Gdje su književni agenti koji bi se bavili posredovanjem crnogorske književnosti u inostranstvu? Gdje su zainteresirani i proaktivni strani izdavači? Najčešće ih nema, pa teret posredovanja pada na leđa malog broja posvećenih prevoditelja

prevodilac will firth

Institucije crnogorske kulture, probudite se

Silvija Federiči govori o ženskom pokretu koji može promijeniti društvo u svim segmentma. Slavna aktivistkinja i profesorka pominje napade na reproduktivna prava žena širom svijeta, ali i grubo izrabljivanje nemoćnih, otimanje zemlje i vode zajednicama koje se ne uklapaju u kapitalističke master planove. 

Federiči je bliska feminističko-marksističkoj tradiciji, jedna od začetnica kampanje ”Nadnice za kućni rad” u Italiji 1972. godine. Aktivna je u alter-globalističkom pokretu, nastupa protiv smrtne kazne u SAD, a podržava i studentske borbe protiv neoliberalnog restrukturiranja.

**

**Posljednjih godina svjedočimo pokretima, protestima i očiglenom naletu feminizma. Kako tumačiti taj "politički rast"? Je li uopšte "politički rast" dobra fraza da izrazimo to što nam se dešava? Kako se postaviti prema toj uzburkanosti?**

Taj rast nije nešto što je vidljivo baš svuda. Mislim da su posebno važna dešavanja koji su se dogodila i dešavaju se u Latinskoj Americi. Uticaj politike popularnog feminizma - onoga što nazivamo popularnim feminizmom - tako je snažan da je uticao i na neka dalja komešanja, recimo u Evropi. 

Došlo je do porasta svijesti u diskursima i strategijama koje pokreti pokušavaju postići, ali ne mogu ih postići bez vrlo široke društvene promjene. Antikapitalizam je tokom velikog dijela istorije feminističkog pokreta bio u pozadini, ali danas je u prvom planu. Mnoge od borbi minulih godina vodile su se direktno sa korporativnim svijetom. Naročito borbe protiv privatizacije zemljišta i protjerivanja miliona ljudi sa njihovih imanja. Nametanje programa strukturalnog prilagođavanja stvorilo je masovnu štednju, ogromno osiromašenje i ekološku pustoš. Feministički se pokret danas bavi  nekim od najosnovnijih pitanja. Moramo se suočiti sa tim pitanjima ako želimo stvoriti drugačiji tip društva, mimo kapitalističke zatvorske ideje života.

Videli smo feminističku perspektivu povodom ekonomskog duga, feministički pogled na ekologiju, na pravosudni sistem — nepravedni sistem— u Sjedinjenim Američkim Državama. Videli smo formiranje feminističkog abolicionističkog pokreta koji se borio protiv zatvaranja ljudi i za smanjenje policijskih resursa. Sve je jače antikolonijalno stanovište u feminizmu, borba protiv sistema, sve značajnije je mjesto crnih feministkinja...

**Kombinacija masovnog i radikalnog je osobina ovog ciklusa feminizma. Ali kad masovnost izostane,  kako promišljati različite obime i ritmove? Da li onda možemo govoriti o aktivnoj pozadini (retaguardia activa) ili nekoj drugoj geometriji kretanja i snaga? Možemo li na koncu govoriti o drugačijim oblicima masovnosti, koji ne moraju biti uvijek javni?**

Mislim da postoje najmanje tri međusobno povezana zadatka koje feministički pokret danas mora preuzeti. Prvo je izgradnja vizije gde idemo i kakvo društvo želimo. Očigledno da nam je  kolektivna mašta još vrlo ograničena svim tim kapitalizmom koji internalizujemo usred društva u kojem živimo. Potrebno je eksperimentisati.

Druga stvar je važnost strategija. Kad imamo ideju, onda dolazi na red pitanje strategije. Strategija podrazumeva razumijevanje i proizvodnju debate, istraživanja, itd… Sve to da bismo razumjeli kuda kapitalizam ide. Šta je plan kapitala, gdje je kapitalizam najslabiji, a gdje je najveća šansa za ujedinjenje pokreta, odnosno kako prevazići načine na koji smo podijeljeni.

I treće: koje su nam alati? Bilo da je riječ o časopisima, bilo da je reč o filmu ili dokumentarcima... Kako gradimo ovu mrežu? Kako da gradimo zajedničko tlo? Trenuci kada pokret nije na ulici ili se ne suočava uživo sa državom i kapitalom, to su trenuci izgradnje. Riječ je o ključnom strateškom pitanju. Borba ne smije biti samo opoziciona, mora biti pozitivna i konstruktivna. Ta pozitivnost, ta konstrukcija, predstavljaju teren za eksperiment.

**Kako biste opisali otpor u trenutku ekstremnog neoliberalizma? I koje su razlike između otpora danas i onog nakon feminističkih borbi 1970-ih?**

Postoje važne razlike. Ali i očigledne sličnosti. Jedna razlika je u tome što smo sedamdesetih morali da se borimo ne samo protiv desnice, već i protiv ljevice. Dosta je prošlo vremena prije nego što su muškarci sa ljevice počeli pokazivati bar neke znake poštovanja ili priznanja da imaju nešto naučiti od feminističkog pokreta.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a76af517-dd63-45a9-babe-49bbb5da49ed)
Marš za plaćeni kućni rad, 1977;  foto: Bettye Lane{.caption}

Neke od prvih reakcija (muških drugova) bili su skandalozne. Žene bi bile izviždane tokom 60-ih. Odgovor na žensku akciju je uglavnom bio vrlo neprijateljski. To se sada svakako promijenilo. Ali je odgovor današnje desnice nasilniji, budući je razvoj desnice u Americi dugog vijeka. Proces fašizacije  je veoma komplikovan i feministički pokret treba pažljivije da ga analizira.

**U kojem smislu koristite pojam fašizacija?**

Postoji vrsta okoštale predstave o tome šta je desnica. Stvaramo šeme preuzete iz fašističkog perioda, nacističkog perioda i tako dalje, gdje postoji desnica, pa onda centar. Ali danas je to mnogo komplikovanije, i ova dva elementa su više pomiješana nego što se može činiti.

Desila se fašizacija ekonomije. Fašizacija je strategija i politika koja sve više daje moć kapitalu, a smanjuje investicije u reprodukciju i prostor moći radničke klase. Istovremeno stvaraju se nove i dublje podjele među ljudima duž linija klase i rase.

Ideja o dva bloka, dakle, centar - ili lijevo - i desno, Demokrate i Republikanci, to može da nas obmane. Opšta fašizacija se dešava u svim državama. Na primjer, u Italiji žene mi govore da je situacija vrlo loša. Vlada je desničarska, a svakodnevni život militarizovan. Policija zaustavlja žene na javnom mjestu, traži dokumenta od žena koje hodaju same na željezničkoj stanici... Moraćemo sagledati ovu fašizaciju kao nešto što se neprekidno i neraskidivo proizvodi ekonomskim politikama.

**Sa druge strane, vi govorite o “radosti militantnosti”. To ne znači da su uslovi za organizaciju laki?**

Radosna militantnost je još jedan način da se razgovara o tome zašto se revolucija dešava sada. Dosta više s tom idejom da će revolucija doći u budućnosti, pa će jednog dana djeca moje djece živeti bolje. Ne. Revolucija je sada. Imamo jedan život. Svaki dan je dragocjen. Ne možemo razmišljati o revoluciji u budućnosti. Ako se borimo, to je zato što je život koji imamo nepodnošljiv i bolan.

Moraćemo razumjeti šta je to pozitivna vrijednost, a to znači izlazak iz izolacije. Borba znači povezivanje sa drugim ljudima, a ne suočavanje sa sistemom, bolom i patnjom u svom životu. Dakle, morate osjetiti da imate neku zaštitu. To je ideja generisanja nove osjećajnosti, dalje od gušenja i usamljenosti nuklearne porodice. Sticanje novog znanja, sticanje novih ljubavnika, ne samo u seksualnom smislu, već u ljudima koje volite i koji vam daju snagu. To postaje vezivno tkivo među ljudima. To je revolucija i ako to nemate, onda nema smisla ni boriti se.

**Još jedno centralno pitanje je pitanje reproduktivne pravde...**

Pitanje pravde u reprodukciji zaista je vrlo, vrlo važno.  Vrhovni sud SAD je eliminisao zakon *Roe v. Wade*, ali to je poslednji čin u dugom, dugom, dugom procesu koji ima toliko elemenata, toliko epizoda i toliko faza. Ubistvo ljekara koji pružaju abortuse, uvođenje zakonodavstva koje ograničava pravo na abortus u više država. Čak i prije nego što je Vrhovni sud intervenisao, u mnogim mjestima abortus je već bio ukinut. Stvoren je pokret koji progoni žene koje traže abortus, pokret onih koji idu do vrata klinika i viču: "ubistvo, ubistvo, ubistvo"…
 
Pitanje abortusa u istoriji kapitalizma povezano je s pitanjem izgradnje radne snage. Država polaže svoje pravo da kontroliše proces prokreacije kako bi prisilila žene da se reprodukuju i obezbijedila odgovarajući broj radnika.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5680de4b-e098-4f5b-a12d-d4701aa0e614)
Foto: Gallup{.caption}

Poslednjih godinama vidjeli smo i drugu stranu ove priče. Danas imamo međunarodnu kapitalističku klasu koja ima na raspolaganju mnogo više radnika nego što je to bio slučaj, na primer, u 16. vijeku, zbog toga što je mnogo ljudi protjerano s njihovih zemljišta i dobili smo masovne migracije. Danas je dostupnost radne snage mnogo veća. I takođe vidimo drugu funkciju abortusa i državne kontrole prokreacije ženskih tela, ženskog ponašanja, koja se odnosi na pitanje seksualne disidencije. Negiranje abortusa podrazumijeva disciplinovanje ženskih tijela i seksualnosti. To je moć koja se daje muškarcima. Muškarci postaju policajci nad tijelima žena.

Ne možemo se uspješno boriti za abortus ako se ne borimo i za pravo žena da imaju djecu. U Sjedinjenim Američkim Državama, videli smo da je nalik negiranju abortusa jednako moćno osporavanje prava majčinstva, posebno  crnih žena koje su od ropstva do danas zaista bile uskraćene za majčinstvo. Za crnu ženu danas, posebno onu siromašnu, trudnoća je rizik. Postoji stvarni rizik od hapšenja, zatvaranja i progonstva.

Stvoren je sistem nadzora koji povezuje bolnice, ljekare i medicinske sestre s policijom, tako da ako nešto izgleda neobično tokom medicinskog postupka kroz koji žena prolazi čim je trudna, odmah je izložena riziku kriminalizacije.

Mnoge države su usvojile zakone o zaštiti fetusa. Neki su otišli u krajnost pa kad zatrudnite možete na osnovu trudnoće dobiti poreske olakšice. Jako je važno izbjeći poziciju žena iz sedamdesetih, kad su feministkinje bez razmišljanja proglasile pravo na abortus kao pravo na izbor. Potrebna nam je sloboda u oblasti reprodukcije, ali ta sloboda znači moći imati djecu i moći ih nemati. Prava kontrola nad našim tijelima leži u obje mogućnosti.


Sa jednom od najpoznatijih feministkinja Silvijom Federiči razgovarala je argentinska aktivistkinja i teoretičarka Veronika Gago. Intervju je objavljen u magazinu Ojala, a njegov veći dio smo preveli i priredili kao poklon čitateljkama za 8. mart.

feminizam i borba

Opšta fašizacija se dešava u svim državama

Klerofašistička struja u čitavom regionu se prezentira kao alternativa. Nekad smo mislili da su oni mala grupacija fundametalista, nekih sedam-osam posto, ali vidjeli smo da se vrlo brzo to može preokrenuti. Treba se zapitati da li postoji neka lijeva pozicija ili alternativa

gal kirn

Za stvarne promjene u društvu trebaju nam partizanski prelomi

Volio bih da EU i NATO intenzivnije koriste mehanizme kojima raspolažu kako bi onemogućili zloćudan utjecaj putinovskih agentura na političke, privredne i kulturne procese u Crnoj Gori

profesor lino veljak

Brisel bi morao jače odgovoriti Putinu u Crnoj Gori

EMMANUEL LEVINAS: Ja sam odgovoran bližnjemu [autrui], ja odgovaram bližnjemu. Moja glavna tema, moja fundamentalna definicija jest da drugi čovjek, koji isprva čini dio cjeline, koji mi je, naposljetku, dan poput ostalih predmeta, kao cjelina svijeta, kao prizor svijeta, da drugi čovjek na stanovit način probija ovu cjelinu upravo zato što se pojavljuje kao lice. 

Lice nije jednostavno neka plastična forma, nego je odmah zauzetost [engagement] za mene, poziv meni, naredba [un ordre] da mu budem na usluzi. Naredba koja ne dolazi samo od toga lica nego i od druge osobe [personne] koja mi se u ovom licu pojavljuje u svojoj goloći, bespomoćnosti [sans moyens], posvemašnjoj nezaštićenosti, u svojoj ogoljenosti, a istodobno kao mjesto s kojega mi se zapovijeda. Ovaj način zapovijedanja [commander] jest ono što imenujem Božja riječ u licu. 

[Ruski pisci] bili su fundamentalni: Puškin, Gogolj, kasnije veliki prozaici Turgenjev, Tolstoj, Dostojevski... Tu se neprestance dovodi u pitanje ljudskost, smisao ljudskog. To vas približava problemima koji, prema mojem mišljenju, ostaju bitni za filozofiju i koje ćete, samo u drugom obliku, naći u specifično filozofskoj literaturi i koje ćete u svakom slučaju naći u nekom literarnom djelu, knjizi svih knjiga, Bibliji.

**FRANCE GUWY: Ima li za Vas protuslovlja izmedu Biblije i literature?**

LEVINAS: Ne vjerujem, nikad to nisam doživio kao protuslovlje. U oba je slučaja posrijedi smisao, pojava smislenog [l'apparition du sensé]: bilo da je to u obliku koji se kod Grka imenuje um, bilo da je to u biblijskom obliku odnosa s bližnjim, ono što, prema meni, oba slučaja prije svega spaja jest iskanje smisla..

**GUWY: U ovoj istoj Europi Vi ste iskusili tridesete godine i rat od 1940-1945. godine; to iskustvo i taj utjecaj su značajni za Vas i elaboraciju Vaše misli.**

LEVINAS: Štoviše, to je temeljno iskustvo mojega života i mojega mišljenja, slutnja tih užasnih godina i neizbrisiv spomen na te godine. No ne mislim da bi se izlaz mogao sastojati u promjeni načela ove civilizacije. Mislim da unutar ove civilizacije možda ima nekakva izlaza, postavi li se u središte ono što je bilo više po strani. Također, ne zaboravljam da ova Europa, ne govoreći to i ne priznajući to, strepi od nuklearnog rata. Ono što se često imenuje modernost čini mi se smještenim između neizbrisivih spomena i očekivanja punog strepnje. Uopće ne znam može li se naći odgovor na naše strepnje odricanjem od ovoga i prihvaćanjem oblika koji su zacijelo ljudski, a koji se mogu učiniti još ljudskijim. Nemam prevelika očekivanja da će moja istraživanja to promijeniti, no ona su svakako određena mojim uvjerenjem da unutar ove civilizacije postoji neravnovjesje između fundamentalnih tema vezanih uz znanje i onih povezanih s odnosom spram bližnjeg.

**GUWY: Mogli bismo reći da je ovo iskustvo također utjecalo na Vaš način mišljenja o zapadnjačkoj filozofiji, na Vašu kritiku ove filozofije?**


LEVINAS: „Kritika zapadnjačke filozofije“, to je odveć ambiciozno. Dopuštamo si pretjerivanja... To je pomalo kao kada bismo osporavali visinu Himalaja. Filozofsko je obrazovanje vrlo značajno i vrlo bitno. Ono zahtijeva da se u velikoj mjeri kroz njega prođe kako bi se drukčije započelo.

**GUWY: I pokraj toga Vi ste napisali da je povijest zapadnjačke filozofije destrukcija transcendencije?**

LEVINAS: Transcendencija je nešto drugo, ona ima vrlo precizan smisao. Ideal prema kojemu se kretala europska filozofija sastojao se od vjerovanja u mogućnost ljudske misli da zahvati [embrasser] sve ono što izgleda da joj se suprotstavlja i da, u tom smislu, učini unutrašnjim ono što je izvanjsko, ono što je transcendentno. Zapadnjačka filozofija je htjela više ne misliti božansku transcendenciju, nešto što izlazi iz okvira poretka onoga što je zahvatljivo [embrassable], onoga što se može obuhvatiti [saisissable], kao da se duh sastoji u obuhvaćanju/shvaćanju [saisir] svih stvari.

**GUWY: Ako mogu to izraziti nešto jednostavnije, vjerujem da hoćete reći da je to filozofija u kojoj jastvo [moi] punopravno vlada i u kojoj je spoznavanje više zahvaćanje [prendre] nego shvaćanje [comprendre].**

LEVINAS: Da, kroz znanje jastvo prepoznaje kao Isto [Même], kao svodljivo na Isto, ono što se najprije pojavljuje kao Drugo [Autre]. Ja sam odgovoran bližnjemu, ja odgovaram bližnjemu. Moja glavna tema, moje fundamentalna definicija jest da drugi čovjek, koji isprva čini dio cjeline, koji mi je, naposljetku, dan poput ostalih predmeta, kao cjelina svijeta, kao prizor svijeta, da drugi čovjek na stanovit način probija ovu cjelinu upravo zato što se pojavljuje kao lice. Lice nije jednostavno neka plastična forma, nego je odmah zauzetost za mene, poziv meni, naredba [un ordre] da mu budem na usluzi. Naredba koja ne dolazi samo od toga lica nego i od druge osobe [personne] koja mi se u ovom licu pojavljuje u svojoj goloći, bespomoćnosti [sans moyens], posvemašnjoj nezaštićenosti, u svojoj ogoljenosti, a istodobno kao mjesto s kojega mi se zapovijeda. Ovaj način zapovijedanja [commander] jest ono što imenujem Božja riječ u licu.

**GUWY: To je zapovijed „ne ubij“.**

LEVINAS: To je ponajprije to, u različnim stupnjevima. U svojim prvim napisima govorio sam posvema neposredno: lice znači „ne ubij“, ne trebaš ubiti. Upravo ta njegova poniženost, bespomoćnost, ogoljenost, istodobno je zapovijed „ne ubij“. Ono se predaje ubojstvu i pruža otpor ubojstvu. To je bit odnosa „ne ubij“, to je cijeli jedan program koji kaže „dat ćeš mi živjeti“. Ima tisuću načina da se bližnji ubije, ne samo pištoljem; bližnjega ubijamo kada smo ravnodušni prema njemu, kada se ne bavimo njime, kada ga napuštamo. Shodno tomu, „ne ubij“ jest ono glavno, to je glavna naredba [ordre principal] u kojoj je drugi čovjek priznat kao ono što me obvezuje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a96c49e-2f96-40bf-aa2c-a3599cbd335e)
Levjiatan, A. Zwiagincew, 2014.{.caption}

**GUWY: Lice bližnjeg me poziva na odgovornost, i Vi idete vrlo daleko u toj odgovornosti, čak dotle da treba ispaštati za bližnjega.**

LEVINAS: To je ono što imenujem *biti za drugoga* [être pour l'autre], riječ „odgovornost“ samo je drugi način za izraziti sljedeće: ja sam odgovoran bližnjemu, ja odgovaram bližnjemu, naposljetku odgovaram prije no bilo što učinim. Paradoks odgovornosti jest u tomu što ona nije posljedak bilo kakva čina. To je kao kad bih bio odgovoran prije no što išta učinim, kao kad bi to bio nekakav a priori i, shodno tomu, kao kad ne bih imao slobodu osloboditi se ove odgovornosti, kao kad bih bio odgovoran, a da nisam za to dao svoj glas, kao da ispaštam, kao da sam nekakav talac.

**GUWY: Što onda znače sloboda i autonomija ljudskog bića, kada drugi dovodi moju slobodu u pitanje i zahtijeva moju odgovornost prije svakog spoznavanja i, prema tomu, prije svake slobode izbora?**

LEVINAS: Pitam: kako Vi definirate slobodu? Očito je da kada ima prisile nema slobode. No kada nema prisile, ima li nužno slobode? Treba li sloboda biti definirana posve negativno, odsućem prisile ili naprotiv, sloboda znači mogućnost za neku osobu, poziv upućen ne- koj osobi da učini nešto što ne bi mogao nitko drugi umjesto nje? U toj dobroti koja prethodi svakom izboru, to jest mojoj odgovornosti, ja kao da sam izabran [élu], nezamjenljiv, jedini koji može učiniti ono što činim u pogledu drugoga?

**GUWY: Zapravo je ovo odgovor Sartreu, koji kaže da smo osuđeni biti slobodni**.

LEVINAS: Kad god smo posvećeni nečemu, nečemu gdje nema samo naprosto slijepe nužde, već gdje postoji poziv upućen meni kao jedinom [unique] koji može obaviti ono što obavljam, tada imamo tu etiku, etičku odgovornost. Značenje moje etičke obveze i jest upravo to da nitko drugi ne bi mogao učiniti ono što ja činim, kao da sam izabran. Posve negativnu slobodu zamjenjujem ovim pojmom slobode izbora. U neslobodi nas osupnjuje to što smo bilo tko. U mojoj odgovornosti za bližnjega, ja sam vazda pozvan kao da sam jedini koji to može činiti... Biti zamijenjen u moralnom činu znači odreći se moralnog čina.

**GUWY: Ne kaže li to i Sartre?**

LEVINAS: Ne znam kaže li to Sartre. Ja čak kažem, i to je svakako jedna strašna formula, da dobrota nije voljni čin [acte volontaire]. Time hoću reći da u kretanju slobode nema posebnih činova volje koja intervenira. Ne odlučujemo se da budemo dobri, dobri smo prije svake odluke. U mojoj koncepciji postoji tvrdnja o inicijalnoj dobroti ljudske prirode.

**GUWY: No vi ste također rekli da nismo svojom voljom dobri. Onda je to protiv prirode?**

LEVINAS: To nije posljedica voljnog čina, to je prekid [rupture] u poretku prirode. I kada kažem prekid u poretku prirode, ja to mislim u jakom smislu, kao da u uobičajenom poretku prirode - gdje svaka stvar nastoji ostati to što jest, gdje svako ljudsko biće misli na samoga sebe, ustrajava [persister] u svojem bitku, Spinoza je to imenovao najvišim činom Boga [l'acte suprême de Dieu] koji se za bitak sastoji u ustrajavanju u svojem bitku - sama pojava ljudskog s odgovornošću za bližnjega prekida ovaj poredak, može ga prekinuti, čak i ako to ne čini uvijek. Uopće na kažem da je to ono što vazda pobjeđuje, nego kažem da s ljudskošću postoji mogućnost da čovjek misli, da se zauzme, da se bavi drugim prije no što počne težiti za ustrajavanjem [persistance] svojega vlastitog bitka.

**GUWY: Na to je on pozvan?**

LEVINAS: Svakako, i to u vrlo jakom smislu tog izraza: postoji netko tko se zove, netko tko u licu bližnjega zove, obvezuje/prisiljava [oblige] bez sile. Vlast nipošto nije posjedovanje sile. To je obveza/ prisila [obligation] bez sile. Na žalost, dvadeseto nas je stoljeće naviklo na ideju koju nemamo pravo propovijedati, ali možemo je reći samima sebi, da se Bog odrekao nasilja, da zapovijeda bez nasilja. To je također propovijed, a nemamo prava propovijedati je (možemo je jedino reći samima sebi) zato što kad je propovijedamo, tada izgleda kao da pravdamo Auschwitz. Nakon Auschwitza, Bog više nema opravdanja. Ako još ima vjere, tada je to vjera bez teodiceje.

**GUWY: Hoćete reći bez nade?**

LEVINAS: Ne, bez teodiceje, bez mogućnosti opravdanja Boga. Govoreći ovo, ne iznalazim neku fundamentalnu mogućnost ljudskoga. U zbilji, kada se ne prepuštamo pukom biti, kad shvatimo drugost drugoga, nema kraja njezinu shvaćanju. Nikad niste razriješeni glede drugoga. Moralni stav koji kaže: „U stanovitom času mogu zatvoriti vrata“ posvema je buržujski.

**GUWY: U ovom kontekstu ste, u mnogim prilikama, navodili Dostojevskog koji kaže: »Svako je od nas pred svima drugima za sve kriv, a ja najviše od sviju« (Braća Karamazovi).**

LEVINAS: Odmah ćemo se vratiti, ako hoćete, na to da vjerojatno nije tako svakoga dana. No ako susrećete bližnjeg ovako kako ja pokušavam opisati, tada vi nikad ne razumijete svoj odnos spram bližnjeg kao recipročan. Kažete li: „Odgovoran sam za njega, ali je i on također odgovoran za mene“, tada Vi pretvarate početnu odgovornost u trgovinu, u razmjenu, u jednakost, i već ste pogrešno razumjeli rečenicu Dostojevskog, koja je fundamentalno iskustvo ljudskog.

**GUWY: I koja ilustrira ono što Vi hoćete reči s „asimetrijom“.**

LEVINAS: Asimetrija je prije svega to da moj odnos sa samim sobom i moje obveze kako ih mišljenjem shvaćam nisu isprva dani u odnosu izmedu dva jednaka bića, gdje se vazda pretpostavlja kao da je bližnji ja sam. Prije svega, ja sam jesam onaj koji je obvezan, a bližnji je prije svega onaj glede kojega sam obvezan. To uopće nije zabluda, to je bitni vid susreta s bližnjim. Kao što sam maloprije rekao, ne mogu propovijedati religiju bližnjemu, jer kada se stanovite stvari koje mogu u samome sebi prihvatiti iznesu drugima, one kao da poprimaju lakoću teološkog brbljanja. Mogu za sebe prihvatiti nekakvu teologiju, da neku teologiju preuzmem na sebe, no nemam pravo nuditi je drugima. To je poziv asimetrije.

**GUWY: Možemo se upitati je li i dalje moguće živjeti s čuvstvom neprestane krivnje, kako živjeti s ovim pitanjem protivnim prirodi?**

LEVINAS: Sve što se trsim predstaviti jest ljudskost protivna prirodi. Ona je kao nekovrsni prekid uobičajenoga poretka bitka preokupiranog samim sobom, skrbnog za vlastitu supstanciju, za očuvanje u bitku, uza sav respekt da, kada je posrijedi moj bitak, sva druga pitanja padaju. U suprotstavljanju tomu pokušavam otkriti u čovječanstvu jedan istinski prekid s bićem koje je prisiljeno biti, koje je obuzeto time da bude.


**GUWY: Nije li to jedan gotovo mazohistički moral?**

LEVINAS: Mazohizam je karakteristika bolesti bitka koje je dobroga zdravlja. Ne mislim da je ljudsko biće dobroga zdravlja u banalnom smislu te riječi: ono je prekid s lagodnim zdravljem koje je prije svega moje zdravlje, ono je jedan nemir. Nisu sve bolesti za liječenje. Mazohizam? Ne bojim se te riječi.


Što je to ljudsko? Ono je tamo gdje je drugi nepoželjan *par excellence*, gdje je drugi smetnja, ono što me ograničuje. Ništa me ne može toliko ograničavati kao drugi čovjek. Za ovu prirodnu ljudskost, za ovu vegetativnu ljudskost, za ovu ljudskost-bitak, drugi je nepoželjan *par excellence*. No Božji poziv u ljudskom licu okreće vas upravo njemu i prema njemu. To je dramatično. To je izražaj koji potječe iz mojega članka „Bog i Filozofija“ (to je članak koji mi najviše znači), gdje se Božji odgovor ne sastoji u tomu da vam odgovori nego da vas uputi prema drugom.

**GUWY: Odnos spram Boga, spram beskonačnog, jest odnos spram ljudskog, spram drugog.**

LEVINAS: Ono čemu se najviše divim u Evanđeljima - kao što znate nisam kršćanin, no u Evandeljima pronalazim puno stvari koje su mi bliske i temelji kojih mi izgledaju posvema biblijski - to je poglavlje 25 Evandelja po Mateju, o posljednjem sudu, gdje Krist kaže: „Vi ste me otjerali, vi ste me progonili. Kad smo te progonili, kad smo te otjerali? Kad ste otjerali siromaha.“ Ne treba ovo uzeti u metaforičkom smislu, nego u smislu euharistije. Doista u siromahu postoji Božje prisuće, u konkretnom smislu. Vazda sam u tom smislu čitao 58. poglavlje Isaije, gdje se također pojavljuju ljudi koji govore da ištu Boga, a ovaj im kaže da, žele li ga naći, trebaju osloboditi robove, odjenuti neodjevene, nahraniti gladne i pustiti beskućnike u kuću. A to je najteže jer beskućnici prljaju tepih.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/331401c4-6452-41ff-bff9-c65c6df4a020)
Ukus trešanja, A. Kiarostami, 1997.{.caption}

**GUWY: U Vašem djelu Totalitet i beskonačno kažete: „Čovjek je prirodno ateist i velika je slava Stvoritelja da je postavio na noge biće kadro za ateizam. Ateizam je uvjet za istinski odnos s istinskim Bogom“. Želite li čovjeka osloboditi Boga?**

LEVINAS: To da polazeći od svoje dobrote čovjek može stići do Boga umjesto da ide prema dobroti polazeći od Boga, to mi se čini iznimno važnim. To da ne izgovarajući riječ Bog budem u dobroti, važnije je od dobrote koja naprosto zauzima mjesto među zapovijedima jedne dogmatike. Iznimno je važno ukazati na postupanje polazeći od dobrote, a ne polazeći od stvaranja svijeta. Samo stvaranje svijeta treba dobiti značenje polazeći od dobrote. Staro je rabinsko uvjerenje. koje se pripisuje Bibliji, da svijet opstaje zahvaljujući etici i da je njome stvoren, to jest Torom; da u izrazu „na početku Bog stvori“, riječ *rešit* (početak) znači etiku ili, ako hoćete, Toru. Možda duhovnost do koje se stiže preko etike nije potpuna. Možda drugima doista treba pomagati drukčije. Ne kažem da je to pogrešno, no ne čini mi se da je to put koji odgovara duhu, koji određuje duh.

**GUWY: Vi ste ovo ilustrirali pričom o Rimljaninu koji pita rabija: „Zašto vaš Bog, koji je Bog siromaha, ne nahrani siromahe?“ Odgovor rabija glasi: „Da bi spasio čovječanstvo od prokletstva.“**

LEVINAS: Ne, to je nešto drugo. To znači da je apsolutno skandalozno, da je smrtni grijeh to što ljudi pomažu ljude. Kada bi Bog to uzeo na sebe, ne bi mu preostalo ništa drugo no da ljude prepusti njihovu grijehu.

**GUWY: To bi se moglo zamjeriti crkvama...**

LEVINAS: Ne osudujem crkve, one imaju puno posla, imaju druge probleme. No to za mene nije početak duhovnosti. Ima toliko knjiga koje crkve komentiraju i šire, ali važno je ono što je u knjigama, ono što prethodi organizaciji.

Moja zadaća je Mesija, to jest obveza da se posvetimo drugome. U mojoj individualnosti, u mojoj jedinstvenosti postoji samo to da sam ja mogući Mesija.

**GUWY: Nije li to učinak milosti?**

LEVINAS: Nimalo; naprotiv, to je uvjet jastva [moi] onakvog kakvog sveudilj opisujem: subjekt uopće nije onaj koji zahvaća, nego onaj koji je odgovoran. Univerzum me pritišće, ja sam talac, ja sam izabran za ispaštanje. Moja jedinost [unité] i moja jedinstvenost [unicité] jesu ono što zovem Mesijom. Došao sam spasiti svijet, ali sam to zaboravio. No u jastvu, što će reći u subjektivnosti - koju uopće ne poimam kao supstanciju, kao nekakvu moć, nego koju opisujem pomoću inicijalne dobrote, bezrazložne - u toj odgovornosti, svatko drugi mi je važan, tiče me se, u svakom stupnju, čak i u ponašanju. Tiče me se [me regarde], ne u sartrovskom smislu, tako što me osuđuje, nego u onom smislu u kojem se u francuskom kaže: „Vaši me se poslovi tiču“ ili „Vaši me se poslovi ne tiču“. To je ono što imenujem mesijanskim momentom u ljudskom jastvu. 

Uopće ne kažem da on odnosi pobjedu - Mesija ne dohodi - no on je čuo taj poziv i preko tog poziva on je jedini i jedan, u  tom je pozivu njegova individuacija. Nemam filozofiju povijesti koja može utješiti za sve zlouporabe, pa čak i zlouporabu odnosa spram lica. Ono što mi je bilo važno jest da u težini bitka koji se bavi samim sobom otvorim mogućnost vođenja računa, razvića dobrote spram drugog bića, da se njegovoj smrti posvetimo prije no što se posvetimo svojoj vlastitoj. Nema utjehe za ovu obeshrabrenost, ali sam često mislio da treba ustrajati u analiziranju bezinteresnosti u međuljudskim odnosima, bezinteresnosti u razgovoru s bližnjim, kao i na tomu da nije nemoguće - no to je s onu stranu filozofije - da su oni koji ne računaju na nikakvu nagradu dostojni te nagrade.

S francuskog preveo Mario Kopić (Europski glasnik, 2017){.caption}


Razgovor sa slavnim francuskim filozofom Emmanuelom Levinasom koji je 1986. godine za holandsku televiziju vodila novinarka France Guwy

asimetrija lica

Levinas: Dobrota nije voljni čin

Za lokalnu književnost svu satkanu od ega, čak i kad je dobro kamufliran ili se samo tako čini, dobro je da neko priča i o književnim neuspjesima. To rijetko rade oni koji zbilja i bez *jakih poznanstava* dobijaju nagrade, pa se može steći pogrešan utisak da na crnogorskoj sceni postoje samo oni koji su uspjeli, koji uvijek uspijevaju i oni koji su nedovoljno talentovani da naprave seriju književnih uspjeha. 

Crnogorska književnica Tijana Rakočević ističe ne samo kako u svom pisanju stalno počinje od nule, već pominje i konkurse u čiji širi izbor nije ušla. Ne libi se ni da progovori o mizoginom karakteru naše književne scene i protekciji kao njenom glavnom pogonskom gorivu. Dobitnica je više nagrada za koje ističe da nisu došle kao posljedica zakulisnog lobiranja. Početkom mjeseca boravila je u Sloveniji gdje joj je u okviru Međunarodnog festivala u Vilenici uručena Centralnoevropska nagrada za pisce. Iskoristili smo ovaj povod da sa Tijanom porazgovaramo ne samo o nagradama, nego i o ženskom pisanju, izdavaštvu i prilikama na crnogorskoj književnoj sceni…

**Pišete kratke priče, eseje, drame i poeziju. Zadnjih godina dobili ste nekoliko važnih nagrada. Što one znače za Vaše pisanje?**

Za pisanje samo po sebi – baš ništa. No ipak, činjenica da ih i pored toga dobijam znači korak bliže čitaocu koji ne govori moj jezik, čitaocu koji cijelog svog života čeka knjigu koju tek treba da napišem, knjigu koju ću, ne mogavši da sprovedem finalne korekcije, poslati u štampu sa mnoštvom grešaka. Čitalac koji promijeni mišljenje o nečemu zahvaljujući nekoj knjizi – čak i mojoj – dobar je čitalac, ali to, nažalost, ne znači da sam ja dobar pisac. U prilog tome, mogu vam navesti barem deset natječaja/konkursa koje ovdašnji autori smatraju relevantnim, a prema kojima nijesam zavrijedila ni plasman među deset najboljih. Moja jedina privilegija sastoji se u tome što me to nimalo ne dotiče, a moja hrabrost u tome što o neuspjesima, za razliku od drugih, govorim javno. Od muškog autora, koliko god očajno pisao, takvo nešto nikad nećete čuti.

**Kad ste objavili vijest o nagradi napisali ste da ste je dobili mimo poznanstva i veza kako je to obično u Crnoj Gori slučaj… Na koji se način može doći do ozbiljnih izdavača, a onda i do nagrada ukoliko nijeste dio književnih krugova?**

 U mom slučaju je to, rekla bih, početnička sreća ili, za one s drukčijim fetišima, prst sudbine. Vladimir Vojinović, glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće „Fokalizator“, bio je moj fakultetski profesor kada nije bilo ni pomisli da će do njenog osnivanja doći. U tu ideju sam, stupivši u redakciju kao bivša studentkinja – talentovana, ali ipak na početku – trud ulagala ravnopravno, najprije u želji da dokažem da sam zahvalna na pruženoj prilici. (I ne, nijesam kćerka nikakvog direktora, bivšeg ni aktuelnog, iako je „kako ti je tata“ neko vrijeme bilo prvo što bi me pitali.) To bi, dakle, bio moj drugi izdavač, a kako sam došla do prvog – mogla bih, čini mi se, napisati roman pun kurtoaznih odbijenica sa istih adresa sa kojih mi danas neštedimice šalju riječi ohrabrenja. 
 
 Bila sam uporna, nepromijenjena iskustvom, neutaživa kao plamen sopstvene, krvlju prožete poezije. Zbog toga će se ispostaviti da sam i inače, ništa manje nego glede nagrađivanja, nastojala da pišem tako da niko ne primijeti da počinjem od nule, pa bih se u više navrata, pokatkad i sama članica žirija, śetila tog ośećaja vječite nedoraslosti. Pisala sam, naprosto, najbolje. Žao mi je ako sam razočarala, ali – ako nema prečice, onda nema ni tajne.

**Vaše pisanje je vrlo angažovano – bavite se temama koje se tiču istorije naših prostora, sukoba, patrijarhalnih praksi…  Da li je pisanje u tom smislu nemoćno pred kolektivnim jednoumljem ili ipak može doprinijeti mijenjaju društveno-kulturnih obrazaca čiji smo dio?**

Može, istina, doprinijeti promjeni – nagore. Pisci često zaboravljaju da revnosna čitalačka publika u Crnoj Gori čini jedva pola procenta ukupnog glasačkog tijela, a da prosječan crnogorski građanin jednog Matiju Bećkovića, o čijoj ulozi u sukobima devedesetih znamo podosta, i dalje, skoro trideset godina kasnije, vidi kao nesumnjivi književni autoritet. On ga sluša. A sluša zato što – ne čita. Zahvalno kupi mrvice saznanja koje su drugi sažvakali pa ispljunuli. Onaj natprosječni, ako i čita, učini li mu se da zna više od drugih, zaboravlja sve što je pročitao, što se, uostalom, bjelodano pokazalo i na izborima prije tri godine, kada je progresivna misao, vođena željom za promjenama, zažmurila na jezivu ikonografiju na ulicama Podgorice. Pitanje koje sam sebi najviše puta postavila otada do danas jeste: zar je bilo tako teško predviđeti? Književnost, u dodiru sa stvarnim životom koji sve izvjesniju katastrofu vidi kao promjenu u odnosu na njega samog – više nije ni nemoćna, nego beskorisna.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/abea69d3-bf6d-41cb-8ee7-8c4bf6d5090b)
Vilenica festival, 2023.{.caption} 

**U nagrađivanoj  priči „Rodi me“, koja je dio zbirke Intimus, bavite se akušerskim nasiljem.  Jesu li medicinsko osoblje koje opisujete i (pred)porođajne muke kroz koje prolazi žena koja nema oslonac i podršku u stvari mnogo šira slika obespravljene žene na ovim prostorima? Zbog čega je to tako?**

Ta priča, za koju i danas iskreno tvrdim da nije dorasla mom stvaralaštvu u cjelini, a koja mi je uprkos tome donijela prepoznatljivost i dvije veoma značajne nagrade – zakoračila je u prostor književne senzacije i, istovremeno, ostala zaglavljena u stvarnosti kao svjedočanstvo toliko bolno da je najlakše zaključiti kako se autorka zanijela u opisivanju. To je veoma interesantna tema i iz ugla tekstologije: riječ je o realnosti, pretočenoj u fikciju, kojoj se vjeruje da je fikcija samo zato što djeluje suviše stvarno. Opisuju je kao: „potresnu“. Možda je taj pristup elitistički, ali u mojoj glavi je ova odrednica usko povezana s književnim profiterstvom: držim da je priča koja licitira samo s afektivnom vrijednošću tek ono što ostaje kad joj se oduzme i ona. No bez obzira na moje sitničenje, njena faktološka vrijednost kreirala je beskrajno polje komunikacije koje je, nažalost, svakoga dana bogatije za jednu žrtvu koja nema vremena za ispovijest. Ja imam.

**Da li mislite da se u Crnoj Gori daje dovoljno pozornosti spisateljicama? Kako biste opisali položaj književnica u našoj sredini, koja rijetko barjači istaknutim ženama, a stalno ističe i mitologizira muškarce?**

Za obične ljude one su gotovo uvijek predmet podsmijeha, a za institucije – ništa više nego nužni dio „evropske agende“. Kad je objavljen moj intervju u jednim uticajnim novinama, o sebi sam iz komentara doznala da sam „Milova komitkinja“, „nadobudna“, „lijepa ali poremećena u glavu“ i da mi je, takoreći, nasušno potrebna stručna pomoć. Niko od tih ljudi, sigurna sam, nikada nije pročitao bilo šta što sam napisala. Svi oni, takvi kakvi su, igraju stanovitu ulogu u sistemskom zastrašivanju žena, koje je neraskidivo povezano sa dubokom polarizacijom društva i, ukupno uzev, njegovom trajnom mobilizacijom u političke svrhe. Isprva mi se činilo da su te reakcije nezavisne jedne od drugih, ekskrementi besposlenog uma, ali onda sam, obrativši pažnju na ovaj prilično neuobičajen društveni konsenzus, počela da percipiram taj svijet kao instrument specijalnog rata. Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke.

**Radite i na dramskom tekstu o admiralu Baroviću, za koji ste dobili nagradu Crnogorskog narodnog pozorišta. Što nam poručuje Barović kroz Vaš tekst?**

Na jednom mjestu, u trenucima u kojima je njegov ideološki paroksizam najočitiji, Barović poručuje: „Korisno je znati da su se neka traganja za istinom okončala neslavno, u korist onih koje ne biste ni tražili da ste znali da ćete ih naći.“ Njegove riječi su proročke, on je modelovan kao tragični heroj koji postoji u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – istovremeno. Trojanski sveštenik o čija su se upozorenja oglušili. Ne prijeti, nego opominje: „Što god budete gonili, doći će vrijeme da ono goni Vas.“ On se čak ni ne nalazi na ideološkoj sredini, već jasno pledira za one koji se brane. Njegov postupak ne negira potrebu za svrstavanjem – on se svrstava na stranu dobra, koje nikada nije cijelo i savršeno. S tim u vezi, prava je šteta što crnogorsko društvo, zabavljeno sitnim ćarom i kukavičlukom, nikada neće razumjeti njegove riječi. Taj voz je davno izgubljen.

**Ima li Crna Gora živu književnu scenu i što koči njen razvoj?**

To što se knjige štampaju više nego ikada (i što zbilja mnozina piše) ne govori ništa o bogatstvu domaće književne scene jer, čini mi se, u tom procesu izostaje ono što je ključno za superviziju književne produkcije, a to je – selekcija. U državi koja broji nešto više od 600 hiljada stanovnika ne možete priuštiti sebi da se zamjerite bilo kome: sve je veoma lično. Dok god bude tako, živjećemo okruženi poznatim piscima nepoznatih knjiga i čuditi se zašto se u našem jeziku čuda tako rijetko događaju.

Produkciju članka podržalo je Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke


TIJANA RAKOČEVIĆ

Žene u našoj književnosti se sistemski zastrašuju

Drugarica Kahr gradonačelnica je grada Graca, drugog po veličini u Austriji. Oslovljavamo je sa „drugarice“ jer to i jeste, Elke Kahr je po političkom opredjeljenju komunistikinja, a potencijale komunizma otkrila je rano, dok je kao usvojeno dijete odrastala u radničkoj četvrti Graca, među velikim porodicama zbijenim u male stanove. 

Sve ovo nije melodramski uvod u srećnu komunističku priču, nego životne činjenice o kojima Elke Kahr otvoreno govori u intervjuima. A intervjua nije bilo malo, jer je 2021. upravo gradonačelnica Graca bila medijska senzacija, nakon vjerovatno najneočekivanijeg izbornog rezultata u Evropi. Te godine Komunistička partija Austrije (KPA) došla je na vlast u Gracu, a Elke Kahr postala je gradonačelnica nakon mnogo godina „terenskog“ i institucionalnog rada u svom rodnom gradu.

Razgovarali smo o razlozima za politički uspjeh KPA, poziciji ljevice u Evropi i političkim temama koje definišu sadašnji trenutak, ali i o jednoj zemlji koja je nestala...

"Sa bivšom Jugoslavijom povezuju me mnoga lijepa sjećanja na sjajna putovanja i nevjerovatne ljude koje sam tada upoznala, priča Kahr u intervjuu za Normalizuj koji smo vodili na relaciji Berlin-Grac.

**Od 2021. godine gradonačelnica ste grada Graca, drugog najvećeg grada u Austriji. Za većinu posmatrača spolja to je bio politički šok. A zapravo, na „terenu“ ste prisutni već dugo. U pitanju su decenije političko-društvenog angažmana. Jeste li bili iznenađeni rezultatom?**

Od 1993. bila sam opštinska odbornica u Gracu, a od 2005. gradska savjetnica. U tom periodu Komunistička partija Austrije postigla je veliku kompetentnost u lokalnoj politici i bila je uvijek dostupna za sve brige i probleme. Mnogo toga smo postigli u Gracu, od poboljšanja uslova stanovanja do očuvanja vrijednih zelenih i rekreativnih zona. Ali rezultat iz 2021. ipak je bio iznenađenje, nijedna anketa nije predviđala takav ishod.

**U Gracu ste na izborima pobijedili Narodnu partiju Austrije, tradicionalno jaku, konzervativnu partiju, blisku katoličkoj crkvi i neoliberalnoj politici. Šta je bilo potrebno uraditi da bi građani shvatili da im je Komunistička partija mnogo bliža od konzervativnih elitista?**

Komunistička partija Austrije ne ide gradom s ideološkim ularom na glavi, već sa otvorenim očima za dobar i manje dobar razvoj. Konzervativni i buržujski glasači takođe su bili zabrinuti da se mnoge stvari razvijaju u pogrešnom pravcu. Uvijek smo gradili politiku koja obraća pažnju na brige što je moguće šire grupe ljudi – djece i mladih, radnika, penzionera, ljudi iz svijeta ekonomije, nezaposlenih. Ali naš fokus je najsnažniji na grupama koje nemaju svoj lobi i koje ostale partije često previđaju. To je posebno važno u ekonomski teškim vremenima.

**Šta je uopšte današnja Komunistička partija Austrije? Koje su njene veze sa istorijskim komunizmom i ostalim Komunističkim partijama u svijetu, da ne kažem – sa „komunističkom intrenacionalnom“?**

KPA je politička partija sa najdužim kontinuitetom postojanja u Austriji. U periodu nacističkog režima podnijela je mnoge žrtve za slobodnu i nezavisnu Austriju. Stvorila je mnoge ličnosti koje su oblikovale Austriju – čak i kad su ih rado skrivali pod tepih. Ipak, KPA je decenijama bila pod snažnim uticajem politike Sovjetskog saveza, zauzimala je stavove nekritički i predugo ćutala o pogrešnom razvoju i zločinima. To je nanijelo mnogo štete partiji i ugrozilo povjerenje. Za mene, komunizam danas mnogo više predstavlja ono što je bilo originalno značenje riječi: društvo koje stvara zajednički, u opštem interesu za suštinske osnovne potrebe kao što su stanovanje, obrazovanje, zdravlje, briga, mobilinost i još mnogo toga, društvo koje ono što je svakom čovjeku potrebno ne prepušta takozvanom „slobodnom tržištu“.

**Beč mnogo veći grad od Graca, takođe i grad sa velikom radničkom klasom i ljudima kojima bi se Vaša politika mogla obratiti. Ipak, u Beču je rezultat „tradicionalno“ slab. Šta se to posebno dogodilo u Gracu, a nije još u ostatku države? I da li će se dogoditi?**

Izbori u saveznoj republici Salcburg, gdje je KPA sa Kej-Mihael Dankl bila druga u glavnom gradu regije, pokazuje da je uspjeh moguć svuda gdje je urađen dobar posao, „sa obje noge na zemlji“, i gdje kandidatkinje i kandidati mogu da se obrate ljudima. KPA ne mora da se skriva sa svojim idejama i pozicijama. Možemo biti uspješni i u Beču ako sve bude kako treba. Ali uspjesi ne dolaze od marketinga i slogana, već od korisnog rada koji pomaže ljudima u njihovom svakodnevnom životu.

**U Belgiji se iste godine kao i u Gracu dogodilo političko „čudo“, u srcu evropske neoliberalne birokratije belgijska Partija rada postala je treća najjača partija u zemlji. Mislite li da se „belgijski bauk“ može raširiti Evropom?**

U bauk ne vjerujem, ali veoma vjerujem u snažne pokrete radnih ljudi koji u svakoj evropskoj zemlji predstavljaju većinu. Belgijska partija radi veoma dobro i takođe je uzor, ali na kraju svaka partija mora razviti sopstvenu politiku. Mjera moraju biti konkretne okolnosti, a ne šabloni.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d6be8d5c-228d-44a8-a529-cbaa74739f4f)
"Fokus na grupama koje nemaju svoj lobi"{.caption}

**U Evropi u kojoj već neko vrijeme jača desni populizam, ljevica često izgleda vrlo pasivno. Čak i tradicionalno lijevoj radničkoj klasi sve češće prilaze desni populisti. Kako ste Vi u Gracu „pretekli“ desnu politiku, koja je takođe naučila kako da politički profitira upravo od onih klasa koje tlači?**

Mnoge grupacije i partije koje sebe definišu kao „lijeve“ imaju tendenciju da se zaglave u temama koje su daleko od potreba i interesa velike većine. To se može primijetiti u čitavoj Evropi. Tamo gdje partije ukorijenjene u radničkom pokretu vjerodostojno predstavljaju interese pokreta, ima i očiglednog uspjeha. Ali ne postoji univerzalni recept protiv desničarskih partija koje dijele društvo i preigravaju ljude jedne protiv drugih. Potrebno je mnogo ubjeđivanja. Važno je ne odustajati od ljudi koji glasaju desno, čak ih i ne vrijeđati. Njihov izbor često je beznadežnost i bespomoćnost iz razočaranosti tradicionalnom socijal-demokratijom, koja je u nekim zemljama (kakva je bila Njemačka pod Gerhardom Šrederom) slijedila stroge neoliberalne politike koje su oduzele mnoga prava radnicima.

**Kakav je odnos stanovnika Graca koji su porijeklom iz bivše Jugoslavije prema Komunističkoj partiji? Ima li među njima Vaših saboraca? I kakav je provod na Yugo Fešti koju ste ove godine organizovali 10. put?**

U našoj partiji postoje članovi koji dolaze iz bivše Jugoslavije, iz svih djelova. Fešta je zajednički planirana i organizovana sa ljudima iz bivše Jugoslavije. Nikoga ne pitam za koga glasa. Fešta je otvorena za sve, a nudi prije svega dobro jelo i dobru muziku. Za nas su svi stanovnici Graca jednako vrijedni, bez obzira odakle dolaze.

**Vratimo se malo unazad. Vi potičete iz radničke porodice. Vaši roditelji su vas usvojili kad ste imali tri godine i Vi javno govorite o tome. Svjedočili ste od malena klasnim i socijalnim razlikama u najbližem okruženju. Da na trenutak pojednostavimo stvari – mislite li da se komunista rađa, ili se komunista postaje?**

Moji roditelji su me ohrabrili da sama stvorim svoju sliku svijeta i rano sam počela da se interesujem za šire pokrete i da pokušavam da shvatim šta se događa sa svijetom. Tako sam se našla u Komunističkoj partiji Austrije i tamo otkrila svoju političku domovinu. Ali to je prije svega povezano sa ljudima koji tamo rade i sa njihovim stavovima.

**Javno je poznato da od Vaše plate koja iznosi 8.000 eura, zadržavate 2.000, ostatak dajete onima kojima je to potrebnije nego Vama. To ste radili i dok ste bili u Gradskom vijeću od 2005. do 2017. Kakav je osjećaj davati tri četvrtine svojih prihoda? Je li to komunizam, populizam ili „samo“ ljudskost? I da li se od „ljudskosti“ može izgraditi politika?**

Visoku zaradu nikad nisam smatrala „svojim“ novcem. Visinu iznosa ne određuje grad Grac, već zakon. Nije u redu da političari i političarke zarađuju toliko više od, recimo, kvalifikovanog zanatskog radnika. Ako zvanični predstavnici zarađuju toliko mnogo da ne moraju ni da razmišljaju o stanarini ili računu za struju, nije čudo što su njihove politike tako daleko od problema mnogo većeg broja ljudi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2e5bb81e-53d3-4c3d-ae15-27656a1ccccc)
Proslava izborne pobjede u Gracu, foto: KPA{.caption}

**U evropskom javnom diskursu dugo se radi na tome da se komunizam i fašizam izjednače kao dva ista totalitarizma. Kako spriječiti izjednačavanje komunizma, marksizma i staljinizma, ukoliko se na javnu scenu želi stupiti sa marksističkih ideoloških pozicija? Kako ste se Vi na početku borili sa tim predrasudama?**

Nažalost, u ime komunizma počinjeni su mnogi teški zločini, to se ne može poreći i mora se dobro promišljati u svemu što komunističke partije rade danas. Zbog toga nije lako uvijek prevazići predrasude. Koministička politika ne smije biti kopija prošlosti, već mora iz svakodnevice stvoriti realne kontra-modele vladajućoj politici, koji odgovaraju potrebama ljudi. Za tako nešto ne postoje udžbenici i tajne formule. Predrasude se najbolje mogu savladati postizanjem stvarnih poboljšanja.

**Kako se iz Komunističke partije Austrije gledalo na Titovu Jugoslaviju i na njen raspad? I kako Vam danas, iz komšijske perspektive, djeluju ostaci te nekad velike države?**

Ne gledam na Jugoslaviju sa šarenim naočarima, politički sistem imao je, naravno, mnogo grešaka i slabosti. Ali bio je mnogo bolji od sistema koji je stvorio Staljin. Do danas kod mnogih ljudi iz svih republika postoji osjećaj zajedništva i zajedničke istorije. Jugoslavija je bila zemlja sa mnogo kulturoloških i geografskih različitosti, zemlja sa velikim mogućnostima. To što se zemlja raspala uz toliko nasilja i toliko mrtvih, jedno je od najmračnijih poglavlja bliske prošlosti. Ostaci zemlje ostaju jednim dijelom u srcima ljudi koji su devedesetih napustili svoju domovinu i danas žive po čitavom svijetu, pa i u Gracu.

**Za kraj, imate li savjet za one koji bi takođe željeli da utiču na svoje okruženje, a kojima kapitalistički status quo još uvijek djeluje neuništivo. Odakle početi kad se zajednica želi učiniti solidarnijim, boljim mjestom za život?**

Uvijek u svojoj okolini, u komšiluku, u svojoj zajednici u kojoj se razgovara sa čovjekom, gdje se iskreno shvataju njegove potrebe i gdje ga se može čuti.




Važno je ne odustajati od ljudi koji glasaju desno, čak ih i ne vrijeđati. Njihov izbor često je beznadežnost i bespomoćnost, kaže gradonačelnica Graca, članica Komunističke partije Austrije Elkre Kahr

izvorno naprijed

Komunistički Grac: Solidarnost umjesto bauka

Izložba dizajnerke Maše Vukmanović "Narativ dizajna", na kojoj je predstavljen veliki broj projekata, od brendiranja i grafičkog dizajna, sve do proizvoda, nameštaja i prostornog dizajna, otvorena je nedavno u Narodnom muzeju na Cetinju. Maša Vukmanović je rođena u Parizu 1979. godine. Završila je studije produktivnog dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. 

Godine 2005. otvorila je svoj prvi multidisciplinarni studio za dizajn, da bi "Kreativni studio Maša Vukmanović" formirala 2014. Dobitnica je mnogih domaćih i svjetskih strukovnih nagrada u različitim kategorijama, uključujući Red dot Design Award, Red dot Brand Award, iF Design Award, German Design Award, German Brand Award... Od 2018. angažovana je kao kreativni direktor u brendu namještaja Milla&Milli. Unuka je revolucionara i narodnog heroja Svetozara Vukmanovića Tempa.

**Šta za vas predstavlja dizajn i kako bi ste okarakterisali svoj rad?**

Dizajn je prije svega za mene poziv. Od djetinjstva sam uvijek nešto crtala, slagala neke kocke ili elemente u razne kompozicije. Ni danas se nije puno toga promijenilo – svaki dan nešto dizajniram i komponiram, pa makar i hranu na tanjuru, sad dok sam na godišnjem odmoru. Smatram da je dizajn svugdje oko nas, ili bi barem trebalo tako biti. Živimo u fizičkom svijetu okruženi raznim objektima, bilo bi nam svima ljepše i bolje kad bi ti objekti bili i dizajnirani. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/436d0cc7-6ef2-4556-8ac0-adac7944b99e)
Foto: Narodni muzej CG{.caption}

Svoj rad bih okarakterizirala prvenstveno kao promišljen – koncept mi je strašno važan kod svakog rada. 

**Na svjetskoj sceni prisutan je veliki broj vrhunskih brendova i proizvođača, koji su prepoznatljivi po kvalitetu i dizajnu. Da li bi nekog izdvojili?**

Osim brendova ima puno kvalitetnih i vrlo talentiranih dizajnera, raznih generacija. Sviđa mi se pristup koji ima [Patricia Urquiola](https://patriciaurquiola.com/), ona vješto održava vrhunski nivo bez obzira za koji brend diizajnira, i bez obzira o kojem području se radi, da li interijeru, dizajnu namještaja ili art direkciji. 

**Kako birate projekte na kojima ćete raditi?**

Vrlo brzo se kroz razgovor s klijentom iskristalizira koji je prostor slobode koji su mi spremni dati. Ako se desi da se stvori takvo povjerenje da dobijem otvorene ruke, to onda najčešće rezultira iznimnim rezultatima. Za to je potrebno da klijent ima određeno razumijevanje kreativnog procesa, a često i hrabrost – jer sve što na neki način pomiče granice je riskantno za klijenta. Može biti ili jako uspješno ili jako neuspješno. Srećom, do sad nismo imali ovaj drugi slučaj.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c54df7d5-bc77-461b-909b-e08f82165ca9)
Foto: Maša Vukmanović{.caption}

**U čemu je tajna vašeg uspjeha?**

Puno radova je rađeno u timu, i sinergija koja se dogodi na nekom projektu je neprocjenjiva. Mislim da je također jako bitna radna etika. Veliki sam radnik, svojevremeno sam nosila nadimak „Mašina“. I u ovom poslu je kvaliteta proporcionalna s količinom vremena provedenom za stolom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d90e3155-11ff-4fd7-99e4-2afa05b31b52)
Foto: Maša Vukmanović{.caption}

**U kakvom sjećanju imate svog djeda Svetozara Vukmanovića Tempa? Koje susrete s njim najviše pamtite?**

Dok odgovaram na vaša pitanja sjedim u kući koju su on i moja baka gradili, to je za mene mjesto nekako zgusnutih emocija. Gledaju me s portreta koji vise na zidovima. Sva svoja ljeta sam provodila s njima, tih sjećanja je puno! I to je neprocjenjivo, ljeta kod Mije i Dide (tako smo ih zvali). Svako ljeto smo, između ostalog, slavili njegov rođendan, okupila bi se cijela porodica – lijepa su to sjećanja na sretna ljeta.

**Što ste od njega naučili?**

On je imao nevjerojatnu samodisciplinu i dnevni ritam kojeg se čvrsto pridržavao. Bio je veliki radnik, i to je ono što sam sasvim sigurno da li naslijedila, da li pokupila – svejedno je. On je ustajao u 5, od 7 je bio u svojoj radnoj sobi do ručka, nakon odmora ponovo nekoliko sati rada, i onda odmor. To je i meni najdraže, kad mogu u toj „ranojutarnjoj smjeni“ raditi u potpunom miru i tišini. Osim toga, od njega i od bake sam pokupila ljubav prema umjetnosti, što likovnoj što književnoj. Tu su oboje napravili veliki utjecaj na mene. I za kraj – razvoj kritičkog mišljenja. Mi smo obitelj u kojoj se raspravlja o raznim temama, polemizira i diskutira. Možda odatle proizlazi ta stalna potraga za konceptom, za idejom koja prethodi likovnom izričaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4b108bae-46fb-4d62-bc15-b08d29dc8e71)
Revolucija koja teče, S.V. Tempo {.caption}

**Rođeni ste u Parizu, trenutno živite i radite u Zagrebu. Kako ocjenjujete život u Hrvatskoj i političku situaciju u regionu?**

Život u Zagrebu ima naravno pozitivnih strana – sigurna je sredina, što omogućava lijepo djetinjstvo mom sinu. Hrvatska je u EU, putovanja su značajno olakšana – to su pozitivne strane. Ipak, ima prostora za puno promjena na bolje. Mene užasava školski sistem, korupcija na svim nivoima, sistem vrijednosti koji je vrlo daleko od mojih osobnih. Voljela bih omogućiti svom sinu da jednog dana, ukoliko to bude želio, može otići negdje gdje su vidici širi. 

**Koliko često dolazite u Crnu Goru, Crmnicu, Reževiće ili Cetinje gdje se čuva vrijedni [legat Milice i Svetozara Vukmanovića](https://www.vreme.com/kultura/tri-ljubavi/)? Šta za vas predstavljaju sva ta mjesta?**

Svake godine dolazimo u Crnu Goru, u Reževiće. U Crmnicu i Cetinje ne odemo svake godine, ali odemo kad god uspijemo. Kao što sam maloprije rekla, to su za mene mjesta zgusnutih emocija. Iako nisam nikad živjela u Crnoj Gori, osjećam povezanost. Za mene je ova mikrolokacija „dom“ jedina fiksna točka u mom životu, i jako mi je bitna. Kad smo postavljali izložbu, moj otac i ja smo razgovarali o Didi – koliko bi on bio ponosan. A ja sam izuzetno sretna što sam imala priliku izlagati baš u Cetinju, mjestu koje je determiniralo njegov život.


Zagrebačka dizajnerka Maša Vukmanović, unuka poznatog crnogorskog i jugoslovenskog revolucionara, izložila je svoje radove na Cetinju

maša vukmanović, dizajnerka

Od Tempa sam naslijedila samodisciplinu

Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić govorio je nedavno na tribini „Kakav nam antifašizam treba?“ povodom 13. jula na Cetinju, u organizaciji Prijestonice i NVO Antifašisti Cetinja. Organizatori su pozvali Klasića da govori o crnogorskom ustanku, zato što je jedan od glavnih zastupnika borbe za humanističke lijeve vrijednosti i protivnik nacionalizma u regionu kao glavnog goriva desnih politika. 

Govoreći o prostoru bivše Jugoslavije kao o skupini država sa donekle sličnim problemima, naš sagovornik je istakao i razlike, naročito u povodu tretiranja NOB-a i istorije saradnje sa fašistima. Negdje se desna revizija forsira u medjima, negdje kroz pop kulturu, a negdje i kroz zvaničnu politiku, no svuda je potrebna jaka antifašistička akcija kao odgovor, kaže Klasić, profesor na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

**Kako danas vidite odnose između Hrvata i Srba?**

Ako me pitate kakvi su odnosi između Vučića i Milanovića oni su vjerovatno vrlo komplicirani. Ako me pitate kakvi su odnosi između mene i mog prijatelja Miloša u Beogradu oni su izvrsni. Između "običnih ljudi", između intelektualaca, glumaca, pjevača, sportaša, odnosi su odlični. Ali, na političkoj razini još uvijek je puno problema. Što se tiče prošlosti ona je opterećujući faktor i to jedino možemo riješiti, ne tako što ćemo insistirati da smo jedni u pravu, a drugi isključivo u krivu, i da su uvijek naše žrtve, a vaši zločinci, i da su uvijek naše žrtve veće od vaših žrtava, a za naše zločince uvijek imamo razumijevanja. To jedino možemo kvalitetnim obrazovanjem koje će omogućiti jedan multiperspektivan pristup, da se mladi ljudi mogu kritički odnositi prema prošlosti, da čuju više strana, da pričaju o njima. 

Imamo zajednički jezik koji nas povezuje i to je ključna stvar. Hrvati i Srbi su u zajednici bili manje od 70 godina. Hrvatska i Mađarska su bile 700 godina u zajednici pa danas ni jedan Hrvat ne zna ni za jedan mađarski rok bend, niti gleda mađarske filmove. Dakle, imamo jezik koji nas povezuje, sličnog smo mentaliteta, imamo i lijepe primjere iz prošlosti, to je nešto što trebamo njegovati, ali, ne bježati i od onih mračnih strana iz prošlosti nego o njima pričati da se više ne bi ponovile.

**Na koji način biste opisali trenutnu političku poziciju Crne Gore?** 

Ne mogu to odgovoriti konkretno, ali mi je s jedne strane drago što nije učinjen zaokret, ni po pitanju NATO-a, ni po pitanju Evropske unije, barem deklarativno, a ono što je bitno, jeste da se postavi jasan odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i prema samoj Srbiji. To će biti ono što će uticati na Crnu Goru u budućnosti. Mislim da Crna Gora nema drugu alternativu. Alternativa bi bila da se počne vezati više uz Srbiju, a mislim da je to karta na koju ne bi trebala igrati, jer mislim da je Srbija u ovom trenutku definitivno na gubitničkoj strani. I nije tu stvar nikakvih emocija, nego je stvar u tome što Crna Gora mora težiti evropskim vrijednostima, evropskim standardima, evropskim integracima i to je nešto što treba biti njena budućnost. Crna Gora ne smije izabrati kartu koju je izabrala Srbija, što službeno, što neslužbeno. Mislim da su standardi koje treba pratiti oni koji uvjetuju i diktiraju Kopenhagen, Helsinki, Štokholm, a ne Moskva i Peking, i to bi trebalo svakom Crnogorcu i svakom crnogorskom političaru biti jasno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/22ef01c9-b1ce-42a8-a59f-99878bbd8095)
Tribina na Cetinju, foto: AFC {.caption}

Što se tiče uticaja crkve, zna se gdje je mjesto crkvi u sekularnom društvu. Svako ima pravo poštivati, prakticirati koju god vjeru želi, ali živimo u svjetovnom društvu, u sekularnom društvu, u kojem građani i političari vode politiku na principima koji su ovozemaljski, a onozemaljsko - ko vjeruje u to - neka se time bavi u svoje slobodno vrijeme.

**Otkud toliko revizije istorije u regionu, pa sve više i u Crnoj Gori?**

Crna Gora je prošla taj period kada se na neki način negiralo i obezvrjeđivalo nasljeđe partizanskog pokreta, zbog toga što je bio jugoslavenski i internacionalan i zbog toga što je bio predvođen Komunističkom partijom. Možda čak i najmanje u Crnoj Gori u odnosu na Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Bilo je i ovdje pokušaja, ali nekako smo svi uvijek s veseljem slušali kada bi se pokušaj podizanja spomenika Draži Mihailoviću, ili nekim drugim četnicima, sprječavao. Nažalost, u Srbiji i Hrvatskoj revizionizam je otišao puno dalje. U Crnoj Gori je posebno problematičan odnos prema četništvu. Ne mogu shvatiti da jedan Srbin, jedan Crnogorac, može četnike doživljavati kao patriote, kao antifašiste, ili, u krajnjoj liniji kao neko sa kim se treba ponositi. Ne samo što su činili stravične zločine prema civilnom stanovništvu, ne samo što su htjeli etnički čistu državu kojom će oni jednog dana vladati, nego su aktivno surađivali sa italijanskim fašistima, sa njemačkim nacistima i sa ustašama. Kako možete danas kao Srbin veličati pokret koji je aktivno surađivao sa onima koji su vršili genocide i etničko čišćenje nad vašim narodom?

**Zašto je onda, uprkos svemu što govorite, do toga dobrim dijelom došlo, pa se kvislinzi u regionu slave?**

Za hrvatske revizioniste ključne su devedesete godine - rat u Hrvatskoj i stvaranje samostalne države. Partizanski pokret nije imao šanse, jer je internacionalan i ljevičarski. Partizanskog pokreta nema bez komunista. To ne znači da su svi partizani bili komunisti. Naprotiv, bili su manjina u početku. Ali, partizanskog pokreta bez komunista na taj način ne bi bilo. Partizanski pokret je bio jugoslovenski. Mene jako ljuti i o tome sam ovih dana dosta aktivno govorio u javnosti, način na koji se obilježavalo osamdeset godina Bitke na Sutjesci. Jer ako se Sutjeska obilježava zato što su tamo poginuli najviše Hrvati- Dalmatinci, onda je to potpuno pogrešno. Ako nemate hrabrosti, ako nemate volje i želje komemorirati sva ona mjesta gdje su izginuli Srbi iz Banije, Srbi iz Like, s Korduna, koji su ginuli po cijeloj Jugoslaviji, nego ćete samo obilježavati tamo gdje su ginuli Hrvati, onda poništavate ideju partizanskog pokreta. 

> Hrvoje Klasić je rođen 1972. u Sisku. Od 2003. profesor je na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istaknuti je kritičar pokušaja rehabilitacije ustaškog pokreta, što ga je učinilo metom napada nacionalista

Jer partizanski pokret nikada nije bio hrvatski. Niti je postojao hrvatski antifašistički pokret, to je bio pokret koji je bio jugoslavenski, to je bio pokret koji je imao jednog vrhovnog zapovjednika, što ne znači da se nije borio i za Hrvatsku i za Bosnu i za Crnu Goru unutar Jugoslavije. Dakle, u tom smislu je to dio revizionističkog narativa. Kad kažem da je partizanski pokret bio jugoslavenski, komunistički i internacionalan - ne anacionalan, to je u direktnoj suprotnosti sa onim što smo imali devedesetih godina. Poenta je u tome što se devedesetih godina okupljamo oko jedne nacije, gradimo etnonacionalne tvorevine koje su suprotnost onome što smo imali u tom trenutku i to naravno nije moglo preživjeti na taj način. 

**Ko su bili glavni junaci tog procesa?**

Rodonačelnik revizionizma i onaj koji je nama zagorčao život je najvećim dijelom Franjo Tuđman. Ustaštvo nikad nije postalo u Hrvatskoj mejnstrim, niti da ćete vidjeti da se u udžbenicima hvali ustaštvo, ali to što se dogodilo u Hrvatskoj nigdje se nije dogodilo u Evropi. Četrdeset pete godine su iz cijele Evrope neki fašisti, nacisti, ustaše uspjeli pobjeći i nastaviti živjeti u Argentini, Paragvaju, Australiji, Kanadi, ali ono što se nigdje nije dogodilo, a dogodilo se u Hrvatskoj, to je da su se dobrim dijelom uspjeli vratiti 45 godina kasnije s narativom kojeg su brižno održavali. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e56bcfb5-5263-4350-87dc-007acd27374b)
Foto: AFC{.caption}

Kada sam upisao fakultet, 1991. godine, sa mnom je došao studirati dečko iz Sidneja koji mi je rekao da je došao iz ustaške obitelji i dok nije došao nije znao da Bosna nije u Hrvatskoj. Ovako je govorio: *Imali smo doma kartu velike Hrvatske, kartu NDH do Drine. Ja nisam sreo nikada nikoga iz Jugoslavije. Jednog dana pitam tatu čiji je Željo klub, kaže - hrvatski. A Velež? Pa isto hrvatski...* Ja onda pitam, je li istina da ste svi tamo bili za Pavelića, a on kaže: *Nije istina - moji su svi bili za Luburića.* 

Oni su brižno čuvali taj narativ i došli su devedesetih godina na neke od ključnih funkcija - intelektualnog, političkog, društvenog, vojnog života. I naravno da su u jednom trenutku rekli: Čekajte sad malo, pomagali smo vam, a sad smo mi i dalje zločinci! I tu kreće ta relativizacija koja, nažalost, traje do danas. Često me pitaju kakvi su udžbenici? Neko ko je moja generacija ili stariji možda misli da je škola ključan faktor u društvu. To već odavno nije. Što bi se upotrijebio termin "opinion maker", ko je glavni influenser? To sigurno više nije škola. To sigurno nisu više nastavnici i to sigurno nisu više udžbenici. To ne znači da škole nemaju svoju ulogu. Ali, mi danas moramo znati da to mora biti, ne više reakcija. Antifašizam je zapravo akcija. Mi moramo pružiti akciju. Društveni angažman mora biti i po vertikali i po horizontali prisutan u društvu. Ne možete vi predavati i govoriti da su rasni zakoni užas, da je NDH genocidna, pa se neko iz klupe digne i kaže: pa ja živim u ulici Mile Budaka koji je potpisnik rasnih zakona. 

**Ko bi trebalo da su nosioci te antifašističke akcije?**

Društvene mreže, pjevači, glumci, poznate ličnosti, oni su danas veći influenseri i po pitanju prošlosti nego što smo to mi. To ne znači da edukacija nije ključ svega. Uzeću primjer Njemačke. Nisu 1945. godine svi nacisti kažnjeni. Nisu svi nacisti izgubili svoje pozicije u Njemačkoj. Ali su shvatili što treba raditi. Krenuli su od mladih generacija, u škole su puno uložili, čekali su i dočekali. Dvadeset godina kasnije dobili smo generaciju koja je naučila kritički razmišljati, kritički promišljati i koja se usudila 1968. pitati svoje roditelje: Gdje ste vi bili od 1933. do 1945? Jeste li baš svi protestovali protiv Hitlera? To mi ovdje nismo dobili, nismo dobili generacije koje su svoje očeve spremne pitati gdje su bili u vrijeme Srebrenice, gdje su bili u vrijeme Oluje, gdje su bili u vrijeme Vukovara, gdje su bili u vrijeme Dubrovnika, nego smo dobili generacije koje su još gore od svojih roditelja.

**Kako antifašizam učiniti bližim i privlačnijim mladima?**

Prije svega, treba shvatiti da fašizam dvadesetih ili tridesetih godina nije identičan onome što se danas događa u svijetu. Mi danas imamo razne pojave ograničavanja ljudskih prava, medijskih prava, ograničavanja funkcioniranja demokracije i pravne države. To još uvijek nije identično onome što je bio fašizam dvadesetih i tridesetih godina. Međutim, to ne znači da ne trebamo reagirati, povijest nas tome uči. Ne kaže se džaba da je povijest učiteljica života. Povijest jeste učiteljica života, ali se mi pokazujemo kao loši učenici. Treba biti oprezan, treba reagirati i na najmanju pojavu netolerancije u društvu koja vodi prema agresiji, nasilju ili nečem puno većem i ne treba zanemarivati te pojavne oblike netolerancije i nasilja kada su oni i u najmanjoj mjeri. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b2e74319-b6be-465c-ada2-b8d7c0a23089)
Foto: Fenomeni.me{.caption}

**Fašizam se dakle razvija postepeno i polako osvaja prostor do trenutka kad bude kasno?**

Obično upotrebljavam dva primjera - 1928. godine Hitler i njegova stranka su na izborima dobili dva i po posto glasova. Tada su se svi smijali, i političari i politolozi. Govorili su da od tog čovjeka neće nikada ništa biti. Prošlo je nekoliko godina a on je postao najmoćniji čovjek Njemačke, a uskoro i Evrope i učinio je što je učinio. Ili uzmite početkom 1941. godine, devedeset posto građana u Zagrebu nije znalo ko su ustaše. Oni gotovo da nisu postojali. Međutim, spletom okolnosti, Hitler i Musolini su odlučili zaigrati na kartu ustaša, oživjeli su ih, vratili su ih, i oni su uskoro postali gospodari života i smrti. Trebamo biti svjesni naših problema u kojima živimo. Trebamo na temelju onoga iz prošlosti znati osluškivati gdje god nastaju primjeri netolerancije, agresije, mržnje, a danas se to manifestira, možda ne više prema Židovima, prema Romima, Srbima ili prema komunistima, danas to vidimo u odnosu prema ženama, migrantima, prema raznim skupinama LGBT. Mislim da to mladima treba približiti. Treba im približiti antifašiste o kojima mi govorimo iz dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina kao primjer da alternativa uvijek postoji. Da treba biti hrabar, da ne treba biti pasivni promatrač, nego da treba biti aktivni sudionik vremena u kojem živiš, da ne treba okrenuti glavu, ne nužno kada se odvodi neko u logore - nadam se da toga više neće biti, ali da ne treba okretati glavu kada vidiš da muškarac tuče ženu, kada se upada u kampove migranata i iz rasističkih razloga premlaćuje itd. To nas trebaju učiti primjeri naših antifašista crnogorskih, hrvatskih - djevojaka i mladića koji su odlučili suprostaviti se najvećem zlu koje je u tom trenutku postojalo. 

**Oštar ste kritičar prilika u Hrvatskoj. Vidite li ipak nekog napretka?**

Kada pogledate prema Finskoj ili Danskoj vidim koliko još uvijek zaostajemo. Ali kada pogledam prema Srbiji, vidim koliko smo napredovali. Mi smo neke trendove iz devedesetih uspjeli zaustaviti, pa čak i preokrenuti. HDZ je predugo na vlasti u državi, sa nekim izuzecima kada je SDP kratko bio, međutim, u većini velikih gradova HDZ nije na vlasti. U mom gradu, gdje je najrigidniji katolički biskup, koji je revizionist, ljevica pobjeđuje otkad je on tamo. Baš njemu za inat. U Zagrebu sam u jednom projektu gdje već neko vrijeme mijenjamo ulice koje su imenovane devedesetih godina po ljudima iz NDH. Počelo je obnavljanje nekih spomenika. Promjene su moguće. U Hrvatskoj postoji revizionizam i dalje, ali revizionisti su ipak u defanzivi, na način da ih nema u mejnstrim medijima. Ljude poput mene, ili poput mojih kolega: Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine ili Iva Golštajna, možete vidjeti na svim najgledanijim televizijama i u svim najčitanijim medijima, a ljudi koji misle da se u Jasenovcu ništa nije dogodilo, koji misle da su ustaše oslobodili Hrvatsku, njih nema u mejnstrim medijima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ff133521-03b4-4bcd-ba97-08a3740012a8)
Foto: Espreso{.caption}

To ne znači da mi živimo u društvu u kakvom bih ja volio da živimo, ali to je borba i nema uzmicanja. Mi da smo se "poklopili ušima" vjerovatno bi danas imali "za dom spremni" koji bi možda bio službeni pozdrav u vojsci. Naravno da nam je Evropska unija u tome pomogla da imamo slobodne medije, pravnu državu koja se razvija iz dana u dan. Stoga naša akcija i reakcija više ne smije biti samo obilježavanje Bitke na Kozari, Bitke na Sutjesci ili 13. jula. Mlade danas tako nećemo privući. Postoje drugi oblici borbe, druge teme. To su i prava manjina, migranata, LGBT zajednice, to su demokratske slobode, prava na okupljanje. To je ono što će njih privući. Ne kažem da ovo potpuno treba izbaciti iz našeg sjećanja, ali trebamo se mladima približiti nekim novim temama koje oni vide kao opasnost za svoju budućnost i za svoj život.



Antifašizam je akcija! Mi moramo pružiti akciju. Društveni angažman mora biti i po vertikali i po horizontali prisutan u društvu