U 42. epizodi radio emisije Zinzula, gost Brana Mandića je proslavljeni glumac Nikola Đuričko. 

U dinamičnom razgovoru, Đuričko se osvrće na svoj život u Los Anđelesu, izazove sa kojima se suočio nakon odlaska iz Srbije u petoj deceniji života, ali i na duboke društvene i političke rane koje muče region.

Kako izgleda "resetovanje" karijere u Holivudu, suočavanje sa vizama i radni dan glumca koji ne želi da bude samo zvijezda, već radnik u svojoj profesiji.

Etikete i sudski procesi: Đuričko otvoreno govori o tome kako je zaradio etiketu „antisrbina“, apsurdnim susretima u sudnicama i zašto smatra da je kritika vlasti obaveza svakog slobodnog čovjeka.

Ima li spasa? Razgovor o tome da li je spas individualan ili kolektivan, o propagandi koja decenijama oblikuje generacije i "šargarepi" zvanoj bolja budućnost koja je uvijek korak ispred nas.

Priča o čovjeku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan i o stalnoj potrazi za prostorom gdje se može disati bez paranoje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/b9fZdUPfXxE?si=IxvAkt2zN4sEl1s_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priča o čoveku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan

zinzula 42

Nikola Đuričko: Radni glumac i građanin nepokorni

Kevin Kenjar je antropolog koji se bavi lingvističkom i kulturnom antropologijom, posebno pitanjima jezika, nacionalizma, identiteta i etničke raznolikosti. Već gotovo dvije decenije istražuje prostor bivše Jugoslavije, s posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. Doktorirao je na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju, a trenutno je istraživač na Univerzitetu u Rijeci, gdje smo snimili 40. epizodu emisiji Zinzula. 

**Jesi li ti stranac?**

Rekao bih da jesam. Osjećam se ovdje kao da sam stranac. Ali, u isto vrijeme, rekao bih da sam naš.

**Jesi li se osjećao kao stranac i u Americi?**

Uvijek, da.

**Dakle, ne definišeš stranca geografski?**

Ne samo geografski.

**Nego?**

Ko pripada prvoj klasi, recimo, u Americi? To su bijelci, hrišćani i tako dalje… Nijesam odrastao tako. U jednom smislu nijesam stranac, zato što sam rođen u Americi. Međutim, ovdje, u Evropi, živio sam ukupno više od dvadeset godina. Kada se vratim u Ameriku, osjećam da nijesam Amerikanac. Ne razumijem kako funkcioniše američki život.

**Koje si godine rođen?**

Osamdeset druge.

**Jesi li išao u školu automobilom ili pješice?**

Busom, autobusom.

**Žutim?**

Pa da, naravno.

**Je li bilo zabavno?**

Meni je bilo normalno. Ali kada sam se prošle godine pošao u Ameriku s kolegama, oni su vidjeli žuti autobus i rekli: „Vidi, vidi, kao u filmu!“ Kao da je to nešto neobično.

**Otkud naš jezik? Kako si došao do njega?**

Počeo sam kao dijete, zato što su baba i djed bili iz Bosne. Nekoliko riječi prvo sam naučio na našem. Na primjer, „dinja“. Nijesam znao englesku riječ za to sve do srednje škole.

**A je li kod vas dinja melon ili watermelon?**

Dinja bi bila *melon*. *Watermelon* je lubenica. Mi smo govorili „bostan“.

**U Crnoj Gori je lubenica dinja —  a dinja je pipun.**

Kao u Dubrovniku! Sjećam se kada smo kupili dinju, tata je rekao: „Hoćemo li je zaklati?“

**Takođe, znaš da na Balkanu imamo izraz „spava kao zaklan“. Kako bi to ovoga trenutka preveo na engleski? Hajde, probaj.**

Uh, ne znam. Nijesam prevodilac. Uh, stvarno ne znam. 

**Znači, baba i djed su bili iz Bosne? Nijesu govorili engleski?**

Jesu. Učili su engleski preko televizije i na poslu. Nijesu govorili kao native speakeri. Uvijek su imali naglasak. Moj tata je naučio engleski. On je bio prva generacija koja ga je dobro govorila. Kada su imali papirologiju, poreze i slične stvari, tata je to radio još kao dijete.

**Kako si ti, kao dijete imigrantskog porijekla, zamišljao Balkan, svoj zavičaj? Jesi li osjećao da je to tvoje?**

Da. I za dobro i za zlo. Kada sam bio u srednjoj školi, trajao je rat. Mnogi rođaci došli su kod nas kao izbjeglice. Mnogo smo izgubili. Trinaest ljudi iz naše familije poginulo je u ratu istog dana. Kada su rođaci došli kod nas, nijesu znali engleski. Balkan nije bio neko daleko sjećanje na staru državu, nego nešto živo i veoma hitno. Tada sam naučio jezik, odnosno tada sam počeo ozbiljnije da ga učim. Oni su došli, nijesu znali engleski i svi smo bili zajedno u Americi — različite generacije, svi zajedno.

**I tu si, u stvari, dobio drugu domovinu i proširio svoj svijet. Je li to bila prelomna stvar zbog koje si u svom naučnom radu počeo da se baviš ovim prostorom?**

Da. Počeo sam da učim sve više i više. Još uvijek govorim s greškama. To mi je malo teško. Nijesam čovjek za to. Teški su mi jezici. Ali mogu da pamtim. Ponekad govorim s greškama, ponekad ne. Šta ću? I engleski je nekada imao padeže. Učio sam i staroengleski. U gimnaziji sam počeo da učim ruski. Htio sam da učim naš jezik, ali njega, naravno, nijesu imali…

**Došao iz Amerike, zna pomalo ruski… Mora da su na Balkanu pomislili da si špijun.**

Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to. Špijuni imaju novac, a mi nemamo.

**Kome vi dajete informacije — čovječanstvu?**

Da, i niko ih ne čita. Ako imamo ideju kako možemo promijeniti svijet, CIA nije zainteresovana.

**Ti si se dosta bavio nacionalnim i jezičkim identitetima. To je nešto što je ovdje naša specijalnost. Jesi li tokom istraživanja pronalazio tako umobolne situacije kao što su ove na Balkanu?**

To je veliko pitanje. Magistrirao sam u Mađarskoj, na CEU-u, studirao sam *Nationalism Studies* i to mi je bila glavna tema: nacionalizam, narodnost i tako dalje. Ali uvijek sam tome pristupao kao protivnik, jer sam protiv nacionalizma. Za mene to nije sport u kojem podržavaš jednu ekipu ili momčad. Nijesam za to. Protiv sam tog koncepta i takve politike jer ih smatram veoma otrovnim.

**Jesi li protiv nacionalizma kao političkog zastranjenja, ili si protiv nacionalnosti per se, kao osjećaja?**

I jednog i drugog, rekao bih.

**Dakle, nemaš nacionalni osjećaj?**

Ne, ne.

**Kako onda da te odredimo? Đe ćemo te staviti? Jesi li apatrid? Jesi li internacionalista?**

Mogu biti i jedno i drugo. Teška je to situacija jer ne znam kako bi bilo da živim kao ostali: da sam sa svojim narodom, na svojoj zemlji i tako dalje. To mi je čudna ideja. Nijesam imao takvo iskustvo. Ja sam mješanac — musliman, Jevrej i tako dalje. U svijetu u kojem su svi narodi „svako na svom“, za nas nema mjesta.

**To je baš dobra kombinacija — biti musliman i Jevrejin.** 

Da. I to uopšte nije paradoks. Obje bake pravile su iste kolače. Vanil-kiflice. Jedna baka je bila iz Beča, a druga iz Bosne. To su suvi kolači koji mogu dugo da stoje. Znaš, kao mali polumjesečići.

**Gledam sada Svjetsko prvenstvo u fudbalu i pratim kako se intoniraju himne. To se još veoma čvrsto drži. Misliš li da je postojao jedan period, možda devedesetih, kada je ta postmoderna klima bila na vrhuncu i kada se činilo da se nacionalizam i nacionalna država zaista približavaju nekoj vrsti kraja?**

Da, da. Sjećam se... Ali situacija je ovakva: ideja da će svaki narod živjeti na svom ognjištu nema šanse. Čak i ako imaju taj luksuz da žive na svom, neće tamo živjeti sami, nego sa drugima koji su došli. Kao antropolog mogu reći da smo uvijek putovali. Migracija je jedna od najnormalnijih stvari na svijetu. Uvijek je bilo tako.

**Kakva je to ideja da čovjek kaže: „Ja sam odavde. Uvijek smo bili tu“?**

Pa, to je laž. Možda su ih tako učili. Ako gledaš stare slike Rijeke, na primjer, ili samo šetaš gradom, jasno ti je kako je bilo. Ima njemački, mađarski, italijanski, naški... Kako smo došli do ovoga sada, da je sve ravno? Sad imamo samo engleski za turiste, a onda hrvatski i samo hrvatski? Val i val i val etničkog čišćenja. Kažu: „Mi smo uvijek bili tu.“ Da, ali i drugi su bili tu. Šta se desilo s njima? To je pitanje.

**Kako iz te pozicije gledaš današnji svijet?**

Teško mi je da ne budem pesimista. Rat ovdje, rat tamo, klimatske promjene i tako dalje — ne izgleda samo kao da je imperija došla do kraja, nego kao da se sve završava. Nadu mi daje jedino mogućnost da možemo napraviti nešto za budućnost, da napravimo nešto u lešini države

**Dakle, radimo s lešinom?**

Izgleda da... Ne znam kako će biti. Kako glasi ona rečenica - lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.

**Kako je biti stranac u Hrvtskoj. Recimo u gradu s kosmopolitskom tradicijom kakvu ima Rijeka…**

Ma hajde! Ljeti, kada je sezona bude najgore - ili si turista ili Hrvat. Takva je situacija. Bio sam na pijaci i htio sam da kupim paradajz — odnosno pomodore. Vidio sam znak na kojem je pisalo: „Istarski pomodori.“ Pitao sam ženu koja ih je prodavala: „Odakle su pomodori?“ Odgovorila je: „Iz Istre.“ Rekao sam: „To znam, to vidim na znaku. Ali odakle tačno iz Istre?“ Gledala me je, a zatim pogledala mog prijatelja iz Beograda, kao da se pita kako strancu da objasni odakle su pomodori u Istri. Kao da sam budala! Ali ja živim ovdje, jebote! Šest godina sam ovdje. To je Zagrebačka ulica, tamo sam živio! To je u mom kvartu. Ipak, ja sam stranac, pa se pretpostavlja da ništa ne znam o Istri.

**Slična situacija dogodila ti se u autobusu?**

Da, došli su mi prijatelji iz Mađarske i htjeli smo da idemo na plažu na Preluku. Autobus broj 32, koji ide tamo, kasnio je. Vidio sam da ćemo morati dugo da čekamo, pa sam rekao da nećemo ići njime. Došao je autobus broj 13. Znam da i on ide blizu. To je druga zona, pa cijena karte nije ista. Ušli smo i rekao sam vozaču: „Mogu li četiri karte za drugu zonu? Idemo blizu Preluka.“ Primijetio je da sam stranac. Nije govorio strane jezike i nije znao šta da kaže. Samo se naljutio i rekao: „Nein, no Preluk. Trideset dva. Raus, raus!“ Rekao sam mu: „Znam tačno gdje idemo.“ Ali on je ponavljao: „Nein! Raus! No Preluk! Trideset dva!“ Prijatelji su me pitali: „Zašto govori italijanski i njemački? Šta smo uradili?“ Ništa. Imam naglasak i on nije znao šta da radi.

**Nije bio svjestan da govoriš njegovim jezikom?**

Kao da nije čuo. Kao što sam rekao, postoje samo turisti i Hrvati. Zato nije znao šta da mi kaže. Zna da ne može da govori hrvatski s turistima. 

**Potpuno si mu poremetio sistem. Meni je prije svega fascinantno koliko dobro govoriš naš jezik. Kako su se zvale tvoje dvije bake?**

Erika i Zehra.

**Neka ovaj naš kratki razgovor bude posvećen Eriki i Zehri. Drago mi je što smo razgovarali.**

I meni.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/F6dG7FETxQs?si=lWcXnyxJpgmX-x1v" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>




Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to.

zinzula

Kevin Kenjar: Ideja da su narodi svoji na svome je laž

**U Crnoj Gori se dosta govori o spomenicima. Spomenici se dižu, spuštaju, kriju i pravno preispituju. Zakon kaže da treba da prođe vrijeme prije nego se neka ličnost salije u bronzu. Koji je rezon našeg zakonopisca?**

Zakonski rokovi za podizanje spomen-obilježja od 20 godina za ličnosti i 50 godina za događaje postoje da bi se stvorila vremenska distanca neophodna za što objektivniju i racionalniju procjenu. Odredba člana 9. važećeg Zakona o spomen-obilježjima iz 2008. je jasna: „Spomen-obilježje za značajan događaj ne može se podići prije isteka roka od 50 godina od dana kada se događaj zbio. Spomen-obilježje istaknutoj ličnosti ne može se podići prije isteka roka od 20 godina od dana kada je lice umrlo. Izuzetno, uz prethodnu saglasnost Vlade Crne Gore, spomen-obilježje za značajni događaj ili istaknutoj ličnosti može se podići prije isteka roka iz st. 1 i 2 ovog člana.“

**Nedavno smo imali primjer saglasnosti vlasti na podizanje spomenika mitropolitu SPC Amfilohiju. Čini se da je odluka uvijek u tim pitanjima politička i politizovana.**
 
Da, taj slučaj je prilično dobra ilustracija, jer njegov lik i djelo predstavljaju školski primjer onog što nauka zove *disonantno nasljeđe*: dok ga jedni nekritički veličaju, drugi ga u potpunosti osporavaju, čime se gubi svaki prostor za dijalog i društvo samo sve dublje i dublje dijeli. A istina o ovom savremeniku nije monolitna, kako to obično i biva, te u slučaju bilo kakve institucionalizovane memorijalizacije treba uzeti sve činjenice u obzir, što nije lako kod tako kompleksinih i kontroverznih ličnosti. 

No, ne samo u ovom slučaju, nego i generalno, nije potrebno naročito objašnjavati razloge zbog čega je neophodno da istekne određeni period i da se napravi vremenska distanca kako bi se jasnije i sveobuhvatnije sagledao širi značaj određene ličnosti ili događaja, odnosno relevantnost memorijalizacije u savremenom kontekstu. Dakle, tek nakon protoka vremena možemo (probati jasnije) odvojiti trajne vrijednosti od prolaznih trendova i izbjeći da odluke budu podložne trenutnim političkim, ideološkim i drugim uticajima. Tim prije što zakon propisuje da se spomen-obilježjima trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi, onda je odgovornost onih koji daju saglasnot na pozidanje obilježja – izuzetno visoka.

**Znači, zakon je jasan u tome da treba biti strpljiv sa spomenicima, odnosno ne pratiti trendove, političke mijene i modu?** 

Stvari stoje ovako: određene vrijednosti su prolaznog karaktera i prije ili kasnije će biti prevaziđene, izaći iz socijalne mode ili trenda, pa i društvene potrebe zajednice koja memorijalizuje. S druge strane, one univerzalne vrijednosti, poput slobode, humanosti, solidarnosti i antifašizma, treba trajno pamtiti i iz njih učiti, odnosno stvarati neko bolje društvo bez ponavljanja grešaka iz prošlosti. Zato sve ovakve odluke moraju biti donesene „hladne glave“ i s punom sviješću o njihovom dugoročnom uticaju.

**Spomenici su često van tog zakona, na ovaj ili onaj način, intervencijom izvršne vlasti, lokalnom inicijativom ili otvorenim protivzakonitim djelovanjem. Sve to djeluje kao slabost sistema koja kreće odozgo**.

Iako zakon jasno propisuje rokove i sva ostala pravila, praksa pokazuje da se često pribjegava izuzecima. Vlada, odnosno Ministarstvo kulture i medija imaju pravo da daju saglasnost i prije isteka rokova, kao što je već istaknuto, ali način na koji se to radi u nekim slučajevima izaziva nedoumice, jer obrazloženja nijesu uvijek dovoljno detaljna, niti je u svim slučajevima od kraja jasno zašto je došlo do odstupanja od zakona. 

**Ko na kraju odlučuje o spomenicima?**

Iako zaista želim da vjerujem da odluke ove vrste donose stručni i odgovorni profesionalci nezavisni i nazavisno od političkih partija i drugih sfera uticaja, i to tek nakon prethodno sprovedene opsežne analize dokumentacije, istorijskih izvora, relevantne naučne i druge literature i, konačno, šireg društvenog konteksta i opšteg raspoloženja javnosti u odnosu na određenu ličnost, bojim se da to nije uvijek tako. Te odluke formalno donose nadležne institucije, ali nije tajna da političke partije i njihovi predstavnici, kao i drugi predstavnici moći na državnom i na lokalnom nivou, nastoje da utiču na procese memorijalizacije. Umjesto da spomenici budu izraz opšteg društvenog interesa, oni nerijetko postaju produžena ruka partijskih agendi i kratkoročnih političkih ciljeva grupa ili pojedinaca koji imaju moć. Na taj način se jedno od najsuptilnijih i najodgovornijih polja javne politike – kultura sjećanja, instrumentalizuje u dnevno-političke svrhe.

**Spomenici se koriste kao politički simboli konsolidacije, na svim nivoima.**

U odgovoru na prethodno pitanje nijesam mislio samo na partije na državnom nivou koje u datom trenutku imaju uticaja u resornom ministarstvu, već i na one na opštinskom nivou, s obzirom na to da lokalne samouprave prema ministarstvu iniciraju svoje prijedloge, one donose programe podizanja spomen-obilježja, a zatim podignuta spomen-obilježja održavaju ili ne održavaju. I u jednom i u drugom slučaju partijska politika ima snažan uticaj, pa je jasno da proces memorijalizacije nije samo pitanje kulturne politike, već i političke moći. Naravno, sva ova pitanja jesu i politička, u širem smislu politike kao organizovanog načina odlučivanja u zajednici o pitanjima od zajedničkog interesa, ali ne moraju nužno biti i partijska, što kod nas jeste u velikoj mjeri slučaj već decenijama, pa i u doba socijalizma, kada je na stotine spomen-obilježja podizano i gdje jeste i gdje nije bilo potrebe za time.

**Mimo banalne seoske politike i komesarskih dilova, koji su očigledni i postaju standard, kakve sve odluke o spomenicima prolaze ispod radara. Kako one uopšte izgledaju?**

Neka rješenja u koja sam imao uvid su siromašna sadržajem. Nažalost, često ne sadrže čak ni osnovne informacije o ličnostima ili događajima, već se svode na puko citiranje zakonskih odredbi i procesnih koraka. Imali smo slučajeve u kojima se gotovo uopšte ne navode biografski podaci ni osnovni razlozi zašto se daje saglasnost da neko dobije spomenik prije isteka roka. Iako birokrate mogu reći da je sve to „u skladu s propisima i praksom“, ovo ne samo da stvara konfuziju, već pokazuje nedostatak poštovanja prema široj javnosti i prema samim ličnostima kojima se odaje počast. Na primjer, u obrazloženju rješenja o saglasnosti podizanja spomen-obilježja davanjem naziva Javnoj ustanovi Narodna biblioteka Budva – „Miroslav Luketić“ iz aprila 2023. (što je, treba reći, odlična inicijativa), ne stoji niti jedan biografski podatak o ovom zaslužnom budvanskom, crnogorskom i jugoslovenskom istoričaru, istraživaču, publicisti i književniku. Drugo, ni u rješenju koje se tiče saglasnosti na podizanje spomen-obilježja Urošu Toškoviću u Baru, iz decembra 2023, takođe nećemo sresti niti jedan detalj o biografiji ili stvaralaštvu ovog velikog likovnog umjetnika, već se u cijelom aktu, kao i u prethodnom slučaju, samo nabrajaju procesne i pravne radnje, citiraju propisi i tome slično. Ovo nijesu jedini slučajevi rješenja s izostankom bližih podataka o ličnosti, čime se može dodatno stvoriti konfuzija u ionako komplikovanom i često kontroverznom procesu memorijalizacije, naročito ljudi.

**A kako bi to trebalo da izgleda?**

Razlozi moraju biti iscrpno i jasno obrazloženi, ne samo u programu podizanja spomen-obilježja već i u rješenjima. No, važnije od toga je da se u ovim slučajevima mora postupati obazrivo i krajnje odgovorno, mnogo pažljivije nego što je to nerijetko do sada bio slučaj, nezavisno od vlastodržaca koji u određenom trenutku vode javnu administraciju. Sama činjenica da jedna grupa ljudi odlučuje o tome da li neko/nešto zaslužuje da dobije spomen-obilježje, već nosi višeslojnu kompleksnost i zahtijeva racionalan, provjerljiv i meritovan pristup. Odluke ovakve vrste nesumnjivo ostavljaju duboke i dugotrajne posljedice na društvo u cjelini, te je nužno da budu donesene promišljeno, odgovorno i bez i najmanjeg upliva trenutnih političkih interesa. Tajnost sastava komisije dodatno otvara prostor za sumnje i nepovjerenje, jer javnost nema uvid u stručnost i nepristrasnost onih koji odlučuju, što smatram da nije dobro rješenje. Kada je riječ o pitanjima od posebnog značaja za društvo, a memorijalizacija ličnosti i događaja to svakako jeste, transparentnost postaje osnovni preduslov očuvanja povjerenja građana u institucije.

**Sa čime se mi zapravo igramo kad se igramo sa spomenicima?**

Posljedice su više nego ozbiljne, jer umjesto da spomenici budu simbol zajedništva i trajnih vrijednosti koje baštini što veći krug ljudi, oni postaju znak podjela i političkih/partijskih manipulacija, kao što je posljednjih mjeseci bio slučaj sa dva spomenika zločincima, postavljena nepropisno na sjeveroistoku zemlje, o čemu je veoma pisano u medijima. Da ne govorim o krajne neadekvatnom tekstu na spomen-ploči na mjestu nekadašnjeg logora u Morinju, kao i o kontroverznom načinu njenog podizanja. Umjesto da se generacije uče neprolaznim društvenim vrijednostima, kojih, uprkos svemu, ipak imamo mnoštvo u crnogorskom iskustvu kroz vrijeme, rizikujemo da spomenici postanu podsjetnik na dnevno-političke kalkulacije i prolazne interese pojedinaca. To ne samo da urušava dostojanstvo kulture sjećanja, već i dugoročno slabi povjerenje u institucije i društvenu koheziju, čineći društvo sve ranjivijim i neotpornijim na ovakve probleme.

**Čega su ti naši spomenici simptom?**

Citiraću istoričara umjetnosti, profesora Nenada Makuljevića s Univerziteta u Beogradu, koji je u svojoj knjizi „Memorija i manupulacija“ o spomeničkoj politici slikovito sažeo stanje u Srbiji od 1989. do naših dana: „Ova monumentomanija – manija za spomenicima, nije samo puka stihija izazvana popularnošću memorijskih formi i potrebama institucionalizovanja sećanja, već i svojevrsno sredstvo manipulacije i izraz političkih ambicija. Podizanje velikog broja spomeničkih/memorijskih celina predstavlja jasan simptom da je došlo do zloupotrebe memorije“.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Arheolog i istraživač kulturne baštine Dušan Medin godinama proučava teoriju i praksu memorijalizacije u Crnoj Gori, kao i društvene dinamike koje se očitavaju u spomeničkoj produkciji.

biljezi i simptomi

Medin: Previše spomenika uvijek znači zloupotrebu društvene memorije

Riječ „moba“ obično nas asocira na kolektivnu kosidbu ili neki drugi oblik seoskog rada. Ipak, u crnogorskom kontekstu taj pojam je znatno širi. Kako za Normalizuj pojašnjava etnološkinja i muzejska savjetnica Tatjana Rajković, moba je podrazumijevala svaki oblik kolektivnog rada u kojem se zajednica okupljala da pomogne domaćinstvu ili čitavom selu u poslovima koji su nadilazili mogućnosti jedne porodice.

“Najčešće se radilo o velikim i zahtjevnim poslovima – kosidbi, žetvi, branju kukuruza, grožđa, maslina ili duvana, sječi drva, gradnji kuće, podizanju krova, popravci mostova i puteva”, navodi Rajković.

Pojedine mobe, kako dodaje, imale su i šire društveno značenje, jer su bile organizovane za izgradnju škola i crkava, dok su poseban vid predstavljale takozvane milosrdne mobe, kada se cijela zajednica okupljala kako bi pomogla bolesnima, udovicama ili porodicama bez radno sposobnih članova

“Moba se, dakle, ne može posmatrati isključivo kao radna aktivnost. Ona je u sebi spajala ekonomski, društveni i kulturni aspekt – bila je izraz uzajamne solidarnosti, ali i oblik društvenog rituala. Tokom mobe radilo se i pjevalo, prenosile su se vijesti, učvršćivale rodbinske i komšijske veze, a zajednica je potvrđivala vlastiti identitet. U tom smislu, moba je bila i radna i društvena institucija, jednako važna za privredu sela kao i za očuvanje njegovih socijalnih i kulturnih veza”, navodi.

U današnje vrijeme, sela ali i manji gradovi i varoši, zadržali su ovaj duh mobe u nešto modernijim situacijama: ljudi se okupljaju da zajednički izlivaju ploču, podignu zidove, zamijene krov ili urede dvorište. 

“Iako su alati i materijali savremeniji, princip ostaje isti – solidarnost, uzajamna pomoć i osjećaj zajedništva. Dakle, moba nije samo istorijski fenomen, već i praksa koja se prilagođava savremenim potrebama”, kaže Rajković za Normalizuj.

**Kako se saziva moba? Je li bilo dovoljno reći “u subotu na mom imanju” ili je postojao neki poseban ritual?**

Sama priroda mobe počivala je u njenoj spontanosti i solidarnosti, pa za njeno sazivanje nije postojao nikakav poseban ritual. Najčešće je bilo dovoljno da domaćin najavi da mu je potrebna pomoć određenog dana, a vijest bi se brzo proširila selom, pa je i sam čin poziva bio neformalan. Ipak, on je uvijek nosio dozu obavezujućeg, jer se od svakog člana zajednice očekivalo učešće. Moba se uglavnom sazivala kada je domaćinu bila potrebna pomoć pri većim poslovima, poput gradnje kuće, košenja trave, branja maslina ili kopanja vinograda. Iako nije bila obavezna po sili propisa, obavezujuću snagu imala je upravo društvena norma solidarnosti i uzajamnosti – svi su znali da će im se pomoć jednoga dana vratiti. U vanrednim situacijama, na primjer kada bi prijetila kiša i opasnost da propadne sijeno, čitavo selo bi se okupilo i bez ikakvog poziva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/40e2c704-aa79-4939-9c9d-88792893f8a4)
Tatjana Rajković, foto: Privatna arhiva{.caption}

Sazivanje mobe je pored praktične imalo i simboličnu dimenziju: domaćin je bio dužan da obezbijedi hranu i piće za učesnike, jer se znalo da nakon rada slijedi druženje. Na taj način poziv na mobu nije bio samo poziv na rad, već i poziv na društveno okupljanje i učvršćivanje međusobnih odnosa i solidarnost zajednice.

**Da li bi se nekad desilo da dođe i više ljudi nego što je bilo potrebno, kao da je postojalo takmičenje ko će više da doprinese?**

Da, to se često dešavalo. U zajednicama gdje je moba imala snažan društveni značaj, prisustvo je bilo i pitanje ugleda i prestiža. Dolazak većeg broja ljudi od radno potrebnog tumačio se kao izraz solidarnosti, ali i kao svojevrsno takmičenje – pokazivanje radne snage, izdržljivosti i spremnosti na pomoć. To je reflektovalo društvenu dinamiku: takmičenje ko će više doprinijeti ili pokazati svoju spremnost da pomogne. Takmičarski duh se mogao vidjeti i u samom radu – ko će brže kositi, ko će više snopova zavezati ili drva posjeći. Ipak, suština tog nadmetanja nije bila u nadvladavanju drugih, već u potvrđivanju vrijednosti zajedništva, pa se i višak ruku na mobu uvijek doživljavao pozitivno.

**A je li bilo suprotnih primjera, da nema dovoljno ljudi? Generalno, šta bi bila “posljedica” nedolaska na mobu?**

Izostanak s mobe bio je rijedak i smatran je društveno neprihvatljivim. Svako domaćinstvo znalo je da će mu prije ili kasnije biti potrebna pomoć zajednice, pa je nedolazak značio i kršenje nepisanog pravila reciprociteta. Naravno, uvijek je bilo razumijevanja za bolest ili starost, ali svjesno izbjegavanje je smatrano nečasnim, pa ako bi neko više puta izostajao bez opravdanja, mogao je steći loš glas, što je u tradicionalnoj sredini imalo ozbiljne posljedice – od narušenih komšijskih odnosa do socijalne izolacije. Drugim riječima, moba je bila svojevrsni moralni ugovor unutar sela.

**Kako biste nekom iz mlađe generacije, koje mahom nikad nisu bile na mobi, dočarali atmosferu? Šta se čuje, šta se vidi?**

Atmosfera mobe bila je jedinstvena mješavina rada i veselja. Vizuelno, skupina ljudi u polju ili na padini, muškarci rade, žene donose hranu i vodu, dok djeca trčkaraju okolo i unose dodatnu živost, a svi zajedno sudjeluju u ritmu rada i druženja. Čuo se zveket kosa i motika, šištanje bruseva i pjesma koja je pratila rad. Istovremeno, širio se miris svježe pokošene trave ili domaće hrane kojom su žene i djevojke posluživale radnike. Ljudi su se šalili, pričali priče o prošlim mobama i pjevali, pa je cijelo okupljanje više ličilo na zajednički ritual nego na težak posao.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6d386869-193f-424b-a585-fce429ef9776)
Solidarnost u radu, foto: Park Dinarides{.caption}

Na kraju dana rad bi se pretvarao u praznik: domaćin je iznosio najbolje što ima, okupljeni su jeli, pili i nastavljali druženje uz pjesmu, gusle ili igru. Upravo ta kombinacija rada, pjesme i zajedništva činila je mobu posebnim iskustvom u kojem se rad pretvarao u praznik, a moba postajala više od rada – bila je i oblik zajedničkog života, radosti i pripadanja, u kojem se zajednica osjeća kao jedno.

**Muškarci su radili, žene obično bile zadužene za hranu, nošenje vode. Imamo li zapise da su nekad izašle iz uloge, da je žena čak i potegla više kao u onoj narodnoj pjesmi “Nadžnjeva se momak i djevojka”?**

Tradicionalna podjela poslova na mobi bila je prilično jasna: muškarci su obavljali teže fizičke poslove, dok su žene bile zadužene za pripremu i donošenje hrane, brigu o djeci i organizaciju oko poslužavanja. Međutim, postoje svjedočanstva da su žene u pojedinim situacijama aktivno učestvovale i u samom radu na njivama, posebno kada bi nedostajalo radne snage.

Narodna pjesma „Nadžnjeva se momak i djevojka“ upravo odražava taj momenat, gdje se kroz motiv takmičenja naglašava ženska snaga i izdržljivost. Takvi primjeri govore da je moba, iako je počivala na tradicionalnoj podjeli uloga, u praksi često dopuštala fleksibilnost i da su žene imale važnu ulogu ne samo u logistici, već i u samom fizičkom radu.

**A imali smo i žensku verziju mobe, takozvana prela, koja ima svojih osobenosti…**

Prela jesu bila svojevrsna ženska verzija mobe, najčešće vezana za zimsku sezonu kada je bilo manje poslova na polju. Za razliku od mobe, koja je bila usmjerena na teže fizičke poslove, prela su okupljala djevojke i žene radi obavljanja kućnih i zanatskih poslova – predenja, tkanja, šivenja, spremanja miraza... Iako su imala drugačiji sadržaj, princip je bio sličan: zajednički rad praćen pjesmom, razgovorom i društvenim životom.

Prela su bila i prostor socijalizacije, gdje su djevojke učile od starijih, gdje su se prenosile priče, pjesme i običaji. Ona su imala i snažnu kulturnu dimenziju, jer su često bila prilika za muziku, igru i zabavu, pa bi se moglo reći da su prela bila „ženska moba“, ali sa sopstvenom simbolikom i funkcijom u očuvanju ženskih društvenih mreža.

**Moba je, dakle, bila obaveza, ali i zadovoljstvo. Domaćini su spremali hranu, organizovana su druženja nakon završenog posla. Koliko su mobe bile prilika za sklapanje prijateljstava, brakova?**

Moba je, kao što je rečeno, pored svoje radne uloge, imala izrazito snažan socijalni karakter. Za mlade ljude to je bila rijetka i dragocjena prilika da se upoznaju, da pokažu svoju snagu, vještinu u radu, ali i umijeće u pjesmi ili igri. Nakon završenog posla domaćin je priređivao trpezu, a druženje je često prerastalo u veselje uz muziku i igru. Upravo tada najviše je dolazila do izražaja društvena dimenzija mobe – učvršćivala su se prijateljstva, rađale simpatije i stvarali temelji za buduće brakove.

**Crnu Goru su ljetos, na žalost, pogodili brojni požari. Građani su svojevoljno išli da pomažu prijateljima, rođacima pa čak i ljudima koje ne poznaju. Možemo li to posmatrati kao neku vrstu mobe?** 

Apsolutno, to je savremena verzija mobe – spontano okupljanje ljudi u nevolji, motivisano solidarnošću, bez očekivanja materijalne nadoknade. Iako se danas ne koristi isti termin, iako se promijenila forma, suština je ista: zajedničkim radom lakše se prevazilaze teškoće. Svaka dobrovoljna akcija u kojoj ljudi pomažu jedni drugima, bilo da je riječ o požarima, poplavama ili humanitarnim inicijativama, zapravo je nastavak duha mobe u savremenom obliku. U tom smislu, moba se može posmatrati i kao univerzalna ljudska praksa – način na koji zajednica reaguje na potrebu. Samo se mijenjaju povodi i okolnosti, ali suština ostaje ista: uzajamna pomoć i osjećaj da niko nije prepušten sam sebi. Građani su tokom požara pokazali spremnost na solidarnost, što jasno potvrđuje da tradicija mobe nije nestala, već se transformisala, ali i dalje živi u kriznim situacijama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5c6f5949-059f-45eb-bc09-dd18dd1b7ba2)
Foto: Boris Pejović/Vijesti{.caption}

**Ljudi danas mahom žive u gradovima, mašine su nam dosta olakšale posao, a i generalno je sve manje fizičkog rada. Da li je moba danas pri izumiranju? Vidite li tu prostor za neki novi oblik mobe?**

Društvene okolnosti su se značajno promijenile. Danas su mnoga crnogorska sela gotovo napuštena, a mladi odlaze u potrazi za poslom, školovanjem ili boljim životom. U tom kontekstu, moba u izvornom, seoskom obliku jeste u nestajanju. Ipak, ako je posmatramo šire, kao model kolektivnog rada i solidarnosti, ona i dalje ima prostora za novi život.

Duh mobe danas se može prepoznati u volonterskim i ekološkim akcijama, zajedničkom uređenju naselja i zelenih površina, humanitarnim inicijativama ili drugim oblicima zajedničkog angažmana. Iako gradovi nemaju njive ni kosidbu, imaju zajedničke prostore i komšijske potrebe koje se najbolje rješavaju kroz udruženi rad. Takve situacije oživljavaju iste vrijednosti koje je moba njegovala – solidarnost, osjećaj zajedništva i uzajamnu odgovornost.

Danas se možda ne radi toliko fizički naporan posao, ali zajednički trud i dalje gradi povjerenje i jača društvene veze. Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti – upravo onako kako je to moba nekada učila. Dakle, moba nije nestala, već se transformisala i prilagodila novim okolnostima. U gradskim sredinama dobija nove sadržaje – od ekoloških akcija i društvenih kampanja, do digitalnih oblika solidarnosti, a suština ostaje ista: zajednički rad i osjećaj zajedništva, prilagođeni potrebama savremenog društva.

**Ipak, s druge strane imamo kapitalističku logiku da sve treba monetizovati, kao i vrlo izraženi individualizam. Mislite li da biste danas mogli nekog da motivišete da nešto uradi bez novčane nadoknade, ili neke opipljive koristi za sebe?**

Svakako, to jeste izazov današnjeg društva, jer individualizam i tržišna logika potiskuju ideju dobrovoljnog i besplatnog angažmana. Ipak, ljudi se i dalje motivišu – ne uvijek novcem, već osjećajem pripadnosti, solidarnošću, željom da doprinesu zajednici ili da budu dio nečeg većeg od sebe. Primjeri volontiranja i drugih zajedničkih akcija pokazuju da postoji spremnost da se radi i bez materijalne koristi. Ključ je u tome da ljudi osjete smisao, zajedništvo i, što je posebno važno, sposobnost da razumiju potrebe drugih. Upravo ta svijest o potrebama drugih daje nadu savremenom, ali često otuđenom društvu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c3855e2e-c59d-4168-bd8e-e9daf761add3)
Moba u Gračanici kod Andrijevice, foto: Park Dinarides{.caption}

Ako gledamo u globalnim razmjerama, empatija i solidarnost ostaju univerzalne vrijednosti koje mogu premostiti razlike i podsjetiti nas da čovjekovo dostojanstvo ne počiva u materijalnom, nego u sposobnosti da budemo tu jedni za druge. Drugim riječima, iako živimo u društvu snažno obilježenom individualizmom, prostor za mobe u širem smislu i dalje postoji – samo se vrijednosti i nagrade danas izražavaju na drugačiji način.

**Ako bismo morali da izaberemo jednu stvar iz tog ambijenta na koju bismo se danas mogli ugledati – šta bi to bilo? Zašto je uopšte važno da se ugledamo na mobu i taj duh solidarnosti**

Najvažnije što bismo mogli preuzeti iz tradicije mobe jeste duh uzajamne solidarnosti i saosjećanja. Ona nas podsjeća da niko ne može sam i da pravi smisao života leži u brizi za druge i zajedničkom djelovanju. Ugledati se na mobu znači obnoviti spremnost da pomognemo drugome bez očekivanja koristi, a kroz taj čin jačamo humanost i povezanost u društvu. U vremenu kada individualizam i otuđenost preovladavaju, moba nas uči da zajednica nije apstrakcija, već mreža ljudi koja opstaje kroz empatiju, solidarnost i zajednički trud.

**U Latinskoj Americi je minga, sličan oblik kolektivnog rada, često promovisan od strane UNESCO-a. Kako bi moba mogla da se zaštiti i afirmiše kod nas?**

Moba se može posmatrati kao element nematerijalne kulturne baštine i kao takva ima potencijal da bude valorizovana i zaštićena. Prvi korak bio bi njeno sistematsko dokumentovanje – prikupljanje svjedočanstava, zapisa, pjesama, fotografija i običaja vezanih za mobu. Nakon toga, moba se može uključiti u nacionalne registre nematerijalne baštine, a potom i kandidovati za međunarodnu zaštitu, po uzoru na mingu u Latinskoj Americi. Ipak, jednako je važno afirmisati mobu kroz praksu: obrazovne programe, lokalne akcije, kulturne manifestacije i savremene oblike „mobe“ koji okupljaju ljude u volonterskom radu. 

Na taj način, moba ne ostaje samo tradicija iz prošlosti, već njen duh prevazilazi istorijski kontekst i postaje univerzalna poruka da zajednički rad, briga za druge i solidarnost nisu samo vrijednosti prošlosti, nego temelj savremenih i humanih društvenih praksi.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti

solidarnost

Moba je rad koji obnavlja društvo i jača veze između ljudi

Strancima koji po prvi put dođu u Crnu Goru obično nije ni poznat koncept izdiga na katun. Za one koji odluče da posjete ova nomadska stočarska naselja, taj način života svojevrsno je otkrovenje. Vjerovatno ih, kao i nas, fascinira što uprkos pritisku masovnog turizma i gentrifikacije tradicija izdiga opstaje.

Ipak, katuna je sve manje, što su prepoznali u Regionalnoj razvojnoj agenciji Bjelasica, Komovi i Prokletije koji su bili jedni od inicijatora da se praksa izdiga zaštiti na državnom nivou. Zbog toga, sada rade i na međunarodnom priznanju i to kroz GIAHS mrežu iz UN sistema, koja prepoznaje one zone u svijetu koje su i pejzažno i običajima i proizvodima oblikovane poljoprivrednim sistemima i praksama.

“Naši su katuni još uvijek autentični, uprkos ubrzanoj devastaciji koja se tamo dešava”, kaže Jelena Krivčević, izvršna direktorica te Agencije.

Ona, u intervjuu za Normalizuj, objašnjava da je, zbog nedostatka infrastrukture, velikih udaljenosti, loših puteva, način života ostao isti ili sličan kakav je i bio nekad. 

“Iako je nomadsko stočarstvo svojstveno mnogim zemljama u Evropi ali i u cijelom svijetu, naše su specifičnosti učinile da naši katuni razviju sopstvenu kulturu, način života, običaje i prakse koje se razlikuju“, ističe Krivčević.

**Kako se u selu odlučivalo kad je vrijeme za pokret, takozvani uzdig na katun?**

Običajno pravo se i danas primjenjuje kod izdiga. Zna se precizno ko ima pravo da izdiže na koju planinu. Nekada, kada je bilo mnogo stoke i kada su skoro sve porodice selile sa sela u katune, pravili su se dogovori koji su se poštovali i više nego što se danas poštuju zakoni. Ti su dogovori precizirali pravila izdiga. Oko ispaše su se bitke vodile, pa je bilo važno da se dogovori poštuju, da niko nije privilegovan i da niko nije oštećen, da se pravo jednako koristi za sve. Nije se na katun moglo prije datuma koji su dogovoreni. 

**Koliko je uspon na katun i boravak tamo obaveza i “poslovni put” a koliko društveni događaj i prilika da se učvrsti zajedništvo?**

Danas se najčešće izdiže na moderne načine – stoka se prevozi kamionima, takođe i potrebne stvari. Ali nekad je to bio pravi događaj – seljani idu zajedno, jer se izdizalo obično istog dana. A zajedno idu pogotovo ako ih čeka dugačak put, jer se do nekih katuna putovalo i po dva dana. Zajedno lakše prođe vrijeme, lakše se obavljaju poslovi, lakše se sačuva stoka. Kad malo razmislim, to zajedništvo u boravku na katunu je jedna posebna odlika tog vremena, ljudi su se družili, velike stvari opošljavali sa komšijama, lakše se dogovarali, mudre glave su se slušale. A i život je tada sa sobom nosio više nadaća, pa je možda to zajedništvo bilo i neophodno.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e93ae4bd-0f13-44c4-8f3c-cc02f8b6c60b)
Jelena Krivčević{.caption}

U svakom slučaju društveni je život cvjetao zbog toga, i brojna naša kultrurna nasleđa nastala na taj način – pjesme, igre, priče, zanati i rukotvorine, arhitektura pa i cijeli kulturni pejzaži. 
Sigurna sam i da ste do sad imali prilike da upoznate nekog od malobrojnih preostalih katunjana. U glavi većine nas koji nismo imali tu priliku to su goštaci, koji na konju dopremaju potrebne stvari, ustaju zorom, rade po cijeli dan, možda i neupućeni u svakodnevne tokove. 

**Kakav je katunjanin XXI vijeka? Je li mu život išta olakšan modernim tehnologijama?** 

E to vam je teško pitanje. Imamo različite katunjane XXI vijeka. Imamo one koji se mnogo ne razlikuju od katunjana iz prethodnih vjekova. Nedavno sam imala priliku da prisustvujem jednom događaju gdje je bilo desetak katunjanki i katunjana sa Durmitora, Sinjajevine i iz Pive, a tu su bile i naše kolege iz jedne organizacije iz Srbije. Gledala sam kako kolege iz Srbije ne trepću dok slušaju katunske priče. Kažu da im naši katunjani zvuče kao epske pjesme koje su učili u školi, da oni samo što ne razgovaraju u desetercu. To su vam pravi katunjani. 

Tradicionalni, vrijedni, mudri i čestiti, naviknuti na život od svojih deset prstiju. Poštuju naslijeđene norme, i trude se da ih prenesu, da ne narušavaju ono što su stvarali preci. Imate i katunjane modernijih stavova. Ozbiljne stočare sa velikim stadima u zidanim kućama sa eloksiranom bravarijom. Sličnih su oni stavova, samo gledaju da prave trajnije objekte, toplije i bolje izolovane. Čime naruše pejzaž, tradiciju, stil, ali se vode pragmatičnim kriterijumima. Mi ne volimo to da vidimo, ali moramo da razumijemo. 

Ono što ne razumijemo je treća kategorija katunjana XXI vijeka – to su oni koji imaju pravo izdiga jer pripadaju nekom plemenu ili bratstvu, ili rođenjem u nekom selu stiču to pravo. Ali nemaju stoku. Pa na katun vikendom “izdignu” sa porodicom, naprave vikendice, pa vremenom turističke objekte, sve pozivajući se na pravo izdiga. Kod te grupe najčešće nema ničega tradicionalnog i autentičnog, niti, po mom sudu, oni pripadaju katunima. 

**Koja je uloga žena, planinki, u katunskom životu? Kako se njihov doprinos nekad a koliko sad razlikuje od muškog?**

Planinke na katunima imaju najznačajniju ulogu. Nezamjenjivu. Svi ostali članovi porodice mogu da se spuštaju sa katuna na selo, drugim poslovima i obavezama, da se vraćaju na katun ili ne, ali planinka se ne spušta. Slušala sam priče starijih žena, živo se sjećam priče jedne planinke sa Prokletija, koja je pričala kako bi uželjela djecu, brinula da li su spremili dolje na selu dobar ručak ili večeru i da li su gladni, kako je bilo strah grmljavine i nevremena dok je sama na planini, ali spuštanja nema, jer stoka mora da se čuva, muze, sir mora da se pravi, i ona mora biti tu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/24230961-76a1-45fb-a5dd-5787e87b3118)
Planinka je na katunu nezamjenjiva{.caption}

Katunima planinka caruje. Sve te obaveze planinka ima i na selu, ali se nekako njen posao na katunu poštovao i poštuje više, sigurno zbog teških uslova, okrutnog okruženja i hrabrosti koja se morala imati za taj posao. 

**A šta je sa djecom na katunima? Kakvo je djetinjstvo tamo?**

Djece danas slabo ima. Prije par godina sam srela jednog djecaka, zvao se Bogdan, na masivu Komova je čuvao jedno ozbiljno stado. I zapitkujem ga ja sa kim se druži, je li mu dosadno, koga sve ima na katunu. Kaže – samo brat i ja, nema nikoga više, jer samo naša porodica izdiže, a to znači da se fudbalska utakmica ne može organizovati. Sav društveni život je vezan za mobilne telefone, ali Bogdan mi ispriča kako on mora da pješači osam kilometara da bi napunio telefon i sa drugarima bio u kontaktu. 

Mnogo me je dojmio taj Bogdan, i zamislio. Njegovi su konkurisali za solarni sistem i nisu ga dobili jer nisu imali dovoljno uslovnih grla za kriterijume te godine. Ako Bogdan i njemu slični ne budu u mogućnosti da imaju mobilne telefone i društvene mreže na katunima, kao njihovi vršnjaci u selima i gradovima, onda ćemo sasvim sigurno te generacije da izgubimo sa katuna, njih će katuni asocirati na izolaciju, obaveze, težak život i nedostatke, a ne na nešto lijepo. Dok kada slušam stariju generaciju i priče o njihovom djetinjstvu, slika je sasvim drugačija. Katun je značio slobodu, improvizaciju, istraživanje, igru sa mnogo vršnjaka. 

**Majka mi je pričala da je na kučkim katunima ranije gledala neku vrstu improvizovanih klackalica. Koliko je često da tamo djeca imaju neku vrstu svog „igrališta”?**

I ja od moje majke slušam takve priče, a sjećam se i svojih igara kada sam kao dijete obilazila rođake na Komovima. Nema igrališta na katunima, ali su cijele šume i poljane igrališta. Od svega se napravi igra. Mi smo skupljali svice, smišljali na šta nam liče oblaci kojih oko Komova uvijek ima, poslastica nam je bila da nas puste da jašemo konja, dakle da nam uhvate nekog od onih slobodnih konja na katunima, nekog koji je miran, da mu stave samar i da se prošetamo par krugova u pratnji nekog od starijih. A išli smo i da hranimo te konje i isprobavamo koje trave vole a koje ne. Od svega se napravi igra. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/72ccf1aa-5047-4bd5-8f18-9efa617f74b9)
Šume i livade su igrališta{.caption}

**Postoji li neka evidencija koliko je katuna u Crnoj Gori? Koliko od njih se aktivno koristi za prvobitnu, stočarsku namjenu?**

Mi smo trenutno u fazi istraživanja da dobijemo te podatke. Mapirali smo sve katune koji su bili ucrtani na starim vojnim mapama, i bilo ih je oko 1.200 širom Crne Gore. Danas ih, prema satelitskim snimcima, ima oko 400 koji su još uvijek aktivni, bilo poljoprivrede radi, bilo iz drugih razloga. A tu najviše ima katuna gdje se odžala jedna ili dvije porodice. Svake godine ih je sve manje. 

**Kako gledate na transformaciju katuna u turističku atrakciju? Gubi li se tada njihova autentičnost ili je to način da opstanu?** 

Zavisi kako se transformišu. Mi duboko vjerujemo da je pravi turizam na katunu onaj gdje se porodice koje izdižu radi stočarstva paralelno bave i turizmom. Trudeći se da očuvaju katunski stil u svemu – u arhitekturi, aktivnostima, hrani. Na žalost, svega je tridesetak takvih porodica koje se bave turizmom. Lijep je i primjer katuna Vranjak, koji se kreiran sa turizmom na umu, ali poštujući sve katunske principe. Ali najviše je pogrešnih primjera, raznih etno i eko sela koja su najčešće sve samo ne eko i etno. Ono čemu svjedočimo sve češće je da one zone koje postanu turistička atrakcija vrlo brzo budu napuštene od strane katunjana, katuni se uguše i nestanu, a dobiju se naselja svakakvih stilova. Štavna je takav primjer. Jelovica takođe. Dolina Grebaje, Vranjak. Nevjerovatno smo talentovani da od nečega što treba da bude naša turistička prednost napravimo devastaciju. 

**Pritisak urbanizacije zaista jeste prevelik. Šta biste rekli čovjeku koji bi na mjestu koliba radije izgradio kompleks luksuznih objekata?**

Kad bih bila vlast i mogla da donosim odluke, to bih zabranila. Pokušala bih da produžim život katunima, i trudila se da se u katunskim zonama gradi tradicionalno. Da ljudi u katunima imaju pristojne uslove za život, u unutrašnjosti koliba komfor, a da spoljašnost bude autentična i tradicionalna. Luksuzne objekte možete da nađete gdje hoćete, nama gosti dolaze iz zemalja koje imaju obilje takvih objekata. Dolaze da iskuse nešto drugo, nešto naše. Mi smatramo da bi turizam na katunima trebao biti naša ekskluzivna ponuda.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/07002a01-7a34-4e65-8fbc-f895cc935ce1)
Eko sela potiskuju katune{.caption}

Upravo je Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije izdejstvovala da se tradicija izdiga na katune stavi pod zaštitu države kao nematerijalno kulturno nasljeđe. Trenutno radite na tome da se katuni uvrste u sistem Ujedinjenih nacija posredstvom GIAHS (Globally Important Agricultural Heritage Systems) mreže. Zašto je to bitno? Šta time dobijamo?

Mi smo zajedno sa Udruženim seoskim domaćinstvima podnijeli inicijativu da se praksa izdiga zaštiti na državnom nivou, a sada radimo i na međunarodnom priznanju. To je važno iz više razloga. Najprije, da katuni budu prepoznati kao nešto što je vrijedno, ne samo kod nas već i vani. Da se praksa prepozna kao značajna, da se tradicija dokumentuje i potkrijepi argumentima. Da ostano zapisano kako se i gdje sprovodi. Nadamo se da ćemo onda, kada dobijemo zaštitu, lakše uticati na negativne pojave koje ugrožavaju katune i katunjane, i spriječiti ili barem umanjiti devastaciju koja se svakodnevno dešava. 

Nadamo se da ćemo osvijestiti time naše stanovništvo i naše donosioce odluka o važnosti čuvanja katuna. I želimo da time stvorimo uslove da katunjani koji se bave turizmom dobiju dodatni značaj i dodatnu vrijednost kao što je međunarodno priznat značaj te njihove tradicije. A time bismo stvorili uslove da katuni funkcionišu kao zbilja ekskluzvna turistička ponuda, kao agro turistički sektor koji je toliko autentičan i poseban, održiv i odgovoran, da može da bude perjanica crnogorskog turizma. Što bi i trebali da budu. Ako to nekad uspijemo, onda ćemo imati više načina da mlade ljude zainteresujemo da se vrate katunima, uvjereni smo da je moguće jer već imamo takve primjere. 

**Moji vršnjaci i mlađe generacije mahom nisu vidjeli katun, osim u prolazu na planinarskim turama. Recimo da neko od njih poželi da obnovi svoj porodični katun, šta je najvažnije da zna? Koje vještine su mu/joj najpotrebnije?**

Naravno najprije vještine iz stočarstva i prerade mlijeka. A to nije lak posao. Ali je posao koji radite za svoj groš, bez šefova, bez partijskih članskih karti, bez klasičnog radnog vremena, pritom boraveći u najljepšim predjelima koje Crna Gora ima, na čistom vazduhu, zdravom ambijentu, van civilizacije, što meni često zvuči kao bajka. Turizam donosi mogućnost da se svi proizvodi prodaju tu, bez odlazaka na pijacu i traženja kupaca. I donosi mogućnost da prodate i druge stvari, kao što je vrijeme na primjer. Jer možda ćete pokazati gostima kako se pravi sir, kako se beru gljive ili borovnice, kako se sprema kačamak, sakuplja sijeno ili šta god da radite. I to možete naplatiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0e4f7de9-0ecd-40e6-99c2-ea9de767d6ec)
Na katunu Jokića{.caption}

**Šta katuni i nomadski način života mogu da ponude savremenom čovjeku koji je odrastao uz internet, koji radni dan provodi sedativno, u klimatizovanoj kancelariji? Zašto bi njemu, koji hranu nabavlja u supermarketima, kojem su daleke destinacije sve dostupnije a informacije iz cijelog svijeta dostupne “na klik”, trebalo da bude važno da katuni opstanu?** 

Savremenom čovjeku katuni predstavljaju na prvu loptu jednu vremensku mašinu, kao što sam i pomenula ranije, u koju zakoračite i vratite se sto godina nazad, kad je sve bilo jednostavnije. Nemate struju, nemate TV, nemate nekad ni internet. Ubacite se u *off-grid* zonu u svakom smislu i vratite se korijenima, osnovama. Vratite se u život u kom zavisite od vremena, sunca, kiše, u život u kom vrijeme sporije teče, tamo gdje potpuno zavisite od prirode, bilja, šume. 

Trend je u svijetu da ljudi rasprodaju sve što imaju u gradu i povuku se u neke usamljene zone upravo da bi dobili to. A turisti plate da to iskuse tokom odmora. Baš ove nedelje sam imala priliku da pratim grupu turističkih eksperata iz sedam zemalja EU koji su obilazili katune. Mogla da vidim svojim očima kako reaguju, koliko je to što su vidjeli zbilja posebno i autentično, i da slušam kako oni nemaju ništa slično. Većina njih planira već odmore sa porodicama u katunima. 

To su ljudi koji su obrazovani, sa uspješnim karijerama i brzim životima sa mnogo stresa, kojima su katuni bili otkrovenje. Jednostavnost katuna, naši domaćini i njihovi načini života, naša katunska hrana i sve životinje koje su vidjeli u katunima – sve ih je to oborilo s nogu, duboko dojmilo, da nam se svakodnevno zahvaljuju što smo im to iskustvo omogućili. I to kad kažem ni malo ne pretjerujem. Pa se ispostavlja da bolje vide oni otud nego mi ovdje šta to mi imamo i koliko je vrijedno. 

**Fotografije: Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije**

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Savremenom čovjeku katuni predstavljaju jednu vremensku mašinu, u koju zakoračite i vratite se sto godina nazad, kad je sve bilo jednostavnije

put nomada

Na katunu nema šefa, partijske knjižice, ni radnog vremena

Modna dizajnerka Aleksandra Lalatović u svom radu povezuje tradiciju i savremeni dizajn, a pod svojim brendom AKKA kao da traga za idealnom linijom koja povezuje ličnu i društvenu emancipaciju žene. Moda i arhitektura iz koje Lalatović svojim obrazovanjem potiče, u njenom su radu izraz društvene svijesti i estetskog istraživanja koje ne prestaje.

**Poznati ste po ekološki svjesnom pristupu stvaranju, ali i kreativnom izrazu na polju tradicije i baštine. Kako ste došli do ta dva pravca djelovanja?** 

Institucionalno se bavim zaštitom nepokretne kulturne baštine, pa na taj način kanališem potrebu za očuvanjem i njegovanjem tradicije. U projektovanju i dizajnu se neminovno polazi od lokalnog naslijeđenog konteksta, bilo da ga afirmišemo ili negiramo. Ja sam odabrala afirmaciju, jer naš kulturni identitet se razvijao, usavršavao i njegovao kroz vrijeme i izazovne istorijske prilike, pa nam je dužnost da ga sa pažnjom interpoliramo u savremene okvire, i tako mu omogućimo kontinuitet. Savremeni društveni kontekst, dominantno tehnološki determinisan, radije navodi na kulturnu eutanaziju nego na preispitivanje stava prema baštini. Vjerujem da ovim primjerom doprinosimo osvježavanju tog diskursa. 

Crna Gora, kao prva deklarisana ekološka država, bi trebalo da ima svoje eko pionire u svakoj oblasti djelovanja. Uzimajući u obzir trenutnu globalnu ekološku situaciju, tema održivosti postaje normativ, a ne izbor.  

**Crnogorska nošnja je Vaša inspiracija. Ta je nošnja raskošna, naoko u suprotnosti sa socijalnim i ekonomskim prilikama područja u kome se pojavila. Kao da je nastala u nadahnuću prirodnim elementima. Kako je vi vidite?** 

Svitna crnogorska nošnja je više od estetskog izraza - ona je simbol. To je jedina nošnja koja je za svoj uzor uzela vlastelinsku odoru, u vremenu kad je nošenje boje i skupocjenih materijala bilo zabranjeno. Ona je bila zagovarač slobode, simbol prkosa, istorodnosti i dostojanstva, i na tom principu je treba interpretirati i aktuelizovati. Nošenjem svitne nošnje se pokazivao bunt, samobitnost, pa je njena srž protkana osnovnom mentalitetskom crtom našeg naroda.  

**Kako zamišljate emotivno stanje žene koja bi u specijalnim prilikama nosila takvu nošnju? Je li to bio ponos, euforija? Je li je ta nošnja ženu emancipovala ili stavljala u kalup?**  

Svitna nošnja se nosila u posebnim prilikama – na vjenčanjima, za vrijeme praznika, na prijemima, u ratu, i, na kraju, u grobu. Nošnja je doslovno obilježavala sve najvažnije životne trenutke, i bila je najelegantniji i najekskluzivniji kostim koji se mogao nositi. Otuda i uzvišen osjećaj kad se obuče i uvijek sa ponosom nosi. Ona je značila i pripadnost zajednici, svijest o  identitetu. Nakon nošenja se sa pažnjom vjetrila i sunčala, a potom odlagala vodoravno u škrinje koje su pravljene po dužini suknje i koreta. Nerijetko se nošnja nasljeđivala, što joj je apostrofiralo značaj.  

Naličje tradicije podrazumijeva konzervatizam, ali se za vrijeme u kojem se nošnja aktivno nosila ne bi moglo reći da je sputavala slobodno izražavanje ličnog stila, jer tome se u tadašnjim društvenim okolnostima nije pridavao poseban značaj.  

 **Je li se u novom vremenu izgubio gotovo magijski značaj odjevnih predmeta?**  

Masovna proizvodnja odjeće, te relatovno niske cijene i laka dostupnost posljedično smanjuju njenu vrijednost. Sve što smo u stanju da bacimo zapravo ni ne posjeduje vrijednost. Ali, bez obzira na kompulsivni konzumerizam, ono što je univerzalno u svakom vremenu je konformizam. Nekad kroz tradicijom obavezujuće odijevanje, danas kroz praćenje trendova, potreba za poistovjećivanjem sa masom ostaje konstantna.  

Slobodu “od”, kako bi je Erih From definisao, smo naslijedili i kroz generacije se za nju borili, ali čini se da slobodu “za” još uvijek nijesmo stekli. U neznanju šta da radimo sa tako stečenom slobodom, iz straha od sopstvene individualnosti, radije se priklanjamo latentnijim formama autoriteta – konformizmom u kojem se osjećamo ušuškano i sigurno, bez pretjerane potrebe za kontemplacijom nad temom samosvijesti.  

Taj magijski značaj odijevanja, kako ste naveli, podrazumijeva holistički odnos prema sopstvenom biću i sredini u kojoj živimo, a odijevanje je jedan od aspekata sveukupne kulture življenja.    

**Iako je tradicija vidljiva kao predložak, vaše linije su moderne  i samosvojne. Kako nastaju vaši crteži?** 

Polazim od analize tradicionalnog kroja, materijala, ornamentike, siluete, i cjeline kao sinergije svih ovih elemenata. Odatle izvlačim osnovne principe, nekad i pojedinačne aspekte – kroj, boja, tekstura, materijal, ukras, pa na tome baziram svoj dizajn. Ornamentiku sa narodne nošnje, recimo, svodim na nivo asocijativne prepoznatljivosti, pa ona često ima i praktičnu svrhu – da bude spoj, otvor, kačenje i sl. Moderan dizajn ne priznaje ornament, zar ne? Ovo je svakako tema koja zavrjeđuje  preispitivanje...    

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2d5bd575-cb16-435d-b6f8-ac70d11cc39d)
Nošnja kao polazni motiv{.caption}

U zavisnosti od odabira inicijalnog parametra - materijala, tehnike izrade ili kroja, ostali parametri se prilagođavaju i tako proces postaje dinamičan i nepredvidljiv. Ponekad pojedini materijali nijesu pogodni za lasersko rezanje, pa se pribjegava drugim načinima proizvodnje. Nekad određeni kroj ne trpi predviđeni material, pa je i tu neophodno prilagođavanje. Neizvjesnost konačnog rješenja omogućava spontanost i neočekivana rješenja, što je možda najuzbudljiviji dio procesa.  

**Svedenost i geometrijsko oblikovanje ste prenijeli iz iskustva savremene arhitekture?** 

To je više način razmišljanja koji steknete usmjerenim obrazovanjem, koji poslije primjenjujete na sve sfere dizajna. Uviđam da nekad predstavlja problem jer je isuviše determinisano, pa i takav pristup često preisputujem. Kao arhitekta se naviknete na set ograničenja u odnosu na koje postavljate koncept, pa je gotovo nemoguće, a ujedno i apsurdno izraziti se iz potpune slobode. Vjerujem da je ta težnja za izvlačenjem maksimalnih kapaciteta iz zadatog okvira ono što me motiviše u procesu.  

**Crnogorsku nošnju vidimo kao gotovu cjelinu iz udžbenika. Jeste li tokom proučavanja pronašli različite varijacije te nošnje, sa nekim lokalnim, klasnim ili geografskim posebnostima?** 

Crna Gora, i Balkan šire posmatrano, je aglomeracija različitih istorijskih, kulturnih, društvenih, religijskih i političkih uticaja koji se konstantno mijenjaju, pa otuda formiraju vječito fluidnu i promjenljivu strukturu. Poznato nam je da smo uticaje mnogih kultura koje su provijavale kroz ove prostore filtrirali i postepeno dodavali u svoj fundus, i tako konstantno dodavajući i izbacivajući  pojedine elemente vremenom dostizali određeni estetski izraz, koji je, u odnosu na podneblje, imao varijacije na temu. Tako u Crnoj Gori imamo bokešku nošnju, svitnu crnogorsku, spičansku i malisorsku. Meni je naročito interesantna džubleta – ilirska ženska haljina od vune, danas prepoznata kao dio albanske narodne nošnje. Crnogorsku svitnu nošnju posmatram kao japansku sofistikaciju kineskog nasljeđa, smatrajući je stilski najsvedenijom i najelegantnijom interpretacijom orijentalne nošnje.  

**Koliko je važno tradiciju mijenjati i promišljati da bi preživjela. Često vidimo konzerviranje i doslovno kopiranje starine. Kako biste objasnili vaš pristup ovom problemu?**  

Tradicija se održavala sve dok su je tehnološke mogućnosti podržavale, odnosno, ograničavale. Sa druge strane su to bile društvene norme, a i postignuti kriterijum od kojeg se dalje nije htjelo odstupiti. Kroz razvoj tehnologije ona se postepeno “prevazilazila”, dajući prednost globalizaciji i unifikaciji. Danas tradiciju poistovjećujemo sa hermetički zatvorenim sistemom prema kojem imamo romantičan stav i bojazan da uopšte preispitujemo njegovu revitalizaciju. Iz te bojazni i pukog romantizma nastaju eklektične kopije, seciranja, svođenje pojedinih elemenata na aplikativnost, i, generalno, jednu lošu interpretaciju, upravo zbog toga što se posmatra kao preparirana životinja a ne kao živi organizam.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cd0d018-40db-4803-9f5c-5cf85eb3618c)
Od realnog ka apstraktnom{.caption}

Danas imamo mogućnost da zanatsko umijeće šivenja ošvice zamijenimo digitalnim vezom. Filigransku tehniku možemo zamijeniti 3D štampom. U ovom slučaju bi se reklo da tehnologija degradira osnovnu vrijednost jednog odjevnog komada, a to je njegova unikatnost, vrijeme i vještina uložena u njegovu izradu. Ja bih rekla da se vrijednost premješta u polje same ideje, onoga što je esencija dizajna, a to je promišljanje. Dizajn postaje srž. Sve su ovo teme koje traže diskusiju i formiranje novog diskursa jer tehnologija donosi potencijal koji još uvijek nije pravilno iskorišten.  

**Postoji li u vašoj krajnjoj kreativnoj viziji trenutak potpunog raskida sa tradicijom?**  

Radije bih to opisala kao slikarski put od realizma do apstraktnog ekspresionizma. U ovom slučaju realizam je direktno tumačenje tradicije, kopiranje, što sam ja postizala učenjem zlatoveza i šivenja ošvice. Nakon upoznavanja suštine, pravi se postepeni otklon, gdje tradicija i dalje ostaje baza oko koje se eksperimentiše. Kroz dalji rad cilj je da se dođe do faze apstraktnog ekspresionizma, koji direktno ne mora asocirati na svoje uporište, ali je zapravo posljedica tog razvojnog puta i konstantnog usavršavanja. 

**Kakve su reakcije ljudi iz inostranstva? Da li je balkanska folk izvornost koristan narativni dodatak vašoj modernoj estetici, ili njegova glavna odrednica?** 

Zapad je istorijski bio inspirisan orijentom, u koji djelimično spadamo i mi. Da je nepresušni izvor inspiracije, može se vidjeti i u kolekcijama poznatih modnih brendova. U mojim kolekcijama vidljivost tog uticaja osciluje, nekada je apstaktan do nivoa odabira kolorita.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5d094962-e3ad-43d7-8f99-8e8c2a358a0f)

**Vunu bacamo, dok ste vi na filcanoj vuni izgradili čitav jedan svijet. Jeste li u tome usamljeni, ili postoji trend povratka izvornim prirodnim materijalima?** 

Postoje prakse koje se na drugi način bave zaštitom baštine, ali u kreativnom pogledu ne ostvaruju domet. Filc je arhetipski tekstil, a vuna arhetipska sirovina koja i danas ima visoku upotrebnu vrijednost. Tehnika filcanja je veoma bazična, i ima kreativan potencijal pa je pogodna za eksperimentisanje. Ja sam koristila industrijski koji je bio pogodan za lasersko rezanje, a proizvodnja sopstvenog bi zahtijevala dodatnu opremu. Mimo vune koja je zapravo alternativa, cilj je korišćenje biosintetičkih materijala – materijala koji se proizvode u laboratorijama, a za bazu imaju organsku sirovinu ili njene nusproizvode iz prehrambene industrije. Takav je bio Pinatex, tekstil od ananasa. Posljednih godina se proširila ponuda na materijale od raznog voća, kaktusa, gljiva i sl.   

**U svojim kreacijama koristite biorazgradive materijale i apostrofirate značaj ekoosviješćenosti u jednoj industriji koja je sinonim za potrošnju i proizvodnju viškova i otpada. Koliko su naši preci u svom siromaštvu bili ekološki svjesni i savjesni?** 

Tekstilna industrija, koja snosi najveću odgovornost za zagađenje, u posljednje vrijeme koriguje svoj učinak patentiranjem biosintetičkih materijala izrađenih od biljnih vlakana koja su lako razgradljiva. Tržišna ponuda takvih materijala se postepeno povećava, pa njihova dostupnost olakšava uspostavaljanje novog, održivog modela koji je usmjeren na usporavanje trenutnog tempa produkcije, brigu o korisniku i transparentnost u izradi. Za one koji se bave održivom modom, ovo je veliko olakšanje jer je do istih materijala prije samo nekoliko godina bilo teško doći.  

**Što trenutno radite, koji je vaš sljedeći projekat I što vas kod njega najviše uzbuđuje?** 

Nakon duže pauze ponovo se vraćam nečemu što sam već neko vrijeme planirala, a što uključuje nove materijale, nove tehnologije i nove mogućnosti. Saradnja se odvija sa Japancima koji rade na njihovim najsavremenijim mašinama, pa smo trenutno u fazi razvoja prototipa. Uskoro će izaći i nova kolekcija.  

 

Tradicija se danas posmatra kao preparirana životinja, a ne kao živi organizam...

dress code

Kad su boje bile zabranjene, crnogorska nošnja je značila otpor

Barbara Matejčić je slobodna novinarka i dobitnica međunarodnih nagrada European Press Prize (2024.) i Investigative Journalism for Europe (2024.), kao i nagrade „Marija Jurić Zagorka“ Hrvatskog novinarskog društva za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini i nagrade „Krunoslav Sukić“ (Centar za mir, 2013.) Njen rad odlikuje etičan i izuzetno temeljan pristup sa fokusom na teme obespravljenosti, nasilja i ljudskih prava u današnjem svetu, a to je bio i povod i tema našeg razgovora za Normalizuj.

**Vaš nagrađeni audio dokumentarac [Uzrok smrti](https://www.youtube.com/watch?v=HJYWHJh6WPk) – granica govori o smrtima migranata u delu balkanske rute, u bezuspešnim pokušajima da dođu do neke od zemalja Evropske unije. Reč je o velikom broju pretežno mladih ljudi, pa i dece, od kojih se mnoga neretko još uvek vode kao „nestala lica“. Opredelili ste se za audio format, dajući primat zvuku, što se može tumačiti i kao svojevrstan komentar  u otupelom svetu preplavljenim vizuelnim sadržajima, u kojem su neretko brutalne slike nasilja i stradanja podjednako „na klik“, kao i slike užitka, konzumerizma i zabave. Šta Vam je bio najteži zadatak u ovom kompleksnom i posvećeničkom radu?**

Mom senzibilitetu su bliži suptilniji mediji i otud audio, ali mi je jasno da naša stvarnost iziskuje različite pristupe i koliko god jest neizdrživo svakodnevno gledati stradavanja – prvenstveno mislim na direktan prijenos uništavanja Palestinaca i Palestine – istovremeno osjećam da mi je dužnost ne skrenuti pogled, da moram ne samo svjedočiti, nego se i podsjećati da ti prizori itekako imaju veze sa mnom jer živim u zemlji koja daje potporu genocidu. 

Vrsta svjedočenja je i taj audio dokumentarac „Uzrok smrti: granica“, koji je nastajao polako, na raznim terenima i štošta na kraju nije ušlo u finalnu verziju. Emotivno zahtjevan mi je bio susret s ocem Yassera Bendahoua Idrissija, koji je s 27 godina poginuo u Hrvatskoj, pokušavajući doći do zapadne Europe. Deset minuta nakon što smo se prvi put susreli u Esaouiri, marokanskom gradu na Atlantskom oceanu, taj stameni umirovljeni avio-inženjer, koji je bio i borbeni sindikalist, i ja smo neuspješno pokušavali ne plakati, jer se –  rekla bih za oboje – bolje snalazimo s ljutnjom nego s tugom. Plastično sam mogla vidjeti svoga oca kako u sasvim zamislivim obrnutim okolnostima – uostalom u Drugom svjetskom ratu mi je otac kao beba bio u izbjeglištvu u Egiptu  – tako razgovara s novinarkom iz privilegiranijeg dijela svijeta očajnički pokušavajući utvrditi što mu se zapravo dogodilo sa sinom. 

Nije bilo jednostavno ni slušati Paymana Sadikija dok mi je u Bosni govorio kako se njegov dvadesetogodišnji rođak, Arat Semiullah iz Afganistana, utopio nakon što je hrvatska policija pucala u gumeni čamac kojim je pokušao preći Savu i kako nikoga nije briga za to. Nisam mu imala što reći osim da je u pravu. Mučno mi je i samo pratiti mejlove volonterske, aktivističke linije za pomoć na takozvanoj Balkanskoj ruti, koji redovito stižu sa subjectom „Hitno: osobe u teškom zdravstvenom stanju“ i geolokacijom koja vas, kada je otvorite, odvede u gustu šumu gdje se pomoći nadaju djeca, stariji, cijele obitelji. 

**Zajedno s nekolicinom kolega, obavili ste i nemerljiv deo posla umesto zakazalih institucija i zvaničnih organizacija koje se bave ljudskim pravima. Kakve su reakcije zvaničnih institucija na rezultate Vašeg rada i inicijative? Ima li uopšte dijaloga sa institucijama?**

S institucijama su puno više i redovitije u kontaktu aktivisti i na tome im hvala. Meni je kao novinarki odavno jasno da od instutucija, pritom mislim prvenstveno na ministarstva, i na direktne upite mogu očekivati ili ignoriranje ili birokratski prazne odgovore. Reakcije nije bilo, kao što je nije bilo ni na neke druge teme kojima sam se bavila, a koje bi iziskivale reakcije ministarstava, konkretno unutarnjih poslova i obrazovanja. 

**Svedoci smo da brutalno policijsko iživljavanje nad neevropskim migrantima ostaje nekažnjeno i nekažnjivo, dok se ljudi koji su velike napore uložili u pokušaje da im sistemski pomognu (npr. Domeniko Lučano) i pokažu da je bolji svet moguć surovo kažnjavaju. Kako komentarišete taj apsurd?**

Jedini put kada sam putovala da bih [upoznala](https://barbaramatejcic.com/2014/11/19/riace-gradic-koji-su-spasile-izbjeglice/) nekog političara i njegov rad jest u Riace u kalabrijskim brdima kojem je dogogodišnji gradonačelnik bio Domenico Lucano. Taj nekadašnji učitelj nije samo sanjao o drugačijem svijetu, nego je i pokazao da je moguć: to mjestašce koje je odumiralo je pretvorio u globalno selo, kako ga je zvao, tako da je smislio sistem da zadrži izbjeglice, i to u području koje je dobrim dijelom iseljeno zbog manjka posla i kojim vlada vrlo opasna kalabrijska mafija Ndrangheta kojoj je i Lucano bio na meti – pokušali su ga ubiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cae1ac3-9e6f-4c4a-9ef7-96031ebf6440)
Domeniko Lucano, foto: Soledad Amarilla{.caption} 

Njegov model integracije migranata bio je jedinstven i dobro bi došao mnogim ispražnjenim područjima u Hrvatskoj, ali je zbog toga kažnjen. Prvostupanjski je osuđen na 13 godina zatvora pod suludim optužbama za zloupotrebu modela prihvata migranata. Lucano je trebao poslužiti kao primjer drugima što ih čeka ako se usude igrati mimo pravila rasističkog antiimigracijskog sistema. Konačno su mu ove godine drugostupanjskom presudom odbačene optužbe i ne samo da je opet  izabran za gradonačelnika Riacea, nego je sada i zastupnik u Europskom parlamentu. To je rijedak primjer s dobrim ishodom. 

Kriminalizacija solidarnosti u vezi migracija je raširena u Europskoj uniji i iz godine u godinu raste broj optuženih građana, aktivista i humanitaraca. Svuda; u Grčkoj, Italiji, Poljskoj, Latviji pa i Hrvatskoj. U Grčkoj su suđeni ljudi koji sudjelovali u akcijama spašavanja izbjeglica iz brodoloma. Da ovo ljeto ne pomognem nekom turistu koji se utapa pored mene na Jadranu, s pravom bi me se teretilo za kazneno djelo nepružanja pomoći. Ali ako se radi o izbjeglici, onda bi me se moglo suditi za pomaganje „ilegalnim migracijama“. 

**Vaše višegodišnje istraživanje na temu uloge fotografije u ratu, odnosno etike novinarstva naslovljeno je [Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji?](https://www.portalnovosti.com/sirokokutni-kadar-smrti/) Članak je obišao region i mnoge čitaoce ostavio uznemirenim i nemim. Tematika je mučna, a dobijali ste i pretnje. Koliko Vas je promenio rad na tom tekstu?**

I ranije sam se bavila ratom i ratnim zločinima, bila sam po terenima i dosta sam vremena provela iščitavajući sudsku, pogotovo hašku arhivu pa mi je jasno da je rat kaljuža bez dna, tako da me nije jako iznenadilo to što sam iskopala za Brčko niti me rad na tome promijenio. Više me začudilo koliko je čitatelje taj tekst uznemirio, kao što kažete, mnogi su mi rekli da ga od mučnine nisu mogli čitati odjednom. Meni je nekako mučnina uračunata kada je rat u pitanju. 

Počela sam se baviti posljedicama rata – a one su svuda i živimo ih, to je ovo nasilje kojem svjedočimo u regiji, a prenosi se s generacije na generaciju – zato što nisam odrasla u području u kojem se direktno ratovalo, a zanimalo me kako dođe do toga da susjedi koji su dijelili dvorište i praktički živjeli zajedno počnu smrtno strahovati jedni od drugih pa se onda i ubijati ili da plahi momak bude najokrutniji čuvar logora, ali od tih početaka je prošlo već dovoljno vremena da sam shvatila da je zapravo lako potaknuti ljude da se međusobno ubijaju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0f4a3a90-5594-496d-aee1-845c112aaa29)
Egzekucija u Brčkom, dokazni materijal ICYT{.caption} 

**Bavite se istraživačkim novinarstvom što, zbog činjenice da je ono danas ugroženo i retko, predstavlja pravi podvig, posebno kada su u pitanju teme koje su Vama u fokusu. Uz to ste i samostalna, nezavisna novinarka. Gde crpite snagu potrebnu za istrajavanje u takvom poslu i šta je Vaša najveća satisfakcija?**

Razgovaramo u vrijeme kada mi je rezervoar snage na rezervi, a to mi se ne događa često. Potrebna mi je i snaga i nada, bez toga se lako urušiti. Vjerojatno manjak snage otud što zadnjih mjeseci baš puno radim, radim i sada na takozvanom odmoru, tzv. jer je poluradni i neplaćeni, a i dalje se ne stižem nekim stvarima posvetiti kao što bi trebalo. Ne kao što ja mislim da bi trebalo, nego kao što bi pošteno bavljenje novinarstvom nalagalo. Ne nedostaje mi znatiželje, interesa, žara, tema kojima se želim baviti, taj mi je pogon vitalan kao da sam još na počecima, ali kao da sam na počecima su mi i uvjeti rada, i to me počinje umarati. Iz tog umora mi se najveća satisfakcija čine dobre suradnje. Dakle, pametni, pošteni suradnici i pristojni uvjeti rada. Iz toga može nastati nešto dobro. 

**Važan deo Vašeg rada tiče se i života romskih zajednica u Hrvatskoj, posebno [položaja romske dece](https://soundcloud.com/barbara-matejcic/ja-tu-ne-bih-zivio) i njihovog isključivanja unutar školskog sistema, a jednom prilikom ste izjavili da „lakše ostajete bez reči od siromaštva, nego od zločina“. Danas je siromaštvo tabu tema, posebno ono koje je posledica strukturne nepravde, a iz njega se najteže i izlazi. Ima li nade da se to u postojećem sistemu, koji počiva na nejednakostima i profitira od diskriminacija, ikako promeni?**

Ta izjava se odnosila na ono što sam vam rekla u vezi rata: od rata očekujem užase. Teže podnosim suočavanje s ekstremnim siromaštvom u kojem danas žive, primjerice, romska djeca u Zagrebu i na raznim mjestima u Hrvatskoj. Gledate ih i vidite na što će im život ličiti, a znate da to ne bi trebala biti zadatost, to ne mora biti tako. Vjerujem li i da možda ipak neće biti tako? 

Ranije mi je bilo lakše vjerovati. Krajem prošle godine sam sudjelovala na tribini povodom 15. godišnjice provođenja Zakona o suzbijanju diskriminacije pa sam obavila malu reviziju tema kojima sam se bavila, a radi se o širokom ljudskopravaškom spektru – romskih, ženskih, etničkih, mignatskih, lgbtiq+ prava, ratnih žrtava... Ni u jednom od tih područja nema bitnog napretka. O istom o čemu sam pisala prije 15 godina bih mogla i danas, samo su se otvorile još neke nove teme, a neke unazadile kao ženska prava i rastući rasizam i nacionalizam. Dakle, sve je isto i još malo gore. 

**Preplavljeni smo informacijama za koje se čini da su u digitalno doba „svima dostupne“, naš fokus, pažnja i sposobnost procesuiranja su ozbiljno ugroženi, u porastu su ne samo fake news, već i članci koji pre imaju ulogu da sakriju važne informacije, nego da obelodane nešto što je od javnog interesa, budući da se informacijama ratuje, ali i manipuliše, kontroliše i porobljava. Suština novinarstva svakako nije puka razmena informacija, i ono mora imati ljudski faktor, postavljati pitanja i podsticati kritičko mišljenje, što retki novinari poput Vas i rade. Koliko je to danas, u doba veštačke inteligencije i „gotovih rešenja“, ali i u odsustvu etike, empatije i solidarnosti, otežano?**

Toliko je otežano da pratitelji medija poimenice znaju svaku novinarku i novinara koji savjesno obavljaju svoj posao. Ti su ljudi dragocjeni. Voljela bih da kolektivno shvatimo da je novinarstvo javno dobro. Znam da to nije lako kada su publiku mediji toliko puta iznevjerili. No ima još tih dragocjenih džepova i voljela bih da ih podržavamo kao što podržavamo, nadam se, bendove i pisce koje volimo. Nema čistijeg novca za novinarstvo od onog koji dolazi od publike. 

**Kao mentorka u radu sa mladim ljudima preispitujete pojam objektivnosti u novinarstvu, odnosno pitanje (klasnih) pozicija i perspektiva, što se često gubi iz vida. Kakve povratne informacije dobijate od mladih ljudi u tom kontekstu i donose li mlade generacije malo optimizma?**

Rekla bih da obostrano – oni na mene i ja na njih - djelujemo kao onaj *Free fall tower* u lunaparkovima. Prvo se dižemo i napuhujemo entuzijazmom, a onda se vrišteći ispuhujemo u dugom padu. Radim s različitim grupama mladih ljudi i brzo vidim napredak i u shvaćanju i prakticiranju novinarstva i u razumijevanja svijeta u kojem žive, mada je to nekima već sasvim jasno, jer i rade i studiraju i nemaju za pristojan život, pogotovo s cijenama stanarina u Zagrebu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/add993d7-c249-4754-9f28-6767c55bd001)
Novinarstvo je javno dobro, foto: Robert Gašpert{.caption} 

Nastojim u njima raspiriti ideju da je novinarstvo važno, zato što u to bez ostatka vjerujem, i da ga se može raditi i uzbudljivo i odgovorno, a oni meni daju nadu da ću imati u njima kvalitetne skorašnje kolege i suborce koji su, k tome, odvažniji od moje generacije i neće se dati iskorištavati za nejavne interese ni potplaćivati. I u tom nam se kratkom periodu *honeymoona* šire zjenice i maštamo, mada ih nastojim upoznati s realnošću tržišta. A onda dio njih, često oni koji bi novinarstvu najviše htjeli dati, zakorače u njega profesionalno i sudare se s nalozima koji nemaju veze s novinarstvom s kojim smo se bavili, s *clickbait* opremom svojih tekstova, s niskim honorarima i ispodprosječnim plaćama. Tu oni krenu vrištati i klonuti, a onda im se i ja pridružim kada čujem kako im je i, posebno, ako odustanu od profesije. No moji su studenti još dovoljno mladi i dovoljno entuzijastični pa se nadam da ćemo se ipak zajedno kretati gore-dolje kroz profesiju. 

**I za kraj – vest ili tekst koji su po Vama obeležili proteklu nedelju i godinu.**

S užasom i divljenjem pratim sve što se događa u Srbiji, zadnjih dana posebno. I s posebnim udivljenjem za žene na ulicama. 


S užasom i divljenjem pratim sve što se događa u Srbiji, zadnjih dana posebno. I s posebnim udivljenjem za žene na ulicama

na prvoj liniji

Matejčić: Živimo posljedice rata, nasilje se prenosi generacijama

**In medias res – šta bi značilo da Kotor izgubi mjesto na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod zaštitom UNESCO?**

Brisanje Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora sa Liste svjetske baštine UNESCO-a, bi značilo da smo kao društvo toliko duboko potonuli, da nismo u stanju da sačuvamo najvrijednije što imamo, ono što je na međunarodnom nivou prepoznato da ima izuzetnu univerzalnu vrijednost za cijelo čovječanstvo. Značilo bi gubitak međunarodnog statusa i ugleda, ali i gubitak jednog od ključnih resursa na kojem se trenutno zasniva naš razvoj. Turisti koji dolaze u Boku ne dolaze sigurno zbog novih apartmanskih zgrada, loše infrastrukture i turskih suvenira, već zbog prirodne i kulturne baštine – zbog toga što se nalazimo na toj prestižnoj Listi sa još 1240 lokaliteta iz cijelog svijeta. 

**Šta bi nam to reklo o državi, odnosno vlasti?**

Gubitak mjesta na UNESCO listi bi pokazao da u suštini nismo svjesni vrijednosti koju imamo, a koju nismo mi stvorili već naslijedili, od ove čudesne prirode i svih koji su na ovom prostoru živjeli i stvarali prije nas, od zajednice koje je ostavila crteže u Lipcima do one koja je izgradila zgradu Jugooceanije. Bila bi to potvrda da, nažalost, nemamo državu sa funkcionalnim sistemom koja je u stanju da zaštiti kulturnu baštinu, što je po Ustavu u obavezi. Nažalost, jasno bi to pokazalo kako ne shvatamo da je razvoj mnogo kompleksniji od gradnje konfekcijskih zgrada i apartmana za turizam, i da trenutno očigledno jedino znamo betonom da “valorizujemo” prostor i uništavamo ga zarad kratkoročne dobiti pojedinaca, ali ne i da sačuvamo njegove vrijednosti. I na kraju, ali ne manje bitno, bio bi to ogroman gubitak za sve stanovnike Boke i cijele Crne Gore, nas kojima je Područje Kotora bitno kao dio našeg nasljeđa i identiteta, kao i nedogovornost prema budućim generacijama kojima smo u obavezi tu baštinu da ostavimo.

**Kako smo došli do situacije koja je kulminirala predlogom resornog ministra da se održi referendum za ili protoiv UNESCO statusa Kotora?**

Do situacije u kojoj se nalazimo došli smo nesviješću i neodgovornim pristupom državnih i opštinskih vlasti, već više od dvije decenije, koje su mislile da će moći, uz isključivo deklarativnu posvećenost očuvanju Područja Kotora, ne raditi ništa suštinsko što je potrebno za njegovu zaštitu, a sa druge strane graditi sve što su naumili. Sada kada je konačno jasno da moramo da sprovedemo ozbiljne mjere ukoliko želimo da sačuvamo status na Listi svjetske baštine isplivalo je to da imamo i one koji misle da nam taj status nije potreban. Posebno je zabrinjavajuće da taj narativ koji je nažalost vrlo dominantan u Crnoj Gori, gdje se razvoj poistovjećuje isključivo sa gradnjom, a zaštita prostora smatra kočnicom razvoja, dolazi ovaj put od strane ministara prostornog planiranja, i to za prostor svjetske baštine. 

**Dakle, problem nije od juče, možete li dati hronologiju?**

Dugogodišnje urušavanje sistema zaštite, katastrofalno planiranje i nefunkcionalan sistem upravljanja su uticali da smo degradirali vrijednosti Područja Kotora i da postoji rizik da ih izgubimo i nađemo se na Listi svjetske baštine u opasnosti. Na to je jasno ukazano kroz ovogodišnje odluke Komiteta za svjetsku baštinu. Međutim, još od 2003. godine taj Komitet upozorava na problematičan uticaj koji prekomjerna i nekontrolisana urbanizacija može imati na izuzetnu univerzalnu vrijednost područja. Od tada se urbanizacija prostora samo povećava, tako da smo došli do situacije u kojoj je zbog nje degradirana vrijednost područja. 

**Što je tu ključni problem, loše planiranje, ili loša uprava?**

I jedno i drugo. Ključni problem je svakako veoma loš sistem planiranja u Crnoj Gori, i loši planovi uključujući i Prostorno-urbanistički plan Opštine Kotor, prema kojem se nastavlja problematična urbanizacija i devastacija prostora.  Uz to, nažalost nemamo adekvatne mehanizme zaštite ovog kompleksnog područja, kao ni funkcionalne mehanizme upravljanja. Savjet za upravljanje Područjem Kotora je još 2017. godine jasno naveo da je potrebno preispitati pravno-institucionalni okvir i unaprijediti mehanizme i tijela za upravljanje Područjem. Od tada pa do danas ništa se nije uradilo na tom polju. Imamo Savjet za upravljanje koji nije funkcionalan, koji se skoro tri godine nije ni sastajao, Mendžment plan koji nikako da revidiramo već šest godina, a i inače ga ne koristimo. 

**Šta kao građani možemo da uradimo kad izvršna vlast diktira ovakve ideje?**

Mislim da je trenutno ključni problem što nažalost nemamo osnova da vjerujemo našoj izvršnoj vlasti. Posljednjih dana imamo izjave predsjednika Opštine Kotor, ministarke kulture i medija, izjave predsjednika Vlade,  kojima nas uvjeravaju da su posvećeni očuvanju Područja Kotora na Listi svjetske baštine. Međutim, isti oni su ti koji su nas doveli do ovog stanja ugroženosti, svojim djelovanjem tj. nedjelovanjem. Isti oni koji nisu do sada sazvali sjednicu Nacionalne Komisije za saradnju sa UNESCO-m, koji nisu smijenili nestručnog ministra iako je to bio zahtjev upućen od grupe više od 50 nevladinih organizacija i 40 pojedinaca. 

Nažalost, ne vjerujem u njihovu deklarativnu “posvećenost” i “brigu” o baštini, jer su do sada imali prilike da je pokažu. Međutim, imajući u vidu da su odluke Komiteta za svjetsku baštinu jasne, nadam se da će konačno krenuti da ozbiljno rade ono što je njihova obaveza, zbog međunarodne zajednice, i zbog građana i građanki Područja Kotora i Crne Gore. U cijeloj ovoj situaciji nadu daju pojedini stručnjaci unutar institucija koji ipak znaju posao i posvećeni su, rijetki su, ali se nadam da će konačno oni krenuti da se slušaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/91b47e0d-de25-4e65-b7f4-4f28a30078d3)
Foto: Privatna arhiva{.caption}

Što se građana/ki tiče, tužno da je moramo da trošimo vrijeme i energiju na to da stalno iznova podsjećamo vlasti i inistitucije da treba da rade ozbiljno i odgovorno posao za koji su plaćeni. Ali, očigledno moramo da ih kontrolišemo, i tražimo da preuzmu odgovornost. Moramo da zahtijevamo uključivanje struke i građana/ki u procese, ne samo formalno već stvarno. Treba da smo jasni i glasni, da kažemo da nam je naša baština važna, da utičemo da se mijenjaju sistemi koji očigledno nisu za opšte dobro kao i da doprinesemo koliko možemo na druge načine. 

**Kad govorimo o Boki, govorimo o ambijentalnoj cjelini. Je li pejzaž ovdje ikad shvaćen u svojoj organskoj povezanosti sa kulturnim dobrom?**

Nažalost nije, i to je jedan od ključnih problema. I dalje se očigledno ne shvata da je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora upisano na Listu svjetske baštine zbog sklada između graditeljstva i prirodnog okruženja, zbog pejzaža u cjelini. Ukupni kulturni pejzaž je taj koji u stvari ima tu izuzetnu univerzalnu vrijednost, ne ni Kotor ni Perast pojedinačno, ni Risanski mozaici, ni barokne palate,.. već cjelina. 

Na UNESCO Listu svjetske baštine je prvih dvanaest lokaliteta upisano 1978. godine. Već slijedeće 1979. zajedno sa piramidama u Gizi, Versajem, praistorijskim crtežima u Valkamonici, dolinom Katmandu, Persipolisom, Damaskom,.. upisano je i šest dobara iz Jugoslavije među kojima i Područje Kotora uz Dubrovnik, Split, Stari Ras sa Sopoćanima, Ohridsko jezero i Plitvička jezera. Područje Kotora je dakle među prvih 57 lokaliteta koji su upisani na Listu svjetske baštine, i ono je jedno od prvih koje se našlo na toj Listi zbog vrijednosti ukupnog pejzaža. Potpuno je vizionarski bilo da je još te 1979. godine prepoznato od strane stručnjaka iz Jugoslavije da je njegova izuzetna univerzalna vrijednost “harmonična simbioza prirodnih fenomena i graditeljskog nasljeđa”. Ta simbioza je ono što UNESCO od 1992. uvodi kao novu vrstu kulturne baštine i definiše kao kulturni pejzaž - zajedničko djelo prirode i čovjeka.  

Međutim, tužno je da mi u Crnoj Gori očigledno i dalje nismo svjesni, posebno naši donosioci odluka i planeri, da je kulturni pejzaž Područja Kotora taj koji ima izuzetnu univerzalnu vrijednost i da prekomjernom i neadekvatnom urbanizacijom direktno uništavamo tu vrijednost. 

**Jednom je sa pozicije zvanične države rečeno, parafraziram, da se Boka gradnjom može učiniti još ljepšom.**

Kada neki prostor, kao što je Boka Kotorska, tretiramo kao kulturni pejzaž koji ima vrijednosti kulturne baštine, svakako moramo imati u vidu i da je jedna od karakteristika samog pejzaža njegova promjena. Pejzaže koji nisu arheološki lokaliteti već područja života, svakako ne možemo konzervirati. To su sistemi koji žive i u određenim segmentima se mijenjaju, samo je pitanje na koji način. Kod kulturnih pejzaža moramo identifikovati njihove ključne karakteristike i vrijednosti i njih obavezno sačuvati. Kroz savremene intervencije možemo stvarati nove slojeve koji će poštovati i odražavati naslijeđenu harmoniju. Međutim, na našu žalost, to nije slučaj sa gradnjom koju imamo u Boki posljednjih decenija. To najbolje ilustruju primjeri koji su u potpunosti uništili kulturni pejzaž, kao što su novo naselje u Kostanjici, masovna izgradnja u Dobroti, proširenja postojećih hotela, kao i svi predimenzionisani objekti sa apartmanima koji trenutno niču u zalivu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b3427f38-f7e5-4f7b-9fc3-c2a852219bcc)
Kostanjica, Boka Kotorska, foto: Boka news{.caption}

**Planira se za pojedince i grupe, ne za dobrobit cijele zajednice...**

Mora se samo jasno naglasiti da su za veoma problematičnu i prekomjernu izgradnju prije svega odgovorni loši prostorni i urbanistički planovi, koji definišu ključne parametre: zone za gradnju, gustinu, volumene i namjenu. Ti loši planovi rađeni su isključivo na osnovu želja i pritisaka investitora, a djelovanje kolega arhitekata se u takvim okvirima svodi samo na kozmetiku, jer najčešće nemaju hrabrosti ni profesionalne etike da isprojektuju nešto drugačije. Naravno, javlja se i nelegalna gradnja, ali to je mnogo manji problem u odnosu na ono što se sprovodi u skladu sa planovima.

**Uzmimo primjer gradnje žičare od Lovćena. Vi ste taj posao kritikovali. Zašto?**

Uz izgradnju objekata značajan uticaj na pejzaž ima i izgradnja infrastrukture. Iako su nam kvalitetne i savremene saobraćajnice naravno neophodne, nažalost u posljednje vrijeme na primjerima širom Crne Gore vidimo da njihovu izgradnju prate često preveliki, nepotrebni i preagresivni zahvati koji devastiraju pejzaž. I primjer žičare Kotor-Lovćen je nažalost jedan od tih, jer su se zbog izgradnje stubova žičare probili agresivni pristupni putevi koji su devastirali padine Lovćena. To je sigurno moglo da se uradi i bez tako velikih intervencija, da se nije išlo na varijantu koja je očigledno bila najjeftinija za investitore. 

**Cijela Crna Gora je na udaru promjena koje nisu u skladu sa očuvanjem kulturne baštine, materijalne i nematerijalne. Koji su to nematerijalni obrasci koje gubimo uništenjem materijalnih dobara kao što su suvozidi ili maslinjaci?** 

Terasasti pejzaži, formirani kao rezultat poljoprivrednih djelatnosti na terenima u nagibu, sa potpornim zidovima izrađenim u tehnici suvozida, predstavljaju jedan od najkarakterističnijih primjera kulturnih pejzaža, i mogu se naći širom svijeta, uključujući svakako i područje Mediterana. Oni zaista predstavljaju reprezentativan primjer sistema održivog korišćenja zemljišta. Suvozidi nisu služili samo kao podzidi već i za sprječavanje erozije, kontrolu toka vode, mikroklimatsku regulaciju, ali i održavanje biodiverziteta. Održivost kakvoj danas težimo, već je vjekovima praktikovana kroz iskustvo naših predaka, način na koji su koristili i oblikovali prostor. 

**Iako Kotor svi vezuju sa gradske zidine, blago koje treba čuvati je raznoliko i seže do pradavnih slojeva kulture stanovnika obale i zaleđa.**

Kod Područja Kotora je navedeno da se njegova izuzetna univerzalna vrijednost baš ogleda u harmoničnoj integraciji arhitekture “sa kultivisanim terasastim predjelom na obodima visokih kamenitih planina.” Dakle, obradivi doci sa podzidima od suvozida su jedna od ključnih karakteristika područja svjetske baštine. Nažalost svjedoci smo da se taj pejzaž savremenom urbanizacijom koju trenutno imamo na prostoru Dobrote, Prčanja, Mula potpuno uništava. Zato bi očuvanje terasatih pejzaža sa suvozidima, kao i očuvanje same tehnike izrade suvozida, trebalo da bude jedan od prioriteta u zaštiti područja svjetske baštine Kotora. Ali ne samo kod njega, već i svih drugih zona u kojima su terasasti pejzaži sačuvani, kao što je recimo proctor izuzetne Ulcinjske maslinade u uvali Valdanos. Ti tradicionalni sistemi prostorne organizacije i te drevne tehnike predstavljaju svakako mogu doprinijeti ekološkoj održivosti prostora, posebno u doba klimatskih promjena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fc8c2b44-b3cc-474e-bf63-0113fb5fe949)
Suvomeđa, terensko istraživanje, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Koliko zapravo građani Crne Gore znaju o arheološkim slojevima, ili, šta bismo mogli naučiti od drevnih stanovnika naše zemlje?**

Generalno mislim da znamo vrlo malo, čak i o slojevima iz bliže prošlosti, a tek o onima iz starijih perioda. Uz to, imamo pojedinačne lokalitete koji su poznatiji, ali i jako puno onih slojeva koji još nisu istraženi. Relativno skoro su kolege arheolozi počeli da se bave planinskom baštinom, i otkrivaju tumule, stećke, gradine i u tim za život naizgled neuslovnijim predjelima, nastale od strane zajednica o kojima malo znamo. Ali čak i ovako bez puno informacija mogli bi dosta da učimo samo iz toga što su nam oni ostavili – kako se gradi u skladu sa karakteristikama prostora i kako se zna gdje se što gradi, kako sa lokalnim prirodnim materijalima i jednostavnim tehnikama možemo stvarati funkcionalne, zdrave i lijepe prostore. 

**Stoji li uopšte konstatacija da se nematerijalna baština u savremenom svijetu teže čuva od materijalne?**

Nematerijalne prakse, vještine, vjerovanja i znanja su stvarale sve materijalno što nam je ostalo i oblikovale pejzaže. I istina je mi trenutno možda možemo fizički da sačuvamo neki malter iz XVII vijeka, i trebali bi iako to nažalost nije uvjek tako, ali više ne znamo kako se taj malter pravio. Možda uz pomoć hemijskih analiza možemo da dođemo do njegovog sastava, ali ne znamo tačno proces njegove izrade i način korišćenja, koji je jako bitan. Mnoga znanja su izgubljena, a još mnoga su u fazi da mogu uskoro nestati. Zbog toga je posebno značajno svo ono nematerijalno nasljeđe koje je opstalo do danas, i koje bi morali očuvati. U periodu smo kada ima jako malo onih koji i dalje znaju način pripreme i korišćenja krečnog maltera, tehniku izrade drvene šindre ili gradnju suvozida. Takve bi vještine trebalo prvo prepoznati, zaštititi i pomoći onima koji su nosioci tog znanja da se ono dokumentuje i prenese dalje. 

**Na kraju, kako vidite budućnost crnogorske prošlosti?**

Ako ovako nastavimo, budućnost naše baštine svakako ne vidim kao svijetlu. Neodgovorno se ponašamo i uništavamo čak i ono što je formalno zaštićeno kao najvrijednije, a toliko toga još nismo ni prepoznali ni zaštitili. Mi ponavljamo već godinama o neophodnoj zaštiti industrijske arhitekture ili arhitekture XX vijeka, koju smo u međuvremenu već skoro uništili. Pred očima nam nestaju tradicionalne kuće, izuzetna sela i katuni, koje nismo u stanju da zaštitimo. Od ogromnog broja izuzetnih nekropola stećaka koje imamo u Crnoj Gori zaštićene su samo tri koje su na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Uništavamo svakodnevno izuzetne istorijske puteve, koje još nismo ni prepoznali kao dio baštine, sem puta Kotor-Krstac koji jeste zaštićen kao kulturno dobro, ali koji je trenutno u alarmantno lošem stanju. I da ne govorimo o svim izuzetnim kulturnim pejzažima koje Crna Gora ima i koji su njeno najveće blago. Bez svijesti o njihovom značaju transformišemo ih i uništavamo dio po dio.

Ako se uskoro ne osvijestimo i ne promijenimo odnos prema baštini, ako ne krenemo u hitno uspostavljanje sistema koji će je čuvati, uništićemo najznačajniji resurs koji imamo i ostaviti generacijama koje dolaze samo mrvice blaga. A to ovaj izuzetan prostor ne zaslužuje. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}







Arhitektica Aleksandra Kapetanović iz NVO Expeditio govori o zaštiti kulturne baštine i neizvjesnoj sudbini kulturnog statusa grada Kotora

razvoj i propast

Kapetanović: Turisti u Kotor ne dolaze zbog apartmana, nego zato što je na UNESCO listi

Aspekt identitetskih osnova u muzici Bora Tamindžića niko ne može dovesti u pitanje. On je vrhunski primjer i pionir onoga što možemo nazvati Crnogorska muzika...