Za lokalnu književnost svu satkanu od ega, čak i kad je dobro kamufliran ili se samo tako čini, dobro je da neko priča i o književnim neuspjesima. To rijetko rade oni koji zbilja i bez *jakih poznanstava* dobijaju nagrade, pa se može steći pogrešan utisak da na crnogorskoj sceni postoje samo oni koji su uspjeli, koji uvijek uspijevaju i oni koji su nedovoljno talentovani da naprave seriju književnih uspjeha. 

Crnogorska književnica Tijana Rakočević ističe ne samo kako u svom pisanju stalno počinje od nule, već pominje i konkurse u čiji širi izbor nije ušla. Ne libi se ni da progovori o mizoginom karakteru naše književne scene i protekciji kao njenom glavnom pogonskom gorivu. Dobitnica je više nagrada za koje ističe da nisu došle kao posljedica zakulisnog lobiranja. Početkom mjeseca boravila je u Sloveniji gdje joj je u okviru Međunarodnog festivala u Vilenici uručena Centralnoevropska nagrada za pisce. Iskoristili smo ovaj povod da sa Tijanom porazgovaramo ne samo o nagradama, nego i o ženskom pisanju, izdavaštvu i prilikama na crnogorskoj književnoj sceni…

**Pišete kratke priče, eseje, drame i poeziju. Zadnjih godina dobili ste nekoliko važnih nagrada. Što one znače za Vaše pisanje?**

Za pisanje samo po sebi – baš ništa. No ipak, činjenica da ih i pored toga dobijam znači korak bliže čitaocu koji ne govori moj jezik, čitaocu koji cijelog svog života čeka knjigu koju tek treba da napišem, knjigu koju ću, ne mogavši da sprovedem finalne korekcije, poslati u štampu sa mnoštvom grešaka. Čitalac koji promijeni mišljenje o nečemu zahvaljujući nekoj knjizi – čak i mojoj – dobar je čitalac, ali to, nažalost, ne znači da sam ja dobar pisac. U prilog tome, mogu vam navesti barem deset natječaja/konkursa koje ovdašnji autori smatraju relevantnim, a prema kojima nijesam zavrijedila ni plasman među deset najboljih. Moja jedina privilegija sastoji se u tome što me to nimalo ne dotiče, a moja hrabrost u tome što o neuspjesima, za razliku od drugih, govorim javno. Od muškog autora, koliko god očajno pisao, takvo nešto nikad nećete čuti.

**Kad ste objavili vijest o nagradi napisali ste da ste je dobili mimo poznanstva i veza kako je to obično u Crnoj Gori slučaj… Na koji se način može doći do ozbiljnih izdavača, a onda i do nagrada ukoliko nijeste dio književnih krugova?**

 U mom slučaju je to, rekla bih, početnička sreća ili, za one s drukčijim fetišima, prst sudbine. Vladimir Vojinović, glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće „Fokalizator“, bio je moj fakultetski profesor kada nije bilo ni pomisli da će do njenog osnivanja doći. U tu ideju sam, stupivši u redakciju kao bivša studentkinja – talentovana, ali ipak na početku – trud ulagala ravnopravno, najprije u želji da dokažem da sam zahvalna na pruženoj prilici. (I ne, nijesam kćerka nikakvog direktora, bivšeg ni aktuelnog, iako je „kako ti je tata“ neko vrijeme bilo prvo što bi me pitali.) To bi, dakle, bio moj drugi izdavač, a kako sam došla do prvog – mogla bih, čini mi se, napisati roman pun kurtoaznih odbijenica sa istih adresa sa kojih mi danas neštedimice šalju riječi ohrabrenja. 
 
 Bila sam uporna, nepromijenjena iskustvom, neutaživa kao plamen sopstvene, krvlju prožete poezije. Zbog toga će se ispostaviti da sam i inače, ništa manje nego glede nagrađivanja, nastojala da pišem tako da niko ne primijeti da počinjem od nule, pa bih se u više navrata, pokatkad i sama članica žirija, śetila tog ośećaja vječite nedoraslosti. Pisala sam, naprosto, najbolje. Žao mi je ako sam razočarala, ali – ako nema prečice, onda nema ni tajne.

**Vaše pisanje je vrlo angažovano – bavite se temama koje se tiču istorije naših prostora, sukoba, patrijarhalnih praksi…  Da li je pisanje u tom smislu nemoćno pred kolektivnim jednoumljem ili ipak može doprinijeti mijenjaju društveno-kulturnih obrazaca čiji smo dio?**

Može, istina, doprinijeti promjeni – nagore. Pisci često zaboravljaju da revnosna čitalačka publika u Crnoj Gori čini jedva pola procenta ukupnog glasačkog tijela, a da prosječan crnogorski građanin jednog Matiju Bećkovića, o čijoj ulozi u sukobima devedesetih znamo podosta, i dalje, skoro trideset godina kasnije, vidi kao nesumnjivi književni autoritet. On ga sluša. A sluša zato što – ne čita. Zahvalno kupi mrvice saznanja koje su drugi sažvakali pa ispljunuli. Onaj natprosječni, ako i čita, učini li mu se da zna više od drugih, zaboravlja sve što je pročitao, što se, uostalom, bjelodano pokazalo i na izborima prije tri godine, kada je progresivna misao, vođena željom za promjenama, zažmurila na jezivu ikonografiju na ulicama Podgorice. Pitanje koje sam sebi najviše puta postavila otada do danas jeste: zar je bilo tako teško predviđeti? Književnost, u dodiru sa stvarnim životom koji sve izvjesniju katastrofu vidi kao promjenu u odnosu na njega samog – više nije ni nemoćna, nego beskorisna.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/abea69d3-bf6d-41cb-8ee7-8c4bf6d5090b)
Vilenica festival, 2023.{.caption} 

**U nagrađivanoj  priči „Rodi me“, koja je dio zbirke Intimus, bavite se akušerskim nasiljem.  Jesu li medicinsko osoblje koje opisujete i (pred)porođajne muke kroz koje prolazi žena koja nema oslonac i podršku u stvari mnogo šira slika obespravljene žene na ovim prostorima? Zbog čega je to tako?**

Ta priča, za koju i danas iskreno tvrdim da nije dorasla mom stvaralaštvu u cjelini, a koja mi je uprkos tome donijela prepoznatljivost i dvije veoma značajne nagrade – zakoračila je u prostor književne senzacije i, istovremeno, ostala zaglavljena u stvarnosti kao svjedočanstvo toliko bolno da je najlakše zaključiti kako se autorka zanijela u opisivanju. To je veoma interesantna tema i iz ugla tekstologije: riječ je o realnosti, pretočenoj u fikciju, kojoj se vjeruje da je fikcija samo zato što djeluje suviše stvarno. Opisuju je kao: „potresnu“. Možda je taj pristup elitistički, ali u mojoj glavi je ova odrednica usko povezana s književnim profiterstvom: držim da je priča koja licitira samo s afektivnom vrijednošću tek ono što ostaje kad joj se oduzme i ona. No bez obzira na moje sitničenje, njena faktološka vrijednost kreirala je beskrajno polje komunikacije koje je, nažalost, svakoga dana bogatije za jednu žrtvu koja nema vremena za ispovijest. Ja imam.

**Da li mislite da se u Crnoj Gori daje dovoljno pozornosti spisateljicama? Kako biste opisali položaj književnica u našoj sredini, koja rijetko barjači istaknutim ženama, a stalno ističe i mitologizira muškarce?**

Za obične ljude one su gotovo uvijek predmet podsmijeha, a za institucije – ništa više nego nužni dio „evropske agende“. Kad je objavljen moj intervju u jednim uticajnim novinama, o sebi sam iz komentara doznala da sam „Milova komitkinja“, „nadobudna“, „lijepa ali poremećena u glavu“ i da mi je, takoreći, nasušno potrebna stručna pomoć. Niko od tih ljudi, sigurna sam, nikada nije pročitao bilo šta što sam napisala. Svi oni, takvi kakvi su, igraju stanovitu ulogu u sistemskom zastrašivanju žena, koje je neraskidivo povezano sa dubokom polarizacijom društva i, ukupno uzev, njegovom trajnom mobilizacijom u političke svrhe. Isprva mi se činilo da su te reakcije nezavisne jedne od drugih, ekskrementi besposlenog uma, ali onda sam, obrativši pažnju na ovaj prilično neuobičajen društveni konsenzus, počela da percipiram taj svijet kao instrument specijalnog rata. Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke.

**Radite i na dramskom tekstu o admiralu Baroviću, za koji ste dobili nagradu Crnogorskog narodnog pozorišta. Što nam poručuje Barović kroz Vaš tekst?**

Na jednom mjestu, u trenucima u kojima je njegov ideološki paroksizam najočitiji, Barović poručuje: „Korisno je znati da su se neka traganja za istinom okončala neslavno, u korist onih koje ne biste ni tražili da ste znali da ćete ih naći.“ Njegove riječi su proročke, on je modelovan kao tragični heroj koji postoji u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – istovremeno. Trojanski sveštenik o čija su se upozorenja oglušili. Ne prijeti, nego opominje: „Što god budete gonili, doći će vrijeme da ono goni Vas.“ On se čak ni ne nalazi na ideološkoj sredini, već jasno pledira za one koji se brane. Njegov postupak ne negira potrebu za svrstavanjem – on se svrstava na stranu dobra, koje nikada nije cijelo i savršeno. S tim u vezi, prava je šteta što crnogorsko društvo, zabavljeno sitnim ćarom i kukavičlukom, nikada neće razumjeti njegove riječi. Taj voz je davno izgubljen.

**Ima li Crna Gora živu književnu scenu i što koči njen razvoj?**

To što se knjige štampaju više nego ikada (i što zbilja mnozina piše) ne govori ništa o bogatstvu domaće književne scene jer, čini mi se, u tom procesu izostaje ono što je ključno za superviziju književne produkcije, a to je – selekcija. U državi koja broji nešto više od 600 hiljada stanovnika ne možete priuštiti sebi da se zamjerite bilo kome: sve je veoma lično. Dok god bude tako, živjećemo okruženi poznatim piscima nepoznatih knjiga i čuditi se zašto se u našem jeziku čuda tako rijetko događaju.

Produkciju članka podržalo je Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke


TIJANA RAKOČEVIĆ

Žene u našoj književnosti se sistemski zastrašuju

Drugarica Kahr gradonačelnica je grada Graca, drugog po veličini u Austriji. Oslovljavamo je sa „drugarice“ jer to i jeste, Elke Kahr je po političkom opredjeljenju komunistikinja, a potencijale komunizma otkrila je rano, dok je kao usvojeno dijete odrastala u radničkoj četvrti Graca, među velikim porodicama zbijenim u male stanove. 

Sve ovo nije melodramski uvod u srećnu komunističku priču, nego životne činjenice o kojima Elke Kahr otvoreno govori u intervjuima. A intervjua nije bilo malo, jer je 2021. upravo gradonačelnica Graca bila medijska senzacija, nakon vjerovatno najneočekivanijeg izbornog rezultata u Evropi. Te godine Komunistička partija Austrije (KPA) došla je na vlast u Gracu, a Elke Kahr postala je gradonačelnica nakon mnogo godina „terenskog“ i institucionalnog rada u svom rodnom gradu.

Razgovarali smo o razlozima za politički uspjeh KPA, poziciji ljevice u Evropi i političkim temama koje definišu sadašnji trenutak, ali i o jednoj zemlji koja je nestala...

"Sa bivšom Jugoslavijom povezuju me mnoga lijepa sjećanja na sjajna putovanja i nevjerovatne ljude koje sam tada upoznala, priča Kahr u intervjuu za Normalizuj koji smo vodili na relaciji Berlin-Grac.

**Od 2021. godine gradonačelnica ste grada Graca, drugog najvećeg grada u Austriji. Za većinu posmatrača spolja to je bio politički šok. A zapravo, na „terenu“ ste prisutni već dugo. U pitanju su decenije političko-društvenog angažmana. Jeste li bili iznenađeni rezultatom?**

Od 1993. bila sam opštinska odbornica u Gracu, a od 2005. gradska savjetnica. U tom periodu Komunistička partija Austrije postigla je veliku kompetentnost u lokalnoj politici i bila je uvijek dostupna za sve brige i probleme. Mnogo toga smo postigli u Gracu, od poboljšanja uslova stanovanja do očuvanja vrijednih zelenih i rekreativnih zona. Ali rezultat iz 2021. ipak je bio iznenađenje, nijedna anketa nije predviđala takav ishod.

**U Gracu ste na izborima pobijedili Narodnu partiju Austrije, tradicionalno jaku, konzervativnu partiju, blisku katoličkoj crkvi i neoliberalnoj politici. Šta je bilo potrebno uraditi da bi građani shvatili da im je Komunistička partija mnogo bliža od konzervativnih elitista?**

Komunistička partija Austrije ne ide gradom s ideološkim ularom na glavi, već sa otvorenim očima za dobar i manje dobar razvoj. Konzervativni i buržujski glasači takođe su bili zabrinuti da se mnoge stvari razvijaju u pogrešnom pravcu. Uvijek smo gradili politiku koja obraća pažnju na brige što je moguće šire grupe ljudi – djece i mladih, radnika, penzionera, ljudi iz svijeta ekonomije, nezaposlenih. Ali naš fokus je najsnažniji na grupama koje nemaju svoj lobi i koje ostale partije često previđaju. To je posebno važno u ekonomski teškim vremenima.

