Kada se dogodio moj prvi odlazak kod ginekologa imala sam devetnaest ili dvadeset godina, nisam sigurna. Sjećam se da sam bila jako ponosna na sebe što počinjem sa redovnim ginekološkim kontrolama i vodim brigu o svom zdravlju. Tada mi nije smetalo ni što sam znala da ću dugo čekati pred vratima. Ponijela sam  knjigu - studiju Huga Klajna „Osnovni problemi režije“. Učinila mi se kao  najbitnije štivo na svijetu, jer mi jedini problem i jeste bila režija. Udubljivala sam se u materiju dok se nije nakupilo nekih četrdeset minuta čekanja. Neka teta je pored svih trudnica i starijih žena ušla preko reda, sa kesom i dvije čokolade koje bi, ako bi se spojile imale pola metra. Dobro je imati pola metra čokolade. Drugim ženama je pregled trajao kraće nego tetin, a onda je došao red na mene i moj prvi susret sa spekulumom. 

Ta sprava mi liči na hvataljku za kugle sladoleda. O tome mislim dok gola, raširenih nogu sjedim na stolici na koju sam se jedva popela, a doktorica bira koji će spekulum iskoristiti za mene. Iznenada u prostoriju ulazi medicinska sestra koju prvi put vidim. Ne gleda me u oči,  gleda me u vaginu onako izdaleka i komentariše da se opustim, da spekulum nije ništa strašno i da je doktorica za mene izabrala  najmanji mogući. Imam osjećaj da je konstatacija mišljena kao kompliment. To mi je bizarno. 

Sestra još neko vrijeme ostaje u prostoriji u razgovoru sa doktoricom koji se ne tiče mene. Nisam stidljiva, ali to je i dalje moj prvi ginekološki pregled, za koji me nisu pripremile kakvim uvodom ili edukativnim ohrabrenjem. I dalje mogu da osjetim neprijatnost od toga da me potpuno nepoznata osoba gleda i komentariše golu, pa makar to bilo i u medicinske svrhe. Srećom nakon odlaska medicinske sestre, pregled se završava, a doktorica i ja sijedamo za njen radni sto. 

Gomila pitanja odnosi se na lične podatke o menstrualnom ciklusu, potencijalnim promjenama i seksualnoj aktivnosti. Nisam sigurna, da li  otvorenost na bilo koji način pomaže u tim situacijama da se ne osjetiš kao da si iz nekog razloga ugrožen. Kako god okreneš uvijek je čudno kad te neko tako hladno pita da li si seksualno aktivan, od kada, da li koristiš zaštitu ili ne, a naročito je čudno ako te pita koliko si imao/la partnera. Ipak, odgovaram na to pitanje doktorici, bez prigovora, jer su me i prethodna pitanja išamarala, ni sama ne znam zašto. Hoću reći, uplašena sam. Bilo mi je neprijatno dok me pregledala, kad je iskoristila spekulum, bilo mi je neprijatno kad je sestra ušla, dok me ispitivala. Sve vrijeme mi je neprijatno, a pravim se da nije, jer sam velika đevojka, još i studentkinja režije. Čitam “Osnovne probleme režije”, profesora Huga Klajna. Čitam Brehtovu “Dijelektitku u teatru” i Joneskovog “Nosoroga.” Ubijeđujem se da je sve u redu, da me nije sramota, da nema razloga da me bude sramota, da ne budem zatucana ćurka, ali nakon mog odgovora na  pitanje  koliko sam partnera imala do sada, doktorica  zaključuje: “Znači više dečaka imaš, Hana.”

Za potrebe razumijevanja apsurdnosti situacije navešću poptuno nevažan i krajnje intiman podatak. *Body count* je bio 2. Neprijatno mi je što to sada pišem, ali tada mi je bilo gore.Vi shvatite kako hoćete, ali ja sam doktorkin zaključak i ton kojim ga je izgovorila shvatila kao opomenu.  Od tog trenutka ne odlazim kod ginekologa naredne dvije godine. Osjećam se užasno posramljeno. 

Nakon dvije godine, znajući za moj strah, par starijih drugarica počinje da me nagovora da odem kod ginekologa. Navodim njihovu starosnu dob samo zato što većina drugarica mog godišta u tom trenutku nikada nije ni bilo kod  ginekologa. U međuvremenu mijenjam izabranu doktoricu. Odaberem po preporuci jedne od starijih prijateljica i stvarno djeluje super! Mlada je, prijatna, ljubazna, sve pet! Opet stolica, opet spekulum, ali ovaj put i ranica na grliću materice. Na licu mjesta (dok sam još gola na stolici), pita me koliko sam puta imala nezaštićene odnose. 
Kažem - jednom, ali onda se ispravim i kažem da sam mislila - više puta ali sa jednim partnerom. Gospođa i dalje gleda u grlić moje materice i govori: “Meni se čini da nije bilo samo jednom, nego mnogo više puta.” Dodaje lekciju da svaki put kada imamo nezaštićene odnose sa nekim, to je kao da imamo odnos sa svim osobama sa kojim je taj partner imao odnose i sa svim osobama sa kojima su njegovi partneri imali odnose i sa svim partnerima sa kojima su partneri našeg partnera imali odnose. Moje nježno srce eksplodira na ginekološkoj stolici. 

Kako se sad računa moj *body count*? Doktorica zaključuje da se radi o milimetarskoj ranici, ali da su one obično prouzrokovane HPV-om. Da bi me umirila, valjda, dodaje još i to da je većina djevojaka ispod dvadeset i pete pod HPV-om, jer isuviše vjeruju svojim partnerima. Komentariše i kako se djevojke u Podgorici ne mogu naučit da koriste kondom, a onda poslije kukaju.

Pošto je odrađena kolposkopija i uzet bris, odlazim sa staklenom pločicom na kojoj se nalazi uzorak ćelija sa grlića moje materice i nosim ga negdje, ne sjećam se gdje. Ne sjećam se jer sam od onog trenutka na stolici osjećam kao da mi je glava pod vodom. Znam samo da nalaze treba  pokupiti u Institutu za javno zdravlje, da tamo treba doći što ranije, ogromne su gužve, jer tu po nalaze dolaze ljudi iz cijele Crne Gore. Sjetim se da sam i ja jednom čekala tu, da je bio ogroman red, da sam došla u sedam, da su unutra bile neke digitalne tabele sa tasterima i da sam se i tad zbunila i nisam uzela šta je trebalo da uzmem. Čim sam izašla na vazduh, pločica sa uzorkom ćelija grlića moje materice mi je ispala i razbila se. 

U međuvremenu, pomirim se sa tim da imam HPV iako zapravo nikada nisam dobila dokaz (laboratorijski nalaz) da ga imam. Prolaze tri godine dok se opet ne ohrabrim da odem kod ginekologa, jer mi postaje draže da umrem od HPV-a nego da odem na pregled. Misao o ranici raste u mojoj glavi kao tiha opasnost, toliko velika da ponekad sanjam košmare o njoj, ali već tri godine ne radim ništa u vezi toga. Samo da napomenem - u najvećem broju slučajeva rak grlića materice je prouzrokovan HPV-om, tako da realna opasnost postoji. Nisam umislila.

Ovaj put odlazim kod privatne doktorke u privatnu kliniku gdje su svi tako ljubazni i mirišljavi. Samo je spekulum jednako odvratan. Doktorica se blaženo smješka dok me pregleda, a onda nakon par minuta još blaženije zaključuje: “Hana draga, pa ovo nije ništa!” Insisitram na tome da se urade testovi, jer sam ubijeđena da mora biti nešto. Što sam u suprotnom  bila ubijeđena da imam HPV prethodne tri godine? Ona sipa na moju vaginu nekakvu tečnost koja bi trebala da promijeni boju ukoliko postoje bilo kakvi virusi ili infekcije. To se ne dešava, ali užasno peče, toliko da jedva ustajem i oblačim se. Doktorica se i dalje blaženo smješka dok mi saopštava da sa papirima odem na šalter. Zvaće kad budu gotovi testovi. Pohvaljuje moj odgovoran odnos prema zdravlju i dodaje da pretpostavlja da se radi o ranici koja je nastala mehaničkim putem što nije ništa neuobičajeno. Tečnost je pokazala da nema ničega, ali će za svaki slučaj provjeriti. 

Zbunjena, novootkrivenim stanjem, odlazim do šaltera gdje mi djevojka koja tu radi saopštava da  pregled košta sedamdeset eura, a testovi četrdeset i pet. U tom trenutku imam sedamdeset eura studentskog kredita, koji se dobija na svaka dva mjeseca i pedeset eura ušteđevine koje sam predvidjela za ovo. Srećom ostaje za taksi, jer ne mogu da hodam od one magične tečnosti. Nakon dvije nedjelje stižu testovi, pokazuju  da nema ničega, da sam zdrava, ali ja sam u tom trenutku isuviše zbunjena da bih se radovala. Zbunjena sam, ali sigurna da ću od sada ići kod ginekologa samo kada budem imala novca. 

Uprkos svemu, postoji u meni beskonačno obnovljivo razumijevanje za ljekare. Mogu da zamislim da se jednom ginekologu ili ginekološkinji, što se u svojoj karijeri  nagledao/la bolesti, ogade seks, trudnoća, trudnice, porođaji. Mogu da zamislim da je grubost, okutnost i zajedljivost mehnizam odbrane.  Mogu da zamislim da se platom koja se dobija u državnoj bolnici ne nadoknađuju živci i da uslovi uopšte nisu povoljni. Možda ponekad fali i osnovnih, a ne magičnih tečnosti, sprava, aparata... Sve mi to ipak nije značilo ništa kad sam sačekala prvo dvije, a onda i tri godine između ginekoloških pregleda. I sve mi to, opet, neće značiti ništa kada budem otišla kod privatnog ljekara ili ljekarke i dala minimum stotinu eura na pregled. Razlog tome jeste to što najveći dio iskustava žena kod ginekologa u Crnoj Gori jeste sličan mome, a češće i mnogo mnogo gori.

Čini mi se da su mnoga loša iskustva sa ginokolozima i ginekološkinjama u Crnoj Gori opisana u rečenici moje prijateljice: “Osjećam se kao krava.” Ona je ovo izgovorila nakon što je jedna doktorica u Barskoj bolnici opsovala, jer je strecala zbog straha od bola. Doktorica joj je u tom trenutku vršila čišćenje materice nakon porođaja. Na doktoricino “ćuti, jebo te...”, nikakva tužba međutim, već samo pomirenje sa tim da se osjećaš kao životinja, jer si se porodila, jer rađaš i jer “nisi tako vrištala kad si ga pravila”. Doktoricu je porodica moje prijateljice  kasnije i častila novcem, zbog uspješnog porođaja na kom je ona zamalo iskrvarila na smrt. Kasnije mi je rekla da su je ubijedili da je i to bila njena krivica, da je suviše nježna i slaba, da joj koža puca. Ipak, ni ona više nikada nije otišla na kontrolu kod dotične doktorice u Barsku bolnicu. Nastavila je ići u privatne klinike, sa velikim pauzama između pregleda. 


Čini mi se da su mnoga loša iskustva sa ginekolozima u Crnoj Gori opisana u rečenici: “Osjećam se kao krava".

priča sa stola

Moj strah od ginekologa

Prije par dana su navijači Maccabija iz Haife (Izrael), u Amsterdamu [slavili](https://x.com/clashreport/status/1854765104467718531) ubistva Arapa, [skidali](https://x.com/BenFRubinstein/status/1854736725630693641) palestinske zastave, [pjevali](https://x.com/DoubleDownNews/status/1854992522914713646) da u Gazi više nema škola - jer nema ni djece, pa i [zviždali](https://x.com/ASE/status/1854847070214975944) tokom minuta ćutanja žrtvama poplave u Valensiji. Među navijačima su legitimisani i vojnici [IDF-a](https://x.com/JoahSantos/status/1854804088049090608) koji, najdirektnije moguće, i sprovode genocid u Gazi.

Kada su se građani/ke Holandije organizovali da odbrane grad od ovih fašista, navijači Maccabija su se okrenuli kukanju i lažima da su napadnuti zbog antisemitizma. Iako religijska pripadnost ovih huligana nikada nije dovedena u centar zbivanja.

Ima nešto kod *genocidaša* što ih, nakon što dobiju adekvatni odgovor, tjera da plaču i bježe u samosažaljenje premazano islamofobijom. A Evropa i Sjedinjene Američke Države ne žele da propuste priliku da udare antimuslimansku loptu na volej.

Premijer Holandije je izjavio da je užasnut incidentima, te je Amsterdam zabranio bilo kakve proteste tokom vikenda i dao policiji totalitarnu kontrolu: ovlaštenja za hitno zaustavljanje i pretragu kao odgovor na nemire.

Oglasio se i Joe Biden, ili kako ga ljevičari zovu “genocidni Joe”. “Zapadni svijet” je ustao da osudi napade na navijače Maccabija, zgroženi “lovom na Jevreje”. Neki su išli toliko daleko da su napad na ekstremno desne fudbalske huligane prikazali kao “pogrom”. A Izrael je poslao i avione da evakuišu navijače. 

Standardna matrica napada, okupacije, masakra pa bježanja u kute autoviktimizacije je upalila. Ovaj incident nije izolovan, već se uklapa u širu sliku cionističke propagande u ovom ratu. Koja se sada ponovo aktivirala na mnogo manjoj razini, usred Holandije. Kao da se time žele ugasiti glasovi otpora i mira. Kao da se želi zaglušiti zvuk masakra.

Kako apeli o preko 44 hiljade ubijenih Palestinaca od 7. oktobra, ubijenoj djeci, višedecenijskom aparthejdu i sprovođenju genocida nisu uradili svoje, možda treba da govorimo o fudbalu. Možda to konačno izazove saosjećanje takozvane međunarodne zajednice koja ove zločine finansira i podržava. Uvijek ostaje nada da fudbalska empatija ne važi samo za Izrael. 

Pa evo na primjer, još u avgustu je Palestinski fudbalski savez saopštio da je Izrael ubio najmanje 297 fudbalera u Gazi, uključujući 84 djece. Baš prošli mjesec je ubijen i [Imad Abu Tima](https://sportsport.ba/magazin/palestina-imad-abu-tima/484149), reprezentativac Palestine, zajedno sa 9 članova svoje porodice. Imad, kao i drugi fudbaleri, je bio prinuđen da svoje utakmice igra daleko od svoje kuće… Jer je 9 od 10 stadiona u Gazi sravnjeno sa zemljom. Stadion u [Shuja'iyya okrugu](https://www.middleeasteye.net/news/israeli-army-beloved-football-stadium-terror-camp#:~:text=Middle%20East%20Eye%20has%20spoken,of%20numerous%20atrocities%2C%20including%20murder.) je čak pretvoren u neku vrstu logora za mučenje Palestinaca.

Palestinski fudbaleri nemaju stadiona zbog bombardovanja, niti igrača zbog ubistava. Nema više ni novca, jer nema ni sponzorstava i industrije. Fudbalski klubovi svoje igrače plaćaju po 200 dolara svakih 2 do 3 mjeseca, a za povrijeđene fudbalere nemaju sredstava ni da plate medicinske troškove. Mnogi igrači stoga napuštaju ovo zanimanje jer su prezauzeti poslovima koji im stavljaju to malo hrane na sto za njih i njihovu porodicu, ili migriraju i traže azil.
Sistemski gledano, fudbal u Gazi jedva da postoji. I sve se radi da se on kao sport, razonoda ili profesija eliminiše. Da ljudi nemaju ništa osim gole patnje i borbe za život. 

Viktor Frankl je pisao da je sport izmišljen da bi ljudi vještački stvarali neizvjesnost koja se ucrtala u evolutivni kod. U modernom dobu, kada nema više bježanja od predatora, ljudima je bilo potrebno da održe stanje blage tjeskobe. U Palestini je obrnuto. U eri kada pola planete prati ovaj sport, vremenu predatorskih ugovora, hiperkonzumerističkog kapitalizma, kladionica, modernih gladijatora i igara bez hljeba; ovi momci igraju fudbal kao svoj čin otpora. Sport je tu kao odušak i čin borbe, megafon koji se koristi da amplifikuje krike uništenja. Da prenesu poruku svijetu, da se Gaza drži i postoji. Da osim suza teče i znoj. I najbitnije, da tzv. međunarodna zajednica na to više ne smije okretati glavu.

U isto vrijeme, izraelski klubovi se takmiče u evropskim takmičenjima poput Lige šampiona i Lige Evrope. Palestinska fudbalska asocijacija je FIFA-i uputila apel, gdje se navodi da Izraelski fudbalski savez kreira i uključuje timove iz ilegalno okupiranih naselja na palestinskoj teritoriji, da igraju u izraelskoj domaćoj ligi. Reakcija FIFA-e je izostala, nakon čega je i ovo tijelo optuženo da brani strategije i djelovanje naseljeničkog kolonijalizma. A veliki dio ljudi nije ni čuo za ovaj slučaj.

Solidarnost sa Palestinom zbog toga ne smije da bude tek puka fraza. Preispitajte odnose svojih vlada sa Izraelom, pojavite se na protestima i učestvujte u direktnim akcijama protiv snabdijevanja oržjem. U krajnjem, potpišite[ peticiju](https://i.diem25.org/en/petitions/93) i napišite pismo UEFA-i i FIFA-i da, u skladu sa zakonima, suspenduju Izrael iz međunarodnih takmičenja. Ista [metoda](https://www.theguardian.com/world/2021/may/23/israel-apartheid-boycotts-sanctions-south-africa) se koristila i protiv aparthejd režima Južne Afrike, kada su suspendovani iz sportskih udruženja. Time se demonstrirala etička i pravna pozicija globalnog odbacivanja aparthejda, čime se promijenila i domaća perspektiva unutar same zemlje. Mnogi analitičari kažu da je to pomoglo u mirnoj izolaciji južnoafričkog režima i na kraju sloma aparthejda. Ostaje nada da tako može biti i u slučaju Izraela.

Podržite i reprezentaciju Palestine kada igraju mečeve. Ako je fudbal čin otpora, neka svaki udarac lopte ove momčadi bude podsjetnik: oni koji ih pokušavaju zbrisati s lica zemlje, ne trebaju uživati na tribinama u blagodatima ove igre. Ne trebaju samozadovoljno gledati terene prolivene krvlju i podsticati gaženje kramponima po tijelima ubijene djece. 

Ne smijemo dopustiti da se ni pogrom ni genocid više nikad nikom ne ponove.





Solidarnost sa Palestinom ne smije da bude tek puka fraza. Preispitajte odnose svojih vlada sa Izraelom, pojavite se na protestima i učestvujte u direktnim akcijama protiv snabdijevanja oržjem.

čin otpora

Ako nije do genocida, možda je do fudbala

Nekom pukom srećom još nisam prestala da se pitam ima li recepta za postizanje socijalne pravde i rodne ravnopravnosti. Đe je tu naša individualna i kolektivna odgovornost, a koliko država kao operativni sistem može da garantuje?

Uvijek dođem do pomalo dosadnog odgovora da bez edukacije nema mrdanja. Pomislim kako bi u nekom izmaštanom obrazovnom sistemu sve bilo drugačije. Čak bi i jutarnji TV programi nudili više od žvakanja senzacija i mladih političara koji nisu čuli za Hanu Arent ali jesu za Breitling. Širom instagrama, fejsbuka i ostalih postetičkih platformi ne bi bilo tirada novih NVO koje se odjednom brinu za *ženska pitanja* kroz mlake *new age* fraze i slavnu Istanbulsku konvenciju; konvenciju o kojoj Rada sa Žabljaka ne zna ništa, a i nema ti kad od krava, kokošaka, sijena, mlijeka i jaja. 

Da država radi na edukaciji svog naroda, djeca i mladi bi u školama učili o istoriji žena Crne Gore, razmišljam. Učili bi da je žena posmatrana kao biološka jedinica i da neispunjenjem ovog zadatka, nije smatrana ženom. Dalje, nova nada Crne Gore, buduće građanke i građani, učili bi da žena tokom istorije nije imala ime izvan njene endo/egzogamne sudbine te je tako pomenuta Rada mogla biti samo Rada Miškova (kao šćer) ili majka Milunova. Saznaće da je muškarac apsolut i da Rada postoji samo i isključivo u odnosu na njega, kao i da je do kraja 19. vijeka Rada bila sredstvo odmazde i robne razmjene, da je morala uzimati muža protiv svoje volje, i da je umio biti stariji od nje i po 40 godina. 

Djeca bi učila kako su žene Crne Gore počele da se bune i bude, i kako su izrazile svoj antifašistički duh, posebno tokom Drugog svjetskog rata, mobilišući se sa drugaricama iz cijele Jugoslavije u najveću organizaciju koju je naš region vidio u borbi protiv fašizma – Antifašistički front žena. Čitali bi kako se antifašistička borba nije mogla uspješno sprovesti i završiti bez njih i da je samo zbog njihove neustrašivosti, rezilijentnosti, požrtvovanosti i odlučnosti, izvojevana pobjeda nad okupatorom. Pročitali bi negdje, možda, da žena više nije samo majka, šćer, sestra i supruga, već i partizanka, borkinja za slobodu i pravdu, *tour de force* za ljudsku ravnopravnost, graditeljka novog svijeta; da je to biće koje oko ideje nove realnosti okuplja obrazovane i neobrazovane žene, hrišćanke i muslimanke, seljanke i buržujke, i da se (samo)mobilišu u brojevima koje nadmašuju naš sadašnji kapacitet razumijevanja solidarnosti. 

Saznali bi da ih je u borbi nad okupatorom učestvovalo oko 2 miliona, da je bilo preko 100.000 partizanki, ali da je svega njih 92 dobilo priznanje narodne heroine. Program izgradnje socijalističke Jugoslavije, saznaće, bio je teška borba za izgradnju nade i bolje budućnosti čiji je diskurs, još jednom, iscrtao granice oko žene kao biološke jedinice, iako je ovog puta u pauzi između reprodukcije i produkcije, mogla biti i politički subjekt. Sa nevjericom, djeca bi učila o distopijskoj sudbini žene Crne Gore, i njenom guranju nazad u privatnu sferu, o nametnutom idealu ženskosti ovaploćenom u majčinstvu i, konačno, o ponovnom utemeljenju ženskog identiteta u realacionom (porodičnom) odnosu nasparam muškarca.  

Društvena i individualna sudbina žena će se, napokon, izučavati kao primjer sistemske hegemonije i opresivnog statusa quo koji se naruši samo kad to sistem dopusti, kroz periodične ispade, čitaj buržujsku borbu za ravnopravnost, više nego za emancipaciju. Između redova, ipak, pročitaće dobri đaci, da otpor nikada nije stao, samo se pravac borbe preusmjerio od spolja ka unutra. 

Trgnula sam se iz ove ruminacije , govoreći sebi da nije sve tako loše danas, da se paradigma mijenja, da ne živimo baš u tako intelektualno skučenom prostoru, i tome slično. Otvorila sam instagram da bih svoje emocije eutanizirala jednom dobrom epizodom *doom* skrola, i naišla na vijest da se na Cetinju otvorila izložba pod nazivom Žena...nosilac društvenog razvoja u socijalizmu. Nije me iznenadilo što Crnogorka i dalje nije nositeljka, ali me zaintrigiralo šta li se krije iza te tri tačke te sam čitajući propratni tekst saznala za baš žarku želju izraženu ispred Državnog arhiva da se na Cetinju podigne spomenik *Crnogorki - majci, sestri, šćeri, supruzi.*

Čovječe ženskog roda! - kako očekivati drugačiju realnost kada nas državne institucije i dalje vide samo kao mašinu za reprodukciju, kada nam javni diskurs ne omogućava da budemo bilo šta drugo osim one koje postoje isključivo u odnosu na muškarca, kada nam je mogućnost postojanja van paternalizama sabijena u tri proklete tačke koje se naivnima mogu podvaliti kao polje emancipacije? Odjednom je teško napraviti razliku između realnosti i lošeg sna iz kog se ne možemo probuditi jer je u svakom slučaju scenarij distopija, i to ona koja se (samo)reprodukuje unutar crnih institucija. 

Dobra vijest je da ipak sjedimo na ramenima naših pretkinja i da nam pogled seže mnogo dalje od onih kojima je pogled fokusiran na otisak svog stopala u blatu, brozni i ostalom spomeničkom materijalu u kome se vajaju svi ti slavni *očevi, sinovi, braća i muževi*.  



Da država radi na edukaciji svog naroda, djeca i mladi bi u školama učili o istoriji žena Crne Gore

borbena mašta

Rada Miškova kao mašina reprodukcije

Američki izbori su konačno završeni, a rezultati su prilično brutalni – barem za sve koji cijene demokratiju i slične vrijednosti. Donald Tramp je ostvario najimpresivniju pobjedu za republikance još od 2004. godine, postavši prvi republikanac od tada koji je zaista osvojio više glasova od demokrata, bez oslanjanja na bizarne mahinacije američkog izbornog sistema. Za razliku od izbora 2016. godine, koji su djelovali kao nesrećna slučajnost, ovi rezultati nose znatno depresivniji ton. Američki glasači su sada u potpunosti svjesni šta Tramp predstavlja i ipak su odlučili da podrže njega, ujedno kaznivši Bajdena i Haris. U kontekstu Crne Gore, razlozi koji stoje iza ovog izbora mogu biti i zanimljivi i poučni.

Prvo, da odmah razjasnimo šta izbori nijesu. Berni Sanders se ubrzo nakon rezultata oglasio sa tvrdnjom da su demokrate izdale radničku klasu, što je, prema njemu, dovelo do toga da radnici izgube povjerenje u njih i odluče da pređu na suprotnu stranu. Ovo je dosta sporno; u okviru američkog političkog sistema, Bajden je sproveo Bernijevu agendu koliko je realno moguće. Demokrate su 2016. godine zaključile da su izbore izgubile zbog neoliberalnog nasljeđa Hilari Klinton, zbog čega je Bajden, od trenutka kad je postao predsjednik, počeo da sprovodi industrijsku politiku usmjerenu ka radničkoj klasi. Kao rezultat toga, u Americi su sprovedeni masivni fiskalni podsticaji, povratak manufakture, rast plata za nisko plaćene radnike, kao i prvo smanjenje prihodne nejednakosti nakon više decenija. A šta je dobio zauzvrat? Apsolutno ništa, štaviše, radnička klasa je pretežno odlučila da glasa za Trampa.

Ovaj paradoks najbolje oslikava Bajdenov odnos sa sindikatima. Uložio je oko 90 milijardi dolara kako bi spasio penzije jednog od najvećih sindikata u Americi, Međunarodnog bratstva vozača kamiona. Sindikat mu je zahvalio tako što je odbio da podrži Harisovu, predsjednik sindikata je zatim govorio na republikanskoj konferenciji, dok je ogromna većina članova glasala za Trampa. Bilo kakav pokušaj povratka Ruzveltovom liberalizmu vjerovatno je gotov; sljedeći demokratski predsjednički kandidat biće mnogo više desno.

Pravi razlog zbog kojeg su demokrate izgubile jeste trend koji je doveo do pada gotovo svih vladajućih partija u razvijenom svijetu – inflacija. Ovo je često primijećena opservacija koju su istakli i drugi, ali ipak uvijek vrijedi pomenuti da se inflacija pokazala kao najgori politički otrov. Gotovo svaka vladajuća struktura, bez obzira na ideologiju, koja je izašla na izbore u post-COVID periodu sa visokom inflacijom, doživjela je težak poraz. Makron u Francuskoj, torijevci u Britaniji, Austrijska narodna partija – svi su doživjeli katastrofalne rezultate; čak je i neumoljivi LDP u Japanu izgubio većinu. Ako LDP gubi, jasno je da je riječ o ozbiljnoj globalnoj krizi.

Kao što je ranije pomenuto, Bajden je sproveo fiskalni podsticaj kao odgovor na ekonomsku krizu izazvanu COVID-19 pandemijom. Ovaj podsticaj bio je najveći u svijetu, što je dovelo do izuzetno brzog ekonomskog oporavka, pune zaposlenosti i znatno većeg ekonomskog i produktivnog rasta Amerike u poređenju s ostalim članicama G7. Međutim, to nije pomoglo u obuzdavanju inflacije; štaviše, vjerovatno ju je dodatno podstaklo jer je ekonomija bila previše „zagrijana“. Iako je Bajdenova politika možda doprinijela rastu plata koje su nadmašile inflaciju, rasprostranjene analize ponašanja birača u inflatornom okruženju govore da birači rast svojih plata vide kao rezultat vlastitog rada i truda, dok za rast cijena krive politiku i mjere predsjednika. Politika ponavlja lekcije iz sedamdesetih godina – između nezaposlenosti i inflacije, glasači radije biraju nezaposlenost.

Drugi razlog je taj što jezik demokrata djeluje kao da alijenira i nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja. To uključuje vokabular koji su razvili akademici i NVO aktivisti, a koji se odnosi na koncepte poput „raznolikost, pravičnost i inkluzija“, kritičke rasne teorije, brige o transrodnim osobama i slično. Sve ove ideje izazvale su otpor, posebno među muškom populacijom, što je rezultiralo određenim smanjenjem rasne polarizacije. Prema izlaznim anketama NBC-a, 54% Latino muškaraca glasalo je za Trampa, što je rekordna brojka za republikanca (poređenja radi 2016. godine oko 71% Latino muškaraca glasalo je za Hilari Klinton). Takođe, smanjio se generacijski jaz među glasačima – nekadašnje pravilo da stariji uglavnom glasaju za konzervativne stranke, a mlađi za liberalne, nije se pokazalo na ovim izborima. Mladi muškarci od 18 do 29 godina većinski su glasali za Trampa, jer se njihova podrška preusmjerila za 30 procenata u korist desnice u odnosu na 2020. godinu. 

Ova reakcija muškaraca na ovim izborima vjerovatno je u velikoj mjeri povezana sa informacijskim okruženjem u kojem provode vrijeme. Čini se da se konačno može reći da su društveni mediji postali glavni izvor informacija i oblikovanja javnog mnjenja. Mladi ljudi ne prate tradicionalne medije, niti obično čitaju, već većinu vremena provode gledajući video snimke ili slušajući podkaste. U tom digitalnom prostoru desnica ima apsolutnu dominaciju – ličnosti poput Džoa Rogana, Takera Karlsona i Džordana Petersona izuzetno su popularne na društvenim medijima, sa najgledanijim emisijama i snimcima. Ovi influenseri uživaju veliko poštovanje među muškom publikom, kojima šalju poruku da su napadnuti i lično ugroženi politikom „woke“ ljevice te da je Tramp njihov spas. Mačizam postaje dominantna ideologija među mlađom muškom populacijom, i to je apsolutno globalni fenomen koji se proširio i na Crnu Goru. Na digitalnim platformama je teško naići na popularne ljevičare, a čak i oni koji su popularni često su kritični prema demokratama, što ne doprinosi podršci konkretnih političara. 

Kamala nije koristila "woke" jezik u svojoj kampanji; nije naglašavala da je žena ili crnkinja, nije pominjala proteste pokreta Black Lives Matter, a pitanja vezana za transrodne osobe je pokušavala izbjeći. Svoju kampanju je vodila centrističkim tonom, sa ciljem da privuče republikance koji se protive Trampu. Međutim, u tome nije uspjela – anketa New York Timesa iz septembra otkriva da 44% ispitanika smatra da je Kamala previše liberalna i progresivna, dok samo 32% vidi Trampa kao previše konzervativnog, što znači da je većini Tramp djelovao kao umjereniji kandidat.

U međuvremenu, na kongresnim izborima, najveći uspjeh u poređenju sa Kamalinim rezultatima ostvarile su konzervativne demokrate poput Mari Glusenkamp Perez, koja je pobijedila u ruralnoj oblasti gdje je Kamala pretrpjela težak poraz. Sve to sugeriše da je Kamalina odluka da vodi centrističku politiku bila vjerovatno ispravna, ali je ona jednostavno bila loš predstavnik za centrizam. Potiče iz ultraliberalne Kalifornije i bila je prisiljena da povuče mnoga svoja obećanja iz 2020. godine, što je rezultiralo očitim nedostatkom autentičnosti. Izbjegavanje popularnih podcast platformi za muškarce poput Džoa Rogana svakako joj nije pomoglo u tome.

Problem za demokrate u budućnosti ostaje kako komunicirati i privući birače bez univerzitetskog obrazovanja. Čini se da ubuduće neće biti dovoljno samo ignorisati nepopularne zahtjeve aktivističkog i progresivnog krila ljevice, već će biti potrebno jasno distanciranje od tih ideja. Međutim, to izaziva konflikt sa dijelom njihove baze, koji uključuje volontere i radnike demokrata. Sve veća povezanost ljevice s visoko obrazovanom i dobrostojećom elitom gotovo onemogućava da se oblikuje kandidat koji će biti privlačan radničkoj klasi.

Posljedice Trampovog drugog mandata na globalnom nivou teško je precizno predvidjeti. Tramp je politički bolid sa nejasnim planovima za vođenje države, tako da će mnogo zavisiti od ljudi koji ga okružuju i uticaja koji imaju na njega. Tramp se u međuvremenu oslobodio svih klasičnih konzervativaca u svojoj blizini a oko sebe je okupio tim pravih vjernika u kult Trampa, dok je teško očekivati povratak birokratskih prepreka koje su ometale njegov prvi mandat. Izdaja Ukrajine i aneksija Zapadne obale od strane Izraela izgledaju kao sasvim realni scenariji, dok su ideje poput slanja vojske i bombardovanja Meksika zbog sukoba sa kartelima takođe u domenu mogućnosti. To ne bi bilo toliko katastrofalno kad bi postojale jasne naznake da će se Evropa osamostaliti, ostvariti De Golovu viziju i samostalno podržavati liberalni projekt. Međutim, politička volja za takav iskorak očigledno nedostaje, EU djeluje previše ukočeno i preplašeno da bi krenula tim putem.


 Jezik demokrata djeluje kao da alijenira, nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja - i to će morati da mijenjaju

analiza

Zašto je radnička klasa glasala za Trampa?

Direktorica Instituta za medija Crne Gore Olivera Nikolić definiše govor mržnje kao politički jezik koji napada najranjivije i obespravljene grupe. 

Borba protiv govora mržnje počiva na edukaciji i proizvodnji medijskog sadržaja čija je vrijednost neupitna. Posebno je važno da se mladi obrazuju u tom pravcu, kako bi odoljeli sve brojnijim kampanjama mržnje na internetu, rekla je Nikolić u razgovoru za Normalizuj. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/YgMczQhpL7k?si=PwcdTBphr6-BA6eT" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Kako se boriti protiv govora mržnje koji je postao glavno političko oruđe

razgovor

Nikolić: Vlade i države ulažu u govor mržnje

Biće da je svaki čovjek neka vrsta ropske prirode kojoj je potrebna vertikalna pratnja, pa je tako i moje iskustvo sa višim silama počelo srazmjerno rano. Još u prvom razredu osnovne škole, ili čak ranije, ogrezao sam u magijskim radnjama koje su priznavale svevišnjeg. Iste te radnje koje ću ovdje opisati, značile su i moj prvi sukob sa mravljom prirodom koja mi je dodijeljena. Naime, htio sam da pobjegnem, da se sklonim iz te nepovoljne pozicije po kojoj je svaki moj potez pratila neumitna logika Nadzornika sklonjenog negdje na nebesima.

Dakle, šta sam radio? Kad god bih samotno lutao po ledinama između zgrada, kad god bih se prepustio lovu na žabe u kanalu, ili tražio blago ispod atomskog skloništa, kretao sam se uz nagle promjene pravca. Ako bih došao do skretanja lijevo, nastavio bih pravo, pa onda naglo promijenio pravac pod uglom od 90 stepeni. Za mene nije bilo postepenih krivina, nego bih se kretao kao pakmen, zamišljenim lavirintom kojeg bi danas vjerovatno pripisali nekom pomjerenom stanju psihičkog spektra. 

Poenta je  da sam bio svjestan nadzornog organa, u daljem tekstu boga, koji me snimao odozgo, pa sam zbog toga naglo mijenjao pravac kako bih ga prevario, uhvatio nespremnog, onako svevišnjeg i naviklog na lučne oblike nebeskih tijela i lagane mijene kojima se prepuštao u vječnosti. Zato je kod mene sve bilo cik-cak i bez najave, okretao sam se kao viljuškar u petoj brzini, po čudnoj komandi koju ću sad da otkrijem. Ruke sam držao u džepovima jer mi se činilo da je to vrhunac opuštenosti. Ali to nije bilo sve, kad bih god odlučio da skrenem lijevo, stisnuo sam desnu ruku; i obratno kad bih da okrenem desno, pesnica bi se formirala u lijevom džepu. Tek tom sinhronom obmanom koju sam sprovodio po automatizmu, mogao sam stupiti u stanje apsolutne slobode, dakle, biti otkačen od moralnog uzusa i superega koji me je uzalud potraživao odozgo. Tek kad bih prošao nekoliko kvartova po toj zbrkanoj šemi mogao sam pristupiti nekom nedjelu, siguran da me onaj odozgo neće kazniti. A neće me kazniti zato što me ne vidi. A ne vidi me zato što sam mu utekao svojim  lukavim kretnjama. 

Kakva su bila moja nepočinstva? Teško je reći, zaboravio sam ih, ali sasvim sigurno da nikad nisam ubio sisara, nisam ukrao, niti govorio protiv ustavnog poretka. Bio sam osjetljivi dječak koji je umišljao svoje probleme. Ali jedna stvar je bila sigurna, sve što se odvijalo imalo je svoje čulne dimenzije i ćoškove, kubaturu i plošnost koja se mogla opipati. Živio sam glomazni fizički svijet na tragu Njutnovih zakona, tih godina kad je prvi Komodor 64 stigao u grad. Nije bilo virtualnog, ni avatara, ni biometrije. Gradovi su bili betonski, ekrani konkavni, debeli kao tegle domaćeg ajvara. Neki je dječak mogao pomisliti, hranjen holivudskim i partizanskim iskustvom, da može pobjeći svima tako što će nestati u šumi, popeti se na drvo kao Zagor, i gledati budale kako ga traže na pogrešnom mjestu.

Na žalost, odavno ne živimo samo u fizičkom svijetu i naše se postojanje pedantno bilježi u info sistemima koji nam ne daju da mrdnemo. Aparati upravljaju podacima, donose odluke, sprovode potjere, utjeruju dugove. Predati smo na milost novim tehnologijama koje nam prate puls, mjere pređenu kilometražu, ukidaju privatnost,  u društvu iz kojeg ne možeš pobjeći. Tako je makar na američkom zapadu i kineskom istoku, a da nije sasvim tako u nas, svako malo dobijemo čudne dokaze. 

Ne tako davno kriminalci su kopali kanal kao u crtanom filmu kako bi ušli u depo zgrade Višeg suda u Podgorici i ukrali dokaze. Kakva je to samo bila pobjeda fizičkog svijeta, i objava tehnološke zaostalosti onoga što se ovdje naziva državom. Zatim je bez velike medijske pompe prije nekoliko mjeseci WC šolja u istoj zgradi propala kroz patos i zveknula usred krivične pisarnice, srećom bez žrtava. Kakvo je to ukazanje čiste materije bilo, kakva pobjeda inercije! Da bi ovih dana, skoro dvije sedmice kompletna služba bezbjednosti jedne NATO članice, dakle crnogorska policija i vojska, tragala za pripitim đedom iz okoline Bijelog Polja, izvjesnim Balijagićem koji forsira goru i proplanke kao Lado Tajović i izbjegava potjeru. 

A potjera sofisticirana da se naježiš, maske, noćne kamere, viziri i bizini, akciona muzika u spotu MUP-a kome se priključila i srpska žandarmerija jer se pakmen Balijagić, ubica dvoje nedužnih ljudi, ukazao  jedne noći kod Prijepolja. Preko granice, mimo granice, van svih granica novog despotski tehnologizovanog svijeta u kome ne možeš mrdnut da te ne uhapse ili snime, naš se antiheroj smuca i potuca po lovačkim izbama, leži u magli i žvaće bokvicu, navrati kod kakve bake da se malo nalije, pa ponovo u šumu. Taj dirljivi Rambo zaplet u zapadnom svijetu odavno nije moguć, ali zato na balkanskoj periferiji još radi. Balijagić naglo skrene desno, potjera produži, Balijagić se pritaji u jarku, oni prođu pored. Sve liči na Komandanta Marka i dane stripovane jeze kad smo vjerovali da se insan može odmetnuti. 

Potjera za zločincem koja se otegla zapravo je mjera jadne službene sposobnosti i granične fikcije na koju smo prinuđeni. Ali više od svega, to je dokaz debele zaostalosti jedne tehnološke nedođije. Sve to djeluje gotovo romantično dok neko u toj nedođiji ne odluči da ubija i kolje. Ili dok zgrade ne počnu da se obrušavaju kao u Srbiji. U oba slučaja to su zapleti za djecu, sasvim banalni, bili bi za sprdnju da iza njih ne ostaje krv nedužnih. 

Dok ovo pišem dvanaesti je dan potrage i sprski tabloidi javljaju da je Baijagić upao u obuč njihove vojske u nekom seli kod Brodareva. Srpski predsjednik kaže da su bjeguncu sati odbrojani. Sve i da ga ovog trena uhapse, potraga za Balijagićem podsjetnik je da komšiluk živi u vremenu prošlom, da su hajduci iz šume još mogući, dok zgrade padaju ljudima na glavu.


 


Sve i da ga ovog trena uhapse, potraga za Balijagićem podsjetnik je da komšiluk živi u vremenu prošlom, da su hajduci iz šume još mogući, dok zgrade padaju ljudima na glavu

slučaj balijagić

Izgubljeni u potjeri

Skoro sam imala priliku da upoznam mladu i talentovanu vizuelnu umjetnicu iz Srbije sa kojom sam, igrom prilika, zajedno učestvovala na rezidenciji aktivističke umjetnosti u Tivtu. Dok sam ja kroz ekofeministički rad pokušavala da donesem sebi (i nadam se drugima) iscjeljenje, ona se na vrlo precizan način bavila gorućim pitanjem femicida, kako u Crnoj Gori tako i u Srbiji. 

Tokom razmjene ideja i nacrta, primjetila sam da se u tekstu koji prati rad uopšte ne pominje riječ femicid. Na moje pitanje zašto, odgovorila je da joj je profesor na Akademiji (priznati srpski umjetnik bajdvej) rekao da batali te izraze jer je bespotrebno, izlišno, šta uopšte to znači i tome slično.

Kako bi GenZ koja nije morala da uči *Gaudeamus igitur* rekla: "kkdn"! 

Isključivanje žena i ženskog iskustva iz diskursa, uvijek se kreće jednom specificnom linijom koja raspoređuje moć unutar opresivnih struktura; ta linija je demarkacija između predhominidne svijesti i onoga što zovemo civilizacijom, i ta linija je ono što nas suštinski čini nadmoćnom vrstom na ovoj planeti.

Kao označiteljski sistem, jezik služi da se kroz društveni dogovor definiše zajednička realnost koja bi u nekom predhegemonijskom smislu bila polje kolektivne i jednake participacije. Igrom slučaja ili nekog baš poganog programa, istina je da nam realnost nije u potpunosti participativna a bome ni jednaka za sve. 

Suštinski, jezik sadrži posebnu transakcionu moć jer raspolaže razmjenom značenja a samim tim i značaja te su još gore najavljeni Latini slutili "ime je znak" - nagoveštavajući moć i izvijesnost utemeljenja u kolektivnoj svijesti posredstvom jezika. "Ono tamo" ne nosi mogućnost postojanja i (političke) validnosti; tek kada ‘ono tamo’ dobije ime, ono se formira u svijesti, otjelovljuje kao sredstvo razmjene i vrijednosti, i krajnje, materijalizuje u svojoj suštini. 

Femicid je riječ koja označava ubistvo osobe ženskog pola i roda, i sve češća upotreba ovog termina poslednjih par godina (iako se prvi put pojavljuje u 19. vijeku u Velikoj Britaniji a zvanično ulazi u upotrebu od strane američkih feministkinja tokom ’70-ih), ukazuje na specifično buđenje (političke) svijesti na našim prostorima i, eto, neke vrste emancipacije od dosadašnjeg sistema koji se kalemio na ne tako davnoj istoriji kidanja noseva i ubijanja toljagom neimenovanih ženâ, čija se egzistencija potvrđivala samo kroz zajedničke imenice majka, sestra, ćerka i žena. Njihovi identiteti, kao i realizacija sopstva i jastva poništeni su oduzimanjem mogućnosti da se upišu u sistem simboličke razmjene onoga što one individualno jesu i/ili mogu biti; zbog toga se sada svi utrkuju sa monografijama i muralima posvećenim ženama i dopisuju ih u istoriju koja im je oduzeta.

Postati dio označiteljskog sistema znači ući u relacioni sistem moći, jer onog trenutka kada se pojmovi imenuju, oni se napajaju snagom potencijala za promjenu, makar to bilo sa mrtve tačke statusa quo. 

Govoriti o nečemu, sa druge strane, znači insistirati na dobijanju mjesta u poretku koji aktivno upravlja smislom i širom političkom egzistencijom. Ne govoriti o tome da se ženama širom svijeta na milion različitih načina onemogućava da budu - dakle, najosnovnija kategorija postojanja izvan tjelesne izvijesnosti - značilo bi da žene i njihova iskustva jednostavno ne postoje. Ne dati naziv činu ubistva žena koje je specifično omogućeno društvenom prećutnom prejudicijom da su ženski životi manje vrijedni samo zato što su ženski je varvarstvo i svojevrsno nasilje, utoliko veće ukoliko dolazi od osoba koje se nalaze na pozicijama moći. 

Talibani su u Avganistanu uveli drakonske mjere koje ženama zabranjuju da izlaze bez muške pratnje, ne smiju se obraćati muškoj osobi koja nije njihov muž ili otac, moraju biti u potpunosti pokrivene i ne smiju pjevati. U poslednjem nizu ovih iživljavanja koji se kriju iza fundamentalističkih tumačenja Kur'ana, Avganistankama je zabranjeno da govore jedna sa drugom. Dakle, specifično, jedna žena sa drugom ženom. Dolazim do trenutka gdje jezik osim označavanja društvene realnosti, predstavlja oruđe emancipacije duha, jednako kao i političkog oslobođenja - jer jedno bez drugog ne može. Oduzimanjem glasa, Avganistanke se de facto svode na predmet, i njihovo osnovno ljudsko pravo na egzistenciju biva oduzeto. 

Lično, ne mogu da zamislim nivo torture kroz koju ove žene prolaze, sve ostaje u polju užasne pretpostavke i nekog inherentnog znanja koje se manifestuje mojim skoro halapljivim disanjem već dva dana, jer me sama pomisao na njihovu situaciju doslovno guši; paralisana sam nemogućnošću da im pomognem, i kao dijete  zamišljam kako uspijevam da ih sve izbavim odatle. Onda pomislim kako sad u ovom trenutku postoje žene u Crnoj Gori, vjerovatno i u mom okruženju, kojima nije dozvoljeno da se čuju i koje nemaju izlaz iz svoje situacije, koje i ne znaju da postoji drugi način jer nemaju polaznu tačku sa koje mogu sebi priuštiti taj luksuz; koje vjerovatno imaju djecu, možda nemaju posao, ili je toliko malo plaćen da ne mogu ni da zamisle da će se odseliti. 

Sistemski, mnoge žene nemaju izlaz iz svoje prekarne situacije, već su zatočene u krugu koji se samoreprodukuje kroz prazne priče o progresu i ravnopravnosti; i ovdje ne govorim o mladim ženama koje sa totalnom ignorantnošću nose ceger *The future is female* ili o ženama koje misle da su završile svoju emancipaciju jer nose patike a ne štiklu, jer na nekom nivou, i pop feminizmi su važni, ako ni zbog čega drugog  onda makar zbog neposredne dostupnosti sadržaju, pa koliko god to suštinsku promjenu ne donosi.

Insistirati na političkoj emancipaciji, sa druge strane, znači upisati se u društvenu realnost posredstvom jezika, bilo da govorimo o značaju upotrebe riječi femicid ili o tome da smo psihološkinje, kvantne fizičarke ili političarke. Istrajati na emancipaciji duha znači boriti se za mogućnost postojanja i življenja u svijetu gdje nesmetano pjevamo, pišemo i govorimo naša iskustva, ideje, želje i snove. 

Biti svjesna svoje privilegije znači u svakom trenutku znati da milioni žena nemaju pristup sebi i svom životu, i da iako ženama u Avganistanu odavde ne možemo pomoći, možemo da budemo uključene u našu zajednicu, nezavisno od sistema, posebno institucionalnog a plašim se i onog kvazi nevladinog. 

Avganistankama guše glas zato što znaju moć jezika, moć govora i razmjene, ali i zato što su svjesni snage ženskog udruživanja; stoga je neopisivo važno, urgentno zapravo, da govorimo jedna sa drugom, da prenosimo svoja znanja i iskustva jedne se drugima, da rastemo snažnije u razmjeni, u različitosti i istosti, da vičemo svoju istinu, i bilježimo one čiji su glasovi ućutkani i oteti - u Avganistanu, Crnoj Gori ili bilo gdje na svijetu. 







Mnoge žene nemaju izlaz iz svoje prekarne situacije, već su zatočene u krugu koji se samoreprodukuje kroz prazne priče o progresu i ravnopravnosti

jezik i femicid

Odavde do Avganistana

Rođena sam 1991. godine i živo pamtim nekoliko detalja iz političkog života što su moj dječji mozak na ovaj ili onaj način okupirale – teget naljepnice sa žutim lscg u kući, izborni spot “Zakucaj za mila – takav nam treba” Montenigersa, boja glasa Žarka Rakčevića i porodično ponavljanje njegove rečenice o “na brzinu sklepanim sanducima”, o kojoj su moji sa poštovanjem govorili u političkim diskusijama sa prijateljima i komšilukom. 

Bila sam jedan od osnivača URA-e davne 2015. godine –  i tamo se, srećom, nisam zadržala dugo, a jedno od najvećih razočaranja na više nivoa bio je upravo Rakčević. Montenigersi odavno ne postoje iako sam baš prije neko veče Vitfildu, prijatelju iz Amerike repovala Duku Dizela, a LSCG postoji samo kad nas jednom u deset godina Slavko Perović nekim TV gostovanjem posjeti zašto i ne treba da postoje. 

Pored ovih nabacanih utisnuća u sjećanju, tu su još referendum, moja braća koja mašu crnogorskim zastavama, slavlje, a potom što ne navesti ono najlokalnije – neosvijetljen i neasfaltiran put do kuće, pa onda malo univerzalnije –  DPS kontinuitet u favorizovanju najgorih što čini njihovu dugogodišnju vladavinu još živom, jer je tako nepromjenjiva jedino glupost. 

Smjena vlasti ipak nije došla na krilima pameti i emancipacije, kako se naivni idealista u meni nadao, nego na krilima opsjene za koju sam mislila da ne može biti jaka, jer je ipak riječ o crkvenjacima, a za mene to znači –  kapitulacija digniteta i lične odgovornosti, pameti i ovozemaljskog zivota. Jer zašto bi ljudi koji su više usredsređeni na onaj, nego li na ovaj svijet, preuzeli vlast? Prvo, vlast  je toliko od ovoga svijeta da bi to bio svojevrstan paradoks, a sa druge strane, naivno precjenjujući namjere i mogućnosti političke pameti u Crnoj Gori, vjerovala sam da nakon pada DPS-a, neko novi mora napraviti ozbiljan zaokret ka građanskom, ako želi da se pokaže, jer istinski *antidps* princip mora biti protiv partitokratije i tapkarenja partijskim VIP ulaznicama. 

Tako sam se našla u disidentskom položaju na koji su me često posjećali oni koji su se o Crnoj Gori dobro okoristili. Gotovo su me ubijedili da izdajem Crnu Goru, ali i danas duboko vjerujem da neoliberalna agenda, bogaćenje najgorih I zapošljavanje podobnih nije država-servis na koju mogu računati, iz prostog razloga što ona nikad nije računala na mene. 

Proteklih desetak godina bila sam ili nezaposlena ili zaposlena na crno u organizacijama koje su se bavile ljudskim pravima i pravdom, a na ništa bolje nijesam primljena, jer nijesam bila član DPS-a. Ova standardna patetika od koje ne mogu pobjeći, ta toliko puta ponavljana samosažaljevajuća priča o bačenim godinama obrazovanja ili oskudnoj mladosti, toliko je opšte mjesto i pribježište nedovoljno ambicioznih, pa se tu neću ni zadržati.

Vratimo se na ono skorije. Godina je 2024. Oko mog tadašnjeg kvarta trubila su auta sa srpskim trobojkama, moj komitski orijentisan najstariji brat u Zeti dozivljavao je nervni slom, muž i otac govorili smo to i zaslužili. Djelimično su bili su u pravu. U mom se životu ništa nije promijenilo, država je za mene ostala servis koji ne funkcionise, šalteri mjesta iživljavanja, nadobudnosti, sigurnih zaposlenja i nekulture, javne ustanove mrtvi artifakti stambenih kredita i glasova na koje se računa, samo je u pokojoj kancelariji umjesto milove slike bljesula kakva ikona krsne slave. Za obične jedače hljeba, vjerujem, nije neka razlika, ako ne cjepidlačimo i gledamo u suštinu postojanja državnog aparata mimo nacionalnog erosa, a to znači kao sistema u službi građana. Služe očito –  nekom narodu možda, građanima rijetko.

No, jedna stvar se u odnosu na tad promijenila, a promjena nije puko formalna. Zeta, moje rodno mjesto postala je opština, u fotelju je zasjeo slabo pismeni Zećanin Asanović i pobornici srpskih lista. Ako nikad nijeste bili u zgradi opštine Zeta ili u KIC-u Zeta (nalaze se u istoj zgradi) samo ću dati jedan primjer kako je to prije deset godina izgledalo:

Slobodan Milatović, pozorišni reditelj postavljao je predstavu Ćelava pjevačica, te insistirao da premijera bude u Zeti, u čast velikog crnogorskog i jugoslovenskog glumca Slobodana Aligrudića koji je porijeklom iz Zete. Poluprazna sala, a od toga polovina zaposleni u Opštini, u svakom činu našli su nešto vrijedno ne samo smijeha, nego i dozivanja, diskusije i učestvovanja u teatru. Navikli na folklorne fešte, lake note i književne večeri za lokalne domoljube i penzionere, na pauzama između izbornih konvencija, eksploatacije šljunka iz Morače i dana krapa i zetskih kolača opštinari nisu znali kako drukčije. 

U DPS vrijeme, dakle u vremenu prije srpstva, u Zeti se nije mogla dobiti stipendija, a da je ne dobije neko, gle paradoksa, sa Univerzitata u Foči, ali sa DPS članskom kartom, nije se mogao dobiti paket vode za vrijeme poplava ako ti je po partijskom ključu ne namijene doušnici iz opštine, dakle u to vrijeme nivo zetske perspektive i razvoja bio je jednako obeshrabrujući kao i danas, jer se o društveno-kulturnom razvoju nije mislilo i zato je Zeta danas upravo zahvaljujući izbornoj kalkulaciji DPS-a opština, što je za svakog iole dobronamjernog nedopustivo. Tako je Zeta postala opština, a da nema niti jednu galeriju, da nema ne samo koncertni prostor ili pristojnu salu, nego nema ni javni parking,  nema nikakvo kulturno udruženje do možda ona što po selima drže entuzijastični učitelji i vođe likovnih sekcija. 

I taman mislite ne može gore, dolazi nova vlast u nakani da oslobodi, busajući se u prsa za *raspriznavanjem* Kosova, a na televiziji zamuckuju, pa shvatamo da iza srpstva kriju oskudni rječnik i nekulturu, a iza priča o granicama i širenju Zete nemoć da riješe odvoz smeća u već postojećim granicama. I u ovoj mi se tački čini da su pitanje Kosova i smeća isto, jednako izmiču nadležnosti jedne grupe koja se sa DPS vladavinom takmiči jedino u prekomjernom zapošljavanju podobnih, u nabijanju stolica po kancelarijama u kojima sjede ljudi koji obračunavaju porez u Zeti po tarifi iz Beograda, koji računaju na prste jer ne koriste kompjuter, koji nemaju odgovore ni na jedno pitanje sem nacionalno, a i to po uputima Milana Kneževića i njegovih seoskih fora za kamionsku pijacu i fakultet u Nikšiću.

Sinoćni koncert Jelene Karleuše u Zeti koji je Milan Knežević ugovorio u nekoj opskurnoj emisiji u Srbiji gdje se ulagivao Vučiću i manje obrazovanim Zećanima, upravo je pokazatelj da je Kneževićev ideal kulture i umjetnosti leskovačka roštiljada. Umjetnost sa koje se Knežević napaja, postaje mjera opšteg ukusa Zećana i time se lijepi još jedan posmrtni plakat za zetsku kulturu, koja ne samo da nikad nije postojala, nego sigurno neće ni postojati. Kneževiću, kojeg ljudi poistovjećuju sa poljoprivrednim proizvodima treba dobronamjerno savjetovati da razmisli kako da razvije poljoprivredni otkup, kako da se riješi odvoz smeća, umjesto da sa smećem dodatno zatrpava tu smiješnu opštinu, u kojoj izgleda ni tih 50 odsto njegovih nacionalnih oponenata očito nema ništa protiv da im se dvorišta pretvaraju u vašarište. 

Samo neka Karleuša gruva, a dostojanstven život, zdrava životna sredina i kulturni napredak? Nema, iźele muve sa zetskih deponija.




Sinoćni koncert Jelene Karleuše u Zeti pokazao je razvojnu filozofiju i estetiku vlasti koja bi da vrati Kosovo a ne zna da odveze smeće