Po čemu prepoznajemo vrijeme uoči rata? Kako se odaju psihopolitička ustrojstva kapitalističkih društava prije svjetskih ratova? Njemačka povijest nudi zornu nastavu kako se svjetski ratovi pripremaju u duševnim napetostima neke nacije.
Na dva, pesimistički mišljeno na tri, slučaja možemo studirati što to znači živjeti ususret velikim vojnim eksplozijama. Glavni psihopolitički simptom je otežalost društvene atmosfere, koja se do neizdrživosti puni shizoidnim napetostima i ambivalencijama. U takvoj klimi zrije potajna pripravnost na katastrofu; aludirajući na Ericha Fromma, nazivam je katastrofilnim kompleksom; on svjedoči o kolektivnom poremećaju vitalnosti, kroz koji se energije onog životnog skreću u simpatiju s onim katastrofalnim, apokaliptičnim i nasilno-spektakularnim.
Istoričar zna da politička povijest ne može biti mjestom ljudske sreće. Ako bismo ipak htjeli upitati, kada je u našem stoljeću udarala najsretnija ura evropskih naroda, odgovorom ćemo biti dovedeni u nepriliku. No, znakovi i dokumenti govore za sebe.
Ponajprije se nalazimo zbunjeni pred fenomenom u avgustu 1914: ono što su doživljavali narodi Evrope, koji su stupali u rat, istoričari sramežljivo označuju kao »ratnu psihozu«. Razmotri li se pobliže, tada se radilo o neopisivim vihorima afekata, koji su obuzeli mase, o izlivima slavlja i nacionalne obuzetosti, radosti straha i opijenosti sudbinom. To su bili trenuci patosa i životne slutnje koji se ni sa čime ne daju usporediti: riječ vremena bila je opijajuća: konačno je došlo dotle!
Mase su osjećale, dakako, i strah, no, prije svega, čuvstvo proboja u nešto, što su sebi obećavale kao »život«. Parole su bile pomlađivanje, dokazivanje, kupka očišćenja, kura čišćenja stolice. Rat su u prvoj godini vodile čiste dobrovoljačke vojske, niko nije morao prisilno na front. Katastrofa je mamila vilhelminsku mladež. Kada je nastupila, ljudi su se u njoj prepoznali i pojmili da su je očekivali.
Nema ni najmanjeg povoda za vjerovanje da su tadašnji ljudi bili tako potpuno drugačiji od današnjih. Samo bi nadmenost mogla umisliti da smo mi u egzistencijalno odlučnim pitanjima mudriji od onih dobrovoljaca iz Langenmarcka, koji su u hiljadama patetično srljali u vatru automatskih pušaka. Razlika je jedino u tome, da psihički mehanizmi funkcionišu prikrivenije u kasnijih generacija. Zbog toga smo ponajprije zatečeni činjenicom, odvijanja tih procesa tako naivno i nesputano, na površini.
Iskustvo što su ga oduševljeni poklonici umislili da stiču, bila je razlika u kvalitetu između prethodnog opredjeljivanja i odluke, omarine i razbijanja, jednom riječju, između neautentičnog i umišljenog autentičnog života.
Još i poslije rata kružila je preko predfašističke literature utvara o »borbi kao unutrašnjem doživljaju«. U ratu, tako su osjećali muževi avgusta 1914, konačno će se "raditi o nečemu" što je vrijedno života.
Prvi svjetski rat znači obratnicu modernog cinizma. S njim započinje vruća faza razaranja starih naivnosti – na primjer onih o suštini rata, biti društvenog poretka, napretka, građanskih vrijednosti, štoviše, građanske civilizacije uopšte. Od rata nadalje među glavnim evropskim silama nije popuštala difuzno shizoidna klima. Ko je od tada govorio o krizi kulture itd. neizostavno je imao pred očima ono duhovno ustrojstvo poslijeratnoga šoka, što zna da više nikada neće biti prijašnjih naivnosti; u socijalnopsihologijsku »nasljednu masu« neopozivo su prodrli nepovjerljivost, deziluzioniranje, dvojba i držanje distance.
Nadalje sve pozitivno postaje neko usprkos, ispirano latentnim očajanjem. Od tada nadalje očito su na vlasti prelomljeni modi svijesti: ironija, cinizam, stoicizam, melanholija, sarkazam, nostalgija, voluntarizam, rezignacija u manje zlo, depresivnost i omamljivanje kao svjestan izbor nesvjesnosti.
U malo godina Vajmarske Republike iznova se izgradio katastrofilni kompleks. Iskru je zapalila privredna kriza. Nevesela republika priuštila je sebi kraj. U mitu revolucije i u mitu naroda svoja »seriozna« obrazloženja našle su katastrofilne tendencije. Ko je potajno računao s katastrofom iz svega je glasa tvrdio da zna, kuda ide put i koja je radikalna ruka ispravna. Ko je zapazio da se katastrofa približava, pokušao je prije toga doći na svoj račun. Erich Kästner uhvatio je glas čovjeka, koji je ostavio iza sebe naivnomoralne grebene te sa svojom privatnom žudnjom života plivao u struji, koja se primicala najbližem kataraktu:
"Ozbiljni razgovori, kako? Postoji li život poslije smrti? U povjerenju rečeno, nema ga. Sve se mora obaviti još prije smrti. Pune ruke posla, danju i noću... Zabavljajte se radije umjesto što spašavate čovječanstvo. Kako rekoh, život se mora obaviti prije smrti. Spreman sam rado dati pobliža obavještenja. Ne tako ozbiljno, mladiću."*
To je glas savremenika, koji nije zastario u pedeset godina. Tako govori neko ko zna da ne mijenja povijest. Usprkos svemu on želi da živi – prije kraja koji se maskirao kao proboj.
Latentna volja za katastrofom danas se je na svim stranama povukla u skrovište, ispod oficijelne serioznosti politike mira. Mehanizmi, koji su karakterizirali relativno brutalnu otvorenost fašističkog stila, utopili su se u ono ispod praga svijesti i ono atmosferično, iza maski prilagođavanja, dobre volje i s naporom održavane dobronamjernosti.
Na površinama svijesti iščezle su naivne pobude. Rastuće podruštvljavanje reakcija potiskuje otvorene geste; ono što se zove demokratijom, psihologijski znači porast samokontrole, što je, dakako, nužnost u tijesno nabijenih stanovništava. No, ne smijemo se dati prevariti smirenoj površini. Katastrofilni kompleks i dalje postoji, pa ako sve ne vara, njegova se masa neprestane akumulira.