**Šta je uopšte današnja Komunistička partija Austrije? Koje su njene veze sa istorijskim komunizmom i ostalim Komunističkim partijama u svijetu, da ne kažem – sa „komunističkom intrenacionalnom“?**

KPA je politička partija sa najdužim kontinuitetom postojanja u Austriji. U periodu nacističkog režima podnijela je mnoge žrtve za slobodnu i nezavisnu Austriju. Stvorila je mnoge ličnosti koje su oblikovale Austriju – čak i kad su ih rado skrivali pod tepih. Ipak, KPA je decenijama bila pod snažnim uticajem politike Sovjetskog saveza, zauzimala je stavove nekritički i predugo ćutala o pogrešnom razvoju i zločinima. To je nanijelo mnogo štete partiji i ugrozilo povjerenje. Za mene, komunizam danas mnogo više predstavlja ono što je bilo originalno značenje riječi: društvo koje stvara zajednički, u opštem interesu za suštinske osnovne potrebe kao što su stanovanje, obrazovanje, zdravlje, briga, mobilinost i još mnogo toga, društvo koje ono što je svakom čovjeku potrebno ne prepušta takozvanom „slobodnom tržištu“.

**Beč mnogo veći grad od Graca, takođe i grad sa velikom radničkom klasom i ljudima kojima bi se Vaša politika mogla obratiti. Ipak, u Beču je rezultat „tradicionalno“ slab. Šta se to posebno dogodilo u Gracu, a nije još u ostatku države? I da li će se dogoditi?**

Izbori u saveznoj republici Salcburg, gdje je KPA sa Kej-Mihael Dankl bila druga u glavnom gradu regije, pokazuje da je uspjeh moguć svuda gdje je urađen dobar posao, „sa obje noge na zemlji“, i gdje kandidatkinje i kandidati mogu da se obrate ljudima. KPA ne mora da se skriva sa svojim idejama i pozicijama. Možemo biti uspješni i u Beču ako sve bude kako treba. Ali uspjesi ne dolaze od marketinga i slogana, već od korisnog rada koji pomaže ljudima u njihovom svakodnevnom životu.

**U Belgiji se iste godine kao i u Gracu dogodilo političko „čudo“, u srcu evropske neoliberalne birokratije belgijska Partija rada postala je treća najjača partija u zemlji. Mislite li da se „belgijski bauk“ može raširiti Evropom?**

U bauk ne vjerujem, ali veoma vjerujem u snažne pokrete radnih ljudi koji u svakoj evropskoj zemlji predstavljaju većinu. Belgijska partija radi veoma dobro i takođe je uzor, ali na kraju svaka partija mora razviti sopstvenu politiku. Mjera moraju biti konkretne okolnosti, a ne šabloni.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d6be8d5c-228d-44a8-a529-cbaa74739f4f)
"Fokus na grupama koje nemaju svoj lobi"{.caption}

**U Evropi u kojoj već neko vrijeme jača desni populizam, ljevica često izgleda vrlo pasivno. Čak i tradicionalno lijevoj radničkoj klasi sve češće prilaze desni populisti. Kako ste Vi u Gracu „pretekli“ desnu politiku, koja je takođe naučila kako da politički profitira upravo od onih klasa koje tlači?**

Mnoge grupacije i partije koje sebe definišu kao „lijeve“ imaju tendenciju da se zaglave u temama koje su daleko od potreba i interesa velike većine. To se može primijetiti u čitavoj Evropi. Tamo gdje partije ukorijenjene u radničkom pokretu vjerodostojno predstavljaju interese pokreta, ima i očiglednog uspjeha. Ali ne postoji univerzalni recept protiv desničarskih partija koje dijele društvo i preigravaju ljude jedne protiv drugih. Potrebno je mnogo ubjeđivanja. Važno je ne odustajati od ljudi koji glasaju desno, čak ih i ne vrijeđati. Njihov izbor često je beznadežnost i bespomoćnost iz razočaranosti tradicionalnom socijal-demokratijom, koja je u nekim zemljama (kakva je bila Njemačka pod Gerhardom Šrederom) slijedila stroge neoliberalne politike koje su oduzele mnoga prava radnicima.

**Kakav je odnos stanovnika Graca koji su porijeklom iz bivše Jugoslavije prema Komunističkoj partiji? Ima li među njima Vaših saboraca? I kakav je provod na Yugo Fešti koju ste ove godine organizovali 10. put?**

U našoj partiji postoje članovi koji dolaze iz bivše Jugoslavije, iz svih djelova. Fešta je zajednički planirana i organizovana sa ljudima iz bivše Jugoslavije. Nikoga ne pitam za koga glasa. Fešta je otvorena za sve, a nudi prije svega dobro jelo i dobru muziku. Za nas su svi stanovnici Graca jednako vrijedni, bez obzira odakle dolaze.

**Vratimo se malo unazad. Vi potičete iz radničke porodice. Vaši roditelji su vas usvojili kad ste imali tri godine i Vi javno govorite o tome. Svjedočili ste od malena klasnim i socijalnim razlikama u najbližem okruženju. Da na trenutak pojednostavimo stvari – mislite li da se komunista rađa, ili se komunista postaje?**

Moji roditelji su me ohrabrili da sama stvorim svoju sliku svijeta i rano sam počela da se interesujem za šire pokrete i da pokušavam da shvatim šta se događa sa svijetom. Tako sam se našla u Komunističkoj partiji Austrije i tamo otkrila svoju političku domovinu. Ali to je prije svega povezano sa ljudima koji tamo rade i sa njihovim stavovima.

**Javno je poznato da od Vaše plate koja iznosi 8.000 eura, zadržavate 2.000, ostatak dajete onima kojima je to potrebnije nego Vama. To ste radili i dok ste bili u Gradskom vijeću od 2005. do 2017. Kakav je osjećaj davati tri četvrtine svojih prihoda? Je li to komunizam, populizam ili „samo“ ljudskost? I da li se od „ljudskosti“ može izgraditi politika?**

Visoku zaradu nikad nisam smatrala „svojim“ novcem. Visinu iznosa ne određuje grad Grac, već zakon. Nije u redu da političari i političarke zarađuju toliko više od, recimo, kvalifikovanog zanatskog radnika. Ako zvanični predstavnici zarađuju toliko mnogo da ne moraju ni da razmišljaju o stanarini ili računu za struju, nije čudo što su njihove politike tako daleko od problema mnogo većeg broja ljudi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2e5bb81e-53d3-4c3d-ae15-27656a1ccccc)
Proslava izborne pobjede u Gracu, foto: KPA{.caption}

**U evropskom javnom diskursu dugo se radi na tome da se komunizam i fašizam izjednače kao dva ista totalitarizma. Kako spriječiti izjednačavanje komunizma, marksizma i staljinizma, ukoliko se na javnu scenu želi stupiti sa marksističkih ideoloških pozicija? Kako ste se Vi na početku borili sa tim predrasudama?**

Nažalost, u ime komunizma počinjeni su mnogi teški zločini, to se ne može poreći i mora se dobro promišljati u svemu što komunističke partije rade danas. Zbog toga nije lako uvijek prevazići predrasude. Koministička politika ne smije biti kopija prošlosti, već mora iz svakodnevice stvoriti realne kontra-modele vladajućoj politici, koji odgovaraju potrebama ljudi. Za tako nešto ne postoje udžbenici i tajne formule. Predrasude se najbolje mogu savladati postizanjem stvarnih poboljšanja.

**Kako se iz Komunističke partije Austrije gledalo na Titovu Jugoslaviju i na njen raspad? I kako Vam danas, iz komšijske perspektive, djeluju ostaci te nekad velike države?**

Ne gledam na Jugoslaviju sa šarenim naočarima, politički sistem imao je, naravno, mnogo grešaka i slabosti. Ali bio je mnogo bolji od sistema koji je stvorio Staljin. Do danas kod mnogih ljudi iz svih republika postoji osjećaj zajedništva i zajedničke istorije. Jugoslavija je bila zemlja sa mnogo kulturoloških i geografskih različitosti, zemlja sa velikim mogućnostima. To što se zemlja raspala uz toliko nasilja i toliko mrtvih, jedno je od najmračnijih poglavlja bliske prošlosti. Ostaci zemlje ostaju jednim dijelom u srcima ljudi koji su devedesetih napustili svoju domovinu i danas žive po čitavom svijetu, pa i u Gracu.

**Za kraj, imate li savjet za one koji bi takođe željeli da utiču na svoje okruženje, a kojima kapitalistički status quo još uvijek djeluje neuništivo. Odakle početi kad se zajednica želi učiniti solidarnijim, boljim mjestom za život?**

Uvijek u svojoj okolini, u komšiluku, u svojoj zajednici u kojoj se razgovara sa čovjekom, gdje se iskreno shvataju njegove potrebe i gdje ga se može čuti.




Važno je ne odustajati od ljudi koji glasaju desno, čak ih i ne vrijeđati. Njihov izbor često je beznadežnost i bespomoćnost, kaže gradonačelnica Graca, članica Komunističke partije Austrije Elkre Kahr

izvorno naprijed

Komunistički Grac: Solidarnost umjesto bauka

Izložba dizajnerke Maše Vukmanović "Narativ dizajna", na kojoj je predstavljen veliki broj projekata, od brendiranja i grafičkog dizajna, sve do proizvoda, nameštaja i prostornog dizajna, otvorena je nedavno u Narodnom muzeju na Cetinju. Maša Vukmanović je rođena u Parizu 1979. godine. Završila je studije produktivnog dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. 

Godine 2005. otvorila je svoj prvi multidisciplinarni studio za dizajn, da bi "Kreativni studio Maša Vukmanović" formirala 2014. Dobitnica je mnogih domaćih i svjetskih strukovnih nagrada u različitim kategorijama, uključujući Red dot Design Award, Red dot Brand Award, iF Design Award, German Design Award, German Brand Award... Od 2018. angažovana je kao kreativni direktor u brendu namještaja Milla&Milli. Unuka je revolucionara i narodnog heroja Svetozara Vukmanovića Tempa.

**Šta za vas predstavlja dizajn i kako bi ste okarakterisali svoj rad?**

Dizajn je prije svega za mene poziv. Od djetinjstva sam uvijek nešto crtala, slagala neke kocke ili elemente u razne kompozicije. Ni danas se nije puno toga promijenilo – svaki dan nešto dizajniram i komponiram, pa makar i hranu na tanjuru, sad dok sam na godišnjem odmoru. Smatram da je dizajn svugdje oko nas, ili bi barem trebalo tako biti. Živimo u fizičkom svijetu okruženi raznim objektima, bilo bi nam svima ljepše i bolje kad bi ti objekti bili i dizajnirani. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/436d0cc7-6ef2-4556-8ac0-adac7944b99e)
Foto: Narodni muzej CG{.caption}

Svoj rad bih okarakterizirala prvenstveno kao promišljen – koncept mi je strašno važan kod svakog rada. 

**Na svjetskoj sceni prisutan je veliki broj vrhunskih brendova i proizvođača, koji su prepoznatljivi po kvalitetu i dizajnu. Da li bi nekog izdvojili?**

Osim brendova ima puno kvalitetnih i vrlo talentiranih dizajnera, raznih generacija. Sviđa mi se pristup koji ima [Patricia Urquiola](https://patriciaurquiola.com/), ona vješto održava vrhunski nivo bez obzira za koji brend diizajnira, i bez obzira o kojem području se radi, da li interijeru, dizajnu namještaja ili art direkciji. 

**Kako birate projekte na kojima ćete raditi?**

Vrlo brzo se kroz razgovor s klijentom iskristalizira koji je prostor slobode koji su mi spremni dati. Ako se desi da se stvori takvo povjerenje da dobijem otvorene ruke, to onda najčešće rezultira iznimnim rezultatima. Za to je potrebno da klijent ima određeno razumijevanje kreativnog procesa, a često i hrabrost – jer sve što na neki način pomiče granice je riskantno za klijenta. Može biti ili jako uspješno ili jako neuspješno. Srećom, do sad nismo imali ovaj drugi slučaj.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c54df7d5-bc77-461b-909b-e08f82165ca9)
Foto: Maša Vukmanović{.caption}

**U čemu je tajna vašeg uspjeha?**

Puno radova je rađeno u timu, i sinergija koja se dogodi na nekom projektu je neprocjenjiva. Mislim da je također jako bitna radna etika. Veliki sam radnik, svojevremeno sam nosila nadimak „Mašina“. I u ovom poslu je kvaliteta proporcionalna s količinom vremena provedenom za stolom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d90e3155-11ff-4fd7-99e4-2afa05b31b52)
Foto: Maša Vukmanović{.caption}

**U kakvom sjećanju imate svog djeda Svetozara Vukmanovića Tempa? Koje susrete s njim najviše pamtite?**

Dok odgovaram na vaša pitanja sjedim u kući koju su on i moja baka gradili, to je za mene mjesto nekako zgusnutih emocija. Gledaju me s portreta koji vise na zidovima. Sva svoja ljeta sam provodila s njima, tih sjećanja je puno! I to je neprocjenjivo, ljeta kod Mije i Dide (tako smo ih zvali). Svako ljeto smo, između ostalog, slavili njegov rođendan, okupila bi se cijela porodica – lijepa su to sjećanja na sretna ljeta.

**Što ste od njega naučili?**

On je imao nevjerojatnu samodisciplinu i dnevni ritam kojeg se čvrsto pridržavao. Bio je veliki radnik, i to je ono što sam sasvim sigurno da li naslijedila, da li pokupila – svejedno je. On je ustajao u 5, od 7 je bio u svojoj radnoj sobi do ručka, nakon odmora ponovo nekoliko sati rada, i onda odmor. To je i meni najdraže, kad mogu u toj „ranojutarnjoj smjeni“ raditi u potpunom miru i tišini. Osim toga, od njega i od bake sam pokupila ljubav prema umjetnosti, što likovnoj što književnoj. Tu su oboje napravili veliki utjecaj na mene. I za kraj – razvoj kritičkog mišljenja. Mi smo obitelj u kojoj se raspravlja o raznim temama, polemizira i diskutira. Možda odatle proizlazi ta stalna potraga za konceptom, za idejom koja prethodi likovnom izričaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4b108bae-46fb-4d62-bc15-b08d29dc8e71)
Revolucija koja teče, S.V. Tempo {.caption}

**Rođeni ste u Parizu, trenutno živite i radite u Zagrebu. Kako ocjenjujete život u Hrvatskoj i političku situaciju u regionu?**

Život u Zagrebu ima naravno pozitivnih strana – sigurna je sredina, što omogućava lijepo djetinjstvo mom sinu. Hrvatska je u EU, putovanja su značajno olakšana – to su pozitivne strane. Ipak, ima prostora za puno promjena na bolje. Mene užasava školski sistem, korupcija na svim nivoima, sistem vrijednosti koji je vrlo daleko od mojih osobnih. Voljela bih omogućiti svom sinu da jednog dana, ukoliko to bude želio, može otići negdje gdje su vidici širi. 

**Koliko često dolazite u Crnu Goru, Crmnicu, Reževiće ili Cetinje gdje se čuva vrijedni [legat Milice i Svetozara Vukmanovića](https://www.vreme.com/kultura/tri-ljubavi/)? Šta za vas predstavljaju sva ta mjesta?**

Svake godine dolazimo u Crnu Goru, u Reževiće. U Crmnicu i Cetinje ne odemo svake godine, ali odemo kad god uspijemo. Kao što sam maloprije rekla, to su za mene mjesta zgusnutih emocija. Iako nisam nikad živjela u Crnoj Gori, osjećam povezanost. Za mene je ova mikrolokacija „dom“ jedina fiksna točka u mom životu, i jako mi je bitna. Kad smo postavljali izložbu, moj otac i ja smo razgovarali o Didi – koliko bi on bio ponosan. A ja sam izuzetno sretna što sam imala priliku izlagati baš u Cetinju, mjestu koje je determiniralo njegov život.


Zagrebačka dizajnerka Maša Vukmanović, unuka poznatog crnogorskog i jugoslovenskog revolucionara, izložila je svoje radove na Cetinju

maša vukmanović, dizajnerka

Od Tempa sam naslijedila samodisciplinu

Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić govorio je nedavno na tribini „Kakav nam antifašizam treba?“ povodom 13. jula na Cetinju, u organizaciji Prijestonice i NVO Antifašisti Cetinja. Organizatori su pozvali Klasića da govori o crnogorskom ustanku, zato što je jedan od glavnih zastupnika borbe za humanističke lijeve vrijednosti i protivnik nacionalizma u regionu kao glavnog goriva desnih politika. 

Govoreći o prostoru bivše Jugoslavije kao o skupini država sa donekle sličnim problemima, naš sagovornik je istakao i razlike, naročito u povodu tretiranja NOB-a i istorije saradnje sa fašistima. Negdje se desna revizija forsira u medjima, negdje kroz pop kulturu, a negdje i kroz zvaničnu politiku, no svuda je potrebna jaka antifašistička akcija kao odgovor, kaže Klasić, profesor na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

**Kako danas vidite odnose između Hrvata i Srba?**

Ako me pitate kakvi su odnosi između Vučića i Milanovića oni su vjerovatno vrlo komplicirani. Ako me pitate kakvi su odnosi između mene i mog prijatelja Miloša u Beogradu oni su izvrsni. Između "običnih ljudi", između intelektualaca, glumaca, pjevača, sportaša, odnosi su odlični. Ali, na političkoj razini još uvijek je puno problema. Što se tiče prošlosti ona je opterećujući faktor i to jedino možemo riješiti, ne tako što ćemo insistirati da smo jedni u pravu, a drugi isključivo u krivu, i da su uvijek naše žrtve, a vaši zločinci, i da su uvijek naše žrtve veće od vaših žrtava, a za naše zločince uvijek imamo razumijevanja. To jedino možemo kvalitetnim obrazovanjem koje će omogućiti jedan multiperspektivan pristup, da se mladi ljudi mogu kritički odnositi prema prošlosti, da čuju više strana, da pričaju o njima. 

Imamo zajednički jezik koji nas povezuje i to je ključna stvar. Hrvati i Srbi su u zajednici bili manje od 70 godina. Hrvatska i Mađarska su bile 700 godina u zajednici pa danas ni jedan Hrvat ne zna ni za jedan mađarski rok bend, niti gleda mađarske filmove. Dakle, imamo jezik koji nas povezuje, sličnog smo mentaliteta, imamo i lijepe primjere iz prošlosti, to je nešto što trebamo njegovati, ali, ne bježati i od onih mračnih strana iz prošlosti nego o njima pričati da se više ne bi ponovile.

**Na koji način biste opisali trenutnu političku poziciju Crne Gore?** 

Ne mogu to odgovoriti konkretno, ali mi je s jedne strane drago što nije učinjen zaokret, ni po pitanju NATO-a, ni po pitanju Evropske unije, barem deklarativno, a ono što je bitno, jeste da se postavi jasan odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i prema samoj Srbiji. To će biti ono što će uticati na Crnu Goru u budućnosti. Mislim da Crna Gora nema drugu alternativu. Alternativa bi bila da se počne vezati više uz Srbiju, a mislim da je to karta na koju ne bi trebala igrati, jer mislim da je Srbija u ovom trenutku definitivno na gubitničkoj strani. I nije tu stvar nikakvih emocija, nego je stvar u tome što Crna Gora mora težiti evropskim vrijednostima, evropskim standardima, evropskim integracima i to je nešto što treba biti njena budućnost. Crna Gora ne smije izabrati kartu koju je izabrala Srbija, što službeno, što neslužbeno. Mislim da su standardi koje treba pratiti oni koji uvjetuju i diktiraju Kopenhagen, Helsinki, Štokholm, a ne Moskva i Peking, i to bi trebalo svakom Crnogorcu i svakom crnogorskom političaru biti jasno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/22ef01c9-b1ce-42a8-a59f-99878bbd8095)
Tribina na Cetinju, foto: AFC {.caption}

Što se tiče uticaja crkve, zna se gdje je mjesto crkvi u sekularnom društvu. Svako ima pravo poštivati, prakticirati koju god vjeru želi, ali živimo u svjetovnom društvu, u sekularnom društvu, u kojem građani i političari vode politiku na principima koji su ovozemaljski, a onozemaljsko - ko vjeruje u to - neka se time bavi u svoje slobodno vrijeme.

**Otkud toliko revizije istorije u regionu, pa sve više i u Crnoj Gori?**

Crna Gora je prošla taj period kada se na neki način negiralo i obezvrjeđivalo nasljeđe partizanskog pokreta, zbog toga što je bio jugoslavenski i internacionalan i zbog toga što je bio predvođen Komunističkom partijom. Možda čak i najmanje u Crnoj Gori u odnosu na Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Bilo je i ovdje pokušaja, ali nekako smo svi uvijek s veseljem slušali kada bi se pokušaj podizanja spomenika Draži Mihailoviću, ili nekim drugim četnicima, sprječavao. Nažalost, u Srbiji i Hrvatskoj revizionizam je otišao puno dalje. U Crnoj Gori je posebno problematičan odnos prema četništvu. Ne mogu shvatiti da jedan Srbin, jedan Crnogorac, može četnike doživljavati kao patriote, kao antifašiste, ili, u krajnjoj liniji kao neko sa kim se treba ponositi. Ne samo što su činili stravične zločine prema civilnom stanovništvu, ne samo što su htjeli etnički čistu državu kojom će oni jednog dana vladati, nego su aktivno surađivali sa italijanskim fašistima, sa njemačkim nacistima i sa ustašama. Kako možete danas kao Srbin veličati pokret koji je aktivno surađivao sa onima koji su vršili genocide i etničko čišćenje nad vašim narodom?

**Zašto je onda, uprkos svemu što govorite, do toga dobrim dijelom došlo, pa se kvislinzi u regionu slave?**

Za hrvatske revizioniste ključne su devedesete godine - rat u Hrvatskoj i stvaranje samostalne države. Partizanski pokret nije imao šanse, jer je internacionalan i ljevičarski. Partizanskog pokreta nema bez komunista. To ne znači da su svi partizani bili komunisti. Naprotiv, bili su manjina u početku. Ali, partizanskog pokreta bez komunista na taj način ne bi bilo. Partizanski pokret je bio jugoslovenski. Mene jako ljuti i o tome sam ovih dana dosta aktivno govorio u javnosti, način na koji se obilježavalo osamdeset godina Bitke na Sutjesci. Jer ako se Sutjeska obilježava zato što su tamo poginuli najviše Hrvati- Dalmatinci, onda je to potpuno pogrešno. Ako nemate hrabrosti, ako nemate volje i želje komemorirati sva ona mjesta gdje su izginuli Srbi iz Banije, Srbi iz Like, s Korduna, koji su ginuli po cijeloj Jugoslaviji, nego ćete samo obilježavati tamo gdje su ginuli Hrvati, onda poništavate ideju partizanskog pokreta. 

> Hrvoje Klasić je rođen 1972. u Sisku. Od 2003. profesor je na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istaknuti je kritičar pokušaja rehabilitacije ustaškog pokreta, što ga je učinilo metom napada nacionalista

Jer partizanski pokret nikada nije bio hrvatski. Niti je postojao hrvatski antifašistički pokret, to je bio pokret koji je bio jugoslavenski, to je bio pokret koji je imao jednog vrhovnog zapovjednika, što ne znači da se nije borio i za Hrvatsku i za Bosnu i za Crnu Goru unutar Jugoslavije. Dakle, u tom smislu je to dio revizionističkog narativa. Kad kažem da je partizanski pokret bio jugoslavenski, komunistički i internacionalan - ne anacionalan, to je u direktnoj suprotnosti sa onim što smo imali devedesetih godina. Poenta je u tome što se devedesetih godina okupljamo oko jedne nacije, gradimo etnonacionalne tvorevine koje su suprotnost onome što smo imali u tom trenutku i to naravno nije moglo preživjeti na taj način. 

**Ko su bili glavni junaci tog procesa?**

Rodonačelnik revizionizma i onaj koji je nama zagorčao život je najvećim dijelom Franjo Tuđman. Ustaštvo nikad nije postalo u Hrvatskoj mejnstrim, niti da ćete vidjeti da se u udžbenicima hvali ustaštvo, ali to što se dogodilo u Hrvatskoj nigdje se nije dogodilo u Evropi. Četrdeset pete godine su iz cijele Evrope neki fašisti, nacisti, ustaše uspjeli pobjeći i nastaviti živjeti u Argentini, Paragvaju, Australiji, Kanadi, ali ono što se nigdje nije dogodilo, a dogodilo se u Hrvatskoj, to je da su se dobrim dijelom uspjeli vratiti 45 godina kasnije s narativom kojeg su brižno održavali. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e56bcfb5-5263-4350-87dc-007acd27374b)
Foto: AFC{.caption}

Kada sam upisao fakultet, 1991. godine, sa mnom je došao studirati dečko iz Sidneja koji mi je rekao da je došao iz ustaške obitelji i dok nije došao nije znao da Bosna nije u Hrvatskoj. Ovako je govorio: *Imali smo doma kartu velike Hrvatske, kartu NDH do Drine. Ja nisam sreo nikada nikoga iz Jugoslavije. Jednog dana pitam tatu čiji je Željo klub, kaže - hrvatski. A Velež? Pa isto hrvatski...* Ja onda pitam, je li istina da ste svi tamo bili za Pavelića, a on kaže: *Nije istina - moji su svi bili za Luburića.* 

Oni su brižno čuvali taj narativ i došli su devedesetih godina na neke od ključnih funkcija - intelektualnog, političkog, društvenog, vojnog života. I naravno da su u jednom trenutku rekli: Čekajte sad malo, pomagali smo vam, a sad smo mi i dalje zločinci! I tu kreće ta relativizacija koja, nažalost, traje do danas. Često me pitaju kakvi su udžbenici? Neko ko je moja generacija ili stariji možda misli da je škola ključan faktor u društvu. To već odavno nije. Što bi se upotrijebio termin "opinion maker", ko je glavni influenser? To sigurno više nije škola. To sigurno nisu više nastavnici i to sigurno nisu više udžbenici. To ne znači da škole nemaju svoju ulogu. Ali, mi danas moramo znati da to mora biti, ne više reakcija. Antifašizam je zapravo akcija. Mi moramo pružiti akciju. Društveni angažman mora biti i po vertikali i po horizontali prisutan u društvu. Ne možete vi predavati i govoriti da su rasni zakoni užas, da je NDH genocidna, pa se neko iz klupe digne i kaže: pa ja živim u ulici Mile Budaka koji je potpisnik rasnih zakona. 

**Ko bi trebalo da su nosioci te antifašističke akcije?**

Društvene mreže, pjevači, glumci, poznate ličnosti, oni su danas veći influenseri i po pitanju prošlosti nego što smo to mi. To ne znači da edukacija nije ključ svega. Uzeću primjer Njemačke. Nisu 1945. godine svi nacisti kažnjeni. Nisu svi nacisti izgubili svoje pozicije u Njemačkoj. Ali su shvatili što treba raditi. Krenuli su od mladih generacija, u škole su puno uložili, čekali su i dočekali. Dvadeset godina kasnije dobili smo generaciju koja je naučila kritički razmišljati, kritički promišljati i koja se usudila 1968. pitati svoje roditelje: Gdje ste vi bili od 1933. do 1945? Jeste li baš svi protestovali protiv Hitlera? To mi ovdje nismo dobili, nismo dobili generacije koje su svoje očeve spremne pitati gdje su bili u vrijeme Srebrenice, gdje su bili u vrijeme Oluje, gdje su bili u vrijeme Vukovara, gdje su bili u vrijeme Dubrovnika, nego smo dobili generacije koje su još gore od svojih roditelja.

**Kako antifašizam učiniti bližim i privlačnijim mladima?**

Prije svega, treba shvatiti da fašizam dvadesetih ili tridesetih godina nije identičan onome što se danas događa u svijetu. Mi danas imamo razne pojave ograničavanja ljudskih prava, medijskih prava, ograničavanja funkcioniranja demokracije i pravne države. To još uvijek nije identično onome što je bio fašizam dvadesetih i tridesetih godina. Međutim, to ne znači da ne trebamo reagirati, povijest nas tome uči. Ne kaže se džaba da je povijest učiteljica života. Povijest jeste učiteljica života, ali se mi pokazujemo kao loši učenici. Treba biti oprezan, treba reagirati i na najmanju pojavu netolerancije u društvu koja vodi prema agresiji, nasilju ili nečem puno većem i ne treba zanemarivati te pojavne oblike netolerancije i nasilja kada su oni i u najmanjoj mjeri. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b2e74319-b6be-465c-ada2-b8d7c0a23089)
Foto: Fenomeni.me{.caption}

**Fašizam se dakle razvija postepeno i polako osvaja prostor do trenutka kad bude kasno?**

Obično upotrebljavam dva primjera - 1928. godine Hitler i njegova stranka su na izborima dobili dva i po posto glasova. Tada su se svi smijali, i političari i politolozi. Govorili su da od tog čovjeka neće nikada ništa biti. Prošlo je nekoliko godina a on je postao najmoćniji čovjek Njemačke, a uskoro i Evrope i učinio je što je učinio. Ili uzmite početkom 1941. godine, devedeset posto građana u Zagrebu nije znalo ko su ustaše. Oni gotovo da nisu postojali. Međutim, spletom okolnosti, Hitler i Musolini su odlučili zaigrati na kartu ustaša, oživjeli su ih, vratili su ih, i oni su uskoro postali gospodari života i smrti. Trebamo biti svjesni naših problema u kojima živimo. Trebamo na temelju onoga iz prošlosti znati osluškivati gdje god nastaju primjeri netolerancije, agresije, mržnje, a danas se to manifestira, možda ne više prema Židovima, prema Romima, Srbima ili prema komunistima, danas to vidimo u odnosu prema ženama, migrantima, prema raznim skupinama LGBT. Mislim da to mladima treba približiti. Treba im približiti antifašiste o kojima mi govorimo iz dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina kao primjer da alternativa uvijek postoji. Da treba biti hrabar, da ne treba biti pasivni promatrač, nego da treba biti aktivni sudionik vremena u kojem živiš, da ne treba okrenuti glavu, ne nužno kada se odvodi neko u logore - nadam se da toga više neće biti, ali da ne treba okretati glavu kada vidiš da muškarac tuče ženu, kada se upada u kampove migranata i iz rasističkih razloga premlaćuje itd. To nas trebaju učiti primjeri naših antifašista crnogorskih, hrvatskih - djevojaka i mladića koji su odlučili suprostaviti se najvećem zlu koje je u tom trenutku postojalo. 

**Oštar ste kritičar prilika u Hrvatskoj. Vidite li ipak nekog napretka?**

Kada pogledate prema Finskoj ili Danskoj vidim koliko još uvijek zaostajemo. Ali kada pogledam prema Srbiji, vidim koliko smo napredovali. Mi smo neke trendove iz devedesetih uspjeli zaustaviti, pa čak i preokrenuti. HDZ je predugo na vlasti u državi, sa nekim izuzecima kada je SDP kratko bio, međutim, u većini velikih gradova HDZ nije na vlasti. U mom gradu, gdje je najrigidniji katolički biskup, koji je revizionist, ljevica pobjeđuje otkad je on tamo. Baš njemu za inat. U Zagrebu sam u jednom projektu gdje već neko vrijeme mijenjamo ulice koje su imenovane devedesetih godina po ljudima iz NDH. Počelo je obnavljanje nekih spomenika. Promjene su moguće. U Hrvatskoj postoji revizionizam i dalje, ali revizionisti su ipak u defanzivi, na način da ih nema u mejnstrim medijima. Ljude poput mene, ili poput mojih kolega: Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine ili Iva Golštajna, možete vidjeti na svim najgledanijim televizijama i u svim najčitanijim medijima, a ljudi koji misle da se u Jasenovcu ništa nije dogodilo, koji misle da su ustaše oslobodili Hrvatsku, njih nema u mejnstrim medijima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ff133521-03b4-4bcd-ba97-08a3740012a8)
Foto: Espreso{.caption}

To ne znači da mi živimo u društvu u kakvom bih ja volio da živimo, ali to je borba i nema uzmicanja. Mi da smo se "poklopili ušima" vjerovatno bi danas imali "za dom spremni" koji bi možda bio službeni pozdrav u vojsci. Naravno da nam je Evropska unija u tome pomogla da imamo slobodne medije, pravnu državu koja se razvija iz dana u dan. Stoga naša akcija i reakcija više ne smije biti samo obilježavanje Bitke na Kozari, Bitke na Sutjesci ili 13. jula. Mlade danas tako nećemo privući. Postoje drugi oblici borbe, druge teme. To su i prava manjina, migranata, LGBT zajednice, to su demokratske slobode, prava na okupljanje. To je ono što će njih privući. Ne kažem da ovo potpuno treba izbaciti iz našeg sjećanja, ali trebamo se mladima približiti nekim novim temama koje oni vide kao opasnost za svoju budućnost i za svoj život.



Antifašizam je akcija! Mi moramo pružiti akciju. Društveni angažman mora biti i po vertikali i po horizontali prisutan u društvu

hrvoje klasić, istoričar

Povijest jeste učiteljica, ali mi smo loši đaci

Važno je probati zamisliti kako je proći kroz tuđe iskustvo. Naš razvoj zavisi od vježbanja empatije. Film je sjajan alat. Mark Cousins irski reditelj i scenarista, živi u Edinburgu.
Obavezno pogledajte njegovu dokumentarnu seriju o filmu: *The Story of Film: An Odyssey*.
Razgovor sa ovim plodnim autorom i počasnim doktorom više univerziteta dio je projekta Mentor koji na [Inatagramu](https://www.instagram.com/mentor.mne/) i [Youtube](https://www.youtube.com/@mentor2341) platformama promoviše prenos znanja i edukaciju. 

**Šta mislite o filmu kao obrazovnom sredstvu?**

Mislim da svrha filma nije učenje. Mislim da su filmu bliži magija i mit nego učionica i amfiteatar. Film nije dobar način da učimo o najbolnijim stvarima u životu. Mi koji znamo šta je rat, znamo da film nikad ne može da izazove u nama intenzitet i strah kao što to može rat. Previše je bezbjedan. Ali film može da nas nauči drugim stvarima. Uči nas tome kakav je osjećaj biti na drugom mjestu, kako da se izgubimo, da ne budemo u centru svog univerzuma. Kad gledam film, zaboravim ko sam, svoju društvenu klasu, rod, seksualno opredjeljenje. Na neki način uđem u umove drugih ljudi, a ulaženje u tuđe umove je obrazovno u najširem smislu.

**Na čemu počiva Vaša strast za filmom, na pisanju, režiji ili analiziranju?**

Moja strast definitivno počiva na režiji. Vidite ovo? Ovu kameru, ovaj kadar? Ja obožavam snimanje. Ne volim da budem pred kamerom, već iza nje. Obožavam slikovito izlaganje. U školi mi nije išlo pisanje ni čitanje, ali sam bio jako dobar u slikovitom izlaganju i vizuelnom razmišljanju. Snimanje, momenat kad uključim kameru, to je ono što volim. Dok snimam, osjećam da sam „u zoni“, kao sportisti kad kažu da su „u zoni“. Osjećam se kao da me proces snimanja pomalo hipnotiše.

**Ko je na Vas imao najveći filmski uticaj od ranog doba?**

Mogu vizuelno da odgovorim na to pitanje, jer je njegovo ime napisano na mojoj ruci. Orson Vels. Gledao sam njegove filmove na televiziji u Belfastu, u Sjevernoj Irskoj, gdje sam odrastao. Potičem iz porodice radničke klase, gdje nije bilo mnogo kulture, knjiga, ali imali smo televiziju i tu sam gledao te zlata vrijedne filmove, filmove koji podsjećaju na barokne katedrale, a režirao ih je Orson Vels. Orson Vels je učinio da shvatim da je suština filma vizuelno razmišljanje, spajanje ideja i priča. Snimio sam i jedan film o Orsonu Velsu. Pokazaću vam nešto. Ovo je čizma Orsona Velsa, kupio sam je na internetu. Njegova poslednja čizma. Bio je krupan čovjek, vidite kako su mu članci bili široki. Ovo je uložak iz njegove čizme. Ovo je njegova čarapa. Možda djeluje fetišistički, ali na ovaj način osjećam fizičku blizinu Orsona Velsa.
 Ako biste osnovali školu filma, kakva bi ona bila?“ 

Na neki način i jesam to uradio. Na internetu sam osnovao nešto što se zove „Naučiti film za 40 dana.“ Pitao sam se šta možemo naučiti o filmu za 40 dana. To je i dalje na internetu. Moja idealna škola filma ne bi imala zidove, sale za seminare i amfiteatre. Ne bi uopšte imala zgradu. Film se uči u svijetu. Stvaranje filma se uči reagovanjem na čulno osjećanje življenja. Ovdje pada mrak. Kad se Sunce spušta i zavlada sumrak, taj trenutak je magičan. Opaziti to znači stvarati film. Raditi neki posao prvi put u životu, bilo to u kampu za izbjeglice ili banci hrane ili nešto slično, kroz to se uči stvaranje filma. Kroz razumijevanje složenosti svijeta. Društvene, političke složenosti, duhovne i estetske složenosti svijeta. Dakle, iskustvo. Škola filma treba da se zasniva na iskustvu. Moraš se osjetiti iscrpljenim na kraju dana kada učiš kako se pravi film.

**Jeste li gledali neke od starih jugoslovenskih filmova?**

Da li sam gledao neki stari jugoslovenski film? Nisam ih pogledao mnogo, ali jesam neke od Lordana Zafranovića. Mislim da je on sjajan. Zaista odličan režiser. Pogledao sam film Krsta Papića „Lisice“. Crno-bijeli film. Mislim da je snimljen 1969. godine. Fantastičan je. Posebno se sjećam scene silovanja, u kojoj muškarac napadne ženu, pa počne da puzi prstima po njoj. Izgleda kao neki insekt. To je jako dobro. Volim i filmove Dušana Makavejeva. Sviđa mi se njihova smjelost, razigranost. To je odlično. Koje sam još filmove pogledao? Gledao sam mnoge balkanske filmove. Možda će to biti sledeće pitanje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/N8OQgnoPRZE" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>


**Koji su Vam omiljeni balkanski filmovi?**

Ako pričamo o Balkanu, treba uzeti u obzir sve države bivše Jugoslavije, kao na primjer Bosnu. Gledao sam „Ničiju zemlju“ i nekolika odlična dokumentarca iz Bosne. Volim mnoge rumunske filmove. Volim rumunsku režiserku Malvinu Ursianu. Sviđaju mi se njeni filmovi. Od skorijih naslova, Radu Žude je snimio odličan film, „Nije mi važno ako u istoriju uđemo kao varvari“, koji mi se svidio. Volim i albansku kinematografiju, naročito filmove Binke Željaskove. Snimila je više filmova sa djecom. Prijatelji iz Albanije su me upoznali sa njenim radom, koji mi se jako dopao. Od bugarskih filmova volim obje verzije „Kozjeg roga“ i slične klasike koje mnogi Bugari smatraju nekim od najboljih filmova svih vremena. Volim i filmove Binke Željaskove, još jedne režiserke. Volim njene filmove, jedan od njih se zove „Naduvani balon“ ili nešto slično. Ne sjećam se tačnog naslova. To je metaforički film o balonu koji leti iznad sela. Jako je duhovit, nadrealan i dadaistički. Mnogo mi se svidio taj film. Da li Grčka pripada Balkanu? Mnogo volim neke grčke filmove. Volim najpoznatijeg grčkog režisera u inostranstvu. To je Angelopulos, obožavam neke njegove filmove.




Da li sam gledao neki stari jugoslovenski film? Nisam ih pogledao mnogo, ali jesam neke od Lordana Zafranovića. Zaista odličan režiser. Pogledao sam film Krsta Papića „Lisice“. Posebno se sjećam scene silovanja, u kojoj muškarac napadne ženu, pa počne da puzi prstima po njoj. Izgleda kao neki insekt...

reditelj mark cousins

Moja idealna škola filma ne bi imala zidove

Sve varijacije zastava na cetinjskoj izložbi Uroša Krčadinca djeluju nadrealno. Kroz prostor galerije Miodrag Dado Đurić krećete se u bestežinskom stanju čiste ideologizovane zasićenosti. Te tkanine koje proizvode značenja dio su projekta „Svesvrtani“ kojim digitalni umjetnik iz Beograda ispituje odnos ideologije i tehnologije. 

Krčadinac, inženjer po osnovnom obrazovanju, stvorio je softver koji [svakome daje šansu da stvori svoju zastavu](https://krcadinac.com/svesvrstani) unutar sistema zadatih parametara. Tako može nastati, na primjer, *crnogorsko-afričko-LGBT-anarhistička* zastava, odnosno više njih koje softver množi i varira. 

Krčadinac traži jednu „radikalnu dijalektičku otvorenost ka složenosti svijeta“ kojom pokušava da izbjegne dualistički binarni sukob savremenog doba. Upravo zbog te isključivosti koja je u temeljima svih binarnih sistema, bili oni matematički ili identitetski, moderna društvenost potpada pod štetni uticaj mreža i algoritama koji se hrane sukobima. 

Zaoštreni identiteti kod Krčadinca ne postoje, on je pokretač, priređivač, donekle i koautor, jer njegovo djelo dograđuje AI, dakle softver, kao i ljudi koji ulaze u interakciju tako što prave nove zastave. Zajedničko djelovanje humanuma i mašine, čini da zastave gube na svom fiksnom simboličkom značenju koje sužava prostor misli. 

Umjetnost Uroša Krčadinca je poziv da se identiteti prelivaju u sadejstvu, usred humanijeg društva koje uči i komunicira slobodno.

**Misliš li da opšta inflacija simbola vodi ka gubljenju njihove moći? Ili je to prosto samo proces množenja novih i novih slika?**

To je dobro pitanje, jer ja sam osjetio kako oni za mene gube moć. Postoje knjige, enciklopedije koje se bave time, koja su pravila sklapanja simbola, boja, grbova i slično… To je jedan vrlo formulaični skup sistema. On je dušu dao da se od njega napravi neki algoritamski generativni postupak. I kad s tim radite, onda shvatite da sve te zvijezde, krstovi, znakovi, da je to skup nekih matematičkih tačaka, nekih vektora. I kad nad time provedete sate, dane i mjesece – onda oni za vas makar počnu da gube neku vrstu snage.

Poslije ovog rada prvi put sam osjetio da nisam više toliko u njihovoj vlasti, kao što sam bio ranije, da nisam toliko omađijan. U tom smislu to mi je bila zanimljiva introspektivna igra. A ono što vidim da se dešava i sa digitalnom kulturom i sa prelivanjem te kulture na cijelo društvo, jeste činjenica da imamo opštu inflaciju simbola. Ta proizvoljna igra postaje nekontrolisana, sigurno da je na mnogo načina opasna, ali je i uzbudljiva.

**Govoriš o odnosu tehnologije i ideologjje?**

Jeste, ovo je ultimativna ideološka mašina. Mislim, svaka tehnologija jeste ideološka na neki način, samo što sada dobijamo onako baš bjelodano, sa *chatGPT*-jem i *Midjourney*-om i svim tim tehnologijama koje nam proizvode bilo koju sliku.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/23e33c00-3445-409b-bb36-73693c1c36ca)

**Simboli možda slabe, ali i zadržavaju snagu. Ne vidIm svastiku među tvojim zastavama?**

Ima je, hindu i budistička, evo, ima ovdje jedna... Odnos svastike i AI je jako zanimljiva priča. Naime, Džon Hartfild bio jedan od tih velikih antifašističkih umjetnika što je radio u Berlinu tridesetih, dadaista, modernista, radio je foto-montaže i roto-gravure za razne radničke novine…Svakako čovjek koji je danas dio svih istorija umjernosti. I šta je radio - podjebavao je naciste i jedva sačuvao živu glavu. Naime, jedna od tih njegovih fotomontaža [prikazuje](https://www.kentfineart.net/john-heartfield-photo/u2i4lf95cg6ltazkk0ipy4s0gp70u6) božićnu jelku koja je u obliku nekakve svastike, ali djeluje olinjalo i impotentno, tužno… A ispod piše: „o božićno drvce u njemačkom domu kako su krive tvoje grane“, što je parodija na popularnu božićnu pjesmu. I naravno, to je izazvalo u to vrijeme more problema.  Luj Aragon ga je zbog toga prozvao ultimativnim primjerom antifašističkog umjetnika. Prije par godina Fejsbuk AI automatski cenzuriše taj njegov rad, zato što ima svastiku. I kako ti sad da objasniš tu finu dijalektičku igru, da možeš da budeš svastikom protiv svastike. Da li je značenje u simbolu, ili u jednom oblaku kolektivne subjektivnosti  koji se dešava oko simbola i koji uvijek proklizava, koji ne može nikad da bude formalizovan.  To je nezgodno teorijsko pitanje, jedno od onih koji se otvaraju opet. 

**Što će reći da je to pitanje koje treba tretirati i riješiti u praksi…**

Tako je, ono mora uvijek iznova i svakog dana da se postavi. Da se u praksi vidi šta to zapravo znači. Jer ta igra se svela na to da je Hartfildov antifašizam značio proizvodnju svastika, a da je FB pravilo anti-svastike zapravo u svom sadržaju fašističko pravilo. 

E sad to su teška pitanja, i naravno da istovremeno ne možemo ni da dozvolimo svim ovim idiotima da kače šta god hoće na Internet, neka regulacija mora da postoji. Ali kako, to je pitanje za sve nas i u tom smislu tehnologija je *par excellence* političko pitanje. Tehnologija nije nekakva „mimopolitčka“ stvar koja je neutralna, koja tek tako stoji pored našeg društva. Ne, tehnologija nas formira. *Mi gradimo grad, grad gradi nas*, mi gradimo softver, a softver gradi naše načine gledanja, mišljenja, smijanja…

**Kako je sve to počelo, i da li je uvijek bilo povezano sa politikom?**

Čitava priča počinje još od Drugog svjetskog rata i neodvojiva je od vojne tehnologije. Tjuring koji je u neku ruku otac računarstva istovremeno je bio i heroj rata, zato što je provalo njemačku igru, našao je način da kriptografski čita šifre koje su ovi slali jedni drugima. Tako da od samog starta imamo te stvari kao neodvojive, imamo tehnologiju koja nastaje kao ratna informaciona tehnologija. Ona se dalje razvija kroz hladni rat, pa Amerikanci razvijaju jednu tehnologiju, Sovjeti drugu, i onda iz tog pritiska nastaju prvi računari i ideja vještačke inteligencije. Ta riječ inteligencija kod nas znači „kognitivna sposobnost“, ali na engleskom znači i „obavještajnu djelatnost“. Tako da je AI zapravo automatizovana obavještajna djelatnost. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ab506703-3044-4120-bef6-e1f42e8cb504)
Foto: Normalizuj{.caption}

Ali onda se dešava nešto jako jako zanimljivo, počinje da buja kontrakultura u Kaliforniji, garažni bendovi, protesti protiv rata u Vijetnamu, hipi pokret, LSD psihonauti, razne nove vrste muzike, novi dizajn, pronalazači, kompjuterska animacija… Uslovno rečeno taj neki *lijevi svijet* eksperimentalnih aktivista, umjetnika i pronalazača i ovaj *desni svijet* stratega, ljudi iz vojnog industrijskog kompleksa, ljudi koji to finansiraju, krupnog kapitala koji sve to drži.  Ta dva svijeta kao da zajedno u međusobnom prožimaju stvaraju ono što poslije vidimo kao ekspanziju personalnih računara…

**Pomislio sam da ćeš reći da ta dva svijeta stvaraju clash (sukob) iz kojeg izlazi metak koji ubija Kenedija!**

(Smijeh) Ne znam za to, ne znam ništa o istoriji Kenedijeve smrti, ali zanimljivo je da zapravo ne stvaraju *clash*, nego se prožimaju, kroz to prožimanje koje je bilo turbulentno na razne načine, mi smo dobili ono što danas zovemo informatičkom revolucijom. Ona je danas mnogo više desna nego lijeva, ali to je što je - ona je promijenila svijet.

**Svi se danas pitaju kamo ide cijela stvar sa AI, dokle može da nas povede?**

Naravno da je ljudima zanimljivo da pričaju o tome. Ali ima tu puno zamki, puno mistifikacija. Mislim prije svega da je taj termin „vještačka inteligencija“ jako ideološki nabijen. Kad kažemo inteligencija mi tu učitavamo volju, subjektivnost, namjeru, *agency*, učitavamo sebe, ono što smo mi. A to je prosto nesvodivo jedno na drugo. Mnogo bi poštenije bilo da sve to zovemo nekim „sistemima algoritamskih pravila“ koja rješavaju konkretne probleme. Ta pravila mogu da budu opasna, mogu da kreiraju haos, ali je opasno da ih zovemo „inteligencija“. Takođe je i taj termin vještačka malo sumnjiv i problematičan. 

**Zašto bi to bio problematičan termin?**

On takođe dolazi iz tog dualističkog gledanja na stvari da su stvari ili prirodne ili vještačke. I sad taj neki san da mi stvaramo vještačko biće meni djeluje kao magijsko mišljenje. Sve kulture su to imale, Srednji vijek i san o Golemu, da ćemo ispravnim čitanjem neke magične čini podići  biće iz gline koje bi trebalo da nas štiti, pa se ono okreće protiv nas… 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5b8faedc-81e7-4999-9482-ac0f6d018b9b)
Print screen: krcadinac.com{.caption}

Ovo mi sve djeluje kao jedna vulgarizacija tog mita. Ne mislim da pravimo vještačko biće, mislim da na AI možemo da gledamo kao na novac, kao na jezik ili motor sa samostalnim sagorijevanjem. To je prosto jedan novi medij, novi alat, nevjerovatno moćan alat koji može da promijeni stvari na mnogo nivoa. Ali to naprosto nije vještačko biće, jer nema svoju psihološku realnost, nama svoj *point of view*.

**Kako onda tretirati realnost koju AI proizvodi?**

To je ono o čemu se ne govori dovoljno, da je AI tehnologija inherentno kolektivna. Ona sakuplja tekstove koje smo svi mi pisali, koje su razni ljudi širom svijeta pisali, i svi ti tekstovi zajedno sada počinju da formiraju neku vrstu kolektivne statističke logike. A tu ogromnu tekstualnu mašinu je privatizovalo par hajduka iz Silicijumske doline i oni su sada kao vlasnici te softverske logike. I mi tu vidimo da je neoliberalizam sranje. Mi zapravo treba da vidimo šta ta tehnologija može da znači kao društvena, i da li može da bude kolektivna, jako dobra, komunalna, demokratska, da li možemo za nešto da se pitamo. Pošto smo mi radili za tu tehnologiju, a ona je sad vlasništvo par ljudi. Tako da mislim da bi ljekovito bilo da tu stvar svedemo na materijalno pitanje sredstava za proizvodnju i vlasništva sredstava za proizvodnju.

**Ta priča da je AI neka svemoćna nadličnost nekome svakako odgovara?**

To je AI ideologija i ova moja izložba to pitanje otvara. Sad smo došli u tu situaciju.

**Nisam stručnjak za Marksa, ali čini mi se da on revolucionarni moment definiše radničkim preuzimanjem sredstava proizvodnje? Hoće li se nešto slično desiti?**

Hoće ili neće... Možemo to interpretirati na mnogo načina. Sad je na nama, ja sam vratio ovu AI priču na te pojmove… Ovdje nije pitanje „ah, uništiće nam AI radna mjesta!“ Pitanje je zašto mi sa takvom tehnologijom uopšte imamo ideju da neko radnim mjestom mora da kupuje pravo na disanje, hljeb, stan… U 21 vijeku! Zašto ne bismo automatizovali gomile teških poslova i imali neke vrste univerzalnih sistema socijalne zaštite, da ljudi manje rade gluposti. Zašto je to zabranjeno pitanje? 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/4Nh-kG4NVEc" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Mi ne smijemo da postavimo pitanje komunalne tehnologije. Zašto ta tehnologija ne bi funkcionisala kao neka vrsta globalne pošte, telegrafa, telefona. Nama to zvuči nemoguće, do te mjere je naša mašta kolonizovana, da ne možemo ni da zamislimo nešto tako.

**Ali, eto, imamo Google Maps, na primjer.**

Mislim, ja koristim te tehnologije i volim ovo kako je sada… Samo što nemam pristup bazi podataka, ne pitam se kako će da izgleda dizajn, tek sam obični korisnik. Moj odnos prema *Google Maps*-u je kao odnos kmeta u feudalizmu prema nekim planovima feudalca da nešto izgradi na posjedu gdje mu se nalazi dvorac. Mogu da se identifikujem sa zastavom koju je postavio feudalac, mogu da vjerujem da sam dio nekakvog zajedničkog bića, ali na nivou konkretne prakse proizvodnje života, ja se ne pitam ni za šta. U tom smislu ovo danas je neka vrsta tehno-feudalizma, a mi ne otvaramo pitanja da li može da se zamisli nešto drugačije. 

To je velika šteta jer mi zapravo u 21. vijeku prvi put možemo, na primjer, umjesto tržišta da imamo simulaciju tržišta, umjesto nekakve planske ekonomije socijalističkih država XX vijeka, da imamo ogromne umrežene forume na kojima se dogovaramo o tome šta su ljudske potrebe, šta bi imalo smisla proizvoditi... Možemo da imamo automatizovane dostavne lance, mi možemo da imamo čudo, ono o čemu su ozbiljni teoretičari, filozofi, ekonomisti mogli samo da maštaju prije sto, dvjesto godina. Ipak, ideološki smo toliko hipnotisani da ne otvaramo ta pitanja. 

**Internet je obećao demokratizaciju, koja je ipak izostala?**

Tako je. Internet je počeo sa tim snom kontrakulture u Kaliforniji kojeg je bio dio i Steve Jobs, te ideje da će horizontalno umrežiti svijet. A zapravo se desila jedna ogromna centralizacija moći.

**Što nas vodi ka zaključku...?**

Neće nas pokoriti vještačko biće, pokoravaćemo sami sebe kao do sada. Pokoravaće nas ljudi i ideologije, i načini na koje proizvodimo život, interagujemo i kreiramo sistemsku dinamiku. 

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija {.caption}


Nije pitanje hoće li nam AI uništiti radna mjesta. Pitanje je zašto mi sa takvom tehnologijom uopšte imamo ideju da neko radnim mjestom mora da kupuje pravo na disanje, hljeb, stan… U 21 vijeku! Zašto ne bismo automatizovali gomile teških poslova i imali neke vrste univerzalnih sistema socijalne zaštite, da ljudi manje rade gluposti. Zašto je to zabranjeno pitanje? 

UROŠ KRČADINAC, SVESVRSTANI

Neće nas pokoriti vještačka inteligencija, sami sebi ćemo to učiniti


Politički pokret Preokret učestvovaće na parlamentarnim izborima sa vrlo ambicioznom misijom – demontirati politički sistem koji građane drži kao taoce. Nakon neuspjeha na podgoričkim lokalnim izborima, Preokret se nastavio baviti partijskom infrastrukturom i sad je u fazi prikupljanja potpisa podrške u nekoliko crnogorskih gradova. Jedan od osnivača Preokreta Srđan Perić tvrdi da je njihova vizija sasvim drugačija od većine političkih subjekata koji dave crnogorsko društvo u partitokratiji.  

**Postoji li mogućnost da se zaštitimo od partijskog žrijebanja oko funkcija, poput aktuelnog na lokalnom nivou u Podgorici. Je li ugrožen ustavni poredak ako se partije tako bezočno dogovaraju. Može li se pravno boriti protiv takve prakse?**

Iako nova vlast uporno govori o vladavini prava, ona je uspjela da naruši jedinstvo pravnog poretka, nerijetko u saradnji sa starom vlašću. Ustav je kršen od prilike do prilike – počev od odlaganja lokalnih izbora, preko izdvajanja opštine usred izbornog procesa, izmjena Zakona o predsjedniku, pa svih daljih dešavanja – do te mjere da su ti ljudi razumjeli da sa „namaknutim“ 41 glasom u parlamentu mogu sve. Oni su zaboravili da demokratija jeste vladavina većine, ali da Ustav i zakoni štite manjinu. Otvorili su vrata samovolji i sada „jašu“ na njoj. Teško će biti stvari vraćati u kolosjek gdje je vlast ograničena Ustavom, ali to je očito sada zadatak ne za jednu - već za nekoliko narednih vlasti.

Za sprovođenje samovolje o kojoj govorim neophodno je da imate određene resurse i mrežu koja je klijentelističkog karaktera. U cilju namicanja tog 41 glasa, vi pravite paktove od jedne do druge prilike sa partijama kojima onda dajete kadrovska mjesta „po dubini i širini“ – nerijetko obesmišljavajući zakone i procedure. Drugim riječima, našim resursima se hrani njihova zvijer samovolje.

Borba protiv toga nije ni laka, niti ona može biti brza. Jedini lijek koji vidim je istrajnost kao model borbe – ne odustajati nigdje od svojih prava – od šaltera pa sve do Skupštine.

**Šta je sa zakonskom obavezom da se funkcioneri javnih preduzeća biraju po stručnosti, na konkursima. Je li partijama zaista zakonom dozvoljeno ovakvo bahaćenje?**

Ustav i naši zakoni su nažalost modelovani da se opstruiraju, a ne dosljedno sprovode. Vi sada kod iole složenih pravnih situacija vidite da sve može – a ne mora. Možete odjaviti prebivalište, a ne morate, Skupština je raspuštena, ali ona zasijeda kao u sasvim redovnom stanju, predsjednik donosi ukaze, ali u Vladi misle da oni ne obavezuju – uzgred, onoj Vladi koja je izabrana glasovima partije tog istog predsjednika…

Stvar je u tome da je nova vlast umjesto raskida klijentelističke prakse zapravo istu vidjela kao jedini instrument borbe protiv prethodne. Dakle, oni nisu imali invenciju kako da transformišu sistem – krajnji domet njihovog razumijevanja sintagme „politička promjena“ je zapravo zamjena funkcionera. Da budem do kraja fer – pošto insistiraju da se ne stavlja znak jednakosti sa prethodnim vlastima u pogledu količine štete – tačno je, to su ipak drastično različite kategorije, uz opasku da ako budu vladali tri decenije – čemu streme, tek bismo vidjeli čiji bi bilans bio gori. 

**Kako se boriti protiv takve političke prakse?**

Istajnošću. Potrebno je da se građani umrežavaju na odbrani svojih prava – koja će priznavati i drugima. To je početna tačka osvajanja slobode – one suštinske. Jedan od najozbiljnijih protivnika tome je apatija na koju, pokazuje se, poslovično računa svaka vlast. Ona se razbija znanjem kulturom, obrazovanjem, duhom. Svime onim što su nam govorili da je bez presudnog značaja. 

**Na šta konkretno mislite?**

Dakle, protiv ove prakse se možemo izboriti samo ako budemo ono što jesmo i ne dozvolimo da nas oblikuju prema njihovim potrebama. Da li će to neko činiti kroz intelektualni stav, kolumnu, književno djelo, kulturni sadržaj, građanski aktivizam ili političku borbu – manje je važno, neka svako radi ono što mu je prirođeno. Ako bude saradnje među građanima, može se relativno lako stvoriti brana samovolji političara, a ako ne – to će biti zadatak za nove generacije, jer ćemo morati priznati da nama sujeta i čuvena crnogorska pizma to nije dala.

**Šta nam gorepomenuto govori o kvalitetu promjena koje su se se dogodile na podgoričkim i predsjedničkim izborima?**

Od promjena smo dobili najmanje, a ne najviše moguće. Ne želim negirati da ima određenih personalnih rješenja ili inicijativa koje bi mogle biti dobri primjeri, ali se one ne vide i ne čuju od poplave partijske demagogije i potrebe za političkim spektaklom – koji opet ima svrhu skretanja medijske pažnje na sebe. U toj galami mi smo zaboravili šta je bio cilj promjena i tako smo dobili prepakovanu političku scenu u kojoj je fasada promijenjena, a suština ostala ista.

**Je li onda bolje da je DPS ostao na vlasti?**

Vlast predvođena DPS-om se morala smijeniti, jer je ona već ušla u terminalnu fazu korupcije u kojoj je sve bilo podređeno samovolji uske grupe ljudi ispred koje je uvijek stajao jedan. Smjena vlasti je bila nužna i potrebna da se desi. Problem je što smo mi umjesto jedne samovolje dobili drugu, samo preoblikovanu. 

Otud cijenim da je u odgovoru na pitanje ovdje bitno naglasiti da je od suštinskog značaja ne dozvoliti da se samovolja razvije i ustali. Jer ako se to desi, onda će svaka naredna vlast smatrati da joj to pripada. Sada se „bije bitka“ za karakter zajednice i kako će se njome upravljati – ili ćemo postati istinsko građansko društvo ili politički feud čije se međe utvrđuju različitim alatima.

**Kako procjenjujete šansu Preokreta na parlamentarnim izborima?**

Vjerujem u uspjeh na parlamentarnim izborima – to ne kažem zato što sam subjektivan, već zato što nam konstantno prilaze građani različitih profila sa porukom da vjeruju i računaju na nas. Sa druge strane, od rezultata Preokreta mnogo je bitnije nametnuti ono za što se Preokret zalaže u svom temelju – javni pregovori u stvarima od opšteg značaja, mjerljiva obećanja i podnošenje odgovornosti za njihovo (ne)ispunjenje, rad na održivosti ekonomije i zajednice kroz modele socijalne integracije, oslonjene na, ideološki gledano, onom što bi se moglo nazvati “lijevo” i “zeleno”.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7b212bad-10f4-4729-9765-e7a97e5a04d2)
Foto: Preokret{.caption}

Vjerujem da su ovo trenutno jedini mogući i ostvarivi postulati kako možemo doći do društva u kome je ustanovljena ravnoteža efikasnosti i pravednosti. Za nas će biti najveći izazov da budemo vidljivi i da razbijemo spinove koji se odnose prije svega na našu političku snagu. To su naša dva najveća izazova. Ako ih prevaziđemo, nemam ni minimum dileme u vezi sa tim da ćemo tada imati sasvim solidan rezultat.

**Neki su vam zamjerili da ste bili previŠe “diskretni” u kampanji na lokalnim izborima u Podgorici…**

Nemam problema sa prigovorima te vrste. Govorili smo i radili nešto iza čega možemo mirno stajati i što je potreba ovog društva ako želi postati dugoročno, ponavljam, održivo. Ujedno, Preokret nose ljudi iz „običnog života“. Nije bilo za očekivati da oni pričaju 
priču blaziranih politika ili da pristaju na isprazne borbene usklike. Sama struktura je osmišljena da možeš doći, učestvovati u kampanji, i da nakon nje možeš kritički sagledavati rad. Taj pristup nije skrojen za jednoumlje i uniformnost, koja kada je dovoljno puta ponovite, nažalost, daje veću prodornost.

Opet, razumijem da neke primjedbe treba uvažiti i vjerujem da smo temeljno analizirali šta je moglo bolje. Prije svega u smislu probitačnosti poruka. Nećemo dugo čekati da vidimo da li smo savladali lekciju.

**Kako krećete u borbu za glasove, šta građani mogu očekivati, koje osnovne teme će vas voditi?**

Kada je riječ o temama koje će biti ključne za parlamentarne izbore, to su: zelena ekonomija, javna stambena politika i snaženje privrede – prije svega one male. Ili još kraće: siguran posao, siguran stan, sigurna ekonomija. Razrade ove tri oblasti zadire u gotovo sve pore društva. Ovome bih dodao i polje kulture, koje nam je cilj da otvorimo na način da se razumije da ona nije nešto što je u trendu, već što je potreba zajednica - ako želi trajati i imati suštinski samosvojan sadržaj.

**Mislite li da su građani prošli fazu vjernosti partijama i da će ubuduće češće mijenjati svoje izabranike?**

Korak u tom pravcu bi bile otvorene liste, koje će biti jedan od ključnih postulata djelovanja Preokreta. Ali izvjesno je da ćemo moramo sačekati da dođe do toga, jer vlastodršci se ne oslobađaju lako instrumenta partitokratije. Kada vi sami određujete ko će biti poslanici, vi suštinski gradite  klijentelističku piramidu - a poslanici su pri samom vrhu. Taj doživljaj politike računa i da će i dalje moći na različte načine „činjeti“ i „završavati“ ljudima – a zapravo ih držati u duboko koruptivnoj mreži koja se prostire kroz cijelu državu.

Ipak, čini mi se da svi ti mehanizmi pokazuju trošnost i da svi političari koji to promovišu pokazuju svoju anahronost. Ljudi su osvojili ovo malo slobode uprkos – a ne zahvaljući strankama vlasti. Građani postaju svjesni svojih prava i jedan po jedan mehanizam kontrole će padati čim građanka i građanin budu svjesni svoje snage.

Vlasti će se truditi da pokažu da to nije moguće – građanka i građanin imaju šansu da to preokrenu. Čini mi se da su podjednake šanse koji pristup može odnijeti prevagu. U tom odmjeravanju nijanse mogu odlučivati – zato je svaki čovjek i svaki glas značajan - pritom ne smislim samo na glas na izborima.

**Šta je trenutno najveći politički problem u Crnoj Gori?**

Nekad se učini da je to mesijanski kompleks jednog broja političara, nekada klijentelizam, korupcija, kronizam, međutim – najveći politički problem u Crnoj Gori je sam politički sistem kao takav, koji je kreirala tridesetogodišnja, a nastavila nova vlast. On je planiran i konstruisan 30 godina ne da bi oslobađao, već porobljavao ljude.

**Postoji li šansa da se lijeve organizacije, pojedinci i građanski pokreti pridruže vašoj listi i da li se na tom planu nešto radi?**

Oni su više nego dobrodošli, vrata su otvorena i imaju punu slobodu da učestvuju ne samo u kampanji, već i u njenom kreiranju. Pozivi su upućeni, očekujemo u naredne dvije do tri sedmice sve odgovore i time se naša odgovornost u tom dijelu završava. Naravno, kako će se organizacije, pojedinci i građanski aktivisti odnijeti prema tome, stvar je njihove procjene i naše kredibilnosti i političke smislenosti i umješnosti. Njihova je odgovornost, kao svjesnijeg sloja zajednice, da pomognu procese demontaže političkog korporativizma. Kako i na koji način će se odnijeti prema tome – njihova je sloboda. 

Ipak, imam potrebu da saopštim da teza da se protiv političkih korporacija može boriti tako što će im se davati podrška “jer to sada tako mora” da ne bi ovaj ili onaj vladao je sasvim ne samo suštinski već i logički neodrživa. Prosto je: ili se borimo ili ne borimo protiv toga. 






Ljudi su osvojili ovo malo slobode uprkos – a ne zahvaljući strankama vlasti. Građani postaju svjesni svojih prava i jedan po jedan mehanizam kontrole će padati, kaže Srđan Perić iz Preokreta i najavljuje izlazak na parlamentarne izbore  

Srđan Perić, PREOKRET

Biramo postajemo li građansko društvo ili politički feud

Sposobnost da daju sažetu, a sveobuhvatnu, definiciju neke pojave ili persone imaju rijetki, čak i kada se radi o ljudima od pisane riječi. Jedan od njih bio je osnivač i glavni urednik nedeljnika Vreme, pokojni Dragoljub Žarković, koji je dao nabolji opis našeg sagovornika - karikaturiste i ilustratora Dušana Petričića. Za barda novinarstva Žareta, Petričić je prosto bio "dobri duh s brkovima". 

Petričić je karijeru započeo šezdesetih godina prošlog vijeka kao karikaturista i ilustrator beogradskih Večernjih novosti, a sarađivao je sa brojnim jugoslovenskim novinama i časopisima. Čitavim generacijama Jugoslovena, koje su odrastale uz knjige i časopise za djecu koje je kao koautor ili illustrator kreirao, Petričić je pružio nebrojene trenutke čistog i nepatvorenog zadovoljstva. Njegove karikature objavljivane su u publikacijama širom svijeta, uključujući i vodeće američke i kanadske dnevne i periodične novine: New York Times, Toronto Star, Washington Post, Wall Street Journal, Scientific American… Po povratku u Srbiju, nakon dvije decenije provedene u Kanadi, radi je kao karikaturista za Politiku iz koje biva “sklonjen" jer su njegove karikature ocjenjene kao [politički nepodobne](https://www.slobodnaevropa.org/a/dusan-petricic-politika/28027093.html ).  Danas je redovni saradnik nedeljnika NIN i portala nova.rs.

Petričićev prepoznatljivi stil, koji spaja kritičku oštricu usmjerenu ka nosiocima političke i ekonomske moći, vješto oko za detalje, te ironijsko poigravanje sa ustaljenim mitskim zabludama osvojio je čitatelje svih uzrasta i učvrstio njegovu reputaciju jednog od najtalentovanijih ilustratora našeg vremena koji uspjeva da kompleksne poruke prenese na vizuelno prijemčiv način.

