Nije tajna da u Pljevljima broj muslimana između dva popisa polako opada. Varoš je to sa tradicijom rudnika i pokolja iz Drugog svjetskog rata kad su hiljade završile pod četničkim nožem. Tamo je devedesetih prošlog vijeka paravojska Čeka Dačevića zauzela glavne kote, a obližnja Bukovica spaljena i porušena. Upravo u tom gradu sveštenik SPC i vladika mileševski Atanasije imao je divnu ideju, koju su odbornici prostom većinom prenijeli iz onoga u ovaj svijet.

Blagorodni Atanasije, vizionar rođen u Janju, a Janj vam je kod Šipova, a Šipovo nešto ponad Donjeg Vakufa, sjetio se da pozove odbornike da na sjedinici SO Pljevlja glasaju za svetu Petku, što su iz DF i Demokrata bogobojazno ispunili. Nije se sveta Petka kandidovala za načelnicu grada, božesačuvaj, ali ideja je da glasom za sveticu rođenu u desetom vijeku u Trakiji, a to vam je kod Mramornog mora, između Silimvrije i Carigrada, zadobijate vječnost usred Pljevalja. Tako je makar rekao svešteni Atanasije uoči glasanja, prepodobni arhijerej, ili prosto “vaš molitvenik pred živim Bogom”. 

I dođe tako deveta sjednica SO Pljevlja, prva tačka dnevnog reda, glasom za 27. oktobar i svetu Paraskevu, odbornici su zatražili novi dan grada. Potom su iz DF-a i srodnih partijica skoknuli do crkve na molitvu, kako i trebuje, sasvim moguće opijeni učinjenom rabotom. Ko je od njih mogao misliti kad su preuzeli svoje štrokave funkcije da će ih usred mandata zapasti vječnost, ali eto, ovjerio episkop kojem puca brada za 16 odsto pljevaljskih muslimana, a još manje za Pljevljake koji možda ne vole da se ikona meće u opštinske sobe. Još da pečat udari Vlada Crne Gore i moći će Pljevlja uz bok Istočnoj Ilidži, a to vam je opština u BiH kojoj Sveti Đorđe na gradskom grbu uporno ubija adžahu. 

Što se tiče odbornika PES, URA, DPS i ostalih koji nisu glasali za novo crveno slovo, šta da vam kažem, nije baš zrelo za anatemu, ali neka slobodno zaborave na vječnost. Atanasije je učinio koliko je mogao, ne može ni on sve da stigne, zadnji put se oglasio kad se lomilo oko direktora rudnika - kao ekspert za energetiku, lokalnu upravu i trapavu nedjelju taj svakako radi mučenički i ne može mu se više tražiti.

Kako god, suština izglasanog predloga novog gradskog praznika je da su Pljevlja oslobođena od Turaka 1912, od Austrougara 1918, čemu je izgleda kumovala lično sveta Petka, pa je logično da su joj se odbornici odužili novim državnim namještenjem. Istina je da su zakasnili sto godina, ali šta je to u životu svetaca? Na kraju, ali ne najmanje važno, lokalni klir i ljubitelji runjave šubare kažu da valja raskrstiti sa marksizmom, odnosno danom 20. novembrom 1944. kad su partizani oslobodili grad. Tu se naravno krije poenta cijele ove bogougodne inicijative, odnosno, bolje reći da se ne krije, već se narodu javlja u punom liturgijskom kapacitetu.

I stvarno, što da slavimo pobjedu nad kvislinškom bandom, što bismo svetkovali slom nacista i koljača kad su još freške rane od turskog zuluma i austrijske mostogradnje! Svetu Petku na stranu, jedini praznik koji smeta lokalnoj bratiji jeste praznik oslobođenja grada od vojske ratnih zločinaca kojima SPC redovno služi parastose. Stoga se ova incijativa na širem strateškom planu savršeno uklopila. 

Vjerujem da će se kakav slobodoumni pop poput Gojka Perovića oglasiti da još jednom zavapi sekularnu državu kako to običava u svojoj kolumnistici, ali sve ovo ostalo u mantijama i opštinskim salama, u okađenim ofisima i litijskim sokacima, neka se fino sabere oko svete Petke i proglasi vječnost, onu istu u kojoj boravi ratni zločinac Pavle Đurišić. U toj vječnosti žive i ostali vitezovi krvave linije Pljevlja-Čajniče-Foča iz godine 1942. Ukidanjem proslave oslobođenja od takve vojske i ideje, zakonima proste logike veliča se njen domet i putanja. Daće bog da na popisu broj inovjernih još malo opadne, pa da sveta Pljevlja uzlete k nebesima kroz PM čestice i smog, katran i fašističku prošlost sjajnih brada. 

Samo što dalje od onog bradonje Marksa od kojega se moraju za vazda osloboditi. 




Što bismo slavili slom nacista i koljača kad su još freške rane od turskog zuluma i austrijske mostogradnje!

amin city

Sveta Pljevlja & Sveta Petka

Debela je kora što Crnu Goru odvaja od bijelog svijeta. Tu rigidnu opnu uglavnom čine mediji od milja nazvani mediji glavnog toka. I zaista, u njima sve teče, brzinom koja imitira postojanost. Zapravo se stvari u politici, ekonomiji i zabavi smjenjuju takvom brzinom da je pravi peh ne pronaći svoje mjesto u tom agregatnom stanju obilja. Ali, eto, Crnu Goru je zapao takav peh, neki bi rekli i sreća, da se rijetko nalazi u svjetskim medijima. 

Malo o kriminalu, još manje o politici, majušnu članicu našeg regiona CNN je posljednji put pomenuo kad je Donald Tramp rekao kako bi Crnogorci mogli izazvati Treći svjetski rat; a prije toga onomad kad je nilski konj Nikica pobjegao iz divljeg zoološkog vrta u rijeku Zetu i nehajno zaplivao glavnim tokom američkog prime time-a serviran kao soft news poslastica. 

Ovih dana, napokon, polako ali sigurno, kao što se polako završava uvod ovog štiva, svijetom se probija usporena ali uporna vijest da u selu Brezna kod Nikšića, preciznije u oblasti Piva, grupa heroja mjesec dana ne ustaje iz kreveta. Takmičenje u ležanju, kako su organizatori nazvali ovu proslavu nečinjenja, tradicija je duga desetak godina, ali nikad do sad nije došlo do ovolikog odugovlačenja. Stari rekord od 117 sati značajno je probijen. Novinari više američkih, azijskih i evropskih platformi pokazali su mjesto neradnje, stotine portala prenijelo je legendu o spavačima, da se tako kišovski izrazim, uz ogradu da mimo spavanja ovi junaci uglavnom skroluju i fejsbuče, plus dobiju dnevni dopust od deset minuta za nužne radnje.

Pitanje je koliko je dostupnost interneta učinila da se rekord na ovaj način premaši i da po neradu, ležanju i sporosti poznati Crnogorci iz vica pređu u naoko ozbiljniji medijski prostor. Zapravo na tromeđi zajebancije, mita, i predrasude, tamo gdje se stiče dobar dio recentnih medijskih sadržaja, ovakvoj inicijativi je prirodno stanište. U svijetu zaljuljanom preko granica ljudske pažnje, u svijetu koji pokušava da ubrza kako bi zaboravio (Kundera), jer kad zaboravi lakše podnosi (Bajaga) slavni podvig nečinjenja dobija gotovo mitsku i svakako šamansku dimenziju. 

Vlasnici etno sela „Montenegro“ takmičenje su pokrenuli 2011, da li slučajno, nepunu godinu nakon slavnog performansa Marine Abramović The Artist is present. Ono što je Marina uradila u MoMA, dakle locirala glavnu potrebu savremenog čovjeka za stankom koja dozvoljava emotivni kontakt, to su isto na jednoj folklorno-turističkoj razini zafrkancije sproveli agilni ugostitelji iz pivskog sela. 

