji su se protiv fašizma borili. Među razlozima su i pomešani signali koji su od strane viših autoriteta dolazili tokom decenija. Na kraju ljudi veruju da nije ni bitno da se time zamaraju, što je veoma opasan način razmišljanja, koji vodi u nove katastrofe. Uostalom, ovo što živimo već liči na neku vrstu raspamećenosti…

**Svjedoci smo globalnog uspona ekstremne desnice i lakoće kojom se odvija normalizacija diskursa društvenog isključivanja i dehumanizacije. Ne čini li Vam se da su lekcije iz Drugog svetskog rata ostale nenaučene?** 

To nije baš nekakva uteha, ali mi zapravo nismo usamljeni u zbunjenosti nad situacijom iz četrdesetih. Ta dešavanja su bila toliko drastična, da su čovečanstvu bile potrebne decenije da sve to obradi i pojmi,a taj proces se zaprsvo nigde nije sasvim završio. Velčiina kolektivne traume je bila tolika, da se to najradije zabašurivalo i nastojalo da se sakrije iza opštih mesta i prazne priče. Ne samo ljudi sa Balkana, već i mnogi drugi se ponašaju kao da nisu naučili lekcije iz prošlosti. Danas preovlađuje neka vrsta površnosti, praćena velikim obećanjima, koju su upravo promovisali likovi koji su zacarili svetskom scenom tokom uspona fašizma. Razlika je što danas niko neće tako otvoreno da promoviše rasizam i da ubija ljude u gasnim komorama, ali to je samo zato što su otkrili neke perfidnije načine da ispolje svoju neosetljivu prirodu…

**Jedna od meta desničarskih pregaoca nedavno je bila i kultna grafička novela o Holokaustu [“Maus"](https://www.goodreads.com/en/book/show/15195.The_Complete_Maus) Arta Špigelmana koja je odlukom jednog školskog odbora u Tenesiju izbačena iz nastavnog programa pridružujući se spisku od perko 1500 knjiga [zabranjenih]( https://www.theguardian.com/us-news/2022/apr/07/book-bans-pen-america-school-districts) u školama širom SAD-a. Nešto kao Fahrenheit 451, doduše još uvijek bez vatrogasaca?**

Sve to zvuči kao neka greška, ali s obzirom da je levica u svetu u potpunoj defanzivi, nije neobično da postoje čak i takve inicijative. Idealizam je viđen kao nešto čega se treba stideti, pa niko ne treba da bude iznenađen kada na scenu isplivaju kojekakvi moroni...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3c0078b2-9a6e-4dcf-9ca9-144f93b83496)
Objavljeno uz dopuštenje autora{.caption}

**Sa Vladimirom Arsenijevićem sarađivali ste na ilustrovanom romanu ["Išmail"](https://www.goodreads.com/book/show/8752235-i-mail); sa Borom Ćosićem ste radili na[ stip-zbirci ](https://www.goodreads.com/book/show/16164072-miroslavovo-jevan-elje---apokrifna-verzija)posvećenoj Miroslavu Krleži; koautor ste [knjige ](https://www.goodreads.com/book/show/34681527-ogledala-lune)o avangardnoj novosadskom bendu Luna, a sa rediteljem Đorđem Markovićem sarađivali ste na dokumentarnom [filmu](https://www.youtube.com/watch?v=2KvKza6PGKE) "Poslednja avantura Kaktus Bate"… Šta je sljedeći kolektivni projekat u kojem ćete učestvovati?**

Tokom godina, radio sam intervjue sa ljudima koji su mi se činili zanimljivi iz bilo kog razloga. Kroz te razgovore, kao da sam proživljavao iskustva drugih ljudi, zapravo, učio sam od njih, a možda su i oni od mene čuli neku smešnu zafrkanciju. Nameravam da objavim knjigu intervjua, koja će zapravo biti neka vrsta saradnje i upoznavanja sa stvaralaštvom i razmišljanjem ljudi koje sam sretao…

**Na [tribini](https://www.youtube.com/watch?v=KhIBcPSR0_k) u organizaciji našeg portala arheolog Miloš Petričević govorio je o svom nedavnom pronalasku praistorijskog sunčanog časovnika što podsjeća na izvanredna arheološka otkrića koja su često teme Vaših stripova. Odakle dolazi fascinacija arheologijom?**

Arheologiju smatram za uzbudljivu delatnost, koja oživljava iskustva ljudskih bića na ovoj planeti. Kako bi iko mogao to da smatram nebitnim? Međutim, većina ljudi smatra da je arheologija nešto dosadno, sem kada arheolozi pronađu zlatnu dijademu ili krunu od safira. Međutim, otkrića kao što je sunčani časovnik iz bronzanog doba je nešto zaista posebno, ne samo zato što je to izvanredna retkost na našem području, već i zato što nas približava nama samima. Mi – ljudska bića – smo stvorili taj sat, pre toliko vremena, i sada se srećemo sa vlastitim razmišljanjima. Mislim da je arheologija način da shvatimo sebe i svet u kojem živimo, to je cilj koji nas istovremeno okreće ka spolja i ka unutra…









 Danas niko neće tako otvoreno da promoviše rasizam i da ubija ljude u gasnim komorama, ali to je samo zato što su otkrili neke perfidnije načine da ispolje svoju neosetljivu prirodu…