**Žan-Luj Ferije: Dado, moje prvo pitanje biće vrlo direktno: šta je za tebe slikarstvo?**

**Dado**: Slikarstvo je jedan od načina da izrazimo onaj trenutak u našem životu kad je tenzija najjača. Vjerujem da jedan barokni ili savremeni kompozitor poznaje to isto osjećanje – da je pred njim, na nišanu, nešto značajno, to jest da smo tu kako bismo pronašli, otkrili, izrekli nešto što je bilo neizrečeno, da bi nam talas svježine otvorio oči i pomogao nam da ne mislimo 24 sata na užasne stvari.

**ŽLF: Kad si ti u pitanju, kako bi opisao taj način?** 

**D:** Mogu ga opisati samo ako ti ispričam šta se baš ovog jutra dogodilo: avgust je, ovdje je vruće, žega. U svom ateljeu jutros sam zatvorio krug od 12 mjeseci. Trebalo je odmotati nit i povezati dva ili tri prethodna godišnja doba, što znači da je platno koje je sad u mom ateljeu, provelo tu cijelu zimu, a prije toga jesen i proljeće : tako sam dakle napravio krug od 12 mjeseci s tom slikom. To je veliko platno sa crnom pozadinom, pokazao sam ti ga prije neki dan. Imao sam ga u glavi odavno, ali između zamišljenog i završenog platna postoji čin slikanja, napredovanja i vraćanja unazad. Vraćanja daleko unazad da bi se napravio sasvim mali napredak. A to sasvim malo napredovanje privilegovan je trenutak. Dakle, slikarstvo je za mene neka vrsta utapanja ili agonije. Platno liči na neku provaliju.

**ŽLF: Kad govoriš o provaliji, želiš li da kažeš da slikati znači ići do dna provalije, ili, naprotiv, spasti se od nje.** 

**D:** Treba ići do dna ponora da bi našli sliku i pokušali da je izvučemo na svjetlost, a svjetlost je otac, stvoritelj, majka slikarstva. Bez nje slikarstvo ne postoji. Skulptura da: jer nju možemo osjetiti dodirom. Slikarstvo je u apsurdnom nadmetanju s prirodom koja se zabavlja stvarajući nešto tako jedinstveno kao što su leptiri, cvijeće i druge izuzetne stvari. Slikarstvo pokušava da oponaša prirodu i stvori nešto što nije predatorsko. Znaš dobro da slikarstvo može biti prognano. Slika je krhka. Trebalo je da bude naslikana ne znam koliko metara pod zemljom da bismo je danas mogli pronaći, kao u pećini Lasko ili u Egiptu.

Za mene je slikarstvo najsnažniji izraz, najdragocjeniji. Vjerujem, iako sam ubijeđeni ateista, da mistici imaju tu vrstu tvrdoglavosti koju ja imam dok slikam. Ili, bolje reći, strastvene upornosti, jer tvrdoglavost je osobina ljudi koji u životu žele da jednim potezom naprave uspjeh. Za mene, slikati ne znači postići sve jednim potezom. 

**ŽLF: A kako bi opisao tu strastvenu upornost?**

**D:** Ja to živim svakog dana, ona je ugrađena u moje slike. Ovdje vidiš dvije ili tri stvarčice koje se dobro drže i zadovoljan sam dok ih gledam. Mora da sam ih radio s tom ostrvljenošću. 

**ŽLF: Možeš da slikaš samo ako se ostrviš?**

**D:** Mislim da da. Volim da citiram Kjerkegora kad kaže da on lovi u mutnim vodama svoje duše i da s vremena na vrijeme harpunom ulovi čudovište. Ne znam tačno koja je to knjiga, ali on opisuje jednu zastrašujuću scenu. Neki čovjek hoda kroz šipražje. Pogleda udesno i na jednom proplanku vidi masakr: dželat smiče ljude. Nije važno koga on ubija, nego je zanimljivo to što Kjerkegor kaže da je slučajni prolaznik ostao prikovan za taj prizor. Iako veoma loše govori o katoliku koji se divi prizoru raspeća čovjeka koji izdiše na krstu. Pravi poređenje između masakra i obožavanja raspetog čovjeka. 

**ŽLF: A gdje si ti u tome?**

**D:** Ja bih bio bezimeni prolaznik. Kjerkegor je na mene ostavio jak utisak. Život je zaista monstruozan. 

**ŽLF: Svačiji život?**

**D:** Da. Mogu ovo da ispričam tebi koji voliš pse. Razmišljao sam o reinkarnaciji i svemu tome jednom kad sam bio u posjeti Veterinarskoj školi Maison Alfort. Kad gledaš muke bolesnih životinja, to je zaista monstruozan prizor. Kažeš sebi da ćeš u drugom životu možda ti biti životinja. Tamo postoji skelet nekog sirotog psa čije kosti imaju zadebljanja kao korjenje, i taj pas je dugo umirao. Ima i konja kojima je u utrobi bilo kamenje teško i po 20 kila, i životinja strada jer je taj bubulj veliki kao boca za plin. Sve me navodi da vjerujem kako je pozitivni element, ono što zovemo normalnim u životu, samo iluzija. Nema izlaza. 

**ŽLF: Ali, kad život svodiš na bolest, zar ga ti, paradoksalno, ne pretvaraš u njegovu suprotnost?**

**D:** Ne. Život sam u sebi sadrži bolest jer je ona u njemu programirana. To je još gore. Ja pravim jezive slike jer ne želim da ispadnem glup. I nastojim da to radim na najžešći način. Opet kažem, s ostrvljenošću.

**ŽLF: Jesi li siguran da su tvoje slike jezive?Za mene na primjer, osim po njihovim temama, one nisu jezive.** 

**D:** Navodiš vodu na moj mlin. U poređenju sa surovošću onoga o čemu sam upravo pričao, mislim da su moje slike lijepe. U nekim trenucima one mi izgledaju lijepe zbog svoje svjetlosti. Ja uvijek radim na svjetlu dana, nikad pod električnim osvjetljenjem. Vještačko svjetlo je smrt. To je kao balsamovanje, kao kad čovjeka koji umre našminkaju. Za mene je vještačko svjetlo neprijatelj broj jedan, ukočena, nepomična svjetlost, potpuna suprotnost dnevnoj svjetlosti, jutarnjoj svjetlosti, ili podnevnoj, pa onoj u rano popodne ili veče. Ima trenutaka kad mi to što radim djeluje lijepo. Ali to su izuzetni trenuci. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/281eb81e-a773-4838-9aac-f3ca43ace8e6)
Herouval, gvaš, 1976. foto: Visconti fine art{.caption}

Dese se trenuci božanske milosti tokom dana, kad gledaš drveće s jeseni ili zalazak sunca ili jutarnje izmaglice. To nema nikakve veze s vještačkim svjetlom. Moje slikarstvo je fiziološko, meteorološko, mineralno, vlažno, blago. Boja treba da bude baš kako treba, temperatura treba da bude prijatna. U prirodi nije uvijek tako. Ima blaženih trenutaka, i na to utiče ugao pod kojim na zemljinu kuglu pada sunčeva svjetlost koja sve oplemeni. 

**ŽLF: Rado govoriš o svojim čudovištima, ali, po tebi, ona su lijepa iz razloga koje si upravo izložio. I ti slikaš čudovišta jer kod tebe postoji osjećaj apsurdnosti života, svačijeg života.** 

**D:** Da, mislim da je tako.

**ŽLF: Zar ne bismo takođe mogli reći da su tvoje slike lijepe jer nam otkrivaju našu istinu?**

**D:** Sad mi daješ kompliment, a ja se klonim komplimenata. Ali ako ti tako osjećaš, imaš pravo da to kažeš i ja ću ti odgovoriti. Radeći na svojim slikama, kolažima ili objektima, ja nastojim da oni ostanu živi, da budu stvarni kao u onom trenutku kad su nastali. Kad mi izgledaju stvarni, onda su lijepi. A to može biti i neki surov prizor, neki ukrućeni mrtvac, kao Holbajnov Mrtvi Hrist u muzeju u Bazelu, koji je sjajan. Ne postoji granica. Umjetnost omogućava transcendenciju najvećih strahota. Fasciniraju me dva slikara, Füssli koji je, iako Švajcarac, živio u Engleskoj u XVIII vijeku, i Pjero di Kozimo. Kad bih pravio svoj imaginarni muzej, kao Malro, ni sekunde ne bih oklijevao, obojicu bih stavio. Pjero di Kozimo za mene je najveći od svih renesansnih slikara.

**ŽLF: Da li su oni jedini kojima se diviš?** 

**D:** Ne, naravno. U početku, kad sam došao u Francusku, pedesetih, bili su tu još, ne zaboravimo, veliki nadrealisti koje ste mogli vidjeti na Monparnasu, s njihovim sijedim glavama. Mislim na Maksa Ernsta, Viktora Braunera kojeg najviše volim, zatim Andre Masona... Svi su bili tu kad sam ja stigao... I vrlo dobro sam poznavao Hansa Belmera i Unicu Curn. Belmer je bio vrlo grub prema meni i trebalo je da se ugledam na Dalijeve slike da bih organizovao prostor na mojim platnima. To me je ojačalo, sad me ne mogu zavesti performansima i internacionalnim uspjesima kojima nam pune uši. Za mene, ozbiljne stvari se rade na vrlo jednostavan način, prirodno, bez ikakvih lukavstava. Da se vratim razlici između skulpture i slike o kojoj sam maloprije govorio - skulptura su za mene bazaltne stijene, korijenje, stalaktiti, kosti, dok bi slika bila ono što je odozgo, lišaj. Mislim na sve one sićušne gljive, na rđu, na prašinu. Za mene, slika je epiderm.

**ŽLF: Ti slikaš stojeći.** 

**D:** Da, slika se radi u pokretu. Kretanje, rad nogu, vrlo su važni, kao u koridi. Kjerkegor je pisao stojeći: imao je veliki stan koji je cijele noći osvjetljavao plinom, i išao je iz jedne prostorije u drugu. To objašnjava dinamičnost njegovog pisanja. Platno fiksirano za slikarski stalak već je amputirano. S druge strane, platno koje dodiruje pod, u sebi ima potencijal da uzleti. Kad slikaš, to znači da se saginješ, da se spuštaš. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/89ec45f6-1559-45ae-a185-98069ffe3642)

Ja vrebam svoju sliku kao što grabljivica vreba plijen, a na kraju ja postajem žrtva. Dakle, postoji jedna igra sučeljavanja zbog koje kažem da je slikanje opasna stvar... Slikanje je opasno, ne postoji izlaz, za razliku od metafizike. Uspravljeno platno koje se oslanja na pod, ali i platno položeno na pod. Uspravno postavljeno platno koje dodiruje pod slično je osobi koju gledamo ispred sebe pravo u oči i pričamo joj, i to ne kao što neki gledaju, iskosa, nego je to direktan pogled. Platno na podu je već napola iskošeno. Po mom mišljenju, to je lakši put. Crv, mamac lakoće već se tu uvukao. Platno mora biti uspravno, i na njemu se radi stojeći.

Ne možemo da radimo sliku kao što pravimo krovnu konstrukciju, da bismo poslije na nju složili crijep. Ništa nije izvjesno i to slabašno svijetlo beznađa isijava iz platna. Uvijek je tu ta nevidljiva svijeća, trag beznađa. Nema završene slike, ona ne postoji. Slika je ipak za mene, da ne kažem rijeka, nego potok, to je uvijek pokret, evolucija. Plastičnost slike koja želi da ostane živa čini neizvjesnost. Nema konačne forme. 

**ŽLF: Od jednog do drugog platna, ti zapravo ideš od jedne do druge nedovršenosti.** 

**D:** Tako je. 

**ŽLF: Ti si takođe jako fasciniran anatomijom, anatomskim crtežima.** 

**D:** Da, ali anatomski crteži su moja davna preokupacija. Počeli su da me zanimaju još kad sam imao trinaest godina. Moj đed, koji je bio ljekar i bavio se istraživanjima, tražio je da ja ilustrujem njegove radove iz anatomije. Bio je vrlo ponosan na svog unuka, a ja sam čak naučio priličan broj latinskih naziva za mišiće. Kad sam bio jako mlad, zatekli su me kako seciram glavu zeca kojeg je moj otac donio iz lova.Majka je rekla da ću biti veliki hirurg. Nije se uplašila. Bio sam uzeo kuhinjski nož da bih rasjekao tkivo i vidio kakva je unutrašnjost glave zeca. 

**ŽLF: A jesi li ti bio uplašen?**

**D:** Ni najmanje. 

**ŽLF: Na tvojim slikama često se javljaju reference na muzičare. Je li muzika za tebe značajna?**

**D:** Da, zato što mislim da je mana slikarstva to što nije upućeno na druge. U muzici, postoji ta potreba da budete okruženi, da dijelite. Ne srijećem često ljude koji vole slikarstvo, ali kad je muzičar u pitanju, ima mnogo ljudi koji vole to što on radi; on zna kako da ljude navede da ga vole, da ga razumiju. Kad u tome uspije, to je nešto zaista sjajno. Odjednom nastaje pravo vaskresenje. Na primjer, kad je Hendlovo Vaskresenje dobro izvedeno, to je zaista Hendl koji vaskrsava. 

**ŽLF: Hendl je tvoj omiljeni muzičar.**

**D:** Da. On je komponovao ispred dva Rembrantova platna. Pričaju kako je znao da polomi instrumente svojih muzičara kad bi ih oni, razuzdani, iz zabave raštimovali. Ali, kad bi prošao napad bijesa, na njegovom licu pojavio bi se prekrasan osmjeh, koji se rijetko viđao, i koji je ličio na sunce koje se rađa na horizontu; svi su bili opčinjeni njegovom ljubaznošću, i, pošto su instrumenti zamijenjeni, svi bi dobro svirali. Htio bih da napravim nešto tako lijepo, tako snažno kao ono što su uradili muzičari XVIII vijeka, u odnosu na Pjera di Kozima. Međutim, pjevači i pjevačice imali su jednu zanimljivu karakteristiku – ti koji si fasciniran mojim čudovištima – u to doba su svi bili strašno ružni. La Stradu su u Engleskoj zvali «The pig» (prasica). Bila je visoka 1 metar 90 i imala ogromno tijelo. Ali, kad su pjevali, to je bilo tako lijepo da je ružnoća nestajala. Ni Hendl nije bio baš lijep. Bio je poput kolosa koji je nosio obuću broj 45. To se zna jer su sačuvane njegove papuče.

On je moja strast zbog te barokne strane, kao Šostakovič među modernistima, kao Pikaso i Kle sjedinjeni. Znam šta govorim: Kle u njegovim klavirskim djelima, a Pikaso u njegovim simfonijama koje su bliske sa Gernikom. Napravio sam dvanaestak slika koje zovem Oratorijumi prisjećajući se jedne Hogartove karikature koja je prikazivala desetak muškaraca i žena koji viču na sve strane; oratorijumi sa basovima, soprani koji pjevaju da ti probiju bubne opne, to je koncert u operi. A onda, suva igla je kao ton čembala. To što drugi ne povezuju dovoljno slikarstvo i muziku, rastužuje me. 

**ŽLF: A što se tiče tvojih monstruma, kraj vijeka daje ti za pravo.** 

**D:** Da, danas je zaista bestidno biti srećan.

[Art centrala]( [Art Centrala](https://csucg.me/images/art-archive/art7.pdf).)



Istoričar umjetnosti i filozof Žan-Luj Ferije (1926 – 2002) razgovarao je sa Dadom Đurićem u Eruvalu, početkom avgusta 1997. Razgovor je na našem jeziku prvi put objavljen u magazinu Art centrala (urednica: Ljiljana Karadžić, prevod: Snežana Nikčević)

Dado

Danas je zaista bestidno biti srećan

Trideset godina nakon rata koji je u krvi udavio jedinstvenu istorijsku priliku kakva je bila SFRJ, gotovo istovjetne emanacije glavnog uzroka propasti, plemenskog nacionalizma, vidljive su u medijskom pregledu svadonevnog širenja mržnje i paranoje. 

Tako je sasvim normalno, na primjer, da Miloševićev glasnogovornik danas opet [govori ](https://www.youtube.com/watch?v=ISn68g9m7Js)o pucanju iz kubura za svesrpsku stvar, namećući plemensko jedinstvo kroz prijetnju, što nas vraća na pitanje – kako je moguće da nacionalistička matrica tako žilavo preživljava svakojake društvene tranzicije. 

U cilju razumijevanja balkanskih tribalnih nacionalizama, a posebno velikosrpskog koji je organski skopčan sa svojom pseudoreligijskom komponentnom, izdvojili smo nekoliko teza Hane Arent, iz knjige [Izvori Totalitarizma.](https://monoskop.org/images/e/e0/Arent_Hana_Izvori_totalitarizma_1998.pdf) 

Iako se Hana Arent bavi nastankom pangermanskih i panslovenskih meganarativa, korijenom nacizma i kolektivnim psihozama koje su dovele do Holokausta, besprekorna preciznost ove knjige itekako je primjenjiva na balkanske devijacije, kojih se autorka dotiče tek uzgredno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f39a4d9e-d7d1-4d57-b704-3f3a07c44a4e)


I

Politički govoreći, plemenski nacionalizam uvijek tvrdi da je njegov narod okružen “svijetom neprijatelja”, da je on “jedan protiv svih”, da postoji suštinska razlika između tog naroda i svih drugih. On zahtijeva od svog naroda da bude jedinstven, individualan, neuporediv sa svim drugima i teoretski poriče samu mogućnost jedinstvenog čovječanstva davno prije nego što je ta mogućnost iskorišćena za razaranje čovjekove humanosti.

II 	 

Tribalizam… polazi od nepostojećih pseudomističnih elemenata, koje kani da potpuno realizuje u budućnosti. To se može brzo shvatiti po užasnoj aroganciji sadržanoj u njegovoj usredsređenosti na samoga sebe, koja se usuđuje da mjeri narod, njegovu sadašnjost i prošlost, mjerilom uzvišenih unutarnjih kvaliteta, a da obavezno zanemaruje njegovu konkretnu egzistenciju, tradiciju, institucije i kulturu.

III

Nacionalizam je, zatim,  postao dragocjeni lijepak koji spaja centralizovanu državu i atomizovano društvo, i on se zapravo pokazao kao jedina uspješna, živa veza između pojedinaca i nacionalne države.

IV

Nacionalizam je uvijek čuvao tu početnu prisnu lojalnost vlasti i nikada nije sasvim izgubio funkciju očuvanja dragocjene ravnoteže između nacije i države s jedne strane i grđana jednog atomizovanog društva s druge. Pošto je država, čak i u svom izopačenom obliku, ostala pravna institucija, i nacionalizam je bio kontrolisan putem nekog zakona, a budući da je iznikao iz identifikacije državljana sa teritorijom, bio je sputan jasnim granicama.

V

Sasvim drugačija je bila prva nacionalna reakcija naroda kod kojih se nacionalnost još nije razvila iz neartikulisane etničke svijesti, čiji jezici još nisu prerasli stupanj dijalekta kroz koji su svi evropski jezici prošli prije nego što su bili prilagođeni književnim svrhama, čije seljačke klase još nisu bile prekinule duboke korijene sa zemljom i nisu bile na granici emancipacije – naroda kod kojih se, sljedstveno tome, nacionalni kvalitet pokazao kao mnogo prenosivija, privatna stvar, ugrađena u samu njihovu ličnost, nego kao pitanje javne brige i civilizacije. 

Ako su željeli da se uklope u nacionalni ponos zapadnih nacija, nisu imali zemlju, nisu imali državu, nikakva istorijska dostignuća kojima bi se ponosili, već su samo mogli da ukažu na sebe, a to je značilo, u najboljem slučaju, na svoj jezik – kao da je jezik sam po sebi već dostignuće – a u najgorem slučaju na svoju slovensku ili germansku ili bog zna kakvu dušu. 

VI

U vijeku koji je naivno prihvatio da su svi narodi zapravo nacije, teško da je išta drugo ostalo ugnjetenim narodima Austro-Ugarske, carske Rusije ili balkanskih zemalja, gdje nije bilo nikakvih uslova za realizaciju zapadnog nacionalnog trojstva narod-teritorija-država, narodima čije su se granice vijekovima stalno mijenjale, a stanovništvo bilo više ili manje u stanju neprestane migracije. 


VII

Plemenski nacionalizam izrastao je iz te sfere neukorijenjenosti… Neukorijenjenost je bila istinski izvor te “proširene plemenske svijesti”. Što je zapravo značilo da pripadnici tih naroda nemaju konačni dom, već se osjećaju odomaćeni gdje god pripadnici njihovog “plemena” slučajno žive.

Nasuprot prekomorskom imperijalizmu, koji se zadovoljavao relativnom nadmoćnošću, nacionalnom misijom, ili bremenom bijelog čovjeka, pan-pokreti su započeli sa apsolutnom tvrdnjom o izabranosti. Nacionalizam je često opisivan kao emocionalni surogat za religiju, ali je tek tribalizam pan-pokreta ponudio novu teoriju religije i novi koncept svetosti.

VIII

Pan-pokreti su propovijedali božansko porijeklo sopstvenog naroda u poređenju sa jevrejsko-hrišćanskom vjerom u božansko porijeklo čovjeka. Prema njima je čovjek, neizbježno pripadajući nekom narodu, primio svoje božansko porijeklo samo indirektno, kroz pripadnost narodu. Pojedinac, tako, ima božansku vrijednost samo dok pripada narodu koji je izabran da bude božanskog porijekla. On gubi pravo na to čim odluči da mijenja nacionalnost: on i tada raskida sve veze po kojima je bio od prirode obdaren božanskim porijeklom i pada, takoreći, u metafizičko beskućništvo.

IX

Politička prednost ovog koncepta bila je dvostruka. On je od nacionalnosti činio stalni kvalitet koji istorija više nije mogla da dotakne, bez obzira na to šta se događa datom narodu – emigracija, pokoravanje, raseljavanje. Još neposredniji uticaj, međutim, imalo je to što su u apsolutnoj suprotnosti sa božanskim porijeklom sopstvenog naroda i svih drugih nebožanskih naroda nestajale sve razlike između pojedinačnih pripadnika naroda, bilo društvene bilo ekonomske, bilo psihološke. Božansko porijeklo je pretvorilo narod u uniformnu “izabranu” masu arogantnih robota.

X	

Tribalizam i rasizam su veoma realistični, iako veoma destruktivni putevi da se izbjegne nezgodan položaj zajedničke odgovornosti.

Prevod: S. Stojanović/A. Bajazetov Vučen{.caption}

Koliko je misao Hane Arent primjenjiva na balkansko iskustvo šovinizma i nasilja od kraja XX vijeka do danas?

HANA ARENT

Deset teza o plemenskom nacionalizmu

Kao umjetnik učio sam i od Istoka (socijalizma) i od Zapada (kapitalizma). Naravno, sada kada su se granice i politički sistemi promijenili, takvo iskustvo više neće biti moguće. Ali ono što sam ja naučio iz tog dijaloga ostaje mi. Gledanje i poznavanje umjetnosti Zapada navelo me je ovih dana na misao da na Zapadu ne može biti umjetnosti. Ne tvrdim da je nema. Zašto ne može biti umjetnosti na Zapadu? Odgovor je vrlo jednostavan. Umjetnici Zapada nisu lijeni. Umjetnici s istoka su lijeni, a hoće li oni sada kada više nisu umjetnici Istoka ostati lijeni, to ćemo vidjeti.

Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme - potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti važni su činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati.

Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti. Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/61cb0051-4790-4238-a166-a15bea72256d)
Work Cannot no Exist, 1976{.caption} 

Umjetnici s Istoka bili su lijeni i siromašni, jer "cijeli sistem nevažnih" činilaca nije postojao. Zato su imali vremena koncentrirati se i baviti umjetnošću i lijenošću. Ali i kada su proizvodili umjetnost, znali su da je to uzalud, da je to ništa. Pouku o lijenosti umjetnici Zapada imali su od koga naučiti, ali nisu. Dva najvažnija umjetnika XX stoljeća bavila su se pitanjem lijenosti, praktički i teorijski: Duchamp i Maljevič.

Duchamp nikad nije govorio o lijenosti, već o ravnodušnosti i ne-radu. Na pitanje Pierrea Cabannea - što mu je donijelo najviše zadovoljstva u životu, Duchamp je odgovorio: "Kao prvo, imao sam sreće, jer nikada nisam morao raditi za život. Smatram da je raditi za život pomalo imbecilno s ekonomske točke gledišta. Nadam se da ćemo jednog dana moći živjeti bez obveze da radimo. Zahvaljujući svojoj sreći, mogao sam se provući kroz život bez posla."

Maljevič je napisao tekst pod naslovom "Lijenost - prava istina čovječanstva" (1921). U tom tekstu on je kritizirao kapitalizam zato što omogućuje samo malom broju kapitalista lijenost, ali i socijalizam, jer je cijeli svoj pokret bazirao na radu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d2bffd4d-c480-4063-97aa-a0cf3b8d76cc)
The Conditions for My Work..., 1979{.caption} 

Citiram: "Narodi se plaše lijenosti i progone one koji je prihvaćaju, sve se događa na taj način, jer nitko je nije shvatio kao istinu, budući da su je žigosali kao 'majku svih poroka', a ona je majka života. Socijalizam nosi oslobođenje u nesvjesnom, on žigoše lijenost ne znajući da ga je ona rodila i njen sin je u svojoj ludosti žigoše kao 'majku poroka', ali on još nije sin koji će skinuti žig, i stoga u ovoj kratkoj bilješci, ja želim skinuti žig srama s njenog čela i da je učinim ne majkom svih poroka, već majkom savršenstva."

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a4b38ae-f62a-49b4-9e1c-fe92f8b4ec11)
Work Is Done, 1980{.caption}

I da budem lijen i zaključim: nema umjetnosti bez lijenosti.

Fotografije preuzete sa: mladenstilinovic.com{.caption}

Jugoslovenski i hrvatski umjetnik Mladen Stilinović (1947-2016) zadirao je u norme i paradokse na kojima počiva društveni sistem. Njegov esej o radu dio je umjetničke provokacije s kraja sedamdesetih koja i pola vijeka kasnije ne gubi na svježini 

mladen stilinović

Pohvala lijenosti

Stvaralački nagon gonio me je uvijek kao glad. Prihvatao sam ga sa zadovoljstvom, ali se nikada nisam svjesno pitao, otkuda ta žudnja za umjetničkim stvaranjem. Posljednjih nekoliko godina, glad se gubila da bi se pretvorila u nešto drugo. Sada me više ne zanima da saznam koji su tome bili razlozi. 

Sjećam se, iz ranog detinjstva, velike želje da se hvalim svojim dostignućima: crtežima, fudbalom, plivanjem. Imao sam veliku potrebu da pažnju svojih vršnjaka privlačim na ove prve znake mog postojanja. Uvijek sam mislio, da mi ljudi nedovoljno poklanjaju pažnju. Kada stvarnost više nije bila dovoljna, počeo sam da izmišljam: zabavljao sam svoje prijatelje nevjerovatnim pričama mojih potajnih tumaranja. To su bile nezgodne laži koje su se rušile u dodiru sa visoko nadahnutim skepticizmom svijeta oko mene. Najzad sam se povukao i zatvorio u svijet svojih snova. Dijete u potrazi za ljudskom toplinom, opsjednuto svojom maštom, brzo se pretvorilo u uvrijeđenog, lukavog i sumnjičavog sanjalicu.

Ali sanjalica je umjetnik samo u svojim sanjarijama.

Potreba da me čuju, da komuniciram, da živim u toplini jedne zajednice, bila je još tu. Jačala je u korak sa mojom usamljenošću. Nemam potrebe da naglašavam da je film postao moje sredstvo izražavanja. Razumjeli su me, na jeziku od riječi, koje su me ionako bile iznevjerile, jačem od muzike kojom nisam vladao, jačem od slikarstva, koje me je ostavljalo ravnodušnim. Odjednom sam bio u mogućnosti da komuniciram sa svijetom oko sebe, na jeziku izgovorenom dušom duši, rečenicama koje su izbjegavale kontrolu intelekta, jednim skoro neopisivo čulnim putem. Sa svom zapanjujućom glađu djeteta nudio sam svijetu snove, intelektualna uzbuđenja, fantazije i ludosti. Moj uspjeh bio je strahovit, ali u suštini, to je jedna nevažna sekvenca.

Ne potcenjujem ono što sam vjerovatno i postigao. Mislim da je to bilo i da ostaje od važnosti. Ali sada mogu da vidim prošlost u novom i manje romantičnom svijetlu, a to mi daje sigurnost. Danas je moje stanje ne tako komplikovano, ne tako interesantno, i povrh svega ne tako sjajno kao što je to nekada bilo. Da budem potpuno iskren, danas doživljavam umjetnost (ne samo filmsku) kao nešto bezvrijedno: umjetnost više nema tu moć, niti mogućnost da utiče na razvoj našeg vremena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/50aa4c61-f6dd-49fe-826f-400b4b41f35a)
Sedmi pečat, 1957. foto: Criterion{.caption}

Literatura, slikarstvo, muzika, film i pozorište rađaju se i stvaraju zajedno. Rađaju se promjene i kombinacije da bi jedna drugu uništile. Posmatrano sa strane, pokret izgleda nervozno vitalan. S napetom revnošću, umjetnici prikazuju za sebe i za sve više zbunjenu publiku, slike o svijetu koji više ne mari za ono što voli ili misli. U nekim zemljama umjetnici se kažnjavaju, umjetnost se smatra opasnom, prigušava se i usmjerava. Ali, umetnost je ipak, smjela, slobodna, neodgovorna. Pravac je intenzivan, skoro grozničav, kao koža zmije puna mrava. Zmija je kruta jer je mrtva, izjedena, lišena svog otrova, ali je koža puna uzavrelog života.

Ako sam postao jedan od onih mrava, moram da se pitam, da li uopšte vrijedi da produžim sa ovim radom.

Odgovor je: da. Da - iako je na sceni ostala samo jedna stara, voljena i dobro očuvana žena koja je znala za bolje dane. Da - iako mnogi drugi ljudi smatraju da je Divlji zapad stimulativniji nego Antonioni ili Bergman. Da - iako mi nova muzika daje osjećanje gušenja kao u matematički razređenom vazduhu, iako sterilizirano slikarstvo i skulptura tonu u sopstvenoj paralizirajućoj slobodi, iako se literatura pretvorila u hrpu riječi bez poruke.

> Neograničena, nezasita radoznalost koja se stalno obnavlja i koja me tjera dalje - radoznalost koja me nikad ne ispušta 

Mislim da se danas ljudi mogu potpuno odreći pozorišta, jer žive u središtu drame, čije su različite faze neprestano prouzrokovane lokalnim tragedijama. Ne treba im muzika, jer su svakog trenutka izloženi uraganu zvukova, koji prevazilaze granicu izdržljivosti. Ne treba im poezija, jer ih je zamisao o svemiru pretvorila u funkcionalne životinje, koncentrisane na jedan vrlo interesantan - ali za za poeziju neupotrebljiv - problem metaboličkih smetnji. Čovjek (onako kako ja vidim sebe i svijet oko sebe) postao je slobodan, užasno i vrtoglavo slobodan. Čuvamo religiju i umetnost kao konvencionalni znak poštovanja prema prošlosti, ili kao rekreaciju demokratski raspoloženih gradana.

Ako se uzmu u obzir sve ove nezgode, i ako još i dalje tvrdim da želim da radim na polju umjetnosti, postoji jedan vrlo jednostavan razlog. (Izostavljam ovde novčani.) To je moja radoznalost. Neograničena, nezasita radoznalost koja se stalno obnavlja i koja me tjera dalje - radoznalost koja me nikad ne ispušta i koja je u potpunosti zamijenila moju čežnju za zajednicom i dodirom. Osjećam se kao zatvorenik, koji je posle dugog robovanja odjednom suočen sa vrtlovitim životom. Bilježim, zapažam, otvaram široko oči. Sve je nestvarno, fantastično, zastrašujuće ili besmisleno. Dohvatam trunku prašine. Možda je to film. Zar je to važno? Uopšte ne. Ali mislim da je interesantno i pogotovu ima posledica ako i jeste film. Šetam se sa trunkom prašine u svojim rukama, srećan sam ili nesrećan. Guram druge mrave, a zajedno izvršavamo ogroman zadatak. Zmijina se koža pomiče.

Ovo i samo ovo, moja je istina. Ne želim da to bude istina i nekog drugog, i kao utjeha vječnosti, rekao bih, da je ona prilično blijeda. Ali kao osnova moje umjetničke djelatnosti za ovih nekoliko godina, ona je zadovoljavajuća bar za mene. Predati se umetničkom stvaralaštvu pruža veliko zadovoljstvo, ali je istovremeno, ne uvijek tako prijatno. Ima, međutim, jednu prednost: umjetnik živi isto onako kao svako drugo živo biće koje postoji, samo za sebe. Ovo čini jedno mnogobrojno bratstvo...

Prevod: Biljana Bojadžievska; red. obrada: Normalizuj{.caption}

Jedan od najvećih režisera svih vremena Ingmar Bergman godine 1975. iznosi svoje pesimističke poglede na društvene domete umjetničkog stvaranja, ali i ličnu vjeru u kreativni čin. Bergmanov ispovjedni ton dotiče neke od ključnih problema identiteta savremenog čovjeka

INGMAR BERGMAN

Umjetnost više nema moć da utiče na razvoj našeg vremena

...Ako pokušam da ga sažmem, rekao bih da smo dobrih petnaestak godina – grupe mojih odabranih studenata i ja svoju slobodnu seosku školu doživljavali kao sveti prostor oslobađanja od svakodnevnih prizora ondašnje stvarno-stvarne-stvarnosti. Učestalo nabrajanje suvišnih atributa u ovom je slučaju neophodno da bi se objasnio poduhvat koji mi danas izgleda istovremeno i uzaludan i svake pažnje dostojan. Da li je u pitanju bila pustolovina slična pustolovinama koje pisci utopijskih romana svesrdno koriste? Sumnjam, jer utopijama, svima redom, nedostaje čednost čiste, nedidaktičke igre, a naše seanse nisu bile poučitelne ili, bolje reći, bile su to samo utoliko što su mogle pokazati dokle dospeva moć čiste igre-igre-radi. 

Da uprostim, jednačili smo našu fiktivnu antropologiju sa potragama za nadrealnim gradovima i
civilizacijama, što su se svake subote nakratko spuštale na tvrdo, prašnjavo ili blatno tlo jednog simpatičnog, u modernom svetu izgubljenog, a uvek malo kao i pospanog srpskog sela. Pri tom nismo sanjarili sanjarenja radi, već smo u igri pokušavali da dokučimo ,,logiku mašte" – ko zna zašto. Možda i zato da bismo je gdegde i u stvarnom životu korisno upotrebili. To je, ukratko, bio osnovni cilj tih igara. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/49cee46a-9ef3-4bf8-b21c-8c0646578c31)
Detalj iz Malog Popovića, foto: CZKD {.caption}

Nažalost, potonji događaji su pokazali da je bezazlena i uvek pomalo detinjasta platonska mašta sasvim nemoćna pred naletima crne mašte, one koja se ne spušta sa visina, iz nebeskih gradova mudrosti i sreće, već odozdo nadire iz podzemnih sfera gradorušilačke mržnje.

