Nakon velike euforije koja me pogodila tokom svjetskog prvenstva u fudbalu, sada gotovo ne palim televizor. Istrošio se moj kapacitet za praćenje sporta, onako kao što se istroši želja za praćenjem fejsbuk postova nakon godina aktivnosti na toj mreži. Skrolujem reda radi, iz navike i zavisnosti, iako me sve manje uzbuđuju sadržaji na mrežama, a još manje dijeljenje na njima. Pun je fejzbuk nacionalista, nacionalnog erosa i prča, pun je mržnje i neliječenih psihičkih stanja, pun je tuđeg ljeta, ručkova i djece, prema kojima sam ravnodušna jednako kao i oni prema mojim psima u bašti. 

Na mrežama nema brige i nema prijateljstva, zato sam odustala. Iz ravnodušnosti me još samo prene nepravda i pokušaj da se patologizuje normalno, pa onda imam želju da reagujem.

Prije nekoliko dana crnogorska atletičarka Marija Vuković osvojila je bronzanu medalju u skoku u vis na Evropskom prvenstvu u atletici. Preskočila je 195 cm i upisala Crnu Goru na sportsku mapu Evrope. Ipak, ono što sport preskoči, to Crna Gora ne može – sumnju u ispravnost nacionalnog osjećanja.

Atletiku nijesam pratila, pa sam o uspjehu saznala na portalima. Poslije sam ušla da pogledam bronzani skok. Bravo, Mare, pomislila sam tepajući, kao da mi je rod ili komšinica, i nastavila da gledam radovanje, kako djevojka prilazi treneru, a potom i ocu, ogrće crnogorsku zastavu i prosljavlja. Zadovoljno sam odložila telefon. Nekad mi je žao što nijesam sportista: zamisli taj momenat osvajanja medalje... Onda sam zaboravila na Mariju sve do jutros, kad sam na društvenim mrežama vidjela nekoliko tvitova i fejsbuk postova koje moji poznanici lajkuju, komentarišu i usaglašeno dijele.

Bili su to postovi intelektualaca i profesora koji su javno iznijeli mišljenje da se Marija Vuković samo koristi Crnom Gorom, da ona nije iskrena u nacionalnom osjećaju i ponosu. Pozivaju da Marijin uspjeh gledamo bez emocija, kao što ona gleda Crnu Goru. Drugim riječima, priznajemo ti medalju, ali da si Crnogorka ne. Sve to zbog toga što je Marija godinama prije u nekoj zabavnoj emisiji lupila glupost i crnogorskog orla nazvala kokoškom. Zalud se kasnije izvinjavala, zauvijek je naljutila *prave Crnogorce*, koji su zaboravili da Marija nije prvak akademije niti društveno-politički radnik, nego se možda jednostavno nije snašla u javnom istupu. Kako god, ta nekakva primitivna pošalica koju je pokupila kao opšte mjesto, možda baš sa fejsbuka, formirala je Mariju u kolektivnom (ne)svjesnom crnogorskih ljutih patriota.

Sa aktuelnim istupima intelektualaca i profesora stvar stoji drugačije. Njihov posao nije da skaču uvis ili udalj, nego da oblikuju javno mnjenje. Oni su školovani za analizu u korist društva i racionalnog sagledavanja stvarnosti, što bi trebalo da garantuju njihove titule i doktorati. Ipak, svojim riječima mnogi rade suprotno. I ne samo to – svojim pokudama čine da zaboravimo na Crnogorce i Srbe, na glavni društveno-politički narativ i zbilju; oni zapravo otvaraju pitanje dvije vrste Crnogoraca, onih pravih, čiji je nacionalni osjećaj iskren i jak (ovjeren zastavom na profilnoj slici), i onih drugih, sumnjivih, nedovoljno spremnih da domovinu vole, da joj se iskreno dive i da upere prstom u sve one koji su sumnjivi.

Onda sam ušla u komentare ispod problematičnih objava o sportistkinji. Sem mizoginih kritika na račun izgleda i držanja, iz komentara sam saznala da je Marija izbjeglica iz Knina. Naglašava se pritom činjenica da je sa porodicom pobjegla od rata i da je dom našla na Cetinju - kao da se od nje zahtijeva da bude veća Crnogorka od svih nas koji smo rođeni u Crnoj Gori; kao da njen posao nije da skače nego da neprestano zahvaljuje dok ne zadovolji kriterije nacionalnog ponosa rođenih Crnogoraca. Osjetila sam duboki stid što se neko stavlja u poziciju dokazivača i vječnog dužnika. 

Sa strane bi rekli da ima nešto fašistoidno u tome, ili makar da ide u dlaku sa histerijom protiv migranta, izbjeglica, raseljenih. U tom neznatnom detalju, u tom gotovo podsvjesnom ofiranju, karikaturalna crnogorska desnica, koju ovdje ipak moram uvažiti kao fakat, iako u nastajanju, kroz fejsbuk stenograme i populizam društvene mreže, nepogrešivo nalazi svoje mjesto na krajnje desnom polu, tamo gdje je najsigurnije biti pripadnik/ca jedne nacije, vjere, krvi, ili makar biti zahvalan/na što te ista ta jednorodna nacija toleriše.

Koliko je takvo "mišljenje i pjevanje" daleko od konstituisanja crnogorske ideje kao etičke a ne etničke, koliko je u raskoraku sa istorijom koja je izvanjcima i tuđincima dala važno mjesto u razvoju domaće kulture - sve je to valjda toliko očigledno da se podrazumijeva. Problem je što se i odbacivanje Drugog vrlo lako podrazumijeva, potom pretvori u grozni trend, naročito ako ga svojim mudrovanjem krunišu vedete sa slavnih crnogorskih univerzitetskih jedinica.

Patologizacija nacionalnog osjećaja, prebrojavanje krvnih zrnaca i odbacivanje „nedovoljno Crnogoraca“ toliko je glupa da je postala opasna, pa imam utisak da će svesti Crnu Goru na deset procenata nacionalno užarenih, zbog kojih će emancipatorska i uzvišena ideja napredne i inkluzivne Crne Gore potpuno splamćeti. Upravo takvi "domoljubi" možda dokusure ono što preživi velikosrpsku histeriju i popovsko-politička pojanja protiv ideje Crne Gore kakvu želim.

Juče sam u pekari čekala burek i momak koji je bio ispred mene pogledao je u moju majicu „Antifašistička Rijeka“, koju mi je poklonio moj drug, Jugoslaven sa Sušaka, Igor Bezinović. Momak nije ništa rekao, ali kad su mu rekli da izvoli kupiti pecivo, rekao je ponosno i glasno – „Tri hljeba, po srpski!“ – i okrenuo se ka meni. Nijesam ništa rekla, pomislila sam zadovoljno da će ova glupost i primitivizam uništiti velikosrpsku političku budućnost. Sad se bojim da neće, jer joj se jednaka glupost namjerila na navodno naprednoj, odbrambenoj crnogorskoj liniji. Ona je možda ponekad rječitija, manje primitivna i sirova, čak akademska, ali je jednako isključiva i opasna. Ona nesvjesno radi skupa protiv Crne Gore, skupa sa triprstašima. Protiv moje Crne Gore koja je otvorena, koja je dom, koja ne traži da neprestano ističemo zastave i razlike u odnosu na druge. Koja neće da bude silom drugačija od Hrvata, Srbijanaca i drugih sunarodnika iz stare Jugoslavije. Takva Crna Gora nestaje. To znači da nestaje i mogućnost zajedništva.

Patologizacija nacionalnog osjećaja, prebrojavanje krvnih zrnaca i odbacivanje „nedovoljno Crnogoraca“ toliko je glupa da je postala opasna



doskok

Visoko podignite gredu, serdari

U 42. epizodi radio emisije Zinzula, gost Brana Mandića je proslavljeni glumac Nikola Đuričko. 

U dinamičnom razgovoru, Đuričko se osvrće na svoj život u Los Anđelesu, izazove sa kojima se suočio nakon odlaska iz Srbije u petoj deceniji života, ali i na duboke društvene i političke rane koje muče region.

Kako izgleda "resetovanje" karijere u Holivudu, suočavanje sa vizama i radni dan glumca koji ne želi da bude samo zvijezda, već radnik u svojoj profesiji.

Etikete i sudski procesi: Đuričko otvoreno govori o tome kako je zaradio etiketu „antisrbina“, apsurdnim susretima u sudnicama i zašto smatra da je kritika vlasti obaveza svakog slobodnog čovjeka.

Ima li spasa? Razgovor o tome da li je spas individualan ili kolektivan, o propagandi koja decenijama oblikuje generacije i "šargarepi" zvanoj bolja budućnost koja je uvijek korak ispred nas.

Priča o čovjeku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan i o stalnoj potrazi za prostorom gdje se može disati bez paranoje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/b9fZdUPfXxE?si=IxvAkt2zN4sEl1s_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priča o čoveku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan

zinzula 42

Nikola Đuričko: Radni glumac i građanin nepokorni

Kevin Kenjar je antropolog koji se bavi lingvističkom i kulturnom antropologijom, posebno pitanjima jezika, nacionalizma, identiteta i etničke raznolikosti. Već gotovo dvije decenije istražuje prostor bivše Jugoslavije, s posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. Doktorirao je na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju, a trenutno je istraživač na Univerzitetu u Rijeci, gdje smo snimili 40. epizodu emisiji Zinzula. 

**Jesi li ti stranac?**

Rekao bih da jesam. Osjećam se ovdje kao da sam stranac. Ali, u isto vrijeme, rekao bih da sam naš.

**Jesi li se osjećao kao stranac i u Americi?**

Uvijek, da.

**Dakle, ne definišeš stranca geografski?**

Ne samo geografski.

**Nego?**

Ko pripada prvoj klasi, recimo, u Americi? To su bijelci, hrišćani i tako dalje… Nijesam odrastao tako. U jednom smislu nijesam stranac, zato što sam rođen u Americi. Međutim, ovdje, u Evropi, živio sam ukupno više od dvadeset godina. Kada se vratim u Ameriku, osjećam da nijesam Amerikanac. Ne razumijem kako funkcioniše američki život.

**Koje si godine rođen?**

Osamdeset druge.

**Jesi li išao u školu automobilom ili pješice?**

Busom, autobusom.

**Žutim?**

Pa da, naravno.

**Je li bilo zabavno?**

Meni je bilo normalno. Ali kada sam se prošle godine pošao u Ameriku s kolegama, oni su vidjeli žuti autobus i rekli: „Vidi, vidi, kao u filmu!“ Kao da je to nešto neobično.

**Otkud naš jezik? Kako si došao do njega?**

Počeo sam kao dijete, zato što su baba i djed bili iz Bosne. Nekoliko riječi prvo sam naučio na našem. Na primjer, „dinja“. Nijesam znao englesku riječ za to sve do srednje škole.

**A je li kod vas dinja melon ili watermelon?**

Dinja bi bila *melon*. *Watermelon* je lubenica. Mi smo govorili „bostan“.

**U Crnoj Gori je lubenica dinja —  a dinja je pipun.**

Kao u Dubrovniku! Sjećam se kada smo kupili dinju, tata je rekao: „Hoćemo li je zaklati?“

**Takođe, znaš da na Balkanu imamo izraz „spava kao zaklan“. Kako bi to ovoga trenutka preveo na engleski? Hajde, probaj.**

Uh, ne znam. Nijesam prevodilac. Uh, stvarno ne znam. 

**Znači, baba i djed su bili iz Bosne? Nijesu govorili engleski?**

Jesu. Učili su engleski preko televizije i na poslu. Nijesu govorili kao native speakeri. Uvijek su imali naglasak. Moj tata je naučio engleski. On je bio prva generacija koja ga je dobro govorila. Kada su imali papirologiju, poreze i slične stvari, tata je to radio još kao dijete.

**Kako si ti, kao dijete imigrantskog porijekla, zamišljao Balkan, svoj zavičaj? Jesi li osjećao da je to tvoje?**

Da. I za dobro i za zlo. Kada sam bio u srednjoj školi, trajao je rat. Mnogi rođaci došli su kod nas kao izbjeglice. Mnogo smo izgubili. Trinaest ljudi iz naše familije poginulo je u ratu istog dana. Kada su rođaci došli kod nas, nijesu znali engleski. Balkan nije bio neko daleko sjećanje na staru državu, nego nešto živo i veoma hitno. Tada sam naučio jezik, odnosno tada sam počeo ozbiljnije da ga učim. Oni su došli, nijesu znali engleski i svi smo bili zajedno u Americi — različite generacije, svi zajedno.

**I tu si, u stvari, dobio drugu domovinu i proširio svoj svijet. Je li to bila prelomna stvar zbog koje si u svom naučnom radu počeo da se baviš ovim prostorom?**

Da. Počeo sam da učim sve više i više. Još uvijek govorim s greškama. To mi je malo teško. Nijesam čovjek za to. Teški su mi jezici. Ali mogu da pamtim. Ponekad govorim s greškama, ponekad ne. Šta ću? I engleski je nekada imao padeže. Učio sam i staroengleski. U gimnaziji sam počeo da učim ruski. Htio sam da učim naš jezik, ali njega, naravno, nijesu imali…

**Došao iz Amerike, zna pomalo ruski… Mora da su na Balkanu pomislili da si špijun.**

Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to. Špijuni imaju novac, a mi nemamo.

**Kome vi dajete informacije — čovječanstvu?**

Da, i niko ih ne čita. Ako imamo ideju kako možemo promijeniti svijet, CIA nije zainteresovana.

**Ti si se dosta bavio nacionalnim i jezičkim identitetima. To je nešto što je ovdje naša specijalnost. Jesi li tokom istraživanja pronalazio tako umobolne situacije kao što su ove na Balkanu?**

To je veliko pitanje. Magistrirao sam u Mađarskoj, na CEU-u, studirao sam *Nationalism Studies* i to mi je bila glavna tema: nacionalizam, narodnost i tako dalje. Ali uvijek sam tome pristupao kao protivnik, jer sam protiv nacionalizma. Za mene to nije sport u kojem podržavaš jednu ekipu ili momčad. Nijesam za to. Protiv sam tog koncepta i takve politike jer ih smatram veoma otrovnim.

**Jesi li protiv nacionalizma kao političkog zastranjenja, ili si protiv nacionalnosti per se, kao osjećaja?**

I jednog i drugog, rekao bih.

**Dakle, nemaš nacionalni osjećaj?**

Ne, ne.

**Kako onda da te odredimo? Đe ćemo te staviti? Jesi li apatrid? Jesi li internacionalista?**

Mogu biti i jedno i drugo. Teška je to situacija jer ne znam kako bi bilo da živim kao ostali: da sam sa svojim narodom, na svojoj zemlji i tako dalje. To mi je čudna ideja. Nijesam imao takvo iskustvo. Ja sam mješanac — musliman, Jevrej i tako dalje. U svijetu u kojem su svi narodi „svako na svom“, za nas nema mjesta.

**To je baš dobra kombinacija — biti musliman i Jevrejin.** 

Da. I to uopšte nije paradoks. Obje bake pravile su iste kolače. Vanil-kiflice. Jedna baka je bila iz Beča, a druga iz Bosne. To su suvi kolači koji mogu dugo da stoje. Znaš, kao mali polumjesečići.

**Gledam sada Svjetsko prvenstvo u fudbalu i pratim kako se intoniraju himne. To se još veoma čvrsto drži. Misliš li da je postojao jedan period, možda devedesetih, kada je ta postmoderna klima bila na vrhuncu i kada se činilo da se nacionalizam i nacionalna država zaista približavaju nekoj vrsti kraja?**

Da, da. Sjećam se... Ali situacija je ovakva: ideja da će svaki narod živjeti na svom ognjištu nema šanse. Čak i ako imaju taj luksuz da žive na svom, neće tamo živjeti sami, nego sa drugima koji su došli. Kao antropolog mogu reći da smo uvijek putovali. Migracija je jedna od najnormalnijih stvari na svijetu. Uvijek je bilo tako.

**Kakva je to ideja da čovjek kaže: „Ja sam odavde. Uvijek smo bili tu“?**

Pa, to je laž. Možda su ih tako učili. Ako gledaš stare slike Rijeke, na primjer, ili samo šetaš gradom, jasno ti je kako je bilo. Ima njemački, mađarski, italijanski, naški... Kako smo došli do ovoga sada, da je sve ravno? Sad imamo samo engleski za turiste, a onda hrvatski i samo hrvatski? Val i val i val etničkog čišćenja. Kažu: „Mi smo uvijek bili tu.“ Da, ali i drugi su bili tu. Šta se desilo s njima? To je pitanje.

**Kako iz te pozicije gledaš današnji svijet?**

Teško mi je da ne budem pesimista. Rat ovdje, rat tamo, klimatske promjene i tako dalje — ne izgleda samo kao da je imperija došla do kraja, nego kao da se sve završava. Nadu mi daje jedino mogućnost da možemo napraviti nešto za budućnost, da napravimo nešto u lešini države

**Dakle, radimo s lešinom?**

Izgleda da... Ne znam kako će biti. Kako glasi ona rečenica - lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.

**Kako je biti stranac u Hrvtskoj. Recimo u gradu s kosmopolitskom tradicijom kakvu ima Rijeka…**

Ma hajde! Ljeti, kada je sezona bude najgore - ili si turista ili Hrvat. Takva je situacija. Bio sam na pijaci i htio sam da kupim paradajz — odnosno pomodore. Vidio sam znak na kojem je pisalo: „Istarski pomodori.“ Pitao sam ženu koja ih je prodavala: „Odakle su pomodori?“ Odgovorila je: „Iz Istre.“ Rekao sam: „To znam, to vidim na znaku. Ali odakle tačno iz Istre?“ Gledala me je, a zatim pogledala mog prijatelja iz Beograda, kao da se pita kako strancu da objasni odakle su pomodori u Istri. Kao da sam budala! Ali ja živim ovdje, jebote! Šest godina sam ovdje. To je Zagrebačka ulica, tamo sam živio! To je u mom kvartu. Ipak, ja sam stranac, pa se pretpostavlja da ništa ne znam o Istri.

**Slična situacija dogodila ti se u autobusu?**

Da, došli su mi prijatelji iz Mađarske i htjeli smo da idemo na plažu na Preluku. Autobus broj 32, koji ide tamo, kasnio je. Vidio sam da ćemo morati dugo da čekamo, pa sam rekao da nećemo ići njime. Došao je autobus broj 13. Znam da i on ide blizu. To je druga zona, pa cijena karte nije ista. Ušli smo i rekao sam vozaču: „Mogu li četiri karte za drugu zonu? Idemo blizu Preluka.“ Primijetio je da sam stranac. Nije govorio strane jezike i nije znao šta da kaže. Samo se naljutio i rekao: „Nein, no Preluk. Trideset dva. Raus, raus!“ Rekao sam mu: „Znam tačno gdje idemo.“ Ali on je ponavljao: „Nein! Raus! No Preluk! Trideset dva!“ Prijatelji su me pitali: „Zašto govori italijanski i njemački? Šta smo uradili?“ Ništa. Imam naglasak i on nije znao šta da radi.

**Nije bio svjestan da govoriš njegovim jezikom?**

Kao da nije čuo. Kao što sam rekao, postoje samo turisti i Hrvati. Zato nije znao šta da mi kaže. Zna da ne može da govori hrvatski s turistima. 

**Potpuno si mu poremetio sistem. Meni je prije svega fascinantno koliko dobro govoriš naš jezik. Kako su se zvale tvoje dvije bake?**

Erika i Zehra.

**Neka ovaj naš kratki razgovor bude posvećen Eriki i Zehri. Drago mi je što smo razgovarali.**

I meni.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/F6dG7FETxQs?si=lWcXnyxJpgmX-x1v" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>




Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to.

zinzula

Kevin Kenjar: Ideja da su narodi svoji na svome je laž

U jednoj tehnološkoj kompaniji u Silikonskoj dolini, iskusni programer provodi mjesece učeći vještačku inteligenciju da piše kod. Njegov zadatak je da stvori sistem koji automatski generiše softver, otkriva greške i optimizuje algoritme brže nego što to može čovjek. On zapravo radi na tome da sopstveni rad učini suvišnim i da izbaci sebe iz proizvodnog procesa.

Ovaj paradoks nije posljedica tehnološkog razvoja, već logičan ishod načina na koji funkcioniše savremeni kapitalizam. Tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša. Osnovno je pitanje u čijem interesu se koristi i kome donosi korist. U kapitalizmu ljudi rade da bi stvorili višak vrijednosti, a ne zato što su potrebni društvu. Vještačka inteligencija i automatizacija drastično povećavaju produktivnost i smanjuju potrebu za ljudskim radom. Ona ne dovodi do smanjenja radnog vremena, već broja radnika i činjenica je da se koristi radi profita, a ne društvenih potreba.

Za razliku od prethodnih tehnoloških revolucija, koje su primarno zamjenjivale fizički rad, savremene AI tehnologije direktno zahvataju sferu intelektualnog i kognitivnog rada. Onu sferu koja je decenijama smatrana relativno sigurnom osnovom srednje klase i stabilnosti razvijenih kapitalističkih društava. One uveliko zahvataju mnoge sektore: administraciju, finansije, medije, pravo, obrazovanje, dizajn, informacione tehnologije... Time se po prvi put u istoriji kapitalizma sistematski potkopava širok sloj intelektualnog rada koji je predstavljao društveni oslonac liberalnog poretka. 

U tehnološkom sektoru nastaju novi poslovi, koji su visoko specijalizovani, ali oni ne mogu apsorbovati mase radnika koje savremena tehnologija izbacuje iz proizvodnog procesa. Posljedica ovog procesa će, pored rasta nezaposlenosti, dovesti do strukturnih promjena klasnih odnosa. Masovna automatizacija danas ne prijeti samo radničkoj klasi. Ona prijeti i srednjoj klasi koja je u poslijeratnom periodu bila ključni faktor političke stabilnosti zapadnih društava i koja sada gubi ekonomsku sigurnost.

Kapitalizam, koji je decenijama održavan obećanjem društvenog uspona i stabilnosti, vrlo je moguće da ulazi u fazu unutrašnjeg raspadanja. Upravo u Sjedinjenim Američkim Državama – srcu globalnog kapitalizma – mogu se očekivati najdublji potresi, jer kontradikcije sistema postaju nepodnošljive čak i za slojeve koji su ga nekada podržavali. Kako je Marks predviđao, istorijski uslovi za prevazilaženje kapitalizma sazrijevaju upravo tamo gdje je on najrazvijeniji.

Mogući racionalni odgovor na ovu situaciju bio bi skraćivanje radnog vremena, društvena kontrola tehnologije i preraspodjela bogatstva u korist većine. Međutim, takve mjere su nespojive sa logikom kapitala, jer umanjuju profit i potkopavaju moć vladajuće klase. Zbog toga, kapitalizam reaguje autoritarno kroz smanjenje socijalnih prava i jačanja represivnih aparata države.

Pod kapitalizmom AI služi profitu. Povećava produktivnost kako bi se radnici otpustili, fond plata oborio, a dodatna vrijednost koncentrisala u rukama malog broja kapitalista. Radnik kada prestane da bude „isplativ“ postaje suvišan. Zato automatizacija proizvodi nezaposlenost i nesigurnost.

U socijalističkom sistemu, gdje su sredstva za proizvodnju društveno vlasništvo, AI bi imao potpuno suprotnu funkciju. Ako mašina može da obavi posao deset ljudi, to ne znači da devet moraju biti otpušteni, već da se radno vrijeme svima skraćuje. Produktivnost ne ide u džep kapitaliste, već se društveno dijeli kroz kraći radni dan, duže slobodno vrijeme i viši kvalitet života. Tehnologija je već pokazala da društvo može proizvoditi više sa manje rada. Pitanje je samo ko je kontroliše.

Vještačka inteligencija, dakle, ne nosi sama po sebi emancipatorski potencijal. U okviru kapitalističkih odnosa proizvodnje dovodi do produbljivanja klasnih suprotnosti. Tek u društvu zasnovanom na demokratskoj kontroli proizvodnih snaga, ona može postati sredstvo oslobođenja čovjeka od prinudnog rada.

Američki kapitalizam je naročito ranjiv na ovu transformaciju jer je gotovo u potpunosti lišen mehanizama socijalne sigurnosti. Gubitak posla u uslovima masovne automatizacije može dovesti do egzistencijalnog sloma, a ne samo privremenog pada prihoda. Zbog toga razvoj AI u SAD ne bi proizveo samo ekonomsku, već i duboku društvenu i političku krizu. U američkom kontekstu, vještačka inteligencija dovodi do situacije u kojoj sistem više nije u stanju da obezbijedi masovno zaposlenje, dok istovremeno stvara ogromno društveno bogatstvo koncentrisano u rukama tehnoloških korporacija.

Srednja klasa u SAD, decenijama ideološki oslonac liberalnog poretka, ubrzano se urušava. Stvara se masa nesigurnih, prezaduženih i politički dezorijentisanih ljudi. U takvim uslovima, društveno nezadovoljstvo poprima različite oblike: od desnog populizma i autoritarnih tendencija, do potencijalno radikalnih lijevih odgovora.

**Istorija se vraća po Fukujamu**

Pad Berlinskog zida i raspad birokratskih komunističkih režima u Rusiji i Istočnoj Evropi izazvali su talas euforije na Zapadu. Njihova smrt slavljena je kao „kraj socijalizma“ i konačna pobjeda „slobodnog tržišta“. Frensis Fukujama je proglasio „kraj istorije“, trijumfom zapadnjačke ideje, pobjedom liberalne političke demokratije i tržišne ekonomije nad „mračnim silama totalitarizma i tiranije”, iako je, par godina kasnije istakao da je sa moralne strane socijalistička šema raspodjele pravednija, ali je nefunkcionalnost njen glavni problem.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, zagovornici neoliberalnog koncepta obećavali su novu eru mira, prosperiteta i demokratije, zahvaljujući slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Kolaps birokratski kontrolisanih planskih ekonomija na Istoku služio je kao definitivan dokaz propasti „komunizma“, time i ideja Marksa i Engelsa. Danas, tri decenije kasnije, svjedoci smo agonije društveno-ekonomskog sistema na Zapadu, što je uzrok mnogim ratovima i nasilju u svijetu, koji su postali glavna obilježja epohe u kojoj živimo.

Kapitalizam je način proizvodnje usmjeren na dobit, a ne na zadovoljenje ljudskih potreba. Otuda proizilaze sve krize i ratovi. Eksploatacija je njegova nužnost. Pitanje više nije da li kapitalizam ima alternativu, već koliku će društvo platiti cijenu njegovog opstanka. A alternativa postoji – sistem zasnovan na proizvodnji za potrebe većine, a ne za profit manjine. Demokratsko društvo utemeljeno na socijalnoj pravdi i racionalnom planiranju. Ta alternativa zove se socijalizam. To nije birokratska i autoritarna tvorevima iz staljinističkih režima, jer onog dana kada je pao Berlinski zid nije srušena radnička vlast, jer nje nije ni bilo. Srušen je sistem uzurpatora te ideje.

Marks nikada nije tvrdio da će socijalizam nastati u zaostalim društvima, već upravo suprotno, da će komunizam biti istorijski proizvod najrazvijenijih kapitalističkih zemalja, tamo gdje kapitalizam sam stvori materijalne uslove za svoje prevazilaženje. On je ukazivao da kapitalizam kroz razvoj proizvodnih snaga proizvodi vlastite unutrašnje kontradikcije. Vještačka inteligencija danas predstavlja najviši stepen tog razvoja, ali istovremeno i tačku u kojoj se sistem sudara sa sopstvenim granicama. Sistem u kojem rad postaje tehnološki suvišan dovodi u pitanje samu osnovu kapitalističke reprodukcije.

U SAD i razvijenim kapitalističkim zemljama, revolucija danas ne bi bila ustanak po uzoru na revolucije iz XX vijeka, već raspad sistema iznutra. Počela bi nemogućnošću da države obezbijede ljudima osnovnu egzistenciju, siguran rad, zdravstvenu zaštitu i stanovanje, dok istovremeno mali broj ljudi akumulira ogromno bogatstvo kroz automatizaciju i Al. Ta revolucija bi se odvijala kroz paralizu ključnih sektora, kombinovanu sa masovnim štrajkovima, odbijanjem dugova i kolektivnom neposlušnošću.

Ako se danas može govoriti o „kraju istorije“, onda to neće biti Fukujamin trijumf liberalnog kapitalizma, već njegov istorijski poraz. Pravi kraj istorije mogao bi nastupiti onog trenutka kada čovječanstvo svjesno pređe iz društva eksploatacije u društvo slobodnog i solidarnog razvoja. Kada istorija prestane da bude istorija klasne dominacije. Ako se “kraj istorije” zaista približava, onda on ne dolazi kao Fukujamina liberalna idila, već kao kraj istorije kapitalizma. Kao slom sistema koji je proizveo sopstvene grobare. Ne u nerazvijenim periferijama, već u samom srcu imperije. I Marks je to znao. Imperije uvijek propadaju tamo gdje su najjače.

Pod kapitalizmom AI služi profitu. U socijalističkom sistemu, gdje su sredstva za proizvodnju društveno vlasništvo, AI bi imao potpuno suprotnu funkciju

AI narodu

Amerika i Engleska biće zemlja proleterska

Hej, superinteresantna osobo sa reklame ili osobo od uticaja na koju se mladi mogu ugledati, glumče, umjetniče, buntovniče, borče za prava ugorženih, revolucionaru, kralju, legendo gradska, oli se udarat po nosu? Nego što ću, kažeš ti, ali ću samo malo. Udaranje po nosu je super, samo treba pazit da se ne prećera. Tu je zajeb. Dakle samo lagano dječače plavi, djevojko u sutonu tihom, neprilagođeni mladiću, mangupe. Potrebna ti je jedino samokontrola koju imaju monasi sa vrha Tibeta, askete iz pustinjskih pećina, drevni podvižnici i žrtve pale za svoja vjerovanja. Tvoje je samo da budeš sposoban da se odupreš iskušenjima i uzbuđenjima za koja nisi znao da postoje, mislim, saznaćeš i to, čim te naša reklama dovede u tu priliku. Ali samo oprezno leba ti! Pazi molim te!

Dakle ako bi se ovako reklamirala droga (kojoj ipak ne treba reklama jer se, nažalost, svi drogiraju, i đeca i starci), možda bi bilo i nekih reakcija. Ovdje se radi o goroj stvari. Droga uništava ljudske životepojedinačno ali najčešće i onaj krug najbližih, ili ih barem udalji od nesrećnika pa svi pate nekako, ali se živi, šta ćeš mora se. Kocka, s druge strane, sahranjuje porodice, plemena, peta koljena i kičmene moždine društva koje je tradicionalno zatupljeno, stidi se poštenog rada, mašta o brzoj zaradi i izdizanju (ne stoke) iznad ostalih mučenika iz sela, siromašnih duhom – a bješe njihovo Carstvo nebesko!

Država tu neće reagovati, braniće kapitalizam i libertarijanski pristup biznisu od kojeg se i njima nađe nešto u čarapici, da mogu da popiju skupocjeni alkohol na nekom mjestu na kojem nema sirotinje a pogled je sjajan. Ali nisu problem izdajice svega ljudskog koje nam inače kroje kapu.

Gdje su udruženja roditelja, gde su razni pozivači na drevne vrijednosti, di su moderni ljevičari što postuju gluposti, đe je ovaj narod vrhunski? Gleda fudbal. I njihova đeca ga gledaju. I upijaju sve. Svaki zvuk, svaku priliku, šut ili paradu golmana, svaki Šofrov poklič, svaki urlik navijača, sve političke i socijalne nepravde. I sve reklame. I to nenormalno mnogo puta ponovljene, najogavnije reklame što se mogu zamisliti ako vam je iole stalo do umjetnosti marketinga i sličnih zabluda koje nam se sipaju u glavu.

Gledaju fudbal valjda, gledam i ja, stvarno je ok, uživam u utakmicama. Naročito otkako imamo pauzu za hidrataciju da bismo još 40 puta vidjeli reklame za kockarnice i smaranje nekog prosječnog glumca što mijenja karakter tri puta u tri rečenice. 

Mislim, ok je to, ne koristimo opasne termine, nisam ih ni ja koristio u prvom pasusu, moramo se služiti eufemizmima da ne ispadne da smo zli, daleko bilo, čak smo počeli da se igramo i sa AI grafikom, koja, ipak se mora priznati, ima jednu sjajnu prednost. Prednost je možda pogrešna riječ, možda ipak da kažemo spasonosnu dimenziju. Ako reklame za kocku postanu većinske AI generisane, to bi moglo spasiti obraz našim uglednim umjetnicima, revolucionarima, buntovnicima, intelektualcima, profesorima, doajenima, braći i prijateljima od reklamiranja takve razarajuće pošasti kao što je kocka.

Eto nade za moderne grešnike - možda će virtuelni likovi na sebe preuzeti grijehe koje bismo mi, za trideset srebrnjaka, rado napravili i ostaviti nas da se žalimo na situaciju u zemlji, na politiku i kuda to zaboga ide ovaj svijet. Da se žalimo na nemaštinu, zagađenje, nedostatak čiste i pijaće vode. Uzeti nam grijehe i pustiti nas da se žalimo na sve. Siromašniji, ali čistije duše. Koliki bi bio koeficijent da bismo pristali na to?

 



Uživam u utakmicama, naročito otkako imamo pauzu za hidrataciju da bismo još 40 puta vidjeli reklame za kockarnice

ti-bet

Kladionica ili kadionica

Dana nema da mi glupi ChatGPT, inače u stvarima pravne filozofije i hermeneutike vješt kao da je teoriju izučio na čuvenom fakultetu u Momišićima, ne kaže da bi mi nešto preporučio "iz iskustva".

Da neki podatak od katastra tražim kroz slobodan pristup informacijama, jer tako brže odgovaraju; ili da za sporazum o priznanju krivice ne predlažem izricanje jedinstvene kazne.

Neku efemernu stvar, tehnikaliju, nešto što nisi mogao da saznaš čitajući Kanta ili Radbruha, nego tako što si koji par cipela odrao idući hodnicima naših sudova i drugih uvaženih institucija.

I dana nema, takođe, da ja, koji sam do dvanaeste godine života mislio da se satelitski program emituje direktno iz svemira, ne odem kući razmišljajući o tome o kakvom se to "iskustvu", pobogu, radi.

Racionalni dio mozga sklapa od fragmenata znanja iz informatike sliku kako se iz miliona izvora tu skupljaju informacije, pa ih algoritam obrađuje tako što u njih doda malo matematičke logike i servira ih po određenom lingvističkom modelu.

Iracionalni zamišlja da iza one tačke što pulsira dok piše "thinking" stoje duše umrlih kolega, koje su ostale u limbu i sada iskupljuju grijehe predajući svo svoje životno i profesionalno iskustvo bogu iz mašine.

I pita se: što mi sada njima dugujemo, i ko kome uopšte ostaje dužan u ovoj novoj podjeli znanja, bogatstva i dužnosti.

**NOVI FEUDALCI** 

Isto se, očigledno, upitao i Berni Sanders, čuveni američki senator i nesuđeni kandidat za predsjednika, početkom ovog mjeseca, kada je rekao da je AI izgrađen na zajedničkom znanju i radu, i da bi američki narod morao da dobije "kompenzaciju" za to.

Njegov predlog je jednokratno oporezovanje svih velikih igrača na ovom tržištu, što bi stvorilo državni investicioni fond vrijedan ciklione dolara, koji bi kasnije bili iskorišteni za potrebe američkih građana.

Sandersova je ideja, dakle, ograničena prirodom njegove funkcije, i u prostornom i u ideološkom smislu, ali je važna zato što prvi put u javnoj, medijskoj i političkoj sferi, postavlja pitanje od koga će zavisiti sudbina generacija koje dolaze: čije je naše znanje i iskustvo, i može li se ono, primjenom novih informacionih alata, komodifikovati i prodavati – upravo nama koji smo ga stvorili.

Ovo je pitanje koje zadire u samu srž kapitalizma, sistema što, sasvim u neskladu sa dogmatskim objašnjenjima njegovih apologeta, prije svega služi da nam pojedinci  koji su ekonomski jači ili bliži izvorima vlasti - prodaju resurse koji bi i po božanskim i po ljudskim zakonima morali da pripadaju svima podjednako.

Do sad su nam, znači, prodavali našu vodu, naša žita i bilje, kamen i so. To je sve stvaralo osjećaj nepravde, ali nije bilo beznadežno, jer nije moglo biti centralizovano. Naprosto, nije postojala mreža koja bi pijaću vodu transportovala bez velikih troškova iz Crne Gore u Ameriku, nego nas je globio neki lokalni šišnjar koji ima para da proizvede dovoljno boca, i usput je dobar sa vlastima pa je dobio koncesiju.

Sada smo, međutim, dobili nekoliko, mahom američkih i možda kineskih, tehnofeudalista, koji sve što smo mislili i pisali na internetu u poslednoj deceniji ili dvije, pretvara u robu, a nas u kmetove koji nesvjesno stvaraju vrijednost za njihove feude.

 **JAČI KAČI**

Evropska unija se onda čini kao jedan od rijetkih entiteta spremnih da se znanjem i političko-ekonomskom moći suprotstavi ovom trendu, i ona to na prvi pogled pokušava u više pravaca – svojom čuvenom GDPR uredbom kojom se nalaže transparentno upravljanje podacima, kao i konceptom autorskih i srodnih prava, koji je, konačno, i nastao u njenom krilu.

Za dosljedno sprovođenje ovog prvog je, međutim, potreban tehnološki nivo koji odavno ne stanuje na Starom kontinentu, i priča o zaštiti podataka je više ideološko-manifestna nego što ima realne domete.

Dok kod autorskog prava dolazimo do vrhunca tragedije našeg doba, u kojoj je glavni junak na početku ušao u pogrešan voz,  i na kraju shvata koliko je svaka stanica sve dalja od mjesta gdje je htio da stigne.

 Autorska prava su, naime, čedo kasnog merkantilizma i prpošnog ekonomskog liberalizma, te izraz jedne naoko plemenite ideje – da su misao, znanje i kreativnost nešto što je vrijedno, i samim tim mora biti plaćeno, kao i svaka druga roba. A država (čitaj:politika) nad tom trgovinom treba da ima kontrolu.

Šta, međutim, raditi kad vas razvoj tehnologije dovede u situaciju da država više ne može da vrši efektivnu kontrolu, a pravila koja ste uspostavili kao osnov dogovora između dvije strane u trgovini – nemaju moći da slabiju stranu, a to je ona koja prodaje znanje, zaštite od nasrtaja jačega?

Jer su prava intelektualne svojine ograničena u vremenu, sputana u načinu zaštite (ne štiti se puko prenošenje znanja, razgovor, mišljenje, iskustvo... a to je baš ono što našim feudalcima treba) i ne odražavaju suštinu novonastalih odnosa.

U toj borbi Davida i Golijata očekuje se da Sud pravde EU uskoro donese presudu u slučaju Like company vs Google, u kojoj jedan mađarski izdavač tvrdi da je nedozvoljeno da Gemini koristi njihove tekstove za treniranje AI modela, i da onda reprodukuje djelove bez dozvole i plaćanja naknade. Presudu ćemo vjerovatno dočekati ove godine, i ona će, još vjerovatnije, sasvim u skladu sa pravnom tradicijom koju smo izgradili, biti bazirana na tome da AI može da koristi javno dostupne novinske izvore za treniranje modela, i da je jedino što ne smije da radi – reprodukovanje sadržaja takvih da previše liče, odnosno plagiraju originalni tekst, bez pozivanja na izvor i na način koji bi bio nedozvoljen u klasičnom medijskom pravu.

Što je prepreka koju će i Google i ostali u budućnosti lako preskočiti.

**PROKNJIŽENO**

Ruši se, dakle, jedan svijet u kome ste imanje, a ne znanje, proglasili vrhunskom vrijednošću. Mislili ste da možete taj poredak kontrolisane borbe za prisvajanje svega, od plodova zemlje do ljudskog duha, da uspostavite tako da garantuje relativni mir, pa čak i neki privid pravednosti. Onda je upravo razvoj ideja doveo do situacije u kojoj se pravila okreću protiv većine i guraju, na način neviđen u ljudskoj istoriji, svu vrijednost u ruke nekolicine.

Kompletno ljudsko iskustvo, kreaciju, znanje i razumijevanje...i snove i javu – kablovima u jedan centar koji će to prodavati kao second hand robu.

Treba se na ovom mjestu sjetiti veličanstvene Kišove priče "Enciklopedija mrtvih" u kojoj pisac varira religijsku temu, Mormonsku knjigu u kojoj su na mikrofilmovima sačuvani podaci o svakom živom biću za koje su autori saznali. Kod Kiša je ova storija doživjela kniževnu transpoziciju i postala "egalitaristička vizija svijeta mrtvih", ideja da svako ljudsko biće na neponovljiv način doprinosi zajednici i da je njeno ili njegovo iskustvo nešto što se mora sačuvati.

Realnost se danas, u stilu najbolje antiutopije, sprda sa ovom plemenitom prosvetiteljskom idejom, i kaže –  aha, biće sve sačuvano, ali do one tačke i na onaj način koji će donijeti pare gazdi, a tebe učinilo robom. Anonimnim.

Možda je, dakle, Sandersova ideja pionirska (da, živite u svijetu u kome se pionirske ideje rađaja u glavama osamdesetčetvorogodišnjaka), i pomalo naivna u efektima koje priziva, ali izvjesno nosi klicu jedne pobune na koju ćemo biti prinuđeni da bismo sačuvali svoju suštinu.





Kompletno ljudsko iskustvo, kreaciju, znanje i razumijevanje...i snove i javu – kablovima u jedan centar koji će to prodavati kao second hand robu


PRAVO PRENOSA

Ruši se, dakle, jedan svijet

Kad kritikujem kapitalizam i njegovu razornu logiku koja nas gotovo bez izuzetka otuđuje, istovremeno gubim nadu da se bilo šta novo može reći, naročito na mrežama, u etru, u sredstvima koja služe da kontrolišu, devalviraju ljudsko i svedu nas na korisnike. Na tim mrežama mnogi događaj izgleda kao spektakl za nekog meni dalekog, nepojmljivog, za političku partiju ili, još apstraktnije, algoritam. A algoritmi su novi logori, koji izgladnjuju, muče i uništavaju na suptilniji i, usudiću se reći, ne manje opasan način, jer u algoritmu, u toj apstraktnoj mreži lajkova, mišljenja i reakcija, nema nade, jer nada ne može biti održana u online prostoru predugo. Za nadu treba drugi čovjek i njegova povijest, njegovo stanje, ako hoćete, njegova patnja.

Jedna sam od onih osoba koja od djetinjstva prati fudbal. Počelo je sa velikom ljubavlju prema Juventusu, Edgaru Davidsu, Kamoraneziju i Nedvedu, a poslije i Barceloni, nakon što je Ronaldinjo iz PSŽ-a počeo igrati u katalonskom klubu. Poslije srednje škole više sam pratila Bajern iz Minhena i gledala evropska i svjetska prvenstva. Fudbal je, po definiciji, ono što kao filozofkinja usmjerena na kritiku kapitalizma, nejednakosti i otuđenja treba da prezirem, ali ipak ima nešto marksistički relevantno u Svjetskom prvenstvu, makar za analizu i razumijevanje geopolitičkih odnosa, makar kao potvrda onog što znamo o globalnom Jugu i njemu nadređenom Sjeveru.

Kad je prije nekoliko večeri, u toku utakmice Švajcarska – Katar na teren izašao rezervni igrač, komentator je rekao da ga je Milan kupio za 40 miliona, iako ne igra previše. Zamislite 40 miliona eura za rezervnog igrača, zamislite onda uspješnije fudbalere i njihove cijene, zamislite taj biznis koji čini da se osjećamo tako glupo dok shvatamo da gledamo basnoslovne cifre koje trče terenom. Da stvar bude još poraznija, trče na terenu neke američke savezne države, koja somalijskog sudiju ne prihvata kao ljudsko biće, koja ne dozvoljava svim nacijama jednako da budu uključene u igru ili prate svoj nacionalni klub, a tim Irana odmah nakon utakmice hitno šalju, umjesto u hotel u Kaliforniji, u Meksiko, za svaki slučaj.

To znači da fudbal ima potencijal da pokaže kako stvar stoji na opsadnom svjetskom terenu, manje zelenom, a više represivnom. Ko su ti svjetski drugi, ko su ti stranci s kojima zapadni čovjek ne može da se poveže, đe su te kulture koje ga plaše i tjeraju da mu granične policije reaguju? Što je to drugo što, drukčije doli BDP, predstavlja svoju zemlju? Ko su te zemlje koje u pauzama za navodnu hidrataciju, ili tokom vijećanja VAR-a pretražujemo po geografskoj karti? Kakvo je to prvenstvo u kojem igrači čekaju na terenu da se nama, na malim ekranima diljem svijeta, završi reklamni blok? 

Kakvo je to poniženje fudbala i čovjeka?

Ipak, u tom dobro upakovanom poniženju, i mimo njega, ima i onog što u širem smislu možemo nazvati ljudskim, a mimo toga što su fudbaleri preplaćeni, a karte za utakmice preskupe – klasnom borbom. Navijači Bosne i Hercegovine skandirali su na američkim ulicama Palestini, na tribinama su pjevali ljubavne pjesme, staroj Jugoslaviji dali su nadu, ne u fudbal, nego u ljubav i dostojanstvo. Izbacili su politiku iz postnacionalne mobilizacije, u kojoj nakon njihovog remija srpski tabloidi govore o Lukiću Srbinu, a hrvatski o „vrataru“ Hrvatu. Nejaka, ratom razorena Bosna uči komšije o ljubavi, o nadnacionalnom, o uzvišenijem.

Iranski fudbaleri nose simbol sjećanja na broj stradale djece pod američkim bombama, a Haićani meću poljsku zastavu u znak sjećanja na saosjećanje s kolonijalnom mukom malog naroda iz 19. vijeka. Pun je teren ljudskih priča koje traju i preko devedeset i nešto minuta igre, pun je fudbal simbolike, pun je svijet zemalja od kojih možemo nešto naučiti, ne o nacionalnom, ne o mržnji, ne o rezultatu i snazi, nego o solidarnosti, otporu i ljudskom.

Zato ovo prvenstvo gledam kao klasnu borbu, gledam i čekam Ibrahimovića da na našem zapjeva Brenu u američkom studiju, čekam da neki veliki ljudi progovore jezikom mimo cijene transfera ili ličnog bogatstva. Čekam da zapjevaju planine, stepe i pustinje nekih zemalja koje Zapad ne razumije, jer je jezik zapadnog svijeta sve manje razumljiv čovjeku. Algoritamski jezik, koji srećom Bosanci, Cabo Verde i drugi „drugorazredni“ na ovom prvenstvu ne razumiju, jer ga oni razbijaju – srcem.



 Čekam da zapjevaju planine, stepe i pustinje nekih zemalja koje Zapad ne razumije, jer je jezik zapadnog svijeta sve manje razumljiv čovjeku

više od igre

Ovo prvenstvo gledam kao klasnu borbu

Kad sam čuo navijače Bosne i Hercegovine kako pjevaju „Ljiljane“ usred Sent Luisa, na pripremnoj utakmici protiv Paname, nisam mogao da se ne sjetim svih aviona, pa i onog što me je prvi put prebacio u tu ničiju zemlju i svačiju nadu, ili što bi prost narod rekao – Ameriku-čemeriku.

Sad se tamo igra lopte i dok ovo pišem Bosanci i Hercegovci drže bod. Ne znam hoće li se dalje kvalifikovati, ali ovo o čemu pišem ne tiče se te vrste pobjeda. Cijeli je stadion pjevao, a onda se desila pauza za uzdah, ta sekunda uzimanja daha i nastupila osobena tišina, duboka, imigrantska, paklena cezura iz koje se prolomio zvučni udar: „U ovom gradu ja nemam nikoga.“ To hvatanje daha me je dirnulo, snimio sam kratku [FB poslanicu](https://www.facebook.com/share/v/1cnqCYYzgq/) i od tada dobijam poruke pune ljubavi i nade. Dodirnuo si srca mnogih, piše mi jedan čitatelj. 

Poznato je meni to hvatanje daha, ali na drugi način.

U mojoj zemlji postoje stihovi „Na Lovćenu Njegoš spava“, pa se dvije grupe podijele i posisaju sav vazduh iz sobe uoči novog stiha, da bi jače grunuli istinu do koje tako dirljivo drže. Vazduha prifali u sobi, ponekome pripadne muka, da bi naše dvije grupe ispalile svoje osvojene svjetove u etar: jedni kažu „najmudrija naša glava“, drugi kažu „najmudrija srpska glava“. I to traje cijelu mladost, a mladost je vječnost, zajedno sa inim otadžbinskim kičom koji jednako zaziva kralja, otadžbinu, mrtve generale ili granične patrole. Sve nam je to ostalo od čukunbaba i držimo ga se manje-više regionalno; vrijeme i prostor skupljamo u te jadne tačke raskola.

A onda stigne avion, povede te za Ameriku i tamo se nađeš u gradu u kome nemaš nikoga i pjevaš ljubavnu pjesmu domovini u čast.

I baš su tu Bosanci i Hercegovci ovog puta pokazali kako pjesma jedne nacije može biti ljubavna, kao „Danny Boy“, uostalom, sa ili bez mjehova i gajdi, ali uvijek sa istim sjetnim pokoravanjem sili koja oslobađa ljubav.

I znam da su na tim tribinama bili mnogi hajvani, kao što je hajvan i autor ovog sentiša; znam da bi bilo glupo idealizovati navijače, makar bili zidari i keramičari iz Misurija, izbjeglice iz najstrašnijeg rata ili ljubljeni Jugosloveni... U redu, predajem se, ipak ću ih idealizovati, jer nekog ideala se čovjek mora dokopati ako želi pristojno da završi tekst, a kamoli život.

Dakle, moja poenta je da svi balkanski navijači, sa ogavnim pokličima i marševima, sa svojim trubama i ciroznim refrenima, treba da se uče tišini i hvatanju vazduha, treba da praktikuju jogu i dišu na nosnice kao otmena sorta bosanskog i hercegovačkog tifoza iz nužde, parketara ili molera iz predgrađa Sent Luisa, koji se napio na stadionu od dva piva, kome je tuđe sunce udarilo u čelo, pa ne zna je li srećan ili tužan, plače li ili se smije; i je li to gore na nebu dron ili avion, pomjera li se ili stoji u mjestu kao njegova sudbina, zaglavljena pod nebom, u gradu u kome nema nikoga.


A onda stigne avion, povede te za Ameriku i tamo pjevaš ljubavnu pjesmu domovini u čast.