Festival političke podsvijesti “Satiranje” već je okupio više stotina posjetilaca i potvrdio da satira ima ljekovito društveno dejstvo. Počelo je u srijedu, jednom od najposjećenijih književnih održanoj večeri u Podgorici, predstavljanjem knjige "Zbogom novine" Brana Mandića, koji je publici govorio o svojim novinarskim i književnim počecima, političkim strahovima i zabludama. 

Knjiga eseja, kolumni i kratkih priča na 464 stranice daje presjek dosadašnjeg Mandićevog rada, ali i otvara novu perspektivu paralelnog čitanja savremene crnogorske istorije.

“Ovo naše festivalsko druženje je odgovor na razne pritiske koje ljudi slobodne misli moraju da trpe. Ne zaboravite, smijeh je političko oružje”, rekao je Mandić nakon promocije u Kulturnom centru 201. 

Drugog festivalskog dana na istom mjestu je nastupio Domagoj Zovak, hrvatski satiričar, sistemski potisnut iz posla i emisije *Prime Time*, koja je dugo godina zaštitni znak infotainment novinarstva u regionu. Korak dalje od ostalih, Zovak se proslavio oštrinom kritike, naročito nacionalizma, crkvene dogme i prešućivanja ratnih zločina u Hrvatskoj.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/60355e7f-907b-4e4a-a01b-83b1ec1bc925)
Zovak, foto: A. Jaredić

Večeras u 20 h majstori zapleta i rime, Brčko & Random, komentarišu promotivne spotove crnogorskih partija. Kultni radijski autor i podgorički hip hop fenomen pokušavaće da rasvijetle podsvjesne motive i poruke koje kruže lokalnim političkim prostorom od raspada stare Jugoslavije.

Festival će biti zatvoren dodjelom nagrade Zlatni jarac – statuetom koju je specijalno za ovu priliku izradio akademski vajar Adin Rastoder. Biće intonirana i himna Ujedinjenih Arapskih Emirata, prikladno posljednjih dešavanja povodom prodaje/izdaje Velike plaže u Ulcinju.

“Zlatni jarac je simbol otpora političkom iznurivanju ljudi i besmislu iza kojeg se uvijek krije samo jedna stvar - pljačka. Dakle, Satiranje ima budućnosti, rekao je Mandić, u ime organizatora, portala Normalizuj i izdavačke kuće Žuta kornjača.



 


Satira kao odgovor na sve pritiske koje slobodni ljudi trpe

FESTIVAL SATIRANJE 2025

Satiranje ima budućnost: Zlatni jarac je simbol otpora

Pozivamo poslanike da danas u Skupštini ne izjašnjavaju o Predlogu zakona kojim se potvrđuje sporazum sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Smatramo da je neophodno sačekati stavove Evropske komisije, Agencije za zaštitu konkurencije i Agencije za sprečavanje korupcije.

Ovu poruku je, tokom protesta ispred parlamenta, uputila Jovana Janjušević, direktorka Centra za zaštitu i proučavanje ptica. Protest je organizovan pod okriljem inicijative "Velika plaža ili Velika laža".

"Za manje od 20 dana od potpisivanja (sporazuma) mi ga imamo na dnevnom redu Skupštine. Danas se u Skupštini odlučuje ne samo o Velikoj plaži, već o suverenitetu zemlje. Problematičan je sporazum kojim će bilo koji investitor koji dolazi iz UAE, imati status povlašćenog investitora. Velika plaža je jedan od najvrijednijih ekosistema koje možemo pronaći na obali", istakla je ona i dodala da će ova lokacija postati "Natura 2000" stanište ulaskom u Evropsku uniju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2a91ebbe-ee69-4c6e-b2c3-cb18bfd320c8)
Foto: AntenaM{.caption} 

Koaliciju "Velika plaža ili velika laža" čine: Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), NVO EnvPro, NVO Parkovi Dinarida, Centar za istraživačko novinarstvo (CINCG), NVO KANA, Dr Martin Schneider-Jacoby Association (MSJA), CEE Bankwatch Network, NVO Crnogorsko društvo ekologa, NVO Green Home, NVO MogUL, Portal Ulcinj info, NVO Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), Biciklo.me, Expeditio, NVO Gradionica, Centar za građansko obrazovanje (CGO).



Protiv sporazuma koji ne podrazumijeva odgovornost investitora povodom moguće gradnje na Velikoj plaži

protest

Ne damo Veliku plažu

Godine 1938.  nacisti zauzimaju Austriju, upadaju u stan Sigmunda Frojda, pljačkaju i oduzimaju lična dokumenta, nakon što su nekoliko godina pre toga u Berlinu javno spalili njegove knjige. Otac psihoanalize napušta Beč i odlazi u London, gde će, godinu dana kasnije, zamoliti lekara da mu ubrizga smrtonosnu dozu morfijuma. 

Iste godine u Beogradu je osnovano Psihoanalitičko društvo. A jedan od njegovih osnivača, Frojdov učenik, Nikola Mikloš Šugar (1897-1945), lekar, psihijatar i prvi jugoslovenski psihoanalitičar, školovan u Pragu i Berlinu, koji je pisao na mađarskom, nemačkom i srpskom, delovao u Subotici i Beogradu, a vojsku služio u Crnoj Gori, u tom periodu objavljuje jedinstvene političke  članke iz primenjene psihoanalize, nedugo pre nego što će psihoanaliza u Kraljevini Jugoslaviji biti praktično zabranjena kao „jevrejska nauka“. 

Iako pravoverni frojdovac i redovni član Bečkog (a potom i Budimpeštanskog) psihoanalitičkog društva, Nikola Šugar se nije zatvarao u okvire privatne kliničke prakse, isticao je ulogu ekonomskih i društvenih faktora u psihičkim smetnjama i budno pratio i analizirao tadašnje lokalne i globalne društvene pojave. Pisao je o problemima nerešenog stambenog pitanja, zalagao se za legalizaciju abortusa i za kontracepciju, objavljivao je u priznatim međunarodnim časopisima i uviđao značaj multidisciplinarnog pristupa. Iako nije bio član predratne Komunističke partije, novčano je pomagao porodice uhapšenih radnika koji su bili akivisti KPJ.

Njegov članak *Međunarodna vojna industrija* (1936) počinje raskrinkavanjem jednog naivnog, prostodušnog uverenja da „oružje koje služi suzbijanju neprijatelja, vojna industrija svake države, po logici stvari, proizvodi samo za sebe“, jer bi, u suprotnom, jačala tog istog neprijatelja. Davanje oružja u ruke neprijatelju zapravo se tretira kao protivzakonito samo ukoliko to čine pojedinci, ali kada to čine moćne privatne kompanije – stvari stoje potpuno drugačije. Šugar naglašava da je vojna industrija ranije skrivala svoje međunarodne veze, ali da su posle Prvog svetskog rata isplivali kompromitujući podaci o njenom „internacionalnom karakteru“. S obzirom na to da je jedini interes ove industrije goli profit, ona se služi svim sredstvima – vojnim kreditima, korišćenjem i zakupljivanjem štampe (odnosno medija), izazivanjem panike, plasiranjem neistina, podmićivanjem političara, ministara i admirala, ali i režiranjem sukoba i državnih udara, što potkrepljuju mnogobrojni primeri „instaliranih“ diktatora u zemljama srednje i južne Amerike. 

Posebno je zanimljiv primer zauzimanja francuske tvrđave Duomon tokom Prvog svetskog rata, kada su se nemački vojnici upleli u bodljikavu žicu koju je preko Švajcarske, tamo dopremila upravo nemačka (magdeburška) fabrika za proizvodnju žica i kablova. Sukobljene firme su stvorile zajednički centar u Švajcarskoj i tako, kako piše Šugar, unapredile ovaj „blagosloveni“ i unosan posao. Hemijska industrija, odnosno njene vodeće korporacije takođe su toliko isprepletane svojim interesima da „ruku pod ruku proizvode otrovne gasove kako za istrebljenje tuđih, tako i za uništenje svoga naroda“. Uzrok mržnje prema drugom ne treba tražiti ni u kakvim nepomirljivim razlikama u pogledima na svet – ti razlozi su mnogo „intimnije“ prirode – a vođeni su od srca krupnog kapitaliste do izvora novca, odnosno naftnih resursa.

Ključno mesto u ovom Šugarovom članku ne tiče se razotkrivanja konkretnih kompanija vojne i hemijske industrije koje u tom trenutku imaju apsolutni monopol, premda ih navodi poimence, već jasnog imenovanja „krvave internacionale“ koja, proizvodeći oružje, permanentno proizvodi i same ratove. Želja za uništenjem neprijatelja tako neizbežno radi na pogon samouništenja.

Drugi važan i za promišljanje danas itekako aktuelan članak objavljen je upravo 1938. godine, a naslovljen je *Pravo i sila*. Glavna Šugarova teza je da pravo i sila nisu suprotstavljeni pojmovi, već da prvo proističe iz drugog. Sila, kao ekskluzivni način rešavanja konflikta interesa u životinjskom svetu, kao i u prvobitnim ljudskim zajednicama (gde su snaga mišića i gola moć, a kasnije oružje, bila jedino sredstvo nametanje volje) „svoj cilj postiže najefikasnije onda kada protivnika trajno ukloni, tj. ubije“. Želja za ubistvom može se „pripitomiti“ jedino idejom da se neprijatelj može korisno upotrebiti, kada osvojeni postaje potlačeni. Sila jedinke može se slomiti jedino udruživanjem i upravo tako nastaje pravo koje Šugar imenuje kao „sila zajednice“. Uslov da to udruživanje bude dugotrajno jeste da sama zajednica bude trajna i organizovana, da donese propise, odnosno zakone i stvori svoje institucije. 

Zanimljivo je da Šugar ovde koristi sintagmu „institucije vlasti“ misleći na „pravne institucije“, a ova, uslovno rečeno „omaška“ kao da još više naglašava čitavu aktuelnu simptomatiku, dovodeći nas do same srži problema.

Pravo koje proizilazi iz zajednice lišeno je apstrakcije već samim tim što zajednicu ne čine jedinke jednake moći nego npr. muškarci i žene, odrasli i deca, pobednici i pobeđeni u ratovima, odnosno „gospodari i robovi“. Ne samo da je pravo „odraz nejednakih odnosa moći“, već se i pomeranja u odnosima moći dešavaju stalno, usled raznih ekonomskih i istorijskih razloga. Potlačeni nastoje ne samo da zadobiju veću moć, već i da je legalizuju. A težnja moćnika da se oslobode propisa i pravila koja važe za sve, svoju paradigmu i vrhunac naći će u ovdašnjem rasprostranjenom sindromu nekažnjivosti vlasti.

Šugar nije optimista. On smatra da se nasilno rešavanje konflikta interesa unutar okvira jedne zajednice ne može izbeći, dok se van njenih okvira, konflikti gotovo uvek rešavaju drugim vidom nasilja koje zovemo ratovima. Jedini način da se to izbegne podrazumevao bi stvaranje neke „centralne sile“, nalik Kantovom konceptu mirne zajednice naroda, kojoj bi se jedinoj dalo pravo intervencije u svakom konfliktu, što bi bilo učinkovito samo ukoliko bi ona istovremeno imala i svu moć. Autor ovde navodi propali primer Lige naroda, nekadašnjeg ekvivalenta Ujedinjenim nacijama, koja nema nikakvu realnu moć kojom bi garantovala pridržavanje propisa ili predloga koje donosi.

Šugar je u doba jačanja nacizma osetio skliznuće iz vladavine prava u vladavinu sile, zaključujući da se „u poslednjih nekoliko godina odnos prava i sile opasno pomerio u korist sile“ i da „eventualni trijumf nasilja preti svim našim kulturnim tekovinama“. 

