Konzumiranje savremenih (*mainstream*) medijskih sadržaja predstavlja, najvećim delom, svojevrsno uranjanje u septičku jamu idejnih fekalija. Agresivno zatrpavanje javne sfere raznovrsnim banalnostima, kao i okupiranje javnog i privatnog prostora neograničenim količinama reklama, nije samo ni pre svega estetski problem.

Ne radi se tu o nekoj nevinoj ”zabavi” koju mediji nude, niti o ideološko-neutralnim *business* tehnikama. Hipertrofija banalnosti u javnoj sferi ima funkciju indoktrinacije, ona čini da veliki broj ljudi počinje da misli i da se ponaša na određeni način.

Najveći deo građana danas svakodnevno konzumira enormne količine jeftinih i neinformativnih sadržaja, kako putem klasičnih tako i putem ”društvenih” medija.

Kratki, pretežno bizarni videi, obilje besmislica skuvanih u nekoj od ”influenserskih” kuhinja, neograničena količina reklama uz puno agresivnih audio-vizuelnih efekata, beskonačno ”scrollovanje” na ekranima mobilnih telefona ili laptopova… proizvode adrenalinske skokove, izazivaju emotivne reakcije i drže pažnju fokusiranu skoro isključivo na nebitne, neinformativne, simplifikovane ili pogrešno postavljene narative.

Ovakvi medijski sadržaji nude izvor ”jeftine” (a zapravo jako skupe) zabave, i kao takvi bivaju prihvaćeni. Oni nude nešto što konzument doživljava kao ”dobru foru” ili izvor svoje sopstvene valorizacije unutar preovladavajuće ”kako biti cool” paradigme svog neposrednog okruženja (”jesi čuo/čula da je …” štagod, neka ”starleta” namestila nove sise, neki glumac učestvovao u tuči, neka članica neke trule kraljevske porodice uradila ili nije uradila nešto itd. itd. itd.).

Sam konzument takve sadržaje percipira kao nešto ”lako” i neozbiljno, i baš zbog toga postaje laka meta suptilnije manipulacije koja se dešava konzumacijom ovih sadržaja. Jer pored njihove bizarnosti, dugotrajna izloženost ovakvim sadržajima dovodi do spontanog usvajanja određenih standarda mišljenja, govora i činjenja u javnom prostoru.

Uz to, i sam, tabloidno-kičerski način prezentacije ovih sadržaja ima indoktrinirajuću dimenziju. Navikava nas ne samo sadržinski nego i vizuelno-estetski na *anything goes* paradigmu – sve dok se iz toga može napraviti profit, i dok to ne afirmiše kritičko mišljenje.

Banalnost u javnom, medijskom prostoru tako obavlja važnu političku funkciju. Banalnost je em isplativa, em pasivizira. Više vremena pred ekranom znači veće korporativne profite, ali znači i usvajanje logike univerzalne komodifikacije, ”navlačenje” na pojačane vizuelne i audio stimulanse, te privid ”[večnosti](https://normalizuj.me/kultivator/ubijanje-vremena-na-internetu)” kroz *never-ending scrolling*.

Dodajte ovome još propagandne trikove o ”multitaskingu” (što u praksi znači *’no ( meaningful) tasking’ at all*) koji se plasiraju kako putem medija tako i putem korporativnih seminara, rascepkanu pažnju, nesposobnost da se sroče dve kompletne i koherentne misli… i konture društvenog problema će postati jasnije.

Konzument ovih i ovakvih medijskih sadržaja je izložen jednostavnoj i takoreći neprekidnoj emotivnoj manipulaciji. Neprekidno se nude uprošćene šeme ”dobro” nasuprot ”lošem”, a poigravanje adrenalinom i agresijom kod konzumenata ima i stresno-terapeutsko-narkotičko dejstvo (sa dugoročnim negativnim posledicama), proizvodeći zavisnost.
Tako se građanin pretvara u zombi-konzumenta i repromaterijal kapitalističkog sistema:

1. Mentalni prostor se oblikuje u skladu sa logikom savremenih medija i njihovih sadržaja, čime naše mišljenje i samo naše telo postaje komodifikovano, pogodno za eksploataciju na tržištu.
2. Nesvesno i neprimetno se usvaja hiper-kapitalistička logika kao *default* način mišljenja i društvene interakcije.
3. Usled nekreativnog trošenja vremena i energije na online ”interakcije”, što u praksi uglavnom znači interakcije sa algoritmima i samima sobom, ljudi postaju pasivni, nevoljni i nesposobni za društveni angažman, ali i za aktivniji i kreativniji međuljudski odnos.
4. Ljudi se pretvaraju istovremeno u robu i u zombi-konzumente, doprinoseći pri tome stvaranju enormnih korporativnih profita.

Drugi tip dominantnih medijskih (takođe kič) sadržaja operiše na nešto kompleksnijem nivou. Njega nude mainstream mediji koji sebe doživljavaju kao ”pristojne”, ”ozbiljne” i ”građanske”.
Oni se uglavnom obraćaju (skoro iščezloj) ”srednjoj” klasi, tj. onom društvenom sloju koji bi trebalo da je baza liberalnih ideoloških sistema (”liberalno” u ovom kontekstu ne znači nužno nešto dobro, već samo određuje jedan ideološki tok u intelektualnoj istoriji moderne koji ima animozitet ne samo prema autokratiji već i prema autentičnoj demokratiji).

Ovde nemamo najjeftinije tabloidne imbecilnosti. Imbecilnosti su, naprotiv, nešto skuplje, a generisanje i afirmisanje kriza i skandala se čini na pristojniji način. Kod ”obrazovanije” publike ovo izaziva ”ju-ju” efekat kad je reč o aktivnostima onih koju su označeni kao *bad guys* u trenutnoj priči, i bezrezervno svrstavanje uz *good guys* koji su brendirani kao simpatični i poželjni unutar (malo)građanske fantazije.

Efekat je isti kao i u gore navedenim primerima jeftinih medijskih sadržaja, samo je mehanizam manipulacije nešto kompleksniji, budući da se obraća nešto obrazovanijoj publici, malo drugačijeg ukusa.

Takođe se, istim manipulativnim tehnikama, lažno kontrapostira (lažni) ”progresivizam” nasuprot (lažnom) ”konzervativizmu”. To proizvodi efekat da se oni koji se (s pravom) užasavaju očiglednih laži, neinteligentnih i dosadnih sadržaja na koje veliki broj stanovnika troši enormno vreme, energiju, a posredno i novac, osećaju zadovoljstvo sobom.
Oni su pod utiskom da, kao pripadnici neke intelektualne ”elite”, tačno znaju šta je problem društva i kako ga rešiti – a to zamišljeno rešenje je, naravno, opet nešto veoma jednostavno, da ne kažem banalno. Trivijalizacija tako postaje trend koji se iz sfere ”lake” i ”jeftine” zabave širi i u druge društvene domene (uključujući i akademsku).

Utemeljene, argumentovane i obaveštene diskusije, zamenjuju trivijalne opservacije, površni (*show-business*) efekti, ponavljanje već mnogo puta ponovljenog, odbrana i promovisanje partijskih, poslovnih i ličnih interesa kroz kvazi-intelektualne argumente, koji se pretvaraju da imaju opšti značaj.

To dovodi do toga da javna sfera – koja nikada nije bila naročito demokratska ali je bila mnogo više ”politička” (dakle od interesa za celu zajednicu) – postaje neka vrsta ludnice.

Ovo ludilo nema emancipatorski efekat. Ono je striktno kodirano, i efekat koji proizvodi je – impotencija, onemogućavanje artikulisanja bilo kakvog značajnijeg otpora, bilo kakve subverzije.

Strukture moći ostaju stabilne, kapitalistički sistem se dodatno širi i učvršćuje, a najveći broj građana, i onih obrazovanijih (bar formalno) i onih neobrazovanih (bar formalno), svoj kavez, dizajniran kao neka vrsta Diznilenda za odrasle, intimno počinje da doživljava kao optimalan životni i radni prostor, iz koga se ili ne može izaći, ili se sama ideja izlaska doživljava kao nešto neatraktivno.

*Preuzeto sa portala* [Autograf](https://www.autograf.hr/indoktrinacija-banalnoscu/)


Ovo ludilo nema emancipatorski efekat. Ono je striktno kodirano, i efekat koji proizvodi je – impotencija

drugi pišu

Indoktrinacija banalnošću

Kad sam zakoračila na glavnu ulicu, a slučajno je Peta avenija bila prva na koju sam stupila po izlasku iz metroa, pomislila sam da su te zgrade velike zvijeri sa bezbroj malih zuba, visokih prozora koji se ne otvaraju da očajnici ne skoče. 

Pretjerujem, naravno, prvi utisak nije krenuo u tom pravcu - zapravo sam čekala da se među tim neboderima desi nešto što se na drugom kraju svijeta, tamo odakle sam i đe pripradam ne može vidjeti. U iščekivanju da me na svakom uglu sretnu fascinante slike i utisci koji se prepričavaju i zbog kojih se za ovim gradom čezne i pati, potisnula sam svoj evropocentrični, socijalistički duh i prepustila se da me Njujork vodi. 

Upravo sam bila stigla sa američkog Srednjeg Zapada gdje na ulicama Sinsinatija i Kolumbusa osim beskućnika i duševnih bolesnika niko ne hoda. Opsjednuti ciljem i rasporedom koji postaje veći od života, sve dok ga ne potisne, pa se čini da život više ne postoji, žitelji ovih gradova plaše se ulice, hodanja i spontanog okreta u neplanirano. Tek u nekoliko parkova i kampusa spazila sam ljudska bića, kao bačena iz neke estetske dokolice među stabla i žbunove. Sve ostalo uzduž i poprijeko gradskih jezgara djelovalo je podvrgnuto nekoj mehaničkog strukturi strogog sata i dnevnog rasporeda. U takvom svijetu samo neuspješan jadnik spontano luta i pušta da ga dan iznenadi; u svijetu ulica Midvesta učinilo mi se da je svako iznenađenje propast, a da se život mjeri duboko proučenim banalnostima koje mapiraju radni tempo i dokolicu, do nivoa kad ljudi sa svojih lica speru i posljednji trag zadovoljstva i sahrane ga u čuvenom američkom osmjehu. 
 
Za razliku od dosadnih crveno-sivih gradova unutrašnjosti, ulice Njujorka vrište i pulsiraju u zvuku sirena i kočnica baš kao na filmu. Parkovi su predah: na jednom uglu saksofonista, prati ga bubnjar za kojeg u pauzi između pjesama shvatam da ga i ne poznaje, spontano su se našli i zasvirali, jer to umjetnicima može biti. Nekoliko klupa dalje, u presahloj fontani mlađarija se takmiči ko bolje rola skejt, i sve poprima obrise idile, tvoje je samo da sjedneš, posmatraš i na miru žvaćeš sendvič od deset dolara.

Ni za trenutak nisam pomislila da je to život, da je to obećana zemlja, ili makar mogućnost nekog poglavlja koje se ne može realizovati niđe drugo. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti. 

Dan uoči povratka kući ušla sam u poznatu robnu kuću, nekakav američki Beko, manje da bi me zapljusnuo modni val velikog grada, više da bih prijateljima kupila poneku sitnicu.  Avaj, nikakvog drugog vala sem stida i očajanja nijesam osjetila. Taman je otkucalo deset i robna kuća se otvorila, stupila sam na sporedna vrata i našla se tačno preko puta glavnog ulaza kojim je navalila masa kupaca, dok su radnice iz butika okupljene u špalir aplaudirale. Izvadila sam telefon i snimala, jutarnji kupci bili su sve ravnodušniji, aplauzi sve jači.  Nije izgledalo da se obilježava neki posebni dan ljudi sa posebnim potrebama, nije to bilo crveno slovo niti crni petak, tek obično jutro u kojem radnice servilno pokazuju kupcima da su oni glavni. U tom poniženju i dehumaniziranju one su se smijale po taktu aplauza koji se završio, osmjesi su nestali sa lica, a radnice nastavile da slažu i premještaju robu kao da ništa od toga nije stvarno. 

<iframe src="https://www.facebook.com/plugins/video.php?height=314&href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2F100009218058157%2Fvideos%2F2292992567569491%2F&show_text=false&width=560&t=0" width="560" height="314" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowfullscreen="true" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; picture-in-picture; web-share" allowFullScreen="true"></iframe>

Čemu sva ta predstava, nisam se usudila da pitam, izašla sam i krenula ka lijepom parku koji podsjeća na pariske parkove, pomislila sam da se ovo ne može desiti u Evropi, uzdahnula i sjela na klupu kao u pauzi neke bitke. 

Niko te radnice nije ni pogledao dok su pljeskale, pored njih se prolazilo kao pored isprane reklame za salon namještaja, što je performansu dalo posebnu notu očaja. Ljudi jedni druge ne mogu prepoznati kad ih rasporediš u dva reda izloga, funkcionalizuješ i pretvoriš u simbol, pozu i odsutnost. Vjerujem da ni današnja prodavačica kad sjutra uđe u kakav tržni centar đe joj aplaudiraju druge radnice, neće shvatiti da je to ona od juče, nego će pomisliti da je to nečiji posao, radno vrijeme koje joj pripada i od koga jede, i u tome neće vidjeti ništa loše. Sistem tvrdi da je sve po zasluzi, pa i poniženje u otuđenom svijetu u kojem američko iskustvo ubjedljivo prednjači. Zato će svaka od tih radnica teško doživjeti razumijevanje u zajedništvu i  radni vijek osviješćen u empatiji i pogledu. 

A ljudski pogled, to je ono što cijeloj sceni nedostaje. Osjećajna veza između ljudi koja se ukaže rijetko na ulici, a u savremenoj umjetnosti još ređe. Ipak, ponekad se dogodi. 

Po povratku kući, na sigurnoj teritoriji ekrana i dnevne udobnosti garsonjere u centru Podgorice, lijenim skrolom prešla sam nagrađene radove ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala. Tako sam naišla na djelo umjetnice Doruntine Kastrati koja je od čelika izvela figure nalik ljuskama od oraha u koje se može ući i pustiti glas. 

U gradu Prizrenu gdje je umjetnica rođena, žene prave turske slastice uglavnom stojeći u loše uređenim radnim prostorima, pa svaka treća mora da ugradi vještačko koljeno. Metalni implanti u koljenima tragovi su dugih sati rada za jadnu platu, piše u opisu izložbe [The Echoing Silences of Metal and Skin](https://2024.pavilionofkosovo.com/). Kosovski paviljon mi je još bunovnoj od džet-lega i Amerike ponudio nadu da još neko vidi, da još neko brine i osjeća. 

Dirigovani aplauz prodavačica sa Pete avenije i metalna škripa koljena prizrenskih radnica, sve je to jedna realnost, strašan zvuk poniženja na koje olako pristajemo. 



Ni za trenutak nisam pomislila da je to obećana zemlja. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti 

američka priča

Može aplauz na Petoj aveniji? Neka, hvala

Filmovi holivudske produkcije originalno nijesu bili smatrani umjetnošću, čak i kad su scenarije pisali umjetnici poput Vilijama Folknera. Film je više bio percipiran kao oblik trivijalne zabave, sličniji vodvilju nego drami. Reditelji su često bili viđeni kao zanatlije ili samo kao dio tehničkog osoblja uključenog u proces filmske produkcije kojim su dominirali veliki studiji.

Promjena u shvatanju uloge režisera u filmskom svijetu počela je sa osnivanjem francuskog filmskog časopisa *Cahiers du Cinéma* i razvojem takozvane autorske teorije. Ova teorija je zagovarala ideju da je režiser ključna osoba u filmskoj produkciji, sposobna da u procesu stvaranja filma izrazi svoju jedinstvenu viziju. Prema toj teoriji, režiser više nije bio shvaćen samo kao zanatlija, već je priznat kao pravi umjetnik. Uz prihvatanje autorske teorije došlo je i do reevaluacije filmskih djela. Vesterni Džona Forda ili trileri Alfreda Hičkoka, nekada smatrani tek površnom zabavom, sada su u novom svijetlu interpretirani kao remek-djela koja odražavaju osobne fascinacije i stavove samih reditelja. Autorska teorija je sljedećih godina postala preovladavajuća paradigma u filmskoj kritici, stvarajući očekivanje, koje je sada općeprihvaćeno, da je reditelj umjetnik odgovoran za ukupan kvalitet filma.

Početkom dvadesetog vijeka online filmski štreberi preuzeli su autorsku logiku i uzdigli je na još veći nivo stvaranjem teorije vulgarnog autorstva. Ideja je da titula autora više ne bude rezervisana samo za prestižne režisere, nego se sad širi i na one reditelje koji su radili na žanrovskim ostvarenjima bez pretjeranog upjeha kod kritike. Dakle, režiseri poput Majkl Beja, Žaumea Koleta Sere ili Toni Skota počinju da se identifikuju kao individue sa značajnim stilskim posebnostima koje ih izdvajaju kao istinske stvaraoce. Ideje o razlici između visoke i niske umjetnosti su odbačene kao relikvije davne prošlosti. Gotovo da je svako filmsko ostvarenje, bez obzira na žanr, postalo validno u određenom kontekstu. 

U tom pravcu je vrlo interesantno razmotriti nasljeđe partizanskih filmova nedavno preminulog crnogorskog režisera Veljka Bulajića. Iako su njegovi filmovi bili popularni, rijetko se preispituje njihova umjetnička vrijednost; umjesto toga, često se ocjenjuju kao jednostavni propagandni uradci ispunjeni hiperboličnim akcionim scenama. Stoga bi bilo korisno ponovo analizirati partizanske filmove Bulajića kako bi se realno ocijenio njihov umjetnički status.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fae6da31-a44f-41a7-9a2b-f31a7722dfda)
Veljko Bulajić (1928-2024); foto: RTCG{.caption}

Glavna preokupacija autorske teorije nije postavljanje kriterijuma za razlikovanje dobrih od loših filmova, već se koncentriše na specifičnu dekontekstualizaciju određenih scena iz filma i njihovu rekontekstualizaciju unutar režiserovog cjelokupnog opusa. Fokus je na trenucima genijalnosti, osobnim stilskim izrazima i preovladavajućim tematskim interesima, na scenama koje mogu biti sporadične unutar pojedinačnog filma, ali koje djeluju kao karakteristične kada se posmatraju u kontekstu drugih djela istog režisera.



Takav okvir pruža mogućnost da pravilnije procijenimo umjetničke sposobnosti Bulajića. Ono što odmah upada u oči je kolektivni duh, gotovo rifenštalovski, u njegovim filmovima. Likovi spontano započinju grupne pjesme i plesove, kamera je konstantno usmjerena na prikazivanje masovnosti i jedinstva u ratnoj sceni, dok su karakterizacije likova obično tipovske, bez ozbiljnijih pokušaja stvaranja suptilnijih i individualnijih portreta likova. Istovremeno, Bulajićevi filmovi bi se mogli opisati kao prethodnici današnjih Netflixovih kastinga, jer je kod oba pristupa važno da nacionalni sastav likova bude uravnotežen. Etniciteti Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca su uvijek istaknuti, a partizanski pokret je eksplicitno prikazan kao multinacionalan. Filmove Veljka Bulajića često karakteriše slaba narativna struktura, gdje priča služi uglavnom kao veza između spektakularnih akcionih scena. Te scene su često majstorski snimljene širokim uglovima kako bi se što bolje dočarala veličina situacije i razmjera rata. 

Na primjer, u filmu "Kozara", koji možda nije imao budžet poput drugih filmova, postoji impresivna montažna sekvenca koja traje gotovo minut i koja prikazuje sve neprijateljske snage, što gledaocu gotovo instinktivno prenosi težinu situacije u kojoj se partizani nalaze. U istom filmu, "Kozara", nalazi se izvanredna akciona scena gdje je bojište osvijetljeno ratnim dejstvima i bakljama. U jednom trenutku, baklja se na nebu transformiše u zvijezdu, pružajući rijetki lirski trenutak usred frenetične i haotične scene.

Međutim, u Bulajićevom najpoznatijem djelu, "Bitka na Neretvi", kao da u toj mjeri nijesu prisutne vizuelno inovativne scene. Propagandistički elementi filma svakako ograničavaju njegovu kreativnost, ali propaganda u ovom slučaju nije usmjerena na didaktičku funkciju koja bi nas poučila kako su partizani bili dobri, a četnici loši. Umjesto toga, propaganda se odnosi na to da je sam film demonstracija državne moći – od nevjerovatnog budžeta do prisustva svjetskih filmskih zvijezda, ovaj film je izlog finansijske snage i meke moći Jugoslavije. 

Akcione scene u ovom epskom djelu uglavnom su dizajnirane da pokažu razmetljivost ulaganja, ostavljajući malo prostora za neizvjesnost ili eksperiment. Scene destrukcije i eksplozije su izuzetno česte, a režiser konstantno prikazuje snimke uništavanja cijelih sela iz različitih perspektiva, često direktno iz helikoptera, kako bi situacija bila savršeno jasna. Ovo je dovelo do zanimljivog paradoksa. Iako je stvarni most na Jablanici dva puta miniran za potrebe filma, snimci njegove destrukcije nisu korišćeni jer je prašina nakon detonacija onemogućila jasan prikaz konstrukcije. Stoga je scena miniranja u filmu zapravo prikaz makete koja je snimljena u čehoslovačkom studiju. Ironično, pravi fizički most se u filmu pokazao manje realnim od njegove makete.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NMkM-VTrYz8?si=kY3xIfn9swR0CzVE" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Film "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića na neki način najviše podsjeća na Bondarčukov "Rat i mir", što može biti pomalo smiješno s obzirom na to da je sam Bondarčuk glumio u "Bici na Neretvi". Sličnost između ova dva filma nije samo u njihovim ambicijama, stilu ili generalnoj pretencioznosti, već i u tome kako ih je, čini se, progutala vlastita veličina. Tako "Bitka na Neretvi" uključuje mnoge likove koji ne doprinose narativu, čija je svrha jednostavno pružiti ulogu nekoj internacionalnoj zvijezdi, kao što je Velsov lik četnika. Takođe, cijela sekcija sa tifusarima može djelovati nepotrebna ili neumjesna.

Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike. U tom kontekstu, moglo bi se reći da Bulajić ima prednost jer su njegovi filmovi služili progresivnoj ideologiji i ovjekovječili  borbu protiv fašizma. Nasuprot tome, Fordovi filmovi mogu biti percipirani kao racionalizacija brutalnog postupanja prema domorodačkom stanovništvu Amerike i ekspanzije državne teritorije. 

Iako se partizanski filmovi u ovoj podjeli ukazuju kao moralno superiorni zbog svoje antifašističke tematike, upravo ta "očigledna" moralna superiornost može ih učiniti manje zanimljivim u poređenju sa djelima Džona Forda. Ford, iako reprodukuje američku mitologiju, istovremeno je kontemplira i dekonstruiše. Na primjer, njegov film "Čovjek koji je ubio Libertija Valansa" djeluje skoro kao metatekstualni komentar o potrebi za prikrivanjem stvarnosti američke istorije. U filmu "Tragači", Ford ističe nužnost nasilja, ali ga isto tako shvata kao antisocijalnu pošast koja onemogućava povratak u društvo i normalan život. Zbog svoje moralno problematične pozicije, Fordovi filmovi su zanimljivi jer razmatraju gubitak vrijednosti u samoj pobjedi.

Sa druge strane, odsustvo bilo kakve kritičke ili makar refleksivne note u Bulajićevim filmovima ne umanjuje umijeće prikazano u njima. Međutim, nedostatak takvih kvaliteta čini razliku između nečeg jednostavno dobrog i genijalnog. Bulajićeva djela, iako tehnički impresivna, mogu biti percipirana kao manje kompleksna u svojoj narativnoj i moralnoj strukturi. 

Iako su Bulajićevi filmovi bili odraz jake partizanske mitologije u bivšoj Jugoslaviji, njihov uticaj nije ostao zapažen u post-komunističkom periodu. Nove države nastale raspadom Jugoslavije nijesu bile voljne da se previše identifikuju sa partizanskim pokretom. U kontekstu recentnih događaja, kao što je upotreba motiva iz ruskih ratnih filmova u konfliktu u Ukrajini, odsustvo snažnog uticaja Bulajićevih filmova može se čak smatrati srećnom okolnošću. To je paradoksalno i najveći testament njihovoj snazi, oni nijesu bili prikladni da budu alati za dalje ratovanje.




Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike

duh kolektiva

Partizanski film: Epski svijet Veljka Bulajića

Svaki je srećan advokat srećan na sličan način, a svaki nesrećan ima neki svoj razlog za nezadovoljstvo. Nekoga istražuju „organi“, neko je izgubio veliki spor, a ovog advokata, od svih Scila i Haribdi njegovog posla, najviše onespokojava kad mu o pravima klijenta – odlučuje neko koga ne može da pozove na odgovornost.

Ukratko: klijent je mlađi čovjek pobjegao kao dijete sa „ovih prostora“. Uzela ga majka za ruku i utekla sa njim od rata i bijede u jednu od najbogatijih i najuređenijih zemalja Jevrope i svijeta. Tamo se snašao, školovao, radio, pa postao vlasnik brojnih restorana i građevinske firme. Čovjek vrijedan i preduzimljiv.

Dopalo mu se, onda, kad je kupio stan u Budvi, pa mu palo na pamet da iz hladne i kišovite udoline na sjevernom moru, dio radnih aktivnosti preseli na sunčani Mediteran. Pronašao građevinski plac u Baru, blizu mora, za izgradnju stvoren – jal' stanovi jal' turistički apartmani, to će još da vidimo. Sa prodavcima pao dogovor, advokat se potrudio da to prenese na papir da bi svi bili zadovoljni. Situacija bila komplikovana, zatezale i ugovorne strane i notar, ali advokat na kraju sve riješio i predugovor potpisao đe se klijent obavezuje da osnuje doo koja će u datom roku da plati nepokretnost. *Lovely jubbly!*

Onda je trebao da ide dosadni dio – kod opštine ili ministarstva urbanistički uslovi, pa projekti, ugovori...

I sve je bilo kako Bog zapovijeda, dok se na putu realizaciji još jedne, što bi rekao mladi uljeb iz kakve četničke partije, strane grinfild investicije, nisu ispriječili pravi bogovi. Demijurzi i vladari kapitalistički, i sprovodioci njihove volje.

Naše divne crnogorske banke, kad ih pozovete i tražite da otvore račun za privredno društvo koje ima stranog vlasnika i komplikovanu vlasničku strukturu, ima dva pristupa. Može vam se desiti, naime, da se sa vama zajebavaju i da vas izbjegavaju likovi sa šaltera, najniži ešalon dakle, a možda dobijete i direktan kontakt sa službama koje o tome zaista odlučuju. Što je poseban vid sado-mazo odnosa.

Ovi drugi, na koje sam naišao u jednoj od većih banaka,  rade na sljedeći način: traže vam tonu dokumentacije, a onda se prave da ne razumiju što u njoj piše. Dobio sam, tako što sam banuo jednog dana direktno u centralu banke, broj telefona osobe iz takozvanog „ALM (anti-money laundering)“ odjeljenja, koja me je prvi put saslušala i ljubazno mi tražila da joj pošaljem statusna dokumenta, pa će ona da vidi što dalje. Onda mi je u mailu, nakon nekoliko sati, saopštila kako banka „ne može da uđe u poslovni odnos sa mojim klijentom“ jerbo se iz dokumenata „ne vidi vlasnička struktura“ (što je u zemljama zapadnim uobičajena stvar). Kad sam, samo par minuta kasnije, poslao izvod iz registra stvarnih vlasnika, u kome se sve vidi, odlučila je da ne odgovara ništa. Na telefon se više nije javljala. Na mail u kome tražim da mi odgovori, poslat par dana kasnije, a suočena sa mogućom intervencijom kod nadređenih, rekla je kako sam joj poslao izvod na stranom jeziku, koji ona, jelte, ne razumije, pa zato ne može da mi odgovori. 

Ovi sa visoke pozicije, dakle, gađaju direktno u zdrav mozak. A pješadija? Likovi sa šaltera i iz prijemnih kancelarija?

Oni su tu takođe u nezgodnoj poziciji, jer ih zovete svakodnevno i neprijatni ste. Posebno ako ste, kao ja, razjareni jer ne shvatate o čemu se tu radi i prijeti da vam propadne veliki posao zbog nečega što ste smatrali birokratskom formalnošću. Onda – ili se ne javljaju na telefon, ili vam nervozno objašnjavaju da oni tu ne mogu ništa. Ili vam, skoro plačnim glasnom punim saosjećanja, daju znak da je sve u rukama Jahvinim.

Srećni su kad dobiju „odozgo“ neki upit, đe treba nešto da pojasnite ili dodate, pa vam to proslijede kao znak da nešto rade. Ti upiti bi, kao i onaj pomenuti đe mlada fakultetski obrazovana osoba ne zna strani jezik pa ne umije da pročita izvod u kome piše „registar stvarnih vlasnika“ i ime i prezime vlasnika, uz neku nebitnu napomenu, bili sjajan izvor zabave da se ne odlučuje o nečijim pravima i da stvar nije ozbiljna. 

Tu onda vidite da su bankarske age i begovi, likovi iz odjeljenja zvučnih naziva koji su u vašim snoviđenjima bili mješavina Herkula Poaroa, vašeg pokojnog gimanzijskog profesora filozofije i Moldera ili Skali, zapravo otrovne neznalice i zgubidani. Likovi kojima je, kako su nekad govorili, svaki jezik strani i svaka nauka tuđa. Pa se tako baš i ne snalaze u korporativnim strukturama. A haos nastaje tek kad pokušaju da protumače neki ugovor. 

Takvi likovi, za vas bezimeni, koje nikada niste vidjeli ni za njih čuli, a kamoli ih na izborima zaokružili, niti su vam dostupne njihove biografije, odlučuju o vašim pravima. Banke, posebno u zemljama kao što je Crna Gore danas imaju dovoljno depozita, i više nego što im treba, za ono što čini okosnicu njihovih profita - davanje skupih kredita najnižim slojevima stanovništva i privrede, i igranje na sigurne hartije od vrijednosti na svjetskom tržištu. Njihovi profiti su zagarantovani, a provizije na novčane transakcije srazmjerno niske, pa otvaranje računa bilo kome ko bi im mogao biti sumnjiv, u kontekstu sve većih obaveza koje im država nameće u borbi protiv pranja novca, predstavlja samo opterećenje.

Sa druge strane, država teži da se bori protiv kriminala tako što će pratiti tokove novca. Što onda dovodi do ograničenja keš-plaćanja, posebno u privredi. Sve to vodi do najavljenog ukidanja keša u nekim zemljama u skorijoj budućnosti. U crnogorskim zakonima već imate ograničenja da se kešom ne može plaćati preko određene sume.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/71433ad8-8822-452a-8594-447a74c9b8d2)

Idemo, dakle, ka budućnosti u kojoj će banke u cjelosti kontrolisati novčane tokove, a to će raditi, kako sada stvari stoje, prema vlastitim interesima i bez djelotvorne kontrole. Jer, iako centralne banke imaju zakonom data uopštena ovlašćenja kontrole rada banaka, budite sigurni da odluku da vam se neko pravo uskrati neće preispitivati. Niti će im zbog toga uzeti licencu. Niti ćete vi protiv toga moći da se bunite.

Odluka banke, koja nije upravni organ pod kontrolom države, već, da prostite, privatna kompanija,  da vam ne da da otvorite račun, značiće ograničenje ili oduzimanje vašeg ustavnog i evropsko-konvencijskog prava na privatnu svojinu. U klasičnoj postavci stvari, kako je zamišlja teorija liberalne ustavne demokratije i sa njom komplementarna koncepcija vladavine prava, ovakva ograničenja dolaze od države, odnosno upravnih organa, i onda, bilo da ste građanin ili advokat, dobijete odluku kojom vam se nešto ne dozvoljava – pa protiv nje imate načina da se borite. Tu su sudovi, redovni i upravni, privredni i ustavni, pa sve do vrhovnog. Pa onda i dalje, do Strazbura.

A kad vam Kruela iz banke saopšti, i tako nekoliko puta, da je njoj dusa da se bakće sa vašim papirima koje ne razumije (jedna moja prijateljica tvrdi da su u ALM odjeljenja po podgoričkim bankama primili, citiram, „đečinu“), i da neće da vam otvori račun - možete da se slikate.

Slično stoje stvari sa kreditiranjem i drugim uslugama koje u poznom kapitalizmu nisu nikakav luksuz nego prava bukvalno najdirektnije skopčana sa vašom egzistencijom. U Velikoj Britaniji je, posle su mi skrenuli pažnju, izbila afera kad je jedna banka, u pokušaju da se država riješi notornog Najdžela Faraža, zvijezde Bregzita i populističke desnice, odlučila da mu bez opravdanja zatvori račun, a svaka druga banka pod istim pritiskom - da mu ne dozvoli da račun otvori. 

I ti sad, dragi čitaoče, možeš da se tješiš kako se to desilo samo desničarskoj suklepini Najdželu i mom bogatom klijentu, ali možeš biti uvjeren da društvene zakonitosti ni ovdje neće omanuti, i da je samo pitanje vremena kada će se ovo desiti i - tebi. Po istim zakonima, neće to biti samo proizvod inercije i neznanja, nego vjerovatno nečijeg konkretnog interesa da ti se neko pravo uskrati. 

Kapitalizam je, braćo i sestre, udario kurcem o ledinu. I od snage tog udarca pale su maske, pa se sad dobro vidi ko je gazda a ko rob. Takva, distopijska bliska budućnost, nije održiva, i dalja budućnost nas mora voditi ka nekom ekstremu – ili da priznamo ono što svi vidimo, i junački ćutimo, ili da se borimo. 

Borba će nalagati stvari koje su ovog trenutka nezamislive. Recimo to da naša Kruela iz banke priloži diplomu i na javnom konkursu bude primljena na mjesto đe se odlučuje o nečijim pravima. I da, još važnije, o tim pravima odlučuje po pravilima koja smo mi ustanovili, a ne po nekakvim maglovitim „kriterijumima“ njene privatne organizacije.

A da institucije od kojih naša prava zavise budu opet – naše, a ne njihove.

U zemljama kao što je Crna Gore banke imaju dovoljno depozita za ono što čini okosnicu njihovih profita - davanje skupih kredita najnižim slojevima stanovništva i privrede, i igranje na sigurne hartije od vrijednosti na svjetskom tržištu. Zato kad vam Kruela iz banke saopšti da je njoj dusa da se bakće sa vašim papirima - možete da se slikate


šalter bluz

Divne banke crnogorske

Književni fetiši su razni i vjerujem da svako ima svoj. Neko miriše knjige, neko se recne ivicom lista da proslavi vrhunsko književno uzbuđenje, neko prelistava stranice blizu uha i uživa u lepetu krila teksta na kojem će se lansirati u svjetove. Ali to su vjerovatno već staromodni fetiši. Siguran sam da postoje i novi. Može li se mirisati kindl, ne znam. Proizvodi li se nekakav zvuk kad se prstom po ekranu prebaci stranica, možda. Sve u svemu, svakom svoj način čitanja i obožavanja objekta kroz koji doživljavamo čitalačke ekstaze.

Priznajem da se i dalje držim papirne knjige i vučem ih sa sobom po ruksacima, džepovima i koferima, kuda god idem. Valjda zbog takve posvećenosti predmetu koji zauzima prostor, žulja leđa i ima tendenciju da se zagubi, moj književni fetiš ide ka samom korijenu knjige, ka trenutku u kojem ona fizički nastaje, u bučnom, mirisnom i užurbanom prostoru štamparije. Jer oni koji imaju sreću da u proizvodnji knjige učestvuju, dobijaju nagradu koja je istovremeno kraj i početak. Kad knjiga izađe iz posljednje mašine za obradu, ko je prvi uzme u ruke drži savršen i dovršen predmet koji niko prije njega nije dodirnuo, a koji će, tome se makar nada svako ko knjige objavljuje, u rukama držati mnogi i taj isti predmet čuvati, čitati, kupovati, ukrasti ili prosljeđivati dalje.	

Knjige koje vidite na fotografiji iznad teksta za sad su samo moje blago, nagrada i privilegija da prvi u rukama držim i prelistavam „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića u izdanju „Žute kornjače“. Prije nego što je tiraž dovršen, imao sam sreću da iz štamparije pokupim prve primjerke, ubacim ih u ruksak i odnesem sa sobom. Istog dana poletjele su sa mnom za Berlin i danas se sunčaju na stolu za kojim sjedim dok ovo pišem. Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige.

Ko god je svoj život podijelio na dva prostora, zna da će na neki način u važnim trenucima uvijek biti na pogrešnom mjestu. Taj će raspored pogrešnih mjesta i važnih trenutaka vremenom učiniti da dolasci u jedno od dva životna mjesta znače i ulazak u prostor u kojem neko nenadoknadivo fali. Važna mjesta i dalje će isijavati životom na čijim se bojama, mirisima i zvukovima može putovati daleko, ali za puno zadovoljstvo puta biće potrebno mnogo mašte i želje da se gleda u prazninu. 

Svijet u kojem mi nedostaje dovršenost prostora nekad ispunjenih Ljubomirom Đurkovićem ovog puta bio je malo podnošljiviji, jer sam znao zbog čega dolazim. Njegova sabrana djela na kojima sam sa dizajnerkom Anom Marković radio intenzivno tokom posljednja dva mjeseca bila su spremna za štampu. Trebalo je samo doći, sjesti negdje odakle se vidi ili makar čuje rijeka, gdje se vide ili makar čuju ptice i insekti ludi od sunca, i sačekati poziv koji će značiti da je svijet Ljubovih sabranih djela dovršen, da ga sad možemo predati u ruke onima koje takvi svjetovi zanimaju.

Dok sam radio na tekstovima objavljenim uz ova „Sabrana djela“, razmišljao sam o opštim mjestima teza o lokalnom kao univerzalnom, o prošlosti koja nas upozorava na potencijalnu budućnost, o vječnim ponavljanjima istog kroz društvene i mentalitetske kodove koje nije lako dešifrovati ili iznova napisati. A onda sam stigao u aprilom otvorenu ranu Podgorice i punim plućima udahnuo mirise, lovio zvukove i buljio u boje koje se mijanjaju sa svakom novom sekundom proljećnog sunca. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/77ec251f-eb00-4938-8547-e96aa8e7efc7)
Uskoro u knjižarama, foto: Normalizuj{.caption}

Trenutak prije nego što su točkovi aviona dodirnuli pistu u Golubovcima, pročitao sam „Miriše benzin zrikvaca / ševe pjevaju / skraćenu verziju himne“ iz posljednje knjige Adama Zagajewskog. Nakon toga, dok smo rulali uz ivice vinograda i dok su pored nas kao linije takta u muzičkoj partituri promicali redovi čempresa, taj se stih dodirnuo sa prostorom koji sam upravo nadletio, koji sam gledao kako se nezgrapno bori za život u predgrađima Podgorice, istovremeno težak i lak i vječno stegnut u stih Ljubove pjesme „Kino na Koniku“ u kojoj „tamnoputi dječaci / tankoćutni dječaci / divlji momci / smijehom pršte / tupu poslijepodnevnu tišinu“. U taj život spršten nekad smijehom, nekad nepodnošljivom tugom, uvukao sam se odlučan da ga ovog puta posmatram i živim kao svijet iz Ljubovih tekstova kojima sam se posljednjih mjeseci bavio, sa zadovoljstvom zanemarujući sve ostalo.

Ideološko nasilje, patrijarhalno nasilje, socijalno i porodično nasilje neke su od tematskih konstanti koje se provlače kroz djelo Ljubomira Đurkovića. Kako se osjeća brat koji će zbog ideologije pretući brata i načiniti ga nijemim invalidom koji sve sluša i posmatra, kako se osjeća patriota koji sokoli na rat u koji ne ide, birajući umjesto toga da švercuje na sitno, da bratu jebe ženu i da sina šalje na front, kako žive ljudi o čije živote se očešemo kad god izađemo na ulicu, ne bismo znali tako dobro da ih Ljubo nije napisao. U takvo nasilje, u rukavce bivšeg nasilja i iskre budućeg, ušao sam spreman da čekam te dvije knjige koje ću odnijeti sa sobom za Berlin, i koje će uskoro biti dostupne svima željnim Ljubovog svijeta.

Kroz aprilsku Podgoricu koja s proljeća kao da posebno snažno puca od ljubavi i mržnje kretao sam se očekujući nešto, nisam siguran šta. Vozio sam biciklo i obilazio mjesta. Posmatrao sam ljude i slušao ih. Posmatrao sam djecu i životinje i učio se strpljenju i želji. Već drugog dana boravka našao sam se u punom mini-busu prema Cetinju, gradu u kojem je Ljubo rođen, u kojem je počeo da piše i čiji je „kulturni život“ u jednom trenutku okrenuo prema svijetu sa pozicije umjetničkog direktora Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“. Smjestio sam se u sjedište i kroz zalazak sunca čitao sabrane pjesme Roberta Bolanja, koje su se na neobičan način slagale sa Ljubovim sabranim pjesmama koje sam tokom prethodna dva mjeseca prekucavao i pamtio. 
A onda sam, jer Bolanjovi i Ljubovi stihovi to zaslužuju, sa sjedišta iza dobio monolog u kojem se, kao u dobroj poeziji, miješaju humor i nasilje (nekoliko dana kasnije kupiću knjigu u kojoj ću naići na stihove Milice Špadijer koja pjeva „Poštujem samo nasilje / I verujem samo u ljubav / Ili obrnuto / Stalno zaboravljam“). 

Dva mladića, očigledno srednjoškolci na putu kući za vikend, posmatrali su skučeni svijet autobusa, da bi jedan od njih analizom došao do zaključka da je u Crnoj Gori stranaca previše. Nerviraju ga. Smetaju mu. Turiste bi trebalo protjerati. Posaditi žitarice. Baš tako je rekao. Crna Gora bi trebalo da se bavi žitaricama i kokainom. Drug iz sjedišta pored se smijao. A onda je nervoznom drugu počela da smeta gospođa koja je sa još dvije gospođe tokom puta ćaskala na engleskom. Smetalo mu je što ne zaklapa. Pa još ne zaklapa na engleskom. Sve to bilo je saopšteno u poluglasu, u mješavini klinačkog humora i mržnje, bez pokušaja da se interveniše u nečiji prostor i sigurnost, a ja sam taj klinački šovinizam pokušao da pripišem prejako smućkanom hormonskom koktelu, stasalom u svijetu u kojem su stranci neprijatelji, a žene bi trebalo da ćute i slušaju. 

Na sličan način pokušao sam da relativizujem drugi razgovor čija mi se srča zakačila za sluh nekoliko dana kasnije. U atrofiranom centru Podgorice, pred fajront, slušao sam lagani fašistički dijalog dvojice konobara, takođe na rubu punoljetstva, koji su među sobom komentarisali grupu tamnoputih mladića („tankoćutnih dječaka / divljih momaka“) koji su prošli pustim, noćnim centrom Podgorice. Konobar i šanker kroz polusmijeh zaključili su da u Podgorici ima previše crnaca, a jedan od njih priznao je, opet kroz smijeh, kako bi ih on, da se on nešto pita, rado bičevao. 

Nisam znao šta da uradim sa tim komadićima dijaloga, čekao sam prijatelja da se vrati iz toaleta i da krenemo, a kad smo krenuli, na trgu pred nama svjedočili smo začetku tuče koja je bila na ivici eskalacije. Dva bijela, ćelava mužjaka držala su se za vratove, među njih se upetljala žena koja je, nekim čudom fizičke i verbalne tehnike istovremeno razdvajala muškarce i prijetila batinama jednom od njih. Kad su se razdvojili, otišla je s jednim, dobacujući i dalje prijetnje onom koji se udaljavao sam, sve dok je njen čovjek i njen navodni zaštitnik nije glasno ućutkao. Onda smo se svi razišli u tišini. 

A to hvatanje za vrat na kraju noći zapravo je drugo koje sam vidio u istom danu. Na ovom mjestu oprostiću svakom ko pomisli da izmišljam, ali eto, neka se zna, samo pet sati ranije, ponovo na autobuskoj stanici i ponovo na putu ka Cetinju, posmatrao sam čovjeka čija je funkcija da propušta putnike na peron, kako pokušava da dohvati grlo jednog od vozača. Dok sam kupovao kartu za isti autobus u kojem sam četiri dana ranije slušao klinca koji mrzi turiste, stanicom su odjekivale prijetnje i psovke, iako je bilo očigledno da do stanične tuče neće doći. 

Nakon toga, siledžija sa perona bio je zaista ponosan. Bacao je poglede prema publici, glasno telefonirao, prepričavao kolegama koga je upravo zamalo prebio. A kad sam ušao u autobus i nastavio kroz prozor da posmatram čovjeka koji je, makar za mene, prije svega bio književni lik, i to lik koji sam već napisao i nažalost ga ne mogu dopuniti, taj je čovjek, prilazeći vozaču našeg autobusa da pozajmi upaljač, pokušao da pljune na peron (što bi bilo odvratno, da za mene nije bilo vrlo lično i divno), a ta mu je pljuvačka, nekim čudom, završila na znojavoj majici, tačno iznad srca, na mjestu na kojem se u nekom drugom svijetu nasilja stavlja ordenje. To je učinilo da počnem da se smijem u punom autobusu, dok sam posmatrao majstora od perona kako istom majicom na koju je pljunuo, pokušava pljuvačku da očisti, što je fleku činilo samo još većom i vidljivijom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f5e86e8c-2a23-401c-9883-74de8aa70885)
Rad Milije Pavićevića, foto: Duško Miljanić{.caption}

U tom trenutku sebi sam rekao kako sve to, ipak, ima smisla. Kako dok čekam da iz štamparije u svijet izađu „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića, mogu da živim u svijetu koji izgleda kao prirodan, dramski nastavak svijeta iz „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića. Jer mali dječaci, možda budući fašisti koji mrze strance, turiste i crnce, ljudski automat za karte koji peronom hoda kao gazda stanice i na kraju sebi na srce zalijepi orden od sopstvene pljuvačke, sve su to rukavci književnog kosmosa u kojem sam boravio tokom posljednja dva mjeseca, valjajući se zadovoljno u Ljubovim tekstovima.

I onda, za kraj, u trenutku kad sam već bio u avionu sa prvim primjerkom Ljubovih „Sabranih djela“ na sjedištu pored, negdje u Nikšiću, u glavi izvjesnog Janka Jelića, direktora Nikšićkog pozorišta i pisca za kojeg do tada nisam čuo, rodila se misao kako je feminističkog pozorišta u Crnoj Gori bilo dovoljno i kako tom teroru treba stati na put. Kad sam tu vijest pročitao, shvatio sam da je to nesrećan kraj moje avanture u svijetu književnih likova koji su zapravo živi ljudi, na koje nas je upozoravao Ljubomir Đurković pišući o umjetničkim i ljudskim ruinama zaglavljenim po kancelarijama državnih časopisa, u politički postavljenim foteljama, stvarajući samo za nas lik dvorskog pjesnika Klita koji će zauvijek podsjećati na sve naše apartčike i njihov jedini talenat, onaj za urušavanje i sramoćenje takozvanih „institucija kulture“ iz kojih, kap po kap, sve tanje curi mlaz onoga što nazivamo „crnogorska kultura“. 

Dok gledam skoro osamsto stranica „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića koja će uskoro biti dostupna čitaocima, zaista se nadam da će gospodin Jelić dobiti priliku da gleda predstave po tekstovima ovog pisca, da će ga već prije isteka mandata spopadati sa svih strana razna „feministička čitanja“, da će mu se Medeja Ljubomira Đurkovića sa scene nasmijati u lice, da će mu se Edipa, Narcisa i Hipolita popeti na glavu sve dok ne odluči da se od pozorišta spasi jednom zauvijek. Ali vidjećemo kakvo je vrijeme pred nama. Ono u kojem ćemo na scenama gledati tekstove najboljih autora i autorki ovog jezika, ili vrijeme u kojem će nas direktori pozorišta učiti moralu i nekom novom, pravoslavnom pozorištu. 

Tako se, nakon niza nedovršenih scena nasilja, jednim pozorišnim skandalom dostojnim provincijskog teatra završilo moje iščekivanje poziva iz štamparije i silaska u svijet papira i mašina iz kojih će izaći knjige Ljubomira Đurkovića, po prvi put na ovaj način sabrane i objavljene. Zbunjen između užasa stvarnosti i uživanja u tekstu koji toj stvarnosti savršeno pristaje, konačno mogu da objavim novi početak života Ljubovih knjiga koje će nam pomoći da ovaj svijet, ako već ne možemo radikalno da ga promijenimo, makar učinimo podnošljivijim tako što ćemo ga pročitati i odigrati do kraja. To nas možda učini sposobnim i da ga iznova napišemo ili humanije živimo.
	


Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige

novo izdanje

Čekajući svijet Ljubomira Đurkovića

Izgleda kao da je hrišćanstvo dočekalo svoj mali trenutak. Fascinacija liturgijskim hrišćanstvom, posebno katolicizmom, izbila je u jednom malom kutku intelektualnog svijeta negdje oko 2020. godine. Tad je krenuo časopis [The Lamp](https://thelampmagazine.com/) koji se najbolje može opisati kao "katolička verzija magazina Njujorker", a na njegovim stranicama javili su se neobični autori poput italijanskog marksističkog filozofa Đorđa Agambena, ili socijalističkog esejiste Sema Krisa. Dvije godine kasnije,  pokrenut je i časopis [Compact](https://www.compactmag.com/), osnovan u krugu tradicionalističkih katoličkih pisaca koji su regrutovali niz kolumnista ljevičara. A onda je i Njujork Tajms objavio kolumnu pod nazivom "Natraženiji klub u Njujorku je Katolička crkva". Iako je naslov pošalica, sama tvrdnja nije bila bez osnova.

Izgleda kao da se čak i kod sekularnih i ekonomski progresivnih strana javlja veća radoznalost za pitanja crkve. Progresivni ekonomista Džefri Saks nedavno je pohvalio *Cathonomics*, ekonomski manifest nadahnut katoličanstvom. Papa Franjo se sastao s grupom marksista kako bi raspravili kako socijalisti i katolici mogu zajedno promovisati opšte dobro. Na stranu sve drugo što proizlazi iz tog sastanka, makar smo dobili fotografiju marksističkog filozofa Michaela Löwya kako stiska ruku Svetom Ocu, i nije izgledalo da će nekog zbog toga progutati vječni oganj.

Takođe valja razmotriti i uticaj knjige "Dominion: Kako je hrišćanska revolucija preoblikovala svijet" iz 2019. godine. Popularni britanski istoričar Tom Holand u knjizi tvrdi da je skoro sve što razumijemo kao dio racionalnog, naučnog i progresivnog pogleda na svijet - uključujući sam koncept sekularizma - direktni proizvod hrišćanske revolucije. Knjiga je postala hit, a osim komercijalnog uspjeha, hvaljena je i od kritike: ljevičarski kritičar Ed Sajmon opisao je knjigu kao djelo na razmeđi  “nesumnjive tačnosti” i onoga što je uglavnom uvjerljivo. Još jedan marksista i hrišćanin, Teri Iglton napisao je u Gardianu kako "osuda gadosti učinjenih u ime Hrista teško prolazi bez implicitnog pozivanja na njegovo vlastito učenje." Čak je i Njujorker, istaknuti predstavnik američkog liberalizma, pohvalio knjigu, što nije loše za djelo koje na 624 stranice iznosi dvije hiljade godina hrišćanstva.

Čime objasniti ovakav interes za hrišćanstvo? Makar taj interes bio ograničen, pitanje je zašto se događa baš sada? Holand podsjeća da intelektualci ljevice nisu od juče pod uticajem hrišćanstva u kome odavno pronalaze inspiraciju. "Komunizam prvobitne hrišćanske crkve oduvijek je služio kao inspiracija radikalima", kaže ovaj autor. Rani socijalisti nisu se stidjeli da obznane svoja božanska nadahnuća: Kopači, odnosno Jednačari (grupa iz 17. vijeka u Engleskoj, prim. prev), francuski sankiloti, sljedbenici Sen-Simona, neke ovenističke i furierističke zajednice, i mnogi drugi. Premda su se savremeni socijalisti odrekli crkve, čak i očevi marksizma priznali su zajedničku hrišćansku prošlost kao polazište. Karl Marks i Fridrih Engels smatrali su da je hrišćansko razmišljanje označilo ideološku fazu napretka za čovječanstvo. Nakon njih, Karl Kaucki je tvrdio da je hrišćanstvo bila proto-socijalistička ideologija i s poštovanjem priznao dug koji "naučni socijalizam" duguje svojim precima. A za Lenjina se kaže kako se istinski divio radikalno egalitarnim anabaptistima koji su predvodili Minstersku pobunu.

I protivnici socijalizma su odavno primijetili ovo “porodično stablo”. Tako je Osvald Špengler rekao  da je "hrišćanstvo bilo baba boljševizma", dok je Fridrih Niče mislio da je socijalizam prezreni "ostatak hrišćanstva." Samoproglašeni "superfašista" Julius Evola napao je i socijalizam i hrišćanstvo zbog njihove zajedničke predanosti "napretku."

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1c995690-b0dd-4894-8f09-2be6e2625666)
Genadij Životov, Bez naslova, 2013.{.caption}  

Cijela istorija socijalizma pretrpana je trenucima kada se izgubljeni sin vraća majčinskoj crkvi, posebno u vremenima turbulencija i nevolja. Od njemačko-američkog teologa Pola Tiliča, koji je tražio jedinstvo između hrišćanstva i socijalizma, preko zastupnice francuskog operaizma Simone Vej, koja je katoličku istinu htjela da vjenča sa naukom o istorijskom materijalizmu, pa sve do poljskog intelektualnog diva Lešeka Kolakovskog koji je šokirao komunistički establišment svojom izjavom da "Hrist ne može biti izbačen iz naše kulture". Tu su i slovenski katolički socijalisti 1940-ih, zatim teolozi oslobođenja iz Latinske Amerike 1960-ih, zbog kojih je međusobnu fascinaciju socijalista i hrišćana teško ignorisati. Nedavno je marksistički-lakanijanski filozof Slavoj Žižek iznio argument "zašto se za hrišćansko nasljeđe isplati boriti," dok je francuski maoistički filozof Alen Badju napisao knjigu o Svetom Pavlu. Mogli bismo navesti još desetine primjera, ali trend je jasan - socijalisti često nalaze razloge da se okrenu (ili vrate) hrišćanstvu za odgovore na određena pitanja.

**ZAPADNI KOMUNIZAM I CRKVA**

Godine 1973.  lider najveće komunističke partije zapadnog svijeta najavio je "istorijski kompromis" i to je učinio Vatikanu ispred nosa. Isključen iz italijanske visoke politike koju je gurao NATO, Enriko Berlingver htio je da sudbina promijeni tok tako što će se udružiti sa najvećom katoličkom strankom svoje zemlje. Smatrati ovaj potez čistom realpolitikom značilo bi usko i ograničeno gledati na to vrijeme.

Prema jednom tumačenju, kompromis zapravo nije imao mnogo veze s ideologijom i bila je to prosta izborna kalkulacija. Kako god bilo, i Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države snažno su se protivili udruživanju katolika i komunista. Berlingver je jedva preživio saobraćajni udes u Bugarskoj za koji je kasnije tvrdio da je bio zavjera i pokušaj atentata. Berlingver je naprosto tvrdio da su katolici i komunisti pronašli ozbiljan zajednički interes jedni u drugima, posebno u njihovoj zajedničkoj kritici rastućeg liberalnog individualizma.

Osnažena novim masovnim konzumerizmom odozgo i rastućom "omladinskom kulturom " odozdo, radikalna ideologija sebičnog individualizma zaprijetila je teškim konformizmom usred poratne socijaldemokratije. Za Berlingvera, to je značilo prijetnju samoj socijalnoj solidarnosti, pa čak i putanji istorijskog napretka. Socijalizam poratnog doba kao da je sveo čovjeka na njegove funkcije, što je učinilo da materijalizam postane puki ekonomizam. Uspješne socijaldemokratske vlade nudile su povećanje plata, povećanje potrošačke moći radničke klase i proširenje programa socijalne zaštite – i sve tako u krug. Ali Berlingver je strahovao da će kad poratni period završi u zajednici nastupiti, "malaksalost, anksioznost, frustracija, nagon očajanja, individualističko povlačenje i iluzorni bijeg od stvarnosti. Običan ekonomizam u tom slučaju ne bi bio dovoljan.

Crkva je takođe prepoznala iste tendencije u modernom svijetu, pa je dosljedno i stalno kritikovala novi konzumerizam, narcizam i nove oblike očaja. Za Berlingvera, čija je supruga svaki dan išla na misu, ukazala se šansa za istinsku simbiozu. Njegov cilj bio je "saradnja velikih populističkih tokova: socijalističkog, komunističkog i katoličkog." Tvrdio je da je pitanje moralnosti (*la questione morale*) postalo vodeće političko pitanje današnjice, i da će odgovor na njega odrediti budućnost socijalističke politike.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c226b3f9-4494-4e83-9c01-e3807daf5698)
Berlingver, foto: r/europe{.caption} 

Biće da je u tome bilo zrnce istine. Tokom perioda *compomesso storico*, italijanska komunistička partija dosegla je vrhunac osvajajući više od trećine birača. Bio je to svjetski rekord glasova za komunističku partiju u jednoj kapitalističkoj zemlji. Ipak, Berlingver nije prošao bez kritike. Radikalno lijeve grupe nastale na tradiciji operaizma optuživale su ga da se prodao konzervativnim hrišćanskim demokratama, zatvarajući mogućnost odlučnijeg raskida sa koncilarnim elementima u italijanskom društvu. Uprkos svemu tome Berlingver je neosporno bio najomiljeniji političar u zemlji.

Cijeli projekat je doživio strašan kraj kad su 16. marta 1978. godine ljevičarski teroristi *Brigate Rosse* oteli Alda Mora, umjerenog lidera Hrišćanskih demokrata. Pedeset i pet dana kasnije, njegovo tijelo je pronađeno u gepeku, izrešetano mecima. Bio je to surov odgovor na Berlingverovo moralno pitanje.

Nekada moćna Komunistička partija raspala se već 1991. godine. Najveća partija koja je izrasla na njenom mjestu oblikovana je prema modelu demokrata Billa Clintona. Uskoro će Silvio Berluskoni preoblikovati cijelu zemlju u nešto što se teško može povezati sa moralom. Komunizam je pao, a onda i katolicizam. Danas malo ko vjeruje u bilo što.

**USPON I PAD LJEVICE**

Berlingverov trenutak je bio valjda posljednji značajan susret socijalizma i hrišćanstva. Nekoliko izolovanih intelektualaca istraživalo bi moralna pitanja koja povezuju ove dvije tradicije, ali nije se mnogo postiglo. Otkud onda ova priča baš sada?

Jedan pogled unazad dovoljan je da se shvati zašto se milenijumski talas socijalizma podigao. Nakon velike globalne recesije, usred nezamislivih nivoa nejednakosti i ogavnih prizora siromaštva i nehigijene, socijalizam je doslovno vaskrsao. Od Sirize do Podemosa, od Bernija Sandersa do Džeremija Korbina, od Lule do AMLO-a, mladi socijalisti su se pojavljivali svuda. A zašto? Zato što socijalistička tradicija i dalje nudi uvjerljive odgovore. Glavne postavke socijalizma i dalje važe, ali može li se isto reći i za hrišćanstvo, na jedan sasvim drugačiji način?

Među socijalističkim piscima ili bivšim socijalistima često se moglo čuti da su se vratili crkvi ili pronašli put do nje kad su osjetili nešto duboko pogrešno u ljevici svog vremena. Ne samo programski pogrešno u promociji loših politika, ne samo društveno krivo u zastupanju pogrešne biračke baze, pa čak ni ideološki gledano u nekoj teoriji - već etički pogrešno. Namjesto moralne teorije ukazala se velika praznina.

Ako je milenijumski socijalizam uspio u nečemu, onda je to svakako napor da se potisne sebičnost, atomizacija i otuđenje koje je promovisala preovlađujuća tržišna kultura. Domet tog socijalizma bio je privremeno utočište u bezdušnom svijetu. Ali 2020. godine svemu je došao kraj. *Ljevičarstvo* je počelo sve manje da se povezuje s visokim idealima socijalizma, a više s prljavim stranačkim neprijateljstvom - ili čak resantimanom - koji je karakterisao liberalnu politiku širom svijeta. Pobjedonosni proletarijat nije stigao na biralište (ponovo), pa smo se zadovoljili uličnim bijesom. Kapitalistička klasa se pokazala kao žilav protivnik, pa smo se tukli sa policijom. Uređivanje univerzalnih potreba društva (i kako ih zadovoljiti) činilo se nemogućim u datoj situaciji, pa smo slavili težnju ka beskonačnim individualnim željama i to pregnuće nazvali *doing socialism* . Nije slučajno da su baš tada aktivisti htjeli sve da "zabrane". Mantra je glasila: ono što čini naši da protivnici polude, mora da je stvarno dobro.

Sa ove distance to *Veliko Buđenje* (Awokening) jeste neka vrsta hrišćanskog šatora bez Hrista (ali s dobro finansiranom klerom, naravno). Ljubav prema žrtvi manifestovala se kao gorljivi antirasizam, briga za prirodu prerasla je u slavljenje individualnih činova ekoterorizma, a svi jeretici surovo su osuđivani. A tamo gdje god pseudo-hrišćanski duh nije prevladao, pobijedio je nihilizam. Profesorica Vendi Braun iz Fondacije UPS na Institutu za napredne studije, čak je pohvalila veberijanski nihilizam u svojoj seriji predavanja 2023. godine. I eto, tako su se nade socijalizma 2010-ih zamijenile mračnim pesimizmom 2020-ih.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cffbca83-d4b3-410b-a3bb-3b2381a3fd21)

No, pandemijska izolacija bila je krasna prilika za razmišljanje i preispitivanje. Niz važnih pitanja bilo je odbačeno tokom kasnih 2010-ih radi praktične isplativosti (samo da pobijedimo na izborima!); ili u ime političkog pomirenja (moramo očuvati koaliciju!); ili da bi se održao društveni mir (pusti sad to!). Nakon što je Donald Tramp konačno napustio funkciju, ta su se pitanja ipak vratila u punom sjaju. U ludilu rasnog prebrojavanja, osamljen u lokdaunu i umirućoj političkoj nadi, usred gnijevnog povratka kulturoloških ratova, milenijumski socijalizam pokazao se nedovoljnim. Pitanje je može li moralno neutralni egalitarizam zadovoljiti naš politički trenutak? Je li egalitarizam uopšte moralno neutralan?

**BUDUĆNOST JE MORALNA**

Danas se mnogi ljevičari ponose što su oslobođeni "buržoaske" moralnosti, sentimenta i prgavosti. Ali Berlingver bi postavio pitanje kao upozorenje -  nije li opasno zamjeniti buržoasku moralnost s amoralnošću? Na mnoga važna pitanja koja se tiču porodice, vjere, rada, discipline, obrazovanja, itd, današnji radikali odgovaraju: "Što će nam to?" Taj odgovor možda nije politički korektan, ali je iskren. Svaki socijalista koji se suoči s pravim moralnim pitanjima nađe se u paradosku: socijalizam, najmoralnija stvar na svijetu, čini se da nema koherentnu moralnu teoriju koja bi bila samo njemu svojstvena.

U hrišćanskoj Evropi i Latinskoj Americi, istorijski gledano, bilo je lako izbjeći ovaj problem. Kad su moralna pitanja postala politička pitanja, socijalisti su se jednostavno povlačili na popularne hrišćanske pozicije, kao u Kauckijevoj odbrani porodice ili Lenjinovom upozorenju na prostituciju. Nije bilo specifične marksističke odbrane za ove navodno "nazadne" stavove, ali hegemonija hrišćanske moralnosti činila ih je razumnim na gotovo nesvjesnom nivou. Savremeni socijalisti ne poznaju takvo povlačenje kao manevar nakon što je Nova ljevica uništila normu. Obično se oslanjamo na liberalnu etiku "živi i pusti druge da žive", dakle stav po kome me ne zanima kako pojedinac živi, sve dok to ne ometa moju sposobnost da činim isto.

Ali ovaj politički sterilni povratak liberalizmu moralno je bankrotirao. Je li moguće unaprijediti viziju dobrog društva bez stabilne koncepcije onoga što znači živjeti dobar život? Moralna pitanja su neraskidivo povezana s političkim i ekonomskim pitanjima. Traženje sigurnije moralne osnove s kojom bi se podigao socijalistički politički program ponovno je izazvalo duhove hrišćanske etike.

Razmotrimo ovdje i činjenicu da raste interes za rad Alaster Makintajer. Intelektualna biografija ovog devedesetpetogodišnjeg filozofa prvi je put prevedena na engleski 2022. godine, i pozitivno ocijenjena baš u magazinu *Jacobin*. U međuvremenu, ove godine, Makintajer je predstavljen u lijevo orijentisanom *London Review of Booksu* i to od strane člana uredničkog odbora časopisa *Radical Philosophy*. Makintajer je, krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, bio briljantan mladi marksistički intelektualac, napisao je “Marksizam i hrišćanstvo” kada mu je bilo samo dvadeset i tri godine, unaprijedivši argument da Marks ne samo da je bio pod uticajem hrišćanskih ideja, već je svoju teoriju obogatio hrišćanskim etosom. Kasnije se Makintajer profesionalno etablirao s probojem knjige “Traganje za vrlinom”, djela koje se 1980. godine bavilo moralnom prazninom moderne liberalne demokratije. Kratko nakon njenog objavljivanja autor je prešao na katoličanstvo.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d6dcb5b6-9ded-4adb-b967-7aabbe7f3804)
Makintajer{.caption} 

Makintajerovo političko nasljeđe je žestoko osporavano (desničarski komunitarist ili marksistički vuk u jagnjećoj koži?), ali nagli povratak njegovih ideja sugeriše da moralna praznina usred socijalizma teži ka ispunjenju. Liberalizam prosto nema odgovore. Na pitanje "Šta je najbolje za mene kao pojedinca?" ne nudi se ništa. A kad neko pita "Šta je najbolje za nas kao društvo?" samo se slegne ramenima. U teoriji, prvo pitanje trebalo bi da ostane privatno, a drugo da bude demokratsko. Međutim, u praksi, u oba slučaja odlučuje tržište. Predati moralna pitanja liberalizmu  znači predati socijalna pitanja tržištu. I još gore, predati politički otpor  reakcionarnoj desnici desnica i moralu tržišta.

Može li socijalizam preživjeti bez svojih temeljnih hrišćanskih pretpostavki ostaje da se vidi, ali sigurno ne može preživjeti bez radničke klase. I odbacivanje libertarijanskih odgovora na kriminal, socijalno bezakonje, narkotike i još mnogo toga od strane radničke klase bila je stabilna karakteristika propadanja lijevih politika. Socijalisti će se opet morati suočiti s moralnim pitanjima kao socijalnim pitanjima. Pritisak za legalizacijom droga će se proširiti, na primjer, američka država Oregon je prvo rekla "da", a onda odbila predlog. Sportske kladionice i drugi oblici digitalnog klađenja i dalje se šire. Sljedeće veliko pitanje je hoće li kapitalistička društva dozvoliti eutanaziju - opciju koju će sigurno prihvatiti siromašni, osobe sa invaliditetom, izolovani i ekonomski "suvišni". Šta na to kažu socijalisti? Može li se reći da je društvo dobro ako dozvoli da se posljedice njegovog ludila ubijaju uz opštu saglasnost? Onaj koji zagovara tu tezu, je li on dobar?

Dok ljevičari ne razviju dosljednu moralnu teoriju, hrišćanstvo će imati ponešto korisno da kaže o društvenim pitanjima s kojima se suočava moderno društvo. Možda vrijedi saslušati.

[Jacobin](https://jacobin.com/2024/03/christianity-morality-socialism-liberalism-macintyre)





Put do sigurnijeg moralnog oslonca za socijalistički politički program, po nekima bi opet mogao voditi do hrišćanske etike

lijevo učenje

Hrišćanstvo, moral i socijalizam

*Kada današnja politička i socijalna reakcija bude minirana eksplozivom, koji je sama postavila u temelje svoje društvene strukture i kada jugoslovenski proleterijat bude pisao veliku knjigu svojih martira, na prvoj stranici biće zapisano crvenim slovima ime Jovana Tomaševića. Režim crnogorske autokratije osudio ga je još kao gimnazistu na robiju, dok je režim jugoslovenske demokratije, oličene u sistemu Glavnjače, isprebijao žandarmskim kundacima u sred Beograda njegova slabačka leđa jedino zbog toga što je bio imuniziran komunističkim poslaničkim mandatom. On je oba ta režima duboko i podjednako mrzio, te je često o njima sa sarkazmom govorio: slatko li sam se smijao kad je propadao Ćipur, a još bih se slađe smijao kad bih doživio i vidio propast cincarskih Terazija! (...) On je bio stožer koji je oko sebe okupljao radnike, siromašne seljake i ono jezgro crnogorskih intelektualaca, čiji mozak nije bio ograničen pandurskim izmećarstvom i služenjem mračnjačkim režimima... (List radnika i seljaka "Radni narod", povodom četiri godine od njegove smrti, april 1928)*

Iza nas je još jedan važan datum koji je zamalo prošao neopaženo. Iako je decenijama spominjan kao izuzetna istorijska ličnost, mlađa populacija, uglavnom, danas i ne zna za njega. Umro je na Cetinju 3. aprila 1924, u trideset trećoj godini života. Umro je u vrijeme kada je trebalo da nastavi borbu za prava i oslobođenje potlačenih, obespravljenih i ugnjetanih u kapitalističkom društvu.

Izložba koju je organizovalo nevladino udruženje Antifašisti Cetinja pod nazivom "Revolucionarno Cetinje", povodom 100 godina od njegove smrti, jedini je detalj kojim je obilježen ovaj jubilej. Iako je javnost obaviještena, iako u Crnoj Gori postoje grupe i pojedinci, kao i političke partije koje u svojim programskim načelima proklamuju borbu za društvo socijalne pravde, jednakosti i solidarnosti, iako postoje partije sa komunističkim nazivima - dan kasnije na cetinjskom Starom groblju bilo je svega par članova pomenutog udruženja sa crvenim karanfilima, koji su na njegov grob položeni uz zvuke internacionale.

Kako današnja Crna Gora vijek kasnije percipira Jovana Tomaševića i njegovu ulogu? Kao i prije 100 godina, društvo je raspolućeno na dva politička bloka. I jedan i drugi se odriču Tomaševića - prvi jer je bio komunista, a drugi pod izgovorom da je bio "bjelaš".

**KLASNA BORBA**

Najcjelovitije svjedočanstvo ostavio je njegov saborac, revolucionar Nikola Kovačević, koji je između ostalog rekao da je Jovan Tomašević bio najuzdignutiji Crnogorac, i po inteligenciji i po kulturi, čovjek evropskog obrazovanja u dobrom smislu riječi. Govorio je nekoliko jezika, proputovao Evropu i upoznao međunarodni radnički pokret, a poznavao je i istoriju Crne Gore u tančine, život i dušu, dobre i rđave osobine Crnogoraca. Umio je, kao niko drugi, pridobiti borbene elemente i staviti ih pod svoj uticaj, odnosno pod uticaj ideja koje je zastupao. Bio je rijedak polemičar, pisac, nepomirljiv protivnik klasnog neprijatelja. Znao je, kao niko drugi, raskrinkati birokrate, trgovce, ekonomske i političke špekulante. Umio je mobilisati mase da se udruže i bore protiv nepravde i izrabljivanja.

Tomašević je veoma teško živio, a prema riječima Nikole Kovačevića ni bolje ni gore od nekvalifikovanog radnika u crnogorskim varošicama. Kovačević dalje svjedoči da ga nikada nije vidio da ima na sebi čestito odijelo ili dobre cipele, da je vršio advokatske poslove besplatno, pogotovo ako je bila u pitanju sirotinja - Prosto nije imao niti čestite ishrane, niti za što često kupiti i ljekove, ili platiti specijalistu koji bi se brinuo o njegovom zdravlju.

Diplomirao je prava u Francuskoj i bavio se advokaturom, tako je sebi mogao priuštiti lagodan život. Ipak, svojevoljno se solidarisao sa sužnjima koje mori glad, predvodeći pokret gladnih i obespravljenih. Odlučio se za put borbe za pravednije društvo i bolji život ljudi, za put neizvjestan i opasan, ali častan

**PROTIV BURŽOAZIJE**

Poslije zanosa i oduševljenja ujedinjenjem, nastupio je kod komunista momenat trezvenijeg rasuđivanja o političkom rješenju. U početku vođstvo pokreta nije ni uzimalo u razmatranje pitanje načina izvršenja ujedinjenja. Za crnogorske komuniste, stvaranje zajedničke države otvorilo je mogućnost organizovanja jedinstvenog naprednog pokreta jugoslovenskih naroda i jedinstvenog vođenja borbe za društveni preobražaj.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Qs3zSUS-f7A?si=POg2ZlfSkpKLiDIO" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Koncepcija Tomaševićevog jugoslovenstva razlikovala se u suštini od jugoslovenstva "bjelaša". Tomašević je ukazivao na ispravnost borbe i protiv "bijelih" i protiv "zelenih", na borbu protiv buržoaskog poretka. Na prvom javnom zboru u Brčelima, krajem 1918, govorio je o Oktobarskoj revoluciji, ukazujući da je to jedini put kojim treba poći ako se želi bolja budućnost. Na zboru u Virpazaru, januara naredne godine, rekao je: Slatko li sam se smijao kad je propadao Ćipur, a još bih se slađe smijao i radovao kad bih doživio i vidio propast cincarskih Terazija. Donesena je rezolucija koju je napisao, i u njoj je, pored ostalog, pisalo: Hoćemo Crnu Goru bez grbova i sabalja. 

U proglasu KPJ "Drugovima seljacima" iz 1920. godine piše: Vi ste pozavađani između sebe i izdijeljeni bez razloga i bez potrebe na nekakve 'bijele' i 'zelene'. A to ne smije biti, jer dokle god tako bude vi ćete biti plijen vaših zajedničkih neprijatelja: velikaša i bogataša... Svi dakle, pod jednu zastavu, pod crvenu zastavu radnoga naroda, kako bi po primjeru naše ruske braće stvorili od naše Jugoslavije veliku i moćnu otadžbinu - državu radnika i seljaka. U njoj će biti tada svega jedan jedini prijesto, sa koga neće carovati ni tast ni zet, ni ujaci ni sestrići, ni sablja ni mantija, ni dolama ni lacmanski frak - nego će biti jedan jedini gospodar - udruženi radnik i seljak Šumadije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne, Vojvodine i Maćedonije...  Glasajući za Komunističku partiju - vi dovikujete radnicima i seljacima širom cijele Jugoslavije da je njihov ideal i vaš u isto vrijeme: a to je da Jugoslavija treba da bude zajednička majka, da Jugoslavija treba da bude sovjetska republika radnika i seljaka - da njena zastava bude crvena zastava rada; da njen grb bude srp i čekić; ralo i glijeto; i da se u njoj uzdiže jedan jedini prijesto, prijesto udruženih radnika i seljaka.

Tomaševićev savremenik i prijatelj, učitelj Ivo Rolović, svjedoči da je, kao već oformljeni komunista, bio za ujedinjenje, ali na principima demokratskog i federativnog uređenja nove države.

Iako je bio veliki politički protivnik kralja Nikole i monarhističkog uređenja uopšte, ma u kojoj zemlji, bio je veoma objektivan u davanju ocjene o okolnostima pod kojima je kapitulirala Crna Gora 1916, objašnjavajući ko je sve bio upleo svoje prste da kompromituje crnogorsku vojsku što se nije i ona povlačila preko Albanije kao što je to uradila srpska vojska: „Tadašnji vlastodršci Srbije su nastojali da prvo skrše ugled kralja Nikole u zemlji, a zatim i u inostranstvu i to im je uspjelo“, rekao je Jovan.

U proglasu Kučima, marta 1923. godine, poziva da se glasa za buduću Federativnu Radničku Republiku Jugoslaviju; za federativne radničke republike Balkana; za mir, bratstvo i savez s ruskom republikom radnika i seljaka.

**ŽIVOT I PUT**

Teško djetinjstvo, u šesnaestoj godini progonstvo i život u tuđini, učešće u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, odstupanje preko Albanije, boravak i školovanje u Francuskoj, povratak u domovinu krajem 1918, rad na osnivanju i organizovanju komunističkih organizacija u Crnoj Gori, dosljedna i nepokolebljiva borba protiv buržoaskog režima.

Rođen je 15. jula 1891, u Gornjim Brčelima u Crmnici. Po završetku četvorogodišnje osnovne škole 1902. godine, prešao je kod oca na Cetinje i upisao se u gimnaziju. Nakon izbijanja Bombaške afere, krajem 1907. godine, uspio je da napusti Crnu Goru i time izbjegne hapšenje i torturu, kojoj su bili podvrgnuti njegovi uhapšeni drugovi. Upisao je VI razred gimnazije u Sremskim Karlovcima. U međuvremenu ga je crnogorski sud za suđenje anarhističkih zločina optužio za učešće u zavjeri i osudio na 10 godina robije. Marta naredne godine primjen je u Prvu beogradsku gimnaziju, gdje je maturirao 1910. godine. Septembra iste godine postao je redovan student Pravnog fakulteta Beogradskog univerziteta. Amnestiran je 1910. godine prilikom proglašenja Kraljevine Crne Gore.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/533d4f82-d173-403e-b51e-d19e102275a3)
Foto: flickr.com/ditissuzzane{.caption}

Tomašević se u Beogradu školovao pod izuzetno teškim uslovima. Tako se za čitavo vrijeme školovanja uglavnom sam snalazio i sebi obezbjeđivao egzistenciju. Posluživao je u bogatim beogradskim porodicama, cijepao drva, nosio vodu, istovarao robu i ugalj i podučavao učenike. Za vrijeme studija na Beogradskom univerzitetu povezao se sa Tucovićevim socijalističkim pokretom.

Učestvovao je u Prvom balkanskom ratu kao borac u crnogorskoj vojsci. U ljeto 1914. došao je u rodno selo gdje je kratko radio kao učitelj. Tada je u Brčelima pokrenuo list "Seljački odjek - prvi ilegalni humorističko-satirični list u Crnoj Gori. Jedini broj izašao je 12. jula 1914. godine u 50 primjetaka i umnožavan je na šapirografu. Do jednog primjerka došlo je Ministarstvo vojno pa je povelo istragu, ali bez uspjeha.

Opet je mobilisan, septembra 1914, da bi nakon austrougarske okupacije, zajedno sa još nekoliko drugova, preko Skadra, Krfa i Korzike prešao u Marsej. Po prelasku u Francusku Jovan Tomašević se susreo sa mnogim teškoćama. Radio je kao fizički radnik u fabrici tramvaja u Marseju. Krajem 1916. upisao se na Pravni fakultet u Poatjeu, gdje je diplomirao novembra 1918. godine.

Boravak u Francuskoj je od izuzetnog značaja za njegovo političko opredjeljenje. Za tri godine, koliko je bio u Francuskoj, Tomašević se bliže upoznao sa ciljevima i suštinom borbe radničke klase u čijim se redovima i sam nalazio skoro čitavo vrijeme boravka u Francuskoj. Tamo je proučavao djela Marksa i Engelsa i čitao djela Lenjina. Bio je oduševljen Oktobarskom revolucijom i otvoreno se stavio u njenu odbranu u redovima jugoslovenske emigracije u Francuskoj.

Jovan Tomašević se krajem decembra 1918. godine vratio u Crnu Goru. Početkom januara zaposlio se kao sudija u Okružnom sudu u Baru gdje je ostao do sredine iste godine. Povratak u Crnu Goru predstavlja novo i nesumnjivo najznačajnije poglavlje u njegovom revolucionarnom radu. Odmah je počeo živu političku aktivnost i zahvaljujući izuzetnim sposobnostima, energičnosti, političkoj zrelosti, neumornom radu, poznavanju stanja i prilika koje su vladale u Crnoj Gori, Tomašević je od svojih saradnika prihvaćen i istaknut za vođu i osnivača Komunističke partije Jugoslavije u Crnoj Gori. On je nesumnivo i imao najvažniju - vodeću ulogu u formiranju KPJ u Crnoj Gori. 

Sa uspostavljanjem Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru 1920, našao se, po prirodi stvari, na čelu. Te godine je na izborima za Ustavotvornu skupštinu, lista na čijem je bio čelu odnijela pobjedu. Nikada se pod crvenom zastavom nije steklo toliko pristalica naprednog pokreta, kao u vrijeme tih izbora, zahvaljujući ličnosti Jovana Tomaševića, kome ni politički protivnici nijesu imali što zamjeriti sem njegovog komunističkog ubjeđenja. Učestvovao je januara 1921. godine na protestima u Beogradu povodom donošenja Obznane, kada je došlo do sukoba sa žandarmerijom, kojim prilikom je bio teško povrijeđen. Neposredno poslije toga, jednom svom prijatelju je rekao: Krv je prolivena, borba je počela. Ma kakva ona bila i ma koliko trajala - pobjeda će biti naša, ja u to čvrsto vjerujem. Nakon donošenja Obznane, organizovao je rad Partije u ilegali. Od 1921. godine, skrhan bolešću, živo je pratio događaje, pomagao i usmjeravao borbene snage i rad Partije.

"Revolucionar blage naravi, oštre riječi i snažne volje" - umro je od tuberkuloze 3. aprila 1924. godine na Cetinju, u trideset i trećoj godini života. Sahranjen je sa svim počastima. Na kovčeg je bio položen amblem proleterske borbe - srp i čekić. Prema svjedočenju učesnika, pratnja je bila impozantna, uprkos velikom nevremenu. Građani Cetinja i svi drugi koji su došli sa strane, proveli su preko dva sata pod snažnim pljuskovima kiše. Između dva svjetska rada njegov grob na Starom groblju na Cetinju redovno su posjećivali radnici i komunisti, a za Prvi maj ostavljali crvene karanfile. Tokom svog kratkog života i političkog djelovanja, borio se za interese klasno svjesnog proleterijata, čijim je idealima bio ispunjen sav njegov život.


"Revolucionar blage naravi, oštre riječi i snažne volje..."

jubilej

Misao Jovana Tomaševića, sto godina kasnije

Iako više od dvije decenije piše i govori protiv radikalnih nacionalističkih struja u Srbiji, novinar i profesor Dinko Gruhonjić minulih dana našao se u potpuno novoj situaciji. Zajedno sa svojom koleginicom Anom Lalić, Gruhonjić je na meti esktremističkih grupa koje su podržale blokadu Filozofskog fakulteta u Novom Sadu gdje je jedna grupa prošle nedjelje zapriječila ulaz uz nacionalističke parole i ikonografiju. 

Sve je počelo krajem marta kad je na društvenim mrežama raširen montirani snimak Gruhonjićevog govora od prošle godine  na dubrovačkom festivalu Rebedu, gdje govorio o svom imenu. "Prilog" je montiran tako da gledatelji pomisle kako govornik favorizuje ustaški režim, odnosno zloglasnog zločinca Dinka Šakića. Zapravo, Gruhonjić je rekao da ga nacionalisti u Srbiji lažno zovu Sabahudin, pa je ironično se poigravajući kontekstom poručio da za to nema potrebe kad se već zove Dinko, kao Šakić, što bi nacionalisti mogli lakše da zloupotrijebe.

**Filozofski fakultet u Novom Sadu je nekoliko dana bio u blokadi. Ispred fakulteta studenti i profesori su se redovno okupljali da Vas podrže. Koliki je bio rizik od sukoba i provokacija koje bi izazvale nasilje?**

Bilo je provokatora, naravno, ali im provokacije nisu uspele, iako su se „umešali“ među nas. Cilj im je bio da izazovu incident i da na taj način pokažu da smo mi nasilnici, a ne oni. Provokatora je bilo i kada je oko 200 kolega i prijatelja došlo ispred zgrade u kojoj živim s porodicom da prekreče grafit kojim mi je direktno i otvoreno poručeno da će me ubiti. Četvorica mladića su pokušali sprečiti akciju krečenja grafita, tako što su provocirali ne bismo li naseli i fizički se sukobili s njima. Nije im prošlo. Potom se pojavila i osoba u velikom belom džipu, koja je parkirala automobil u masu, izašla iz njega i počela da provocira. Ni na to nismo naseli. Ta osoba je, inače, u automobilu vozila i ženu i malo dete. Pa bi, da je došlo do nasilja, u režimskim medijima izašli naslovi da, eto, premlaćujemo i decu. Zamislite na kakve grane se oni spuštaju da im ni male dece nije žao! 

**Navijačke grupe imaju svoje članove koji su marširali na prvom skupu uoči blokade. Uzvikivalo se protiv Vas, ali čule su se i parole iz “kosovskog repertoara”. Podsjeća li Vas ova kampanja na mitinge iz vremena AB revolucije? Šta je isto, a šta je drugačije?**

Da, to je odlična paralela. To je dobro podmazana „Stara mašina“, kao iz poznatog filma našeg Novosađanina Želimira Žilnika. Tužno je što je toliko toga isto kao i pre 36 godina: iste parole, isto „branitelji Kosova“... Drugačije je to što je Vojvodina za tih 36 godina doslovna izmoždena i devastirana, ekonomski i demografski. 

**Nakon što je Aleksandar Vučić uključio u negativnu kampanju, jesu li se pritisak i broj prijetnji uvećali?**

Vučić je u kampanji od samog početka, on je dao zeleno svetlo za to. Kasnije je svojim istupom samo potvrdio ono što sam odmah i rekao. Ako treba, i stotinu puta ću ponoviti: ukoliko se bilo šta desi mojoj porodici i meni, za to će direktno biti odgovoran Aleksandar Vučić. 

**Je li policija procjenjivala Vašu bezbjednost? Imate li povjerenje u policiju, s ozbirom na to da su se oglušili o pozive da omoguće nesmetan rad Filozofskog fakulteta?**

Policija je koleginici Ani Lalić, koja je jednako ugrožena kao i ja, i meni rekla da rade procenu naše bezbednosti, koja traje „10-15 dana“, a da će u međuvremenu patrolirati kvartovima u kojima živimo. Mi ćemo uzeti i privatno obezbeđenje, zahvaljujući pomoći kolega iz Evropske federacije novinara i Nezavisnog udruženja novinara Srbije. U policiji ima dosta čestitih ljudi i ne bih da ih uvredim. Ali, policija je organ izvršne vlasti i na čelu MUP-a nisu dobronamerni ljudi... 

**Na koji način mislite da se ovo može razriješiti. Postoji li dobar scenario?**

Teško mi je da procenim. Iako sam na meti nacionalista, neonacista i fašista duže od 25 godina, ovo je do sada nezabeležena hajka, koja traje nedeljama. Mislim da ovo nije bitka nego rat. I da se neće smiriti dok me ne oteraju sa fakulteta. Ili, rečima jednog „kolege“ iz Senata Univerziteta u Novom Sadu: „Što god da vi na Filozofskom uradite, Dinko će visiti!“ E, sad, da li ću visiti simbolično ili stvarno ili ću biti „samo“ proteran iz Srbije, to je pitanje za njih a ne za mene. Ja ću se braniti ali i napadati koliko god budem imao snage. Dobar scenario se već odvija: ne da nisam ostao usamljen, nego je ovo odavno prevazišlo nekog Dinka Gruhonjića. Ovo je sada bitka za autonomiju fakulteta i univerziteta. Bitka za ljudsko dostojanstvo. Kako se ono kaže: možete ponižavati neke ljude neko vreme, možete ponižavati sve ljude neko vreme, ali ne možete ponižavati sve ljude sve vreme. I kolege i studenti su im poručili upravo to. Udarili su na tvrdo, dakle. 

**Zašto mislite da ste postali meta, godinu dana nakon što ste učestovali na skupu u Dubrovniku gdje je vaša izjava snimljena, pa naknadno montirana i stavljena u lažni kontekst.**

Ne znam, zaista. Kao što ni do sada nisam znao po kom „tajmingu“ izaberu baš mene, jer ja u kontinuitetu pišem to što pišem i radim to što radim. To je pitanje za režim. Sasvim sigurno zbog toga što žele prikriti neku kriminalnu delatnost. Jer ovde odavno nema razlike između države i organizovanog kriminala. Možda zbog Kosova u Savetu Evrope? Možda zbog prodaje Generalštaba Trampovom zetu? Možda zbog „priprema“ za lokalne izbore? A možda i zato što su jako nervozni, jer im se nakon terorističkog napada na severu Kosova, u Banjskoj, krajem septembra prošle godine, izmakao tepih ispod nogu. Pa sad više ne mogu prodavati šibicarske fore Zapadu da je Vučićeva Srbija nekakav faktor regionalne stabilnosti. Kad već pominjem šibice, nije Vučićeva Srbija nikakav faktor stabilnosti već upravo pravi pravcati piroman. Uostalom, pogledajte šta su vam Vučićevi ljudi i Crkva Srbije uradili od Crne Gore za svega tri i po godine. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2c8654af-7c89-4f81-990f-66599fd4fa39)
Opsada Filozofskog fakulteta,  foto: Radio 021{.caption}

**Postoji li vidljiva shema i raspored djelovanja, ili mislite da ovakve kampanje nastaju stihijski u jednom nedemokratskom ambijentu koji im pogoduje?**

Vučić je stalno u kampanji. Podsetiću da je on bio ministar ratne propagande Slobodana Miloševića. I on stalno vlada u atmosferi ratne propagande: bira neprijatelje, crta im metu na čelu, potom ih dehumanizuje i priprema za odstrel. I stalno najavljuje nekakve ratove, pa i Treći svetski rat. On i svoju stranku drži u stalnom stanju pripravnosti i neizvesnosti, stalno se vodi unutar stranke neki rat za pozicije, za plen. I to nam govori da imamo posla sa pravim sadistom, jer neprestano kinji i „svoje“. 

**Poznato je da je Filozofski fakultet u Nikšiću stjecište desno-klerikalne i nacionalističke svijesti. Kako biste opisali ideološki pravac i strujanja na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu prije ove krize?**

Filozofski fakultet u Novom Sadu je zapravo „kompilacija“ tri fakulteta: filozofskog, filološkog i političkih nauka. Ima i ovakvih i onakvih ideoloških strujanja, ali najviše je onih ljudi koji su uglavnom posvećeni nauci, istraživanjima i radu sa studentima. Imamo, međutim, i  desničarskih ekstremista, koji su odavno morali biti pred etičkim komisijama fakulteta i univerziteta zbog stvari koje izgovaraju u samoj učionici. Među nastavnicima, nažalost, imamo i onih koji su ohrabrivali i organizovali neke ekstremističke pokrete, organizovali promociju sabranih nedela Dimitrija Ljotića. To je, međutim, uprava fakulteta vrlo brzzo zaustavila. Sadašnja dešavanja ipak govore o tome da je Filozofski fakultet, kao i uvek, bio i ostao sedište kritičke misli i otpora totalitarnim ambicijama. 

**Različite desne i nacionalističke grupe pozivaju Univerzitet u Novom Sadu i Filozofski fakultet da vam daju otkaz. Internet kampanja se usijala. Čini se da je ovo i proba mogućnosti interneta u cilju zastrašivanja i političke kontrole. Kao ekspert za medije, prepoznajte li organizovanu strukturu unutar te kampanje, kako je definišete i kako joj se suprotstaviti?**

U to nema nikakve sumnje. Analizirao sam narative pretnji i možemo ih podeliti u dve grupe. Prvu, ubedljivo većinsku, čine armije SNS botova koji su očigledno prošli i kroz obuku kako da prete i vređaju a da ih tužilaštvo ne goni po službenoj dužnosti. Dakle, po našem Krivičnom zakoniku, pretnja smrću nije ako mi neko kaže: „Dinko, trebalo bi te ubiti“, već isključivo ako kaže: „Dinko, ja ću te ubiti“. Drugu grupu, onu malobrojniju, čine „slobodni strelci“, koji ne znaju za ove pravničke „trikove“ pa onda prete lično. Njih policija ponekad pronađe i uhapsi. Društvene mreže, a naročito mreža X sa mračnim Ilonom Maskom na čelu, zaista je odvratna, nemam druge reči. 

S obzirom da imaju tolike resurse u svojim rukama, nemoguće se suprotstaviti toj armiji botova, sem ignorisanjem i podrškom normalnih ljudi. Bitno je da vam „ne uđu u glavu“. A to nije lako za izdržati. 

**Koliko su međunarodne organizacije obratile pažnju na dešavanja na Filozofskom. Očekujete li jači pritisak spolja na vlast koja u ovom slučaju ne krije svoj potpis, ili makar zadovoljstvo razvojem situacije.**

Mislim da još uvek nisu dovoljno obratile pažnju na to, ali mi smo u neprestanoj akciji obaveštavanja međunarodne javnosti o ovome što nam se događa. Posebno radimo na međunarodnoj akademskoj solidarnosti. I glas se širi. 

Što se pritiska spolja na vlast tiče, očekujem jači pritisak. Ne zbog Filozofskog fakulteta, nego zbog Vučićevog „faula“ sa Banjskom. Videli ste da je znatno pojačan pritisak spolja i oko izbora u Srbiji i da je Evropa konačno progovorila o onome što znaju i vrapci na grani u Srbiji: da, Aleksandar Vučić krade izbore otkako je došao na vlast. 

**Kako se lično nosite sa ovolikim pritiskom?** 

Iskreno, veoma teško. Iako sam „navikao“ da me etiketiraju i targetiraju, ovakvu kampanju mržnje nikada nismo osetili na svojoj koži moja porodica i ja. Sada su počeli i na ulici da mi dobacuju uvrede, što je retko bio slučaj ranije. Ali, u svakom zlu ima i dobroga: dobili smo i dobijamo toliku podršku kolega, studenata, prijatelja i potpuno nepoznatih ljudi da ne da nismo sami, nego daleko od toga. I te kako nas ima! „Samo“ da još to neko politički artikuliše...  



Iako sam „navikao“ da me etiketiraju i targetiraju, ovakvu kampanju mržnje nikada nismo osetili na svojoj koži moja porodica i ja. Sada su počeli i na ulici da mi dobacuju uvrede, što je retko bio slučaj ranije, kaže novosadski profesor i novinar Dinko Gruhonjić