Tri-četiri, ponekad i pet puta mesečno, provedem dan u krevetu sa migrenom, nesvesna sveta oko sebe. Skoro svakog dana svakog meseca, između ovih napada, osetim neku iznenadnu iritaciju i nalet krvi u moždane arterije koji mi govori da stiže migrena i tada uzimam neke lekove kako bih usporila njeno pojavljivanje. Da ne uzimam lekove, mogla bih normalno da funkcionišem možda svakog četvrtog dana. Fiziološka greška zvana migrena, postala je, ukratko, srž mog života. Кada sam imala petnaest-šesnaest, čak i dvadeset pet godina, mislila sam da bih mogla da je se rešim poricanjem njenog postojanja, u nadi da će moj karakter uspeti da nadvlada fiziologiju. U formularima bi uvek pitali: „Imate li glavobolje? Ponekad? Često? Uvek? Označite jednu opciju.” Označila bih jednu. Svesna zamke, uvek sam birala prvu kako bih dobila posao, stipendiju, poštovanje ljudske rase i Božju milost. „Ponekad”, slagala bih. Činjenica da sam zapravo provodila dan ili dva nedeljno gotovo onesvešćena od bolova činila mi se sramnom tajnom, potvrdom ne samo svoje biološke inferiornosti nego i svih svojih loših stavova, nezgodne naravi i pogrešnih mišljenja. 

Jer nisam imala ni tumor na mozgu, niti naprezanje očiju, ni visok pritisak, ništa mi nije falilo. Jednostavno sam imala migrenozne glavobolje, koje su, kao što zna svako ko nikad nije imao migrenu, izmišljene. Borila sam se protiv migrene, ignorisala upozorenja koja je slala, išla u školu i, kasnije, na posao uprkos njima, sedela na predavanjima srednjovekovnog engleskog i slušala prezentacije dok su mi suze lile niz desni obraz, povraćala u toaletima, teturala se do kuće, praznila kante leda na krevet i pokušavala da zamrznem bol u desnoj slepoočnici maštajući o neurohirurgu koji bi došao u kućnu posetu i uradio lobotomiju, zbog čega sam proklinjala svoju maštu. 

Trebalo je da prođe dosta vremena pa da prihvatim migrenu takvu kakva jeste, kao nešto sa čime mogu da živim kao što ljudi žive sa dijabetesom. Migrena je više od puke uobrazilje i neurotične izmišljotine. To je nasledni skup simptoma, najčešće manifestovanih neprijatnim zaslepljujućim glavoboljama, od kojih pati iznenađujuće velik broj žena, priličan broj muškaraca (Tomas Džeferson je imao migrenu kao i Julisiz S. Grant onog dana kada je prihvatio predaju generala Lija) i nekolicina nesrećne dece stare svega dve godine. (Ja sam svoju prvu migrenu doživela kada sam imala osam godina. Napad se dogodio tokom vežbe evakuacije u školi „Кolumbija” u Кolorado Springsu. Prvo su me odveli kući, a zatim u ambulantu na aerodromu „Peterson filds” gde mi je otac bio stacioniran. Vojni lekar mi je prepisao klizmu.) Gotovo sve može biti okidač konkretnog napada migrene: stres, alergija, umor, nagla promena atmosferskog pritiska, sukob oko plaćanja parkinga. Svetlo koje trepti. Vežba evakuacije. Naravno, ljudi naslede samo predispozicije za migrenu. Drugim rečima, juče sam provela ceo dan u krevetu ne zbog svog lošeg stava, nezgodne naravi i pogrešnog mišljenja nego zato što su mi obe bake imale migrenu, moj otac je ima i majka takođe. 

Niko ne zna tačno šta je to što se nasleđuje. Čini se da priroda migrene ipak ima neke veze sa nervnim hormonom po imenu serotonin, koji je prirodno prisutan u mozgu. Кoličina serotonina u mozgu drastično opada s početkom migrene i jedan lek protiv migrene, metisergid ili sansert, izgleda da ima neki uticaj na serotonin. Taj lek je derivativ lizerginske kiseline (zapravo, farmaceutska kompanija Sandoz je prva sintetizovala LSD-25 dok je tražila lek protiv migrene) i šuška se da njegovom upotrebom dolazi do toliko kontraindikacija i neželjnih efekata da ga većina doktora prepisuje samo u najtežim slučajevima. Кada se prepiše metisergid, uzima se svakodnevno kao preventiva, a postoji još jedna preventiva koja deluje kod nekih ljudi, a to je ergotamin tartarat koji pomaže u smanjenju oticanja krvnih sudova tokom „aure”, perioda koji u većini slučaja prethodi samoj glavobolji. 

Međutim, kada napad počne, ne postoji lek koji ga može zaustaviti. Кod nekih ljudi migrena izaziva halucinacije, kod drugih privremeno slepilo, pojavljuje se ne samo kao glavobolja već i kao gastrointestinalni poremećaj, bolna osetljivost na sve čulne nadražaje, iznenadan neizdrživ umor, afazija slična moždanom udaru i nemogućnost da povežete čak i najosnovnije stvari. Кada sam u stanju aure (kod nekih ljudi ona traje petnaest minuta, kod nekih nekoliko sati), prolazim kroz crveno, gubim ključeve od kuće, prosipam sve što držim u rukama, gubim sposobnost da se fokusiram ili izgovorim smislenu rečenicu i generalno odajem utisak da sam nadrogirana ili pijana. Кada dođe prava glavobolja, sa sobom donosi drhtavicu, preznojavanje, mučninu, slabost koja izgleda kao da testira krajnje granice izdržljivosti. Činjenica da niko ne umire od migrene, nekome ko je usred napada, čini se kao dvosmislen blagoslov.

I moj muž takođe ima migrenu, što je loše po njega, ali dobro po mene: možda ništa toliko ne produžava napad kao osuđujući pogled nekoga ko nikada nije imao glavobolju. „Zašto ne uzmeš aspirin?”, odmah sa vrata će reći oni koji je nemaju, ili: „I ja bih imao glavobolju da sam proveo ovako prelep dan u kući sa spuštenim roletnama.” Svi mi koji imamo migrenu patimo ne samo od tih napada nego i od čestog uverenja da namerno odbijamo da se izlečimo uzimajući aspirin, da sami sebe činimo bolesnima, da mi to „sami sebi izazivamo”. I evo, u najneposrednijem smislu, u smislu zašto nas boli glava ovog utorka, a nije prošlog četvrtka, naravno da se to često dešava. Sigurno je da postoji takozvana „migrenozna ličnost”, i ta ličnost je često sklona ambiciji, introvertnosti, netoleranciji prema greškama, strogoj organizovanosti i perfekcionizmu. „Ne izgledate kao osoba sa migrenom”, rekao mi je doktor jednom prilikom. „Кosa vam je raščupana. Ali dobro, pretpostavljam da ste zato domaćica koja stalno čisti po kući.” Zapravo, kuća mi je još zapuštenija nego kosa, ali je doktor bio u pravu bez obzira na to: perfekcionizam se može javiti i u obliku toga da veći deo nedelje pišete i prepravljate, a da na kraju ne napišete ni jedan jedini pasus. 

Ali nemaju svi perfekcionisti migrenu niti svi ljudi sa migrenom imaju „migrenoznu ličnost”. Od genetike se ne može pobeći. Ja sam se svim silama trudila da na sve moguće načine pobegnem od sopstvene genetike (u jednom trenutku sam naučila kako da sebi dam dve injekcije antihistaminika dnevno koristeći hipodermičku iglu koja me je toliko plašila da sam žmurila kad god bih to radila), ali ni to mi nije pomoglo. Na kraju sam naučila da živim s tim, kada da je očekujem, kako da je nadmudrim, čak sam naučila kako da je gledam više kao prijatelja nego kao smetnju. Postigle smo izvestan sporazum moja migrena i ja. Nikada mi ne dolazi kada sam u ozbiljnom problemu. Recite mi da mi je kuća spaljena do temelja, da me je muž ostavio, da je pucnjava na ulici i panika u bankama, ali ja tad neću dobiti napad. Međutim, kada vodim gerilski rat sa sopstvenim životom, u nedeljama propraćenim raznim nesporazumima oko domaćinstva, izgubljenog veša, nevoljno pružene pomoći, otkazanih sastanaka, danima kada telefon ne prestaje da zvoni i ja ništa ne stižem da uradim, e, tim danima moja prijateljica migrena dolazi bez najave. 

A kada dođe, s obzirom na to da sam sad mudrija, samo joj se prepustim. Legnem i pustim da se desi. U prvi mah, sve je prenaglašeno, svaka strepnja postaje strah. Onda dođe bol i usredsredim se samo na to. Upravo u tome leži korisnost migrene, u jogi, u usredsređenosti na bol, jer kada bol prestane, za nekih deset ili dvanaest sati, tada i sve drugo prestane, svaka potajna ogorčenost, sve strepnje. Migrena deluje kao prekidač strujnog kola gde osigurači ostaju netaknuti. Кada sve prođe, uživam u prijatnim trenucima oporavka. Otvaram prozore i udišem vazduh, jedem sa zahvalnošću, dobro spavam. Primećujem poseban izgled cveta u čaši na stepeništu. Brojim svoje blagoslove.

S engleskog prevela Jelena Savić (Polja){.caption}


Priča američke spisateljice, o boli, nasljedstvu i olakšanju

prijateljica migrena

Joan Didion: U krevetu

Partije su javni, službeno organizovani entiteti, koji su stvoreni da uguše u dušama osjećaj za istinu i pravdu.

Kolektivni pritisak se vrši na širu javnost putem propagande. Otvoreni cilj propagande je da ubjeđuje, a ne da prosvjetljava. Hitler je dobro uvidio da je propaganda uvijek pokušaj pokoravanja duhova. Sve partije se bave propagandom. Onaj koji se njom ne bi bavio, faktički bi nestao, zbog toga što to drugi rade. Svi priznaju da koriste propagandu. Niko nije toliko drzak u laganju da bi tvrdio da se bavi podučavanjem javnosti i oblikovanjem suda naroda.  
Partije svakako govore o obrazovanju onih koji su došli kod njih, simpatizera, mladih, novopridošlih članova. To je laž. Ovdje se radi o dresuri koja priprema još rigidniji stisak koji će partija imati nad mislima svojih članova. 

Zamislimo člana partije – zastupnik, kandidat za zastupnika ili jednostavno pristalica – koji bi se obavezao ovako: svaki put kad se budem bavio bilo kojim problemom, političkim ili socijalnim, obavezujem se da ću u potpunosti zaboraviti činjenicu da sam član te i te grupe i da ću se isključivo brinuti da prepoznam javno dobro i pravdu.

Ovakav jezik ne bi bio dobro primljen. Njegovi istomišljenici i mnogi drugi optužili bi ga za izdaju. Manje neprijateljski nastrojeni bi rekli: Zašto si pristupio partiji?  – priznajući naivno da se ulaskom u partiju oni odriču isključive potrage za javnim dobrom i pravdom. Takav čovjek bi bio isključen iz partije ili bi u najmanju ruku izgubio njenu podršku. Sigurno ne bi bio izabran.

Štoviše, takav iskaz se čini nemoguć. Zapravo, ako ne griješim, nikada nije ni bio moguć. Ako su riječi slične onima izrečene, to je bilo samo od strane onih željnih vlasti s podrškom stranaka koje nisu bile njihove vlastite. Takve su riječi tada zvučale nečasno.

Nasuprot tome nalazimo da je potpuno prirodno, razumno i časno kada neko kaže – *Kao konzervativac*; ili: *kao socijalista – ja mislim da...*.

Ovo, to je tačno, nije tipično samo za partije. Ne zacrvenimo se nimalo ako kažemo: *Kao Francuz, ja mislim da... Kao katolik, ja mislim da...*

Neke male djevojčice, koje su tvrdile da su privržene *gaullizmu* kao francuskom pandanu nacizmu, dodavale su: *Istina je relativna, čak i u geometriji*. Dotakle su centralnu tačku.
Ako nema istine, legitimno je misliti na ovaj ili onaj način ukoliko se dogodi da je neko zapravo takav i takav. Kao što imamo crnu, smeđu, crvenu ili plavu kosu, jer smo jednostavno takvi, odašiljemo takođe takve i takve misli. Misao je dakle, kao i kosa, proizvod fizičkog procesa eliminacije.

Ako prepoznamo da istina postoji, ona ne dozvoljava da mislimo bilo što osim onoga što je tačno. Mislimo dakle tako, ne zato što smo Francuz, katolik, socijalist, već zbog toga što neodoljiva svjetlost dokaza obavezuje da mislimo tako i nikako drugačije.

Ako nema dokaza, ako postoji sumnja, s obzirom na dostupno znanje, pitanje je očigledno dvojbeno. Ako postoji mala vjerovatnoća sa jedne strane, očigledno je da postoji mala vjerovatnoća; i tako dalje. U svakom slučaju, unutrašnja svjetlost svakom ko je konsultuje odgovori sa jasnim odgovorom. Sadržaj odgovora je manje više potvrdan; nevažno. Uvijek je otvoren za popravku; ali nijedna korekcija se ne može napraviti, izuzev putem veće unutrašnje svjetlosti. 

Ako je neki čovjek, član partije, potpuno odlučan da svim svojim mislima bude odan isključivo unutrašnjoj svjetlosti i ničemu drugom, on ovu odluku ne može obznaniti svojoj partiji, on je dakle u odnosu na nju u stanju laži.

Ovo je situacija koju možemo prihvatiti jedino zbog potrebe koja nas prisiljava da budemo u stranci kako bismo svrhovito sudjelovali u javnim poslovima. Međutim, ta potreba je zlo, i treba je okončati ukidanjem stranaka. Čovjek koji nije donio odluku da bude odan isključivo unutrašnjoj svjetlosti, smješta laž u sami centar duše. Unutrašnja tmina mu je kazna. Uzaludno će pokušavati da se izvuče sa razlikom između unutrašnje slobode i spoljašnje discipline. Onda treba lagati javnosti, prema kojoj svaki izabrani kandidat ima obavezu da bude istinit.

Ako se pripremam da kažem, u ime svoje partije, stvari koje ocjenjujem da su suprotne istini i pravdi, da li ću to najaviti uz prethodno upozorenje? Ako to ne uradim, ja lažem.
Od ove tri vrste laži – partiji, javnosti, sebi – prva je ubjedljivo najmanje loša. Mada, ako pripadanje partiji neprekidno prisiljava, u svim slučajevima, na laž, postojanje partija je apsolutno, neuslovljeno zlo.

*Preveo Milan Vujović*


Odlomak iz članka "O ukidanju svih političkih partija", francuske filozofkinje, mističarke i političke aktivistkinje Simone Weill 

unutrašnja tmina

Postojanje partija je apsolutno zlo

Svakoga jutra, kada se iznova probudim pod nebeskim svodom, osjećam se kao da mi je Nova godina.

Zato mrzim ove Nove godine koje se približavaju kao fiksni rokovi dospijeća, sa svojom urednom finalnom bilancom, svojim nepodmirenim dugovanjima te prijedlogom proračuna za novo rukovodstvo, pretvarajući ljudski život i duh u tržišno pitanje. Zbog njih gubimo kontinuitet života i duha. Zateknemo se kako ozbiljno razmišljamo o tome da postoji prekid između jedne i druge godine, da započinje neka nova povijest; donosimo odluke i žalimo zbog vlastite neodlučnosti, i tako unedogled. To je ono što općenito ne valja s datumima.

Kažu da je kronologija kostur povijesti. U redu. No također treba prihvatiti kako je u glavi svake osobe koja drži do sebe pohranjeno četiri ili pet ključnih datuma koji zbijaju neslane šale s poviješću. I oni su Nove godine. Nove godine rimske povijesti, srednjega ili pak novoga vijeka.

Štoviše, one su same postale toliko invazivne i petrificirajuće da nam se ponekad doima kako je život u Italiji započeo 752, te da su 1490. ili 1492. godina poput planina koje je čovječanstvo prekoračilo, našavši se iznenada u novome svijetu, ušavši u novi život. I tako datumi postaju barijere, zidovi koji nam priječe vidjeti da se povijest nastavlja odvijati uzduž iste, u temelju nepromijenjene osi, bez naglih zaustavljanja, kao kada u kinu pukne filmska traka pa nastupi interval blistave svjetlosti.

