Prije par sedmica sam sa najboljim neljudskim prijateljem, psom Leom, otišao na večernju šetnju Zagoričem. Naišli smo na grupu tinejdžera koja je bila opremljena maltene “ratnom opremom”. Mislim da su mi nešto u prolazu dobacili, ali sam bio previše udubljen u svoje misli da bi čuo što. Nisam ni bio siguran da li je bilo meni upućeno, pa sam samo prošao.

Samo dva dana kasnije, vidio sam prilog u kojem se govori o maloljetnim delikventima sa Zagoriča koji se okupljaju da bi organizovali grupne tuče i snimali ih za TikTok. Možda sam uspješno izbjegao bejzbolku u glavu ili šutiranje po podu. Vjerujem da se možemo složiti da bi bilo otužno da me je, na pragu mojih tridesetih, izbila grupa klinaca. A još patetičnije bi bilo da su me *išklepali* radi nekog TikTok *challengea*. 

Šalu na stranu, mi ni nismo toliko daleko. Kao što njih puca pubertet, tako i mene puca kriza kasnih dvadesetih. U moru kriza, ljude samo zapljuskuju talasi sa novim značenjima i nazivima. Iz krize se ne izlazi, ona se samo transformiše. Elem, pošto smo neđe na sličnom: ne znamo skoro pa ništa o sopstvenom identitetu, preispitujemo odnose, (buduću) karijeru i mjesto stanovanja –  vjerujem da je u neku ruku lakše da ja o ovome pišem nego neki bumer.
Makar ja ne mogu prosipati onu priču da je u “moje pero” sve bilo drugačije, niti je moguće da se upustim u dosadno moralisanje prošlog vremena. 

Jer na koncu, i moja generacija je svašta radila. Nismo baš glumili mafiju i organizovali tuče sa rekvizitima, ali “bože moj” – ko sam ja da im sudim. Nismo bili cvjećke. To su standardne (post)tranzicione priče radničke klase na urbanoj periferiji. Besparica piše nove *real life* sezone *The Wire*. A onda – paf! Probudiš se jednog jutra, ustaneš da se umiješ, i u ogledalu ugledaš lika koji više nije šesnaestogodišnjak. Za to te niko nije pripremio. Niko ti nije rekao kad je tačno počeo “odrastao život” i kad je prije ta adolescencija prošla.

Roditelji stare, drugovi se sele i zasnivaju porodice, primjećuješ da ti pas teže hoda, a život te pritiska tenzijom da si odavno trebao odlučiti “šta ćeš da budeš kad porasteš”. Ono što je nekad bilo redovno blejanje kroz komšiluk, sad se svelo na polupijanu nostalgičnu šetnju koju opališ s nekim od bliskih drugova kad se zateknete u istom gradu. Što se više trudiš da zadržiš i usporiš sate, to ti oni brže izmiču. Tu vrstu temporalnosti ne možeš baš da dokučiš dok ti se ne desi, a tad najčešće bude prekasno. 

Vjerujem da je upravo u protoku vremena zajeb koji dovodi do (re)produkcije jednog tipa nasilja.
Franco Bifo Berardi je kazao da je mit o budućnosti mrtav. Neđe krajem XX vijeka, tik pred rođenje klinaca iz teksta, naša kolektivna mašta se urušila, a s njom i ideja o boljem sjutra vođena napretkom, tehnologijom i političkom revolucijom.

Berardi tvrdi da je budućnost otkazana –  ne u bukvalnom smislu protoka vremena, već u simboličkom i afektivnom domenu. Vjerovanje u utopijsku budućnost zamijenjeno je nesigurnošću, anksioznošću i stagnacijom. „Budućnost“ kao kulturni i politički horizont više nije vjerodostojna.

No, kad Bifo piše o tome da je nestala ideja napretka, on ne misli samo na velike priče – revolucije i ideologije. Nestala je i mala, lična budućnost. Ostaje samo beskonačno *sada* koje se ponavlja. Tehnologija rastvara naš osjećaj vremena –  nema više razlike između rada i života, dana i noći. 

Paradoksalno, “maloljetni delikventi”, kako ih mediji nazivaju, kroz svoj TikTok fazon “mafijanja” postaju mladi kognitivni radnici. *Child labour* koji se ni ne percipira kao takav. Oni svojim nasiljem, za kojeg misle da je buntovno, osim što nanose fizičke i psihičke povrede vršnjacima, ne donose ništa drugo no profit tehnološkim koorporacijama. Svaki *like*, *view* i *share* samo povećava dionice kapitalističke korporacije.

Ovo nije samo "fizički" rad na fabričkoj traci, već semiokapitalizam, u kojem rad podrazumijeva iscrpljivanje znakova, informacija i emocija. Ali i tu nastaje alijenacija: kognitivni radnici ne pripadaju više sebi, ni zajednici, ni vremenu. Pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. I upravo je to tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem – na tlu otuđenosti i nezadovoljstva, kao simptom generacije kojoj je oduzeta mogućnost da zamisli svijet koji ima smisla. 

Osim alijenacije i ukinute budućnosti, svu priču možemo do sjutra racionalizovati i pronalaziti razloge i izgovore: od društva koje glorifikuje ratne zločince i kriminalce, preko militarizacije, pa do srozavanja ekonomije i smisla.  Ali u nekom trenutku žrtve prelaze granicu razumijevanja i ulaze u zonu zlostavljača. Možda baš onda kad objave video u kojem nekom boksom lome facu ili ga tizerom omamljuju uz osmijehe. 

Jednog dana će se ti tinejdžeri, sa druge strane objektiva, probuditi ispred ogledala iz kojeg pilji lice odraslog čovjeka. Prolaziće im kroz glavu greške koje su pravili prema ljudima, kojih već tada, neće biti tu – zbog samoubistava, zloupotrebe narkotika ili alkohola. Možda će nestati jer su se se “slomili” baš onda kad su ih, kao adolescente, prebili i snimili za TikTok video koji je otišao viralno. Neki će živjeti otkazanu budućnost, dok drugima čak ni ona neće biti dostupna. 
Ali ko će sad o tome da razmišlja… Istovremeno je i prerano i prekasno. Ne razbijajte glavu, neko će vam je već razbiti.

Like, share, comment, subscribe.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Oni pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. To je tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem

zago-reach

Ne razbijajte glavu o budućnosti, neko će vam je već razbiti

U martu 1984, Horhe Luis Borhes i argentinski pesnik Osvaldo Ferari snimili su seriju radijskih intervjua. Ove godine, 45 tih razgovora u prevodu na engleski Džejsona Vilsona objaviće Seagull Books, pod naslovom Conversations, Volume 1. 

**Ljudi se pitaju da li verujete u boga, jer im se ponekad čini da verujete, a ponekad da ne.**

Ako je bog nešto što u nama teži dobru, da. Ako je zamišljen kao osoba, onda ne. Verujem u moralno ustrojstvo, možda ne univerzuma, ali svakoga od nas. I kao Blejk verujem u estetsko i misaono ustrojstvo čoveka. Mislim da se ni kod njega to ne odnosi na čitav univerzum. Setio sam se Tenisonovog stiha o „Prirodi okrvavljenih čeljusti i kandži“. To je napisao nasuprot tadašnjem veličanju Prirode kao sušte blagosti.

**Potvrđujete moj utisak da je vaše dvoumljenje o veri u boga povezano sa pitanjem da li je bog pravedan ili ne.**

Letimični pogled na svet oko nas vodi zaključku da on svakako nije pravedan. Setio sam se Almafuerteovog stiha: „Nežno milujem svakog gmizavca, pravda je suvišna u svetu bola“. U drugom stihu on kaže: „Tražim samo pravdu, ali bolje je ne tražiti ništa“. Tražiti pravdu je preveliki zahtev.

**Ali vi ipak priznajete postojanje sreće u svetu – možda u čitanju, ali i u nekim drugim stvarima.**

Rekao bih da je sreća nešto trenutno i kao takva je česta pojava. Verovatno će se pojaviti i u ovom razgovoru. Postoji nešto što većinu pesnika navodi na pomisao o drugom svetu, odvojenom od ovog. U samoj poeziji postoji nešto što nas vodi izvan napisanih stihova.
To „izvan“ se projektuje onim napisanim ili osećanjima koja dovode do pisanja poezije. Taj drugi svet je možda samo divna ljudska izmišljotina.

**Ali možemo reći da nas poezija približava nečem drugom, izvan reči i predmeta.**

To je zato što jezik ne može da dosegne složenost stvari. Mislim da je filozof Vajthed govorio o paradoksu savršenog jezika, o zabludi da sve reči skupljene zajedno u neki idealni rečnik iscrpljuju stvarnost. I Česterton je pisao o tome koliko je apsurdno pomišljati da sve nijanse ljudske svesti, koja je gušća od prašume, mogu da se obuhvate mehaničkim sistemom zvukova koje ispušta neki berzanski trgovac. To je apsurdna pomisao, pa ipak ljudi govore o nečijem savršenom ili bogatom jeziku. U poređenju sa našom svešću, jezik je veoma siromašan. Mislim da Stivenson na jednom mestu kaže da ono što se u nama odigra za deset minuta, prevazilazi ceo Šekspirov opus. (smeh)

**Kroz vaša dela provlači se zamisao božanskog, uključujući natprirodno. U našem prethodnom razgovoru ste prihvatili Mureninu ideju lepote koja nam prenosi onostranu istinu. Kao da priznajete postojanje transcendentalnog, ali odbijate da to nazovete bogom.**

Bezbednije je to ne zvati bogom. Ako kažemo da je to bog onda, prema doktrini o svetom trojstvu, treba da zamislimo neku trojnu osobu. Meni je to teško zamislivo. Neka druga reč, možda manje precizna, manje živopisna, bliža je istini – ako je približavanje istini uopšte moguće. Možda je najbolje ostaviti tu reč neizgovorenom.

**Vi ne imenujete boga, iako verujete u percepciju druge realnosti, pored ove obične.**

Nisam siguran da je ova realnost obična. Ne znamo čak ni da li univerzum pripada realizmu ili fantastičnom žanru, jer ako su idealisti u pravu i sve je samo san, onda je realnost u osnovi onirička. Šopenhauer je to zvao suština, bit (oniričko zvuči previše pedantno). Znači, snolika suština života. Oniričko sugeriše nešto tužno – kao psihoanaliza. (smeh)

**Pored vere ili njenog odsustva, da li univerzalnu ljubav smatrate silom nužnom za ispunjenje svrhe života?**

Ne bih znao da li je nužna, ali jeste neizbežna.

**Ne mislim na ljubav između dvoje ljudi, nego na ono što ljudi primaju, kao vazduh ili svetlost. Mislim na ljubav koja je u tom smislu natprirodna.**

Osećam se misteriozno zahvalnim kada dobijem ideju koja će kasnije, nažalost, postati priča ili pesma. Tada imam osećaj da nešto dobijam. Ali ne znam da li mi se to daje od nekog ili nečeg, ili prosto pokulja iz mene, samo od sebe. Jejts je zastupao doktrinu velikog sećanja i smatrao je da pesnik ima obavezu da iskusi što više toga, jer je i on nasledio sećanja svojih roditelja, dedova, pradedova. To se umnožava geometrijskom progresijom, sve dok čovek ne nasledi sećanja celog čovečanstva. Onda mu se otkriva to „nešto“. De Kvinsi je smatrao da je sećanje savršeno, odnosno da mi u sebi nosimo sve što smo ikada osetili i pomislili od svoga detinjstva, ali da mora postojati odgovarajući podsticaj buđenja tog sećanja. On je bio hrišćanin i smatrao je da u trenutku zadobijanja te knjige ukupnih sećanja za čoveka nastupa sudnji dan. Posle toga ga čekaju raj ili pakao. Ova mitologija mi nije bliska.

**U ovim razgovorima nas dvojica razmenjujemo sećanja. Naši razgovori mi liče na dijalog dva sećanja.**

Ako uopšte jesmo nešto, onda smo sopstvena prošlost, zar ne? Naša prošlost ne staje u pisanu biografiju. Naša prošlost su naša sećanja. Ona mogu biti nejasna ili skrivena, ali postoje. Mogu biti i lažna, ali i ta laž je deo naše prošlosti, deo nas.

**Ljude na protestantskom i katoličkom zapadu vekovima je mučio problem spasa duše. Čini mi se da su ga novije generacije prosto ukinule.**

Gubitak moralnog instinkta ili osećaja je zabrinjavajuća pojava. Prevladala je tendencija ili navika da sudimo o nekom delu po njegovim posledicama. To mi se čini nemoralnim, jer kada nešto činite, vi znate da li su vaši postupci dobri ili zli. Što se tiče posledica nekog čina – one se granaju, množe i na kraju mogu da potru jedna drugu. Na primer, ne znam da li su posledice otkrića Amerike dobre ili loše, jer ih je previše. Naš razgovor je još jedna od njih. U tom smislu je apsurdan pokušaj da se o nekom postupku sudi na osnovu posledica koje je izazvao. Ali ljudi rade baš to. Na primer, o nekom sukobu ili ratu donose sud prema uspehu ili neuspehu svoje strane, a ne prema tome da li je on bio moralno opravdan. A posledice su promenjive, vremenom će se možda izjednačiti, pa možda ponovo postati nejednake. To je kontinuirani proces.

**Ukidanjem ideje o spasenju i prokletstvu gube se i ideje dobra i zla, greha i čestitosti. Pojavljuju se drugačija tumačenja koja zaobilaze raniji pogled na svet. Ljudi se sada pitaju da li je nešto korisno. Razmišljaju o stvarima kao da budućnost ne postoji, ili kao da postoji samo ona neposredna. Deluju u skladu sa onim što je važno u datom trenutku. I ta zaokupljenost neposrednošću pretvorila nas je u neposredna, takoreći besmislena bića.**

Sasvim se slažem.


**


[darkocvijetic.blogspot.com](https://darkocvijetic.blogspot.com/)

transcedencija

Borhes i bog

Ponavljanje je majka znanja: nepismenom odlukom Savjeta RTCG ugašeno je dopisništvo Javnog medijskog servisa u Herceg Novom. Osim pojedinaca i pojedinki iz struke, medijski pismenih i osvješćenih građana i građanki, niko se nije mnogo osvrnuo na ovu činjenicu. Naprotiv, ova nepismena odluka naišla je na ćutanje hercegnovske lokalne vlasti, ćutanje političara i političarki kojima je zapalo da, privremeno, osmišljavaju javne politike u Herceg Novom. Tišina apartičika - i pravi trenutak da se zapitamo: zašto?

Sličan se sličnom raduje - kao odgovor na prethodno pitanje ili kao još jedna poslovica koja, simbolički, može da objasni zašto je zatvaranje dopisništva u Herceg Novom idealna situacija za lokalne moćnike. Moćni u bahatosti, egocentričnosti i zastrašivanju, a impotentni u znanju, profesionalnom autoritetu i moralnom integritetu, političari najviše vole one koji ne postavljaju pitanja: vlast ne voli kad novinari pitaju ono što ne želi da odgovori, vlast ne voli kad se novinari sjećaju prošlih obećanja, vlast ne voli kad novinari znaju više od onoga što je na papiru koji podmeću. Dakle, gašenjem hercegnovskog dopisništva i posljedičnim otkazom novinarki Nevenki Macan, vlast je dobila ono što najviše voli: mikrofone i kamere bez pitanja, prenosioce PR informacija i serviranih medijskih sadržaja. "Herceg Novi nikada nije bio zastupljeniji na TVCG", kao da izgovaraju njihovi aplauzi jedni drugima.

Međutim, šta smo zaista dobili – kao publika Javnog medijskog servisa, kao finansijeri nacionalnog javnog emitera, kao Novljani i Novljanke, odnosno - kao građani i građanke? 

Zatvaranje jednog dopisništva nije samo premještaj ili preseljenje. To je presijecanje komunikacije između lokalne zajednice i nacionalne javnosti, to je gašenje jednog važnog izvora informacija izvan Podgorice. To je još jedan korak ka centralizovanom, ispeglanom i medijski sterilnom prostoru u kojem se, na kraju, čuje samo ono što političarima odgovara da se čuje – po mogućnosti u formi saopštenja i marketinške plastike. Zatvaranje dopisništva znači da lokalna zajednica više nema „svoje“ oči i uši u Javnom medijskom servisu, da se lokalni problemi više neće slati iz Novog – već možda iz Tivta, ili iz Podgorice, da će informacije o životu ovog grada dolaziti filtrirane, sa distance, bez nijansi i bez konteksta. Više nema neugodne redakcije na terenu, više nema nezgodnih pitanja o neriješenim komunalnim problemima, buci i prljavštini, o partijskim zapošljavanjima, o zagađenju, neredu, bahatosti i ćutanju koje ovdašnji politički život već godinama praktikuje kao normu ponašanja. Umjesto toga, sad mogu da se obrate „javnosti“ preko mikrofonâ koji sami prenose – bez da ih iko pita „ali zašto?“, „kako?“ i „šta to znači za građane?“.

Još jedna stvar koju političari vole: institucionalni i građanski zaborav. I baš zbog toga da podsjetimo da su gašenje hercegnovskog dopisništva i otkaz Nevenki Macan samo posljednje aktivnosti unutar strategije koja ima cilj da pokori sve medijske slobode i isporuči samo jednu "istinu" – dizajniranu u političkim i partijskim kabinetima. Temelj ovim aktivnostima dalo je osnivanje Televizije Herceg Novi - bez elaborata ili strateškog plana, bez javne rasprave, bez poštovanja procedura i sa velikim protivljenjem struke, zaposlenih i sindikalnih organizacija. Radio Herceg Novi nije bio dovoljno poslušan niti je imao sliku – a egocentricima treba baš to: da se vide, da prošetaju novi sako ili nove cipele, da ih pohvale komšije, da pokažu snimak asfaltiranih sto metara puta... 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0285e5e2-9fca-40e6-80df-ecdc4099a81b)
Nevenka Macan{.caption}

Konačno, nije pitanje samo gdje će raditi novinari iz Herceg Novog. Pitanje je – šta će iz Herceg Novog uopšte biti ispričano? Ako se i dalje bude ćutalo, odgovor će biti jednostavan: ništa. I nikome. Jer bez dopisništva, bez lokalnih novinara sa ugledom, bez profesionalca koji znaju svoj grad – javni servis postaje samo još jedna stanica u lancu centralizovane propagande. U toj tišini – najviše gubi javnost. A to nije pravna, već duboko politička i društvena greška.

Na kraju, želim da vjerujem da je medijska realnost u kojoj se nalazimo posljedica neznanja, odnosno da je ispravan naslov ovog teksta – Esej o neznanju. Ne bih volio da moramo da ga preimenujemo u – Esej o bezobrazluku i korupciji.

PS: Jedna od osnovnih funkcija medija je i – edukativna. Pa zašto da ne pokušamo da edukujemo one koji su na čelu tih medija, a uostalom – i na čelu naših opština i države? Lijepo je čitati. Predlažem da počnete od knjige slovenačke filozofkinje i sociološkinje Renate Salecl *Strast prema neznanju* (Fraktura, 2022). Jer, ako je "strah od znanja" jedan od uzroka autoritarnih sistema, onda je "strast prema neznanju" – politika.


Zatvaranje jednog dopisništva nije samo premještaj ili preseljenje. To je presijecanje komunikacije između lokalne zajednice i nacionalne javnosti

Esej o neznanju

Kako je RTCG napustio Herceg Novi

“Da sam pitao ljude šta žele, rekli bi brže konje.”

Nije Henry Ford. Citat je valjda nastao 2001. godine, a autor je neki marketinški strateg. Trebalo je odmah da provalim, čim sam prvi put čuo kako Fordu prišivaju ovu rečenicu. Ali, opet, djelovalo je uvjerljivo, jer svi smo mi odgajani na mitu o geniju, na priči da postoje izuzetni pojedinci čije će ideje okrenuti tok istorije.

Ove sedmice sam predvodio svoje studente u svečanoj diplomskoj ceremoniji. Divna prilika da se obilježi prelaz u životu i oda priznanje timskom trudu bez kojeg se ne može dalje. Jedna moja koleginica vodila je prvu generaciju diplomaca novog četvorogodišnjeg programa. Bili su to brucoši — studenti spremni da povjeruju u srž ideje tog obrazovanja, jer još nemaju starije kolege da im prenesu iskustvo. Novaci moraju sami krenuti da krče svoj put. Vjerujem da postoje izuzetni pojedinci, ali i da velikim misliocima treba zajednica da njihove ideje sprovede i podrži. Potrebni smo jedni drugima.

Taj lažni Fordov citat pogađa i našu Ahilovu petu — ultimativni FOMO (strah da ćemo nešto propustiti). Tu su i one uvredljive etikete koje lijepimo jedni drugima: “Bojiš se promjene. Zaostaješ.” Obično se uz to provuče i doza ejdžizma —  novo je uvijek najbolje, a staro zastarjelo.

A šta ako ne povjerujemo u taj hajp? Šta ako istaknemo da ono što prolazi kao “genijalnost” zapravo nije ništa drugo do lažna slika “nadčovjeka”?

Loše ideje postaju gore kada u njih povjeruje više ljudi. To je današnji cilj svih koji imaju interes da nam prodaju novu tehnologiju. Od Sama Altmana do Sala Khana, svi oni nastupaju s misionarskim žarom, s idejom tehnološkog imperativa, a sve to začinjeno ličnim finansijskim interesom.

Ali ne vodimo mi bitku protiv svemoguće elite — mi se svakog dana borimo sa samim sobom i  sopstvenim izborima.

Moj komšija, recimo, ima tri kćerke mlađe od 14 godina. Napravili su stanicu za punjenje telefona pored ulaznih vrata i kupili starinske budilnike. Nijedan telfon ne ide gore, u spavaće sobe.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/93a0a2e8-1cca-49eb-8a71-8190a3eaeffa)
Rumeno lice, itaracije{.caption} 

Sinoć sam doživio nekoliko minuta tehno-terora kada mi je eksterni hard disk pokazao da je prazan. Sedam godina rada – možda izgubljeno.

Najviše me uznemirila mogućnost da su izgubljene sve iteracije. Završne verzije radova sačuvane su na drugim mjestima ili poslate klijentima — ali svi oni eksperimenti, pokušaji, skice, koraci do konačnog rješenja — mogli bi zauvijek nestati. To je kao ledeni brijeg — najveći dio je pod vodom. To je najinspirativniji i najfrustrirajući dio stvaranja umjetnosti — moramo pokušavati, griješiti, ponavljati.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ae4a725a-271a-454c-b00c-5d0b2e8295c1)
Uništenje i Iteracija: Ista tabla — slike obrisane{.caption} 

Sviđa mi se obrt I.A. (iterative art — iterativna umjetnost) nasuprot A.I. (artificial intelligence — umjetna inteligencija). Treba nam neka naša, jednako zvučna skraćenica.

Ne može zamijeniti onaj osjećaj kad zaprljamo ruke, dok prevrćemo zemlju našeg rada. Umjetnost raste samo u na plodnoj njivi maštarija, punoj hranjivih sastojaka haosa koje unosimo u čin stvaranja i izražavanja vizuelnih ideja.

Dobrodošli u doba I.A.

Članak je preuzet sa autorovog bloga.{.caption} 

[Eyedrop Weekly](https://joemorse.substack.com/)

Ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kad zaprljamo ruke dok prevrćemo zemlju našeg rada. Umjetnost raste samo na plodnoj njivi maštarija, punoj hranjivih sastojaka haosa koje unosimo u čin stvaranja

iterativna umjetnost

I mi IA za trku imamo

Sajt [Global Eniquality](https://globalinequality.org/imperial-power/#start) donosi analitički članak u kome se daje imperijalna priroda politike Sjedinjenih Američkih država, kao konstanta koja se odražava na dešavanja u svijetu. Članak potpisuju naučnici Jason Hickel, Dylan Sullivan, Huzaifa Zoomkawala, Morena Hanbury Lemos, JP Arellano, Felix Barbour, Federico Cruz, Joël Foramitti, Aaron Kimmig, Leon Beccard, koji podsjećaju  da se struktura jezgra i periferije u svjetskoj kapitalističkoj ekonomiji u konačnici održava silom. 

Autori kažu: "Države jezgra projektuju prinudnu moć širom svijeta, s primarnim ciljem da ograniče suverenitet zemalja globalnog Juga i održe pristup resursima".

U tom kontekstu, akumulacija kapitala u imperijalnom jezgru zahtijeva prisvajanje jeftine radne snage i resursa s periferije, kao i osiguravanje pristupa njihovim tržištima. Da bi održale ovaj poredak, države jezgra nastoje spriječiti vlade globalnog Juga da teže ekonomskoj suverenosti i nezavisnom industrijskom razvoju, jer bi to moglo povećati cijenu resursa ili ugroziti industrijske i tehnološke monopole jezgra.

"U tom cilju, države jezgra, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, izgradile su ogroman sistem vojne moći koji koriste za intervencije u zemljama globalnog Juga. Te intervencije uključuju invazije, okupacije, kolonizaciju, promjene režima – čak i protiv demokratski izabranih lidera – i nasilne kontra-gerilske operacije protiv socijalističkih i oslobodilačkih pokreta koji teže značajnoj ekonomskoj suverenosti. To se često dešava uz podršku reakcionarnih nacionalnih elita", navode autori.

Ono napominju da su Sjedinjene Države koje čine samo 4% svjetske populacije, odgovorne su za više od polovine svjetske vojne potrošnje. SAD su glavna sila unutar NATO-a, vojnog saveza imperijalnog jezgra, i zajedno s drugim glavnim vojnim partnerima SAD-a ovaj blok čini 75% svjetske vojne potrošnje. Za poređenje, Rusija čini oko 3%, a Kina 10% globalne vojne potrošnje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ac6e4ab1-47d4-4b10-abc8-acd73f57b2c3)

Disproporcionalna vojna moć država jezgra postaje još izraženija kada se vojna potrošnja mjeri po glavi stanovnika. SAD troše 12,6 puta više od globalnog prosjeka, dok Kina troši 40% manje, odnosno jednu dvadesetinu od onoga što troše SAD.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc8bba24-bddd-4edf-aba9-66526d27d35b)

Mape u članku prikazuju geografski raspored stranih vojnih baza pod kontrolom SAD-a. Amerika tako ima 902 aktivne vojne baze, koncentrisane u ključnim geopolitičkim regijama: 

1. oko Panamskog kanala; 
2. na Bliskom istoku, gdje SAD podržavaju podobne režime, potiskuju socijalističke pokrete i osiguravaju pristup nafti i drugim resursima; 
3. u Njemačkoj i Evropi, gdje SAD nastoje spriječiti uspon geopolitičkih konkurenata i održati agresivan stav prema Rusiji; 
4. 184 baze u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, postavljene kao kordon oko  Kine.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/56840623-c3cd-4084-8e03-cd490d60df86)

SAD su zvanično priznale upotrebu vojne sile u više od 100 zemalja tokom posljednja dva vijeka, navode autori, uz obrazloženje:

"Krajem 19. i početkom 20. vijeka, SAD su slale trupe u veći dio Latinske Amerike – invazije koje istoričari nazivaju *ratovima za banane* jer su SAD štitile svoje komercijalne interese u poljoprivrednim proizvodima poput banana, duvana i šećerne trske. Brutalnost ovih kampanja ilustruje invazija i okupacija Haitija (1915–1935): SAD su raspustile demokratski izabranu narodnu skupštinu Haitija jer nije legalizovala vlasništvo SAD-a nad haitijskim zemljištem; uvele su sistem prinudnog rada u lancima za potrebe američke vojske; i vodile brutalnu kontra-gerilsku kampanju protiv haitijskog otpora."

Hickel i autori podsjećaju da su tokom 20. vijeka SAD su izvršile više invazija na zemlje Evroazije kako bi ugušile narodne revolucije koje su težile pravima za radnike i seljake. 

"Nakon ruske revolucije 1917, SAD su izvršile invaziju Rusije podržavajući Bjelu armiju, vojnu silu koja je masakrirala političke disidente, vodila antisemitske progrome i pokušala da vrati vlast bivšim feudalnim gospodarima. Kada su vijetnamski revolucionari srušili francuski kolonijalizam, SAD su odgovorile invazijom, bombardovanjem seoskih područja, prisilnim premještanjem seljaka u koncentracione logore i nametanjem vojne diktature na jugu Vijetnama, a potom širenjem rata na Kambodžu i Laos, što je rezultiralo milionima mrtvih".

