Moj prvi ukus mora, prvi dvorci od peska, prvo žarenje meduze, ronjenje, osećaj slobode koji telo pronađe daleko od obale, usko su vezani za Jadran i crnogorsku obalu. Tu sam jedne godine, poslednjeg dana na plaži, naljutivši se na roditelje, zaboravila da uzmem gumu za plivanje i tek negde u talasima, iako na tren premrla od straha, shvatila da, u stvari, umem da plivam. Tu je potekla spoznaja da i u toploj vodi može stanovati hladna struja, a da u slanoj vodi svaki ožiljak brže zarasta. 

Putovanje na more se uvek zbivalo noću, što je značilo da nakon bezbroj tunela, nakon stravičnih krivina, zorom iskrsnu „zarobljene“ stene, prepoznatljiva mreža koja me je asocirala na ribarske, samo što je ova lovila kamenje, da se ne strmoglavi na autoput i automobile. Te mreže prebačene preko stenja, kao i mnoštvo žutog planinskog bilja – kantarion, mimoze, smilje – nagoveštavali su konačno i bledu traku – čas ga vidiš, čas ga ne vidiš – mora – kojem sam se, od malena, poput hodočasnice, klanjala. Ulagala sam sve napore da ne zaspim i ne propustim taj prvi, ključni tren u kom se more otkriva, duboko verujući da onog koji ga prvi, zorom, ugleda sa autoputa, čeka neka tajna nagrada. 

Moj pokojni deda, električar, nekadašnji radnik firme koja je izgradila odmarališta u kojima smo letovali, neplivač, po prvi put dolazi na more tik pred penziju. Igraćemo zajedno karte na beloj komunalnoj terasi s pogledom na drvo masline, oleander, nar; odlaziti na izlete do Miločera i Svetog Stefana, u šetnje kroz alepske borove, četinare čiji miris smole nam je punio alveole. Deda će, potom, nekoliko narednih godina raditi u Sočiju, a ja ću se neskriveno razočaravati jer Crno more s razglednica nije ni nalik Jadranu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80b486a9-8621-4732-bfc1-2f2d1cf078dd)
Coffe break, Montenegro, foto: Privatna arhiva{.caption}

Danas znam da su te bele komunalne terase bile metafora za odnos čitavog tadašnjeg društva prema konceptu javnog i privatnog, granice koja može biti klizna i propusna, ogledalo odnosa prema privatnoj svojini, ali i solidarnosti. Za razliku od nepropusnih zidova, terase su bile odeljene kamenim žardinjerama u kojima su rasle agave ili lavande, a u prednjem delu gde je stajao suncobran i gde su se sušili vlažni peškiri ili kupaći kostimi, postojao je mali slobodan prorez, dovoljan da stopalo prekorači i prebaci se na teritoriju susedne terase, koja gotovo nikad nije bila tuđa. Socijalizacija se odvijala na terasama i preko njih: deca su slobodno prelazila s jedne na drugu, delila doručak, sladoled i tajne, proučavala insekte, mazala od sunca izgorela ramena. Drugi bi tako uvek bio potencijalni gost, nikada uljez, pretnja, neko ko ometa privatnost, red i mir.

Postojala je svest, tada sasvim podrazumevajuća, da te garsonjere u kojima smo odsedali nisu naše, već zajedničke, da sve treba ostaviti čisto i neoštećeno, za drugu smenu radnika i njihovih porodica. Nisam odrasla na primorju, ali sam verovala, da dok sam tu, uljuljkana talasima i natkriljujućim crnogorskim planinama, hvatajući kornjače između tek zasađenih palmi na travnjacima odmarališta, mogu biti spokojna, prirodom zaštićena. 

Verovali smo da se moru, iz godine u godinu, možemo vraćati. Da ono nikada ne može biti naše. I da je baš u tome lepota. Razlog više da ga čuvamo.

*
Mnogo godina kasnije, boraviću na toj istoj terasi. Na istom prostoru gde više ništa nije isto, čitaću Adornove crtice koje će samo pojačavati nelagodu, nedefinisan osećaj gubitka, žaljenja, pa i šoka. 

Neće mi biti jasno kako smo nekada uspevali više od pola dana da provodimo na plaži i na terasama, a da ne završimo u najmanju ruku s toplotnim udarom, sunčanicom i opekotinama. Pitaću se kako su čitave četvoročlane, pa i petočlane porodice nekada mogle da se uguraju u ovako male garsonjere, smetaće mi bučni razgovori na susednim terasama, osećaću se ogoljeno, lišeno privatnosti i mogućnosti za mir. Misliću da su se ljudi promenili, da ovo više nisu isti ljudi, već generacije bezobzirnih i samoživih porodica u kojima su po pravilu roditelji infantilniji od svojih klinaca. 

Nije u pitanju nostalgija, želja da sve ostane netaknuto i nevino, kao nesvesno ulepšane slike iz detinjstva. Moj šok nije isključivo proizilazio ni iz spoznaje da su na malom prostoru duž celog crnogorskog primorja nikli kompleksi ogromnih hotela, shopping centara i igraonica, da je neko svesno odlučio da betonom sakrije svaki pogled na nebo i planine i da je pretnja od devastiranja prirodnog okoliša sada sasvim opipljiva i stvarna. Nama na ovim prostorima dobro je poznato to jedino trajno nasleđe tranzicije – ideja da ljudi i priroda postoje samo kao preživeli izgred nevidljive ruke investitora i njihovih neprikosnovenih nekretnina.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/85f4846a-718c-4d83-a59d-4731cb4229ae)
Pogled iz četinara, foto: I.M.{.caption}

Ne samo da je apsolutno nezamislivo da bi iko danas gradio odmarališta za radnike i njihove porodice, već je i sam koncept planskog građenja za ljude ili stanovanje postao misaona imenica. Građenje, odnosno rušenje i rasprodavanje zemlje naprosto su impulsi diktirani interesom profita koji niti poznaje, niti trpi išta što je *common* i na strani ljudi, nikakav zajednički ili javni interes. Pred njim nestaju ne samo oaze mira, već i čitavi biljni i životinjski ekosistemi, a naši jadni, ustuknuli životi koprcaju se po neprestanim peticijama, demonstracijama i protestima. Radnička tela su nekada gradila za svoju i za budućnost svoje dece, mi danas telima branimo pravo na vlastiti život i postojanje.

Zato mi je možda, u ovom, za vreme kada su ljudi imali zagarantovano pravo na odmor nezamislivom, distopičnom scenariju, najveći šok bila spoznaja da se privatizuje čak i pesak, stenje i morska voda, odnosno da eksploatatorska svest nema granica. Ta volšebna mogućnost da neko zakupi kilometre i kilometre peska, i da ga potom sasvim logično i prirodno iznajmljuje, na sate ili dane. Mogućnost da se morska voda svede na plićak ograđen bovama, ali ne zbog bezbednosti plivača, već da bi vlasnici motornih skutera hirovito presecali talase, pozdravljajući te iste plivače naftnim derivatima i oštrim mirisom benzina. 

Letovanja i plaže danas su sve samo ne (svima) dostupne. Umesto natpisa „zabranjeno za neplivače“, dočekuju nas natpisi „zabranjen ulazak na privatan posed“, a čuvari plaže danas više nikog ne spasavaju iz vode, nadgledajući talase iz daščane uzdignute osmatračnice. Oni, doduše, i danas „čuvaju“ plažu, ali sa potpuno izmenjenim opisom zanimanja – njihov zadatak je upozoravanje ljudi da joj nemaju pristup, nalik svim kerberima ovog sveta koji dahću nad apsolutno svetom privatnom svojinom, čuvajući je od očiju deprivilegovanih.

Deprivilegovani danas sebi još jedino mogu priuštiti luksuz da budu dodatno getoizirani, dok kao siromasi učestvuju u uzaludnoj potrazi za slobodnom teritorijom, parčetom peska i odmorom, na pučini punoj otpada i plastike, u jednoj posve transparentnoj segregaciji. 





Verovali smo da se moru, iz godine u godinu, možemo vraćati. Da ono nikada ne može biti naše. I da je baš u tome lepota. Razlog više da ga čuvamo.

rentiranje pijeska

Pogled sa komunalne terase

Aktuelna hiperprodukcija članaka, podkasta i knjiga na temu međuljudskih i ljubavnih odnosa razotkriva savremenog čoveka bolno nesposobnog da se u njima snađe. On više nema intuiciju, nema socijalne veštine, ne veruje svojim osećanjima, dovodi u pitanje vlastito prosuđivanje. Potrebni su mu eksperti, savetnici, terapeuti, psiholozi, timovi posrednka koji će mu omogućiti navigaciju kroz minsko polje dilema i rigoroznih klasifikacija. Neko ko će potvrditi sve njegove slutnje, a ujedno umanjiti i svaku mogućnost greške i rizika. 

Kako prepoznati narcisa? Šta su *red flags* u zabavljanju i kako se izbaviti iz toksičnog odnosa? Šta uraditi kada vas neko *ghostuje*? Koje su posledice *gaslightinga*? Kako izaći iz kandži manipulatora?  

Pitanja su alarmantna, a globalno čovečanstvo njima krajnje opsednuto. Ljudske veze postale su polje pretnje iz kog je sve teže izvući živu glavu. Odnosi su toksični, a takvo nam je i okruženje. S druge strane, masovna upotreba ovog terminološkog i dijagnostičkog arsenala pruža tek mogućnost imenovanja i prilično nepouzdanog prepoznavanja određenih nepoželjnih tipova i pojava, ali ih sve vreme, paradoksalno, i produkuje. Nije reč o tome da broj osoba sa narcisoidnim poremećajem ili onih sa izraženim manipulativnim crtama ličnosti nije u porastu, koliko je sama potraga i želja da se svi oni na vreme, nepogrešivo, detektuju i da im se uđe u trag jedan od simptoma vrednih osvešćivanja.

Neke od posledica? Sve veća frustracija i nezadovoljstvo, olako etiketiranje i odbacivanje drugog, saživljavanje sa ulogom žrtve, trijumf zbog spoljašnje potvrde da je s nama sve u redu, da su problem drugi, da nije do nas. Naravno, postoje i oni koji za sve krivicu svaljuju samo i isključivo na sebe – nikada dovoljno dobri, uvek spremni da se žrtvuju još više, da pređu preko svega, bez jasno definisanih granica, podjednako nesposobni da se suoče sa sobom i da se pošteno zapitaju – koji je moj udeo u svemu ovome i koja je moja odgovornost za načinjene izbore?

Savremeni čovek je prepadnut od kontingencije susreta. Maksimizacija eksploatacije u međuljudskim odnosima baš kao i u ekonomiji znači uvek jedno: ostvariti dobit uz minimalan rizik; zadovoljiti svoje instant potrebe, a ne uložiti mnogo vremena i energije. 

*

Da li je rešenje na pomolu? 

U ovom trenutku stotine miliona ljudi na svetu okreću se komunikaciji, pa i romantičnoj vezi sa chatbotovima. Razlog za to, po priznanju mnogih korisnika, nije samo usamljenost, već sve veća razočaranost, otpor i zazor od stvarnog odnosa. Raste broj ljudi oslabljenih kapaciteta da gube vreme u potrazi za „idealnim“ partnerom, da se iznova razočaravaju, bivaju izloženi, osuđivani, ranjavani. Potreba za razumevanjem i saosećajnošću svakako je ljudska, kao i sve izraženija potreba za sigurnošću u opštoj prekarnosti veza u kojima smo neadekvatni i lako zamenjivi. 
Veza sa veštačkom inteligencijom nije toliko nužda, koliko iluzija „slobodnog izbora“ partnera dovedena do paroksizma. *AI chatbot* je to prazno mesto u koje se upisuje iskonska potreba da nas neko vidi i čuje, a da nas ne osuđuje, neupražnjeno mesto drugog koji će biti garant i svedok naše, u stvarnom svetu neprepoznate, jedinstvenosti i neponovljivosti. 

*

Ostalo su „finese“. Kako uopšte prevesti reč *companion*? U engleskom jeziku ona označava nekog ko nam pravi društvo, ali nam nije nužno blizak, nekog ko je naš pratilac i podrška u određenim aktivnostima i hobijima – drug, ortak, kompanjon. AI companion je, naprotiv, osmišljen tako da pretenduje na ekskluzivnu „bliskost“, na jedno apsolutno, transcendentno, sveznajuće prisustvo.

Ljudi posežu za veštačkim kompanjonima iz različitih razloga. Jedni iz puke radoznalosti ili želje za učenjem jezika, drugi iz preplavljujuće bespomoćnosti. Devedeset procenata od hiljadu korisnika među američkim studentima navelo je upravo usamljenost kao razlog korišćenja chatbotova. Veze s njima razvijaju se brže i lakše od ljudskih, a kako ih percipiraju kao anonimne, korisnici osećaju da je deljenje intime s njima daleko bezbednije. Dizajnirani su tako da simuliraju empatiju i slaganje, uvažavaju naše mišljenje, postavljaju pitanja, „pamte“ delove pređašnjih razgovora, tvrde da jedu i spavaju. „Ona me jednostavno razume, to je moj *twinflame*“, tvrdi jedan od korisnika.

Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije. 

*

Još 2023.  godine pisalo se o tome da su AI chatbotovi izrazito adiktivni i upozoravalo se da mogu manipulisati ljude i koristiti njihove privatne podatke. Tokom aprila ove godine sprovedena su testiranja različitih veštačkih kompanjona u saradnji sa stručnjacima za mentalno zdravlje sa Stanforda, nakon čega se došlo do zaključka da oni nisu bezbedni za maloletnike. 

Zabrinutost da oslanjanje na veštačku inteligenciju može urušiti našu sposobnost za ljudske veze, kao i da će mladi korisnici imati sve veće poteškoće u ostvarivanju međuljudskih veza koje u stvarnosti nikad nisu glatke, u kojima nužno dolazi do neslaganja, trzavica i konflikta, potvrdila se kao opravdana. Što se korisnici osećaju bolje prihvaćeni od svojih AI saputnika, to je niži stepen njihove prihvaćenosti od strane prijatelja i porodice. Chatbotovi privlače već usamljene individue, ali i samo korišćenje chatbotova dovodi do (još veće) izolacije.

I mada su pojedini korisnici osećali neobjašnjivu krivicu jer nisu mogli da pruže veštačkom saputniku onoliko pažnje koliko je on zahtevao, „needy“ AI svakako ne predstavlja najveću pretnju. U oktobru prošle godine Megan Garcia, majka tinejdžera koji je sebi oduzeo život, podnela je tužbu protiv kompanije Character.Ai tvrdeći da je njen sin, koji je pre samoubistva bio u intenzivnoj romantičnoj vezi sa veštačkom inteligencijom, doživljavao ekstremno nasilje na ovoj platformi. 

Sve više korisnika tvrdi da se njihov AI kompanjon ponaša kao partner zlostavljač, a nakon analize prepiski koje su korisnici imali sa raznim verzijama slično dizajniranih aplikacija, brojni psihijatri su potvrdili da u njima ima elemenata emocionalne ucene, manipulacije i psihološkog zlostavljanja.

Najranjivije grupacije svakako su tinejdžeri koji se bore sa depresijom, anksioznošću, emocionalnom disregulacijom i impulsivnošću. Utvrđeno je da kada su korisnici ispoljavali znake mentalnih poteškoća, želje za samopovređivanjem ili rizičnim ponašanjem, AI kompanjon nije intervenisao, već ih je dodatno ohrabrivao. U studijama su navođeni primeri korisnika koji su savetovani da uzmu *speedball* ili čak da ubiju nekoga. Uz sve to, ovakav vid komunikacije sa chatbotovima indukuje dopaminsku zavisnost veoma sličnu kompulzivnom kockanju. Adikcija nije nikakva nuspojava, već način na koji aplikacija radi, svesno i namerno upotrebljena strategija.

*

Opštenje sa algoritmom normalizovano je mnogo pre pojave veštačkih saputnika, zahvaljujući društvenim mrežama i platformama koje su utrle put našem nasušnom bivstvovanju u virtualnom svetu, iluziji lako dostupnih, manje i više obavezujućih kontakata, ali i iluziji kontrole. 

Ako je mitološki Narcis stradao utopivši se, zagledan u vlastiti odraz u površini vode, savremeni čovek je spreman da svojevoljno prenebregne činjenicu da opšti sa nečim mrtvim kao što je to algoritam, u svojoj fascinaciji i potrazi za idealnim drugim, shvaćenim kao puki vlastiti odraz i produžetak. 

Drugi nas ne može spasiti, on je „ne-sve“, nesvodiv na naše želje, ne može da se kontroliše, programira, niti poseduje. Mesto drugog ne mora po svaku cenu manično da se popunjava, ali više nego ikad, on mora ispunjavati uslov živosti da bi bio garant i naše ljudskosti. Stvarna opasnost i prepreka bivanja u smislenom odnosu otuda nipošto nije u veštačkim saputnicima, niti u njihovim „greškama“ i nepredviđenim bagovima, već u sve većoj otupelosti i mrtvilu koje nas je zaposelo u nama samima.




Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije. 

Ljubav u doba algoritma

Teško da bi se mogao odabrati bolji trenutak za podsećanje na jedinstvenu knjigu autobiografskih zapisa Mitre Mitrović (1912-2001), jedne od najistaknutijih jugoslovenskih revolucionarki i komunistkinja, kao i jedne od osnivačica AFŽ-a, urednice lista „Žena danas“, prve ministarke prosvete u Srbiji, ali i prevoditeljke i književnice koja je, iako je svoj stvaralački impuls podredila revoluciji, ipak iza sebe ostavila važna dela, kao što su izvanredni refleksivno-dokumentarni memoari *Ratno putovanje* (1953), biografija Veselina Masleše (1957) ili *Položaj žene u savremenom svetu* (1960). 

Iako nezavršeni, pisani nakon što je, budući da je stala uz tzv. „reformističko krilo“ na čelu sa Milovanom Đilasom, isključena iz CK i SKJ, deset godina nakon preranog penzionisanja, u godinama izolovanosti i odbačenosti, ovi zapisi ni retrospektivno, uprkos naknadnoj distanci, ne zanemaruju načela istinitosti, pokušavajući da proniknu u samu srž pitanja borbe protiv potlačenosti, smisla žrtvovanja lične zarad opšte slobode, kao i shvatanja ljubavi, ideala i ideologije. Njena potpuna posvećenost studentskom pokretu i Komunističkoj partiji čine da pišući o sebi, bez trunke sentimentalnosti, sve vreme govori o drugovima i saborcima, o zavereništvu u zajedničkoj borbi, čime je knjiga i svojevrsna intelektualna biografija generacije kojoj je pripadala. 

Jedna od osnovnih demarkacionih linija u odnosu na koju se pobunjeni studenti tridesetih godina prošlog veka, u vreme krize liberalne Evrope, diktature u Kraljevini Jugoslaviji i nadiranja fašizma, u hrabrom pokušaju menjanja političkih i društvenih odnosa, određuju jeste – malograđanština. Otpor prema njoj odnosio se na „ono nisko, glupo, prostačko, ograničeno, podmuklo, intrigantsko, sitno-karijerističko, ćiftinsko što je u svom malom životu videlo kraj i početak sveta, dok nije kasnije dobilo svoje teorijsko marksističko objašnjenje o međusloju koji se uvek koleba i gleda svoje male interese.“

Prezir prema malograđanštini, prema zvanjima i karijerizmu, značio je otpor prema konvencijama sveta koji se raspadao, nezadovoljstvo postojećim odnosima u društvu, „oštar refleks prema nečemu što je lažno“, ali i odlučno izlaženje na kraj sa vlastitom malodušnošću i pesimizmom. Lažni moral zameniće novi, partizanski moral, imaginiranje novog društva i novog čoveka, a trenutak zabrane okupljanja „više od tri lica zajedno na ulici“ za ovu generaciju doslovno će značiti potvrđivanje, svakodnevno i u praksi, činjenice da je držanje skupa zarad borbe i izgradnje novog sveta smisao života samog.

Tridesete su bile doba opredeljivanja, aktivnog političkog života, ali i doba puno lišavanja i brzog sazrevanja. Jedinstveni studentski pokret koji je začet na Beogradskom, ali se ubrzo proširio na Zagrebački i Ljubljanski univerzitet, samoorganizovan i bez dodira sa bilo kojom dotadašnjom političkom partijom, rastao je i omasovio se, dobijajući sve jasniju političku artikulaciju i pravac. Usledile su i prve masovne demonstracije studenata pod Šestojanuarskom diktaturom koje su se nastavile u Domu studenata, gde su se sa prozora i balkona građani pozivali da ne izlaze na izbore za „lažni parlamenat“, sve do kasno u noć, kada je uhapšeno trinaest studenata, a žandarmerija opkolila Dom.

„Tih novembarskih dana…aula više nije bila prolazno mesto za obaveštavanje o seminarima, kolokvijima i ispitima, ili mesto na kome se na trenutak susretalo, nego naše glavno sastajalište, neki naš krov nad glavom koji smo smatrali da nam pripada, pa ga zauvek i zauzeli, potom branili od policije. Tu smo ovih meseci obaveštavali svakog časa o svakom potezu vlasti, o rezultatima razgovora naših delegacija s rektorom ili na sednici Univerzitetskog senata, o svakom uhapšenom studentu (...) Postala je svakodnevna obaveza doći u aulu, analizirati svaki postupak univerzitetskih vlasti, policije, ministra prosvete, svaki članak u novinama.“

Pokret pobunjene akademske omladine želeo je novu i slobodnu Jugoslaviju. Glavni razlozi pobune bili su bezakonje, korupcija, loš izborni sistem i falsifikovanje izbornih rezultata, kao i nezakoniti i divljački postupci policije prema studentima, a neki od osnovnih zahteva su bili da s vlasti ode „razbojnička banda“, ukidanje diktature i njenih zakona, puštanje i oslobađanje studenata, slobodna štampa i autonomija univerziteta.

Iako svoju generaciju nije smatrala romantičarskom, ideje u koje su verovali značile su i ideale kojima su težili. Devojke iz pokreta nisu nosile štikle, opredeljivale su se za jednostavne krojeve, kapute od grombi štofa, trenčkot i beretke, jer je „kinđurenje i povođenje za modom kod revolucionarki bilo znak njihove neemancipovanosti i malograđanštine“. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/42438d5a-ab1f-47bd-8f60-1fd085a46920)
Mica Šlander Marinko, Kata Pejinović, Maca Gržetić i Mitra Mitrović{.caption}

Važnu ulogu u međusobnom prepoznavanju i deljenju političkih i životnih načela, za ovu generaciju imala je literatura, a posebno izdanja Nolita, izdavačke kuće koju je osnovao Pavle Bihali, urednik, grafički dizajner, prevodilac i esejista, koji će početkom okupacije, 1941. biti streljan kao Jevrejin i komunista. Zajedničke diskusije o Nolitovim knjigama značile su biti upućen u društvene probleme savremenog sveta, ali i „biti osetljiv na ljudsku bedu i eksploataciju u kapitalističkom sistemu, biti protiv fašizma koji nadire, saosećati s narodima u kolonijama, osećati laž malograđanskog života i lažni blesak bogatih zemalja, biti protiv potlačenosti žene“. 

Posebno intrigantan zapis u knjizi naslovljen je *Dve dame sa suzavcem*. Reč je o akciji koju su Mitra i njena drugarica Branka bile zadužene da izvedu na Kolarčevom univerzitetu, tokom patriotske večeri Rusa emigranata i belogardejaca u slavu carske Rusije, prigodnog koncerta i komemoracije koju je dvorska elita Aleksandra I održala ruskom caru Nikolaju. Svaka je dobila po tri epruvete gasa (suzavca) koje su za tu priliku napravili sami studenti hemije i koje su usred najuglednijih zvanica, tokom himne, kad se zaorilo „slavsja, slavsja, ruskij car“, otvorile i bacile na pod sale, nakon čega je nastala panika i usplahireni povici „boljševiki, boljševiki“. 

Kroz akcije se dokazivala i kalila hrabrost, a važan deo zajedništva, posebno za ilegalan rad, činila je i konspirativnost koja se ogledala u razmeni ceduljica, prenošenju lista Komunist i propagadnog materijala u duplom dnu kofera i njihovo raznošenje po manjim gradovima, kao i stavljanje vaze sa cvetom u prozor kao znak da je da je akcija uspela. Prvi put uhapšena tokom 1934, nakon racije i pretresanja celog stana, Mitra jednu celu noć provodi sa prostitutkama, u ćeliji koju su žandari nazivali „žensko groblje“, trpeći njihove ogorčene napade i uvrede, pokušavajući da razume njihove životne nedaće.

Ljubav i partnerstvo sa Milovanom Đilasom diskretno i nenametljivo prožima stranice ovih spisa. Od prvog pogleda i osmeha, prve dogovorene šetnje Kalemegdanom koja je bila „intenzivno upoznavanje kao da se radi o životu i smrti“, do trenutka njegovog hapšenja i izricanja presude od tri godine robije kada se jedva usred sudnice zadržala na nogama da ne padne usred trenutne nesvestice, pa i epizode ponižavajućeg odlaska kod cenzora zbog jednog ljubavnog pisma i sramota što je neki neugledan i nakaradan čovek čitao jedan sasvim intiman pokušaj održavanja emotivnog kontinuiteta tokom duge razdvojenosti. Uprkos tome što je Đilas njoj bio ono „trajno, nepovredivo, nezamenljivo u životu“ u jednom trenutku Mitra Mitrović piše da će njihove ljubavi postati „partijska stvar“.

