Više godina sam (bio) aktivan u internacionalnim ljevičarskim krugovima. Kada to radite, ne samo volonterski nekoliko sati sedmično, nego i praktično, kao zaposlenje i poziv - to je neka skroz druga priča. Tad mjeseci postanu godine, a godine decenije. Upoznate do srži pokret sa svim svojim manama i prednostima. U toku tog vremena sam čuo sjajne ideje, učestvovao u raznim akcijama i upoznao divne ljude koje uvijek sa ponosom pomenem kao nosioce progresivnih promjena. Kako to obično biva, imao sam priliku i da sretnem ljude s kojima u drugim okolnostima ne bih popio ni kafu. Baš od njih, aktivista/kinja koji se predstavljaju nominalno lijevo, sam čuo razne gadosti. I te “blasfemije” imaju gradacijski odnos od zastrašujućih do paralizujućih. 

Nema kakvog materijala tu nema. Od toga da Katalonci kmeče kad ih bije policija, iako ilegalno sprovode referendum o otcjepljenju, da je Kina prava socijalistička država, nego su problem ljevičari kojima ništa nije dovoljno lijevo, da su ukrajinski nacisti u saradnji sa SAD-om isprovocirali rat, a da je Rusija ta koja vodi put ka novom Pokretu nesvrstanih, pa do toga da Slobodan Milošević i nije bio tako loš kakvim ga predstavlja Zapad i da u Srebrenici nije bio genocid, jer se on ne može provesti na toliko ograničenom prostoru. 

Davno sam ukapirao da ko je ljevičare poznavao - ni pakao mu neće teško pasti.
Sve ono što sam prije par godina mogao čuti kao opasku nekih marginalnih pojedinaca po određenim alternativnim skupovima, sada već postaje *mainstream*. Fenomen konzervativnih ljevičara hara Evropom. Ovi akteri svoju politiku opisuju kao “ekonomski lijevo, a socijalno desno (konzervativno)”. U prijevodu, zalažu se za veće plate, bolje uslove za radnike/ce i sindikate, ali su najčešće protiv politika identiteta, zelene tranzicije i imigracije.

Perjanica i prototip ove ideologije je Sahra Wagenknecht, političarka iz Njemačke; čija stranka Bündnis Sahra Wagenknecht (BSW) dobija sve više na značaju.  Svoje glasače mobiliše na mržnji prema trans osobama, imigrantima i eko-aktivistima , ali se koristi retorikom radničkih prava i “antiimperijalizma”. Wagenknecht je čak napisala *bestseller* protiv, kako ih ona naziva, “lijevih liberala”. U knjizi piše da su ljevičari/ke previše fokusirani na način ishrane (misleći na veganstvo), lične zamjenice (misleći na trans prava) i percepciju rasizma (misleći na integraciju migranata). Nastavlja o tome da su lijevi liberali opčinjeni “bizarnim identitetima manjina”, klimatskim promjenama i autoviktimizacijom. 

Autorka otvoreno ulazi u antiimigracijske politike, te govori kako imigracija ima nepovoljan uticaj na domaću radničku klasu, koja biva ostavljena na cjedilu od strane lijevih liberala koji ne poštuju vjeru, naciju i domovinu. Iz svega biva jasno da ona za radnike računa jedino bijele strejt muškarce koji nemaju diplome fakulteta. Imaju ljevičari malo problema sa tim steoretipisanjem radnika kao isključivo onih koji u fabrici na traci udaraju nešto čekićem (iako su proleterijat i radništvo mnogo širi termini), ali Sahra ga je baš prećerala sa sužavanjem. 

Ono što je posebno zanimljivo, je njena geopolitička pozicija. Iza maske “antiratnog” i “antiimperijalističkog” narativa, Sahra krije ljubav prema Putinu i drugim autoritarnim liderima. Čas prije invazije, tvrdila je da Rusija nema nikakve želje niti interesa da napadne Ukrajinu. Sada je već čuven njen govor protiv sankcija Rusiji u toku kojeg je dobila veliki aplauz skoro isključivo od neonacističkog AfD-a.  

Leila Al-Shami je uvela termin idiotskog antiimperijalizma, dok je opisivala zapadne autoritarne ljevičare, poput Wagenknecht, koji pod maskom “antiratne” retorike podržavaju diktatorske režime uz narativ da je sve maslo SAD-a i NATO-a. Te da, ako se NATO povuče iz konflikta ili dezintegriše, sve će biti okej. 

Ova “profašistička ljevica”, kako ih naziva Al-Shami, ne vidi ni jednu formu imperijalizma koja nije “zapadnog” porijekla. Ironično je da sve što posmatraju biva upravo filtrirano kroz naočare zapadnjaka, čime projektuju da samo privilegovani bijeli muškarci sa zapada imaju dovoljno moći da mijenjaju istoriju.   

Dokle to dovodi se možda najbolje vidi na slučaju Kurda… Njihova društvena organizacija bi trebala biti vlažni san svakog ljevičara, s obzirom na to da funkcionišu po principu Bookchinove forme anarhizma - libertarijanskom municipalizmu. U pitanju je decentralizovani demokratski konfederalizam zasnovan na principima autonomije, direktne demokratije, političke ekologije, feminizma i multikulturalizma. Ali to im kod ovih “antiimperijalista” ništa nije pomoglo… Ljudi poput Sahre su slavili njihove smrti.  Oni su srčano pozdravili to što je Trump povukao američku vojsku iz Sirije i time ostavio na cjedilu Kurde pred Turskom i ISIS-om. Jer u njihovoj glavi postoji samo jedan imperijalizam.

Ljevičari, pogotovo oni iz autoritarnog dijela političkog spektra, imaju tu tendenciju da gledaju geopolitiku kroz prizmu “Ako to podržava SAD - onda je to automatski loše”. I okej, u velikoj većini slučajeva bivaju u pravu. Ni ja nemam jednu lijepu riječ za američku imperiju. Ali politika se mora posmatrati i analizirati slučaj po slučaj. U suprotnom završavate podržavajući Miloševića, Putina, Erdogana i al-Assada. 

I mnogi su, uključujući Sahru, pali na tom testu. Kao što je ona opisala “lijeve liberale”, tako ja želim da pružim opis “lijevih konzervativaca”. Karakteriše ih puki ekonomski redukcionizam, vulgarna verzija filozofskog materijalizma i “idiotski antiimperijalizam”. I to sve maskiraju etiketom marksizma-lenjinizma. Ova ideološka odrednica na prvu može početnicima/ama u ljevičarskom teorijskom spektru zvučati kul, ali ova ideologija nema nikakve veze ni sa Marxom, ni sa Lenjinom. Kovanicu “marksizma-lenjinizma” je smislio Staljin, kada je napravio defektnu teorijsku polimerizaciju kojom bi pravdao politike socijalizma u jednoj državi i svoje obračune sa ljevičarima drugih uvjerenja, od trockista do anarhista.  

Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti. Tako smo dobili BSW, MAGA Communism i Midwestern Marx institut koji združeno unose pometnju sa faš stavovima u ljevičarskom pokretu. Trend rasta ove ideologije se može opaziti i u okruženju. Od Hrvatske do Srbije. Zbog toga sam prvi put srećan što u Crnoj Gori ne postoji organizovana ljevica… Jer ih vrlo lako mogu zamisliti kao konzervativce koji podržavaju litije zbog “pobune naroda”, dok na profilnoj slici na Facebooku drže portret Marxa, nadobudni u svojoj (oksi)moronskoj formi marksističkog powerslavlja.

Markuse je pisao da novu revoluciju neće iznijeti radnici, jer oni bivaju sve više indoktrinirani neofašizmom, nego koalicije studenata/kinja i potlačenih manjinskih grupa (feministkinja, kvir i crnačkih aktivista). Nikad nijesam bio siguran da li je ta izjava elitistička i antiradnička ili realno izveden zaključak na osnovu stvarnosti koju je Markuze analizirao. Ali definitivno da radništvo uz Sahru i “konzervativne ljevičare” ne bi izvelo revoluciju kakvu bi iole human svijet priželjkivao. Tako mi Marxa.


Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti

kratki spoj

Još su nam samo konzervativni ljevičari falili

U nedjelju ujutro javili su portali kako je lovca, 45-godišnjaka iz Plužina,  napao i teško povrijedio međed. Helikopterom je povrijeđeni prebačen za Podgoricu đe je u toku operacija, još je pisalo.

Istog časa kad je objavljena vijest počeli su da se ređaju komentari ispod tekstova na portalima, a uskoro i objave na društvenim mrežama. Medo (nadimak za umiljatog šumskog predatora, ne političar što je uvijek u pravu) sigurno nije došao lovcu na vrata. Mora da je lovac htio da ga ubije. Tako mu i treba. Nije mi žao lovaca. Trebao je medo jače da nasrne. Mogao je i da ga ubije pa stavi na haubu, kao što lovci njih (međede i vukove) posmrtno ponižavaju.

Već u ponedjeljak počeli su da se javljaju društvenomrežni i kolumnistički mudrovani, sa „ozbiljnim“ analizama i smatranjima, sa visine i „sine ira et studio“.
Jedan se vajka zašto se i kako medo naziva okrutnim, kad je zapravo okrutan lovac. Drugi predviđa kako će sad svi portali da objave vijest i time izazovu bijes spram nedužnog meda, umjesto da napišu da je jedini krivac za ovo što se desilo baš taj lovac.

**NJEGOŠ I ZVIJERI**

U utorak već, kad nastaje ovaj tekst, sa bezbjedne vremenske distance od 48 sati možemo da konstatujemo nekoliko stvari. Prvo, tačno je da znamo da je napadnut lovac – ali ne znamo ni kako se to desilo, niti da je uopšte u vezi sa lovom. Moglo je i da se desi kraj njegove kuće, u selu Stabna u Pivi, usred šumskog kompleksa pod Pivskom planinom. 

Ponajmanje znamo da je lovac nanišanio baš tog međeda, pa je ovaj, jezikom dičnog tužilaštva i polupismenih medijskih djelatnika, nasrnuo „u nužnoj odbrani“. 

Ne znamo čak ni to da li je nesrećni čovjek prekršio neki zakon, išao u lov bez dozvole.

Znamo samo, iz izjave anesteziološkinje Kliničkog centra u Podgorici, da čovjek ima „mutilantne“ povrede „ličnog masiva“...da mu je, dakle, jedna strana lica teško povrijeđena i unakažena, i da je vjerovatno izgubio desno oko.

Znamo i ime tog čovjeka: Miljan Grubač se zove. Ima godina 45, što je po najnovijim statističkim uzusima upravo granica između mladosti i srednjeg doba.

Javnost ne zna koga povrijeđeni ima od porodice, ali zna da mu se, dok ovo pišemo, bore za život.

U komentarima na vijest o njegovoj borbi ima, doduše, poneka sztidljivo izražena dobra želja, ali nema niti jednog Ostroga i Svetog Vasilija, i nema ikonice sa spojenim rukama što se usrdno moli za ozdravljenje bližnjeg. 

Ima, međutim, folklornih elementa: jedan veli, parafrazirajući domaćeg književnog velikana, kako „vuk na ovcu svoje pravo ime, kao međed na loša čovjeka“.

**KO JE KRIV?**

U jednom znamenitom eseju iz 1987. godine, uvrštenom u hrvatsko izdanje zbirke „Kako putovati s lososom“ italijanski književni velikan Umberto Eko objašnjava kako se u njujorškom zoo vrtu nešto ranije desio jezivi incident u kome su se dva dječaka previše približila medvjedu, pa ih je ovaj na zgražavanje prisutnih raskomadao i pojeo. 

Eko, tih kasnih osamedestih godina, lapidarno i bez mnogo okolišanja ukazuje da su nesrećni dječaci (a uskoro će, sad znamo, to postati i čitavo čovječanstvo) žrtva predrasuda koje donose masovni mediji i naopako obrazovanje. Upravo su škola i televizija, objašnjava, presudno uticale da djeca ne shvataju da je međed divlja životinja koja nema savjest nego se vodi prirodnim instiktom, i da je stoga opasno približavati mu se...makar ga koliko zvali idiotskim deminutivima i uspavljivali se sa njegovom plišanom replikom.

“Da bi im pomogli zaboraviti koliko su ljudi zli, previše su im objašnjavali kako su medvjedi dobri. Umjesto da im pošteno kažu što su ljudi, a što medvjedi.”, veli čuveni erudita iz Alesandrije, I dodaje kako su nekad bajke prenaglašeno govorile o zlom vuku, da bi danas otišle u drugu krajnost, pa se “ne kaže da životinje imaju pravo na preživljavanje zato što su, po svojoj prirodi divlje i mesožderi, nego ih se čini dostojnim poštovanja prikazujući ih dražesnima, komičnima, dobroćudnima, bezazlenima, blagima, mudrima i razboritima”.

**MEDO I ČELJADE**

Moramo, poučeni ovim riječima, izbjeći zamku da objašnjavamo kako komentatori u sajber prostoru današnjeg Montenegra nemaju empatije, moramo ostaviti iza sebe malograđanske vapaje kako smo izgubili solidarnost pa nam je važnija zvijer nego komšija ili rođak koji se bori za život.  Jer, suvi i neostrašćeni pogled jasno nam govori da imamo posla, prije i iznad svega, sa istim onim dječacima I djevojčicama iz ove priče, koji su izbjegli masakr u njujorškom zoološkom vrtu 1987. i stasali da danas ostavljaju neprimjerene komentare po sajtovima mejnstrim medija.

Imamo, dakle, posla sa sluđenim pojedincem koji je proizvod pogrešnog obrazovanja i uticaja medija, koje ga gura u jezivi ekstremizam novog distopijskog doba. Pojedincem koji se drži jednog od dva ekstrema: ili ne shvata da je lov nekada bio način preživljavanja I najvažnija djelatnost, da bi danas postao nešto što je sve manje prihvatljivo i što, zahvaljujući razvoju tehnologija i promjenama u prirodi, počinje da narušava prirodnu ravnotežu; ili ne razumije da briga za prirodu ne može biti opravdanje kad odbaci elementarnu empatičnost prema drugom ljudskom biću.

To je građanin koji ne shvata zašto međed, divlja zvijer latinskog imena *Ursus arctos*, ne može biti kriv kad napadne čovjeka, ili za bilo kakvo drugo nepočinstvo mjereno ljudskim aršinima - ali mu takođe nije jasno ni zašto čovjek u susretu sa zvijeri ponekad mora da se brani. Niti to da nijedno ljudsko biće ne zaslužuje da umre zbog svojih pogrešnih postupaka, pa makar mu takvu kaznu namijenio i ljudski sud - a kamoli razjarena životinja kandžama i zubima.

To, u krajnjem, vodi jednoj kakofoniji glasova u kojoj međedi postaju okrutnici ili pravednici, u susretu životinje i lovca se pojavljuju napadač i napadnuti, Njegoš postaje branitelj zvijeri a antropomorfne predstave o životinjama direktno iz bajke stižu u mentalne obrasce prosječnog građanina. 

To je svijet koji ne može da razumije da međed može, kad je gladan, da napadne stoku i čobanina, i da je onda ljudska dužnost, koja proističe iz odl-fashioned humanizma, da ustrijeli životinju.  Kao što ne shvata ni da zaštita prirode mora postati princip, propisno razmotren i zakonom uređen, a ne nekakva nakaradna pseudo - ideologija koja čini da nam je zvijer uvijek bliža od čovjeka.

To je, nadalje, plodno tlo za sumanute teorije zavjere, razne donedavno nezamislive ideološke miš-mašove. Bljutavi amalgam zbunjenosti i indukovane strasti, kome svjedočimo svakog dana, i od koga svi mi, pa i ti I ja dragi čitaoče, naivno očekujemo da dovede do civilizovanog poretka stvari. Do ideje o tome, recimo, što je posao pravosuđa a što ljekarska trijaža, ko je odgovoran kad padne zgrada ili nadstrešnica ili zašto nam policija nije efikasna.

To je, na kraju, ona melasa koja treba da se pretvori, u našim tlapnjama, u dobru i pravednu vlast i efikasan sistem društvene kontrole i distributivne pravde. Jer smo zaboravili, kako kaže Eko, što su ljudi a što međedi.


Dok se čeka sistem društvene kontrole i distributivne pravde na snazi su zakoni šume

tragovi do pećine

O medu i međedima

Verujem da sklonost Brazilaca ka individualnim podvizima i lepim potezima, udarcu petom ili chapéu-u, seže veoma daleko, do samih korena Brazila, koje je Seržio Buarke de Holanda (otac Čika, slavnog pevača) istraživao u knjizi Raízes do Brasil (Koreni Brazila) iz 1936 - vremena kada je Brazil opipavao i osluškivao svoju zamršenu istoriju, svoju neobičnu putanju. Koreni zakopani u podsvesti, ali ovoga puta iberijski.

Portugalci su posedovali avanturistički duh. Mornari, trgovci, ratnici, krstarili su morima i kontinentima, gladni začina, metala, dragocenog drveća i robova, u potrazi za počastima i lakim bogatstvima - a to je zahtevalo dozu smelosti i žrtvovanja. Doseljenici koji su se iskrcali u Brazilu bili su ološ portugalske zemlje: lopovi, opsenari, kurve i Novi hrišćani. Svi oni su bili osuđeni u skladu sa građanskim pravom i malo kraljevstvo je jedva čekalo da ih se otarasi - što dalje, na suprotnu stranu velikog tirkiznog okeana, u zemlju šećerana i jeretičkih domorodaca kanibala - u ovu đavolsku koloniju, hvala Bogu. Kolonisti su ismevali upornost i obziran trud.

Amerika, severna, centralna, južna, čitava Amerika je prvobitno bila kontinent gusara, a Brazil centar za trgovinu, koji su osnovali razbojnici i raščinjeni sveštenici.

Prvi Brazilci, belci, emancipovani mulati i domoroci, groze se praktičnih aktivnosti, „egzotičnog voća", kako tvrdi Seržio Buarke. Oni se sramote mehaničkih i produktivnih radova, po njima, posao zaslužuje moralnu osudu. Neka se stide mali privrednici, kontingencije i oprezna promišljenost, moderna religija rada nordijskih sekti, protestantska etika, kalvinizam, Pruska, Holandija, i kasnije anglo-saksonski utilitarizam - svi oni koji rade i poštuju hijerarhiju - naivčine, posao je otac svih mana, otvorite oči: Bog je stvorio robove da oru, da seku trsku i da se iscrpljuju. Jedino dokolica i ekstravagancija poseduju vrednost. Lični prestiž, individualna veličina.

Talenat, urođen, spontan, indolentan - to je ono što se računa, istinska plemenitost. Talenat vam omogućava da se probijete. Kako biste se istakli u masi, neophodna vam je snažna ličnost, uvek slavljena u iberijskim kulturama (portugalskoj i španskoj), „upečatljive formule", izvestan egzibicionizam i genij improvizacije - „gestovi koji apeluju na osećanja i čula", „gestovi čija će telesna, svečana dimenzija pogoditi vid i sluh." Spektakl. „Sve mora biti dobro začinjeno", piše Seržio Buarke. Njegov sin Čiko će pevati o tome da južno od ekvatora nema grehova.

Dribling se oslanja na staro iberijsko nasleđe Brazila. Kultura lepog gesta, razmetljivosti i ličnog prestiža. U srcima navijača, veliki fudbaler je uvek obdaren, lagan igrač, kog su bogovi blagoslovili: driblerski genije poput Garinče, Ronaldinja ili Nejmara. Brazilci preziru radilice, poslušne pčele na treningu, igrače iz dužnosti. Didije Dišan nikada ne bi bio popularan u Brazilu. Sirovi Dunga, još jedan odbrambeni vezni igrač, i dalje nije voljen - iako je sa Brazilom sve osvojio, sve: Kopa Ameriku, dvaput, Svetsko prvenstvo 1994, na kom je čak bio i kapiten. Nikakve plemenitosti ni elegancije nema u ovom čoveku - na Rouz boulu u Pasadeni, na pobedničkom podijumu, južnjački gaučo se suočava sa novinarima, usta iskrivljenih od mržnje, dok u ruci drži pobednički trofej. Brazilci će uvek radije izabrati veličanstvene gubitnike iz 1982. – Zikovu i Sokratesovu bandu, njihovu ekipu cvrčaka, hedonističku i naivnu, metaforu određene ideje koju imaju o Brazilu.

**Poglavlje "Plemenistost bavezuje" iz knjige Pohvala izmicanju, (FMK, Beograd, 2024.)**


Dribling se oslanja na staro iberijsko nasleđe Brazila. Kultura lepog gesta, razmetljivosti i ličnog prestiža

gordost i predrasuda

Zašto Brazilci vole driblaju

Ljudi se ne pokreću informacijama, već delima i obećanjima, a još češće i efikasnije silom

Ćurčić/gajić

Mirni protesti mogu uspjeti, samo ako su politički

Kada se dogodio moj prvi odlazak kod ginekologa imala sam devetnaest ili dvadeset godina, nisam sigurna. Sjećam se da sam bila jako ponosna na sebe što počinjem sa redovnim ginekološkim kontrolama i vodim brigu o svom zdravlju. Tada mi nije smetalo ni što sam znala da ću dugo čekati pred vratima. Ponijela sam  knjigu - studiju Huga Klajna „Osnovni problemi režije“. Učinila mi se kao  najbitnije štivo na svijetu, jer mi jedini problem i jeste bila režija. Udubljivala sam se u materiju dok se nije nakupilo nekih četrdeset minuta čekanja. Neka teta je pored svih trudnica i starijih žena ušla preko reda, sa kesom i dvije čokolade koje bi, ako bi se spojile imale pola metra. Dobro je imati pola metra čokolade. Drugim ženama je pregled trajao kraće nego tetin, a onda je došao red na mene i moj prvi susret sa spekulumom. 

Ta sprava mi liči na hvataljku za kugle sladoleda. O tome mislim dok gola, raširenih nogu sjedim na stolici na koju sam se jedva popela, a doktorica bira koji će spekulum iskoristiti za mene. Iznenada u prostoriju ulazi medicinska sestra koju prvi put vidim. Ne gleda me u oči,  gleda me u vaginu onako izdaleka i komentariše da se opustim, da spekulum nije ništa strašno i da je doktorica za mene izabrala  najmanji mogući. Imam osjećaj da je konstatacija mišljena kao kompliment. To mi je bizarno. 

Sestra još neko vrijeme ostaje u prostoriji u razgovoru sa doktoricom koji se ne tiče mene. Nisam stidljiva, ali to je i dalje moj prvi ginekološki pregled, za koji me nisu pripremile kakvim uvodom ili edukativnim ohrabrenjem. I dalje mogu da osjetim neprijatnost od toga da me potpuno nepoznata osoba gleda i komentariše golu, pa makar to bilo i u medicinske svrhe. Srećom nakon odlaska medicinske sestre, pregled se završava, a doktorica i ja sijedamo za njen radni sto. 

Gomila pitanja odnosi se na lične podatke o menstrualnom ciklusu, potencijalnim promjenama i seksualnoj aktivnosti. Nisam sigurna, da li  otvorenost na bilo koji način pomaže u tim situacijama da se ne osjetiš kao da si iz nekog razloga ugrožen. Kako god okreneš uvijek je čudno kad te neko tako hladno pita da li si seksualno aktivan, od kada, da li koristiš zaštitu ili ne, a naročito je čudno ako te pita koliko si imao/la partnera. Ipak, odgovaram na to pitanje doktorici, bez prigovora, jer su me i prethodna pitanja išamarala, ni sama ne znam zašto. Hoću reći, uplašena sam. Bilo mi je neprijatno dok me pregledala, kad je iskoristila spekulum, bilo mi je neprijatno kad je sestra ušla, dok me ispitivala. Sve vrijeme mi je neprijatno, a pravim se da nije, jer sam velika đevojka, još i studentkinja režije. Čitam “Osnovne probleme režije”, profesora Huga Klajna. Čitam Brehtovu “Dijelektitku u teatru” i Joneskovog “Nosoroga.” Ubijeđujem se da je sve u redu, da me nije sramota, da nema razloga da me bude sramota, da ne budem zatucana ćurka, ali nakon mog odgovora na  pitanje  koliko sam partnera imala do sada, doktorica  zaključuje: “Znači više dečaka imaš, Hana.”

Za potrebe razumijevanja apsurdnosti situacije navešću poptuno nevažan i krajnje intiman podatak. *Body count* je bio 2. Neprijatno mi je što to sada pišem, ali tada mi je bilo gore.Vi shvatite kako hoćete, ali ja sam doktorkin zaključak i ton kojim ga je izgovorila shvatila kao opomenu.  Od tog trenutka ne odlazim kod ginekologa naredne dvije godine. Osjećam se užasno posramljeno. 

Nakon dvije godine, znajući za moj strah, par starijih drugarica počinje da me nagovora da odem kod ginekologa. Navodim njihovu starosnu dob samo zato što većina drugarica mog godišta u tom trenutku nikada nije ni bilo kod  ginekologa. U međuvremenu mijenjam izabranu doktoricu. Odaberem po preporuci jedne od starijih prijateljica i stvarno djeluje super! Mlada je, prijatna, ljubazna, sve pet! Opet stolica, opet spekulum, ali ovaj put i ranica na grliću materice. Na licu mjesta (dok sam još gola na stolici), pita me koliko sam puta imala nezaštićene odnose. 
Kažem - jednom, ali onda se ispravim i kažem da sam mislila - više puta ali sa jednim partnerom. Gospođa i dalje gleda u grlić moje materice i govori: “Meni se čini da nije bilo samo jednom, nego mnogo više puta.” Dodaje lekciju da svaki put kada imamo nezaštićene odnose sa nekim, to je kao da imamo odnos sa svim osobama sa kojim je taj partner imao odnose i sa svim osobama sa kojima su njegovi partneri imali odnose i sa svim partnerima sa kojima su partneri našeg partnera imali odnose. Moje nježno srce eksplodira na ginekološkoj stolici. 

Kako se sad računa moj *body count*? Doktorica zaključuje da se radi o milimetarskoj ranici, ali da su one obično prouzrokovane HPV-om. Da bi me umirila, valjda, dodaje još i to da je većina djevojaka ispod dvadeset i pete pod HPV-om, jer isuviše vjeruju svojim partnerima. Komentariše i kako se djevojke u Podgorici ne mogu naučit da koriste kondom, a onda poslije kukaju.

Pošto je odrađena kolposkopija i uzet bris, odlazim sa staklenom pločicom na kojoj se nalazi uzorak ćelija sa grlića moje materice i nosim ga negdje, ne sjećam se gdje. Ne sjećam se jer sam od onog trenutka na stolici osjećam kao da mi je glava pod vodom. Znam samo da nalaze treba  pokupiti u Institutu za javno zdravlje, da tamo treba doći što ranije, ogromne su gužve, jer tu po nalaze dolaze ljudi iz cijele Crne Gore. Sjetim se da sam i ja jednom čekala tu, da je bio ogroman red, da sam došla u sedam, da su unutra bile neke digitalne tabele sa tasterima i da sam se i tad zbunila i nisam uzela šta je trebalo da uzmem. Čim sam izašla na vazduh, pločica sa uzorkom ćelija grlića moje materice mi je ispala i razbila se. 

U međuvremenu, pomirim se sa tim da imam HPV iako zapravo nikada nisam dobila dokaz (laboratorijski nalaz) da ga imam. Prolaze tri godine dok se opet ne ohrabrim da odem kod ginekologa, jer mi postaje draže da umrem od HPV-a nego da odem na pregled. Misao o ranici raste u mojoj glavi kao tiha opasnost, toliko velika da ponekad sanjam košmare o njoj, ali već tri godine ne radim ništa u vezi toga. Samo da napomenem - u najvećem broju slučajeva rak grlića materice je prouzrokovan HPV-om, tako da realna opasnost postoji. Nisam umislila.

Ovaj put odlazim kod privatne doktorke u privatnu kliniku gdje su svi tako ljubazni i mirišljavi. Samo je spekulum jednako odvratan. Doktorica se blaženo smješka dok me pregleda, a onda nakon par minuta još blaženije zaključuje: “Hana draga, pa ovo nije ništa!” Insisitram na tome da se urade testovi, jer sam ubijeđena da mora biti nešto. Što sam u suprotnom  bila ubijeđena da imam HPV prethodne tri godine? Ona sipa na moju vaginu nekakvu tečnost koja bi trebala da promijeni boju ukoliko postoje bilo kakvi virusi ili infekcije. To se ne dešava, ali užasno peče, toliko da jedva ustajem i oblačim se. Doktorica se i dalje blaženo smješka dok mi saopštava da sa papirima odem na šalter. Zvaće kad budu gotovi testovi. Pohvaljuje moj odgovoran odnos prema zdravlju i dodaje da pretpostavlja da se radi o ranici koja je nastala mehaničkim putem što nije ništa neuobičajeno. Tečnost je pokazala da nema ničega, ali će za svaki slučaj provjeriti. 

Zbunjena, novootkrivenim stanjem, odlazim do šaltera gdje mi djevojka koja tu radi saopštava da  pregled košta sedamdeset eura, a testovi četrdeset i pet. U tom trenutku imam sedamdeset eura studentskog kredita, koji se dobija na svaka dva mjeseca i pedeset eura ušteđevine koje sam predvidjela za ovo. Srećom ostaje za taksi, jer ne mogu da hodam od one magične tečnosti. Nakon dvije nedjelje stižu testovi, pokazuju  da nema ničega, da sam zdrava, ali ja sam u tom trenutku isuviše zbunjena da bih se radovala. Zbunjena sam, ali sigurna da ću od sada ići kod ginekologa samo kada budem imala novca. 

Uprkos svemu, postoji u meni beskonačno obnovljivo razumijevanje za ljekare. Mogu da zamislim da se jednom ginekologu ili ginekološkinji, što se u svojoj karijeri  nagledao/la bolesti, ogade seks, trudnoća, trudnice, porođaji. Mogu da zamislim da je grubost, okutnost i zajedljivost mehnizam odbrane.  Mogu da zamislim da se platom koja se dobija u državnoj bolnici ne nadoknađuju živci i da uslovi uopšte nisu povoljni. Možda ponekad fali i osnovnih, a ne magičnih tečnosti, sprava, aparata... Sve mi to ipak nije značilo ništa kad sam sačekala prvo dvije, a onda i tri godine između ginekoloških pregleda. I sve mi to, opet, neće značiti ništa kada budem otišla kod privatnog ljekara ili ljekarke i dala minimum stotinu eura na pregled. Razlog tome jeste to što najveći dio iskustava žena kod ginekologa u Crnoj Gori jeste sličan mome, a češće i mnogo mnogo gori.

Čini mi se da su mnoga loša iskustva sa ginokolozima i ginekološkinjama u Crnoj Gori opisana u rečenici moje prijateljice: “Osjećam se kao krava.” Ona je ovo izgovorila nakon što je jedna doktorica u Barskoj bolnici opsovala, jer je strecala zbog straha od bola. Doktorica joj je u tom trenutku vršila čišćenje materice nakon porođaja. Na doktoricino “ćuti, jebo te...”, nikakva tužba međutim, već samo pomirenje sa tim da se osjećaš kao životinja, jer si se porodila, jer rađaš i jer “nisi tako vrištala kad si ga pravila”. Doktoricu je porodica moje prijateljice  kasnije i častila novcem, zbog uspješnog porođaja na kom je ona zamalo iskrvarila na smrt. Kasnije mi je rekla da su je ubijedili da je i to bila njena krivica, da je suviše nježna i slaba, da joj koža puca. Ipak, ni ona više nikada nije otišla na kontrolu kod dotične doktorice u Barsku bolnicu. Nastavila je ići u privatne klinike, sa velikim pauzama između pregleda. 


Čini mi se da su mnoga loša iskustva sa ginekolozima u Crnoj Gori opisana u rečenici: “Osjećam se kao krava".

priča sa stola

Moj strah od ginekologa

Prije par dana su navijači Maccabija iz Haife (Izrael), u Amsterdamu [slavili](https://x.com/clashreport/status/1854765104467718531) ubistva Arapa, [skidali](https://x.com/BenFRubinstein/status/1854736725630693641) palestinske zastave, [pjevali](https://x.com/DoubleDownNews/status/1854992522914713646) da u Gazi više nema škola - jer nema ni djece, pa i [zviždali](https://x.com/ASE/status/1854847070214975944) tokom minuta ćutanja žrtvama poplave u Valensiji. Među navijačima su legitimisani i vojnici [IDF-a](https://x.com/JoahSantos/status/1854804088049090608) koji, najdirektnije moguće, i sprovode genocid u Gazi.

Kada su se građani/ke Holandije organizovali da odbrane grad od ovih fašista, navijači Maccabija su se okrenuli kukanju i lažima da su napadnuti zbog antisemitizma. Iako religijska pripadnost ovih huligana nikada nije dovedena u centar zbivanja.

Ima nešto kod *genocidaša* što ih, nakon što dobiju adekvatni odgovor, tjera da plaču i bježe u samosažaljenje premazano islamofobijom. A Evropa i Sjedinjene Američke Države ne žele da propuste priliku da udare antimuslimansku loptu na volej.

Premijer Holandije je izjavio da je užasnut incidentima, te je Amsterdam zabranio bilo kakve proteste tokom vikenda i dao policiji totalitarnu kontrolu: ovlaštenja za hitno zaustavljanje i pretragu kao odgovor na nemire.

Oglasio se i Joe Biden, ili kako ga ljevičari zovu “genocidni Joe”. “Zapadni svijet” je ustao da osudi napade na navijače Maccabija, zgroženi “lovom na Jevreje”. Neki su išli toliko daleko da su napad na ekstremno desne fudbalske huligane prikazali kao “pogrom”. A Izrael je poslao i avione da evakuišu navijače. 

Standardna matrica napada, okupacije, masakra pa bježanja u kute autoviktimizacije je upalila. Ovaj incident nije izolovan, već se uklapa u širu sliku cionističke propagande u ovom ratu. Koja se sada ponovo aktivirala na mnogo manjoj razini, usred Holandije. Kao da se time žele ugasiti glasovi otpora i mira. Kao da se želi zaglušiti zvuk masakra.

Kako apeli o preko 44 hiljade ubijenih Palestinaca od 7. oktobra, ubijenoj djeci, višedecenijskom aparthejdu i sprovođenju genocida nisu uradili svoje, možda treba da govorimo o fudbalu. Možda to konačno izazove saosjećanje takozvane međunarodne zajednice koja ove zločine finansira i podržava. Uvijek ostaje nada da fudbalska empatija ne važi samo za Izrael. 

Pa evo na primjer, još u avgustu je Palestinski fudbalski savez saopštio da je Izrael ubio najmanje 297 fudbalera u Gazi, uključujući 84 djece. Baš prošli mjesec je ubijen i [Imad Abu Tima](https://sportsport.ba/magazin/palestina-imad-abu-tima/484149), reprezentativac Palestine, zajedno sa 9 članova svoje porodice. Imad, kao i drugi fudbaleri, je bio prinuđen da svoje utakmice igra daleko od svoje kuće… Jer je 9 od 10 stadiona u Gazi sravnjeno sa zemljom. Stadion u [Shuja'iyya okrugu](https://www.middleeasteye.net/news/israeli-army-beloved-football-stadium-terror-camp#:~:text=Middle%20East%20Eye%20has%20spoken,of%20numerous%20atrocities%2C%20including%20murder.) je čak pretvoren u neku vrstu logora za mučenje Palestinaca.

Palestinski fudbaleri nemaju stadiona zbog bombardovanja, niti igrača zbog ubistava. Nema više ni novca, jer nema ni sponzorstava i industrije. Fudbalski klubovi svoje igrače plaćaju po 200 dolara svakih 2 do 3 mjeseca, a za povrijeđene fudbalere nemaju sredstava ni da plate medicinske troškove. Mnogi igrači stoga napuštaju ovo zanimanje jer su prezauzeti poslovima koji im stavljaju to malo hrane na sto za njih i njihovu porodicu, ili migriraju i traže azil.
Sistemski gledano, fudbal u Gazi jedva da postoji. I sve se radi da se on kao sport, razonoda ili profesija eliminiše. Da ljudi nemaju ništa osim gole patnje i borbe za život. 

Viktor Frankl je pisao da je sport izmišljen da bi ljudi vještački stvarali neizvjesnost koja se ucrtala u evolutivni kod. U modernom dobu, kada nema više bježanja od predatora, ljudima je bilo potrebno da održe stanje blage tjeskobe. U Palestini je obrnuto. U eri kada pola planete prati ovaj sport, vremenu predatorskih ugovora, hiperkonzumerističkog kapitalizma, kladionica, modernih gladijatora i igara bez hljeba; ovi momci igraju fudbal kao svoj čin otpora. Sport je tu kao odušak i čin borbe, megafon koji se koristi da amplifikuje krike uništenja. Da prenesu poruku svijetu, da se Gaza drži i postoji. Da osim suza teče i znoj. I najbitnije, da tzv. međunarodna zajednica na to više ne smije okretati glavu.

U isto vrijeme, izraelski klubovi se takmiče u evropskim takmičenjima poput Lige šampiona i Lige Evrope. Palestinska fudbalska asocijacija je FIFA-i uputila apel, gdje se navodi da Izraelski fudbalski savez kreira i uključuje timove iz ilegalno okupiranih naselja na palestinskoj teritoriji, da igraju u izraelskoj domaćoj ligi. Reakcija FIFA-e je izostala, nakon čega je i ovo tijelo optuženo da brani strategije i djelovanje naseljeničkog kolonijalizma. A veliki dio ljudi nije ni čuo za ovaj slučaj.

Solidarnost sa Palestinom zbog toga ne smije da bude tek puka fraza. Preispitajte odnose svojih vlada sa Izraelom, pojavite se na protestima i učestvujte u direktnim akcijama protiv snabdijevanja oržjem. U krajnjem, potpišite[ peticiju](https://i.diem25.org/en/petitions/93) i napišite pismo UEFA-i i FIFA-i da, u skladu sa zakonima, suspenduju Izrael iz međunarodnih takmičenja. Ista [metoda](https://www.theguardian.com/world/2021/may/23/israel-apartheid-boycotts-sanctions-south-africa) se koristila i protiv aparthejd režima Južne Afrike, kada su suspendovani iz sportskih udruženja. Time se demonstrirala etička i pravna pozicija globalnog odbacivanja aparthejda, čime se promijenila i domaća perspektiva unutar same zemlje. Mnogi analitičari kažu da je to pomoglo u mirnoj izolaciji južnoafričkog režima i na kraju sloma aparthejda. Ostaje nada da tako može biti i u slučaju Izraela.

Podržite i reprezentaciju Palestine kada igraju mečeve. Ako je fudbal čin otpora, neka svaki udarac lopte ove momčadi bude podsjetnik: oni koji ih pokušavaju zbrisati s lica zemlje, ne trebaju uživati na tribinama u blagodatima ove igre. Ne trebaju samozadovoljno gledati terene prolivene krvlju i podsticati gaženje kramponima po tijelima ubijene djece. 

Ne smijemo dopustiti da se ni pogrom ni genocid više nikad nikom ne ponove.





Solidarnost sa Palestinom ne smije da bude tek puka fraza. Preispitajte odnose svojih vlada sa Izraelom, pojavite se na protestima i učestvujte u direktnim akcijama protiv snabdijevanja oržjem.

čin otpora

Ako nije do genocida, možda je do fudbala

Nekom pukom srećom još nisam prestala da se pitam ima li recepta za postizanje socijalne pravde i rodne ravnopravnosti. Đe je tu naša individualna i kolektivna odgovornost, a koliko država kao operativni sistem može da garantuje?

Uvijek dođem do pomalo dosadnog odgovora da bez edukacije nema mrdanja. Pomislim kako bi u nekom izmaštanom obrazovnom sistemu sve bilo drugačije. Čak bi i jutarnji TV programi nudili više od žvakanja senzacija i mladih političara koji nisu čuli za Hanu Arent ali jesu za Breitling. Širom instagrama, fejsbuka i ostalih postetičkih platformi ne bi bilo tirada novih NVO koje se odjednom brinu za *ženska pitanja* kroz mlake *new age* fraze i slavnu Istanbulsku konvenciju; konvenciju o kojoj Rada sa Žabljaka ne zna ništa, a i nema ti kad od krava, kokošaka, sijena, mlijeka i jaja. 

Da država radi na edukaciji svog naroda, djeca i mladi bi u školama učili o istoriji žena Crne Gore, razmišljam. Učili bi da je žena posmatrana kao biološka jedinica i da neispunjenjem ovog zadatka, nije smatrana ženom. Dalje, nova nada Crne Gore, buduće građanke i građani, učili bi da žena tokom istorije nije imala ime izvan njene endo/egzogamne sudbine te je tako pomenuta Rada mogla biti samo Rada Miškova (kao šćer) ili majka Milunova. Saznaće da je muškarac apsolut i da Rada postoji samo i isključivo u odnosu na njega, kao i da je do kraja 19. vijeka Rada bila sredstvo odmazde i robne razmjene, da je morala uzimati muža protiv svoje volje, i da je umio biti stariji od nje i po 40 godina. 

Djeca bi učila kako su žene Crne Gore počele da se bune i bude, i kako su izrazile svoj antifašistički duh, posebno tokom Drugog svjetskog rata, mobilišući se sa drugaricama iz cijele Jugoslavije u najveću organizaciju koju je naš region vidio u borbi protiv fašizma – Antifašistički front žena. Čitali bi kako se antifašistička borba nije mogla uspješno sprovesti i završiti bez njih i da je samo zbog njihove neustrašivosti, rezilijentnosti, požrtvovanosti i odlučnosti, izvojevana pobjeda nad okupatorom. Pročitali bi negdje, možda, da žena više nije samo majka, šćer, sestra i supruga, već i partizanka, borkinja za slobodu i pravdu, *tour de force* za ljudsku ravnopravnost, graditeljka novog svijeta; da je to biće koje oko ideje nove realnosti okuplja obrazovane i neobrazovane žene, hrišćanke i muslimanke, seljanke i buržujke, i da se (samo)mobilišu u brojevima koje nadmašuju naš sadašnji kapacitet razumijevanja solidarnosti. 

Saznali bi da ih je u borbi nad okupatorom učestvovalo oko 2 miliona, da je bilo preko 100.000 partizanki, ali da je svega njih 92 dobilo priznanje narodne heroine. Program izgradnje socijalističke Jugoslavije, saznaće, bio je teška borba za izgradnju nade i bolje budućnosti čiji je diskurs, još jednom, iscrtao granice oko žene kao biološke jedinice, iako je ovog puta u pauzi između reprodukcije i produkcije, mogla biti i politički subjekt. Sa nevjericom, djeca bi učila o distopijskoj sudbini žene Crne Gore, i njenom guranju nazad u privatnu sferu, o nametnutom idealu ženskosti ovaploćenom u majčinstvu i, konačno, o ponovnom utemeljenju ženskog identiteta u realacionom (porodičnom) odnosu nasparam muškarca.  

Društvena i individualna sudbina žena će se, napokon, izučavati kao primjer sistemske hegemonije i opresivnog statusa quo koji se naruši samo kad to sistem dopusti, kroz periodične ispade, čitaj buržujsku borbu za ravnopravnost, više nego za emancipaciju. Između redova, ipak, pročitaće dobri đaci, da otpor nikada nije stao, samo se pravac borbe preusmjerio od spolja ka unutra. 

Trgnula sam se iz ove ruminacije , govoreći sebi da nije sve tako loše danas, da se paradigma mijenja, da ne živimo baš u tako intelektualno skučenom prostoru, i tome slično. Otvorila sam instagram da bih svoje emocije eutanizirala jednom dobrom epizodom *doom* skrola, i naišla na vijest da se na Cetinju otvorila izložba pod nazivom Žena...nosilac društvenog razvoja u socijalizmu. Nije me iznenadilo što Crnogorka i dalje nije nositeljka, ali me zaintrigiralo šta li se krije iza te tri tačke te sam čitajući propratni tekst saznala za baš žarku želju izraženu ispred Državnog arhiva da se na Cetinju podigne spomenik *Crnogorki - majci, sestri, šćeri, supruzi.*

Čovječe ženskog roda! - kako očekivati drugačiju realnost kada nas državne institucije i dalje vide samo kao mašinu za reprodukciju, kada nam javni diskurs ne omogućava da budemo bilo šta drugo osim one koje postoje isključivo u odnosu na muškarca, kada nam je mogućnost postojanja van paternalizama sabijena u tri proklete tačke koje se naivnima mogu podvaliti kao polje emancipacije? Odjednom je teško napraviti razliku između realnosti i lošeg sna iz kog se ne možemo probuditi jer je u svakom slučaju scenarij distopija, i to ona koja se (samo)reprodukuje unutar crnih institucija. 

Dobra vijest je da ipak sjedimo na ramenima naših pretkinja i da nam pogled seže mnogo dalje od onih kojima je pogled fokusiran na otisak svog stopala u blatu, brozni i ostalom spomeničkom materijalu u kome se vajaju svi ti slavni *očevi, sinovi, braća i muževi*.  



Da država radi na edukaciji svog naroda, djeca i mladi bi u školama učili o istoriji žena Crne Gore

borbena mašta

Rada Miškova kao mašina reprodukcije

Američki izbori su konačno završeni, a rezultati su prilično brutalni – barem za sve koji cijene demokratiju i slične vrijednosti. Donald Tramp je ostvario najimpresivniju pobjedu za republikance još od 2004. godine, postavši prvi republikanac od tada koji je zaista osvojio više glasova od demokrata, bez oslanjanja na bizarne mahinacije američkog izbornog sistema. Za razliku od izbora 2016. godine, koji su djelovali kao nesrećna slučajnost, ovi rezultati nose znatno depresivniji ton. Američki glasači su sada u potpunosti svjesni šta Tramp predstavlja i ipak su odlučili da podrže njega, ujedno kaznivši Bajdena i Haris. U kontekstu Crne Gore, razlozi koji stoje iza ovog izbora mogu biti i zanimljivi i poučni.

Prvo, da odmah razjasnimo šta izbori nijesu. Berni Sanders se ubrzo nakon rezultata oglasio sa tvrdnjom da su demokrate izdale radničku klasu, što je, prema njemu, dovelo do toga da radnici izgube povjerenje u njih i odluče da pređu na suprotnu stranu. Ovo je dosta sporno; u okviru američkog političkog sistema, Bajden je sproveo Bernijevu agendu koliko je realno moguće. Demokrate su 2016. godine zaključile da su izbore izgubile zbog neoliberalnog nasljeđa Hilari Klinton, zbog čega je Bajden, od trenutka kad je postao predsjednik, počeo da sprovodi industrijsku politiku usmjerenu ka radničkoj klasi. Kao rezultat toga, u Americi su sprovedeni masivni fiskalni podsticaji, povratak manufakture, rast plata za nisko plaćene radnike, kao i prvo smanjenje prihodne nejednakosti nakon više decenija. A šta je dobio zauzvrat? Apsolutno ništa, štaviše, radnička klasa je pretežno odlučila da glasa za Trampa.

Ovaj paradoks najbolje oslikava Bajdenov odnos sa sindikatima. Uložio je oko 90 milijardi dolara kako bi spasio penzije jednog od najvećih sindikata u Americi, Međunarodnog bratstva vozača kamiona. Sindikat mu je zahvalio tako što je odbio da podrži Harisovu, predsjednik sindikata je zatim govorio na republikanskoj konferenciji, dok je ogromna većina članova glasala za Trampa. Bilo kakav pokušaj povratka Ruzveltovom liberalizmu vjerovatno je gotov; sljedeći demokratski predsjednički kandidat biće mnogo više desno.

Pravi razlog zbog kojeg su demokrate izgubile jeste trend koji je doveo do pada gotovo svih vladajućih partija u razvijenom svijetu – inflacija. Ovo je često primijećena opservacija koju su istakli i drugi, ali ipak uvijek vrijedi pomenuti da se inflacija pokazala kao najgori politički otrov. Gotovo svaka vladajuća struktura, bez obzira na ideologiju, koja je izašla na izbore u post-COVID periodu sa visokom inflacijom, doživjela je težak poraz. Makron u Francuskoj, torijevci u Britaniji, Austrijska narodna partija – svi su doživjeli katastrofalne rezultate; čak je i neumoljivi LDP u Japanu izgubio većinu. Ako LDP gubi, jasno je da je riječ o ozbiljnoj globalnoj krizi.

Kao što je ranije pomenuto, Bajden je sproveo fiskalni podsticaj kao odgovor na ekonomsku krizu izazvanu COVID-19 pandemijom. Ovaj podsticaj bio je najveći u svijetu, što je dovelo do izuzetno brzog ekonomskog oporavka, pune zaposlenosti i znatno većeg ekonomskog i produktivnog rasta Amerike u poređenju s ostalim članicama G7. Međutim, to nije pomoglo u obuzdavanju inflacije; štaviše, vjerovatno ju je dodatno podstaklo jer je ekonomija bila previše „zagrijana“. Iako je Bajdenova politika možda doprinijela rastu plata koje su nadmašile inflaciju, rasprostranjene analize ponašanja birača u inflatornom okruženju govore da birači rast svojih plata vide kao rezultat vlastitog rada i truda, dok za rast cijena krive politiku i mjere predsjednika. Politika ponavlja lekcije iz sedamdesetih godina – između nezaposlenosti i inflacije, glasači radije biraju nezaposlenost.

Drugi razlog je taj što jezik demokrata djeluje kao da alijenira i nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja. To uključuje vokabular koji su razvili akademici i NVO aktivisti, a koji se odnosi na koncepte poput „raznolikost, pravičnost i inkluzija“, kritičke rasne teorije, brige o transrodnim osobama i slično. Sve ove ideje izazvale su otpor, posebno među muškom populacijom, što je rezultiralo određenim smanjenjem rasne polarizacije. Prema izlaznim anketama NBC-a, 54% Latino muškaraca glasalo je za Trampa, što je rekordna brojka za republikanca (poređenja radi 2016. godine oko 71% Latino muškaraca glasalo je za Hilari Klinton). Takođe, smanjio se generacijski jaz među glasačima – nekadašnje pravilo da stariji uglavnom glasaju za konzervativne stranke, a mlađi za liberalne, nije se pokazalo na ovim izborima. Mladi muškarci od 18 do 29 godina većinski su glasali za Trampa, jer se njihova podrška preusmjerila za 30 procenata u korist desnice u odnosu na 2020. godinu. 

Ova reakcija muškaraca na ovim izborima vjerovatno je u velikoj mjeri povezana sa informacijskim okruženjem u kojem provode vrijeme. Čini se da se konačno može reći da su društveni mediji postali glavni izvor informacija i oblikovanja javnog mnjenja. Mladi ljudi ne prate tradicionalne medije, niti obično čitaju, već većinu vremena provode gledajući video snimke ili slušajući podkaste. U tom digitalnom prostoru desnica ima apsolutnu dominaciju – ličnosti poput Džoa Rogana, Takera Karlsona i Džordana Petersona izuzetno su popularne na društvenim medijima, sa najgledanijim emisijama i snimcima. Ovi influenseri uživaju veliko poštovanje među muškom publikom, kojima šalju poruku da su napadnuti i lično ugroženi politikom „woke“ ljevice te da je Tramp njihov spas. Mačizam postaje dominantna ideologija među mlađom muškom populacijom, i to je apsolutno globalni fenomen koji se proširio i na Crnu Goru. Na digitalnim platformama je teško naići na popularne ljevičare, a čak i oni koji su popularni često su kritični prema demokratama, što ne doprinosi podršci konkretnih političara. 

Kamala nije koristila "woke" jezik u svojoj kampanji; nije naglašavala da je žena ili crnkinja, nije pominjala proteste pokreta Black Lives Matter, a pitanja vezana za transrodne osobe je pokušavala izbjeći. Svoju kampanju je vodila centrističkim tonom, sa ciljem da privuče republikance koji se protive Trampu. Međutim, u tome nije uspjela – anketa New York Timesa iz septembra otkriva da 44% ispitanika smatra da je Kamala previše liberalna i progresivna, dok samo 32% vidi Trampa kao previše konzervativnog, što znači da je većini Tramp djelovao kao umjereniji kandidat.

U međuvremenu, na kongresnim izborima, najveći uspjeh u poređenju sa Kamalinim rezultatima ostvarile su konzervativne demokrate poput Mari Glusenkamp Perez, koja je pobijedila u ruralnoj oblasti gdje je Kamala pretrpjela težak poraz. Sve to sugeriše da je Kamalina odluka da vodi centrističku politiku bila vjerovatno ispravna, ali je ona jednostavno bila loš predstavnik za centrizam. Potiče iz ultraliberalne Kalifornije i bila je prisiljena da povuče mnoga svoja obećanja iz 2020. godine, što je rezultiralo očitim nedostatkom autentičnosti. Izbjegavanje popularnih podcast platformi za muškarce poput Džoa Rogana svakako joj nije pomoglo u tome.

Problem za demokrate u budućnosti ostaje kako komunicirati i privući birače bez univerzitetskog obrazovanja. Čini se da ubuduće neće biti dovoljno samo ignorisati nepopularne zahtjeve aktivističkog i progresivnog krila ljevice, već će biti potrebno jasno distanciranje od tih ideja. Međutim, to izaziva konflikt sa dijelom njihove baze, koji uključuje volontere i radnike demokrata. Sve veća povezanost ljevice s visoko obrazovanom i dobrostojećom elitom gotovo onemogućava da se oblikuje kandidat koji će biti privlačan radničkoj klasi.

Posljedice Trampovog drugog mandata na globalnom nivou teško je precizno predvidjeti. Tramp je politički bolid sa nejasnim planovima za vođenje države, tako da će mnogo zavisiti od ljudi koji ga okružuju i uticaja koji imaju na njega. Tramp se u međuvremenu oslobodio svih klasičnih konzervativaca u svojoj blizini a oko sebe je okupio tim pravih vjernika u kult Trampa, dok je teško očekivati povratak birokratskih prepreka koje su ometale njegov prvi mandat. Izdaja Ukrajine i aneksija Zapadne obale od strane Izraela izgledaju kao sasvim realni scenariji, dok su ideje poput slanja vojske i bombardovanja Meksika zbog sukoba sa kartelima takođe u domenu mogućnosti. To ne bi bilo toliko katastrofalno kad bi postojale jasne naznake da će se Evropa osamostaliti, ostvariti De Golovu viziju i samostalno podržavati liberalni projekt. Međutim, politička volja za takav iskorak očigledno nedostaje, EU djeluje previše ukočeno i preplašeno da bi krenula tim putem.


 Jezik demokrata djeluje kao da alijenira, nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja - i to će morati da mijenjaju