*

Nakon bombardovanja Beograda, Nikola Šugar, koji je svoje tekstove često potpisivao pseudonimima, pešice se uputio ka Subotici, noseći samo jedan mali jastuk. Njegova biblioteka i stan u kojem su se održavali psihoanalitička okupljanja, opljačkani su i opustošeni. Zajedno sa subotičkim Jevrejima, deportovan je u stočnim vagonima, a umro je u terezinskom logoru, na samom završetku rata. Galopirajuća ratna pretnja i prodor nasilja navele su ovu svestranu i enigmatičnu, a potom gotovo potpuno zaboravljenu ličnost, da analizira i društvene simptome od kojih je i sam stradao. „Opasnost od koje nam se valja braniti“ danas nije nikakav imaginarni neprijatelj, niti nuklearna pretnja, već sama činjenica da su simptomi koje je Šugar detektovao još uvek tako hronično relevantni.

*Oba članka, koje je sa mađarskog jezika preveo Marko Čudić, objavljena su i dostupna u izvanrednoj studiji [Nikola Mikloš Šugar, Zarazna omaška, psihoanalitičke studije, članci i kritike 1925-1941](https://ifdt.bg.ac.rs/knjiga/zarazna-omaska-psihoanaliticke-studije-clanci-i-kritike-1925-1941/), koju su priredili Borislav Mikulić i Srđan Damnjanović, Institut za Filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, 2024.* 


Struktura nasilja

Put mržnje vodi do izvora novca

Zahtjev koji je nešto malo više od 6000 građana, kroz peticiju, podnijelo skupštinskom Odboru za obrazovanje, a koji traži uvođenje vjeronauke u crnogorske osnovne i srednje škole, kao nepatvoreni demokrata poštujem kao legitiman. Međutim, njegovo ispunjenje, u formi u kojoj je to zahtjevom predviđeno, smatram neostvarivim.

U državnim školama izučavaju se školski predmeti koji su utemeljeni na naukama, odnosno naučnim disciplinama. Nauke svoj korpus znanja stiču kroz naučna istraživanja, a naučna istraživanja podstiču sumnju i konstantnu doradu. Otvorena su za intervencije i za bolje dokaze. Vjerska učenja, suprotno tome, zasnivaju se na dogmi, nepobitna su, ne dozvoljavaju sumnju i insistiraju na vjeri. U jednom sistemu obrazovanja nedopustivo je imati cjeline zasnovane na pristupima koji su u međusobnoj koliziji. To bi učenike, naročito u mlađem uzrastu, prilično zbunilo.

Uvesti vjersko obrazovanje u državne škole, pored svega ostalog, značilo bi i upošljavanje velikog broja novog kadra u državne škole, a na teret budžeta. Jer, vjeronauku ne može biti raspodijeljena postojećem kadru, već bi ovaj predmet morali predavati specifično obrazovani kadrovi – ljudi koji su završili vjerske fakultete. U nekim školama za to bi trebao jedan a u nekim i tri nastavnika, zavisno od konfesija prisutnih u toj sredini. Potom, ne zaboravimo, pored tradicionalnih konfesija moramo voditi računa i o jevangelistima, adventistima i svim onim vjerskim zajednicama koje se javljaju u crnoj gori jer, prema Ustavu, svi imamo ista prava.

Nemala sredstva u proteklih nekoliko godina usmjerila su se iz državnog budžeta ka vjerskim školama. U isto vrijeme, državne škole su se guše u skučenim prostorima, mrzne u hladnim učionicama, nisu imale elementarnih uslova u vidu fiskulturnih sala, opremljenih kabineta, pomagala i sredstava za odvijanje nastave imanentne bar  drugoj polovini XX vijeka. 

Vjerske zajednice, ne sumnjam, polaže veliku pažnju svojim mladim vjernicima. A djeca i mladi koji su željni saznanja o svojoj vjeri, puno bolje informacije i obrazovanje na tom polju dobiće u vjerskim objektima, od svještenika spretnih da im to znanje preneu u onom vremenskom trajanju koliko i jedni i drugi smatraju potrebnim. Jedan čas izborne nastave jednom nedjeljno ni izbliza nije dovoljan. 

Od izuzetnog je značaja stalno i svuda napominjati da se odbijanjem uvođenja vjeronauke u državne škole apsolutno ne krše ničija prava niti se diskriminiše bilo koja vjerska zajednica. Ispovijedanje vjere je Ustavom zagarantovano, vjerujuću imaju svoje objekte i svoje svještenstvo u njima, vjerske službe su pristupačne svima koji žele prisustvovati. Čak, kako se najavljuje, broj tih objekata u skoroj budućnosti će biti pozamašno uvećan. Saberemo li sve navedeno, insistiranje na uvođenje vjerskog obrazovanja u državne škole dobija i malo drugačiji prizvuk od gole želje za obrazovanjem.

Na kraju, ono što smatram jako bitnim je da se u ovu priču, pored građana, nevladinog sektora, medija, obavezno moraju uključiti Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, kao i Zavod za školstvo, koji po ovom pitanju moraju izraziti jasan, nedvosmislen i precizan stav, tako da svako lutanje i „slobodna interpretacija situacije“ u startu budu sasječeni.

Od izuzetnog je značaja stalno i svuda napominjati da se odbijanjem uvođenja vjeronauke u državne škole apsolutno ne krše ničija prava

stav profesora

Zašto vjeronauka u crnogorskim školama nije ostvariva

U emisiji "Zavidavanje" autora Lada Tomičića, novinar i pisac Brano Mandić govorio je o crnogorskom političkom trenutku i odnosima u regionu. 

Zavidavanje je dostupno na Youtube kanalu Vida TV, kao jedna od gledanijih emisija toga tipa u kojoj su gostovali mnogi pisci, novinari, umjetnici i naučnici sa prostora bivše Jugoslavije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/eMinVYyCeZw?si=PUs2YbFzX4AN9N4R" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Urednik portala Normalizuj Brano Mandić bio je gost zagrebačke Vida TV

Zavidavanje

Mandić: Jugoslovenska ideja je preživjela

Kada čujete termin „strani investitor“ – momentalno se uhvatite za zadnji džep. Ako zakasnite i sekundu, već će vam ukrasti novčanik. Odveć je jasno da je investitor devastator koji nam betonira budućnost zemlje. Još kad se on upari sa Milojkom Spajićem, budite naivni pa pomislite da nije neka prevara. Strani investitori i domaći izdajnici su vjerujem sebi napravili jasnu računicu: investitorima profit, političarima provizija, a građanima beton. 

Premijer je slagao da nema srbijansko državljanstvo, slagao je da neće ponovo zadužiti državu, slagao je da ćemo od Podgorice stići do Budve za 15 minuta, da će stanovi na Veljem brdu biti useljivi 2026. godine. I sad bismo mu trebali vjerovati da u Crnu Goru dolaze investicije vrijedne 35 milijardi eura? 

Kad smo kod laži, pogledajmo na trenutak [program](https://evropasad.com/razvoj-mora-biti-odrziv/) Pokreta „Evropa SAD!“. U njemu piše da se stranka zalaže za najviše ekološke standarde, zaštitu prostora, očuvanje biodiverziteta i transparentnost pri donošenju odluka. U pamfletu, koji potpisuje ova partija, se dalje navodi da prirodni resursi nijesu neiscrpni, te da treba sačuvati vodene resurse, obogatiti šumski potencijal i zaustaviti divlju gradnju. PES će, kažu, poštovati Arhusku konvenciju, zbog koje će putem javnih rasprava, sprovoditi direktne konsultacije sa građanima i stručnom javnošću, u cilju postizanja najkvalitetnijih rješenja.

Uprkos glasačima koji su ga glasali zbog programa, Spajić "silom na sramotu", sa sumnjivim investitorima, iza leđa javnosti, pokreće projekat na Velikoj plaži, jednom od posljednjih očuvanih prirodnih dragulja Crne Gore. Prilikom čega će ruinirati biodiverzitet, oštetiti reljef koji čuva Ulcinj od poplava i erozije, ugroziti migratorske vrste poput čaplje kašikare i garantovati da Veliku plažu možete viđeti samo preko ograde koja simbolizuje aparthejd bogatih. Oni nešto (ne)sretniji će imati pristup kao jeftina radna snaga, da za minimalac čiste klozete i slažu posteljine šeicima.

Vaši roditelji će moći da pate kako nikad nijesu posjetili Sveti Stefan, vi ćete moći da pričate kako vam je, eto, baš skliznulo da nikad ne vidite Mamulu, a vaša đeca će moći da čuju priče kako je nekad bila lijepa Velika plaža dok nijesu došli Arapi da grade zgrade i da je rentiraju na 99 godina.

Spajić je s ponosom kazao da je u pitanju kredibilni investitor. Alabbarovi projektu su, ipak, po pravilu obojani korupcijom. Nailazio je na probleme i u Zagrebu, i u Draču, i u Beogradu, pa i u Indiji, gdje se protiv njega vodi krivični [postupak](https://politiko.al/english/e-tjera/sheiku-i-rames-ne-telashe-policia-indiane-kerkon-deshmine-e-mohamed-alab-i484450) zbog prodavanja fantomskih stanova, čiji je novac preusmjeravao na gradnju drugih projekata. U pitanju je ista osoba koja je gradila Beograd na vodi i Burj Khalifu. Što mene podsjeća na Miju Khalifu, bivšu porno glumicu koja je u javnosti progovorila o užasima te industrije. 

Znate, u oku seljačine (termin koji nema veze sa ruralnim predjelom, već karakternom crtom) seks podrazumijeva ono što on vidi u pornografiji: besramno, bestijalno, plastično i lažno iživljavanje. Isto tako je za seljačinu bogatstvo ono kako zamišlja „ulcinjski Dubai“ na Velikoj plaži: privatni avioni, megajahte, plastični sjaj zgrada napravljenih u staklu, ležaljke i moeti. Ironija leži u tome da običan čovjek ne može niti će ikad moći da se približi takvom iskustvu, može samo da masturbira zamišljajući te prizore izvana. U oba slučaja.

Slavoj Žižek u „The Pervert’s guide to cinema” govori o, kako kaže, tragediji pornografije. On navodi da je prosto nemoguće da su scenaristi porno filmova toliko glupi da pišu idiotske scenarije u kojima muž odlazi na posao, a žena gola dočekuje vodoinstalatera, kojem „plaća“ za obavljen posao seksualnim uslugama. 

Žižek kaže da je to neki vid cenzure od emotivnog involviranja u priču. Da kroz ultra-glupi narativ, uradak koji je namjenjen za fizičku, seksualnu aktivnost – ne dozvoljava emotivno ulaganje gledaoca. Odvojenost fizičkog i emotivnog time postaje tragedija pornografije. 
Iz istog razloga Spajić priča priču o investicijama vrijednim 35 milijardi, od kojih će šatro svi imati dobiti. Toliko velika glupost ne zahtijeva emotivno ulaganje, a samim tim će šarena (p)laža lakše pasti građanima kada ih mentalna slika, formirana na osnovu Spajketovih obećanja, iznevjeri. Ne može premijer da slaže da će se očuvati biodiverzitet, da će tu ostati ptice, da ćete moći i dalje da šetate plažom u sutonu, čekajući zalazak sunca. To su previše „stvarne“ vizualizacije, tako da ne bi legle, kao što se ne bi uklopio ni neki Dormaelov scenario za uvodnu priču porno filma.

Bolje premijer onda da obeća da će od aerodroma, pristaništa za megajahte, Gucci i Vuitton butika – moći da žive dobro svi građani i građanke u Crnoj Gori. Da će i sami uživati u luksuznom resortu. To je teže zamisliti, samim tim su afektivne mogućnosti atrofirane. Kapitalizam funkcioniše po principu kreiranja konzumerističkih želja, za koje ni ne postoji suštinska potreba. Počiva na laži da tlačeni može postati tlačitelj; da jednog dana nećete biti sobar/ica, već šeik. Ali u periodu kasnog kapitalizma, u to više niko ne vjeruje.

Spajić još igra i na kartu toga da prosječan čovjek ne može zamisliti koliko je velika milijarda, a kamoli 35 njih. Primjera radi, Porto Montenegro, Porto Novi i Luštica bay u početnim investicijama ne dostižu cifru od 900 miliona. Cjelokupni projekat Beograda na vodi je koštao 3 milijarde. I to ako uzmemo za ozbiljno cifre koje plasira Aleksandar Vučić. Pritom, grad Beograd od ovog nije vidio skoro pa ništa. Ni Ulcinj ne bi prošao drugačije.

Kada shvatite da je to generalni princip „velikih stranih investicija“, da narodu ne ostane ništa, već da sav profit ubere šaka biznismena i političari koji zbog izdavanja države uzmu svoj procenat – biće to prava tragedija pornografije.

Zato ne čekajte taj dan, nego potpišite [peticiju](https://www.change.org/p/stop-devastaciji-velika-pla%C5%BEa-za-budu%C4%87e-generacije-ne-za-privatne-interese?recruiter=1370456006&recruited_by_id=ec5cc750-1065-11f0-9784-b381fe4528c7&utm_source=share_petition&utm_campaign=starter_onboarding_share_personal&utm_medium=copylink), širite glas i ono što je najbitnije, izađite na ulicu. Poručimo im da Crna Gora nije igračka za bogate, nego dom za ljude.



Spajić još igra i na kartu toga da prosječan čovjek ne može zamisliti koliko je velika milijarda

ulcinj-Dubai

Tragedija pornografije

Religija nikada nije bila popularnija u Crnoj Gori. Iako zvuči paradoksalno, s obzirom na to da je Crna Gora nekada bila de facto teokratija, tadašnje vladike su crpile legitimitet iz crkvenog ranga, ali nijesu vladale prema religijskim zakonima. Tadašnja Crna Gora, koja je više ličila na konfederaciju plemena sa pretežno nepismenim stanovništvom, nije uporediva sa današnjom situacijom. Danas određene religijske institucije imaju direktan politički uticaj, a stanovništvo masovno posjećuje vjerske ustanove, upoznaje se sa obredima, svetim knjigama i religijskim shvatanjima. Kako objasniti ovu religioznost? Kakva je budućnost ove zemlje? I, još fundamentalnije, ko su ti religiozni ljudi?

Članak objavljen u "Vijestima" pod naslovom "Kako smo spoznali Boga: Dramatične promjene po pitanju religije u Crnoj Gori u posljednjih 30-ak godina" pokušava da analizira promjene u religioznosti crnogorskog društva tokom proteklih decenija. Iako smatram da je tekst pun pretpostavki i netačnih zaključaka, vjerujem da njegovo kritičko sagledavanje može biti produktivno, jer se oslanja na ideje koje su široko prisutne u crnogorskom diskursu. Moj cilj je da problematizujem zaključke tog članka i istovremeno ponudim alternativno tumačenje koje smatram validnijim.

Da rezimiram glavne teze članka, koji se oslanja na istraživanje sprovedeno od strane organizacije pod nazivom World Values Survey (WVS). WVS je globalni istraživački projekat koji u talasima analizira kulturne, društvene i političke stavove građana širom svijeta, smještajući ih na mapu vrijednosnih orijentacija definisanih dvjema ključnim osama: tradicionalne naspram sekularno-racionalnih vrijednosti i vrijednosti preživljavanja naspram vrijednosti samoizražavanja. Kroz ovaj model, WVS ne bilježi samo pojedinačne stavove, već ih grupiše i shvata kao pokazatelje šireg kulturnog smjera i društvenih promjena. Na taj način, promjene u stavovima, na primjer, sve veći značaj koji građani pridaju religiji ili porodici, ne tumače se samo kao izolovani trendovi, već kao pomjeranje društva prema tradicionalnim vrijednostima, što se na mapi odražava udaljavanjem od sekularno-racionalne orijentacije.

Što se tiče Crne Gore, WVS nam pruža jasnu sliku značajnog porasta religioznosti među građanima. Kako članak navodi: “U prvom talasu istraživanja WVS, sprovedenom od 1995. do 1999. godine, građanima Crne Gore religija “nije važna” u 32,5 odsto slučajeva, a “nije važna uopšte” u 13,3 procenta. “Djelimično važna” i “veoma važna” je u 27,5, odnosno 23,8 odsto slučajeva…Posljednji talas mjerenja, rađen od 2017. do 2022. godine, pokazuje “eksploziju” religioznosti - građanima Crne Gore religija postaje “veoma važna” u 63,1 odsto slučajeva, a “djelimično važna” u 22,8 odsto. S druge strane, “nije važna” za tek 7,7 odsto građana, odnosno za 5,5 procenata “nije važna uopšte”.  Po modelu koji je izgradio WVS, ovo jačanje religioznosti ne postoji u vakumu već je uvezano sa jačanjem konzervativnih vrijednosti ili kako sam sagovornik u tekstu, komunikolog Radoje Cerović kaže “Ovo kretanje predstavlja dramatičan pad sa nivoa sekularno-racionalnih vrijednosti, koji je bio približan skandinavskim zemljama, u pravcu vrijednosti karakterističnih za društva poput Zimbabvea, Turske, Irana i Libana”.

U prikazu modela Svjetskog istraživanja vrijednosti (WVS), gdje se porast religioznosti tumači kao istovremeno jačanje tradicionalizma i gubitak racionalnih vrijednosti, komunikolog Radoje Cerović nudi objašnjenje kroz narativ o društvenom propadanju. Povećana religioznost se, prema njegovom mišljenju, može povezati sa socijalnim raslojavanjem; veće društvene nejednakosti dovele su do pada povjerenja u institucije, što je navelo ljude da traže utjehu u tradicionalnim institucijama poput Srpske pravoslavne crkve (SPC). Takođe, smatra da je pad obrazovnog nivoa, mjerljiv kroz rezultate PISA testiranja, doprinio jačanju religioznosti jer utiče na opšti pad kritičkog mišljenja. Dodatni faktori uključuju propagandnu efikasnost SPC-a i političku polarizaciju, pri čemu su prva dva uzroka istaknuta kao ključna.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6bfd1304-d70d-4326-9679-a9e30eed946a)
Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC, foto: Gov.me{.caption}

WVS je nesumnjivo priznat kao ozbiljan istraživač, ali jedan pogled na njihovu mapu vrijednosti otkriva upadljivu eurocentričnost. Na jednoj strani, kao primjer savršenstva sekularno-racionalnih vrijednosti i samoizražavanja, nalazi se protestantska Evropa, okružena drugim evropskim kategorijama poput anglofone, katoličke i, na kraju, pravoslavne Evrope. S druge strane, kao savršen primjer tradicionalnih vrijednosti i preživljavanja, stoji izuzetno široka kategorija "Afričko-islamska", što sugeriše da su zemlje poput Zimbabvea i Iraka sličnije međusobno nego, recimo, Njemačka i Austrija.

Ova, komična kategorizacija zemalja otvara važno pitanje: dokle seže eurocentričnost cijelog WVS projekta? Kada govorimo o "sekularno-racionalnim" i "tradicionalnim" vrijednostima, postavlja se pitanje da li su te kategorije zaista univerzalno i objektivno definisane, ili su oblikovane prema unaprijed formiranim zapadnim idealima. Način na koji su zemlje raspoređene po osi vrijednosti očigledno prati stereotipe o Skandinaviji i Zapadnoj Evropi, što sugeriše da su rezultati modela konstruisani unazad, tako da odražavaju već postojeće predstave o "razvijenim" društvima. 

U suštini, čini se da je skandinavski društveni model uzet kao mjerilo, dok se ostale zemlje vrednuju prema stepenu njihove sličnosti tom modelu. Tako se implicira da su vrijednosti Sjeverne Evrope vrhunac civilizacijskog razvoja, a da su zapadne kategorije univerzalne. Međutim, ono što se u jednom društvu konstituiše "tradicionalno" vjerovanje ili ponašanje, ne mora imati isto značenje u drugom. U prilog ovoj kritici ide i istraživanje Hose Alemana i Dvajta Vuda, koji su empirijski analizirali WVS i zaključili da stavovi koji se povezuju sa određenim vrijednosnim orijentacijama često ne odgovaraju tim kategorijama niti dosljedno odražavaju takozvane latentne stavove. Na primjer, pretpostavka da je stav "religija je važna u životu" automatski pokazatelj tradicionalizma važi, kako oni pokazuju, samo za manji broj protestantskih zemalja u Evropi.

U okviru WVS modela i analize uzroka koje pruža Cerović, prisutna je pretpostavka zasnovana na teoriji modernizacije, koja sugeriše da, kako društvo postaje razvijenije, dolazi do opadanja religioznosti i slabljenja uloge religije u društvu. Ovakav pristup tretira religiju kao anomaliju ili grešku, sugerišući da je porast religioznosti znak društvenog nazadovanja. Shodno tome, savremeni porast religioznosti u Crnoj Gori se patologizuje, odnosno tumači kao pokušaj kompenzacije za socijalne ili mentalne poteškoće.

Smatram da je ova dijagnoza pogrešna iz nekoliko razloga. Što se tiče navodnog pada rezultata na PISA testovima, tačno je da je došlo do pogoršanja u periodu od 2018. do 2022. godine. Međutim, u poređenju sa 2006. godinom, kada je Crna Gora prvi put učestvovala u PISA testiranju, rezultati iz matematike su bolji. Dakle, u periodu kada je religioznost bila manje zastupljena, PISA rezultati su bili gori, što nam govori da obrazovanje nije faktor. Pad rezultata od 2018. do 2022. godine je globalni fenomen zabilježen u mnogim zemljama i povezan je sa pojavom pandemije COVID-19 i uticajem društvenih mreža.

Druga tvrdnja kaže da je Crna Gora nekada imala nivo sekularno-racionalnih vrijednosti sličan skandinavskim zemljama, dok je sada bliža društvima poput Zimbabvea i Libana. Ne mislim da u ovo bilo ko vjeruje. Čak i u tom zlatnom periodu sa manje religioznosti, crnogorsko društvo je bilo patrijarhalno, mizogino, homofobno i sklono autoritarnosti. Danas, sa povećanom religioznošću, situacija je ostala gotovo identična. Štaviše, one male promjene koje su se desile sugerišue da je Crna Gora postala tek neznatno socijalno liberalnija. Na primjer, prema posljednjem istraživanju Centra za demokratsku tranziciju, 64,6% ispitanika smatra da je homoseksualnost bolest, što je zabrinjavajuće. Međutim, ranija istraživanja od prije 15 godina pokazivala su da je taj postotak bio oko ili iznad 70%. Ovo nije nikakav značajan napredak, već pokazatelj da su društvene vrijednosti prilično stabilne i nepovezane sa religioznošću.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0795fbb-ff2c-41ef-944c-f3bb94cc61a0)
Brano Mandić, Vesele ribe...., 2024, video rad, frame 2024.{.caption}

Šta zapravo znači porast religioznosti? Jedan mogući uvid nudi Istraživanje mladih u Jugoistočnoj Evropi 2024, koje su sproveli Fondacija Fridrih Ebert i Ipsos. Iako istraživanje obuhvata samo mlade, ono otkriva važne nijanse u religijskom pejzažu Crne Gore. Naime, ne radi se jednostavno o linearnom rastu religioznosti, već prije o obliku religiozne polarizacije.

Broj mladih koji redovno prisustvuju vjerskim službama porastao je, sa nešto više od četvrtine u 2018. na trećinu u 2024. godini. Istovremeno, i broj onih koji nikada ne idu u crkvu i ne identifikuju se s religijom porastao je s oko 14% na gotovo 19%. To znači da se srednji sloj, oni koji povremeno, ali ne redovno, učestvuju u vjerskom životu, smanjuje.

Zanimljivo je da su, uprkos porastu religiozne angažovanosti, stavovi mladih postali liberalniji u odnosu na 2018. godinu. Crna Gora je, prema rezultatima, jedna od zemalja u kojima je zabilježen porast prihvatanja homoseksualnosti i prava na abortus. To nam sugeriše da mladi ljudi ne vide nužnu kontradikciju između religiozne pripadnosti i društveno liberalnih stavova.

Veća religioznost među Crnogorcima, u poređenju sa stanovnicima Zapada, može se objasniti prenaglašenom predstavom o racionalnosti i sekularnosti Zapada. Na primjer, u Velikoj Britaniji, koja je prema modelu WVS-a jako bliska idealu sekularno-racionalnih vrijednosti, primijećeno je da je Generacija Z znatno manje sklona da se izjasni kao ateistička u poređenju sa prethodnim generacijama. To ne znači nužno da se mladi pridružuju religijskim institucijama, već da se češće identifikuju kao duhovne osobe, ali ne i religiozne. Slični trendovi su zabilježeni i u drugim zapadnim zemljama, gdje pad formalne religioznosti nije rezultirao porastom potpunog ateizma, već povećanjem broja osoba koje sebe opisuju kao spiritualne, ali koje ne učestvuju u tradicionalnim religijskim obredima. Ovi trendovi sugerišu da je duhovna potreba konstanta, dok način njenog praktikovanja zavisi od toga kako je pojedinci kanališu.

Moje mišljenje je da značajan dio porasta religioznosti u Crnoj Gori nije rezultat dubokih vrijednosnih promjena ili političkog pomjeranja, već prije svega činjenice da su glavne religijske institucije, posebno Srpska pravoslavna crkva, uspjele da zadrže svoj duhovni legitimitet u očima naroda. Ključnu ulogu u tome imale su litije, koje su SPC-u omogućile da se predstavi kao nezavisna i autentična institucija, otporna na političke uticaje i bliska narodu. Ako se uporedi sa situacijom u Srbiji, gdje je SPC pod kritikama zbog stavova prema ekološkim i studentskim protestima, interesantno je da upravo prema istom istraživanju Fondacije Fridrih Ebert u toj zemlji bilježimo jasan pad religioznosti na svim poljima. 

Naravno, svjestan sam da je ovo teoretisanje iz fotelje, nemam konkretne empirijske dokaze da potvrdim ovu pretpostavku, niti je ona zasnovana na sistematskom istraživanju. Ali mi se čini da se uklapa i u dostupne podatke i u ono što se može primijetiti iz ličnog iskustva. Ne tvrdim da je to cjelovito objašnjenje, već da je barem jedan važan dio porasta religioznosti motivisan duhovnim potrebama, a ne isključivo socijalnim nazadovanjem ili ideološkom transformacijom.

Ako postoji nesklad između moralnih vrijednosti koje Crkva propovijeda i ponašanja vjernika, to se može objasniti novim odnosom koji pojedinci imaju prema religiji. Pojedinci često usvajaju gotovo konzumeristički ili postmoderni odnos prema religiji, pri čemu dolazi do eklektičnog kombinovanja elemenata po principu "izaberi i uzmi", selektivno prihvatajući aspekte religije koji im odgovaraju, dok odbacuju one koji im nijesu bliski. To znači da religijske organizacije doživljavaju kao duhovno značajne, ali ne nužno i kao moralne ili političke autoritete. Prema mom mišljenju, ovaj oblik religioznosti nije rezultat pada obrazovnog nivoa, već je fenomen prisutan među pripadnicima srednje klase koji tragaju za smislom i ličnim ispunjenjem.

Iako moje viđenje nije konačno, predlažem da ovu pojavu sagledamo iz drugačije perspektive, udaljavajući se od uobičajenih stereotipa. Neophodno je uspostaviti direktniji dijalog s religioznim osobama, izbjegavajući pretpostavke o njihovoj sposobnosti da artikulišu sopstvene potrebe. Ključno je razumjeti kako oni doživljavaju religiju i crkvu, koju funkciju im pripisuju, koje poruke ih posebno pogađaju i šta za njih znači prisustvo na vjerskim obredima. Moguće je da će dalja normalizacija odnosa između Srpske pravoslavne crkve i države, kao i eventualno dalje uplitanje SPC u dnevnu politiku, dovesti do preokreta trenda i smanjenja religioznosti. S druge strane, kontinuirana izloženost crkvenim stavovima može rezultirati jačanjem konzervativizma. Bez direktne komunikacije s ljudima i dubljeg istraživanja njihovih stavova, ne možemo donositi čvrste zaključke.





 


Pojedinci često usvajaju gotovo konzumeristički ili postmoderni odnos prema religiji, pri čemu dolazi do eklektičnog kombinovanja elemenata po principu "izaberi i uzmi"

upper room

Šta zapravo znači porast religioznosti?

Crnogorski slikar Vojo Stanić rođen je pre malo više od jednog veka, iste godine kada je u Parizu, jedan od njegovih uzora, metafizički slikar, Giorgio de Chirico, primljen u Nadrealistički pokret i oženjen ruskom balerinom i arheloškinjom, Raissom Gurevich. Preminuo je novembra 2024, u svojoj stotoj godini. Opredeljen za figuraciju, prizore mora, mediteranskih kuća, vetrova, prozora, susreta, snolike pejzaže s belim plahtama i čamcima, ostavio nam je slike upečatljivih detalja i mikropriča, prema kojima treba pristupiti pažljivo, jer, kako je jednom napisao, „opasnost vreba iz sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Dok radiš detalje, misli na cjelinu.“

Stanićevo slikarstvo potvrđuje da je naivnost ništa drugo do disciplina novosti duha (prema njegovim rečima – duhovna svežina), kao i da je „podsvijest naša prava svijest, jer je spontana.“ S pravom je smatrao da sve što je vredno u umetnosti potiče iz podsvesti, a to što je *vredno* psihoanalitički se imenuje kao ništa drugo do istina.

„U čamcu“ je slika iz koje progovara upravo jedna takva višeslojna i kompleksna, ali potencijalno transformišuća istina. Ovo ulje na platnu pleni jednostavnošću i upornim pozivom na neiscrpna tumačenja.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0375753-1213-4b02-bc78-5bfa7f854930)

U središnjem delu slike su muškarac i žena – tačnije – žensko i muško telo. Iako su nagi, položaj njihovih tela sugeriše snažnije prisustvo tanatosa nego erosa. Sam čamac je nekakva rebrasta utroba kita, karikirana Nojeva barka, duboko uznemirujući nasukani splav koji u svojoj rasečenoj i okrvavljenoj materici nosi potpuno otvorenu, ali imobilisanu, gotovo neživu ženu, sa oreolom koji podseća na kacigu kosmonauta i ogrlicom nalik na pseću, sa bolnom grimasom grča, ugašenih ali svetlećih očiju koje kao da su progutale zvezde, nogu postavljenih u turski polused ili poluporođajni položaj. Prozirni omotač oko njene glave reflektuje nebeski svod, sa jasno istaknutim polumesecom, i raspršenom galaksijom. 

Njene butine i listovi sačinjavaju romboidan jastučak na koji se glava muškarca – Crnca – roba ili utopljenika, u položaju fetusa, blago oslanja. Na njegovom telu vidljiva su rebra, narukvica-tetovaža, a noge su mu položene tako da čine kontrast pozi koju zauzima njen donji deo tela. Šake je postavio u pomirljiv i ponizan gest, gest molbe, tihog obožavanja. U gornjem delu slike nema izvora svetla, niti horizonta, njihova nasukanost je potpuna. To nije predah, već čekanje da se gomila crnih stena obruši i da ih zatrpa. Iako u istom čamcu, čini se da ova dva ljudska tela ni ne vide jedno drugo, svako je zagledano u vlastite opscene i fantazije. Sluti se da bi jezik kojim bi progovorili doveo do nekog novog rascepa. Zato i ćute poput kamenja, snatre i levitiraju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48893f15-5046-4e5a-b82c-080f472b3948)

U trouglić savijeno platno ima crvene i bele pruge koje nedvosmisleno aludiraju na isečak američke zastave. Tačno oko nje opisana je kružnica mlečnomutnog svetla, jarbol-svetionik koji sa podvodnim, potopljenim objektima – školjkom i piramidom, čini nekakav trougao, nevidljivi, a ipak tako prisutni vigvam. Na ovoj slici odsutna je bilo kakva noseća pobuna protiv nepravde i prirodnih sila, na njoj nema mnoštva, nema isprepletanih tela koja u borbi protiv talasa, kao na Géricaultovom „Splavu Meduze“, pokušavaju da ostanu živa. Ostalo je samo dvoje, poslednji, razdešeni, par, od svih napušten, odsečen i usamljen.

Svetačka i misionarska ženska figura nešto prinosi, daruje, ali se i neizmerno usteže. Sluša ispovest, razmišlja o pomilovanju, ali joj nije dat san pravednika – roba. Ona ne može da zaspi, on ne uspeva da se probudi. Odustao je od priznanja i pobune iz straha od umiranja, osuđen da učestvuje u nekom magijskom, repetitivnom ritualu, omamljen i hipnotisan. Možda baje zagledan u svoje prste jer će tako održati trans meduze, odsutne majke, koja i sama, okićena draguljima, genitalije prikriva nekakvom kraljevskom kuglom ili verskom relikvijom, na dlanovima noseći taj sveti, zlatom optočen nar, puki označitelj moći, podsetnik na praroditeljski greh.

Zloslutna barka ne plovi, njeno sidro je skliznulo u noćnu morsku plavet, planktonsku masu punu bodljikavih ježeva, nalik na minsko polje. Muškarac i žena, ili prosto dva tela, melanholični su taoci Levijatana. Tu, u odsustvu njihove plovidbe i komunikacije, iskrsava pitanje same mogućnosti odnosa i prepoznavanja.

*

Godine kada je nastala ova slika (1971), posada Apola 15 se vraća sa 77 kilograma uzoraka Mesečevog tla, a Južnovijetnamske snage napadaju Laos, uz punu američku vazdušnu i artiljerijsku podršku. New York Times otkriva dokumenta koja potvrđuju kompletnu istoriju američke upletenosti u sukob u Vijetnamu. Australija i Novi Zeland povlače svoje vojnike, trupe se drastično smanjuju, a u vojnim redovima širi se razočaranost, dezerterstvo i sve veća upotreba narkotika. Iste godine John Kerry svedoči pred američkim Senatom o ratnim zločinima, navodeći iskaze preko stopedeset američkih vojnih veterana, od kojih su njih šesnaest u znak protesta okupirali Kip slobode. Američki poručnik William Calley osuđen je na doživotni zatvor zbog masakra civila u vijetnamskom selu Mi Laj tokom 1968, a antiratni protestni marš u Washingtonu broji pola miliona ljudi.

Ovaj umetnički efektno zgusnut paradoks progresa zabeležen je u pesmi „Stope po mjesecu“, Radovana Zogovića, u kojoj pesnik trijumfalno klicanje pohodu na Mesečeve predele jukstaponira sa, od bombardovanja u kratere pretvorenim, vijetnamskim toponimima. 

*Stope, čovječje, k Moru tišine, uz najlukaviji njegov zaliv –*

*malo sive, pomalo crne, crvene; rebraste kô trag tanka.*

*Provjerite, šetači po trgu Mjeseca, nijesu li vam greškom dali*

*čizme nagaravljene, napepeljane, krvave od Bu Pranga?*

Zastavica na jarbolu koju okružuje mesecu nalik sfera nije samo označitelj moći američke imperije, već i sveprisutnog kolonijalizma i svih njegovih posledica, novih bojnih polja i mnogobrojnih utopljenika.

Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom, humorom, naivnim ali i setnim svakodnevnim prizorima, postupcima i detaljima uporedivim sa slikarstvom Chirichoa ili Magritta. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja, iako na njoj nema mitoloških, zloslutnih i dijaboličnih stvorenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/395c1d5e-18cb-44e8-87cd-8a784941f963)

Ono što je na njoj najintrigantnije jeste upravo to što su ljudska bića predstavljena kao čudna, strana i vanzemaljska, kao odraz u kojem vidimo svoje ogoljeno, ništavno, ali istinito ljudsko stanje. U tom ogledalu, naša otuđena ljudska priroda, sama alijenacija, isprečila se kao uslov i usud postojanja. Drama nije ljubavna, ni lična, već društvena, pa i civilizacijska.





Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja