Za pravu društvenu kritiku danas u kapitalizmu vam je potrebno znanje iz ekonomske istorije - i tačka.

litijumska kriza

Matković: Istina kapitalizma je u otpadu

**Zašto je današnji feminizam potisnuo klasno pitanje, a prigrlio identitetske politike i borbe?**

Današnji feminizam podržava se na osnovu resursa i diskursa tranzicijske privatizacije, koja je uzrok neravnopravnosti, uključujući one prema ženama. I ove resurse, kao ni čitav diskurs, ne sme da dovodi u pitanje. Ne može se biti deo tranzicijskog privatizacijskog aparata i baviti se klasnim pitanjem. Zbog toga feminizam prebacuje svoj fokus. Umesto da se bavi politikom na nivou strukture i realnog, on – kao što sam rekla već pre po pitanju politike „levice i desnice“ – počne da se bavi poljem imaginarnog. Tako počinje čitav program akademskog feminizma i rodnih studija na univerzitetima – kojeg, naravno, finansira državni obrazovni sistem tranzicijske privatizacije  –  da bi mi mogli saznati kako stoje ženska književnosti i film u trećem svetu ili Simone de Beauvoir pre pedeset godina. Ovako nastaju instituti za istraživanje nasilja prema ženama, ženska udruženja za političku agitaciju, kružoci za pomoć, pa sve do ženskih kvota u politici „rodne ravnopravnosti“. 

No, glavni uzroci nasilja i neravnopravnosti prema ženama njih uopšte ne zanimaju. A nije da ih samo ne zanimaju – ne smeju da ih zanimaju. Jer ako bi ih zanimali, prvo bi morali da dovedu u pitanje tranzicionu privatizaciju iz koje problemi realno potiču, a to ne mogu, jer su deo nje. Umesto toga, operišu na nivou pitanja identiteta, koja su, kao što sam malo pre naglasila, konfliktna i agresivna. Međutim, kao subverzivna politika, savremeni feminizam je potpuno mortifikovan jer je u suštini potčinjen. To je takođe razlog zbog kojeg je čak i gori od onoga što je nekada bio patrijarhat. On je ogledalo najgoreg mačizma, njegov jednako agresivni, ali politički jednako izveštačen „drugi pol“.

**Rob zna mnogo stvari, ali ono što bolje zna je „šta gospodar hoće, čak i ako ovaj to ne zna, što je obično slučaj, jer bez toga ne bi ni bio gospodar“. Koliko smo kao subjekti (potčinjeni) uhvaćeni u zamku nagađanja ili pogađanja šta gospodar hoće?**

U istoj meri u kojoj je neko uhvaćen u zamku fantazama da je gospodar. Dijalektika roba i gospodara zahteva međusobno priznanje. Oni se međusobno podržavaju. Međutim, to šta je želja gospodara prvenstveno je pitanje neurotičara. Neurotičar je neko ko autoritet ne crpi iz sebe. Zbog toga enigmu vlastite želje prebacuje na drugog, od kog očekuje odgovore na pitanja: Ko sam ja? Šta želim? Šta treba da radim? Šta drugi želi? Gde je u toj želji mesto za mene? I najbitnije, kao što sam već pomenula – kako bi tim gospodarom zapravo mogao da vladam? To je suprotno od perverzije u kojoj ovake anksioznosti nema, a umesto toga postoji poriv prema davanju naređenja, koji dolazi iz želje, da bi sebe mogao videti kao subjekta bez manjka, čime bi utajio vlastitu kastraciju. Zbog toga su perverznjak i neurotičar zapravo idealan par. Ali infernalan par. Na štetu neurotičara, naravno. Zbog toga je u kliničkom radu vrlo važno ispitati mesto želje neurotičara u takvoj relaciji – ljubavnoj, porodičnoj, poslovnoj – da bi iz ove opasne zamke mogao da izađe. 

**O pomoći Ukrajini se medijski izveštava isključivo u kontekstu daljeg slanja oružja. Vi ste među retkima sa ovih prostora koji su posetili Ukrajinu u jeku intenziviranja ruske agresije, obilazili bolnice, razgovarali sa ljudima... Da li biste nam mogli reći nešto više o toj preko potrebnoj mreži solidarnosti na ljudskom, svakodnevnom nivou?**

Izuzetno je važno da se bude solidaran, jer je ljudima u teškim okolnostima to stvarno potrebno. Opšta solidarnost ne postoji. U vreme brutalnosti, kada je u ime rata moguće da jedan život bude ubijen, najvažnija je odgovornost jedan na jedan, ili, kako ste lepo rekli, solidarnost na ljudskom, svakodnevnom nivou. Dok sam zimus radila u ratnim zonama Harkiva, Lviva, Kijeva i u gradovima nekoliko kilometra od ruske granice upravo su me te misli pratile. A onda sam nakon Nove godine posetila Buču, gde se na početku rata dogodio masakr nad civilima. Gradske oblasti odvele su me na Jablonsku ulicu, gde su počinjena ubistva, a zatim do masovne grobnice ispred crkve Svetog Andrija. Tamo sam srela mladu devojku od oko 19 ili 20 godina. Ispričala mi je da njeni roditelji žive u zgradi ispred crkve i da je bila svedok zločina koji su se tu dogodili. Pitala sam je: „Kako to da si još uvek ovde? Mogla si da odeš u inostranstvo, da budeš na bezbednom...“ A ona mi je odgovorila: „Ja ne mogu da idem na front i borim se kao muškarci. Ali ostajući ovde, već svojim prisustvom vodim bitku.“ 

Vidite, u tome je sve. Biti tu, biti prisutan. To je najdirektniji izraz odgovornosti prema drugome. To je materijalna, konkretna, etička dijalektika priznavanja drugog. To je način da se etika zapravo otelotvori. Jer u takvim okolnostima ništa od toga se ne podrazumeva. Kako ljudi mogu da žive u ratu, a da ne žele umreti, ubiti se ili poludeti? Kako živeti u društvu bez zakona koji bi štitio život? I, iznad svega, kako živeti kad čovek izgubi ne samo stabilnost, nego samu ideju mogućnosti stabilnosti ubuduće? U takvim okolnostima se samo prisustvom može pružiti svedočanstvo o tome šta znači veza među ljudima i šta nas može povezivati u vreme nasilja i odsustva svake etike u međuljudskim odnosima. Biti tu znači pružiti verovanje da ova međuljudska veza još uvek može da postoji. Ne zbog višeg ideala, jer u takvim okolnostima ideali ne postoje, već zbog otpora prema propasti međuljudskih odnosa. Kao što je rekla devojka iz Ukrajine: „Samo time što sam ovde, vodim bitku.“ I to su takođe reči oca iz knjige Put Kormaka Makartija, o kojoj će na ovogodišnjem programu „Novi simptomi u vreme političkih kriza: Rat“ govoriti naš predavač, Massimo Rekalkati. Protagonista ove knjige je čovek, koji se u vremenu zla odupire propasti međuljudskih veza i kaže svom sinu: „Tako rade dobri ljudi. Uvek pokušavaju i nikad se ne predaju.“

**Slovenija je, uz Španiju, jedna od malobrojnih zemalja Evropske unije koja je zvanično priznala palestinsku državu. Treba podsetiti da je prva država koja je priznala Palestinu još 1988. bila Alžir. Usledila su, između ostalih, priznanja Ukrajine i Srbije (nekadašnje SFRJ), te Bosne i Hercegovine 1992. godine, Crne Gore 2006. (nakon što su i same proglasile nezavisnost), dok Hrvatska to još uvek nije učinila. Koja je uloga i šansa Zapadnog Balkana u antiratnim protestima i borbi protiv imperijalizma danas?**

Naglasila bih da je svaka država prvo imperijalistička iznutra, bez obzira na to da li je velika ili mala. Drugim rečima, država je već imperijalizam kao takav jer je uspostavljena na nekom narativu, nizu običaja i jezičkih pravila, koje je neki broj ljudi u nekom trenutku i na nekom prostoru nametnuo drugima. Ovo nametanje ima dvostruke posledice. S jedne strane omogućava priču vlastitog porekla, nacije, identifikacije, niz zakona koji određuju prava i slobode, i time osećanje pripadnosti, udobnost tradicije... Ali s druge strane država već u trenutku svog nastanka uspostavlja neravnopravnost i antagonizam između dominantnih i podređenih. 

To je posebno važno naglasiti u vreme rata i političkih konflikta kojima svedočimo danas, jer neprepoznavanje najbližih agresora – ili ako mogu da kažem tim rečima „imperijaliste u svojoj državi“ – ima opasne posledice po život ljudi, kako u oružanim konfliktima u zaraćenim zemljama, tako i u našoj svakodnevici. Umesto da se, bez obzira na to koji narativ im je bio nametnut u njihovom prostoru, ljudi povezuju u borbi protiv onih koji u njihovoj državi protiv njih samih koriste pozicije moći, ljudi počnu da se povezuju na razini narativa koji su im nametnuli njihovi vlastiti imperijalisti i idu protiv jednako neravnopravnih ljudi u drugoj državi koji takođe žive pod uslovima svojih imperijalista. Rezultat toga nije ni malo epski. Prosečni građanin Izraela, koji je ceo život pošteno radio, tuče prosečnog Palestinca, koji je ceo život pošteno radio. A elite Izraela, kao i elite Palestine profitiraju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9f1ec248-7bd9-40cf-8f6e-39eb320738b5)
Krajnik, foto: Matej Pušnik{.caption}

Tako neprijatelj zapravo postaje neko drugi, umesto onaj koji vam je suštinski neprijatelj. Ne onaj koji eksploatiše vaše znanje, potencijale, kvalitete, vreme, rad, vaš puki život na kraju krajeva… Niti onaj kome je u vašoj državi više dozvoljeno nego vama, onaj koji ima lakši pristup novcu nego vi. Neprijatelj postane vaš komšija jer voli drugačiju klopu od vas. To smo videli na prostoru Balkana jako demonstrativno u vreme stvaranja nacionalnih država. Profitirali su privatizeri društvenog vlasništva svih novonastalih država, a gubitnici su bili ljudi na sve strane. I danas je još uvek tako, čak i gore, jer su se ove pozicije vremenom još više utvrdile.

Suštinske borbe protiv imperijalizma zbog toga ne vidim na način klasičnih međunarodnih odnosa. Odnosno, borba protiv imperijalizma u parlamentarnom sistemu koji je podržan kapitalom nije moguća. Danas postoje samo predstave borbe protiv imperijalizma koje vole da igraju takozvani kritički nastrojeni intelektualci, kulturni radnici, aktivistički performeri, političke stranke svih boja i brojni drugi, koji, ruku na srce, stvarno obavljaju važnu funkciju. Ona se zove sakrivanje suštinskih interesa gospodara. Za male pare – jer intelektualci su jeftina radna snaga  – stvaraju fantazmagorije borbe protiv megalomanskog svetskog imperijalizma i time obezbeđuju da se u samom izvoru imperijalizma – to jest u njihovom najneposrednijem sistemu u kome žive – ništa ne promeni. 

Paralelno s tim, javni sektor srednje klase mesto tog unutrašnjeg imperijaliste podržava sa drugog ugla, jer se podmuklo nada, da će napredovati u hijerarhiji, i zbog toga udara na sve koji se nalaze niže i koji bi želeli preokret. Ovo je način utvrđivanja neravnopravnosti u entitetima zvanim države, u kome ljudi rado učestvuju i veoma su zadovoljni sami sa sobom, najčešče ne znajući da su zapravo najveći gubitnici oni sami.

U tom smislu je priznanje Palestine jednako kapitalo-parlamentaristički čin. To nikako ne relativizuje ili umanjuje odgovornost za zločine protiv čovečnosti koji se tamo dešavaju. Ali to što hoću naglasiti je da su priznanje ili nepriznanje Palestine još uvek samo dva lica istog krivičnog sistema, koji nužno ide u smeru stvaranja novih podela, kao što su prvo one između dominantnih i podređenih građana, a koje se onda samo prošire na odnos između dominantnih i perifernih država na globalnoj razini. Ali krivica ostaje, jer ona izvorno leži u srcu države kao takve. Izrael je postao država brutalno mučenih žrtava Drugog svetskog rata i svet je osećao pravednim da se nakon genocidnog zločina bez presedana u istoriji čovečanstva konačno stvori sigurno utočište za one koji su preživeli i da se ovakvi zločini više nikad ne ponove. Da li je uspeo… Državna politika Izraela je danas odgovorna za to što ta zemlja nije sigurno utočišče ni za Jevreje, a kamoli za druge, jer nije destruktivna samo prema drugima, nego i prema sebi. 

Jedina borba protiv imperijalizma koja bi bila moguća bi bila realna borba protiv takvog sistema. Ali koliko su ljudi zainteresovani za to mi nije potrebno posebno objašnjavati. Zarad udobnosti svakodnevnog života ih se u jednom potezu ućutka, a moralnu svest operu uz malo mudrovanja. I svet se vrti dalje. 

**Prema Lacanu, „realno se uvek vraća na isto mesto, kao traume ili zvezde“. Zaključili ste da su pitanja na koja bi ovdašnje politike trebalo da se vraćaju da bi razrešile svoje simptome – tačka raspada Jugoslavije i pitanje privatizacije. Da li je za tako nešto potrebna temeljna promena strukture? I koji način suočavanja, odnosno vraćanja na te neuralgične tačke bi bio lekovit i učinkovit?**

Potrebna je apsolutna i beskompromisna promena sistema. Bez toga, bilo kakvi angažmani su samo kozmetičke korekture koje prikrivaju pravi izvor problema. Upravo to ćutanje i skretanje pažnje na teme istorije pre početka privatizacije tokom devedesetih već su simptomi sami po sebi. Privatizacija društvenog vlasništva, koja je počela s trenutkom raspada Jugoslavije, je izvorni greh svih država Zapadnog Balkana, jer je nanovo uspostavila neravnopravnost. Ovoj ekonomskoj privatizaciji sledila je privatizacija u jeziku, koju je tokom 90-ih sprovela intelektualno-kulturna sredina, kreirajući novi simbolički narativ i s njim novu kulturnu hegemoniju. A kulturna hegemonija utiče na to kako neko razume sebe. 

Kao konkretan primer, u Sloveniji je pobedu u procesu privatizacije društvenog vlasništva odnela politika brendirana kao „levica“, koja je za svoje ideološke saputnike uzela one koji su, koristeći državne poreske fondove, mašući ljudima pred očima zastavama „revolucije“ i Marksa prikrivali pljačku levih privatizera, i na taj način, iskorišćavajući „levičarski“ sentiment, ljudima krali budućnost. Svako ko nije poverovao u taj apsurd bio je proglašavan fašistom, kao da je upravo pre pet minuta stigao iz Drugog svetskog rata. Naravno, postoje nijanse među državama bivše Jugoslavije, ali model je isti, a otuda i rezultat. U svakom slučaju imamo totalitaristički happy end, što znači potpunu dominaciju jedne političke struje nad svim ostalima. 

Zato nije iznenađujuće što se ljudi danas osećaju beznadežno i iscrpljeno, kao da više ne postoji mogućnost za promenu. Logor se može izgraditi i na psihičkom nivou.
Za učinkovitost je stoga najpre potrebno probiti narativ apologeta ove privatizacije. Ali to se ne može postići pod parolom „borbe protiv kapitalizma i neoliberala“. Upravo je „borba protiv kapitalizma i neoliberala“ glavna ideološka lozinka ovih istih apologeta privatizacije društvenog vlasništva. Ta parola je štit, koji opet lažno sugeriše da su vaši neprijatelji oni koji vredno rade na tržištu, a ne oni koji su – zvanično pravno, a u suštini nelegitimno – prisvojili ono što na društvenom nivou pripada svima. Danas je ta borba još složenija, jer upravo ti privatizeri i njihovi apologeti koriste žargon preokreta, koji su takođe uzurpirali. Stoga je najpre potrebno raditi da tome, da se prepozna razlika. Samo na taj način ljudima se može vratiti mesto realnog preokreta, koje je sada uzurpirano.

Ali za lekovitost neophodna je borba protiv ideoloških mistifikacija kliničkih pristupa. Ideološke mistifikacije se prepoznaju po tome što se „klinički stručno“, „naučno proverljivo“, „akademski blagoslovleno“ i „po svim profesionalnim i etičkim kodeksima birokratski ispravno“ bave lečenjem simptoma i pružanjem pomoći ljudima. Naći ćete ih u svim oblastima, od psihijatrije, psihologije, psihoanalitičke psihoterapije... 

Međutim, izvor tih simptoma u privatizaciji društvenog vlasništva, zbog koje ljudi pate i koja je uzrok njihovih poteškoća, ni za živu glavu ne bi doveli u pitanje. Naprotiv, ideološke mistifikacije kliničkih pristupa bi tom sistemu dodatno pomogle, potčinjavajući mu se i marljivo kopajući po dijagnostičkim kategorijama i terapijskim savetima, putem kojih bi ljudi konačno „otkrili“ u čemu je problem s njima, a ne sa sistemom. Njihova poruka je sasvim jednostavna: „Nemojte preispitivati sistem. Preispitujte sebe i razmislite kako možete biti korisni tom sistemu. Jer, kao što dobro znate, to na kraju najviše koristi upravo vama.“ Jedino gore od neznanja su lažna znanja.

Sad, kako tu promenu konkretno postići... Hegel je glorifikovao rat, tvrdeći da rat ne samo da podiže moral, već i pročišćava stvari. S tim se slažem. Potrebno je pročišćenje, potreban je rat – ali ne rat između država ili unutrašnje revolucionarno nasilje, koje samo stvara nove žrtve i nove agresore. Najviše od svega danas je potreban etički odgovor u borbi za ravnopravnost. I ta borba mora biti žestoka. To je naš rat. Potrebno je uvesti realan rascep u ovo homogeno društvo neravnopravnosti. 

To znači borbu žrtava privatizacije društvenog vlasništva protiv onih koji ih onemogućavaju. Borbu protiv „svetskih pravednika“ iz sfere univerziteta, kulture i medija, koji se predstavljaju kao alternativa i „kritika“ vladajućih, a zapravo su njihov produžetak i „doppelganger“. Borbu protiv „pomagača javnog dobra“, koji vam nude rešavanje ličnih problema, ali su deo strukture zbog koje poteškoće uopšte i imate. Ali pre svega, potrebna je borba da prepoznamo gde se nalazimo unutar te strukture i da jasnije sagledamo nesvesno čiji smo subjekt. Zato je psihoanaliza, za mene, najjači politički čin.  



Drugi dio intervjua sa dr Ninom Krajnik, filozofkinjom i pionirkom lakanovske psihoanalize na Balkanu

sluge i gospodari

Krajnik: Nema borbe protiv imperijalizma kroz parlament kojeg drži kapital

Nina Krajnik je pionirka lakanovske psihoanalize na prostoru Zapadnog Balkana i doktorka filozofije. Osnivačica je međunarodnog pokreta Lakan Balkan i predsednica Slovenačkog društva za lakanovsku psihoanalizu (SDLP). Usavršavala se na Univerzitetu Pariz VIII, ličnu psihoanalizu je obavljala sa Žakom-Alenom Milerom, a klinički staž u bolnici Sainte Anne, na odeljenju za dečiju i adolescentsku psihijatriju bolnice Aubervillers i u Centru za lečenje zavisnosti BASIDA u Španiji. Članica je Svetskog psihoanalitičkog saveza (AMP).

**Osnivačica ste međunarodnog pokreta Lakan Balkan. Šta biste na osnovu Vašeg dosadašnjeg rada i prakse mogli da izdvojite kao balkanski specifikum simptoma ili svojevrsnu „balkansku istinu“?**

Ljudi osećaju da su zlostavljani, bez obzira na to da li se nalaze na vrhu politike, u biznisu, akademiji, nauci, kulturi, javnoj upravi, ili su radnici, studenti, influenseri... Postoji snažno uverenje da nešto spolja sputava njihovu želju. Psihoanalitički bismo rekli da je u jednom trenutku došlo do prekida mogućnosti subjektivacije. S bolom i nezadovoljstvom plaćuju cenu razlike između onoga što jeste i onoga što bi želeli da bude, bojeći se da bi promenom mogli da izgube sigurnost. Samo traženje te sigurnosti već predstavlja simptom. Ono je novi oblik melanholije i posledično osećanja frustracija, autocenzure i napetog odnosa prema drugome. 

Drugi čovek je, s jedne strane, uzrok besa, straha i nepoverenja, ali s druge je konstantno potencijalni objekt eksploatacije, jer je u suštini doživljavan kao ništavilo i agresor. Bez imalo osećaja da je ovo paradoks, istovremeno se od drugog očekuje apsolutno sve, od potpune dostupnosti za ispunjenje želja do paternalističkog vođenja.

Naravno, celokupnu savremenu kliniku novih simptoma možemo razumeti u vezi sa padom društvenih orijentira ili, kako bismo mogli reći, padom Imena Oca. Direktna posledica ovog pada je prekid veze između želje i zakona, odnosno između vlastite slobode i odgovornosti prema drugome. Međutim, s obzirom na brojne promene kroz koje je prostor Balkana prošao u relativno kratkom vremenskom periodu, i koje bismo mogli nazvati perverznim, po mom iskustvu ovo je ovde još izraženije nego u drugim kulturnim sredinama. 

**Da li je Balkan deo „globalnog juga“ ili tzv. „strano telo“ Evrope?**

Balkan je budućnost Evrope i sveta. On pokazuje šta će se desiti ukoliko propadne projekat poznat kao EU. Tom projektu ne ide najbolje, a rizik od eskalacije rata svakim danom je veći. Ali ovakve okolnosti takođe pružaju priliku za neophodne promene i mišljenje, koja na Balkanu, za razliku od EU i većine aseptičkog i birokratizovanog sveta, srećom još uvek postoji. 

**Neki od negativnih stereotipa o Balkanu tiču se nasilja, divljaštva, primitivizma, ugnjetavanja žena i slabijih, dok afirmativni stereotipi najčešće završavaju u mistifikaciji, egzotizaciji i mitologizaciji. Koliko može biti opasno kada u pokušaju da objasnimo neke društvene pojave i probleme posežemo za pitanjem mentaliteta kao nepromeljivog i datog totaliteta i šta za psihoanalitički pristup znače ovi arhetipski obrasci?**

Problem etiketiranja je da se neko na kraju identifikuje s tim. Stereotip, koliko god bio apsurdan, na taj način postaje istina. Na primer, ugnjetavanje žena ili slabijih je znak poremećene muškosti. Međutim, muškost remeti samo društvo – s jedne strane, putem totalitarnih zakona, a s druge kroz stanje potpune bezakonitosti. Tako dolazi do gubljenja orijentira o tome šta je zapravo muškost, što se na kraju završava odgovorom koji je pri ruci. 

Dakle, opasnost svakog etiketiranja leži u tome što etikete postaju očekivane, pa čak i poželjne na subjektivnom nivou. Etiketiranje ne samo da pokušava da definiše identitet onih koji su označeni, nego pre svega odražava nesigurnosti društva koje ih etiketira. U tom smislu, stereotipi postaju mehanizmi odbrane, omogućavajući društvu da se distancira od sopstvenih slabosti. Ali subjekt, identifikujući se sa stereotipom, gubi sposobnost da prepozna svoj potencijal, što vodi ka perpetuiranju nepravde kako za njega, tako i za društvo. U tome, na kraju krajeva, leži uspeh svake ideologije: ona uspeva kada je ljudi više ne doživljavaju kao nešto strano, već kao nešto najintimnije. To je trenutak kada kroz njih progovara jezik gospodara, oblikujući njihove sudbine i jačajući strah od promene. 

**Možemo li reći da je Zapadni Balkan, kao poluperiferija, u poziciji histerika budući da mu je potrebno tutorstvo i intervencija „spolja“, kao i da je stalno u potrazi za gospodarom ne bi li ga iznova svrgao? Kako da prestanemo sami na sebe da gledamo očima gospodara ili kolonizatora?**

Gospodar i kolonizator su zapravo simboli unutrašnjih konflikata i trauma na Balkanu, koji potiču iz iskustava rata i političkih pritisaka. Da bi se ta prizma urušila, za početak ne bi bilo loše da ljudi malo manje vole gospodare i kolonizatore. Jer, kao što kažete, slično je u histeriji: želja histerika jeste da gospodari gospodarom, da ga drži u svojoj šaci. Ne zato što ga mrzi, već zato što ga voli. U kontekstu Balkana, to znači da bi već smanjenje ove simpatije omogućilo neku vrstu suvereniteta. Umesto sagledavanja sebe kroz prizmu gospodara, potrebno je preuzeti odgovornost za sopstveni život, jer samo tako je moguće postati subjekt svoje istorije, a ne objekt tuđe moći.

**Nedavno je završen međunarodni studijski program „Novi simptomi u vreme političkih kriza“, a obeležena je i desetogodišnjica lakanovske psihoanalize. Ovogodišnji studijski program koji organizujete u okviru Slovenačkog društva za lakanovsku psihoanalizu naslovljen je „Rat i simptomi“. Kakvi su Vaši utisci i uvidi sa prethodnog programa, a šta polaznici mogu očekivati tokom ove i naredne godine?**

Seminari „Novi simptomi u vremenu političkih kriza“ i čitav pokret otvaranja psihoanalitičkog diskursa na Balkanu su jedno od najlepših iskustava mog života. Od Slovenije do Srbije, tokom svih ovih godina, ovaj pokret je dobio međunarodni značaj, a Beograd je postao moj drugi dom. Prošle godine, studijski program je dodatno proširio svoj obim, jer su se posetiocima iz Srbije, BiH, Hrvatske i Slovenije pridružili učesnici iz Indije, Švedske i Ukrajine. Gostujući predavači su bili svetski priznati psihoanalitičari i osnivači škola, a program je završen seminarom glavnog prevodioca Lakana na engleski jezik, američkog psihoanalitičara Brusa Finka, koji se održao u divnoj atmosferi letnje bašte na Dorćolu. Svake godine, učesnici koji dolaze iz različitih profesija – istorije umetnosti, lingvistike, sociologije, matematike, teologije, filma, prava, psihologije, psihijatrije, psihoterapije... – oblikuju program svojim znanjima.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b4de20d-745b-4eb5-bfe4-057911473a93)
Lakan i psihoanaliza, foto: thecollector.com{.caption}

Ove godine, predavački tim je još brojniji. Gosti će nam biti osnivač Tokijske lakanovske škole, japanski psihijatar dr Šinja Ogasavara; indijski politički analitičar i sin političkog aktiviste Haragopala, dr Adžaj Gudavarti; direktor jedne od najprestižnijih francuskih škola, EHESS (Škola za visoke studije društvenih nauka), dr Rišar Rehtman; začetnik psihoanalize u Hong Kongu, dr Dijego Busiol; direktorka Kijevske akademije za psihoanalizu, dr Yana Korobko; ukrajinska psihološkinja iz ratne zone Harkiva, Ina Bilijajeva; psihijatar koji je takođe bio analizant Žaka Lakana, dr Žerar Hadad; francuska psihoanalitičarka srpskog porekla, Karine Henriket; i najpoznatiji italijanski psihoanalitičar, dr Masimo Rekalkati.

Crvena nit ovogodišnjeg studijskog programa je psihoanaliza u različitim kulturnim kontekstima i njezino suočavanje sa ratovima, te njihovim posledicama – uključujući one u Vijetnamu, Kambodži, Angoli i Japanu u 20. veku, kao i savremene sukobe poput onog između arapskog i jevrejskog sveta, rat u Ukrajini... Obrađivaćemo psihoanalizu kolonijalizma i rasizma, narative nasleđenih ratnih trauma i analizu diktatora. Takođe, razmatraćemo traume očeva koji su ili ubijali ili ginuli u ratovima, poreklo nasilja među sličnima, kao i perverzni narcizam, gde želja za destrukcijom drugog vodi u autodestrukciju, kao što je slučaj s pretnjom upotrebe nuklearnog oružja.

**Zašto je u današnjoj politici tako malo politike, a tako mnogo afekata?**

Malo politike znači mnogo privatizacije. Na mestu gde bi trebala da stoji politika, zasnovana na jedinom aksiomu koji bi trebalo da politici služi kao svrha, a to je ravnopravnost, nalaze se mehanizmi koji tu svrhu ometaju, guše, poništavaju i manipulišu, time stvarajući neravnopravnost. Resursi društvenog vlasništva su uzurpirani. A da bi moglo dalje da ih se u miru crpi i iskorišćava, potrebno je eliminisati svaku realnu tendenciju ka ravnopravnosti, odnosno politiku samu. 

Ovi načini su raznovrsni, ali im je na najširoj razini zajedničko to što u prvi plan nameću politiku u polju imaginarnog, stvarajući tako dva lica kapitalo-parlamentarizma: „levicu“ i „desnicu“. Ovo ne služi samo kao skretanje pažnje od pravog problema, već ljudima nudi imaginaran identitetni, odnosno emotivni oslonac, koji produbljuje neravnopravnost ne samo na ekonomskoj, nego na međuljudskoj i subjektivnoj ravni. Time se fantazam političke borbe aktivira na razini afekta, odnosno na nivou prošlosti, istorijskih političkih podela, njihovog romantizovanja ili demonizovanja, žute politike i osmišljavanja vlastitog „ja“ putem beskonačnih debata. Identitet je konfliktan jer je imaginaran. On se uspostavlja u ogledalu sličnosti i razlike, stvarajući sukob između „mi“ i „oni“. „Mi“ dobri, „oni“ loši. „Levica“ i „desnica“ pri tom govore istim jezikom; one su dva dijalekta istog jezika gospodara. Međutim, privatizacija društvenog vlasništva mirno nastavlja dalje, bez da je bilo šta realno ugrožava. *Divide et impera* je jednako aktuelan kao što je bio hiljadama godina pre.

**Anksioznost, depresija i krivica obeležavaju naše doba. Život u stalnoj brizi i strahu za posledicu ima imobilizaciju i ne tako naivnu psihosomatiku. Ukoliko već znamo da smo permanentno zastrašeni da bi se nama lakše manipulisalo i vladalo, zašto se i dalje bojimo?**

Znanje ne menja verovanje. Čovek može dobro da zna da je manipulisan i savladan, ali istovremeno veruje da bi bilo šta drugo bilo gore. Radije se povlači u sklonište depresije, fobija i osećanja krivice, sve do tačke kada psihičko napadne fizičko, kao što je slučaj sa autoimunim bolestima. U tome je u stvari čitav zaplet: u svrhu zaštite, on počinje da se uništava. U tome, da je savladan i manipulisan, ne vidi opasnost, već zaštitu, i to kroz čitavu ljudsku istoriju. O tome je već prelepo govorio Dostojevski kroz lik Velikog inkvizitora i ljudi koji više vole svog agresora nego onoga ko bi im dao slobodu, jer nema ničega strašnijeg od slobode.

Međutim, ovde dolazimo do ključne tačke, a to je pitanje straha. Strah nije samo klinička kategorija; nego i moralna. Lakan je jednom rekao da je depresija moralni kukavičluk. Ona dolazi iz nevernosti. To je nevernost prema svojoj želji, što je jedino za šta možemo da budemo krivi. Strah vodi do niza neetičkih postupaka, kako prema sebi, tako i prema drugima. Zbog toga je toliko važno biti hrabar, jer samo ako smo hrabri možemo biti i etični.

**Bežanje od tuge može se shvatiti kao opsesivni beg od suočavanja, ali i rasta. Vidovi bega su mnogobrojni – razne distrakcije i zavisnosti – toksikomanija, pornografija, nasilje. Zašto savremeni čovek ima toliki problem da integriše tugu i druge neprijatne emocije? Ima li to veze sa prinudom da se stalno bude pozitivan i produktivan, kao i sa imperativom da se uživa?**

Svakako. Današnji društveni sistem temelji se na ponudi objekata užitka, koji lukavo obećavaju da će voditi do potpunog ispunjenja. Međutim, to se ne dešava da bi se toj želji zaista udovoljilo, već da bi se otvorila pohlepa za objektom kojem čovek postaje rob. Ovaj sistem promoviše ideju da se sve može postići uz odgovarajuću aktivnost i produktivnost, skrivajući pritom da je potpuno zadovoljstvo strukturno nemoguće. Čovek danas ovo teško prihvata jer mu deluje u kontradikciji sa „realnošću“ i kao napad na njegov narcizam. Posledično teže prihvata tugu ili razočaranje. Svoj bol radije odbacuje. Ali to ga ne dovodi do sreće kojoj teži, već do maničnosti – toksikomanije, kleptomanije, zavisnosti od rada, interneta, kupovine, opsednutosti nekom osobom... 

Maničan čovek pokušava da popuni prazninu koju oseća time što uporno nešto grabi ili trpa u svoje telo. A drugi odgovor na to je radikalno odbijanje vladavine objekta, što možemo primetiti u anoreksiji, nemogućnosti partnerstva, izolaciji ili osećaju da je svega previše, da je svet suviše naporan, otrovan i da se treba skloniti. U ovom slučaju, život nije u višku toksičnog užitka, već postaje sterilan. To su dve savremene reakcije na imperativ „Uživaj!“ koji vlada današnjim društvom i pri tome isključuje najbitnije: mogućnost singularnosti subjekta i ljubav prema drugome. Ono što zapravo jedino daje život životu i mogućnost zajedništva, danas je meta cinizma i vulgarnog materijalizma.

**Smatrate da je svaki (politički) identitet imaginaran, rigidan i konformistički. Kako izbeći identifikacije i svrstavanja i ostati istinski političan?**

Ponude političkih identiteta su poput konfekcijskе odećе koje se nude kako bi se ljudi osećali dobro sami sa sobom. Kada ih čovek obuče, oseća moralnu superiornost, dok svako ko se ne uklapa u taj stil postaje problem. Ipak, time postaje brojka na političkom tržištu, čiji glas i telo služe za profit različitih struja. Suprotno od toga, ostati istinski političan znači uspostaviti singularno svedočanstvo. Budućnost politike zahteva oslobađanje od tog štetnog para kolektivizam-individualizam, jer su upravo kroz te režime stvorena rigidna identitetska svrstavanja koja proizvode patološke situacije. 

U kolektivizmu, tuđi režim želje dominira nad vlastitim, dok individualizam forsira narcističku autonomiju. Rezultat je da u kolektivizmu čovek ostaje zatomljen u senci drugog, dok individualizam vodi u prazninu jer odbacuje odgovornost prema drugome. Ni jedno ni drugo ne omogućava slobodu niti odgovornost prema drugome. Da bismo ostali istinski politični, potrebno je ići u drugom pravcu od tih iskrivljenih predstava i formirati singularno svedočanstvo.

**Živimo u doba kulta individualizma i potrebe da se bude „autentičan i svoj“. Da li su sveopšta uniformisanost, bezličnost, praznina i usamljenost paradoks ili prirodna posledica tih prinuda?**

Današnje društvene strukture zahtevaju konformizam pod maskom „biti svoj“. To postaje nova ideološka obaveza, nametnuta kroz kulturne norme i marketing. Kao što sam već spomenula, „biti svoj“ instrumentalizuje se, ne kao izraz želje, već u svrhu društvenog konformizma. Ljudi se zapliću u iluziju slobode, što samo dodatno produbljuje otuđenje. Individualizam stvara prazninu, jer forsira narcističku autonomiju. Ta praznina se manifestuje kao nemogućnost povezivanja s drugim, što na kraju jeste autentično. Čovek je usmeren isključivo na zadovoljenje sopstvenih narcističkih potreba, a to neminovno vodi u usamljenost. 

**Sylvain Lazarus definiše politiku kao oblik mišljenja čija je glavna odlika singularnost. Afirmišete singularnost koja je izvan usko shvaćenih političkih identiteta i izvan dominacije drugog. Kako biste objasnili suštinsku razliku između individualizma i singularnosti?**

Hvala vam na ovom važnom pitanju i na spominjanju Lazarusa, koji je jedan od mojih omiljenih mislilaca. Singularnost se često pogrešno izjednačava s individualizmom. Singularnost, međutim, nema veze s individualizmom. Ona pre svega znači jedinstvenu političku situaciju koja zahteva mišljenje izvan ustaljenih okvira. Ona je događaj koji menja politiku. Ali da bi se takav događaj ne samo desio, već i da bi se postigla vernost zbog koje bi mogao da traje, neophodno je prevazići kategorije koje konfekcijski određuju šta pojedinac jeste ili treba da bude, i uspostaviti singularno svedočanstvo. 

U vremenu kada nije moguće poveriti odgovornost institucijama poput države ili političkih stranaka, a kada divlji kapitalizam bez granica takođe ne može biti rešenje, izuzetno je važno ujediniti odgovornost sa slobodom na subjektivnom nivou. To znači umeti povezati zakon i želju, a ne suprotstavljati ih. Ovo singularno svedočanstvo je zapravo jedina mogućnost uspostavljanja nepatološke veze s drugim. Individualizam se oslanja na narcističku autonomiju, koja u biti narušava društvene veze. Ali nasuprot tome, singularnost otvara put ka stvaranju kolektivnih akcija koje su istinski politične.

**Izjavili ste da je problem sa pozicijom žrtve u tome što se ona identifikuje sa pogledom agresora i pristaje da bude „brojka u diskursu gospodara“. Kako pomoći žrtvi, ne birokratizovati njeno iskustvo traume, a ne podlegnuti danas veoma rasprostranjenim paternalizirajućim diskursima?**

Kao što smo često razgovarali sa mojim pokojnim kolegom, psihoanalitičarom Branimirom Stojanovićem, važno je otvoriti mogućnost života kakav je bio ranije. To, pre svega, znači razumeti da neko nije bio žrtva na način na koji to vidi agresor – bilo zbog svog nacionalnog identiteta, religijskih uverenja, pola... Potrebno je odbaciti identifikaciju sa namerama agresora, njegovim rečima i tumačenjem. Jer ukoliko se to ne dogodi, trauma živi kroz birokratski sistem, zasnovana na verovanju da se problemi mogu rešiti – ili potisnuti – putem statistika o tome koliko žena, muškaraca, dece, pripadnika raznih nacionalnosti ili religija je stradalo, što postane osnova za merenje ideološke i pravne moći, a ne za smanjenje bola i vraćanje dostojanstva. 

Trauma se upetljava u upravljačke aparate koji je održavaju aktivnom, pretvarajući je u opravdanje i legitimizaciju za dalju stigmatizaciju. Umesto da se otvori prostor za budućnost, iz generacije na generaciju prenosi se isključivo ideološka indoktrinacija. Ljudi se nikad ne postave u aktuelnost svog života, nego govoreći jezikom agresora sami postanu agresor.

Danas vrlo rasprostranjeni paternalizujući diskursi za pomoć žrtvama su zapravo tačno jedan od tih upravljačkih aparata. Oni koriste isti rečnik kao agresor  i „ciljaju“ svoje „grupe“ na osnovu toga što nije i nikad ne sme ni da bude razlog za krivicu – po polu, socijalnoj sredini... Da bismo prekinuli taj začarani krug, ključno je osloboditi se identifikacije koja od trenutka traume oblikuje odgovor na pitanje „ko sam ja“. Tek tada je moguće ponovno živeti život nalik onome kakav je bio pre, i kako bi rekao Derida, oprostiti ono što je neoprostivo.

**Koji fantazam ima onaj koji želi da spasi ili emancipuje Drugoga i zašto je ta pozicija problematična?**

Želeti empancipovati drugog ne znači ukidati gospodara, zbog kojeg je drugi zarobljen, nego lišiti ga prošlog agresora i na ovo mesto postaviti sebe. U igri je želja za moći. U tome je sva lažnost takozvanih progresivnih diskursa emancipacije. U suštini ne vode u progres, ali vrlo često vode u propast, postajući čak i gori od prethodnog agresora.

**Drugi dio intervjua pročitajte** [ovdje](https://normalizuj.me/intervju/krajnik:-nema-borbe-protiv-imperijalizma-kroz-parlament-kojeg-drzi-kapital).


Gospodar i kolonizator su simboli unutrašnjih konflikata i trauma na Balkanu. Za početak ne bi bilo loše da ljudi malo manje vole gospodare i kolonizatore

psihoanaliza

Krajnik: Balkan je budućnost Evrope i svijeta

**Nedavno ste na svom Fejsbuk profilu postavili vrlo znakovit status „Borba je duga, ali zato uzaludna“. Je li ta uzaludnost borbe nešto s čim moramo računati, ali uprkos tome nastavljati? I šta za Vas predstavlja borba danas u vreme histerične kompetitivnosti, kulta individualizma i potpune društvene atomizacije? Na koje vidove kolektivne borbe još možemo računati?**

To sam vjerovatno napisao tokom jedne od brojnih kriza kada se pitam da li je ikakav angažman smislen. Takva kriza se javlja obavezno tokom predizbornih kampanja, kada na plakatima iznova vidimo ljude koji već decenijama parazitiraju na slabostima društva i očigledno ne misle odustati. Pisao sam nedavno i tekst o jednom takvom primjerku. Gledao sam njegov predizborni plakat i suočio se sa saznanjem da decenijama uzaludno pišem o njegovom kriminalu. Nimalo mu nisam naudio, čak je i napredovao u političkoj karijeri. To je prilično poražavajuće saznanje.

Ali, istovremeno, nemoguće je odustati, to mi je protuprirodno. Svako nepristajanje je borba, najmanji otpor je nekakav vid borbe... Sve je bolje od mirenja sa sudbinom, na ovim prostorima to je slično dehumanizaciji. Kolektivna borba, na sreću, još uvijek postoji, najbolji primjer su grupe građana koje štite rijeke. Oni to rade vrlo efikasno, spremni su da tijelima brane rijeke, konsultuju pravnike, planiraju naredne poteze, pozivaju građane i javne ličnosti da im se pridruže... 

**Zenica ima posebno mesto u Vašim romanima. Reprezent je mnogih nekadašnjih jugoslovenskih gradića koji su od kasabe postali industrijski i infrastrukturno razvijeni gradovi i multikulturalni centri. Danas svedočimo getoizaciji i potpunom urušavanju ne samo radničkog nasleđa u njima, već i samog urbaniteta. Šta biste odgovorili na cinične konstatacije da radnička klasa više ne postoji i kako se snalazite u današnjim postjugoslovenskim „gradovima“ koji više nisu po meri čoveka?**

Rekao bih im da ne budu cinični i da se ne prave mutavi. To što i dalje uživamo u civilizacijskim pogodnostima najbolji je dokaz da radnička klasa postoji, te pogodnosti ne bi mogla održavati samo menadžerska elita. Činjenica da postoje takve cinične konstatacije također je dobar dokaz u kakvom stanju se trenutno nalazi radnička klasa na ovim prostorima. Potpuno je dezorjentisana, sluđena, izmanipulisana, ispražnjena od bilo kakve ideologije, sindikati su pod kontrolom vlasti, radnici su svedeni na ljudske resurse... Ali, ovakvo stanje ne može još dugo da traje. Naši radnici odlaze tamo gdje će biti vidljivi, njihov izostanak se osjeća do te mjere da u Bosni i Hercegovini trenutno imamo više ministara, kantonalnih i entitetskih, nego vodoinstalatera.  

Što se tiče drugog dijela pitanja, svaki grad svodim na svoju mjeru. Biram s kim se družim i gdje pijem kafu, posebno pelinkovac. Imam sreće, svuda pronalazim sagovornike i dobre ljude.  

**Vidite li mogućnost za nova internacionalna povezivanja u regionu koja neće biti samo izolovani pokušaji malobrojnih organizacija i inicijativa, već jedan širi pokret solidarnosti koji bi u nekom trenutku mogao imati i svojevrsnu političku artikulaciju? Da li su podele i zidovi među ljudima na ovim prostorima stvar prošlosti ili je to, na čemu ratnohuškački mediji i politikanti neumorno rade, permanentno stanje limba koje nas i dalje parališe i truje?**

Ljudi se umaraju, odlaze, umiru, odustaju... jer, potrebno je mnogo energije da bi čovjek istrajao, a rezultati su minimalni. S druge strane, neprijatelj je brojniji, neprestano uvodi svježe snage i ima brojne mogućnosti da ih motiviše. Mogućnost šireg pokreta solidarnosti uvijek postoji, ali mislim da mu je u nekoj fazi neophodna politička artikulacija ukoliko želi da bude održiv. Vratiću se na primjer zaštitnika rijeka, njima je jasan cilj i način kako da dođu do njega. Mnogi protesti kod nas su zamrli zato što nisu jasno definisali jedno od to dvoje, ili nisu imali precizan cilj, ili nisu znali način kako da ga ostvare. Samo su rasipali energiju. 

Sjećam se velikih protesta u Bosni i Hercegovini, kada su protestanti ušli u kabinet jednog ministra i zatražili njegovu ostavku. On je uzeo papir i olovku, napisao ostavku i predao im je. Oni nisu znali šta da rade s tim papirom, nisu imali ideju koga da smjeste u njegovu fotelju. Kada su se protesti smirili, on se vratio u kabinet. Niko nije znao kod koga je završila ona ostavka.

Mislim da je u posljednjih nekoliko godina stanje nešto gore nego ranije, više se insistira na podjelama i razlikama. Zapaljive izjave koje slušamo bile su nepojmljive prije samo desetak godina. Danas na javnim emiterima svakodnevno slušamo najave novih prekrajanja granica pa čak i mogućnost izbijanja oružanih sukoba. Ali, bez obzira što se mnogo novca u posljednje vrijeme troši na oružje i vojne parade, ne mislim da može doći do neke eskalacije na ovim prostorima. Mislim da se sve to čini samo zbog daljeg raspirivanja straha koji nas parališe i koji održava stanje limba koje ste pomenuli. 

Mada, mojim procjenama ne treba vjerovati, ja ni devedesetih nisam vjerovao da će doći do rata. Kao ni tada, ni sada nemam nekakve povjerljive obavještajne podatke, sudim po zdravom razumu a to nije pouzdan metod za naše prostore.

**Vaši romani su prepoznatljivi i po galeriji krajnje živopisnih i pomalo grotesknih likova. Iako su neretko u pitanju tzv. „gubitnici tranzicije“, ljudi sa PTSD-jem, depresivni, manični, sujeverni i preplašeni, postoji neko jezgro ljudskosti u njima koje im ne dozvoljava da budu samo stereotipni, karikaturalni skup simptoma. Koliko je teško u današnjoj opštoj društvenoj simptomatologiji i psihopatologiji videti i čuti običnog, i od svih napuštenog čoveka, njegove potencijale, snove i nadanja?**

Nije teško, treba samo gledati i slušati. Takozvani obični ljudi su bolji od naših takozvanih elita. To se ponovo najbolje vidjelo tokom posljednjih poplava. Poznajem veliki broj ljudi koji su se direktno angažovali da pomognu unesrećene. Ništa nisu tražili za to, najmanje medijsku pažnju. S druge strane, poltičari su vidjeli zgodnu priliku da prekrše dan predizborne šutnje tako što će se fotografisati na mjestima stradanja. 

Tokom prošle predizborne kampanje svjedočio sam primjeru karikaturalne političke manipulacije. U glavnoj ulici bili su smješteni predizborni štandovi, bio je kraj kampanje i svi su bili već umorni od tog cirkusa u kojem se govorilo o svemu samo ne o konkretnim problemima. Aktivisti su bukvalno vukli prolaznike za rukav ne bi li im utrpali propagandne letke. Ispred samoposluge stajao je mladić s harmonikom i svirao. Imao je dobru poziciju, mušterije koje su izlazile iz prodavnice ubacivale su kusur u njegov kofer. Ali, onda je harmonikašu prišao jedan politički aktivista, rekao mu da to nije dobro mjesto, da poznaje bolje, pored kojeg prolazi više ljudi. Odveo ga je do svog štanda. Mladić je svirao, aktivista mu namigivao, za pola sata tokom kojih sam ih posmatrao iz bašte kafane, niti jedan novčić nije pao u kofer.

**Vaš junak u romanu Sedam strahova pravi popis strahova – od smrti, bolesti, siromaštva, gmizavaca, velike vode, visine, i najveći strah – da ne bude živ zakopan. Miran, protagonista romana Kap veselja, ima sudbinu preživelog za koga svi veruju da je u nekoj od masovnih grobnica. Među retkim ste piscima koji o teškim temama pišu bez gorčine, gneva i resantimana. Kako Vam to polazi za rukom i koji su Vaši najveći strahovi?**

Ne znam kako mi to polazi za rukom, znam samo da sam, kao i svi, često gorak, bijesan i razočaran. I uplašen. Moji strahovi su, vjerovatno, slični vašima, spisak odstupa tamo gdje se razlikujemo. Pripovjedač u romanu kaže da ako imamo manje od sedam strahova da smo manje ljudi. Ne znam kako sam došao do tog broja, ali i danas mislim da je tačan. 

**U poslednje dve knjige  – Autobusne bilješke i Mali smakovi –  opredelili ste se za žanr fragmenata, crtica, dnevničkih zapisa. Iako dokumentaristički, mnogi zapisi potvrđuju tezu da je stvarnost koju živimo nadrealnija od fikcije. Šta ste novo otkrili o našoj zbilji u pokušaju da od nje jednim delom načinite hroniku?** 

Autobusne bilješke su dugo pisane, godinama, bez prave namjere šta želim s njima. Imao sam folder u računaru u koji sam ih slagao i ponekad objavljivao na Žurnalu. Na sugestiju Semezdina Mehmedinovića sam objavio izbor iz tog foldera. On je majstor kratke forme, smatrao sam da se mogu pouzdati u njegov sud da su vrijedne objavljivanja. Pokušavao sam da izbjegnem aroganciju hroničara, da sudjelujem. Bilježio sam u telefon, kako ne bih skretao pažnju na sebe. Ljudi su danas podozrivi prema onima koji pišu u sveske, odmah pomisle da se radi o poreskim inspektorima ili nekim sličnim aždajama. S druge strane, možete satima kuckati u telefon i da to nikome nije neobično. U početku sam želio da fotografišem detalje koje sam uočavao na autobuskim stanicama, bifeima, peronima, ali nisam naročito vješt, ono što bih snimio nije ličilo na ono što vidim. Onda sam počeo da zapisujem. Najbolje bilješke su one u kojima sam uspijevao postići nekakvu „prozirnost stvari“, što kamera na mom telefonu nije uspijevala. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d4a5a036-bbf0-467a-9e74-3cdcd5dad1cc)
Foto: Vanja Ćeimagić{.caption}

Nakon objavljivanja Autobusnih bilješki uslijedili su Mali smakovi. Pisani su tokom jedne godine, od marta do marta, kako sam dogovorio sa Mehmedinovićem, urednikom te dnevničke edicije koju objavljuje Buybook. Smakovi su, prije svega, terapeutski djelovali na mene, pisao sam ih tokom jednog teškog životnog perioda. Imao sam obavezu da svaki dan nešto zabilježim, što mi je donosilo predah, mogućnost da nešto od onoga što prolazi pored mene tokom grozničavih šetnji bar nakratko smirim i smjestim u podnošljiv okvir.

**Humanistika je globalno u krizi. Verujete li i dalje u transformativno iskustvo književnosti, kao pisac i kao čitalac, i koliko često tome svedočite, uprkos agresivnim pokušajima da se knjige i celokupna umetnost svedu na tržišnu komponentu?** 

Vjerujem, naravno. Već sam pomenuo terapeutski proces pisanja Malih smakova. Knjige su mi oduvijek mnogo značile, vrlo često kao predah, ali i kao podsticaj. Nema u knjigama rješenja, ne vrijedi ih listati zbog toga, najviše što one mogu dati jeste zdrava sumnja, ali i to je mnogo,  

**U Vašim zapisima pohranjena su imena ljudi koje želite da sačuvate od zaborava, ali i da isticanjem njihovog nasleđa ponudite jednu vizuru drugačijeg, manjinskog, ali hrabrog, neretko i herojskog, mišljenja i delovanja. Trijalektika Seada Imamovića, zagovornika teze da se „zlo krije u našoj inerciji, u samom odustajanju da proizvodimo dobro“, trebalo je da doprinese širenju dobra na celom svetu. Zašto ljudi poput njega najčešće tragično završe i da li, s obzirom na opšteprisutnu apatiju i inerciju, možemo zaključiti da smo odustali od toga da sami svakodnevno proizvodimo dobro? Koje su to iskre dobrote koje su našim društvima preko potrebne?**

Vrijeme je monologa, pojednostavljivanja, opšte histerije, ali to je samo medijska površina. Još uvijek ima mnogo, mnogo dobrih ljudi. Možda tako mislim zbog toga što na ova pitanje odgovaram dok se ljudi još uvijek bore sa posljedicama poplava. Svaki dan čitam o primjerima velike ljudske solidarnosti, čak i čistog herojstva, žrtvovanja vlastitog života da bi se spasio tuđi. 

Često u knjigama pominjem ljude za koje se plašim da ih zaboravljamo. Recimo, Sabahu Čolaković koja je tokom Drugog svjetskog rata vodila ilegalni pokret u Zenici, kada je to bilo najopasnije, kada su u gradu djelovale tri obavještajne službe. Ili, pisca Muhameda Kondžića koji je u socijalizmu zbog verbalnog delikta bio lišen građanskih prava, ali nije najbolje prošao ni u ova nazovi demokratska vremena. Imao je vrlo tragičan život koji je nazvao „uvježbavanjem bola“. Sead Imamović je jedno malo čudo. Nakon što je u samizdatu objavio knjigu To, tako i toliko u kojoj je insistirao na širenju dobra, čak postavio osnove i vlastite religije koja bi trebala pomoći tome, završio je u duševnoj bolnici. Moj prijatelj, filozof Željko Škuljević, koji također nažalost više nije među nama, prije tridesetak godina pripremio je novo izdanje Imamovićeve knjige. 
Tiraž je bio skroman, pa je i te primjerke danas jako teško nabaviti. 

Po Sabahi Čolaković, Kondžiću i Imamoviću, da pomenem samo njih troje, ništa se ne zove u Bosni i Hercegovini, nema ničega što bi nas sjećalo na njih. Ne pripadaju ovakvome svijetu, što je nekako prirodno.

**Na [Žurnalu](https://www.zurnal.info/clanak/rana-prozdire-gazu/26336) ste prošle godine objavili sledeći zapis:** 

**"Treba konačno priznati: Izgubili smo rat/ Najbolji borci su poginuli, komesari izdali, kuriri zalutali./ Nismo uživali u borbi. Jurišali smo u tišini, bezvoljno marširali. Spavali do podne. / Zato smo izgubili rat. Ne možemo ga pronaći. Ni on nas. Toliko je gusta ova šuma./ I hladno je. Nijedna vatra ne grije. Studen se polako penje do srca./
Dole u gradovima neko slavi pobjedu. Vjetar do nas nosi reklamne balone./
Povečerje. Idemo na spavanje. Moramo sutra ponovo izgubiti rat.**  

**Vaša reakcija na lokalnu i globalnu geopolitičku krajnje sumornu situaciju nosi veoma efektan brehtovski prizvuk. Ali nas vraća i na početnu tačku o pitanju uzaludnosti borbe. Odabir reči „moramo“ ne ostavlja nam dilemu o nužnosti borbe, čak i kad je neprijatelj, gotovo izvesno, već pobedio. Od koga to i od čega zapravo najčešće gubimo rat?**

Gubimo od jačih, naravno, i to konačno treba priznati. Sjećam se, početkom devedesetih, kada su se pojavili prvi nacionalisti, bili su nam jako komični. Sve je bilo smiješno na njima, naročito je bilo arhaično njihovo pozivanje na tradiciju, religiju, nacionalne mitove. Smijali smo se, potcjenjivali ih, nismo vjerovali da njima neko može vjerovati, da će ih izabrati na izborima. Govorim iz iskustva malog kruga ljudi u kojem sam se kretao, nemam nikakvo istraživanje o stavu društva ili neke nacije. Sada sam siguran da su se i oni smijali nama. Potcjenjivali smo ih, a kao što vidimo, oni vladaju već decenijama i ne misle odustati. Bili su lukaviji, brži, snalažljiviji, bezkrupulozniji. 
Njihovo ponašanje više nije smiješno niti staromodno, ono je društvena matrica. Teško mi je bespogovorno pristati na tu matricu, i dalje mi je prilično smiješna. Ali, nadam se da sam naučio da više ništa ne potcjenjujem, ma koliko bizarno bilo na prvi pogled. 

**Vreme u kojem živimo ne ostavlja mnogo prostora za optimizam. Ratovi, genocidi, glad i sve veće siromaštvo, represija i ukidanje sloboda, depresija... Koju odgovornost u ovo doba imaju nove generacije i mi, kao potencijalno preživeli civili?**

Imao sam priliku razgovarati sa srednjoškolcima i to iz manjih gradova, ne iz centara. Bila je to neka vrsta „žive biblioteke“, oni su čitali moje knjige, spremili kritike i pitanja. Sve je bilo odlično, govorim bez pretjerivanja. Fascinirala me činjenica da postoji toliko mladih ljudi koji su uspjeli sačuvati bistre glave bez obzira na činjenicu da je sve bilo protiv njih. U podijeljenim gradovima, gdje funkcionišu „dvije škole pod jednim krovom“ postoji veliki broj mladih koji postavljaju prava pitanje o identitetu, naciji, kulturi sjećanja... To je skoro pa nevjerovatno, u tim sredinama takva razmišljanja su skoro subverzivna. Zbog uslova u kojima su obrazovani, gdje sami moraju insistirati na pravim pitanjima i tražiti odgovore izvan zvaničnih institucija, zbog iskustva koje su stekli u najranijoj mladosti, zbog činjenice da im se ništa ne poklanja i da se za sve moraju boriti, mislim da su oni snažniji od naših generacija. To ohrabruje. Eto malo optimizma, za kraj. 




Selvedin Avdić (Zenica, 1969) bosanskohercegovački je pisac. U književnost je ušao kratkim pričama i vrlo zapaženim romanom Sedam strahova (Algoritam, Zagreb, 2009) koji je preveden na engleski jezik. Objavio je monografsku prozu o zeničkoj željezari Moja fabrika (Vrijeme, Zenica, 2013), roman Kap veselja (Sandorf, Zagreb, 2017), fragmentarnu prozu Autobusne bilješke (Sandorf, Zagreb, 2020), te dnevničke zapise Mali smakovi (Sandorf, Zagreb 2022). Avdić je kourednik portala Žurnal.

stanje limba

Avdić: Borba je duga, ali zato uzaludna

Koliko mladi iz Crne Gore uopšte znaju o svakodnevici ljudi koje je rat devedesetih zatekao na Kosovu? To pitanje sam sebi postavila prilikom istraživanja biografije Doruntine Baše, dramaturškinje po čijem je tekstu rađena predstava “Prst” (“Gishti”) koju smo u aprilu mogli gledati u Nikšiću. 

Doruntina je inače jedno od najpriznatijih imena savremene albanske drame a pomenuta drama je stigla u Crnu Goru nakon što su njene brojne inscenacije obišle svijet, i to 13 godina nakon što je pobijedila na Hartefaktovom konkursu za najbolji savremeni društveno-angažovani tekst.

**Za početak, da napravimo (ne tako) kratak uvod za naše čitaoce. Odrastate u Prištini ‘80-ih godina. Govorite albanski, koji je vaš maternji jezik, ali i "dječju" verziju BHSC jezika. Krećete u treći razred osnovne škole i tamo zatičete zid koji razdvaja albanske i srpske učenike. Koji osjećaj je preovladavao u vama kad ste prvi put vidjeli taj zid?**

Da počnem od šireg konteksta za čitaoce: naselje u kojem sam odrasla, Dardanija, bilo je jedno od najvećih i najgušće naseljenih u Prištini. Osnovna škola Dardanija (ranije poznata kao Vladimir Ilić Lenjin) bila je tada najnovija, najmodernija i najveća škola u gradu. Većina đaka u toj školi bili su Albanci. Zid o kojem govorite podignut je u septembru 1990. kao dio mjera segregacije koje je uveo Miloševićev režim, sa ciljem da se ukine obrazovanje na albanskom jeziku. Zid nije podijelio školu na pola. Presjekao ju je nesrazmjerno, ostavljajući veći dio škole (uključujući fiskulturnu salu) za srpsku manjinu, dok smo mi, Albanci, bili zbijeni u manji dio škole. Broj učionica na našem dijelu škole bio je nedovoljan, pa smo morali improvizovati. Dio hodnika u prizemlju bio je pregradjen daskama kako bi se napravile male učionice. Jedna od tih učionica bila je moja učionica od trećeg do osmog razreda. 

Dakle, da se vratim na vaše pitanje, bila sam dijete i sjećam se da sam bila jako tužna kad sam vidjela zid, ali ne i šokirana. Bili smo svakodnevno okruženi političkim tenzijama. Čak smo i kao djeca razumjeli situaciju. Početkom te godine, stotine hiljada albanskih radnika otpušteni su samo zbog svoje etničke pripadnosti. Među njima su bili zdravstveni radnici, medijski profesionalci, radnici u kulturi itd. Moji roditelji su radili za Radio Televiziju Prištine (RTP) i oboje su otpušteni istog dana, u julu 1990. kada je srpska policija nasilno ušla u prostorije RTP-a, prekinula emitovanje programa i preuzela jedini medij koji je emitovao na albanskom jeziku. Dakle, na neki način, bili smo pripremljeni za zid. Ta konstantna represivna situacija držala nas je na oprezu: ništa nas nije šokiralo, ali su rane ipak bile duboke.

**Jesu li djeca bacala nešto preko tog zida? Je li neko bio dovoljno nestašan da se popne ili pređe na drugu stranu?**

Ako zamišljate Berlinski zid kada pomislite na zid u Dardaniji, griješite. To nije bio takav zid. Bio je to ogroman, dosadan i siv zid, od poda do plafona, izgrađen unutar školskih prostorija, tako da nije bilo šanse za bilo kakvu komunikaciju ili penjanje preko njega. Zid nije bio tu samo da fizički razdvoji albansku i srpsku djecu, već i da obeshrabri Albance da pohađaju školu time što su uslovi na albanskoj strani škole bili strašni. 

Imajte na umu da je škola Dardanija bila jedna od rijetkih škola na Kosovu koja je nastavila obrazovni proces u zgradama. Većina srednjih škola i svi albanski studenti Univerziteta u Prištini bili su prisiljeni da nastavu nastave u privatnim kućama, u takozvanom paralelnom obrazovnom sistemu. Moja sestra je studirala arhitekturu i pohađala je predavanja u privatnoj kući u naselju Dragodan (danas Arbëria), gdje je Arhitektonski fakultet preseljen nakon što su studenti izbačeni sa univerzitetskog kampusa. Dakle, zidovi su se gradili sistematski svuda, u svim segmentima života na Kosovu, a ponekad su bili konkretni i opipljivi, kao u mojoj školi.

**Taj zid je dakle imao nevidljivi “nastavak” i van učionice, a od Vašeg školskog dvorišta širio se čitavim regionom. Kako je bilo biti dijete u 80-im i tinejdžer u 90-im godinama u Prištini?**

Kada ste dijete koje odrasta pod represijom i nasilnim mjerama, kada je vojna oprema redovna pojava na ulicama, policijski čas normalan završetak dana, a protesti i demonstracije svakodnevica, razvijate političku svijest mnogo ranije nego što biste da ste imali normalno djetinjstvo. Koncepti poput ljudskih prava, demokratije, otpora ulaze u vaš um mnogo ranije. Naučite rano da režim ne želi da proživite svoje djetinjstvo na svom jeziku. Shvatite da, kako biste zaštitili svoje pravo na jezik, kulturu i obrazovanje, morate da se opirete govoreći ga, čak i ako vas guraju na margine.

**A koji TV program ste najviše gledali? Koji filmovi su bili najpopularniji?**

Ne sjećam se da sam puno gledala TV kao dijete, osim kad bi prikazivali filmove ili serije. Kao što sam već spomenula, u julu 1990. godine, RTV Priština, jedina televizija na albanskom jeziku, zatvorena je. Tako da smo morali pronaći druge izvore zabave. U našoj kući smo imali mnogo knjiga i muzike, pa sam slušala muziku i čitala, kao i većina djece tada. Video rekorderi su već tada bili popularni, pa bismo iznajmljivali filmove, a ja i moja sestra bismo ih gledale iznova.

Ponekad bismo snimale filmove s TV-a na videokasete i ponovo ih gledale. Nismo imali stroge filtere za sadržaj kada su u pitanju filmovi (osim očiglednih), pa smo gledale mnogo autorskih filmova koji nisu bili namijenjeni tinejdžerima. Kubrikova "2001: Odiseja u svemiru", Polanskijev "Nepobjedivi ubice vampira", Linčova serija "Tvin Piks" bili su naslovi koje smo kao djeca pisale na etikete snimljenih kaseta. 
Moja porodica nije imala jednu od onih čuvenih prištinskih satelitskih antena. Međutim, sredinom ‘90-ih kablovska televizija je stigla u grad i TV je odjednom postao zanimljiv. Osim što je nudila raznovrstan sadržaj, TV je postao i izvor jezičke raznolikosti, sa programima na italijanskom, francuskom, španskom i njemačkom jeziku. Tako da smo moja sestra i ja počele da pamtimo riječi i fraze na tim jezicima, bez obzira na emisiju. Moja sestra je zapravo naučila prilično dobar italijanski gledajući TV u to vrijeme.

**Sve se to dešavalo u takozvanom „formativnom dobu“. Da li ikada razmišljate o tome koliko biste bili drugačiji kao dramaturškinja, kao umjetnica uopšte, da ste rođeni u nekom drugom vremenu? Mislite li da dijete koje nije naučeno da mora odmah napustiti učionicu ako osjeti miris klinčića može da odraste u ženu koja piše „Projekat trovanje“ (radni naziv), predstavu o trovanju albanskih učenika?**

Ne mislim da je ovo iskustvo bilo presudno za moj orijentir ka pisanju za pozorište i film. Pored 'sumorne' mladosti koju sam opisala, željela bih da podijelim i jedan drugi aspekt svog djetinjstva. Oboje mojih roditelja su dolazili iz svijeta umjetnosti; moj otac je pjesnik i romanopisac, a majka je bila horistkinja koja je do jula 1990. bila članica hora Radio Televizije Priština, a nakon rata, do penzije, bila je članica Filharmonijskog hora Kosova. Njihovi prijatelji su bili vajari, slikari, pisci... Moja tetka je bila pozorišna glumica. Svi ovi ljudi su nastavili da stvaraju, u svojim privatnim domovima koji su postali ateljei, studiji, čak i tokom svih događaja kasnih 80-ih i tokom cijelih 90-ih. Mislim da je svjedočenje upornosti i otpornosti kreativnog impulsa tokom represije imalo ogroman uticaj na mene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/60c6c78c-aac4-4f38-af26-e71bbe8d1f09)

**Zadržimo se na trovanju učenika, koje je javno negirano u SR Srbiji do te mjere da je, kako ste se jednom prisjetili, šef infektivne klinike u prištinskoj bolnici rekao da albanska djeca treba da dobiju „nagradu na Kanskom festivalu za glumu“.** 

Masovno trovanje u školama nije bilo samo očigledan i beskrupulozan napad na albansku djecu u školama na Kosovu. To je ujedno bio i izgovor da se diskredituju albanski ljekari, zdravstveni radnici, akademska zajednica (posebno medicinski fakultet), albanski mediji, političari i u osnovi svi koji su javno osudili taj čin. Na neki način, trovanje je istovremeno bilo i pritisak i uvertira za ono što je uslijedilo. Ljekari su optuženi od Beograda da su neprofesionalni, mediji da lažu, medicinski fakultet da je nesposoban, a otrovana djeca da glume... 

Ako pogledate arhive bivših jugoslovenskih medija iz tog vremena, sve je to tamo. Čak je i izjava da albanska djeca zaslužuju glumačku nagradu na Kanskom festivalu - koju je dao srpski doktor infektivne bolesti u bolnici u Prištini - dokumentovana. Dakle, nakon epizoda trovanja, Beograd je preduzeo mjere kako bi smijenio (albanskog) dekana medicinskog fakulteta, albanski ljekari su masovno otpuštani, RTP je preuzeta, a albanski jezički novine i časopisi su zatvoreni. I, na kraju, pogođene su škole.

Sa organizacijom „Kontakt“ iz Sarajeva sada sprovodimo detaljno istraživanje o trovanju za pozorišni projekat. Prošli smo kroz mnogo materijala iz tog vremena, uključujući i mnoge medije iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja. Jasno je da su novine u drugim zemljama regiona pisale o tome, tako da mi je teško povjerovati da region nije bio informisan. U isto vrijeme, Beograd je proizvodio mnogo propagande, pa pretpostavljam da su čitaoci širom regiona birali kojoj verziji žele vjerovati. S druge strane, predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske. One su bile prisutne širom regiona. Čak i danas, može se desiti da kada sretnem ljude iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja i kažem im da sam kosovska Albanka, izazovem podignutu obrvu, što na kraju dovede do komentara: „Ne izgledaš kao Albanka“, što znači da postoji određena slika kosovskog Albanca koja je urezana u njihove umove i koja je u tolikom kontrastu s onim što mi zapravo jesmo da osjećaju potrebu da izraze svoje iznenađenje kao kompliment.

**Da se nadovežem na svoje prethodno pitanje – da li smo sada spremni da slušamo?**

Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši. Mislim da smo danas mnogo svjesniji koliko je taj izbor ličan i moćan. Takođe, platforme koje ljudi koriste da se informišu, uče o prošlosti ili jednostavno upoznaju druge ljude iz regiona su mnogo otvorenije i raznovrsnije. Dakle, na individualnom nivou, da, mislim da je dosta ljudi danas spremnije da sluša i bolje razumije nego ranije. Međutim, na kolektivnom, društvenom i političkom nivou, to je još podložno debati.

**Medij preko kojeg ljudi mogu slušati je svakako pozorište. Vaše drame su prevođene i igrane širom regiona, ali i van evropskog kontinenta. Mislite li da pozorište ima kapacitet da se bori protiv predrasuda, posebno među mlađim generacijama čiji su stavovi formirani isključivo na društvenim mrežama?**

Nažalost, cijeli region je još prepun predrasuda i zabluda o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao i o ljudima s kojima dijele region. Srceparajuće je vidjeti da čak i među mladima, rođenima 2000-ih, postoji mržnja i neznanje. Pozorište definitivno ima moć, uvijek je imalo, ali nisam sigurna da dopire do onih čiji su stavovi oblikovani isključivo putem društvenih mreža. Ono što sam primijetila jeste da su umjetnici u regionu obično mnogo otvoreniji za međusobnu saradnju i razmjenu svojih strasti i projekata nego druge zajednice. Međutim, umjetnici sami ne mogu nositi teret popravljanja svega što je polomljeno u regionu. Možemo normalizovati zajednički rad, a to može potencijalno otvoriti puteve ili čak inspirisati saradnju među drugim grupama ili zajednicama, ali iskreno mislim da je to sve što možemo učiniti.

**Vašu generaciju često nazivaju izgubljenom generacijom, dok umjetnička djela koja stvarate obično karakterišu tematska i snaga izraza. Da li je revolucionarno pisati o ratu i njegovim posljedicama ili to doživljavate kao sasvim normalan slijed događaja? Da li se osjećate kao revolucionarka dok se bavite temama poput femicida, nestalih osoba i genocida?**

Ne, ne osjećam se kao revolucionarka. Ali razumijem odakle dolazi Vaše pitanje. Potrebno je hrabrosti i snage da se stvari nazovu pravim imenom u našim društvenim kontekstima. Imam veliku sreću što na Kosovu nisam sama u tome. Dosta umjetnika ovdje stvara društveno angažovanu umjetnost koja je značajna i snažna i u formi i u izrazu. Pristup je takođe ključan; ne želim da napišem određenu priču samo da bih dokumentovala šta se desilo. Želim da otvorim mogućnost novog pogleda na nju. Jer svaka priča ima toliko različitih ulaza i načina pristupa. Zašto ih ne istražiti? Na primjer, ženska iskustva rata su do skoro bila nepostojeća u zvaničnim ratnim narativima na Kosovu a žene imaju potpuno drugačija iskustva rata i sukoba nego muškarci. Zato moramo da otvorimo priču iz različitih perspektiva kako bismo prikazali njenu složenost. I, ako to uradimo kako treba, mogli bismo nešto da naučimo iz toga i, nadam se, da osnažimo sebe i naše zajednice da ne dozvolimo nove ratove.

**Pomenuli ste da Vaši scenariji doživljavaju različite adaptacije, u zavisnosti od regiona. Tako bi, na primjer, italijanski ili američki režiser Vaše drame „Prst“ naglasio feminističku notu mira, dok bi balkanski režiser više naglasio teme rata, suočavanja s prošlošću i nestalih osoba. Da li mislite da je razumjeti isto što i osjećati bol ili pisci treba da „adaptiraju“ svoju poruku publici?**

Srce priče se nikad ne mijenja, ali različita publika sa različitim iskustvima može je doživjeti u različitim tonovima i nijansama, isto kao što režiseri iz različitih zemalja mogu pristupiti na različite načine. To je sasvim normalno. Ne dijelimo nužno istu osjetljivost i znanje prema istim temama, čak i ako su univerzalne, poput ljubavi, smrti ili sreće. Važna stvar je da ljudi sjede u pozorištu i posvete nekoliko sati svog života priči koja se odvija pred njima. Ako ništa drugo, učestvuju u intimnom činu dijeljenja priče, što može biti jedinstveno iskustvo.

**Upravo tu univerzalnu perspektivu nude Vaše drame, a Vi kao autorka ne igrate na kartu krivice pa je etnicitet počinioca, možemo čak reći, nebitan za zaplet. S druge strane, jasno navodite da van pozorišta porodice i dalje čekaju pravdu i zaključak. Međutim, u društvima gdje institucije očigledno ne rade svoj posao, mislite li da umjetnici treba više da upiru prstom?**

Pa, ako priča nije o krivici ili počiniocu, onda ne bi trebala time da se bavi. S tim u vezi, ako je predstava o tome ko je šta uradio, to je drugačija vrsta priče. Mislim da je uvijek važno imati na umu o čemu je priča, ko je u njenom centru i šta nam ta priča govori. Ako je priča o tome kako se ljudi nose s devastacijom koju im je rat donio, onda ne vidim kako bi identifikacija počinioca mogla učiniti tu priču snažnijom. Ili možda može, ali ne vidim da tu leži prava snaga.

**Često čujemo riječi poput „dijalog“, „pomirenje“ i „suočavanje s prošlošću“ u kontekstu Zapadnog Balkana, ali čini mi se da te riječi postaju akcije samo u rijetkim umjetničkim projektima (koje obično podržavaju treće strane, a ne same države). Da li se ponekad osjećate obeshrabreno zbog sporog napretka?**

Frustrirajuće je vidjeti koliko malo volje ima u regionu za otvoreni, konstruktivni i normalni dijalog o prošlosti. Da bi došlo do dijaloga, suočavanja s prošlošću i pomirenja, potrebna je politička volja. Ništa od toga ne može se dogoditi bez spremnosti država da prihvate zločine koje su počinile prema drugima i priznaju štetu, bol i patnju koju su uzrokovale. Umjetnici to ne mogu učiniti jer nisu donosioci politika. Mogu uraditi druge stvari. Umjetnici mogu otvoriti ta pitanja, koristiti svoje platforme kako bi ispričali priče koje inače ne oblikuju javne i službene narative, i pomoći u stvaranju mnoštva glasova i perspektiva o istoj priči. Ako su dovoljno uticajni, mogu pomoći da se podigne svijest i da javnost postane osjetljivija na ta pitanja. Nažalost, malo je uticajnih umjetnika u regionu koji se time bave.

**Crna Gora je susjed Kosova. Koliko dobro je poznajete?**

Moram priznati da Crnu Goru poznajem veoma površno i željela bih da je bolje upoznam. Bila sam samo nekoliko puta u Crnoj Gori, uglavnom na obali, ali bih voljela da istražim i planine. Pored geografske privlačnosti, voljela bih da upoznam i njenu kulturnu i umjetničku scenu. Mislim da nema dovoljno saradnje između Kosova i Crne Gore i nekako, s obzirom na to da su obje male i da su jedna uz drugu, činilo bi se prirodnim da bude više razmjene i razgovora – posebno unutar umjetničke zajednice. Znam da je posljednjih godina bilo nekoliko uspješnih saradnji u filmskim koprodukcijama između dvije zemlje i iskreno se nadam da će se to nastaviti. Definitivno možemo da podržavamo jedni druge na tom polju i da produbljujemo saradnju kako bismo dalje razvijali naše male, ali bogate kulturne scene.

**Ako bih morala da izdvojim jednu stvar koju povezujem sa Vašim radom, to bi bili snažni likovi koji se bore protiv tlačitelja čiji su motivi duboko ukorijenjeni u patrijarhatu. Takođe primjećujem već pomenuti univerzalni ton koji koristite kako biste doprli do svoje publike. Koja je univerzalna vrijednost na kojoj temeljite svoj rad i oko koje okupljate ljude?**

Zanimljivo je da to ističete. Nikad nisam razmišljala na taj način, ali možda ste u pravu, ugnjetavanje je vjerojatno jedna od ponavljajućih tema kojom se bavim, bilo da je političko, društveno ili kulturno. Uvijek se pokušavamo osloboditi nečega, na nekom nivou, i vratiti ono što nam je oduzeto. Volim da mislim da su likovi o kojima pišem duboko svjesni toga jer mislim da i oni koji su najviše politički osviješteni mogu biti lišeni svoje autonomije, jer su dinamike moći toliko manipulativne. Ali nisam sigurna hoću li uspjeti tačno da odgovorim na Vaše pitanje o univerzalnoj vrijednosti. Želim da vjerujem da složenost i dubina likova imaju moć da priče nadiđu sve lokalne kontekste i daju im univerzalnu vrijednost. Na kraju, kontekst rijetko ima značaj; važna je naša povezanost s ljudima unutar tog konteksta.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}





Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši, kaže kosovska dramska spisateljica Doruntina Baša

doruntina baša

Predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske

Kamil Ungureanu je profesor političke filozofije iz Rumunije sa bogatim profesionalnim iskustvom u predavanjima na prestižnim evropskim i američkim univerzitetima, uključujući Univerzitet Pompeu Fabra u Barseloni na kojem radi kao redovni predavač. Njegovo istraživanje obuhvata savremenu političku teoriju, religiju i pravo. Autor je brojnih članaka i knjiga, među kojima se ističu "Cinema and Sacrifice" i "Contemporary Democratic Theory and Religion".

U ovom razgovoru sa njim dotakli smo se njegovog istraživanja i stavova o porastu nacionalističkog populizma, koji predstavlja jedan od najvećih savremenih izazova za svjetske demokratije. Razgovarali smo o tome kako se organizovati na ljevici da bi se suprotstavili narativima desnice, te o ulozi religije i politike u oblikovanju evropske političke scene danas.

**Koji su ključni faktori koji danas pokreću ponovni uspon nacionalističkih pokreta širom Evrope?** 

Više je faktora koji podstiču ponovno oživljavanje nacionalističkih pokreta danas. Prvo, kao i ekonomska previranja koja su podstakla nacionalizam u međuratnom periodu, današnji ekonomski izazovi poput nezaposlenosti, mjera štednje i rastuće nejednakosti takođe igraju ključnu ulogu. Finansijska kriza iz 2008. i naknadna kriza eurozone pogoršale su ove probleme, dovodeći do razočaranja u glavne političke partije i institucije. Nezadovoljavajući odgovori na ovu krizu, kao i „blanko ček” bankama – na primjer, od strane Obamine administracije – predstavljaju propuštenu priliku da se izgradi suštinska demokratija. Trenutno je ovaj osjećaj stalne krize u punom zamahu zbog strukturnih tenzija između kapitalističkog profitiranja i demokratije. Suočeni sa osnovnim izazovima (nesposobnost da se kupi kuća; vrtoglavi rast troškova života) u kombinaciji sa rekordnim profitima banaka, ljudi se s pravom osjećaju otuđeno i nesposobno da autonomno utiču na svoju zajednicu. Autoritarni nacionalizam i harizmatični „spasioci“ artikulišu ovu strukturnu dilemu, pronalaze krivce i nude izlaz.

Drugi faktor je hiperpolitizacija imigracije i kulturnog identiteta: U Evropi, značajan priliv imigranata i izbjeglica, posebno sa Bliskog istoka i Afrike, izazvao je zabrinutost zbog kulturnog identiteta i društvene kohezije, što su ekskluzivističke nacionalističke snage brzo iskoristile. Ovaj strah od kulturne erozije je glavni katalizator za rast nacionalističkih osjećanja, isto kao što su strah od „kulturnog boljševizma“ i briga za rasnu čistoću bili ključni za nacistički nacionalizam. Međutim, nacionalizam nije nužno ekskluzivan. Iako nacionalizam zna da bude dvosmislen, istorijski gledano, nacionalizam je bio povezan sa demokratskim težnjama. Primjer za to može biti katalonski pokret za nezavisnost: uprkos svojoj složenosti i unutrašnjim ideološkim sukobima, ne može se poreći da je dijelom bio vođen i željom za demokratskim samoopredjeljenjem.

Treći faktor je globalizacija, koja je dovela do percipiranog gubitka nacionalnog suvereniteta i kontrole, pri čemu se institucije poput Evropske unije ponekad doživljavaju kao one koje potkopavaju nacionalne interese. I u međuratnom periodu postojala je reakcija protiv internacionalizma i kosmopolitizma, iako u drugačijem kontekstu, pa su tako i Versajski sporazum i Liga naroda bili viđeni kao uvreda njemačkom suverenitetu.

Na kraju, moderna tehnologija i platforme društvenih mreža omogućile su brzo širenje nacionalističkih ideja, omogućavajući pokretima da brzo dobiju na snazi. Nasuprot tome, nacistička propaganda se oslanjala na tradicionalnije medije, poput radijskih emisija, štampanih medija i filma.

**Kako danas doživljavate region bivše Jugoslavije? S obzirom na njegovu istoriju populizma i nacionalne histerije, da li spolja djeluje politički homogeno?**

Imao sam veliku sreću da putujem po Srbiji i upoznam Srbe – koji su igrali važnu ulogu u mom životu. Takođe sam imao priliku da upoznam ljude iz drugih bivših jugoslovenskih republika.

Jugoslavija je takođe imala koristi od radikalno decentralizovanih oblika samoupravljanja, koji i dalje mogu da inspirišu demokratske reforme. Danas, fascinantni region bivše Jugoslavije je daleko od političke homogenosti. Iako je raspad Jugoslavije doveo do stvaranja nekoliko nezavisnih država, svaka od tih zemalja ima svoje političke dinamike, a mnoge i dalje nose teret nacionalizma, populizma i etničkih podjela. Iako region dijeli zajedničku istoriju, politički pejzaži unutar zamalja su raznoliki. Spolja, region izgleda fragmentovano, a ne ujedinjeno.

Sve u svemu, ne bih govorio o „nacionalnoj histeriji“ koja je specifična za ovaj geografski prostor: nacionalizam je jedna od najuticajnijih i najprisutnijih ideja širom svijeta i može svuda poprimiti ekstremne oblike, ponekad sa tragičnim posljedicama.

**Primijetili ste "ekološki zaokret" unutar ekstremno desnih pokreta, posebno u Španiji. Možete li reći nešto o tome kako se ekološka pitanja integrišu u agende ovih pokreta i šta to znači i za krajnju desnicu i ekologizam u Evropi?**

„Ekološki zaokret“ unutar ekstremno desnih pokreta nije specifičan za Španiju, već karakteriše veliki dio autoritarnih populističkih pokreta od Njemačke i Francuske do Rumunije i Slovačke. U Španiji se odražava kroz strateško prisvajanje ekoloških pitanja kako bi se proširio njihov politički domet. Uopšteno govoreći, grupe krajnje desnice počele su uključivati teme kao što su očuvanje okoliša, protivljenje urbanizaciji i razvoj održive poljoprivrede u svoje programe,  predstavljajući ih kroz nacionalistički okvir. Ovaj pristup povezuje ekologizam sa zaštitom nacionalnih pejzaža i resursa od percipiranih spoljnjih prijetnji, poput imigracije ili globalizacije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44dba7b7-0916-4d50-add3-ad1833ac34de)
Rad Oreofe Morakinyo{.caption}

Za krajnju desnicu, ova integracija pomaže da privuku mlađe, ekološki svjesne birače i da rebrendiraju svoje pokrete kao modernije i progresivnije. Ipak, to takođe ukazuje na mogućnost kooptacije ekologizma u Evropi, gdje bi ekološka pitanja mogla biti sve više predstavljena kroz isključivu i ksenofobičnu perspektivu, udaljavajući se od inkluzivnog i globalnog pristupa koji je tradicionalno povezan sa ekološkim aktivizmom.

**U vašem članku o „obrnutoj kontaminaciji“ navodite da mnoge ideje koje se obično povezuju s krajnjom desnicom često zapravo potiču iz političkog centra, a ne obrnuto. Kako ova dinamika dovodi u pitanje naše tradicionalno razumijevanje odnosa između političkog centra i krajnje desnice? Šta ovo otkriva o odnosima između ova dva politička spektra?**

Koncept "obrnute kontaminacije", koji ukazuje na to da ideje obično povezane sa krajnjom desnicom često zapravo dolaze iz političkog centra, osporava tradicionalno shvatanje po kojem ekstremne ideologije uglavnom utiču na ili "kontaminiraju" glavnu politiku sa margina. Ova dinamika sugeriše da politički centar nije samo pasivni primalac radikalnih ideja, već može biti aktivan izvor retorike i politika koje kasnije postaju centralne za pokrete krajnje desnice.

Ova interakcija pokazuje složenu povratnu petlju između centra i krajnje desnice, gdje oba spektra međusobno utiču i pojačavaju jedan drugog. Takođe ističe ulogu političkog centra u legitimisanju i normalizaciji ideja koje bi inače ostale na marginama, zamagljujući granice između mainstream i ekstremističke politike u savremenom diskursu.

**Kako ljevica može odgovoriti na snažne narative i mitove koji podstiču nacionalni populizam i smanjiti privlačnost pokreta krajnje desnice? Srpski nacionalizam često koristi mitologizovani narativ o Kosovskoj bici. Da li je ovo uobičajena strategija nacionalističkih pokreta, gdje se selektivno oslanjaju na istorijske događaje kako bi oblikovali savremene političke agende?**

Ovo su dva različita pitanja. Kao prvo, da bi se suprotstavila snažnim narativima i mitovima koji podstiču nacionalni populizam, demokratska ljevica može primijeniti nekoliko strategija. Prvenstveno, ljevica treba kreirati alternativne narative koji će se povezati s identitetima i vrijednostima ljudi, naglašavajući inkluzivnost, socijalnu pravdu i prednosti različitosti. Ovi narativi bi trebali emocionalno doprijeti do građana, suprotstavljajući se retorici straha koju koristi krajnja desnica, te doprinijeti osjećaju građanskog pripadanja i zajedništva

Ipak, naglasak na narativima mora biti čvrsto zasnovan na politikama koje sistematski rješavaju ekonomske i socijalne izazove. Demokratija je socijalni projekat i način života. Imam osjećaj da, čak osam godina nakon Brexita i Trumpa, demokrate širom svijeta i dalje pretežno rade na „zakrpi“ problema. Pratio sam nedavni Demokratski kongres u Čikagu i bio sam duboko zabrinut zbog samodovoljnosti Demokrata, nedostatka kritike i suštinskih i hrabrih prijedloga: kako demokratija može da opstane ako demokrate ne rješavaju ključne i stvarne probleme koji tjeraju ljude na protestno glasanje i okretanje autoritarnim "zaštitnicima“? U društvu u kojem banke ostvaruju rekordne profite, bogatstvo se sve više koncentriše, a ljudi ne mogu priuštiti dom i suočavaju se sa previsokim životnim troškovima, demokratski projekat gubi kredibilitet i smisao.

Veliki dio privlačnosti pokreta krajnje desnice leži u njihovoj sposobnosti da iskoriste stvarne ekonomske probleme i društvene anksioznosti. Demokratska ljevica mora se pozabaviti ovim osnovnim uzrocima zagovarajući politike koje smanjuju nejednakost, stvaraju radna mjesta i osiguravaju socijalnu sigurnost, nudeći konkretna rješenja koja će poboljšati život ljudima

Što se tiče srpskog nacionalizma i mitologizovanog narativa o Kosovskoj bici, to je zaista uobičajena strategija među nacionalističkim pokretima. Nacionalisti često selektivno tumače istorijske događaje kako bi legitimisali savremene političke agende. Ovi događaji su često romantizovani ili iskrivljeni kako bi se stvorio osjećaj istorijske sudbine, žrtve ili herojstva, što može biti moćan alat za mobilizaciju podrške. Pozivanjem na ovakve narative, nacionalistički pokreti povezuju savremene političke ciljeve sa slavnom prošlošću, čineći njihove agende da izgledaju i neizbježne i pravedne. Ova strategija je efikasna u različitim kulturnim i nacionalnim kontekstima jer dotiče duboko ukorijenjene identitete i emocije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/bfae82dc-6e72-4262-8250-544d34973b50)
Obilić ubija Murata, igračke{.caption}

**Italijanski istoričar Enzo Traverso kaže da je istorijski fašizam bio futuristički orijentisan, dok današnji gleda ka prošlosti. Da li se prošlost trenutno mora braniti na Balkanu, kao i u Evropi, od propagande, mitomanije i klasičnih internet obmana?**

Opaska Enza Traversa je preuveličana. Kao što su stari fašizmi koristili tradiciju i idealizovanu prošlost, tako i današnji autoritarni populisti projektuju viziju mesijanske budućnosti. Ipak, bez obzira na to, odbrana prošlosti od propagande, mitomanije i internet obmana na Balkanu i širom Evrope je i dalje od ključne važnosti.
Današnji pokreti krajnje desnice često manipulišu istorijom kako bi stvorili mitologizovane verzije prošlosti koje podržavaju njihove savremene agende. Ovo uključuje iskrivljavanje činjenica ili veličanje određenih događaja kako bi se opravdale nacionalističke ili isključive ideologije. Na Balkanu, gdje je istorija blisko povezana sa politikom, takva manipulacija može biti posebno opasna, jer može oživjeti stare sukobe ili produbiti postojeće podjele.

Kako bi se ovi napadi na prošlost suzbili, potrebno je promovisati istorijsko razumijevanje i kritičko mišljenje putem obrazovnih sistema, projekata javne istorije i kampanja za medijsku pismenost. Odbrana prošlosti ne podrazumijeva njeno nepromišljeno očuvanje, već osiguravanje da se istorija sagleda u svojoj složenosti, oslobođena od iskrivljenja koja podržavaju ekstremizam i teorije zavjere. To je jednako važno na Balkanu kao i širom Evrope, gdje zloupotreba istorije ugrožava društvenu koheziju i demokratiju.

**Kakav je vaš stav o rezoluciji Savjeta Evrope koja izjednačava fašizam i komunizam? Kakvu poruku šalje takav politički signal?**

Kao neko ko dolazi iz Rumunije i ko je rođen za vrijeme totalitarnog komunističkog režima, posebno sam osjetljiv na ovo pitanje. Rezolucija Savjeta Evrope, koja izjednačava fašizam i komunizam, predstavlja veoma kontroverzan i složen politički signal. Ova rezolucija šalje nekoliko poruka, svaka sa značajnim implikacijama: prvo, izjednačavanjem fašizma i komunizma, rezolucija sugeriše moralnu ekvivalenciju između ove dvije ideologije, koje su obje odgovorne za značajne povrede ljudskih prava i totalitarne režime. Takvo poređenje ima za cilj da istakne totalitarnu prirodu oba sistema, naglašavajući da ekstremne ideologije, bez obzira na političku orijentaciju, mogu dovesti do ugnjetavanja i nasilja.

Kritičari tvrde da izjednačavanje fašizma i komunizma previše pojednostavljuje istorijske stvarnosti ovih pokreta. Iako su oba prouzrokovala ogromne patnje, pojavili su se u različitim kontekstima i imali različite ideološke ciljeve. Fašizam, ukorijenjen u nacionalizmu, rasizmu i anti-demokratskim principima, često se povezuje sa genocidnim praksama, poput Holokausta. Komunizam, iako je takođe doveo do represije i zločina pod režimima kao što je SSSR pod Staljinom, izvorno je bio vođen idealima jednakosti i klasne borbe. Izjednačavanje ova dva pokreta može zamagliti ove razlike i spriječiti dublje razumijevanje istorije.

U suštini, rezolucija šalje poruku da se ekstremne ideologije, bilo sa desnice ili sa ljevice, trebaju osuditi. Međutim, takođe otvara pitanja o istorijskoj tačnosti, riziku politizacije sjećanja i potencijalu za produbljivanje političkih podjela.
Efikasniji pristup bio bi onaj koji bi prepoznao specifičnosti i složenost ovih ideologija. 

Ovaj pristup bi izbjegao samodopadnost određenih ljevičara prema komunističkom totalitarizmu, kao i korišćenje anti-komunizma za delegitimizaciju ljevičarskih demokrata, što se, na primjer, dešava u Rumuniji, gdje je manihejski anti-komunizam imao štetan uticaj na intelektualnu i političku scenu.

**Kako vidite ulogu religije u narativima krajnje desnice? Da li primjećujete razlike u tome kako se religija koristi od strane ekstremno desnih pokreta u pravoslavnoj Rumuniji u poređenju sa katoličkom Španijom?**

Desničarski ekstremistički pokreti često koriste religiju da definišu isključiv nacionalni identitet koji ignoriše imigrante, vjerske manjine i sekularne grupe. Religija se tako prikazuje kao ključni dio nacionalnog nasljeđa koji treba zaštititi od percipiranih prijetnji. Takođe, pozivanjem na vjerske vrijednosti, krajnja desnica daje moralnu legitimnost svojim agendama, opravdavajući svoje stavove o porodici, rodnim ulogama i društvenom poretku kao božanski određenim.

U Rumuniji je Pravoslavna crkva duboko povezana sa nacionalnim identitetom, kao što su pokazali naučnici poput Lavinije Stan. Krajnja desnica u Rumuniji se često predstavlja kao zaštitnik pravoslavnog hrišćanstva, naglašavajući istorijsku ulogu crkve u otporu stranim uticajima, bilo da je riječ o Osmanskom carstvu, Austro-Ugarskoj ili komunizmu. Ovo rezultira narativom koji je snažno fokusiran na očuvanje „tradicionalnih“ rumunskih vrijednosti, pri čemu se Pravoslavna crkva vidi kao bedem protiv zapadnog sekularizma i liberalizma.

Nasuprot tome, u Španiji, odnos krajnje desnice sa katoličanstvom je složeniji. Istorija Frankovog režima, koji je blisko povezao Katoličku crkvu sa državom, ostavila je nasljeđe povezivanja katoličanstva sa autoritarnim nacionalizmom. Moderni pokreti krajnje desnice u Španiji, poput stranke Vox, pozivaju se na ovu istoriju braneći katoličanstvo kako bi zaštitili tradicionalnu špansku kulturu, suprotstavili se sekularizmu i oduprli se regionalnim separatizmima. Međutim, naglasak je često više na zaštiti kulturnih aspekata katoličanstva nego striktno na vjerskoj doktrini, što odražava više sekularizovano špansko društvo u poređenju sa Rumunijom.

**S obzirom na trenutni porast nacionalizma i razne krize s kojima se suočava Evropska unija, mislite li da evropski projekat gubi svoju svrhu? Da li EU još uvijek ima ključnu ulogu u rješavanju ovih izazova ili je izvorna vizija ujedinjene Evrope u opasnosti da postane zastarjela?**

Evropska unija suočava se sa značajnim izazovima, uključujući rastući nacionalizam i razne krize (npr. ekološka kriza; kapitalističko iscrpljivanje demokratske zajednice i njenih ekoloških temelja), ali njena svrha sigurno nije izgubljena. Naprotiv, potrebna nam je hrabrija Evropska unija.

EU igra važnu ulogu u rješavanju pitanja kao što su ekonomska stabilnost, sigurnost i prekogranična saradnja. Iako je prvobitna vizija potpuno ujedinjene Evrope na ispitu, uloga EU u promovisanju stabilnosti, olakšavanju saradnje i upravljanju zajedničkim problemima je od suštinskog značaja.

Međutim, projekat hitno mora da se prilagodi i evoluira. Duboko me brine erozija shvatanja značaja EU među mladom generacijom. EU su potrebne hrabre reforme, a njene politike i države članice moraju raditi na obnovi demokratije kao socijalnog projekta i načina života. To bi trebalo biti zasnovano na uspostavljanju novih oblika odnosa između društva i prirode, kao i ekonomske saradnje i razmjene, koje nisu vođene onim što je Hegel nazivao "negativnom beskonačnošću", odnosno beskrajnom eksploatacijom i neograničenim rastom.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}




Veliki dio privlačnosti pokreta krajnje desnice leži u njihovoj sposobnosti da iskoriste stvarne ekonomske probleme i društvene anksioznosti. Demokratska ljevica mora se pozabaviti ovim osnovnim uzrocima zagovarajući politike koje smanjuju nejednakost

nacionalizam i demokratija

Kad ljudi ne mogu priuštiti dom, demokratija gubi smisao

Iva Čukić -  žena sa misijom i vizijom čije je polje borbe usmjereno ka kreiranju pravednih, dostupnih i zelenih gradova za sve,  arhitektkinja i urbanistkinja koja prostore vidi kao mjesto okupljanja i njegovanja zajednice, borkinja koja kroz primjere dobre prakse dekonstruiše i preusmjerava odnose moći, optimistkinja koja svojim djelom inspiriše na akciju. 

Kao jednu od 100 žena prepoznatu od strane Kraljevskog instituta britanskih arhitekata u publikaciji „100 women: architects in practice“ pitali smo Ivu Čukić o njenom radu i miṣ̌ljenju, o tome zašto su zajednice važne, na koji način doprinose boljitku druṣ̌tva. 

**Završila si arhitektonski fakuktet u Beogradu, projektantski smjer, ali si doktorirala na urbanizmu. Šta je doprinjelo toj odluci?**

Nakon završetka Arhitektonskog fakulteta i početka rada u struci, ubrzo sam shvatila da me pitanja koja nadilaze granice pojedinačnih objekata sve više intrigiraju. Tada sam otkrila i Lefevra, Harvija i druge autore koji su se bavili pravom na grad, što mi je otvorilo potpuno novu perspektivu. Počela sam da razmišljam o tome kako gradovi funkcionišu u širem kontekstu, ne samo kao fizički prostori, već i kao mesta gde se prepliću moć, politika i društvene nepravde. 

Iako projektovanje nosi svoju draž i nikada ga nisam u potpunosti napustila, urbanizam mi je pružio širu perspektivu – omogućio mi je da sagledam prostor kao dinamičan sistem koji uključuje ekonomske, socijalne i političke odnose. Grad nije samo prostor, već polje borbe za resurse i uticaj, gde oni na pozicijama moći oblikuju pravila igre. Tu sam uvidela moć urbanističkog planiranja, jer ono direktno utiče na naše živote.

**Da li se sjećaš u kom trenutku si odlučila (ili shvatila) da tvoj rad ne može i ne treba biti odvojen od društva kao cjeline?**

Već vrlo rano tokom svoje projektantske prakse počela sam da uviđam oblike nepravde koji nastaju kao posledica urbanog razvoja, gde privatni interesi dominiraju nad javnim interesom i dugoročnim planiranjem. Primećivala sam kako uništavanje životne sredine, privatizacija javnih prostora i socijalne nepravde, uključujući iseljavanje ljudi, postaju direktne posledice tog pristupa. O tome vas gotovo uopšte ne uče na fakultetu, nego vas posle stvaran život opali po glavi. Meni očigledno (porodično usađena) borba za pravdu i dostojanstvo ljudi, nije dala mira. Zbog toga sam sa prijateljima osnovala Ministarstvo prostora, s ciljem da doprinesemo pravednijem i demokratskom razvoju gradova. 

**Šta, po tebi, čini osnovu društva? A zajednice? Mogu li se ova dva pojma koristiti naizmjenično ili je suština zdravog društva prvenstveno kreiranje zajednice i osjećaja za istu?**

Zajednicu odlikuje snažniji osećaj pripadnosti, solidarnosti i podrške među članovima, dok je društvo šire, heterogenije i manje povezano zajedničkim vrednostima i interesima. Iako su pojmovi blisko povezani, ne znače isto. Zajednice postoje unutar društva, i često su nosioci promena i izvor kolektivne snage jer pružaju ljudima osećaj pripadnosti i direktnog učešća u oblikovanju svoje svakodnevice. Suština zdravog društva leži u kreiranju jakih zajednica koje između ostalog omogućavaju aktivno učešće građana u donošenju odluka koje ih se tiču. 

Snaga zajednica je u solidarnosti i bliskim ljudskim odnosima, koji stvaraju otpornije i pravednije društvene strukture. Bez toga, izloženi smo usamljenosti, okrutnosti, okorelosti, a to vodi raspadu. Zato je neophodno negovati zajedništvo i boriti se protiv svega što nas dehumanizuje.

**Da li sebe nazivaš društvenom ili urbanom aktivistkinjom, i koje su razlike?**

U principu ne volim da se nazivam aktivistkinjom, jer verujem da su empatija, solidarnost i briga za druge, kao i za naše okruženje, osnovne ljudske vrednosti koje bi svi trebalo da imamo. Zato što smatram da aktivizam ne bi trebalo da bude posebna etiketa ili nešto što izdvaja pojedince, već prirodna odgovornost svih nas. Vidiš smeće – pokupiš ga; vidiš da neko nekog maltretira – reaguješ; vidiš da neko hoće da kopa i uništi sve zarad ličnog profita, a na uštrb tuđeg zdravlja – staneš na put tome. Svi mi, kao članovi zajednice, imamo obavezu da doprinesemo boljem životu za sve oko nas. 

**Poznata si po reaktivaciji i aktivaciji različitih prostora (Inex film, Zvezda, Ulična galerija, Magacin) koji za cilj imaju zajedništvo i oplemenjivanje ljudskog duha kroz kreativnost, ali čini se da se u svakom tom procesu provlačio i svojevrsni otpor vladajućoj paradigmi. U kojoj je mjeri otpor nezaobilazna komponenta pri izgradnji zajednice?**

Kao što je rekao Fredi Perlman „otpor je prirodan ljudski odgovor na dehumanizaciju, i tu nema šta da se pravda i objašnjava“. Prostori koje pominješ nastali su upravo kao odgovor na dominatnu razvojnu paradigmu koja forsira privatizaciju javnih resursa, ne obazirući se na stvarne potrebe ljudi. Mi smo želeli da pokažemo da alternative postoje, i u tome smo uspeli. Suprotstavljanjem strukturama moći i neoliberalnim politikama, otvaramo prostor za drugačije oblike zajedništva , gde ljudi mogu preispituju postojeće norme i aktivno učestvuju u stvaranju pravednijeg društva.

Još važnije, kroz kreativnost i zajedničke akcije, ljudi ne samo da redefinišu prostor u kojem žive, već i sami sebe kao aktivne učesnike u društvenim promenama. 

**Za naše čitateljke i čitaoce, možda da približimo koncept Ulične galerije i Magacina?**

Ulična galerija i Magacin su prostori koji funkcionišu kao platforme za umetničko stvaralaštvo, društveni angažman i zajedničke akcije – da pokušam u jednoj rečenici da ih objedinim. Ulična galerija, smeštena u javnom prostoru u centru grada, nastala je 2012. kao reakcija na propadanje jednog dela Beograda. To je bila mala uličica pored nekadašnjeg bioskopa Kozara, koja je postala neuređen parking i deponija, nakon što je bioskop privatizovan. Pokrenuli smo inicijativu da joj damo novi život i drugačiju namenu – kao otvorena galerija, ona je postala mesto za izlaganje umetničkih radova, sa fokusom na mlade i neafirmisane umetnike. U proteklih 12 godina, organizovano je nekoliko stotina izložbi i javnih programa, a galerija je inspirisala slične inicijative u gradovima širom Srbije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f0e1a0ef-29dc-4949-8303-b3d3d100e8d0) 
Ulična galerija, foto: oblakodermagazin.rs{.caption}

Magacin je drugačiji, ali jednako značajan prostor, jer funkcioniše kao samoodrživi društveno-kulturni centar. Osnovan je kroz zajedničku inicijativu desetina organizacija i pojedinaca, uključujući Ministarstvo prostora. Magacin nudi besplatne prostore i druge resurse za razne kulturne i društvene aktivnosti, a svi koji dele vrednosti solidarnosti, tolerancije, društvene raznolikosti i slobode mogu da ga koriste ili da postanu deo zajednice. Sistem rada je horizontalan, gde zajednica donosi sve odluke putem Skupštine, što omogućava inkluzivno i transparentno upravljanje prostorom. Danas Magacin generiše hiljade programa godišnje – svi su besplatni i bave se različitim temama, od umetnosti i kulture do obrazovanja, mladih, medija, ljudskih prava i održivog urbanog razvoja. To je dokaz da zajedničko upravljanje može stvoriti održive i pravedne prostore, u kojima se vrednosti zajedništva stalno razvijaju i afirmišu. Za mene je to jedno malo čudo, moram da priznam, jer je sjajan primer zajedništva i kolektivnog rada na očuvanju javnog dobra. 

**Magacin je kao samoodrživi kulturni centar možda opstao upravo zbog zajednice koju potenciram, ali i zbog toga što funkcioniše po principu horizontale. Koji bi bili tvoji savjeti za one koji imaju želju i potrebu za sličnim inicijativama?**

Ne postoji univerzalan recept, sve zavisi od konteksta, ljudi i situacije. Međutim, najvažniji savet je da od samog početka uključite zajednicu u proces kreiranja prostora/inicijative i donošenja odluka. Kada svi članovi imaju jednak glas u horizontalnoj strukturi, to ne samo da doprinosi osećaju pripadnosti i odgovornosti, već i dugoročno osigurava održivost i uspeh inicijative.

Pored toga, važno je biti fleksibilan i otvoren za promene, jer su ovakvi prostori dinamični i zahtevaju konstantno učenje i prilagođavanje. Takođe, povezivanje sa sličnim inicijativama i mrežama može biti izuzetno korisno. Razmena iskustava i znanja, kao i zajednički rad na rešavanju problema, može obogatiti vašu inicijativu i pružiti dodatnu podršku u borbi protiv zajedničkih izazova. Na kraju, istrajnost i strast su zapravo pokretačka snaga koja vam pomaže da prevaziđete prepreke i ostvarite cilj.

**Ministarstvo prostora, čija si suosnivačica, bavi se upravo pitanjima od izuzetnog značaja za društvo kao zajednicu; da li možeš nešto više da kažeš o inspiraciji za pokretanje Ministarstva, da li i koliko su se stvari promijenile od pokretanja, i na kraju već nezaobilazno ali samoobjašnjivo – zašto Ministartsvo?**

[Ministarstvo prostora](https://ministarstvoprostora.org/) je osnovano kao reakcija na sve izraženiju komodifikaciju i privatizaciju urbanog prostora, kao i na činjenicu da građani bivaju isključeni iz procesa donošenja odluka koje direktno utiču na njih i njihov životni prostor. Inspiracija je došla iz nas samih, hteli smo da živimo u drugačijem gradu. Hteli smo da javni prostori budu mesta društvenosti, hteli smo da napuštene prostore oživimo, da uključimo zajednicu u oblikovanje našeg okruženja.

Vremenom, Ministarstvo je proširilo svoju oblast delovanja, ali osnovna ideja je ostala ista: borba za pravedan i inkluzivan grad. Naš rad se najvećim delom bazira na saradnji sa lokalnim zajednicama i podršci komšijskim grupama da izbore svoje pravo na grad. Do sada smo podržali više od stotinu takvih grupa, svedočili tome da se međusobno udružuju i deluju proaktivno, a sve u cilju opšteg interesa. Rekla bih da smo upravo na to najponosniji, što smo uspeli da politizujemo pitanje razvoja grada - ljudi razumeju da ih se to tiče i da imaju pravo da se pitaju i odlučuju. Naziv "Ministarstvo" izabrali smo namerno… Dosta je zanimljivo kako oni koji prvi put čuju za naziv na njega reaguju, to nikada ne prestaje da nas zabavlja!

**Kako doživljavaš Crnu Goru, posebno našu kulturu. Vidiš li u tom smislu obrise nečega što je cjelovito, ili se sve svodi na izdvojene napore pojedinaca?**

Ako pričamo o poduhvatima u domenu kulture, posebno savremene, tu ima još posla. Međutim, čini mi se da postoje odlične inicijative, a i mladi ljudi sa svežim idejama, istovremeno i vrlo uporni! Imala sam priliku da upoznam ljude iz DKC Pomorandža, Škart-a, Engaged space 201 koji su sjajni, zatim za scenu vrlo važan Institut za savremenu umjetnost. Takođe, obe smo imale iskustvo rada sa NGVU - Novom galerijom vizuelnih umetnosti koje je bilo neverovatno inspirativno i ispunjavajuće! Mislim da ova galerija svojim konceptom donosi jednu novu energiju i svežinu, a da je dodatna vrednost insistiranje na regionalnoj saradnji i umrežavanju, kao i na ženskom stvaralaštvu. Mislim da je ovo poslednje izuzetno važno jer otvara pitanja o pravima, slobodi izražavanja, jednakosti i socijalnoj pravdi, čime doprinosi širem društvenom dijalogu o promenama koje su potrebne u patrijarhalnim društvima.

**Kako bi arhitektonski i urbanistički opisala, na primjer, Budvu? Čega je Budva simbol?**

Budva, gledano arhitektonski i urbanistički, predstavlja primer neplanskog razvoja i prekomerne izgradnje koji su drastično i nepovratno promenili njen nekadašnji karakter. Grad je postao simbol nekontrolisanog urbanizma, gde je fokus na kratkoročnom profitu nadmašio potrebu za očuvanjem kulturne i prirodne baštine. Masovna gradnja stambenih i turističkih kompleksa narušila je identitet grada, čineći ga manje prepoznatljivim i vrednim kao autentično mesto, i više kao generički turistički centar. Ovaj primer upozorava na potrebu za promišljenijim i održivijim pristupom razvoju gradova, posebno u prirodno i kulturno bogatim područjima.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4a6b36f7-c2b6-4892-bdba-71e31995c0d9)
Budva, foto: Pobjeda{.caption}

**Ima li popravke, jesu li takvi prostori zauvijek uništeni?**

Volela bih da postoji to „jedno dugme“, pa da ove i slične stvari samo nestanu, ali ga nema. Vrlo je važno razumeti da su greške u urbanizmu ili večne ili sumanuto skupe, dakle tu nema „undo“ , to ostaje tu za buduće generacije. I sada je pitanje – da li želimo da generacije koje dolaze ne znaju šta je drvo, šta je reka, da dišu zagađen vazduh zbog neodgovornog razvoja, da ne vide sunce, jer smo došli nebu pod oblake, da vreme provode u kladionicama, jer je javni prostor otet? Pa to bi stvarno bio potpuni čin varvarsta, koji nije pošao za rukom ni mnogima koji su nas vekovima opsedali. 

Ipak, postoji prostor za poboljšanje, ali je ključna promena pristupa urbanističkom planiranju i arhitekturi. Potrebno je više pažnje posvetiti održivom razvoju, očuvanju kulturne baštine i uključivanju lokalnih zajednica u proces donošenja odluka.

**U kom pravcu bi se male, prirodom bogate države poput Crne Gore morale razvijati?**

Održiv turizam, koji se oslanja na ekološki odgovorne prakse i aktivno uključivanje lokalnih zajednica, može imati ključnu ulogu u razvoju koji štiti prirodnu sredinu, integrišući je u turističku ponudu na način koji neguje autentičnost, a ne komercijalizaciju i devastaciju životne sredine. 

Pored toga, razvoj održive poljoprivrede i korišćenje obnovljivih izvora energije mogu značajno smanjiti zavisnost od fosilnih goriva i ojačati lokalnu ekonomiju. U urbanističkom planiranju i arhitekturi, važno je opredeliti se za principe zelene gradnje i integraciju zelenih prostora i infrastrukture. Takođe, bitno je očuvati kulturne i prirodne resurse kroz participativne procese koji uključuju lokalne zajednice u donošenju odluka, promovišući socijalnu jednakost, ravnomeran regionalni razvoj i smanjenje migracija iz ruralnih u urbane oblasti. Ima dosta posla, ali i mnogo prostora za stvaranje nečega zaista posebnog. 

**Postoji li dovoljno razvijena regionalna svijest, mreža, povezanost ljudi iz arhitektonske zajednice i kulture uopšte?**

Izuzetno je važna povezanost na regionalnom nivou, s obzirom na naše zajedničko nasleđe, jezik i političko-ekonomski kontekst. Ne mogu a da ne spomenem koleginice iz Expeditio-a, s kojima smo mnogo sarađivali. Još važnije, mnogima od nas su one još u toku školovanja bile uzori. Njihov uticaj je bio neprocenjiv, ne samo kroz praktične projekte, već i kroz širenje svesti o značaju očuvanja kulturnih vrednosti.

Drugo, što se tiče kulture, njena progresivna i emancipatorska uloga je izuzetno važna zbog narativa koji prave otpor nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu, autokratiji, mitovima, i nude prostor za promišljanje novih odnosa i načina života vrednih življenja. Ali je isto tako ključno i da jačamo odnose i ne dozvolimo da nam se ikada više ponove strašne stvari kroz koje smo prošli. Samo kroz zajedništvo i povezivanje možemo izgraditi solidarna i pravedna društva za sve nas.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Vrlo je važno razumeti da su greške u urbanizmu ili večne ili sumanuto skupe, dakle tu nema „undo“ , to ostaje tu za buduće generacije...

od društva do zajednice

Iva Čukić: Grad nije samo prostor, već polje borbe

Kad je Lidija Deduš nazvala knjigu "ja se zovem lidija deduš" (Fraktura, Zagreb, 2023), ponovo je pokrenula debatu o autofikciji i slojevima ličnog u literarnom. Priča je to o pronalasku sebe u drugima i drugih u sebi, te poziv na mnogo puta pogaženi zakon empatije.

Deduš je za svijet opterećen vunderkindima i ranim uspjehom,  počela pisati "kasno", kako se često navodi u njenim biografskim zapisima. Rjeđe se pročita da je Lidija odrasla u Sarajevu pod opsadom, a kasnije živjela kao apatrid

Dobitnica je više priznanja, između ostalih nagrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, nagrade za najbolju zbiru poezije izdavačke kuće Treći trg iz Beograda, Udruge studenata slavistike Slavitude na Sorboni, nagrade za kratku priču Biber...

**U Vašoj biografiji stoji da ste “kasno” počeli da pišete, pošto ste prvu pjesmu napisali sa 36 godina. Šta ste radili do te prve pjesme?**

Ako mislite na posao, radila sam svašta – od fizičkih poslova, preko konobarenja, do financija. Studirala sam, preživljavala, nastojala ostati normalna. U srednjoj školi imala sam fazu pisanja epskih pjesama – ništa od toga nije sačuvano i danas mi je žao, volim nasmijavati ljude, a društvene mreže su odličan alat za to. Ne smatram to, naravno, relevantnim, ali ako govorimo o početku pisanja, to se desilo mnogo prije. U drugom osnovne sam imala pjesmu o proljeću i medvjedici koja se budi iz sna. Mama ju je jednom predamnom pročitala prijateljici koja je dolazila kod nas na kavu, a prijateljica je na pročitanu pjesmu komentirala: Baš si pametna, a imaš li simpatiju? Nisam imala simpatiju, ali sam imala nos za komentar na lošu pjesmu. Možda se zato tog posla nisam ozbiljnije prihvatila do srednjih tridesetih. 

**Ako već imamo prvu pjesmu, može li se desiti da jednom shvatite da ste napisali posljednju. Ili, šta bi ostalo od Vas da ne pišete?** 

Kako ono kaže uzrečica: Da sam stavljala na štednju po euro svaki put kad sam odustajala od pisanja… Vodila sam razgovor sa sobom na tu temu prije par dana. Odgovor na Vaše pitanje je da ne znam. Nikad ne možemo znati je li nam nešto u životu posljednje i pritom ne mislim u fatalnom smislu – smrt ili neka okolnost koja će nas fizički spriječiti da pišemo. Ne možemo znati iz prostog razloga jer pisanje, kao ni bilo koja druga umjetnost, nije nešto što odabiremo mi, već mislim da ono odabire nas. To je poziv, ne zanimanje i iako se može naučiti, prvenstveno dolazi iz naših potreba da se kreativno izrazimo. Kod nekih ljudi su te potrebe malo jače, zato imamo pisce, slikare, muzičare, itd. Tako ja gledam na umjetnost. U svakome od nas čuči kreativni potencijal jer smo bića stvaranja, pitanje je do koje mjere će on biti iskorišten i hoće li uopće biti prepoznat. Tako da bi odgovor na Vaše pitanje i dalje bio ne znam, ali ono što sigurno znam je da je pisanje ono što radim i da je neodvojivo od mene kao osobe. Valjda to znači da bez pisanja nema ni mene, ali to je prilična relativizacija – u kriznim trenucima može se bez svega, osim bez osnovnih bioloških potreba. Valjda od pisca koji ne piše nešto ostane, pitanje je kako se ona ili on u tom trenutku prema pisanju odnose i osjećaju. 

**Zapisujete li snove?**

Uglavnom ne. Ali sanjam upečatljivo i mnogi od njih mi ostanu u sjećanju. Recimo, neću se sjećati šta sam jučer ručala, ali se još uvijek sjećam snova iz vremena adolescencije. Mozak je čudna stvar, ponekad mislim da uopće nije u našoj kontroli (iako ga uporno želimo pripitomiti) i da upravlja našom sviješću i podsviješću tako da nam servira ono što mislimo da je nepotrebno, da bismo tek nakon određenog vremena shvatili za šta nam je to nešto korisno. Volim svoje snove, i noćne i dnevne, svi bismo trebali moći sanjati jer je po meni to također način kreativnog ispoljavanja mentalne probave dnevnih aktivnosti. 

**Vaše su se adolescentske godine poklopile sa opsadom Sarajeva. Je li opsada stanje u kome se nalaze svi koji dobro misle i usude se pitati za bolje? Traje li neka vrsta opsade cijeli život?**

Odlično pitanje. Da. Opsada nije samo vanjski faktor nego stanje bilo kojeg samonametnunog zatvora. Često mnoge stvari ne radimo jer nas potire sram ili nametnuta sramota. Ovi osjećaji dolaze kroz tradiciju, odgoj, patrijarhat, anuliranje ženskog postojanja na nivou osobe i stavljanje žena u poziciju sličnu ropskoj. Isto vrijedi i za muškarce. Oni koji smatraju da su žene manje vrijedne, pod opsadom su iluzije da je muški rod svemoćan i da bez njih ne bi postojalo ništa. Biološki je to nemoguće, pa je takva vrsta zatvora jednako teška kao i zatvor koji se nameće ženama kroz patrijarhat. 

Ali, opsada o kojoj govorimo nije samo rodno uvjetovana. Da bi čovjek bio potpuno slobodan, morao bi se odreći svih nametnutih pravila. Možda to znači osamljivanje i život odvojen od ljudi. Ali ljudi su socijalna bića i teško opstaju izvan socijalnog okruženja. Zato svojevrsna opsada uvijek postoji. Čak i kad mislimo da smo potpuno slobodni, nismo jer uvijek postoji neki uvjet koji treba ispuniti. To su već malo dublja filozofska pitanja za koja nisam stručna davati odgovore, ali ako bih se morala opredijeliti za definiciju slobode, rekla bih da je sloboda pojam koji označava život u kojem radimo ono što volimo s ljudima koje volimo. Bez ljubavi nema slobode, a ni slobode bez ljubavi. Sve ostalo je opsada. 

**Jednom prilikom ste rekli da rat zahvata minimum četiri generacije. Biste li voljeli da ste peta generacija, da se ničeg ne sjećate, da budete neko drugi?**

Teško je reći. Voljela bih da nitko nikad na svijetu nigdje više ne iskusi nikakav oblik narušavanja ljudskih prava, rat, mržnju, oduzimanje doma, nasilnu smrt. To zaista želim svima nama kao bićima koja se smatraju izdignutim iznad zadovoljenja osnovnih životnih potreba i koja imaju slobodnu volju da čine što žele. Istovremeno, ono što smo proživjeli je ono što nas formira. Ako je sve uvijek dobro na najbolji mogući način, kako to možemo znati? Koji je ponder kojim važemo dobro, ako ne postoji loše? 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4cbbea97-14fa-4410-b755-a7fdfc3863d6)

Kroz život sam često htjela da sam financijski situirana, bez trauma i repova koje vučem, ali iskustvo koje su mi loše okolnosti donijele je neprocjenjivo. Ako me pitate bih li htjela ponoviti iskustvo rata, mogu reći samo to da želim da ga nisam ni stekla. Ali da budem netko drugi, to ne bih nikad. 

**O čemu razmišlja tinejdžerka dok oko nje ratuju?**

O ljubavi. U ratu sam bila ludo zaljubljena u jednog Peđu i čekala sam svaki trenutak bez pucnjave da možemo zajedno sjediti na haustoru. Ništa mi drugo nije bilo bitno. 

**Kako ste provodili dane u opkoljenom Sarajevu? Jeste li sve vrijeme bili svjesni situacije ili ste imali svoje mehanizme odbrane, načine na kojima ste sebi skretali misli?**

Dane sam, kao i svi stanari, provodila uglavnom u podrumu. Naravno, bila sam svjesna situacije, možda i presvjesna, ali ne samo ja – svi mi koji smo supatili imali smo svoje mehanizme odbrane. Uglavnom humor i knjige. Čitanje i filmovi su najbolji alat za bijeg iz stvarnosti koja nas okružuje. Kako nismo imali struje, pa filmove nije bilo moguće gledati, čitala sam. Zatim, u takvim se situacijama čovjek dosjeti aktivnostima kojima možda nikad ne bi. Izvlačili smo kozmetiku iz rezervi, uređivali se, istraživali ormare u koje prije rata nismo zalazili… Rat je uglavnom dosadan jer tjera čovjeka da se svede na puko preživljavanje. Ako dopustimo da nas na taj način zavara, propadamo. Zato izmišljamo načine zabave da brže prođe. 

**Jesu li vam dojadila pitanja o ratu?**

Ponekad osjećam zasićenje, ali pitanja više nisu tako česta. Svejedno, nije mi teško odgovarati. Svijet treba znati kakvo je postao mjesto.

**Pomalo se osjećam kao Amerikanac iz Vaše pjesme “Agregatna stanja smrti”, samo što nemam njegov cilj – da od Vaše tragedije napravim roman. Zanimljivo da je Česlav Miloš za Amerikance rekao da nemaju osjećaj za tragediju jer stotinama godina nije bilo rata na njihovoj zemlji.  Pa su zbog toga malo djetinjasti... Kakvi smo onda mi koji rat ovako ili onako pamtimo, konzumiramo i živimo?**

Mi smo na drugom kraju tog spektra. Prošlo je više od trideset godina od početka rata, mi još uvijek pričamo o njemu kao da je bio jučer. Sve je priča, a malo radnje. Ono što je uništeno još uvijek je na čekanju za obnovu. Međuljudski odnosi su iz dana u dan sve gori. Ali, nismo zaglavili samo u ratu iz devedesetih. Mi još uvijek volimo svoje ustaše i četnike, pljujemo po antifašizmu, ukidamo abortuse, vraćamo se na tvorničke postavke. Prema tome, loši smo. 

**Mislite li da oni koji nisu doživjeli rat mogu biti dobri čitaoci književnosti sa ratnom tematikom? Za koga su u stvari napisane Vaše pjesme i priče o ratu?**

Naravno da mogu. Svatko tko ima imalo empatije, a to smo svi, može čitati književnost s ratnom tematikom. Pitanje je, doduše, kako će je tko shvatiti. Pođimo od toga da smo kao djeca imali partizane u koje smo se htjeli i voljeli ugledati, a nismo imali iskustvo Drugog svjetskog rata. Ratna tematika može biti zamorna ili emocionalno nedostupna ljudima koji negiraju povijesne tekovine, ali čak i takvi ljudi će odabrati stranu, makar bila i kriva. 

**Da citiram još jednu Vašu rečenicu "rat ne prestaje objavom mira". Na Zapadnom Balkanu i dalje slušamo ratnohuškačku i revizionističku retoriku i to nerijetko sa najviših državnih adresa. Je li ovo što živimo međuratni period?**

Nažalost, mislim da jeste. Rat iz devedesetih je napravio velike podjele među ljudima, a trenutno ne vidim osobu koja bi te podjele mogla umiriti. Bojim se da iz godine u godinu srljamo u novi rat, iako mi je prosto nevjerojatno koliku ljudi imaju sposobnost negiranja vlastitog zla. Sve dok imamo takve pojedince među sobom, sve dok imamo crkvu koja, sve dok se države nazivaju sekularnima, a vode politiku koja crkvi ide niz dlaku, ništa od mira. Od vrha potječe neadekvatan obrazovni sustav, sindrom stada koje onda opet bira isti vrh. Netko mora istupiti iz tog začaranog kruga. 

**Zidovi su između država bivše Jugoslavije. Pratite li Crnu Goru, zanima li vas? Šta vidite?**

Pratim, naravno. U političkom smislu, mislim da posrće, kao i svi mi iz regije. Ali u umjetničkom smislu, Crna Gora je u vrijeme Jugoslavije iznijela puno kvalitetnih umjetnika i čini mi se da se ta tradicija nastavlja i danas. Ako izuzmem umjetnike starije generacije, danas je Crna Gora bogata mladim ljudima koji svojim intelektualnim radom silno žele doprinijeti prosperitetu. Navela bih samo neke od književnika koje sam čitala: Tijanu Rakočević, Nikolu Nikolića, Jovanu Bojović, Draganu Erjavšek, prekaljenog Andreja Nikolaidisa, a govorim samo o književnosti. Također, imate divne, i nadasve potrebne, regionalne književne natječaje i nagrade. Nažalost, i u Crnoj Gori kultura je ispolitizirana kao i u ostalim bivšim republikama. Voljela bih da netko od ovih mladih intelektualaca, za Crnu Goru, bude taj koji će istupiti iz začaranog kruga koji gore spominjem isto kao što bih to voljela za cijelu regiju. 

**U potrazi za Vašim knjigama ušla sam na sajtove nekoliko podgoričkih knjižara, ali ih nisam mogla naći. U stvari, i [ako se desi da imamo knjižaru ](https://normalizuj.me/kultivator/vise-od-pola-opstina-u-crnoj-gori-nema-knjizaru)nećemo moći da nađemo ni autore iz Crne Gore koji su svoje knjige izdali u regionu. Čini mi se da Crna Gora nije izuzetak već da je naprotiv ista situacija u knjižarama makar u ovom “našem” (bosanskom, crnogorskom, srpskom, hrvatskom) govornom području. Mislite li da bi veći protok knjiga preko granica poboljšao stvari?** 

Mi svi s područja regije smo, zapravo, žrtve velikog birokratskog sistema koji onemogućava čak i protok informacija, a kako ne bi knjiga. Šta bismo znali da nema interneta? Koje srpske, crnogorske, makedonske, slovenske novine se prodaju u Hrvatskoj? Koje od tih novina nisu huškačke, ispolitizirane u vlastitoj državi? Kako onda da očekujemo da će knjige protjecati? 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/290348d8-57ab-49a1-ae42-9a8fc85d28a2)
Foto: Facebook{.caption}

Carine na knjige su ogromne, nikome se ne isplati prevoziti ih iz države u državu. Jedini način je objava knjiga autora iz npr. Crne Gore u Hrvatskoj ili u Srbiji i obratno. Za to opet nema dovoljno novaca jer države za kulturu odvajaju malo ili ništa. Sve dok se ne promijeni mentalitet, neće se poboljšati ni kulturna slika. Radi se dosta, doduše, jer uvijek postoje entuzijasti koji će održavati plamen, ali je po mom mišljenju u svih šest republika i dvije pokrajine bivše države potrebno provesti temeljitu kulturnu reformu. 

**Dosta Vaših pjesama mogu da nađem na internet portalima književnih časopisa i antologijskih zbirki. Jesu li internet i društvene mreže rješenje, taj novi medij na koji treba uložiti sve?**

Ne mislim da treba uložiti sve, ali internet svakako pomaže vidljivosti. Preko njega sam saznala za autore iz regije za koje inače možda ne bih, ili bih morala uložiti puno više vremena da dođem do potrebnih informacija. Internet i mreže nas spajaju, šta god da pojedinci mislili o njima, a često nailazim na mišljenja da su platforma za samopromociju. Uostalom, ne vidim ni zašto je samopromocija loša – u uvjetima potiranja kulture i zanemarivanja kulturnih potreba jedne nacije, samopromocija je ponekad jedini način da se dođe do glasa. Ne kažem da je taj glas uvijek potreban, ali biramo ono što želimo – netko cajke, netko poeziju. 

**Počeli ste kao pjesnikinja, mada su i Vaše pjesme bile narativne. Trenutno bih rekla da ste više fokusirani na prozu, koja se kod nas i dalje doživljava kao isključivo muški žanr i nešto što žene ne umiju da pišu, a poezija im se eto prepušta ona je bezbolnija. Imate li i Vi takav utisak? Mijenja li se to?**

Mišljenje da je proza muški književni rod jednako je patrijarhalnom uvjerenju da su muškarci jači, dominantniji, glave, a žene su emocija, slabije, potčinjenije. Ipak, živimo u 21. stoljeću do kojega smo se probili nekim borbama, zbog čega mi je slabo kad vidim da se te borbe vrlo jednostavno mogu prebrisati nečijom voljom da nas vrati u srednji vijek. Kao što sam već rekla gore u jednom od odgovora, prvenstveno tu mislim na crkvu. Onda imamo, da ih simbolično nazovem crkvenom djecom, udruge koje se oslanjaju na kršćansku dogmu pa ženska prava stavljaju na čekanje ili ih anuliraju. 

Budući da smo tradicionalno kršćansko područje, teško se odvajamo od tih dogmi. Sisa nas rađa, hrani, pegla, pere, tješi, a onda dođe biceps koji kaže da je jači i da je to bogom dano prvenstvo. Sva sreća, uvjerila sam se u postojanje muške poezije isto kao i u postojanje ženske proze. Jedno i drugo su moćan alat. Nikad ne dijelim pismo na muško i žensko jer pisanje nije biološki uvjetovana aktivnost pa ga ne određuju hormoni, nego intelekt čija je svrha raspoznati dobro od lošeg i to je jedina podjela na koju pristajem. A svakoga tko misli da je proza muška, a poezija ženska, ne mogu nego smatrati budalom. 

**Neposrednost, iskrenost i generalno otvorenost dolazi do izražaja sa najnovijom knjigom “ja se zovem lidija deduš”. Brojni se čitaoci identifikuju sa lidijom do mjere da se rijetko pominje koliko u tom lirskom subjektu ima Vas lično, ili privatno. Ko je ta lidija deduš koju ljudi čitaju i zbog koje dublje osjećaju?** 

Neću ulaziti u problematiku ličnog u knjizi “ja se zovem lidija deduš”. Mogu samo reći da je ima onoliko koliko u bilo kojoj knjizi u povijesti književnosti ima autora ili autorice. Ali mi je drago što se ljudi prepoznaju i identifikuju s onim dijelovima lidije deduš koje prepoznaju kod sebe. Kao ljudska bića, važno nam je da se na nekoj razini povezujemo i svatko tko to negira, laže samome sebi. U slučaju ove knjige to su neke od opisanih situacija ili sama emocija. Netko se neće prepoznati ni u čemu, ima svoj put koji je drugačiji i to je divno. Prepuštam tumačenja svakome ponaosob. 

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Kao ljudska bića, važno nam je da se na nekoj razini povezujemo i svatko tko to negira, laže samome sebi...

Lidija deduš

Bez ljubavi nema slobode. Sve ostalo je opsada

Lana Bastašić autorka je nekoliko zbirki poezije i kratkih priča, a njena evropska književna karijera počinje romanom „Uhvati zeca“, prevedenim na više od dvadeset jezika. Njena adresa neko vrijeme bila je Njemačka, grad Berlin. Upravo iz Berlina Lana Bastašić krenula je u otvorenu borbu sa njemačkim kulturnim i javnim prostorom, kroz kritiku njemačke podrške Izraelu. O odnosu prema evropskim kulturnim krugovima, iskustvu pisanja, vezama između života i literature, sa Lanom Bastašić razgovaramo za „Normalizuj“.

**Od početka invazije na Gazu, pa do danas, bilo je nekoliko faza tvog odnosa sa evropskim kulturnim prostorom. Objavila si članak u Guardianu, javno otkazala saradnju S. Fischer Verlag-u jer nije osudio invaziju Izraela na Gazu, nakon toga objavila nekoliko otkazivanja koja si dobila od književnih festivala. Jesi li pretpostavljala da će se stvar završiti tvojim odlaskom iz Berlina?**

Ne. Bila sam jedna od onih umjetnica koje Berlinu prilaze s povjerenjem i poštovanjem. Povjerenjem da će u njemu umjetnička sloboda biti važnija od sistemskih političkih struja. Poštovanjem za prostor koji nudi kako bi se ta sloboda praktikovala. Vrlo brzo nakon mog dolaska u Berlin, dakle mnogo prije sedmog oktobra 2023, uvidjela sam da je moja vizija Berlina bila duboko naivna. Moj veliki, slobodni, glasni Berlin bio je slobodan i glasan samo do one mjere do koje njegova sloboda i glasnoća nisu protivriječile sistemu. 

Osim toga, moj Berlin je bio bijel — bez obzira na površinski diverzitet kojim se taj grad hrani, u njegovoj suštini i dalje stoji bijela privilegija. U razgovorima sa mojim prijateljima iz Sirije, Palestine, Egipta, Indije, Pakistana, Singapura, Tajlanda, Etiopije, itd., shvatila sam da postoji i drugi Berlin, meni dotad nevidljiv, u kome su govor mržnje, sistemski rasizam i ksenofobija svakodnevna pojava. 

**Stavovi koje si javno izrekla u Njemačkoj na temu invazije Izraela na Gazu i njemačke reakcije na kritike države Izrael, pokazali su se kao potezi koji donose posljedice. Možeš li nam napraviti kratak pregled iskustava koje si nakupila od momenta javnog istupanja? Da li je bilo javnih ili internih savjeta da ne „talasaš“? Da li je bilo podrške?**

Kada sam podijelila prvu objavu na Instagramu koja se ticala situacije u Palestini, dobronamjerna drugarica mi je odmah poslala privatnu poruku u kojoj mi je savjetovala da, ako želim da imam karijeru u Njemačkoj, ne govorim ništa o Izraelu. Palestina je, rekla mi je, ovdje zabranjena riječ. Međutim ja nisam Njemica. Ja sam iz Bosne. Ne prihvatam da su neke teme zabranjene, kao što to nisam prihvatala u Banjaluci gdje su, za mene lično, posljedice bile i još uvijek su mnogo opasnije. 

S druge strane, za mene karijera nije svrha postojanja, pogotovo ne ako se odluke koje donosim zarad te karijere kose sa mojim iskonskim ubjeđenjima i vrijednostima. Kada je izašao moj tekst u Gardijanu, uslijedilo je (očekivano) disciplinovanje, od profesora sa Humboldt Univerziteta gdje je trebalo da imam čitanje do kolega iz bivše Jugoslavije koji su u međuvremenu postali poslušni Nijemci i Njemice pa su se brže-bolje javno ogradili od mojih stavova. Javljeno mi je da je moja rezidencija u Austriji otkazana, sedam dana nakon što je bila potvrđena. Otkazano je i moje čitanje u knjižari Leseglück i niko nije znao da mi kaže odakle je došla ta odluka. Ništa od toga nije strašno niti sam ja bogznakakva žrtva u ovome. U međuvremenu sam upoznala prave žrtve njemačke antipalestinske politike: Arape i Jevreje koji su se usudili kritikovati ubijanje djece. 

**Je li sve ovo znak da čitava megastruktura stipendija, fondova i „kulturne razmjene“ zapravo oduvijek ima jasna pravila, pomalo evrovizijska: „gost“ treba da unese dašak egzotike prostora iz kojeg dolazi, treba pričati o svojim „traumama“ i ostalim zanimljivim temama, ali o gorućim pitanjima svijeta valjalo bi da ćuti, jer za to domaćin ima i svoje intelektualce, čak i kad ih nema?O tome je pisala Dubravka Ugrešić, pisao je i Kiš, možda jedini jugoslovenski pisci koji su na taj način samouvjereno zahtijevali pravo da se bave „svijetom“, i za to se pravo izborili.**

Apsolutno. Ja sam sa svojim romanom i knjigom kratkih priča proputovala gotovo cijelu Njemačku i ono što sam ubrzo shvatila jeste da postoji neka vrsta bolesne katarze koju njemački čitaoci osjete kada im pričamo o Balkanu. Za njih je priča o našim ratovima zapravo priča o necivilizovanim divljacima. Najviše vole da im pomenemo rakiju, sirnicu, kolo i srušenu džamiju. Malo smijeha, malo suza, a sve dovoljno daleko od njihovih sigurnih ušuškanih života.

Drugi dio te publike su naši ljudi koji žive u dijaspori i koji njeguju posebnu vrstu nostalgičarske paralize. Njih donekle mogu da razumijem jer su prošli kroz traumatična iskustva. Ipak, koji god bili pojedinačni razlozi, takva čitalačka publika i izdavački sektor ostavljaju vrlo limitiran prostor za balkanske književnike u prevodu. To je ono što ja zovem barut, baklava i Bregović. Još ako protrči koja kokoš kroz kadar, odlično. Njih istorija zanima kao daleka anegdota, a ne kao živi sistem u kojem aktivno učestvuju svakim evrom koji daju u poreze.                               

**Kad pominjemo Ugrešić i Kiša, na koji način su ti njih dvoje važni?**

Neizmjerno. Za mene je ne samo kao spisateljicu nego i kao čovjeka bilo važno imati uzore koji se uzdižu iznad provincijalnog, iznad nacionalnog, iznad folklora. To su ljudi koji se nisu svrstavali u kategorije, čija je književna genetika bila bogata i raznovrsna, i na taj način su uspjeli da budu dijelom svjetskog književnog dijaloga. Ugrešić mi je možda bliža zato što smo se poznavale i jer mi je mnogo puta pomogla na više načina. Ona je takođe i osoba koja je otvoreno pisala o hrvatskom nacionalizmu devedesetih, nešto što je moja porodica iskusila na sopstvenoj koži, i koja je zbog toga morala da napusti isti grad koji smo napustili i mi. U tom smislu je Ugrešić za mene konstantni podsjetnik da samo privilegovani licemjeri zahtjevaju odvajanje literature od života, te da knjige nisu tek kolekcija lijepih rečenica nego i svjedočenja o ljudima, o čovječnosti, u određenom vremenu i prostoru. 

**Dolaziš iz jugoslovenskog kulturnog prostora. Sa kojim još autorima i autorkama, osim gore pomenuthih, osjećaš poetičku ili po-etičku (D. K.) bliskost? Koliko ti je važan uticaj književnosti jezika na kojem pišeš, a koliko „svjetske književnosti“ napisane na drugim jezicima?**

Kiš je napisao da je literatura jedna i nedjeljiva, to je nešto u šta i sama duboko vjerujem. Za mene Andrić ne može biti važniji od Džojsa, niti obrnuto. Književnost koju sam čitala na španskom jeziku je uveliko uticala na moju ideju realizma kao šireg i sveobuhvatnijeg književnog pojma. Onda su tu Gilgameš ili Metamorfoze, knjige napisane na jezicima koji se više ne koriste. Nije mi važno na kojem je jeziku nastala neka knjiga, jer je ono što tražim u knjigama uvijek univerzalno, nit koja povezuje ili makar pokušava da pokaže univerzalnost ljudskog iskustva. U tom smislu za mene je literarna genetika, isto kao i biološka, ljudska, uvijek jača kada je raznovrsnija. 

**Čini se da si donevdavno živjela san mnogih balkanskih pisaca i spisateljica: ugledni zapadnoevropski izdavač, stipendije od kojih se autorka može mirno posvetiti pisanju, široka vidljivost knjiga... U ovom trenutku teško da ima bolje sagovornice na temu naglog zaokreta u tom naizgled udobnom svijetu, otvorenom za različitosti. Kulturna razmjena je pukla, umiješala si se u „tuđu stvar“ i pokvarila mulitikulturalni parti. Pa, kakav je osjećaj?**

Kada sam objavila prvu knjigu, sa 24 godine, nije se desilo ništa. Kada sam objavila drugu knjigu, opet se nije desilo ništa. Isto je bilo sa trećom i četvrtom. Nažalost, ljudi broje uspjeh od trenutka kada se desio, zaboravljajući, ili ignorišući, sve one godine koje su došle prije njega. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e1cf19ca-128a-450a-bba3-a7e2623092e7)
Foto: Radmila Vakoska{.caption}

Znam vrlo dobro kako je pisati bez karijere i nemam problem da se vratim u taj period. Mogla bih čak da kažem da u tome ima nečega oslobađajućeg. S druge strane, njemačko književno tržište je dovoljno arogantno da misli da van njega ne postoji ništa drugo. Moj roman i dalje postoji na dvadeset drugih jezika i meni je moj mali izdavač u Rumuniji jednako važan kao i onaj veliki u Njemačkoj. Znam mnogo pisaca i spisateljica koji su u ovom trenutku odabrali karijeru. Kao što sam rekla jednoj od njih: svako od nas ima sopstveni moralni kompas i neka se vodi prema njemu. 

**Berlin nije bio tvoja prva međunarodna adresa. Živjela si u Barseloni, tamo takođe bila aktivna na kulturnom polju... Ima li to iskustvo sličnosti sa ovim aktuelnim, berlinskim?**

Ne mnogo. Katalonska književna scena je mala, ali izuzetno bogata. Prevodi se mnogo, slavi se Dan knjige, organizuju se festivali i sajmovi. Barselona je grad inkluzije i borbe. Jedan dan nakon terorističkog napada 2017. godine u centru Barselone organizovan je skup pod nazivom Stop islamofobiji. To je takav grad. Ako govorimo o balkanskim piscima, nažalost malo je prevoda između naših jezika i katalonskog, ali i obrnuto. Obično se takva saradnja događa nakon prevoda na neki „veći” jezik kao što su engleski ili francuski. Međutim, Katalonci su i dalje zainteresovani za književnost kao književnost, a ne tek sredstvo nekakve identitarne tokenizacije. Moja zbirka priča prevedena je gotovo odmah nakon što je izašla na katalonski, bez obzira na njenu tematiku.

**Vratimo se nakratko na Kiša. U svojim esejima često se bavio temom homo politicusa vs homo poeticusa, suprotstavljao Orvela i Nabokova. Kako se ti, u tom po-etičkom smislu, osjećaš u ovom trenutku?**

Generalno ne volim svođenje pisaca na bilo kakve kategorije: književnost je dodatak, stoga mislim da svako ima pravo da piše o čemu god želi. Ne bih nikada nekome govorila kako mora da piše o ovome ili onome. Pišite ono što osjećate da morate da napišete, sve drugo je predumišljaj. Kao čitateljka, najviše uživam u knjigama koje su uspjele da urade oboje: osvrnu se na određeni istorijski trenutak i to učine vrhunski. Nemam problem da čitam sonete o cvijeću, ali važno je postavljati pitanje ko je u kojem trenutku i zašto imao priliku da napiše sonet o cvijeću, a ko ne. Moj prijatelj Mosab Abu Toha ne piše samo o cvijeću budući da na njegovu porodicu i prijatelje u ovom trenutku padaju bombe. Zapravo, da se ispravim, ako ima cvijeća u njegovim pjesmama, ono je tamo prisutno uprkos bombama. Čini mi se da upravo u tome uprkos leži snaga savremene palestinske poezije. 

**A na koji način sve što se događa u svijetu, javne rasprave u koje si se uključila, utiču na tvoje pisanje? Može li se u miru raditi na novoj knjizi, dok nas cjelodnevno preplavljuju slike užasa sa nekoliko frontova?**

Nije mi bio prioritet da radim na knjizi, ne mislim da je moja književnost nekakav bogom dati dar koji moram da pozicioniram iznad svoje humanosti. „Raditi u miru” može onaj kome je ovo što živimo mir. Do mene već deset mjeseci svakodnevno stižu najstravičniji medijski sadržaji. U jednom trenutku gledam snimak obezglavljenog djeteta, u drugom čitam koliko je naoružanja Njemačka poslala u Izrael. Poznajem kolege koji su se isključili iz svega toga, okrenuli se nekom svom miru i bave se svojim pisanjem. Ne okrivljujem ih, iako ih ne razumijem. Za mene ima nešto duboko kapitalističko u tom spuštanju roletni da se ne vidi svijet: hiljade self-help knjiga koje se objave godišnje svjedoče tom nastojanju. Sve kako bismo zaboravili gdje ide naš porez i u čemu učestvujemo. 

**Da li možda već imaš novog njemačkog izdavača i planiraš li u narednom periodu objaviti novu knjigu?**

Nemam novog njemačkog izdavača niti žurim u tom smislu. Čak i da žurim, do mog agenta i mene nije stigla nijedna nova ponuda. Moj prethodni izdavač je izuzetno moćan i malo ko želi da im se na bilo koji način zamjeri. Međutim, kao što sam rekla, Njemačka nije književnost niti je književnost Njemačka. Pišem polako, ali pišem. Ne žurim s objavljivanjem. Sviđa mi se ta naša riječ „izdata” knjiga. Stvarno to jeste neka vrsta izdaje u trenutku kada se literatura pretvori u proizvod. Taj proces je neminovan i nezaobilazan, ali ne utiče na brzinu kojom pišem.

**Za kraj, ukoliko nije odveć lično, u kom gradu će biti tvoja sljedeća adresa i hoćeš li svoje svakodnevne borbe prenijeti tamo?**

Trenutno sam između gradova. Čeka me dosta festivala i gostovanja po Srednjoj Evropi i tome se radujem. Ne volim da dijelim svoju trenutnu adresu, čim to uradim osjećam se kao da sam samoj sebi zabetonirala noge. Osim toga, volim da uživam u nedostupnosti kad god je moguća, budući da živimo u svijetu hiper-dostupnosti svima i svakome. Često se šale moje prijateljice da kada se javim ne pitaju me kako sam, već gdje sam. To je možda i bolje pitanje: gdje smo? Ponekad na njega imam i odgovor. A borba se uvijek nastavlja, bilo da u njoj učestvujem ja ili neko drugi. Prije ili kasnije svi ćemo doći na red. 

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Često se šale moje prijateljice da kada se javim ne pitaju me kako sam, već gdje sam. To je možda i bolje pitanje: gdje smo? 