Dobro veče svima koji ste večeras tu da svjedočite događaju. Kažem: *događaju*; ne kažem ovoj izložbi kao kojekakvom kulturnom događaju. Jer ovdje ne prisustvujemo svečanosti koja bi naprosto pripala takozvanim programskim aktivnostima ili manifestacijama kakvima se muzeji, galerije, kustosi, kritičari, pa i velika većina umjetnika, potvrđuju kao instutucije. Očevici smo događaja u najdubljem značenju ove riječi: događaja kao provale, proloma ili prekida, nakon kojeg više ništa nije isto; ili bolje: nakon kojeg se nešto više ne može *misliti* isto. 

Tačno je: beskonačna raznovrsnost pravaca i stilova može nas navesti da pomislimo da je svaki osobeni umjetnički fenomen svojevrsna novina, originalni doprinos, nešto neuporedivo. Ali kroz istoriju umjetnosti bilo je veoma malo istinskih događaja, toliko malo da nam njen razvoj nerijetko djeluje kao beskrajna i jednolična varijacija na temu. To je zato što se događajem u umjetnosti mogu smatrati samo oni umjetnici koji su svojim djelima otišli tako daleko da su doveli u pitanje samu suštinu, samu prirodu sopstvene djelatnosti. 

Nakon dugogodišnjeg razmišljanja o ovim crtežima koje je još od davne 2012. godine nastojalo osvijestiti njihovu radikalnost; nakon brojnih susreta sa ovim djelima u sredini koja mi se nedvosmisleno čini nezamjenjivim utočištem njihove ogoljene snage – a mislim na omanje sklonište Ilije Burića u naselju radnika rudnika boksita u Nikšiću; nakon poređenja njegovih linija sa uobičajenim umjetničkim crtežima, usuđujem se izreći sljedeće: ovim haosom neobuzdanih, razobručenih linija dovedena je u pitanje zapadnoevropska koncepcija crteža, koncepcija ustanovljena u humanističkom nasljeđu renesanse, koja – uprkos povremenim nastojanjima da se razbije – i dalje uporno opstaje.

Ova koncepcija nalagala je da crtež bude jemstvo prepoznatljivosti, obris ili indeks objektivne postojanosti stvari, ponekad i idealno zamišljena forma, zbog čega se još od antike naglašavalo ontološko prvenstvo konture i forme u odnosu na boju ili sijenku, koje su bili puki, sporedni dodaci. I sama riječ crtež u svojim italijanskim, francuskim i engleskim oblicima – *disegno, dessin, design* – ne označava ništa drugo do konturni crtež koji oivičava, ocrtava, odnosno čini vidljivim prepoznatljivo obličje stvari. Stereotipna, akademska učenja da je crtež osnova svih umjetnosti, da se bez crteža ne može oblikovati umjetničko djelo, samo su razrada starog shvatanja crteža kao „forme, ideje, reda, pravila, pojma“, kao osnovnog nacrta, plana, ustrojstva stvari. 
 
 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/678a54fc-4eb5-4f6e-8d91-0bfa9cefde58)
 Foto: Bojana Popović{.caption}
 
Crteži Ilije Burića stavljaju tačku na ovakvu koncepciju crteža, crteža kao nacrta, crteža kao oblikovanja. Naime, ovdje izložena djela predstavljaju jednu od prvih, ili možda prvu istinsku afirmaciju linije kao linije, linije kao bića, linije kao nečeg što ne označava ništa, nego naprosto jeste. Liniji je, u vidu konture, oduvijek bila dužnost da ocrta nešto postojeće, da opiše, naznači, da prikaže neko biće, nešto što sama nije. Ali na ovim hrpimice poređanim papirima linija je nedvosmisleno postala linija, linija koja ne predstavlja ništa, koja čak ni ne znači ništa.

Kada je liniji dopustio da zaista *bude*, kada ju je lišio funkcije označavanja i uobličavanja; kada je činom ogoljene fizičke akcije lišene unaprijed određenog sadržaja uspostavio liniju kao čistu silu; kada je upornim manuelnim udarcima potvrđivao da se linija u bezumnom ponavljanju potvrđuje kao sila; kada je, dakle, doveo liniju do paroksizma, Burić je postigao nešto naizgled paradoksalno. Time što je liniju, koja bi po pravilu trebalo da bude osnovni element crteža, uzdigao na rang samodjelujuće sile, sami crtež je doveo do kraja. Oslobođeno *biće linije* zapravo objavljuje *kraj crteža* kao oblikotvornog principa, kao ideacije, planiranja, konturisanja, notacije. 

U tom smislu su ovi crteži shizofreni – epitet kojem Burić pripisuje najpozitivnije značenje. Shizofrenici govore, ne govoreći ništa, a ne govoreći ništa oni sami jezik ujedno uzdižu na najvišu ravan i dovode do kraja. Crtajući linije kao linije, i Burić vrši veliku odbranu crteža, ali ga istovremeno dovodi do krajnjih granica, do onog trenutka kada više ne može ni biti riječi o crtežu. U tome leži radikalnost njegove crtačke manije. U tome što je intenzivirajući liniju – koja čini samu srž crtačke umjetnosti – poništio njenu označavajuću, deskriptivnu, oblikotvornu ulogu, pokazujući da upravo u suštini crteža – dakle: liniji – leži kraj crteža kao forme. 

Naravno, kada se spustite do samih korijena crteža, do linije kao nesvodivog kviditeta, polako uviđate da se poslije objave njenog bića – više nema šta crtati. Da se, u stvari, ne može uopšte crtati. I prinuđeni ste da stanete. Da naprosto ostavite linijama da budu i pokušate pronići u paradoks za čije izazivanje ste sami krivi. Da ih posmatrate i posmatrate, nikad ne razmrsivši paradoks. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1c6fd7c8-0229-4d75-8d5d-4a7c80fd645e)
Burić na izložbi u MSUCG, foto: Jelena Kontić{.caption}

Na ovakva duboka preispitivanja teško pristaje savremeni umjetnički sistem, koji od umjetnika i umjetnica traži da budu neumorni proizvodni pogon, izlagačka mašina. Burić je imao dovoljno osjećaja i smisla da stane, da stavi tačku, da ne crta, nakon što je sa crtežom stigao do kraja. I dovoljno je odvažan da dugo i duboko promišlja o tome šta je učinio. Ili tačnije: o tome šta se zapravo dogodilo. A dogodilo se nešto nakon čega crtež više nije moguće gledati na isti način.
Svaka izložba ovih crteža bila je i jeste događaj, ali tihu razornost oslobođenih Burićevih linija ni posmatrači ni stručnjaci nijesu uspijevali da čuju. Ili nijesu htjeli. Zato vas pozivam da noćas pomnije osluškujete događaj. Zbiva se nešto važno. 

Pročitano na otvaranju izložbe Ilije Burića u Muzeju savremene umjetnosti, 30. septembra 2025. Oprema teksta je redakcijska. {.caption}


...ovim haosom neobuzdanih, razobručenih linija dovedena je u pitanje zapadnoevropska koncepcija crteža, koncepcija ustanovljena u humanističkom nasljeđu renesanse, koja – uprkos povremenim nastojanjima da se razbije – i dalje uporno opstaje

događaj

Linija kao čista sila: Umjetnost Ilije Burića

sad samo stručnjak može da se bavi problemom
jer pola problema je u tome da vidiš da problem postoji.
samo stručnjak može da se bavi problemom
samo stručnjak može da se bavi problemom.

pa ako nema stručnjaka koji se bavi problemom
onda je to zapravo duplo veći problem.
jer samo stručnjak može da se bavi problemom
samo stručnjak može da se bavi problemom.

u Americi volimo rješenja. volimo rješenja za probleme.
i ima toliko kompanija koje nude rješenja.
kompanije sa imenima kao: rješenje za kućne ljubimce, rješenje za kosu,
rješenje za dugove, rješenje za svijet, rješenje za suši.
kompanije sa stručnjacima spremnim da riješe te probleme.

jer samo stručnjak može da vidi da postoji problem
i samo stručnjak može da se bavi problemom
samo stručnjak može da se bavi problemom.

recimo da si pozvan da gostuješ kod Opre i nemaš problem
ali hoćeš da ideš u emisiju, pa ti treba problem.
i onda izmisliš problem. ali ako nijesi stručnjak za probleme
vjerovatno nećeš izmisliti baš uvjerljiv problem.
i onda će te vjerovatno uhvatiti.
bićeš raskrinkan.
i moraćeš da se pokloniš i izviniš
i moliš za oproštaj javnosti.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

i u tim emisijama, tim emisijama koje pokušavaju da riješe tvoje probleme
glavno pitanje je uvijek: kako da preuzmem kontrolu? kako da uzmem kontrolu?
ali ne zaboravi da je to pitanje za običnog gledaoca,
osobu koja jedva sastavlja kraj s krajem, osobu koja gleda emisije
o ljudima sa problemima, osobu koja je jedna od šezdeset posto
stanovništva SAD-a koja je na 1,3 nedjelje, na 1,3 plate
od skloništa.

drugim riječima, osobu sa problemima.

pa kad stručnjaci kažu: da dođemo do korijena problema,
da preuzmemo kontrolu nad problemom, jer ako preuzmeš kontrolu nad problemom
možeš da riješiš problem –
često to uopšte ne funkcioniše jer je situacija
potpuno van kontrole.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

sad, ponekad ti stručnjaci pozajmljuju novac
a ponekad ti pozajmljuju mnogo novca.
i ponekad, kad se uruše subprimarni krediti,
kad se banke zatvore i firme propadnu
i kriza se proširi po cijelom svijetu –
ponekad drugi stručnjaci kažu:
samo zato što su se sva tržišta srušila
ne znači da je to nužno loša stvar.

a drugi stručnjaci kažu: samo zato što su svi tvoji prijatelji dobili otkaz
i što ti je porodica bankrotirala i što to nijesmo vidjeli da dolazi
ne znači da smo mi bili u krivu.
i samo zato što si izgubio posao i kuću
i svu ušteđevinu, ne znači da ne moraš da platiš spasavanja
za trgovce i bankare i špekulante.

jer samo stručnjak može da osmisli paket pomoći
i samo stručnjak može da očekuje paket pomoći.
jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

samo stručnjak. samo stručnjak. samo stručnjak.
samo stručnjak. samo stručnjak. samo stručnjak.

i ponekad, kad je stvarno, stvarno, stvarno, stvarno vruće
i kad je jul u januaru
i kad više nema snijega i ogromni talasi brišu gradove
i uragani su svuda i svi znaju da je to problem –
ali ako neki stručnjaci kažu da to nije problem
i ako drugi stručnjaci tvrde da to nije problem
ili objašnjavaju zašto to nije problem
onda to jednostavno nije problem.

ali kad jedan stručnjak kaže da je to problem i snimi film o problemu
i osvoji Oskara zbog tog problema
i dobije Nobelovu nagradu zbog tog problema
onda svi ostali stručnjaci moraju da se slože
da je to najvjerovatnije problem.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

iako neka država može da napadne drugu državu
i sravni je sa zemljom i uništi je i stvori haos i građanski rat u toj državi
ako stručnjaci kažu da to nije problem i svi se slažu da su oni stručnjaci
i da su dobri u prepoznavanju problema
onda napadanje tih država
jednostavno nije problem.

i ako neka država muči ljude i drži građane bez razloga
i bez suđenja i uspostavlja vojne tribunale, ni to nije problem
osim ako se ne pojavi stručnjak koji kaže:
ovo je početak problema.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

jer samo stručnjak može da vidi da postoji problem
a vidjeti problem je pola problema.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom.
samo stručnjak može da se bavi problemom.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/5yVBRDNnt1o?si=_tmk8iuT9mEuCwde" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Prevod pjesme Laurie Andreson, Only an Expert, sa albuma Homeland, 2010.

Samo stručnjak može da se bavi problemom

Živimo politički trenutak istovremene ekspanzije i kraha jedne imperije. Gledamo live-streamovan genocid u Gazi, posmatramo otmicu predsjednika Venecuele, materijalni interes ratova se više ni ne skriva: Amerika otvoreno priznaje da su u pitanju minerali i fosilna goriva. Maska je pala, oružje već odavno ne zvecka – ono leti dronovima kojima upravlja vještačka inteligencija.

U takvom trenutku, pisati o marginama izgleda gotovo promašeno. Ipak, tamo se formira jedna opasna mutacija: dio ljevice koja spaja neostaljinističku teoriju i neofašističku praksu. Odnosi političkih snaga su dinamični, što nas obavezuje da simultano djelujemo i ka „spolja“ i u svom dvorištu.

Kao i većina ljudi iz Crne Gore, pomno sam pratio sva politička dešavanja u Srbiji. Oduvijek. Takva je valjda sudbina onih koji zavise od dešavanja u hegemonim strukturama. Zbog toga valjda čitava planeta posmatra predsjedničke izbore u Americi. Amerika, međutim, nije jedina imperijalistička sila. Tu su i druge, lokalne, manje imperije. Na našu žalost, nama je zapala uloga podređenosti ne samo američkoj, nego i velikosrpskoj. Ona, isto tako, posjeduje svoje političare, kreira koalicije, utiče na izborne rezultate, koristi crkvu kao agenta moći, ima aktivno prisustvo svojih tajnih službi i angažuje batinaše. 

Prema mom iskustvu, javnost u Srbiji ne zna maltene ništa o Crnoj Gori, sem nekoliko stavki o Milu i o litijašima. Mi smo, nasuprot tome, osuđeni da budemo analitičari svake partije, pokreta i pojedinca koji se bavi politikom u Srbiji. Praktično ne znam osobu koja se na političkom spektru nalazi lijevo od centra, a da nije zakucana pred TV-om prilikom svakog većeg protesta. Ne samo jer znamo da će nam dešavanja u Beogradu dijelom krojiti sudbinu, već i zato što se istinski solidarišemo sa potlačenima.

Crna Gora nema organizovanu ljevicu, dok Srbija ima više organizacija i istaknutih pojedinaca koji su prisutni po terenu, društvenim mrežama i medijima. Godinama su već moje oči uprte u njih, po raznim kutcima interneta. Neke posmatram sa divljenjem, a neke sa gnušanjem. Pokušavao sam dugo vremena da skrećem pogled sa stvari koje bih sa prezirom posmatrao da se dešavaju bilo gdje. Počevši od nacionalizma, žmurenja na ratnu agresiju (u kojoj je i CG sa Srbijom učestvovala), pa sve do nipodaštavanja rasta desnice, klerikalizma i istorijskog revizionizma. Shvatam da se stvari dešavaju u kontekstu društva koje je dominantno nacionalističko. Ali sa ovim pojavama se ne pregovara. Njima se ne podilazi – kao što to rade određene grupe koje sebe nazivaju ljevičarskim. Sa njima se radikalno raskršta.
Ćutanjem na ove prakse ljevica dozvoljava da bizarni mutanti u njeno ime zauzimaju javni prostor, ali i da daju municiju glupim i nenaučnim teorijama o potkovici gdje se „dva ekstrema“ sastaju i kreiraju „dva totalitarizma“. 

Uprkos tome, izostaju kritike onih koji se kite crvenim perjem dok lepršaju krilima šovinizma. Dio ljevičara se boji da će biti otpisani ako kritikuju ovakve pojave na „svom“ dijelu političkog spektra, prozivani da ulaze u „nepotrebne frakcijske sukobe“ ili cancelovani da uopšte nijesu ljevičari – već liberali. Iako ih niko nije pitao o odnosu prema privatnom vlasništvu i metodama kako da do kolektivizacije istog dođemo. Lijepljenje etikete „liberala“ drugim ljevičarima je vid prigodne diskvalifikacije kojoj pribjegavaju neostaljinisti, u pauzama bivanja korisnih idiota fašizma.

Da se ovaj tekst ne bi pretvorio u kritiku marksizma iz anarhističkog ugla, pokušaću da se zadržim na njihovim teorijskim nekonzistentnostima, kao i na kritici političke prakse samih četnolevičara/tenkijevaca/neostaljinista – što su različiti termini za šoviniste koji se koriste lijevom retorikom. Likovi koji su se skrivali ispred WC-a po ljevičarskim konferencijama, aktivističkim događajima i kampovima – sada su zasjali na *mainstream* nebu aktivističke ljevice. 

Formulu za ideološku pripadnost bruse putem autora poput Rockhilla, Prashada, Losurda i nedavno upokojenog Parentija; čija smrt me i podstakla da pišem o ovom fenomenu. Upravo on je jedan od najreprezentativnijih primjera ove političke vrste. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/88282cd6-1340-4066-a992-1b966c1aaae2)
Parenti, foto: counterview.net {.caption}

Michael Parenti je bio toliko dosljedan fundamentalnim postulatima ove ideologije da je sve vlade koje su Sjedinjene Američke Države u nekom trenutku vidjele kao neprijateljske, smatrao socijalističkim, a ratne zločince *antiimperijalistima*. Na lokalnom primjeru, ta logika izgleda ovako: Parenti je napisao knjigu o Jugoslaviji, čiji je predgovor napisao lično Slobodan Milošević. Za istog je vjerovao da je vrli protivnik „Zapada“ (što ga po toj logici automatski svrstava u *good guys*), antiimperijalista i socijalista. U tome je zanemario Miloševićeve privatizacione poduhvate, a zločine učinjene zarad ostvarivanja ciljeva Velike Srbije nazvao prenaglašenim. Išao je toliko daleko da je govorio da su javno dostupni podaci o žrtvama u stvari vid demonizacije Srba da bi se u Jugoslaviji uništio komunizam. Poricao je genocid u Srebrenici i pisao o tome kako ta silna tijela niko nije vidio. U krajnjem, bio je *predsjednik* Međunarodnog komiteta za odbranu prava Slobodana Miloševića.

Mnoge ličnosti sa lijeve scene su mu prije nekoliko dana na društvenim mrežama odale počast kao velikom borcu protiv kapitalizma, imperijalizma i američke hegemonije. 
No, nemam za cilj da polemišem sa mrtvim čovjekom, već želim da ukažem na širu ideološku kategoriju koju je on predstavljao, disecirajući pojedinačne elemente. 

**Kampizam**

Svaka država, čak i „antiimperijalistička“, reprodukuje hijerarhije, centralizam, nasilje i autoritarne obrasce. Jednom kada kapital buržoazije dođe do adekvatnog stepena razvoja – i sama država postaje imperijalistička. Nije to nikakvo pitanje univerzalnog dobra protiv univerzalnog zla, već strukturalna pozicija *država centra* protiv onih na *periferiji* – i ekstrakcije kapitala iz njih. Kada se negdje normalizuje ultra-nacionalizam, mizoginija i homofobija, ili se uvedu primjese teokratije: to onda prelazi na skroz drugi nivo brutalnosti, kako prema „sopstvenim“ građanima, tako i prema zemljama u okruženju.

Ukoliko su neke države u toj postavci stvari na periferiji, one nijesu nužno progresivni emancipatori i nosioci borbe protiv kapitalizma. One imaju svoju vladajuću klasu koja parazitira na krvi njihovog proletarijata – jednako kao što države centra (odnosno njihova buržoazija) parazitira na krvi država periferije (odnosno njihove radničke klase). Navodi u zagradama su u ovom objašnjenju ključni: jer ako klasnu analizu zamijenimo geopolitičkim naočarima, dolazimo u polje navijanja, a ne politike. Stvaraju se kampovi dobrih država koje se bore protiv zlih - čime dolazimo do [*idiotske verzije*](https://theanarchistlibrary.org/library/anti-imperialism-of-the-idiots-how-western-campists-and-tankies-align-with-the-axis-of-resistan) „[*antiimperijalizma*](https://theanarchistlibrary.org/library/anti-imperialism-of-the-idiots-how-western-campists-and-tankies-align-with-the-axis-of-resistan)“.

**Kampizam nije antiimperijalizam**

[Kampizam](https://newleftreview.org/sidecar/posts/a-global-war-regime) ne znači da neko, eto, ima stavove o geopolitici i bavi se analizom iste. Kampizam je metoda političkog prosuđivanja koja teži prečicama u razmišljanju. Prečice kreiraju obrasce koji se primjenjuju za svaki mogući konflikt ili čak bilo koju situaciju. „Analiza“ se tada svodi na „s kim si“ i „protiv koga si“ – pa ću ti reć sve što trebaš da znaš o sebi. Takva pozicija u potpunosti zanemaruje klasnu opresiju, društvenu dominaciju i emancipatorski potencijal odozdo. 

„Antiimperijalizam“ postaje ideologija, identitet sam za sebe, a ne sredstvo borbe ili teorijski alat. Sa takvim naočarima je lako prenebjegnuti ne samo ružne stvari kod lokalnih konteksta, već i dobre – poput praksi samoorganizovanog otpora i samoupravljanja na lokalu. Svaka pobuna u ovim kuvanim glavama biva režirana od strane CIA, MI6 i Mossada.

U tom procesu, zaboravlja se sržna nit ljevice – internacionalizam i solidarnost sa svjetskim proleterijatom; a ostaje samo navijački državotvorni „antiimperijalizam“.

Na taj način crveni šešeljevci vide Putina kao *antiimperijalistu* koji se bori protiv dekadentnog „Zapada“. Neki otvoreno navijaju da on treba da samelje [Ukrajinu](https://theanarchistlibrary.org/library/evasions-on-the-left-over-ukraine), koju vide samo kao „Zapadnog“ proksija. Drugi u ime „mira”, traže isključivo od Ukrajinaca da spuste oružje i predaju se. *Jer ni jedna kapitalistička tvorevina nije vrijedna ljudskog života*. Zanimljivo je da kada se govori o nekim drugim konfliktima (Palestina, Sirija, nekada Vijetnam), ovim ljevičarima je itekako jasno da to znači trijumf agresora. Tada se pozivaju na dijalektički materijalizam i razumijevanje da se pad kapitalizma dešava kroz kontradikcije, da ne možemo samo gledati sa visine i govoriti o krajnjem cilju dok se dešava konkretna opresija. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b60dc6f4-e035-41d6-aeae-9a47a7bb7271)
Ilustracija: Rafaela Gaspar{.caption}

Primjera radi, svako ko je bazično teorijski potkovan zna da su rod, rasa i nacija konstrukti. To ne znači da ćemo dok se dešavaju opresije po tim osnovama (od strane ljudi koji vjeruju u esenciju istih) sjedati po strani i govoriti da su u pitanju socijalni konstrukti koji nemaju materijalnu bazu. Dio tenkijevaca ovo donekle shvata. Kada se međutim radi o Rusiji ili drugim zemljama koje pripadaju „antiimperijalističkom kampu“ – pravo na odbranu i pravičan mir postaje „ratno huškanje“.

Jedna od ključnih stvari je da kampizam ne podrazumijeva samo binarno gledište geopolitike, već seljenje geopolitike u sva druga područja borbe. 

Ukazivanje na velikosrpski šovinizam postaje „skretanje teme sa imperijalizma“, a opresija prema manjinama „reakcija naroda zbog nametanja identitetskih politika Zapada“. Zanemaruju se lokalni kapitalisti, militarizacija društva, etno-nacionalizam prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima, mizoginija, kao i radikalne forme klerikalizma koje se diktiraju sa vrha Srpske pravoslavne crkve. A upravo SPC nije samo tamo *neka vjerska institucija*, već politička formacija koja se uvukla u sve pore društva u Srbiji i u okolnim zemljama. 
No, to ovi „ljevičari“ ne vide. Iako se predstavljaju kao socijalisti/komunisti, primarni objekti kojima pripisuju djelovanje su države i blokovi, ne klase, pokreti, sindikati ili zajednice. Zvuče mi kao RT Balkan televizija koja je u ChatGPT ubacila prompt da se umjesto fašističkog jezika iskoristi marksistički. 

**Tenkijevci**

Tenkijevci je pežorativan termin koji je nastao sredinom prošlog vijeka, da bi se označili komunisti koji su podržali ulazak sovjetskih tenkova u Mađarsku radi supresije tamošnjih protesta. Akcija Sovjetskog Saveza je za posljedicu imala ubijanje ili ranjavanje hiljada ljudi, dok je prema zvaničnim navodima skoro 200 hiljada Mađara pobjeglo iz zemlje. Pripadnici Komunističke partije Velike Britanije su, sa sigurne udaljenosti, u akciji navijali za tenkove protiv naroda. Otud i termin tankie ljevičara, koji su suštinski proponenti kampizma.

Ovaj pojam danas označava autoritarnu ljevicu koja podržava opresiju radničke klase ako se ona radi u ime „antiimperijalizma“. Čak je i sam nominalni socijalizam postao periferan u ovoj ideološkoj borbi, jer tenkijevci podržavaju režime koji sa socijalizmom nemaju nikakve veze (poput ruskog, iranskog ili bjeloruskog).

![](https://cms.normalizuj.me/assets/eb7e05ef-dd2c-4582-8f67-19b33f551f78)

U zemljama poput Srbije, tenkijevci ne vide problem rehabilitacije četništva, lokalne desnice, ogromnog rasta klerikalizma, podivljalog poluperifernog kapitalizma – oni čitavu svoju borbu svode na lijeve liberale, NGO aktiviste i druge eksponente CIA-e. Naravno, bilo bi apsurdno tvrditi da imperijalističke tajne službe nijesu duboko umiješale prste u zemljama koje su u njihovoj interesnoj sferi, ali se unutar ovih krugova to često prenaglašava i prelazi u „*witch hunt*“ traženja *stranih plaćenika*. Nešto kao šešeljevci, samo u crvenim oblandama.

**Trećesvijetaši**

Postoji podgrupa četnolevice koja je pritom [trećesvijetaška](https://encyclopedia.pub/entry/34652). Oni, iz nekog razloga, smatraju Srbiju dijelom potlačenih kolonijalizovanih zemalja Globalnog juga. Ne mare za analize političke ekonomije, genocide, aparthejd, ekstraktivizam, robovlasništvo i sve drugo što je pratilo afričke i zemlje Latinske Amerike – njima je sve to isto – odnos kolonijalista Južne Afrike je isti kao Amera prema Srbiji. Dodatno začine tezu svojim shvatanjem ratova koje počinje tik prilikom bombardovanja 1999. godine. 

Da budemo načisto, naravno da SAD izvlači kapital iz Srbije, kao i iz većine drugih zemalja. Ali izjednačavati zemlje poluperiferije sa (dubokom) periferijom je, čak iz etatističke prizme krajnje neozbiljno.

Kao da su čitavu ideologiju spakovali u par minuta Vučićevog govora na sjednici u UN-a prilikom izglasavanja Rezolucije o Srebrenici. Znate onu njegovu idiotsku retoriku „Vi moćni nas male zlostavljate, ali mi se ne damo“. Pritom misli na istinu o počinjenom genocidu, a „maltretiraju” ga oni s kojima je vjerovatno u pauzama finalizovao dilove oko masovne privatizacije (Generalštaba?) i prodaje oružja.

Ali ta priča očigledno ima svoju publiku. Ne mislim na zombi SKOJevce, nego na državne čelnike, i dio stanovnika, Globalnog juga. Njima se nije teško identifikovati sa tom pričom – tzv. Zapad ih je uz pridike pljačkao, ubijao, bombardovao, a neokolonijalne prakse se nastavljaju i dan danas.

Onome ko ne zna skoriju istoriju ovog podneblja, teže je da shvati da je zemljama bivše Jugoslavije Srbija postala ono što je njima NATO i kolonizatorska čizma. Agresor, ratni profiter, sveprisutni Veliki brat koji se miješa u unutrašnje stvari, svojata teritorije i postavlja marionetske vlade. 

**Repovitost (tailism)**

Repovitost je sklonost nekih aktivista da se, poput repa, vuku za *najreakcionarnijim** stavovima masa (*reakcionarstvo - očuvanje ili restauriranje prevaziđenih društvenih odnosa*). Ovi dijelovi ljevice edukaciju, organizovanost i zajedničku emancipaciju kroz borbu vide kao „elitizam“ – jer je potrebno pratiti samo ono što „radnička klasa već misli“. 

Istorijski gledano, Komunistička partija Jugoslavije, u periodu između dva rata, se nije samo prepustila dominantnim strujanjima i ideološkim obrascima koje je kreirala monarhija. Aktivno su učestvovali u opismenjavanju i zajedničkoj edukaciji narodnih masa. Distribuirali su ilegalnu i poluilegalnu štampu, organizovali radničke večernje škole, kurseve unutar sindikata, bavili se kulturnim radom kroz radnička kulturna društva, kao i radili na opismenjivanju žena i šire populacije. Pitanje je na kojoj bi strani radništvo bilo 1941. godine da toga nije bilo.
Repovitost ne samo da potcjenjuje radništvo igrajući na najniže strasti i porive kapitalističkog društva u njegovoj poznoj fazi; ostavlja prostor reformistima (bilo liberalima, bilo različitim formama neofašista) da održe privatno vlasništvo; već i marginalizovane grupe ostavlja na milost i nemilost ishoda različitih političkih borbi. U tom procesu se „zaboravlja“ da radničku klasu čine ljudi svih rodova, seksualnih orijentacija, rasa i etničkih pripadnosti. Te borbe su direktno i neposredno povezane sa njima i njihovim životima.

**Vulgarni materijalizam**

Da bi praksa imala svoje „utemeljenje“, potrebno je uviti je u teorijske listove, pa se povremeno pozvati na naučni autoritet. U ovom slučaju, u pitanju je izvitoperena teza o [istorijskom materijalizmu](https://en.wikipedia.org/wiki/Vulgar_Marxism).

Vulgarni materijalizam promoviše ideju da je sve osim klasnog pitanja liberalno skretanje, „idealizam“ ili „kulturni relativizam“. Posrijedi je zlonamjerno ili površno čitanje teorije i shvatanje *dijalektičke* forme materijalizma. Neostaljinisti, kada im to odgovara, posežu za pričom da jedino materija i postoji – da su sve ideje, filozofska razmatranja i refleksije *liberalština*. 
Potpuno zanemaruju da je kapitalizam političko-ontološki projekat, ne samo ekonomski. On proizvodi *značenja*, *subjektivnosti* i *normativne obrasce* na osnovu kojih ljudi dalje djeluju u materijalnoj stvarnosti. Nacija jeste ideja, ali to ne znači da vas neko neće maltretirati, silovati, u krajnjem i ubiti, jer vjeruje da to zaslužujete na osnovu pripadnosti toj naciji. Sam *začetak* te ideje (ne nužno kod same individue koliko kod izvora ideološke hegemonije)  je zasnovan na materijalnoj osnovi i kontroli sredstava prozivodnje, ali to ove ideje ne čini manje ubojitim. 

**Oni upropaštavaju naš san**

U predstavi [Marx u Sohou](https://www.youtube.com/watch?v=Eduu6YJggZc), Karl pita suprugu Jenny: „Znaš li čega se najviše bojim?”
Na šta mu ona odgovara kontra pitanjem:  „Da radnička revolucija nikada neće doći?”
„Ne”, odgovara Marx, „nego da hoće doći i da će je preuzeti ljudi poput Piepera – laskavci kad nijesu na vlasti, nasilnici i hvalisavci kada drže vlast. Oni će govoriti u ime proletarijata i tumačiti moje ideje svijetu. Sve će biti učinjeno u ime komunizma, odgađajući za sto godina komunizam slobode. Oni će upropastiti naš prekrasan san i trebat će još jedna revolucija, možda dvije ili tri, da to isprave. To je ono čega se bojim.”

Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti. Šetaće sa Šešeljem predvodeći „pobunu naroda“, dok na profilnoj slici na Facebooku drže srp i čekić, nadobudni u svojoj (oksi)moronskoj formi marksističkog powerslavlja.

Da parafraziram [Kropotkinovu](https://anarhisticka-biblioteka.net/library/petar-kropotkin-diktature-i-revolucionarni-rezimi) kritiku marksizma i adaptiram je kao kritiku četnolevice - *iako se nazivaju socijalistima, ono o čemu oni sanjaju u dubini svog srca, ali nemaju hrabrosti da to otvoreno kažu, nešto je sasvim drugo. To je uspostavljanje jednog nacionalističkog režima sa izvijesnim oblicima podržavljenja. U tome ima nešto od Ćosićevih ideala i ideala nekog skorojevića koji sanja da bi jednom mogao postati predsjednik Rusije. To je jedan već unaprijed napravljeni kompromis između težnji mase stvarnih socijalista i težnji buržoazije. Oni bi, molim lijepo, zaista željeli komunizam, ali nemaju hrabrosti da krenu tim putem; i tako se on pomjera za sljedeće vijekove a još prije nego što je došlo do borbe, sa neprijateljem je sklopljen sporazum*.

Ljevica koja opravdava šovinizam i kojoj je „geopolitika“ važnija od slobode nije ljevica. Tu više nema zablude. Svjesno su izabrali stranu. I ta strana nije naša.


Ljevica koja opravdava šovinizam i kojoj je „geopolitika“ važnija od slobode nije ljevica. Tu više nema zablude. Svjesno su izabrali stranu. I ta strana nije naša.

lijeva skretanja

Četnolevica i Šešeljevi svjedoci

Uvijek tražiti gomilu, onu brojnu, i to neprimjetno, bez isticanja, kako da kaže, integrirati se, kao da je oduvijek bio ondje, to je činio, i to mora činiti i nadalje, što ne znači da se, čim na nekoj novoj postaji ugleda neko mnoštvo, slijepo u njega zaleti, ali ipak je uvijek na neki takav način morao postupati, i morat će i ubuduće, naime tako da u jednom trenutku još ne, ali u sljedećem da se već nekako nađe u tom mnoštvu, da se stopi s njim, da bude jedan od mnogih i da se kreće zajedno s ostalima, ali i da neprestano bude svjestan da se nalazi u gomili koja je jednostavno gledano opasna, tako da i to onda smjesta mora osjetiti, kao u ključajućem izvoru, kakva je unutrašnja struktura te gomile, gdje je tkanje te strukture rjeđe, i uvijek se premjestiti u suprotnom smjeru ako se počne zgušnjavati, opaziti ako počne povlačiti unutra, osjetiti ako povuče dolje, ili ako povuče u bilo kojem smjeru, tada se premjestiti, tada se odande bez vidljivijeg napora izgubiti u nekom neutralnom dijelu, dakle, uvijek biti budan, i uvijek se ponašati na taj način, ako je na ulici, ili u nekoj luci, ili ako opazi horde turista zgrnute oko znamenitosti danog mjesta, ili ako je u vlaku, ili ako je na brodu, ili ako stoji u redu za jelo, ako čeka kod izvora, uvijek, uvijek, uvijek biti u gomili, i to tako da iz najmanjeg drhtaja strukture osjeti ako se unutar gomile mora malo pomaknuti, u vezi s time nema se što drugo reći, samo to, ali to uvijek ide na taj način, to znači egzistiranje u gomili.

Prevela Viktorija Šantić{.caption}


Laszlo Krasznahorkai, Uvijek za Homerom, Kulturtreger, Zagreb, 2022. 

proza

Kretanje u gomili

Poziv belgijskog umjetnika Nicka Dockxa da objedujem u restoranu ‘t Gasthuis primio sam dobro raspoložen. Prije svega, nikad nisam jeo u restoranu sa Michelinovom zvjezdicom, makar ona bila zelena, odnosno data za ekološku svijest o hrani; pod broj dva, od Antwerpena, gdje me je poziv zatekao, do Mechelena nema pola sata vozom; a pod tri, vrlo me je zanimalo kakav to umjetnik vodi biznis pored čijeg imena na Googleu stoje četiri znaka za euro: € € € €.

Mechelen je malo mjesto sa drskom katedralom koja bi ljepotom pristajala mnogo većem gradu. Od ostalih sadržaja, tu je uglavnom dosadna kiša. Moja divna polovina i ja stigli smo ranije i sklonili se u hol zgrade. Ništa od glamura koji sam očekivao – ljubazni Sandip štrikirao je naša imena i pitao hoćemo li pjenušavo vino ili mocktail. Ako ćemo pravo, taj ulaz me je podsjetio na zgradu osnovnog suda na Cetinju, gdje sam prije dvadeset ljeta istraživao zašto sudnice nemaju grijanja. Stara metalna bravarija, neonke i linoleum. Zapušteno je šik, rekoh Slađani i kucnusmo se mocktailima dok smo čekali Dockxa, pomalo zbunjeni, jer očigledno je da su ga još neki ljudi čekali.

Restoran ‘t Gasthuis, što ću uskoro saznati, smješten je u zgradi bivše bolnice koju je lokalna vlast ustupila umjetnicima Dockxu i kulinarskoj zvijezdi Seppeu Nobelsu, da pokrenu edukaciju izbjeglica. Birani polaznici iz Iraka, Irana, Ukrajine, Avganistana, Libana itd. obučavaju se ovdje da budu šefovi u elitnim kuhinjama. Po belgijskom zakonu oni ne mogu dobiti platu, ali dnevna naknada od 35 eura padne bolje od osam eura sedmično, koliko dobiju za džeparac u kolektivnim smještajima. Portal Brussels Times pri tom tvrdi da prihodi restorana u potpunosti služe pokrivanju operativnih troškova i podršci polaznicima obuke.

Oko 200 ljudi je prošlo obuku, od čega su se neki zaposlili u dobrim kuhinjama. Sam Nobels specijalni je savjetnik u jednom hotelu sa pet zvjezdica, ali ipak, glavnu mirođiju restoranu dodaje Dockx, koji kurira umjetničke sadržaje. Ljudi dođu da večeraju, a uz hranu dobiju umjetničku vožnju. Program je osmišljen tako da podstakne misao i savjest.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/12796deb-e378-4454-8ea3-e2102d64cfc4)
Interijer ‘t Gasthuisa, foto: Seppe Nobels{.caption}

Naša grupa je bila spremna, bez velike govorancije pojeli smo hrskavi pani puri, indijski street food koji je Sandip napravio u čast svog napuštenog doma. Sandip je iz sela Kansa u saveznoj državi Gujarat, i bio je pobjednik lokalnih izbora 2016. godine. Morao je da napusti Indiju zbog političkih pritisaka, a sada mašta o svom restoranu.

– Ovo mjesto mi je omogućilo da se formiram kao chef, nikad ranije nisam kuvao – priča Sandip, dok stupamo u prvu prostoriju. Tamo nas čeka video Luca Tuymansa, nekakav davni studentski rad. Na ekranu starog televizora vidimo mladog i još nepoznatog umjetnika koji će postati jedan od najvećih slikara današnjice. Dugački sto sa bolničkim stolicama postavljen je u centar sobe, kao instalacija i opomena, makar sam tako shvatio u lošem prevodu sa flamanskog – restoran jednom nedjeljno priprema besplatnu hranu za potrebite i u toj prostoriji, pod blagim mliječnim svjetlom, dijeli se kruh nasušni kao strašna veza među ljudima u ovom nepravednom svijetu.

Pozvali su nas dalje, u zamračenom hodniku vidjeli smo barku okačenu o visoki plafon. Sa barke su visile mrtve trake sašivene od dijelova pojasa za spasavanje nađenih diljem Mediterana. Vodič je pustio zvuk mora sa tableta, naša mala hranidbena ekskurzija još nije ni počela, a već smo slušali talase kako udaraju u bok lađe i čuli ključnu riječ – Lampedusa. Iskoristio sam polumrak da osmotrim ostale goste, uglavnom dobrostojeće Belgijance, sa licima ispod kojih nisam naslutio mnogo, da li ih olupina plaši, uznemirava, ili su prosto gladni i čekaju da se konačno krene s jelom.

U novoj prostoriji domaćin je bio Artur iz Ukrajine. Bacio je šaku šećera u sirće i kao mađioničar podigao malo dima. Zamirisalo je oštro kad je prelio rotkvice. Aplauz. Potom smo pogledali film o rasnom identitetu, te konačno dobili rotkvice sa još povrća. Preciznije: vinaigrette od crvene cvekle, masline, kozji sir i kopar. “Tokom fermentacije, koža rotkvice mijenja boju”, pisalo je u katalogu. “U procesu kiseljenja, jezgro zadržava svijetlu put. Važno je sa ponosom nositi svoju boju kože i porijeklo.”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d34d4f15-956c-42fb-b24d-59ddfd0b4092)
Rad Nica Dockxa{.caption}

Pozdravili smo Artura, na red je došao carpaccio koji je pripremila drugarica Zukaya en Arafat. Jeli smo za malim stolovima pod svijećama. Tu mi je već postalo teško, jer sam u hodniku prepoznao bolničke linije, vrata operacione sale, male staklene proreze na ulazu u čekaonicu i sve ono što sam godinama upijao u jednoj dalekoj dječjoj klinici na drugom kraju svijeta. Mogao sam zamisliti majke koje plaču u tom hodniku, posljednje pozdrave, čireve, sepse i bruhove, svu onu menažeriju bola koja se odvija širom tuđih svjetova, nemoćna da prodre u naš sebični kosmos takozvanog zdravlja. Jeo sam smjerno, pustio da se nota narandže raširi po nepcima i maskira brid govedine spremljene po afrički, sa bamijom čije sjeme pod svijećom liči na kavijar.

Nakon ovog slijeda prošli smo kroz nova vrata i ušli u crkvu. Bolnička kapela, spojena sa zgradom, sa dva glomazna stola u centralnom dijelu. Na mjestu oltara postavljen je kulinarski šank – naočit mladić obigravao je oko tanjira, dodavao ponešto u svaki, dok su dvije žene sasluživale. Prije nego je glavno jelo iznijeto, domaćini su nas zamolili za malo pažnje. Na platnu iznad oltara projektovan je snimak. Čovjek sa mikrofonom je šuštao, otegnuto, a onda bi udario u spravu kao da je testira. Zatim novo šuštanje, ali ovog puta sa fijukom. Potom zviždanje, pa jači udar. Prepoznao sam lice umjetnika Anria Sala, čekao sam hranu i slušao zvuk njegovog videorada “Tomahawk #2”. U kapeli bolnice u Mechelenu, gdje su se generacije molile za zdravlje svoje djece, roditelja, supružnika, drugova, trebalo je da jedemo hranu onih koji su pobjegli od bombi. Svjetlo je bilo utišano, a detonacije sve jače, osjetio sam snagu molitve prije obroka, ono što nikad nisam ni probao, da pustim u sebe meditativnu hostiju i preko hrane dobijem više od jela.

Kad su bombe utihnule, veseli Belgijanci su navalili na obrok. Jagnjetina, nogice posute žutom pjenom, žive, gumene, ne možeš ih sažvakati, niti izbjeći oštar miris. Je li ovo namjerno?! Zašto je ovo meso tako gnusno, pitao sam se. “Jagnjeći kotlet nade i utočišta” pripremio je Yahya, Palestinac iz Libana. “To je hrana koja se dijeli sa bližnjima”, pojasnio je. Slađana nije mogla, samo je probala jednu nogicu. “Ništa za to, meni ne smeta”, rekao je gospodin pored nas i uzeo da dokrajči njen obrok. Bilo mu je čudno, šta to jedan crnogorski par radi na polutajnoj večeri u Mechelenu, kojim smo dobrom u Belgiji, da možda i mi nismo dio te kulinarske utopije koja hranu nudi kao misao o životu, ratu i smrti.

Meso mi se gadilo, ali sam ga pojeo, osjetio sam da je dužnost gutati na silu, da bombe obavezuju. Da me umjetnost pušta u sebe dok je žvaćem kao dar od ljudi, kao sramotu pred bogom koji se odavno predao, i nema ga nigdje, osim u toj predaji. Nazad u Antwerpen krenuli smo večernjim vozom i ćaskali sa Dockxom o umjetnosti. Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka.

– Je li sve ovo što radiš igra za bogate? – pitao sam Docxa.

– Istina je da neko može tako da pomisli – odgovara mi, ali i dodaje kako je nešto učinjeno već ako svojim projektom naprave razliku za svojih 200 polaznika i njihove porodice.

Dok je govorio, Dockx je bacao pogled na mladog Arafata i djevojku iz Ukrajine u ćošku vagona. Oni su najmlađi u grupi, objasnio je. Dirnula me je ta povezanost, izgledao je kao razredni starješina. Pomislio sam na sujetne slikare, puste štafelajce rodnog kraja, na ljutu konceptualu, na performere bez krvi i snage, na vlastite snove o umjetnosti i angažmanu. Sve to bilo je poništeno jednom večerom. Ili bolje, izložbom koja se razlagala u stomaku, dok je voz klizio kroz noć, solidarno, ljudski, bez ijednog suvišnog šuma.

Sasvim je jasno da jedna gostiona ne može riješiti problem nehumanih migracionih politika Evropske unije, niti će umjetnost spasiti svijet. Ali, ko zna, možda ću sljedeći put kad dođem u Belgiju objedovati u restoranu po imenu Belpuri, koji je zasad samo maštarija jednog čovjeka. Služiće se indijska hrana, a specijalni gosti biće djeca iz azilantskih centara. Na vratima će pisati ime vlasnika, Sandip Matel – ali ja ću ga prepoznati po osmijehu, sa kojim me je dočekao u staroj bolnici

[Novosti](https://www.portalnovosti.com/vecera-za-trepet/)

Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka...

reportaža

Večera za trepet


Politička scena u Crnoj Gori je takva da nisam sigurna da bih mogla nabrojiti više od polovine ministara i visokih funkcionera u zemlji. I to nije zato što ne pratim, niti zbog toga što su se oni svjetlosnom brzinom mijenjali u posljednjih par godina, nego zato što su neki ljudi toliko beznačajni u svojim strukama, na svojim pozicijama, da ih i kad ih navodno zapamtiš, brzo zaboravljaš. Ili potisneš, najviše to. 

Političke emisije više i ne gledam, jer su postale parada loše obučenih apsolvenata sa šturim fondom riječi i vrijednosnim ulaganjima u pokoju rolku ili ni to. Njihova sposobnost da dublje sagledaju politiku svodi se na par zvučnih stavova suštinski ni oko čega, tek da se pojave u medijima, koji sa druge strane, u problemu odsustva sadržaja, jedva dočekaju da nekog imača mišljenja lansiraju na portalima ili dnevnicima. Tako su mi se “jedanak” zgadili i politika i mediji, ako je između njih ikad bilo razlike. Znam, reći ćete da generalizujem, ali stanje koje opisujem upravo je takvo – generalno loše.

Možda brinuti za svoju zemlju znači zarad njene budućnosti ne kaljati svoju ljubav prema njoj dnevnom politikom? Ne preduzimati ništa, opozvati himnične zakletve, evropske vrijednosti i prepustiti se propasti na lokalni način. Mislim da nikad neću do kraja potonuti u to stanje, ali imam potrebu da ga ovdje branim – nije to nikakvo odustajanje, poziv na neakciju, nego vjerovanje da se u ovakvim okolnostima svaka akcija svodi na mjeru društvenog dna, taloga, da ne kažem kolektora. I tu više nema vjere u mogućnost boljeg, tu više nema poleta za raspravu ili poštovanje argumenata, nego samo dvokut, lajavi, navučen na zeru pažnje, radikalsku poziciju, besomučno srljanje i laku zabavu, koja vrhunac borbe protiv spalionice fekalija u mojoj rodnoj Zetu ovih dana doživljava u javnom paljenju dasaka i smeća. 

Pitam se, kakve mogućnosti stavlja pred nas ovakvo nazadna politička scena i što čovjek može činiti. Jedna od opcija je da iphonom idem po selima, snimam nepravde i bezakonje i pozivam na revoluciju. Ovakva opcija mi nije bliska jer učešće u javnom životu na tom nivou znači biti sveden na nivo društvenih mreža. A tamo vladaju pravila lažnog populizma koji rađa emotikone i komentare, ali vrlo rijetko znači duboku promjenu svjetonazora. Limitirana svojom plošnom strukturom ova vrsta aktivizma može biti korisna, ali na koncu zavisi od dubljih korijena koji ostaju sakriveni u političkom jezgru protiv kojeg navodno ustaje. Osvajanje slobode desi se, ali na kašičicu, kopa se, ali po dopuštenju, a revolucija stane u TV prilog.

Druga opcija je učlanjenje u političku partiju. Ta opcija mi je najmanje prihvatljiva jer na crnogorskoj političkoj sceni ne postoji vrednosno solidan pokret ili partija. To valjda ne moram detaljnije objašnjavati. Partijski raspon vrijednosti kreće od  graje, a završava ćutanjem zarad ličnog interesa. Partije ne samo da su dogmatične u svojim ideološkim okvirima, već prevaziđene kao jedan model koji je raskrinkan u ovoj političkoj otmici  koja traje decenijama.

Treća opcija je potpuno isključivanje iz dnevno-političkih zbivanja, te apostrofiranje onog što šire gledano možemo nazvati struka ili borba za lično napredovanje i usavršavanje, kako bi izvrsnošću pojedinaca, cijelo društvo imalo benefit, jer bi tako napredni, struci usmjereni ljudi transformisali društvo ka svojoj mjeri, odnosno stvarajući uslove za sopstveni rast, a u izvjesnom smislu bi mijenjali društveni poredak. 

Ovaj elitistički pristup, koji za tren može zaličiti na CANU, imao bi izglede za uspjeh ako bi ljudi usmjereni na lično ostvarenje bili osviješćeni i usredotočeni na napredak društva uopšte. U tom slučaju, vrlo brzo bi se našli u poziciji da istupe protiv sistema, jer stručni pojedinac njegova je najveća prijetnja. Tako bi se politički pritisak i poruka oblikovali na ustanku koji bi zapravo branio uže stručno polje i sveti poziv koji bi hrabri pojedinac stavio kao najvišu vrijednost. 

To najčešće nije slučaj, jer naš obrazovni sistem odavno nije u stanju da nadahne takve pojedince, niti kapitalistička logika nauke danas uopšte ostavlja mogućnost za mišljenje revolucije, kako je Gajo Petrović definisao rekonstrukciju društva. 

Četvrta opcija je nemoguća, dakle utopija. Potpuno odustajanje i izolacija. Život na margini političkog događanja, u kome se prihvata teško breme izgona po cijenu da se više nema pravo na nezadovoljstvo i mišljenje, na nadu, politički komentar, jer on ište borbu od koje se odustalo. Borbu za jednu političku poziciju koja nažalost više ne postoji ni u političkoj mašti.

Nije mi dovoljno bliska niti jedna opcija, vjerovatno zato kombinujem makar tri od gornje strategije poliranja svoje građanske savjesti, ali osjećam snažan simptom i potrebu za priznanjem koje neko mora javno reći – najugodnije mi je kad ne pratim što se dešava. 

Kad se ne izlažem društvenoj safri i ne pratim informativni vrtlog. Imam osjećaj da tad živim jedan normalniji život. Moj život  – bogatiji i sadržajniji. Tek kad osvojim dubine takvog života, biću spremna da njegove vrijednosti branim. Isjeckana na info komade, ostajem blokirana. Možda je to na liniji onog Žižekovog poziva na nužnu kontemplaciju umjesto akcije, u trenucima kad utvrđivanje pozicije postaje važnije od juriša.  

Možete to nazvati elitizmom, ili bjekstvom, ali ja bih nazvala, razmišljenjem o vinogradu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Behl0fsX0dQ?si=5FcNMZPNok-9laOJ" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priznajem ono što neko mora javno reći – najugodnije mi je kad ne pratim što se dešava


tiho zrenje

Misliti na vinograd

Profesori prava na Univerzitetu u Bostonu, Woodrow Hartzog i Jessica Silbey, svojim [nacrtom](https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=5870623) rada "Kako vještačka inteligencija razara institucije", mnoge će propisno da razljute. Najglasniji kritičari, međutim, neće biti zastupnici korišćenja vještačke inteligencije. Mislim da će dio akademske zajednice prezreti samo shvatanje „institucije“ kao „hijerarhije autoriteta“ koju vrijedi očuvati, na šta će se nasloniti neobični saveznici — libertarijanci vazda protiv autoriteta — oni što mrze svako podizanje zaštitnih ograda i uvođenje pravila. Ono što Hartzog i Silbey zapravo definišu jeste ključna građanska uloga koju institucije moraju imati da bi funkcionisale, kao i način na koji te strukture potkopavamo na vlastitu štetu.

Autori vrlo uspješno sjedinjuju ideje, studije i stvarne efekte vještačke inteligencije u niz zanimljivih dokaza. Rad razmatra tri "destruktivne mogućnosti" (afordanse) vještačke inteligencije: potkopavanje ekspertize, prečice u donošenju odluka i izolovanje ljudi. Završni dio rada bavi se sa četiri „institucije kojima će A.I. presuditi: pravom, visokim obrazovanjem, novinarstvom i demokratijom. Lično se osjećam bliže prvom dijelu, onom o destruktivnim afordansama, jer se on poklapa s mojim sopstvenim iskustvom ovog sveprisutnog talasa hajpa koji potapa svaku ozbiljnu raspravu.

Obrazovanje je mjesto na kojem mislim da moramo povući crtu. Ako učimo i živimo moramo računati na greške, neuspjele pokušaje i preuzimanje rizika, pritom ne mislim na opasne rizike nego prosto mogućnosti da budemo u krivu. U protivnom, mijenjamo samu računicu učenja. Rizične ideje i sudari mišljenja od presudne su važnosti.

*...AI nije sposobna za intelektualni rizik, odnosno za spremnost da uči, da se upusti u dijalog, da kritikuje i da se izrazi čak i onda kada je ranjiva ili kada može pogriješiti. AI sistemi nisu sposobni za intelektualni rizik jer nemaju istinsku autonomnost, unutrašnju motivaciju, sposobnost da iskuse posljedice. Vještačka inteligencije ne umije izabrati prkos važećim normama, a neće se upustiti u nepoznato, pa makar razlog bila (r)evolucija, otpor ili avantura.*

I to treba da nas vodi? Superinteligentni geniji spremni da im otvorimo vaskoliko učenje, društveni život i kulturni izraz? AI nema vlastitu kožu koju bi u ovoj igri stavila kao ulog.

*Zviždači unutar institucija, sa druge strane, stavljaju na kocku sopstvenu egzistenciju i ličnu dobrobit, a da ne govorimo o bezbrojnim ljudima koji se suprotstavljaju odlukama svojih nadređenih, iako ih to može koštati posla. AI sistemi nemaju goli interes niti ikakav poriv da dovode u pitanje odluke unutar hijerarhije*.

Otud mi više ne kontrolišemo platforme niti aktere koji povlače konce; lutka ne igra za nas — mi smo upleteni u njenu igru. Već sada osjećamo cijenu toga da „vidimo ono u šta vjerujemo“, umjesto da „vjerujemo onome što vidimo“, a AI će dodatno ubrzati to razaranje tkiva povjerenja i istine.

Da, možemo tvrditi da su način na koji primamo „istinu“ kroz istoriju uvijek oblikovale elite i moćnici, ali smo makar mogli da se borimo i težimo nekoj verziji istine. Kako, međutim, da se snađemo u pejzažu koji je proizveden tako da maksimalno zarobljava našu pažnju? Istina i povjerenje postaće sve više plemenski, definisani onim što nas razdvaja; nećemo biti oslobođeni niti ćemo prepoznavati sebe u drugima. Da bismo se izolovali i zaštitili — povući ćemo se.

[Eyedrop Weekly](https://joemorse.substack.com/p/your-robot-does-not-have-skin-in?utm_source=post-email-title&publication_id=1510198&post_id=184656308&utm_campaign=email-post-title&isFreemail=true&r=1be0hm&triedRedirect=true&utm_medium=email)



Lutka ne igra za nas — mi smo upleteni u njenu igru

vještačka savjest

Tvoj robot nema šta da izgubi

Ima ona suštinski destruktivna navika koja je mnogog genija ostavila u ritama osrednjosti, naročito u dinarskom kršu, gdje se dobra šala poštuje kao znak božanskog poslanja. Stalna okrenutost dobroj fori, taj pipak usmjeren ka sprdnji kao mediju najviših istina, ipak je stanovito ograničenje pažnje, pa i ove vaše pažnje koja guta predugu rečenicu i očekuje štos. A šta ako završnog udarca nema? šta ako balon neće pući, nema smijeha, inverzije, nema pošalice da vas pozove da čitate dalje?

Hm…

Već godinama pišem za razne novine, decenijama takoreći, toliko uporno da sam zaradio i nezvaničnu titulu satiričara. Godinama već u mom pisanju jedva da ima satire, ali to niko ne primjećuje, iz makar dva razloga –  mojem "nehumornom" pismu polako opada vrijednost na webu, a pod dva, javno mnjenje je spora polusvijest, sa reakcijama tako tromim da ljudi još misle kako pišeš u novinama koje si napustio prije pet godina.

Tražeći nove forme i formate, priznao sam sebi da neki stari učitelji poput Dežula, Ivančića, pokojnog Lukovića i sličnih kod mene ne mogu izazvati ni trunku ushićenja, a kamoli smijeha. Biće da se tu radi o zastarjelim izražajnim formatima. Satirične kolumne danas djeluju prevaziđeno, taman kako su jugoslovenski aforističari zvučali dosadno u osvit Feralove škole humora i angažmana, na kome smo im do groba zahvalni. 

Vrijeme ipak gazi idole, metode i prakse se okreću oko sopstvene ose, padaju i sklapaju se novi oblici pobune, neki uspješni, neki jedva primjetni. Među ovim posljednjim svakako ubrajam svoju emisiju [Zinzula](https://open.spotify.com/show/76qnflLn1f0io6ENnrXUrE), koja na radiju Krš, YouTube-u i Spotify platformi dobaci do 1000 slušalaca u boljim danima, dok obično okrijepi jedva pet–šest stotina duša. Da ovdje ne otvaram pitanje zašto bi neko sebi pucao u nogu i pokrenuo audio format u vremenu dominacije slika, brzi odgovor glasio bi – baš zato. Ono što me kao ogrezlog cinika ipak najviše zbunilo jeste da su ljudi jasno detektovali stanovitu ozbiljnost kao medijski kvalitet emisije. Često dobijam e-pisma, nije da se hvalim, ali slušaoci Zinzule su pametni, pa mi jedan piše ovako:

“Sviđa mi se posebno što se ne potencira humor kao dominantan sadržaj. Tj. ne svodi se sve na zabavu i pošalice. Jer pored crne hronike, sve ostalo na mrežama i u javnosti generalno nastoji uglavnom da zasmije, zabavi, svede sve na jedan vic – što su čak i naši zatucani političari shvatili, pa nam skupština liči na stand-up nadmetanje. Ko će koga pošalicom poklopiti, za jedan sočan reel partijske Instagram stranice.”

Moj slušalac lijepo misli, pa zašto da ga ne pustimo još malo:

"Djeluje mi da oni protiv kojih se ide time čak i priželjkuju taj način suočavanja, koji na kraju sve svede na skeč. I ko će koga zajebati. Oštre, ozbiljne argumente, krupne izjave ljudske i potresne, istorijske, mijenjaju doskočice i šale. Zapravo, time se sužava prostor i jezik, i uz mreže i influensere, na kraju će nestati debata, odgovornost i objašnjenje…"

Valjda zato što su mi ove misli bliske, algoritam me je nedavno nagradio [snimkom](https://www.youtube.com/shorts/gs1-ebayUIs) u kome dvoje sagovornika dumaju o Trumpovoj upotrebi humora. O tome govori Blindboy, što je umjetnički pseudonim Blindboy Boatcluba, irskog pisca, muzičara, performera i podkastera. To je onaj što nosi kesu preko glave, kako bi naglasak ostao na idejama i riječima, a ne na njegovoj ličnosti. Ključna riječ koju popularni teoretičar lansira u etar preuzeta je iz američkog rvanja i glasi *kayfabe*. 

Ukratko, kayfabe bismo mogli ovdje prevesti – dogovorena fikcija. I to je upravo što Donald Trump radi, a za njim i svi politički isprdci širom svijeta, poput crnogorskih desnih klovnova i razne FB bižuterije. Trump se još 2007. pojavio u ringu američkog rvačkog spektakla WWE, a znalci su odavno primijetili da se formirao na rvačkom trešu čiju mračnu retoriku odlično poznaje. 

Pošto sam već sasvim odlutao, da ne kažem ustao protiv formata kolumne, što da vam sad ne podastrem kratki transkript razgovora koji je sa drugom Blindboyom vodila Ash Sarkar, na platformi Novara Media:

**Blindboy**: Profesionalno rvanje jeste pozorište. To su briljantni atletičari, to je pripovijedanje i to je pozorište. Ali mi znamo da je to lažno, i znamo da će ovaj pobijediti, a onaj izgubiti. Oni se zapravo ne mrze, mogu biti najbolji prijatelji iza kulisa. Sve to znamo, ali taj kolektivni osjećaj suspendovane nevjerice u koji svi moramo da uđemo da bismo uživali – to je jedinstveno za rvanje i to se zove *kayfabe*.

Trump mnogo toga prenosi u politiku. Jedan primjer koji ja vidim bio bi, recimo, upotreba humora. Kad pomislimo na fašizam, većina nas ima jasnu sliku šta je fašizam, i ono što se pojavi su Hitler, Franco, Mussolini, jel’ tako? I to je prilično bez humora. Vrlo je direktno i bez humora.

**Sarkar**: I zato je film Charlija Chaplina *Veliki diktator* – bio takav ubod.

**Blindboy**: Upravo. Jer ta bezhumornost nije samo moda fašizma – zapravo se nalazi i u svijetu umjetnosti, nalazi se u monarhiji, u vojsci. To je uzvišena poza, ali nije isto što i ozbiljnost; to je *izvođenje ozbiljnosti*. A kad god uvedeš humor u uzvišeni prostor, sve to ozbiljno se raspadne i otkrije apsurd. 

Administracija Donalda Trumpa ne koristi *uzvišenu ozbiljnost*. Recimo, deportuje ljude u Venecuelu, što je vjerovatno nezakonito. I oni to rade, što je očigledno fašistički, ali onda zvanični nalog Bijele kuće objavi komične video-snimke tih ljudi koji se deportuju, uz zvuk njihovih lanaca, pa još koristi ASMR. (zvučni efekat koji treba da proizvede prijatnost, satirični element, prim. ur.)

Zvanični nalog Bijele kuće taj video označava kao ASMR . Dakle, od nas se traži da uđemo u jedan kayfabe, a kayfabe u koji ulazimo glasi: “Ovo je sve šala. Oni nisu stvarno loši, to je samo 'kobajagi negativac', nalik rvačima. Ali ne – oni jesu stvarno loši, jer rade nešto stvarno loše. I tu ne možeš više da ubaciš nikakvog Chaplina, zato što oni prvi bace foru." 

**

Eto tako. Ako je ovo jasno, ako nam je već čovjek sa kesom na glavi objasnio kako djeluje humor u novom političkom trenutku, ostaje mi još samo da dopunim njegovu misao, kao i misao mog slušaoca sa početka priče, koji je za lokalni primjer političke akcije uzeo litijski pokret u Crnoj Gori iz 2019. godine. 

Tada je, sjećamo se, veliki propagandni posao obavila tzv. pravoslavna mem scena, koja je uspješno ismijavala bivši režim (što je uzgred bilo moguće jer je bivša vlast bila zaostali relikt jednog anahronog autoriteta kojemu je srpdnja još mogla nauditi). Ipak, napominje moj sagovornik iz inboxa, glavne poruke vođa tog pokreta bile su sve samo ne šaljive, bile su dramatične, bile su smrtno ozbiljne i životno potvrđenje praksom otpora i bunta. 

Slično radi Trump, kombinuje krajnju burlesku i vodvilj sa alarmom i egzekutivnim komandama. Poziva na rat u pauzama između dva vica. Upravo je tu rascjep pažnje na kojem se politički dobija; sluđena i nespremna biomasa, čitateljstvo, gledateljstvo itd., doživljava uzastopne šokove kao blokadu misli, te prozire stvarnost kao da je simulacija, dok vjeruje u simulaciju kao da je stvarnost. 

Jebiga, ovo nije šala. U rečenom semiotičkom haosu i hipertrofiji medijskog jezika, meni se prosto čini da više nije vrijeme za šalu. Ne kažem da će ozbiljnost nekog odvesti na bolje mjesto, tek organski i iskustveno odbacujem sprdnju, kao što je Babelj odbacio banalnu riječ. A kad je već tako, da parafraziram starog dobrog Isaka Emanuiloviča: 

Bačena fora je kontrarevolucionarna.

Živimo li u vremenu kad je sve postalo smiješno, ili kad više ništa nije smiješno?