Barbara Matejčić je slobodna novinarka i dobitnica međunarodnih nagrada European Press Prize (2024.) i Investigative Journalism for Europe (2024.), kao i nagrade „Marija Jurić Zagorka“ Hrvatskog novinarskog društva za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini i nagrade „Krunoslav Sukić“ (Centar za mir, 2013.) Njen rad odlikuje etičan i izuzetno temeljan pristup sa fokusom na teme obespravljenosti, nasilja i ljudskih prava u današnjem svetu, a to je bio i povod i tema našeg razgovora za Normalizuj.
Vaš nagrađeni audio dokumentarac Uzrok smrti – granica govori o smrtima migranata u delu balkanske rute, u bezuspešnim pokušajima da dođu do neke od zemalja Evropske unije. Reč je o velikom broju pretežno mladih ljudi, pa i dece, od kojih se mnoga neretko još uvek vode kao „nestala lica“. Opredelili ste se za audio format, dajući primat zvuku, što se može tumačiti i kao svojevrstan komentar u otupelom svetu preplavljenim vizuelnim sadržajima, u kojem su neretko brutalne slike nasilja i stradanja podjednako „na klik“, kao i slike užitka, konzumerizma i zabave. Šta Vam je bio najteži zadatak u ovom kompleksnom i posvećeničkom radu?
Mom senzibilitetu su bliži suptilniji mediji i otud audio, ali mi je jasno da naša stvarnost iziskuje različite pristupe i koliko god jest neizdrživo svakodnevno gledati stradavanja – prvenstveno mislim na direktan prijenos uništavanja Palestinaca i Palestine – istovremeno osjećam da mi je dužnost ne skrenuti pogled, da moram ne samo svjedočiti, nego se i podsjećati da ti prizori itekako imaju veze sa mnom jer živim u zemlji koja daje potporu genocidu.
Vrsta svjedočenja je i taj audio dokumentarac „Uzrok smrti: granica“, koji je nastajao polako, na raznim terenima i štošta na kraju nije ušlo u finalnu verziju. Emotivno zahtjevan mi je bio susret s ocem Yassera Bendahoua Idrissija, koji je s 27 godina poginuo u Hrvatskoj, pokušavajući doći do zapadne Europe. Deset minuta nakon što smo se prvi put susreli u Esaouiri, marokanskom gradu na Atlantskom oceanu, taj stameni umirovljeni avio-inženjer, koji je bio i borbeni sindikalist, i ja smo neuspješno pokušavali ne plakati, jer se – rekla bih za oboje – bolje snalazimo s ljutnjom nego s tugom. Plastično sam mogla vidjeti svoga oca kako u sasvim zamislivim obrnutim okolnostima – uostalom u Drugom svjetskom ratu mi je otac kao beba bio u izbjeglištvu u Egiptu – tako razgovara s novinarkom iz privilegiranijeg dijela svijeta očajnički pokušavajući utvrditi što mu se zapravo dogodilo sa sinom.
Nije bilo jednostavno ni slušati Paymana Sadikija dok mi je u Bosni govorio kako se njegov dvadesetogodišnji rođak, Arat Semiullah iz Afganistana, utopio nakon što je hrvatska policija pucala u gumeni čamac kojim je pokušao preći Savu i kako nikoga nije briga za to. Nisam mu imala što reći osim da je u pravu. Mučno mi je i samo pratiti mejlove volonterske, aktivističke linije za pomoć na takozvanoj Balkanskoj ruti, koji redovito stižu sa subjectom „Hitno: osobe u teškom zdravstvenom stanju“ i geolokacijom koja vas, kada je otvorite, odvede u gustu šumu gdje se pomoći nadaju djeca, stariji, cijele obitelji.
Zajedno s nekolicinom kolega, obavili ste i nemerljiv deo posla umesto zakazalih institucija i zvaničnih organizacija koje se bave ljudskim pravima. Kakve su reakcije zvaničnih institucija na rezultate Vašeg rada i inicijative? Ima li uopšte dijaloga sa institucijama?
S institucijama su puno više i redovitije u kontaktu aktivisti i na tome im hvala. Meni je kao novinarki odavno jasno da od instutucija, pritom mislim prvenstveno na ministarstva, i na direktne upite mogu očekivati ili ignoriranje ili birokratski prazne odgovore. Reakcije nije bilo, kao što je nije bilo ni na neke druge teme kojima sam se bavila, a koje bi iziskivale reakcije ministarstava, konkretno unutarnjih poslova i obrazovanja.
Svedoci smo da brutalno policijsko iživljavanje nad neevropskim migrantima ostaje nekažnjeno i nekažnjivo, dok se ljudi koji su velike napore uložili u pokušaje da im sistemski pomognu (npr. Domeniko Lučano) i pokažu da je bolji svet moguć surovo kažnjavaju. Kako komentarišete taj apsurd?
Jedini put kada sam putovala da bih upoznala nekog političara i njegov rad jest u Riace u kalabrijskim brdima kojem je dogogodišnji gradonačelnik bio Domenico Lucano. Taj nekadašnji učitelj nije samo sanjao o drugačijem svijetu, nego je i pokazao da je moguć: to mjestašce koje je odumiralo je pretvorio u globalno selo, kako ga je zvao, tako da je smislio sistem da zadrži izbjeglice, i to u području koje je dobrim dijelom iseljeno zbog manjka posla i kojim vlada vrlo opasna kalabrijska mafija Ndrangheta kojoj je i Lucano bio na meti – pokušali su ga ubiti.
Domeniko Lucano, foto: Soledad Amarilla
Njegov model integracije migranata bio je jedinstven i dobro bi došao mnogim ispražnjenim područjima u Hrvatskoj, ali je zbog toga kažnjen. Prvostupanjski je osuđen na 13 godina zatvora pod suludim optužbama za zloupotrebu modela prihvata migranata. Lucano je trebao poslužiti kao primjer drugima što ih čeka ako se usude igrati mimo pravila rasističkog antiimigracijskog sistema. Konačno su mu ove godine drugostupanjskom presudom odbačene optužbe i ne samo da je opet izabran za gradonačelnika Riacea, nego je sada i zastupnik u Europskom parlamentu. To je rijedak primjer s dobrim ishodom.
Kriminalizacija solidarnosti u vezi migracija je raširena u Europskoj uniji i iz godine u godinu raste broj optuženih građana, aktivista i humanitaraca. Svuda; u Grčkoj, Italiji, Poljskoj, Latviji pa i Hrvatskoj. U Grčkoj su suđeni ljudi koji sudjelovali u akcijama spašavanja izbjeglica iz brodoloma. Da ovo ljeto ne pomognem nekom turistu koji se utapa pored mene na Jadranu, s pravom bi me se teretilo za kazneno djelo nepružanja pomoći. Ali ako se radi o izbjeglici, onda bi me se moglo suditi za pomaganje „ilegalnim migracijama“.
Vaše višegodišnje istraživanje na temu uloge fotografije u ratu, odnosno etike novinarstva naslovljeno je Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji? Članak je obišao region i mnoge čitaoce ostavio uznemirenim i nemim. Tematika je mučna, a dobijali ste i pretnje. Koliko Vas je promenio rad na tom tekstu?
I ranije sam se bavila ratom i ratnim zločinima, bila sam po terenima i dosta sam vremena provela iščitavajući sudsku, pogotovo hašku arhivu pa mi je jasno da je rat kaljuža bez dna, tako da me nije jako iznenadilo to što sam iskopala za Brčko niti me rad na tome promijenio. Više me začudilo koliko je čitatelje taj tekst uznemirio, kao što kažete, mnogi su mi rekli da ga od mučnine nisu mogli čitati odjednom. Meni je nekako mučnina uračunata kada je rat u pitanju.
Počela sam se baviti posljedicama rata – a one su svuda i živimo ih, to je ovo nasilje kojem svjedočimo u regiji, a prenosi se s generacije na generaciju – zato što nisam odrasla u području u kojem se direktno ratovalo, a zanimalo me kako dođe do toga da susjedi koji su dijelili dvorište i praktički živjeli zajedno počnu smrtno strahovati jedni od drugih pa se onda i ubijati ili da plahi momak bude najokrutniji čuvar logora, ali od tih početaka je prošlo već dovoljno vremena da sam shvatila da je zapravo lako potaknuti ljude da se međusobno ubijaju.
Egzekucija u Brčkom, dokazni materijal ICYT
Bavite se istraživačkim novinarstvom što, zbog činjenice da je ono danas ugroženo i retko, predstavlja pravi podvig, posebno kada su u pitanju teme koje su Vama u fokusu. Uz to ste i samostalna, nezavisna novinarka. Gde crpite snagu potrebnu za istrajavanje u takvom poslu i šta je Vaša najveća satisfakcija?
Razgovaramo u vrijeme kada mi je rezervoar snage na rezervi, a to mi se ne događa često. Potrebna mi je i snaga i nada, bez toga se lako urušiti. Vjerojatno manjak snage otud što zadnjih mjeseci baš puno radim, radim i sada na takozvanom odmoru, tzv. jer je poluradni i neplaćeni, a i dalje se ne stižem nekim stvarima posvetiti kao što bi trebalo. Ne kao što ja mislim da bi trebalo, nego kao što bi pošteno bavljenje novinarstvom nalagalo. Ne nedostaje mi znatiželje, interesa, žara, tema kojima se želim baviti, taj mi je pogon vitalan kao da sam još na počecima, ali kao da sam na počecima su mi i uvjeti rada, i to me počinje umarati. Iz tog umora mi se najveća satisfakcija čine dobre suradnje. Dakle, pametni, pošteni suradnici i pristojni uvjeti rada. Iz toga može nastati nešto dobro.
Važan deo Vašeg rada tiče se i života romskih zajednica u Hrvatskoj, posebno položaja romske dece i njihovog isključivanja unutar školskog sistema, a jednom prilikom ste izjavili da „lakše ostajete bez reči od siromaštva, nego od zločina“. Danas je siromaštvo tabu tema, posebno ono koje je posledica strukturne nepravde, a iz njega se najteže i izlazi. Ima li nade da se to u postojećem sistemu, koji počiva na nejednakostima i profitira od diskriminacija, ikako promeni?
Ta izjava se odnosila na ono što sam vam rekla u vezi rata: od rata očekujem užase. Teže podnosim suočavanje s ekstremnim siromaštvom u kojem danas žive, primjerice, romska djeca u Zagrebu i na raznim mjestima u Hrvatskoj. Gledate ih i vidite na što će im život ličiti, a znate da to ne bi trebala biti zadatost, to ne mora biti tako. Vjerujem li i da možda ipak neće biti tako?
Ranije mi je bilo lakše vjerovati. Krajem prošle godine sam sudjelovala na tribini povodom 15. godišnjice provođenja Zakona o suzbijanju diskriminacije pa sam obavila malu reviziju tema kojima sam se bavila, a radi se o širokom ljudskopravaškom spektru – romskih, ženskih, etničkih, mignatskih, lgbtiq+ prava, ratnih žrtava... Ni u jednom od tih područja nema bitnog napretka. O istom o čemu sam pisala prije 15 godina bih mogla i danas, samo su se otvorile još neke nove teme, a neke unazadile kao ženska prava i rastući rasizam i nacionalizam. Dakle, sve je isto i još malo gore.
Preplavljeni smo informacijama za koje se čini da su u digitalno doba „svima dostupne“, naš fokus, pažnja i sposobnost procesuiranja su ozbiljno ugroženi, u porastu su ne samo fake news, već i članci koji pre imaju ulogu da sakriju važne informacije, nego da obelodane nešto što je od javnog interesa, budući da se informacijama ratuje, ali i manipuliše, kontroliše i porobljava. Suština novinarstva svakako nije puka razmena informacija, i ono mora imati ljudski faktor, postavljati pitanja i podsticati kritičko mišljenje, što retki novinari poput Vas i rade. Koliko je to danas, u doba veštačke inteligencije i „gotovih rešenja“, ali i u odsustvu etike, empatije i solidarnosti, otežano?
Toliko je otežano da pratitelji medija poimenice znaju svaku novinarku i novinara koji savjesno obavljaju svoj posao. Ti su ljudi dragocjeni. Voljela bih da kolektivno shvatimo da je novinarstvo javno dobro. Znam da to nije lako kada su publiku mediji toliko puta iznevjerili. No ima još tih dragocjenih džepova i voljela bih da ih podržavamo kao što podržavamo, nadam se, bendove i pisce koje volimo. Nema čistijeg novca za novinarstvo od onog koji dolazi od publike.
Kao mentorka u radu sa mladim ljudima preispitujete pojam objektivnosti u novinarstvu, odnosno pitanje (klasnih) pozicija i perspektiva, što se često gubi iz vida. Kakve povratne informacije dobijate od mladih ljudi u tom kontekstu i donose li mlade generacije malo optimizma?
Rekla bih da obostrano – oni na mene i ja na njih - djelujemo kao onaj Free fall tower u lunaparkovima. Prvo se dižemo i napuhujemo entuzijazmom, a onda se vrišteći ispuhujemo u dugom padu. Radim s različitim grupama mladih ljudi i brzo vidim napredak i u shvaćanju i prakticiranju novinarstva i u razumijevanja svijeta u kojem žive, mada je to nekima već sasvim jasno, jer i rade i studiraju i nemaju za pristojan život, pogotovo s cijenama stanarina u Zagrebu.
Novinarstvo je javno dobro, foto: Robert Gašpert
Nastojim u njima raspiriti ideju da je novinarstvo važno, zato što u to bez ostatka vjerujem, i da ga se može raditi i uzbudljivo i odgovorno, a oni meni daju nadu da ću imati u njima kvalitetne skorašnje kolege i suborce koji su, k tome, odvažniji od moje generacije i neće se dati iskorištavati za nejavne interese ni potplaćivati. I u tom nam se kratkom periodu honeymoona šire zjenice i maštamo, mada ih nastojim upoznati s realnošću tržišta. A onda dio njih, često oni koji bi novinarstvu najviše htjeli dati, zakorače u njega profesionalno i sudare se s nalozima koji nemaju veze s novinarstvom s kojim smo se bavili, s clickbait opremom svojih tekstova, s niskim honorarima i ispodprosječnim plaćama. Tu oni krenu vrištati i klonuti, a onda im se i ja pridružim kada čujem kako im je i, posebno, ako odustanu od profesije. No moji su studenti još dovoljno mladi i dovoljno entuzijastični pa se nadam da ćemo se ipak zajedno kretati gore-dolje kroz profesiju.
I za kraj – vest ili tekst koji su po Vama obeležili proteklu nedelju i godinu.
S užasom i divljenjem pratim sve što se događa u Srbiji, zadnjih dana posebno. I s posebnim udivljenjem za žene na ulicama.