(…)

Reč je sad o simboličnom gradenju Kule vavilonske u selu Malom Popoviću, u rano proleće 1982, neposredno pre no što ću se prihvatiti poslova beogradskog gradonačelnika. Bila je to jedna od poslednjih igara sa studentima u mojoj eksperimentalnoj školi. Čak su se i seljaci-komšije priključili našoj igri. Iznosili su iz kuća i donosili svakojake starudije, osakaćene stolove, naherene kredence, svašta-koješta što je već davno bilo odvojeno za otpad, pa su onda jedno preko drugog slagali, jedno drugim podupirali i, razume se, sa najvećim zadovoljstvom učestvovali u našem poduhvatu. I još su rado zalazili u vidno polje malih kamera, jer su studenti snimali čitavu tu vedru zbrku. 

Dolazio nam je tog dana i Ivan Stambolić, moj prijatelj, tadašnji predsednik srpske vlade. Da li je i on bio oduševljen našom heurističkom, dakle „pronalazačkom" igrom, to baš i nisam umeo da procenim. Ali, zacelo nije bio ni uprepašten ni uplašen. Verovatno je naš poduhvat prihvatio sa zrncem humora, jer u igrama pomenute vrste ionako nikad ništa ne jemči da će štogod stvarno biti pronađeno.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/97c23d63-7f8c-4b28-9892-db38a3c1f83c)
"Seoska akademija", 1976-1990,  foto: CZKD {.caption} 

Inače, o tom proletnjem, sunčanom popodnevu, a zatim i o celovečernjem daljem događanju, pronašao sam u zaostavštini Zelene kutije samo jedno jedino moje izričito svedočanstvo:

*Gradili smo Kulu vavilonsku, velelepnu kulu velelepnog nerazumevanja. Studenti su imali kao prethodni zadatak da nekoliko dana zapisuju svoje snove i da iz najapsurdnijih ili najmudrijih sticaja noćnih slika iščeprkaju poneku sekvencu o tome kako bi se danas, u ovom nedovršenom i nedovršivom svetu oko nas, mogla zamisliti neka kula univerzalne mudrosti i kako bi tragikomično morala izgledati.*

Kako je, medutim, izgledala naša ondašnja kula pobrkanih mudrosti, sva sklepana od raznih sklepotina – to i nije teško zamisliti. Teže je razumeti zašto sam prvi podsticaj za jedan tako zaludan posao dao ja lično, a još je teže, danas, razumeti zašto je moj predlog bio prihvaćen sa najvećim oduševljenjem.

U ono vreme nisam ni pomišljao da bi se igra, kako je bila zamišljena, mogla shvatiti i kao mračna aluzija. Naša Jugoslavija, koju smo čas mrzeli, čas voleli, još uvek se nekako držala na nogama. Danas ne mogu da se načudim kako mi nije padalo na pamet šta bi sve tragična zamisao o monstr-građevini „novog boljeg sveta" mogla značiti. 

Sama biblijska priča i naravoučenije o „pometeniju jazikov" moglo se shvatiti i kao opaka politička aluzija. Nema sumnje da i za nas, uklete graditelje iz sela Popovića, a i za mog zaštitnika Stambolića, takvo tumačenje priče ne bi imalo baš najprijatnije posledice. Srećom, ondašnjim partijskim kadrovima nije se baš prohtelo da prelistavaju Bibliju, a čak da su ponekad to i činili, suština mita o kuli koja se ne može sazidati zacelo je prevazilazila pamet ,,čuvara tekovina revolucije". Da li im je danas, kad su mnogi od njih pustili brade i postali pravoslavci, suština biblijskog mita jasna to ne bih umeo da procenim.

U svakom slučaju, kad smo nesagradivu građevinu kako-tako sklepali, onda smo je te lepe aprilske večeri pred kamerama spalili i na najjednostavniji način otarasili se čorava posla. Komšije su, baš kao i mi, bili zadovoljni prizorom ogromne vatre razbuktane u slavu proleća, a velike količine masnog pepela dobro su im došle za proletnje đubrenje njiva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4ba0daa5-0f00-4b24-a6b4-32c2e38068ea)
Bogdanovićev spomenik na Jasikovcu, Berane{.caption} 

Posle oproštajne svetkovine, posle rušenja i paljenja „Kule vavilonske", naša skromna seoska akademija je prevedena u status mirovanja, a ja sam, posle dugog i upornog navaljivanja Ivana Stambolića, odlučio da se na četiri godi prihvatim dužnosti beogradskog gradonačelnika. Računao sam, izmedu ostalog, da će mi ugleft te funkcije pomoći da po isteku mandata nekako legalizujem svoju seosku školu. Razume se da ni kao gradonačelnik nisam napuštao ni svoju univerzitetsku katedru ni drugovanje sa dotadašnjim učesnicima „Mistrije pod orahom". 

Doduše, i na čelu gradske skupštine glavni mi je zadatak bio više profesorski no politički. Inicirao sam i kontrolisao prve pripreme novog generalnog urbanističkog plana. Beograd je već bio prekoračio milion stanovnika, pa se u zastarelim planskim okvirima nelagodno osećao kao poveći cipov u dečjoj odeći. Stanje urbanističke prakse zahtevalo je nove ljude i nove ideje, a ja sam bio ubeđen da će se među učesnicima naših graditeljsko-filozofskih igara i te kako pronaći i majstori sasvim novih konceptualnih dometa, doraslih jednom budućem, blistavom velikom Beogradu, gradu na dve velike evropske reke. Nešto nisam znao, a mogao sam znati, ili sam nekad i znao pa posle izgubio iz vida, jednostavna je istina da se gradovi ne grade u matricama pesničkih igara, već u surovim borbama, pa i ratovima podzemnih sila i interesa koji ih pokreću. 

> Posle otvorenog pisma Slobodanu Miloševiću krenule su na mene lavine optužbi za izdaju nacije i srpstva...

Veliki međunarodni konkurs koji je, na moje navaljivanje, raspisan za prekosavski Beograd, otkrio mi je nešto što sam odavno naslućivao, a to je da u ovom našem ludom svetu ima mnogo nadahnutih arhitekata koji su, pogotovo u nezrelim društvima, taoci nevidljivih klanova. Rezultati konkursa su bili više no zadovoljavajući, ali je uskoro postalo jasno da će opstrukcija moćnih interesnih grupa lepe zamisli pretvoriti samo u još jednu tragičnu priču o nesazidanoj ili možda nesazidivoj kuli. Naš, a dobrim delom i moj lični lakomisleni seoski happening srećom nije nikoga naveo na pomisao da se priča o uzaludnom građenju Kule sveta može protumačiti i na neki vrlo nezgodan način.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b6e17625-a181-4a19-852b-a51757dae95d)
Ivan Stambolić (1936-2000), foto: Vikipedija{.caption}

U međuvremenu, Stambolić je postao predsednik Republike Srbije. Bila je to titula najvišeg ranga, ali su njeni nosioci, u odnosu na nominalno podredene partijske strukture bili obično bez ikakve stvarne moći. A u to vreme u partijskom vrhu se bila pojavila i jedna nova, na prvi pogled beznačajna, a u stvari vrlo opaka osoba. Izronila je odnekud iz političko-poslovnog ili obaveštajnog podzemlja: Slobodan Milošević. 

Ukratko, novoprispevši maladjoc – ovisnik od neutoljive rusofilije – bio je zadivljujuća mešavina mafioza u nastajanju i treštenog marksiste u nestajanju. Ne treba mnogo objašnjavati da je takvom čoveku sve što se događalo u našoj školi moralo izgledati sumnjivo i odbojno. Drug Milošević mi je manje-više jasno stavio do znanja da je, iz meni nepoznatih razloga, rešio da zauvek rasturi našu školu, a da meni širokogrudo ponudi neku vrstu prazne, besmislene, ali vrlo zvučne funkcije predsednika Komisije za ideološka pitanja u kulturi. Ja sam se nasmejao na taj predlog, ali i to je za malog tiranina u nastupanju bilo gotovo isto što i objava rata, a za moju školu, nažalost, bila je to i zaupokojna liturgija. Kad sam zatim objavio i jedno otvoreno pismo, adresovano na „Predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije" – to je bila Miloševićeva puna titula – rat je otpočeo. 

Pismo je, uzgred rečeno, iznosilo punih šezdeset kucanih stranica i širom onda još postojeće Jugoslavije prihvaćeno je kao vesela, ali i ohrabrujuća literatura. I tako je srpski Führer na prvom koraku bio ismejan.

:::

Posle otvorenog pisma Slobodanu Miloševiću krenule su na mene lavine optužbi za izdaju nacije i srpstva. Televizija je uz napade i uvrede istrajno prikazivala moje portrete u gro-planu, pa su se na ulici, kad me sretnu, čak i nedužne starice krstile i proklinjale me. Hajka je očito bila dirigovana iz nekog misterioznog centra koji se na partijsko-policijskom jeziku nazivao „štab za diferencijaciju", a diferencijacija je bila veština prepoznavanja neprijatelja i izdajnika i obračun sa njima, čak i na ulici. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b8acb6b7-6b1f-4783-984b-897822fe0981)
Kuća u kojoj je bila škola, 2018. foto: Vikipedija{.caption}

Nije bilo teško shvatiti da je došlo vreme za evakuaciju. Povukao sam se iz Beograda i sklonio u svoju seosku školu. Računao sam da će se jarost sama od sebe primiriti, što bi se možda kroz izvesno vreme stvarno i dogodilo. Nije se, međutim, dogodilo, jer sam u nekoliko uzastopnih telefonskih intervjua za medunarodnu štampu ponovo dobro opalio gospodina druga predsednika. 

Sudbina moje škole je time bila definitivno odlučena, a što se mene lično tiče, samovao sam i dalje u melanholičnoj školi bez đaka, jer sam bivšim studentima, sem nekolicini najupornijih, izričito bio naredio da me ne obilaze i da se ne izlažu opasnostima progona…

Iz knjige "Zelena kutija", Mediterran Publishing, NS, 2009.{.caption}



Veliki jugoslovenski arhitekta, umjetnik i filozof Bogdan Bogdanović sredinom sedamdesetih osniva tzv. Seosku školu za filozofiju arhitekture u Malom Popoviću kod Beograda. U svojim knjigama "Ukleti neimar" i  "Zelena kutija" Bogdanović, briljantan stilista i pisac, dočarava duh alternative zasnovane na istraživanju i igri


bogdan bogdanović

Mistrija pod orahom: Seoska škola za filozofiju arhitekture

*S marksizmom je gotovo. Shvatjivo je da je možda imao neko značenje u svijetu tvornica i ustanaka zbog hrane, u svijetu rudara i dimnjačara, raširene bijede i brojne radničke klase. Ali definitivno nema značenja u današnjim besklasnim i društveno mobilnim postindustrijskim zapadnjačkim društvima. Tvrdoglavi, bojažijivi ili obmanuti teško prihvaćaju da se svijet korjenito promijenio, u oba značenja te riječi.*

Teza da je s marksizmom gotovo bila bi melem za uši marksista u cijelom svijetu. Mogli bi prekinuti prosvjede i marševe, vratiti se u krilo svojih ožalošćenih obitelji i uživati u večeri provedenoj kod kuće umjesto na još jednom dosadnom i zamornom sastanku. Marksisti ne žele ništa drugo doli prestati biti marksisti. U tom kontekstu, biti marksist nije isto što i biti budist ili milijarder; to je srodnije zvanju liječnika. Liječnici su perverzna, izopačena stvorenja koja si ukidaju posao time što liječe pacijente koji ih onda više ne trebaju. Slično tome, zadatak političkih radikala jest doći do točke u kojoj više neće biti potrebni, s obzirom da će njihovi ciljevi biti ispunjeni. Oni će tada biti slobodni dati ostavku, spaliti postere Che Guevare, ponovno uzeti u ruke davno odbačeno violončelo i razgovarati o nečem mnogo zanimljivijem od azijskog načina proizvodnje. Ako za dvadesetak godina još uvijek bude bilo marksista ili feministica, bit će to tužna budućnost. Marksizam je trebao biti privremen pokret, zbog čega svatko tko ulaže cijeli svoj identitet u njega promašuje smisao. Čitava je poenta marksizma u tome da postoji život nakon marksizma. 

Postoji samo jedan problem s ovom inače očaravajućom vizijom. Marksizam je kritika kapitalizma - najdublja, najoštrija, najobuhvatnija kritika takve vrste koja je ikad postojala. To je također i jedina takva kritika koja je preobrazila velik dio planeta. Iz toga slijedi da je, sve dok je kapitalizam i dalje prisutan, također prisutan i marksizam. Jedino odbacujući svojeg protivnika on može odbaciti i samoga sebe. A kako sada izgleda, kapitalizam se čini živahnijim nego ikad.

Većina suvremenih kritičara marksizma ne osporavaju ovu tezu. Umjesto toga, oni tvrde kako se sustav promijenio do granica neprepoznatljivosti od Marxova vremena te da zbog toga njegove ideje više nisu relevantne. Prije nego što ovu tvrdnju malo detaljnije razmotrimo, treba spomenuti da je sam Marx bio savršeno svjestan vječno promjenjive naravi sustava protiv kojeg je govorio. Upravo marksizmu dugujemo koncept različitih historijskih oblika kapitala: trgovačkog, poljoprivrednog, industrijskog, monopolskog, financijskog, imperijalnog itd. 

Dakle, zbog čega bi činjenica da se posljednjih desetljeća promijenilo obličje kapitalizma diskreditiralo teoriju koja promjenu shvaća kao svoju navlastitu bit? Osim toga, sam Marx je predvidio raspad radničke klase i ogromno povećanje bijelih ovratnika. Tome ćemo se posvetiti malo kasnije. On je također predvidio tzv. globalizaciju - neobično za čovjeka čiju se misao doživljava kao arhaičnu. No možda je upravo Marxova "arhaična" odlika ono što ga danas čini relevantnim. Oni koji ga optužuju da je zastario perjanice su kapitalizma koji se ubrzano okreće prema starim viktorijanskim oblicima nejednakosti. Godine 1976. velik dio ljudi sa Zapada smatrao je da marksizam ima o čemu raspravljati. Već od 1986. mnogi od njih više to nisu smatrali. Što se točno dogodilo u međuvremenu? 

Jesu li ti ljudi jednostavno zakopani ispod gomile žutokljunaca? Je li marksistička teorija razotkrivena kao lažna nekim uznemirujućim novim istraživanjima? Jesmo li promijenili stav zbog otkrića nekog Marxova rukopisa u kojem on priznaje kako je sve to bila samo šala? Nismo tek sada otkrili, na naše veliko žaljenje, da je Marx bio kapitalistički plaćenik; znali smo to oduvijek. Bez tvrtke Ermen & Engels u Salfordu koju je posjedovao Engelsov otac, proizvođač tekstila, kronično siromašan Marx možda ne bi mogao dovoljno dugo poživjeti da napiše tekstove protiv proizvođača tekstila. Nešto se doista dogodilo u razdoblju koje razmatramo. Od sredine 1970-ih naovamo, zapadnjački sustav doživio je neke vitalne promjene.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/60336197-1c26-4990-ba4c-f421ddfbcd07)
Endi Vorhol, Spr i čekić, 1976.{.caption} 

Došlo je do obrata od tradicionalne industrijske manufakture do "postindustrijske" kulture konzumerizma, komunikacija, informacijske tehnologije i uslužnih djelatnosti. U trendu su bila manja, decentralizirana, raznovrsna, nehijerarhijski ustrojena poduzeća. Tržište je bilo deregulirano, a pokret za prava radničke klase doživio je brutalan pravni i politički napad. Tradicionalna klasna solidarnost je oslabjela, dok su lokalni, rodni i etnički identiteti postali sve snažniji i ustrajniji. 

Politikom se u sve većoj mjeri počelo upravljati i manipulirati. Nove informacijske tehnologije odigrale su ključnu ulogu u sve većem globaliziranju sustava, u vidu šačice transnacionalnih korporacija koje su distribuirale proizvodnju i ulaganja diljem planeta težeći za maksimalnim profitom. Velik dio industrijske proizvodnje premješten je na jeftinije lokacije s manjim plaćama u "nerazvijenom" svijetu, po čemu su neki uskogrudni zapadnjaci zaključili da je teška industrija nestala iz cijelog svijeta. S nastankom takve globalne mobilnosti došlo je do velike međunarodne migracije radne snage, a s njima je ponovno izbio rasizam i fašizam kad su siromašni imigranti došli u ekonomski puno razvijenije zemlje. 

I dok su "periferne" zemlje prisiljene na težak i mučan rad, privatizirana dobra, nepostojanje blagostanja i iznimno nepravedne uvjete trgovine, pomodno neobrijani menadžeri u moćnim zemljama razdrljili su kravate, otkopčali košulje i brinuli se za duhovno blagostanje svojih zaposlenika. Ništa od navedenog nije se dogodilo zato jer je kapitalistički sustav bio pun života i bezbrižan. Posve suprotno, njegov nov ratoboran stav, poput većine oblika agresije, izvirao je iz duboke tjeskobe. 

Ako je sustav postao maničan, to je zbog toga što je bio u latentnoj depresiji. Ovakvu reorganizaciju ponajprije je iznjedrilo iznenadno slabljenje poslijeratnog razvoja. Sve intenzivnije međunarodno natjecanje smanjivalo je profit, presušujući izvore ulaganja i usporavajući brzinu rasta. Čak je i socijaldemokracija sada bila suviše radikalna i skupa politička opcija. Stoga je pripremljen teren za Reagana i Thacher koji su pomogli u razaranju tradicionalne industrije, uzdrmali radničke pokrete, dopustili da se tržište rascijepi, ojačavajući represivnu šapu države i ustoličujući novu društvenu filozofiju poznatu kao drsku pohlepu. 

Premještanje ulaganja od proizvodnje prema uslužnim djelatnostima, financijskim i komunikacijskim industrijama bila je reakcija na dugotrajnu ekonomsku krizu, a ne skok iz lošeg svijeta u vrli novi svijet. Čak i uzevši to u obzir, dvojbena je teza da je većina radikala koji su promijenili stav o sustavu između 70-ih i 80-ih to učinila jednostavno zato jer je sada bilo manje tvornica tekstila. To nije bilo ono što ih je odvelo do pokapanja marksizma zajedno s njihovim zaliscima i vrpcama oko glave, nego je to bilo rastuće uvjerenje da je režim s kojim su se sukobili bio prejak da bi ga se moglo slomiti. Nisu to bile iluzije o novom kapitalizmu, već razOčaranje zbog nemogućnosti da ga se promijeni, što se pokazalo presudnim. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0c29c560-feef-40c8-a56a-2485b50f74bb)
Rad Natalije Slinko, Walker Art Center, Mineapolis{.caption} 

Budimo sigurni, bilo je mnogo bivših socijalista koji su racionalizirali svoju potištenost tvrdeći da ako se sustav već ne može promijeniti, onda ga ni ne treba mijenjati. No odlučujućim se pokazao izostanak vjere u alternativu. S obzirom na to da je pokret za radnička prava razbijen i oskvrnjen, a politička ljevica grubo vraćena u prvobitno stanje, činilo se da je budućnost nestala bez traga. Za neke s ljevice, raspad sovjetskog bloka krajem 1980-ih još je više produbio razočaranje. Nije pomogla ni činjenica da je najuspješnija radikalna struja modernog doba - revolucionarni nacionalizam- u to vrijeme bio prilično iscrpljen. Kulturu postmodernizma s njegovim odbacivanjem takozvanih velikih pripovijesti i trijumfalne najave kraja povijesti hranilo je ponajprije uvjerenje da će odsad budućnost biti malo više od sadašnjosti. Ili, kako je to jedan entuzijastičan postmodernist kazao: "Sadašnjost plus više opcija“.

Diskreditiranju marksizma je ponajprije pomogao polako nadolazeći osjećaj političke impotencije. Teško je zadržati vjeru u promjene kad se promjena uopće ne nalazi na dnevnom redu, čak i ako bismo je tada trebali najviše podržavati. Naposljetku, ako se ne odupirete onom što je očigledno neizbježno, nikada nećete znati koliko je ono doista bilo neizbježno. Da su se oni kojima je ponestalo hrabrosti uspjeli pridržavati starih stavova i u naredna dva desetljeća, svjedočili bi toliko trijumfalnom i nesavladivom kapitalizmu kakav je 2008. uspio tek u tome da bankomate na glavnim ulicama drži otvorenima. Vidjeli bi također i kako cijeli kontinent južno od Panamskog kanala odlučno skreće ulijevo. Kraj povijesti sada je došao do kraja. U svakom slučaju, marksisti bi se trebali dobro privikavati na poraze. Svjedočili su i većim katastrofama od ove.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0c020171-ad3e-4767-bfef-3f17705e87db)
Rad Una Moralesa{.caption} 

Politička prevaga uvijek će biti na strani onih na vlasti, zato jer ima više tenkova od vas. Ali nesmotrene vizije i radosne nade s kraja 60-ih učinile su ovaj preokret osobito gorkom pilulom koju će oni koji su preživjeli to razdoblje morati progutati. Dakle, ono što je marksizam učinilo neprihvatljivim nije činjenica da je kapitalizam promijenio svoju narav. Stvar je upravo suprotna. Bila je to činjenica da je, što se tiče sustava, sve bilo po starom, pa čak i više od toga. Ironično je što je isto ono što je odgurnulo marksizam također iznjedrilo i kredibilitet njegovim tvrdnjama. 

Bio je pogurnut na marginu jer je društveni poredak kojem se suprotstavio, umjesto da postane umjeren i dobroćudan, postao drastično okrutniji i ekstremniji negoli prije. A upravo je to marksističku kritiku učinilo još značajnijom. Na globalnoj razini, kapitalizam je bio mnogo više koncentriran i grabežljiviji negoli ikad prije, a radnička se klasa zapravo brojčano povećala. Postalo je moguće zamisliti budućnost u kojoj će ultrabogati imati skrovište u naoružanim i ograđenim zajednicama, dok će otprilike milijardu ljudi u slamovima biti okruženi u svojim derutnim nastambama, stražarnicama i bodljikavom žicom. U takvim okolnostima tvrditi da je marksizam stvar prošlosti isto je kao tvrditi da je vatrogastvo zastarjelo jer su piromani sve vještiji i imaju više pomagala na raspolaganju nego ikad prije. 

U naše doba, kao što je Marx predvidio, dramatično su se produbile nejednakosti u imovinskom stanju. Samo jedan meksički milijarder ima prihode u razini zarade čak sedamnaest milijuna njegovih najsiromašnijih sunarodnjaka. Kapitalizam je stvorio više prosperiteta nego što ga je ikad bilo u povijesti, ali je cijena toga (naposljetku, ne samo u siromaštvu milijardu ljudi) bila astronomska. Prema izvještaju Svjetske banke, 2,74 milijarde ljudi u 2001. godini živjelo je s manje od dva dolara na dan. Suočeni smo s mogućom budućnošću država koje imaju nuklearno naoružanje i sukobljavaju se oko oskudnih resursa, a takva je oskudnost uvelike posljedica samog kapitalizma. 

Po prvi put u povijesti oblik života koji je prevladao ima moć ne samo da uzgaja rasizam i širi kulturni kretenizam, povede nas u rat ili nas zatvori u radne logore, već da nas zbriše s lica zemlje. Kapitalizam će se ponašati antidruštveno ako mu je to profitabilno, a to danas može značiti uništenje čovječanstva na nezamislivoj razini. Ono što je nekad bila apokaliptička fantazija, danas je postala okrutna stvarnost. Klasični ljevičarski slogan "socijalizam ili barbarizam" nikad nije bio toliko svirepo prikladan, nikad u manjoj mjeri retorička figura. U takvim groznim uvjetima, kako piše Fredric Jameson, "marksizam nužno mora ponovno postati istinski". 

Izrazite nejednakosti u bogatstvu i moći, imperijalno ratovanje, intenzivnija eksploatacija, sve snažnija represivna država: ako su sve ovo karakteristike današnjeg svijeta, istodobno su i problemi protiv kojih se marksizam borio i koja je promišljao gotovo dva stoljeća. Iz toga bismo mogli očekivati da je donio i neke pouke za sadašnjost. 

Marx je napose bio osupnut izrazito nasilnim postupcima kojima je urbana radnička klasa oblikovana iz iskorijenjenog seljaštva u Engleskoj, njegovoj doseljeničkoj zemlji - to je proces koji se danas zbiva u Brazilu, Kini, Rusiji i Indiji. Tristram Hunt ukazuje na to da se knjiga Mikea Davisa *Planet slamova*, koja svjedoči o "smrdljivim planinama smeća" poznatim kao slamovi koje možemo naći u današnjem Lagosu ili Dhaki, može shvatiti kao nova verzija Engelsova djela *Položaj radničke klase u Engleskoj*. S obzirom na to da Kina postaje svjetska tvornica, Hunt kaže kako "zasebne ekonomske zone Guangdonga i Šangaja stravično podsjećaju na Manchester ili Glasgow iz 1840-ih godina' . 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/074b0943-db6f-4036-bf2e-7fb61a1d2386)
Marks, strip, Korin Majer i An Simon{.caption}

Što ako nije zastario marksizam, nego kapitalizam? Već u viktorijanskoj Engleskoj Marx je vidio da tom sustavu ponestaje daha. Zagovarajući društveni razvoj u svom zenitu, sada je djelovao kao njegov teret. Marx je kapitalističko društvo vidio kao društvo preplavljeno fantazijama i fetišizmom, mitom i idolatrijom, bez obzira koliko se ono ponosilo vlastitom modernošću. Njegova samodopadna vjera u vlastitu superiornu racionalnost kao oblik navlastitog prosvjetljenja bila je neka vrsta praznovjerja. Ako je ono bilo sposobno ostvariti zadivljujući napredak, istodobno je moralo vrlo naporno raditi kako bi ostalo na mjestu. Marx je jednom rekao da je krajnja granica kapitalizma sam kapital, neprestana reprodukcija granice koju se ne može premostiti. Stoga postoji nešto neobično statično i ponavljajuće u ovom najdinamičnijem od svih poredaka u povijesti. Činjenica da logika koja ga podupire ostaje prilično konstantna jedan je od razloga zbog čega marksistička kritika kapitalizma ostaje i dalje uvelike ispravna. 

Jedino ako bi sustav istinski bio u stanju prekoračiti vlastite granice, inaugurirajući nešto posve novo, onda to više ne bi bilo tako.  A kapitalizam nije sposoban izmisliti budućnost koja ne bi ritualno reproducirala njegovu sadašnjost. Zajedno sa, ne treba to ni spominjati, više mogućnosti... 

Kapitalizam je iznjedrio veliki materijalni napredak. No iako je ovaj oblik organiziranja naših poslova imao mnogo vremena da dokaže kako je u stanju zadovoljiti potrebe čovječanstva, čini se da danas nije ništa bliži tom idealu. Koliko smo dugo spremni čekati da dođe s dobrim vijestima? Zašto i dalje pristajemo uz mit da će iznimno bogatstvo koje generira ovaj način proizvodnje jednoga dana postati dostupno svima? Bi li svijet jednako tako tretirao slične tvrdnje ljevice s takvim srdačnim, "hajde da pričekamo i vidimo" odgađanjem? 

Desničari koji priznaju kako će u sustavu uvijek biti velikih nejednakost ali da je to - koliko god okrutno - još uvijek bolje od alternativa, barem su iskreni u svojem drskom stavu, za razliku od onih koji propovijedaju da će se sustav naposljetku popraviti. Ako postoje bogati i siromašni ljudi, kao što postoje crni i bijeli, onda će se blagostanje bogatih s vremenom možda preliti i na siromašne. Međutim, ukazati na to da su neki ljudi siromašni, a neki bogati isto je kao i tvrditi da u svijetu postoje i detektivi i kriminalci. Naravno da je tako, ali to zamagljuje istinu da detektivi postoje zato jer postoje kriminalci...



Prvo poglavlje knjige "Zašto je Marx bio u pravu", autora Terryja Eagletona u hrvatskom prevodu Tončija Valentića

LIJEVA LEKTIRA

Zašto je Marx bio u pravu

Dok Crna Gora obilježava Njegošev dan raspravom o neradnom danu, djelo ovog velikana ostaje nedovoljno istraženo.

Kompleksan um i zadivljujući pjesnik, Njegoš je po mnogim svjedočanstvima bio i pragmatičan vladar, često primoran da racionalno sagledava i svoje duhovno prvenstvo i vladičanske obaveze. 

O jednom takvom odlučivanju, da proda svoja dva manastira Austrijancima, pisao je sedamdesetih godina dr Jefto M. Milović, iz čijeg istorijskog prikaza prenosimo zanimljivi dio, bez želje se miješamo u aktuelnu temu imovinskog porijekla i pravne prirode crkvene imovine u Crnoj Gori.

**DALEKO OD OČIJU**

Milović piše o mladom Njegošu koji je početkom tridesetih godina 19. vijeka prvi put sišao u Paštroviće od smrti Petra I, te shvatio da su mu dvije svetinje, dva crkvena dobra, višak za koji bi mogao uzeti nešto novca.

„Za vrijeme svog bavljenja u Stanjevićima i Mainama od 21. do 25. juna 1834. godine Njegoš je vidio da njegovi manastiri sasvim propadaju. Tada je bilo potrebno da se na njima izvrše velike opravke. Ali je to iziskivalo velika novčana sredstva. A njih nije bilo u Crnoj Gori. Manastiri su bili daleko od Cetinja. Nalazili su se u austrijskoj državi. Zbog toga ih Njegoš nije mogao tako često posjećivati ni o njima brigu voditi. Zato je bio riješio da ih što prije proda. Želio je najprije prodati manastir Maine, pa zatim manastir Stanjeviće".

Milović piše kako je za vrijeme svog zadržavanja u Beču 1833. godine na svom putu za Petrograd, Njegoš pismeno molio, preko ruskog poslanika Dimitrija Pavloviča Tatiščeva, austrijskog kneza i državnoga sekretara Klemensa Lotara Vencela fon Meterniha „da bi austrijsko pravitelstvo blagoizvolilo kupiti manastir Maine s dobrima njemu prinadležećima“. 

**PROPALI PREGOVORI**

Iste godine, kako piše Milović,  Meternih prima Njegoša u audijenciju u austrijskoj prijestonici. Njegoš mu i tom prilikom na prodaju nudi manastir Maine. Meternih ne prihvata njegovu ponudu. Kaže Njegošu doduše da može prodati svoj manastir Maine „bez ikakve prepreke kome hoće“.

"Po porvatku iz Rusije 1833. godine Njegoš opet pokušava da proda manastir Maine nekome Bokelju, ali se *nije moglo naći u ovima stranama nikoga, ko će pomenuti manastir s njegovim dobrima kupiti*. Njegoš se 29. juna (11. jula) 1834. g. ponovo obraća Meternihu i javlja mu da je *prinuđen upravo Vašoj Svjetlosti pisati s prošenijem, da bi austrijsko pravitelstvo vselimostivjejše izvolilo rečeni manastir s njegovima dobrima kupiti*“.

Milović detaljno piše kako se u priču uključio dalmatinski guverner Lilienberg, pa je u sporazumu sa Meternihom, austrijski car Fridrih I odlučio 16. maja 1835 g. da se dopusti Njegošu da proda manastir Maine sa svim dobrima nekom privatniku koji bi bio austrijski državljanin.

Lilienberg carsku odluku prenosi plemiću Gabrijelu Ivačiću, koji pokušava izdejstvovati da Georgije Ivanović iz Dobrote posluži Austriji kao posrednik za kupovanje manastira. To se ipak nije dogodilo. Pregovori između njega i Njegoša se obustavljaju iz nepoznatnih razloga, nakon čega Lilienberg pritiska vrhovnu vlast u Beču da Austrija kupi manastir. 

Poslije dugog navaljivanja Lilienbergovog  na svemoćnog kneza Meterniha, piše Milović, car Fridrih I odlučuje 11. juna 1836. da se kupi manastir Maine sa svim njegovim zemljištem na račun Državne blagajne.

**17.000 U SREBRU**

"Za vrijeme produženog Njegoševa boravka u Beču 1836. i 1837. Lilienberg je često s Njegošem, poziva ga u svoj stan, pregovara i cenjka se s njim oko prodaje manastira Maina Austriji i traži od Meterniha da posreduje kod cara Fridriha I da bi se konačno sklopio ugovor s Njegošem. Njemu najzad polazi za rukom da 17. februara 1837. nagovori Njegoša da ustupi Austriji manastir Maine za 17.000 forinti u srebru. Kupoprodajni ugovor se tada ne potpisuje nego tek 12. oktobra 1837. ", piše Milović.

On navodi da Njegoš 6. maja 1839. prodaje Austriji i svoj manastir Stanjeviće. 

"Austrija će kupovinom dvaju crnogorskih manastira u Boki i razgraničenjem s Crnom Gorom, koje je trajalo s izvjesnim prekidima od 26. septembra 1837. do konca jula 1841, duboko pomaći svoju granicu na crnogorsko zemljište". 



Zanimljiva storija o vremenu kad je mladi vladar na Cetinju morao da donosi krupne poslovne odluke 

pop istorija

Kako je Njegoš prodao svoje manastire

Iako se nisu primarno bavili pitanjima seksualnosti, mada se i o toj temi raspravljalo na partijskim organima, te je III kongres RSDPR naložio Trockom da razradi novu teoriju odnosa među polovima u slučaju pobede revolucije, ruski Boljševici su znali da nije dovoljno samo ukloniti jedan sistem da bi se izvela revolucija. Potrebno ga je idejno pobediti. 

**"SEKSUALNI SAVEZ"**

Dobro uočivši da se priroda jednog režima najbolje ogleda u odnosu prema seksualnosti, Lenjin izjavljuje da: „Komunizam ne sme da sa sobom nosi asketizam, već životnu radost i bodrost, izazvanu punoćom ljubavnog života“, te dodaje da će „emancipacija duha čulnosti, energije usmerene, ne na pseudoporodične vrednosti, pomoći pobedu revolucije. A čuvena Aleksandra Kolontaj kaže da: „Ideologija radničke klase ne stavlja nikakve formalne prepreke ljubavi.“ 

Upravo na njeno zalaganje i rad, a uz podršku Lenjina, započeće nakon Oktobarske revolucije, grandiozan socijalni eksperiment, koji ni do danas nema premca u istoriji – Velika seksualna revolucija.

Jedan od prvih dekreta, koje je donela nova vlast 1917. godine, bio je Dekret o razvodu braka, u kojem se brak definiše kao „seksualni savez“, a ne zajednica. Brak postaje sekularna ustanova, koju je moguće zaključiti ili razvrći, samo pred državnim vlastima. Na prvu godišnjicu ovog dekreta, 1918. godine, na ulice Petrograda je izašlo na stotine lezbejki, koje su prošetale gradom, čime je organizovana prva parada tog tipa u istoriji. U svojim sećanjima, Trocki piše da je Lenjin čuvši šta se događa na ulicama Petrograda, radosno uskliknuo: „Tako treba, drugovi!“ 

Bio je to veliki korak u emancipaciji žena, koje su, po prvi put, izašle iz sfere privatnih odnosa u javnu sferu, oslobodivši se patrijarhalnog jarma. Kada je jedan američki diplomat upitao Trockog „da li je istina da je u SSSR-u dozvoljen razvod“, ovaj mu je ironično odgovorio pitanjem: „Zar postoji neka zemlja u kojoj to nije dopušteno?“ Drugi važan dekret, nakon dostupa ženama da razvedu brak i njihovog stavljanja u ravnopravni položaj sa muškarcima, bio je Dekret o abortusu, kojim je garantovano pravo žena da same odlučuju o svom telu i reproduktivnom zdravlju, a koji ih je izmestio iz položaja seksualnog objekta.

**PRIRODA I DRUŠTVO**

Paralelno sa emancipacijom žena, izvršena je i dekriminalizacija homoseksualnosti. Ukidajući celokupno carsko zakonodavstvo, Boljševici su prvi u istoriji pristupili pitanju homoseksualnosti sa stanovišta nauke, a ne religije. Ostaće zabeleženo da su prvi muški istopolni brakovi zaključeni među pripadnicima Baltičke flote, a da je prvi ministar inostranih poslova SSSR-a – Georgij Čičerin, Lenjinov prijatelj, bio otvoreni homoseksualac. Inače, nemački psiholog Rajh, u svom radu iz 1934. godine, „Seksualna revolucija“, navodi da je odgovor Lenjina na reči Trockog iz pisma 1911. godine, i iz toga vidimo i Lenjinov odnos prema homoseksualnosti, bio, da je „potrebno potpuno ukinuti zabranu za istopolnu ljubav“. 

Američki istoričar, Den Hili, koji se bavio pitanjima homoseksualnosti u Rusiji, kaže da je „revolucija oslobodila moćnu energiju emancipacije i homoseksualci su se osetili znatno slobodnije“. Tako, Hili u svojim radovima navodi tipična svedočanstva iz tog vremena: „Leti, 1924. godine, ostvarile su se moje želje. Sreo sam čoveka koji je apsolutno odgovorio mojim zahtevima. zaljubili smo se i počeli živeti zajedno.“

Sve do 1933. godine, homoseksualni brakovi su se slobodno upražnjavali. Prvi koji će ući u istoriju, bio je onaj zaključen između dve žene. Radi se o Evgeniji Fedorovnoj, koja je još 1915. godine, sa 17 godina, preobučena u muško, otišla na front, učestvovala, kasnije, u građanskom ratu kao član ČK (Vanredna komisija, čuvena ČEKA). Ona je 1922. godine, zaključila brak sa ženom, a sud je brak priznao zakonitim, jer je zaključen na obostranom pristanku. U to doba, direktor Instituta za društvenu higijenu u Moskvi, dr Grigorij Batkis, piše studiju „Seksualna revolucija u Rusiji“, u kojoj tvrdi da je homoseksualnost „savršeno prirodna“ i da treba biti pravno i društveno opravdana. 

**DOLJE STID**

Upravo zato, je i kongres Instituta seksualnih nauka u Kopenhagenu, 1928. godine, proglasio SSSR „primerom seksualne tolerancije“. SSSR je bio prva zemlja koja je zvanično priznala teorije Sigmunda Frojda. 

Međutim, fenomen koji će ostati jedinstven u istoriji, predstavljao je pokret „Dole stid“, čiji je osnivač bio Karel Radek, jedan od najbližih saradnika Vladimira Iljiča. Pokret je, teoretski i praktično, zastupao i sprovodio, slobodoumne ideje, kojima je pokušano da se zbaci viševekovni osećaj nametnutog stida kod ljudi i doprinese njihovom samooslobođenju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b7d84a72-4917-4fcd-8af0-45761d20fb65)

Pripadnici ovog pokreta, raširenog po celoj zemlji, organizovali su javne manifestacije, čiji su učesnici bili potpuno obnaženi, a na grudima su nosili crvenu traku sa natpisom „Dole stid!“. Jedan od govornika na mitinzima, koji su sve više uzimali maha i na kojima je učestvovalo i preko 10 hiljada ljudi, izjavio je: „Dole licemerstvo! Dole popovska obmana! Nama, komunarima, ne treba odeća koja prikriva lepotu tela. Mi smo deca sunca i vazduha.“ Osnovni motivi ovog pokreta, mogu se sažeti u jednoj od parola: „Uništili smo osećaj stida. Pogledajte nas, videćete slobodne muškarce i žene, istinske proletere, koji su zbacili okove buržoaskih predrasuda!“

U društvu je bila popularna „teorija čaše vode“, saglasno kojoj je ljubav kao čaša vode – daje se onom ko je traži. Ljubav se nije shvatala na stari, buržoaski način, već kao fiziološki proces koji se odvija u našim telima. „Teški eros“, u kojem se odnosi baziraju na principima dominacije i potčinjavanja, zamenjen je novom, lakšom formom, u kojoj je sve dosta fleksibilnije i slobodnije. Aleksandra Kolontaj piše: 

„Takvu raznolikost bračnih odnosa istorija još nije videla: brak sa stabilnom porodicom i ujedno prolazna slobodna veza, tajni preljubnik u braku i otvoreni suživot devojke sa ljubavnikom, brak udvoje, utroje, čak i složena forma braka učetvoro.“ Život dva velika imena ruske književnosti – Majakovskog i Jesenjina, pruža nam dokaz u ovom pravcu. Koliku važnost je država pridavala novim odnosima u društvu, svedoči i činjenica da je seksualno obrazovanje ušlo u osnovne i srednje škole. 

Aleksandra Kolontaj piše: „Seksualno obrazovanje treba u školama da počne u uzrastu od 12 do 13 godina. U protivnom, suočićemo se sa takvim ekscesima, kao što je rana trudnoća. Nisu redak slučaj danas trudnoće sa 14 godina.“ 

**KONDOMOV LET**

Kako je nedostajalo domaćih nastavnika, dovoljno obučenih za izvođenje takve nastave, dolazili su stručnjaci iz inostranstva (oko 300 njih u periodu 1919-1925), najviše iz Nemačke. Hale Fanina, nemački seksolog, koja je učestvovala u ovom procesu, piše: „SSSR je 1925. predstavljao za mene nešto fantastično. Eto gde je prostor za rad. Ceo svet, posebno Nemačka, treba da pozavide onome što se dešavalo u SSSR-u. Tu su se produžile psihologija i seksologija, da materijala za njihovo proučavanje ima za nekoliko godina.“

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d1c358ba-dfa9-4252-a5f5-fa188fad7323)
Ruski mornari sa mladićem u ženskoj odjeću, 1916{.caption}

Izdavane su mnogobrojne brošure i knjige sa milionskim tiražima, posvećene temama seksualnosti, pogotovo kod dece. Sprovodili se brojni seminari i konferencije gde se raspravljalo o „prirodnoj seksualnosti dece“ ili „kako treba shvatiti i regulisati odnos dečje seksualnosti prema radu“. Već pomenuti dr Batkis kaže: „Zadatak seksualne pedagogije u SSSR-u je vaspitanje zdravih ljudi, građana budućeg društva u punoj saglasnosti između prirodnih sklonosti i velikih društvenih zadataka koji ih očekuju… Proleterska komuna sa njenom slobodom odnosa, dužna je da im pomogne u tome.“

Dužna pažnja je posvećivana i pitanjima kontracepcije, te je masovna proizvodnja kondoma bila u opticaju. Uprkos tome, u tom periodu je rođen veliki broj vanbračne dece, kao rezultat masovnog prelaska na život u komunama. Brak, kao ostatak prošlosti, zamenjen je komunom, porodicom budućnosti, gde su brigu o deci kolektivno preuzimali svi članovi komune. Komune su se obično sastojale od 10 do 12 članova oba pola.

**SVI SU GOLI**

Saglasno misli Aleksandre Kolontaj da „ukoliko se duže održava seksualna kriza, tim više dobija hronični karakter“, uspostavljeno je pravilo o zajedničkom životu devojaka i momaka u institucijama poput domova za decu, pionirskim lagerima ili popravnim domovima za maloletnike. Tako su u GPU komuni, koju je organizovao Đeržinski, za maloletne prestupnike (12-18 godina), u zajedničkoj spavaonici boravili pripadnici oba pola. Ideja Đeržinskog je bila da „zajednički život odvlači mlade od protivpravnih postupaka i negativnih misli“.

Brojni svedoci tog vremena, iz inostranstva, svedoče o veličini SSSR-a tog vremena, u pogledu avangarde i zapisuju pozitivne utiske. Tako, recimo, dobitnik Pulicerove nagrade, Knikerborger u beleškama o obilasku Moskve piše, 1931. godine: „Hiljade muškaraca i žena, devojaka i mladića, dece na rukama, staraca i starica, igraju igre i kupaju se u reci, sunčaju se… Većina njih, mladih atleta i starijih ljudi, potpuno su obnaženi. Grupa mladića takmiči se u skokovima u dalj. Svi su goli. Među njima nema devojaka, ali devojke u laganoj letnjoj odeći prolaze mimo njih i navijaju…“

**A ONDA...STALJIN**

Međutim, već krajem 20-tih i početkom 30-tih godina, dolazi do postepenih promena u odnosu države prema novouspostavljenim društvenim obrascima. Dolazi do regresije, „od svitanja ka sumraku“, kako se izrazio nemački psiholog Rajh. Tako se već 1934. opet kriminalizuje homoseksualnost, zabranjuju abortusi, ukida seksualno obrazovanje…i sve druge tekovine Oktobra. To je period kada su u SSSR-u govorili kako „u našoj zemlji nema seksa“.

No, iako je seksualna revolucija u SSSR-u (Rusiji) bila kratkog daha, samo jedna epizoda, ako je merimo istorijskim aršinima, ubrzo zaboravljena usled talasa represije pod Staljinom, koji je obnovio stare forme konzervativne ideologije pod carskim režimom, ona po snazi emancipacije, jačini ideja, slobodoumnosti, avangardnosti, ostaje trajna inspiracija za neka buduća rešenja i odnose u društvu, kao početna tačka u pitanjima čovekovog samooslobođenja.

Igor Maksimović, [Optimist](http://www.optimist.rs/seksualna-revolucija-u-rusiji/?fbclid=IwAR29tnPfQJq9VOKiC94JG5r1OG6UnksKc17VMIdnmbjEliOTfFQmrlbI1u0)



Fenomen koji će ostati jedinstven u istoriji, predstavljao je pokret „Dole stid“, čiji je osnivač bio Karel Radek, jedan od najbližih saradnika Vladimira Iljiča...

seksualna revolucija u rusiji

Boljševici su oslobodili LGBT zajednicu, ali na kratko

**da bismo**

Premda se kapitalistički poredak doima tolerantnim, on u svim svojim oblicima (obitelji, školi, tvornicama, vojsci, zakonima i diskursu) kontinuirano podvrgava svu našu žudnju, sav naš seksualni i afektivni život diktaturi svoje totalitarne organizacije temeljene na eksploataciji, vlasništvu, muškoj moći, prihodu, profitu... On neumorno nastavlja svoju prljavu kastraciju, opresiju, mučenje i sakaćenje tijela kako bi u naše meso upisao svoje zakone, kako bi u naše nesvjesno usadio svoje instrumente za reprodukciju ropstva. Putem retencija, zapreka, ozljeda i neuroza kapitalistička država nameće svoje norme, fiksira svoje modele, utiskuje svoje značajke, dodjeljuje svoje uloge, dijeli svoje programe... Svim putevima, kojima može doći do našeg organizma, ona u najdublje dijelove naše utrobe uranja svoje smrtonosno korijenje, plijeni naše organe, odstranjuje nam životne funkcije, kvari naše užitke, svu našu “životnu” produktivnost podvrgava kontroli svoje zločinačke administracije. Od svakog pojedinca čini bogalja, odsječenog od vlastitog tijela, kojem su strane njegove želje.

**stali**

Putem društvenog terora, kojeg doživljavamo kao individualnu krivnju, snage kapitalističke okupacije, sa svojim sve rafiniranijim sustavima agresije, provokacije i ucjene suzbijaju, isključuju i neutraliziraju sve naše prakse čija posljedica nije reprodukcija oblika dominacije.

Tako se u nedogled produljuje tisućljetna vladavina nesretne naslade, žrtve, rezignacije, institucionaliziranog mazohizma i smrti: vladavina kastracije koja proizvodi neurotičnog i marljivog “podanika”, pokornog radnika punog krivnje.

Prestravljuje nas taj stari poredak koji zaudara po leševima, te smo odlučili revolucionarnu borbu protiv kapitalističke opresije prenijeti tamo gdje je ona najdublje ukorijenjena: u samu srž našeg TIJELA.

**na kraj**

Prostor tog tijela, sa svim željama koje on proizvodi, želimo osloboditi od “strane” eksproprijacije. “Kroz njega” želimo “raditi” na oslobađanju društvenog prostora. Među njima nema granice: JA vršim opresiju nad sobom jer je JA proizvod sustava opresije koji djeluje u svim oblicima iskustva.

“Revolucionarna svijest” je samo obmana, sve dok ne prođe kroz “revolucionarno tijelo”, tijelo koje proizvodi vlastito oslobođenje.

Žene koje se bune protiv muške moći, stoljećima usađivane u njihova tijela, homoseksualci koji se bune protiv terorizirajuće normalnosti i “mladi” koji se bune protiv patološkog autoriteta odraslih, počeli su kolektivno otvarati prostor tijela subverziji, a prostor subverzije “neposrednim” potrebama tijela.

One i oni počeli su osporavati postojeći način proizvodnje želje, osporavati postojeće odnose između naslade i moći, između tijela i podanika, prisutne u svim sferama kapitalističkog društva - pa i među aktivistima.

**masakru**

One i oni su jednom za svagda slomili staru podjelu na “političko” i proživljeno iskustvo, podjelu koja donosi maksimalnu korist rukovodiocima buržoaskog društva, kao i onima koji tobože predstavljaju mase i govore u njihovo ime.

One i oni su utrli puteve velikoj pobuni života protiv instanci smrti koje se neprekidno uvlače u naš organizam i suptilno podvrgavaju proizvodnju naše energije, naših želja i naše stvarnosti imperativima uspostavljenog poretka.

Zacrtana je nova linija proboja, nova linija radikalnijeg i odlučnijeg suočavanja, linija kojom se “neizbježno” raspodjeljuju revolucionarne snage.

**tijela**

Ne možemo više podnositi da nam kradu naša usta, naše anuse, naša spolovila, naše živce, naša crijeva, naše žile... da bi od njih napravili oruđe, dijelove sramotnog mehanizma za proizvodnju kapitala, eksploatacije, obitelji...

Ne možemo više podnositi da od naših sluznica, naše kože, od svih naših osjetilnih površina čine okupirane, kontrolirane, propisane i zabranjene zone.

Ne možemo više podnositi da naš živčani sustav služi kao posrednik sustavu kapitalističke, državne i patrijarhalne eksploatacije, da naš mozak funkcionira kao kazneni stroj kojeg je programirala sveobuhvatna vlast.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2c4505b5-49a8-4b49-9b69-3672a2982857)
David Wojnarowicz, Bez naslova, 1988-89.{.caption}

Ne možemo više zadržavati našu spermu, naša govna, našu slinu i našu energiju prema zakonskim propisima i njegovim sitnim, kontroliranim transgresijama.

Želimo da se rasprsne frigidno, sputano i obamrlo tijelo kojeg kapitalizam uporno želi konstruirati od krhotina našeg živog tijela.

Naša želja za temeljnom slobodom da se upustimo u revolucionarnu praksu iziskuje da izađemo izvan naših “osobnih” granica, da “subjekta” u nama izvrnemo naglavačke, da umaknemo paralizi i “civilnom stanju” kako bismo premostili prostore bezgraničnog tijela i živjeli u priželjkivanoj mobilnosti s onu stranu seksualnosti, s onu stranu normalnosti, njezinih teritorija i propisa.

Neki među nama osjetili su vitalnu nužnost da se “zajednički” oslobodimo utjecaja kojeg su nad nama izvršile snage koje suzbijaju i iznuđuju želju, i kojeg vrše nad svakom i svakim od nas “pojedinačno”.

Odlučili smo se suočiti sa svime što proživljavamo na osobnom, intimnom planu, istražiti ga i proživjeti kolektivno. Želimo srušiti betonski zid koji, u interesu dominantnog društvenog poretka, dijeli biće od privida, izrečeno od prešućenog i društveno od privatnoga.

Počeli smo rasvjetljavati mehanizme onoga što nas privlači ili odbija, našeg otpora, naših orgazama; počeli smo zajednički bistriti svijet naših reprezentacija, naših fetiša, opsesija i fobija. Počeli smo o “nepriznatom” razmišljati, pričati o njemu, ono je postalo materijal za naše političke erupcije, jer politika na društvenom polju manifestira temeljnu želju da se osjećamo “živima”.

Odlučili smo stati na kraj vlasti koja svemu što ima veze sa stvarnim funkcioniranjem senzualnih, seksualnih i afektivnih praksi, nameće nepodnošljivi veo tajne, kao što ga nameće funkcioniranju svake društvene prakse koja producira ili reproducira oblike opresije.

**uništimo seksualnost**

Zajedničkim proučavanjem naših pojedinačnih priča uspjeli smo otkriti do koje mjere čitavom našom željom upravljaju temeljni zakoni državnog, buržoaskog, kapitalističkog, judeokršćanskog društva i do koje je mjere ona podređena pravilima učinkovitosti, viška vrijednosti i reprodukcije. Usporedili smo naša pojedinačna “iskustva”, ma kako “slobodna” nam se ona činila, i primijetili da se neprestano podvrgavamo stereotipima službene seksualnosti koja upravlja svim oblicima proživljenog i širi svoje djelovanje s bračnih kreveta na bordele, preko zahoda, klubova, tvornica, ispovjedaonica, seks shopova, zatvora, gimnazija, autobusa, grupnjaka...

Mi ne želimo izmijeniti tu službenu seksualnost - ili, jednostavno, tu seksualnost - kao što bismo mijenjali uvjete našeg pritvora. Ne, mi je želimo uništiti, satrti je, jer ona nije ništa drugo do li mašina vječne kastracije, mašina za reprodukciju - među svim bićima, uvijek i svugdje - temelja ropskog poretka. “Seksualnost” je jednako strašna u svojim restriktivnim oblicima kao i u onome što dopušta: jasno je da proces “oslobađanja” seksualnih praksi i “erotizacija” društvene stvarnosti, koju u promidžbene svrhe organiziraju i kontroliraju snage “naprednog” kapitalizma, imaju samo jedan cilj: povećati učinkovitost “reproduktivne” funkcije službenog libida. Te prakse ne smanjuju seksualno nezadovoljstvo, već samo povećavaju frustraciju i količinu “manjka”, čime se želja transformira u kompulzivnu potrebu za konzumiranjem i osigurava “proizvodnju potrebe” koja pogoni kapitalizam. Između “bezgrešnog začeća” i prostitutke koja želi publicitet, između bračne obveze i voluntarističkog promiskuiteta buržoaskih grupnjaka nema razlike. U oba slučaja na djelu je ista vrsta cenzure. U oba slučaja perpetuira se isti masakr tijela koje žudi, samo je strategija drugačija.

Ono što mi želimo, ono za čim žudimo je probiti paravan seksualnosti i njezinih reprezentacija te otkriti kakvo je zaista naše tijelo, naše živuće tijelo.

**oslobodimo se dresure**

Mi želimo osloboditi to živuće tijelo, denormirati ga, odblokirati i osloboditi svu njegovu energiju, sve želje, sav intenzitet kojeg je skršio društveni sustav propisivanja i dresure.

Želimo pronaći čist izraz svake naše vitalne funkcije i iskusiti njezin cjelovit potencijal da nas zadovolji.

Želimo otkriti elementarne osjete poput užitka u disanju, koji je ugušen opresivnim snagama i zagađenjem; užitka u jelu i probavljanju, koji je narušen ritmom produktivnosti i artificijelnom prehranom proizvedenom i pripremljenom prema kriterijima tržišne rentabilnosti; užitka sranja i naslade guzice, sistematski masakrirane pomnim dresiranjem sfinktera, putem kojeg kapitalistički autoritet u samo naše meso upisuje svoje temeljne principe (eksploatacijske odnose, neurozu akumulacije, mističnost vlasništva (propriété) i čistoće (propreté); užitka radosnog i besramnog zadovoljavanja, ne zbog tjeskobe manjka, ili kao kompenzaciju, već iz pukog užitka zadovoljavanja; užitka vibriranja, mumljanja, govorenja, hodanja, gibanja, užitka u tome da se izrazimo, užitka delirija i pjevanja, igranja sa svojim tijelom na sve moguće načine. Želimo pronaći užitak u pružanju užitka, užitak stvaranja kojeg je nemilice satro obrazovni sustav zadužen za proizvodnju poslušnih radnika-konzumenata.

**oslobodimo energiju**

Želimo otvoriti naše tijelo drugom tijelu, drugim tijelima: prenijeti vibracije, pustiti energiju da slobodno kruži, kombinirati naše želje kako bi svatko mogao osloboditi sve svoje fantazije, sve svoje ekstaze. Želimo konačno bez krivnje i bez inhibicija vršiti sve one pojedinačne - ili grupne - pohotne prakse koje imamo neodoljivu potrebu prakticirati kako se naša svakodnevica ne bi pretvorila u polaganu agoniju koju nam kapitalističko i birokratsko društvo nameće kao model života. Želimo iz sebe iščupati gnojni tumor krivnje, tisućljetni korijen svih opresija.

Očito smo svjesni koliko prepreka moramo svladati da naše težnje ne bi ostale samo san male, marginalizirane manjine. Znamo da je oslobađanje tijela te senzualnih, seksualnih, afektivnih i orgazmičnih odnosa nerazdvojivo povezano s oslobađanjem žena i uklanjanjem svih vrsta seksualnih kategorija. Revolucija želje podrazumijeva uništenje muške moći te svih modela ponašanja i sprege koje ona nameće, kao što podrazumijeva i uništenje svih oblika opresije i normalnosti.

Želimo raskrstiti s ulogama i identitetima koje dodjeljuje Falus.

Želimo stati na kraj svakom pripisivanju seksualnih razlika. Želimo da među nama više ne bude muškaraca i žena, gejeva i strejt ljudi, posjednika i posjedovanih, boljih i gorih, gospodara i robova. Mi želimo biti transseksualna, autonomna, mobilna, mnogostruka ljudska bića promjenjivih različitosti, kadra razmijeniti svoje želje, užitke, ekstaze i nježnosti, a da pri tom ne moramo funkcionirati unutar nekog sustava viška vrijednosti i moći, osim kroz igru.

Polazeći od tijela, od revolucionarnog tijela kao prostora proizvodnje “subverzivnih” sila, kao mjesta na kojem se vrši sva opresija, povezujući “političke” prakse s realnošću tijela i njegovog funkcioniranja, tražeći kolektivno sve puteve njegovog oslobađanja, mi proizvodimo i nastavit ćemo proizvoditi novu društvenu realnost u kojoj se maksimalna ekstaza kombinira s maksimalnom sviješću. To je jedini put kojim možemo doći do sredstava za borbu protiv kapitalističke države na njezinom terenu. To je jedini put koji nas može uistinu OSNAŽITI naspram dominantnog sustava koji neprestano širi svoju moć, “slabeći” i “drobeći” svakog pojedinca, prisiljavajući ga da se oblikuje prema njegovim načelima, svodeći ga na psa.

*Prevod: Sana Perić*

*Izvor:* [anarhisticka-biblioteka.net](https://anarhisticka-biblioteka.net/library/guy-hocquenghem-unistimo-seksualnost)

Tekst Guy Hocquenghema objavljen je 1973.  kao važan glas u borbi za kvir oslobođenje u Francuskoj