Zalasci sunca su ogromne duge koje traju jedan sat. Godišnja doba ovde više nemaju smisla: ujutru je proleće, u podne leto, a noći su u pustinji hladne ali nikad nije zima. Nekakva obustavljena večnost vlada tu gde se godina obnavlja svakog dana. S izvesnošću da će tako biti svakog dana, da će u svaki suton biti ta duga u svim bojama spektra u kojoj se svetlost, pošto je celog dana vladala u svojoj nedeljivosti, ponovo uveče razlaže na sastavne boje pre nego što nestane. Boje koje su već sadržane u trenutnoj dugi koja se pali na vetru na kresti paciflčkih talasa. 

Nepovrediva milost podneblja, jedinstvena draž jedne prirode koja kruniše besmisleno bogatstvo ljudsko. Ova je zemlja beznadežna. Čak je i smeće u njoj čisto, saobraćaj kao podmazan, cirkulisanje smireno. Latentno, laktalno, letalno – takva likvidnost života, likvidnost znakova i poruka, takva fluidnost tela i kola, takvo plavetnilo kosa i takvo obilje mekih tehnologija Evropljanina čine sanjarem o smrti i ubistvu, o motelima za samoubice, orgy and cannibalism, da bi porazio to savršenstvo okeana, svetlosti, tu besmislenu lakoću življenja, hiperrealnost svega ovdašnjeg. Otud fantazam seizmičke pukotine i survavanja u Pacifik, koje bi dokrajčilo Kaliforniju i njenu kriminalnu i skandaloznu lepotu. Jer nepodnošljivo je preživeti teškoću post janja samo u fluidnosti neba, litica, jedrenja na dasci, pustinja, samo uz pretpostavku sreće.

Ali čak je i seizmički izazov samo flert sa smrću, i još se ubraja u prirodne lepote, poput istorije ili revolucionarne teorije, čiji se hiperrealistički odjek ovde gasi s nenametljivom draži prethodnog života. Jedino što ostaje od surovog i istorijskog prohteva: ovaj grafit na plaži, naspram pučine, koji se više ne obraća revolucionarnim masama, već nebu i pučini i transparentnim pacifičkim božanstvima:

PLEASE, REVOLUTION!

No, da li je slučajno što najveća pomorska baza, baza sedme pacifičke flote, sušte inkarnacije američke dominacije svetom i najveće vojne snage sveta, predstavlja deo ove izazovne lepote? Baš tu gde duva prelepa magija Santa Ane, pustinjski vetar koji prelazi preko planina da bi se u njima zadržao četiri-pet dana, zatim razvejao maglu, spržio zemlju, zapalio more i zgazio ljude naviknute na izmaglicu – najlepša stvar u Santa Ani jeste noć na plaži u kojoj se kupate kao usred dana i poput vampira pocrnite na mesečini.

Ova je zemlja beznadežna.

Mi fanatici estetike i smisla, kulture, mirisa i zavođenja, mi za koje je lepo jedino ono što je duboko moralno, i zanosno jedino herojsko razlikovanje prirode i kulture, mi koji smo nepopravljivo vezani za draži kritičnosti i transcendencije, doživljavamo mentalni šok i nečuveno olakšanje kad otkrijemo koliko je opčinjavajući ne-smisao, to vrtoglavo otkačinjanje koje vlada kako u pustinjama tako i u gradovima. Kad otkrijemo da se može podjednako, uživati u ukidanju svake kulture i ushićivati se krunisanjem nezainteresovanosti.

Govorim o američkoj pustinji i gradovima koji to nisu… Nema oaza, nema spomenika, neodređeno putovanje mineralnosti i autoputeva. Svuda: u Los Anđelesu ili Tventi Najn Palmsu, Las Vegasu ili Borego Springsu… Umesto puste želje – pustinja. Želja je još nešto nabijeno prirodnošću, živimo od njenih ostataka u Evropi, i od ostataka jedne kritičke kulture u agoniji. Ovde su gradovi pokretne pustinje. Nema spomenika, nema istorije: ushićenje pokretnim pustinjama i simulacijom. Ista sirovost u neprekidnim i nezainteresovanim gradovima kao u nedirnutoj tišini Bedlendsa. Zašto je LA, zašto su pustinje tako zadivljujuće? Zato što je u njima razrešena sva dubina – sjajna, pokretna i površna neutralnost, izazov smislu i dubini, izazov prirodi i kulturi, potonji hiper-prostor, ubuduće bez porekla, bez referenci. U svemu tome nema draži, nema zavođenja. Zavođenje je negde drugde, u Italiji, u izvesnim predelima koji su postali slike, kulturalizovanog i profinjenog crteža koliko i gradovi i muzeji koji ih čuvaju. Opisani, ocrtani, izuzetno zavodljivi prostori, gdeje smisao toliko istančan daje napokon postao ukras. Ovde je upravo obrnuto: nema zavođenja, već apsolutna zadivljenost, zadivljenost pred nestajanjem svakog kritičkog i estetskog vida življenja, u zračenju bespredmetne neutralnosti. Imanentne i solarne. Magija pustinje: nepokretnost bez želje.

Magija Los Anđelesa: besmisleno cirkulisanje bez želje. Kraj estetike. Ne isparava samo estetika dekora (prirodnog ili arhitektonskog), već i estetika tela i govora, svega onoga što sačinjava mentalne i socijalne navike Evropljanina, naročito latinca, ta neprekidna *commedia dell’arte*, patos i retorika društvenog odnosa, dramatizacija govora, jezičke igre, aura šminke i veštačkih pokreta. Sva draž estetike i retorike zavođenja, ukusa, očaravanja, pozorišta, ali i protivrečnosti, surovosti, uvek ponovo prisvojena u govoru, igri, udaljenosti, veštačkom. Naš univerzum nikad nije pustinjski, uvek je teatralan. Uvek dvosmislen. Uvek kulturalan, i pomalo smešan u svojoj naslednoj kulturalnosti.

Ovde zadivljuje odsustvo svega toga, kako odsustvo arhitekture u gradovima koji su samo još dugačka signalizacijska putovanja, tako i vrtoglavo odsustvo emocije i karaktera u licima i telima. Zgodnim, fluidnim, mekim ili *cool* ili čudnovato proždrljivim, nesumnjivo manje usled kompulzivne bulimije nego usled opšte nekoherentnosti koja dovodi do neusiljenosti tela ili govora, hrane ili grada: labava mreža pojedinačnih i uzastopnih funkcija, hipertrofirano ćelijsko tkivo koje kvasa u svim pravcima. Otuda su *freeways* jedino tkivo grada, saobraćajno, ili pre neprestano transurbanističko tkivo, nečuveni spektakl hiljada automobila koji saobraćaju jednakom brzinom, u oba smera, farova upaljenih usred bela dana, na putu za Venturu, stiglih niotkuda, usmerenih nikuda: neizmerni kolektivni čin, voziti, odvijati se neprestano, bez agresivnosti, bez cilja – transferencijalna društvenost, nesumnjivo jedina društvenost u toj hiperrealnoj tehnološkoj softmobile eri, koja se iscrpljuje u površinama, mrežama, mekim tehnologijama. U Los Anđelesu nema metroa ni lifta. Nema vertikalnosti ni andergraunda, nema promiskuiteta ni kolektivnosti, nema ulica ni fasada, nema centra grada ni spomenika: fantastičan prostor, avetinjski diskontinualni sled raspršenih funkcija, znakova bez hijerarhije – bajka nezainteresovanosti, bajka nezainteresovanih površina-moć čistog prostiranja, kakvu imaju pustinje. Moć pustinjske forme: brisanje tragova u pustinji, brisanje označenog u gradskim znakovima, brisanje svake psihologije u telima. Animalna i metafizička opčinjenost, direktna opčinjenost prostranstvom, imanentna opčinjenost suvoćom i sterilnošću.

Mitska moć Kalifornije leži u toj mešavini totalnog otkačinjanja i vrtoglave mobilnosti dosegnute na licu mesta, u hiperrealnom scenariju pustinja, autoputeva, okeana i sunca. Jedino tu postoji taj blještavi spoj radikalne nekulture i takve prirodne lepote, čuda prirode i apsolutnog privida: *just in this mixture of extreme irreferentiality and deconnection overall, but embedded in most primeval and greatfeatured natural scenery of deserts and ocean and sun-nowhere else is this antagonistic climax to be found*. Na drugim mestima, prirodne lepote nabijene su smislom, nostalgijom, a sama kultura nepodnošljiva je od težine. Jake kulture (Meksiko, Japan, Islam) vraćaju nam u ogledalu odraz naše degradirane kulture i sliku naše duboke krivice. Višak smisla jedne jake, ritualne, teritorijalne kulture pretvara nas u gringose, *zombye*, turiste predodređene za boravak u prirodnim lepotama zemlje. Ničeg od toga nema u Kaliforniji, gde je strogost totalna, jer je sama kultura pustinja - i treba da kultura bude pustinja kako bi sve stvari bile jednake i isijavale u istom natrpirodnom vidu. Zato je i sam let od Londona do Los Anđelesa preko severnog pola, po stratosferskoj apstrakciji i hiperrealnosti već deo te Kalifornije i pustinja. Deteritorizacija počinje s otkačinjanjem noći i dana. Kad njihova podela više nije pitanje vremena već prostora, visine i brzine i vrlo je čisto uočljiva – kao po vertikali – kad prolazimo kroz noć kao kroz oblak, tako brzo da je opažamo kao blizak predmet koji gravitira oko zemlje, ili kad se, naprotiv, potpuno resorbuje, kad se sunce drži na istoj tački na nebu tokom svih dvanaest sati leta, već je tu kraj našeg sistema prostor – vreme, i isti prizor iz bajke kao što će biti na Zapadu.

Čarolija toplote ovde je metafizička. Same boje, pastelno plave, ljubičaste, lila, proistiČu iz laganog, geološkog, vanvremenskog sagorevanja. Mineralnost zemlje izbija na površinu u kristalnim vegetacijama. Svi prirodni elementi podvrgnuti su iskušenju vatrom. Pustinja više nije predeo, to je čista forma koja proističe iz apstrakcije svih ostalih. Njena je definicija apsolutna, granica posvećujuća, ivice strme i obodi okrutni. To je prestonica znakova neodoljive neophodnosti, neumitne potrebnosti, ali lišenih smisla, arbitrarnih i neljudskih, koje prelazimo ne dešifrujući ih. Neopoziva transparentnost. Pustinjski gradovi se takođe prekidaju naglo, nemaju okolinu. I liče na fatamorganu, koja se može raspršiti u svakom trenutku. Treba samo pogledati Las Vegas, uzvišeni Las Vegas, kako sav izranja iz pustinje u fosforescentnoj svetlosti u smiraj dana i vratiti se, pošto smo čitave noći iscrpljivali svoju površnu energiju, još jaču u osvit zore, vratiti se u pustinju u osvit dana, da bi se otkrila tajna pustinje i onoga što je u njoj znak: začaravajući diskontinuitet, totalno povremeno isijavanje. Tajna veza kocke i pustinje: intenzitet kockanja udvostručen prisustvom pustinje na obodu grada. Klimatizovana svežina dvorana nasuprot isijavajućoj vrelini spolja. Izazov svih veslačkih svetlosti žestini sunčeve svetlosti. Sa svih strana suncem obasjana noć kocke – svetlucajuća tama dvorana usred pustinje. Sama kocka je pustinjska, nehumana, nekultivisana, inicijatorska forma, izazov prirodnoj ekonomiji vrednosti, ludila na granici razmene. Ali i ona ima oštru granicu, i prekida se naglo, njene su ivice besprekome, njena je strast jedinstvena. Ni pustinja ni kocka nisu slobodni prostori: to su ograničeni, koncentrični prostori, s rastućim intenzitetom ka unutra, ka jednom središtu: duhu kocke ili srcu pustinje-od pamtiveka povlašćenom prostoru u kojem stvari gube senku, u kojem novac gubi vrednost i u kojem izuzetna retkost tragova i onoga što predstavlja znakove navodi ljude da teže trenutnosti bogatstva.


Odlomak iz knjige Žana Bodrijara "Amerika", poglavlje o Kaliforniji i Nevadi, u kojem slavni mislilac kao da pjesničkim jezikom nagovještava kraj američke dominacije

esej

Ova je zemlja beznadežna

EMMANUEL LEVINAS: Ja sam odgovoran bližnjemu [autrui], ja odgovaram bližnjemu. Moja glavna tema, moja fundamentalna definicija jest da drugi čovjek, koji isprva čini dio cjeline, koji mi je, naposljetku, dan poput ostalih predmeta, kao cjelina svijeta, kao prizor svijeta, da drugi čovjek na stanovit način probija ovu cjelinu upravo zato što se pojavljuje kao lice. 

Lice nije jednostavno neka plastična forma, nego je odmah zauzetost [engagement] za mene, poziv meni, naredba [un ordre] da mu budem na usluzi. Naredba koja ne dolazi samo od toga lica nego i od druge osobe [personne] koja mi se u ovom licu pojavljuje u svojoj goloći, bespomoćnosti [sans moyens], posvemašnjoj nezaštićenosti, u svojoj ogoljenosti, a istodobno kao mjesto s kojega mi se zapovijeda. Ovaj način zapovijedanja [commander] jest ono što imenujem Božja riječ u licu. 

[Ruski pisci] bili su fundamentalni: Puškin, Gogolj, kasnije veliki prozaici Turgenjev, Tolstoj, Dostojevski... Tu se neprestance dovodi u pitanje ljudskost, smisao ljudskog. To vas približava problemima koji, prema mojem mišljenju, ostaju bitni za filozofiju i koje ćete, samo u drugom obliku, naći u specifično filozofskoj literaturi i koje ćete u svakom slučaju naći u nekom literarnom djelu, knjizi svih knjiga, Bibliji.

**FRANCE GUWY: Ima li za Vas protuslovlja izmedu Biblije i literature?**

LEVINAS: Ne vjerujem, nikad to nisam doživio kao protuslovlje. U oba je slučaja posrijedi smisao, pojava smislenog [l'apparition du sensé]: bilo da je to u obliku koji se kod Grka imenuje um, bilo da je to u biblijskom obliku odnosa s bližnjim, ono što, prema meni, oba slučaja prije svega spaja jest iskanje smisla..

**GUWY: U ovoj istoj Europi Vi ste iskusili tridesete godine i rat od 1940-1945. godine; to iskustvo i taj utjecaj su značajni za Vas i elaboraciju Vaše misli.**

LEVINAS: Štoviše, to je temeljno iskustvo mojega života i mojega mišljenja, slutnja tih užasnih godina i neizbrisiv spomen na te godine. No ne mislim da bi se izlaz mogao sastojati u promjeni načela ove civilizacije. Mislim da unutar ove civilizacije možda ima nekakva izlaza, postavi li se u središte ono što je bilo više po strani. Također, ne zaboravljam da ova Europa, ne govoreći to i ne priznajući to, strepi od nuklearnog rata. Ono što se često imenuje modernost čini mi se smještenim između neizbrisivih spomena i očekivanja punog strepnje. Uopće ne znam može li se naći odgovor na naše strepnje odricanjem od ovoga i prihvaćanjem oblika koji su zacijelo ljudski, a koji se mogu učiniti još ljudskijim. Nemam prevelika očekivanja da će moja istraživanja to promijeniti, no ona su svakako određena mojim uvjerenjem da unutar ove civilizacije postoji neravnovjesje između fundamentalnih tema vezanih uz znanje i onih povezanih s odnosom spram bližnjeg.

**GUWY: Mogli bismo reći da je ovo iskustvo također utjecalo na Vaš način mišljenja o zapadnjačkoj filozofiji, na Vašu kritiku ove filozofije?**


LEVINAS: „Kritika zapadnjačke filozofije“, to je odveć ambiciozno. Dopuštamo si pretjerivanja... To je pomalo kao kada bismo osporavali visinu Himalaja. Filozofsko je obrazovanje vrlo značajno i vrlo bitno. Ono zahtijeva da se u velikoj mjeri kroz njega prođe kako bi se drukčije započelo.

**GUWY: I pokraj toga Vi ste napisali da je povijest zapadnjačke filozofije destrukcija transcendencije?**

LEVINAS: Transcendencija je nešto drugo, ona ima vrlo precizan smisao. Ideal prema kojemu se kretala europska filozofija sastojao se od vjerovanja u mogućnost ljudske misli da zahvati [embrasser] sve ono što izgleda da joj se suprotstavlja i da, u tom smislu, učini unutrašnjim ono što je izvanjsko, ono što je transcendentno. Zapadnjačka filozofija je htjela više ne misliti božansku transcendenciju, nešto što izlazi iz okvira poretka onoga što je zahvatljivo [embrassable], onoga što se može obuhvatiti [saisissable], kao da se duh sastoji u obuhvaćanju/shvaćanju [saisir] svih stvari.

**GUWY: Ako mogu to izraziti nešto jednostavnije, vjerujem da hoćete reći da je to filozofija u kojoj jastvo [moi] punopravno vlada i u kojoj je spoznavanje više zahvaćanje [prendre] nego shvaćanje [comprendre].**

LEVINAS: Da, kroz znanje jastvo prepoznaje kao Isto [Même], kao svodljivo na Isto, ono što se najprije pojavljuje kao Drugo [Autre]. Ja sam odgovoran bližnjemu, ja odgovaram bližnjemu. Moja glavna tema, moje fundamentalna definicija jest da drugi čovjek, koji isprva čini dio cjeline, koji mi je, naposljetku, dan poput ostalih predmeta, kao cjelina svijeta, kao prizor svijeta, da drugi čovjek na stanovit način probija ovu cjelinu upravo zato što se pojavljuje kao lice. Lice nije jednostavno neka plastična forma, nego je odmah zauzetost za mene, poziv meni, naredba [un ordre] da mu budem na usluzi. Naredba koja ne dolazi samo od toga lica nego i od druge osobe [personne] koja mi se u ovom licu pojavljuje u svojoj goloći, bespomoćnosti [sans moyens], posvemašnjoj nezaštićenosti, u svojoj ogoljenosti, a istodobno kao mjesto s kojega mi se zapovijeda. Ovaj način zapovijedanja [commander] jest ono što imenujem Božja riječ u licu.

**GUWY: To je zapovijed „ne ubij“.**

LEVINAS: To je ponajprije to, u različnim stupnjevima. U svojim prvim napisima govorio sam posvema neposredno: lice znači „ne ubij“, ne trebaš ubiti. Upravo ta njegova poniženost, bespomoćnost, ogoljenost, istodobno je zapovijed „ne ubij“. Ono se predaje ubojstvu i pruža otpor ubojstvu. To je bit odnosa „ne ubij“, to je cijeli jedan program koji kaže „dat ćeš mi živjeti“. Ima tisuću načina da se bližnji ubije, ne samo pištoljem; bližnjega ubijamo kada smo ravnodušni prema njemu, kada se ne bavimo njime, kada ga napuštamo. Shodno tomu, „ne ubij“ jest ono glavno, to je glavna naredba [ordre principal] u kojoj je drugi čovjek priznat kao ono što me obvezuje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a96c49e-2f96-40bf-aa2c-a3599cbd335e)
Levjiatan, A. Zwiagincew, 2014.{.caption}

**GUWY: Lice bližnjeg me poziva na odgovornost, i Vi idete vrlo daleko u toj odgovornosti, čak dotle da treba ispaštati za bližnjega.**

LEVINAS: To je ono što imenujem *biti za drugoga* [être pour l'autre], riječ „odgovornost“ samo je drugi način za izraziti sljedeće: ja sam odgovoran bližnjemu, ja odgovaram bližnjemu, naposljetku odgovaram prije no bilo što učinim. Paradoks odgovornosti jest u tomu što ona nije posljedak bilo kakva čina. To je kao kad bih bio odgovoran prije no što išta učinim, kao kad bi to bio nekakav a priori i, shodno tomu, kao kad ne bih imao slobodu osloboditi se ove odgovornosti, kao kad bih bio odgovoran, a da nisam za to dao svoj glas, kao da ispaštam, kao da sam nekakav talac.

**GUWY: Što onda znače sloboda i autonomija ljudskog bića, kada drugi dovodi moju slobodu u pitanje i zahtijeva moju odgovornost prije svakog spoznavanja i, prema tomu, prije svake slobode izbora?**

LEVINAS: Pitam: kako Vi definirate slobodu? Očito je da kada ima prisile nema slobode. No kada nema prisile, ima li nužno slobode? Treba li sloboda biti definirana posve negativno, odsućem prisile ili naprotiv, sloboda znači mogućnost za neku osobu, poziv upućen ne- koj osobi da učini nešto što ne bi mogao nitko drugi umjesto nje? U toj dobroti koja prethodi svakom izboru, to jest mojoj odgovornosti, ja kao da sam izabran [élu], nezamjenljiv, jedini koji može učiniti ono što činim u pogledu drugoga?

**GUWY: Zapravo je ovo odgovor Sartreu, koji kaže da smo osuđeni biti slobodni**.

LEVINAS: Kad god smo posvećeni nečemu, nečemu gdje nema samo naprosto slijepe nužde, već gdje postoji poziv upućen meni kao jedinom [unique] koji može obaviti ono što obavljam, tada imamo tu etiku, etičku odgovornost. Značenje moje etičke obveze i jest upravo to da nitko drugi ne bi mogao učiniti ono što ja činim, kao da sam izabran. Posve negativnu slobodu zamjenjujem ovim pojmom slobode izbora. U neslobodi nas osupnjuje to što smo bilo tko. U mojoj odgovornosti za bližnjega, ja sam vazda pozvan kao da sam jedini koji to može činiti... Biti zamijenjen u moralnom činu znači odreći se moralnog čina.

**GUWY: Ne kaže li to i Sartre?**

LEVINAS: Ne znam kaže li to Sartre. Ja čak kažem, i to je svakako jedna strašna formula, da dobrota nije voljni čin [acte volontaire]. Time hoću reći da u kretanju slobode nema posebnih činova volje koja intervenira. Ne odlučujemo se da budemo dobri, dobri smo prije svake odluke. U mojoj koncepciji postoji tvrdnja o inicijalnoj dobroti ljudske prirode.

**GUWY: No vi ste također rekli da nismo svojom voljom dobri. Onda je to protiv prirode?**

LEVINAS: To nije posljedica voljnog čina, to je prekid [rupture] u poretku prirode. I kada kažem prekid u poretku prirode, ja to mislim u jakom smislu, kao da u uobičajenom poretku prirode - gdje svaka stvar nastoji ostati to što jest, gdje svako ljudsko biće misli na samoga sebe, ustrajava [persister] u svojem bitku, Spinoza je to imenovao najvišim činom Boga [l'acte suprême de Dieu] koji se za bitak sastoji u ustrajavanju u svojem bitku - sama pojava ljudskog s odgovornošću za bližnjega prekida ovaj poredak, može ga prekinuti, čak i ako to ne čini uvijek. Uopće na kažem da je to ono što vazda pobjeđuje, nego kažem da s ljudskošću postoji mogućnost da čovjek misli, da se zauzme, da se bavi drugim prije no što počne težiti za ustrajavanjem [persistance] svojega vlastitog bitka.

**GUWY: Na to je on pozvan?**

LEVINAS: Svakako, i to u vrlo jakom smislu tog izraza: postoji netko tko se zove, netko tko u licu bližnjega zove, obvezuje/prisiljava [oblige] bez sile. Vlast nipošto nije posjedovanje sile. To je obveza/ prisila [obligation] bez sile. Na žalost, dvadeseto nas je stoljeće naviklo na ideju koju nemamo pravo propovijedati, ali možemo je reći samima sebi, da se Bog odrekao nasilja, da zapovijeda bez nasilja. To je također propovijed, a nemamo prava propovijedati je (možemo je jedino reći samima sebi) zato što kad je propovijedamo, tada izgleda kao da pravdamo Auschwitz. Nakon Auschwitza, Bog više nema opravdanja. Ako još ima vjere, tada je to vjera bez teodiceje.

**GUWY: Hoćete reći bez nade?**

LEVINAS: Ne, bez teodiceje, bez mogućnosti opravdanja Boga. Govoreći ovo, ne iznalazim neku fundamentalnu mogućnost ljudskoga. U zbilji, kada se ne prepuštamo pukom biti, kad shvatimo drugost drugoga, nema kraja njezinu shvaćanju. Nikad niste razriješeni glede drugoga. Moralni stav koji kaže: „U stanovitom času mogu zatvoriti vrata“ posvema je buržujski.

**GUWY: U ovom kontekstu ste, u mnogim prilikama, navodili Dostojevskog koji kaže: »Svako je od nas pred svima drugima za sve kriv, a ja najviše od sviju« (Braća Karamazovi).**

LEVINAS: Odmah ćemo se vratiti, ako hoćete, na to da vjerojatno nije tako svakoga dana. No ako susrećete bližnjeg ovako kako ja pokušavam opisati, tada vi nikad ne razumijete svoj odnos spram bližnjeg kao recipročan. Kažete li: „Odgovoran sam za njega, ali je i on također odgovoran za mene“, tada Vi pretvarate početnu odgovornost u trgovinu, u razmjenu, u jednakost, i već ste pogrešno razumjeli rečenicu Dostojevskog, koja je fundamentalno iskustvo ljudskog.

**GUWY: I koja ilustrira ono što Vi hoćete reči s „asimetrijom“.**

LEVINAS: Asimetrija je prije svega to da moj odnos sa samim sobom i moje obveze kako ih mišljenjem shvaćam nisu isprva dani u odnosu izmedu dva jednaka bića, gdje se vazda pretpostavlja kao da je bližnji ja sam. Prije svega, ja sam jesam onaj koji je obvezan, a bližnji je prije svega onaj glede kojega sam obvezan. To uopće nije zabluda, to je bitni vid susreta s bližnjim. Kao što sam maloprije rekao, ne mogu propovijedati religiju bližnjemu, jer kada se stanovite stvari koje mogu u samome sebi prihvatiti iznesu drugima, one kao da poprimaju lakoću teološkog brbljanja. Mogu za sebe prihvatiti nekakvu teologiju, da neku teologiju preuzmem na sebe, no nemam pravo nuditi je drugima. To je poziv asimetrije.

**GUWY: Možemo se upitati je li i dalje moguće živjeti s čuvstvom neprestane krivnje, kako živjeti s ovim pitanjem protivnim prirodi?**

LEVINAS: Sve što se trsim predstaviti jest ljudskost protivna prirodi. Ona je kao nekovrsni prekid uobičajenoga poretka bitka preokupiranog samim sobom, skrbnog za vlastitu supstanciju, za očuvanje u bitku, uza sav respekt da, kada je posrijedi moj bitak, sva druga pitanja padaju. U suprotstavljanju tomu pokušavam otkriti u čovječanstvu jedan istinski prekid s bićem koje je prisiljeno biti, koje je obuzeto time da bude.


**GUWY: Nije li to jedan gotovo mazohistički moral?**

LEVINAS: Mazohizam je karakteristika bolesti bitka koje je dobroga zdravlja. Ne mislim da je ljudsko biće dobroga zdravlja u banalnom smislu te riječi: ono je prekid s lagodnim zdravljem koje je prije svega moje zdravlje, ono je jedan nemir. Nisu sve bolesti za liječenje. Mazohizam? Ne bojim se te riječi.


Što je to ljudsko? Ono je tamo gdje je drugi nepoželjan *par excellence*, gdje je drugi smetnja, ono što me ograničuje. Ništa me ne može toliko ograničavati kao drugi čovjek. Za ovu prirodnu ljudskost, za ovu vegetativnu ljudskost, za ovu ljudskost-bitak, drugi je nepoželjan *par excellence*. No Božji poziv u ljudskom licu okreće vas upravo njemu i prema njemu. To je dramatično. To je izražaj koji potječe iz mojega članka „Bog i Filozofija“ (to je članak koji mi najviše znači), gdje se Božji odgovor ne sastoji u tomu da vam odgovori nego da vas uputi prema drugom.

**GUWY: Odnos spram Boga, spram beskonačnog, jest odnos spram ljudskog, spram drugog.**

LEVINAS: Ono čemu se najviše divim u Evanđeljima - kao što znate nisam kršćanin, no u Evandeljima pronalazim puno stvari koje su mi bliske i temelji kojih mi izgledaju posvema biblijski - to je poglavlje 25 Evandelja po Mateju, o posljednjem sudu, gdje Krist kaže: „Vi ste me otjerali, vi ste me progonili. Kad smo te progonili, kad smo te otjerali? Kad ste otjerali siromaha.“ Ne treba ovo uzeti u metaforičkom smislu, nego u smislu euharistije. Doista u siromahu postoji Božje prisuće, u konkretnom smislu. Vazda sam u tom smislu čitao 58. poglavlje Isaije, gdje se također pojavljuju ljudi koji govore da ištu Boga, a ovaj im kaže da, žele li ga naći, trebaju osloboditi robove, odjenuti neodjevene, nahraniti gladne i pustiti beskućnike u kuću. A to je najteže jer beskućnici prljaju tepih.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/331401c4-6452-41ff-bff9-c65c6df4a020)
Ukus trešanja, A. Kiarostami, 1997.{.caption}

**GUWY: U Vašem djelu Totalitet i beskonačno kažete: „Čovjek je prirodno ateist i velika je slava Stvoritelja da je postavio na noge biće kadro za ateizam. Ateizam je uvjet za istinski odnos s istinskim Bogom“. Želite li čovjeka osloboditi Boga?**

LEVINAS: To da polazeći od svoje dobrote čovjek može stići do Boga umjesto da ide prema dobroti polazeći od Boga, to mi se čini iznimno važnim. To da ne izgovarajući riječ Bog budem u dobroti, važnije je od dobrote koja naprosto zauzima mjesto među zapovijedima jedne dogmatike. Iznimno je važno ukazati na postupanje polazeći od dobrote, a ne polazeći od stvaranja svijeta. Samo stvaranje svijeta treba dobiti značenje polazeći od dobrote. Staro je rabinsko uvjerenje. koje se pripisuje Bibliji, da svijet opstaje zahvaljujući etici i da je njome stvoren, to jest Torom; da u izrazu „na početku Bog stvori“, riječ *rešit* (početak) znači etiku ili, ako hoćete, Toru. Možda duhovnost do koje se stiže preko etike nije potpuna. Možda drugima doista treba pomagati drukčije. Ne kažem da je to pogrešno, no ne čini mi se da je to put koji odgovara duhu, koji određuje duh.

**GUWY: Vi ste ovo ilustrirali pričom o Rimljaninu koji pita rabija: „Zašto vaš Bog, koji je Bog siromaha, ne nahrani siromahe?“ Odgovor rabija glasi: „Da bi spasio čovječanstvo od prokletstva.“**

LEVINAS: Ne, to je nešto drugo. To znači da je apsolutno skandalozno, da je smrtni grijeh to što ljudi pomažu ljude. Kada bi Bog to uzeo na sebe, ne bi mu preostalo ništa drugo no da ljude prepusti njihovu grijehu.

**GUWY: To bi se moglo zamjeriti crkvama...**

LEVINAS: Ne osudujem crkve, one imaju puno posla, imaju druge probleme. No to za mene nije početak duhovnosti. Ima toliko knjiga koje crkve komentiraju i šire, ali važno je ono što je u knjigama, ono što prethodi organizaciji.

Moja zadaća je Mesija, to jest obveza da se posvetimo drugome. U mojoj individualnosti, u mojoj jedinstvenosti postoji samo to da sam ja mogući Mesija.

**GUWY: Nije li to učinak milosti?**

LEVINAS: Nimalo; naprotiv, to je uvjet jastva [moi] onakvog kakvog sveudilj opisujem: subjekt uopće nije onaj koji zahvaća, nego onaj koji je odgovoran. Univerzum me pritišće, ja sam talac, ja sam izabran za ispaštanje. Moja jedinost [unité] i moja jedinstvenost [unicité] jesu ono što zovem Mesijom. Došao sam spasiti svijet, ali sam to zaboravio. No u jastvu, što će reći u subjektivnosti - koju uopće ne poimam kao supstanciju, kao nekakvu moć, nego koju opisujem pomoću inicijalne dobrote, bezrazložne - u toj odgovornosti, svatko drugi mi je važan, tiče me se, u svakom stupnju, čak i u ponašanju. Tiče me se [me regarde], ne u sartrovskom smislu, tako što me osuđuje, nego u onom smislu u kojem se u francuskom kaže: „Vaši me se poslovi tiču“ ili „Vaši me se poslovi ne tiču“. To je ono što imenujem mesijanskim momentom u ljudskom jastvu. 

Uopće ne kažem da on odnosi pobjedu - Mesija ne dohodi - no on je čuo taj poziv i preko tog poziva on je jedini i jedan, u  tom je pozivu njegova individuacija. Nemam filozofiju povijesti koja može utješiti za sve zlouporabe, pa čak i zlouporabu odnosa spram lica. Ono što mi je bilo važno jest da u težini bitka koji se bavi samim sobom otvorim mogućnost vođenja računa, razvića dobrote spram drugog bića, da se njegovoj smrti posvetimo prije no što se posvetimo svojoj vlastitoj. Nema utjehe za ovu obeshrabrenost, ali sam često mislio da treba ustrajati u analiziranju bezinteresnosti u međuljudskim odnosima, bezinteresnosti u razgovoru s bližnjim, kao i na tomu da nije nemoguće - no to je s onu stranu filozofije - da su oni koji ne računaju na nikakvu nagradu dostojni te nagrade.

S francuskog preveo Mario Kopić (Europski glasnik, 2017){.caption}


Razgovor sa slavnim francuskim filozofom Emmanuelom Levinasom koji je 1986. godine za holandsku televiziju vodila novinarka France Guwy

asimetrija lica

Levinas: Dobrota nije voljni čin

Godina 1963. ,,Slučaj" Josifa Brodskog. Na tom procesu, na kome je pesnik bio optužen zbog ,,gotovanstva"... kao glavni svedok optužbe istupio je mladi prozaist Jevgenij Vojevodin. Ovog puta suđenje je bilo javno. U sudnicu (prethodno ispunjenu građevinskim radnicima dovezenim kamionima) bilo je pušteno i poneko nezvano lice i Vojevodin je dobro znao da svoju karijeru pravi javno, ne samo pred nekoliko stotina građevinskih radnika nego i pred desetak pisaca. Za međunarodni odjek, međutim, nije bio pripravan. 

Veoma brzo međunarodna je štampa obelodanila kompletnu reportažu o suđenju; ta reportaža, sjajno publicističko (pa čak i umetničko) delo Fride Vigdorove prenosila se po SSSR-u iz ruke u ruku i postala široko poznata. Ime Jevgenija Vojevodina postalo je simbol podlosti (…)

Četvrtog maja 1961. godine bio je donet Ukaz Vrhovnog Sovjeta SSSR o borbi protiv gotovana i o njihovom iseljavanju iz velikih gradova (O jačanju borbe s licima koja izbegavaju društveno koristan rad i vode antidržavni, parazitski način života)... Desetog marta 1963. godine Ukaz je bio potvrdio i razradio plenum Vrhovnog suda. Taj zakon je sam po sebi bio neophodan: broj besposličara postajao je zastrašujući. U Ukazu se govorilo o mnoštvu žitelja velikih gradova koji dolaze na posao samo da zamažu ljudima oči, a zapravo se bave svakakvim sumnjivim poslovima: ,,Parazitski način života tih lica po pravilu je praćen pijanstvom, moralnom raspojasanošću i kršenjem pravila života u socijalističkoj zajednici, što ima negativan uticaj na druge članove društva." 

Sve je to bilo neophodno i ispravno. No zakon o gotovanima je imao i svoje zadnje namere. Svako ko drukčije misli mogao je najpre biti izbačen s posla, a ubrzo potom, pod optužbom da nigde ne radi, i prognan u tundru kao gotovan. Brodskom je pretilo takvo progonstvo; on nije pisao političke pesme, ali sve što je radio, sve što je pisao i mislio, bilo je ,,drukčije". Može li se tako nešto oprostiti?

Prvo suđenje bilo je zakazano za 18. februar. Došavši pred zgradu okružnog suda u Ulici ustanka, ugledali smo masu sveta koja je ispred ulaza čekala da dovedu optuženog. Popesmo se gore u popljuvani mračni hodnik. U tom momentu stražari provedoše pored nas Brodskog. Bio je sama kost i koža, pogledao je u našem pravcu i jedva primetno se osmehnuo. Nekoliko minuta kasnije pušteni smo u dvoranu Frida Vigdorova, pisac I. Meter, prestupnikovi roditelji i ja.

Omladina se dalje tiskala i galamila milicionari su bili obrazovali kordon na stepeništu pod izgovorom da u dvorani nema dovoljno mesta. Suđenje je teklo uz buku, slabo se čulo, masu sveta su s vremena na vreme bezuspešno pokušavali da utišaju. Vigdorova je sedela sa beležnicom u rukama. Čim je počela da zapisuje, odmah je navukla na sebe gnev sudinice Saveljeve, turobne žene od svojih četrdeset godina, koja je više ličila na hauzmajstorku ozlojeđenu noćnim skandalima pijandura nego na deliteljku pravde. Levo i desno od nje čamili su porotnici jedva shvatajući šta se dešava: u nedoumici su zurili u vrata iza kojih je bučala omladina.

Evo prvog sudenja prema zabeleškama Fride Vigdorove.

Sudija: Čime se vi bavite?

Brodski: Pišem pesme. Prevodim. Pretpostavljam...

Sudija: Bez ikakvih „pretpostavljam". Stojte kako treba! Ne naslanjajte se na zid! Gledajte u pravcu suda! Odgovarajte sudu kako treba! (Meni.) Smesta prestanite da beležite! Inače ću vas odstraniti iz dvorane. (Brodskome.) Imate li vi stalni posao?

Brodski: Mislio sam da mi je to stalni posao.

Sudija: Odgovarajte precizno!

Brodski: Pisao sam pesme! Mislio sam da će biti objavljene. Pretpostavljam...

Sudija: Nas ne interesuje vaše „pretpostavIjam". Odgovorite zašto niste radili?

Brodski: Radio sam. Pisao sam pesme.

Sudija: Nas to ne interesuje. Nas interesuje s kojom ste ustanovom bili povezani.

Brodski: Imao sam ugovore s izdavačkom kućom.

Sudija: Jeste li imali dovoljno ugovora da se prehranite? Navedite koje ugovore imate, od kojih datuma i na koje sume.

Brodski: Ne sećam se tačno. Svi ugovori su kod mog advokata.

Sudija: Ja pitam vas.

Brodski: U Moskvi su objavljene dve knjige s mojim prevodima... (Nabraja.)

Sudija: Koliko imate radnog staža?

Brodski: Otprilike...

Sudija: Nas ne interesuje „otprilike"!

Brodski: Pet godina. Sudija: Gde ste radili?

Brodski: U fabrici. U geološkim ekspedicijama...

Sudija: Koliko ste dugo radili u fabrici?

Brodski: Godinu dana.

Sudija: Kao?

Brodski: Kao frezer.

Sudija: A koja je zapravo vaša struka?

Brodski: Pesnik. Pesnik-prevodilac.

Sudija: Ko vas je proglasio za pesnika? Ko vas je priznao za pesnika?

Brodski: Niko. (Neizazovno) A ko me je priznao za čoveka?

Sudija: Jeste li učili za to?

Brodski: Za šta?

Sudija: Za to da budete pesnik. Jeste li pokušali da završite odgovarajući fakultet?

Brodski: Nisam mislio da se pesnik postaje školovanjem.

Sudija: Nego kako?

Brodski: Mislim da to potiče od... (Bespomoćno)... Od Boga...

Sudija: Imate li kakvu molbu sudu?

Brodski: Želeo bih da znam zašto sam uhapšen.

Sudija: To je pitanje, a ne molba.

Brodski: Tada nemam molbi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d563bd7a-7d63-4308-87a9-962dc7e22688)
Brodski, fotografija iz 1963.{.caption}

Sudija: Ima li odbrana pitanja?

Branilac: Ima. Građanine Brodski, da li svoju zaradu unosite u porodicu?

Brodski: Da.

Branilac: Da li i Vaši roditelji zarađuju?

Brodski: Oni su penzioneri.

Branilac: Živite li u zajednici s roditeljima?

Brodski: Da.

Branilac: Prema tome, Vaši su prihodi ulazili u porodični budžet?

Sudija: Vi ne postavljate pitanja nego izvodite zaključke. Vi mu pomažete da odgovara. Ne izvodite zaključke nego postavljate pitanja!

Branilac: Da li ste na evidenciji u psihijatrijskom dispanzeru?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste bill na stacionarnom lečenju?

Brodski: Da, od kraja decembra 1963. do 5. jaruara ove godine, u bolnici „Kaščenko" u Moskvi.

Branilac: Smatrate li da Vas je bolest sprečavala da duže vreme radite na istom mestu?

Brodski: Možda. Verovatno. U stvari, ne znam. Ne, ne znam.

Branilac: Da li ste prevodili pesme za zbirku kubanskih pesnika?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste prevodili španske romanse?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste bili povezani s prevodilačkom sekcijom Saveza pisaca?

Brodski: Da.

Branilac: Molim sud da predmetu priključi karakteristiku biroa prevodilačke sekcije... Spisak objavljenih radova... Kopije ugovora, telegram: Molimo da se ubrza potpisivanje ugovora. (Nabraja)... Takođe molim da se građanin Brodski uputi na medicinski pregled radi donošenja zaključka o stanju njegovog zdravlja i zaključka o tome da li ga je stanje zdravlja sprečavalo da bude redovno zaposlen. Sem toga, molim da se građanin Brodski odmah pusti na slobodu. Smatram da nije počinio nikakve prestupe i da je njegovo lišavanje slobode nezakonito. Građanin Brodski ima stalno prebivalište i može se u svako vreme odazvati sudskom pozivu.

Sud se povlači na većanje. Potom se vraća, i sudinica čita odluku:

Uputiti Brodskog na sudsko-psihijatrijsku ekspertizu da se utvrdi pati li Brodski od nekog psihičkog oboljenja i predstavlja li to oboljenje smetnju da se Brodski uputi u udaljene krajeve na prisilni rad. S obzirom da se iz istorije bolesti vidi da je Brodski izbegavao hospitalizaciju, naložiti Osamnaestom odeljenju milicije da ga sprovede u bolnicu radi sudsko-psihijatrijske ekspertize.

Sudija: Imate li pitanja?

Brodski: Imam jednu molbu: da mi se u ćeliju pošalju hartija i pero.

Sudija: To zamolite načelnika milicije.

Brodski: Molio sam ali uzalud. Molim hartiju i pero.

Sudija: (milosrdno): Dobro, preneću vašu molbu.

Brodski: Hvala.

(Videvši po izlasku iz dvorane veliku masu uglavnom mladog sveta po hodnicima i stepeništima):

Sudija: Gle koliko je sveta! Nisam verovala da će se skupiti toliko sveta!

Glas iz mase: Nije svakog dana pesnik pred vama!

Sudija: A nama je svejedno da li je pesnik ili nije!

(...)

Slučaj Josifa Brodskog/ Jefim Etkind; zapisala Frida Vigdorova ; prevod: Anđelija Demetrović-Matijašević{.caption}



Iz knjige sovjetskog filologa Jefima Etkinda, zapis sa suđenja Josifu Brodskom koji je 1963. godine osuđen na pet godina prinudnog rada zbog "gotovanstva" i "društvenog parazitizma". Suđenje je postalo slavni primjer totalitarne prakse, a pjesnik je godinu i po progona odslužio u selu Norinskaja udaljenom 560 kilometara od Lenjingrada.  

slučaj brodski

Nisam mislio da se pjesnik postaje školovanjem

Što je zajedničko pranju suđa, seksu i čitanju priče za laku noć malom djetetu? Sve su to aktivnosti, rad i poslovi koje možemo tumačiti kao reproduktivne. Pod reproduktivnim mislimo na rad stvaranja i obnavljanja ljudi.
 
Većina ljudi povezuje reprodukciju s rađanjem djece, odnosno s biološkom reprodukcijom. Rađanje djece svakako je dio reprodukcije, ali kada govorimo o reprodukciji i konkretno o reproduktivnom radu, mislimo na puno više od toga.
 
Reproduktivni rad obuhvaća sve aktivnosti koje stvaraju i obnavljaju ljude na dnevnoj bazi, ali i međugeneracijski. Poput većine rada u kapitalizmu, to je rad koji uključuje sukobe, nasilje i eksploataciju.
 
Jedan od glavnih razloga zbog kojega reprodukcija uključuje toliko sukoba je taj što ljude ne proizvodimo i ne reproduciramo na neutralan ili apstraktan način. U kapitalizmu reproduciramo ljudska bića kao radnu snagu ili kao potencijalnu radnu snagu. Reproduciramo ljude kao radnike_ce.
 
Na sličan način, ako rod, rasu i seksualnost razumijemo kao društvene konstrukcije, a ne inherentno biološke karakteristike, tada u velikoj mjeri postajemo subjekti kakvi znamo da jesmo i kakvi znamo da drugi jesu kroz pranje suđa, upražnjavanje seksualnih odnosa ili apstiniranje od njih, odlazak u školu, nepohađanje sveučilišta, brigu za druge i brigu koju primamo od drugih.
 
Iz ove perspektive, reprodukcija uključuje puno sjebanih odnosa i procesa koji su ključni za reprodukciju kapitalizma kao sistema eksploatacije i dominacije. U ovom slučaju, reprodukcija se čini, i u velikoj mjeri jest dio problema.
 
To da je reprodukcija dio problema pokazuje se posebno istinitim kada pogledamo povijest reprodukcije i postavimo pitanje tko obavlja ogromnu količinu kuhanja, čišćenja i brige u svijetu. Reproduktivni rad je obezvrijeđen, učinjen nevidljivim i feminiziran. U povijesti naše reprodukcije žene su bile i još uvijek jesu reproduktivna radna snaga kapitalizma.
 
Naravno, osim što je ovaj rad uvijek bio orodnjen, također je uvijek bio rasijaliziran i klasiziran. Bogate žene rijetko su kad same prale svoje suđe, brinule se o vlastitoj djeci ili čak jebale vlastite muževe. Žene iz radničke klase i nebijele žene obavljale su ovaj posao te ga i dalje nastavljaju obavljati.
 
Reprodukcija ima dugu povijest, koja je za kapitalizam jednako važna i profitabilna kao i razvoj tvorničkog sustava i robne proizvodnje. Međutim, reprodukcija ima dvostruki karakter, a to će reći da dok reproduktivni rad proizvodi i reproducira kapitalistički sustav, on istovremeno proizvodi život i reproducira autonomne ljudske subjekte – subjekte koji su kadri provesti radikalnu revolucionarnu promjenu. Iako smo radnici i radnice, nije nas moguće svesti na uloge radnika i radnica.
 
Dakle, da pojednostavimo: bez reproduktivnog rada nema izlaska iz kapitalizma. A ako je naša želja izaći iz kapitalizma i ako to želimo učiniti što je brže moguće, potrebna nam je izlazna strategija koja obraća što je moguće veću pozornost na povijest načina na koji su proizvedeni najamni rad i rod, na sustave kolonijalizma i ropstva te na izgradnju ekološkog svijeta kao resursa za pljačku i iskorištavanje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/apO3B_o6dz8?si=9i81tgCoitKI5Yes" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>
 
Nužno je obraćati pozornost na sve te stvari kako bismo stavili reprodukciju u prvi plan. Upravo iz te perspektive možemo pouzdano tvrditi da moramo preuzeti sredstva za reprodukciju i dovesti borbe, sukobe i bolne napetosti te kontradikcije reprodukcije u središte naših planova za izlazak iz kapitalizma.

[Izvor: Slobodni filozofski/wareplanc](https://slobodnifilozofski.com/fusnote/sto-je-socijalna-reprodukcija)

U povijesti naše reprodukcije žene su bile i još uvijek jesu reproduktivna radna snaga kapitalizma

sistem proizvodnje

Šta je zajedničko pranju suđa i seksu?

LIČNA KARTA

Zapiši!

Ja sam Arap

Broj moje karte je pedeset hiljada

imam osmero čeljadi

Devet će ih nakon ljeta biti!

Da li te to ljuti?

                                                                        .

Zapiši!

Ja sam Arap

Sa prijateljima težacima u kamenolomu radim

Imam osmero čeljadi

Donosim im hljeb

I odjeću i sveske

Iz kamena.

I od tebe ne tražim milostinje

Ne ponižavam se

Na pragu kuće tvoje.

Pa, da  li se ljutiš?

                                                                   .
                                                                   
Zapiši!

Ja sam Arap

Ime sam, a prezimena nemam

Veoma sam strpljiv u domovini

Gdje svi u groznici bijesa žive

Moji korijeni

Ovdje su urezani prije vremena,

Prije nego što su stoljeća potekla

Prije masline  i čempresa

Prije nego trava je izniknula

Otac je moj iz zemljoradničke porodice

A ne od bogatih plemića!

Djed mi je seljak

Bez roda i soja!

Kuća je moja koliba trošna

Sazdana od trstike i pruća

Da li si zadovoljan sa domom mojim?

Ja sam ime, prezimena nemam!

                                                                     .

Zapiši!

Ja sam Arap

Kosa mi je crna poput ugljena

Smeđe su oči moje

Moje osobine:

Na glavi mi je povez i kufija

Dlan mi je čvrst kao hridina

Koban za svakog ko ga dotakne

Moja hrana najdraža

Jesu timijan i maslina.

Moja adresa:

Ja sam iz  zaboravljenog i bezopasnog sela

Ulice u njemu nemaju imena

A svi stanovnici su u kamenolomu i poljima.

Pa, da li te to ljuti?

                                                                                                                       .

Zapiši!

Ja sam Arap

Poharali ste zemlju mojih predaka

I zemlju na kojoj sam radio

Ja i sva čeljad moja

A meni i mojim potomcima

Ostavio si samo ovo kamenje.

Pa, hoće li nam i to uzeti

Vaša Vlada

Kao što se priča?!

Onda!

                                                                                                           .    

Zapiši u zaglavlju prve stranice:

Da ja ne mrzim ljude

I ne napadam nikoga

Ali, ako ogladnim

Hranit ću se mesom svoga dušmanina

Zato, čuvaj se! I dobro pazi moje gladi

I srdžbe moje!

Prevod s arapskog: prof. dr Mirza Sarajkić{.caption}

Pjesma "Lična karta" palestinskog i arapskog pjesnika Mahmuda Darviša (1941, Al Birva, Palestina - 2008. Hjuston, SAD) 

poezija

Zapiši, ja sam Arap

Najveću odbojnost prema neoliberalnoj ideologiji osećam zbog toga što je u velikoj meri zakočila, a sve više preti i da uništi sve potencijale stvarane tokom dugotrajne istorije sveta, koji su vodili ka izvesnom, manje ili više prepoznatljivom napretku čovečanstva. Paradoks je da ta ideologija slovi kao najveći podsticaj inovacija, koje su, međutim, u većini osiromašile ljudski duh, za račun spoljašnjih zadovoljstava: u gomilanju novca i roba izazivanjem „veštačkih potreba", skrenuvši ljudske težnje i aktivnosti u pravcu trke za potrošnjom materijalnih stvari, drastično sužavajući sadržaj i smisao načina života, što možda najbolje izražava termin konzumerizam, kao "sistem kompulzivne potrošnje" i kompulzivnih potreba (u smislu „veštačkih potreba"). Ali je taj sistem uzrokovao i porast siromaštva i povećanje jaza između bogatih i siromašnih (društava i stanovnika).

Zašto je, po mom mišljenju, neoliberalna ideologija, kao tržišni/potrošački fundamentalizam, opasnija od svake druge vrste fundamentalizma (nacionalnog, verskog, amoralnog)?

Neoliberalizam se po snazi svog antihumanizma može upoređivati sa terorizmom, jer je u svojoj biti destruktivan, budući da uništava ljudski smisao višedimenzionalne i kreativne egzistencije, koji nije ništa manji gubitak za čovečanstvo nego teroristička destrukcija, koja fizički uništava stanovništvo i satire njihove imovine i duhovne tvorevine. Neoliberalni fundamentalizam odbacuje osnovne vrednosti klasičnog liberalizma, koje nisu inkompatibilne sa onim univerzalnim vrednostima koje su sadržane u izvornoj ideji socijalizma, na kojima je počivala nada u jednu perspektivniju i humaniju budućnost; u kojoj bi kulturne/civilizacijske tekovine služile unapređenju ljudskih kvaliteta (što proizlazi iz samog poimanja kulture kao kultiviranja, oplemenjivanja), nasuprot mehaničkoj upotrebi čoveka u službi jednodimenzionalnog tehnološkog napretka. Destruktivno dejstvo neoliberalizma se naročito ispoljava u zadržavanju autoritarne konstrukcije modernog društva i vladavine autoritarnog načina mišljenja, što je veliki korak unazad u odnosu na teoretičare ranog liberalizma. (...)

Neoliberalizam (M.Friedmana i F.Hayeka) suštinski se razlikuje od klasičnog/izvornog liberalizma, pre svega, po tome, što je to stanovište ekskluzivnog/ jednostranog „ekonomskog liberalizma"; ili „tržišne liberalizacije", kojim se ne promoviše načelo slobode unapređivanjem javnog dobra, da bi svi ljudi mogli imati prilike da budu slobodni (i „jednaki pred zakonom"). Već suprotno tome, počiva na odbrani principa „samoregulišućeg tržišta“ i deregulacije (odnosno, tražeći ne samo smanjenje uloge države u privredi i sticanju i raspodeli kapitala, već ukidanje kontrole od strane države). 

Neoliberalna ideologija sve stavlja na slobodno raspolaganje individui kao privatnom vlasniku, razvijajući teoriju o „prirodnim nejednakostima", zahvaljujući čemu „vredni i marljivi pojedinci postaju uspešni (bogati)", a „lenji i nesposobni sami su krivi što su siromašni“ - potpuno ignorišući utvrđene činjenice da drastične razlike u životnom standardu slojeva prevashodno dolaze iz "istorijski nasleđene nejednakosti kroz generacije" (P. Bourdieu), a ne zbog prirodnih nejednakosti".

Neoliberalni teoretičari ne priznaju "javno dobro"; oni ne prihvataju ni Rawlsov princip ,,distributivne pravde", da bi ugroženi deo populacije (stari, bolesni, invalidi...) dobio bar elementarnu socijalnu zaštitu - oni, pak, preporučuju samo "samarićansko požrtvovanje" i odlučno se bore protiv socijalne države" (prema Reagan/Thatcherovoj doktrini). Uzdižući pravo na privatnu svojinu na rang „božanskog/nedodirljivog principa", oni iz tog eksluzivnog prava izvode neograničeno pravo akumulacije kapitala (prema kojem je „prvobitna akumulacija kapitala" bila manje pohlepna). To stvara novu kastu enormnih bogataša i sve veće siromaštvo ostalih slojeva, ne samo u zemljama Trećeg sveta, već i u najrazvijenijim zemljama Evrope i drugih kontinenata. 

Neoliberalna ideologija otvoreno zastupa interese posednika kapitala/bogatstva, proglašavajući ih za jedine promotere napretka i zato se ulažu ogromna državna sredstva čak i u vreme velike ekonomske krize u finansijski sektor i pomažu milijarderi, koji su usled krize u gubitku, da ne bi propao finansijski sektor. Dok sve veći broj ljudi ostaje bez posla i stvara armiju "isključenih", bez nade za pomoć da prežive, a glavni posrednici neoliberalne vizije Novog poretka, MMF i Svetska banka, zahtevaju rigoroznu štednju građanstva (uvodeći smanjenje dohodaka i penzija), što se ne odnosi i na plate i bonuse visoko-kotiranih administratora i novih bogataša. Ono što zaboravljaju, ili namerno prikrivaju, vernici neoliberalne ideologije je činjenica, da se u biti radi o jednoj tvrdoj konzervativnoj doktrini, koja ne dozvoljava promene i traženje alternativa, budući da promoviše jedan neupitni model ustrojstva modernog društva, kao novu mesijansku koncepciju „savršenog društva" (koju je pokušao da objavi Fukuyama posle pada,,komunizma").

Dakle, moje odbijanje da se svrstam u pobornike danas popularne neoliberalne ideologije i politike, ne dolazi otuda što sam rasla uz „marksističku teoriju" (gde me ljubitelji ove moderne ideologije i danas svrstavaju). Moj otpor takvoj ideologiji nastaje prvenstveno zbog antihumanizma i amoralnosti principa koje takva ideologija zastupa, zbog promocije individualne sebičnosti i odbacivanja ljudske solidarnosti, zbog legalizovanja eksploatacije i opravdanja neravnopravnosti, zbog odsustva empatije sa onima koje sve više guraju u bedu i bespomoćnost - ukratko zbog bezočnog ponižavanja ljudskog dostojanstva u ime apsolutne moći novih gospodara sveta/veleposednika globalnog kapitala. 

Iz knjige Moji Horizonti: Mislim, delam, postojim (2012){.caption} 

Zapis jugoslovenske antropološkinje i sociološkinje Zagorke Golubović (1930-2019) o neoliberalnoj ekonomiji kao ideološkom ponoru savremenog svijeta

Neoliberalizam je bezočno ponižavanje čovjeka

**BILJКA ZLA**

Pažljivim osmatranjem najzad sam uspeo da utvrdim kako i kojim putem veče stiže u Beograd. Mrak se u moj grad ne spušta ni sa Zvezdare, ni sa Gardoša, ni sa Topčiderskog brda. Mrak izlazi iz mračne vode naše severne reke, penje se, hvata se grada kao mokra, blatnjava, zla biljka. Mrak plazi odozdo nagore, a obratnim putem, sa grebena grada, nadole, spuštaju se ostaci svetlosti i, polako ali sigurno, proverenim puteljcima cure, curkaju, cede se kao ceđ, penušava i iskorišćena, i rastapaju se u crnim dunavskim blatištima. Pena, prljava pena, to je sve što od dana još tada ostaje. 

Ali, evo i proširivanja problema. Pena - šta je to? I to sam nepobitno utvrdio. Ta večenja pena je sve što se od dana, i u taj dan baš, i u taj čas i hip zauvek odvrglo od tela i duha varoškog i u blatištima se zaustavilo da nešto sačeka, tu, tu baš u blatištima, na konačnoj crti razgraničenja svetlosti i tame, tu na graničnoj crti grada i negrada; da sačeka, valjda, da bude prevezeno preko velike, crne, severne vode. *(Rukopis, 1959.)*

**ZID OBIČAN**

Podgorica je polurazrušen grad. Razrivena je od starosti, od bombardovanja, od miniranja. I tako se sad pomaljaju utrobe kuća, osipaju se zidovi, para se staro tkanje. Nikada nisam mogao bolje da vidim, da osetim, da napipam kamenu iznutricu grada, do te, jedne, negde već pomenute, pretople večeri. Išao sam kao opčinjen od zida do zida, pipao, zagledao, čudio se. Nigde ni dva ista zida, ni dva ista zidanja, ni dve iste ruke. Negde je tkanje zida bilo sitno, a preko njega prevukla se istanjena mreža maltera kao vez. Negde su, pak, komadi bili veliki i grubi, kao odvaljeni od stene, a malter je bio star, pocrneo, iskidan, jedva se video; kao da je desna ruka levu bezuspešno popravljala. 

Negde je, naprotiv, malter bio obilan, izbijao je napolje, obilazio je, oblizivao je svaki kamen. Bio je, kako zidari kažu, *stariji* od kamena; kao da je desna ruka levu ruku bogato darivala. Negde je kamen bio crn, a malter beo, krupnozrn; negde je kamen bio skoro beo, a malter crn, ili crveno-žut, zarđao. Кoliko ideja, koliko pronalazaka, koliko energije duha, i to samo na jednu prastaru temu: sazidati zid jedan običan. *(Vrednost kamena, 1956.)*

![](https://cms.normalizuj.me/assets/daa3d9e5-13a7-45c4-9a22-feade4251eb4)
Stara Varoš, Podgorica{.caption}


**PREDEO**

Postoji u Gradskom muzeju u Prokuplju jedna veoma instruktivna fotografija koja pokazuje širu panoramu grada u poslednjim danima turske uprave. Izgleda prosto neverovatno koliko se, samo za sto godina, promenio gradski i prigradski pejzaž ovog našeg lepog gradića. Tursko Prokuplje se nalazilo u tragično opustošenom okruženju, tako reći bez ijednog drveta, ako izuzmemo nekoliko ubogih topola pored reke. Pejzaž je pre mogao da podseti na pejzaže centralne Azije nego Na današnji prirodni okvir reke Toplice. Samo sto godina docnije, jedna tradicionalna ratarska kultura koja je tu prevladala, pretvorila je okolinu Prokuplja u punu pitominu. Fotografija je poučna, pre svega, zato što veoma ubedljivo pokazuje do koje mere mogu sudbinski biti povezani čovek i pejzaž; dejstvovanja idu u oba pravca, a promene nabolje ili nagore mogu biti i brže i burnije no što bi se to pomislilo. (*Životna sredina Srbije, 1972.)*


**PRAG КUĆNI**

Neću da kažem da se tu, baš na kućnom pragu, sučeljavaju dva sveta. Ne želim ni da tvrdim kako čovek, prekoračivši svoj prag, uvek pomalo postaje nešto drugo, kako je više tada svoj, no što je trenutak-dva pre toga bio. U svakom slučaju, važan je to čin, izuzetna je ta radnja prag prekoračiti! U dobroj staroj arhitekturi, i u lepim mudrim gradovima, tamo gde i pragovi kućni imaju šta da kažu, ova se zami sao sama od sebe objašnjava. Šartr, uzmimo ga za primer; ili, uzmimo Кorčulu svejedno! Na svakih desetak koračaja, prijateljski, bez emfaze, dočekuju vas kućni pragovi. Čini se da se to pomalo otvaraju srca ovih starih kuća, očekujući upravo ono što nam i jedna lepa davnašnja pesmica obećava: *A on sreću pa u vreću /preko praga pa u kuću.*

Кad bismo još mogli znati ko je taj, *on*, i šta je u njegovoj vreći? *(Preko praga, 1957.)*

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7a408775-06a9-4175-8b33-dc10a2801e3e)
Korčula{.caption}

**FINESA INTONACIJE**

Grad se odslikava u svim slojevima naše svesti: odslikava se u književnosti, filozofiji, nauci, modi, u svakodnevnom ponašanju, u svakoj izgovorenoj ili napisanoj reči. Do pre neku godinu izgledao bih savršeno neuračunljiv, u očima nekog svog kolege, kada bih mu savetovao da prisluhne zvuk reči, na ulici, recimo, i da u finesama intonacije ili akcentovanja potraži svoju urbanističku inspiraciju... 

Pa ipak, pošto sam ostao pri svome, isto bih i danas rekao. Prvo, proučiti sve pisce koji su o gradu pisali. Vezati se za reči što ih opsesivno prate (Кrležine uzgredne metafore kad god se dodirne zagrebačkog okoličja! npr.) - pa tek kada bar neke od tih reči zauvek ostanu u nama, prihvatiti se našeg dela posla... Izgledali bismo savršeno neuračunljivi, rekoh, itd. Međutim, danas smo, verujem, već stigli dotle da se sa rečenim jednostavno možemo pomiriti. *(Grad- velika životinja, 1980.)*

Iz knjige Gradoslovar, 1982.{.caption}




Virtuozni zapisi jugoslovenskog arhitekte Bogdana Bogdanovića (1922 -2010), stare crtice pisca i filozofa grada o Beogradu, Podgorici, Prokuplju, Korčuli i Zagrebu

učenje grada

Zidovi stare Podgorice, kamena iznutrica grada

Bulatu Okudžavi

Pariz-Zagreb, prosinca 1993.

Dragi Bulate,

Prilikom našeg posljednjeg susreta, u Parizu, jedva smo stigli pružiti ruku jedan drugom. Čuo sam da si bolovao. Kažu mi da više ne pjevaš.

Pišem ti pod dojmom vijesti koje stižu iz Rusije. Sjećam se tvojih riječi prilikom našeg susreta u Moskvi godine 1976: „Svašta se može dogoditi, ako samo počne...“ Više ne znam gdje stvari započinju, gdje završavaju.

Ti možda nisi iznenađen onim što se zbiva u bivšem Sovjetskom Savezu. Ja jesam, premda se nisam nadao ničem mnogo boljem. Tko je ipak mogao zamisliti da će na prvim slobodnim izborima polovica zemlje odbiti slobodu da bira. Da će Rusija odbaciti „izbor Rusije“! Doduše, to je Jeljcinov izbor, koji ne vrijedi mnogo kao ni sam Jeljcin. Zapad podržava takva predsjednika jer se boji da ne dođe gori od njega: ali i „manje zlo“ je ipak zlo. U politički život vraćaju se oni koji su vodili najgoru sovjetsku politiku. U Parlament se biraju oni koji su topovima istjerani iz njega. Jednostranački sistem pretvara se u karikaturu višestranačkog. Vladavinu u ime naroda zamjenjuje novo narodnjaštvo. Prihvaćena je reforma ustava, poraženi su reformisti. Crveni teror pretvara se u smeđi i crni. Pribojavali smo se nacionalista, a scenu zauzimaju crnostotinaši. Takva su proturječja moguća samo u Rusiji.

U ruskoj je povijesti bilo clowna i šarlatana. Takvoga kakav je Žirinovski nismo očekivali. Nisam mogao povjerovati da će se za njegovu fašistoidnu ideologiju opredijeliti najviše građana. To pokazuje u kakvom je stanju sama Rusija. Je li to uopće Rusija: Sovjetski Savez bez sovjeta, komunistička država bez komunizma?

Stječem dojam da se inteligencija izgubila u svemu tome i da opet ne zna što da se radi. Stvari su otišle dalje nego što je očekivala, nitko ne vidi kako bi se mogle zaustaviti i usmjeriti. Znakovi s lijeva i s desna nisu pouzdani. Što je tu uopće lijevo i desno? Kao u onoj Gogoljevoj priči: „Ah ti kudrava - ne znaš gdje ti je lijevo, gdje desno“. Pratio sam prošlih godina skupove u Savezu književnika u Moskvi i ex-Lenjingradu, besjede koje su držale spodobe po tribinama, njihovu slabu (sovjetsku) obrazovanost i nepoznavanje ruske kulture. Nedavno je bivši disident Edvard Limonov došao u Bosnu da "sa srpskih položaja" puca na Sarajevo - i stvarno je pucao. Hvalio se time, slikali su ga! Vladimir Volfovič Žirinovski nije nastao ni iz čega.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/528776e3-009c-418c-a7ba-e7475e42a565)
Matvejević, foto: Le Mond{.caption}

Na kraju godine 1993, nakon poraza slobode na „prvim slobodnim izborima“, čini se da najbolji dio društva šuti. Možda se osjeća krivim. Ili pak ne kani sudjelovati u svemu tome. Je li u takvu stavu ostalo imalo one plemenite želje inteligenata za otpadniš tvom otščepenstvom, kojem su težili duhovi s kraja prošloga i početka ovoga stoljeća u Rusiji? Ili je pak „sovjetska praksa“ posve ugušila takvu tradiciju? Možda su pisci, prisiljavani u prethodnim razdobljima da se „suglašavaju“ i „zauzimaju stav“, odlučili da više nikoga ne podržavaju i ne slijede? Želio bih da je tako. Pribojavam se da nije. Očekujemo da se javi neka nova disidencija, intelektualna i duhovna, dostojna ruske kulture. Nema je na pomolu. Tko zna hoćemo li je uopće dočekati.

Rusija je jedna od rijetkih zemalja u Evropi, možda jedina, u kojoj je veći dio inteligencije odbijao da sudjeluje u ostvarenju nacionalnog projekta. Bježali su „u narod“, odbacivali državu. Nacija-država nije postojala u staroj Rusiji. Carstvo je bilo nešto drugo. Posao na oblikovanju nacije ostao je neobavljen. Opasno je kad se obavlja sa zakašnjenjem (sjetimo se Italije i Njemačke 20-ih i 30-ih godina), pogotovo kad se u to upuste clowni ili šarlatani.

Tko zna kakva nas iznenađenja još očekuju!

Unatoč svim svojim nedostacima (donekle možda i zahvaljujući njima), Sovjetski Savez uveo je historiju Rusije u svjetsku historiju. To nije koristilo ruskom narodu, koji je ostao u bijedi. Rusija se vraća u svoju historiju, manje značajnu ali sukladnu s vlastitim pozivom. Možda se tako završava još jedno „smutno vrijeme“, započinje pojašnjenje: suočenje Rusije same sa sobom? Opsjedaju me takva pitanja.

U mojoj zemlji dogodio se rat, nacionalni, građanski, vjerski i ne znam kakav drugi, bratoubilački. Hoće li se u Rusiji i Ukrajini dogoditi nešto slično, uveličano tamošnjom „sklonošću prema nerazmjeru“, potpomognuto sredstvima kojima ta sklonost tamo još uvijek raspolaže? Sama pomisao na to ulijeva strah. I ona me navela da napišem i objavim ove redove. Pomišljao sam da otputujem u Moskvu, Prag, Peštu, Varšavu, da razgovaram s piscima i prijateljima poput tebe. Odustao sam, obuzeo me osjećaj potpune nemoći.

Slušam tvoje ploče, dragi Bulate, i žalim što si izgubio glas. Pitam se što one danas znače mladima u Rusiji. Pjeva li još netko, na neki sličan način, u Moskvi ili Piteru? Trebaju li ikome takve pjesme?

Neki dan sam sreo grupu mladih Rusa u otrcanim trapericama koja je, u pariškoj podzemnoj željeznici, pjevala staru romansu „Sveča gorela, sveča gorela“. Nekoliko ih se izdvojilo i zapjevalo sa simpatijom: „Evrei, Evrei“. Jučer smo bili njemački Židovi, onda smo postali ruski, sad više ne znamo čiji smo. U svome sam „Epistolaru“ ispričao kako smo se sreli i o čemu smo sve razgovarali u Moskvi, Ohridu, Zagrebu. Nadam se da ću ti uskoro poslati ruski prijevod.

*Post scriptum*

*Savez pisaca Rusije, kojem je na čelu Jurij Bondarjev, dodijelio je 1994. godine nagradu Mihail Šolohov Radovanu Karadžiću: prigodnom pjesniku koji piše besprimjerno loše pjesme, psihijatru u službi miloševićevske paranoje, vođi srpskih nacionalista koji su dvije godine opsjedali i tukli Sarajevo, provodili etničko čišćenje po Bosni i Hercegovini, silovali i ubijali.*

![](https://cms.normalizuj.me/assets/be763609-62c7-4e7c-a81a-0148dc20594e)
Karadžić prima nagradu,  foto: Vreme{.caption}

*Staljinist Mihail Šolohov zaslužio je da takva nagrada nosi njegovo ime i da je dobije taj pjesnik. Savez pisaca Rusije postao je stjecištem nacionalista. Jurij Bondarjev izdanak je bivše nomenklature. Ratni zločinac R. Karadžić nagraden je u Moskvi. Nijedan pisac vrijedan pažnje nije mu pružio ruku. Žiri je istaknuo njegovu „borbu za slavenstvo“. Ubijanje bošnjačkih Slavena, čiji su preci davno prešli na islam, smatra se zaslugom „za slavenstvo“! U Rusiji ljudi malo znaju o tome, pritišću ih vlastite nesreće.*

*Razmišljam o razlici između slavenstva koje je bilo nada poniženih i uvrijeđenih, slabih i siromašnih slavenskih naroda koji su se željeli ujediniti i spasiti, naivnih i velikodušnih slavenofila u Rusiji XIX-og stoljeća i izvan nje: slavenstvo koje je bilo nacionalna ideja Strossmayera i polazište Masaryka, u koje su vjerovali pisci i umjetnici poput Gundulića, Dvoržaka, Janačeka i Hašeka, jugoslavenstvo mladog Krleže, Meštrovića i Ujevića, valjanih srpskih pisaca iz istoga razdoblja, ranog i kasnog Andrića, ono koje sam i sâm, sa strepnjom, usvajao. Na drugoj strani vidimo, danas jasnije nego jučer, zastarjeli slavizam, sklon da podcijeni ili podčini manje i slabije, suludu ideologiju koja je bila i ostala mračna i jalova. Jedno se ne može poistovjetiti s drugim.*

*Ne smijemo im dopustiti da to čine.*


**OKUDŽAVIN ODGOVOR**

Moskva, proljeća 1994.

Dragi Predraže,

Drago mi je što sam primio tvoje opširno pismo. To je značajan rad: nastojati pojasniti vlastite nedoumice, pa i očaj pred onim što nam se događa u Rusiji. Izvrsno te razumijem, jer sam i sâm dugo bio u sličnu stanju. No, Bogu hvala, bavljenje ruskom historijom i osobno sudjelovanje u današnjim govnima pomoglo mi je da se više ne čudim onom što se zbiva oko mene. Naravno, trpim i mučim se, ali se ne čudim.

Pokušat ću ti ukratko iznijeti svoje misli.

Rusija je vjekovima živjela pod batinom. Ta je batina (i carska, i osobito komunistička) pomagala da se stvori privid blagodati, cjelovitosti, uzajamnosti. Netom su batinu uklonili, pokazalo se pravo lice naroda i društva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/abb612f9-251b-4da5-933b-a983b4ebe614)
Okudžava{.caption}

Evo kako to lice vidim: Rusija nikada nije imala niti je poznavala instituciju demokracije. Bila je društvo s ropskom psihologijom, koje je služilo knezu i caru, vodi i genseku... Rusija nikada nije imala instituciju slobode. Znala je što je samovolja (volja), ne i što je sloboda... U Rusiji nikada nisu poštovali ličnost. Cijenili su apstraktnu domovinu, očevinu ili otadžbinu, ali samu ličnost nisu... Tome valja dodati: u Rusiji nikada nisu poštovali zakon.

Stoga mislim da ne treba očekivati nikakva dobra sve dok Rusija ne osvoji spomenute institucije, dok one ne uđu u njezin krvotok. Za to je potrebno mnogo vremena, mnogo pokoljenja i mnogo trpljenja.

Ne tvrdim da je cjelokupno društvo takvo. Nažalost, pravih je ljudi malo, oni koji postoje premalo utječu na društveni život...

Bulat Okudžava

Preuzeto iz knjige Istočni epistolarij, Predraga Matvejevića, Ceres, Zagreb, 1994.{.caption}




Prepiska jugoslovenskog pisca Predraga Matvejevića i sovjetskog kantautora Bulata Okudžave iz 1993. godine. U danima opsade Sarajeva, prije tačno trideset godina, dva velika stvaraoca razmjenjuju svoje crne slutnje povodom budućnosti Rusije

istočni epistolar

O sudbini Rusije

U svakoj ljubavi postoje bar dva stvorenja, a svako od njih je velika nepoznata u jednačini onog drugog. Zbog toga ljubav deluje kao hir sudbine - ta jeziva i misteriozna budućnost, koju je nemoguće saopštiti unapred, prigrabiti ili odgurnuti, ubrzati ili zaustaviti. Voleti znači otvarati se toj sudbini, tom najuzvišenijem od svih ljudskih stanja, onom u kome strah u kombinaciji sa radošću tvori leguru koja svojim sastojcima više ne dozvoljava da se razdvoje. 

Otvaranje toj sudbini znači, u krajnjem bilansu, prijem slobode u biće: one slobode koja je otelotvorena u Drugom, u saputniku u ljubavi. Kao što je Erih From to nazvao: „Zadovoljstvo u individualnoj ljubavi se ne može dostići... bez istinske poniznosti, hrabrosti, vere i discipline"; da bi odmah, s tugom, dodao kako u „kulturi, u kojoj su ovi kvaliteti retki, sticanje sposobnosti da se voli mora ostati retko dostignuće". 

A tako i jeste - u potrošačkoj kulturi, kao što je naša, koja ravorizuje proizvode spremne za neposrednu upotrebu, brza rešenja, trenutna zadovoljenja, rezultate koji ne zahtevaju duže napore, nepogrešive recepte, osiguranje za sve rizike i garancije povratka novca. Obećanje učenja umeća ljubavi (lažno, prevrtljivo, a opet toliko želje ima da bude istinito) je obećanje stvaranja „ljubavnog iskustva" slično drugoj robi, koja privlači i zavodi mahanjem svim tim karakteristikama i obećava da će ukloniti čekanje iz želje, znoj iz napora i napor iz rezultata. 

Bez poniznosti i hrabrosti - nema ljubavi. Obje su potrebne, u velikim i stalno obnavljanim dozama, kad god se uđe u neistraženu zemlju koja nije ucrtana u karte, a kada se ljubav desi, između dvoje ili više ljudskih bića, ona ih uvodi u takvu teritoriju. Eros, kao što Levinas insistira, se razlikuje od posedovanja i od moći; on nije ni bitka, ni sinteza - a ni znanje. Eros je „veza sa drugačijim, sa misterijom, to jest sa budućnošću, sa onim što je odsutno iz sveta koji sadrži sve što jeste..." „Patos ljubavi se sastoji iz nepremostive dvojnosti bića." Pokušaj da se prevaziđe ova dvojnost, da se ukroti samovoljni i pripitome buntovni, da se nepoznato učini predvidivim i da se okuju oni koji slobodno lutaju - sve ove stvari potpisuju smrtnu presudu ljubavi. 

Eros neće nadživeti dvojnost. Kada je ljubav u pitanju, posedovanje, moć, sinteza i razočarenje su Četiri jahača apokalipse. U ovome leži čudesna krhkost ljubavi, rame uz rame sa njenim ukletim odbijanjem da lako podnosi ranjivost. Svaka ljubav teži da se razreši, ali u trenutku trijumfa ona se suočava sa svojim konačnim porazom. Svaka ljubav se bori da zakopa izvore svoje neizvesnosti i nesigurnosti; ali, ako uspe, ona brzo počinje da slabi - i nestaje. Eros je opsednut duhom Tanatosa, koga nijedna magijska bajalica ne može isterati. Stvar nije u Erosovoj preranoj zrelosti i nikakvo obrazovanje i „nauči sam" sredstva ne mogu ga osloboditi te morbidne - samoubilačke sklonosti. 

Izazov, privlačnost, zavođenje Drugog čine svaku udaljenost, koliko god da je ona mala, nepodnošljivo velikom. Otvaranje deluje kao ambis. Sinteza ili nadvladavanje izgledaju kao jedini lekovi za nastalu muku. A postoji samo tanka granica, koju je veoma lako prevideti, između mekog i nežnog zagrljaja i okrutnog gvozdenog stiska. Eros ne može biti lojalan sam sebi bez praktikovanja ovog prvog, ali ne može ga praktikovati a da ne rizikuje ovo drugo. Eros nudi ruku i pruža je prema drugom - ali ruke koje mogu da grle takođe mogu da ščepaju i stegnu. Koliko god da ste naučili о ljubavi i voljenju, vaša mudrost može doći, kao Kafkin Mesija, tek dan nakon njenog dolaska. 

Dok god živi, ljubav lebdi na ivici poraza. Ona na svom putu rastvara svoju prošlost; ona za sobom ne ostavlja utvrđene rovove u koje se može povući, tražeći zaklon u slučaju nevolje. I ona ne zna šta je čeka i šta budućnost može doneti. Ona nikada neće dobiti pouzdanost, dovoljno jaku da razbije oblake i uguši uznemirenost. Ljubav je zalog po osnovu neizvesne i nedostižne budućnosti. Ljubav može biti, i često jeste, zastrašujuća kao i smrt; ali, za razliku od smrti, ona prikriva tu istinu naletima želje i uzbuđenja. 

Fluidna ljubav, Mediterran publishing Novi Sad, 2009{.caption}

Odlomak iz knjige "Fluidna ljubav" poljskog sociologa Zigmunda Baumana (1925-2017), poznatog po svojim promišljanjima na temu modernosti i holokausta, postmodernog konzumerizma, te krhkosti ljudskih odnosa