Barbara Matejčić je slobodna novinarka i dobitnica međunarodnih nagrada European Press Prize (2024.) i Investigative Journalism for Europe (2024.), kao i nagrade „Marija Jurić Zagorka“ Hrvatskog novinarskog društva za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini i nagrade „Krunoslav Sukić“ (Centar za mir, 2013.) Njen rad odlikuje etičan i izuzetno temeljan pristup sa fokusom na teme obespravljenosti, nasilja i ljudskih prava u današnjem svetu, a to je bio i povod i tema našeg razgovora za Normalizuj.

**Vaš nagrađeni audio dokumentarac [Uzrok smrti](https://www.youtube.com/watch?v=HJYWHJh6WPk) – granica govori o smrtima migranata u delu balkanske rute, u bezuspešnim pokušajima da dođu do neke od zemalja Evropske unije. Reč je o velikom broju pretežno mladih ljudi, pa i dece, od kojih se mnoga neretko još uvek vode kao „nestala lica“. Opredelili ste se za audio format, dajući primat zvuku, što se može tumačiti i kao svojevrstan komentar  u otupelom svetu preplavljenim vizuelnim sadržajima, u kojem su neretko brutalne slike nasilja i stradanja podjednako „na klik“, kao i slike užitka, konzumerizma i zabave. Šta Vam je bio najteži zadatak u ovom kompleksnom i posvećeničkom radu?**

Mom senzibilitetu su bliži suptilniji mediji i otud audio, ali mi je jasno da naša stvarnost iziskuje različite pristupe i koliko god jest neizdrživo svakodnevno gledati stradavanja – prvenstveno mislim na direktan prijenos uništavanja Palestinaca i Palestine – istovremeno osjećam da mi je dužnost ne skrenuti pogled, da moram ne samo svjedočiti, nego se i podsjećati da ti prizori itekako imaju veze sa mnom jer živim u zemlji koja daje potporu genocidu. 

Vrsta svjedočenja je i taj audio dokumentarac „Uzrok smrti: granica“, koji je nastajao polako, na raznim terenima i štošta na kraju nije ušlo u finalnu verziju. Emotivno zahtjevan mi je bio susret s ocem Yassera Bendahoua Idrissija, koji je s 27 godina poginuo u Hrvatskoj, pokušavajući doći do zapadne Europe. Deset minuta nakon što smo se prvi put susreli u Esaouiri, marokanskom gradu na Atlantskom oceanu, taj stameni umirovljeni avio-inženjer, koji je bio i borbeni sindikalist, i ja smo neuspješno pokušavali ne plakati, jer se –  rekla bih za oboje – bolje snalazimo s ljutnjom nego s tugom. Plastično sam mogla vidjeti svoga oca kako u sasvim zamislivim obrnutim okolnostima – uostalom u Drugom svjetskom ratu mi je otac kao beba bio u izbjeglištvu u Egiptu  – tako razgovara s novinarkom iz privilegiranijeg dijela svijeta očajnički pokušavajući utvrditi što mu se zapravo dogodilo sa sinom. 

Nije bilo jednostavno ni slušati Paymana Sadikija dok mi je u Bosni govorio kako se njegov dvadesetogodišnji rođak, Arat Semiullah iz Afganistana, utopio nakon što je hrvatska policija pucala u gumeni čamac kojim je pokušao preći Savu i kako nikoga nije briga za to. Nisam mu imala što reći osim da je u pravu. Mučno mi je i samo pratiti mejlove volonterske, aktivističke linije za pomoć na takozvanoj Balkanskoj ruti, koji redovito stižu sa subjectom „Hitno: osobe u teškom zdravstvenom stanju“ i geolokacijom koja vas, kada je otvorite, odvede u gustu šumu gdje se pomoći nadaju djeca, stariji, cijele obitelji. 

**Zajedno s nekolicinom kolega, obavili ste i nemerljiv deo posla umesto zakazalih institucija i zvaničnih organizacija koje se bave ljudskim pravima. Kakve su reakcije zvaničnih institucija na rezultate Vašeg rada i inicijative? Ima li uopšte dijaloga sa institucijama?**

S institucijama su puno više i redovitije u kontaktu aktivisti i na tome im hvala. Meni je kao novinarki odavno jasno da od instutucija, pritom mislim prvenstveno na ministarstva, i na direktne upite mogu očekivati ili ignoriranje ili birokratski prazne odgovore. Reakcije nije bilo, kao što je nije bilo ni na neke druge teme kojima sam se bavila, a koje bi iziskivale reakcije ministarstava, konkretno unutarnjih poslova i obrazovanja. 

**Svedoci smo da brutalno policijsko iživljavanje nad neevropskim migrantima ostaje nekažnjeno i nekažnjivo, dok se ljudi koji su velike napore uložili u pokušaje da im sistemski pomognu (npr. Domeniko Lučano) i pokažu da je bolji svet moguć surovo kažnjavaju. Kako komentarišete taj apsurd?**

Jedini put kada sam putovala da bih [upoznala](https://barbaramatejcic.com/2014/11/19/riace-gradic-koji-su-spasile-izbjeglice/) nekog političara i njegov rad jest u Riace u kalabrijskim brdima kojem je dogogodišnji gradonačelnik bio Domenico Lucano. Taj nekadašnji učitelj nije samo sanjao o drugačijem svijetu, nego je i pokazao da je moguć: to mjestašce koje je odumiralo je pretvorio u globalno selo, kako ga je zvao, tako da je smislio sistem da zadrži izbjeglice, i to u području koje je dobrim dijelom iseljeno zbog manjka posla i kojim vlada vrlo opasna kalabrijska mafija Ndrangheta kojoj je i Lucano bio na meti – pokušali su ga ubiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cae1ac3-9e6f-4c4a-9ef7-96031ebf6440)
Domeniko Lucano, foto: Soledad Amarilla{.caption} 

Njegov model integracije migranata bio je jedinstven i dobro bi došao mnogim ispražnjenim područjima u Hrvatskoj, ali je zbog toga kažnjen. Prvostupanjski je osuđen na 13 godina zatvora pod suludim optužbama za zloupotrebu modela prihvata migranata. Lucano je trebao poslužiti kao primjer drugima što ih čeka ako se usude igrati mimo pravila rasističkog antiimigracijskog sistema. Konačno su mu ove godine drugostupanjskom presudom odbačene optužbe i ne samo da je opet  izabran za gradonačelnika Riacea, nego je sada i zastupnik u Europskom parlamentu. To je rijedak primjer s dobrim ishodom. 

Kriminalizacija solidarnosti u vezi migracija je raširena u Europskoj uniji i iz godine u godinu raste broj optuženih građana, aktivista i humanitaraca. Svuda; u Grčkoj, Italiji, Poljskoj, Latviji pa i Hrvatskoj. U Grčkoj su suđeni ljudi koji sudjelovali u akcijama spašavanja izbjeglica iz brodoloma. Da ovo ljeto ne pomognem nekom turistu koji se utapa pored mene na Jadranu, s pravom bi me se teretilo za kazneno djelo nepružanja pomoći. Ali ako se radi o izbjeglici, onda bi me se moglo suditi za pomaganje „ilegalnim migracijama“. 

**Vaše višegodišnje istraživanje na temu uloge fotografije u ratu, odnosno etike novinarstva naslovljeno je [Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji?](https://www.portalnovosti.com/sirokokutni-kadar-smrti/) Članak je obišao region i mnoge čitaoce ostavio uznemirenim i nemim. Tematika je mučna, a dobijali ste i pretnje. Koliko Vas je promenio rad na tom tekstu?**

I ranije sam se bavila ratom i ratnim zločinima, bila sam po terenima i dosta sam vremena provela iščitavajući sudsku, pogotovo hašku arhivu pa mi je jasno da je rat kaljuža bez dna, tako da me nije jako iznenadilo to što sam iskopala za Brčko niti me rad na tome promijenio. Više me začudilo koliko je čitatelje taj tekst uznemirio, kao što kažete, mnogi su mi rekli da ga od mučnine nisu mogli čitati odjednom. Meni je nekako mučnina uračunata kada je rat u pitanju. 

Počela sam se baviti posljedicama rata – a one su svuda i živimo ih, to je ovo nasilje kojem svjedočimo u regiji, a prenosi se s generacije na generaciju – zato što nisam odrasla u području u kojem se direktno ratovalo, a zanimalo me kako dođe do toga da susjedi koji su dijelili dvorište i praktički živjeli zajedno počnu smrtno strahovati jedni od drugih pa se onda i ubijati ili da plahi momak bude najokrutniji čuvar logora, ali od tih početaka je prošlo već dovoljno vremena da sam shvatila da je zapravo lako potaknuti ljude da se međusobno ubijaju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0f4a3a90-5594-496d-aee1-845c112aaa29)
Egzekucija u Brčkom, dokazni materijal ICYT{.caption} 

**Bavite se istraživačkim novinarstvom što, zbog činjenice da je ono danas ugroženo i retko, predstavlja pravi podvig, posebno kada su u pitanju teme koje su Vama u fokusu. Uz to ste i samostalna, nezavisna novinarka. Gde crpite snagu potrebnu za istrajavanje u takvom poslu i šta je Vaša najveća satisfakcija?**

Razgovaramo u vrijeme kada mi je rezervoar snage na rezervi, a to mi se ne događa često. Potrebna mi je i snaga i nada, bez toga se lako urušiti. Vjerojatno manjak snage otud što zadnjih mjeseci baš puno radim, radim i sada na takozvanom odmoru, tzv. jer je poluradni i neplaćeni, a i dalje se ne stižem nekim stvarima posvetiti kao što bi trebalo. Ne kao što ja mislim da bi trebalo, nego kao što bi pošteno bavljenje novinarstvom nalagalo. Ne nedostaje mi znatiželje, interesa, žara, tema kojima se želim baviti, taj mi je pogon vitalan kao da sam još na počecima, ali kao da sam na počecima su mi i uvjeti rada, i to me počinje umarati. Iz tog umora mi se najveća satisfakcija čine dobre suradnje. Dakle, pametni, pošteni suradnici i pristojni uvjeti rada. Iz toga može nastati nešto dobro. 

**Važan deo Vašeg rada tiče se i života romskih zajednica u Hrvatskoj, posebno [položaja romske dece](https://soundcloud.com/barbara-matejcic/ja-tu-ne-bih-zivio) i njihovog isključivanja unutar školskog sistema, a jednom prilikom ste izjavili da „lakše ostajete bez reči od siromaštva, nego od zločina“. Danas je siromaštvo tabu tema, posebno ono koje je posledica strukturne nepravde, a iz njega se najteže i izlazi. Ima li nade da se to u postojećem sistemu, koji počiva na nejednakostima i profitira od diskriminacija, ikako promeni?**

Ta izjava se odnosila na ono što sam vam rekla u vezi rata: od rata očekujem užase. Teže podnosim suočavanje s ekstremnim siromaštvom u kojem danas žive, primjerice, romska djeca u Zagrebu i na raznim mjestima u Hrvatskoj. Gledate ih i vidite na što će im život ličiti, a znate da to ne bi trebala biti zadatost, to ne mora biti tako. Vjerujem li i da možda ipak neće biti tako? 

Ranije mi je bilo lakše vjerovati. Krajem prošle godine sam sudjelovala na tribini povodom 15. godišnjice provođenja Zakona o suzbijanju diskriminacije pa sam obavila malu reviziju tema kojima sam se bavila, a radi se o širokom ljudskopravaškom spektru – romskih, ženskih, etničkih, mignatskih, lgbtiq+ prava, ratnih žrtava... Ni u jednom od tih područja nema bitnog napretka. O istom o čemu sam pisala prije 15 godina bih mogla i danas, samo su se otvorile još neke nove teme, a neke unazadile kao ženska prava i rastući rasizam i nacionalizam. Dakle, sve je isto i još malo gore. 

**Preplavljeni smo informacijama za koje se čini da su u digitalno doba „svima dostupne“, naš fokus, pažnja i sposobnost procesuiranja su ozbiljno ugroženi, u porastu su ne samo fake news, već i članci koji pre imaju ulogu da sakriju važne informacije, nego da obelodane nešto što je od javnog interesa, budući da se informacijama ratuje, ali i manipuliše, kontroliše i porobljava. Suština novinarstva svakako nije puka razmena informacija, i ono mora imati ljudski faktor, postavljati pitanja i podsticati kritičko mišljenje, što retki novinari poput Vas i rade. Koliko je to danas, u doba veštačke inteligencije i „gotovih rešenja“, ali i u odsustvu etike, empatije i solidarnosti, otežano?**

Toliko je otežano da pratitelji medija poimenice znaju svaku novinarku i novinara koji savjesno obavljaju svoj posao. Ti su ljudi dragocjeni. Voljela bih da kolektivno shvatimo da je novinarstvo javno dobro. Znam da to nije lako kada su publiku mediji toliko puta iznevjerili. No ima još tih dragocjenih džepova i voljela bih da ih podržavamo kao što podržavamo, nadam se, bendove i pisce koje volimo. Nema čistijeg novca za novinarstvo od onog koji dolazi od publike. 

**Kao mentorka u radu sa mladim ljudima preispitujete pojam objektivnosti u novinarstvu, odnosno pitanje (klasnih) pozicija i perspektiva, što se često gubi iz vida. Kakve povratne informacije dobijate od mladih ljudi u tom kontekstu i donose li mlade generacije malo optimizma?**

Rekla bih da obostrano – oni na mene i ja na njih - djelujemo kao onaj *Free fall tower* u lunaparkovima. Prvo se dižemo i napuhujemo entuzijazmom, a onda se vrišteći ispuhujemo u dugom padu. Radim s različitim grupama mladih ljudi i brzo vidim napredak i u shvaćanju i prakticiranju novinarstva i u razumijevanja svijeta u kojem žive, mada je to nekima već sasvim jasno, jer i rade i studiraju i nemaju za pristojan život, pogotovo s cijenama stanarina u Zagrebu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/add993d7-c249-4754-9f28-6767c55bd001)
Novinarstvo je javno dobro, foto: Robert Gašpert{.caption} 

Nastojim u njima raspiriti ideju da je novinarstvo važno, zato što u to bez ostatka vjerujem, i da ga se može raditi i uzbudljivo i odgovorno, a oni meni daju nadu da ću imati u njima kvalitetne skorašnje kolege i suborce koji su, k tome, odvažniji od moje generacije i neće se dati iskorištavati za nejavne interese ni potplaćivati. I u tom nam se kratkom periodu *honeymoona* šire zjenice i maštamo, mada ih nastojim upoznati s realnošću tržišta. A onda dio njih, često oni koji bi novinarstvu najviše htjeli dati, zakorače u njega profesionalno i sudare se s nalozima koji nemaju veze s novinarstvom s kojim smo se bavili, s *clickbait* opremom svojih tekstova, s niskim honorarima i ispodprosječnim plaćama. Tu oni krenu vrištati i klonuti, a onda im se i ja pridružim kada čujem kako im je i, posebno, ako odustanu od profesije. No moji su studenti još dovoljno mladi i dovoljno entuzijastični pa se nadam da ćemo se ipak zajedno kretati gore-dolje kroz profesiju. 

**I za kraj – vest ili tekst koji su po Vama obeležili proteklu nedelju i godinu.**

S užasom i divljenjem pratim sve što se događa u Srbiji, zadnjih dana posebno. I s posebnim udivljenjem za žene na ulicama. 