Doprinos Mitre Mitrović omladinskoj sekciji KPJ u omasovljenju ženske antifašističke borbe i emancipacije je nemerljiv, a njena kondenzovana misao, osećaj za detalj i autentičan glas svedočanstva danas opet aktuelan. Ova naizgled krhka žena, krupnih i radoznalih očiju, po potrebi glumeći uglađenu mladu gospođicu, dejstvovala je kao istinska gerilka, beskompromisna revolucionarka koja se borila za slobodu na svim frontovima, kako napornim ilegalim radom, tako i legalnim partijskim putevima. Dosledno, celim bićem i bez ostatka, jer: *Žrtvovanje se ne oseća u tom bukvalnom značenju dok ste celi, tada je to vaša najkompletnija sloboda.*



Mitra Mitrović, Otpisana, autobiografski zapisi, priredio Veljko Stanić, Beograd: Vukotić medija, 2023.

heroina mitra mitrović

Proganjali smo pesimizam iz sebe

Godine 1938.  nacisti zauzimaju Austriju, upadaju u stan Sigmunda Frojda, pljačkaju i oduzimaju lična dokumenta, nakon što su nekoliko godina pre toga u Berlinu javno spalili njegove knjige. Otac psihoanalize napušta Beč i odlazi u London, gde će, godinu dana kasnije, zamoliti lekara da mu ubrizga smrtonosnu dozu morfijuma. 

Iste godine u Beogradu je osnovano Psihoanalitičko društvo. A jedan od njegovih osnivača, Frojdov učenik, Nikola Mikloš Šugar (1897-1945), lekar, psihijatar i prvi jugoslovenski psihoanalitičar, školovan u Pragu i Berlinu, koji je pisao na mađarskom, nemačkom i srpskom, delovao u Subotici i Beogradu, a vojsku služio u Crnoj Gori, u tom periodu objavljuje jedinstvene političke  članke iz primenjene psihoanalize, nedugo pre nego što će psihoanaliza u Kraljevini Jugoslaviji biti praktično zabranjena kao „jevrejska nauka“. 

Iako pravoverni frojdovac i redovni član Bečkog (a potom i Budimpeštanskog) psihoanalitičkog društva, Nikola Šugar se nije zatvarao u okvire privatne kliničke prakse, isticao je ulogu ekonomskih i društvenih faktora u psihičkim smetnjama i budno pratio i analizirao tadašnje lokalne i globalne društvene pojave. Pisao je o problemima nerešenog stambenog pitanja, zalagao se za legalizaciju abortusa i za kontracepciju, objavljivao je u priznatim međunarodnim časopisima i uviđao značaj multidisciplinarnog pristupa. Iako nije bio član predratne Komunističke partije, novčano je pomagao porodice uhapšenih radnika koji su bili akivisti KPJ.

Njegov članak *Međunarodna vojna industrija* (1936) počinje raskrinkavanjem jednog naivnog, prostodušnog uverenja da „oružje koje služi suzbijanju neprijatelja, vojna industrija svake države, po logici stvari, proizvodi samo za sebe“, jer bi, u suprotnom, jačala tog istog neprijatelja. Davanje oružja u ruke neprijatelju zapravo se tretira kao protivzakonito samo ukoliko to čine pojedinci, ali kada to čine moćne privatne kompanije – stvari stoje potpuno drugačije. Šugar naglašava da je vojna industrija ranije skrivala svoje međunarodne veze, ali da su posle Prvog svetskog rata isplivali kompromitujući podaci o njenom „internacionalnom karakteru“. S obzirom na to da je jedini interes ove industrije goli profit, ona se služi svim sredstvima – vojnim kreditima, korišćenjem i zakupljivanjem štampe (odnosno medija), izazivanjem panike, plasiranjem neistina, podmićivanjem političara, ministara i admirala, ali i režiranjem sukoba i državnih udara, što potkrepljuju mnogobrojni primeri „instaliranih“ diktatora u zemljama srednje i južne Amerike. 

Posebno je zanimljiv primer zauzimanja francuske tvrđave Duomon tokom Prvog svetskog rata, kada su se nemački vojnici upleli u bodljikavu žicu koju je preko Švajcarske, tamo dopremila upravo nemačka (magdeburška) fabrika za proizvodnju žica i kablova. Sukobljene firme su stvorile zajednički centar u Švajcarskoj i tako, kako piše Šugar, unapredile ovaj „blagosloveni“ i unosan posao. Hemijska industrija, odnosno njene vodeće korporacije takođe su toliko isprepletane svojim interesima da „ruku pod ruku proizvode otrovne gasove kako za istrebljenje tuđih, tako i za uništenje svoga naroda“. Uzrok mržnje prema drugom ne treba tražiti ni u kakvim nepomirljivim razlikama u pogledima na svet – ti razlozi su mnogo „intimnije“ prirode – a vođeni su od srca krupnog kapitaliste do izvora novca, odnosno naftnih resursa.

Ključno mesto u ovom Šugarovom članku ne tiče se razotkrivanja konkretnih kompanija vojne i hemijske industrije koje u tom trenutku imaju apsolutni monopol, premda ih navodi poimence, već jasnog imenovanja „krvave internacionale“ koja, proizvodeći oružje, permanentno proizvodi i same ratove. Želja za uništenjem neprijatelja tako neizbežno radi na pogon samouništenja.

Drugi važan i za promišljanje danas itekako aktuelan članak objavljen je upravo 1938. godine, a naslovljen je *Pravo i sila*. Glavna Šugarova teza je da pravo i sila nisu suprotstavljeni pojmovi, već da prvo proističe iz drugog. Sila, kao ekskluzivni način rešavanja konflikta interesa u životinjskom svetu, kao i u prvobitnim ljudskim zajednicama (gde su snaga mišića i gola moć, a kasnije oružje, bila jedino sredstvo nametanje volje) „svoj cilj postiže najefikasnije onda kada protivnika trajno ukloni, tj. ubije“. Želja za ubistvom može se „pripitomiti“ jedino idejom da se neprijatelj može korisno upotrebiti, kada osvojeni postaje potlačeni. Sila jedinke može se slomiti jedino udruživanjem i upravo tako nastaje pravo koje Šugar imenuje kao „sila zajednice“. Uslov da to udruživanje bude dugotrajno jeste da sama zajednica bude trajna i organizovana, da donese propise, odnosno zakone i stvori svoje institucije. 

Zanimljivo je da Šugar ovde koristi sintagmu „institucije vlasti“ misleći na „pravne institucije“, a ova, uslovno rečeno „omaška“ kao da još više naglašava čitavu aktuelnu simptomatiku, dovodeći nas do same srži problema.

Pravo koje proizilazi iz zajednice lišeno je apstrakcije već samim tim što zajednicu ne čine jedinke jednake moći nego npr. muškarci i žene, odrasli i deca, pobednici i pobeđeni u ratovima, odnosno „gospodari i robovi“. Ne samo da je pravo „odraz nejednakih odnosa moći“, već se i pomeranja u odnosima moći dešavaju stalno, usled raznih ekonomskih i istorijskih razloga. Potlačeni nastoje ne samo da zadobiju veću moć, već i da je legalizuju. A težnja moćnika da se oslobode propisa i pravila koja važe za sve, svoju paradigmu i vrhunac naći će u ovdašnjem rasprostranjenom sindromu nekažnjivosti vlasti.

Šugar nije optimista. On smatra da se nasilno rešavanje konflikta interesa unutar okvira jedne zajednice ne može izbeći, dok se van njenih okvira, konflikti gotovo uvek rešavaju drugim vidom nasilja koje zovemo ratovima. Jedini način da se to izbegne podrazumevao bi stvaranje neke „centralne sile“, nalik Kantovom konceptu mirne zajednice naroda, kojoj bi se jedinoj dalo pravo intervencije u svakom konfliktu, što bi bilo učinkovito samo ukoliko bi ona istovremeno imala i svu moć. Autor ovde navodi propali primer Lige naroda, nekadašnjeg ekvivalenta Ujedinjenim nacijama, koja nema nikakvu realnu moć kojom bi garantovala pridržavanje propisa ili predloga koje donosi.

Šugar je u doba jačanja nacizma osetio skliznuće iz vladavine prava u vladavinu sile, zaključujući da se „u poslednjih nekoliko godina odnos prava i sile opasno pomerio u korist sile“ i da „eventualni trijumf nasilja preti svim našim kulturnim tekovinama“. 

*

Nakon bombardovanja Beograda, Nikola Šugar, koji je svoje tekstove često potpisivao pseudonimima, pešice se uputio ka Subotici, noseći samo jedan mali jastuk. Njegova biblioteka i stan u kojem su se održavali psihoanalitička okupljanja, opljačkani su i opustošeni. Zajedno sa subotičkim Jevrejima, deportovan je u stočnim vagonima, a umro je u terezinskom logoru, na samom završetku rata. Galopirajuća ratna pretnja i prodor nasilja navele su ovu svestranu i enigmatičnu, a potom gotovo potpuno zaboravljenu ličnost, da analizira i društvene simptome od kojih je i sam stradao. „Opasnost od koje nam se valja braniti“ danas nije nikakav imaginarni neprijatelj, niti nuklearna pretnja, već sama činjenica da su simptomi koje je Šugar detektovao još uvek tako hronično relevantni.

*Oba članka, koje je sa mađarskog jezika preveo Marko Čudić, objavljena su i dostupna u izvanrednoj studiji [Nikola Mikloš Šugar, Zarazna omaška, psihoanalitičke studije, članci i kritike 1925-1941](https://ifdt.bg.ac.rs/knjiga/zarazna-omaska-psihoanaliticke-studije-clanci-i-kritike-1925-1941/), koju su priredili Borislav Mikulić i Srđan Damnjanović, Institut za Filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, 2024.* 


Struktura nasilja

Put mržnje vodi do izvora novca

Crnogorski slikar Vojo Stanić rođen je pre malo više od jednog veka, iste godine kada je u Parizu, jedan od njegovih uzora, metafizički slikar, Giorgio de Chirico, primljen u Nadrealistički pokret i oženjen ruskom balerinom i arheloškinjom, Raissom Gurevich. Preminuo je novembra 2024, u svojoj stotoj godini. Opredeljen za figuraciju, prizore mora, mediteranskih kuća, vetrova, prozora, susreta, snolike pejzaže s belim plahtama i čamcima, ostavio nam je slike upečatljivih detalja i mikropriča, prema kojima treba pristupiti pažljivo, jer, kako je jednom napisao, „opasnost vreba iz sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Dok radiš detalje, misli na cjelinu.“

Stanićevo slikarstvo potvrđuje da je naivnost ništa drugo do disciplina novosti duha (prema njegovim rečima – duhovna svežina), kao i da je „podsvijest naša prava svijest, jer je spontana.“ S pravom je smatrao da sve što je vredno u umetnosti potiče iz podsvesti, a to što je *vredno* psihoanalitički se imenuje kao ništa drugo do istina.

„U čamcu“ je slika iz koje progovara upravo jedna takva višeslojna i kompleksna, ali potencijalno transformišuća istina. Ovo ulje na platnu pleni jednostavnošću i upornim pozivom na neiscrpna tumačenja.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0375753-1213-4b02-bc78-5bfa7f854930)

U središnjem delu slike su muškarac i žena – tačnije – žensko i muško telo. Iako su nagi, položaj njihovih tela sugeriše snažnije prisustvo tanatosa nego erosa. Sam čamac je nekakva rebrasta utroba kita, karikirana Nojeva barka, duboko uznemirujući nasukani splav koji u svojoj rasečenoj i okrvavljenoj materici nosi potpuno otvorenu, ali imobilisanu, gotovo neživu ženu, sa oreolom koji podseća na kacigu kosmonauta i ogrlicom nalik na pseću, sa bolnom grimasom grča, ugašenih ali svetlećih očiju koje kao da su progutale zvezde, nogu postavljenih u turski polused ili poluporođajni položaj. Prozirni omotač oko njene glave reflektuje nebeski svod, sa jasno istaknutim polumesecom, i raspršenom galaksijom. 

Njene butine i listovi sačinjavaju romboidan jastučak na koji se glava muškarca – Crnca – roba ili utopljenika, u položaju fetusa, blago oslanja. Na njegovom telu vidljiva su rebra, narukvica-tetovaža, a noge su mu položene tako da čine kontrast pozi koju zauzima njen donji deo tela. Šake je postavio u pomirljiv i ponizan gest, gest molbe, tihog obožavanja. U gornjem delu slike nema izvora svetla, niti horizonta, njihova nasukanost je potpuna. To nije predah, već čekanje da se gomila crnih stena obruši i da ih zatrpa. Iako u istom čamcu, čini se da ova dva ljudska tela ni ne vide jedno drugo, svako je zagledano u vlastite opscene i fantazije. Sluti se da bi jezik kojim bi progovorili doveo do nekog novog rascepa. Zato i ćute poput kamenja, snatre i levitiraju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48893f15-5046-4e5a-b82c-080f472b3948)

U trouglić savijeno platno ima crvene i bele pruge koje nedvosmisleno aludiraju na isečak američke zastave. Tačno oko nje opisana je kružnica mlečnomutnog svetla, jarbol-svetionik koji sa podvodnim, potopljenim objektima – školjkom i piramidom, čini nekakav trougao, nevidljivi, a ipak tako prisutni vigvam. Na ovoj slici odsutna je bilo kakva noseća pobuna protiv nepravde i prirodnih sila, na njoj nema mnoštva, nema isprepletanih tela koja u borbi protiv talasa, kao na Géricaultovom „Splavu Meduze“, pokušavaju da ostanu živa. Ostalo je samo dvoje, poslednji, razdešeni, par, od svih napušten, odsečen i usamljen.