Mnogo prije Marine performans ležanja izveo je [Mladen Stilinović](https://normalizuj.me/kultivator/pohvala-lijenosti), hrvatski umjetnik koji je kandidovao pokretačku snagu nerada i sa najviše kote jorgan planine gađao kapitalističku bandu među rogove. Sve one politike koje su bjelodano vodile ka svijetu ubrzanog odljuđenja i besmislene hiperprodukcije pokreta, Stilinović je preležao u svom slavnom djelu Umjetnik radi, iz 1978. godine. Ovaj savremeni jogi nerad je proglasio radom i obratno, otvorio prostor da se misli. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/af950e4a-4e9f-4e8f-9f3b-bb4e5dbe2679)
Umjetnik radi,  foto: Mladen Stilinonović{.caption}

A šta se moglo misliti potkraj sedamdesetih, prije nego što će Regan i Tačerka preuzeti vlast, a Kina otvoriti svoju ekonomiju da uleti u globalnu trku? Pa moglo se misliti da je baš mitologizacija rada i mahnite proizvodnje kontrarevolucionara, odnosno nečovječna mahinacija u koju se Zapad bolje uklopio od Marksom nadahnutih himni sa Istoka. Otud svi koji su se sprdali neplaćenom radu svojih đedova na državnim radnim akcijama, danas besplatno rintaju za privatnu tehno-oligarhiju i znojem lica glancaju pragove glavnih web platformi. Tamo gdje su razorenoj radničkoj klasi obećali slobodno vrijeme podmenut je neplaćeni rad. Nova ekologija vremena, odnosno poplava raznih pokreta od slow fooda do slow novinarstva, postala je odstupnica za mnoge romantike koji neće da se predaju tom bludu rada i agendi brzine.

Ali, na stanu pitanje klase, poruka svih kritičara ubrzanja jeste prosta istina da se u brzini gubi radost življenja. I to svi znaju, svi osjećaju, *siroti mali hrčki* ispred svojih ekrana, u predahu između radnih pobjeda, dok gledaju takmičenje u leženju, tamo negdje na globalnom jugu, đe sve izgleda nekako slatko i zaostalo. Mit o lijenosti svakako se čini upotrebljivijim od famoznog crnogorskog mita čojstva i junaštva koje je odavno doživjelo sudbinu ispuhanog kurtona. 

Umjesto onog čuvati sebe od drugoga a druge od sebe, lijenost ne traži ništa, ona sve trpi, 
svemu se raduje. Ne nadima se, svemu se nada. Lijenost je kao ljubav po svetom Pavlu, otpor svakom aktivizmu koji ne vodi nikud van svoje tržištom omeđene svrhe. A ne vodi nikud zato što se rad, ljudska prava i obaveze tehnokratski segmentiraju i množe na pokretnoj traci između čovjeka i njegove prirode, čineći tako svaku aktivnost i rad besmislenim. 

Da još nešto da kažem u ovom, *mea culpa*, ubrzanom preletu. Čini se da Crnogorci koji leže prestaju biti striktno etnički element. Zapravo se u tom silnom ležanju nacionalno rastače, pa je ove godine favorit Jovan iz Kruševca, što šaljivi organizatori takmičenja nazivaju apsurdnom situacijom. Naprotiv, to bi mogla biti šansa da pod okrilje crnogorske lijenosti priđu novi članovi zajednice koja bi nadišla etnički šablon. Baskijske su fabrike decenijama primale špansku sirotinju i tako redefinisale baskijski identitet od etničkog ka radničkom pripadanju socijalnoj strukturi. Pošto fabrika u Crnoj Gori da oprostite nema, možda da novo vezivno tkivo bude organizovani nerad? Dobro ste došli, drugarice i drugovi, usporite, postanite Crnogorci, zalegnite revolucionarno, skalajte subverzivno, neće vam rabota uteć'. 

[Lupiga](https://lupiga.com/vijesti/lezanje-revolucije-kako-se-postaje-crnogorac)


 


Dobro ste došli, drugarice i drugovi, usporite, postanite Crnogorci, zalegnite revolucionarno, skalajte subverzivno, neće vam rabota uteć'. 

LEŽANJE REVOLUCIJE

Kako se postaje Crnogorac

Dan nakon što na Kosovu ubijen policajac i četvoro napadača u terorističkoj akciji kod manastira Banjska blizu Zvečana, sasvim očekivano je počelo međusobno optuživanje zvanične Prištine i Beograda. 

Za premijera Kosova Aljbina Kurtija nema dileme da je Beograd pokrenuo napad na kosovsku policiju, što se potkrepljuje dokazima o arsenalu oružja i organizovanom prirodom paravojne grupe. Sa druge strane, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odbija takvu umiješanost i krivi Kurtijevu politiku, te pritisak koji trpe Srbi na sjeveru Kosova. Sa istorijom učešća zvanične Srbije u izazivanju i podršci nacionalnih sukoba u BiH, Hrvatskoj ali i na Kosovu devedesetih, Vučiću nije lako da zvuči ubjedljivo kad kaže da Srbija sa teroristima nema nikakve veze.

Analitičar iz Prištine Škeljzen Maljiči rekao je da je napad na policiju izvela “dirigovana grupa plaćenika i zaluduđenih idealista koje podržavaju tajne službe iz Beograda i Rusije”, dok njegov beogradski kolega Dušan Janjić napominje: "Vi nikad ne znati ko to može da organizuje. Samo možete sa sigurnošću da kažete da će svi iz ovog pokušati da naprave političku korist ili štetu drugom".

Ono što se desilo u manastiru Banjska, po albanskom predsjedniku Ediju Rami može biti okidač za ozbiljniji sukob. Ipak, ne bi bilo prvi put da se konkretnim terorističkim akcijama, ili proizvodnjom prijetnje na lokalu, odnosno preko leševa, pokušaju ubrzati politički procesi ili ostvariti konkretna politička korist.

Stručnjak za balkansku politiku i profesor Florijan Biber u svojoj knjizi *Uspon autoritarizma na Zapadnom Balkanu* napominje da nakon devedesetih klasična ratna dejstva nisu opcija za lokalne političke silnike, ali da postoji strategija akcija koje nasilje ili strah koriste kao sredstvo pritiska. 

„Umjesto podsticanja masovnog nasilja autokrati sada proizvode krize. Postoje četiri tipa takvih kriza. Prvi tip je kriza koja uključuje potencijalnu prijetnju državi, što otvara mogućnost za prikazivanje opozicije kao izdajničke ili identifikaciju spoljnih neprijatelja za potrebe korišćenja na terenu domaće politike. Drugi tip krize fokusiran je na međuetničke odnose i rizik od obnavljanja nasilja, a koristi se za skretanje pažnje sa svakodnevnih problema i povlađivanje etnonacionalističkom diskursu. Treći tip je kriza u bilateralnim odnosima sa nekim od susjeda i stvaranje napetosti. Sva tri tipa se mogu iskoristiti na terenu domaće i spoljne politike“, napisao je Biber, direktor Studija Jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6dd0b311-5ee5-4c0d-9e9a-fcd8c8ce9f81)
Biber,  foto: Sissi Furgler{.caption} 

On podsjeća na razne slučajeve podizanje tenzija, od lažnog državnog udara u Srbiji 2015. kad su tabloidi bukvalno izmislili prijetnju, do izvjesne zavjere koja je otkrivena u Crnoj Gori 2016, ali po svoj prilici predimenzionirana od strane vlasti u slučaju "državni udar".

Biber u svojoj knjizi objavljenoj 2020. godine referiše i na teroristički napad u makedonskom gradu Kumanovo 2015, kao i akciju *Orlov let* u Crnoj Gori 2006, gdje su nerazjašnjene okolnosti krile prave političke motive, koji su lako mogli biti stvaranje međunacionalne tenzije.  