U novijim decenijama, vojne intervencije SAD-a najviše su bile usmjerene na Bliski Istok, uključujući invaziju Iraka 2003, koja je u velikoj mjeri imala za cilj kontrolu nad iračkom naftom. Autori podsjećaju da je do 2009. ova invazija dovela do oko milion mrtvih Iračana.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/10b25e39-f2e6-4421-a3a5-a9f6b320608b)

"Države jezgra - naročito SAD, Britanija i Francuska imaju dugu istoriju promjene režima u drugim zemljama radi oblikovanja svjetskog poretka u svoju korist, kako bi održale geopolitičku dominaciju i nastavile akumulaciju kapitala. Dok se to ponekad sprovodi direktnom vojnom intervencijom (kao u Avganistanu 2001. ili Iraku 2003), države jezgra često djeluju prikriveno, putem lokalnih saveznika.
Na primjer, 1973. SAD su organizovale vojni puč protiv demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Čilea, Salvadora Aljendea, i dovele na vlast brutalnog diktatora Augusta Pinočea. Slični primjeri uključuju puč u Gvatemali 1954. i Brazilu 1964, što je dovelo do dugotrajnih vojnih diktatura.
U velikoj većini operacija promjene režima, SAD su podržavale nasilne i represivne snage. Tokom 1980-ih, SAD su podržavale Crvene Kmere u Kambodži, odgovorne za smrt oko dva miliona ljudi tokom 1970-ih. U isto vrijeme, SAD su nastojale srušiti Narodnu Demokratsku Partiju Avganistana, pružajući milijarde dolara ekstremistima koji su kasnije postali Talibani. Još ranije, 1940-ih i 1950-ih, SAD su regrutovale bivše naciste za tajne operacije protiv socijalističkih vlada istočne Evrope i SSSR-a."


![](https://cms.normalizuj.me/assets/886bab92-aa6e-47bc-91fc-bde43b0295c1)

Za autore portala Global Inequality, vojna moć nije jedina forma imperijalističke intervencije. 

"Iako SAD tvrde da podržavaju demokratiju, redovno intervenišu u strane izbore kako bi korumpirale demokratski proces u svoju korist. Istraživanje Dov Levina pokazuje da su SAD intervenisale u najmanje 128 izbora između 1946. i 2014, obično s ciljem da spriječe dolazak socijalističkih ili lijevih partija na vlast. Neke zemlje su višestruko bile mete: Venecuela 4 puta, Japan 6 puta, Italija 8 puta. Intervencije uključuju finansiranje kampanja, napade na stranke, prijetnje sankcijama ili uslovljavanje pomoći."

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc808b9f-821c-42e4-a2a1-a5f7b19540c0)

Navodi se da SAD koriste ekonomske sankcije kao centralni stub imperijalnog pritiska, ciljajući zemlje koje osporavaju globalnu dominaciju SAD ili poredak jezgra i periferije globalnog kapitalizma.

"Više od 140 zemalja, uključujući i saveznike SAD-a, bile su meta sankcija od 1950. Neke sankcije su *meke* finansijske mjere, ali druge predstavljaju ekonomski rat: gušenje pristupa tržištima, destabilizacija industrije, izazivanje kriza i kolapsa država. Sankcije Iraku 1990-ih izazvale su pothranjenost, nestašice vode, lijekova i struje. U novije vrijeme, sankcije protiv Venecuele dovele su do teške krize, pri čemu je jedna studija procijenila da su izazvale 40.000 viška smrti u samo jednoj godini (2017–2018)."

Glad i siromaštvo nisu kolateralna šteta, već cilj sankcija, tvrdi grupa autora koji citiraju povjerljivo pismo američke vlade iz aprila 1960, gdje se navodi da treba *slomiti ekonomski život Kube... izazvati glad, očaj i rušenje vlasti*.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7fd091af-fdbb-4cf6-a4f2-237544e15048)

Autori napominju da se sankcijama se "guši nezavisan razvoj i održava poredak u kojem bogatstvo teče ka imperijalnom jezgru, uz jeftinu radnu snagu, deregulisana tržišta i neometan pristup resursima".

"Grafikon pokazuje da SAD i jezgro posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Čak i jake periferne sile, poput SSSR-a ili Kine, imale su znatno manje: SSSR oko 7% na vrhuncu, Kina danas oko 5%. Periferne sile mogu osporiti diktate jezgra, ali nikada nisu imale kapacitet da nametnu alternativni svjetski poredak. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju", piše u analizi.

Projekat "Global inequality" i istoimeni sajt nastali su sa ciljem da naučna istraživanja i podaci o globalnoj nejednakosti postanu dostupni široj publici.



SAD i zemlje jezgra posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju

Zakon jačega

Gdje leži imperijalna moć?

Ako je posljednju godinu diskurs savremene medijske kulture određen velikim jezičkim modelima poput onog koji je proizveo OpenAI, onda su protekle nedelje obilježene informacijom da je ChatGPT uspješno prošao Tjuringov test. O čemu je riječ i zašto nam je to važno - danas i ovdje, u kontekstu ovog teksta? 

Tjuringov test je klasičan kriterijum za procjenu sposobnosti vještačke inteligencije da oponaša ljudsko ponašanja, odnosno - riječ je o testu koji omogućava provjeru inteligencije kompjutera i podrazumjeva simulaciju komunikacije čovjeka-sudije sa jedne i kompjutera i čovjeka sa druge strane. Smatra se da je test položen ukoliko sudija ne može da sigurnošću sa potvrdi ko je od sagovornika kompjuter, a ko čovjek.

U eksperimentu koji su sproveli istraživači sa Univerziteta Kalifornije u San Dijegu, učesnici su komunicirali i sa ljudima i sa AI modelima, ne znajući ko je ko. Kada je GPT-4.5 bio instruiran da usvoji određenu ličnost, učesnici su ga smatrali ljudskim u 73% slučajeva, što je značajno iznad slučajne verovatnoće od 50%. Iako su ovi podaci iz, još uvijek, neobjavljene studije, ali uvažavajući i činjenicu da je još 2014. godine "položen" Tjuringov test u u odnosu na primarne modele vještačke inteligencije, nalazi ukazuju na to da napredni AI modeli mogu uspješno imitirati ljudsku komunikaciju, posebno kada su im dati specifični konteksti ili ličnosti. To, naravno, ne znači nužno da AI posjeduje stvarnu inteligenciju ili svijest. Modeli poput GPT-4.5 su trenirani na ogromnim količinama ljudskog teksta i sposobni su da generišu uvjerljive odgovore, ali to ne implicira razumjevanje ili svjesnost. 

Ipak, najnoviji nalazi sadržani u ovom istraživanju iznova afirmišu reagovanje velikog broja naučnika koji su 2014. godine potpisali zajednički ukaz ne samo o potencijalima vještačke inteligencije (poput iskorjenjivanja bolesti ili siromašta), već i o neophodnosti adekvatne metodologije koja bi odgovorila na to - kako ubrati plodove AI sistema, a istovremeno izbjeći potencijalne zamke? Ako tome dodamo i pitanja o diversifikaciji ne samo ljudske/mašinske inteligencije, već i kreativnosti, ali i potencijalnim implikacijama korišćenja AI u svakoj komunikaciji i društvu uopšte, jasno je zašto tragamo za novom metodama promišljanja savremene medijske kulture, ali isključivo one kulture koja nas se tiče - u svakodnevnim praksama i navikama, značenjima i simbolima, afektima i emocijama.

Mađutim, da bismo razumjeli sve prethodno pomenute kategorije i procese, neophodno je da zaronimo mnogo dublje i zahvatimo mnogo šire, problematizujući iskustvo upotrebe medijskih tehnologija *en general*, ali i refleksija koje one imaju na pojedinca i na sociokulturni kontekst. U eri kada su ekrani, da parafraziramo Maršala Makluana, postali produžetak naših čula, a (digitalni) svijet medija neraskidivo povezan s našom svakodnevicom, knjiga *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* dr Lidije Vujačić dolazi kao neophodan vodič za razumijevanje našeg vremena - po dubini i širini. Kao profesorka Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, Vujačić koristi antropološki pristup da refleksivno zahvati fenomenologiju hipermedijalizovanog društva kao vrlo kompleksno i interdisciplinarno polje istraživanja medija u različitim društvenim interakcijama u kojima se oblikuje (i preoblikuje) i ličnost i kultura. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/436e1fd2-416c-47b6-858a-9e48e41e030f)

Upravo u takvom kontekstu, autorka tvrdi da je značaj antropološkog tumačenja medija u perspektivama društvenosti koje naglašavaju vezu između medijskih sadržaja i kulturnih sistema mišljenja i ljudskih praksi koje proizlaze iz njih. Dakle, dodaje ona, etnografska praksa se sabira iz različitih aspekata svakodnevne primjene medija, uz ambivalentno vrijednosno obojeno tumačenje njihovog uticaja, odnosno - sve je potencijalni teren, posebno za antropologe - profesiji kojoj Vujačić pripada ne samo kroz nauku i naučnu metodologiju, već i kroz metodologiju umjetničkih istraživanja. U vidu *ad hoc* digresije, ovdje valja podsjetiti da Lidija Vujačić kreativno djeluje i u oblasti likovnih umjetnosti, direktno praveći sponu sa naukom: dio njenog likovnog opusa posvećeno je tijelu kao antropološkoj kategoriji, a to je ujedno i motiv knjige *Kult/ura tijela: Antropološka studija o tjelesnom* (Filozofski fakultet u Nikšiću, 2023. godina). 

Knjiga *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* je, u dvije godine, imala dva izdanja (GolbiPrint, 2023; Obodsko slovo, 2024) što svjedoči o širem interesovanju za studije (antropologije) medije, izvan onih uskih akademskih i naučnih krugova koji, čini se, kao da još uvijek ne razumiju značaj antropološkog pristupa savremenoj medijskoj teoriji i praksi. U formalnom smislu gledano, knjiga je strukturisana kroz devet poglavlja koja, holistički, omogućavaju pristup ključnim pitanjima recentne medijske kulture. Od tema koje problematizuju sami pojam i ulogu medija u (današnjem) društvu, preko pitanja moći i identiteta, odnosno spektakla i skandala, do medijske manipulacije i medijske pismenosti, dr Lidija Vujačić kreira platformu koja, u suštinskom smislu sagledano, predstavlja metodološki aparat za sveobuhvatnu analizu uloge medija u savremenom društvu. Knjiga je, ukratko, neophodno štivo za sve koji žele da razumiju kompleksne odnose između medija, kulture i identiteta, te da razviju vještine medijske pismenosti neophodne za navigaciju u digitalnom svijetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6525c168-3ae5-4e28-827b-e1bd517c4aaf)

Bez obzira na opštu ocjenu ove jezgorite studije, ovdje bi bilo posebno važno istaći nekoliko teorijskih ideja koje Vujačić temeljito razvija kroz ideju da je čovjek, kao osnovna antropološka kategorija, *homo ecranis*. Mediji su, tvrdi autorka uz niz relevantnih i relevantnih izvora, ne samo tehnološka, već i društveno operativna sredstva za (pre)oblikovanje stavova javnog mnjenja o kulturnoj, političkoj, rodnoj i nacionalnoj identifikaciji što, nadalje, utiče i na tumačenje socijalno prihvatljivog, moralnog ili nekog drugog modela ponašanja. Ovu tezu ne treba posmatrati samo kao neko opšte mjesto današnjeg medijskog diskursa, već je neophodno sagledati je u okviru evidente informativne oluje (infostorm) koju - živimo svakodnevno. 

Površna recepcija informacija, dodaje Vujačić, svojstvena je značajnom dijelu auditorijuma koji luta sa jednog sadržaja na drugi, jednog kanala na drugi, ili jedne mreže na drugu što, kao praksa, produkuje konfuziju i, posljedično, zamagljuje granicu između važnog i trivijalnog, odnosno razliku između istine i kvaziistine. Otklon od jasnih granica, nadalje, potpuno relativizuje osnovnu funkciju informativnih programa čime oni postaju ubjeđivački sadržaji: bez obzira na to da li je riječ o posredno ili neposredno plaćenim oblicima promocije (kako nekog proizvoda, tako i sistema vrijednosti uopšteno), gotovo uvijek ih prepoznajemo kao estetski i psihološki koordinisan postupak komunikacije na liniji vlasnik/kreator - publika/potrošač. 

Mješavina informacija i emocija uključuje, po pravilu,  umjetničke aspekte, psihološke mehanizme i marketinške strategije koji se, svi pojedinačno i kao cjelina, oslanjaju na različite narative i ikonografije, simbole i predstave, stilske figure, metafore ili igre riječi... Produkcioni okvir ovakve komunikacije, žanrovski posmatrano, nekada je bliži onome što bismo definisali kao klasična reklama nego informativni sadržaj. Šta je, dakle, odgovor na ovakve prakse ili, da se poslužimo jezikom studija kulture, kakve bi mogle da budu strategije otpora u borbi protiv implicitnih poruka koje danas svakodnevno dobijamo putem medija? Marketinški "porobljena" ili, kako bismo je mogli nazvati - utopljena publika, ukazala nam je na još jednu antropološku potrebu savremene kulture: rezilijentnost. Iako je ovaj pojam dominantno razvijan u okvirima psiholoških teorija, Vujačić jedno poglavlje knjige posvećuje transformaciji publike, ukazujući na značaj Fiskove teze o "otpornoj publici" i mogućnostima subverzivnog djelovanja u odnosu na ponuđena značenja. 

Uprkos tome, transformativne prakse publike ne dešavaju se isključivo unutar narativa o sadržaju ili sadržajima medijske kulture, već i sadržajima prostornih i vremenskih kategorija samog čovjeka kao, ne samo biološkog bića, već i kao nosioca kulture, običaja, jezika i društvenih odnosa. Upravo u tim međuzavisnim odnosima, a u kontekstu globalnih tehnoloških i ekonomskih promjena, autorka studije *Homo ecranis* kritički preipituje pitanja slobodnog vremena i privatnosti, tumačeći ih kao kolonizovane, odnosno ograničene. Mediji, tako, kanališu većinu sadržaja svakodnevnog života, suvereno vladajući slobodnim vremenom koje, pravolinijski, postaje vrijeme za potrošnju čime se, svaki put iznova, reafirmiše značajna veza između konzumacije medijskih slika i materijalističkog sistema vrijednosti. 

Paralelno sa ovim procesom, odigrava se i transformacija poimanja sociokulturnog fenomena intime, odnosno ljudske potrebe za privatnošću koja je, pod uticajem novog načina života i komunikacije, potpuno dekonstruisana. Kamere koje pokrivaju javne površine, sistemi geolociranja, monetarna digitalizacija, kao i niz administrativnih i birokratskih procedura koje aneksiraju naše, nekada privatne, podatke učinile su da i naša dostupnost jednih drugima bude na nikad većem nivou. Vujačić ovu praksu, uvjereni smo - ispravno naziva monopolom koji mediji imaju nad našom intimom, vremenom i potrošačkim navikama.

Autorka nas poziva da posmatramo medije ne samo kao prenosioce sadržaja, već kao kulturne institucije: oni ne djeluju neutralno, već nas uče šta da volimo, čega da se bojimo, kome da vjerujemo, kada da se smijemo, kada da budemo ogorčeni, kada da zaboravimo? Antropologija medija, dakle, ne traži odgovor u kablovima ili aplikacijama, već u svakodnevici: kako govorimo, kako biramo, kako osjećamo. I da li se, kao takvi, razlikujemo od mašina - pogotovo u nadolazećoj eri ekspanzije vještačke inteligencije. Međutim, posebno važno pitanje antropologija medija tek treba da metodološki postavi i terenski ispita - je li na sceni proces "antropomorfizacije medija"? Jesu li mediji „neko drugi“? Ili i oni postaju nalik nama? Ili mi njima? Kada Google završava naše rečenice, kada nam algoritam predloža šta da gledamo, kada nam ChatGPT napiše poruku ili motivaciono pismo – ko tu zapravo misli?

U zaključku, treba istraći da ni sama studija *Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija* dr Lidije Vujačić nije vrijednosno neutralna, već je orjentisana na kritičke aspekte (digitalne) medijske kulture, uz ogromno povjerenje da - osim što je homo ecranis, čovjek može biti istovremeno i - homo rationalis, homo moralis, homo ethicus i homo ludens. Ipak, čini se da je važnije nego ikada krenuti od toga "čovjek ekrana" više nije samo metafora. On je stvaran: on je mi. I baš zbog toga, paradoksalno, vrijeme je da ne gledamo samo u ekran - već i u sebe. 


Dr Lidija Vujačić, Homo ecranis: Prilozi antropologiji medija, Obodsko slovo, Podgorica, 2024.

nova studija

Preuzimaju li mediji ljudske osobine ili mi gubimo svoje?

Stefano je pljunuti otac. U slučaju da ne znate, trebaće vam par sekundi. A onda se obrisi lica poklope, kao u onim policijskim datotekama – svaka tačka stane na svoje mjesto: naočare, isti uporni pogled, duboki zalisci kao prvi znak ćelavosti koju će taj čovjek, već se vidi, nositi sa dostojanstvom. 

Neki od vas će uskliknuti *Ecco!* evo ga! to je Stefano! onaj mali što je volio puške! Pucao je kao lud, jer mu je tata kupovao topove i replike revolvera, pištolje i plastične igračke za ratovanje. 

Dopuštam da će nekog začuditi da je Stefanov otac Umberto Eko, jedan od najvećih humanista XX stoljeća, pacifista i militantni ljubitelj barokne flaute koju je rado svirao u gitarskoj pratnji Stefanove majke Renate Ramge, njemačke kuratorke i istoričarke umjetnosti. Tako stoje stvari, među knjigama i knjiškom prašinom, u biblioteci velikog oca i književne ikone modernog doba, okružen prevodima i restauratorima, uspavljivan laudama i transkripcijama drevnih kompozitora, mali Stefano imao je sreću i čast da puca, da se čuje njegovo *pum-pum*, što je italijanska onomatopeja u Južnih Slovena poznata kao *ta- ta*. 

Upravo je tatina odluka bila da Stefano bude obasut igračkama sa nišanom. To vidimo u Ekovoj priči "Pismo mom sinu” (*Lettera al mio figlio*) koja počinje skroz nefikcijskim signalom, dakle izravnim obraćanjem: *Dragi Stefano*. Antologijska priča zapravo je briljantna epistola infantu, neka vrsta traktata o vaspitavanju i učinku igre u moralnom odgoju mladih. U svom pismu-eseju Eko mališanu najvaljuje sve divne Božiće koji dolaze sa poklonima:

“Tada ću ti pokloniti puške. Dvocevke. Repetirke. Šmajsere. Topove. Bazuku.
Sablje. Armije malih vojnika u punoj ratnoj opremi. Zamkove s pokretnim mostovima. Male tvrđave za osvajanje. Kazamate, barutane, oklopna vozila, reaktore. Mitraljeze, bodeže, revolvere. Koltove, vinčesterke, devedesetjedinicu, haubice, lukove, praćke, katapultove, džilite, granate, mačeve, koplja, harpune, helebarde i kuke za privlačenje brodova… Pištolje male i pljosnate, za frak, za potrebe lopova džentlmena ili preteške „lugere” koji deformišu džepove čim se nose pod pazuhom kao Majkl Šejn. I još pušaka. Puške kakve su imali Ringo ili Divlji Bil Hikok. Oružje, jednom rečju, sine moj, mnogo oružja, samo oružje. To će ti doneti tvoji Božići.”

Sve buja i lista u Ekovom nabrajanju, dok sa druge strane mračna i hladna leži sračunata priroda one djece koja će se igrati malih hemičara, konstruisati mašine, projektovati nekakve logički osmišljene inačice stvarnog života u koji će sa sobom ponijeti ledenu praksu i analitiku nametnutu u nježnom dobu. 

Biće da je Ekova priča nastala mnogo ranije, ali je objavljena devedesetih, kao žalosna slutnja promjene obrazovne paradigme i cenzorskog pristupa odrastanju unutar jednog kodifikovanog "mirovnog" novogovora. To je vrijeme koje živimo, vakat zabrana nasilnih metafora, disanja u zasjedi, slobodnih juriša, i svega što bi  djecu navodno okrenulo ka nasilju. Nije li nježna ta briga zapadnog bijelog čovjeka? Kako se samo divno odnosi prema svojim mladuncima! Nije li ta cenzurica opojna do mjere da nam se rađaju novi anđeli, spremni samo za dobrotu i čovjekoljublje.... 

Prema posljednjem izvještaju u Gazi je od početka rata do kraja aprila ubijeno 5281 dijete do pet godina starosti, što znači da je taj slavni pedagoški milje političke korektnosti dobro nadojen krvlju. Ekova pouka upravo kreće od politike i govori o licemjernom odnosu prema ratnim igricama, na kojima je lično odrastao i razvio se u pacifistu svjetskog formata. Dalje, antropološki, pisac zamišlja Ajhmana, budućeg nacistu kako rješava mozgalice, dalek od palica i petardi, osamljen u svojoj kuli samozatajnog štrebera. Još bi se prije mogli sjeteti Alberta Špera, kome je i đed bio arhitetka, a otac socijalista, pa je opet završio u Hitlerovoj prvoj petorci. Sve te cerebralne mladosti, usidrene u algoritam i *programming*, slijedeći Ekovu logiku, možemo lako vidjeti kao antisocijalne, samodovoljne narcise koji izbacuju cijele porodice na ciču zimu, dijele otkaze i pritiskaju dugmad uništenja, zato što nikad nisu prošli dječiju katarzu umjetnog rata. Nisu prošli primarni agon i uzbuđenje lovca od kojeg su ih čuvali njihovi otuđeni roditelji. 

“Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice. U njihovim hladnim i uvrnutim mozgovima malih matematičara kriju se teški kompleksi koji će se aktivirati u zrelom dobu. U svakom malom monstrumu koji pokreće skretnice svoje minijaturne železnice, vidim budućeg upravnika logora smrti. Oprez i kad vole kolekcije malih automobila koje strašna industrija igračaka nudi u savršenom faksimilu, s prtljažnicima koji se podižu i prozorima koji se spuštaju. Zastrašujuće! Zastrašujuća igra za buduće narednike elektronske vojske, koji će ravnodušno pritisnuti crveno dugme jednog atomskog rata!”

Naravno da je Ekova proza umjetnička, nije to doslovni pamflet, ali ono što ostaje kao metafora jednog doba koje se sve više priklanja atomizaciji čovjeka, razlog je da djecu pustimo da trče, da ispaljuju svoje nevidljive hice kao bolide budućeg aktivizma, buduće borbe za drugog, za slabijeg. Cenzurom rane socijalizacije, ukidanjem slobode jezika, tijela i mašte, naročito se licemjerno baviti pod firmom *zapadne prosvjećenosti*, dok god ona živi od prodaje municije na drugom kraju svijeta. 

Možda djeca baš  u igri treba da saznaju šta je rat, treba da predosjete šta znači ginuti, treba im iskustvo zbjega, racije, sve to naravno kao mentalna slika, okvir u koji ćemo potom učitati humanizam. U protivnom se krije opasnost mnogo veća od nevinog *ta-ta*, na koncu, po Eku, u zabrani se krije se velika laž. 

“Ušao sam jednog jutra u veliku robnu kuću u Frankfurtu, obećao sam poklon sinu svog prijatelja i zatražio jedan lep revolver. Gledali su me užasnuti. Ne proizvodimo ratne igračke, gospodine. Da se čovek sledi. Izašao sam postiđen i na ulici naleteo na dvojicu iz Bundesvera. Vratio sam se u stvarnost”.

Ta stvarnost čeka našu djecu i naoružana je novim oružjem uništenja - hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat. A život je više igra nego projekat, onda kad ima cijenu i vrijednost. Onda kad proizvodi ljubav i brigu za drugoga, u ratu i miru, koji nam se prodaju kao ista stvar. Upravo zato u pismu Stefanu, otac govori o nijansama o prepoznavanju pravog protivnika.

"Pre svega neću te učiti da pucaš u Indijance. Učiću te da pucaš u trgovce oružjem i alkoholom koji uništavaju indijanske rezervate. I u južnjačke robovlasnike, što znači da ćeš pucati kao Linkolnov vojnik. Neću te učiti ni da nišaniš na ljudoždere iz Konga, već na trgovce slonovačom..."

I da, Stefano Eko nije otišao u vojnike – bavi se filmom, kulturom i zaostavštinom svog velikog oca.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Nova stvarnost čeka našu djecu, opremljena strašnim oružjem uništenja  – hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat

ratne igre

Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice

Pisanje je drskost. Poslije više od 5000 godina pisma što se još tu ima za reći, a da već rečeno nije? Sama pomisao na kilometre ručno ispisanih klinastih pločica, papirusa, papira, pa onda oceani posječenih šuma samo da bi se u knjižurinama nešto tiskalo. I zato pred tim teretom svojih predšasnika današnji pisac treba biti zbilja drzak. 

Brano Mandić drzak je čovjek, u najboljem smislu te riječi, u ovom da se drznuo da piše. Osobito je drsko drznut se u maloj zemlji Crnoj Gori pisati tako opako drsko o toj istoj zemlji, a drzništva nisu pošteđene ni susjedne zemlje, a ni velika Amerika. Drznik Mandić tako jaše kroz prošlost, sadašnjost i gleda u budućnost, vitla tim svojim perom moćnijim od sablje na povijesne ličnosti i današnje društveno-političke uglednike, usamljen kako već pisac-jahač bude kad se odluči na tu vrstu kritičkog pisanja.

Problem koji imam s Mandićem je problem onog rimskog vojnika koji je molio Isusa da mu ozdravi slugu. Moja drskost nije dostojna njegove drskosti da bih se drznuo suditi o knjizi takvog drznika, no kako sam zamoljen da se odvažim na to, evo ide moje ništa.

„[Zbogom novine](https://www.platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine)“ bilo je jedno fantastično putovanje, da ne kažem ljetopis ili turistički vodič za nekoga tko ne poznaje Crnu Goru tako dobro, njezine prirodne i ljudske krajolike, njezinu slavnu prošlost i osrednju sadašnjost, ali u takva doba živimo, da kao susjedi i komšije ne znamo jedni o drugima ništa, kao ni sami o sebi uostalom. Brano Mandić nije takav. On prije svega poznaje sam sebe zorno pokazujući to u mnogim autorefleksnim tekstovima u ovoj knjizi, a onda zna i Crnu Goru, njene žitelje, njezinu prošlost, njene ljepote, mane i vrline, vlastodršce, crkvene veledostojnike, intelektualce i one koji se takvima samo osjećaju. Zna on i nas iz komšiluka, ali jebo ti nas.

Iako ne znam puno o Crnoj Gori, znam da se tamo mjera svačijeg pisanja uzima u poredbi s Njegošem. Za razliku od Mandića kojeg jesam, Njegoša nisam čitao, baš kao ni crnogorski predsjednik, pa mu onomad moj predsjednik dođe u goste i citira mu Njegoša, što je malo i nepristojno od njega, jer je ponizio domaćina, ali takav vam je naš predsjednik, ponižava on i doma kod nas gdje stigne i umije. No ono što mogu reći, kao bolji gost od svojeg predsjednika svojem domaćinu Mandiću, da ako je Njegošu svaka bila kao u Mandića, onda je i taj Njegoš bio nešto. No, kao i crnogorski predsjednik, ne bih znao što.

Ono što znam je da sam u ovoj knjizi vidio onu rijetku ljepotu pisanja o bogu i vjeri od strane Mandića koji objašnjava da nije vjernik, da nikad nije prigrlio pravoslavni „novi val“ 90-ih, ali ga to nimalo ne sprečava da šamara svećeničke velmože baš tom njihovom vjerom i baš tim njihovim bogom, poznavajući božjeg sina jedinca, njegove riječi i zapovijed ljubavi bolje nego njegovi ovlašteni ovozemaljski zastupnici iz SPC-a. O životu po tim riječima da i ne pričam.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11d995da-b9c7-40f1-857d-c671afdff789)

Zabavna je ljudska i intelektualna superiornost s kojom se Mandić igra s političarima u svojoj zemlji, iako nikad ohol, nego maksimalno empatičan dok šaljivo pokušava dekonstruirati što pokreće te male i pokvarene ljude. Sigurno mu kažu sugrađani, kao i mnogima od nas što se rekreativno bavimo satirom, da se ne treba na to žaliti što su vlastohlepnici takvi kakvi jesu, jer da nema takvih ljudi, o čemu bi on pisao, te da treba biti zahvalan što živi u takvoj zemlji. 

Takvima bih poručio nešto što je rekao naš američki kolega nedavno: „Nitko ne ide čistaču WC-a i govori mu – Gle, netko je iza sebe ostavio eksplozivni proljev da ga očistiš, blago tebi!“

Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige? A i novine ako im je zbilja kraj, pa dobar zbogom su dobile, bolji možda nego zaslužuju. Stoga, dragi čitaoče ako si upravo uzeo ovu knjigu u ruku i gledaš što piše na poleđini, na krivom si mjestu. Knjiga počinje s druge strane i prođi je cijelu, pa se onda vrati ovdje da ti kažem – Ha? Jesam ti rekao? 


Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige?