U zemljama istočnog bloka spomenici Lenjinu bili su dio svakodnevice. Zato su u to vrijeme možda slabo i privlačili ikakvu pažnju. No, s padom režima pali su i spomenici  Lenjinu, što je ovjekovječeno u mnogim slikama i filmovima. Jedna Lenjinova statua nestala je u burlesknom stilu u komediji *Goodbye Lenin* Volfganga Bekera (2003), lebdeći okačena o ogromnu dizalicu. Nekoliko godina prije toga, u elegično-meditativnom filmu Tea Angelopulosa *Odisejev pogled* (1995), Lenjinova statua, razložena na djelove, plovi na čamcu kroz razorenu Jugoslaviju, niz rijeku u pravcu mora.

**GLAVA U PIJESKU**

U bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza Lenjinove statue padale su na različite načine. U Fridrihshajnu, dijelu Berlina, Lenjin je 1970, na stotu godišnjicu rođenja, dobio granitnu skulpturu visoku 19 metara. Impozantna statua, djelo ruskog umetnika Nikolaja Tomskog, krasila je upravo dovršeni Lenjinov trg, koji je poslije ujedinjenja promijenio ime u Trg Ujedinjenih nacija. Godine 1991. donijeta je odluka da se statua skloni, i to mimo volje jedne građanske inicijative i uprkos protivljenju stranaka s lijevog dijela političkog spektra. Da bi statua uopšte mogla da se skine s postolja, najprije ju je trebalo izbrisati sa spiska spomenika zaštićenih zakonom. Sámo uklanjanje spomenika sprovedeno je kao čisto birokratski čin pedantnog rasklapanja, demontiranja: kolosalna statua rastavljena je na 129 djelova i prebačena u šumu pokraj Migelskog jezera u Kepeniku, takođe dijelu Berlina, gdje je zakopana u pijesak.

Sasvim drugačije prošlo je rušenje Lenjinovog spomenika u Kijevu decembra 2013. Na vrhuncu protesta na Majdanu zauzete su zgrade vlade; demonstranti su napali spomenik Lenjinu, visok 3,5 metra, i svukli ga s postolja. Slike te javne simboličke egzekucije moćnog simbola u srcu političke moći obišle su svijet. Za razliku od mirnog premještanja i uklanjanja Lenjinovog spomenika u Berlinu, do kojeg je došlo po promjeni političkog sistema i koji je trebalo da označi radikalno nov početak, rušenje spomenika u Kijevu, u jeku političke borbe, bilo je nasilan čin političkog ikonoborstva. 

Kako će se uskoro pokazati, njega nisu toliko izveli proevropski orijentisani demonstranti s Majdana koliko antikomunistički orijentisani ukrajinski nacionalisti. Tim simboličkim činom trebalo je zapečatiti "kraj sovjetske okupacije", kako je to rekao jedan predstavnik nacionalističke stranke Svoboda. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8fafb058-8432-48b7-a31a-a9f725fa53f4)
Majdan, 2013. foto: AP{.caption} 

Rušenje spomenika može se inscenirati na sasvim različite načine. U Kijevu je rušenje spomenika pridobilo oblik nasilnog političkog čina s velikim simboličkim potencijalom, a njegove efektne slike i dalje su prisutne u vizuelnom pamćenju svijeta. Ta inscenacija bila je sastavni dio samog revolucionarnog pokreta i poslužila je kao oružje kojim su ubrzani politički prevrat i promjena sistema vrijednosti. 

U Berlinu su stvari bile sasvim drugačije: brižljivo rasklapanje Lenjinovog spomenika izgleda nam kao mjera koja je usledila tek pošto je sproveden raskid sa starim sistemom. Kao u pozorištu, tako se i u politici s vremena na vrijeme javlja potreba za izmjenom kulisa. U ovom slučaju važno je bilo ukloniti rekvizite koji su počeli da smetaju i preurediti pozornicu za potrebe nove političke ere. Tako su i posle 1945. iz javnog prostora brzo, tiho i neupadljivo nestali nacional-socijalistički simboli, poput Hitlerovih slika ili kukastih krstova. 


**ZABORAVLJENA BRONZA**

Međutim, političko uklanjanje tabuizovanih poruka i kontaminiranih relikata za potrebe novog političkog početka nije tako jednostavno kao rezultat i ne daje postupno zaboravljanje. Mnogo je toga što će u javnom prostoru i javnoj svesti potonuti samo da bi izronilo na nekom drugom mestu, u prostorima nesvjesnog i potisnutog: sjetimo se nacističkih suvenira po buvljim pijacama i radikalnih desničarskih parola i poruka na internetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44729110-c864-49dc-8fff-827fa8d4f5ba)
Buvlja pijaca u Podgorici, foto: Normalizuj{.caption} 

Povijest spomenika ne odvija se samo u periodu od postavljanja do skidanja, već je ponekad znatno duža nego što bismo to pretpostavili. Tako na primjer sudbina Lenjinove statue u Berlinu još nije bila zapečaćena zakopavanjem u Sedinskoj peščari u Kepeniku. Statua možda i jeste bila pod zemljom i nevidljiva, ali je njen duh i dalje hodio zemljom i stalno davao povoda novim fantazijama i umjetničkim projektima. 

Godine 2003. jedna građanska inicijativa predložila je da se statua trajno deponuje u napuštenom rudniku soli u Gorlebenu, inače predviđenom za skladištenje nuklearnog otpada, 2005. je Tomas Flirl, senator grada Berlina za kulturu, razmatrao mogućnosti da se spomenik smjesti u muzej, a 2009. javio se i plan da se glava Lenjinove statue iskopa i izloži u muzeju u citadeli u Špandauu, u zapadnom dijelu Berlina, zajedno s drugim odbačenim i zaboravljenim spomenicima. (...)

**PUTINOV SIGNAL**

U Rusiji je pokušaj da se Lenjin zaboravi bio znatno komplikovaniji, budući da se sve spomen-manifestacije u toj zemlji ravnaju prema Ruskoj revoluciji iz 1917. godine kao centralnom datumu. Posle sloma Sovjetskog Saveza Rusija je morala da se suoči s fundamentalnim problemom preorijentisanja i promjene vrijednosti. Rusija je morala temeljno da se redefiniše, a za to je morala da odbaci mitove na kojim je dotad počivala i zamijeni ih drugim - otprilike kao kad pokušavate da zamijenite motor u automobilu koji vozite.

Prva decenija posle perestrojke bila je zapanjujuće otvoren period traženja i razmatranja novih ideja u društvu, period u kom su se javili novi pogledi na sopstvenu istoriju i na budućnost. Međutim, ta faza ubrzo je završena. Jedan od signala za promjenu kursa bio je jedan govor koji je Putin održao 2004. godine i u kom je slom Sovjetskog Saveza nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom XX veka". Te su riječi bile nedvosmisleno upućene Evropskoj uniji kao izazov, jer Putin u njoj nije vidio samo profitera nego i uzročnika za to skandalozno pomjeranje težišta moći. Da bi povratila izgubljeni suverenitet, Rusija mora da postane jaka protivteža Evropskoj uniji i da stupa u nove saveze. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9606e5ab-ac04-4bba-8a75-42bc172fc1e6)
Foto: EPP{.caption} 

Po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. ustrojstvo ruske države doživelo je još jednu dalekosežnu promjenu: carevinu i komunistički režim naslijedila je nacionalna država. Sad je trebalo kompletno preurediti politički sistem, privredni poredak i društvo, pa u krajnjoj liniji i pamćenje nacije. Nacija kakvu znamo iz XIX veka počiva na svijesti o svojoj istoriji i na priči o porijeklu. U središtu se nalazi sopstveni identitet, koji se razlikuje od identiteta drugih nacija i koji je nastao tokom istorije. Zbog toga, kao i zbog prestrojavanja na kapitalističku privredu, ono što je dotad bilo u srcu saveza sovjetskih država, ono što ih je povezivalo i što je bilo sveto, naime, transnacionalna odanost Lenjinu i ruskoj revoluciji, moralo se izbrisati i zamijeniti nečim drugim. Pri tom se pokazalo da je brisanje lakši dio posla. Kao što smo vidjeli, Lenjinove statue mogle su se skinuti s postolja ili pažljivo rastaviti; mnoge su završile u jednom moskovskom parku, gdje danas uživaju u svojoj depolitizovanoj penziji.

**ZAMJENA PRAZNIKA**

Oktobarska revolucija 1917, koja se zbog prelaska na gregorijanski kalendar slavila 7. novembra, bila je najvažniji događaj u Sovjetskom Savezu, "zvjezdani čas čovječanstva i osvit novog doba". A onda je taj događaj preko noći trebalo izbrisati iz anala, a za to nije bilo dovoljno puko prepravljanje istorije, u kojem bi Putinovi istoričari relativizovali revoluciju i banalizovali je na nivo "državnog udara": morao se prepraviti i ruski kalendar s jubilejima i proslavama. Drugim riječima, morao je da nestane najvažniji i najomiljeniji praznik.

To je lakše namisliti nego učiniti, jer narod koji se tokom više od osam decenija navikao na praznik u novembru neće ga se tako lako odreći. Zato je Putin poslao svoje istoričare u arhive da u ruskoj istoriji pronađu neki novembarski događaj koji bi ga mogao zamijeniti. Istoričari su ustanovili da je od XVII veka nadalje postojao praznik koji je 1918. morao da ustupi mjesto novom prazniku revolucije. Za taj stari praznik, vezan za rusko-poljski rat 1612, jedva da su i istoričari znali, a kamoli obični građani Rusije, koji ni dan-danas nisu izgradili nikakav odnos prema njemu. Uprkos tome, taj je praznik 2005. godine uveden kao zamjena za Dan ruske revolucije, a na Crveni trg postavljen je nov spomenik. No, ono što se tog dana odigralo manje je važno od trenutka u kom se odigralo: presudna je bila mogućnost da se novim slobodnim danom "Narodnog jedinstva" popuni praznina nastala ukidanjem starog i poznatog Dana revolucije.

Novi praznik obezbjedio je odgovarajući datum za formiranje nacionalnog pamćenja, ali ne i odgovarajući sadržaj. Glavni sadržaj nove ruske nacije jeste novi mit o Staljinu, koji je u potpunosti odvojen od Revolucije i koji se slavi kao pobednik nad Hitlerom u Velikom otadžbinskom ratu. Taj mit o Staljinu ne obuhvata zločine njegovog režima. Za to što su milioni ljudi stradali zbog gladi koju su prouzrokovale njegova politika i njegove političke čistke nema mjesta u nacionalnom pamćenju Rusije.  Ako se uopšte i pominju, te žrtve se vode kao "mučenici modernizacije", takoreći kao kolateralna šteta napretka i njegovih blagodati. Isto važi i za milione ljudi deportovanih u Sibir: te žrtve Gulaga prepuštene su zaboravu i isto tako nemaju svoje mesto u novom nacionalnom pamćenju Rusije. U javnom prostoru nema spomenika, nema ploča koje upućuju na njihovu povijest: ona je svoje mesto pronašla u nekoj vrsti kontrapamćenja, u nevladinoj organizaciji Memorijal, gdje se čuva arhiv tog sjećanja koje je ostalo bez domovine. 

**STALJINOV POVRATAK**

Sa prelaskom s transnacionalne unije na jednu naciju, u Rusiji se sveto jezgro identiteta pomerilo s Lenjina na Staljina. No, datum koji danas garantuje "nacionalno jedinstvo" nije novi praznik 4. novembar (1612), već stari praznik 9. maj (1945), koji znatno efikasnije preuzima ulogu koju je nekad imao dan Ruske revolucije, 7. no-vembar. Devetog maja se širom Rusije slavi Staljinova pobjeda nad nacističkom Nemačkom. U Moskvi se organizuje velika vojna parada, s teškim ratnim naoružanjem, marševima, zastavama i dodjelom ordenja. Devedesetih godina je taj vid pominjanja polako bio počeo da blijedi, i to do te mjere da je država morala da angažuje mlade ljude kao oduševljene statiste, ali u poslednjih nekoliko godina sjećanje na Dan pobede steklo je novu popularnost.

Svedoci smo jedne neobične promjene: u trenutku kad živo sjećanje na 1945. godinu, sjećanje zasnovano na ličnim doživljajima, postaje sve blede zato što generacije ljudi koji su lično učestvovali u ratu polako nestaju iz društva, dolazeće generacije sa sve većom strašću počinju da se staraju o tom sjećanju. U takvom društveno proizvedenom obnavljanu sjećanja na 9. maj uspomene prelaze s preživelih na njihovu djecu i unuke, koji to sjećanje usvajaju, putem međugeneracijskog transfera ga prihvataju kao svoje. U ruskom nacionalnom pamćenju od Lenjina i crvene revolucije nije ostalo ništa, ali ponos na Crvenu armiju i Staljinovu pobedu nad Hitlerom i dalje ushićuje cjelokupno stanovništvo Rusije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea25bfd5-8dcf-4678-a8e4-c5555394444f)
"Besmrtni puk", Vladivostok, 2022, foto: TASS{.caption} 

Dosad su na proslavama povodom 9. maja u središtu bile veteranke i veterani s prsima punim ordenja. U međuvremenu na njihovo mesto dolaze njihovi potomci, koji zajedno s njima marširaju u povorci i nose fotografije palih očeva i rođaka kao dokaz za to da su pošli njihovim stopama. U tom "besmrtnom puku" lično, upravo tjelesno sećanje na istorijske aktere pretvara se u dugotrajno nacionalno pamćenje. Razlozi za tako ogromnu popularnost ovog praznika jasni su. Prije svega, nova nacija svoju glavnu referentnu tačku i sveto jezgro nalazi u herojskom pamćenju pobjednika, pamćenju koje može da natkrili i nadjača druga sjećanja, takođe vezana za Staljina: sjećanja na zločine progona i istrebljenja. 

A osim toga, 9. maj je jedini praznik koji ima kontinuitet i koji današnja ruska nacija može da preuzme iz perioda Sovjetskog Saveza i da nastavi da ga njeguje bez ikakvog prekida. Posle gubitka centralnog praznika Ruske revolucije i posle perioda dezorijentisanosti zbog radikalno preuređenog sjećanja ljudima je tim draže da mogu da se oslone makar na ovo.

Iz knjige Oblici zaborava, Biblioteka XX vek, BG, 2018{.caption} 






Kako je odanost ruskoj revoluciji zamijenjena nacionalnim mitom. Piše njemačka autorka Alaida Asman

(trans)nacionalno

Ruski zaokret od Lenjina prema Staljinu

Sine: neka te postave na položaj, a ti da ceniš to mesto. Neka ništa ne prođe s tvojim potpisom bez podmazivanja, jer svet pripada živim i spretnim, a raj blesavima. Ne daj ako tebi ne daju, a ako ti ne daju neka čekaju, jer njima će da se žuri: oni imaju zahuktale pogone i ne mogu da čekaju: ti možeš, ti imaš platu. 

Industrije? Usevi? Posao za nezaposlene? Neka se otvore oni, neka gaje oni, neka daju posao oni koji su eksploatatori: ti nisi, ti si blagorodan. I imaj na umu da funkcionera koji napusti svoj položaj više nema: bio pa prošao. Zato kažu „bivši ministar", „bivši predsednik", gde ono „bivše" briše. U toj reči počiva razlika između biti i ne biti. Tako da ne puštaj jedan položaj dok nemaš drugi, bolje pripremljen. 

Svoje podređene ponižavaj, a nadređenima samo niz dlaku, a kad tvoji nadređeni padnu, udri ih četkom kojom si ih timario, jer odanost je porok izdajnika. Kako ćeš izdati sopstvene interese zbog jednog bivšeg šefa?! Neko „bivši više nije. I penji se, penji, penji jer što se više budeš popeo, tvoja zemlja pada sve niže. Niko nije gore, ako nekog nema dole. 

Na intervjuima ne govori, nisi ti zaljubljena žena, i ne zaboravi da se danas sve snima; kaži da ali ne, zamuti vodu jer u bistroj vodi se ništa ne upeca. Drkaj narodu, ulizuj se moćnicima, plači sa oštećenima i svima obećavaj, obećavaj im, obećavaj im, a kad jednom budeš izabran na sve četiri strane sveta razglasi svoju ljubav za svoju zemlju, ali ako neko hoće da je kupi, prodaj mu je, a ako neće, založi je, jer će potonji naraštaji to da otplaćuju: budućnost je na mladima. 

Kuće, ulice, škole, bolnice, univerziteti, putevi koje si obećao, sve to ostavi kao mostove u vazduhu, da vise, između jedne i druge obale ničega. Bilo bi besmisleno da trošiš na opšta mesta raskoši ono što je za tvoje lične troškove: tvoje vile, tvoje avione, tvoje palate, tvoje palatice, tvoja ostrva, tvoje plaže, tvoje jahte, tvoje kurve, tvoju delikatesnu hranu. 

I kad budeš otišao, ako ikad odeš, seti se da će ono što ostaviš prohujati s narednim vihorom: novac u državnoj kasi lako isparava, kao terpentin. To, baš to, to bih savetovao svom sinu kad bih ga imao. 

Preveo Branko Anđić, izdavač: Laguna{.caption}

Odlomak iz romana "Provalija" kolumbijskog pisca i režisera Fernanda Valjeha

lektira

Sine, neka te postave na položaj

Ova knjiga nije manifest. Nema vremena za to. Ova knjiga je upozorenje. Svijet ne klizi, već galopira u novu transnacionalnu distopiju. A to je nešto što svijet izvan krugova nacionalne bezbjednosti nije u potpunosti shvatio. Ta činjenica se prikriva uz pomoć tajnosti, složenosti i veličine. Internet, naše najveće sredstvo emancipacije, pretvoreno je u najopasnije sredstvo podrške totalitarizmu, kakvo do sada nismo vidjeli. Internet je prijetnja ljudskoj civilizaciji. 

Ove promjene događaju se tiho, jer oni koji su svjesni toga što se dešava rade u industriji globalnog praćenja i nisu raspoloženi da javno govore o tome šta se dešava. Za nekoliko godina, ako se nastavi ovim putem, svjetska civilizacija postaće postmoderna distopija nadzora, i samo najvještiji pojedinci moći će da se izvuku iz nje. 

Zapravo, moguće je da je već tako. Mnogi pisci razmatraju šta internet znači za globalnu civilizaciju, ali griješe. Griješe jer im nedostaje perspektiva koju pruža direktno iskustvo. Griješe jer se nikada nisu sreli sa neprijateljem. Nijedan opis svijeta nije preživio prvi kontakt sa neprijateljem. Mi smo se upoznali sa neprijateljem. Tokom poslednjih šest godina *Wikileaks* je bio u sukobu sa gotovo svim moćnim državama. Mi poznajemo novu državu nadzora iz perspektive insajdera, jer smo razotkrili njene tajne. Znamo je i iz perspektive borca, jer smo od nje morali da štitimo svoje ljude, svoje finansije i svoje izvore. Znamo je i iz globalne perspektive jer imamo svoje ljude, sredstva i informacije u gotovo svim zemljama. Znamo je i iz perspektive vremena, jer se sa ovom pojavom borimo godinama i videli smo kako se iznova uvećava i širi.

To je invazivni parazit, koji se hrani društvima udruženim sa internetom. Proširio se našom planetom, zarazivši države i ljude prije toga. Šta treba da uradimo? Jednom davno na mjestu ni ovdje ni tamo, mi, konstruktori i građani mladog interneta razmatrali smo budućnost našeg novog sveta. Uvidjeli smo da će odnosi između ljudi biti posredovani našim novim svijetom, kao i da će se sama priroda država definisanih načinima razmjene informacija, ekonomskih vrijednosti i sile, takođe mijenjati. Uvidjeli smo i da je udruživanje postojećih državnih struktura i interneta stvorilo prostor za promjenu prirode države. 

Prvo, sjetimo se da su države sistemi kroz koje teče sila prinude. Frakcije u okviru države mogu se boriti za podršku, što dovodi do fenomena prividne demokratije, ali potpora države su sistemska primjena i izbjegavanje nasilja. Vlasništvo nad zemljom, imovina, iznajmljivanje, dividende, oporezivanje, sudske kazne, cenzura, autorska prava i robne marke su nešto što nam je nametnuto pod prijetnjom primjene državnog nasilja. Mi uglavnom nismo ni svjesni koliko smo blizu nasilju, jer svi stalno pravimo ustupke da bismo izbjegli to nasilje. 

Poput mornara na povjetarcu rijetko shvatamo da površina našeg svijeta leži na mračnim dubinama. U novom prostoru interneta, šta će biti posrednik sile prinude? Da li uopšte ima smisla postavljati ovo pitanje? Može li u tom prividnom prostoru, tom naizgled platonskom kraljevstvu tokova ideja i informacija, biti sile prinude? Sile koja može da mijenja istorijske zapise, prisluškuje telefone, razdvaja ljude, transformiše kompleksnost u krš i da podiže zidove kao okupaciona vojska? 

Platonska priroda interneta, protoka ideja i informacija je oslabljena njegovim fizičkim porijeklom. Njegove temelje čine optički kablovi koji se protežu po dnu okeana, sateliti koji kruže iznad naših glava, kompjuterski serveri koji se nalaze u zgradama od Njujorka do Najrobija. Poput vojnika koji je običnim mačem posjekao Arhimeda, i ova naoružana milicija može preuzeti kontrolu nad vrhuncem razvoja zapadne civilizacije našim platonskim kraljevstvom. Novi svijet interneta, izdvojen iz starog svijeta grubih atoma, čeznuo je za samostalnošću. Ali države i njihovi prijatelji preuzeli su kontrolu nad našim novim svijetom - kontrolom njegovih fizičkih potpora.

Države će, poput vojske oko naftnog izvora, ili carinika koji iznudi mito na granici, uskoro shvatiti kako da iskoriste fizičku kontrolu koju imaju nad tim vrijednim prostorom da bi se ubacile u ovo platonsko kraljevstvo. To će spriječiti nezavisnost o kojoj smo sanjali, a onda će, zaposjedanjem optičkih kablova i satelitskih stanica, preći na masovno presretanje tokova informacija našeg novog svijeta sve dok se se svaki čovkek, kao i svaki ekonomski i politički odnos ne upletu u jedinstvenu svjetsku mrežu. 

Država će se kao pijavica zakačiti na srce i nerve našeg novog društva, halapljivo će gutati sve odnose i komunikacije, svaku pročitanu internet stranicu, svaki poslati imejl ili svaku guglovanu misao, a zatim će pohraniti svo to znanje, milijarde dnevno presretnutih podataka u ogromnim tajnim skladištima, koje će im dati neslućenu moć. Iznova će kopati po tom blagu, kolektivnom intelektualnom učinku čovječanstva, sve sofisticiranijim pretraživačkim algoritmima. Time će njihovo blago postati sve vrijednije i maksimizirati nejednakost snaga presretača i presretnutog. Tada će primijeniti ono što su naučili u fizičkom svetu, da započinju ratove, navode bespilotne letelice, da manipulišu komitetima Ujedinjenih nacija i trgovinskim sporazumima, ali i da čine usluge svojim ogromnim mrežama industrijalaca, insajdera i prijatelja. 