S užasom i divljenjem pratim sve što se događa u Srbiji, zadnjih dana posebno. I s posebnim udivljenjem za žene na ulicama

na prvoj liniji

Matejčić: Živimo posljedice rata, nasilje se prenosi generacijama

**In medias res – šta bi značilo da Kotor izgubi mjesto na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod zaštitom UNESCO?**

Brisanje Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora sa Liste svjetske baštine UNESCO-a, bi značilo da smo kao društvo toliko duboko potonuli, da nismo u stanju da sačuvamo najvrijednije što imamo, ono što je na međunarodnom nivou prepoznato da ima izuzetnu univerzalnu vrijednost za cijelo čovječanstvo. Značilo bi gubitak međunarodnog statusa i ugleda, ali i gubitak jednog od ključnih resursa na kojem se trenutno zasniva naš razvoj. Turisti koji dolaze u Boku ne dolaze sigurno zbog novih apartmanskih zgrada, loše infrastrukture i turskih suvenira, već zbog prirodne i kulturne baštine – zbog toga što se nalazimo na toj prestižnoj Listi sa još 1240 lokaliteta iz cijelog svijeta. 

**Šta bi nam to reklo o državi, odnosno vlasti?**

Gubitak mjesta na UNESCO listi bi pokazao da u suštini nismo svjesni vrijednosti koju imamo, a koju nismo mi stvorili već naslijedili, od ove čudesne prirode i svih koji su na ovom prostoru živjeli i stvarali prije nas, od zajednice koje je ostavila crteže u Lipcima do one koja je izgradila zgradu Jugooceanije. Bila bi to potvrda da, nažalost, nemamo državu sa funkcionalnim sistemom koja je u stanju da zaštiti kulturnu baštinu, što je po Ustavu u obavezi. Nažalost, jasno bi to pokazalo kako ne shvatamo da je razvoj mnogo kompleksniji od gradnje konfekcijskih zgrada i apartmana za turizam, i da trenutno očigledno jedino znamo betonom da “valorizujemo” prostor i uništavamo ga zarad kratkoročne dobiti pojedinaca, ali ne i da sačuvamo njegove vrijednosti. I na kraju, ali ne manje bitno, bio bi to ogroman gubitak za sve stanovnike Boke i cijele Crne Gore, nas kojima je Područje Kotora bitno kao dio našeg nasljeđa i identiteta, kao i nedogovornost prema budućim generacijama kojima smo u obavezi tu baštinu da ostavimo.

**Kako smo došli do situacije koja je kulminirala predlogom resornog ministra da se održi referendum za ili protoiv UNESCO statusa Kotora?**

Do situacije u kojoj se nalazimo došli smo nesviješću i neodgovornim pristupom državnih i opštinskih vlasti, već više od dvije decenije, koje su mislile da će moći, uz isključivo deklarativnu posvećenost očuvanju Područja Kotora, ne raditi ništa suštinsko što je potrebno za njegovu zaštitu, a sa druge strane graditi sve što su naumili. Sada kada je konačno jasno da moramo da sprovedemo ozbiljne mjere ukoliko želimo da sačuvamo status na Listi svjetske baštine isplivalo je to da imamo i one koji misle da nam taj status nije potreban. Posebno je zabrinjavajuće da taj narativ koji je nažalost vrlo dominantan u Crnoj Gori, gdje se razvoj poistovjećuje isključivo sa gradnjom, a zaštita prostora smatra kočnicom razvoja, dolazi ovaj put od strane ministara prostornog planiranja, i to za prostor svjetske baštine. 

**Dakle, problem nije od juče, možete li dati hronologiju?**

Dugogodišnje urušavanje sistema zaštite, katastrofalno planiranje i nefunkcionalan sistem upravljanja su uticali da smo degradirali vrijednosti Područja Kotora i da postoji rizik da ih izgubimo i nađemo se na Listi svjetske baštine u opasnosti. Na to je jasno ukazano kroz ovogodišnje odluke Komiteta za svjetsku baštinu. Međutim, još od 2003. godine taj Komitet upozorava na problematičan uticaj koji prekomjerna i nekontrolisana urbanizacija može imati na izuzetnu univerzalnu vrijednost područja. Od tada se urbanizacija prostora samo povećava, tako da smo došli do situacije u kojoj je zbog nje degradirana vrijednost područja. 

**Što je tu ključni problem, loše planiranje, ili loša uprava?**

I jedno i drugo. Ključni problem je svakako veoma loš sistem planiranja u Crnoj Gori, i loši planovi uključujući i Prostorno-urbanistički plan Opštine Kotor, prema kojem se nastavlja problematična urbanizacija i devastacija prostora.  Uz to, nažalost nemamo adekvatne mehanizme zaštite ovog kompleksnog područja, kao ni funkcionalne mehanizme upravljanja. Savjet za upravljanje Područjem Kotora je još 2017. godine jasno naveo da je potrebno preispitati pravno-institucionalni okvir i unaprijediti mehanizme i tijela za upravljanje Područjem. Od tada pa do danas ništa se nije uradilo na tom polju. Imamo Savjet za upravljanje koji nije funkcionalan, koji se skoro tri godine nije ni sastajao, Mendžment plan koji nikako da revidiramo već šest godina, a i inače ga ne koristimo. 

**Šta kao građani možemo da uradimo kad izvršna vlast diktira ovakve ideje?**

Mislim da je trenutno ključni problem što nažalost nemamo osnova da vjerujemo našoj izvršnoj vlasti. Posljednjih dana imamo izjave predsjednika Opštine Kotor, ministarke kulture i medija, izjave predsjednika Vlade,  kojima nas uvjeravaju da su posvećeni očuvanju Područja Kotora na Listi svjetske baštine. Međutim, isti oni su ti koji su nas doveli do ovog stanja ugroženosti, svojim djelovanjem tj. nedjelovanjem. Isti oni koji nisu do sada sazvali sjednicu Nacionalne Komisije za saradnju sa UNESCO-m, koji nisu smijenili nestručnog ministra iako je to bio zahtjev upućen od grupe više od 50 nevladinih organizacija i 40 pojedinaca. 

Nažalost, ne vjerujem u njihovu deklarativnu “posvećenost” i “brigu” o baštini, jer su do sada imali prilike da je pokažu. Međutim, imajući u vidu da su odluke Komiteta za svjetsku baštinu jasne, nadam se da će konačno krenuti da ozbiljno rade ono što je njihova obaveza, zbog međunarodne zajednice, i zbog građana i građanki Područja Kotora i Crne Gore. U cijeloj ovoj situaciji nadu daju pojedini stručnjaci unutar institucija koji ipak znaju posao i posvećeni su, rijetki su, ali se nadam da će konačno oni krenuti da se slušaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/91b47e0d-de25-4e65-b7f4-4f28a30078d3)
Foto: Privatna arhiva{.caption}

Što se građana/ki tiče, tužno da je moramo da trošimo vrijeme i energiju na to da stalno iznova podsjećamo vlasti i inistitucije da treba da rade ozbiljno i odgovorno posao za koji su plaćeni. Ali, očigledno moramo da ih kontrolišemo, i tražimo da preuzmu odgovornost. Moramo da zahtijevamo uključivanje struke i građana/ki u procese, ne samo formalno već stvarno. Treba da smo jasni i glasni, da kažemo da nam je naša baština važna, da utičemo da se mijenjaju sistemi koji očigledno nisu za opšte dobro kao i da doprinesemo koliko možemo na druge načine. 

**Kad govorimo o Boki, govorimo o ambijentalnoj cjelini. Je li pejzaž ovdje ikad shvaćen u svojoj organskoj povezanosti sa kulturnim dobrom?**

Nažalost nije, i to je jedan od ključnih problema. I dalje se očigledno ne shvata da je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora upisano na Listu svjetske baštine zbog sklada između graditeljstva i prirodnog okruženja, zbog pejzaža u cjelini. Ukupni kulturni pejzaž je taj koji u stvari ima tu izuzetnu univerzalnu vrijednost, ne ni Kotor ni Perast pojedinačno, ni Risanski mozaici, ni barokne palate,.. već cjelina. 

Na UNESCO Listu svjetske baštine je prvih dvanaest lokaliteta upisano 1978. godine. Već slijedeće 1979. zajedno sa piramidama u Gizi, Versajem, praistorijskim crtežima u Valkamonici, dolinom Katmandu, Persipolisom, Damaskom,.. upisano je i šest dobara iz Jugoslavije među kojima i Područje Kotora uz Dubrovnik, Split, Stari Ras sa Sopoćanima, Ohridsko jezero i Plitvička jezera. Područje Kotora je dakle među prvih 57 lokaliteta koji su upisani na Listu svjetske baštine, i ono je jedno od prvih koje se našlo na toj Listi zbog vrijednosti ukupnog pejzaža. Potpuno je vizionarski bilo da je još te 1979. godine prepoznato od strane stručnjaka iz Jugoslavije da je njegova izuzetna univerzalna vrijednost “harmonična simbioza prirodnih fenomena i graditeljskog nasljeđa”. Ta simbioza je ono što UNESCO od 1992. uvodi kao novu vrstu kulturne baštine i definiše kao kulturni pejzaž - zajedničko djelo prirode i čovjeka.  

Međutim, tužno je da mi u Crnoj Gori očigledno i dalje nismo svjesni, posebno naši donosioci odluka i planeri, da je kulturni pejzaž Područja Kotora taj koji ima izuzetnu univerzalnu vrijednost i da prekomjernom i neadekvatnom urbanizacijom direktno uništavamo tu vrijednost. 

**Jednom je sa pozicije zvanične države rečeno, parafraziram, da se Boka gradnjom može učiniti još ljepšom.**

Kada neki prostor, kao što je Boka Kotorska, tretiramo kao kulturni pejzaž koji ima vrijednosti kulturne baštine, svakako moramo imati u vidu i da je jedna od karakteristika samog pejzaža njegova promjena. Pejzaže koji nisu arheološki lokaliteti već područja života, svakako ne možemo konzervirati. To su sistemi koji žive i u određenim segmentima se mijenjaju, samo je pitanje na koji način. Kod kulturnih pejzaža moramo identifikovati njihove ključne karakteristike i vrijednosti i njih obavezno sačuvati. Kroz savremene intervencije možemo stvarati nove slojeve koji će poštovati i odražavati naslijeđenu harmoniju. Međutim, na našu žalost, to nije slučaj sa gradnjom koju imamo u Boki posljednjih decenija. To najbolje ilustruju primjeri koji su u potpunosti uništili kulturni pejzaž, kao što su novo naselje u Kostanjici, masovna izgradnja u Dobroti, proširenja postojećih hotela, kao i svi predimenzionisani objekti sa apartmanima koji trenutno niču u zalivu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b3427f38-f7e5-4f7b-9fc3-c2a852219bcc)
Kostanjica, Boka Kotorska, foto: Boka news{.caption}

**Planira se za pojedince i grupe, ne za dobrobit cijele zajednice...**

Mora se samo jasno naglasiti da su za veoma problematičnu i prekomjernu izgradnju prije svega odgovorni loši prostorni i urbanistički planovi, koji definišu ključne parametre: zone za gradnju, gustinu, volumene i namjenu. Ti loši planovi rađeni su isključivo na osnovu želja i pritisaka investitora, a djelovanje kolega arhitekata se u takvim okvirima svodi samo na kozmetiku, jer najčešće nemaju hrabrosti ni profesionalne etike da isprojektuju nešto drugačije. Naravno, javlja se i nelegalna gradnja, ali to je mnogo manji problem u odnosu na ono što se sprovodi u skladu sa planovima.

**Uzmimo primjer gradnje žičare od Lovćena. Vi ste taj posao kritikovali. Zašto?**

Uz izgradnju objekata značajan uticaj na pejzaž ima i izgradnja infrastrukture. Iako su nam kvalitetne i savremene saobraćajnice naravno neophodne, nažalost u posljednje vrijeme na primjerima širom Crne Gore vidimo da njihovu izgradnju prate često preveliki, nepotrebni i preagresivni zahvati koji devastiraju pejzaž. I primjer žičare Kotor-Lovćen je nažalost jedan od tih, jer su se zbog izgradnje stubova žičare probili agresivni pristupni putevi koji su devastirali padine Lovćena. To je sigurno moglo da se uradi i bez tako velikih intervencija, da se nije išlo na varijantu koja je očigledno bila najjeftinija za investitore. 

**Cijela Crna Gora je na udaru promjena koje nisu u skladu sa očuvanjem kulturne baštine, materijalne i nematerijalne. Koji su to nematerijalni obrasci koje gubimo uništenjem materijalnih dobara kao što su suvozidi ili maslinjaci?** 

Terasasti pejzaži, formirani kao rezultat poljoprivrednih djelatnosti na terenima u nagibu, sa potpornim zidovima izrađenim u tehnici suvozida, predstavljaju jedan od najkarakterističnijih primjera kulturnih pejzaža, i mogu se naći širom svijeta, uključujući svakako i područje Mediterana. Oni zaista predstavljaju reprezentativan primjer sistema održivog korišćenja zemljišta. Suvozidi nisu služili samo kao podzidi već i za sprječavanje erozije, kontrolu toka vode, mikroklimatsku regulaciju, ali i održavanje biodiverziteta. Održivost kakvoj danas težimo, već je vjekovima praktikovana kroz iskustvo naših predaka, način na koji su koristili i oblikovali prostor. 

**Iako Kotor svi vezuju sa gradske zidine, blago koje treba čuvati je raznoliko i seže do pradavnih slojeva kulture stanovnika obale i zaleđa.**

Kod Područja Kotora je navedeno da se njegova izuzetna univerzalna vrijednost baš ogleda u harmoničnoj integraciji arhitekture “sa kultivisanim terasastim predjelom na obodima visokih kamenitih planina.” Dakle, obradivi doci sa podzidima od suvozida su jedna od ključnih karakteristika područja svjetske baštine. Nažalost svjedoci smo da se taj pejzaž savremenom urbanizacijom koju trenutno imamo na prostoru Dobrote, Prčanja, Mula potpuno uništava. Zato bi očuvanje terasatih pejzaža sa suvozidima, kao i očuvanje same tehnike izrade suvozida, trebalo da bude jedan od prioriteta u zaštiti područja svjetske baštine Kotora. Ali ne samo kod njega, već i svih drugih zona u kojima su terasasti pejzaži sačuvani, kao što je recimo proctor izuzetne Ulcinjske maslinade u uvali Valdanos. Ti tradicionalni sistemi prostorne organizacije i te drevne tehnike predstavljaju svakako mogu doprinijeti ekološkoj održivosti prostora, posebno u doba klimatskih promjena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fc8c2b44-b3cc-474e-bf63-0113fb5fe949)
Suvomeđa, terensko istraživanje, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Koliko zapravo građani Crne Gore znaju o arheološkim slojevima, ili, šta bismo mogli naučiti od drevnih stanovnika naše zemlje?**

Generalno mislim da znamo vrlo malo, čak i o slojevima iz bliže prošlosti, a tek o onima iz starijih perioda. Uz to, imamo pojedinačne lokalitete koji su poznatiji, ali i jako puno onih slojeva koji još nisu istraženi. Relativno skoro su kolege arheolozi počeli da se bave planinskom baštinom, i otkrivaju tumule, stećke, gradine i u tim za život naizgled neuslovnijim predjelima, nastale od strane zajednica o kojima malo znamo. Ali čak i ovako bez puno informacija mogli bi dosta da učimo samo iz toga što su nam oni ostavili – kako se gradi u skladu sa karakteristikama prostora i kako se zna gdje se što gradi, kako sa lokalnim prirodnim materijalima i jednostavnim tehnikama možemo stvarati funkcionalne, zdrave i lijepe prostore. 