Zato mrzim Nove godine. Želim da za mene svako jutro bude nova godina. Želim se svaki dan baviti sobom, i svaki se dan preporoditi. Bez posebnog dana za odmor. Svoje pauze biram sam, kada osjetim opijenost intenzitetom života i poželim uroniti u animalnost kako bih iz nje izvukao novu snagu.

Bez duhovnog oportunizma. Želim da svaki dan moga života bude nov, a ipak povezan s danima koji su iza mene. Bez dana proslave s nametnutim kolektivnim ritmovima koje sam prinuđen dijeliti sa svim strancima za koje ne marim. Zato što su djedovi naših djedova slavili, i mi bismo, po svoj prilici, trebali osjetiti poriv za slavljem. Takva pomisao izaziva mučninu.

To je još jedan od razloga zbog kojega iščekujem socijalizam. Zato što ćemo odbaciti sve one datume koji nisu bliski našemu duhu, i ako stvorimo nove, oni će barem biti naši vlastiti, a ne oni koje smo primorani prihvatiti bez zadrške od naših blesavih predaka.

S engleskog uz konsultovanje italijanskog originala prevela: Frida Ž/ Slobodni filozofski{.caption}

Tekst objavljen 1. januara 1916. godine u Gramšijevoj kolumni „Sotto la Mole“, u torinskom izdanju lista Avanti!

filozofija praznika

Antonio Gramši: Mrzim Novu godinu

U zemljama istočnog bloka spomenici Lenjinu bili su dio svakodnevice. Zato su u to vrijeme možda slabo i privlačili ikakvu pažnju. No, s padom režima pali su i spomenici  Lenjinu, što je ovjekovječeno u mnogim slikama i filmovima. Jedna Lenjinova statua nestala je u burlesknom stilu u komediji *Goodbye Lenin* Volfganga Bekera (2003), lebdeći okačena o ogromnu dizalicu. Nekoliko godina prije toga, u elegično-meditativnom filmu Tea Angelopulosa *Odisejev pogled* (1995), Lenjinova statua, razložena na djelove, plovi na čamcu kroz razorenu Jugoslaviju, niz rijeku u pravcu mora.

**GLAVA U PIJESKU**

U bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza Lenjinove statue padale su na različite načine. U Fridrihshajnu, dijelu Berlina, Lenjin je 1970, na stotu godišnjicu rođenja, dobio granitnu skulpturu visoku 19 metara. Impozantna statua, djelo ruskog umetnika Nikolaja Tomskog, krasila je upravo dovršeni Lenjinov trg, koji je poslije ujedinjenja promijenio ime u Trg Ujedinjenih nacija. Godine 1991. donijeta je odluka da se statua skloni, i to mimo volje jedne građanske inicijative i uprkos protivljenju stranaka s lijevog dijela političkog spektra. Da bi statua uopšte mogla da se skine s postolja, najprije ju je trebalo izbrisati sa spiska spomenika zaštićenih zakonom. Sámo uklanjanje spomenika sprovedeno je kao čisto birokratski čin pedantnog rasklapanja, demontiranja: kolosalna statua rastavljena je na 129 djelova i prebačena u šumu pokraj Migelskog jezera u Kepeniku, takođe dijelu Berlina, gdje je zakopana u pijesak.

Sasvim drugačije prošlo je rušenje Lenjinovog spomenika u Kijevu decembra 2013. Na vrhuncu protesta na Majdanu zauzete su zgrade vlade; demonstranti su napali spomenik Lenjinu, visok 3,5 metra, i svukli ga s postolja. Slike te javne simboličke egzekucije moćnog simbola u srcu političke moći obišle su svijet. Za razliku od mirnog premještanja i uklanjanja Lenjinovog spomenika u Berlinu, do kojeg je došlo po promjeni političkog sistema i koji je trebalo da označi radikalno nov početak, rušenje spomenika u Kijevu, u jeku političke borbe, bilo je nasilan čin političkog ikonoborstva. 

Kako će se uskoro pokazati, njega nisu toliko izveli proevropski orijentisani demonstranti s Majdana koliko antikomunistički orijentisani ukrajinski nacionalisti. Tim simboličkim činom trebalo je zapečatiti "kraj sovjetske okupacije", kako je to rekao jedan predstavnik nacionalističke stranke Svoboda. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8fafb058-8432-48b7-a31a-a9f725fa53f4)
Majdan, 2013. foto: AP{.caption} 

Rušenje spomenika može se inscenirati na sasvim različite načine. U Kijevu je rušenje spomenika pridobilo oblik nasilnog političkog čina s velikim simboličkim potencijalom, a njegove efektne slike i dalje su prisutne u vizuelnom pamćenju svijeta. Ta inscenacija bila je sastavni dio samog revolucionarnog pokreta i poslužila je kao oružje kojim su ubrzani politički prevrat i promjena sistema vrijednosti. 

U Berlinu su stvari bile sasvim drugačije: brižljivo rasklapanje Lenjinovog spomenika izgleda nam kao mjera koja je usledila tek pošto je sproveden raskid sa starim sistemom. Kao u pozorištu, tako se i u politici s vremena na vrijeme javlja potreba za izmjenom kulisa. U ovom slučaju važno je bilo ukloniti rekvizite koji su počeli da smetaju i preurediti pozornicu za potrebe nove političke ere. Tako su i posle 1945. iz javnog prostora brzo, tiho i neupadljivo nestali nacional-socijalistički simboli, poput Hitlerovih slika ili kukastih krstova. 


**ZABORAVLJENA BRONZA**

Međutim, političko uklanjanje tabuizovanih poruka i kontaminiranih relikata za potrebe novog političkog početka nije tako jednostavno kao rezultat i ne daje postupno zaboravljanje. Mnogo je toga što će u javnom prostoru i javnoj svesti potonuti samo da bi izronilo na nekom drugom mestu, u prostorima nesvjesnog i potisnutog: sjetimo se nacističkih suvenira po buvljim pijacama i radikalnih desničarskih parola i poruka na internetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44729110-c864-49dc-8fff-827fa8d4f5ba)
Buvlja pijaca u Podgorici, foto: Normalizuj{.caption} 

Povijest spomenika ne odvija se samo u periodu od postavljanja do skidanja, već je ponekad znatno duža nego što bismo to pretpostavili. Tako na primjer sudbina Lenjinove statue u Berlinu još nije bila zapečaćena zakopavanjem u Sedinskoj peščari u Kepeniku. Statua možda i jeste bila pod zemljom i nevidljiva, ali je njen duh i dalje hodio zemljom i stalno davao povoda novim fantazijama i umjetničkim projektima. 

Godine 2003. jedna građanska inicijativa predložila je da se statua trajno deponuje u napuštenom rudniku soli u Gorlebenu, inače predviđenom za skladištenje nuklearnog otpada, 2005. je Tomas Flirl, senator grada Berlina za kulturu, razmatrao mogućnosti da se spomenik smjesti u muzej, a 2009. javio se i plan da se glava Lenjinove statue iskopa i izloži u muzeju u citadeli u Špandauu, u zapadnom dijelu Berlina, zajedno s drugim odbačenim i zaboravljenim spomenicima. (...)

**PUTINOV SIGNAL**

U Rusiji je pokušaj da se Lenjin zaboravi bio znatno komplikovaniji, budući da se sve spomen-manifestacije u toj zemlji ravnaju prema Ruskoj revoluciji iz 1917. godine kao centralnom datumu. Posle sloma Sovjetskog Saveza Rusija je morala da se suoči s fundamentalnim problemom preorijentisanja i promjene vrijednosti. Rusija je morala temeljno da se redefiniše, a za to je morala da odbaci mitove na kojim je dotad počivala i zamijeni ih drugim - otprilike kao kad pokušavate da zamijenite motor u automobilu koji vozite.

Prva decenija posle perestrojke bila je zapanjujuće otvoren period traženja i razmatranja novih ideja u društvu, period u kom su se javili novi pogledi na sopstvenu istoriju i na budućnost. Međutim, ta faza ubrzo je završena. Jedan od signala za promjenu kursa bio je jedan govor koji je Putin održao 2004. godine i u kom je slom Sovjetskog Saveza nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom XX veka". Te su riječi bile nedvosmisleno upućene Evropskoj uniji kao izazov, jer Putin u njoj nije vidio samo profitera nego i uzročnika za to skandalozno pomjeranje težišta moći. Da bi povratila izgubljeni suverenitet, Rusija mora da postane jaka protivteža Evropskoj uniji i da stupa u nove saveze. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9606e5ab-ac04-4bba-8a75-42bc172fc1e6)
Foto: EPP{.caption} 

Po raspadu Sovjetskog Saveza 1991. ustrojstvo ruske države doživelo je još jednu dalekosežnu promjenu: carevinu i komunistički režim naslijedila je nacionalna država. Sad je trebalo kompletno preurediti politički sistem, privredni poredak i društvo, pa u krajnjoj liniji i pamćenje nacije. Nacija kakvu znamo iz XIX veka počiva na svijesti o svojoj istoriji i na priči o porijeklu. U središtu se nalazi sopstveni identitet, koji se razlikuje od identiteta drugih nacija i koji je nastao tokom istorije. Zbog toga, kao i zbog prestrojavanja na kapitalističku privredu, ono što je dotad bilo u srcu saveza sovjetskih država, ono što ih je povezivalo i što je bilo sveto, naime, transnacionalna odanost Lenjinu i ruskoj revoluciji, moralo se izbrisati i zamijeniti nečim drugim. Pri tom se pokazalo da je brisanje lakši dio posla. Kao što smo vidjeli, Lenjinove statue mogle su se skinuti s postolja ili pažljivo rastaviti; mnoge su završile u jednom moskovskom parku, gdje danas uživaju u svojoj depolitizovanoj penziji.

**ZAMJENA PRAZNIKA**

Oktobarska revolucija 1917, koja se zbog prelaska na gregorijanski kalendar slavila 7. novembra, bila je najvažniji događaj u Sovjetskom Savezu, "zvjezdani čas čovječanstva i osvit novog doba". A onda je taj događaj preko noći trebalo izbrisati iz anala, a za to nije bilo dovoljno puko prepravljanje istorije, u kojem bi Putinovi istoričari relativizovali revoluciju i banalizovali je na nivo "državnog udara": morao se prepraviti i ruski kalendar s jubilejima i proslavama. Drugim riječima, morao je da nestane najvažniji i najomiljeniji praznik.

To je lakše namisliti nego učiniti, jer narod koji se tokom više od osam decenija navikao na praznik u novembru neće ga se tako lako odreći. Zato je Putin poslao svoje istoričare u arhive da u ruskoj istoriji pronađu neki novembarski događaj koji bi ga mogao zamijeniti. Istoričari su ustanovili da je od XVII veka nadalje postojao praznik koji je 1918. morao da ustupi mjesto novom prazniku revolucije. Za taj stari praznik, vezan za rusko-poljski rat 1612, jedva da su i istoričari znali, a kamoli obični građani Rusije, koji ni dan-danas nisu izgradili nikakav odnos prema njemu. Uprkos tome, taj je praznik 2005. godine uveden kao zamjena za Dan ruske revolucije, a na Crveni trg postavljen je nov spomenik. No, ono što se tog dana odigralo manje je važno od trenutka u kom se odigralo: presudna je bila mogućnost da se novim slobodnim danom "Narodnog jedinstva" popuni praznina nastala ukidanjem starog i poznatog Dana revolucije.

Novi praznik obezbjedio je odgovarajući datum za formiranje nacionalnog pamćenja, ali ne i odgovarajući sadržaj. Glavni sadržaj nove ruske nacije jeste novi mit o Staljinu, koji je u potpunosti odvojen od Revolucije i koji se slavi kao pobednik nad Hitlerom u Velikom otadžbinskom ratu. Taj mit o Staljinu ne obuhvata zločine njegovog režima. Za to što su milioni ljudi stradali zbog gladi koju su prouzrokovale njegova politika i njegove političke čistke nema mjesta u nacionalnom pamćenju Rusije.  Ako se uopšte i pominju, te žrtve se vode kao "mučenici modernizacije", takoreći kao kolateralna šteta napretka i njegovih blagodati. Isto važi i za milione ljudi deportovanih u Sibir: te žrtve Gulaga prepuštene su zaboravu i isto tako nemaju svoje mesto u novom nacionalnom pamćenju Rusije. U javnom prostoru nema spomenika, nema ploča koje upućuju na njihovu povijest: ona je svoje mesto pronašla u nekoj vrsti kontrapamćenja, u nevladinoj organizaciji Memorijal, gdje se čuva arhiv tog sjećanja koje je ostalo bez domovine. 

**STALJINOV POVRATAK**

Sa prelaskom s transnacionalne unije na jednu naciju, u Rusiji se sveto jezgro identiteta pomerilo s Lenjina na Staljina. No, datum koji danas garantuje "nacionalno jedinstvo" nije novi praznik 4. novembar (1612), već stari praznik 9. maj (1945), koji znatno efikasnije preuzima ulogu koju je nekad imao dan Ruske revolucije, 7. no-vembar. Devetog maja se širom Rusije slavi Staljinova pobjeda nad nacističkom Nemačkom. U Moskvi se organizuje velika vojna parada, s teškim ratnim naoružanjem, marševima, zastavama i dodjelom ordenja. Devedesetih godina je taj vid pominjanja polako bio počeo da blijedi, i to do te mjere da je država morala da angažuje mlade ljude kao oduševljene statiste, ali u poslednjih nekoliko godina sjećanje na Dan pobede steklo je novu popularnost.

Svedoci smo jedne neobične promjene: u trenutku kad živo sjećanje na 1945. godinu, sjećanje zasnovano na ličnim doživljajima, postaje sve blede zato što generacije ljudi koji su lično učestvovali u ratu polako nestaju iz društva, dolazeće generacije sa sve većom strašću počinju da se staraju o tom sjećanju. U takvom društveno proizvedenom obnavljanu sjećanja na 9. maj uspomene prelaze s preživelih na njihovu djecu i unuke, koji to sjećanje usvajaju, putem međugeneracijskog transfera ga prihvataju kao svoje. U ruskom nacionalnom pamćenju od Lenjina i crvene revolucije nije ostalo ništa, ali ponos na Crvenu armiju i Staljinovu pobedu nad Hitlerom i dalje ushićuje cjelokupno stanovništvo Rusije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ea25bfd5-8dcf-4678-a8e4-c5555394444f)
"Besmrtni puk", Vladivostok, 2022, foto: TASS{.caption} 

Dosad su na proslavama povodom 9. maja u središtu bile veteranke i veterani s prsima punim ordenja. U međuvremenu na njihovo mesto dolaze njihovi potomci, koji zajedno s njima marširaju u povorci i nose fotografije palih očeva i rođaka kao dokaz za to da su pošli njihovim stopama. U tom "besmrtnom puku" lično, upravo tjelesno sećanje na istorijske aktere pretvara se u dugotrajno nacionalno pamćenje. Razlozi za tako ogromnu popularnost ovog praznika jasni su. Prije svega, nova nacija svoju glavnu referentnu tačku i sveto jezgro nalazi u herojskom pamćenju pobjednika, pamćenju koje može da natkrili i nadjača druga sjećanja, takođe vezana za Staljina: sjećanja na zločine progona i istrebljenja. 

A osim toga, 9. maj je jedini praznik koji ima kontinuitet i koji današnja ruska nacija može da preuzme iz perioda Sovjetskog Saveza i da nastavi da ga njeguje bez ikakvog prekida. Posle gubitka centralnog praznika Ruske revolucije i posle perioda dezorijentisanosti zbog radikalno preuređenog sjećanja ljudima je tim draže da mogu da se oslone makar na ovo.

Iz knjige Oblici zaborava, Biblioteka XX vek, BG, 2018{.caption} 






Kako je odanost ruskoj revoluciji zamijenjena nacionalnim mitom. Piše njemačka autorka Alaida Asman

(trans)nacionalno

Ruski zaokret od Lenjina prema Staljinu

Sine: neka te postave na položaj, a ti da ceniš to mesto. Neka ništa ne prođe s tvojim potpisom bez podmazivanja, jer svet pripada živim i spretnim, a raj blesavima. Ne daj ako tebi ne daju, a ako ti ne daju neka čekaju, jer njima će da se žuri: oni imaju zahuktale pogone i ne mogu da čekaju: ti možeš, ti imaš platu. 

Industrije? Usevi? Posao za nezaposlene? Neka se otvore oni, neka gaje oni, neka daju posao oni koji su eksploatatori: ti nisi, ti si blagorodan. I imaj na umu da funkcionera koji napusti svoj položaj više nema: bio pa prošao. Zato kažu „bivši ministar", „bivši predsednik", gde ono „bivše" briše. U toj reči počiva razlika između biti i ne biti. Tako da ne puštaj jedan položaj dok nemaš drugi, bolje pripremljen. 

Svoje podređene ponižavaj, a nadređenima samo niz dlaku, a kad tvoji nadređeni padnu, udri ih četkom kojom si ih timario, jer odanost je porok izdajnika. Kako ćeš izdati sopstvene interese zbog jednog bivšeg šefa?! Neko „bivši više nije. I penji se, penji, penji jer što se više budeš popeo, tvoja zemlja pada sve niže. Niko nije gore, ako nekog nema dole. 

Na intervjuima ne govori, nisi ti zaljubljena žena, i ne zaboravi da se danas sve snima; kaži da ali ne, zamuti vodu jer u bistroj vodi se ništa ne upeca. Drkaj narodu, ulizuj se moćnicima, plači sa oštećenima i svima obećavaj, obećavaj im, obećavaj im, a kad jednom budeš izabran na sve četiri strane sveta razglasi svoju ljubav za svoju zemlju, ali ako neko hoće da je kupi, prodaj mu je, a ako neće, založi je, jer će potonji naraštaji to da otplaćuju: budućnost je na mladima. 

Kuće, ulice, škole, bolnice, univerziteti, putevi koje si obećao, sve to ostavi kao mostove u vazduhu, da vise, između jedne i druge obale ničega. Bilo bi besmisleno da trošiš na opšta mesta raskoši ono što je za tvoje lične troškove: tvoje vile, tvoje avione, tvoje palate, tvoje palatice, tvoja ostrva, tvoje plaže, tvoje jahte, tvoje kurve, tvoju delikatesnu hranu. 

I kad budeš otišao, ako ikad odeš, seti se da će ono što ostaviš prohujati s narednim vihorom: novac u državnoj kasi lako isparava, kao terpentin. To, baš to, to bih savetovao svom sinu kad bih ga imao. 

Preveo Branko Anđić, izdavač: Laguna{.caption}

Odlomak iz romana "Provalija" kolumbijskog pisca i režisera Fernanda Valjeha

lektira

Sine, neka te postave na položaj

Ova knjiga nije manifest. Nema vremena za to. Ova knjiga je upozorenje. Svijet ne klizi, već galopira u novu transnacionalnu distopiju. A to je nešto što svijet izvan krugova nacionalne bezbjednosti nije u potpunosti shvatio. Ta činjenica se prikriva uz pomoć tajnosti, složenosti i veličine. Internet, naše najveće sredstvo emancipacije, pretvoreno je u najopasnije sredstvo podrške totalitarizmu, kakvo do sada nismo vidjeli. Internet je prijetnja ljudskoj civilizaciji. 

Ove promjene događaju se tiho, jer oni koji su svjesni toga što se dešava rade u industriji globalnog praćenja i nisu raspoloženi da javno govore o tome šta se dešava. Za nekoliko godina, ako se nastavi ovim putem, svjetska civilizacija postaće postmoderna distopija nadzora, i samo najvještiji pojedinci moći će da se izvuku iz nje. 

Zapravo, moguće je da je već tako. Mnogi pisci razmatraju šta internet znači za globalnu civilizaciju, ali griješe. Griješe jer im nedostaje perspektiva koju pruža direktno iskustvo. Griješe jer se nikada nisu sreli sa neprijateljem. Nijedan opis svijeta nije preživio prvi kontakt sa neprijateljem. Mi smo se upoznali sa neprijateljem. Tokom poslednjih šest godina *Wikileaks* je bio u sukobu sa gotovo svim moćnim državama. Mi poznajemo novu državu nadzora iz perspektive insajdera, jer smo razotkrili njene tajne. Znamo je i iz perspektive borca, jer smo od nje morali da štitimo svoje ljude, svoje finansije i svoje izvore. Znamo je i iz globalne perspektive jer imamo svoje ljude, sredstva i informacije u gotovo svim zemljama. Znamo je i iz perspektive vremena, jer se sa ovom pojavom borimo godinama i videli smo kako se iznova uvećava i širi.

To je invazivni parazit, koji se hrani društvima udruženim sa internetom. Proširio se našom planetom, zarazivši države i ljude prije toga. Šta treba da uradimo? Jednom davno na mjestu ni ovdje ni tamo, mi, konstruktori i građani mladog interneta razmatrali smo budućnost našeg novog sveta. Uvidjeli smo da će odnosi između ljudi biti posredovani našim novim svijetom, kao i da će se sama priroda država definisanih načinima razmjene informacija, ekonomskih vrijednosti i sile, takođe mijenjati. Uvidjeli smo i da je udruživanje postojećih državnih struktura i interneta stvorilo prostor za promjenu prirode države. 

Prvo, sjetimo se da su države sistemi kroz koje teče sila prinude. Frakcije u okviru države mogu se boriti za podršku, što dovodi do fenomena prividne demokratije, ali potpora države su sistemska primjena i izbjegavanje nasilja. Vlasništvo nad zemljom, imovina, iznajmljivanje, dividende, oporezivanje, sudske kazne, cenzura, autorska prava i robne marke su nešto što nam je nametnuto pod prijetnjom primjene državnog nasilja. Mi uglavnom nismo ni svjesni koliko smo blizu nasilju, jer svi stalno pravimo ustupke da bismo izbjegli to nasilje. 

Poput mornara na povjetarcu rijetko shvatamo da površina našeg svijeta leži na mračnim dubinama. U novom prostoru interneta, šta će biti posrednik sile prinude? Da li uopšte ima smisla postavljati ovo pitanje? Može li u tom prividnom prostoru, tom naizgled platonskom kraljevstvu tokova ideja i informacija, biti sile prinude? Sile koja može da mijenja istorijske zapise, prisluškuje telefone, razdvaja ljude, transformiše kompleksnost u krš i da podiže zidove kao okupaciona vojska? 

Platonska priroda interneta, protoka ideja i informacija je oslabljena njegovim fizičkim porijeklom. Njegove temelje čine optički kablovi koji se protežu po dnu okeana, sateliti koji kruže iznad naših glava, kompjuterski serveri koji se nalaze u zgradama od Njujorka do Najrobija. Poput vojnika koji je običnim mačem posjekao Arhimeda, i ova naoružana milicija može preuzeti kontrolu nad vrhuncem razvoja zapadne civilizacije našim platonskim kraljevstvom. Novi svijet interneta, izdvojen iz starog svijeta grubih atoma, čeznuo je za samostalnošću. Ali države i njihovi prijatelji preuzeli su kontrolu nad našim novim svijetom - kontrolom njegovih fizičkih potpora.

Države će, poput vojske oko naftnog izvora, ili carinika koji iznudi mito na granici, uskoro shvatiti kako da iskoriste fizičku kontrolu koju imaju nad tim vrijednim prostorom da bi se ubacile u ovo platonsko kraljevstvo. To će spriječiti nezavisnost o kojoj smo sanjali, a onda će, zaposjedanjem optičkih kablova i satelitskih stanica, preći na masovno presretanje tokova informacija našeg novog svijeta sve dok se se svaki čovkek, kao i svaki ekonomski i politički odnos ne upletu u jedinstvenu svjetsku mrežu. 

Država će se kao pijavica zakačiti na srce i nerve našeg novog društva, halapljivo će gutati sve odnose i komunikacije, svaku pročitanu internet stranicu, svaki poslati imejl ili svaku guglovanu misao, a zatim će pohraniti svo to znanje, milijarde dnevno presretnutih podataka u ogromnim tajnim skladištima, koje će im dati neslućenu moć. Iznova će kopati po tom blagu, kolektivnom intelektualnom učinku čovječanstva, sve sofisticiranijim pretraživačkim algoritmima. Time će njihovo blago postati sve vrijednije i maksimizirati nejednakost snaga presretača i presretnutog. Tada će primijeniti ono što su naučili u fizičkom svetu, da započinju ratove, navode bespilotne letelice, da manipulišu komitetima Ujedinjenih nacija i trgovinskim sporazumima, ali i da čine usluge svojim ogromnim mrežama industrijalaca, insajdera i prijatelja. 

Ali mi smo nešto otkrili. Naša jedina nada protiv totalne dominacije je da nam hrabrost, znanje i solidarnost pomognu u otporu. Ta neobična osobina fizičkog svijeta u kom živimo. Svijet vJeruje u šifrovanje. Jednostavnije je šifrovati informaciju nego dešifrovati je. Shvatili smo i da možemo koristiti to neobično svojstvo da bismo stvorili zakone novog svijeta. Da bismo izuzeli naše novo platonsko kraljevstvo iz baze koja je poduprta satelitima, podvodnim kablovima i onih koji ih kontrolišu. Da bismo ojačali naš prostor iza kriptografskog vela. Da bismo stvorili nove teritorije van dometa onih koji kontrolišu fizičku realnost, jer bi njihov pokušaj da nas prate zahtijevao beskonačne resurse. I na taj način proglasili bismo nezavisnost. 

Naučnici koji su radili na projektu Menhetn otkrili su da je univerzum omogućio stvaranje nuklearne bombe. To nije bio očigledan zaključak. Možda nuklerano oružje nije bilo u okvirima zakona fizike. Međutim, univerzum vJeruje u atomsku bombu i nuklearne reaktore. Te pojave dobile su blagoslov univerzuma, poput soli, mora i zvezda.

Slično tome, univerzum, naš fizički svijet ima to svojstvo koje omogućava pojedincu ili grupi pojedinaca da pouzdano, automatski, ili čak nesvesno, šifruju nešto tako da ni svi resursi, ni sva politička volja najvećih supersila na svijetu, ne mogu to dešifrovati. Ovi putevi kodiranja među ljudima mogu se tako zamrsiti i stvoriti oblasti koje će biti slobodne od sile prinude spoljnog svijeta. Slobodne od masovnog presretanja. Slobodne od državne kontrole. Na taj način se ljudi mogu suprotstaviti potpuno mobilisanoj supersili i pobijediti. Enkripcija otjelotvoruje zakone fizike i ne sluša prazne prijetnje država, kao ni transnacionalnih nadzornih distopija. Nije očigledno da svijet treba da funkcioniše na taj način. Ali univerzum se nasmiješio šifrovanju.

Kriptografija je krajnji oblik direktne, nenasilne akcije. Dok nuklearne sile mogu da primenjuju neograničeno nasilje nad milionima individua, kriptografija znači da neka država, čak i ako primjenjuje neograničeno nasilje, ne može da naškodi namjeri pojedinca da sačuva svoje tajne. Snažna kriptografija može da se odupre neograničenoj primeni nasilja. Nijedna primena sile prinude neće riješiti ni jedan matematički problem. Ali, možemo li iskoristiti ovu neobičnu činjenicu o našem svijetu i nekako je nadograditi da nam posluži kao unapređujući kamen temeljac za nezavisnost čovečanstva u platonskom kraljevstvu interneta? I dok se društva ujedinjuju sa internetom, da li se ta sloboda može ponovo odraziti i na fizičku realnost kako bi redefinisali državu? 

Treba se podsetiti da su države sistemi koji određuju gdje i kako se dosljedno primjenjuje sila prinude. Na pitanje koliko se prinudne sile iz fizičkog sveta može uliti u platonsko kraljevstvo interneta, odgovor daju kriptografija i ideali sajferpanka. Kako se države sjedinjuju sa internetom i kako budućnost naše civilizacije postaje budućnost interneta, moraćemo da redefinišemo odnos sile. Ukoliko to ne uradimo, univerzalnost interneta sjediniće čovečanstvo u jednu ogromnu mrežu masovnog nadzora i masovne kontrole. Moramo da podignemo uzbunu. Ova knjiga je krik stražara u noći.

Dok sam u kućnom pritvoru u Velikoj Britaniji čekao izručenje, 20. marta 2012. godine sam se sreo sa trojicom prijatelja i kolega stražara u nadi da naši ujedinjeni glasovi mogu probuditi grad. Moramo da razgovaramo o onome što smo naučili, dok vi, čitaoci, još imate šansu da i razumijete i reagujete na ono što se događa. Vrijeme je da se prihvatimo oružja našeg novog sveta i da se borimo za sebe i one koje volimo. Naš zadatak je da osiguramo samoopredjeljenje gdje god je to moguće, da zaustavimo nadolazeću distopiju gdje god možemo, i, ako sve drugo propadne, da ubrzamo njeno samouništenje.


Uvodni tekst knjige "Sajferpank sloboda i budućnosti interneta" koju je Julian Assange objavio 2012. godine kao plod razgovora koji su sa njim vodili internet aktivisti Jacob Appelbaum, Andy Müller-Maguhn and Jérémie Zimmermann.

uzbuna

Julian Assange: Krik stražara u noći

Pre dvadeset godina, budući veoma osetljiva uzrasta, skitao sam gradom Sankt-Peterburgom sa lažnim ispravama u džepu i bez kaputa, iako je bila ljuta zima. Istini za ljubav, kaput sam imao, ali ga iz principijelnih razloga nisam oblačio. U to vreme moju imovinu je predstavljalo nekoliko priča koliko kratkih toliko i riskantnih. Te priče sam nosio iz jedne redakcije u drugu, nikome nije padalo na um da ih čita, a ako su i dospevale pred nečije oči, izazivale su obrnutu reakciju. Urednik jednog časopisa mi je preko portira poslao rublju, drugi urednik je za rukopis izjavio da je najobičnija koještarija, ali da njegov tast ima trgovinu brašna i da se u toj trgovini mogu zaposliti kao šegrt. Odbio sam i shvatio da mi ne ostaje ništa drugo nego da pođem Gorkom.

U Petrogradu je tada izlazio internacionalistički časopis Letopis, koji je za nekoliko meseci postao naš najbolji mesečni časopis. Uređivao ga je Gorki. Pošao sam k njemu u Veliku monetnu ulicu. Srce mi je snažno lupalo i prestajalo da kuca. U čekaonici se okupilo najneobičnije društvo koje čovek može da zamisli: dame iz velikog sveta i takozvani „bosjaci", telegrafisti iz Arzamasa, duhoborci i radnici, ilegalci-boljševici, koji su se držali po strani. Prijem je trebalo da počne u šest časova. Tačno u šest vrata su se otvorila i ušao je Gorki, zaprepastivši me svojim rastom, mršavošću, snagom i dimenzijama ogromnog skeleta, modrinom sitnih i odlučnih očiju, inostranim odelom koje je na njemu stajalo kao džak, ali ipak elegantno. Rekao sam: vrata su se otvorila tačno u šest. Celog života je ostao veran toj tačnosti, vrlini kraljeva i starih, veštih, samouverenih radnika.

Posetioci u čekaonici su se podelili u dve grupe ― jedni su doneli rukopise, drugi su čekali da im se reši sudbina.

Gorki je prišao drugoj grupi. Korak mu je bio lak, nečujan, rekao bih graciozan, u rukama je držao sveske; na nekima je njegovom rukom bilo napisano više nego rukom autora. Sa svakim je govorio sabrano i dugo, slušao je sabesednika s beskrajnom pohlepnom pažnjom. Svoje mišljenje je izricao otvoreno i ozbiljno, birajući reči čiju smo snagu upoznali mnogo kasnije, po isteku godina i decenija, kada su te reči, pošto su u našoj duši prevalile dugi, neminovni put, po- stale životno geslo i pravac.

Pošto je završio sa autorima koje je već poznavao, Gorki je prišao nama i stao da skuplja rukopise. Letimično me je pogledao. Ja sam u to vreme predstavljao rumenu, punačku i nepre- vrelu mešavinu tolstojevca i socijal-demokrate, nisam nosio kaput, ali sam bio naoružan naočarima, uvijenim u uvoštavljeni konac.

Bio je utorak. Gorki je uzeo svesku i rekao:

 ― Po odgovor ― u petak.
   
Neverovatno su zvučale tada te reči... Obično su rukopisi truleli u redakcijama po nekoliko meseci, a najčešće ― večnost.

Vratio sam se u petak i zatekao nove ljude: kao i prvi put, među njima su bile kneginje i duhoborci, radnici i kaluđeri, pomorski oficiri i gimnazijalci. Ušavši u sobu, Gorki me je ponovo pogledao letimično, u magnovenju, ali me je ostavio za kraj. Svi su otišli. Ostali smo sami ― Maksim Gorki i ja, koji sam dospeo tu s druge planete, iz našeg vlastitog Marseja (ne znam treba li da objašnjavam da govorim o Odesi). Gorki me je pozvao u kabinet. Reči koje je tada izgovorio odlučile su moju sudbinu.

― Eksera ima malih, ― rekao je on ― a ima i velikih, kao moj prst. I on je prineo mojim očima dugački, snažno i nežno izvajani prst. Put pisca, poštovani pištolju (sa naglaskom na o), zasut je ekserima, pretežno povećih dimenzija. Njime se mora hodati bosonog, krvi će dovoljno isteći i iz godine u godinu će teći sve više. Vi ste slab čovek, vas će kupiti i prodati, vas će izmučiti, uspavati, i vi ćete uvenuti, pretvarajući se da ste rascvetalo drvo... Za poštenog čoveka, poštenog pisca i revolucionara, velika je čast da prođe tim putem, i ja vam, gospodine, za taj mučan čin dajem svoj blagoslov

Mislim da u mom životu nije bilo važnijih časova od onih koje sam proveo u redakciji Letopisa. Izašavši otud, potpuno sam izgubio osećaj za svoje telo. Po modrom, ljutom mrazu od trideset stepeni ispod nule trčao sam u bunilu ogromnim raskošnim hodnicima prestonice, otvorenim prema dalekom mračnom nebu, i došao sam sebi tek kada sam ostavio za sobom Crnu Rečicu i Novo Selo.

Prošla je ponoć i tek tada sam se vratio na Petrogradsku stranu, u sobu koju sam neposredno pre toga iznajmio od žene jednog inženjera, mlade, neiskusne žene. Kada je njen muž došao s posla i osmotrio moju zagonetnu i mladu personu, naredio je da se iz predsoblja uklone svi kaputi i kaljače i da se vrata između moje sobe i trpezarije zaključaju.

Dakle, vratio sam se u svoj novi stan. S druge strane zida bilo je predsoblje, lišeno kaljača i ogrtača koji su mu pripadali, duša je buktala i tresla se od grozničave radosti, koja je kao kakav tiranin tražila oduške. Nisam imao da biram. Stajao sam u predsoblju, nečemu se smeš kao i neočekivano otvorio vrata trpezarije. Inženjer i njegova žena su pili čaj. Ugledavši me u taj pozni čas, prebledeli su, osobito su im prebledela čela.

„Počelo je", pomislio je inženjer i pripremio se da skupo proda svoju kožu.

Načinio sam dva koraka prema njemu i rekao kako je Maksim Gorki obećao da će objaviti moje priče.

Inženjer je shvatio da se prevario kada je ludaka pomešao s lopovom, i još većma prebledeo.

― Pročitaću vam svoje priče, ― rekao sam sedajući i primičući tuđu čašu čaja, one koje je on obećao da će objaviti... 

Kratkoća sadržine nadmetala se u mojim delima sa odlučnim odsustvom učtivosti. Deo njihov, na sreću pristojnih ljudi, nije se pojavio. Izrezana iz časopisa, poslužila su kao povod moga pozivanja na sud, na osnovu dva paragrafa u isti mah zbog pokušaja obaranja postojećeg poretka i zbog pornografije. Suđenje je trebalo da se održi marta 1917. godine, ali moj advokat narod se krajem februara pobunio, spalio optužnicu, a zajedno s njom i samo zdanje okružnog suda.

Aleksej Maksimovič je tada stanovao na Kronverškom prospektu. Donosio sam mu sve što sam pisao, a pisao sam i po jednu priču dnevno (kasnije sam morao da se odreknem ovog sistema, da bih se uvalio u drugu krajnost). Gorki je sve čitao, sve odbacivao i zahtevao da nastavim. Najzad smo se obojica umorili, i on mi je rekao svojim prigušenim basom:

― Iz priloženog se jasno vidi da vi, gospodine, ništa ne znate, ali mnogo naslućujete... Stoga pođite među ljude.

I ja sam se sledećeg dana probudio kao dopisnik jednog nerođenog lista, sa dvesta rubalja na ime selidbenih troškova u džepu. List se nije rodio, ali mi je novac na ime selidbenih troškova dobro došao. Moj službeni put je trajao sedam godina, mnogo puteva sam prevalio, mnogim bitkama bio svedok. Sedam godina kasnije, pošto sam se demobilisao, učinio sam drugi pokušaj sa objavljivanjem i od njega dobio pisamce: „Sad se može početi".

I ponovo, strasno i neprekidno, stala je da me podstiče njegova ruka. Taj zahtev neprestano i po svaku cenu uvećavati broj potrebnih i lepih stvari na zemlji on je postavljao pred hiljade ljudi koje je sam otkrio i odgajio, a preko njih i čovečanstvu. Opsedala ga je neviđena, bezgranična strast prema ljudskom stvaralaštvu, koja ni za trenutak nije slabila. Patio je kada bi se ispostavilo da je čovek od koga je mnogo očekivao jalov. I srećan, trljao je ruke i namigivao svetu, nebu, zemlji, kada bi iz varnice buknuo plamen...

Preveo Milivoje Jovanović{.caption}

Kratka priča Isaka Babelja "Početak", objavljena 1937. godine u časopisu Литературная Газета 

Isak Babelj

Put pisca zasut je ekserima

Taj dečak, rekao mu je S., bio je sin Marine Cvetajeve. Marina Cvetajeva i Mandeljštam su za O.-a najveći ruski pesnici. Posmatrati fotografiju iz perspektive hiljadu devetsto sedamdeset i četvrte, za njega znači zamišljati njen nepostojeći život, koji se završio hiljadu devetsto četrdeset i prve kada se obesila. Tokom niza godina između građanskog rata i svoje smrti, živela je u ruskim emigrantskim krugovima u Francuskoj, u istoj zajednici u kojoj je odrastao S., koji ju je poznavao i koji je bio drug njenog sina, Mura. Marina Cvetajeva koja je napisala: „Možda je bolji način / Da se pobedi vreme i svet / Samo proći i ne ostaviti trag – / Proći i ne ostaviti senku / na zidu…“; koja je napisala: „Meni ovo nije trebalo, ne / ovo (ali slušajte, tiho,/ potrebu osećaju tela / a mi smo sada samo duhovi)…; koja je napisala: „U ovom najhrišćanskijem od svih svetova / svi pesnici su Jevreji.“

Kada su se O. i njegova supruga hiljadu devetsto sedamdeset četvrte vratili u Njujork, preselili su se u stan na Riversajd drajvu. U njihovoj zgradi je između ostalih stanara živeo i jedan stari Rus, lekar po imenu Grigorij Altšuler, duboko zašao u osamdesete, koji se još uvek bavio istraživačkim radom u jednoj od gradskih bolnica i koji je, zajedno sa svojom ženom, gajio veliko interesovanje za rusku književnost. Otac doktora Altšulera bio je Tolstojev lični lekar i na zidu njegovog stana na Riversajd drajvu, iznad jednog stola, visila je ogromna fotografija bradatog pisca, s prikladnom posvetom njegovom prijatelju i lekaru, ispisanom podjednako ogromnim slovima. Iz razgovora s mlađim Altšulerom, O. je saznao nešto što mu se činilo ništa manje neobično. U jednom malom selu u blizini Praga, usred zime hiljadu devetsto dvadeset i pete, taj čovek je pomagao Marini Cvetajevoj na porođaju, kada je rodila sina, istog onog koji je porastao i postao dečak na fotografiji na S.-ovom zidu. I ne samo to: u čitavoj njegovoj lekarskoj karijeri, to je jedina beba kojoj je on pomogao da dođe na svet.
 
„Bila je noć“, napisao je nedavno doktor Altšuler, „poslednji dan januara, hiljadu devetsto dvadeset i pete… Padao je sneg, užasna oluja je zavejala sve. Jedan dečak, Čeh, dotrčao je iz sela u kome je Cvetajeva tada živela sa svojom porodicom, iako njen muž tada nije bio s njom. Njena kći je pošla zajedno s ocem. Marina je bila sama.