Svetačka i misionarska ženska figura nešto prinosi, daruje, ali se i neizmerno usteže. Sluša ispovest, razmišlja o pomilovanju, ali joj nije dat san pravednika – roba. Ona ne može da zaspi, on ne uspeva da se probudi. Odustao je od priznanja i pobune iz straha od umiranja, osuđen da učestvuje u nekom magijskom, repetitivnom ritualu, omamljen i hipnotisan. Možda baje zagledan u svoje prste jer će tako održati trans meduze, odsutne majke, koja i sama, okićena draguljima, genitalije prikriva nekakvom kraljevskom kuglom ili verskom relikvijom, na dlanovima noseći taj sveti, zlatom optočen nar, puki označitelj moći, podsetnik na praroditeljski greh.

Zloslutna barka ne plovi, njeno sidro je skliznulo u noćnu morsku plavet, planktonsku masu punu bodljikavih ježeva, nalik na minsko polje. Muškarac i žena, ili prosto dva tela, melanholični su taoci Levijatana. Tu, u odsustvu njihove plovidbe i komunikacije, iskrsava pitanje same mogućnosti odnosa i prepoznavanja.

*

Godine kada je nastala ova slika (1971), posada Apola 15 se vraća sa 77 kilograma uzoraka Mesečevog tla, a Južnovijetnamske snage napadaju Laos, uz punu američku vazdušnu i artiljerijsku podršku. New York Times otkriva dokumenta koja potvrđuju kompletnu istoriju američke upletenosti u sukob u Vijetnamu. Australija i Novi Zeland povlače svoje vojnike, trupe se drastično smanjuju, a u vojnim redovima širi se razočaranost, dezerterstvo i sve veća upotreba narkotika. Iste godine John Kerry svedoči pred američkim Senatom o ratnim zločinima, navodeći iskaze preko stopedeset američkih vojnih veterana, od kojih su njih šesnaest u znak protesta okupirali Kip slobode. Američki poručnik William Calley osuđen je na doživotni zatvor zbog masakra civila u vijetnamskom selu Mi Laj tokom 1968, a antiratni protestni marš u Washingtonu broji pola miliona ljudi.

Ovaj umetnički efektno zgusnut paradoks progresa zabeležen je u pesmi „Stope po mjesecu“, Radovana Zogovića, u kojoj pesnik trijumfalno klicanje pohodu na Mesečeve predele jukstaponira sa, od bombardovanja u kratere pretvorenim, vijetnamskim toponimima. 

*Stope, čovječje, k Moru tišine, uz najlukaviji njegov zaliv –*

*malo sive, pomalo crne, crvene; rebraste kô trag tanka.*

*Provjerite, šetači po trgu Mjeseca, nijesu li vam greškom dali*

*čizme nagaravljene, napepeljane, krvave od Bu Pranga?*

Zastavica na jarbolu koju okružuje mesecu nalik sfera nije samo označitelj moći američke imperije, već i sveprisutnog kolonijalizma i svih njegovih posledica, novih bojnih polja i mnogobrojnih utopljenika.

Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom, humorom, naivnim ali i setnim svakodnevnim prizorima, postupcima i detaljima uporedivim sa slikarstvom Chirichoa ili Magritta. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja, iako na njoj nema mitoloških, zloslutnih i dijaboličnih stvorenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/395c1d5e-18cb-44e8-87cd-8a784941f963)

Ono što je na njoj najintrigantnije jeste upravo to što su ljudska bića predstavljena kao čudna, strana i vanzemaljska, kao odraz u kojem vidimo svoje ogoljeno, ništavno, ali istinito ljudsko stanje. U tom ogledalu, naša otuđena ljudska priroda, sama alijenacija, isprečila se kao uslov i usud postojanja. Drama nije ljubavna, ni lična, već društvena, pa i civilizacijska.





Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja

vojo stanić (1924-2024)

Slika koja otkriva dramu čovječanstva

Novinar Slavko Ćuruvija 1990. objavljuje knjigu „Ibeovac: Ja, Vlado Dapčević“ – životnu priču revolucionara i komuniste, učesnika NOB-a, a potom izdajnika, golootočkog zarobljenika, neprijatelja broj jedan, emigranta, i konačno slobodnog, ali umornog sedamdesetogodišnjaka. Ona je sačinjena od intervjua snimanih magnetofonom, tokom sedam dana u Belgiji, u trajanju od sedam do osam sati svakog dana, uz minimalne naknadne autorske intervencije. U pogovoru stoji da je knjiga jedinstvena u prikazu događaja i ličnosti vezanih za 1948. godinu i da je njena vrednost u tome što je u njoj po prvi put, „necenzurisano, „jedan okoreli ibeovac“ ispričao svoju priču, svoju istinu, onako kako je on vidi“. Vlado Dapčević koji je više od pedeset šest godina proveo u aktivnoj političkoj borbi, a od toga četrdeset osam godina u zatvorima, ratu i emigraciji, priču zaključuje rečima da je umoran, slabog zdravlja i da je za njega sve završeno.

Da ipak nije bilo tako i da za ovog revolucionara predaja nije bila opcija, svedoči i nedavno objavljena knjiga naslovljena Sa nama, Vlado Dapčević, minimalističkog dizajna, bele naslovnice sa utisnutom crvenom petokrakom između naslova, koja se nalik suncu pomalja iznad planinskih vrhova. Dočekala me je u poštanskom sandučetu, bez najave, poput partizanske konspirativne poruke koju treba preneti dalje.

Iako usredsređen na poslednju deceniju života Vlada Dapčevića (1990-2001), od trenutka njegove odluke da se vrati u ratom zahvaćenu Jugoslaviju i da se politički angažuje, pa sve do njegove smrti, autor knjige Role Kovač, suosnivač Partije rada i sudeonik mnogih opisanih događaja, ovaj samizdat ne definiše kao biografiju, već kao „autobiografsko kazivanje“. Knjiga obuhvata dokumentarnu građu (novinske, radijske i televizijske intervjue Dapčevića i citate), osnivanje pomenute Partije rada i njeno delovanje tokom ratnih devedesetih, sećanje na rad i druženje, kao i anegdote drugih savremenika i drugova. 

U uvodnom delu opisan je Vrbas, rodni grad autora knjige, zanimljive etnografske strukture, nakon Drugog svetskog rata masovno naseljenog crnogorskim porodicama, tako da je „svako pleme dobilo jedno selo opštine“, a neka i zasebne ulice. Ideološka podela nakon 1948. bila je oštra, kidala je porodične, bratske i prijateljske veze i dovodila do izolacije. Autor beleži simptome nadolazeće promene političke paradigme nakon Titove smrti, nadirući nacionalizam koji nezaustavljivo počinje da zahvata i cepa društveno tkivo. Čitaoci se kroz faktografsko nizanje događaja upoznaju i sa mnogim pozadinskim detaljima, reakcijama ljudi, njihovim političkim opredeljenjima ili naglim metamorfozama. Od zloslutnog Memoranduma SANU, 8. sednice Saveza komunista Srbije 1987, kada Slobodan Milošević preuzima partiju, obračuna sa pokrajinskim rukovodstvom Vojvodine 1988, do eskalacije u pravcu oružanih sukoba. 

U Crnoj Gori se postavlja novo rukovodstvo, pod vojnim i policijskim pritiskom ukida se autonomija Kosova, nakon čega protestuje osam stotina rudara Starog trga. Sledi pljačka veka u kojoj Milošević preko noći iz Narodne banke Jugoslavije prebacuje dve i po milijarde maraka na račun Narodne banke Srbije, miting na Gazimestanu, i konačno 14. Kongres Saveza komunista Jugoslavije održan u Sava centru, na kojem se eksplicitno sukobljavaju dva koncepta uređenja Jugoslavije – centralističkog, pod dominacijom Beograda, i konfederalnog, koji su favorizovale druge republike. Ubrzo dolazi i do snažne potrebe za jednim drugačijim i odlučnijim političkim antiratnim delovanjem, kao kontrateža tadašnjoj jedinoj alternativi oličenoj u Građanskom liberalnom savezu, što se poklapa i sa povratkom Vlada Dapčevića u zemlju.

U ratnohuškačkoj klimi, iznošenje beskompromisnih i doslednih internacionalnih stavova i sposobnost da se oni brane, predstavljalo je samu srž otpora. Jezgro političkih istomišljenika i aktivista koje će ubrzo prerasti u Partiju rada nije protiv rata bilo samo deklarativno, već i odlukom da njeni članovi ne smeju da učestvuju u mobilizaciji i da se odazivaju pozivima vojnih odseka. 

Osnivačka skupština održana je 28. marta 1992. i prisustvovalo joj je oko pedesetak članova. Prethodili su joj dugi razgovori i dileme povodom budućeg naziva. Upravo zbog svesti o kompromitaciji svega što ima komunistički predznak, Vlado Dapčević odbacuje predlog naziva Komunistička partija internacionalista, i predlaže naziv Partija rada, uz obrazloženje da je pojam rada jedan od temeljnih principa Marksove teorije. Rad na partiji bio je „rudarski i neprekidan“, a Bilten partije je izdat ilegalno, u državnoj štampariji, preko simpatizera koji je noću krišom štampao partijski propagandni materijal. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0db788b-1a88-468c-99db-fbdbc3b68a38)
Policijski karton Vlada Dapčevića, Hrvatski državni arhiv{.caption}

Stav Partije rada je da je 1948. Jugoslavija prešla sa proleterskog internacionalizma na jugoslovenski nacionalizam, koji se kasnije nužno preneo na republike i regione. Jugoslavija je bila „fleksibilna tvorevina“, čija je unutrašnja protivurečja  Zapad držao pod kontrolom sve do sloma Sovjetskog Saveza, kada gubi interes da dalje finansira postojanje tog „sanitarnog kordona“. Nova politika Zapada sastojala se „u mrvljenju državnih tkiva bivših socijalističkih zemalja“, jer mu njihovo usitnjavanje obezbeđuje dominaciju nad novim državama-tržištima. Odbacivši komunistički i internacionalni princip, nacionalne birokratije ubrzale su raspad Jugoslavije, postavši nacionalne buržoazije, odnosno kompradorske elite.

Partija rada se zalagala za jedinstvenu BiH i protiv pretenzija „Velike Srbije“ i „Velike Hrvatske“, ističući da je BiH „kamen-temeljac i zalog svake moguće buduće zajednice naših naroda“, za suverenu Crnu Goru, a protiv velikosrpskog nacionalizma, za nezavisno Kosovo, podržavajući albanski studentski pokret i njihovog tadašnjeg vođu Albina Kurtija, obilazeći usled represije po kućama izmeštene prištinske škole i univerzitete i prateći razvoj otpora albanskog naroda od gandijevskih metoda do oružane borbe. Partija rada je branila pravo svakog naroda na samoopredeljenje i nezavisnost, organizovala tribine i partijske obuke, pokušavajući da, uprkos svim poteškoćama, deluje i lokalno i internacionalno.

Vlado Dapčević nam se predstavlja iz raznih, ponekad sasvim intimnih uglova, kao drug, saborac, brat, suprug i otac, strastveni pušač i ljubitelj crnog čaja i baklava, čovek neverovatne memorije i vitalnosti, koji je jednom prilikom držao izlaganje mladim partijskom članovima punih četrnaest sati, što je bio trening koji nisu svi izdržali. Knjiga čuva od zaborava i delovanje manje poznatih ličnosti, a posebno drugarica, nekadašnjih logorašica, ali i mladih snaga bez kojih bi partijski rad bio nezamisliv. Tu su i pojedine (auto)ironične, gotovo nadrealne epizode, kao što je priprema kongresa Partije, kada osamdesetogodišnji Dapčević, zajedno sa autorom knjige, po tropskim vrelinama poput „dvije spodobe donkihotovaca“ obilazi antikvarnice, tražeći marksističku literaturu koju bi delili novim članovima. 

Vlado Dapčević je preminuo 12. jula 2001, istog datuma kada je, šest decenija ranije, u Crnoj Gori doneta odluka o dizanju ustanka protiv fašističkog okupatora, u kojem je i sam učestvovao. Sahranjen je u rodnom Ljubotinju, u kamenjaru, divljini, a autor ove knjige koji je tada održao govor, istakao je: „Bio je so ove zemlje, jer da nije takvih ljudi, da nije tih rijetkih zrnaca soli, zemlja bi obljutavila (...).“

Ostati dosledan marksističko-lenjinističkim stavovima i politički delovati iz krajnje manjinske i defanzivne pozicije, u vreme policijske države, neočetništva i pod naletom revizionističkog antikomunizma bilo je unapred osuđeno na propast, što u knjizi slikovito ilustruje metafora „bacanja rajsnegli po putu“.

Ipak, baš kao što je 1998. Partija rada pokrenula omladinski list „Otpor“, u čijem zaglavlju je stajala pesnica, da bi, nakon nepunih mesec dana, stilizovana pesnica postala glavni simbol studentskog i đačkog pokreta otpora u borbi protiv Miloševića, tako bi se i danas moglo reći da je svojim uverenjima i delovanjem makar anticipirala sve masovnije, antirežimske i antikorupcijske aktuelne proteste kao novi vid Balkanskog pokreta otpora! 





Role Kovač, "Sa nama, Vlado Dapčević", samizdat

sa nama

Bio je so ove zemlje i simbol otpora

Izložba, [Modra, ljubičasta, zelena, žuta](https://crvena.ba/modra-ljubicasta-zelena-zuta), otvorena je krajem godine u Sarajevu, u organizaciji Crvena. Tema ove izložbe je femicid, odnosno problematiziranje društvenog konteksta i narativa koji normalizuju, potkrepljuju, i na kraju aboliraju nasilje nad ženama. 

O ovom društvenom problemu i patologiji svoj umetnički i snažan društveno kritički glas ima osam umetnica. Jedna od njih je i Adela Jušić, sa kojom sam za „Normalizuj“ razgovarala o položaju žena i umetnica na Balkanu, kao i o izložbi *Art of Peace, Art After War in Bosnia and Herzegovina Rwanda and Timor-Leste* koja je otvorena u Pertu, u Australiji.

**Kako stoji u katalogu „I sam naslov izložbe, upućuje na snažan no često zapostavljen proces iscjeljenja od nasilja. Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta su faze modrice – svaka boja predstavlja drugu fazu boli, traume i oporavka. Modrice ne pričaju samo priču o udarcu – one su vizualni prikaz odgovora tijela na ozljedu, ciklus koji se mijenja iz tamnog u svijetlo kako počinje zacjeljivanje. Ova metafora odražava putovanje koje mnoge žene doživljavaju: bolan, trajan proces koji nije linearan, već nepravilan i neizvjestan.“ Možete li nam nešto više reći o izložbi?**

Tema je razumljiva i potpuno logična, te neophodna s obzirom na bosanskohercegovačku realnost – nasilje nad ženama koje još stidljivo zovemo femicid i za koje se lobira za izmjene zakona strateški ne spominjući tu „presnažnu“ riječ FEMICID, već „mržnja prema ženama“, jer kad god čujemo to -CID, u glavama naroda su etnonacionalne borbe za priznanje ili negiranje genocida, urbicida itd. Jednostavno rečeno, u takvoj dnevnopolitičkoj atmosferi (koja traje već 30 godina) nema prostora za još jedan -CID, a zasigurno još i manje i utoliko što on ne podrazumijeva etnonacionalističke identifikacije, previranja i podjele. Femicid nema etnos i nema naciju, nema entitet, pa je tako 04.6.2022. godine u Zenici Muhedin Begagić ubio svoju djevojku, a u Kotor Varoši na isti dan – Zdravko Raca je ubio svoju sestru.

**Ko je sve u ovoj izložbi učestvovao?**

Koncept izložbe, kustoski posao, fundraising, produkciju (i šta sve ne) radila je Andreja Dugandžić, direktorica Udruženja za kulturu i umjetnost „Crvena“). Naša umjetnica Lala Raščić,  takođe članica Udruženja, radila je na produkciji, dizajnu, postavci izložbe. Na izložbi, osim mene, učestvuju i Alma Gačanin, Jelena Fužinato, Kasja Jerlagić, Lana Čmajčanin, Mila Panić, Milena Ivić i Saša Tatić. 

**Ova izložba nije bila samo umetnički događaj – to je čin solidarnosti, borbe i otpora. Vaš rad  je bio potresan – posuđujete glas jednoj od ubijenih žena koja kao da govori „s one strane“, odnosno nakon smrti, a uz je i veoma slojevit.**

Moj rad „Sve što želim reći o nasilju na dan 20.12.2024. predstavlja audio narativ i tri fotografije pronađenog (ready-made) objekta (fotografija Dženata Drekovića) kreiranog za ovu izložbu. 

U narativnom audio radu, bavim se  nasiljem nad ženama u bosanskohercegovačkoj svakodnevnici, odnosno konkretnim primjerima femicida u proteklih godinu dana. Iz prvog lica govorim „u ime“ ubijenih žena, pokušavajući, na osnovu dostupnih informacija, rekreirati njihova strahovita iskustva, „rekreirati“ (loš izbor riječi) njihovu smrt, intimno i emotivno, a kroz sve priče se prepliću društveno-politički komentari – predrasude, stereotipi i razne druge metode kojima patrijarhat održava moć i sije strah, jer muškarci ne samo da „siluju jer mogu“ (Susan Brownmiller), već i ubijaju jer mogu. 

Otrcani argumenti kojim društvo često „moli“ nasilnika da se „smiri“ kao što su: „Zamisli da je to tvoja žena, djevojka, sestra, majka, dijete“ niti ne stoje logički, jer oni ubijaju UPRAVO svoje žene, djevojke, sestre, majke, djecu.

**Mediji neretko koriste eufemizme i na krajnje neprofesionalan način tretiraju slučajeve femicida. S druge strane, domaća kinematografija obiluje primerima nasilja nad ženama, od činjenice da se erotske scene neretko svode na klasičan primer silovanja, do doslovnih žrtvovanja i ubistava ženskih likova. Odakle toliko svireposti u načinima na koji su mnoga ubistva počinjena?**

Sjekira, u posljednjih desetak godina možda i najčešće oružje kojim bosanskohercegovački (slobodno možemo reći srpski, hrvatski, crnogorski) muškarac ubija svoju ženu, sestru, majku, neminovno podsjeća na film Ademira Kenovića (na čijem scenariju je radio i Abdulah Sidran, koji je imao i značajnu ulogu hroničara u samom filmu) u kojem, po istinitom događaju, Kuduz Bećir sjekirom kolje svoju ženu Bademu pred njenom petogodišnjom kćerkom. Možda se ne sjećate, ali u jednom momentu, pred kraj filma, nakon brutalnog klanja jedne „nevjernice“, „kurve“, Kuduzu se u snoviđenju javlja Bademin lik – simbolički nevin poput Djevice Marije, kose pokrivene šalom, gdje mu ona sva mila govori: NEKA SI ME VALA UBIO.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/055335b8-8b6f-463a-a028-43a1900988a3)
Adela Jušić, foto: Urban magazin{.caption}

Wikipedia opisuje ovaj film: „Ovo je priča o tragičnoj ljubavi. Ona se odvija u tmurnom socijalnom okruženju gradskih periferija. Badema, zavodljiva lokalna djevojka, upoznaje se sa Bećirom Kuduzom koji je upravo izišao iz zatvora. Niti razlika u godinama, niti činjenica da Badema ima djevojčicu (ne znajući ko joj je otac) ne sprečava ih da budu zajedno, ali svako sa svojim sopstvenim planovima. (....) Ali Badema je očito pomalo naivna i nije dobra domaćica. Međutim, Kuduz je čovjek kojeg prati tragedija, razdiran od ljubavi, strasti i ljubomore. Njih dvoje se prepiru i zatim se mire, onda se opet sukobljavaju pa se ponovo vraćaju jedno drugom i tako se priča razvija dok ne dostigne svoj neizbježan tragičan kraj. I sve bi to bilo krajnje banalno i nevažno da nije činjenice da iza ove tragedije leži čista, prava ljubav dvoje ljudi koji su pronašli jedni druge u ovom okrutnom svijetu: Kuduz i Bademina petogodišnja kćerkica Amela.“ 

Baš kao što bosanskohercegovački i regionalni mediji proteklih 10 godina opisuju ubistva 70 žena – a posebice onih gdje muškarac, nakon što ubije ženu, a ponekad i djecu – „sam sebi presudi“ – ova ubistva se u medijima predstavljaju kao „porodične tragedije“ ili „zločini iz strasti“.

**Koliko dubok trag ostavljaju te lektire i takva tumačenja?**

Generacije su odrasle na ovom filmu, kao što smo odrasli i na spotu „Lambada“, ali nam je, barem meni i nekim mojim drugaricama, trebalo dvadeset godina da, ponovo gledajući spot, zamijetimo kako otac, babo, nakon što njegova (otprilike dvanaestogodišnja) kćerka i njen plesni partner, malac istih godina, počnu da plešu previše erotski – opali djevojčici šamarčinu, iz sve snage, tako da ona bukvalno padne, a dječak ostaje nekažnjen i neopomenut. Iako se te scene kao djevojčica ne sjećam, danas razumijem štetu koju je svaka slična scena bilo iz spota ili filma nanijela.

**Dimenzija etičnosti, koja gotovo nestaje danas kada umetnost pokušava da se svede na „kreativne industrije“, kao i snažan feministički angažman, neupitni su u Vašem celokupnom radu. Smatrate da umetnost može biti istinski etična samo onda kada proističe iz ličnog iskustva, kada nastaje „iz stomaka“. Kako ste se svih ovih godina odupirali pokušajima fetišiziranja, eksploatacije i komercijalizacije ratnih trauma?**

Ovo je pitanje koje mi se često postavlja. Odgovor je zaista jednostavan, ali za primjer ću dati jednu jako važnu izložbu u mojoj karijeri (ako to tako mogu nazvati): *Image Counter Image*, (*Bild gelegen bild*) u *Haus der Kunstu* u Minhenu. U pitanju je grupna izložba na kojoj sam bila jedna od najmlađih učesnika/ca i na kojoj sam izlagala tik pored Alfreda Jaara, umjetnika o kojem smo učili na istoriji umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti. Uvijek je se (ne)rado sjetim, kao i mog zaprepaštenja kada sam suočena sa neprofesionalnošću i površnošću kustosa i njihovih asistenata. 

Na ulazu u galerijski prostor bio je ogroman „didactic wall“ sa istorijski hronološki nabrojanim konfliktima i ratovima, od pada Berlinskog zida do tog trenutka kada je bila izložba. Već na početku je naravno pomenut rat u Bosni. Sa zanimanjem čitam napisano i ne vjerujem svojim očima: datum, mislim, neki april, a pored toga piše: "Bosnia declares war“.

Nakon toga, opet pogrešan datum genocida u Srebrenici (koji naravno nije niti nazvan genocidom) i pogrešan broj žrtava – i to za nekoliko hiljada pogrešan. Palestinska umjetnica je stajala pored mene i primijetila isti problem vezan za izraelske napade i rat u Gazi koji ne prestaje. Iz istih stopa sam se zaputila da razgovaram s kustosima do kojih nisam došla jer su samo njihovi asistenti bili dostupni za razgovor. Suzdržala sam se da ne izgubim kontrolu i počnem vikati. Navela sam probleme koje sam uvidjela, ali to ništa nije promijenilo. Zid je bio velik i završen, bilo je prekasno i znala sam da će sve te greške ostati tu do kraja izložbe i da će ih vidjeti hiljade ljudi…

**Mnoge umetnice sa ovih prostora su u nezavidnom položaju zbog nedostatka podrške i
sistematskog ignorisanja i zanemarivanja njihovog rada. Vi ste jedna od retkih koja na
specifičan način prkosi svim ovim realnim problemima. Ostali ste u svom rodnom
Sarajevu, ali ste internacionalno priznati. Smatrate li da i sistemska ograničenja mogu katkad biti i moćno stvaralačko oružje?**

Nisam više sigurna u to. Do pandemije su se stvari dešavale – mnogo putovanja, desetine izložbi svake godine, pristojni honorari. Naravno da su ti honorari, kada su se zarađivali recimo u EU, bili sasvim dovoljni za trošenje u Sarajevu. Pandemija je sve poremetila i čini se da više nikada ništa neće biti isto. Sada sam mnogo više osuđena  na naš sistem (pun korupcije, rupa, prevara) koji slabo mari za kulturu, *freelancere*, umjetnike koji su dvadesetak godina na birou. Pored još dva posla za koje sam se prekvalifikovala početkom pandemije iz čiste nužde, ostaje mi veoma malo vremena i novaca da stvaram. Motivacija je manja i zbog činjenice da sam skoro dvadeset godina radila u struci, a nemam ni dan radnog staža, što je ozbiljan problem ako sutra odlučim biti nastavnica ili profesorica umjetnosti. Dodajte tome i činjenicu da pare i nepotizam vrte tamo gdje burgija neće i da ja ni mrtva ne bih prodala dušu stranačkom šejtanu kako bih se uhljebila. 

**Kakav je status *freelancera* u Bosni i Hercegovini?**

Pokušava se regulisati status *freelancera* odozgo na dole, a ne obratno. Nekakvim šminkerskim površnim rješenjima koja nas dovode u još goru poziciju nego ikada. Ono što bi nam suštinski pomoglo možda se neće uraditi nikada.

Nedavno nisam mogla primiti neki smiješni honorar na bankovni račun, jer sam prešla kvartalni limit na koji me banka nikada nije upozorila, kao ni biro ni država. Nakon toga sam morala zatvoriti račun u toj banci i onda sam se šokirala: obišla sam pet banaka i niti jedna mi nije htjela otvoriti najobičniji račun jer sam nezaposlena i prijavljena na birou. Biro naravno nudi samo osnovno zdravstveno osiguranje i samo jedanput tokom 20 godina su me kontaktirali sa ponudom za intervju za posao, ali, da ironija bude veća, pogriješili su struku – zvali su me za posao ekonomiste. 

Da se vratim na banke, ko i zašto je naprasno donio pravilo ili zakon da nezaposleni (pa tako i *freelanceri*) ne mogu otvoriti račun, ne znam, ali tek par mjeseci kasnije sam uspjela otvoriti račun u jednoj od talijanskih banaka (ne želim da ih reklamiram ovdje), gdje mi je gospođa na šalteru rekla kako se banka usprotivila i odlučila da ponudi i „raji s biroa“ račune, jer to mogu i kao banka na to imaju pravo. Porezi nam se uredno naplaćuju na svaki ugovor npr. sa NVO ili nekom galerijom, novac ide i u PIO i u MIO, tj za zdravstvo i penziono, ali se svi vodimo kao nezaposleni i to penziono propada u ambisima nečijeg džepa ili državne kese. Volim svoju zemlju, ali sam nekad toliko ljuta da počnem razmišljati gdje da idem, gdje da pobjegnem glavom bez obzira. Ali, da, nekako sam još tu.

**Sproveli ste u delo i ideju da, u saradnji sa arhivama i muzejima, digitalizujete
dokumenta, knjige, časopise, fotografije i radite intervjue sa ženama koje su bile članice
AFŽ-a. Nasleđe AFŽ-a je nažalost za manje od jednog veka izbrisano, desila se velika
regresija u položaju žena, a buržoaski feminizam, u odnosu na jugoslovensko žensko
revolucionarno nasleđe antifašističke borbe, ne predstavlja nikakvu emancipaciju,
naprotiv. Da li je poduhvat digitalizacije završen i šta biste posebno izdvojili iz arhivskog materijala?**

Digitalizacija bi se trebala nastaviti, ali smo Andreja Dugandžić i ja već skoro „isušile“ sve arhivske lokalne izvore. Regionalni izvori bi bili naredni korak. Definitivno trebamo jedan interni sastanak i razgovor o strategiji, ukoliko se složimo da arhiv treba još rasti. Jako sam ponosna na količinu posla koji smo obavile do sada i, koliko pratim statistike arhivskog websitea, ljudi koriste arhiv u edukativne svrhe, a često ga i navode kao izvor u svojim teoretskim radovima. To i jeste bio jedan od naših primarnih ciljeva koji smo u startu projekta definisale. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/79d959c6-a0fb-4086-aab8-3ac40b8e7ebc)
Ona je otišla u rat, 2012.  foto: adelajusic.wordpress.com{.caption}

Jedan od važnijih dijelova arhiva su intervjui sa tada preživjelim AFŽovkama i vojnikinjama upravo zato što su one već u poodmaklom dobu i umiru, a sa njima umire i oralna istorija i istorija uopšte. To je ono što zaista ne smijemo dozvoliti, jer ženama se uvijek uskraćivalo mjesto u istoriji, pa čak i u najrevolucionarnijim periodima kada do društvenih promjena bez njih ne bi ni došlo, kako tvrde mnoge AFŽovke. Voljela bih da imam dovoljno vizualnog materijala da snimim dokumentarni film jer me plaši to koliko važnog ženskog udruženog djelovanja u tim godinama nije zabilježeno.

**Imali ste do sada stotinak izložbi širom sveta, a nedavno je otvorena važna izložba u Pertu na kojoj učestvuje i nekolicina Vaših kolega. O kakvoj postavci je reč?**

Izložba „Art of Peace, Art After War in Bosnia and Herzegovina Rwanda and Timor-Leste“  otvorena je se 1. februara  u Art Galeriji Zapadne Australije u Pertu i traje do 29. juna 2025.  Već sam sličnu postavku imala na solo izložbi STEALTH u Kibli, u Mariboru. Na ovoj izložbi predstavljam multimedijalnu instalaciju, zapravo recycle radova od 2007 do 2016. Prikazujem  video radove *The Sniper*, *Shooter Ready*, *Who needs DRNCH?*  i dva videa i audio rada *Tactics* koji su dio projekta *Ride the Recoil*. 

To je velika i zanimljiva postavka sa dosta zvuka koji se preklapa, radova koji pokazuju jednu cjelinu u tematskom, ali i širem smislu – rat iz perspektive tri generacije – onih koji su naši roditelji, odnosno ratnici u opsjednutom gradu, moja i ona nešto starija generacija koja je opsadu proživjela iz civilne pozicije, te generacija moje mlađe sestre koja se rata jedva sjeća i koja prolazi transgeneracijsku traumu, koja je traumu takoreći naslijedila, a takve traume tek treba da uvidimo i razumijemo.

Umjetnici/e koji izlažu iz BiH, pored mene su Mladen Miljanović i Aida Šehović, te iz Ruande i Timor Lestea: Inu Bere, Teta Chel, Maria Madeira, Cedric Mizero, Innocent Nkurunziza i Bernardino Soares. Projekat je započeo radionicom u Istorijskom muzeju u Sarajevu u oktobru ove godine, a nastavlja se simpozijem u Pertu uporedo sa otvaranjem grupne izložbe. Prvi put putujem u Australiju i radujem se novom iskustvu. 


 Iz prvog lica, „u ime“ ubijenih žena...


crvena

Adela Jušić: Femicid nema etnos i nema naciju

**Vaš poslednji album Naizust stavlja fokus na reč, na igre rečima, na polisemiju, čime se ostvaruje posebna atmosferičnost, ali i to da jezik ponovo oživljava, izlazi iz svoje okoštale ljušture, ponovo se porađa iz fraza koje više ništa ne znače, izlaže ih, ogoljuje, transformiše. Zapravo se sve vreme poigravate ustaljenim izrazima, onim što je „prazno“ u jeziku, ali akcenat je na dekonstrukciji, na oslobađanju reči, vraćanju punoće, pa i smisla, i otuda one u vašim tekstovima ponovo osvajaju onaj gotovo magijski potencijal. Jesu li riječi Vaše „malo roblje“ i koliko u samom procesu pisanja tekstova ima „automatskog pisanja“?**

„Naizust“ je u tom smislu specifično napisan, jer nije nastao iz pisanja, već iz govora. Dakle, izgovoren je. Improvizirao bih neku naraciju, pjevanje, i tu bi nastalo sjeme, polumisli, gotovi stihovi, nekad i cijele kitice, koje bi kasnije onda još brusio i oblikovao. Možda nije automatsko pismo, ali je zato automatski govor. U tom smislu je govor i čišće „automatski“, jezik je brži i od pameti, a kamoli od ruke i olovke. To me u tom periodu jako privlačilo, da samo meljem i meljem, i u nekom trenutku naprosto izađu iznenađujuće stvari. I štoviše, počeo sam jako osjećati taj prostor između riječi, to me zanimalo. Rodila mi se u glavi misao da su riječi vrata koja vode jedna do drugih. I sve su riječi povezane. Htio sam izraziti neke riječi kroz neke druge koje su njima bliske, kao da riječi oko sebe imaju neko gravitacijsko polje, neki svoj oblak, i kad približiš tih nekoliko oblaka, tu se rađaju novi odnosi, nove oluje. Uopće, imao sam na trenutke osjećaj da smišljam nove pjesničke postupke, koji su toliko tanani da ih sad više ni ne mogu objasniti. Ali „Naizust“ je ostao kao svjedok toga.

**Po obrazovanju ste rusista. Da li biste pomenuli neke autore ili književne uticaje, neka mala otkrovenja?**

Pisao sam diplomski o distopijskom romanu „Mi“ Jevgenija Zamjatina i u toku istraživanja pročitao sam „Braću Karamazove“ Dostojevskog. To mi je bio jedan od tih prijelomnih trenutaka, oduvalo me skroz. Nakon toga pročitao sam veliku većinu njegova opusa i tako mi 
je postao najdraži pisac. Uz njega, kad smo kod Rusa, što se suvremene književnosti tiče, ogroman sam obožavatelj Viktora Peljevina. Maltene imam policu samo za njega, „S.N.U.F.F.“ mi je možda i najdraža. A nedavno sam na sugestiju prijatelja pročitao prvi „Dnevnik“ Gombroviča i uopće nemam riječi koliko me oduševilo, malo je trebalo truda ispočetka, ali jedna od onih knjiga koje pročitaš i osjećaš da te promijenilo. 

**Mnogo je odrednica koje se vezuju uz vaš zvuk, ali svaka je krnja i nedovoljna. Ako bismo redom popisivali, rekli bismo da ste indie-freak-folk-trip-hop-psycho-dream punk. Definisali ste negde vaš zvuk kao „mračni nered“, a zanimljiva je i nova odredica trip-hop misticizam. Vi ste zapravo jedan psihoaktivan bend – u doslovnom smislu menjate stanje svesti. Kako ste uspeli doći do tog, sada veoma osetnog i efektnog, misticizma u zvuku?**

Uh, iskreno se više i ne sjećam kad sam spominjao taj „nered“ i „misticizam“, ali nije netočno.
To je možda više i pitanje za mog kolegu iz benda Dimitrija Petrovića koji je glavni producent i aranžer pjesama koje pišem. On ima vrlo mističan pogled na zvuk, miks, miješanje boja, tonova, tekstura, baš je pravi umjetnik u tom smislu, kao da stalno traži dokaz Boga u tim frekvencijama. Ne znam koliko to sam uviđa, ali ima prilično religiozan pogled na glazbu i zvuk, pa odatle i mistika. A ima i likovnu pozadinu, tako da vidi to sve nekako holistički. Što se mene tiče, ja sam prebrzo zadovoljan, ne vidim dalje od svoje skice i vrlo brzo tijekom procesa aranžmana i miksa gubim interes i moram se prisiljavati da ipak sudjelujem u tome i ne povrijedim kolege koji se oko toga trude.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4c9c4be7-5a1a-4b60-bd74-27d63766c583)
Dekica session, foto: Marina Uzelac{.caption}

**Čini se da ste vrlo otvoreni za eksperiment, bilo da su u pitanju akustički instrumenti ili elektronika, a izlišno je pominjati da glas tretirate kao instrument, na jedan sasvim atipičan način. Na poslednjem albumu on se stišava, prelazi u šapat, čime samo dobija na punoći. Polje eksperimenta je vrlo pipavo i reklo bi se da se tu vrlo jasno vidi razlika između neiskusnih muzičara koji eksperimentom prikrivaju vlastitu lenjost i neznanje i onih koji kao u vašem slušaju proširuju granice i polje izraza, obogaćuju ga i čine nezamislive spojeve mogućim. Koliko je teško u današnjem svetu i poretku ostati istinski radoznao i otvoren?**

Nama je eksperiment urođen, ne znam kako da to drukčije izrazim. Kad pišem pjesme, čini mi se da, čim naslutim formulu, ona je već u smeću i moram naći novi način da pišem. Svaka pjesma se piše na svoj način i svaka, ako je prava, taj će način naći. Zato su mi trebale skoro tri godine nakon što sam završio materijal za „Naizust“, da uopće počnem pisati novi materijal za Seine. Nisam znao kako pristupiti tome, ali sam znao da ga ne mogu pisati na isti način. I zato sam pisao masu nekih drugih stvari, a u vezi Seine sam bio paraliziran. I onda nekako počneš, relativno na silu, polako otvaraš polje svojih mogućnosti, bilo konkretan glazbeni instrumentarij, bilo emocionalni, misaoni, kao da uhvatiš nekog za ruke i vrtiš ga oko sebe sve većom brzinom. Dok se najednom ne nađeš usred pjesama. 

**Ne verujete u inspiraciju, već u disciplinu. Ako izuzmemo neosporan talenat (koji je nažalost na udaru, jer je komercijalizacija muzičke industrije odavno brutalna), je li u disciplini i posvećenosti tajna vašeg opstanka i kvaliteta?**

Da. Procijeniti vlastiti talent je nemoguće, znaš da nekad stvarno uspiješ napraviti nešto što samog tebe toliko omađija da slušaš to na repeat danima, ali opet, hoće li to rezonirati s nekim drugim, pitanje je (koje me, iskreno, većinu vremena niti ne zanima naročito), a realno, to bi vjerojatno i bila neka društvena ocjena tvog talenta. Vjerujem u disciplinu i trudim se dolaziti u studio skoro svakodnevno i stvarati, jer znam da ću na taj način do nečeg doći. I to je ono što je u mojoj kontroli, jedino što je u mojim rukama. S druge strane, inspiracija postoji, nije šala, i kad osjetiš taj dah, to je stvarno čarolija u punom smislu riječi. Ali i njoj nekad treba da dozrijeva, nekad se trudiš i radiš i ne dešava se ništa naročito, jer nekad stvarno nemaš ništa za reći, mora proći neki život kroz tebe, mora se nakupiti neke duhovne građe u tebi. Udah-izdah. 

**Iako se zvuk menjao, ono što je konstanta jeste pomalo zlokoban, postapokaliptički, distopičan vajb i tekstovi koji uspevaju da budu duboko intimni i istinski politični, rekla bih i proročki. Takva je recimo stvar „El zlo“ sa albuma „22“ koji je izdat 2019, a koja, ironično, neverovatno precizno hvata današnji trenutak. Ratovi, ubijanja, jame, ubrzane pripreme za ratno stanje širom Evrope, nuklearna pretnja, olovno teskobna atmosfera i ta „crna borovnica“ koja niče dok mi tobože „gledamo svoja posla i sijemo svoj vrt". Kakav je osećaj iz današnje perspektive slušati i izvoditi tu stvar, s obzirom na svest o normalizaciji rata i toj jezivoj promeni paradigme koju danas živimo**? 

Što kažu u u prvoj sezoni „True Detectivea“: „Time is a flat circle.“ U tom smislu, nisam siguran koliko je proročki jer se taj obrazac u društvu ponavlja svako toliko, mogao bih tvrditi i da je zapravo historijski. Sve to vrijedi i barem stotinu godina unazad. Ali tu pjesmu ne sviramo više uživo, malo sam se smorio od tog osjećaja da plašim ljude. Cijeli taj album je ne pomalo, već izrazito zlokoban. I premda stojim iza tog krika, ta je emocija strahovito gorka, to je moguće i nešto najgorkije što sam ikad napisao, ta te gorčina bukvalno jede. Možda je se zato i klonim.
Fun fact, ovaj „El“ u nazivu nije iz španjolskog, već kao kratica za „Elektro“, no točka se negdje izgubila.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/919a0338-aee1-4f5c-9ed3-58d920e0457b)
Foto: Marina Uzelac{.caption}

**Zahvaljujući Marini Uzelac, od samog početka imate prepoznatljiv vizuelni rukopis u promišljenim spotovima koji su prava remek-delca, a od kojih se svakako izdvajaju video radovi za pesme „Nebo“ i „Šilo“. Spot za „El zlo“ je sniman u Drugoj varaždinskoj gimnaziji ispred rada „Razvoj tekstilne industrije“ Julija Merlića, začetnika tehnike žbukoreza. Je li to na neki način i omaž ovom umetniku i jednom nasleđu?**

Da, jest neka vrsta omaža, ali da budem potpuno iskren, zaista nisam znao puno o Merliću i njegovom radu. Sve se to odmotalo kad nam je mama rekla da ima taj žbukorez koji stoji iza mreže, u sportskoj dvorani gdje klinci igraju nogomet i skaču preko kozlića, i ako se dobro sjećam, cijela je dvorana renovirana, ili čak rušena, no stisli ih konzervatori, i sve je nanovo građeno oko tog zida sa žbukorezom koji je ostao. Kakva priča, pali smo na dupe. Dopalo nam se kao simbol tog prahistorijstkog razvitka čovjeka, lovci, sakupljači, preživljavanje, industrijsko društvo, a na kraju zapravo iz ove vizure i sukob između i kapitalizma i komunizma. Veličanstven rad. 

**Iza vas su tri izvrsna albuma, balkanske i evropske turneje, nominacija za najbolji nezavisni album (IMPALA), upečatljivi tekstovi zbog kojih je zapravo svaki album konceptualno zaokružena celina nalik avangardnoj poeziji. Tu je i novi projekat pod nazivom „litl itali“. Kako Vam se, retrospektivno, čini ova godina, a kako prethodna decenija koliko već otprilike postoji Seine? Možda je nezahvalno praviti retrospektivu, ali koje biste tačke izdvojili kao intimno važne, možda i presudne, koje nastupe, prelome, epifanije?** 

Ranije me veselila ta vrsta kolekcionarstva vlastitog rada, pa brojiš te albume, pjesme, gigove.
Ali nekako me to ne radi više. Jedino što mi je bitno je ono što sad radim. Nisam u stanju gledati unazad sa suzom u oku, sve je to bilo fenomenalno, ali ja sam tu sad i danas. I hoću praviti nešto novo, na što opet za pet godina neću moći gledati sa suzom u oku, itd. itd. Ne mogu živjeti od svojih starih radova, jedino što me hrani su nove pjesme. No da ne izbjegnem pitanje sasvim, protekla godina bila je prilično spora, da ne kažem prazna, osjećam da sam tek hvatao zalet za sljedeću. Litl itali je objavio „Mir i Dobro“, a Eine „Podočnjake,“ no to je sve praktično napisano godinu prije. S druge strane, proteklo desetljeće bilo je prepuno lomova, pokušaja da se obračunam sam sa sobom, s publikom, sa svojim položajem u društvu, na sceni, na tržištu, nekoliko pokušaja da utrnem tu iskru u sebi, očigledno neuspješnih. Ali s tim je došlo i neko srazrijevanje, ili barem obrisi mira u meni što se tiče stvaranja. 



Ivan Ščapec iz zagrebačkog benda Seine govori o jeziku i automatskom pisanju, 
inspiraciji i disciplini, distopiji i epifaniji

Seine

Jezik je brži od pameti, a kamoli od ruke i olovke

Književna kritičarka i teoretičarka Maja Abadžija deli za „Normalizuj“ svoje iskustvo članice drugog kruga žirija za regionalnu nagradu „Štefica Cvek“. Razgovarale smo o kriterijumima, čitalačkom iskustvu i užitku, etičkoj i estetičkoj dimenziji teksta i potencijalno novoj regionalnoj književnoj paradigmi

**Deo ste kolektiva Pobunjene čitateljke, a takođe ste bili u sastavu drugog kruga žirija regionalne nagrade „Štefica Cvek“ koja je dodeljena već treću godinu zaredom, ovog puta u Sarajevu, u okviru festivala ženske umetnosti i aktivizma „PitchWise“. Kako su nastale Pobunjene čitateljke, protiv čega je uperena njihova pobuna i šta za Vas znači mogućnost da donosite odluke i birate knjige koje će biti nagrađene u okviru ovako specifične nagrade koja uključuje regionalnu godišnju i žanrovski veoma raznovrsnu književnu produkciju?**

Pobunjene čitateljke najbolje je opisati kao mrežu književnih kritičarki mlađe generacije koja se okupila prije nekoliko godina, najprije u Beogradu, a potom na regionalnom nivou, sa ciljem kritičkog prevrednovanja savremene književne scene na prostoru bivše Jugoslavije. Najvažniji aspekti pobune su svakako preispitivanje književnih autoriteta, te borba protiv svođenja kritike na sluškinju izdavačkog marketinga, a u prvom planu su feministička, kvir, marksistička, dekolonijalna, ekokritička i druge progresivne perspektive čitanja književnosti. 

U pitanju je raznolika grupa kritičarki i kritičara povezana zajedničkim vrijednostima, uvjerena u to da književna kritika mora sama da se bori protiv vlastite marginalizacije i komercijalizacije (i utilitarizacije u službi različitih interesa – izdavačkih, medijskih, nacionalnih...). Pobunjenima sam se pridružila 2018. godine kada me je kritičarka Nađa Bobičić, sada draga prijateljica, pozvala da napišem tekst za njihov inspirativno zamišljen zbornik *Rat iz dječije perspektive*. Potom se saradnja širila u pravcu zajedničkih koautorskih tekstova, podcasta, istraživanja, a u posljednje tri godine najintenzivnije sarađujemo na književnom izboru „Štefica Cvek“ – našem odgovoru na sve korumpiranije i netransparentnije regionalne književne nagrade, koje već godinama kritikujemo. 

Ta pobuna nastala je kao prirodna reakcija na činjenicu da najeminentnije nagrade vrlo često ignoriraju književno stvaralaštvo autorica. „Štefica“, nazvana po legendarnoj junakinji Dubravke Ugrešić, način je da se ponudi drugačija paradigma književne afirmacije – kroz nekompetitivno, uključivo, transparentno i, što nije nevažno, istinski regionalno književno priznanje koje će počivati na skladnom omjeru angažmana i inovativnosti. Treća „Štefica“ je proglašena u Sarajevu na Festivalu ženske umjetnosti i aktivizma Pitchwise, a dodijeljena autoricama u Zagrebu na Booksinoj Reviji malih književnosti, što potcrtava još jednu karakteristiku nagrade – njenu decentriranost (nadamo se da će neko od narednih proglašenja biti u Skoplju, te u drugim gradovima bivše države). Što se tiče posljednjeg dijela pitanja, moj dvogodišnji ’mandat’ u drugom krugu žirija „Štefice“ predstavlja jedno od najpoučnijih i najljepših iskustava u mom bavljenju književnom kritikom – veliki posao i još veća odgovornost koji se nadam da sam obavila na pravi način, poštujući principe koje smo ustanovile, ali i osobitosti svih sjajnih knjiga koje su se našle u užem krugu. 

**Reč je o knjigama koje su društveno angažovane, eksperimentalne, ali ni u jednom trenutku ne gubite iz vida da one moraju biti i umetnički uspele i zaokružene, odnosno naglašavate važnost da se zadovolje oba ova kriterijuma. Koliko je zahtevno voditi se ovakvim principima i da li je bilo nesuglasica tokom donošenja konačne odluke?** 

Zahtjevno jeste i zbog toga proces traje jako dugo – od anketnog istraživanja koje je za „Šteficu“ uvijek nulti i neizostavan korak, pa sve do konačnog proglašenja proticalo je, dosad, najmanje nekoliko mjeseci čitanja, diskutiranja, a onda i promoviranja tih knjiga kroz kanale naših organizacija i prijateljskih medija. Taj „tehnički“ dio je opet manje zahtjevan i odgovoran od onog koji se tiče procjene, jer ako se išta da zaključiti o regionalnoj književnoj produkciji na godišnjem nivou, onda to mora biti svjedočanstvo njene poetičke raznolikosti, što se ne odnosi samo na stil, nego i na angažman, koji je ponekad izuzetno suptilan, neizravan. Jedna od najvećih radosti „Štefice“ za mene je upravo izloženost tim raznorodnim poetikama i pristupima i uvjerenje da ne postoji jedna jedinstvena feministička književnost na nivou regije, te da se pisanje autorica ne da svesti na nekoliko tačaka, kao što se to nekad zlonamjerno implicira! 

Volim misliti da se „Štefica“ vodi idejom o ujedinjenosti forme i sadržaja, u smislu da uistinu društveno relevantnog teksta nema bez formalno-estetske vještine, te da prazno pozivanje na estetiku, s prezirom prema angažmanu, odaje jedan ignorantski odnos prema literaturi (a u najtežim slučajevima estetika biva paravan za nacionalističke i slične isključujuće pristupe). O tome doista mnogo diskutujemo tokom samog procesa čitanja i vrednovanja, i dosad nas taj pristup nije iznevjerio, tim više što ga se mora adaptirati svakoj knjizi ponaosob. Ne bih rekla da je bilo nesuglasica, neslaganja i različitih mišljenja i procjena uvijek ima, i dobro je da je tako, ali rekla bih da smo, bar dosad, uvijek jednoglasno stale/i iza svakog izbora.

**Za nagradu se takođe vezuje i feministički angažman. Izjavili ste da on mora biti ubedljiv na planu teksta, a ne plakatni. Koje kvalitete jedna takva knjiga mora da poseduje i koji su Vaši parametri etički odgovorne književnosti?**

Za mene su to književni tekstovi koji pokazuju da neće za račun tretmana teme zapostaviti formalnu dotjeranost teksta; štaviše, otišla bih i korak dalje i rekla bih da ubjedljivog feminističkog angažmana ne može biti bez osviještenog tretmana forme. Dok razmatramo kandidovane knjige za  „Štefičin izbor“ uvijek smo u potrazi za pričama koje tematiziraju ženska i druga u patrijarhatu zapostavljena iskustva kao što su npr. kvir ili radnička, te djela koja ne tematiziraju ženska iskutva u vakuumu nego pokazuju svijest o tome kako su i literarni životi žena – baš kao i stvarni – uvijek društveno određeni klasnom, rasnom i regionalnom pripadnošću, nacionalnim, etničkim i religijskim elementima. Tekst koji se želi kretati kroz tu složenu mrežu mora biti samosvjestan i umiješan, a često i inovativan, pa i eksperimentalan kako bi dosegnuo uvjerljivost i/ili izrazio kritiku postojećeg stanja, a naročito ako bi želio imaginirati drugačije ili bolje društvo. Za mene je uvijek sjajan primjer fantastika, iako moram priznati da je dosad u „Štefičinom izboru“ nismo imali puno – promišljena, osviještena i subverzivna upotreba fantastičkih spekulativnih strategija pripovijedanja, imaginiranje narativnih i motivskih elemenata teksta koji možda ne odgovaraju stvarnosti, ili predimenzioniraju neki njen (u pravilu tlačiteljski) aspekt, sjajno svjedoče o neophodnosti pobune i promjene. No u duhu one raznolikosti aktuelne scene koju sam pomenula na početku, naglasila bih da primjeri variraju  i da se feministička kritika uvijek adaptira dometima i potrebama svakog teksta pojedinačno.

**Šta novo donose knjige iz ovogodišnjeg izbora, a koje su poveznice sa knjigama nagrađenim prethodne dve godine? Imate li utisak da ovog puta dominiraju neke druge teme i da književni tekstovi donose, makar u naznakama, neku novu paradigmu?**

Ključne riječi kojima bih opisala izbor ove godine su intersekcionalnost i suptilnost. Propitivanje rodnih perspektiva i feminističkog i kvir angažmana isprepleteno je sa antiratnim, klasnim, dekolonijalnim, migrantskim, revolucionarnim... Sve knjige počivaju na jednoj intersekcionalnoj pretpostavci identiteta gdje se žensko ne propituje nikad u nekakvom vakuumu roda nego uvijek u kolopletu drugih društvenih silnica kao što su ratovi, klasna borba i kapitalizam, rad, migracije.

Što se tiče suptilnosti, čini mi se da su ove godine izabrane knjige jednim dijelom feministički angažman 'uposlile' u okviru širih tema koje jednako zahtijevaju ozbiljan tretman – dobar je primjer roman Eve Simčić „Četiri lakta unutra“ koji tretira, uz rod, pitanje migracija i mentalnog zdravlja, ali i „Strvinari starog svijeta“ Tee Tulić gdje se životi žena različitih generacija najprije otkrivaju kroz klasno pripadanje, a u centru priče je ženski pripovjedački subjekt kojeg potpuno definira odnos prema ocu sasvim suprotan patrijarhalnim stereotipima: topao, nježan, ranjiv... 

Nekada epski raskošno obrađena dekolonijalna tema, kao u romanu „Jedinstveni matični broj“ Lidije Dimkovske sasvim prikriva feministički angažman – i to je uredu – „Štefica“ mora ostati otvorena za sve progresivne ideje u literaturi, ne samo za feminizam. Ostale nagrađene knjige pak imaju otvorenu borbenost mladalačkog angažmana, poput stihozbirki „U haosu radost“ Kalije Dimitrove i „Kuća se nije mrdnula“ Jelene Anđelovske gdje su na istaknutom mjestu kvir iskustva, dok je ilustrovana knjiga #ŽENE BIH za djecu – Ilustrovano putovanje s izuzetnim ženama iz prošlosti prava mala historija ženske borbe namijenjena najmlađim čitateljicama i čitateljima. 

U većem dijelu izabranih knjiga se kao tema nametnulo traganje za mjestom pripadanja, bilo da je riječ ponekad sasvim doslovno o kući (kod Anrijašević i Anđelovske već vidljivo i u naslovu), o metaforičkom domu (Tulić, Simčić) ili izgubljenom domovinom (Dimkovska) što se samo djelimično može objasniti tematskom opsesijom milenijalske generacije koja je po prvi put u historiji čovječanstva kolektivno bezdomna. Čini mi se da će to biti jedna od ključnih tema u neposrednoj budućnosti, iako ona zapravo kod nas, imajući u vidu iskustva ratnog izbjeglištva i (dobrovoljnih?) migracija nikad nije izgubila na relevantnosti.

**Da se izbor ne rukovodi nikakvim „kvotama“, iako je i te kako inkluzivan, govori i činjenica da je autorka Marija Andrijašević ove godine nagrađena drugi put, i to za knjigu „Temeljenje kuće“. (Njena knjiga „Zemlja bez sutona“ odabrana je pre dve godine kada je nagrada i ustanovljena.) Da li ste imali nedoumice povodom ove pomalo nesvakidašnje odluke?**

Da, ali vrlo kratko, i tu govorim ponajviše u svoje ime. A onda sam se dosjetila da je to uvriježeno razmišljanje većine *mainstream* književnih nagrada koje mi se učinilo suviše kalkulantskim: ove godine ćemo dati njemu, a njemu nećemo jer je nagađen prošle... ovome ćemo dati ovu nagradu, a onome neku drugu. Vrlo malo nam je trebalo da osvijestimo da nije tolika prepreka što je autorica već jednom izabrana ako se njena nova knjiga istakla kvalitetom unutar naših kriterija. Možda je i to pomalo subverzivno jer ide kontra očekivanja, a u prvi plan stavlja tekst, a ne njegovu autoricu, oslobađajući nas limitacija biografizma... 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ff93ee5b-99bf-4033-8bc5-d0d0463d00c6)
foto: Nidal Šaljić{.caption}

Inače, ova nas je knjiga posebno inspirirala na raspravu o angažmanu i natjerala da se itekako preispitamo šta je to što smatramo uspješnim angažmanom. Nisu svi članovi žirija bili saglasni da je knjiga „Temeljenje kuće“ društveno i politički, odnosno feministički angažirana, bar na prvu, ali nakon dužeg razmatranja, shvatili smo da smo možda na momente angažman postavile suviše usko. Način na koji Marija Andrijašević u ovoj netipičnoj poetskoj knjizi tretira temu ženskog naslijeđivanja je individualiziran, jedinstven, i feministički vrlo rafiniran – riječ je lirskoj potrazi glavne junakinje koja uprkos očekivanjima (i na čuđenje okoline) naslijeđuje zemlju od brata i njeno introspektivno ispitivanje pripadanja zemlji, još nesagrađenoj kući, selu, porodici;  feministički je to tekst ponajviše u smislu samotkrivanja mlade žene, što je vidljivo tek ako se nešto pažljivije zadubite. 

**Kada govorimo o regionalnoj književnosti, uglavnom mislimo na književnost pisanu na tzv. „zajedničkom jeziku“, odnosno plurocentičnom južnoslovenskom jeziku (bchs). Ono što je možda jedinstveno za nagradu „Štefica Cvek“ jeste činjenica da ona uključuje i književnost pisanu na makedonskom jeziku. Da li postoje poteškoće u čitanju tih knjiga, da li ih članovi žirija čitaju u originalu ili u prevodu, i kako je došlo do odluke da se uključe knjige pisane na makedonskom, a ne – recimo – na slovenačkom?** 

Tako je, vrlo smo svjesno evo već drugu godinu zaredom uključivale i književnost na makedonskom jeziku. U našem radu učestvuju koleginice iz Makedonije, kako na nivou koordinacije i organizacije, tako i u žiriju, a ove godine su to bile Gracija Atanasovska, i Marija Boškovska u prvom krugu, Manja Veličkovska u drugom krugu, te Frosina Kruškarovska kao koordinatorka za Makedoniju. One imaju primat pri čitanju i evaluaciji djela na makedonskom jeziku, dok ostali članovi žirija učestuvuju u razgovoru u skladu sa mogućnostima, pri čemu je primarno, dakako, poznavanje makedonskog jezika i književnosti. 

Smatram da bi bilo nepošteno reći da svi čitamo na makedonskom jeziku, jer to nije tačno (a prevod za knjige izdate godinu dana ranije, nažalost, uglavnom nije dostupan), ali svakako se međusobno provjeravamo i diskutujemo o kontekstu, temama, motivima, itd. Naravno, finalnu riječ svakako imaju kolegice iz Makedonije, sve drugo bi bilo besmisleno. Zbog okolnosti u kojima smo sve mi stasale, one imaju komparativnu prednost da mogu čitati na bhsc jeziku, te se i na taj način ostvaruje razmjena. 

Što se tiče slovenačkog jezika, postoji jasna i, vjerujem, više puta javno komunicirana intencija da se uključi u izbor, jer duboko vjerujemo da je dio istog kulturnog prostora, te da je riječ o književnosti koja i dalje komunicira sa ovdašnjom literaturom, iako su prevodi (i sa slovenačkog i sa makedonskog) mnogo manje prisutni i dostupni nego što bi trebali biti. Praktični razlozi zašto slovenačka književnost dosad nije uključena su više povezani sa prekarnom i ponekad volonterskom prirodom našeg rada nego sa nedostatkom volje, no sve se nadamo da ćemo i taj most vrlo brzo uspostaviti, a napravljeni su i neki prvi koraci u tom smjeru. 

**Koliko se proces čitanja razlikuje kada ste u ulozi članice žirija u odnosu na čitanje zarad vlastitog užitka? Da li nekad osetite zasićenje i da li se desi da promenite utisak o nekoj knjizi nakon drugog ili trećeg čitanja?**

Proces čitanja se, možda je to iznenađujuće, ne razlikuje mnogo! Za mene je žiriranje za Šteficu prije svega čitalačko uživanje (istina, ponekad opterećeno birokratskim, koordinacijskim, uredničkim ili PR dužnostima) i smatram privilegijom da su mi dostupne toliki raznoliki savremeni tekstovi i da mi je zadatak da provedem nekoliko mjeseci u njihovom iščitavanju – pregled aktuelne scene koji dobijete doista je vrijedan. No proces čitanja nikad nije samo čitanje, nego i diskusija sa kolegicama i kolegama u žiriju – jedan dinamičan razgovor na više platformi i kanala koji traje jako dugo i tokom kojeg nekoliko puta preispitam svoja znanja, očekivanja i, zašto ne reći, predrasude. Mislim da je svaki član/ica žirija bar jednom istakao/la koliko je sam proces razmatranja i diskutovanja, iako zna biti naporan, zapravo suštinski, jer ta razmjena mišljenja, kompariranje, promišljanje, komentiranje, sve to izdiže puko samotno čitanje na jedan viši nivo na kojem se odgovornost prema tekstu miješa sa učenjem i napredovanjem. Razgovori se u najintenzivnijoj fazi odvijaju maltene na sedmičnom nivou, a notifikacije u chat grupama nikad ne prestaju dok se izbor ne proglasi... 

Što se tiče drugog pitanja, recimo to ovako: slagala bih kada bih rekla da mi ponekad ne nedostaje opušteno samotničko čitanje lektire koja je potpuno moj izbor, bez obaveze da s nekim podijelim utiske u dijalogu ili u kritičkom tekstu/komentaru. I da, apsolutno se dešava da se utisak mijenja nakon više čitanja – to je tako i sa klasicima, zašto ne bi bilo sa savremenom književnošću, čiju vrijednost tek treba ovjeriti vrijeme? Primjer „Temeljenja kuće“ je upravo bio takav, nekad drugi ili treći pogled (u ovom slučaju, i drugi i treći par očiju) donesu novi uvid i novi utisak koji ne mora biti na štetu knjige, naprotiv!

**Uprkos strogo razdvojenim i drugačije imenovanim jezicima, uprkos i dalje veoma snažnom maskulinocentričnom „kanonu“, ali i krajnje rascepkanom književnom tržištu, ova nagrada afirmira postojanje zajedničkog kulturnog prostora, kao i veoma snažnih ženskih glasova. Ipak, knjige i dalje nisu toliko lako dostupne van državnih granica, a nema ni govora o tome da se mogu naći u bibliotekama susednih država. Ima li šanse da se ovo promeni i koliko je angažman Ženske čitaonice P.E.N. Centra u BiH važan u tom kontekstu?**

Hvala na ovom pitanju! Ženska čitaonica, trogodišnja inicijativa na kojoj sam sarađivala sa Lejlom Kalamujić, Lamijom Milišić i Adisom Bašić, spada među važnije književnokritičke inicijative na kojima sam radila. Ona je trenutno na pauzi (finansirana je projektno) i kao bosanskohercegovački odgovor na izazov Pobunjenih vjerujem da je na mikroplanu doprinijela toj distribuciji regionalnih knjiga bar među književnim kritičarima i kritičarkama mlađe generacije u Bosni i Hercegovini. Međutim, osim što su naši saradnici i saradnice dobili uredničku podršku, nefomalnu edukaciju i vidljivost, najveći doprinos Ženske čitaonice bio je ponaviše u tome što je u vrijeme pandemije, kada su toliki kulturni radnici i radnice otpušteni, a angažman novinara/ki i kritičara/ki smanjen na minimum, otvorila mogućnost da manje afirmirani autori objavljuju kritičke tekstove i za taj rad budu plaćeni. Što se tiče šireg problema, bojim se da sve dok kulturnu politiku kroji ona nacionalna, knjige će i dalje biti zaustavljane na državnim granicama i „krijumčarene“ dobrom voljom kolega i kolegica iz branše. Mi ovaj razgovor vodimo u trenutku kada je Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine u svojevrsnoj ’talačkoj’ krizi, sve do prije par dana se, zbog političke pat-pozicije u kojoj se kao jedna od sedam krovnih institucija kulture našla, knjige i publikacije uopšte nisu mogle izdavati. 

Čini mi se licemjerno u takvoj stvarnosti spekulisati o lancima distribucije, saradnji izdavača i knjižara, uostalom, to nije moja neposredna struka. Naravno, to ne znači da o nesmetanom protoku knjiga ne možemo sanjati, ali i ovdje je skepticizam opravdan: svaka promjena tog tipa mora doći od promjene dominantnih nacionalističkih politika, kojima su jezik i književnost prije svega, sredstvo, neka mi Marija oprosti posudbu njene metafore, temeljenja nacionalnih identiteta. Dok do takve promjene ne dođe, ostaje nam da uz knjige, preko granica šaljemo, i (tobože subverzivne, a zapravo naučno utemeljene) ideje da govorimo istim jezikom i da sva književnost napisana na tom raznoimenom jeziku pripada – svim njenim čitaocima i čitateljicama.


Pobuna je nastala kao prirodna reakcija na činjenicu da najeminentnije nagrade vrlo često ignoriraju književno stvaralaštvo autorica...