**Stoji li uopšte konstatacija da se nematerijalna baština u savremenom svijetu teže čuva od materijalne?**

Nematerijalne prakse, vještine, vjerovanja i znanja su stvarale sve materijalno što nam je ostalo i oblikovale pejzaže. I istina je mi trenutno možda možemo fizički da sačuvamo neki malter iz XVII vijeka, i trebali bi iako to nažalost nije uvjek tako, ali više ne znamo kako se taj malter pravio. Možda uz pomoć hemijskih analiza možemo da dođemo do njegovog sastava, ali ne znamo tačno proces njegove izrade i način korišćenja, koji je jako bitan. Mnoga znanja su izgubljena, a još mnoga su u fazi da mogu uskoro nestati. Zbog toga je posebno značajno svo ono nematerijalno nasljeđe koje je opstalo do danas, i koje bi morali očuvati. U periodu smo kada ima jako malo onih koji i dalje znaju način pripreme i korišćenja krečnog maltera, tehniku izrade drvene šindre ili gradnju suvozida. Takve bi vještine trebalo prvo prepoznati, zaštititi i pomoći onima koji su nosioci tog znanja da se ono dokumentuje i prenese dalje. 

**Na kraju, kako vidite budućnost crnogorske prošlosti?**

Ako ovako nastavimo, budućnost naše baštine svakako ne vidim kao svijetlu. Neodgovorno se ponašamo i uništavamo čak i ono što je formalno zaštićeno kao najvrijednije, a toliko toga još nismo ni prepoznali ni zaštitili. Mi ponavljamo već godinama o neophodnoj zaštiti industrijske arhitekture ili arhitekture XX vijeka, koju smo u međuvremenu već skoro uništili. Pred očima nam nestaju tradicionalne kuće, izuzetna sela i katuni, koje nismo u stanju da zaštitimo. Od ogromnog broja izuzetnih nekropola stećaka koje imamo u Crnoj Gori zaštićene su samo tri koje su na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Uništavamo svakodnevno izuzetne istorijske puteve, koje još nismo ni prepoznali kao dio baštine, sem puta Kotor-Krstac koji jeste zaštićen kao kulturno dobro, ali koji je trenutno u alarmantno lošem stanju. I da ne govorimo o svim izuzetnim kulturnim pejzažima koje Crna Gora ima i koji su njeno najveće blago. Bez svijesti o njihovom značaju transformišemo ih i uništavamo dio po dio.

Ako se uskoro ne osvijestimo i ne promijenimo odnos prema baštini, ako ne krenemo u hitno uspostavljanje sistema koji će je čuvati, uništićemo najznačajniji resurs koji imamo i ostaviti generacijama koje dolaze samo mrvice blaga. A to ovaj izuzetan prostor ne zaslužuje. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}







Arhitektica Aleksandra Kapetanović iz NVO Expeditio govori o zaštiti kulturne baštine i neizvjesnoj sudbini kulturnog statusa grada Kotora

razvoj i propast

Kapetanović: Turisti u Kotor ne dolaze zbog apartmana, nego zato što je na UNESCO listi

Aspekt identitetskih osnova u muzici Bora Tamindžića niko ne može dovesti u pitanje. On je vrhunski primjer i pionir onoga što možemo nazvati Crnogorska muzika...

maestro

Čovjek koji je stvorio zvuk Crne Gore

Rad Ivane Rašić Sajsi MC poznajem još od svojih ranih dana, i vječno bivam fasciniran sadržajnom raznolikošću njenog opusa, versatilnošću koja nadilazi okvire tipskog, uniformisanog… Čitajući njene pjesničke radove u jednom zborniku underground poezije bivao sam fasciniran širinom i krotkošću njene misli, što se podjednako dobro nadovezuje na sve ono što nudi muzici, jedan pejzaž urbane, erotizovane, ali i izuzetno politične stvarnosti koja koketira jednako sa ženskim iskustvom koliko i sa ovom zgusnutom tjeskobom koja pretenduje da nas samelje iz dana u dan… 

Do našeg prvog susreta došlo je mojom smjelošću kao nekog ko se prvi put otiskuje u Beograd sa knjigom “Džimi do you love me?”, kad sam zaželio da objednim sve svoje male heroje, pa sam ni ne pitajući za dozvolu unaprijed, citirao njene stihove na početku. Ivana je srdačno i na obostrano zadovoljstvo prihvatila poziv da bude gost na mojoj promociji, zbog čega sam bio primoran razdrmati stvarnost i izvrištati to sa svijetom, što nas je dovelo do ove za sada male a dirljive zgode u obliku razgovora koji čitate u nastavku…

**Sajsi, pre svega — hvala ti što si pristala da zajedno pročešljamo ovu zamršenu stvarnost izvan okvira. Vjeruješ li u pojam normalizovanja? Imaš li osećaj da čovječanstvo ipak odlazi u nekim boljim pravcima, ili još uvek tapkamo u svom komforu, maštajući o boljem mjestu? Kakav je tvoj pogled na svijet danas — i kakvo breme sve to tebi donosi?**

Al' si mi baš uvalio prvo pitanje, onako u glavu… ako, ako… biću vrlo iskreno pesimistična ili ti realna, čovečanstvo mi je odvatno, nemam uopšte povjerenja u čovečanstvo kao takvo, ono rađa, da bi  jelo svoju decu, vjerujem možda u neke manje društvene saveze motivisane instinktom za preživljavanjem. 

Meni je svet jedno veliko breme sada, jer sam majka, i bukvalno nemam živaca ni za šta osim da dobijem malo radosti od kreativnog rada i da se ispoštuju pravila parkića u koji pođem sa detetom, jer sam sada i mamika, a ovaj univerzum je već dovoljno komplikovan da jedva stižem da dišem, a kamoli bilo šta drugo. Što se mene tiče mogu svi da se nose, pa da nestanemo kao vrsta, al' prvo da snimim još par albuma, onda može potop!

**Tvoja je borba slojevita — ponekad neshvaćena, često marginalizovana, ali uvijek ubojita i krotka, kao riječi kojima smjelo i gotovo beskompromisno barataš. Da li vjeruješ da je javni prostor danas spreman za takvu vrstu seciranja stvarnosti? I koliko si kroz svoje stvaralaštvo, od ranih dana pa do danas, zapravo koketirala s revolucijom? Kreće li ona za tebe uvek prvenstveno iznutra — sa ličnog plana?**

Revolucije kod mene su često iz ličnog poriva ili plana, ali usko povezane sa nadražajima spolja. Da li je javni prostor bio spreman za mene zaista se nikad nisam pitala jer nisam razmišljala o dometima i posledicama svojih delovanja. Nisam ih ni bila svesna, ali kad god bi se desilo neko pomeranje, neka mala revolucija, znala bi da ustuknem, ako bi uticalo negativno na ljude oko mene. Što se mene tiče, neka se meni samo dešava iznutra, neka patim, neka gorim…

**Tvoj posljednji album “Mater” je, barem meni, tvoj možda najsloženiji domet do sada — jer sučeljava krhkost i unutrašnji lom s prkosom, autoironijom i ideološkim koktelom na koji smo kroz tvoju leksiku već navikli. Da li veruješ da umetnik, tekstopisac, mora u sebi zadržati oboje — i lom i otpor — da bi dosegao punoću izraza? Ili pak misliš da se i u tom “nasilnom proboju” krije ranjivost?**

Hvala što si poslušao album "Mater". Ne znam za druge umetnike, ali meni treba sve, i taj lom, patnja, tuga, očaj, i taj bes, i gordost, ukratko - životno iskustvo, koje ipak moram da proživim koliko god da se tripujem da sam maštovita. Što se tiče nasilnog proboja, to vrišti ranjivost, kamuflira ranjivost, ali ona ipak izbija iz svih pora. Kreneš iz jačine, završiš u slabosti, priznaš slabost - postaneš jak. Svako ima te dve dimenzije u sebi, dominaciju i slabost. Na kraju je mene baš to priznanje slabosti (koje stvarno retko kad pustim da javnost tj. publika vidi) u pesmi "Spavam sa lutkama" oslobodilo tog bola, jer sam to podelila sa publikom, podelili smo i muku. Kada se to desi, to osnažuje i njih i mene!

**Pesma “Pe i Ku (nova mlada mafija)” postala je svojevrsna “navijačka gej himna”, iako su njeni slojevi dublji od pukog poriva da se stvori jedna ultrauniformisana oda queer kulturi. Po meni je to jedan od tvojih najhrabrijih iskoraka — pa me zanima: ko je, van te metaforičke nužnosti, danas ta “nova mlada mafija”?**

Nova mlada mafija je kalkulantsko izabrani stih, namerno napisan, bolje reći preotet od kolega repera, uzeti pojmovi koji se ponavljaju kod njih. To nije moj etos, zvuči kao da ga je napisala devojčica od 15 godina koja želi da repuje. Ali ga uzimam i činim svojim, jer šta uopšte znači nova mlada mafija. Za njih jedno, za mene sasvim drugo. Vera da će novi naraštaji da nam osvetle obraz i izlizani pojam mafija koji sam rastegla u značenju do imbecilnosti. Mladi neće promeniti svet, bar ne mnogo, ali će možda odigrati nešto pametnije, zato se mafija pojavljuje kao odrednica tj. način na koji će rešavati stvari kada se već institucionalnim putem ne može.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/p1YlkM4gUP8?si=rN_ZlkMRmVmGZ2G4" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Nerijetko koketiraš s pankerskom poetikom — tvoj prvi album “Misii nači naaš”, sa tadašnjim eksperimentalnim pank bendom Sajsi, po meni je pjesnički jedan od tvojih najsmjelijih poduhvata, jer su tekstovi disali zarad mladalačke vrištavosti. Kako danas, s vremenskim odmakom i iskustvom, posmatraš taj period? S obzirom na to da si i vrsna pjesnikinja, i da će publika uskoro imati priliku to da doživi kroz tvoju knjigu, po čemu se razlikuje muzički angažman od onog poetskog? Kako razdvajaš ta dva izraza — od pristupa radu do samog ritma teksta? I možeš li nam bar malo otkriti šta pripremaš?**

Dugi niz godina, pa bar prvih 15 godina moje karijere kod mene to nije bilo iskristalisano. To je bio neki moj lični haos i konflikt unutar mene same. Prekruta skoncentrisanost na samo tekst i poruku napravio je od mene uljeza pesnikinju u muzičkom svetu,jer za sve ove godine nisam uzela da se pozabavim produkcijom, da naučim da pravim matrice i ostale stvari, previse sam se oslanjala na moć reči razvijala samo pisanje i performans.  Kod umetnosti kao što je muzika koju ja pravim odnos mora biti 50/50 . Nadam se da sam sada došla do tog balansa. 

Sa druge stane ovaj drugi svet je vrlo podozriv prema  mojoj pesničkoj ličnosti, tako da sam uljez i u poetskom svetu. Tako mi je kako mi je, to je neki moj put, očigledno je tako moralo biti, ja sam vrlo spora učenica. Ovde moram da istaknem da sam zahvalna na šansi da napredujem kroz rad, ovde mislim na sve saradnike od kojih sam učila kroz zajednički proces stvaranja, koji mi je stvarno pomogao da odvojim te dve strane u meni, poeziju i pisanje tekstova za muziku. 

Moj amaterski pristup na početku, podrazumevao je uglavljivanje moje poezije u muziku bez ikakve modifikacije, što jeste dovodilo do specifičnog zvuka, to ima svoju draž, ali ne može se doveka biti nebrušeni dijamant. Posao tekstopisca je veština koja mora da se savlada, dok je poezija potpuno drugi univerzum, oni se oslanjaju jedni na druge i dodiruju, ali nisu ista stvar. Nadam se da će zbirka pesama upotpuniti moj izraz za publiku koja me voli, jer ću se tu dati skroz drugačije, uostalom, moja prva motivacija bavljenja repom jer bila poezija, okrenula sam krug.    

**Čini mi se da sve više tvojih angažmana — slučajno ili namjerno — ulazi u mainstream okvire, što meni lično prija, jer ti uspevaš da kroz njih izazoveš, privučeš i serviraš onu sirovu stvarnost koje manjka pod ovim zvjezdanim nebom. Da li je to bio svjestan potez? Da li si željela da se entitet Sajsi rasprostire kroz sve moguće okvire i čak transcendira nad njima, s distance i sa podsmijehom? Kako vidiš poziciju umjetnika koji je istovremeno neshvaćen — ali i previše eksponiran?**

Uživam, ali uživam u toj ulozi. Moja želja jeste bila, i dalje je, da doprem što dalje, više, dublje, svuda, ali nije nešto čime se bavim da se desi, dešava se prilično organski, što samo pojača dozu ushićenosti kad se javnost uznemiri nekim mojim potezom; volim da se zatalasa, pa se komentariše, jer iznenadi i mene, ne očekujem da će da se desi, to je uzbudljivo. Dopada mi se ovo šta si rekao ,,neshvaćena, a previse eksponirana", to je svet u kome dobro plivam, jer sam zaštićena, a opet dobijem svoju dozu pažnje da nahranim gladan ego…

**Kod tebe je seksualnost pobuna, riječ je poklič, a politika tvar koja se poigrava životima poput udice sa crvima... Kako uspevaš da spajaš te elemente — da erotizuješ političko, ili politizuješ ono erotično — imajući u vidu da je tvoj spektar tema često oslobađajuće tjelesan, van svakog konvencionalnog pojma o telu?**

Sve vezano za telesno, seksualno u pesmama je moj intimni dnevnik, u smislu kako sam ga koristila za oslobađanje od nametnutih stega, ili sa druge strane, kako moje meso može biti ograničavajući faktor da se razume moja bit. Meni je telo jednako bitno kao i duh. Kosa kod žena je političko pitanje. Veličina mojih grudi može biti političko pitanje, dužina ženinih nogu može biti političko pitanje. Takođe, autonomija tela kao takvog, koliko je zaista naše, da li se dajemo, uzimamo, konzumiramo, ko ima prava na njega, kolika su ta prava, sve su to pitanja na koja pokušavam kroz pisanje da odgovorim prvenstveno sebi. Često se desi i da ne dođem do odgovora. To je polje koje mi je zanimljivo, kad su takve teme u pitanju imam osećaj kao da sam pas tragač, cela poenta je da nanjušiš…

**Kad smo već kod tjelesnosti — putevi ženskog oslobođenja deluju kao raskalašan teren kojim neumoljivo koračaš, i grizeš. Da li si kroz svoje višegodišnje iskustvo kao žena i umjetnica ikada osećala strahove da “ne pretjeraš”? Ili da si možda “dovoljno” ili    “previše” nečega? Kako se boriš sa tim tihim demonima koji dolaze i kroz kasniju recepciju, i kroz sudar s širim narodnim masama?**

Bilo je trenutaka kada mi nije bilo svejedno. Izložiti se tako da neki delovi društva to vide kao pozivnicu da slobodno udare, jer ih zbog izraza ili moje estetike dovodim do zbunjenosti. Osporavala mi se kreativnost tj. autorstvo kada je moj izgled bio vešto naglašen, nije mi se verovalo da mogu imati oba, to je pravilo probem, pa npr. kada publika koja površno zna šta radim vidi mene na crvenom tepihu, odmah krenu kometari tipa, ko je mene tu doveo, čija li sam ja ljubavnica, pa da sam sponzoruša, žena lakog morala... Vole da mrze žene lakog morala jer misle da su laka meta, meta koja zaslužuje da bude meta. Meni je to iskustvo bilo jako značajno jer je potvrda da se ženi ne veruje, pogotovo ženi koja je sama ili koja se izborila sama…

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d1cd2b6c-48ef-4184-b7d5-b15c74107ada)
Foto: Alek Živković{.caption} 

**Jedna od glavnih odlika tvoje poetike su pojmovni konstrukti, autoironija, podtekst, metafore... često doslovno imaš i metu i foru, uz niz vješto maskiranih referenci koje ubacuješ spontano — kao male znakove pored puta. Kako izgleda sam proces stvaranja? Da li ti sve to dolazi matematično, planski, ili u nekom neočekivanom naletu?**

Matematički kod mene nikad nije moglo da funkcioniše, ali divim se ljudima koji imaju tu moć. Sad moram da ispričam jednu priču o kojoj trubim i pričam je svima koji žele da slušaju možda sam i dosadna, ali meni lično je puno pomogla. Ide ovako: te neke 2002. godine kada sam uletela u muzičku priču, kao ja sad tu repujem, mlada sam, naivna i strašno željna da stvaram, jer se otvorila mogućnost da se kreativno izrazim, e tad ja počinjem da pišem u velikim količinama, kao da mi je lično moj tata kupio nepresušni izvor, iz kog samo mogu da sipam i sipam, počinjem da se trošim nenormalno jer me je pucala inspiracija i mislila sam da sam nepobediva. 

