Bulatu Okudžavi

Pariz-Zagreb, prosinca 1993.

Dragi Bulate,

Prilikom našeg posljednjeg susreta, u Parizu, jedva smo stigli pružiti ruku jedan drugom. Čuo sam da si bolovao. Kažu mi da više ne pjevaš.

Pišem ti pod dojmom vijesti koje stižu iz Rusije. Sjećam se tvojih riječi prilikom našeg susreta u Moskvi godine 1976: „Svašta se može dogoditi, ako samo počne...“ Više ne znam gdje stvari započinju, gdje završavaju.

Ti možda nisi iznenađen onim što se zbiva u bivšem Sovjetskom Savezu. Ja jesam, premda se nisam nadao ničem mnogo boljem. Tko je ipak mogao zamisliti da će na prvim slobodnim izborima polovica zemlje odbiti slobodu da bira. Da će Rusija odbaciti „izbor Rusije“! Doduše, to je Jeljcinov izbor, koji ne vrijedi mnogo kao ni sam Jeljcin. Zapad podržava takva predsjednika jer se boji da ne dođe gori od njega: ali i „manje zlo“ je ipak zlo. U politički život vraćaju se oni koji su vodili najgoru sovjetsku politiku. U Parlament se biraju oni koji su topovima istjerani iz njega. Jednostranački sistem pretvara se u karikaturu višestranačkog. Vladavinu u ime naroda zamjenjuje novo narodnjaštvo. Prihvaćena je reforma ustava, poraženi su reformisti. Crveni teror pretvara se u smeđi i crni. Pribojavali smo se nacionalista, a scenu zauzimaju crnostotinaši. Takva su proturječja moguća samo u Rusiji.

U ruskoj je povijesti bilo clowna i šarlatana. Takvoga kakav je Žirinovski nismo očekivali. Nisam mogao povjerovati da će se za njegovu fašistoidnu ideologiju opredijeliti najviše građana. To pokazuje u kakvom je stanju sama Rusija. Je li to uopće Rusija: Sovjetski Savez bez sovjeta, komunistička država bez komunizma?

Stječem dojam da se inteligencija izgubila u svemu tome i da opet ne zna što da se radi. Stvari su otišle dalje nego što je očekivala, nitko ne vidi kako bi se mogle zaustaviti i usmjeriti. Znakovi s lijeva i s desna nisu pouzdani. Što je tu uopće lijevo i desno? Kao u onoj Gogoljevoj priči: „Ah ti kudrava - ne znaš gdje ti je lijevo, gdje desno“. Pratio sam prošlih godina skupove u Savezu književnika u Moskvi i ex-Lenjingradu, besjede koje su držale spodobe po tribinama, njihovu slabu (sovjetsku) obrazovanost i nepoznavanje ruske kulture. Nedavno je bivši disident Edvard Limonov došao u Bosnu da "sa srpskih položaja" puca na Sarajevo - i stvarno je pucao. Hvalio se time, slikali su ga! Vladimir Volfovič Žirinovski nije nastao ni iz čega.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/528776e3-009c-418c-a7ba-e7475e42a565)
Matvejević, foto: Le Mond{.caption}

Na kraju godine 1993, nakon poraza slobode na „prvim slobodnim izborima“, čini se da najbolji dio društva šuti. Možda se osjeća krivim. Ili pak ne kani sudjelovati u svemu tome. Je li u takvu stavu ostalo imalo one plemenite želje inteligenata za otpadniš tvom otščepenstvom, kojem su težili duhovi s kraja prošloga i početka ovoga stoljeća u Rusiji? Ili je pak „sovjetska praksa“ posve ugušila takvu tradiciju? Možda su pisci, prisiljavani u prethodnim razdobljima da se „suglašavaju“ i „zauzimaju stav“, odlučili da više nikoga ne podržavaju i ne slijede? Želio bih da je tako. Pribojavam se da nije. Očekujemo da se javi neka nova disidencija, intelektualna i duhovna, dostojna ruske kulture. Nema je na pomolu. Tko zna hoćemo li je uopće dočekati.

Rusija je jedna od rijetkih zemalja u Evropi, možda jedina, u kojoj je veći dio inteligencije odbijao da sudjeluje u ostvarenju nacionalnog projekta. Bježali su „u narod“, odbacivali državu. Nacija-država nije postojala u staroj Rusiji. Carstvo je bilo nešto drugo. Posao na oblikovanju nacije ostao je neobavljen. Opasno je kad se obavlja sa zakašnjenjem (sjetimo se Italije i Njemačke 20-ih i 30-ih godina), pogotovo kad se u to upuste clowni ili šarlatani.

Tko zna kakva nas iznenađenja još očekuju!

Unatoč svim svojim nedostacima (donekle možda i zahvaljujući njima), Sovjetski Savez uveo je historiju Rusije u svjetsku historiju. To nije koristilo ruskom narodu, koji je ostao u bijedi. Rusija se vraća u svoju historiju, manje značajnu ali sukladnu s vlastitim pozivom. Možda se tako završava još jedno „smutno vrijeme“, započinje pojašnjenje: suočenje Rusije same sa sobom? Opsjedaju me takva pitanja.

U mojoj zemlji dogodio se rat, nacionalni, građanski, vjerski i ne znam kakav drugi, bratoubilački. Hoće li se u Rusiji i Ukrajini dogoditi nešto slično, uveličano tamošnjom „sklonošću prema nerazmjeru“, potpomognuto sredstvima kojima ta sklonost tamo još uvijek raspolaže? Sama pomisao na to ulijeva strah. I ona me navela da napišem i objavim ove redove. Pomišljao sam da otputujem u Moskvu, Prag, Peštu, Varšavu, da razgovaram s piscima i prijateljima poput tebe. Odustao sam, obuzeo me osjećaj potpune nemoći.

Slušam tvoje ploče, dragi Bulate, i žalim što si izgubio glas. Pitam se što one danas znače mladima u Rusiji. Pjeva li još netko, na neki sličan način, u Moskvi ili Piteru? Trebaju li ikome takve pjesme?

Neki dan sam sreo grupu mladih Rusa u otrcanim trapericama koja je, u pariškoj podzemnoj željeznici, pjevala staru romansu „Sveča gorela, sveča gorela“. Nekoliko ih se izdvojilo i zapjevalo sa simpatijom: „Evrei, Evrei“. Jučer smo bili njemački Židovi, onda smo postali ruski, sad više ne znamo čiji smo. U svome sam „Epistolaru“ ispričao kako smo se sreli i o čemu smo sve razgovarali u Moskvi, Ohridu, Zagrebu. Nadam se da ću ti uskoro poslati ruski prijevod.

*Post scriptum*

*Savez pisaca Rusije, kojem je na čelu Jurij Bondarjev, dodijelio je 1994. godine nagradu Mihail Šolohov Radovanu Karadžiću: prigodnom pjesniku koji piše besprimjerno loše pjesme, psihijatru u službi miloševićevske paranoje, vođi srpskih nacionalista koji su dvije godine opsjedali i tukli Sarajevo, provodili etničko čišćenje po Bosni i Hercegovini, silovali i ubijali.*

![](https://cms.normalizuj.me/assets/be763609-62c7-4e7c-a81a-0148dc20594e)
Karadžić prima nagradu,  foto: Vreme{.caption}

*Staljinist Mihail Šolohov zaslužio je da takva nagrada nosi njegovo ime i da je dobije taj pjesnik. Savez pisaca Rusije postao je stjecištem nacionalista. Jurij Bondarjev izdanak je bivše nomenklature. Ratni zločinac R. Karadžić nagraden je u Moskvi. Nijedan pisac vrijedan pažnje nije mu pružio ruku. Žiri je istaknuo njegovu „borbu za slavenstvo“. Ubijanje bošnjačkih Slavena, čiji su preci davno prešli na islam, smatra se zaslugom „za slavenstvo“! U Rusiji ljudi malo znaju o tome, pritišću ih vlastite nesreće.*

*Razmišljam o razlici između slavenstva koje je bilo nada poniženih i uvrijeđenih, slabih i siromašnih slavenskih naroda koji su se željeli ujediniti i spasiti, naivnih i velikodušnih slavenofila u Rusiji XIX-og stoljeća i izvan nje: slavenstvo koje je bilo nacionalna ideja Strossmayera i polazište Masaryka, u koje su vjerovali pisci i umjetnici poput Gundulića, Dvoržaka, Janačeka i Hašeka, jugoslavenstvo mladog Krleže, Meštrovića i Ujevića, valjanih srpskih pisaca iz istoga razdoblja, ranog i kasnog Andrića, ono koje sam i sâm, sa strepnjom, usvajao. Na drugoj strani vidimo, danas jasnije nego jučer, zastarjeli slavizam, sklon da podcijeni ili podčini manje i slabije, suludu ideologiju koja je bila i ostala mračna i jalova. Jedno se ne može poistovjetiti s drugim.*

*Ne smijemo im dopustiti da to čine.*


**OKUDŽAVIN ODGOVOR**

Moskva, proljeća 1994.

Dragi Predraže,

Drago mi je što sam primio tvoje opširno pismo. To je značajan rad: nastojati pojasniti vlastite nedoumice, pa i očaj pred onim što nam se događa u Rusiji. Izvrsno te razumijem, jer sam i sâm dugo bio u sličnu stanju. No, Bogu hvala, bavljenje ruskom historijom i osobno sudjelovanje u današnjim govnima pomoglo mi je da se više ne čudim onom što se zbiva oko mene. Naravno, trpim i mučim se, ali se ne čudim.

Pokušat ću ti ukratko iznijeti svoje misli.

Rusija je vjekovima živjela pod batinom. Ta je batina (i carska, i osobito komunistička) pomagala da se stvori privid blagodati, cjelovitosti, uzajamnosti. Netom su batinu uklonili, pokazalo se pravo lice naroda i društva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/abb612f9-251b-4da5-933b-a983b4ebe614)
Okudžava{.caption}

Evo kako to lice vidim: Rusija nikada nije imala niti je poznavala instituciju demokracije. Bila je društvo s ropskom psihologijom, koje je služilo knezu i caru, vodi i genseku... Rusija nikada nije imala instituciju slobode. Znala je što je samovolja (volja), ne i što je sloboda... U Rusiji nikada nisu poštovali ličnost. Cijenili su apstraktnu domovinu, očevinu ili otadžbinu, ali samu ličnost nisu... Tome valja dodati: u Rusiji nikada nisu poštovali zakon.

Stoga mislim da ne treba očekivati nikakva dobra sve dok Rusija ne osvoji spomenute institucije, dok one ne uđu u njezin krvotok. Za to je potrebno mnogo vremena, mnogo pokoljenja i mnogo trpljenja.

Ne tvrdim da je cjelokupno društvo takvo. Nažalost, pravih je ljudi malo, oni koji postoje premalo utječu na društveni život...

Bulat Okudžava

Preuzeto iz knjige Istočni epistolarij, Predraga Matvejevića, Ceres, Zagreb, 1994.{.caption}




Prepiska jugoslovenskog pisca Predraga Matvejevića i sovjetskog kantautora Bulata Okudžave iz 1993. godine. U danima opsade Sarajeva, prije tačno trideset godina, dva velika stvaraoca razmjenjuju svoje crne slutnje povodom budućnosti Rusije

istočni epistolar

O sudbini Rusije

U svakoj ljubavi postoje bar dva stvorenja, a svako od njih je velika nepoznata u jednačini onog drugog. Zbog toga ljubav deluje kao hir sudbine - ta jeziva i misteriozna budućnost, koju je nemoguće saopštiti unapred, prigrabiti ili odgurnuti, ubrzati ili zaustaviti. Voleti znači otvarati se toj sudbini, tom najuzvišenijem od svih ljudskih stanja, onom u kome strah u kombinaciji sa radošću tvori leguru koja svojim sastojcima više ne dozvoljava da se razdvoje. 

Otvaranje toj sudbini znači, u krajnjem bilansu, prijem slobode u biće: one slobode koja je otelotvorena u Drugom, u saputniku u ljubavi. Kao što je Erih From to nazvao: „Zadovoljstvo u individualnoj ljubavi se ne može dostići... bez istinske poniznosti, hrabrosti, vere i discipline"; da bi odmah, s tugom, dodao kako u „kulturi, u kojoj su ovi kvaliteti retki, sticanje sposobnosti da se voli mora ostati retko dostignuće". 

A tako i jeste - u potrošačkoj kulturi, kao što je naša, koja ravorizuje proizvode spremne za neposrednu upotrebu, brza rešenja, trenutna zadovoljenja, rezultate koji ne zahtevaju duže napore, nepogrešive recepte, osiguranje za sve rizike i garancije povratka novca. Obećanje učenja umeća ljubavi (lažno, prevrtljivo, a opet toliko želje ima da bude istinito) je obećanje stvaranja „ljubavnog iskustva" slično drugoj robi, koja privlači i zavodi mahanjem svim tim karakteristikama i obećava da će ukloniti čekanje iz želje, znoj iz napora i napor iz rezultata. 

Bez poniznosti i hrabrosti - nema ljubavi. Obje su potrebne, u velikim i stalno obnavljanim dozama, kad god se uđe u neistraženu zemlju koja nije ucrtana u karte, a kada se ljubav desi, između dvoje ili više ljudskih bića, ona ih uvodi u takvu teritoriju. Eros, kao što Levinas insistira, se razlikuje od posedovanja i od moći; on nije ni bitka, ni sinteza - a ni znanje. Eros je „veza sa drugačijim, sa misterijom, to jest sa budućnošću, sa onim što je odsutno iz sveta koji sadrži sve što jeste..." „Patos ljubavi se sastoji iz nepremostive dvojnosti bića." Pokušaj da se prevaziđe ova dvojnost, da se ukroti samovoljni i pripitome buntovni, da se nepoznato učini predvidivim i da se okuju oni koji slobodno lutaju - sve ove stvari potpisuju smrtnu presudu ljubavi. 

Eros neće nadživeti dvojnost. Kada je ljubav u pitanju, posedovanje, moć, sinteza i razočarenje su Četiri jahača apokalipse. U ovome leži čudesna krhkost ljubavi, rame uz rame sa njenim ukletim odbijanjem da lako podnosi ranjivost. Svaka ljubav teži da se razreši, ali u trenutku trijumfa ona se suočava sa svojim konačnim porazom. Svaka ljubav se bori da zakopa izvore svoje neizvesnosti i nesigurnosti; ali, ako uspe, ona brzo počinje da slabi - i nestaje. Eros je opsednut duhom Tanatosa, koga nijedna magijska bajalica ne može isterati. Stvar nije u Erosovoj preranoj zrelosti i nikakvo obrazovanje i „nauči sam" sredstva ne mogu ga osloboditi te morbidne - samoubilačke sklonosti. 

Izazov, privlačnost, zavođenje Drugog čine svaku udaljenost, koliko god da je ona mala, nepodnošljivo velikom. Otvaranje deluje kao ambis. Sinteza ili nadvladavanje izgledaju kao jedini lekovi za nastalu muku. A postoji samo tanka granica, koju je veoma lako prevideti, između mekog i nežnog zagrljaja i okrutnog gvozdenog stiska. Eros ne može biti lojalan sam sebi bez praktikovanja ovog prvog, ali ne može ga praktikovati a da ne rizikuje ovo drugo. Eros nudi ruku i pruža je prema drugom - ali ruke koje mogu da grle takođe mogu da ščepaju i stegnu. Koliko god da ste naučili о ljubavi i voljenju, vaša mudrost može doći, kao Kafkin Mesija, tek dan nakon njenog dolaska. 

Dok god živi, ljubav lebdi na ivici poraza. Ona na svom putu rastvara svoju prošlost; ona za sobom ne ostavlja utvrđene rovove u koje se može povući, tražeći zaklon u slučaju nevolje. I ona ne zna šta je čeka i šta budućnost može doneti. Ona nikada neće dobiti pouzdanost, dovoljno jaku da razbije oblake i uguši uznemirenost. Ljubav je zalog po osnovu neizvesne i nedostižne budućnosti. Ljubav može biti, i često jeste, zastrašujuća kao i smrt; ali, za razliku od smrti, ona prikriva tu istinu naletima želje i uzbuđenja. 

Fluidna ljubav, Mediterran publishing Novi Sad, 2009{.caption}

Odlomak iz knjige "Fluidna ljubav" poljskog sociologa Zigmunda Baumana (1925-2017), poznatog po svojim promišljanjima na temu modernosti i holokausta, postmodernog konzumerizma, te krhkosti ljudskih odnosa

Zigmund Bauman

Bez poniznosti i hrabrosti nema ljubavi

Albreht Direr je usnio nešto što bi današnjeg gledaoca moglo podsjetiti na nuklearne eksperimente u Nevadi, ili neku drugu vrstu atomskog čistilišta na kome se trenira smak svijeta. Pola milenijuma prije cijepanja atoma, Nagasakija i Hirošime, veliki slikar je zapravo u snu vidio nešto što mu je ličilo na veliku vodu koja pada sa neba. 

Akvarel i prateći tekst opisuju apokaliptični san koji je Direr usnio u noći između 7. i 8. juna 1525. Na slici je prikazan pejzaž sa razbacanim drvećem. Ogroman stub vode šiklja, širi se blizu zemlje i poplavljuje, dok drugi manji stubovi vode počinju da padaju sa neba. Istoričari ukazuju da je slika nastala u periodu velike vjerske neizvesnosti, sa rođenjem Reformacije, i mnogi su se plašili da će potop uništiti svet.

Ispod akvarela Direr je napisao opis:

"Imao sa, ovu viziju u snu i vidio koliko je velikih voda palo sa neba. Prvo je udarilo u zemlju oko četiri milje od mene tako strašnom snagom, ogromnom bukom i prskanjem da je potopilo čitav kraj. Bio sam toliko šokiran ovim da sam se probudio prije provale oblaka. A pljusak koji je uslijedio bio je ogroman. Neke od voda su pale nešto dalje, a neke blizu. I došle su sa takve visine da se činilo da jednako sporo padaju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4e81b96d-405c-4219-933a-195cb48faa9e)

Ali prva voda koja je tako iznenada pala na zemlju, pala je takvom brzinom, praćena vjetrom i tako zastrašujućom hukom, da mi je, kada sam se probudio, cijelo tijelo zadrhtalo i dugo nisam mogao da se oporavim. Kada sam ustao ujutru, naslikao sam gore kako sam ga vidio. Neka Gospod sve okrene nabolje."

U nacrtu svoje neobjavljene knjige "Savjeti mladom slikaru" cijelu deceniju ranije, Direr je zapisao: "Koliko često vidim veliku umjetnost u snu, ali kada se probudim ne mogu da je se sjetim; čim se probudim, moje pamćenje to zaboravlja." 

Umjetnik je svoje snoviđenje naslikao na papiru dimenzija 30x45 centimetara, u tehnici akvarela, a djelo se čuva u Muzeju istorije umjetnosti u Beču.


Koliko često vidim veliku umjetnost u snu, ali kada se probudim ne mogu da je se sjetim, napisao je Direr

pola milenijuma

Smak svijeta u snu Albrehta Direra

*"U sadašnje vreme, koje prednost daje znaku nad onim što je označeno, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, pojavnosti nad suštinom… istinito se smatra profanim, a samo je iluzija sveta. Tačnije, sveto se uvećava u meri u kojoj istinito uzmiče, a iluzija pojačava, tako da najvišem stepenu iluzije odgovara najviši stepen svetosti“* — Fojerbah, iz predgovora za drugo izdanje Suštine hrišćanstva

1.
U društvima u kojima preovlađuju moderni uslovi proizvodnje, život je predstavljen kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu.

2.
Slike odvojene od svih aspekata života stapaju se u jedinstveni tok stvari, u kojem prethodno jedinstvo života više ne može ostvariti. Fragmentarno opažana stvarnost regrupiše se u novo, sopstveno jedinstvo, kao odvojeni lažni svet, predmet puke kontemplacije. Specijalizacija slika sveta dostiže vrhunac u svetu nezavisnih slika, koje obmanjuju čak i same sebe. Spektakl je konkretizovana inverzija života, nezavisno kretanje neživota.

3.
Spektakl se u isto vreme ispoljava kao sâmo društvo, kao deo društva i kao sredstvo objedinjavanja. Kao deo društva, to je fokusna tačka naše vizije i svesti. Sâma činjenica da je reč o odvojenom sektoru govori o tome da se nalazimo u domenu obmane i lažne svesti: jedinstvo koje spektakl postiže nije ništa drugo do zvanični jezik opšteg odvajanja.

4.
Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama.

5.
Spektakl se ne može shvatiti samo kao vizuelna obmana koju stvaraju masovni mediji. To je pogled na svet koji se materijalizovao.

6.
Sagledan u celini, spektakl je u isto vreme rezultat i cilj vladajućeg oblika proizvodnje. On nije samo dekor stvarnog sveta, već sâmo srce nestvarnosti ovog društva. U svim posebnim aspektima – vestima, propagandi, reklami, zabavi – spektakl predstavlja vladajući oblik života. To je sveprisutna afirmacija već napravljenih izbora, kako u oblasti proizvodnje, tako i u oblasti potrošnje vezane za tu proizvodnju. I oblik i sadržaj spektakla služe kao potpuno opravdanje uslova i ciljeva postojećeg sistema. Spektakl je i stalno prisustvo tog opravdanja, jer on uspostavlja monopol nad najvećim delom vremena koje ljudi provode van sâmog procesa proizvodnje.

7.
Sâmo odvajanje je sastavni deo jedinstva sveta, globalne društvene prakse podeljene na stvarnost i sliku. Društvena praksa, koja stoji naspram prividno nezavisnog spektakla, u isto vreme je i celina koja sadrži taj spektakl. Ali, unutrašnjni rascep izobličuje tu celinu, do te mere da spektakl izgleda kao njen jedini cilj. Jezik spektakla sastoji se od znakova vladajuće organizacije proizvodnje – znakova koji su u isto vreme i krajnji proizvod te organizacije.

8.
Odnos spektakla i konkretne društvene aktivnosti ne može se sagledati apstraktno: svaka strana te suprotnosti i sama je podeljenja. Spektakl, koji falsifikuje stvarnost, proizvod je sâme te stvarnosti. Obrnuto, stvarni život je materijalno prožet kontemplacijom spektakla i na kraju ga potpuno upija i počinje da se ravna po njemu. Objektivna stvarnost prisutna je u oba ta aspekta. I jedna i druga strana, ustanovljene na taj način, preobražavaju se u sopstvenu suprotnost: stvarnost se pojavljuje u granicama spektakla, a spektakl postaje stvarnost. To uzajamno otuđenje čini suštinu i temelj celokupnog postojećeg poretka.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8fa605c3-fe25-4180-b083-cee5f5b9e552)
Đon Mili, Žongler Sten Kejvenou, 1941.{.caption}

9.
U potpuno izokrenutom svetu, istinito je trenutak lažnog.

10.
Pojam spektakla povezuje i objašnjava širok spektar naizgled nepovezanih pojava. Prividna različitost i kontrasti između tih pojava izviru iz društvene organizacije pojavnosti, ispod koje treba prepoznati njenu pravu prirodu. Sagledan u njegovim okvirima, spektakl je afirmacija pojavnog i izjednačavanje celokupnog društvenog života ljudi s tom pojavnošću. Ali, kritika koja zahvata sâmu suštinu spektakla otkriva u njemu samo vidljivu negaciju života – negaciju koja je postala vidljiva.

11.
Da bismo opisali spektakl, njegov nastanak, način funkcionisanja i snage koje mu se suprotstavljaju, moramo napraviti neke veštačke razlike. U analizi spektakla prinuđeni smo da u izvesnoj meri koristimo jezik sâmog spektakla, utoliko što se krećemo kroz oblast metodologije društva koje sebe izražava kroz spektakl. Naime, spektakl je u isto vreme i jezik i program naše društveno-ekonomske formacije. To je istorijski trenutak u kojem smo zatečeni.

12.
Sâm spektakl predstavlja sebe kao široku i nedostupnu stvarnost koja nikada ne može biti dovedena u pitanje. Njegova jedina poruka glasi: „Ono što se vidi je dobro, ono što je dobro vidi se.“ Pasivni pristanak, koji spektakl zahteva, zapravo je već efikasno nametnut njegovim monopolom nad pojavnošću, načinom na koji se pojavljuje, koji ne ostavlja nimalo prostora za bilo kakav odgovor.

13.
Tautološki karakter spektakla potiče iz činjenice da su njegov cilj i njegova sredstva identični. To je sunce koje nikada ne zalazi nad carstvom moderne pasivnosti. Ono pokriva ceo globus, večito se kupajući u sopstvenoj svetlosti.

14.
Moderno industrijsko društvo je suštinski, a ne slučajno ili veštački spektakularno. Za spektakl – vidljivi odraz vladajućeg ekonomskog poretka – ciljevi su ništa, razvoj je sve. Spektakl ne teži ničemu drugom do sebi samom.

15.
Kao nezaobilazni pogon za pakovanje svega što se danas proizvodi, kao opšta artikulacija principa na kojima počiva sistem i kao razvijeni ekonomski sektor, koji direktno proizvodi sve veću količinu slika–stvari, spektakl je glavni proizvod današnjeg društva.

16.
Spektakl je u stanju da podredi sebi ljude, upravo zato što ih je ekonomija već potpuno podredila svojim ciljevima. Spektakl nije ništa drugo nego ekonomija koja se razvija zbog sebe same. To je, u isto vreme, veran odraz proizvodnje stvari i izobličujuće opredmećenje samih proizvođača.

17.
Prvi stepen u dominaciji ekonomije nad društvenim životom ispoljava se kao očigledna degradacija *biti* u *imati*: ljudsko ostvarenje više se ne izjednačava sa onim što neko jeste, već sa onim što poseduje. U sadašnjem stadijumu, kada društvenim životom potpuno dominira akumulirana ekonomska proizvodnja, dolazi do opšteg pomaka od *imati* ka *izgledati*: Sveukupno „imanje“ sada mora da obezbedi prestiž i postigne krajnji cilj kroz svoj pojavni oblik. U isto vreme, individualna realnost je postala društvena, u smislu da je potpuno zavisna od društvenih sila i oblikovana njima. Individualnoj stvarnosti je dopušteno da se pojavi samo kada zapravo nije stvarna.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/54b3aee5-6cd6-4477-9b07-bacfe5cbb7b8)
Đon Mili, Studija hoda sa amputiranom nogom, 1942.{.caption}

18.
Kada se stvarni svet preobrazi u puke slike, te slike postaju stvarna bića, koja efikasno podstiču hipnotičko ponašanje. Pošto je zadatak spektakla da nam preko različitih, specijalizovanih oblika posredovanja pokazuje svet koji se više ne može direktno doživeti, on neminovno, na prostoru kojim je nekada vladao dodir, daje prednost pogledu: najapstraktnije i najnepouzdanije čulo najbolje se prilagođava opštoj apstraktnosti sadašnjeg društva. Ali, spektakl nisu samo slike, niti samo slike i ton. To je sve što izmiče čovekovoj aktivnosti, sve što ometa i zavarava njegovu sposobnost preispitivanja i korekcije. To je suprotnost dijalogu. Spektakl se regeneriše svuda gde predstavljanje postaje nezavisno.

19.
Spektakl nasleđuje sve slabosti zapadnog filozofskog projekta, koji je uvek nastojao da aktivnost shvati kao predstavu; on je vezan za neprestani razvoj tehničke racionalnosti, koju je iznedrio taj isti oblik misli. Spektakl ne ostvaruje filozofiju, on svodi stvarnost na predmet filozofije; to je sav konkretni život ljudi sveden na spekulativni univerzum.

20.
Filozofija, moć odvojene misli i misao odvojene moći, nikada nije bila u stanju da prevaziđe teologiju. Spektakl je materijalna rekonstrukcija religiozne iluzije. Spektakularna tehnologija nije razvejala religiozne mitove u koje su ljudi projektovali svoje otuđene moći; ona ih je samo spustila na zemlju, tako da su čak i najsvetovniji aspekti života postali neprozirni i nepodnošljivi. Lažni raj, koji je nekada bio potpuna negacija zemaljskog života, više se ne projektuje u nebesa; on je ugrađen u sâm taj život. Spektakl je tehnološka verzija progona ljudskih moći u onostrano; to je vrhunac čovekovog unutrašnjeg odvajanja od samog sebe.

Prevod: Aleksa Golijanin{.caption}

Godine 1967. u knjizi "Društvo spektakla" francuski mislilac Gi Debor rekao je ono što mnogi uviđaju tek sada -  moderni spektakl je glavni oblik autoritarne vladavine tržišta. Prvih 20 paragrafa knjige dobra su uvertira za čitanje ovog moćnog djela

gi debor

Spektakl je glavni proizvod današnjeg društva

**1.** **Snažno i kontinuirano izražavanje nacionalizma**

Počev od isticanja zastave, preko nacionalnih simbola na odjeći, kao izraza patriotizma građana, fašistički režimi upotrebljavaju patriotske parole, slogane, simbole, nacionalističke pjesme. Prezir prema stranim uticajima koji se graniči sa ksenofobijom, prisutan je u njihovoj propagandi.

**2. Omalovažavanje ljudskih prava**

Fašistički režimi posmatraju ljudska prava kao beznačajnu vrijednost i prepreku ostvarivanju ciljeva vladajuće elite. Кroz ciljanu primjenu propagande prema javnosti, građanima je prihvatljivo kršenje ljudskih prava marginalnih grupa, pa čak i demonizacija onih čija su meta. Кada se napadi i zlostavljanje ne mogu sakriti od očiju javnosti, vlasti pribjegavaju skrivanju činjenica, poricanju i dezinformacijima.

**3. Identifikacija neprijatelja/žrtvenih jaganjadi u cilju mobilizacije masa**

Zajednička nit koja spaja ove režime je upotreba žrtvenih jaganjaca kao sredstvo da se skrene pažnja građana sa drugih problema, da prebace drugima krivicu za neuspjeh, i da kanališu frustraciju u kontrolisanim pravcima. Metodi nemilosrdne propagande prema žrtvama su veoma efikasne. Često autoritarni  režimi podstiču „spontane“ izlive gnijeva protiv ciljnih grupa. Obično su to komunisti, socijalisti, liberali, Jevreji, etničke i rasne manjine, kao i tradicionalni nacionalni neprijatelji, pripadnici drugih religija, sekularisti, homoseksualci. Pristalice ovih targetiranih grupa su shodno tome označeni kao „teroristi“ (izdajnici).

 **4. Prevlast vojske/pasionirani militarizam**

Vladajuće elite uvijek se poistovećuju sa vojskom i industrijskom infrastrukturom koja je podržava. Nesrazmjeran udio nacionalnih resursa se izdvaja za vojsku, čak i kada su potrebe domaće ekonomije akutne. Vojska je predstavljena kao izraz nacionalizma, a koristi se kad god je moguće da se afirmišu nacionalni ciljevi, zaprijeti drugim narodima, i poveća moć i prestiž vladajuće elite.

**5. Osioni seksizam**

Iz proste činjenice da političkom elitom i nacionalnom kulturom dominiraju muškarci, ovi režimi neminovno posmatraju žene kao građane drugog reda. Takva društva su odlučno protiv abortusa i veoma homofobična. Njihovi stavovi se ogledaju u drakonskim zakonima koji uživaju veliku podršku od strane zvanične crkve u zemlji, a u sprezi sa crkvom, režimi pravdaju svoje zloupotrebe.

**6. Кontrolisani mediji**

Neki režimi drže medije pod direktnom kontrolom i ne dozvoljavaju im da skrenu sa partijske linije. Drugi vrše suptilniju kontrolu medija. Metode pritiska su razne: kontrole dozvola za rad, ekonomski pritisak, zahtjevi za patriotsko izvještavanje ili otvorene prijetnje. Direktori masovnih medija su često politički povezani sa vladajućom elitom, zajedno sa njima prikrivaju od javnosti neuspjehe vlasti.

**7. Opsesija nacionalnom bezbjednošću**

Neizbježno, nacionalna bezbjednost je aparat pod direktnom kontrolom vladajuće elite. To je obično instrument ugnjetavanja, koji radi u tajnosti i nema nikakvih ograničenja. Akcije službe bezbjednosti su opravdane pod parolom zaštite „nacionalne bezbjednosti“, a ispitivanje njihovih aktivnosti je predstavljeno kao nepatriotski ili čak izdajnički čin.

**8. Tijesna povezanost religije i vlasti**

Za razliku od komunističkih režima, fašistički i autoritarni režimi nikada nisu proglašeni „bezbožničkim“ od strane njihovih protivnika. U stvari, većina režima je povezana sa vladajućom religijom u zemlji i odlučno se predstavlja kao branitelj te religije. Propaganda redovno stvara iluziju da je vladajuća elita zaštitnik vjere i protivnik „nevernika“. Činjenica da ponašanje vladajuće elite nije u skladu sa normativima te religije, je gurnuta pod tepih.

**9. Zaštita moći korporacija**

Iako je život običnih građana pod strogom kontrolom, slobodno poslovanje velikih korporacija nije ugroženo. Vladajuća elita posmatra korporativnu strukturu, kao način da obezbjedi ne samo vojnu proizvodnju (u razvijenim državama), već i dodatna sredstva društvene kontrole. Članovi ekonomske elite su često povlašćeni od strane političke elite, kako bi obezbjedili zaštitu uzajamnih interesa, posebno u suzbijanju prava osiromašenih građana.

**10. Snaga radnika je ograničena ili eliminisana**

Radničke organizacije su označene kao jedan centar moći koji mogu provocirati političku hegemoniju vladajuće elite i njenih saveznika iz korporative, te su neminovno slomljene ili nemoćne. Siromašni su građani drugog reda, izloženi sumnji ili otvorenom preziru.

**11. Omalovažavanje i suzbijanje intelektualaca i umjetnika**

Intelektualci i sloboda izražavanja su anatemisani od strane ovih režima. Intelektualne i akademske slobode se smatraju atakom na nacionalnu bezbjednost i patriotske ideale. Univerziteti su strogo kontrolisani, a politički nepodobni profesori proganjani ili eliminisani. Slobodoumne ideje ili kritike se snažno napadaju, ućutkuju ili slamaju. Ovim režimima, umjetnost i književnost treba da služe za sprovođenje nacionalnih interesa ili nemaju pravo na postojanje.

**12. Opsesija kriminalom i kažnjavanjem**

Većina ovih režima ima drakonski pravosudni sistem sa ogromnom zatvorskom populacijom. Policija se obično glorifikuje i ima skoro neograničenu moć, što joj dozvoljava ogromne zloupotrebe. Moć policije se koristi u montiranim političkim procesima protiv političkih protivnika. Strah i mržnja od kriminalaca ili „izdajnika“, često se koristi kao izgovor pred građanima za jačanje policijskih snaga.

**13. Nesputana korupcija**

Oni koji su u poslovnim krugovima ili bliski vlasti koriste svoj položaj da se obogate. Кorupcija je proces koji se razvija u oba pravca; elita vlasti dobija finansijske poklone i imovinu od ekonomske elite, koja zauzvrat uživa podršku vlade i monopol. Politička elita je u prilici da stekne imovinsku korist krađom nacionalnih resursa. Pod kontrolom državne bezbednosti i medija, ovakva korupcija je u velikoj meri nesputana i skrivena od očiju javnosti.

**14. Namješteni izbori**

Parlamentarni izbori ili istraživanja javnog mnjenja u ovakvim državama su obično lažirani. Uobičajeni metodi koji se koriste u cilju ostvarivanja željenog izbornog rezultata uključuju kontrole izbornog sistema, zastrašivanje pristalica opozicije, uništavanje ili krađu glasova.



Politikolog Lorens Brit je u svojoj studiji o fašizmu proučavao najpoznatije fašističke i autoritarne režime na svijetu. Koliko se njegovi nalazi podudaraju sa osobinama političkih sistema i društava jugoslovenskog prostora?

ante portas

Fašizam u 14 tačaka

KAO PRAZNE PIVSKE LIMENKE

Kao prazne pivske limenke i opušci

ugašenih cigareta prođoše mi dani.

Poput figura što promiču ekranom televizora

i nestaju, život mi tako prođe.

Kao automobili što hitahu brzo

autostradom

sa osmjesima djevojaka i muzikom sa radijâ...

I ljepota prođe kao model automobilâ

i pjesme s radijâ što bijahu u modi.

I ne ostade mi ništa od onih naših dana, ništa

do praznih limenki i ugašenih opušaka,

osmjeha sa požutjelih fotografija, pocijepanih ulaznica

i piljevine kojom se u osvit posipaju barovi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9c70346a-e19a-4489-952a-21083ce398bc)
Foto: B. Mandić{.caption}

U NOĆI OSVIJETLJENOJ RIJEČIMA

U noći osvijetljenoj riječima:
                                                 
PEPSI COLA                                                    

PALMOLIVE CHRYSLER COLGATE CHESTERFIELD

što se gase i pale, pale i gase,

svjetlost crvena zelena plava po hotelima

borovima i kinematografima,

redovnički se uzdižu u koru

i pale svoje fluorescentne svjetiljke

i otvaraju svoje goleme STRAŽNJICE i POHLEPE

preko miliona radija i televizora.

To su svjetiljke opreznih djevica što čekaju

muža u noći Sjedinjenih Država!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/83afd2ca-35a4-4b8c-9546-0e814bad6b35)
Foto: B. Mandić{.caption}


IZA MANASTIRA, POKRAJ PUTA

Iza manastira, pokraj puta 

nalazi se groblje starih stvari,

na njemu razbacano željezo zarđano,

komadi grnčarije, polomljene cijevi

i smotane žice, prazne kutije cigareta,

piljevina i cink, stare plastične 

kesice, razbijeni obruči,

čekajući poput nas vaskrsenje.


Prevod sa španskog: Jordan Jelić{.caption}

Ernesto Kardenal  (1925-2020) rodio se u nikaragvanskoj Granadi. Pjesnik, katolički sveštenik, teolog oslobođenja, socijalni aktivist i marksistički revolucionar. Jedan od najznačajnijih pjesnika Latinske Amerike. 

poezija oslobođenja

Ernesto Kardenal, tri pjesme


I	

Ako prihvatimo tezu da se socijalno vrijeme ubrzava, tj. da sve više nastojimo ubrzanjem tempa djelovanja (promjena) u životu nešto više napraviti u istoj jedinici vremena (akceleracija)... onda nam je jasno zašto nemamo vremena i zašto se posljedice ubrzanja djelovanja negativno odražavaju na ljudski život i život u prirodi. 

Jasno je i to da takvo ubrzanje ne može ići u nedogled. Zato se postavljaju pitanja, na primjer, kako će to uticati na budućnost čovječanstva? Je li moguće usporiti ličnu i društvenu aktivnost (ritam, brzinu) i kako bi to uticalo na budućnost zapadne civilizacije? Pitanje je, je li uopće više moguće usporavanje života – deceleracija? 

II

Načelo “jednostavne polaganosti” (sporosti) danas može biti problematično: na nivou pojedinca jer ne voli zastoje u saobraćaju ili redove na šalterima, a na razini društva jer neka politička rješenja taktikom “oklijevanja” i “otezanja” rješenja ne postižu pravi cilj, itd. 

Da bi društvo usporilo brzinu sistema, a time i života, najprije je potrebna svojevrsna konsenzusna odluka o tome. Možemo se samo nadati da će jednom i do toga doći. U protivnom, perspektive nisu optimistične. Nije riječ samo o individualnom usporavanju, nego usporavanju cijeloga društva, jer su te dvije razine međuzavisne. 

III

To ne znači da će svi pojedinci prihvatiti izbor usporavanja brzine života. Uvijek je u društvima bilo onih koji su živjeli (pre)sporo kao i onih koji su živjeli (pre)brzo u odnosu na društveni kontekst. Da bi se društvo svojevoljno i svjesno (a ne pod pritiskom rastućih problema ekološke krize) odlučilo na usporavanje, potrebna mu je i vremenska empatija (Zeitempathie), tj. uvažavanje i cijenjenje vremena prirode. 

Prikladnost prirodnog vremena načinu života i ritmu ljudskog organizma stvarala je tokom povijesti otpor povećanju brzine života društva. Štoviše, proklinjana je “tiranija mjerenja vremena”, odnosno sat, još od antičkog doba. Carl Honoré drži da se razvio svjetski pokret za usporavanje i prkos brzini. Za taj pokret, koji je 2002. godine brojio oko 12 miliona, “sporo” znači “lijepo”, ono je “vrlina”. 

IV

Pod usporavanjem ne mislimo na povratak unazad, na zaustavljanje čovjekova napretka, nego na modifikovanje postojećeg modela napretka koji sve brže “guta” resurse i sve više “odbacuje” otpad u okolinu, a čovjeka šalje u “antikvarijat”. 

U strukturi otpada modernog društva nisu samo materijali (predmeti), nego je sve više ljudi koji ne mogu fizički ili intelektualno pratiti i izdržati tempo rada i života. Zahtjev za inovacijama, posebno u vodećim tehnologijama, ugrožava i mlađe zaposlenike koji postaju potencijalni otpad na “ljudskom smetlištu”, “smetlištu ljudskih resursa” zvanom “berza rada” ili “biro za zapošljavanje” (ne računajući i one što kopaju po kontejnerima da bi preživjeli). Uopšte mislimo na smanjivanje entropijskih procesa. 


V

Odluka o promjeni orijentacije i tempa života trebala bi vremena da se započne sprovoditi, jednostavno zbog zakona inercije i potrebe prestrojavanja glavnih sektora post/modernog društva. Za takvu odluku potrebno je prethodno priznati postojanje unutar-civilizacijskog konflikta kao vremenskog konflikta. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5ec229dd-be5f-40e6-a6e2-2ed1f9d3056d)
Chris Burden, Doomed, 1975.{.caption} 

Tržište roba nije drugo nego tržište vremena, kompeticija različitih vremenskih formi. Što se brzina povećava to se konflikt vremena uvećava. Usporavanje (brzine života) moguće je na dva načina: produžavanjem vremena u kojemu obavljamo neku aktivnost (treba li spremati brzinska jela u par minuta; treba li sašiti ili skrojiti toliko haljina u jedinici vremena, itd.), odnosno smanjivanjem brzine aktivnosti unutar jedinice vremena (pitanje je treba li pojedinac raditi do granica lične izdržljivosti, snažeći se i različitim medikamentima; ili, je li potrebno u društvu proizvesti baš toliku količinu proizvoda u datom vremenu s tendencijom povećanja proizvodnje?). 


VI

Usporavanje ritma mora nastupiti najprije u ekonomiji, tamo gdje je započelo i gdje se diktira tempo rada i ubrzanje života. A prije ekonomije, mora se dogoditi promjena shvatanja u čovjekovoj glavi – ljudskoj svijesti – da je za održivi razvoj potrebna ekološka ekonomija. 

U ekologiji vremena ekološka ekonomija znači takvo shvaćanje ekonomije po kojemu je ekonomski sistem dio ekološkog sistema, te da ekonomija mora uskladiti ritam svojega vremena (proizvodnje i potrošnje) s vremenom “ekonomije prirode”. To je zahtjev koji nema nikakve, osim asocijativne, veze s primitivnim društvima, nego je upućen industrijskom društvu. Za početak, ekonomija treba smanjiti ritam i brzinu i tako utjecati na usporavanje brzine društva. 

VII

Tehnološke mogućnosti ekonomiji su na raspolaganju, ali ne i društveni mehanizmi koji će obuzdati stalno rastuću pohlepu. Zato je za usporavanje potreban i uticaj razvijene ekološke, što će reći i građanske, svijesti društva. 

Preuzeto iz: Ekologija vremena. Vrijeme kao integrativni i dezintegrativni čimbenik; Priredili: Normalizuj.me {.caption} 




Izvodi iz teksta hrvatskog sociologa Ivana Cifrića (1946-2018) o usporavanju kao nužnom preduslovu održivosti društvenog sistema. Usporavanje ritma mora nastupiti najprije u ekonomiji, ali prije ekonomije, mora se dogoditi promjena shvatanja u čovjekovoj glavi 

ekologija vremena

Sedam teza o ubrzanju i zašto moramo usporiti

Dragi Džejmse,

Pet puta sam počinjao ovo pismo i pet puta sam ga cepao. Sve vreme mi je pred očima tvoj lik, ujedno i lik tvog oca, mog brata. Poput njega, i ti si žestok, mračan, ranjiv, sumoran – sa vrlo izraženom namerom da zvučiš ratoborno, jer ne želiš da te iko smatra slabim. Možda si po tome nalik dedi, ne bih znao, ali i ti i tvoj otac fizički svakako mnogo ličite na njega. On je mrtav, nikada te nije video, i imao je užasan život – bio je poražen mnogo pre nego što je umro jer je u dubini duše zaista verovao u ono što su belci govorili o njemu. To je jedan od razloga zašto je postao toliko pobožan. Siguran sam da ti je tvoj otac nešto o tome već ispričao. Ni ti, ni tvoj otac ne ispoljavate nikakvu sklonost ka pobožnosti. Ti zaista pripadaš jednom drugom dobu, koje je delom nastupilo kada su crnci napustili polja i došli u ’gradove uništenja’, kako ih je nedavno preminuli E. Frenklin Frejzer nazvao. Možeš propasti samo ukoliko poveruješ da zaista jesi ono što belci nazivaju crnjom. Ovo ti govorim zato što te volim i molim te da to nikada ne zaboraviš.

Obojicu vas znam ceo život. Nosio sam tvog tatu u naručju i na leđima, ljubio ga i udarao po guzi, gledao kako uči da hoda. Ne znam da li ti ikoga poznaješ toliko dugo. Ali kada nekoga voliš, prvo kao bebu, potom kao dete, pa kao čoveka, stekneš neobičan odnos prema vremenu, ljudskom bolu i trudu. Drugi ljudi ne mogu da vide ono što ja vidim svaki put kada ugledam lice tvog oca, jer su ispod njegovog današnjeg lica sva njegova nekadašnja lica. Kada se nasmeje, ja vidim podrum kog se tvoj otac ne seća, kao i kuću koje se ne seća. Kada se smeje danas, ja čujem njegov dečji smeh. Kada psuje, setim se kako je jednom pao niz podrumske stepenice, kako je tada zapomagao, i setim se, kroz bol, njegovih suza koje bismo ja ili tvoja baka tako lako rukom obrisali. Ali ničija ruka ne može obrisati one nevidljive suze koje on danas lije, plač koji se čuje u njegovom smehu, govoru i pesmama. Znam šta je svet uradio mom bratu i znam da je on to jedva preživeo. Ali znam i nešto još gore, a to je zločin za koji optužujem ovu zemlju i sve svoje sunarodnike, i za koji im ni ja, ni vreme, ni istorija nećemo nikada oprostiti: to što su uništili i još uvek uništavaju stotine hiljada života, a da to ne znaju i ne žele da znaju. Čovek mora da bude, odnosno mora se truditi da postane, žestok i filozofski posvećen kada su u pitanju uništenje i smrt, jer je u tome najveći deo čovečanstva oduvek bio najbolji. (Ali zapamti: najveći deo čovečanstva nije čitavo čovečanstvo.) I nedopustivo je da kreatori pustoši istovremeno budu nevini. Upravo nevinost čini zločin.

Moj dragi imenjače, svi ti nevini i dobronamerni ljudi, tvoji sunarodnici, zaslužni su za to što si se rodio u uslovima koji nisu daleko od londonskih uslova koje je Čarls Dikens opisao pre više od stotinu godina. (Čujem kako hor nevinih uzvikuje: „Ne! To nije tačno! Kako si samo ogorčen!” Ali ja ovo pismo pišem tebi, pokušavajući da ti kažem kako da se nosiš sa njima, jer većina njih nije ni svesna tvog postojanja. Meni su poznati uslovi u kojima si rođen, jer sam se i ja u njima našao. Tvoji sunarodnici nisu, niti će. Tvoja baka je takođe sve to iskusila, ali nju niko još uvek nije optužio da je ogorčena. Predlažem nevinima da to sa njom provere. Nju nije teško naći. Tvoji sunarodnici ne znaju ni za njeno postojanje, iako je čitavog života radila za njih.)

Ti si rođen i došao si na ovaj svet pre nekih petnaest godina, i mada su tvoj otac, tvoja majka i baka, gledajući ulice kojima su te nosili i zureći u zidove unutar kojih su te podizali, imali puno pravo da budu nesrećni, oni to ipak nisu bili. Imali su tebe, Veliki Džejmse. Dali su ti moje ime, iako si, za razliku od mene, bio krupna beba – došao si na ovaj svet da bi te voleli. Da bi ti pružili ljubav odmah, snažno i zauvek, kako bi dovoljno ojačao za svet bez ljubavi. Zapamti to. Znam kako ti danas sve crno izgleda. Izgledalo je loše i tog dana, toliko loše da smo drhtali. Još uvek nismo prestali da drhtimo, ali da se nismo voleli, niko od nas ne bi preživeo. Sada ti moraš preživeti jer te mi volimo, moraš preživeti zbog svoje dece i dece svoje dece.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f459075c-4ffe-489a-b195-840478cf2136)

Ova nevina zemlja te je smestila u geto u kome je zapravo nameravala da te slomi. Moram precizno da objasnim šta tačno mislim kada to kažem, jer tu leži srž problema i uzrok spora koji imam sa ovom zemljom. Rođen si baš tu gde si rođen i čekala te je baš i jedino takva budućnost samo zato što si crn i ni iz jednog drugog razloga. Očekivalo se da su samim tim granice tvojih stremljenja zauvek zacrtane. Rođen si u društvu koje ti je brutalno jasno i na sve moguće načine davalo do znanja da si bezvredno ljudsko biće. Nije se očekivalo da težiš izuzetnosti – od tebe se očekivalo da sklopiš mir sa osrednjošću. Gde god se obreo, Džejmse, za ovo kratko vreme na zemlji, kazuju ti gde da ideš i šta da radiš (i na koji način), gde da živiš i koga da oženiš. Znam da se tvoji sunarodnici sada ne slažu sa mnom, čujem ih kako govore: „Preteruješ.” Ali oni ne znaju ništa o Harlemu, a ja znam. Kao što znaš i ti. Ne veruj nikome, pa ni meni – veruj samo svom iskustvu.

Zapamti odakle si došao. Ukoliko znaš odakle si došao, onda za tebe nema granica i možeš stići gde god poželiš. U tvom životu postoje određeni znaci i smernice koji su namerno postavljeni tako da te navedu da poveruješ u ono što belci govore o tebi. Molim te, pokušaj da zapamtiš da ono u šta oni veruju, kao i ono što čine, i zbog čega moraš da trpiš, ne svedoči o tvojoj inferiornosti, već o njihovoj nečovečnosti i njihovom strahu. Pokušaj da raščistiš, dragi Džejmse, u tom haosu koji danas divlja po tvojoj mladalačkoj glavi, kakva stvarnost se krije iza reči prihvatanje i integracija. Nema nikakvog razloga zbog kojeg bi trebalo da postaneš poput belaca i nema nikakve osnove za njihovu drsku pretpostavku da oni moraju prihvatiti tebe. Zaista strašna stvar, dragi moj, jeste to što ti moraš prihvatiti njih. Najozbiljnije to mislim. Moraš ih prihvatiti, i to s ljubavlju. Jer za te nevine ljude nema druge nade. Oni su, u stvari, još uvek zarobljeni u istoriji koju ne razumeju, a sve dok je ne budu razumeli, neće moći iz nje da se izbave. Morali su godinama iz bezbroj razloga da veruju da su crnci inferiorni u odnosu na belce. Mnogi od njih, čak, znaju da to nije baš tako, ali, kao što ćeš i sam videti, ljudima je vrlo teško da delaju u skladu sa onim što znaju. Delati znači biti posvećen, a biti posvećen znači biti u opasnosti. A u glavama većine belih Amerikanaca ta opasnost znači gubitak identiteta.



Pokušaj da zamisliš kako bi se osećao ukoliko bi se jednog dana probudio i video da sunce sija, a sve zvezde gore. Prestravio bi se, jer je to protivno zakonima prirode. Svaki preokret u vasioni je zastrašujući jer predstavlja ogromnu pretnju našem osećaju za vlastitu stvarnost. Crnac u svetu belaca ima ulogu neke nepokretne zvezde, ili nekog nepomičnog stuba – i kada se pomeri sa svog mesta, nebo i zemlja se uzdrmaju iz temelja. Nemoj da se bojiš. Rekao sam da je belcima namera da te slome u getu tako što ti neće dopustiti da mrdneš dalje od njihovih definicija, tako što nikada nećeš moći da izgovoriš svoje pravo ime. Ti si, kao i mnogi od nas, osujetio tu njihovu nameru. Ali usled nekog groznog zakona i užasnog paradoksa, ti nevini ljudi koji su verovali da će biti bezbedni ukoliko tebe utamniče, sada gube dodir sa stvarnošću. Ti ljudi su tvoja braća – tvoja izgubljena, mlađa braća. Ukoliko reč integracija ima ikakvo značenje, onda je to – ljubavlju primorati našu braću da vide sebe onakvima kakvi jesu, da prestanu da beže od stvarnosti i da počnu da je menjaju. Jer ovo je tvoj dom, moj prijatelju, i ne dozvoli da te odatle oteraju. Veliki ljudi su ovde činili velika dela, i tako će biti i ubuduće. Mi možemo od Amerike napraviti ono što ona mora da postane. Biće teško, ali, Džejmse, ti potičeš od snažnih seljaka, ljudi koji su brali pamuk, gradili brane na rekama, pravili železnice, i koji su uprkos najtegobnijim okolnostima postigli nepobitno i divljenja vredno dostojanstvo. Potičeš od velikih pesnika, najvećih posle Homera. Jedan od njih je rekao: Baš u trenutku kada sam pomislio da mi nema spasa / Moja tamnica se zatresla i moji okovi su spali.

Ti i ja znamo da ova zemlja slavi stogodišnjicu oslobođenja od ropstva – sto godina je brzo prošlo. Ne možemo biti slobodni dok oni ne budu slobodni. Bog te blagoslovio, Džejmse, i pomogao ti.

Tvoj stric, Džejms

Slavno pismo američkog pisca i aktiviste Džejmsa Boldvina sinu svog brata, povodom stogodišnjice ukidanja robovlasništva u SAD-u. Pismo je prolog preuzet iz knjige “Sledeći put vatra” (Darma Books, Beograd, 2019); Prevod: Ivana Maksić

pismo

Moja tamnica se zatresla

Najpre, naravno, treba pisati. Onda treba nastaviti sa pisanjem. Čak i kada to nikog ne zanima. Čak i ako imate utisak da nikoga nikad neće zanimati. Čak i kad se rukopisi nagomilaju u fiokama i kad ih zaboravite dok pišete nešto drugo.

Kad sam stigla u Švajcarsku, moja nada da ću postati pisac bila je maltene na nuli. Objavila sam, doduše, nekoliko pesama u jednom mađarskom časopisu, ali moje šanse, mogućnosti da objavim, tu su se završavale. Kada sam, posle dugogodišnjih napora, uspela da dovršim dva komada na francuskom, nisam znala šta ću s njima, gde ili kome da ih pošaljem.

Moj prvi komad, pod naslovom Džon i Džo, prikazan je u jednom lokalu, u kafeu kod pijace u Nešatelu. Petkom i subotom, posle večere, nekoliko glumaca amatera organizovali su „kabaretske večeri". Tako počinje moja „karijera“ dramskog pisca. Uspeh tog komada, koji se igrao nekoliko meseci, u to vreme me je veoma usrećio i ohrabrio me da nastavim da pišem.

Dve godine kasnije, još jedan moj komad postavljen je u pozorištu Tarantula, u Sent-Obenu, seocetu pored Nešatela. Glumci su ponovo amateri.

Moja ,,karijera" tu, izgleda, staje, i mojih desetak rukopisa polako žuti na polici. Na sreću, neko me savetuje da pošaljem tekstove na radio, i to je početak druge „karijere", radiofonskog autora. Tu se moji tekstovi već igraju, ili bolje rečeno, čitaju ih profesionalni glumci, a ja zaista primam novac za autorska prava. Između 1978. i 1983. Radio Romanske Švajcarske realizuje pet mojih komada, a čak sam imala naruždbinu povodom godine detinjstva.

Ipak ne odustajem od teatra. Godine 1983. pristajem da radim sa pozorišnom školom Kulturnog centra u Nešatelu. Moj rad se sastoji u tome da pišem komad po meri petnaestak učenika. Taj posao mi se mnogo dopada, prisustvujem svim probama.

Časovi počinju uglavnom raznoraznim telesnim vežbama. Te vežbe me podsećaju na vežbe koje sam upražnjavala kao dete, sa bratom ili drugaricom. Vežbe ćutanja, nepokretnosti, uz- državanja od hrane... Počinjem da pišem kratke tekstove o sećanjima na detinjstvo. U početku ne mislim da će ti kratki tekstovi postati knjiga. Pa ipak, dve godine kasnije, na mom stolu se nalazi velika sveska koja sadrži celovitu priču, sa početkom i krajem, kao pravi roman. Treba ga još daktilografisati, ispraviti, daktilografisati još jednom, izbaciti sve viškove, i popravljati i popravljati sve dok ne pomislim da se tekst nekom može predstaviti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/84c7b900-8b1b-4f7e-b0a7-b663095a143c)
Agota Krištog, foto: lecippe.ch{.caption} 

Ni tada ne znam šta bih s rukopisom. Kome da ga pošaljem, kome da ga dam? Ne poznajem nijednog izdavača, niti ikoga ko bi mogao da ga poznaje. Pada mi na pamet izdavačka kuća Laždom, ali jedan prijatelj mi kaže: „Treba početi od velike pariske trojke." Donosi mi adresu tri izdavačke kuće: Galimar, Grase, Sej. Pravim tri kopije rukopisa, spremam tri paketa, pišem tri istovetna pisma: „Gospodi- ne direktore..."

Dana kad sve to odnosim na poštu, objavljujem svojoj najstarijoj kćeri:

-Završila sam roman.

Ona kaže:

-Je li? I misliš da će ga neko objaviti?  Kažem:

-Hoće, sigurno. U to uopšte ne sumnjam. Ubeđena sam, uverena, da je moj roman dobar i da će biti objavljen bez problema. Zato sam više iznenadena nego razočarana kada, nakon četiri-pet nedelja, Galimar vraća moj rukopis, za njim i Grase, uz učtivu i bezličnu odbijenicu. Pomišljam da treba da počnem da tragam za adresama drugih izdavača, kada jednog novembarskog popodneva, dobijam telefonski poziv. S one strane žice je Žil Šarpantje iz izdavačke kuće Sej. Kaže mi da je pročitao moj rukopis, da godinama nije pročitao nešto tako lepo. Kaže mi da ga je nakon prvog čitanja pročitao još jednom i da želi da ga objavi. Za to je još potrebna saglasnost nekoliko osoba. Zvaće me za nekoliko nedelja. Zove me nedelju dana kasnije govoreći: „Spremam ugovor za vas".

Tri godine kasnije, šetam se po berlinskim ulicama sa svojom prevoditeljkom, Erikom Tophoven. Zastajemo pred knjižarama. U izlozima, moj drugi roman. Kod mene u kući, na jednoj polici, Velika sveska, prevedena na osamnaest jezika.

U Berlinu, uveče, organizovano je čitanje. Na njega će doći ljudi da me vide, čuju, da mi postave pitanja. O knjigama, o životu, o mojoj karijeri pisca. Evo odgovora na pitanje: pisac postajete ako pišete strpljivo i uporno, nikad ne gubeći veru u ono što pišete.


Poglavlje autobiografske povijesti "Nepismena" Agote Krištof (1935-2011) mađarske spisateljice koja je pisala na francuskom jeziku. Prevod: Bojan Savić Ostojić; Futura publikacije, Novi Sad, 2022.