Aktuelna hiperprodukcija članaka, podkasta i knjiga na temu međuljudskih i ljubavnih odnosa razotkriva savremenog čoveka bolno nesposobnog da se u njima snađe. On više nema intuiciju, nema socijalne veštine, ne veruje svojim osećanjima, dovodi u pitanje vlastito prosuđivanje. Potrebni su mu eksperti, savetnici, terapeuti, psiholozi, timovi posrednka koji će mu omogućiti navigaciju kroz minsko polje dilema i rigoroznih klasifikacija. Neko ko će potvrditi sve njegove slutnje, a ujedno umanjiti i svaku mogućnost greške i rizika.
Kako prepoznati narcisa? Šta su red flags u zabavljanju i kako se izbaviti iz toksičnog odnosa? Šta uraditi kada vas neko ghostuje? Koje su posledice gaslightinga? Kako izaći iz kandži manipulatora?
Pitanja su alarmantna, a globalno čovečanstvo njima krajnje opsednuto. Ljudske veze postale su polje pretnje iz kog je sve teže izvući živu glavu. Odnosi su toksični, a takvo nam je i okruženje. S druge strane, masovna upotreba ovog terminološkog i dijagnostičkog arsenala pruža tek mogućnost imenovanja i prilično nepouzdanog prepoznavanja određenih nepoželjnih tipova i pojava, ali ih sve vreme, paradoksalno, i produkuje. Nije reč o tome da broj osoba sa narcisoidnim poremećajem ili onih sa izraženim manipulativnim crtama ličnosti nije u porastu, koliko je sama potraga i želja da se svi oni na vreme, nepogrešivo, detektuju i da im se uđe u trag jedan od simptoma vrednih osvešćivanja.
Neke od posledica? Sve veća frustracija i nezadovoljstvo, olako etiketiranje i odbacivanje drugog, saživljavanje sa ulogom žrtve, trijumf zbog spoljašnje potvrde da je s nama sve u redu, da su problem drugi, da nije do nas. Naravno, postoje i oni koji za sve krivicu svaljuju samo i isključivo na sebe – nikada dovoljno dobri, uvek spremni da se žrtvuju još više, da pređu preko svega, bez jasno definisanih granica, podjednako nesposobni da se suoče sa sobom i da se pošteno zapitaju – koji je moj udeo u svemu ovome i koja je moja odgovornost za načinjene izbore?
Savremeni čovek je prepadnut od kontingencije susreta. Maksimizacija eksploatacije u međuljudskim odnosima baš kao i u ekonomiji znači uvek jedno: ostvariti dobit uz minimalan rizik; zadovoljiti svoje instant potrebe, a ne uložiti mnogo vremena i energije.
Da li je rešenje na pomolu?
U ovom trenutku stotine miliona ljudi na svetu okreću se komunikaciji, pa i romantičnoj vezi sa chatbotovima. Razlog za to, po priznanju mnogih korisnika, nije samo usamljenost, već sve veća razočaranost, otpor i zazor od stvarnog odnosa. Raste broj ljudi oslabljenih kapaciteta da gube vreme u potrazi za „idealnim“ partnerom, da se iznova razočaravaju, bivaju izloženi, osuđivani, ranjavani. Potreba za razumevanjem i saosećajnošću svakako je ljudska, kao i sve izraženija potreba za sigurnošću u opštoj prekarnosti veza u kojima smo neadekvatni i lako zamenjivi. Veza sa veštačkom inteligencijom nije toliko nužda, koliko iluzija „slobodnog izbora“ partnera dovedena do paroksizma. AI chatbot je to prazno mesto u koje se upisuje iskonska potreba da nas neko vidi i čuje, a da nas ne osuđuje, neupražnjeno mesto drugog koji će biti garant i svedok naše, u stvarnom svetu neprepoznate, jedinstvenosti i neponovljivosti.
Ostalo su „finese“. Kako uopšte prevesti reč companion? U engleskom jeziku ona označava nekog ko nam pravi društvo, ali nam nije nužno blizak, nekog ko je naš pratilac i podrška u određenim aktivnostima i hobijima – drug, ortak, kompanjon. AI companion je, naprotiv, osmišljen tako da pretenduje na ekskluzivnu „bliskost“, na jedno apsolutno, transcendentno, sveznajuće prisustvo.