Vrlo primjenjivo na današnji trenutak u Crnoj Gori, Biber piše o još jednoj strategiji za koju protivnici ovih dana optužuju Vučića, a to je da preko svojih lojalista pokušava minirati izbor crnogorske vlade, što bi moglo dovesti do novih izbora .

„Konačno, četvrti tip krize su vanredni izbori. To možda nije kriza po sebi, ali je odlična prilika da se suspenduje redovno vršenje vlasti, da se kampanja iskoristi za nove napade na opoziciju i da se državni resursi stave u službu vladajuće stranke“.

"Upravljanje krizom" - koje krizu najpre dopušta (ili uzrokuje), pa je deeskalira - ima za cilj osiguravanje legitimiteta režima na terenu domaće i spoljne politike. Tako se na unutrašnjem terenu naglašava opasnost od prijetnji koje dolaze spolja i generiše "vanredna" situacija koja zasjenjuje brojne probleme u svakodnevnom životu građana. Krize imaju i klasičnu nacionalističku funkciju održavanja prijetnje drugog, bilo da su u pitanju strane sile, (države ili drugi akteri) ili manjinske i opozicione stranke unutar zemlje“. 

Biber napominje da krize mogu voditi ka vrlo konkretnoj političkoj pragmi, pa je tako „navodni državni udar u Crnoj Gori ubrzao ratifikaciju sporazuma o ulasku u NATO, jer je to pružilo priliku zapadnim medijima da vladu i zemlju prikažu kao važan štit u borbi protiv ruskog miješanja u događaje na Balkanu“. 

Po Biberu, upravljanje krizom vrši važnu funkciju koja je inherentna prirodi režima kompetitivnog autoritarizma. 

“Sumnjive i nejasne okolnosti svakog od pomenutih slučajeva otežavaju razumijevanje šta se zaista dogodilo, ali strateško korišćenje krize je evidentno. Takva upotreba vanrednih stanja nije ograničena na nedemokratske vlasti, već predstavlja dio jednog šireg obrasca "politika vanrednog stanja". 




Umjesto podsticanja masovnog nasilja autokrati sada proizvode krize. Sumnjive i nejasne okolnosti otežavaju razumijevanje šta se zaista dogodilo, ali strateško korišćenje krize je evidentno

upravljanje krizom

Kome odgovara prolivanje krvi na Kosovu?

„Molim, pazite na moga Pola, naročito da ne nazebe. Nadam se da je ponio sa sobom svoj džemper. Još mu poručite, ako idete u Crnu Goru, neka Pol obavezno obiđe Lovćen i Cetinje. Tamo sam bila još prije onog rata. Kakve divlje planine, kako lijepi ljudi!“

Brižnog, majčinski toplog glasa, dok je boravila u pariskom hotelu „Anjilon" na Bulevaru Raspal, madam Nansi, majka jednog od najuticajnijih mislilaca prošlog stoljeća, Žan Pol Sartra (1905-1980), ovim riječima je prenijela svom sinu poruku, preko njegovog prijatelja Vladimira Dedijera (1914-1990), kod koga je Sartr tokom aprila 1968. godine boravio u kući na Bohinju, poslije jednonedjeljnog odmora u Dubrovniku.

Madam Nansi je još dodala da nikada u životu nije vidjela ljepših ljudi nego u Crnoj Gori, u kojoj je narod i tada živio kao u homerskim vremenima. Sartrovu majku je posebno impresionirao jedan isposnik, monah Cetinjskog manastira.

Sartrova majka umrla je januara 1969. a obaveze njenog sina spriječile su ga da za njenog života posjeti Crnu Goru. Dogodilo se to nekoliko mjeseci kasnije, u ljeto iste godine, kada je Sartr po čevrti put posjetio Jugoslaviju, opet kao Dedijerov gost, zaštićen od ceremonijalnog cirkusa i protokolom nametnutih obaveza, u čijem znaku se odvijala njegova posjeta Jugoslaviji 1960. godine, kada ga je primio i Josip Broz Tito.

Poslije devet godina, Sartr je opet bio u Jugoslaviji. Bilo je ljeto 1969. a dvojica prijatelja su sate i dane provodili u razgovorima o istoriji Crne Gore, njenim ljudima i običajima. Onda su krenuli, zajedno sa Simon de Bovoar i Sartrovom poćerkom Arletom El-Kaim, ka Crnoj Gori i Cetinju.

Želja Sartrove majke, naravno, nije bila jedini, a još manje glavni razlog da se na taj put krene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/460bc8bf-fc6b-4a50-8a12-b2145a6d8c7e)
Sa Titom, posjeta iz 1960. {.caption}

Još aprila 1969. godine jugoslovenski reditelj Fadil Hadžić latio se posla da za *Jadran-film* iz Zagreba, a na osnovu Dedijerovih knjiga, sačini dugometražni dokumentarni film *Jugoslavija, zemlja jeretika*. Kostur scenarija bio je već sačinjen. Obuhvatao je i osvjetljavao istoriju Jugoslavije iz ugla jeretika i buntovnka, od vremena srednjevjekovnih bogumila do studentske pobune 1968. godine. I sam buntovnik svoje vrste, Sartr je učešeće u ovom projektu prihvatio sa zadovoljstvom.

U mnogim razgovorima koje sam s njim vodio, Vladimir Dedijer se često podsjećao momenata iz rada na ovom projektu, zbog koga su on i Sartr mnogo vremena provodili u dugim raspravama. U njima je francuski pisac i filozof naročito insistirao na pitanju odnosa izmedu Tita kao buntovnika- državnika-buntovnika (protiv Staljina) i Milovana Dilasa kao buntovnika-državnika-buntovnika (protiv nove države koju je sam stvorio).

Ovakve diskusije trebalo je voditi i pred Hadžićevim kamerama, što Sartru i Dedijeru nije bilo teško. Od rasprave da li je bilo nekakvih veza između francuskih neomanihejaca Albižana i bosanskih bogumila, do pitanja unutražnjih protivrječnosti u zapadnoevropskim zemljama, kao i u zemljama tadašnjeg socijalističkog lagera, ili nijansiranog videnja odnosa Tita i Dilasa.

Snimanje je obavljeno u Radimlju, na terenima na kojima se nalaze neki od najljepših bogumilskih stećaka. Rad na filmu trebalo je da bude nastavljen, a do Dedijera je stigao glas da se neki od najviših jugoslovenskih rukovodilaca pitaju: šta bi rekao Sartr ako iz filma budu izbačeni djelovi o studentskom buntu 1968. i o Dilasu?

Rekao sam glasonošama, svjedočio mi je Dedijer, da će Sartr pristati ako mu prenesem traženje naših glavara, ali da će zahtijevati promjenu naziva filma. Umjesto Jugoslavija, zemlja jeretika da se film zove Zemlja moralnih kurvi.

Ovakav odgovor je otvorio vrata hladnih bunkera Jadran-filma za snimljeni materijal, za koji se nadati da poslije trideset godina, i svega što se u međuvremenu dogodilo, nije zanavijek uništen. Sartr se jako interesovao za pobunjeničku istoriju jugoslovenskih naroda, a novi podstrek tim interesovanjima dao je i studentski bunt 1968. godine. Sartrova neposredna interesovanja za Crnu Goru bila su potaknuta različitim motivima, mada ga je najviše interesovalo pitanje složene buntovničke ličnosti Milovana Dilasa. Kada se upoznao s Dedijerovom knjigom *Sarajevo 1914*, čiji je odlomak objavio krajem sedamdesetih godina u *Les Temps Modernes*, Sartr se uveliko zainteresovao za Gavrila Principa i druge pripadnike Mlade Bosne, kao i za misao crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9066131b-585e-4690-bc39-f674fd019061)
 Simon de Bovoar i Sartr, 1929.{.caption} 

Bio je oduševljen riječima Vladimira Gaćinovića, jednog od vođa Mlade Bosne: „Očevi naši, tirani naši, stvorili su ovaj svijet po svome kalupu i sada nas siluju da u njemu živimo". Po Sartrovom mišljenju, ove riječi su pristajale i buntovnoj generaciji 1968. i ciljevima koje je sebi postavio tadašnji studentski pokret.

Jednako tako duboko su mu se dojmili Njegoševi stihovi „Nada nema pravo ni u koga/Do u Boga i u svoje ruke“ u kojima crnogorski vladika izvorište pobune protiv tirjanstva ne vidi jedino u božanskom pravu, već i u neposrednoj akciji pojedinca i naroda. A Dedijer mu je objašnjavao da na Balkanu nema manjeg naroda koji je kroz istoriju, u borbama protiv Otomanske imperije i protiv Napoleona, pokazivao takvu i toliku hrabrost kao Crnogorci. Tako je Sartra upoznao i s činjenicom da je Puškin bio zadivljen borbom Crnogoraca protiv Francuza, predvođenih vladikom i gospodarem Petrom I Petrovićem, između 1806. i 1813. godine. Tako je i nastala Puškinova pjesma Bonaparta i Crnogorci.

Sartr je, najvjerovatnije zahvaljujući biblioteci svoje majke, čitao i neke francuske putopisce koji su dolazili u Crnu Goru. Jedan od njih je opisivao kako su Crnogorci sjekli glave francuskim vojnicima, pa i jednom njihovom generalu. Sam francuski maršal Marmon je u jednom burnom razgovoru sa Petrom I iznio optužbu da su Crnogorci divlji i i nehumani. Vladika mu je odgovorio: "Crnogorci su od Francuza naučili ovaj varvarski običaj, s tom razlikom što oni sijeku glave svojim dusmanima, a nikada glave svojih voda i zemljaka".

Makar i ne bilo tako, Sartr nije krio da mu se takav odgovor vladike Petra I dopao:

"Eto kako francuska istoriografija može da bude evropocentrična, Evropa hoće da čita lekcije svima u svijetu, a zaboravlja na svoje grijehe."

Kada je Dedijer htio da podigne biblioteku odmah ispod Bileća, kraj koga je Čepelica, rodno selo njegovog oca dr Jevta Dedijera (1879-1918), a s rijetkim knjigama na stranim jezicima iz naše istorije, Sartr se namjerio da za tu biblioteku daruje baš memoare maršala Marmona i putopis francuskog pukovnika Vijale de Somijera iz Crne Gore i Hercegovine. Na žalost, spomen-biblioteka koja je trebalo da bude ispunjena dragocjenim knjigama, od kojih mnoge ni do danas nisu poznate u ovdašnjoj nauci i javnosti, nikada nije podignuta. Ostvarenje projekta zabranila je tadašnja vlast u Sarajevu.

S mjesta na kome je trebalo da se nalazi to zdanje, pogledi Sartra i Dedijera bili su upereni oko šest kilometara dalje, ka Crnoj Gori, ka znamenitom bojištu Vučiji do. Naravno da je francuski filozof bio više nego impresioniran saznanjem da su u toj slavnoj bici jula 1876. godine crnogorski bataljoni posjekli više od 200 turskih oficira i oko četiri hiljade vojnika nizamlija redovne turske vojske, pod komandom Selim-paše.

Bio je to tek uvod. Velikog mislioca i borca za ljudska prava čiji su radikalni potezi, često i cinični dovodili do bijesa ne samo evropske buržuje, čekala su i druga iznenađenja tog ljeta 1969. godine.

Mala družina se u Crnu Goru uputila iz Dubrovnika, a na putu ka Cetinju prošli su kroz Boku Kotorsku. Prelijepi krajolik je učinio da se ozari čak i lice Simon de Bovoar, jedne osobene ličnosti koja je Dedijeru sve do tada izgledala kao "mašina za razmišljanje", bez smisla za humor. Kada je vidjela ružičastu boju rascvalog cvijeta badema, lice Simon de Bovoar na kome gotovo nikada nije bilo osmijeha odjednom se ozarilo posebnom toplinom koja će učiniti da Dedijer ono umnogome promijeni mišljenje.

Krenuli su i u obilazak bojišta iz Drugog svjetskog i ranijih ratova, u uvjerenju da će autentični tereni biti idealni za snimanje kasnije zabunkerisanog filma „Jugoslavija, zemlja jeretika".

Na putu od Podgorice (onda Titograda) do Cetinja zaustavili su se u selu Košćele. Kada smo tamo stigli, govorio mi je Dedijer u jednom razgovoru, pozvao sam se na svjedočenje mog ahbaba, legendarnog partizanskog generala Peka Dapčevića o početku ustanka u Crnoj Gori u julu 1941. godine. Pod njegovom komandom, gerilski odred u kome su bili seljaci iz okoline, vodjeni idejom oslobođenja od okupatora, uništio je jedan samostalni motorizovani bataljon italijanske divizije Mesina.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/rO2cL-jav0E?si=gF_Xz3baKkeEW9H5" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Oni su pohitali da pomognu slabom italijanskom garnizonu na Cetinju, ali su bili opkoljeni. Peko je komandovao svojim gerilcima da naprave zasjedu u obliku potkovice. Bataljon je upao u zasjedu, započela je osmočasovna borba. U njoj je ubijeno 70 italijanskih vojnika, više od sto ih je bilo ranjeno, gotovo 300 zarobljeno. Gerilski plijen je bio ogroman: četiri topa, 16 mitraljeza, šest minobacača i 30 kamiona. Podigao se tada sav narod, stari Crnogorci su dolazili s puškama i pitali „što i nas nijeste zvali da se bijemo za slobodu".

Ove moje riječi Sartr je slušao u velikom čudu, utoliko većem jer u istorijama Drugog svjetskog rata do tada nije naišao ni na kakav pomen ovih činjenica.

Tokom posjete Crnoj Gori, Žan Pol Sartra i Vladimira Dedijera primio je i tadašnji prvi čovjek Crne Gore Veljko Milatović, narodi heroj, koji je ostavio snažan utisak na Sartra. Milatović je potanko upoznao uvaženog gosta iz Francuske o ustanku crnogorskog naroda 13. jula 1941. godine. Onim što je čuo od Milatovića, Sartr je bio duboko impresioniran. Hitler je jula 1941. munjevito napredovao u ratu protiv Sovjetskog Saveza, sva okupirana Evropa drhtala je od straha. A u ustanku u Crnoj Gori ubijeno je, ranjeno ili zarobljeno oko pet hiljada fašističkih vojnika. Hrabrost pokazanu u Drugom svjetskom ratu, saznao je i to Sartr, Crnogorci su platili visokom cijenom.

Od oko 417 hiljada stanovnika prije rata, do njegovog okončanja, izginulo ih je ili bilo strijeljano oko 40 hiljada. Tokom okupacije, Cma Gora je bila načičkana sa šest koncentracionin logora i 32 zatvora. U njima, kao i u internaciji, bilo je zatočeno oko 90 hiljada ljudi. Upoznao ga je Dedijer i s činjenicom da je od osamdesetak ratnih generala bilo 30 Crnogoraca, 29 Srba, 17 Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pet Slovenaca, jedan Makedonac i jedan Rus.

Moje shvatanje metodologije istorije, često mi je govorio Dedijer, jeste da istoričar treba da sumnja u sve istine, a naročito u sopstvene. A sve će istine jednom izaći na vidjelo. Ništa u istoriji nije samo sjaj, stalni pratilac toga sjaja je i bijeda. Tako je od faraonskih vremena do danas, pa to važi i za naše glavare, baš kao i za ovdašnja plemena i narode kroz istoriju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11380fbb-447e-4824-a3bb-0b72560365ea)
Dedijer i Slobodan Kljakić{.caption} 

Zato su Sartr i Dedijer tokom pripremnih razgovora za Hadžićev film puno pažnje posvećivali kulturološkom elementu, položaju žene u crnogorskom društvu, etičkom kodeksu, krvnoj osveti, uticaju geografije na formiranje karaktera i drugim pitanjima. Ove probleme će, pozivajući se i na zaključke Jovana Cvijića, ponajbolje obraditi francuski pisac Fernan Brodel u svojoj knjizi Mediteran i mediteranski svijet, nedavno objavljenoj i kod nas...

Sudbina filma "Jugoslavija, zemlja jeretika", bila je zapečaćena, ali se Žan Pol Sartr crnogorskim temama i istoriji vratio još jednom.

Bilo je to u vrijeme kada je on slavio a Francuska obilježavala njegov 70. rođendan, 1975. godine. Ondašnji predsjednik Francuske Valeri Žiskar d'Esten. poručio je Sartru da bi bilo dobro da za drugi kanal državne televizije pripremi jednu veliku emisiju o sebi.

Umjesto toga, Sartr se latio posla da opiše sve velike revolucije i bune svog života, od ruske revolucije 1905. godine do studentskog bunta 1968. godine. Što se tiče Drugog svjetskog rata, smatrao je da njegovom u prikazu najznačajnije mjesto pripada pobuni crnogorskog naroda potiv fašizma 13. jula 1941. godine. Sartr je pozvao Dedijera u Pariz, da bi razradili scenario emisije. U prethodno poslatom pismu, Dedijer mu je predložio da poslije prikaza 13. jula bude sačinjena i paralela između Jugoslovenskog i francuskog pokreta otpora, kao i da se razmotri pitanje spontanosti i organizacije u pokretima otpora, jer je 13. juli bio tipičan primjer takvog ustanka. Sa suprugom Verom Dedijer je potom otputovao Pariz, gdje su on i Sartr, zajedno sa istoričarem francuske revolucije Alberom Sobulom, radili na nacrtu scenarija.

Ali sve je bilo uzalud. Jednom riječju, ova emisija do koje je Sartru bilo toliko stalo, kao i svim njegovim prijateljima koji su uložili toliko energije da to videnje 20. vijeka zaista bude sartrovsko, bila je zabranjena. Dogodilo se to pod pritiskom moćnog lobija francuske malograđanske buržoazije. Sasvim je jasno da je jedna takva jednostrana odluka, kojoj se morao prikloniti i sam predsjednik Francuske D'Esten, izazvala veliku buru u domaćoj javnosti. Otuda su nesrećnici francuske državne televizije, pritisnuti žestokim kritikama, pribjegli jednom mizernom objašnjenju - smislili su da ih je Sartrov projekat bacio u veliku trošak, pa oni, jadni, nemaju para da urade završnu realizaciju. Usput, tek toliko da se zna, toliko para je tih dana Sartr potrošio po francuskim bistroima darujući različite junake pariske kulturne scene u Bulevaru Sen Žermen.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7f7955f4-6551-4048-b561-007cb15bc5ab)
Muzej street arta u Neuf-Brisachu{.caption} 

Sartr i Dedijer sreli su se posljednji put 19. novembra 1978. godine u Parizu, u Sartrovom novom stanu u Bulevaru Edgar Kine broj 29.

Tokom razgovora, dvojica prijatelja pričala su i o daljem radu na desetak godina ranije zamišljenom projektu enciklopedije jeretika. Već na početku saradnje dogovorili su se da jedan o drugom napišu odrednice, pa je Sartra interesovalo šta je do tada Dedijer pripremio. Kada je čuo da će odrednica ukazati i na neke njegove sitne strasti, Sartr je kroz smijeh zapitao o kojim je to strastima riječ.

„Gledao sam na Bohinju 1968. godine vaš pasoš, odgovorio je Dedijer. „Ja se u to nešto razumijem jer sam prije rata radio na falsifikovanju pasoša za naše druge revolucionare. Vi u Francuskoj imate pasoš u kome je unijeta i visina čovjeka. Ako se pogleda vaš pasoš prema svjetlosti, vidjeće se da ste vi na brojku O dodali jedan rep, tako da je ispalo da ste visoki ne 160 santimetara nego 169. Sartr se zarumenio."

A Dedijer ga je onda tješio da kod nas narod veli da se ljudi ne mjere pedljom nego pameću.

Dvojicu velikih buntovnika, saboraca iz [Raselovog suda](https://en.wikipedia.org/wiki/Russell_Tribunal) i prijatelja, vezivale su čvrsto i ovakve sitnice. Svakako su i one imale uticaja na Žan Pol Sartra da dublje pojmi i zavoli ljude ovih prostora.

Inače sigurno ne bi izgovorio sljedeće riječi: „Dinarski violentni tipovi puni su energije, vas spasavaju vaši seljački repovi u pantalonama, zato mislim da je budućnost vaša."

**Članak je skraćena verzija temata "Sartr i Crna Gora" objavljenog u časopisu Montenegro Mobile Art, u Podgorici 2002. godine** 




Kako je slavni filozof doživio Crnu Goru, bezuspješno pokušavajući da francusku javnost upozna s istinom o Trinaestojulskom ustanku

filozofija pobune

Sartr i Crna Gora

Od politike u Crnoj Gori odavno se ne očekuje da upravlja društvom. Politika je postala vrsta kriznog muljanja u kome ne samo da cilj opravdava sredstvo, nego se dešava da sredstvo postaje cilj. Primjer ovog *obrnutog Makijavela* jeste tehnički premijer Dritan Abazović koji se javlja selfijem iz Luizijane. 

Telefon, egomanski naboj i internet veza postaju sami sebi svrha. Ne postoji drugi kvalitet ni sadržaj u djelovanju nasumično odabrane reklame: Abazović postaje počasni građanin Nju Orleansa, možeš misliti, što se prikazuje kao uzbudljiv zapis sa jednog ličnog putovanja. Državna funkcija gura se u *vlog* format u kome možemo da pratimo dogodovštine i lajkujemo. Kao da premijer nije otišao u UN, kao da se ne javlja iz Amerike, već iz nekog svijeta privatnog onostranog, iz reklamnog prostora u kome je sve moguće, pa i da ujutro pričaš o ženskim pravima a popodne hvališ politiku Saudijske Arabije. 

Nedoraslim sistemima poput crnogorskog društvene mreže izdaju prostor za političko djelovanje. Na društvenim mrežama se opravdava postojanje države bez vlade,  pa i njen put na generalnu skupštinu UN. Tamo gdje država pati, dakle u dugotrajnim krizama, društvene mreže cvjetaju. Rađaju se političari spremni da samoreklamu naplate iz budžeta i sami sebi produciraju put u Njujork,  mimo protokola i društvene potrebe. Sasvim je normalno da ne postoji realno očekivanje od takvog puta dok se ne pojavi na Fejsbuku. Kao što je postao počasni građanin Nju Orleansa, Abazović je mogao otvoriti slastičaru u Bruklinu, ili se oprobati u brzom jedenju viršli. Prošle je godine vozio bicikl. 

<iframe src="https://www.facebook.com/plugins/video.php?height=476&href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fabazovicdritan%2Fvideos%2F320496090499760%2F&show_text=false&width=267&t=0" width="267" height="476" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowfullscreen="true" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; picture-in-picture; web-share" allowFullScreen="true"></iframe>

Ono što je važno, kad se pojavi, kad vidiš Abazovića kako gazi Menhetnom, sve postaje laka trivija, da ne kažem zajebancija. I nije da popularni Dritan svoju strategiju krije, on zapravo podilazi takvim očekivanjima, priznaje da mu posao pomaže da ostvari dječačke snove, kao što je gledanje formule jedan ili vožnja kakvim dirižablom. 

Politika je opet svedena na sredstvo, ona sama po sebi ne vodi nikakvom kvalitetu, zapravo i nema funkciju osim vizuelne promocije. Unutar tog sistema znakova vlada algoritam kao regulator slobodnog tržišta pažnje. Politički jezik se razara, ukida se suvisla poruka zasnovana na demokratskoj proceduri, što omogućava likovima poput Abazovića da se npr. bez dozvole šetaju po mjestu zločina, kao nedavno u Podgorici. Na isti način može se minirati formiranje vlade, hapsiti, otpuštati, ili pjevati karaoke u paramedijskom frontu koji je uspostavljen kao jedina realnost. 

Mnogi kritičari Abazovića vide kao pukog Vučićevog vazala, ali meni se čini da je agens koji pokreće našeg junaka medijska zavisnost i nesretno izručen talenat za javni nastup. Prosto, riječ je o multiverzumu jedne egomanske tendencije koja je osilila do mjere kad postaje destruktivna po politički sistem. U bizarnom stanju konstantne nadraženosti kojem Abazovićeve politike vode ne isključujem ni mogućnost veleizdaje, ali još opasnije je što veseli Dritan razara političku supstancu društva koje je tek počelo da se otvara. 


 



Ili: O razaranju političke supstance društva koje je tek počelo da se otvara 

obrnuti makijaveli

Kako se kalio Dritan

Ljušte se betonski stubići na suncu, krnji, sivi stubovi sramnog doba kad je vladao režim. Ne tako davno slobodarski duh ovih brda bio je zatomljen u desnu traku. Srećom, došla je sloboda sa novim čarima, pa se osjetilo u vazduhu, u lakom jutarnjem buđenju, a ponajviše na raskrsnici. Gomila sretnika krenula je u osvajački pohod preko punih linija i ivičnjaka, do mjere da se podgorička džada već sasvim poznaje po organskom pletivu trasa koje vode s onu stranu pozitivne prometne prakse. 

Kao da je dobro popustila prpa od režima i batina, raja se stala kurčiti na jedan sasvim osoben način. Mimo strogih pravila ljudi parkiraju, pretiču i obilaze u potrazi za apsolutnom jedinicom demokratije, anarhičnim pulsom koji vodi ka slobodi kretanja. Poneki sudar i psovka nisu omeli ljude da odjebu horizontalnu i vertikalnu signalizaciju, kolone su se okrenule jednoj vrsti samoupravnog turiranja, intuitivne vožnje kroz napeti gradski špic. Sloboda najljepše pjeva na ulici, tamo đe ljudi u direktnoj demokratiji dogovaraju staru enigmu prvenstva prolaza. 

Ali onda se dogodilo nešto ogavno, proisteklo valjda iz ponora režimskog *Zeitgeista* koji se odlikovao neljudskim inženjeringom. Plastični stubići, narandžasti čunjevi, ukazali su se posvuda, nova vlast je zabola silne PVC kurčiće da vibriraju neslobodu i ospore duh varoši. Ona ista računska regija mozga koja je proizvela ideju konc-logora, sad pokušava sistemski da ubije slobodu kretanja, da usmjeri ljude u pravcu nekakave rigidne vizije pokreta koji se svodi na matematiku. 

I đe to vodi? Naravno da to vodi ka funkcionalizaciji ljudskog bića. Kreativni pojedinac kao temelj demokratije prestaje biti suvereno biće koje se za svoju slobodu izborilo 30. avgusta. Prosječni slobodar za volanom postaje rob sumnjivih proračuna. Umjesto da u kretanju bude oslonjen na unutrašnje nagone i na taj način stalnim interagovanjem sa svojom nutrinom iscrta najljepšu moguću mapu kreativnih silnica, umjesto da glavni grad Crne Gore kao neka savršena vještačka inteligencija dozvoli polukružna skretanja i preticanja u najdaljim tačkama podsvjesti koja bi upravljala tim fantastičnim eksperimentom - metiljavi pisari i cvikeraši crtaju nove i nove pomične bankine. 

Čovjek kao suština demokratije prestaje da bude važan zarad strukture, sistema ako hoćete; humanizam ranog Marksa mijenjaju deterministi, ulazimo u doba staljinizacije saobraćaja. Od smjelog revolucionarnog gesla,*čovjek je sam sebi garant parkinga*, sad se došlo do dažbina, ekonomske iznude, riječju, nastavlja se direktna pljačka pod firmom naplate javne površine. 

Šta još da kažem, stvar je toliko očigledna i nije teško shvatiti kuda teče. Zasad samo hrabri pojedinci obore poneki plastikaner, ali ubrzo će to biti opšta priroda pobune. Napetost raste u smrdljivom vazduhu. Pitanje je dana kad će mnogi vozač krenuti putem časnog krsta na svom retrovizoru. Velika saobraćajna revolucija sravniće sa zemljom čunjeve i ograde, jer to to nisu samo fizičke mjere u prostoru, to su mentalne blokade, podmukli načini da se kontroliše svijest ljudi. 

Onaj što bi da skrene desno, ili pretekne lijevo, onaj što neće da čeka, sada se dresira kao lovački ker. Pavlovljevsko poniženje semafora očigledno nije dovoljno, baš kao ni satanski znakovi izričitih naredbi. Ali polako, nije naš čovjek stoka sitnoga zuba! Istina, kratko stanujemo na ovom svijetu, vozimo još kraće, ali jebeš pravila, grmi pod lobanjom novog demokratskog nagona koji se rađa tu pred našim krvavim očima. Neka raste do konačne pobjede!



Velika saobraćajna revolucija samo što nije, sravniće sa zemljom sve te čunjeve i ograde...

revolucija u pokretu

Dolje stubići, živjela sloboda

Prošli parlamentarni izbori u Crnoj Gori predstavljali su prekretnicu u njenom političkom razvoju. Naime, mnogi analitičari su primijetili da su to bili prvi izbori u kojima identitetske teme nijesu bile dominantne. Glavni fokus izbora, pored instruisanih skandala, je bio na ekonomskim programima partija. Popularnost Pokreta Evropa sad je izgleda inspirisala ostatak političke scene da se više posvete ekonomskim temama, dok je Spajić privukao najviše pažnje predstavljanjem svog novog programa. Na prvi pogled ovakva promjena politike djeluje kao zdrava pojava. Konačno smo uspjeli da prevaziđemo tričave identitetske teme i posvetimo se “realnim” problemima koji mogu dovesti do poboljšanja materijalnog položaja stanovnika Crne Gore. 

Međutim, takva promjena nije insipirisala crnogorske glasače, zadnji izbori obilježeni su najmanjom izlaznošću od 1990. godine. U periodu poslije izbora niko ni ne pominje ekonomske programe. Glavna sporenja između partija tiču se podjele plijena u budućoj vladi, nema nikakvih sporenja oko ekonomskih programa, a javnosti i političarima postaje jasno da je diskusija koja se tiče ekonomije drugograzredna. Predizborna posvećenost ekonomskim temama nije uzdigla politiku u Crnoj Gori, naprotiv ona je samo degradirala. Etnopolitika je zamijenjena prizemnim spletkarenjem lokalnih političara, što je odlika sistema u kojem je politika lišena svake supstance. 

Za Karla Šmita, njemačkog pravnog teoretičara, politika predstavlja jedinstveno polje djelovanja koje se može svesti na razlikovanje između neprijatelja i prijatelja. Šmit tako kaže: „Uzmimo da su na području moralnoga krajnja razlikovanja dobro i zlo; u estetskome lepo i ružno; u ekonomskome korisno i štetno ili, primerice, rentabilno i nerentabilno. Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jeste razlikovanje na prijatelja i neprijatelja“. Šmit ukazuje da postoje različite vjerske, nacionalne ili ekonomske razlike, ali tek kad su te suprotstavljenosti reformulisane u smislu podjele na prijatelje i neprijatelje, one tek tada dobijaju na političkom značaju. 

Šmitova koncepcija politike je isuviše gruba i brutalna, ali ukazuje na na činjenicu da je politika zasebno polje koje iziskuje posebnu artikulaciju. Politika se ne može samo sastojati od anemičnih ekonomskih inicijativa, čiji detalji nijesu pristupačni i jasni široj javnosti. Politička vizija postavlja jasne ciljeve za sve ekonomske planove, dajući im vitalnost, dok ti planovi postaju privlačni i jasni glasačima.

Nemogućnost reartikulacije ekonomije u šmitovskim terminima nije samo kratkoročni problem koji je vezan za ovaj izborni ciklus, već je to razlog zašto autentična ljevičarska partija ne postoji u Crnoj Gori zadnjih trideset godina. Na prvi pogled ekonomsko stanje u Crnoj Gori djeluje kao da je plodno za razvoj šmitovske politike, Crna Gora ima najveći rast u nejednakosti od svih bivših jugoslovenskih država, dok GINI indeks pokazuje da je među zemljama s najizraženijom materijalnom nejednakošću u Evropi. Djeluje kao da postoje savršeni uslovi za opciju koja bi govorila o sukobu između bogatih i siromašnih, između radničke klase i buržoazije. Kako onda objasniti neuspjeh uspostavljanja prave ljevičarske opcije u Crnoj Gori ?

Osnovni uzrok je nestanak radničke klase kao koherentnog političkog pojma. U Crnoj Gori, radnička klasa se tretira s ravnodušnošću. U političkom diskursu ona se ne doživljava kao prijetnja ili kao neprijatelj, ali takođe ne dobija tretman potencijalnog partnera. Jednostavno pojam radnička klasa je prestao da bude politički bitan. Ova marginalizacija nije samo posljedica nedostatka političke inicijative ili ograničene vizije političkih lidera, već je odraz stvarnih ekonomskih promjena, pogotovo tranzicije iz industrijsko-manufakturne ekonomije prema ekonomiji usluga.

Kao što sociolozi Fabrizio Bernardi i Luis Garrido ističu, ova tranzicija je dovela do promjene identiteta radničke klase i onemogućila je formiranje svijesti o postojanju takve klase. Radnička klasa tokom perioda industrijsko-manufakturne ekonomije je bila demografski homogena grupa, radnici su se sastojali od domaćeg stanovništva dok su poslovi bili polno segregirani. Istovremno ovi poslovi su bili stabilni i trajni, ljudi nijesu često mijenjali svoja zanimanja niti lokaciju svog posla. 

Ti isti uslovi više ne važe u ekonomiji usluga, radna snaga daleko od toga da je homogena. Čak i u Crnoj Gori, koja nije atraktivna imigrantima, ogroman dio radne snage u turizmu čine strani radnici, dok je polna segregacija postala stvar prošlosti. Istovremeno, kod nekvalifikovane radne snage u uslužnom sektoru izražena je mobilnost između raznih poslova. Ljudi se rijetko dugotrajno vežu za svoje poslove, lako je oscilirati između posla recimo taksiste ili Glovo dostavljača. Ovakvi poslove se često vide kao privremeno rješenje dok se ne ukaže neka bolja prilika. Sve ove razlike onemogučavaju formiranje identiteta i svijesti ove radničke klase. Za razliku od stare industrijske radne snage koja se kolektivno borila za svoja prava, ova nova radička klasa je atomizovana i raščlanjena, njen fokus je na indivudualnoj borbi za opstanak. 

Istovremeno, podjela na obrazovanu/kvalifikovanu i neobrazovanu/nekvalifikovanu radnu snagu je dodatno pomutila i umanjila značaj pojam radničke klase. Iako bi po načinu porizvodnje programeri spali u radničku klasu, njihova primanja ih toliko razlikuju od nekvalifikovane radne snage da je teško zamisliti da imaju iste interese. 

Sve ovo upućuje na sljedeće, kako bismo prevazišli etnopolitiku moramo naći novi osnov političkog grupisanja i djelovanja. Samo bavljenje ekonomijom i predstavljanje inicijativa nije produktivno niti poželjno, ove ideje moraju biti predstavljene u okviru adekvatnih političkih okvira. Politika je na kraju krajeva okarakterisana sukobima, moramo imati jasnu sliku o tome interese koje grupacije predstavljamo i koje grupacije opstruiraju te interese. Stara distinkcija na radničku klasu i buržoaziju je bila politički funkcionalna, ali je teško reći isto u novom periodu pred nama. 

Trenutno najveći izazov crnogorske političke scene jeste u lociranju novog smisla politike koji prevazilazi prethodne kategorije. Nesposobnost pronalaženja nove politike samo znači da će se period etničkih i nacionalnih podjela vratiti, i da se vjerovatno nikad neće izbjeći. 

  


Etnopolitika je zamijenjena prizemnim spletkarenjem, što je odlika sistema u kojem je politika lišena svake supstance. Nesposobnost pronalaženja nove politike znači da će se period nacionalnih podjela vratiti

pad sistema

Crnogorska politika u potrazi za smislom

Za lokalnu književnost svu satkanu od ega, čak i kad je dobro kamufliran ili se samo tako čini, dobro je da neko priča i o književnim neuspjesima. To rijetko rade oni koji zbilja i bez *jakih poznanstava* dobijaju nagrade, pa se može steći pogrešan utisak da na crnogorskoj sceni postoje samo oni koji su uspjeli, koji uvijek uspijevaju i oni koji su nedovoljno talentovani da naprave seriju književnih uspjeha. 

Crnogorska književnica Tijana Rakočević ističe ne samo kako u svom pisanju stalno počinje od nule, već pominje i konkurse u čiji širi izbor nije ušla. Ne libi se ni da progovori o mizoginom karakteru naše književne scene i protekciji kao njenom glavnom pogonskom gorivu. Dobitnica je više nagrada za koje ističe da nisu došle kao posljedica zakulisnog lobiranja. Početkom mjeseca boravila je u Sloveniji gdje joj je u okviru Međunarodnog festivala u Vilenici uručena Centralnoevropska nagrada za pisce. Iskoristili smo ovaj povod da sa Tijanom porazgovaramo ne samo o nagradama, nego i o ženskom pisanju, izdavaštvu i prilikama na crnogorskoj književnoj sceni…

**Pišete kratke priče, eseje, drame i poeziju. Zadnjih godina dobili ste nekoliko važnih nagrada. Što one znače za Vaše pisanje?**

Za pisanje samo po sebi – baš ništa. No ipak, činjenica da ih i pored toga dobijam znači korak bliže čitaocu koji ne govori moj jezik, čitaocu koji cijelog svog života čeka knjigu koju tek treba da napišem, knjigu koju ću, ne mogavši da sprovedem finalne korekcije, poslati u štampu sa mnoštvom grešaka. Čitalac koji promijeni mišljenje o nečemu zahvaljujući nekoj knjizi – čak i mojoj – dobar je čitalac, ali to, nažalost, ne znači da sam ja dobar pisac. U prilog tome, mogu vam navesti barem deset natječaja/konkursa koje ovdašnji autori smatraju relevantnim, a prema kojima nijesam zavrijedila ni plasman među deset najboljih. Moja jedina privilegija sastoji se u tome što me to nimalo ne dotiče, a moja hrabrost u tome što o neuspjesima, za razliku od drugih, govorim javno. Od muškog autora, koliko god očajno pisao, takvo nešto nikad nećete čuti.

**Kad ste objavili vijest o nagradi napisali ste da ste je dobili mimo poznanstva i veza kako je to obično u Crnoj Gori slučaj… Na koji se način može doći do ozbiljnih izdavača, a onda i do nagrada ukoliko nijeste dio književnih krugova?**

 U mom slučaju je to, rekla bih, početnička sreća ili, za one s drukčijim fetišima, prst sudbine. Vladimir Vojinović, glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće „Fokalizator“, bio je moj fakultetski profesor kada nije bilo ni pomisli da će do njenog osnivanja doći. U tu ideju sam, stupivši u redakciju kao bivša studentkinja – talentovana, ali ipak na početku – trud ulagala ravnopravno, najprije u želji da dokažem da sam zahvalna na pruženoj prilici. (I ne, nijesam kćerka nikakvog direktora, bivšeg ni aktuelnog, iako je „kako ti je tata“ neko vrijeme bilo prvo što bi me pitali.) To bi, dakle, bio moj drugi izdavač, a kako sam došla do prvog – mogla bih, čini mi se, napisati roman pun kurtoaznih odbijenica sa istih adresa sa kojih mi danas neštedimice šalju riječi ohrabrenja. 
 
 Bila sam uporna, nepromijenjena iskustvom, neutaživa kao plamen sopstvene, krvlju prožete poezije. Zbog toga će se ispostaviti da sam i inače, ništa manje nego glede nagrađivanja, nastojala da pišem tako da niko ne primijeti da počinjem od nule, pa bih se u više navrata, pokatkad i sama članica žirija, śetila tog ośećaja vječite nedoraslosti. Pisala sam, naprosto, najbolje. Žao mi je ako sam razočarala, ali – ako nema prečice, onda nema ni tajne.

**Vaše pisanje je vrlo angažovano – bavite se temama koje se tiču istorije naših prostora, sukoba, patrijarhalnih praksi…  Da li je pisanje u tom smislu nemoćno pred kolektivnim jednoumljem ili ipak može doprinijeti mijenjaju društveno-kulturnih obrazaca čiji smo dio?**

Može, istina, doprinijeti promjeni – nagore. Pisci često zaboravljaju da revnosna čitalačka publika u Crnoj Gori čini jedva pola procenta ukupnog glasačkog tijela, a da prosječan crnogorski građanin jednog Matiju Bećkovića, o čijoj ulozi u sukobima devedesetih znamo podosta, i dalje, skoro trideset godina kasnije, vidi kao nesumnjivi književni autoritet. On ga sluša. A sluša zato što – ne čita. Zahvalno kupi mrvice saznanja koje su drugi sažvakali pa ispljunuli. Onaj natprosječni, ako i čita, učini li mu se da zna više od drugih, zaboravlja sve što je pročitao, što se, uostalom, bjelodano pokazalo i na izborima prije tri godine, kada je progresivna misao, vođena željom za promjenama, zažmurila na jezivu ikonografiju na ulicama Podgorice. Pitanje koje sam sebi najviše puta postavila otada do danas jeste: zar je bilo tako teško predviđeti? Književnost, u dodiru sa stvarnim životom koji sve izvjesniju katastrofu vidi kao promjenu u odnosu na njega samog – više nije ni nemoćna, nego beskorisna.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/abea69d3-bf6d-41cb-8ee7-8c4bf6d5090b)
Vilenica festival, 2023.{.caption} 

**U nagrađivanoj  priči „Rodi me“, koja je dio zbirke Intimus, bavite se akušerskim nasiljem.  Jesu li medicinsko osoblje koje opisujete i (pred)porođajne muke kroz koje prolazi žena koja nema oslonac i podršku u stvari mnogo šira slika obespravljene žene na ovim prostorima? Zbog čega je to tako?**

Ta priča, za koju i danas iskreno tvrdim da nije dorasla mom stvaralaštvu u cjelini, a koja mi je uprkos tome donijela prepoznatljivost i dvije veoma značajne nagrade – zakoračila je u prostor književne senzacije i, istovremeno, ostala zaglavljena u stvarnosti kao svjedočanstvo toliko bolno da je najlakše zaključiti kako se autorka zanijela u opisivanju. To je veoma interesantna tema i iz ugla tekstologije: riječ je o realnosti, pretočenoj u fikciju, kojoj se vjeruje da je fikcija samo zato što djeluje suviše stvarno. Opisuju je kao: „potresnu“. Možda je taj pristup elitistički, ali u mojoj glavi je ova odrednica usko povezana s književnim profiterstvom: držim da je priča koja licitira samo s afektivnom vrijednošću tek ono što ostaje kad joj se oduzme i ona. No bez obzira na moje sitničenje, njena faktološka vrijednost kreirala je beskrajno polje komunikacije koje je, nažalost, svakoga dana bogatije za jednu žrtvu koja nema vremena za ispovijest. Ja imam.

**Da li mislite da se u Crnoj Gori daje dovoljno pozornosti spisateljicama? Kako biste opisali položaj književnica u našoj sredini, koja rijetko barjači istaknutim ženama, a stalno ističe i mitologizira muškarce?**

Za obične ljude one su gotovo uvijek predmet podsmijeha, a za institucije – ništa više nego nužni dio „evropske agende“. Kad je objavljen moj intervju u jednim uticajnim novinama, o sebi sam iz komentara doznala da sam „Milova komitkinja“, „nadobudna“, „lijepa ali poremećena u glavu“ i da mi je, takoreći, nasušno potrebna stručna pomoć. Niko od tih ljudi, sigurna sam, nikada nije pročitao bilo šta što sam napisala. Svi oni, takvi kakvi su, igraju stanovitu ulogu u sistemskom zastrašivanju žena, koje je neraskidivo povezano sa dubokom polarizacijom društva i, ukupno uzev, njegovom trajnom mobilizacijom u političke svrhe. Isprva mi se činilo da su te reakcije nezavisne jedne od drugih, ekskrementi besposlenog uma, ali onda sam, obrativši pažnju na ovaj prilično neuobičajen društveni konsenzus, počela da percipiram taj svijet kao instrument specijalnog rata. Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke.

**Radite i na dramskom tekstu o admiralu Baroviću, za koji ste dobili nagradu Crnogorskog narodnog pozorišta. Što nam poručuje Barović kroz Vaš tekst?**

Na jednom mjestu, u trenucima u kojima je njegov ideološki paroksizam najočitiji, Barović poručuje: „Korisno je znati da su se neka traganja za istinom okončala neslavno, u korist onih koje ne biste ni tražili da ste znali da ćete ih naći.“ Njegove riječi su proročke, on je modelovan kao tragični heroj koji postoji u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – istovremeno. Trojanski sveštenik o čija su se upozorenja oglušili. Ne prijeti, nego opominje: „Što god budete gonili, doći će vrijeme da ono goni Vas.“ On se čak ni ne nalazi na ideološkoj sredini, već jasno pledira za one koji se brane. Njegov postupak ne negira potrebu za svrstavanjem – on se svrstava na stranu dobra, koje nikada nije cijelo i savršeno. S tim u vezi, prava je šteta što crnogorsko društvo, zabavljeno sitnim ćarom i kukavičlukom, nikada neće razumjeti njegove riječi. Taj voz je davno izgubljen.

**Ima li Crna Gora živu književnu scenu i što koči njen razvoj?**

To što se knjige štampaju više nego ikada (i što zbilja mnozina piše) ne govori ništa o bogatstvu domaće književne scene jer, čini mi se, u tom procesu izostaje ono što je ključno za superviziju književne produkcije, a to je – selekcija. U državi koja broji nešto više od 600 hiljada stanovnika ne možete priuštiti sebi da se zamjerite bilo kome: sve je veoma lično. Dok god bude tako, živjećemo okruženi poznatim piscima nepoznatih knjiga i čuditi se zašto se u našem jeziku čuda tako rijetko događaju.

Produkciju članka podržalo je Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke
