Izašao je dugo očekivani DC-jev blokbaster – novi Superman. Radnja filma se fokusira na planiranu invaziju koju Boravija planira da izvede nad Jarhanpurom. Imena navedenih država su izmišljena za potrebe filma.

Boravija je blizak saveznik Amerike, u kojoj konce iz sjenke vuče milijarder Lex Luthor, dok je Jarhanpur tradicionalno neprijatelj SAD-a, sa nacijom koja se guši u siromaštvu i civilnim stanovništvom pod rizikom izumiranja. Lex Luthor je, u dogovoru sa boravijskim predsjednikom Vasilom Ghurkosom, izvezao 80 milijardi dolara vrijednog oružja toj zemlji i čekao da sukob započne. Kasnije, pak, saznajemo da je od te svote novca mnogo značajnija teritorija koju Luthor treba da dobije kao čin „podjele plijena“ nakon izvršenog genocida nad Jarhanpurcima.

Dobro opremljena vojska, sponzorisana od strane američkog milijardera, krenula je na civilno stanovništvo zatočeno iza ograde. Predsjednik Boravije putem razglasa izgovara da Boravijci ne mogu biti mirni sve dok ulice ne budu preplavljene krvlju svakog Jarhanpurca.
Ali ovo nije tekst o zamišljenim konfliktima. Niti je Superman film o Boraviji i Jarhanpuru.
U pitanju je hrabri čin reditelja da ratove kritikuje u trenutku kada se oni događaju, a ne decenijama nakon – kada je to Holivudu prihvatljivo. Aluzije na Gazu su više nego očigledne.
Toliko očigledne da ridikulizacija (npr. selfiranje pored ubijanja), kao i hiperbola (globalna zavjera potpomognuta bogatstvom i propagandom) nemaju svoju umjetničku vrijednost. Već živimo u najgorem od svih svjetova, ne trebaju nam izmišljeni. U svijetu u kojem Izrael bombarduje punktove za humanitarnu pomoć, ukida pristup hrani Palestincima i izgladnjivanjem ubija djecu, za koju tvrde da bi svi do jednog postali divlji teroristi željni ubijanja Jevreja. Porodice su ubijane dok su stajale u redu za vreću brašna. Kolone gladnih gađane su ciljano kao „strateške prijetnje“. Gaza je suočena s najgorom glađu u modernoj istoriji, a UN upozorava da desetine hiljada djece umire jer je Izrael blokirao dovoz hrane i medicinske pomoći. Glad je pretvorena u oružje rata.

Izraelska vojska koristi i sisteme biometrijskog nadzora za katalogizaciju svakog Palestinca, dok dronovi autonomno skeniraju zgrade i napadaju na osnovu vjerovatnoće da se unutra nalazi „neprijatelj“. Algoritamski genocid – ubijanje po statistici.

Sve pod plaštom investicija, raspodjele imovine etnički čistog prostora i gradnje ekskluzivnih rizortova na krvi i kostima nedonoščadi. Govorili o Trumpu i Netanyahuu ili Luthoru i Vasilu, nije bitno – granica horor fikcije i horor stvarnosti se briše.

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao film… I čitavo vrijeme sam se meškoljio po stolici i nadao se da će kraj biti srećan. Više nego ikad sam želio da pobjede dobri momci. Kao da će to pomoći Palestini i mojoj savjesti, koja mi nagriza mozak što sjedim u bioskopu dok umiru djeca.
Kraj filma je došao – konflikt je spriječen, vojnik nije ubio golorukog mladića koji je držao palicu sa zastavom Supermana, Luthor je uhapšen, otkrilo se da su uvriježena mišljenja kreirali majmuni-botovi na društvenim mrežama, a mediji su izjavili da su cijelo vrijeme bili obmanjivani.

Ali u stvarnosti nema happy enda. Na podignutu zastavu Supermana, nema niko da doleti i spasi stvar. Tzv. međunarodna zajednica ćuti. Izraelske bombe, sponzorisane novcem poreskih obveznika Amerike i Evrope, i dalje ruše zgrade i živote. PreCrna Gora se tome [priključila](https://rtcg.me/vijesti/ekonomija/738926/crna-gora-odobrila-izvoz-vojne-opreme-izraelu-posao-stopiran-zbog-turskog-embarga.html). Panta rei, a mi plivamo u krvi.

Nema otkrivanja zavjere, nema obraćenja savjesti ni srećnog raspleta.

Umjesto hapšenja zlikovaca, nagrađuju ih novim milijardama dolara vojne pomoći. Umjesto priznanja zločina, dobili smo PR mašineriju koja svaku bombu pretvara u „legitimnu odbranu“, a svaki masakr u „kolateralnu štetu“. Nema medija koji priznaju da su lagali – naprotiv, oni i dalje ponavljaju narative koje im isporučuju glasnogovornici vojske. I nema heroja: samo algoritmi koji računaju vjerovatnoće, birokrate koje potpisuju dozvole za smrt i svijet koji skroluje videe influensera na TikToku… Ili pak u bioskopu gleda Supermana. Svi su vidjeli što se sprema, ali nisu uradili ništa da spriječe genocid.

Palestinci se mole Bogu, ali ukoliko on postoji – moraće da ih moli da mu oproste. Gaza je sravljena do temelja.

Kraj projekcije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/PRJia6v6mf4?si=19NGiRGze3WAhicd" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe> 

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao Supermana

**In medias res – šta bi značilo da Kotor izgubi mjesto na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod zaštitom UNESCO?**

Brisanje Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora sa Liste svjetske baštine UNESCO-a, bi značilo da smo kao društvo toliko duboko potonuli, da nismo u stanju da sačuvamo najvrijednije što imamo, ono što je na međunarodnom nivou prepoznato da ima izuzetnu univerzalnu vrijednost za cijelo čovječanstvo. Značilo bi gubitak međunarodnog statusa i ugleda, ali i gubitak jednog od ključnih resursa na kojem se trenutno zasniva naš razvoj. Turisti koji dolaze u Boku ne dolaze sigurno zbog novih apartmanskih zgrada, loše infrastrukture i turskih suvenira, već zbog prirodne i kulturne baštine – zbog toga što se nalazimo na toj prestižnoj Listi sa još 1240 lokaliteta iz cijelog svijeta. 

**Šta bi nam to reklo o državi, odnosno vlasti?**

Gubitak mjesta na UNESCO listi bi pokazao da u suštini nismo svjesni vrijednosti koju imamo, a koju nismo mi stvorili već naslijedili, od ove čudesne prirode i svih koji su na ovom prostoru živjeli i stvarali prije nas, od zajednice koje je ostavila crteže u Lipcima do one koja je izgradila zgradu Jugooceanije. Bila bi to potvrda da, nažalost, nemamo državu sa funkcionalnim sistemom koja je u stanju da zaštiti kulturnu baštinu, što je po Ustavu u obavezi. Nažalost, jasno bi to pokazalo kako ne shvatamo da je razvoj mnogo kompleksniji od gradnje konfekcijskih zgrada i apartmana za turizam, i da trenutno očigledno jedino znamo betonom da “valorizujemo” prostor i uništavamo ga zarad kratkoročne dobiti pojedinaca, ali ne i da sačuvamo njegove vrijednosti. I na kraju, ali ne manje bitno, bio bi to ogroman gubitak za sve stanovnike Boke i cijele Crne Gore, nas kojima je Područje Kotora bitno kao dio našeg nasljeđa i identiteta, kao i nedogovornost prema budućim generacijama kojima smo u obavezi tu baštinu da ostavimo.

**Kako smo došli do situacije koja je kulminirala predlogom resornog ministra da se održi referendum za ili protoiv UNESCO statusa Kotora?**

Do situacije u kojoj se nalazimo došli smo nesviješću i neodgovornim pristupom državnih i opštinskih vlasti, već više od dvije decenije, koje su mislile da će moći, uz isključivo deklarativnu posvećenost očuvanju Područja Kotora, ne raditi ništa suštinsko što je potrebno za njegovu zaštitu, a sa druge strane graditi sve što su naumili. Sada kada je konačno jasno da moramo da sprovedemo ozbiljne mjere ukoliko želimo da sačuvamo status na Listi svjetske baštine isplivalo je to da imamo i one koji misle da nam taj status nije potreban. Posebno je zabrinjavajuće da taj narativ koji je nažalost vrlo dominantan u Crnoj Gori, gdje se razvoj poistovjećuje isključivo sa gradnjom, a zaštita prostora smatra kočnicom razvoja, dolazi ovaj put od strane ministara prostornog planiranja, i to za prostor svjetske baštine. 

**Dakle, problem nije od juče, možete li dati hronologiju?**

Dugogodišnje urušavanje sistema zaštite, katastrofalno planiranje i nefunkcionalan sistem upravljanja su uticali da smo degradirali vrijednosti Područja Kotora i da postoji rizik da ih izgubimo i nađemo se na Listi svjetske baštine u opasnosti. Na to je jasno ukazano kroz ovogodišnje odluke Komiteta za svjetsku baštinu. Međutim, još od 2003. godine taj Komitet upozorava na problematičan uticaj koji prekomjerna i nekontrolisana urbanizacija može imati na izuzetnu univerzalnu vrijednost područja. Od tada se urbanizacija prostora samo povećava, tako da smo došli do situacije u kojoj je zbog nje degradirana vrijednost područja. 

**Što je tu ključni problem, loše planiranje, ili loša uprava?**

I jedno i drugo. Ključni problem je svakako veoma loš sistem planiranja u Crnoj Gori, i loši planovi uključujući i Prostorno-urbanistički plan Opštine Kotor, prema kojem se nastavlja problematična urbanizacija i devastacija prostora.  Uz to, nažalost nemamo adekvatne mehanizme zaštite ovog kompleksnog područja, kao ni funkcionalne mehanizme upravljanja. Savjet za upravljanje Područjem Kotora je još 2017. godine jasno naveo da je potrebno preispitati pravno-institucionalni okvir i unaprijediti mehanizme i tijela za upravljanje Područjem. Od tada pa do danas ništa se nije uradilo na tom polju. Imamo Savjet za upravljanje koji nije funkcionalan, koji se skoro tri godine nije ni sastajao, Mendžment plan koji nikako da revidiramo već šest godina, a i inače ga ne koristimo. 

**Šta kao građani možemo da uradimo kad izvršna vlast diktira ovakve ideje?**

Mislim da je trenutno ključni problem što nažalost nemamo osnova da vjerujemo našoj izvršnoj vlasti. Posljednjih dana imamo izjave predsjednika Opštine Kotor, ministarke kulture i medija, izjave predsjednika Vlade,  kojima nas uvjeravaju da su posvećeni očuvanju Područja Kotora na Listi svjetske baštine. Međutim, isti oni su ti koji su nas doveli do ovog stanja ugroženosti, svojim djelovanjem tj. nedjelovanjem. Isti oni koji nisu do sada sazvali sjednicu Nacionalne Komisije za saradnju sa UNESCO-m, koji nisu smijenili nestručnog ministra iako je to bio zahtjev upućen od grupe više od 50 nevladinih organizacija i 40 pojedinaca. 

Nažalost, ne vjerujem u njihovu deklarativnu “posvećenost” i “brigu” o baštini, jer su do sada imali prilike da je pokažu. Međutim, imajući u vidu da su odluke Komiteta za svjetsku baštinu jasne, nadam se da će konačno krenuti da ozbiljno rade ono što je njihova obaveza, zbog međunarodne zajednice, i zbog građana i građanki Područja Kotora i Crne Gore. U cijeloj ovoj situaciji nadu daju pojedini stručnjaci unutar institucija koji ipak znaju posao i posvećeni su, rijetki su, ali se nadam da će konačno oni krenuti da se slušaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/91b47e0d-de25-4e65-b7f4-4f28a30078d3)
Foto: Privatna arhiva{.caption}

Što se građana/ki tiče, tužno da je moramo da trošimo vrijeme i energiju na to da stalno iznova podsjećamo vlasti i inistitucije da treba da rade ozbiljno i odgovorno posao za koji su plaćeni. Ali, očigledno moramo da ih kontrolišemo, i tražimo da preuzmu odgovornost. Moramo da zahtijevamo uključivanje struke i građana/ki u procese, ne samo formalno već stvarno. Treba da smo jasni i glasni, da kažemo da nam je naša baština važna, da utičemo da se mijenjaju sistemi koji očigledno nisu za opšte dobro kao i da doprinesemo koliko možemo na druge načine. 

**Kad govorimo o Boki, govorimo o ambijentalnoj cjelini. Je li pejzaž ovdje ikad shvaćen u svojoj organskoj povezanosti sa kulturnim dobrom?**

Nažalost nije, i to je jedan od ključnih problema. I dalje se očigledno ne shvata da je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora upisano na Listu svjetske baštine zbog sklada između graditeljstva i prirodnog okruženja, zbog pejzaža u cjelini. Ukupni kulturni pejzaž je taj koji u stvari ima tu izuzetnu univerzalnu vrijednost, ne ni Kotor ni Perast pojedinačno, ni Risanski mozaici, ni barokne palate,.. već cjelina. 

Na UNESCO Listu svjetske baštine je prvih dvanaest lokaliteta upisano 1978. godine. Već slijedeće 1979. zajedno sa piramidama u Gizi, Versajem, praistorijskim crtežima u Valkamonici, dolinom Katmandu, Persipolisom, Damaskom,.. upisano je i šest dobara iz Jugoslavije među kojima i Područje Kotora uz Dubrovnik, Split, Stari Ras sa Sopoćanima, Ohridsko jezero i Plitvička jezera. Područje Kotora je dakle među prvih 57 lokaliteta koji su upisani na Listu svjetske baštine, i ono je jedno od prvih koje se našlo na toj Listi zbog vrijednosti ukupnog pejzaža. Potpuno je vizionarski bilo da je još te 1979. godine prepoznato od strane stručnjaka iz Jugoslavije da je njegova izuzetna univerzalna vrijednost “harmonična simbioza prirodnih fenomena i graditeljskog nasljeđa”. Ta simbioza je ono što UNESCO od 1992. uvodi kao novu vrstu kulturne baštine i definiše kao kulturni pejzaž - zajedničko djelo prirode i čovjeka.  

Međutim, tužno je da mi u Crnoj Gori očigledno i dalje nismo svjesni, posebno naši donosioci odluka i planeri, da je kulturni pejzaž Područja Kotora taj koji ima izuzetnu univerzalnu vrijednost i da prekomjernom i neadekvatnom urbanizacijom direktno uništavamo tu vrijednost. 

**Jednom je sa pozicije zvanične države rečeno, parafraziram, da se Boka gradnjom može učiniti još ljepšom.**

Kada neki prostor, kao što je Boka Kotorska, tretiramo kao kulturni pejzaž koji ima vrijednosti kulturne baštine, svakako moramo imati u vidu i da je jedna od karakteristika samog pejzaža njegova promjena. Pejzaže koji nisu arheološki lokaliteti već područja života, svakako ne možemo konzervirati. To su sistemi koji žive i u određenim segmentima se mijenjaju, samo je pitanje na koji način. Kod kulturnih pejzaža moramo identifikovati njihove ključne karakteristike i vrijednosti i njih obavezno sačuvati. Kroz savremene intervencije možemo stvarati nove slojeve koji će poštovati i odražavati naslijeđenu harmoniju. Međutim, na našu žalost, to nije slučaj sa gradnjom koju imamo u Boki posljednjih decenija. To najbolje ilustruju primjeri koji su u potpunosti uništili kulturni pejzaž, kao što su novo naselje u Kostanjici, masovna izgradnja u Dobroti, proširenja postojećih hotela, kao i svi predimenzionisani objekti sa apartmanima koji trenutno niču u zalivu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b3427f38-f7e5-4f7b-9fc3-c2a852219bcc)
Kostanjica, Boka Kotorska, foto: Boka news{.caption}

**Planira se za pojedince i grupe, ne za dobrobit cijele zajednice...**

Mora se samo jasno naglasiti da su za veoma problematičnu i prekomjernu izgradnju prije svega odgovorni loši prostorni i urbanistički planovi, koji definišu ključne parametre: zone za gradnju, gustinu, volumene i namjenu. Ti loši planovi rađeni su isključivo na osnovu želja i pritisaka investitora, a djelovanje kolega arhitekata se u takvim okvirima svodi samo na kozmetiku, jer najčešće nemaju hrabrosti ni profesionalne etike da isprojektuju nešto drugačije. Naravno, javlja se i nelegalna gradnja, ali to je mnogo manji problem u odnosu na ono što se sprovodi u skladu sa planovima.

**Uzmimo primjer gradnje žičare od Lovćena. Vi ste taj posao kritikovali. Zašto?**

Uz izgradnju objekata značajan uticaj na pejzaž ima i izgradnja infrastrukture. Iako su nam kvalitetne i savremene saobraćajnice naravno neophodne, nažalost u posljednje vrijeme na primjerima širom Crne Gore vidimo da njihovu izgradnju prate često preveliki, nepotrebni i preagresivni zahvati koji devastiraju pejzaž. I primjer žičare Kotor-Lovćen je nažalost jedan od tih, jer su se zbog izgradnje stubova žičare probili agresivni pristupni putevi koji su devastirali padine Lovćena. To je sigurno moglo da se uradi i bez tako velikih intervencija, da se nije išlo na varijantu koja je očigledno bila najjeftinija za investitore. 

**Cijela Crna Gora je na udaru promjena koje nisu u skladu sa očuvanjem kulturne baštine, materijalne i nematerijalne. Koji su to nematerijalni obrasci koje gubimo uništenjem materijalnih dobara kao što su suvozidi ili maslinjaci?** 

Terasasti pejzaži, formirani kao rezultat poljoprivrednih djelatnosti na terenima u nagibu, sa potpornim zidovima izrađenim u tehnici suvozida, predstavljaju jedan od najkarakterističnijih primjera kulturnih pejzaža, i mogu se naći širom svijeta, uključujući svakako i područje Mediterana. Oni zaista predstavljaju reprezentativan primjer sistema održivog korišćenja zemljišta. Suvozidi nisu služili samo kao podzidi već i za sprječavanje erozije, kontrolu toka vode, mikroklimatsku regulaciju, ali i održavanje biodiverziteta. Održivost kakvoj danas težimo, već je vjekovima praktikovana kroz iskustvo naših predaka, način na koji su koristili i oblikovali prostor. 

**Iako Kotor svi vezuju sa gradske zidine, blago koje treba čuvati je raznoliko i seže do pradavnih slojeva kulture stanovnika obale i zaleđa.**

Kod Područja Kotora je navedeno da se njegova izuzetna univerzalna vrijednost baš ogleda u harmoničnoj integraciji arhitekture “sa kultivisanim terasastim predjelom na obodima visokih kamenitih planina.” Dakle, obradivi doci sa podzidima od suvozida su jedna od ključnih karakteristika područja svjetske baštine. Nažalost svjedoci smo da se taj pejzaž savremenom urbanizacijom koju trenutno imamo na prostoru Dobrote, Prčanja, Mula potpuno uništava. Zato bi očuvanje terasatih pejzaža sa suvozidima, kao i očuvanje same tehnike izrade suvozida, trebalo da bude jedan od prioriteta u zaštiti područja svjetske baštine Kotora. Ali ne samo kod njega, već i svih drugih zona u kojima su terasasti pejzaži sačuvani, kao što je recimo proctor izuzetne Ulcinjske maslinade u uvali Valdanos. Ti tradicionalni sistemi prostorne organizacije i te drevne tehnike predstavljaju svakako mogu doprinijeti ekološkoj održivosti prostora, posebno u doba klimatskih promjena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fc8c2b44-b3cc-474e-bf63-0113fb5fe949)
Suvomeđa, terensko istraživanje, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Koliko zapravo građani Crne Gore znaju o arheološkim slojevima, ili, šta bismo mogli naučiti od drevnih stanovnika naše zemlje?**

Generalno mislim da znamo vrlo malo, čak i o slojevima iz bliže prošlosti, a tek o onima iz starijih perioda. Uz to, imamo pojedinačne lokalitete koji su poznatiji, ali i jako puno onih slojeva koji još nisu istraženi. Relativno skoro su kolege arheolozi počeli da se bave planinskom baštinom, i otkrivaju tumule, stećke, gradine i u tim za život naizgled neuslovnijim predjelima, nastale od strane zajednica o kojima malo znamo. Ali čak i ovako bez puno informacija mogli bi dosta da učimo samo iz toga što su nam oni ostavili – kako se gradi u skladu sa karakteristikama prostora i kako se zna gdje se što gradi, kako sa lokalnim prirodnim materijalima i jednostavnim tehnikama možemo stvarati funkcionalne, zdrave i lijepe prostore. 

**Stoji li uopšte konstatacija da se nematerijalna baština u savremenom svijetu teže čuva od materijalne?**

Nematerijalne prakse, vještine, vjerovanja i znanja su stvarale sve materijalno što nam je ostalo i oblikovale pejzaže. I istina je mi trenutno možda možemo fizički da sačuvamo neki malter iz XVII vijeka, i trebali bi iako to nažalost nije uvjek tako, ali više ne znamo kako se taj malter pravio. Možda uz pomoć hemijskih analiza možemo da dođemo do njegovog sastava, ali ne znamo tačno proces njegove izrade i način korišćenja, koji je jako bitan. Mnoga znanja su izgubljena, a još mnoga su u fazi da mogu uskoro nestati. Zbog toga je posebno značajno svo ono nematerijalno nasljeđe koje je opstalo do danas, i koje bi morali očuvati. U periodu smo kada ima jako malo onih koji i dalje znaju način pripreme i korišćenja krečnog maltera, tehniku izrade drvene šindre ili gradnju suvozida. Takve bi vještine trebalo prvo prepoznati, zaštititi i pomoći onima koji su nosioci tog znanja da se ono dokumentuje i prenese dalje. 

**Na kraju, kako vidite budućnost crnogorske prošlosti?**

Ako ovako nastavimo, budućnost naše baštine svakako ne vidim kao svijetlu. Neodgovorno se ponašamo i uništavamo čak i ono što je formalno zaštićeno kao najvrijednije, a toliko toga još nismo ni prepoznali ni zaštitili. Mi ponavljamo već godinama o neophodnoj zaštiti industrijske arhitekture ili arhitekture XX vijeka, koju smo u međuvremenu već skoro uništili. Pred očima nam nestaju tradicionalne kuće, izuzetna sela i katuni, koje nismo u stanju da zaštitimo. Od ogromnog broja izuzetnih nekropola stećaka koje imamo u Crnoj Gori zaštićene su samo tri koje su na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Uništavamo svakodnevno izuzetne istorijske puteve, koje još nismo ni prepoznali kao dio baštine, sem puta Kotor-Krstac koji jeste zaštićen kao kulturno dobro, ali koji je trenutno u alarmantno lošem stanju. I da ne govorimo o svim izuzetnim kulturnim pejzažima koje Crna Gora ima i koji su njeno najveće blago. Bez svijesti o njihovom značaju transformišemo ih i uništavamo dio po dio.

Ako se uskoro ne osvijestimo i ne promijenimo odnos prema baštini, ako ne krenemo u hitno uspostavljanje sistema koji će je čuvati, uništićemo najznačajniji resurs koji imamo i ostaviti generacijama koje dolaze samo mrvice blaga. A to ovaj izuzetan prostor ne zaslužuje. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}







Arhitektica Aleksandra Kapetanović iz NVO Expeditio govori o zaštiti kulturne baštine i neizvjesnoj sudbini kulturnog statusa grada Kotora

razvoj i propast

Kapetanović: Turisti u Kotor ne dolaze zbog apartmana, nego zato što je na UNESCO listi

Sa predsjednikom Jedriličarskog kluba Delfin iz Tivta dr Franom Tripovićem razgovarali smo o tradiciji jedrenja u Boki Kotorskoj i tajnama plovidbe na vjetru.

Na koji način razvoj turizma utiče na očuvanje nematerijalne baštine i pomorski mentalitet, kako se najbrže uči snalaženje na moru i još mnogo toga saznali smo od našeg domaćina.

JK Delfin iz Tivta prvi je jedriličarski klub osnovan u Crnoj Gori. Utemeljen je 1951. godine kao Pomorsko-brodarsko društvo Delfin. Od tada do danas jedriličari Delfina sudjelovali su na brojnim regatama, te osvojili u evropskim i svjetskim okvirima relevantna priznanja.

Boka Kotorska je sve više postaje turistička oblast, a sve manje povezana sa svojom pomorskom tradicijom. Tripović kaže da je jedriličarstvo osnova pomorskog znanja i života i da se tradicija može održati živom samo kroz edukaciju mladih, te jačanjemm široko dostupnih i aktivnih jedriličarskih klubova.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/JPTyfMbHs2M?si=Qmv0WlBA_rp2aQyX" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Jedriličarstvo je osnova pomorskog znanja i života. Boka može biti turistička, ali mora ostati pomorska, kažu u Jedriličarskom klubu Delfin

jedriličarski klub delfin

Punim jedrima za Boku: Pomorstvo kao osnova identiteta

Etnološko putovanje, ali i tehnološki ekspetiment koji traje – tako bi se mogla opisati kolonija "Sve boje Crne Gore" koja već osmu godinu proučava i promoviše vunu kao tekstilnu bazu za umjetnički i modni izraz. 

Ove godine u selu Novakovići kod Žabljaka pravili su se abažuri i srodna svjetleća tijela od vune, bojena isljučivo biljakama koje rastu na tom podneblju.

"Pepeo, pokvarena surutka, čak i dječja mokraća, služile su ženama u prošlosti da dođu do pigmenta za bojenje vune", kaže dizajnerka tekstila i modna kreatorka Jelena Đukanović koja je osnovala Institut za vunu Crne Gore. Kao organizatori kolonije u Institutu se trude da što više promovišu upotrebu vune u svakodnevnom životu. Okupljaju umjetnike, etnologe, tehnogole i studente, uglavnom žene, koje su zainteresovane za nastavak tradicije koju je Crna Gora olako napustila. 

Dok se u zapadnoevropskim zemljama vuna cijeni kao dragocjena sirovina i koristi u različite svrhe – od tekstila do termoizolacije – u Crnoj Gori se već decenijama tretira kao otpad i postaje ekološki problem. Nakon propasti domaće tekstilne industrije, već više od trideset godina u Crnoj Gori ne postoji sistem otkupa vune. Na teritoriji Crne Gore uzgaja se oko 155.000 ovaca, koje godišnje proizvedu oko 200 tona vune koja se baca.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/BQQnXsDWiGg?si=xLN36TMitqSZjK4E" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Umjesto što vunu bacamo, mogli bismo je koristiti na način kako su to radile naše pretkinje

sve boje crne gore

Kako su žene bojile vunu

Aspekt identitetskih osnova u muzici Bora Tamindžića niko ne može dovesti u pitanje. On je vrhunski primjer i pionir onoga što možemo nazvati Crnogorska muzika...

maestro

Čovjek koji je stvorio zvuk Crne Gore

Profesor audio-vizuelne produkcije Marko Gošović doktorirao je na zvuku mostova. Može to zvučati čudno, ali godinama je ovaj podgorički muzičar mjerio i proučavao oblike crnogorskih mostova, jer je pokušao da pronađe metod kojim bi ih vjerno oživio zvukom. Polazeći od dimenzija, rasporeda lukova, zakrivljenja, Gošović je softverskom intervencijom došao do formule koja je konzistentno prikazala kako mostovi zvuče. Ton je zavisio od strukture, od materijala i veličine mosta, a broj modulatora zvuka odgovarao je broju lukova. Na kraju, svi zvukovi su ambijentalno uklopljeni da budu dio melodijske cjeline.

"Veza između građevina i zvuka je po svemu prirodna: svaka građevina, pa i most, ima svoj ritam, harmoniju i dinamiku, ekvivalentno kao i u muzici. Mostovi nisu nijemi, rijeka koja protiče ispod njenih lukova daje im prirodan ton i melodiju, a oni sami svojom veličinom, oblikom i strukturom odaju neki „zamišljeni“ zvuk u odnosima svojih pojedinačnih elemenata sa amplitudom, frekvencijom i bojom zvuka", rekao je Gošović.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/0aSOw-2upZY?si=ttNwsBfKRDgxFJYu" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Prvobitna ideja bila je da se ozvuče mostovi u prirodnom okruženju, ali bio je to tehnički previše zahtjevan plan, pa je odlučeno da se na više crnogorskih mostova postavi QR kod koji vodi na sajt mostovi.me. U toj digitalnoj datoteci moguće je ne samo pronaći zvuk konkretnog mosta, nego i bliže upoznati osnovne postavke Gošovićeve disertacije kroz jedinstveni koncept „Crnogorski mostovi – građevine i zvuk“.

Svoj sinestetski pristup kroz spoj tehnike i umjetnosti autora je doveo do izložbe "Zvukom mostova", koja je otvorena u podgoričkoj Kuslevovoj kući do 24. jula 2025.

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

  Zvukom mostova, izložba dr Marka Gošovića koja spaja tradiciju, nauku i umjetnost

sinestezija

Jeste li čuli zvuk crnogorskih mostova?

Draga deco! Nikada ne bacajte hleb, a kad ga vidite na ulici bačenog, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer osim pustinja u kojima ljudi umiru bez vode, ima i straćara u kojima umiru bez hleba. Možda će taj hleb primetiti neko gladan i biće mu lakše da ga uzme s ograde nego sa zemlje.

Nikada se nemojte plašiti da ćete biti smešni, a ako vidite čoveka u smešnom položaju: 1) nastojte da ga iz njega izvučete, a ukoliko je to nemoguće – 2) uskočite i vi u njega kao u vodu, udvoje se glup položaj deli na pola – svakome po pola – ili se pak potrudite da ne vidite smešno u smešnom!

Nikada ne govorite da SVI tako rade: svi uvek rade loše čim se na ovo tako rado pozivaju. Ali ako vam kažu: „Tako NIKO ne radi“ (ne oblači se, ne misli, itd.) – odgovorite: „A šta sam onda ja?!“

Nikad se ne pozivajte na „nije moderno“ već samo na „nije plemenito“.

Ne ljutite se odveć na roditelje, imajte na umu da su oni bili VI i da ćete vi biti ONI.

Osim toga, oni su za vas roditelji, a za sebe – JA. Nemojte ih svoditi na roditeljstvo.

Ne stidite se da u tramvaju ustupite mesto starijem. Stidite se ako ga NE ustupite.

Ne ističite se među drugima u materijalnom pogledu. I drugi su vi, takvi kao vi.

Ne slavite pobedu nad neprijateljem. Dovoljna je svest o njoj. Posle pobede – pružite ruku.

Ne govorite pred drugima ironično o najbližima (čak ni o kućnom ljubimcu); svi drugi će otići – svoj će ostati.

*(1937/38)*


Preuzeto iz časopisa Agon {.caption}
 

Nikad se ne pozivajte na „nije moderno“ već samo na „nije plemenito“

škola plemenitosti

Čitaocima dječjeg emigrantskog časopisa

Naš spiritus movens danas je mistični algoritam, *prompt response* nam daje adrenalin, a sve što nam slučajno ostane nejasno ide pod finu ruku *Chat GPT*-a. Aktuelna linija razvoja savremenog čovjeka jednako se uvjerljivo može objasniti i kao revolucionarna i kao retrogradna. Ogroman tehnološki napredak nas je poštedio teškog fizičkog i umnog napora, efikasnost u izvršavanju zadataka je drastično uvećana, a čovjek je u mogućnosti da na nivou dana dostigne nivo produktivnosti koji je ranije iziskivao znatno više vremena. Sa druge strane, u dobroj mjeri smo delegirali i procese svojstvene čovjeku kao mislećem biću, sklonom ideji, kreativnosti, stvaranju, filozofskom i duhovnom traganju.

Čini se da izazovi življenja koje je kreirao savremeni čovjek otvaraju nova vrata nedokučivog života, druge stvarnosti koja postoji izvan nas, koja (više) nije duhovna već digitalna. Na digitalnom oblaku se dan odvija ljepše i raznovrsnije, u kolektivitetu gdje smo svi bliži nego što zaista jesmo. Može nam se učiniti da smo gotovo nedodirljivi i da je naša sigurna zona na kauču, sa otvorenim prozorom u digitalni svijet. Međutim, baš tu se otvaraju nova pitanja našeg povjerenja i preispituju nejasne granice dvije isprepletane stvarnosti.

Te granice su posebno maglovite kada se informacija, vijest, slika, video ili kakva druga animacija spusti sa digitalnog oblaka u stvarni svijet. A mi joj povjerujemo, u potpunosti. Koliko nas za to ne treba kriviti, postalo mi je jasno nakon što sam čitala da je jedna djevojka objavila svoju sliku na društvenoj mreži, u potpunosti generisanu uz pomoć AI-a, sistema vještačke inteligencije. Nije se radilo o doradi, lijepom Instagram efektu ili suptilnom *Photoshop*-u, u pitanju je bila fotografija koja nije stvarna, već u potpunosti generisana iz dobro formulisanog zadatka, odnosno prompta. Naime, u tako objavljenu sliku niko nije posumnjao, pa čak ni majka djevojke koja je samo sprovodila eksperiment u želji da sazna da li će neko primijetiti razliku. U toj mjeri je vještačka inteligencija zaličila na samog čovjeka, a medijska pismenost otkrila novo polje borbe.

**Sjaj na digitalnom nebu**

Uz takav potencijal kreiranja autentičnog sadržaja, gotovo da nema stvarnosti koju AI ne može replicirati, učiniti boljom, jasnijom, veselijom, baš onakvom kakvom želimo da je vidimo. Gotovo previše dobro da bi bilo istinito. Međutim, ovozemaljska stvarnost nije načisto šta raditi sa rizicima koje preuzimamo zarad sjaja na digitalnom nebu.

Spektar rizika je u tom smislu širok, od kreiranja lažnih identiteta na različitim aplikacijama, društvenim mrežama, platformama za upoznavanje ili pružanje usluga, zloupotrebe ličnih podataka, kreiranja društveno opasnih narativa i prijetnji po nacionalnu sigurnost, izazivanja panike, rasne, vjerske i svake druge netrpeljivosti…

U takvim okolnostima su uvijek i bez izuzetka važne uloge medijske pismenosti, pravnih regulativa i standarda upotrebe sistema vještačke inteligencije, koji treba da zaštite individualnog korisnika od ostatka digitalnog kolektiviteta, ali i od multinacionalnih kompanija koje prikupljaju lične podatke zarad kreiranja boljeg korisničkog iskustva kao paravana za digitalnu zavisnost, komercijalnu eksploataciju, ograničavanje informisanosti i manipulaciju mišljenjem.

**Pravo je (gvozdena?) čizma**

Po riječima jednog profesora veterana, pravo treba da je kao čizma koja se stalno mijenja i prilagođava rastu vlasnika, u ovom slučaju okoline koja ga stvara. U suprotnom, čizma žulja i svaki korak je neprijatan. Na planu regulisanja sistema vještačke inteligencije postoje bitni pomaci na nivou Evropske unije i Sjedinjenjih Američkih Država, koji propisuju zabranjene metode upotrebe, regulišu visokorizične AI sisteme uvodeći obaveznu registraciju, nadzor i testiranje, propisuju kazne za učinjene prekršaje i sl. Tako *AI Act* Evropske unije zabranjuje AI sisteme koji krše osnovna ljudska prava, poput onih koji sprovode biometrijsku kategorizaciju korisnika po osjetljivim podacima koji mogu upućivati na njihovu rasu, političke stavove, vjerska, filozofska i druga uvjerenja, seksualni život ili orijentaciju, zatim sisteme koji koriste namjerno manipulativne i obmanjujuće tehnike sa ciljem značajnog narušavanja ponašanja osobe i sprječavanja iste da donese informisanu odluku, itd.

Zabrane su detaljne i pažljivim čitanjem dodatno proširuju uvid u kompleksnost kako pravne regulative, tako i rizika koji se mogu realizovati upotrebom AI-a. Iako kod pravnih regulativa najprije primjećujemo njihov penalni karakter, one ujedno ostvaruju i odvraćajući efekat, sprječavajući da dođe do povrede prava korisnika. Ipak, kao ni u drugim oblastima, ovdje nije dovoljna jednostrana reakcija zakonodavca, tačnije, neophodna je edukacija samih korisnika. Takva edukacija se čini još nužnijom u sistemima poput crnogorskog, koje je još uvijek daleko od samostalnog uređivanja ove oblasti i trenutno su veći izgledi da će se prikloniti rješenjima u svijetu, posebno onim zastupljenim na nivou Evropske unije.

**Učionica nove stvarnosti**

Pod edukacijom treba prvenstveno podrazumijevati vještine obuhvaćene pojmom medijske pismenosti, u prvom redu vještinu kritičkog promišljanja i ocjene. Međutim, ni kritičko mišljenje kao takvo nije vještina koja se usvaja u jednom dahu, već podrazumijeva da smo prethodno svjesni opasnosti nekritičkog prijema informacija, kao i da smo osposobljeni da samostalno izvršimo provjeru informacija i materijala, upotrebom različitih digitalnih alata. U tome bi značajno pomoglo jačanje etičkog i transparentnog pristupa regulisanju AI sistema i zahtjev da svaki materijal nastao uz pomoć AI-a sadrži jasnu oznaku o tome (watermark).

Čini se da nikada nije postojala veća potreba da se medijska pismenost i upotreba digitalnih tehnologija uvrste u obavezne nastavne kurikulume i da se obezbijedi adekvatan stepen osposobljenosti i znanja koji će obuhvatiti nadolazeće generacije. Imajući u vidu etičke i šire društvene implikacije koje mogu nastati upotrebom AI-a, to je minimum na kojem Crna Gora treba raditi što prije, i to u oblastima koje znače suštinsku zaštitu – oblastima prava i obrazovanja.

*Ovaj tekst je pisan za sajt medijskapismenost.me u okviru programa Agencije za audiovizuelne medijske usluge. Tekst je moguće preuzimati i dijeliti uz obavezno navođenje izvora.* 

Vještačka inteligencija je zaličila na samog čovjeka, a medijska pismenost otkrila novo polje borbe