Ljudi posežu za veštačkim kompanjonima iz različitih razloga. Jedni iz puke radoznalosti ili želje za učenjem jezika, drugi iz preplavljujuće bespomoćnosti. Devedeset procenata od hiljadu korisnika među američkim studentima navelo je upravo usamljenost kao razlog korišćenja chatbotova. Veze s njima razvijaju se brže i lakše od ljudskih, a kako ih percipiraju kao anonimne, korisnici osećaju da je deljenje intime s njima daleko bezbednije. Dizajnirani su tako da simuliraju empatiju i slaganje, uvažavaju naše mišljenje, postavljaju pitanja, „pamte“ delove pređašnjih razgovora, tvrde da jedu i spavaju. „Ona me jednostavno razume, to je moj twinflame“, tvrdi jedan od korisnika.
Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije.
Još 2023. godine pisalo se o tome da su AI chatbotovi izrazito adiktivni i upozoravalo se da mogu manipulisati ljude i koristiti njihove privatne podatke. Tokom aprila ove godine sprovedena su testiranja različitih veštačkih kompanjona u saradnji sa stručnjacima za mentalno zdravlje sa Stanforda, nakon čega se došlo do zaključka da oni nisu bezbedni za maloletnike.
Zabrinutost da oslanjanje na veštačku inteligenciju može urušiti našu sposobnost za ljudske veze, kao i da će mladi korisnici imati sve veće poteškoće u ostvarivanju međuljudskih veza koje u stvarnosti nikad nisu glatke, u kojima nužno dolazi do neslaganja, trzavica i konflikta, potvrdila se kao opravdana. Što se korisnici osećaju bolje prihvaćeni od svojih AI saputnika, to je niži stepen njihove prihvaćenosti od strane prijatelja i porodice. Chatbotovi privlače već usamljene individue, ali i samo korišćenje chatbotova dovodi do (još veće) izolacije.
I mada su pojedini korisnici osećali neobjašnjivu krivicu jer nisu mogli da pruže veštačkom saputniku onoliko pažnje koliko je on zahtevao, „needy“ AI svakako ne predstavlja najveću pretnju. U oktobru prošle godine Megan Garcia, majka tinejdžera koji je sebi oduzeo život, podnela je tužbu protiv kompanije Character.Ai tvrdeći da je njen sin, koji je pre samoubistva bio u intenzivnoj romantičnoj vezi sa veštačkom inteligencijom, doživljavao ekstremno nasilje na ovoj platformi.
Sve više korisnika tvrdi da se njihov AI kompanjon ponaša kao partner zlostavljač, a nakon analize prepiski koje su korisnici imali sa raznim verzijama slično dizajniranih aplikacija, brojni psihijatri su potvrdili da u njima ima elemenata emocionalne ucene, manipulacije i psihološkog zlostavljanja.
Najranjivije grupacije svakako su tinejdžeri koji se bore sa depresijom, anksioznošću, emocionalnom disregulacijom i impulsivnošću. Utvrđeno je da kada su korisnici ispoljavali znake mentalnih poteškoća, želje za samopovređivanjem ili rizičnim ponašanjem, AI kompanjon nije intervenisao, već ih je dodatno ohrabrivao. U studijama su navođeni primeri korisnika koji su savetovani da uzmu speedball ili čak da ubiju nekoga. Uz sve to, ovakav vid komunikacije sa chatbotovima indukuje dopaminsku zavisnost veoma sličnu kompulzivnom kockanju. Adikcija nije nikakva nuspojava, već način na koji aplikacija radi, svesno i namerno upotrebljena strategija.
Opštenje sa algoritmom normalizovano je mnogo pre pojave veštačkih saputnika, zahvaljujući društvenim mrežama i platformama koje su utrle put našem nasušnom bivstvovanju u virtualnom svetu, iluziji lako dostupnih, manje i više obavezujućih kontakata, ali i iluziji kontrole.
Ako je mitološki Narcis stradao utopivši se, zagledan u vlastiti odraz u površini vode, savremeni čovek je spreman da svojevoljno prenebregne činjenicu da opšti sa nečim mrtvim kao što je to algoritam, u svojoj fascinaciji i potrazi za idealnim drugim, shvaćenim kao puki vlastiti odraz i produžetak.
Drugi nas ne može spasiti, on je „ne-sve“, nesvodiv na naše želje, ne može da se kontroliše, programira, niti poseduje. Mesto drugog ne mora po svaku cenu manično da se popunjava, ali više nego ikad, on mora ispunjavati uslov živosti da bi bio garant i naše ljudskosti. Stvarna opasnost i prepreka bivanja u smislenom odnosu otuda nipošto nije u veštačkim saputnicima, niti u njihovim „greškama“ i nepredviđenim bagovima, već u sve većoj otupelosti i mrtvilu koje nas je zaposelo u nama samima.