U razgovoru za Normalizuj Petričić govori o jugoslovenskoj političkoj karikaturi, suočavanju satiričara sa formalnim ili neformalnim zabranama, ulozi karikature u oblikovanju javnog mnjenja…

**Karikaturom počinjete da se bavite u socijalističkoj Jugoslaviji koja je imala bogatu tradiciju grafičke satire, te autore poput[ Pjera Križanića](https://www.lupiga.com/vijesti/da-vam-se-predstavim-majstor-karikature-ciji-su-radovi-i-stoljece-kasnije-izuzetno-aktualni )  ili Zuka Džumhura (čiji je "[Staljin u Marksovom kabinetu](http://www.yugopapir.com/2017/11/zuko-dzumhur-kako-je-nastala-njegova.html )"  dostigao globalnu slavu) na kojima bi pozavidjele i razvijenije zemlje. Kako gledate na razvoj jugoslovenske karikature u pomenutom periodu?**

Dobro je početi razgovor od Pjera Križanića koji zapravo više pripada vremenu predratne Jugoslavije. Sa Pjerom se u Jugoslaviji završava vreme prave, klasične novinske karikature i ulazi u jedan novi period socijalističkog razumevanja satire i karikature u našim medijima. Što, naravno, nosi izrazito negativan predznak. Ozbiljna politička karikatura gotovo da je presušila. Zuko Džumhur je tih prvih posleratnih godina jedini autor koji je, koliko-toliko održavao živom ideju o klasičnoj političkoj karikaturi koja je podrazumevala konkretne likove politačara. Ali, u njegovom slučaju radilo se takoreći isključivo o političarima sa svetske političke scene. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2ae01926-a9c9-4d01-ae2d-2dfaf589327a)
Pjer Križanić, Idila na tavanu, 1937.{.caption} 

Ne smemo nikako preskočiti ni starog barda Ivu Kušanića, koji je nesumnjivo najdominantniji predstavnik novinske političke karikature u socijalističkoj Jugoslaviji, mada su i kod njega portreti političara bili prava retkost. Domaćih nije bilo ni u tragovima. Tako je to trajalo sve do početka šezdesetih godina, kada se bojažljivo pojavljuje jedna nova generacija karikaturista kojoj i ja pripadam. Od izuzetnog je značaja ne zaboraviti da je, sa pauzom od nekoliko decenija, jedan čovek, karikaturista Predrag Koraksić Corax, u poslednjoj deceniji prošlog veka, ponovo, na pravi način oživeo ideju novinske političke portretne karikature vanserijskim komentarima na vladavinu Slobodana Miloševića i njegove kamarile.

**Istoričarka Radina Vučetić nas u studiji  "[Monopol na istinu](https://www.goodreads.com/book/show/30119305-monopol-na-istinu )" podsjeća da su naše socijalističke vlasti posezale za vrlo specifičnim mehanizmima cenzure kada god bi bile suočene sa krizom legitimiteta. Njenu tezu potvrdio je nedavno u svom [tekstu ](https://www.vreme.com/vreme/o-mladosti/ ) pisac Ivan Ivanji koji je opisao položaj novinara u ranim godinama našeg socijalizma riječima: "Lako je bilo novinarima na Istoku, partija im je govorila o čemu i kako moraju da pišu. Lako je bilo i kolegama na Zapadu, njima su vlasnici medija govorili šta da pišu. Teško je bilo novinarima u Jugoslaviji, nama niko nije govorio ništa, ali teško onome ko ne bi pogodio šta je trebalo da se piše". Kako su stvari stajale u domenu političke karikature? Šta su bile tabu tebe našeg socijalizma i kako ste dovijali zabranama?**

Tabu teme u karikaturi su pre svega bili političari pretekli iz vremena rata i revolucije, ljudi ozbiljnih ratnih biografija. Teško je bilo, gotovo nemoguće, dirati u legende. No, i to se vremenom polako menjalo pa je na kraju ostala samo jedna zaista nedodirljiva ličnost – Tito. Međutim, upravo ta nemogućnost bavljena greškama i promašajima u "novom" društvu, koje su imale svoje ime i prezime, najzaslužnija je za rađanje jedne potpuno nove forme političke karikature. A to je nešto, što smo mi karikaturisti izmedju sebe zvali filozofska ili univerzalna karikatura. Žestoko smo svojim crtežima ismevali sve devijacije u društvu, sve greške, ozbiljne društvene i političke zablude, koristeći se jezikom metafore i izbegavajući da uperimo prst u konkretnu političku ličnost. 

Vremenom, taj jezik je postao izuzetno precizan, istančan, i čitalačka publika je počela savršeno dobro da razume na koga su se, tačno, karikature odnosile. Nismo morali da crtamo portrete konkretnih ljudi. Razvila se jedna nova disciplina čitanja između redova i ta vrsta karikature postala je glavno obeležje medija, ne samo u Jugoslaviji, nego i u drugim istočnoevropskim zemljama. Tito je do kraja ostao nedodirljiv, ali, generalno, mislim da možemo biti veoma ponosni na stepen slobode u medijima do kojeg smo dobacili.

**Kletva koja se (pogrešno) pripisuje kineskoj usmenoj tradiciji kaže "Dabogda živjeli u interesantnim vremenima". Vi ste skoro 20 godina živjeli u Torontu i sarađivali ste sa najprestižnijim kanadskim i američkim publikacijama u zanimljivo doba - 11. Septembar, "preventivni" ratovi Buša Mlađeg, finansijski kolaps 2008... Koje pojave ili persone su se u to vrijeme najčešće nalazile na Vašem udaru?**

Pa, verovatno upravo kako ste nabrojali – Buš, 11. septembar, finansijski kolaps… Džordž Buš Mlađi bio mi je omiljeni lik. Ispričaću vam i jedan zanimljiv detalj koji mnogo govori o nivou sloboda u zapadnoj štampi. U Kanadi sam dvadeset godina radio kao karikaturista i illustrator za "Toronto Star". Karikatura po logici stvari ima mesto na uredničkoj strani (editorial page). U trenutku kada je počelo bombardovanje Srbije od strane NATO zemalja, to postaje jedna od vodećih tema i u zapadnoj štampi. U Toronto Star-u takođe. Iako u mom ličnom pogledu na stvari, krivicu oko bombardovanja, tog izuzetno tragičnog čina, dele članice NATO alijanse i Slobodan Milošević, smatrao sam da je moja obaveza da što je više moguće opletem svojim karikaturama Ameriku i ostale zemlje koje su u tome učetvovale. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e1fc4421-e335-4aeb-8380-a56135753455)
Foto: Privatna Arhiva{.caption} 

Budući da je Kanada članica NATO-a, zvaničan stav Toronto Star-a je bio otvorena podrška bombardovanju. Pošto nije bilo mogućnosti da na uredničkoj strani novine, koja podržava ulogu Kanade u tom bombardovanju objavljujem karikature koje se kritički odnose prema tom činu, zamolio sam urednicu da privremeno, dok bombardovanje traje, preselimo moju karikaturu na susednu stranicu novine – stranicu sa ličnim stavovima (*opinion page*). Ona je odmah pristala na to i ja sam, u tom periodu objavio desetak ili više izuzetno oštrih karikatura, kritikujući odluku Amerike, Kanade i ostalih zemalja da preduzmu tu krajnje necivilizovanu akciju. Dakle, istovremeno su na levoj strani objavljivali pro-američke i pro-kanadske karikature druge dvojice svojih karikaturista, a na desnoj moje, sa potpuno suprotnim stavom. Inače, na uredničkoj stranici sam, pre a i posle bombardovanja objavljivao i karikature u kojima sam se sa svom mogućom gorčinom i žestinom bavio Slobodanom Miloševićem i njegovom politikom, kad god bi to, kao tema, bilo dovoljno prepoznatljivo kanadskoj publici.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/87c05a04-7565-4e43-b484-27df34a448b0)

**Kada pogledamo svijet političke karikature na sjevernoameričkom kontinentu nailazimo na plejadu brilijantnih autora koji se nalaze na različitim ideološkim polovima – pomenimo ovom prilikom dvostruke pulicerovce - konzervativca [Majkla Ramireza](https://michaelpramirez.com/index.html )  i liberala [Dejvida Hosija](https://www.seattletimes.com/author/david-horsey/ ).  Svojim crtežima oni preispituju spoljnu i unutrašnju politiku, partijske glavešine, te razne aspekte tzv. "[kulturnih ratova](https://en.wikipedia.org/wiki/Culture_war)",  ali skoro nikada ne diraju u (tamno) srce kapitalizma. Da li se radi o nekom obliku autocenzure? Mark Tven bi rekao: "Milošću božjom mi u ovoj zemlji imamo tri neizrecivo dragocene stvari: slobodu govora, slobodu savesti i mudrost da se ne koristimo ijednom od njih”…**

Ja sam, naravno uživao što prvi put imam priliku da otvoreno, oštro i bez uzdržavanja razvlačim kanadske ili američke političke figure po svojim kariikaturama. Od predsednika i premijera do ministara i gradonačelnika. Ne mogu da poreknem osećaj slobode i demokratičnosti kojim sam bio ispunjen. Vremenom sam, naravno zaključio da i oni imaju tačku u koju ni po koju cenu ne vole da se dira. Zapravo, moj dobar prijatelj, novinar iz Toronto Star-a, jednom me je iznenadio pitanjem – kako je moguće da su ti urednici propustili ovu jučerašnju karikaturu. Ne sećam se tačno teme, radilo se nešto o sindikatima ili radničkim pravima, ali je poruka, sasvim sigurno bila duboko antikapitalistička. Odnosno, veoma levo intonirana. Tako sam zaključio da je to njihova tabu tema, ali i još jednu stvar. Kao i u našem socijalističkom periodu u Jugoslaviji, ideju sam spontano, ne razmišljajući oplemenio nekom metaforom koja je, urednike, nevične tom načinu razmišljanja i prezentiranja ideja, sprečila da pročitaju poruku karikature tačno i precizno. Dakle, moje prethodno profesionalno iskustvo pokazalo se vrlo upotrebljivim i u novim društveno-političkim uslovima. A severnoamerička čitalačka publika sasvim sigurno je, po pitanju čitanja izmedju redova i razumevanja novinskih tekstova na rafiniran način, daleko iza naše ovdašnje publike iz tih socijalističkih vremena.

**Vaš povratak iz Kanade poklopio se sa padom "[petooktobarske republike](https://www.goodreads.com/book/show/48995698-uspon-i-pad-demokratije-posle-petog-oktobra )"  i dolaskom na vlast Aleksandra Vučića, a karikature koje ste crtali u tom periodu bile su predmet jedne opsežne politikološke [studije](https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/1750635219856549)  koja ih je smjestila u kontekst, na Zapadnom Balkanu popularnog, režima [kompetitivnog autoritarizma](https://www.goodreads.com/en/book/show/52388777-the-rise-of-authoritarianism-in-the-western-balkans ). Kako bi nam opisali više od decenije dugu neprikosnovenu vlast SNS-a i njenog vođe, te efekte koje ista ima na srpsko društvo?**

Verujem da sam deceniju iza nas najpreciznije oslikao svojim karikaturama. One, naravno, imaju funkciju trenutnog, aktuelnog komentara svakodnevnih nepodopština na političkoj sceni Srbije, namenjenog osvešćivanju i terapiji čitalačke publike, ali priznajem da mi je ambicija mnogo ozbiljnija – da ostavim za budućnost gorku sliku ovog vremena, pošto verujem da je politička karikatura najpreciznija i najtačnija istorija epohe u kojoj nastaje. Najsažetije rečeno, ovih poslednjih deset godina su vreme totalnog poremećaja svih vrednosti, ne samo na političkom planu, već i na kompletnom civilizacijskom planu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ee66b064-c7b6-4113-b11a-52fa38953c7e)

**Jedna od važnijih stavki na ideološkoj agendi režima u Srbiji je istorijski revizionizam. Iako je revizija istorije, naročito perioda Drugog svjetskog rata, opšti trend u Istočnoj Evropi, ona u izvođenju aktuelnih srpskih vlasti poprima groteskne obrise – Dan pobjede nad fašizmom proslavlja se uz tonove[ ljotićevskih](https://www.danas.rs/vesti/drustvo/duh-dimitrija-ljotica-na-proslavi-pada-fasizma/ )  koračnica, o [rehabilitaciji](https://www.danas.rs/vesti/drustvo/resenje-viseg-suda-u-valjevu-cetnicki-komandant-nikola-kalabic-opet-rehabilitovan/ )  predratnog valjevskog geometra da ne govorimo…**

U okviru katastrofalnog poremećaja vrednosti koje sam maločas pomenuo, taj namerni, osmišljeni istorijski revizionizam, prisutan trenutno u celom svetu, u Srbiji je, tradicionalno, morao najdalje da dobaci i da poprimi najapsurdnije forme. Revizionizam je jedna prilično civilizovana reč za nešto što se mnogo tačnije da formulisati kao notorna laž. A laž je osnovna alatka kojom se mafija na čelu države Srbije služi, pod jako providnim plaštom politike.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/622a7920-9142-4f72-b6f4-a5b47e503ade)

**Vratimo se na trenutak na temu zabrana sa početka našeg razgovora, kako bi izgledala usporedba cenzure iz perioda socijalističke Jugoslavije i cenzure u današnjoj Srbiji?**

U socijalističkoj Jugoslaviji zaista možemo, sa puno razloga, govoriti o autocenzuri. Samo u izuzetnim situacijama, i to naročito u prvim posleratnim godinama, imali smo primere direktnih zabrana, partijskih kazni, smena i ostavki. Danas, u ovim takozvanim "slobodnim" vremenima, mafija na vlasti služi se izuzetno efikasnom metodom – zabranom reklamiranja velikih firmi u svim medijima. A kada znamo da je opstanak medija finansijski zavisan pre svega od reklama, jasno je zašto je ova forma cenzure tako uspešna.

**Vaše kolege iz londonskog [Gardijana](https://www.theguardian.com/commentisfree/series/guardian-comment-cartoon) , koje ne samo da su prepoznate po svojim anti-torijevskim sentimentima, već su i otvorene pristalice lijevog krila Laburista, nijesu propuštale priliku da izvrgnu ruglu Džeremija Korbina i pored podrške koju su mu u nekoliko navrata javno pružili. U kojoj mjeri među satiričarima u Srbiji prepoznajete spremnost da urade isto - da se upuste u beskompromisno preispitivanje "svojih"? Ako se ne varam, nedavno ste na jednoj od karikatura smjestili dobar dio nominalno centrističke opozicije na desni spektar političke scene…**

Jedan od perfidnih načina borbe mafije na vlasti da sačuva svoje pozicije je konstantno i sistematično trovanje javnosti idejom da su svi akteri na političkoj sceni Srbije isti i da nema velikih razlika medju njima. Trenutni vlastodršci na svaki prigovor da lažu, kradu i manipulišu spremni su da tu krivicu odmah podele sa drugim političkim akterima. A ništa nije pogrešnije od toga. Kao što sam već rekao, živimo u vreme totalnog poremećaja vrednosti, stvari su okrenute naglavce i prethodna vlast, današnja nemoćna opozicija, ne može se ni na koji način staviti u isti koš sa ovim drumskim razbojnicima. U takvoj situaciji, ja smatram da paralelno i simetrično kritikovanje "vlasti" i opozicije isključivo ide na ruku ovoj lažnoj vlasti. Da, i ja sam ponekad osetio potrebu da iz sve snage raspalim po opoziciji, ali sam uvek jasno stavljao do znanja da se odgovornost jednih i drugih nikako ne može izjednačiti.

**Pored rada za odrasle, značajan dio profesionalnog života posveli ste radu za djecu. Sarađivali ste sa Duškom Radovićem, Ljubivojem Ršumovićem, Timotijem Džonom Bajfordom, te nizom pisaca sa engleskog govornog područja. Kako je izgledala saradnja sa ovim velikanima i šta za Vas predstavlja ilustracija književnosti za najmlađe?**

Imao sam to zadovoljstvo da kroz čitav svoj profesionalni vek svojim umetničkim angažmanom balansiram izmedju dva sveta, izmedju dve drugačije publike. To mi je omogućilo da koristim različite vizuelne jezike, uspostavljam bogatu komunikaciju sa publikom različitog emotivnog i mentalnog sklopa i da lično, kao umetnik uspostavim neophodnu stvaralačku ravnotežu obraćajući se "malima" i "velikima". Autori sa kojima sam i ovde u zemlji i u svetu saradjivao beskrajno su obogatili moj životni i profesionalni ambijent, a knjige ili TV emisije koje su rezultat naše saradnje, najbolje govore o tome.

**Sa kanadskom spisateljicom Margaret Etvud, čije je monumentalno [distopijsko djelo](https://www.goodreads.com/book/show/53084789-sluskinjina-prica )  doživjelo zapaženu televizijsku adaptaciju , sarađivali ste kao illustrator na četiri knjige. Nakon odluke američkog Vrhovnog suda o poništavanju presude Rou protiv Vejda (u zemlji koja kao svoje osnovne vrijednosti ističe [liberty and justice for all](https://en.wikipedia.org/wiki/Pledge_of_Allegiance ) ) ne čini li Vam se da ćemo i Vašoj prijateljici, poput Džordža Orvela, moći pripisivati proročke sposobnosti?**

Margaret Etvud je izuzetan pisac, okrenut pre svega odrasloj publici. Moje je ogromno zadovoljstvo što sam likovni umetnik sa kojim je podelila svoj izuzetno redak izlet u svet literature za decu. Vreme u kome danas živimo, nesumnjivo je, na našu žalost, više nego potvrdilo proročanski talenat Džordža Orvela. Margaret Etvud je u tom pogledu svojim delima sasvim sigurno stala rame uz rame sa njim.

Karikature su objavljene uz saglasnost autora{.caption} 





U razgovoru za Normalizuj Dušan Petričić govori o suočavanju satiričara sa formalnim ili neformalnim zabranama i ulozi karikature u oblikovanju javnog mnjenja

KARIKATURISTA DUŠAN PETRIČIĆ

Posljednjih deset godina su donijele poremećaj na civilizacijskom planu

Porodica na okupu ispod jelke, djevojčica dobija na dar malog glodara koji na kraju spota završi u supi. Sretna evropska familija iz 2021, naredne zime koristi hrčka za proizvodnju struje, da bi 2023. cvokoćala u bijedi.

[Spot televizije Russia Today](https://www.youtube.com/watch?v=ohx-nM_cdU8) postao je viralan pod izazivačkim naslovom „Srećan antiruski Božić!“ Za profesora FDU Vuka Vukovića, producenta i teoretičara medija, cinizam ovog spota nije neočekivan, jer velikodržavna sila igru dominacije uobičajeno prebacuje na medijski plan. 

Vuković je u razgovoru za Normalizuj analizirao ruski spot i govorio o osobenostima nove ratne propagande.  

**Na stranu stručna analiza, šta je vaš prvi ljudski utisak nakon gledanja spota RT?**

Nažalost, moram priznati da ovakva vrsta spotova mene ne iznenađuje mnogo, jer je to strategija koja je u istoriji medija i istoriji komunikacija već viđena. Iznenađuje samo stepen zloupotrebe različitih značenja jer je producent lepezu postavio dosta široko, na način da svako od nas može emitovno da se veže za neki simbol ili znak i osjeti, naravno – gađenje.  

**Upotreba djeteta u prvom planu, sugerisanje patnje koja mu se sprema... Postoje li neki slični motivi iz istorije propagande koji vam padaju na pamet?**

Odnos djece i medijske produkcije je konstantno predmet debate u stručnim i profesionalnim krugovima, uvijek sa istim pitanjem: gdje su granice i kada „upotreba“ postaje „zloupotreba“. Djeca, iako svim zakonima dodatno zaštićena, su element s kojim se lako manipuliše, i to dvostruko: jedan nivo je manipulacija djecom u kontekstu toga kako djeca percipiraju i valorizuju medijske poruke ([pogotovo reklamne](https://najboljamamanasvetu.com/mala-maja-i-druga-deca-u-reklamama/5d3adca5fc73c718d4bac85c)), a drugi nivo je (zlo)upotreba djece kao elementa poruke kojim se nešto želi poručiti drugima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/746a7883-3f99-4e67-9bf9-2309d58b5e83)
Vuković, foto: Privatna arhiva{.caption}

Često su te poruke upakovane na način da mi kao publika, ili ciljna grupa, tu zloupotrebu ni ne primjetimo. Ne moramo dalje od reklama za stambene kredite i uvijek isti seting: porodica sa srećnim djetetom i, eventualno, pitanjem: Jel i ti imaš svoj stan? Uvijek je u osnovi akumulacija kapitala, bilo da govorimo o prvobitnoj ili simboličkoj. 

**Jedan sovjetski antizapadni plakat prikazuje londonsku porodicu koja se grije na papirima sa natpisom „obećanja radnicima“. Koliko vam naivno djeluje ova vrsta poruke u odnosu na video RT? Gdje je razlika?**

Između tog sovjetskog antizapadnog plakata i RT spota nema velike razlike: svako vrijeme sebe prepoznaje u mediju svog vremena ili, da referišem na jednog od prvih filozofa medija Maršala Makluana – medij je poruka. 

 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/6a7912bc-2080-4c32-bae2-044bf205b644)
 Plakat iz SSSR-a,  foto: Public domain{.caption}

Dakle, plakat iz doba Hladnog rata je koristio medijski jezik svog vremena da promoviše antizapadnu propagandu, a RT koristi estetizovani video spot da afirmiše rusku, državnu viziju svijeta. 

**Motiv autora RT spota vjerovatno je da se kod (zapadnoevropskog) gledaoca izazove zabrinutost i strah. Ipak, nije se kao u nekim hladnoratovskim kampanjama koristila [horor naracija](https://www.pinterest.com/pin/112097478202988284/), nego porodična atmosfera Božića. Reklo bi se da je to idealna kombinacija za širenje na društvenim mrežama, zar ne?**

Cilj ovog spota je da, na semiotičkom i semantičkom planu, da odgovor na tri pitanja: ko/kakvi smo mi; ko/kakvi su drugi; kakav je svijet oko nas – a to je ujedno i okvir za analizu ovog spota. Odgovori su, čini se, jasni: Rusija je topla majka, širokog zagrljaja bez koje drugima nema životnih radosti, a pogotovo ne u zapadnom svijetu i zapadnim vrijednostima. Arhetip velike majke je, ipak, uslovljen – bespogovornom poslušnošću bez koje nema ni tog toplog zagrljaja. 

**Arhetip Velike majke pojačava i arhetipska slika Božića...**

U vizuelnom diskursu sagledano, spot čini nekoliko elemenata, odnosno znakova, simbola i motiva koji djeluju sinergijski. Prvi, i najdominantniji, je ta božićna estetika (ne slučajno izabrana u odnosu na druge važne, takođe porodične praznike), koja promoviše zajedništvo, koncept darivanja i radovanja, porodičnu sigurnost i bezbrižnost.

Drugi element je protok vremena koji jednodimenzionalno prikazuje razvoj/nadgradnju fokusom na kućicu za hrčka, a treći element se servira u formi promjene do koje je doveo rat u Ukrajini: nemaština, hladnoća, mrzovolja, glad. 

Diskrepantne estetike dodatno pojačava auditivni odabir muzike i efekata: *Silent night* (Ron James) kao najpoznatnija tzv. *christmas carol* u prvom dijelu, odnosno – vjetar i huk praznike u drugom dijelu. Poruke propagande su istorijski, dakle, iste – mijenjaju se samo izražajna sredstva koja su, naprednija i bolje producirana, čime se i sama estetika medija stavlja u funkciju propagande.

**Svjedočimo li pretvaranju rata u materijal za skeč? Kakav je to smijeh koji se predlaže ovim pokušajem crnog humora? Je li nam taj cinizam poznat iz ličnog iskustva, recimo Miloševićeve propagande mašine; ili čak, sa sasvim druge strane, iz perfidnih medijskih narativa američkih ratova na Bliskom Istoku…**

Ja nikako nisam spreman da RT spot tumačim kao skeč niti dovodim u vezu sa osmijehom ili humorom. Humor ne smije imati veze sa zlom, ne smije koketirati sa uništavanjem, ratom i užasom kojem svjedočimo, a čak i kad bismo bili tolerantniji, ne bi trebalo da humor dovodimo u vezu ni sa strategijama manipulacije koje su očigledne. 

Ideja da bez određenog medija, pritom državnog, nema istine je toliko pretenciozna da samo dokazuje tezu o velikim silama koje, pokrenute patologijom narcizma, vode rat na svim terenima: od teritorijalnog do informacijskog. U takvim ratovima, ne treba abolirati nijednu stranu jer su svi motivisani sopstvenim agendama teritorijalne, vrijednosne i svake druge ekspanzije, iza čega se krije, po mom dubokom uvjerenju, primitivni kapitalizam. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/302be190-e998-44c5-b6c0-4330ab33503c)
Kadar iz spota Russia Today (print screen){.caption}

Ipak, neophodno je znati šta je tema, pa medijske poruke tumačiti oprezno i bez paranoje, bar koliko je to danas moguće. Propagandni rat i ratna propaganda, da objedinimo ova dva pojma, funkcionišu po istim principima: sijanje straha iz pozicije moći, uz manipulaciju uvijek onim što je ljudima bitno, bilo da govorimo o – nacionalnom identitetu, vjerskim i religijskim osjećajima, porodičnim vrijednostima, seksualnom orjentacijom, itd… 

U tom smislu, a da posolimo i cinizmom, nema mnogo razlike ni između političkih pamfleta sadržanih u sovjetskom posteru, spotu RT, velikosrpskoj misli devedesetih „ješćemo korenje“ ili, u kontekstu rata na planu interpretacije realnost i/ili istorije, „revolucionarnog“ otkrića crnogorskog istoričara da su u Crnoj Gori Božić slavili 25. decembra. 

**RT je državna ruska medijska mreža. Da li su ipak društvene mreže pravo područje uticaja i svake buduće propagande borbe?**

Čini se da smo nekako i naučili, bar iskustveno, da tradicionalni mediji mogu da nas zavaraju i daju sliku svijeta koja ne odgovara u potpunosti realnosti. Međutim, izgleda da nismo shvatili da se to dešava i sa društvenim medijima, pogotovo društvenim mrežama. A borba za interpretaciju realnosti se odvija upravo na tom planu i terenu. Sistem vrijednosti i njegova distribucija putem društvenih medija je posebno opasna jer je vrlo lako zavarati ili natjerati korisnike da prihvate cijelu paletu teorija zavjere, novih religija, instant recepata, itd… 

Algoritmi koji upravljaju sadržajima su, već sada, toliko precizni da vrlo brzo završimo u eho komori koja nam, nadalje, samo slične sadržaje i nameće, a tako upravlja i našim vrijednostima, navikama, ponašanjem… u krajnjem – i novčanikom. Jedini strah koji, bar kod mene, sve ovo proizvodi, je strah od besmisla i relativizacije svega što živimo, a što posljedično dovodi do apsolutno anesteziranog života u kome ne reagujemo na mnogobrojne nepravde oko nas. Ili, da budem potpuno subjektivan, izvan bilo kakve stručne analize, kao i s početka: *I found it is the small everyday deeds of ordinary folk that keep the darkness at bay… small acts of kindness and love* (Gandalf).


Humor ne smije imati veze sa zlom, ne smije koketirati sa uništavanjem, ratom i užasom kojem svjedočimo, kaže prof. Vuk Vuković