Ali mi smo nešto otkrili. Naša jedina nada protiv totalne dominacije je da nam hrabrost, znanje i solidarnost pomognu u otporu. Ta neobična osobina fizičkog svijeta u kom živimo. Svijet vJeruje u šifrovanje. Jednostavnije je šifrovati informaciju nego dešifrovati je. Shvatili smo i da možemo koristiti to neobično svojstvo da bismo stvorili zakone novog svijeta. Da bismo izuzeli naše novo platonsko kraljevstvo iz baze koja je poduprta satelitima, podvodnim kablovima i onih koji ih kontrolišu. Da bismo ojačali naš prostor iza kriptografskog vela. Da bismo stvorili nove teritorije van dometa onih koji kontrolišu fizičku realnost, jer bi njihov pokušaj da nas prate zahtijevao beskonačne resurse. I na taj način proglasili bismo nezavisnost. 

Naučnici koji su radili na projektu Menhetn otkrili su da je univerzum omogućio stvaranje nuklearne bombe. To nije bio očigledan zaključak. Možda nuklerano oružje nije bilo u okvirima zakona fizike. Međutim, univerzum vJeruje u atomsku bombu i nuklearne reaktore. Te pojave dobile su blagoslov univerzuma, poput soli, mora i zvezda.

Slično tome, univerzum, naš fizički svijet ima to svojstvo koje omogućava pojedincu ili grupi pojedinaca da pouzdano, automatski, ili čak nesvesno, šifruju nešto tako da ni svi resursi, ni sva politička volja najvećih supersila na svijetu, ne mogu to dešifrovati. Ovi putevi kodiranja među ljudima mogu se tako zamrsiti i stvoriti oblasti koje će biti slobodne od sile prinude spoljnog svijeta. Slobodne od masovnog presretanja. Slobodne od državne kontrole. Na taj način se ljudi mogu suprotstaviti potpuno mobilisanoj supersili i pobijediti. Enkripcija otjelotvoruje zakone fizike i ne sluša prazne prijetnje država, kao ni transnacionalnih nadzornih distopija. Nije očigledno da svijet treba da funkcioniše na taj način. Ali univerzum se nasmiješio šifrovanju.

Kriptografija je krajnji oblik direktne, nenasilne akcije. Dok nuklearne sile mogu da primenjuju neograničeno nasilje nad milionima individua, kriptografija znači da neka država, čak i ako primjenjuje neograničeno nasilje, ne može da naškodi namjeri pojedinca da sačuva svoje tajne. Snažna kriptografija može da se odupre neograničenoj primeni nasilja. Nijedna primena sile prinude neće riješiti ni jedan matematički problem. Ali, možemo li iskoristiti ovu neobičnu činjenicu o našem svijetu i nekako je nadograditi da nam posluži kao unapređujući kamen temeljac za nezavisnost čovečanstva u platonskom kraljevstvu interneta? I dok se društva ujedinjuju sa internetom, da li se ta sloboda može ponovo odraziti i na fizičku realnost kako bi redefinisali državu? 

Treba se podsetiti da su države sistemi koji određuju gdje i kako se dosljedno primjenjuje sila prinude. Na pitanje koliko se prinudne sile iz fizičkog sveta može uliti u platonsko kraljevstvo interneta, odgovor daju kriptografija i ideali sajferpanka. Kako se države sjedinjuju sa internetom i kako budućnost naše civilizacije postaje budućnost interneta, moraćemo da redefinišemo odnos sile. Ukoliko to ne uradimo, univerzalnost interneta sjediniće čovečanstvo u jednu ogromnu mrežu masovnog nadzora i masovne kontrole. Moramo da podignemo uzbunu. Ova knjiga je krik stražara u noći.

Dok sam u kućnom pritvoru u Velikoj Britaniji čekao izručenje, 20. marta 2012. godine sam se sreo sa trojicom prijatelja i kolega stražara u nadi da naši ujedinjeni glasovi mogu probuditi grad. Moramo da razgovaramo o onome što smo naučili, dok vi, čitaoci, još imate šansu da i razumijete i reagujete na ono što se događa. Vrijeme je da se prihvatimo oružja našeg novog sveta i da se borimo za sebe i one koje volimo. Naš zadatak je da osiguramo samoopredjeljenje gdje god je to moguće, da zaustavimo nadolazeću distopiju gdje god možemo, i, ako sve drugo propadne, da ubrzamo njeno samouništenje.


Uvodni tekst knjige "Sajferpank sloboda i budućnosti interneta" koju je Julian Assange objavio 2012. godine kao plod razgovora koji su sa njim vodili internet aktivisti Jacob Appelbaum, Andy Müller-Maguhn and Jérémie Zimmermann.

uzbuna

Julian Assange: Krik stražara u noći

Pre dvadeset godina, budući veoma osetljiva uzrasta, skitao sam gradom Sankt-Peterburgom sa lažnim ispravama u džepu i bez kaputa, iako je bila ljuta zima. Istini za ljubav, kaput sam imao, ali ga iz principijelnih razloga nisam oblačio. U to vreme moju imovinu je predstavljalo nekoliko priča koliko kratkih toliko i riskantnih. Te priče sam nosio iz jedne redakcije u drugu, nikome nije padalo na um da ih čita, a ako su i dospevale pred nečije oči, izazivale su obrnutu reakciju. Urednik jednog časopisa mi je preko portira poslao rublju, drugi urednik je za rukopis izjavio da je najobičnija koještarija, ali da njegov tast ima trgovinu brašna i da se u toj trgovini mogu zaposliti kao šegrt. Odbio sam i shvatio da mi ne ostaje ništa drugo nego da pođem Gorkom.

U Petrogradu je tada izlazio internacionalistički časopis Letopis, koji je za nekoliko meseci postao naš najbolji mesečni časopis. Uređivao ga je Gorki. Pošao sam k njemu u Veliku monetnu ulicu. Srce mi je snažno lupalo i prestajalo da kuca. U čekaonici se okupilo najneobičnije društvo koje čovek može da zamisli: dame iz velikog sveta i takozvani „bosjaci", telegrafisti iz Arzamasa, duhoborci i radnici, ilegalci-boljševici, koji su se držali po strani. Prijem je trebalo da počne u šest časova. Tačno u šest vrata su se otvorila i ušao je Gorki, zaprepastivši me svojim rastom, mršavošću, snagom i dimenzijama ogromnog skeleta, modrinom sitnih i odlučnih očiju, inostranim odelom koje je na njemu stajalo kao džak, ali ipak elegantno. Rekao sam: vrata su se otvorila tačno u šest. Celog života je ostao veran toj tačnosti, vrlini kraljeva i starih, veštih, samouverenih radnika.

Posetioci u čekaonici su se podelili u dve grupe ― jedni su doneli rukopise, drugi su čekali da im se reši sudbina.

Gorki je prišao drugoj grupi. Korak mu je bio lak, nečujan, rekao bih graciozan, u rukama je držao sveske; na nekima je njegovom rukom bilo napisano više nego rukom autora. Sa svakim je govorio sabrano i dugo, slušao je sabesednika s beskrajnom pohlepnom pažnjom. Svoje mišljenje je izricao otvoreno i ozbiljno, birajući reči čiju smo snagu upoznali mnogo kasnije, po isteku godina i decenija, kada su te reči, pošto su u našoj duši prevalile dugi, neminovni put, po- stale životno geslo i pravac.

Pošto je završio sa autorima koje je već poznavao, Gorki je prišao nama i stao da skuplja rukopise. Letimično me je pogledao. Ja sam u to vreme predstavljao rumenu, punačku i nepre- vrelu mešavinu tolstojevca i socijal-demokrate, nisam nosio kaput, ali sam bio naoružan naočarima, uvijenim u uvoštavljeni konac.

Bio je utorak. Gorki je uzeo svesku i rekao:

 ― Po odgovor ― u petak.
   
Neverovatno su zvučale tada te reči... Obično su rukopisi truleli u redakcijama po nekoliko meseci, a najčešće ― večnost.

Vratio sam se u petak i zatekao nove ljude: kao i prvi put, među njima su bile kneginje i duhoborci, radnici i kaluđeri, pomorski oficiri i gimnazijalci. Ušavši u sobu, Gorki me je ponovo pogledao letimično, u magnovenju, ali me je ostavio za kraj. Svi su otišli. Ostali smo sami ― Maksim Gorki i ja, koji sam dospeo tu s druge planete, iz našeg vlastitog Marseja (ne znam treba li da objašnjavam da govorim o Odesi). Gorki me je pozvao u kabinet. Reči koje je tada izgovorio odlučile su moju sudbinu.

― Eksera ima malih, ― rekao je on ― a ima i velikih, kao moj prst. I on je prineo mojim očima dugački, snažno i nežno izvajani prst. Put pisca, poštovani pištolju (sa naglaskom na o), zasut je ekserima, pretežno povećih dimenzija. Njime se mora hodati bosonog, krvi će dovoljno isteći i iz godine u godinu će teći sve više. Vi ste slab čovek, vas će kupiti i prodati, vas će izmučiti, uspavati, i vi ćete uvenuti, pretvarajući se da ste rascvetalo drvo... Za poštenog čoveka, poštenog pisca i revolucionara, velika je čast da prođe tim putem, i ja vam, gospodine, za taj mučan čin dajem svoj blagoslov

Mislim da u mom životu nije bilo važnijih časova od onih koje sam proveo u redakciji Letopisa. Izašavši otud, potpuno sam izgubio osećaj za svoje telo. Po modrom, ljutom mrazu od trideset stepeni ispod nule trčao sam u bunilu ogromnim raskošnim hodnicima prestonice, otvorenim prema dalekom mračnom nebu, i došao sam sebi tek kada sam ostavio za sobom Crnu Rečicu i Novo Selo.

Prošla je ponoć i tek tada sam se vratio na Petrogradsku stranu, u sobu koju sam neposredno pre toga iznajmio od žene jednog inženjera, mlade, neiskusne žene. Kada je njen muž došao s posla i osmotrio moju zagonetnu i mladu personu, naredio je da se iz predsoblja uklone svi kaputi i kaljače i da se vrata između moje sobe i trpezarije zaključaju.

Dakle, vratio sam se u svoj novi stan. S druge strane zida bilo je predsoblje, lišeno kaljača i ogrtača koji su mu pripadali, duša je buktala i tresla se od grozničave radosti, koja je kao kakav tiranin tražila oduške. Nisam imao da biram. Stajao sam u predsoblju, nečemu se smeš kao i neočekivano otvorio vrata trpezarije. Inženjer i njegova žena su pili čaj. Ugledavši me u taj pozni čas, prebledeli su, osobito su im prebledela čela.

„Počelo je", pomislio je inženjer i pripremio se da skupo proda svoju kožu.

Načinio sam dva koraka prema njemu i rekao kako je Maksim Gorki obećao da će objaviti moje priče.

Inženjer je shvatio da se prevario kada je ludaka pomešao s lopovom, i još većma prebledeo.

― Pročitaću vam svoje priče, ― rekao sam sedajući i primičući tuđu čašu čaja, one koje je on obećao da će objaviti... 

Kratkoća sadržine nadmetala se u mojim delima sa odlučnim odsustvom učtivosti. Deo njihov, na sreću pristojnih ljudi, nije se pojavio. Izrezana iz časopisa, poslužila su kao povod moga pozivanja na sud, na osnovu dva paragrafa u isti mah zbog pokušaja obaranja postojećeg poretka i zbog pornografije. Suđenje je trebalo da se održi marta 1917. godine, ali moj advokat narod se krajem februara pobunio, spalio optužnicu, a zajedno s njom i samo zdanje okružnog suda.

Aleksej Maksimovič je tada stanovao na Kronverškom prospektu. Donosio sam mu sve što sam pisao, a pisao sam i po jednu priču dnevno (kasnije sam morao da se odreknem ovog sistema, da bih se uvalio u drugu krajnost). Gorki je sve čitao, sve odbacivao i zahtevao da nastavim. Najzad smo se obojica umorili, i on mi je rekao svojim prigušenim basom:

― Iz priloženog se jasno vidi da vi, gospodine, ništa ne znate, ali mnogo naslućujete... Stoga pođite među ljude.

I ja sam se sledećeg dana probudio kao dopisnik jednog nerođenog lista, sa dvesta rubalja na ime selidbenih troškova u džepu. List se nije rodio, ali mi je novac na ime selidbenih troškova dobro došao. Moj službeni put je trajao sedam godina, mnogo puteva sam prevalio, mnogim bitkama bio svedok. Sedam godina kasnije, pošto sam se demobilisao, učinio sam drugi pokušaj sa objavljivanjem i od njega dobio pisamce: „Sad se može početi".

I ponovo, strasno i neprekidno, stala je da me podstiče njegova ruka. Taj zahtev neprestano i po svaku cenu uvećavati broj potrebnih i lepih stvari na zemlji on je postavljao pred hiljade ljudi koje je sam otkrio i odgajio, a preko njih i čovečanstvu. Opsedala ga je neviđena, bezgranična strast prema ljudskom stvaralaštvu, koja ni za trenutak nije slabila. Patio je kada bi se ispostavilo da je čovek od koga je mnogo očekivao jalov. I srećan, trljao je ruke i namigivao svetu, nebu, zemlji, kada bi iz varnice buknuo plamen...

Preveo Milivoje Jovanović{.caption}

Kratka priča Isaka Babelja "Početak", objavljena 1937. godine u časopisu Литературная Газета 

Isak Babelj

Put pisca zasut je ekserima

Taj dečak, rekao mu je S., bio je sin Marine Cvetajeve. Marina Cvetajeva i Mandeljštam su za O.-a najveći ruski pesnici. Posmatrati fotografiju iz perspektive hiljadu devetsto sedamdeset i četvrte, za njega znači zamišljati njen nepostojeći život, koji se završio hiljadu devetsto četrdeset i prve kada se obesila. Tokom niza godina između građanskog rata i svoje smrti, živela je u ruskim emigrantskim krugovima u Francuskoj, u istoj zajednici u kojoj je odrastao S., koji ju je poznavao i koji je bio drug njenog sina, Mura. Marina Cvetajeva koja je napisala: „Možda je bolji način / Da se pobedi vreme i svet / Samo proći i ne ostaviti trag – / Proći i ne ostaviti senku / na zidu…“; koja je napisala: „Meni ovo nije trebalo, ne / ovo (ali slušajte, tiho,/ potrebu osećaju tela / a mi smo sada samo duhovi)…; koja je napisala: „U ovom najhrišćanskijem od svih svetova / svi pesnici su Jevreji.“

Kada su se O. i njegova supruga hiljadu devetsto sedamdeset četvrte vratili u Njujork, preselili su se u stan na Riversajd drajvu. U njihovoj zgradi je između ostalih stanara živeo i jedan stari Rus, lekar po imenu Grigorij Altšuler, duboko zašao u osamdesete, koji se još uvek bavio istraživačkim radom u jednoj od gradskih bolnica i koji je, zajedno sa svojom ženom, gajio veliko interesovanje za rusku književnost. Otac doktora Altšulera bio je Tolstojev lični lekar i na zidu njegovog stana na Riversajd drajvu, iznad jednog stola, visila je ogromna fotografija bradatog pisca, s prikladnom posvetom njegovom prijatelju i lekaru, ispisanom podjednako ogromnim slovima. Iz razgovora s mlađim Altšulerom, O. je saznao nešto što mu se činilo ništa manje neobično. U jednom malom selu u blizini Praga, usred zime hiljadu devetsto dvadeset i pete, taj čovek je pomagao Marini Cvetajevoj na porođaju, kada je rodila sina, istog onog koji je porastao i postao dečak na fotografiji na S.-ovom zidu. I ne samo to: u čitavoj njegovoj lekarskoj karijeri, to je jedina beba kojoj je on pomogao da dođe na svet.
 
„Bila je noć“, napisao je nedavno doktor Altšuler, „poslednji dan januara, hiljadu devetsto dvadeset i pete… Padao je sneg, užasna oluja je zavejala sve. Jedan dečak, Čeh, dotrčao je iz sela u kome je Cvetajeva tada živela sa svojom porodicom, iako njen muž tada nije bio s njom. Njena kći je pošla zajedno s ocem. Marina je bila sama.

Dečak je utrčao u sobu i rekao: ’Panji Cvetajeva hoće da odmah dođete kod nje jer su trudovi već počeli! Morate da požurite, krenulo je.’ Šta sam mogao da kažem? Brzo sam se obukao i krenuo kroz šumu, sneg mi je bio do kolena, oluja je besnela. Otvorio sam vrata i ušao. Pod čkiljavim svetlom jedne električne sijalice video sam gomile knjiga naslaganih u jednom uglu sobe; gotovo da su stigle do tavanice. U drugom uglu, nabacano smeće nagomilano tokom nekoliko dana. A tu je bila i Marina koja je palila cigaretu na cigaretu; porođaj je bio počeo. Veselo me je pozdravila: ’Skoro da ste zakasnili!’ Osvrnuo sam se po sobi pokušavajući da pronađem nešto čisto, i komad sapuna. Ništa, nijedne čiste maramice, ničega. Ležala je u krevetu, pušila i smešila se govoreći: ’Rekla sam vam da ćete me vi porađati – došli ste, i sad je to vaša briga, ne moja…’

Sve je išlo prilično glatko. Ipak, pupčana vrpca je bila toliko jako stegnuta oko bebinog vrata da je jedva disala. Bila je plava…

Očajnički sam pokušavao da joj uspostavim disanje i najzad uspeo; više nije bila plava već ružičasta. Čitavo to vreme, Marina je pušila, ćutala, reč nije progovorila, neprestano je gledala u bebu, u mene…

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c3d5e4eb-5831-43be-99fe-d1c5e016cb86)
Cvetajeva sa sinom, 1936; foto: dommuseum.ru {.caption}

Vratio sam se narednog dana i potom obilazio dete svake nedelje još mnogo sedmica. U jednom pismu (10. maj, 1925) Marina je napisala: ’Sve što se tiče Mura, Altšuler obavlja sa ponosom i ljubavlju. Pre jela, Mur dobija jednu kafenu kašičicu limunovog soka bez šećera. Hrani se po sistemu profesora Černija koji je za vreme rata u Nemačkoj spasao hiljade novorođenčadi. Perkusijom, auskultacijom, nekim aritmetičkim kalkulacijama. Meni zatim zapisuje kako da hranim Mura naredne nedelje, šta da mu dajem, koliko butera, koliko limuna, koliko mleka, kako da postepeno povećavam količine. Kad god dođe, seća se šta je dao prošlog puta, i nikada ne nosi nikakve beleške… Ponekad imam ludu želju da ga jednostavno poljubim u ruku…“

Dečak je brzo rastao i postao zdravo dete koga su majka i njeni prijatelji obožavali. Poslednji put sam ga video kad još nije bio napunio godinu dana. Marina se tada preselila u Francusku i ostala da tu živi narednih četrnaest godina. Žorž (Murovo zvanično ime) je krenuo na školovanje i ubrzo postao predani izučavalac književnosti, muzike i slikarstva. Godine hiljadu devetsto trideset i šeste njegova sestra Alja, idući za svojim ocem, napušta porodicu i Francusku, i odlazi u Sovjetsku Rusiju. Marina je u Francuskoj ostala s malim sinom…uz ogromne teškoće, finansijske i moralne. Hiljadu devetsto trideset i devete zatražila je sovjetsku vizu i zajedno sa sinom vratila se u Moskvu. Dve godine kasnije, u avgustu hiljadu devetsto četrdeset i prve, njen život je dostigao svoj tragični kraj…

Rat je još uvek trajao. Mladi Žorž Efron bio je na frontu. ’Zbogom književnosti, muzici, školi’, pisao je svojoj sestri. Pisma je potpisivao sa „Mur“. Bio je hrabar, smeo borac, učestvovao je u mnogim bitkama, i umro je u julu , hiljadu devetsto četrdeset i četvrte, kao jedna od brojnih žrtava bitke kod sela Drujka, na zapadnom frontu. Bilo mu je tek dvadeset godina.“

*Prevod sa engleskog: Ivana Đurić Paunović*



U čast nedavno preminulog američkog pisca Pola Ostera objavjujemo odlomak iz njegove prve knjige "Otkrivanje samoće" (1982)

In memoriam

Pol Oster: Otkrivanje samoće

Ekonomsko bezvlašće kapitalističkog društva kakvo danas postoji, po mom mišljenju, pravi je izvor zla. Pred nama vidimo golemu zajednicu proizvođača, članova društva koji neprestano teže jedan drugoga lišiti plodova njihovog kolektivnog rada - ne silom, već vjernim pokoravanjem s legalno utemeljenim pravilima. Ovdje je važno shvatiti da sredstva za proizvodnju - to jest, cjelokupni produktivni kapacitet potreban za proizvodnju potrošne robe kao i dodatna kapitalna dobra - mogu legalno biti, i većinom i jesu, privatna imovina pojedinaca.

Radi jednostavnosti, u raspravi koja slijedi “radnicima” ću nazvati sve one koji ne učestvuju u vlasništvu sredstava za proizvodnju - iako ovo ne odgovara popularnoj upotrebi termina. Vlasnik sredstava za proizvodnju je u poziciji da kupi radničku moć radnika. Prilikom korištenja sredstava za proizvodnju, radnik proizvede novu robu koja postaje vlasništvo kapitalista. U ovom procesu najznačajnija je tačka odnosa između onoga što radnik proizvede i koliko je plaćen, oboje mjereno prema stvarnoj vrijednosti. Ukoliko je ugovor o radu “slobodan,” koliko radnik primi nije određeno stvarnom vrijednošću robe koju proizvede, već njegovim minimalnim potrebama, kao i potrebama kapitaliste za radnom snagom što je povezano sa brojem radnika koji se nadmeću za posao. 

Važno je razumjeti da plata radnika ni u teoriji nije određena vrijednošću proizvedenog proizvoda. Privatni kapital se koncentriše tek u nekoliko ruku, djelimično zbog takmičenja između kapitalista, i djelimično zato što tehnološki razvoj i pojačana podjela rada ohrabruju formaciju većih jedinica proizvodnje na štetu manjih. Rezultat ovakvog razvoja događaja je oligarhija privatnog kapitala čije se goleme moći ne mogu efikasno kontrolisati čak ni u demokratski organizovanom političkom društvu. Činjenica je da su članovi zakonodavnih tijela izabrani od političkih stranaka pod raznim uticajima i uveliko finansirani od privatnih kapitalista koji odvajaju biračko tijelo od zakonodavstva iz mnogih praktičnih razloga. Posljedica je da “predstavnici naroda’’ zapravo ne štite dovoljno interese neprivilegovanih / potlačenih djelova populacije. Nadalje, u sadašnjim uslovima, privatni kapitalisti neizbježno kontrolišu, direktno ili indirektno, glavne izvore informisanja (novine, radio, obrazovanje). Zato je tako ekstremno teško, i doista najčešće zapravo nemoguće, da individualni građanin dođe do objektivnih zaključaka i inteligentno/informisano upotrijebi svoja politička prava.

Situacija koja prevladava u ekonomiji utemeljenoj na privatnom vlasništvu kapitala tako je okarakterizovana sa dva glavna principa: prvi, sredstva za proizvodnju (kapital) su privatna i
vlasnici se njima služe kako žele; drugo, ugovor o radu je slobodan. Naravno, nema takvog društva koje bi bilo čisto kapitalističko u ovome smislu. Posebno, treba uočiti da su radnici, preko duge i gorke političke borbe, uspjeli osigurati nešto poboljšan oblik “slobodnog ugovora o radu” za određene kategorije radnika. Ali u cjelini, savremena ekonomija ne razlikuje se mnogo od “čistog” kapitalizma.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/61cc440f-6ab8-490c-961e-046569669fbf)
Foto: Princeton.edu{.caption} 

Proizvodnja se vrši za zaradu, ne za upotrebu. Nije osigurano da svi sposobni i svi koji žele raditi uvijek budu u stanju pronaći posao: “vojska nezaposlenih” gotovo uvijek postoji. Radnik je neprekidno u strahu od gubitka svoga posla. Budući da nezaposleni i loše plaćeni radnici ne predstavljaju profitabilno tržište, proizvodnja potrošačkih roba je ograničena, a posljedica su velike teškoće. Tehnološki napredak često rezultira s više nezaposlenosti umjesto da smanji teret posla za sve. Profit kao motiv i takmičenje među kapitalistima odgovorni su za nestabilnost u akumulaciji i korišćenju kapitala, što vodi do porasta ozbiljnih depresija. Neograničeno takmičenje dovodi do velikog rasipanja radne moći, uz sakaćenje društvene svijesti pojedinaca, što sam ranije naveo.

Ovo sakaćenje pojedinaca smatram najgorim zlom kapitalizma. Naše cijelo školstvo boluje od ovog zla. Pretjeran takmičarski duh se uliva u studenta, koji je obučavan da pohlepno obožava uspjeh kao pripremu za njegovu buduću karijeru. Uvjeren sam da postoji samo jedan način za elimininaciju ovih najozbiljnijih zala, naime putem osnivanja socijalističke ekonomije, praćene školskim sistemom koji bi bio usmjeren prema društvenim ciljevima. U takvoj ekonomiji, sredstva za proizvodnju su u vlasništvu samog društva i korištena su planski. Planska privreda, koja prilagođava proizvodnju prema potrebama zajednice, dijelila bi potreban posao između svih radnika sposobnih za rad i garantovala bi egzistenciju svakom čoveku, ženi i djetetu. Obrazovanje pojedinca, uz promovisanje njegovih urođenih sposobnosti, pokušalo bi razviti u njemu osećaj odgovornosti za njegove bližnje, umjesto glorifikacije moći i uspjeha u našem sadašnjem društvu.

Ipak, neophodno je sjetiti se da planska privreda još ne znači socijalizam. Sama planska privreda kao takva mogla bi biti popraćena potpunim ropstvom pojedinca. Dostignuće socijalizma zahtjeva rješenje nekih vrlo teških društveno-političkih problema: kako je moguće, s obzirom na dalekosežnu centralizaciju političke i ekonomske moći, spriječiti birokratiju da postane omnipotentna i svekontrolišuća? Kako zaštititi prava pojedinca i ostvariti demokratsku protivtežu moći birokratije? Jasno poimanja ciljeva i problema socijalizma od najveće je važnosti u našem prelaznom dobu. Budući da je, u sadašnjim prilikama, slobodna i nesputana rasprava ovih problema potpala pod moćan tabu, smatram stvaranje ovog časopisa važnom društvenom uslugom.

Dio članka objavljenog u maju 1949. godine, u prvom broju američkog časopisa Monthly Review 

esej

Albert Ajnštajn: Zašto socijalizam?

Zalasci sunca su ogromne duge koje traju jedan sat. Godišnja doba ovde više nemaju smisla: ujutru je proleće, u podne leto, a noći su u pustinji hladne ali nikad nije zima. Nekakva obustavljena večnost vlada tu gde se godina obnavlja svakog dana. S izvesnošću da će tako biti svakog dana, da će u svaki suton biti ta duga u svim bojama spektra u kojoj se svetlost, pošto je celog dana vladala u svojoj nedeljivosti, ponovo uveče razlaže na sastavne boje pre nego što nestane. Boje koje su već sadržane u trenutnoj dugi koja se pali na vetru na kresti paciflčkih talasa. 

Nepovrediva milost podneblja, jedinstvena draž jedne prirode koja kruniše besmisleno bogatstvo ljudsko. Ova je zemlja beznadežna. Čak je i smeće u njoj čisto, saobraćaj kao podmazan, cirkulisanje smireno. Latentno, laktalno, letalno – takva likvidnost života, likvidnost znakova i poruka, takva fluidnost tela i kola, takvo plavetnilo kosa i takvo obilje mekih tehnologija Evropljanina čine sanjarem o smrti i ubistvu, o motelima za samoubice, orgy and cannibalism, da bi porazio to savršenstvo okeana, svetlosti, tu besmislenu lakoću življenja, hiperrealnost svega ovdašnjeg. Otud fantazam seizmičke pukotine i survavanja u Pacifik, koje bi dokrajčilo Kaliforniju i njenu kriminalnu i skandaloznu lepotu. Jer nepodnošljivo je preživeti teškoću post janja samo u fluidnosti neba, litica, jedrenja na dasci, pustinja, samo uz pretpostavku sreće.

Ali čak je i seizmički izazov samo flert sa smrću, i još se ubraja u prirodne lepote, poput istorije ili revolucionarne teorije, čiji se hiperrealistički odjek ovde gasi s nenametljivom draži prethodnog života. Jedino što ostaje od surovog i istorijskog prohteva: ovaj grafit na plaži, naspram pučine, koji se više ne obraća revolucionarnim masama, već nebu i pučini i transparentnim pacifičkim božanstvima:

PLEASE, REVOLUTION!

No, da li je slučajno što najveća pomorska baza, baza sedme pacifičke flote, sušte inkarnacije američke dominacije svetom i najveće vojne snage sveta, predstavlja deo ove izazovne lepote? Baš tu gde duva prelepa magija Santa Ane, pustinjski vetar koji prelazi preko planina da bi se u njima zadržao četiri-pet dana, zatim razvejao maglu, spržio zemlju, zapalio more i zgazio ljude naviknute na izmaglicu – najlepša stvar u Santa Ani jeste noć na plaži u kojoj se kupate kao usred dana i poput vampira pocrnite na mesečini.

Ova je zemlja beznadežna.

Mi fanatici estetike i smisla, kulture, mirisa i zavođenja, mi za koje je lepo jedino ono što je duboko moralno, i zanosno jedino herojsko razlikovanje prirode i kulture, mi koji smo nepopravljivo vezani za draži kritičnosti i transcendencije, doživljavamo mentalni šok i nečuveno olakšanje kad otkrijemo koliko je opčinjavajući ne-smisao, to vrtoglavo otkačinjanje koje vlada kako u pustinjama tako i u gradovima. Kad otkrijemo da se može podjednako, uživati u ukidanju svake kulture i ushićivati se krunisanjem nezainteresovanosti.

Govorim o američkoj pustinji i gradovima koji to nisu… Nema oaza, nema spomenika, neodređeno putovanje mineralnosti i autoputeva. Svuda: u Los Anđelesu ili Tventi Najn Palmsu, Las Vegasu ili Borego Springsu… Umesto puste želje – pustinja. Želja je još nešto nabijeno prirodnošću, živimo od njenih ostataka u Evropi, i od ostataka jedne kritičke kulture u agoniji. Ovde su gradovi pokretne pustinje. Nema spomenika, nema istorije: ushićenje pokretnim pustinjama i simulacijom. Ista sirovost u neprekidnim i nezainteresovanim gradovima kao u nedirnutoj tišini Bedlendsa. Zašto je LA, zašto su pustinje tako zadivljujuće? Zato što je u njima razrešena sva dubina – sjajna, pokretna i površna neutralnost, izazov smislu i dubini, izazov prirodi i kulturi, potonji hiper-prostor, ubuduće bez porekla, bez referenci. U svemu tome nema draži, nema zavođenja. Zavođenje je negde drugde, u Italiji, u izvesnim predelima koji su postali slike, kulturalizovanog i profinjenog crteža koliko i gradovi i muzeji koji ih čuvaju. Opisani, ocrtani, izuzetno zavodljivi prostori, gdeje smisao toliko istančan daje napokon postao ukras. Ovde je upravo obrnuto: nema zavođenja, već apsolutna zadivljenost, zadivljenost pred nestajanjem svakog kritičkog i estetskog vida življenja, u zračenju bespredmetne neutralnosti. Imanentne i solarne. Magija pustinje: nepokretnost bez želje.

Magija Los Anđelesa: besmisleno cirkulisanje bez želje. Kraj estetike. Ne isparava samo estetika dekora (prirodnog ili arhitektonskog), već i estetika tela i govora, svega onoga što sačinjava mentalne i socijalne navike Evropljanina, naročito latinca, ta neprekidna *commedia dell’arte*, patos i retorika društvenog odnosa, dramatizacija govora, jezičke igre, aura šminke i veštačkih pokreta. Sva draž estetike i retorike zavođenja, ukusa, očaravanja, pozorišta, ali i protivrečnosti, surovosti, uvek ponovo prisvojena u govoru, igri, udaljenosti, veštačkom. Naš univerzum nikad nije pustinjski, uvek je teatralan. Uvek dvosmislen. Uvek kulturalan, i pomalo smešan u svojoj naslednoj kulturalnosti.

Ovde zadivljuje odsustvo svega toga, kako odsustvo arhitekture u gradovima koji su samo još dugačka signalizacijska putovanja, tako i vrtoglavo odsustvo emocije i karaktera u licima i telima. Zgodnim, fluidnim, mekim ili *cool* ili čudnovato proždrljivim, nesumnjivo manje usled kompulzivne bulimije nego usled opšte nekoherentnosti koja dovodi do neusiljenosti tela ili govora, hrane ili grada: labava mreža pojedinačnih i uzastopnih funkcija, hipertrofirano ćelijsko tkivo koje kvasa u svim pravcima. Otuda su *freeways* jedino tkivo grada, saobraćajno, ili pre neprestano transurbanističko tkivo, nečuveni spektakl hiljada automobila koji saobraćaju jednakom brzinom, u oba smera, farova upaljenih usred bela dana, na putu za Venturu, stiglih niotkuda, usmerenih nikuda: neizmerni kolektivni čin, voziti, odvijati se neprestano, bez agresivnosti, bez cilja – transferencijalna društvenost, nesumnjivo jedina društvenost u toj hiperrealnoj tehnološkoj softmobile eri, koja se iscrpljuje u površinama, mrežama, mekim tehnologijama. U Los Anđelesu nema metroa ni lifta. Nema vertikalnosti ni andergraunda, nema promiskuiteta ni kolektivnosti, nema ulica ni fasada, nema centra grada ni spomenika: fantastičan prostor, avetinjski diskontinualni sled raspršenih funkcija, znakova bez hijerarhije – bajka nezainteresovanosti, bajka nezainteresovanih površina-moć čistog prostiranja, kakvu imaju pustinje. Moć pustinjske forme: brisanje tragova u pustinji, brisanje označenog u gradskim znakovima, brisanje svake psihologije u telima. Animalna i metafizička opčinjenost, direktna opčinjenost prostranstvom, imanentna opčinjenost suvoćom i sterilnošću.

Mitska moć Kalifornije leži u toj mešavini totalnog otkačinjanja i vrtoglave mobilnosti dosegnute na licu mesta, u hiperrealnom scenariju pustinja, autoputeva, okeana i sunca. Jedino tu postoji taj blještavi spoj radikalne nekulture i takve prirodne lepote, čuda prirode i apsolutnog privida: *just in this mixture of extreme irreferentiality and deconnection overall, but embedded in most primeval and greatfeatured natural scenery of deserts and ocean and sun-nowhere else is this antagonistic climax to be found*. Na drugim mestima, prirodne lepote nabijene su smislom, nostalgijom, a sama kultura nepodnošljiva je od težine. Jake kulture (Meksiko, Japan, Islam) vraćaju nam u ogledalu odraz naše degradirane kulture i sliku naše duboke krivice. Višak smisla jedne jake, ritualne, teritorijalne kulture pretvara nas u gringose, *zombye*, turiste predodređene za boravak u prirodnim lepotama zemlje. Ničeg od toga nema u Kaliforniji, gde je strogost totalna, jer je sama kultura pustinja - i treba da kultura bude pustinja kako bi sve stvari bile jednake i isijavale u istom natrpirodnom vidu. Zato je i sam let od Londona do Los Anđelesa preko severnog pola, po stratosferskoj apstrakciji i hiperrealnosti već deo te Kalifornije i pustinja. Deteritorizacija počinje s otkačinjanjem noći i dana. Kad njihova podela više nije pitanje vremena već prostora, visine i brzine i vrlo je čisto uočljiva – kao po vertikali – kad prolazimo kroz noć kao kroz oblak, tako brzo da je opažamo kao blizak predmet koji gravitira oko zemlje, ili kad se, naprotiv, potpuno resorbuje, kad se sunce drži na istoj tački na nebu tokom svih dvanaest sati leta, već je tu kraj našeg sistema prostor – vreme, i isti prizor iz bajke kao što će biti na Zapadu.

Čarolija toplote ovde je metafizička. Same boje, pastelno plave, ljubičaste, lila, proistiČu iz laganog, geološkog, vanvremenskog sagorevanja. Mineralnost zemlje izbija na površinu u kristalnim vegetacijama. Svi prirodni elementi podvrgnuti su iskušenju vatrom. Pustinja više nije predeo, to je čista forma koja proističe iz apstrakcije svih ostalih. Njena je definicija apsolutna, granica posvećujuća, ivice strme i obodi okrutni. To je prestonica znakova neodoljive neophodnosti, neumitne potrebnosti, ali lišenih smisla, arbitrarnih i neljudskih, koje prelazimo ne dešifrujući ih. Neopoziva transparentnost. Pustinjski gradovi se takođe prekidaju naglo, nemaju okolinu. I liče na fatamorganu, koja se može raspršiti u svakom trenutku. Treba samo pogledati Las Vegas, uzvišeni Las Vegas, kako sav izranja iz pustinje u fosforescentnoj svetlosti u smiraj dana i vratiti se, pošto smo čitave noći iscrpljivali svoju površnu energiju, još jaču u osvit zore, vratiti se u pustinju u osvit dana, da bi se otkrila tajna pustinje i onoga što je u njoj znak: začaravajući diskontinuitet, totalno povremeno isijavanje. Tajna veza kocke i pustinje: intenzitet kockanja udvostručen prisustvom pustinje na obodu grada. Klimatizovana svežina dvorana nasuprot isijavajućoj vrelini spolja. Izazov svih veslačkih svetlosti žestini sunčeve svetlosti. Sa svih strana suncem obasjana noć kocke – svetlucajuća tama dvorana usred pustinje. Sama kocka je pustinjska, nehumana, nekultivisana, inicijatorska forma, izazov prirodnoj ekonomiji vrednosti, ludila na granici razmene. Ali i ona ima oštru granicu, i prekida se naglo, njene su ivice besprekome, njena je strast jedinstvena. Ni pustinja ni kocka nisu slobodni prostori: to su ograničeni, koncentrični prostori, s rastućim intenzitetom ka unutra, ka jednom središtu: duhu kocke ili srcu pustinje-od pamtiveka povlašćenom prostoru u kojem stvari gube senku, u kojem novac gubi vrednost i u kojem izuzetna retkost tragova i onoga što predstavlja znakove navodi ljude da teže trenutnosti bogatstva.


Odlomak iz knjige Žana Bodrijara "Amerika", poglavlje o Kaliforniji i Nevadi, u kojem slavni mislilac kao da pjesničkim jezikom nagovještava kraj američke dominacije

Ova je zemlja beznadežna

EMMANUEL LEVINAS: Ja sam odgovoran bližnjemu [autrui], ja odgovaram bližnjemu. Moja glavna tema, moja fundamentalna definicija jest da drugi čovjek, koji isprva čini dio cjeline, koji mi je, naposljetku, dan poput ostalih predmeta, kao cjelina svijeta, kao prizor svijeta, da drugi čovjek na stanovit način probija ovu cjelinu upravo zato što se pojavljuje kao lice. 

Lice nije jednostavno neka plastična forma, nego je odmah zauzetost [engagement] za mene, poziv meni, naredba [un ordre] da mu budem na usluzi. Naredba koja ne dolazi samo od toga lica nego i od druge osobe [personne] koja mi se u ovom licu pojavljuje u svojoj goloći, bespomoćnosti [sans moyens], posvemašnjoj nezaštićenosti, u svojoj ogoljenosti, a istodobno kao mjesto s kojega mi se zapovijeda. Ovaj način zapovijedanja [commander] jest ono što imenujem Božja riječ u licu. 

[Ruski pisci] bili su fundamentalni: Puškin, Gogolj, kasnije veliki prozaici Turgenjev, Tolstoj, Dostojevski... Tu se neprestance dovodi u pitanje ljudskost, smisao ljudskog. To vas približava problemima koji, prema mojem mišljenju, ostaju bitni za filozofiju i koje ćete, samo u drugom obliku, naći u specifično filozofskoj literaturi i koje ćete u svakom slučaju naći u nekom literarnom djelu, knjizi svih knjiga, Bibliji.

**FRANCE GUWY: Ima li za Vas protuslovlja izmedu Biblije i literature?**

LEVINAS: Ne vjerujem, nikad to nisam doživio kao protuslovlje. U oba je slučaja posrijedi smisao, pojava smislenog [l'apparition du sensé]: bilo da je to u obliku koji se kod Grka imenuje um, bilo da je to u biblijskom obliku odnosa s bližnjim, ono što, prema meni, oba slučaja prije svega spaja jest iskanje smisla..

**GUWY: U ovoj istoj Europi Vi ste iskusili tridesete godine i rat od 1940-1945. godine; to iskustvo i taj utjecaj su značajni za Vas i elaboraciju Vaše misli.**

LEVINAS: Štoviše, to je temeljno iskustvo mojega života i mojega mišljenja, slutnja tih užasnih godina i neizbrisiv spomen na te godine. No ne mislim da bi se izlaz mogao sastojati u promjeni načela ove civilizacije. Mislim da unutar ove civilizacije možda ima nekakva izlaza, postavi li se u središte ono što je bilo više po strani. Također, ne zaboravljam da ova Europa, ne govoreći to i ne priznajući to, strepi od nuklearnog rata. Ono što se često imenuje modernost čini mi se smještenim između neizbrisivih spomena i očekivanja punog strepnje. Uopće ne znam može li se naći odgovor na naše strepnje odricanjem od ovoga i prihvaćanjem oblika koji su zacijelo ljudski, a koji se mogu učiniti još ljudskijim. Nemam prevelika očekivanja da će moja istraživanja to promijeniti, no ona su svakako određena mojim uvjerenjem da unutar ove civilizacije postoji neravnovjesje između fundamentalnih tema vezanih uz znanje i onih povezanih s odnosom spram bližnjeg.

**GUWY: Mogli bismo reći da je ovo iskustvo također utjecalo na Vaš način mišljenja o zapadnjačkoj filozofiji, na Vašu kritiku ove filozofije?**


LEVINAS: „Kritika zapadnjačke filozofije“, to je odveć ambiciozno. Dopuštamo si pretjerivanja... To je pomalo kao kada bismo osporavali visinu Himalaja. Filozofsko je obrazovanje vrlo značajno i vrlo bitno. Ono zahtijeva da se u velikoj mjeri kroz njega prođe kako bi se drukčije započelo.

**GUWY: I pokraj toga Vi ste napisali da je povijest zapadnjačke filozofije destrukcija transcendencije?**

LEVINAS: Transcendencija je nešto drugo, ona ima vrlo precizan smisao. Ideal prema kojemu se kretala europska filozofija sastojao se od vjerovanja u mogućnost ljudske misli da zahvati [embrasser] sve ono što izgleda da joj se suprotstavlja i da, u tom smislu, učini unutrašnjim ono što je izvanjsko, ono što je transcendentno. Zapadnjačka filozofija je htjela više ne misliti božansku transcendenciju, nešto što izlazi iz okvira poretka onoga što je zahvatljivo [embrassable], onoga što se može obuhvatiti [saisissable], kao da se duh sastoji u obuhvaćanju/shvaćanju [saisir] svih stvari.

**GUWY: Ako mogu to izraziti nešto jednostavnije, vjerujem da hoćete reći da je to filozofija u kojoj jastvo [moi] punopravno vlada i u kojoj je spoznavanje više zahvaćanje [prendre] nego shvaćanje [comprendre].**

LEVINAS: Da, kroz znanje jastvo prepoznaje kao Isto [Même], kao svodljivo na Isto, ono što se najprije pojavljuje kao Drugo [Autre]. Ja sam odgovoran bližnjemu, ja odgovaram bližnjemu. Moja glavna tema, moje fundamentalna definicija jest da drugi čovjek, koji isprva čini dio cjeline, koji mi je, naposljetku, dan poput ostalih predmeta, kao cjelina svijeta, kao prizor svijeta, da drugi čovjek na stanovit način probija ovu cjelinu upravo zato što se pojavljuje kao lice. Lice nije jednostavno neka plastična forma, nego je odmah zauzetost za mene, poziv meni, naredba [un ordre] da mu budem na usluzi. Naredba koja ne dolazi samo od toga lica nego i od druge osobe [personne] koja mi se u ovom licu pojavljuje u svojoj goloći, bespomoćnosti [sans moyens], posvemašnjoj nezaštićenosti, u svojoj ogoljenosti, a istodobno kao mjesto s kojega mi se zapovijeda. Ovaj način zapovijedanja [commander] jest ono što imenujem Božja riječ u licu.

**GUWY: To je zapovijed „ne ubij“.**

LEVINAS: To je ponajprije to, u različnim stupnjevima. U svojim prvim napisima govorio sam posvema neposredno: lice znači „ne ubij“, ne trebaš ubiti. Upravo ta njegova poniženost, bespomoćnost, ogoljenost, istodobno je zapovijed „ne ubij“. Ono se predaje ubojstvu i pruža otpor ubojstvu. To je bit odnosa „ne ubij“, to je cijeli jedan program koji kaže „dat ćeš mi živjeti“. Ima tisuću načina da se bližnji ubije, ne samo pištoljem; bližnjega ubijamo kada smo ravnodušni prema njemu, kada se ne bavimo njime, kada ga napuštamo. Shodno tomu, „ne ubij“ jest ono glavno, to je glavna naredba [ordre principal] u kojoj je drugi čovjek priznat kao ono što me obvezuje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0a96c49e-2f96-40bf-aa2c-a3599cbd335e)
Levjiatan, A. Zwiagincew, 2014.{.caption}

**GUWY: Lice bližnjeg me poziva na odgovornost, i Vi idete vrlo daleko u toj odgovornosti, čak dotle da treba ispaštati za bližnjega.**

LEVINAS: To je ono što imenujem *biti za drugoga* [être pour l'autre], riječ „odgovornost“ samo je drugi način za izraziti sljedeće: ja sam odgovoran bližnjemu, ja odgovaram bližnjemu, naposljetku odgovaram prije no bilo što učinim. Paradoks odgovornosti jest u tomu što ona nije posljedak bilo kakva čina. To je kao kad bih bio odgovoran prije no što išta učinim, kao kad bi to bio nekakav a priori i, shodno tomu, kao kad ne bih imao slobodu osloboditi se ove odgovornosti, kao kad bih bio odgovoran, a da nisam za to dao svoj glas, kao da ispaštam, kao da sam nekakav talac.

**GUWY: Što onda znače sloboda i autonomija ljudskog bića, kada drugi dovodi moju slobodu u pitanje i zahtijeva moju odgovornost prije svakog spoznavanja i, prema tomu, prije svake slobode izbora?**

LEVINAS: Pitam: kako Vi definirate slobodu? Očito je da kada ima prisile nema slobode. No kada nema prisile, ima li nužno slobode? Treba li sloboda biti definirana posve negativno, odsućem prisile ili naprotiv, sloboda znači mogućnost za neku osobu, poziv upućen ne- koj osobi da učini nešto što ne bi mogao nitko drugi umjesto nje? U toj dobroti koja prethodi svakom izboru, to jest mojoj odgovornosti, ja kao da sam izabran [élu], nezamjenljiv, jedini koji može učiniti ono što činim u pogledu drugoga?

**GUWY: Zapravo je ovo odgovor Sartreu, koji kaže da smo osuđeni biti slobodni**.

LEVINAS: Kad god smo posvećeni nečemu, nečemu gdje nema samo naprosto slijepe nužde, već gdje postoji poziv upućen meni kao jedinom [unique] koji može obaviti ono što obavljam, tada imamo tu etiku, etičku odgovornost. Značenje moje etičke obveze i jest upravo to da nitko drugi ne bi mogao učiniti ono što ja činim, kao da sam izabran. Posve negativnu slobodu zamjenjujem ovim pojmom slobode izbora. U neslobodi nas osupnjuje to što smo bilo tko. U mojoj odgovornosti za bližnjega, ja sam vazda pozvan kao da sam jedini koji to može činiti... Biti zamijenjen u moralnom činu znači odreći se moralnog čina.

**GUWY: Ne kaže li to i Sartre?**

LEVINAS: Ne znam kaže li to Sartre. Ja čak kažem, i to je svakako jedna strašna formula, da dobrota nije voljni čin [acte volontaire]. Time hoću reći da u kretanju slobode nema posebnih činova volje koja intervenira. Ne odlučujemo se da budemo dobri, dobri smo prije svake odluke. U mojoj koncepciji postoji tvrdnja o inicijalnoj dobroti ljudske prirode.

**GUWY: No vi ste također rekli da nismo svojom voljom dobri. Onda je to protiv prirode?**

LEVINAS: To nije posljedica voljnog čina, to je prekid [rupture] u poretku prirode. I kada kažem prekid u poretku prirode, ja to mislim u jakom smislu, kao da u uobičajenom poretku prirode - gdje svaka stvar nastoji ostati to što jest, gdje svako ljudsko biće misli na samoga sebe, ustrajava [persister] u svojem bitku, Spinoza je to imenovao najvišim činom Boga [l'acte suprême de Dieu] koji se za bitak sastoji u ustrajavanju u svojem bitku - sama pojava ljudskog s odgovornošću za bližnjega prekida ovaj poredak, može ga prekinuti, čak i ako to ne čini uvijek. Uopće na kažem da je to ono što vazda pobjeđuje, nego kažem da s ljudskošću postoji mogućnost da čovjek misli, da se zauzme, da se bavi drugim prije no što počne težiti za ustrajavanjem [persistance] svojega vlastitog bitka.

**GUWY: Na to je on pozvan?**

LEVINAS: Svakako, i to u vrlo jakom smislu tog izraza: postoji netko tko se zove, netko tko u licu bližnjega zove, obvezuje/prisiljava [oblige] bez sile. Vlast nipošto nije posjedovanje sile. To je obveza/ prisila [obligation] bez sile. Na žalost, dvadeseto nas je stoljeće naviklo na ideju koju nemamo pravo propovijedati, ali možemo je reći samima sebi, da se Bog odrekao nasilja, da zapovijeda bez nasilja. To je također propovijed, a nemamo prava propovijedati je (možemo je jedino reći samima sebi) zato što kad je propovijedamo, tada izgleda kao da pravdamo Auschwitz. Nakon Auschwitza, Bog više nema opravdanja. Ako još ima vjere, tada je to vjera bez teodiceje.

**GUWY: Hoćete reći bez nade?**

LEVINAS: Ne, bez teodiceje, bez mogućnosti opravdanja Boga. Govoreći ovo, ne iznalazim neku fundamentalnu mogućnost ljudskoga. U zbilji, kada se ne prepuštamo pukom biti, kad shvatimo drugost drugoga, nema kraja njezinu shvaćanju. Nikad niste razriješeni glede drugoga. Moralni stav koji kaže: „U stanovitom času mogu zatvoriti vrata“ posvema je buržujski.

**GUWY: U ovom kontekstu ste, u mnogim prilikama, navodili Dostojevskog koji kaže: »Svako je od nas pred svima drugima za sve kriv, a ja najviše od sviju« (Braća Karamazovi).**

LEVINAS: Odmah ćemo se vratiti, ako hoćete, na to da vjerojatno nije tako svakoga dana. No ako susrećete bližnjeg ovako kako ja pokušavam opisati, tada vi nikad ne razumijete svoj odnos spram bližnjeg kao recipročan. Kažete li: „Odgovoran sam za njega, ali je i on također odgovoran za mene“, tada Vi pretvarate početnu odgovornost u trgovinu, u razmjenu, u jednakost, i već ste pogrešno razumjeli rečenicu Dostojevskog, koja je fundamentalno iskustvo ljudskog.

**GUWY: I koja ilustrira ono što Vi hoćete reči s „asimetrijom“.**

LEVINAS: Asimetrija je prije svega to da moj odnos sa samim sobom i moje obveze kako ih mišljenjem shvaćam nisu isprva dani u odnosu izmedu dva jednaka bića, gdje se vazda pretpostavlja kao da je bližnji ja sam. Prije svega, ja sam jesam onaj koji je obvezan, a bližnji je prije svega onaj glede kojega sam obvezan. To uopće nije zabluda, to je bitni vid susreta s bližnjim. Kao što sam maloprije rekao, ne mogu propovijedati religiju bližnjemu, jer kada se stanovite stvari koje mogu u samome sebi prihvatiti iznesu drugima, one kao da poprimaju lakoću teološkog brbljanja. Mogu za sebe prihvatiti nekakvu teologiju, da neku teologiju preuzmem na sebe, no nemam pravo nuditi je drugima. To je poziv asimetrije.

**GUWY: Možemo se upitati je li i dalje moguće živjeti s čuvstvom neprestane krivnje, kako živjeti s ovim pitanjem protivnim prirodi?**

LEVINAS: Sve što se trsim predstaviti jest ljudskost protivna prirodi. Ona je kao nekovrsni prekid uobičajenoga poretka bitka preokupiranog samim sobom, skrbnog za vlastitu supstanciju, za očuvanje u bitku, uza sav respekt da, kada je posrijedi moj bitak, sva druga pitanja padaju. U suprotstavljanju tomu pokušavam otkriti u čovječanstvu jedan istinski prekid s bićem koje je prisiljeno biti, koje je obuzeto time da bude.


**GUWY: Nije li to jedan gotovo mazohistički moral?**

LEVINAS: Mazohizam je karakteristika bolesti bitka koje je dobroga zdravlja. Ne mislim da je ljudsko biće dobroga zdravlja u banalnom smislu te riječi: ono je prekid s lagodnim zdravljem koje je prije svega moje zdravlje, ono je jedan nemir. Nisu sve bolesti za liječenje. Mazohizam? Ne bojim se te riječi.


Što je to ljudsko? Ono je tamo gdje je drugi nepoželjan *par excellence*, gdje je drugi smetnja, ono što me ograničuje. Ništa me ne može toliko ograničavati kao drugi čovjek. Za ovu prirodnu ljudskost, za ovu vegetativnu ljudskost, za ovu ljudskost-bitak, drugi je nepoželjan *par excellence*. No Božji poziv u ljudskom licu okreće vas upravo njemu i prema njemu. To je dramatično. To je izražaj koji potječe iz mojega članka „Bog i Filozofija“ (to je članak koji mi najviše znači), gdje se Božji odgovor ne sastoji u tomu da vam odgovori nego da vas uputi prema drugom.

**GUWY: Odnos spram Boga, spram beskonačnog, jest odnos spram ljudskog, spram drugog.**

LEVINAS: Ono čemu se najviše divim u Evanđeljima - kao što znate nisam kršćanin, no u Evandeljima pronalazim puno stvari koje su mi bliske i temelji kojih mi izgledaju posvema biblijski - to je poglavlje 25 Evandelja po Mateju, o posljednjem sudu, gdje Krist kaže: „Vi ste me otjerali, vi ste me progonili. Kad smo te progonili, kad smo te otjerali? Kad ste otjerali siromaha.“ Ne treba ovo uzeti u metaforičkom smislu, nego u smislu euharistije. Doista u siromahu postoji Božje prisuće, u konkretnom smislu. Vazda sam u tom smislu čitao 58. poglavlje Isaije, gdje se također pojavljuju ljudi koji govore da ištu Boga, a ovaj im kaže da, žele li ga naći, trebaju osloboditi robove, odjenuti neodjevene, nahraniti gladne i pustiti beskućnike u kuću. A to je najteže jer beskućnici prljaju tepih.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/331401c4-6452-41ff-bff9-c65c6df4a020)
Ukus trešanja, A. Kiarostami, 1997.{.caption}

**GUWY: U Vašem djelu Totalitet i beskonačno kažete: „Čovjek je prirodno ateist i velika je slava Stvoritelja da je postavio na noge biće kadro za ateizam. Ateizam je uvjet za istinski odnos s istinskim Bogom“. Želite li čovjeka osloboditi Boga?**

LEVINAS: To da polazeći od svoje dobrote čovjek može stići do Boga umjesto da ide prema dobroti polazeći od Boga, to mi se čini iznimno važnim. To da ne izgovarajući riječ Bog budem u dobroti, važnije je od dobrote koja naprosto zauzima mjesto među zapovijedima jedne dogmatike. Iznimno je važno ukazati na postupanje polazeći od dobrote, a ne polazeći od stvaranja svijeta. Samo stvaranje svijeta treba dobiti značenje polazeći od dobrote. Staro je rabinsko uvjerenje. koje se pripisuje Bibliji, da svijet opstaje zahvaljujući etici i da je njome stvoren, to jest Torom; da u izrazu „na početku Bog stvori“, riječ *rešit* (početak) znači etiku ili, ako hoćete, Toru. Možda duhovnost do koje se stiže preko etike nije potpuna. Možda drugima doista treba pomagati drukčije. Ne kažem da je to pogrešno, no ne čini mi se da je to put koji odgovara duhu, koji određuje duh.

**GUWY: Vi ste ovo ilustrirali pričom o Rimljaninu koji pita rabija: „Zašto vaš Bog, koji je Bog siromaha, ne nahrani siromahe?“ Odgovor rabija glasi: „Da bi spasio čovječanstvo od prokletstva.“**

LEVINAS: Ne, to je nešto drugo. To znači da je apsolutno skandalozno, da je smrtni grijeh to što ljudi pomažu ljude. Kada bi Bog to uzeo na sebe, ne bi mu preostalo ništa drugo no da ljude prepusti njihovu grijehu.

**GUWY: To bi se moglo zamjeriti crkvama...**

LEVINAS: Ne osudujem crkve, one imaju puno posla, imaju druge probleme. No to za mene nije početak duhovnosti. Ima toliko knjiga koje crkve komentiraju i šire, ali važno je ono što je u knjigama, ono što prethodi organizaciji.

Moja zadaća je Mesija, to jest obveza da se posvetimo drugome. U mojoj individualnosti, u mojoj jedinstvenosti postoji samo to da sam ja mogući Mesija.

**GUWY: Nije li to učinak milosti?**

LEVINAS: Nimalo; naprotiv, to je uvjet jastva [moi] onakvog kakvog sveudilj opisujem: subjekt uopće nije onaj koji zahvaća, nego onaj koji je odgovoran. Univerzum me pritišće, ja sam talac, ja sam izabran za ispaštanje. Moja jedinost [unité] i moja jedinstvenost [unicité] jesu ono što zovem Mesijom. Došao sam spasiti svijet, ali sam to zaboravio. No u jastvu, što će reći u subjektivnosti - koju uopće ne poimam kao supstanciju, kao nekakvu moć, nego koju opisujem pomoću inicijalne dobrote, bezrazložne - u toj odgovornosti, svatko drugi mi je važan, tiče me se, u svakom stupnju, čak i u ponašanju. Tiče me se [me regarde], ne u sartrovskom smislu, tako što me osuđuje, nego u onom smislu u kojem se u francuskom kaže: „Vaši me se poslovi tiču“ ili „Vaši me se poslovi ne tiču“. To je ono što imenujem mesijanskim momentom u ljudskom jastvu. 

Uopće ne kažem da on odnosi pobjedu - Mesija ne dohodi - no on je čuo taj poziv i preko tog poziva on je jedini i jedan, u  tom je pozivu njegova individuacija. Nemam filozofiju povijesti koja može utješiti za sve zlouporabe, pa čak i zlouporabu odnosa spram lica. Ono što mi je bilo važno jest da u težini bitka koji se bavi samim sobom otvorim mogućnost vođenja računa, razvića dobrote spram drugog bića, da se njegovoj smrti posvetimo prije no što se posvetimo svojoj vlastitoj. Nema utjehe za ovu obeshrabrenost, ali sam često mislio da treba ustrajati u analiziranju bezinteresnosti u međuljudskim odnosima, bezinteresnosti u razgovoru s bližnjim, kao i na tomu da nije nemoguće - no to je s onu stranu filozofije - da su oni koji ne računaju na nikakvu nagradu dostojni te nagrade.

S francuskog preveo Mario Kopić (Europski glasnik, 2017){.caption}


Razgovor sa slavnim francuskim filozofom Emmanuelom Levinasom koji je 1986. godine za holandsku televiziju vodila novinarka France Guwy

asimetrija lica

Levinas: Dobrota nije voljni čin

Godina 1963. ,,Slučaj" Josifa Brodskog. Na tom procesu, na kome je pesnik bio optužen zbog ,,gotovanstva"... kao glavni svedok optužbe istupio je mladi prozaist Jevgenij Vojevodin. Ovog puta suđenje je bilo javno. U sudnicu (prethodno ispunjenu građevinskim radnicima dovezenim kamionima) bilo je pušteno i poneko nezvano lice i Vojevodin je dobro znao da svoju karijeru pravi javno, ne samo pred nekoliko stotina građevinskih radnika nego i pred desetak pisaca. Za međunarodni odjek, međutim, nije bio pripravan. 

Veoma brzo međunarodna je štampa obelodanila kompletnu reportažu o suđenju; ta reportaža, sjajno publicističko (pa čak i umetničko) delo Fride Vigdorove prenosila se po SSSR-u iz ruke u ruku i postala široko poznata. Ime Jevgenija Vojevodina postalo je simbol podlosti (…)

Četvrtog maja 1961. godine bio je donet Ukaz Vrhovnog Sovjeta SSSR o borbi protiv gotovana i o njihovom iseljavanju iz velikih gradova (O jačanju borbe s licima koja izbegavaju društveno koristan rad i vode antidržavni, parazitski način života)... Desetog marta 1963. godine Ukaz je bio potvrdio i razradio plenum Vrhovnog suda. Taj zakon je sam po sebi bio neophodan: broj besposličara postajao je zastrašujući. U Ukazu se govorilo o mnoštvu žitelja velikih gradova koji dolaze na posao samo da zamažu ljudima oči, a zapravo se bave svakakvim sumnjivim poslovima: ,,Parazitski način života tih lica po pravilu je praćen pijanstvom, moralnom raspojasanošću i kršenjem pravila života u socijalističkoj zajednici, što ima negativan uticaj na druge članove društva." 

Sve je to bilo neophodno i ispravno. No zakon o gotovanima je imao i svoje zadnje namere. Svako ko drukčije misli mogao je najpre biti izbačen s posla, a ubrzo potom, pod optužbom da nigde ne radi, i prognan u tundru kao gotovan. Brodskom je pretilo takvo progonstvo; on nije pisao političke pesme, ali sve što je radio, sve što je pisao i mislio, bilo je ,,drukčije". Može li se tako nešto oprostiti?

Prvo suđenje bilo je zakazano za 18. februar. Došavši pred zgradu okružnog suda u Ulici ustanka, ugledali smo masu sveta koja je ispred ulaza čekala da dovedu optuženog. Popesmo se gore u popljuvani mračni hodnik. U tom momentu stražari provedoše pored nas Brodskog. Bio je sama kost i koža, pogledao je u našem pravcu i jedva primetno se osmehnuo. Nekoliko minuta kasnije pušteni smo u dvoranu Frida Vigdorova, pisac I. Meter, prestupnikovi roditelji i ja.

Omladina se dalje tiskala i galamila milicionari su bili obrazovali kordon na stepeništu pod izgovorom da u dvorani nema dovoljno mesta. Suđenje je teklo uz buku, slabo se čulo, masu sveta su s vremena na vreme bezuspešno pokušavali da utišaju. Vigdorova je sedela sa beležnicom u rukama. Čim je počela da zapisuje, odmah je navukla na sebe gnev sudinice Saveljeve, turobne žene od svojih četrdeset godina, koja je više ličila na hauzmajstorku ozlojeđenu noćnim skandalima pijandura nego na deliteljku pravde. Levo i desno od nje čamili su porotnici jedva shvatajući šta se dešava: u nedoumici su zurili u vrata iza kojih je bučala omladina.

Evo prvog sudenja prema zabeleškama Fride Vigdorove.

Sudija: Čime se vi bavite?

Brodski: Pišem pesme. Prevodim. Pretpostavljam...

Sudija: Bez ikakvih „pretpostavljam". Stojte kako treba! Ne naslanjajte se na zid! Gledajte u pravcu suda! Odgovarajte sudu kako treba! (Meni.) Smesta prestanite da beležite! Inače ću vas odstraniti iz dvorane. (Brodskome.) Imate li vi stalni posao?

Brodski: Mislio sam da mi je to stalni posao.

Sudija: Odgovarajte precizno!

Brodski: Pisao sam pesme! Mislio sam da će biti objavljene. Pretpostavljam...

Sudija: Nas ne interesuje vaše „pretpostavIjam". Odgovorite zašto niste radili?

Brodski: Radio sam. Pisao sam pesme.

Sudija: Nas to ne interesuje. Nas interesuje s kojom ste ustanovom bili povezani.

Brodski: Imao sam ugovore s izdavačkom kućom.

Sudija: Jeste li imali dovoljno ugovora da se prehranite? Navedite koje ugovore imate, od kojih datuma i na koje sume.

Brodski: Ne sećam se tačno. Svi ugovori su kod mog advokata.

Sudija: Ja pitam vas.

Brodski: U Moskvi su objavljene dve knjige s mojim prevodima... (Nabraja.)

Sudija: Koliko imate radnog staža?

Brodski: Otprilike...

Sudija: Nas ne interesuje „otprilike"!

Brodski: Pet godina. Sudija: Gde ste radili?

Brodski: U fabrici. U geološkim ekspedicijama...

Sudija: Koliko ste dugo radili u fabrici?

Brodski: Godinu dana.

Sudija: Kao?

Brodski: Kao frezer.

Sudija: A koja je zapravo vaša struka?

Brodski: Pesnik. Pesnik-prevodilac.

Sudija: Ko vas je proglasio za pesnika? Ko vas je priznao za pesnika?

Brodski: Niko. (Neizazovno) A ko me je priznao za čoveka?

Sudija: Jeste li učili za to?

Brodski: Za šta?

Sudija: Za to da budete pesnik. Jeste li pokušali da završite odgovarajući fakultet?

Brodski: Nisam mislio da se pesnik postaje školovanjem.

Sudija: Nego kako?

Brodski: Mislim da to potiče od... (Bespomoćno)... Od Boga...

Sudija: Imate li kakvu molbu sudu?

Brodski: Želeo bih da znam zašto sam uhapšen.

Sudija: To je pitanje, a ne molba.

Brodski: Tada nemam molbi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d563bd7a-7d63-4308-87a9-962dc7e22688)
Brodski, fotografija iz 1963.{.caption}

Sudija: Ima li odbrana pitanja?

Branilac: Ima. Građanine Brodski, da li svoju zaradu unosite u porodicu?

Brodski: Da.

Branilac: Da li i Vaši roditelji zarađuju?

Brodski: Oni su penzioneri.

Branilac: Živite li u zajednici s roditeljima?

Brodski: Da.

Branilac: Prema tome, Vaši su prihodi ulazili u porodični budžet?

Sudija: Vi ne postavljate pitanja nego izvodite zaključke. Vi mu pomažete da odgovara. Ne izvodite zaključke nego postavljate pitanja!

Branilac: Da li ste na evidenciji u psihijatrijskom dispanzeru?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste bill na stacionarnom lečenju?

Brodski: Da, od kraja decembra 1963. do 5. jaruara ove godine, u bolnici „Kaščenko" u Moskvi.

Branilac: Smatrate li da Vas je bolest sprečavala da duže vreme radite na istom mestu?

Brodski: Možda. Verovatno. U stvari, ne znam. Ne, ne znam.

Branilac: Da li ste prevodili pesme za zbirku kubanskih pesnika?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste prevodili španske romanse?

Brodski: Da.

Branilac: Da li ste bili povezani s prevodilačkom sekcijom Saveza pisaca?

Brodski: Da.

Branilac: Molim sud da predmetu priključi karakteristiku biroa prevodilačke sekcije... Spisak objavljenih radova... Kopije ugovora, telegram: Molimo da se ubrza potpisivanje ugovora. (Nabraja)... Takođe molim da se građanin Brodski uputi na medicinski pregled radi donošenja zaključka o stanju njegovog zdravlja i zaključka o tome da li ga je stanje zdravlja sprečavalo da bude redovno zaposlen. Sem toga, molim da se građanin Brodski odmah pusti na slobodu. Smatram da nije počinio nikakve prestupe i da je njegovo lišavanje slobode nezakonito. Građanin Brodski ima stalno prebivalište i može se u svako vreme odazvati sudskom pozivu.

Sud se povlači na većanje. Potom se vraća, i sudinica čita odluku:

Uputiti Brodskog na sudsko-psihijatrijsku ekspertizu da se utvrdi pati li Brodski od nekog psihičkog oboljenja i predstavlja li to oboljenje smetnju da se Brodski uputi u udaljene krajeve na prisilni rad. S obzirom da se iz istorije bolesti vidi da je Brodski izbegavao hospitalizaciju, naložiti Osamnaestom odeljenju milicije da ga sprovede u bolnicu radi sudsko-psihijatrijske ekspertize.

Sudija: Imate li pitanja?

Brodski: Imam jednu molbu: da mi se u ćeliju pošalju hartija i pero.

Sudija: To zamolite načelnika milicije.

Brodski: Molio sam ali uzalud. Molim hartiju i pero.

Sudija: (milosrdno): Dobro, preneću vašu molbu.

Brodski: Hvala.

(Videvši po izlasku iz dvorane veliku masu uglavnom mladog sveta po hodnicima i stepeništima):

Sudija: Gle koliko je sveta! Nisam verovala da će se skupiti toliko sveta!

Glas iz mase: Nije svakog dana pesnik pred vama!

Sudija: A nama je svejedno da li je pesnik ili nije!

(...)

Slučaj Josifa Brodskog/ Jefim Etkind; zapisala Frida Vigdorova ; prevod: Anđelija Demetrović-Matijašević{.caption}



Iz knjige sovjetskog filologa Jefima Etkinda, zapis sa suđenja Josifu Brodskom koji je 1963. godine osuđen na pet godina prinudnog rada zbog "gotovanstva" i "društvenog parazitizma". Suđenje je postalo slavni primjer totalitarne prakse, a pjesnik je godinu i po progona odslužio u selu Norinskaja udaljenom 560 kilometara od Lenjingrada.  