To naravno ne može dugo da traje i posle par godina kada je došlo do zamora, setila sam se da su mi starije kolege rekle da usporim, naravno niti sam shvatila niti sam uvažila savet. Nastupi prvih pet godina su bili isključivo fristajl, kada i ako dograbim mikrofon na nekoj dnb žurci, jesam ja pisala mnogo svaki dan, ali nisam vežbala niti učila te tekstove, jer mi je pojam studija bio strašno dalek. Da se vratim na poentu  - na tim žurkama kačiš se na ono šta pušta DJ , nemaš pojma šta to može da bude i ti se snalaziš u trenutku; prvo me je to vozalo najjače dok sam uspevala da pratim bit i budem dobra i prvi veliki pad se desio kada me je inspiracija izdala. 

Ranjeni ego moj napaćeni. Odlična škola za mene, tada sam shvatila da želim da imam pesme koje će ljudi pevati sa mnom i da sve šta odrepujem ode u vazduh, ničeg se ujutru ne sećam, eto me dolazim do poente... Gledam na TV-u neku emisiju o Pikasu i citaraju ga, kaže on: nakon osam sati rada, inspiracija dolazi sama. Tako genijalno, tako istinito. Rešavam da započenm mali projekat koji se zove: tri pesme na dan, pravilo je da moram, ali moram da sednem i iscedim iz sebe tri pesme. Rezultat: na početku je bilo teško, ali vremenom su prvi stihovi, koji su bili loši i usiljeni doveli do sjanih ideja kojih se ne bi setila da sam samo čekala inspiraciju. Nadam se da sam uspela da odgovorim na pitanje. Zato mi se jedan od albuma i zove: Rad, rad i samo bleja…   

**Za umetnika, scenski nastup može biti oblik perfekcije — ili potvrda kreativnog haosa, zavisno iz kog ugla ga posmatra. Šta za tebe predstavlja susret s publikom, s obzirom na to da imaš vjernu bazu fanova koja je godinama uz tebe — razigranu, šarenu, glasnu? I kako se nosiš s onom drugom stranom, koja je možda još tvrđa — u osuđivanju, omalovažavanju, ili negiranju nečijeg rada?**

Za mene su nastupi, sama bina i moj performans kruna rada na pesmi. Zanimljivo je pratiti život pesme od samog pisanja, preko studija do bine. Vremenom sam došla do otkrića kako pesma može još više da oživi na nastupu, da se dodaju elementi koji se nisu našli na snimku, da se pojača efekat, jer to bina traži. Sam nastup je kod mene dugo bio fristajl, u smislu ne znam šta će se dogoditi na biti, ništa nije unapred dogovoreno, pa ponekad iznenadim i moje ljude. To može da funkcioniše neko vreme, ali šta je onda kad mi nestane inspiracije. Nemam ništa protiv ni da se tačno zna ko šta i kad radi na bini, da sve bude isprogramirano, nikad tako nismo radili, pa bih pokušala nekad i to, kad se nameste okolnosti. Zbog mog pank nasleđa naši su nastupi dosta bili u tom maniru, jer ja tako volim i tako znam. 

**Nosiš u sebi onu iskru urbanog Beograda — onog koji znaju samo oni koji su ga dotakli i proživeli. Koliko su te baš ti “blokovi koji plaču” usmjerili da nastaviš neprohodnim stazama? Kako danas posmatraš Beograd, s obzirom na sva zbivanja koja si već donekle i sama manifestovala kroz svoje stihove? Da li on i dalje ima potencijal da bude jezgro jedne plemenite borbe — i šta misliš o njenim ishodima?**

Kroz svoju dugu istoriju Beograd je svašta doživeo i preživeo. Plemeniti ljudi će doneti ovom gradu spas i prekopotrebni predah. Očekujem klimaks. Postoje društvene zakonitosti, možemo predvideti, nije toliko komplikovano - što je jača represija, to će bumerang biti oštriji i nemilosrdniji, uništeni simboli Beograda koje su namerno uništili će opet biti vraćeni!

**Kao dijete FPN-a, da li misliš da je svijet oko nas politički neosviješćen? Kakav je tvoj prag tolerancije na takve pojavnosti? Da li te uznemirava činjenica da smo okruženi ljudima koji sve češće dižu ruke od pobune, i pristaju da budu robovi servirane stvarnosti? Kako se boriti protiv te pasivnosti koja nas neumorno guta?**

Moram ovde jedan kliše, najtačniji na svetu: znanje je moć, moć za koju sam mislila da ne mogu da ti uzmu, ali ispostavilo se da rade sve na tome da kroz uništavanje obrazovnog programa i prosvetnog sistema, mogu da svedu na minimum. Znanju su oduzeli vrednost čim smo uleteli u sistem najsurovijeg kapitalizma. Mi ne znamo ni koja su naša prava. Kako se boriti protiv takvog inžinjeringa nemam pojma, ja još pokušavam da razumem kako smo došli do toga. Sad treba objasniti zadnju rečenicu, naime, dok smo se iščuđavali na kršenje najosnovnijih prava, u stilu, pa to tako ne može... dok smo u glavi ušuškani živeli model švedske demokratije, mislili da neće baš kod nas tako proći... dok smo bili u šoku, dok smo svedočili kršenju ustava na svim nivoima, oni su uništili ovo društvo, zato što nam je oduzet glas od nas samih. 

Ne znam kako će ovo ljudi koji čitaju razumeti, ali smatram da nam se desila neka vrsta samoparalize, i ovo sad šta se dešava je jedan bolan izlazak iz tog stanja.. da još malo pojasnim, samoparaliza kao reakcija na okupaciju njega i njegove samovlasti. Trebali smo znati bolje, već smo to imali u prošlosti. Nemojmo biti pristojni u budućnosti!

**Šta je u tvojoj ranoj mladosti najviše obilježilo tvoju stvarnost? Da li su to živi, mrtvi muzičari, da li pak  književnost kao jedan zaseban krajolik ili pak neka istorijska ličnost na koje nerijetko aludiraš u pjesmama?**

U mom slučaju jako je važno napomenuti časopise i fanzine, to je bio moj prozor u svet.  "Vreme zabave" je uticao na mene više nego bilo koja individua, tu sam se srela sa muzičkim i filmskim recenzijama, izveštajima sa koncerata. To je bio moj google, ali profilisan, sa urednicima koji su bili u toku sa svetskim dešavanjima, sve mi je bilo lepo posloženo i servirano, za razliku od interneta danas gde moraš da uložiš ogoman napor da se snadješ i pronađeš. Kroz vreme zabave sam zavolela Lunu Lu. Kroz fanzin "Tri drugara" sam se upoznavala sa pankom, to mi je sve ušlo u dnk i ublažilo subjektivni osećaj da sam jedina tinejdžerka na svetu (znam, vrlo dramatično)…

**I za kraj, jedno malo poetičnije pitanje: Da li će tvoje pjesničke rime prije “poći u vječna lovišta” od onih koje ispraćaš bitom? I da li je baš svaka misao proizašla iz čovjeka — jedno svojevrsno “bezgrešno začeće”?**

Moraću poetično da odgovorim, nadam se da će moje reči putovati kroz prostor i vreme, čak i kroz neke druge svetove, kada me ne bude. Neka prožive umesto mene, sve ono šta ja nisam stigla!


Kroz svoju dugu istoriju Beograd je svašta doživeo i preživeo. Plemeniti ljudi će doneti ovom gradu spas.  Što je jača represija, to će bumerang biti oštriji i nemilosrdniji, uništeni simboli Beograda koje su namerno uništili će opet biti vraćeni
 

red, rad i samo bleja

Sajsi MC: Nemojmo biti pristojni u budućnosti

Ratibor Trivunac je anarhista iz Srbije. Od 2006. do 2009. godine je bio generalni sekretar anarhosindikalističke internacionale. Jedan je od osnivača Anarhosindikalističke Inicijative (ASI). Zbog svojih anarhističkih angažmana, koji bi se mogli okarakterisati kao propaganda dijelom (eng. *propaganda by the deed*), odnosno direktne akcije koja za namjenu ima da utiče na političko mnjenje, je više puta privođen i hapšen. Još 2009. godine je optužen za krivično djelo međunarodnog terorizma, u procesu u kome je nakon 10 godina suđenja u potpunosti oslobođen tih optužbi. 

Sada se bavi antikvarnim poslom i izdavaštvom. Nedavno je pokrenuo i internet emisiju Osmatračnica, kojeg vodi sa Ivanom Zlatićem; gdje komentarišu političke događaje jedan iz anarhističke, drugi iz socijaldemokratske prizme. 

U intervjuu za Normalizuj smo razgovarali o globalnim događajima, lokalnoj politici, ideji i praksi djelovanja iz anarhističkog ugla. 

**Zdravo, druže. Hvala što si prihvatio razgovor za Normalizuj. Dolazak Trumpa na vlast izgleda da dekonstruiše mit o benevolentnoj imperiji. Iz meke moći, SAD počinje da se uzda isključivo u čistu silu. Gdje to vodi samu Ameriku i sve zemlje koje su u nekoj vrsti kolonijalnog položaja naspram nje?**

Prešlo se sa *soft powera* na otvoreni gangsterizam. Ukinut je USAID, ali je ostala čitava gangsterska struktura koja stoji iza toga. Meni je bilo jasno da su sve te strukture ukupno uvek bile gangsterske, ali su imali neke naizgled okej stvari, poput doprinosa u borbi protiv malarije. Što je ipak samo *cover* za imperijalističku politiku. Sada se stvari otvoreno brutalizuju. 

Frakcije vladajućih klasa imaju dva argumenta koji ih dovode u tu poziciju. Prva je potpuno bizarna i nenaučna ideja, izolacionizma – ideja da oni mogu da budu glavni ako se bave samo „sobom“, a ne „ostalima“. U pitanju je potpuni promašaj. Ako hoćeš da kontrolišeš svet moraš da kontrolišeš evroazijsku ploču. Moraš imati vojsku na oba kraja tog dela sveta. Čini se da Trump nema to razumevanje.

Druga stvar je što on ne vidi potrebu za glumatanjem benevalentnosti putem USAID-a i sličnih programa. Te politike su načelno odrađivale neke dobre infrastrukturalne stvari državama, zarad čega su ojačavali modus geopolitičke kontrole. Taj modus se gubi i kreće se u otvorenije sukobe. Primjer toga može biti sastanak sa Zelenskym i brutalni plan za resort u Gazi.
Sada se stvar svodi na Evropu. I strah me je da će u Evropi se javiti problem evropskog nacionalizma. Ako je nešto nadnacionalno nije nužno antinacionalističko. Evropski nacionalizam, kao i svaki nacionalizam, u početku glumata emancipatorsku ulogu, jer pruža šablon da nije u pitanju forma država-nacija, već koalicija različitih država.

Politički čelnici će istovremeno koristiti kartu podrške Izraelu da javnosti pokažu kako šatro nisu fašisti. U stilu: „Kako sam ja fašista, kad podržavam Izrael?“. AfD, Marin Le Pen i tu desničarsku ekipu je podržala Jevrejska zajednica. Izraelska uloga nije samo odvratna što se tiče Palestinaca, već i na globalnom nivou nude svoju zastavu kao plašt kojim se fašiste ogrnu da kažu da ne mogu biti fašisti kad vole Jevreje. To je dodatni razlog zbog koga je Izrael izgubio bilo kakav legitimitet za svoje postojanje i zbog čega će rješenje bliskoistočnog pitanja nužno podrazumevati nestanak Izraela u formi u kojoj postoji danas. 

U svemu tome, ja se samo nadam da Evropa nije u stanju da napravi vojne strukture, jer su to najave novih ratova. 

**Pored Amerike i Evrope, gdje u priču tačno ulazi panslovenstvo i model Ruskog mira? I kakva je uloga Kine, kao još jedne svjetske sile?**

Rusija je hegemonistička sila koju predvodi beskrupulozna konzervativna klika koja pokušva silom da dobije ravnopravnu poziciju u globalnom kapitalističkom poretku eksploatacije i smrti. I iako ona ne ispunjava sve uslove za to da bi naučno bila klasifikovana kao imperijalistička, kao i u slučaju Prvog svetskog rata, ona igra ulogu imperijalističke sile. Putin je, po mom mišljenju, čovek kompromisa koji je nateran u rat proširivanjem NATO-a i nedozoljavanjem zapadnih imperijalista da njegovoj gansterskoj zajednici tajkuna obezbedi "fer" uslove za komadanje i eksploatisanje masa. Čim se privid takve situacije stvori verujem da će se Putin okrenuti Zapadu u borbi za održavanje ovog i ovakvog sistema.

S druge strane, Kina je jedina velika sila koja je protiv rata u svetu. Iz razloga što oni u mirnom kapitalizmu pobeđuju, jer je planska ekonomija uvek efikasnija od slobodnog tržišta. Njima jedino ne odgovara rat, jer svi ostali gube u ovom trenutku. Ako se ne dogodi globalni rat, centar sveta se premešta u Kinu.

**Znamo da je jedan od tvojih najvećih fokusa borba protiv imperijalizma. Koji od ovih imperijalizama treba da bude glavna politička meta za napade u Srbiji?**

Mete treba birati prema strukturalnim stvarima vezanim za kapitalizam, ne kroz kulturološke elemente. Kada govorimo o geopolitici, svi svoj uticaj šire zbog profita, ne zbog nekih vrednosti. 
Tako da je meta onaj ko održava sistem koji živimo na vlasti. U ovom slučaju to je Evropa. Pogotovo sada nakon što je Trump krenuo da pravi sranja sa izolacionizmom.

Države Evropske unije su te koje imaju najviše kapitala, a samim tim kontrolišu kolonijalnog upravnika – najsposobnijeg srpskog bužoaskog političara Aleksandra Vučića.
Vučić glumata za narod da je on proruski element, ali on je čovek Angele Merkel. Tako je od samih početaka. Dok je je Evropa imala neki subjektivitet bio je eksplicitno evropski pion, a kada se težište sa Merkel prebacilo na Bidena - on se preorijentisao na one koji su glavni, odnosno na Ameriku. 

Sada, kada je na stolu bilo glasanje UN-a povodom evropske rezolucije o osudi napada Rusije na Ukrajinu, se direktno videlo koja je njegova linija. I to nema veze sa ideologijom, nego isključivo sa investicijama. Najviše kapitala u Srbiji ima Evropa. I kao pravi kolonijalni upravnik, Vučić radi ono što odgovara Evropi. Mi smo kolonija svih, naravno. Ali smo najviše kolonija onih koji imaju najviše novca. 

Sa druge strane, radi naroda koji bi se razbesnio zbog sluganstva EU, Vučić se pravda da je u pitanju greška i da on nije stigao to da proveri. On nije stigao da proveri glasanje u UN-u? Čovek koji kontroliše sve poput Staljina, od karikatura u novinama do izjava svakog člana stranke. 
Politički i stukturalno je sasvim jasno koja je njegova linija, a samim tim i gde treba centrirati političku borbu da bi se režim, koji je samo oličen u Vučića, srušio. 

**To dalje otvara pitanje koja je tačno uloga velikosrpskog nacionalizma?**

Ja ne mislim da velikosrpski nacionalizam može bit ugrožavajući faktor. Jer ne postoji nacionalna, već isključivo kompradorska buržoazija; koja radi za druge, a krade za sebe. Nemaju svoju ideju šta hoće da postignu, već će raditi sve ono što druge nacionalne buržoazije žele da rade (s trenutnim izolacionizmom Amerike, to bi bila njemačka i francuska buržoazija). Radiće sve što evropska „elita“ želi da rade dok god im oni dopuštaju da ostanu na vlasti.

U Srbiji su ljudi protiv Evrope. Mi možemo sada da psihoanaliziramo i da razmišljamo iz kojih je pobuda nastao taj stav, da li nacionalističkih, ličnih ili nekih trivijalnih razloga. Politički gledano to je manje bitno. Politički nivo nije ono što se dešava u glavama, već ono što što društvo u praksi radi. Ako ćeš ti izaći da se boriš protiv Evrope, mene ne zanima razlog. Mi treba da koristimo stvari koje ljudi misle, koje odgovaraju našem stavu. Ne da ulazimo u popovanja, rasprave i dokazivanja da oni to ne misle iz pravih razloga. Bitna je praksa. Mi kao anarhisti možemo dosledno da se borimo za ono što ljudi smatraju da treba da se desi. To je način na koji ćemo te ljude privući. Ne popovanjem.

Pozadina formiranja mišljenja je bitna za stvari unutar organizacije ili unutar prijateljstva, ne i za političku propagandu. To važi i za manifestne verzije velikosrpskog nacionalizma.
Kad neko kaže da je nacionalista, postoje samo dve vrste likova: ili je nacista, pa ne sme to da kaže, ili je tu samo zbog para. Makar kada govorimo o javnim figurama, ne o „običnim“ ljudima. 

**Kakav ti je stav o normalizaciji velikosrpske ideje ili nacionalističke retorike i stavova?**

Nacizam se ovde ne može više normalizovati nego što je to bila stvar za vreme rata. Tada je bio peak i ja mislim da sada više ne može da dođe do tog nivoa šovinizma. Nacionalizam je kao takav uvek problematičan, ali to je jedna u nizu otrovnih stvari kojima oni nas truju. U skladu sa tim, treba procenjivati kada se na njega treba fokusirati i udariti, a kada sačekati pravi momenat. 

Meni su ranih dvehiljaditih glavna tema bili nacisti. Tako da te potpuno razumem, jer se tada dešavalo u Srbiji ono što se sada dešava kod vas: savez popova i nacoša. Tada su uvodili razne zakone, veronauku u školama, pravoslavni fakultet unutar univerziteta itd. U tom trenutku je to bila legitimna glavna tema. Sada je sve to što postoji više-manje normalizovano, ali se ne ide dalje. Sve je stvar konteksta i trenutka, a od same analize zavisi što je glavna opasnost i problem. 

Kada pričamo o Crnoj Gori, treba naglasiti da ne postoji nikakav subjektivitet ekipe iz bivšeg Demokratskog Fronta (DF-a). Oni rade ono što im kaže Vučić. Oni rade za vladajuću klasu ljudi iz Srbije; ali ti ljudi iz Srbije ne rade za Srbiju. Nego rade za Nemce, Amerikance, Kineze, Ruse… I to je bitno za razumevanje jer treba znati na koga čovek treba da udara. 

Ako vi udarate na DF i pozivate se na Evropu, to je potpuno debilno. Jer DF, preko Vučića, rade ono što im Evropa kaže. Koliko god bila floskula, treba pratiti trag novca. 

**Dakle, ako padne Vučić, Crna Gora i dalje nema čemu da se nada? Jer će te ispostave da samo nađu novog-starog gazdu?**

Ljudi treba da shvate da nije u pitanju „Vučićev režim“. Stavljanje krivice isključivo na ličnosti je pravdanje sistema. Vučić je samo operativac. Ja sam već mnogo puta iskusio tu liberalnu priču da samo treba da dođu neki drugi „pošteniji“ i „pristojniji“ i da će sve biti drugačije. Očigledno neće biti bolje kad dođe neki sljedeći. 

Trebaće neko vreme da ljudi to shvate, ali je na nama da u međuvremenu to ukazujemo – da ljudi ne bi bacali energiju na tu priču promene političkih lica. Ja sam recimo bio na Happy TV sa četvoro nacista, uključujući Milicu Zavetnicu. Tema su bili imigranti. Samo sam im okrenuo priču: Vi hoćete da stavite ograde da migranti ne mogu da prođu? Vi ste samo NATO-ovi puppeti koji „štite“ Evropu od migranata. Ja hoću da ti ljudi prođu i da sruše sistem koji je razorio njihov dom. 

Ponavljao sam im da su klasični desničari koji uvek rade za okupatore, kao četnici u II svetskom ratu. Tako da sada štite NATO i EU. Oni su tu morali da se brane da nisu za NATO i EU, i samim tim su bili deklasirani.

Da sam krenuo *diversity and inclusion* priču, to bi bilo mnogo teže. Jer to nije nešto sa čim neko ko nije „politički obrazovan“ da se lako identifikuje. Jednostavno uvek treba raditi sa razumevanjem nivoa svesti onih sa kojima se komunicira, i u toj njihovoj svesti naći stvari koje su i nama, revolucionarima, prihvatljive. Zatim treba na tome insistirati i pokazati se kao najdosledniji borac za tu stvar. Tako ćemo oko sebe okupiti mase.

**Kako bi onda tačno opisao strategiju tvoje političke borbe kao anarhiste?**

Zahteve da se unište država i kapitalizam je veoma teško prijemčivo ilustrovati. U pitanju su apstrakcije. Zato ja uvek kopam ko iz naše vlasti ima veze sa NATO-om i kakav je odnos u pitanju. S obzirom da je u pitanju kolonijalna uprava, to nije teško. Onda iz te pozicije kao anarhista koji mrze NATO, mi dajemo dalji legitimitet ostalim idejama anarhizma. Jer jedino levičari mogu biti dosledni antiimperijalisti. Deluje mi da to u Srbiji radi posao.

**Da li imaš bojazan da će pravi razlozi zašto su ljudi protiv NATO-a negdje izaći? Po iskustvu iz Crne Gore, oni koji su, zarad neke emancipacije, pokušali da zauzdaju konja velikosrpskog nacionalizma bili su zbačeni sa sedla, pregaženi i premlaćeni.**

Izbor reči je veoma bitan; kako nešto kažeš. Ja možda mogu da delujem kao da pokušavam da zauzdam nacionalističkog konja, ali ako proveriš moju retoriku – ni jedna jedina moja rečenica nema znake nacionalizma u sebi. 

Bilo kakvo jahanje nacionalističkog konja vodi u katastrofu. On se ne može zauzdati. Zato ja nikad ne kažem „Mi Srbi…“, nego „Govna NATOvska!“. Sa tim će se onda složiti i nacionalisti i ljudi koji to nisu. Ponavljam, govorimo o „običnim ljudima“. Smatram da to ima određeni emancipatorski potencijal u praksi, videćemo naravno, vreme će pokazati. 

Radije ću govoriti o zlostavljanju od strane gazdi, nego o nekoj teoriji i idealu da svi treba da budemo jednaki. Sa tim je u ovom sistemu teško rezonovati, ako niste već u određenom političkom habitusu. 

Zato su studentski plenumi aktuelnog studentskog pokreta u Srbiji neverovatno bitna stvar. Jer rade anarho-praksu, koja onda postaje *mainstream*. U pitanju je proces. Ja hoću da anarhizam bude mainstream, kao u Kataloniji dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka. Ne samo subkultura ljudi koji se lože na Kropotkina. Već da obični seljak, običan radnik djeluje po anarhističkoj praksi slobode i solidarnosti. Onda to može da bude i prostor za ideološki rad. 
Kada čovek nauči od tebe da čita i da piše, mnogo će lakše da prihvati tvoje ideje. A ne samo da se pojaviš i kažeš „ej, ja imam bolje ideje od tebe“.

Na primer, anarhosindikalisti su ovde napravili Solidarnu kuhinju i hrane hiljade ljudi svake nedelje. Nisu svi bili anarhisti pri početku, ali se konekcija vremenom stvorila. Svi ti ljudi su sada u prvim redovima da nahrane studente i da iskažu solidarnost. 

**Malo je reći da je Crna Gora oskudna sa lijevim pokretima. Iako se meni čini da kroz narod i dalje živi jak sentiment prema socijalističkoj Jugoslaviji i ideji egalitarnosti. Šta bi preporučio kao određeni put koji bi se mogao implementirati u praksi da neke anarho-komunističke ideje zažive?**

To što si rekao je mnogo bitno. Ja sam delio novine ispred fabrika, i došao mi je neki čovek i kazao „Šta je to? To nešto kao Tito?“. Ja bi, kao anarhista, mogao da mu kažem „Ne, Tito je bio autoritarni vođa, bla bla bla..“. Ali ja samo kažem „Kao Tito, samo bolje!“. Nema potrebe da idemo u analizu.

Tako i u Crnoj Gori. Može se pozvati na prošlost „Znamo da smo nekad živeli bolje, što znači da možemo ponovo“. Time govoriš objektivnu istinu. Svako ko nije idiot zna da je nekada bilo bolje. 

**Kako da se iz toga posadi klica za neke masovnije pokrete?**

Mislim da je ključna stvar da ne zaglibimo u kulturološkim ratovima, nego da se vežemo direktno za ekonomske teme.

Da me ne shvatiš pogrešno, ja sam bio na prvom Prajdu u Srbiji i ja i dan danas od tog mlaćenja imam pomeren bubreg. Došlo je hiljadu DB kontrolisanih huligana koji su me umlatili. Tako da ja apsolutno smatram da su LGBTQ+ prava veoma bitna. To se ne dovodi u pitanje. 
Već sledeći Prajd je organizovala država sa kordonom policije, u svrhu „evroatlantskih integracija“. I od tada se više nisam pojavljivao. Jer smatram da upravo to kod ljudi stvara određenu dozu otpora. 

Kada zaronimo ispod pojavnog nivoa, u Srbiji, koja ima svakakve konzervativne elemente, ljude zapravo boli kurac. Etnička Hrvatica lezbejka je premijerka. Pa kada je „ta lezbejka“ za Vučića, a to u glavama ljudi znači da nije za NATO, onda može.

U tom kontekstu je onda jako bitno da, kao što rekoh, kada komuniciramo sa svetom van naših organizacija, da mi kao levica pre svega razumemo nivom političke svesti koje imaju i u tom okviru tražimo vezu. Naravno, bez pravljenja kompromisa sa sopstvenom ideologijom.

Da sumiram, mislim da treba da se bavite socijalnim temama, a ima prostora i za antiimperijalizam i retoriku „Dosta je više da nam drugi odlučuju“. Samo treba birati reči. I imati na umu da su ljudi generalno okej. Ljudi nisu oni što kažu. Neko će ti reći da mrzi Muslimane, samo jer je njegova ideologija da to kaže. Ako nastupimo tako i shvatimo da ljudi nisu generalno govna, nego da sa svim svojim manama mogu da naprave pozitivna čuda, stvara se prostor za političko delovanje.

Zamisli da si uhvatio nekog partizana sa sela 1943. i da to što kaže uzimaš kao merilo ideologije partizana. Tu bi moglo da bude svakojakih ideja. Ali bitno je što on djeluje u borbi i što shvata da treba oterati naciste. 

Ono što on misli će se svakako promeniti kroz zajedničku borbu. 

 


Samo se nadam da Evropa nije u stanju da napravi vojne strukture, jer su to najave novih ratova... 

vrijeme gangstera

Ratibor Trivunac: Vučić glumi ruskog čovjeka, ali Srbija je evropska kolonija

Kako društvena i politička zajednica u Crnoj Gori zanemaruju činjenicu da su Romi vjekovima dio ovog prostora

romi u crnoj gori

Vuković-Ćalasan: Na snazi je sistemska diskriminacija Roma

Za riječkog arheologa Maria Zaccariu suvomeđa nije muzejski eksponat nego odgovor na mnoge probleme savremenog čovjeka. Kao edukator i aktivista Zaccaria godinama promoviše naoko prostu radnju - slaganje kamena na kamen. U nekom boljem svijetu koji čuva prirodu i cijeni čovjeka, suvomeđa može biti spas od uništenja jadranske obale, i mnogih drugih obala, tvrdi Zaccaria. Graditi po starinski, u vremenu koje proždire prostor, to znači živjeti u skladu sa nasljeđem jedne istinski humane tradicije.

**Istočni Jadran je geografska odrednica, može li se reći i kulturološka odrednica? Je li kamen, odnosno suvomeđa, odnosno suhozid, poveznica cijelog prostora duž obale?**

Usudio bi se reći da bi Predrag Matvejević mislio da je suhozid mediteranska poveznica čije je Jadransko more jedno od dubokih zaljeva. No, ono je i planetarna pojava jer svugdje gdje je kamen tu je i suhozid.

**Zanimljivo je to da poveznica bude zid, koji se obično percipira kao fizički objekt razdvajanja. Ipak, postoje razne funkcije suhozida. Možete li reći koje su to osnovne?** 

U prapovijesti Mediterana sve do uspona Rimske republike - jer je rimska arhitektura koristila vapnenu žbuku *(krečnjački malter, prim. ur)* - suhozid je imao obrambenu, vjersku, stambenu, ukopnu, vlasničku, ratarsku, stočarsku i hidrogeološku funkciju. Naravno, koristio se u kombinaciji sa drugim prirodnim materijalima (drvo, blato, slama). 

U prapovijesti su ljudske zajednice (počevši od bakrenog doba) imale potrebu da na nekom vrhu formiraju naselje okruženom jednim ili više koncentričnih bedema. Živjelo se u malim nastambama od kamena u kombinaciji sa drvenim stupovima sa kamenim škrilama (pločama) ili slamnatim krovom. Vjerska mjesta su bili neki posebno podignuti kameni na posebnim mjestima za određenu zajednicu. Ukopavali su se u nekropolama van gradine u kamenim tumulima ili unutar samih gradinskih bedema. Podzid je stvarao dodatnu zemljopisnu površinu tamo gdje kosina nije dopuštala sadnju da se zemlja radi kiše zadrži, u stočarstvu je dijelilo pašnjake i lokve svakog vlasnika stada, a određeni inženjerski radovi kao što su kanali od suhozida u Inkama su kanalizirali oborinsku vodu prema inače suhoj zemlji. 

Tek kad su Rimljani došli sa vapnenim mortom suhozid postaje isključivo poljoprivredna domena sa iznimkama. Naravno, bedemi gradine su više svojstveni sjedilačkoj kulturi ali nomadi između Arabije i Sirije su ih koristili kako bi uhvatili gazele u suhozidne strukture zvane "desert kite“ jer podsjećaju na leteće zmajeve. 

**Zbog čega su preci tako opsesivno slagali kamen na kamen?**

Prvo tehnološko doba  čovječanstva nije iz hira nazvano upravo „kameno doba“. Već su Lukrecije i Heziod u antici uočili ono što su Nicolas Mahudel i Christian Jürgensen Thomsen znanstveno dokazali da je prije bakra, bronce i željeza kamen imao ogromnu ulogu u ljudskim zajednicama. Kameno doba (koje dijelimo na paleolitik, mezolitik i neolitik su sveukupno trajala od 2 milijuna godina do 5000 godina pr.n.e.). A i sa otkrićem prerade metala čovjek je nastavio koristiti kamen. 

Ono što nama pari opsesivno pogledom na naš krajolik  je ekonomska računica kratkog vijeka kada je u drugoj polovici 19. stoljeća peronospora i filoksera uništila vinovu lozu u europskim vinskim velesilama. Onda je cijena grožđa, a tim vina, odletjela u nebo pa su naši ljudi krenuli čupati masline samo da zasade sve više loze. Većina terasa potiče iz tog razdoblja „vinske konjunkture“. Ima jedan scena u filmu *From Hell* gdje igra Johhny Deep. On otkriva da je Jack Trbosijek bio imućan čovjek jer je mamio svoje žrtve da grožđem, koje je u ono vrijeme bio povlastica bogatih. Kažu da se jednim urodom moglo zaraditi dovoljno za izgradnju dvije kuće. 

**Postoji li neka fundamentalna razlika u gradnji i pristupu suhozidu u Crnoj Gori, Hrvatskoj ili npr. Grčkoj?**

Stil gradnje ovisi o stanju u kojem se kamen pronalazi. Da li je vapnenac, piješćenjak ili dolomit. U Južnoj Istri se vapnenac lista kao u pločicama pa ga je relativno lako i brzo izgraditi dok je na Primorju (istočni dio Istre, Kvarner do Senja i Kvarnerski otoci) on nepravilan te mu je teško uopće naći jedno ravno lice. Postoje regionalne varijante kao i razlozi u službi funkcije. U Istri su pastirski stanovi (kažuni) okrugli sa lažnom voltom dok su drugdje npr. kvadratnog tlocrta. U stočarstvu su unjule (uski zid sa jednim licem) kako ovca ili koza ne bi mogla stajati na njemu i pobjeći, dok su u poljoprivredi podzidi (jedno lice zida koje iza sprječava zemlju od ispiranja) ili duplice (dva lica zida sa kamenjem različite veličine u sredini kao ispuna).

**Najšire uzevši, kojem kulturnom krugu pripada graditeljstvo suvomeđe? Kakav je prapovijesni i mitološki kontekst na koji bismo se u Crnoj Gori mogli pozvati kada turistima pokažemo neku staru među?**

Graditeljstvo suhe gradnje je praiskonsko. Ono zalazi toliko u prošlost kad je čovjek osjetio potrebu da se obrani suhozidom, da zatvori stoku sa suhozidom u nekoj špilji ili da napravi vatrište od kamena. Ono lijepo kod suhozida jest da ne možeš točno odrediti vrijeme gradnje obzirom da nema nekih arheoloških priloga s kojim ga možeš datirat. Zato je suhozid bezvremen, demokratičan jer ga svatko može naučiti, univerzalan jer se nalazi na svim kontinentima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/85b274ac-8069-4bb9-b948-55b307cf37cf)
Stare suvomeđe u zaleđu Bara,  foto: Jedro.bar {.caption}

**U Crnoj Gori se sačuvao običaj da se prilikom novih gradnji ne dira bunar. Neki od bunara su kamene konstrukcije koje prežive novu saobraćajnicu ili stambeni kompleks. Govori li to u prilog žilavoj snazi usmene tradicije i predanja, uprkos diktatima savremene funkcionalnosti**

To je jako pohvalno s obzirom da se novogradnja toliko udaljila od očuvanja krajolika iako formalno pravno treba ispuniti razne studije održivosti, flore, faune i kulturne baštine. 

**Kamene zidove u Crnoj Gori uglavnom grade zidari iz Albanije. Kao da se cijelo jedno znanje gubi sa razvojem tehnologije i savremenih udobnosti. Kako ga sačuvati?**

To sam čuo. Čak mi je jedan prijatelj iz Poljana pored Opatije rekao kako su mu dva Albanca u roku od odmah izgradili podzide za čijom je obnovom vapio godinama. Bilo bi najlakše da se znanje sačuva odozgo, nekakvim dekretom prosvjećenog političara ali političari su iznimno rijetko prosvjećeni pa je to uvijek neka inicijativa odozdo, u smislu udruge građana, kao što je Dragodid, Pjover, Brsečki česan i druge u Hrvatskoj. S obzirom da su ljudi na vlasti kočničari održivog razvoja i kulture ne preostaje nam ništa drugo nego da se kao građani, u naše slobodno vrijeme, bavimo onime čime bi se država trebala baviti. 

**Otvoreno prvenstvo Crne Gore u gradnji suvomeđe je manifestacija koja se organizuje u Herceg Novom. Koliko je važna pomoć i pažnja države ovakvim akcijama? Kako hrvatska država pomaže?**

Prvenstvo služi radi vidljivosti, a vidljivost radi osvješćivanja o problemu očuvanja, obnove i zabrane uništavanja. Suhozidne radne akcije i prvenstva služe za dobivanje medijskog odjeka prema vani, ali i za unutarnju koheziju suhozidne scen: udruge, graditelji, obrtnici, poljoprivrednici, volonteri, ljubitelji prirode. Ministarstvo kulture i medija RH nudi neke iznose za očuvanje nematerijalne baštine zidanja „u suho“ na razini države i UNESCO-a s time da UNESCO ne daje nikakav sredstva, samo vidljivost. Ako nam zažive ta prvenstva možda budemo imali materijala i za međunarodno prvenstvo.

**Hrvatska je ušla u skupinu zemalja koje su suhozid zaštitile kao kulturno dobro kod UNESCO-a. Je li bilo neke koristi od toga? Jesu li se stvari u percepciji ovog oblika baštine promijenile?**

Lakše je doći do nekih sredstava preko nacionalnih, regionalnih i lokalnih natječaja. I dosta je lakše doprijeti do volontera i sudionika jer je suhozid sad već dosta prisutan u medijima. Sljedeći korak trebala biti uspostava suhozidne škole na čemu radim. 

**Kad pričamo o kamenu i gradnji kamenom, možemo li govoriti o nacionalnom identitetu ili moramo preuzeti širu sliku koja nam je toliko nasušno potrebna?**

Kako je rekao Mate Parlov „ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak“. A kamen je odlika mnogih zemalja. Međutim, kamen i njegova uporaba su više čimbenici lokalnih identiteta nego nacionalnih. Kakvog smisla ima da se u Slavoniji ili Vojvodini grade suhozidi? 

**Jesu li naši preci kroz suvomeđu živjeli u skladu s praksama održivog razvoja?**

Jesu, do prije 150 godina sve što su proizveli je bilo ekološki. Onda je krenula nafta i njeni derivati. 

**Koje su suštinske ekološke prednosti i vrijednosti suvomeđe?**

Malo je glupo pričati u takvim terminima ali kamen ne stvara CO2 emisije jer koristimo onaj u neposrednoj blizini. Kamen privlači vodu te je on prostor mnogim biljkama (šparoge, masline, smokva, leprina, kadulja ecc.) i sklonište fauni. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1ee5e327-1990-4e25-811e-7cfe15d28795)
Foto: Jedro.bar{.caption}

**Postoji li ekonomska računica na duži rok koja bi se mogla predstaviti lokalnim preduzetnicima, ili je riječ o očuvanju kulture koje košta?**

Suhozidanje bi trebalo uvesti u škole, u Građevinske fakultete kao praksu očuvanja ili nove gradnje. Sa ulaskom u EU Hrvatska je dio Zajedničke poljoprivredne politike gdje se financira obnova ili izgradnja suhozida ali isto tako država kroz javna savjetovanja ne sluša ljude s terena već samo ispunjava demokratske okvire o održavanju javne rasprave. 

**Kad pomislite na crnogorski kamen, koji vam predio pada na pamet? Kakav ambijent, koja slika?** 

Crvena stijena. Jer sam arheolog. To smo učili čak i u Udinama u Italiji. 

**Mislite li da nas kamen može povezati bez vezivnog materijala. Hrvstski filozof i pjesnik Hrvoje Jurić kaže na jednom mjestu, parafraziram, da se suhozid ne može razumjeti iz perspektive betona. Zašto smo, na kraju, tako slabi na beton?**

Vezivo suhozida je trenje jednog kamena između drugog i sila teže kamena na kamenu. Njegova propusnost je sto puta bolja nego od betonskog zida sa onim suludim narančastim PVC cijevčicama. Beton mi pari kao tipična ekploatatorska priča s logikom velikih brojeva. Uništi brdo da ga smelješ u cement i vodi ga u svijet daleko od njegovog izvora proizvodnje što je ogroman trošak u energiji. Doduše mi kao moderni ljudi ne bismo mogli više živjeti u suhozidu jer on propušta hladnoću i insekte, no on bi trebao biti naša ruralna infrastuktura. Tragedija na talijanskom otoku Ischia 2023. godine se desila jer su sijekli šumu, negirali suhozide kako bi gradili betonska zdanja, a onda je padalo nekoliko dana kiše klizište se aktiviralo, jer novogradnja ne razmišlja o postavljanju nove odvodnje nego se prikači na postojeću i tako imamo ljudske žrtve. 

**Je li beton postao naša ideologija? Ako jeste, da li je suhozid ideološki odogovor?**

Betonska zdanja koja nagrđuju naše zemlje su neprijatelji održivog razvoja i regionalnog identiteta. S obzirom na to da se grade isključivo radi rentanja, a ne radi življenja, betonska su zdanja zajedno sa njihovim investitorima neprijatelji našeg identiteta (svugdje su isti), razvoja i potreba građana. Lako je prati to sve sintagmom “privatnog vlasništva” ali kad dođe do katastrofe (poplave, klizišta, potresi) ne valja kriviti boga za recept vlastite nesreće. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



 Suhozid je bezvremen, demokratičan, jer ga svatko može naučiti, univerzalan jer se nalazi na svim kontinentima

kamen na kamen

Zaccaria: Beton je neprijatelj našeg identiteta

Šta je muzička baština Crne Gore i može li se čuti od buke? Pitanje smo postavili etnomuzikologu Nikoli Zekiću, jednom od rijetkih koji se bave zvukom prošlosti, idejom muzičke dijahronije kao boljeg čitanja prošlosti. 

Trivijalizacija, prekrajanje folklornih formi, ili puka nebriga, doveli su do toga da od škole do kafane putuje nesluh i neprepoznavanje izvornog muzičkog blaga. Zekić je na pitanja odgovorio u dahu i posložio probleme jednog gluvog okoštalog sistema, koji je kulturu ponekad koristio, ali je nikad nije razumio.

**Jedina zanimljiva kompilacija tradicionalne crnogorske muzike kojoj se vraćam, Songs from Montenegro, nastala je u Švedskoj, kao dio nekog world music projekta. Kako je moguće da muzička tradicija Crne Gore do sad nije na sličan način obrađena i prikazana na temeljniji način?**

Uzmimo u obzir samo nekoliko činjenica: Prvo, na našoj muzičkoj akademiji ne postoji odsjek za etnomuzikologiju ili muzički folklor; drugo, nemamo muzikološki, a kamoli etnomuzikološki institut; treće, sva etnomuzikološka istraživanja vršena ovdje kod nas, plod su prije svega rada pojedinaca, i to zaslužnih pojedinaca, počev od Ludviga Kube, pa do pokojne dr Zlate Marjanović, Davora Sedlarevića, itd. 

Ova su istraživanja, doduše, podržavana kako-tako od strane relevantnih ministarstava, ali i ta se podrška sprovodi nekako *na o-ruk* i *povuci-potegni*, te zavisi od toga ko je trenutni ministar ili direktor nekog direktorata, da ne pominjemo ko je s kim dobar i ko je član neke komisije. Jasno Vam je, valjda, da u takvoj atmosferi nepotizma, moglo bi se reći čak i intelektualne prostitucije, ne može da se govori o bilo čemu temeljnom ili konstantnom. Pod to nažalost potpada i naučna disciplina kojom se ja bavim, nesrećna etnomuzikologija.

**Ono što se često podmeće kao „tradicionalna muzika“ uglavnom je novokomponovani hibrid sa ustaljenim aranžmanskim opsegom i načinom pjevanja nastalim u folk-ordinacijama širom Balkana. Da li mi uopšte imamo predstavu kako se pjevalo u Crnoj Gori prije 200 godina?**

Zavisi od toga šta podrazumijevate pod riječju „mi”. Ako pod time uzmemo svekoliko naše stanovništvo, onda sa žaljenjem moram reći da je broj onih koji imaju bilo kakvu ideju o tome kako se, i šta se pjevalo, ne prije dvjesta, nego čak i prije stotinu godina, poprilično mali. Mnogi su tome razlozi, i ja te ljude ne okrivljujem, niti ih zbog te činjenice smatram manje svojim zemljacima. Naprotiv, mislim da je između ostalog zadatak nas etnomuzikologa, i uopšte folklorista, da na neki način povežemo današnje ljude sa njihovim korijenima U tom bih smislu pohvalio rad Davora Sedlarevića, rukovodioca kud-a „Mijat Mašković” iz Kolašina, koji je obrazovao divnu žensku pjevačku grupu, mislim jedinu ili jednu od par u Crnoj Gori, koje naše narodne napjeve izvode na način, na koji su oni zapravo bili izvođeni u svome kontekstu.

Rekoh, zadatak je naš da ljude povežemo sa njihovim korijenima. Problem je, međutim, što je naše društvo do zla Boga politizovano. Politiku naš čovjek pronalazi u svemu, do najbanalnijih stvari, kao što je recimo izgled onog osvježivača što ga imamo u automobilima. To je, ujedno, još jedan u nizu razloga, što je etnomuzikologija kao naučna disciplina u Crnoj Gori nedovoljno priznata i poznata.

**Postoje li zapisi na starim pločama iz prve polovine 20. vijeka sa crnogorskim tradicionalnim pjesmama, i ako postoje, jesu li nam od pomoći da dopremo do starijih slojeva folkornog muzičkog izraza?**

Maja mjeseca 1908. godine, Teodor Hajnrih Maks Hampe (1877-1957.), kao zaposlenik kompanije Gramophone (Gramofon), doputovao je u Crnu Goru. Tom je prilikom zabilježio, odnosno zvučno snimio nekoliko ovdašnjih izvođača. Tu je, naravno, bila naša vojna muzika, ali i guslar Vladimir Zimonjić sa Cetinja, izvjesna gđa Bulatović (ime nije navedeno u popisima), podgoričko pjevačko društvo „Branko”, te muški kvartet i tercet. Tu je, takođe, i ploča na kojoj je zabilježen glas knjaza Nikole, i sina mu Mirka.

Od svih tih ploča, u Narodnom muzeju na Cetinju nalazi se jedna, i to društva „Branko”, sa pjesmama „Onam', onamo” i „Vojničko kolo”. Ja sam tu ploču digitalizovao, u okviru svoje saradnje sa Narodnim muzejem na očuvanju njihove kolekcije starih gramofonskih ploča, te se ista, vjerujem, može čuti u Muzeju, i to obje njene strane, uprkos izvjesnim političkim konotacijama koje ima jedna od numera.

Ploče koje je Hampe načinio, tj. po jedan egzemplar od svake, čuvaju se u arhivi kompanije Gramofon (danas EMI Archive Trust), koja se nalazi u Hejsu, u Midlseksu (Velika Britanija). Kontaktirao sam sa gđom Džoanom Hjuz, koja je glavni kurator arhive, i ona je više nego voljna da ih potraži i digitalizuje, naravno uz to da se Arhivi plate troškovi digitalizacije. Oni su, međutim, sada u fazi selidbe u novi, bolje opremljen prostor, koja ne znam kada će završiti. S druge strane, ja kao pojedinac, uz to još i bez afilijacije sa bilo kakvom relevantnom institucijom, vjerovatno ne bih mogao sam da snosim rečene troškove.

**Koliko je uopšte bilo gramofona u Crnoj Gori prije Drugog svjetskog rata? Znamo li taj podatak?**

Taj podatak nemamo. Znamo da ih je na Cetinju prodavao trgovac Nikola Knežević. Znamo, takođe, iz jednog putopisa izvjesne Vinifred Gordon, izdatog, ako se pravo sjećam, 1918, da je jedan gramofon bio u cetinjskom hotelu Grand, i da su ga ljudi rado slušali. Par gramofona nalazi se i u Narodnom muzeju, moguće je da je jedan iz hotela Grand, a drugi da je pripadao knjaževskoj, odnosno kraljevskoj porodici. Nije isključeno da su pojedine bolje i bogatije kuće mogle da imaju svoje gramofone i ploče, jer zašto bi inače Knežević u Glasu Crnogorca reklamirao da prodaje ploče, ako mu ih niko nije kupovao.

**Socijalna i kulturna komponenta raznih napjevavanja posebno je dolazila do izražaja u svadbarskim, plemenskim i nekrološkim ceremonijama. Najviše su se proučavale tužbalice. Znači li to da se u Crnoj Gori glas najslobodnije puštao kada neko umre?**

Ipak, mislim da ta tvrdnja ne odgovara istini. Tužbalice su proučavane kao interesantan vid (ženskog) muzičkog izraza. Mi smo jedan od rijetkih naroda u Evropi koji su ovaj izraz do danas zadržali. Poslednji su, barem u Zapadnoj Evropi, ovakav vid žaljenja za mrtvima njegovali Irci. Na engleskom, taj se muzički oblik zove *keening*, a izraz je ušao i u engleski jezik, te označava jednu vrstu neutješnog jecanja, obično majčinog. Iako se umnogome razlikovao od naših tužbalica, sudeći po malom broju snimaka načinjenih dvadesetih godina, u osnovi im je bio jako sličan.

Tužbalica, odnosno neki vid lamentacije za mrtvima, prisutna je kao običaj širom Balkana, pod raznim nazivima. Tužbalice u Crnoj Gori specifične su po svojoj stihovnoj strukturi (stih dvanaesterac, 8 + 4, koji neki pišu i kao dva stiha od 8 odnosno 4 sloga). Kao muzički izraz bile su zanimljive i samom Vuku Vrčeviću koji je žalio što nema čovjeka vještog u muzici da ih zapiše, pa je njemu preostajalo da bilježi samo tekstove. 

No, znali su naši ljudi da puste glas i u radosti, a naročito je zanimljivo šta se sve pjevalo uz igru.

**Šta se pjevalo, na primjer?**

Pjevanje uz igru bilo je popilično raznovrsno... Meni su lično zanimljivi humoristični distisi kao npr. "Ovo dvoje što igraju/ kao da se ne poznaju", ili pjesme neodredive, ali sigurno velike starosti kao  "Oj, Jovo, Jovo, pleti kolo, Jovo/ Marice, Maro, rasple(š)će se samo", itd.

**Stoji li predrasuda da je crnogorski melodijski okvir siromašan i krut? Kako ga vi doživljavate?**

Ne znam jeste li nekad imali priliku da vidite divlju ružu. Ona je sitnoga cvijeta i oštrog trna, poprilično fizički neugledna ako se poredi sa svojim pitomim sestrama i rođakama. U svojoj neuglednosti, međutim, ona krije divan miris, koji je neopisiv. Takav je slučaj i sa našim napjevima. U jednom malom tonskom opsegu, postoji toliko različitih načina ukrašavanja i variranja melodije, toliko skrivenih ljepota muzičkoga izraza, pri čemu se u svakom kraju pjeva malo drugačije nego u komšiluku. Uz to, ne zaboravimo, svaka etnička skupina koja ovdje živi, ima nešto svoje u muzičkom izrazu, što drugi nemaju, ili, opet, iskazuju na drugačiji način.

**Gusle i mijeh, kao minimalistički instrumenti, korespondiraju sa savremenom drone muzikom, koja koristi dugotrajne, ponavljajuće tonove ili zvučne slojeve. Vidite li ambijentalni potencijal tih instrumenata u onome što zovemo contemporary music?**

Ako mislite na gusle i diple sa mijehom, vidim, i te kako. Diple su, doduše, gotovo pred izumiranjem, kako one sa, tako i one bez mijeha, nažalost. Čobani su se prometnuli u menadžere stočnih resursa, pa valjda više u diple i ne sviraju. Gusle se suočavaju sa jednim drugim vidom transformacije, odnosno epska pjesma, koja se uz njihovu pratnju izvodi, doživljava metamorfoze koje se meni lično nimalo ne dopadaju. Potencijal instrumenata kao takvih svakako postoji, ali je pitanje koliko su ljudi za tako nešto voljni.

**Duh vremena donio je neke panbalkanske pjevačke manirizme, koji su se primili kao mjera nekakve nove tradicije. Recimo, način na koji pjeva popularna Danica Crnogorčević više podsjeća na kosovski kraj, Bugarsku ili čak Orijent. Mogu li se uopšte pratiti ti uticaji?**

Sa širenjem masovnih medija, najprije radija a zatim svih ostalih, došlo je do pojave uniformizacije načina izvođenja narodnih napjeva. Prije II svjetskog rata, postojala je visoka individualizovanost u muzičkom izrazu svakog pjevača i svakog orkestra, koji su za sobom ostavili snimaka. Pa i kasnije, među običnim svijetom, ova je individualizovanost opstajala, te se do izvjesnog vremena, drugačije pjevalo u svakom kraju. Da sam se, kojom srećom, rodio ranije, ja bih istraživao da li različiti načini pjevanja korespondiraju različitim načinima govornog akcentovanja u pojedinim krajevima, ali, nažalost, nisam se rodio ranije. Kažem, pjevalo se različito u svakome kraju, pa i u Bugarskoj, i na Kosovu. Nije se, recimo, na isti način pjevalo u Sirinićkoj župi i Sredačkoj župi. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b325f2fd-7fc2-4b20-ad46-0011ce90230a)
Narodna muzika je uniformizovana: Zekić{.caption}

Međutim, naš je narod (pod tim mislim na gotovo cijelu Jugoslaviju) odabrao, ne da njeguje individualne vokalno-instrumentalne izraze svoga kraja, nego da teži ka nekakvoj idealizovanoj tradiciji, koja zapravo i ne postoji. Toga radi, dolazi do ovakvih pojava uniformizacije, i gubljenja lokalnog kolorita u muzičkom izrazu. Ne pati od toga samo naša zemlja, nego i sve susjedne, a možda, ko zna, i cio svijet.

**Ako je naš jezik dio slovenske porodice jezika, kojoj porodici pripadamo muzički?**

To je teško odrediti. Prije svega, mi ne možemo nikako znati kako su pjevali naši slovenski preci kad su ovdje došli. Jednostavno, nema ama baš nikakvih notnih zapisa svjetovne muzike iz tih davnih vremena. Rekao bih, ipak, da mi pripadamo jednom balkanskom muzičkom prostornom kontinuumu.

**Postoji li nešto suštinski važno što šira javnost ne zna o crnogorskom tradicionalnom muzičkom blagu?**

Prije svega, ne znamo koliko je ono bogato. Zadesite li se u bilo kom društvu, pa vam neko traži da mu otpjevate neku crnogorsku pjesmu, svima će na um pasti istih pet, šest, deset pjesama. A samo u kolašinskom kraju ima ih na stotine... Tome doprinosi i nedostupnost arhiva Radio-televizije, koji je gotovo u potpunosti nedigitalizovan. Ja sam u tom smislu nudio svoje usluge, ali odgovora još nisam dobijao.

**Nakon kompozitora kao što je bio Borislav Tamindžić (1932-1992), koji je koristio narodne melodije kao podtekst za svoj modernistički izraz, nismo imali značajnijeg nastavljača. Postoji li šansa da svi instrumenti, ritmovi, glasovi i artikulacije prežive ako ih ne umetnemo u savremeni umjetnički kontekst i formu?**

Nemam ništa protiv njihovog umetanja u modernu formu, ali je jednako važno da se učini napor, da oni prežive, ako je moguće, u svome tradicionalnom kontekstu, tj. da se zna na koji su nam način preci pjevali.

**Svjedočimo buđenju rep scene u Podgorici i Crnoj Gori. Deklamovanje, zdravičarstvo, naricanje – osnovni elementi usmene književnosti – našli su svoju novu formu. Tonski zapisi guslara, kao što je Avdo Međedović, bliži su nekoj vrsti repa nego današnjem načinu na koji guslari pjevaju.**

Opet se vraćamo na uniformizaciju. Nekad se uz gusle pjevalo različito u svakome kraju. Dovoljno je samo da poslušate snimke Milmana Perija iz raznih krajeva (hvala Bogu nisu kod nas, pa ih je neko sa Harvarda digitalizovao i učinio javno dostupnima). Koliko je Međedovićevo pjevanje blisko repu, ja zaista ne bih da sudim, jer se u rep razumijem otprilike koliko i pojedini naši donosioci odluka u svoje resore.

**U tom starinskom, rapsodskom popijevanju ili bugarenju, muzika djeluje kao uporna monotona pozadina da bi pripovjedač, fokusiran na naraciju, održao nit. Bez trilera, visokih tonova i ukrasa... Može li se reći da je muzika bila u službi riječi? Ili da su riječi bile muzika?**

Problem odnosa pjevanja i govora, te instrumenta i glasa, zanimljiv je i višeslojan. O njemu je naširoko pisao moj negdašnji profesor, dr Dimitrije O. Golemović. Ja mogu reći da su riječi i muzika u našem narodu bili neodvojivi. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8ee79781-dcb2-4dc2-b508-23c78039ea1a)
Brano Mandić, Guslar, digitalni kolaž{.caption}

Sjetimo se koliko je muke Vuk Karadžić imao kad bi zamolio nekog od svojih pjevača da mu pjesme govori, recituje, a ne pjeva. Jedini je Tešan Podrugović u tome bio uspješan. Dakle, oni jednostavno nisu bili svjesni činjenice da bi riječi uopšte mogle da se odvoje od pjesme (napjeva), jer onda to nije pjesma. To je, barem, moje mišljenje, koje ostavljam mogućnost da nije tačno, jer ipak sam ja i dalje prilično svjež etnomuzikolog.

**Kad smo već kod govora i riječi, da li ste proučavali promjene u melodiji i brzini kojom govorimo? Gledajući stare snimke, stičem utisak, možda sasvim pogrešan, da su ljudi u cijelom svijetu prije samo 50 godina govorili sporije. Postoje li istraživanja kako tehnologija utiče na melodiku i ritam govora?**

Nisam čuo da takva istraživanja postoje, ali je činjenica da je došlo do sveopšte deterioracije govornog jezika. Često na ulici čujem djecu koja, Bože me prosti, engleski govore bolje nego ovaj naš, kako god ga zvali. Slušam ih tako, gdje svaki čas umeću po koju stransku, pa mi nešto dođe žao na srcu. Pitam se, za šta se ono naši slobodarski preci boriše? Da li za to da postanemo jezička i kulturna kolonija, da se utopimo u sveopštem kazanu čovječanstva? Još nisam došao do odgovora.

Postoji takođe i interesantan, meni do krajnosti odvratan fenomen, ubrzavanja pjesama, i to baš onih koje bi trebale da se izvode polagano i smireno. Slušao sam, recimo, jedno izvođenje pjesme *Sejdefu majka buđaše*, po čijoj bi se brzini dalo naslutiti da je majka Sejdefu izbacila kroz pendžer sa sve dušekom i jorganom, a ne da ju  je budila onako materinski. Nažalost, ona nije jedina, taj je fenomen sveprisutan, a mislim da potiče od toga što se danas, umjesto orkestarske pratnje, koriste klavijature sa ritam-sekcijama, pa je onome siromahu muka da svaki čas mijenja brzinu ritma koji mu prati pjesme.

**Na kraju, bilo je riječi o tonskom zapisu govora kralja Nikole, koji se obrađuje i treba da bude publikovan. Kada se može očekivati da čujemo kralja?**

Kako rekoh, gđa Hjuz mi je kazala da su oni još uvijek u fazi selidbe, a ta informacija stoji i na njihovom sajtu. Nisam joj pisao ove godine, jer ne bih da ispadnem navalentan, ali hoću za koji mjesec, ako se ništa ne promijeni na sajtu. Mislim da je u interesu svih nas, i države kao takve, da dođemo do snimka našega knjaza, i sina mu Mirka. Mada, možda se neki i plaše toga što bi mogli da čuju. To je, ujedno, još jedan razlog da naše arhive leže nedigitalizovane i nedostupne.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Zadesite li se u bilo kom društvu, pa vam neko traži da mu otpjevate neku crnogorsku pjesmu, svima će na um pasti istih pet, šest, deset pjesama. A samo u kolašinskom kraju ima ih na stotine...

gluva soba

Crna Gora ne poznaje svoju muziku, niti pokušava da je čuje

Izložba, [Modra, ljubičasta, zelena, žuta](https://crvena.ba/modra-ljubicasta-zelena-zuta), otvorena je krajem godine u Sarajevu, u organizaciji Crvena. Tema ove izložbe je femicid, odnosno problematiziranje društvenog konteksta i narativa koji normalizuju, potkrepljuju, i na kraju aboliraju nasilje nad ženama. 

O ovom društvenom problemu i patologiji svoj umetnički i snažan društveno kritički glas ima osam umetnica. Jedna od njih je i Adela Jušić, sa kojom sam za „Normalizuj“ razgovarala o položaju žena i umetnica na Balkanu, kao i o izložbi *Art of Peace, Art After War in Bosnia and Herzegovina Rwanda and Timor-Leste* koja je otvorena u Pertu, u Australiji.

**Kako stoji u katalogu „I sam naslov izložbe, upućuje na snažan no često zapostavljen proces iscjeljenja od nasilja. Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta su faze modrice – svaka boja predstavlja drugu fazu boli, traume i oporavka. Modrice ne pričaju samo priču o udarcu – one su vizualni prikaz odgovora tijela na ozljedu, ciklus koji se mijenja iz tamnog u svijetlo kako počinje zacjeljivanje. Ova metafora odražava putovanje koje mnoge žene doživljavaju: bolan, trajan proces koji nije linearan, već nepravilan i neizvjestan.“ Možete li nam nešto više reći o izložbi?**

Tema je razumljiva i potpuno logična, te neophodna s obzirom na bosanskohercegovačku realnost – nasilje nad ženama koje još stidljivo zovemo femicid i za koje se lobira za izmjene zakona strateški ne spominjući tu „presnažnu“ riječ FEMICID, već „mržnja prema ženama“, jer kad god čujemo to -CID, u glavama naroda su etnonacionalne borbe za priznanje ili negiranje genocida, urbicida itd. Jednostavno rečeno, u takvoj dnevnopolitičkoj atmosferi (koja traje već 30 godina) nema prostora za još jedan -CID, a zasigurno još i manje i utoliko što on ne podrazumijeva etnonacionalističke identifikacije, previranja i podjele. Femicid nema etnos i nema naciju, nema entitet, pa je tako 04.6.2022. godine u Zenici Muhedin Begagić ubio svoju djevojku, a u Kotor Varoši na isti dan – Zdravko Raca je ubio svoju sestru.

**Ko je sve u ovoj izložbi učestvovao?**

Koncept izložbe, kustoski posao, fundraising, produkciju (i šta sve ne) radila je Andreja Dugandžić, direktorica Udruženja za kulturu i umjetnost „Crvena“). Naša umjetnica Lala Raščić,  takođe članica Udruženja, radila je na produkciji, dizajnu, postavci izložbe. Na izložbi, osim mene, učestvuju i Alma Gačanin, Jelena Fužinato, Kasja Jerlagić, Lana Čmajčanin, Mila Panić, Milena Ivić i Saša Tatić. 

**Ova izložba nije bila samo umetnički događaj – to je čin solidarnosti, borbe i otpora. Vaš rad  je bio potresan – posuđujete glas jednoj od ubijenih žena koja kao da govori „s one strane“, odnosno nakon smrti, a uz je i veoma slojevit.**

Moj rad „Sve što želim reći o nasilju na dan 20.12.2024. predstavlja audio narativ i tri fotografije pronađenog (ready-made) objekta (fotografija Dženata Drekovića) kreiranog za ovu izložbu. 

U narativnom audio radu, bavim se  nasiljem nad ženama u bosanskohercegovačkoj svakodnevnici, odnosno konkretnim primjerima femicida u proteklih godinu dana. Iz prvog lica govorim „u ime“ ubijenih žena, pokušavajući, na osnovu dostupnih informacija, rekreirati njihova strahovita iskustva, „rekreirati“ (loš izbor riječi) njihovu smrt, intimno i emotivno, a kroz sve priče se prepliću društveno-politički komentari – predrasude, stereotipi i razne druge metode kojima patrijarhat održava moć i sije strah, jer muškarci ne samo da „siluju jer mogu“ (Susan Brownmiller), već i ubijaju jer mogu. 

Otrcani argumenti kojim društvo često „moli“ nasilnika da se „smiri“ kao što su: „Zamisli da je to tvoja žena, djevojka, sestra, majka, dijete“ niti ne stoje logički, jer oni ubijaju UPRAVO svoje žene, djevojke, sestre, majke, djecu.

**Mediji neretko koriste eufemizme i na krajnje neprofesionalan način tretiraju slučajeve femicida. S druge strane, domaća kinematografija obiluje primerima nasilja nad ženama, od činjenice da se erotske scene neretko svode na klasičan primer silovanja, do doslovnih žrtvovanja i ubistava ženskih likova. Odakle toliko svireposti u načinima na koji su mnoga ubistva počinjena?**

Sjekira, u posljednjih desetak godina možda i najčešće oružje kojim bosanskohercegovački (slobodno možemo reći srpski, hrvatski, crnogorski) muškarac ubija svoju ženu, sestru, majku, neminovno podsjeća na film Ademira Kenovića (na čijem scenariju je radio i Abdulah Sidran, koji je imao i značajnu ulogu hroničara u samom filmu) u kojem, po istinitom događaju, Kuduz Bećir sjekirom kolje svoju ženu Bademu pred njenom petogodišnjom kćerkom. Možda se ne sjećate, ali u jednom momentu, pred kraj filma, nakon brutalnog klanja jedne „nevjernice“, „kurve“, Kuduzu se u snoviđenju javlja Bademin lik – simbolički nevin poput Djevice Marije, kose pokrivene šalom, gdje mu ona sva mila govori: NEKA SI ME VALA UBIO.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/055335b8-8b6f-463a-a028-43a1900988a3)
Adela Jušić, foto: Urban magazin{.caption}

Wikipedia opisuje ovaj film: „Ovo je priča o tragičnoj ljubavi. Ona se odvija u tmurnom socijalnom okruženju gradskih periferija. Badema, zavodljiva lokalna djevojka, upoznaje se sa Bećirom Kuduzom koji je upravo izišao iz zatvora. Niti razlika u godinama, niti činjenica da Badema ima djevojčicu (ne znajući ko joj je otac) ne sprečava ih da budu zajedno, ali svako sa svojim sopstvenim planovima. (....) Ali Badema je očito pomalo naivna i nije dobra domaćica. Međutim, Kuduz je čovjek kojeg prati tragedija, razdiran od ljubavi, strasti i ljubomore. Njih dvoje se prepiru i zatim se mire, onda se opet sukobljavaju pa se ponovo vraćaju jedno drugom i tako se priča razvija dok ne dostigne svoj neizbježan tragičan kraj. I sve bi to bilo krajnje banalno i nevažno da nije činjenice da iza ove tragedije leži čista, prava ljubav dvoje ljudi koji su pronašli jedni druge u ovom okrutnom svijetu: Kuduz i Bademina petogodišnja kćerkica Amela.“ 

Baš kao što bosanskohercegovački i regionalni mediji proteklih 10 godina opisuju ubistva 70 žena – a posebice onih gdje muškarac, nakon što ubije ženu, a ponekad i djecu – „sam sebi presudi“ – ova ubistva se u medijima predstavljaju kao „porodične tragedije“ ili „zločini iz strasti“.

**Koliko dubok trag ostavljaju te lektire i takva tumačenja?**

Generacije su odrasle na ovom filmu, kao što smo odrasli i na spotu „Lambada“, ali nam je, barem meni i nekim mojim drugaricama, trebalo dvadeset godina da, ponovo gledajući spot, zamijetimo kako otac, babo, nakon što njegova (otprilike dvanaestogodišnja) kćerka i njen plesni partner, malac istih godina, počnu da plešu previše erotski – opali djevojčici šamarčinu, iz sve snage, tako da ona bukvalno padne, a dječak ostaje nekažnjen i neopomenut. Iako se te scene kao djevojčica ne sjećam, danas razumijem štetu koju je svaka slična scena bilo iz spota ili filma nanijela.

**Dimenzija etičnosti, koja gotovo nestaje danas kada umetnost pokušava da se svede na „kreativne industrije“, kao i snažan feministički angažman, neupitni su u Vašem celokupnom radu. Smatrate da umetnost može biti istinski etična samo onda kada proističe iz ličnog iskustva, kada nastaje „iz stomaka“. Kako ste se svih ovih godina odupirali pokušajima fetišiziranja, eksploatacije i komercijalizacije ratnih trauma?**

Ovo je pitanje koje mi se često postavlja. Odgovor je zaista jednostavan, ali za primjer ću dati jednu jako važnu izložbu u mojoj karijeri (ako to tako mogu nazvati): *Image Counter Image*, (*Bild gelegen bild*) u *Haus der Kunstu* u Minhenu. U pitanju je grupna izložba na kojoj sam bila jedna od najmlađih učesnika/ca i na kojoj sam izlagala tik pored Alfreda Jaara, umjetnika o kojem smo učili na istoriji umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti. Uvijek je se (ne)rado sjetim, kao i mog zaprepaštenja kada sam suočena sa neprofesionalnošću i površnošću kustosa i njihovih asistenata. 

Na ulazu u galerijski prostor bio je ogroman „didactic wall“ sa istorijski hronološki nabrojanim konfliktima i ratovima, od pada Berlinskog zida do tog trenutka kada je bila izložba. Već na početku je naravno pomenut rat u Bosni. Sa zanimanjem čitam napisano i ne vjerujem svojim očima: datum, mislim, neki april, a pored toga piše: "Bosnia declares war“.

Nakon toga, opet pogrešan datum genocida u Srebrenici (koji naravno nije niti nazvan genocidom) i pogrešan broj žrtava – i to za nekoliko hiljada pogrešan. Palestinska umjetnica je stajala pored mene i primijetila isti problem vezan za izraelske napade i rat u Gazi koji ne prestaje. Iz istih stopa sam se zaputila da razgovaram s kustosima do kojih nisam došla jer su samo njihovi asistenti bili dostupni za razgovor. Suzdržala sam se da ne izgubim kontrolu i počnem vikati. Navela sam probleme koje sam uvidjela, ali to ništa nije promijenilo. Zid je bio velik i završen, bilo je prekasno i znala sam da će sve te greške ostati tu do kraja izložbe i da će ih vidjeti hiljade ljudi…

**Mnoge umetnice sa ovih prostora su u nezavidnom položaju zbog nedostatka podrške i
sistematskog ignorisanja i zanemarivanja njihovog rada. Vi ste jedna od retkih koja na
specifičan način prkosi svim ovim realnim problemima. Ostali ste u svom rodnom
Sarajevu, ali ste internacionalno priznati. Smatrate li da i sistemska ograničenja mogu katkad biti i moćno stvaralačko oružje?**

Nisam više sigurna u to. Do pandemije su se stvari dešavale – mnogo putovanja, desetine izložbi svake godine, pristojni honorari. Naravno da su ti honorari, kada su se zarađivali recimo u EU, bili sasvim dovoljni za trošenje u Sarajevu. Pandemija je sve poremetila i čini se da više nikada ništa neće biti isto. Sada sam mnogo više osuđena  na naš sistem (pun korupcije, rupa, prevara) koji slabo mari za kulturu, *freelancere*, umjetnike koji su dvadesetak godina na birou. Pored još dva posla za koje sam se prekvalifikovala početkom pandemije iz čiste nužde, ostaje mi veoma malo vremena i novaca da stvaram. Motivacija je manja i zbog činjenice da sam skoro dvadeset godina radila u struci, a nemam ni dan radnog staža, što je ozbiljan problem ako sutra odlučim biti nastavnica ili profesorica umjetnosti. Dodajte tome i činjenicu da pare i nepotizam vrte tamo gdje burgija neće i da ja ni mrtva ne bih prodala dušu stranačkom šejtanu kako bih se uhljebila. 

**Kakav je status *freelancera* u Bosni i Hercegovini?**

Pokušava se regulisati status *freelancera* odozgo na dole, a ne obratno. Nekakvim šminkerskim površnim rješenjima koja nas dovode u još goru poziciju nego ikada. Ono što bi nam suštinski pomoglo možda se neće uraditi nikada.

Nedavno nisam mogla primiti neki smiješni honorar na bankovni račun, jer sam prešla kvartalni limit na koji me banka nikada nije upozorila, kao ni biro ni država. Nakon toga sam morala zatvoriti račun u toj banci i onda sam se šokirala: obišla sam pet banaka i niti jedna mi nije htjela otvoriti najobičniji račun jer sam nezaposlena i prijavljena na birou. Biro naravno nudi samo osnovno zdravstveno osiguranje i samo jedanput tokom 20 godina su me kontaktirali sa ponudom za intervju za posao, ali, da ironija bude veća, pogriješili su struku – zvali su me za posao ekonomiste. 

Da se vratim na banke, ko i zašto je naprasno donio pravilo ili zakon da nezaposleni (pa tako i *freelanceri*) ne mogu otvoriti račun, ne znam, ali tek par mjeseci kasnije sam uspjela otvoriti račun u jednoj od talijanskih banaka (ne želim da ih reklamiram ovdje), gdje mi je gospođa na šalteru rekla kako se banka usprotivila i odlučila da ponudi i „raji s biroa“ račune, jer to mogu i kao banka na to imaju pravo. Porezi nam se uredno naplaćuju na svaki ugovor npr. sa NVO ili nekom galerijom, novac ide i u PIO i u MIO, tj za zdravstvo i penziono, ali se svi vodimo kao nezaposleni i to penziono propada u ambisima nečijeg džepa ili državne kese. Volim svoju zemlju, ali sam nekad toliko ljuta da počnem razmišljati gdje da idem, gdje da pobjegnem glavom bez obzira. Ali, da, nekako sam još tu.

**Sproveli ste u delo i ideju da, u saradnji sa arhivama i muzejima, digitalizujete
dokumenta, knjige, časopise, fotografije i radite intervjue sa ženama koje su bile članice
AFŽ-a. Nasleđe AFŽ-a je nažalost za manje od jednog veka izbrisano, desila se velika
regresija u položaju žena, a buržoaski feminizam, u odnosu na jugoslovensko žensko
revolucionarno nasleđe antifašističke borbe, ne predstavlja nikakvu emancipaciju,
naprotiv. Da li je poduhvat digitalizacije završen i šta biste posebno izdvojili iz arhivskog materijala?**

Digitalizacija bi se trebala nastaviti, ali smo Andreja Dugandžić i ja već skoro „isušile“ sve arhivske lokalne izvore. Regionalni izvori bi bili naredni korak. Definitivno trebamo jedan interni sastanak i razgovor o strategiji, ukoliko se složimo da arhiv treba još rasti. Jako sam ponosna na količinu posla koji smo obavile do sada i, koliko pratim statistike arhivskog websitea, ljudi koriste arhiv u edukativne svrhe, a često ga i navode kao izvor u svojim teoretskim radovima. To i jeste bio jedan od naših primarnih ciljeva koji smo u startu projekta definisale. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/79d959c6-a0fb-4086-aab8-3ac40b8e7ebc)
Ona je otišla u rat, 2012.  foto: adelajusic.wordpress.com{.caption}

Jedan od važnijih dijelova arhiva su intervjui sa tada preživjelim AFŽovkama i vojnikinjama upravo zato što su one već u poodmaklom dobu i umiru, a sa njima umire i oralna istorija i istorija uopšte. To je ono što zaista ne smijemo dozvoliti, jer ženama se uvijek uskraćivalo mjesto u istoriji, pa čak i u najrevolucionarnijim periodima kada do društvenih promjena bez njih ne bi ni došlo, kako tvrde mnoge AFŽovke. Voljela bih da imam dovoljno vizualnog materijala da snimim dokumentarni film jer me plaši to koliko važnog ženskog udruženog djelovanja u tim godinama nije zabilježeno.

**Imali ste do sada stotinak izložbi širom sveta, a nedavno je otvorena važna izložba u Pertu na kojoj učestvuje i nekolicina Vaših kolega. O kakvoj postavci je reč?**

Izložba „Art of Peace, Art After War in Bosnia and Herzegovina Rwanda and Timor-Leste“  otvorena je se 1. februara  u Art Galeriji Zapadne Australije u Pertu i traje do 29. juna 2025.  Već sam sličnu postavku imala na solo izložbi STEALTH u Kibli, u Mariboru. Na ovoj izložbi predstavljam multimedijalnu instalaciju, zapravo recycle radova od 2007 do 2016. Prikazujem  video radove *The Sniper*, *Shooter Ready*, *Who needs DRNCH?*  i dva videa i audio rada *Tactics* koji su dio projekta *Ride the Recoil*. 

To je velika i zanimljiva postavka sa dosta zvuka koji se preklapa, radova koji pokazuju jednu cjelinu u tematskom, ali i širem smislu – rat iz perspektive tri generacije – onih koji su naši roditelji, odnosno ratnici u opsjednutom gradu, moja i ona nešto starija generacija koja je opsadu proživjela iz civilne pozicije, te generacija moje mlađe sestre koja se rata jedva sjeća i koja prolazi transgeneracijsku traumu, koja je traumu takoreći naslijedila, a takve traume tek treba da uvidimo i razumijemo.

Umjetnici/e koji izlažu iz BiH, pored mene su Mladen Miljanović i Aida Šehović, te iz Ruande i Timor Lestea: Inu Bere, Teta Chel, Maria Madeira, Cedric Mizero, Innocent Nkurunziza i Bernardino Soares. Projekat je započeo radionicom u Istorijskom muzeju u Sarajevu u oktobru ove godine, a nastavlja se simpozijem u Pertu uporedo sa otvaranjem grupne izložbe. Prvi put putujem u Australiju i radujem se novom iskustvu. 


 Iz prvog lica, „u ime“ ubijenih žena...