Dečak je utrčao u sobu i rekao: ’Panji Cvetajeva hoće da odmah dođete kod nje jer su trudovi već počeli! Morate da požurite, krenulo je.’ Šta sam mogao da kažem? Brzo sam se obukao i krenuo kroz šumu, sneg mi je bio do kolena, oluja je besnela. Otvorio sam vrata i ušao. Pod čkiljavim svetlom jedne električne sijalice video sam gomile knjiga naslaganih u jednom uglu sobe; gotovo da su stigle do tavanice. U drugom uglu, nabacano smeće nagomilano tokom nekoliko dana. A tu je bila i Marina koja je palila cigaretu na cigaretu; porođaj je bio počeo. Veselo me je pozdravila: ’Skoro da ste zakasnili!’ Osvrnuo sam se po sobi pokušavajući da pronađem nešto čisto, i komad sapuna. Ništa, nijedne čiste maramice, ničega. Ležala je u krevetu, pušila i smešila se govoreći: ’Rekla sam vam da ćete me vi porađati – došli ste, i sad je to vaša briga, ne moja…’

Sve je išlo prilično glatko. Ipak, pupčana vrpca je bila toliko jako stegnuta oko bebinog vrata da je jedva disala. Bila je plava…

Očajnički sam pokušavao da joj uspostavim disanje i najzad uspeo; više nije bila plava već ružičasta. Čitavo to vreme, Marina je pušila, ćutala, reč nije progovorila, neprestano je gledala u bebu, u mene…

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c3d5e4eb-5831-43be-99fe-d1c5e016cb86)
Cvetajeva sa sinom, 1936; foto: dommuseum.ru {.caption}

Vratio sam se narednog dana i potom obilazio dete svake nedelje još mnogo sedmica. U jednom pismu (10. maj, 1925) Marina je napisala: ’Sve što se tiče Mura, Altšuler obavlja sa ponosom i ljubavlju. Pre jela, Mur dobija jednu kafenu kašičicu limunovog soka bez šećera. Hrani se po sistemu profesora Černija koji je za vreme rata u Nemačkoj spasao hiljade novorođenčadi. Perkusijom, auskultacijom, nekim aritmetičkim kalkulacijama. Meni zatim zapisuje kako da hranim Mura naredne nedelje, šta da mu dajem, koliko butera, koliko limuna, koliko mleka, kako da postepeno povećavam količine. Kad god dođe, seća se šta je dao prošlog puta, i nikada ne nosi nikakve beleške… Ponekad imam ludu želju da ga jednostavno poljubim u ruku…“

Dečak je brzo rastao i postao zdravo dete koga su majka i njeni prijatelji obožavali. Poslednji put sam ga video kad još nije bio napunio godinu dana. Marina se tada preselila u Francusku i ostala da tu živi narednih četrnaest godina. Žorž (Murovo zvanično ime) je krenuo na školovanje i ubrzo postao predani izučavalac književnosti, muzike i slikarstva. Godine hiljadu devetsto trideset i šeste njegova sestra Alja, idući za svojim ocem, napušta porodicu i Francusku, i odlazi u Sovjetsku Rusiju. Marina je u Francuskoj ostala s malim sinom…uz ogromne teškoće, finansijske i moralne. Hiljadu devetsto trideset i devete zatražila je sovjetsku vizu i zajedno sa sinom vratila se u Moskvu. Dve godine kasnije, u avgustu hiljadu devetsto četrdeset i prve, njen život je dostigao svoj tragični kraj…

Rat je još uvek trajao. Mladi Žorž Efron bio je na frontu. ’Zbogom književnosti, muzici, školi’, pisao je svojoj sestri. Pisma je potpisivao sa „Mur“. Bio je hrabar, smeo borac, učestvovao je u mnogim bitkama, i umro je u julu , hiljadu devetsto četrdeset i četvrte, kao jedna od brojnih žrtava bitke kod sela Drujka, na zapadnom frontu. Bilo mu je tek dvadeset godina.“

*Prevod sa engleskog: Ivana Đurić Paunović*



U čast nedavno preminulog američkog pisca Pola Ostera objavjujemo odlomak iz njegove prve knjige "Otkrivanje samoće" (1982)

In memoriam

Pol Oster: Otkrivanje samoće

Ekonomsko bezvlašće kapitalističkog društva kakvo danas postoji, po mom mišljenju, pravi je izvor zla. Pred nama vidimo golemu zajednicu proizvođača, članova društva koji neprestano teže jedan drugoga lišiti plodova njihovog kolektivnog rada - ne silom, već vjernim pokoravanjem s legalno utemeljenim pravilima. Ovdje je važno shvatiti da sredstva za proizvodnju - to jest, cjelokupni produktivni kapacitet potreban za proizvodnju potrošne robe kao i dodatna kapitalna dobra - mogu legalno biti, i većinom i jesu, privatna imovina pojedinaca.

Radi jednostavnosti, u raspravi koja slijedi “radnicima” ću nazvati sve one koji ne učestvuju u vlasništvu sredstava za proizvodnju - iako ovo ne odgovara popularnoj upotrebi termina. Vlasnik sredstava za proizvodnju je u poziciji da kupi radničku moć radnika. Prilikom korištenja sredstava za proizvodnju, radnik proizvede novu robu koja postaje vlasništvo kapitalista. U ovom procesu najznačajnija je tačka odnosa između onoga što radnik proizvede i koliko je plaćen, oboje mjereno prema stvarnoj vrijednosti. Ukoliko je ugovor o radu “slobodan,” koliko radnik primi nije određeno stvarnom vrijednošću robe koju proizvede, već njegovim minimalnim potrebama, kao i potrebama kapitaliste za radnom snagom što je povezano sa brojem radnika koji se nadmeću za posao. 

Važno je razumjeti da plata radnika ni u teoriji nije određena vrijednošću proizvedenog proizvoda. Privatni kapital se koncentriše tek u nekoliko ruku, djelimično zbog takmičenja između kapitalista, i djelimično zato što tehnološki razvoj i pojačana podjela rada ohrabruju formaciju većih jedinica proizvodnje na štetu manjih. Rezultat ovakvog razvoja događaja je oligarhija privatnog kapitala čije se goleme moći ne mogu efikasno kontrolisati čak ni u demokratski organizovanom političkom društvu. Činjenica je da su članovi zakonodavnih tijela izabrani od političkih stranaka pod raznim uticajima i uveliko finansirani od privatnih kapitalista koji odvajaju biračko tijelo od zakonodavstva iz mnogih praktičnih razloga. Posljedica je da “predstavnici naroda’’ zapravo ne štite dovoljno interese neprivilegovanih / potlačenih djelova populacije. Nadalje, u sadašnjim uslovima, privatni kapitalisti neizbježno kontrolišu, direktno ili indirektno, glavne izvore informisanja (novine, radio, obrazovanje). Zato je tako ekstremno teško, i doista najčešće zapravo nemoguće, da individualni građanin dođe do objektivnih zaključaka i inteligentno/informisano upotrijebi svoja politička prava.

Situacija koja prevladava u ekonomiji utemeljenoj na privatnom vlasništvu kapitala tako je okarakterizovana sa dva glavna principa: prvi, sredstva za proizvodnju (kapital) su privatna i
vlasnici se njima služe kako žele; drugo, ugovor o radu je slobodan. Naravno, nema takvog društva koje bi bilo čisto kapitalističko u ovome smislu. Posebno, treba uočiti da su radnici, preko duge i gorke političke borbe, uspjeli osigurati nešto poboljšan oblik “slobodnog ugovora o radu” za određene kategorije radnika. Ali u cjelini, savremena ekonomija ne razlikuje se mnogo od “čistog” kapitalizma.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/61cc440f-6ab8-490c-961e-046569669fbf)
Foto: Princeton.edu{.caption} 

Proizvodnja se vrši za zaradu, ne za upotrebu. Nije osigurano da svi sposobni i svi koji žele raditi uvijek budu u stanju pronaći posao: “vojska nezaposlenih” gotovo uvijek postoji. Radnik je neprekidno u strahu od gubitka svoga posla. Budući da nezaposleni i loše plaćeni radnici ne predstavljaju profitabilno tržište, proizvodnja potrošačkih roba je ograničena, a posljedica su velike teškoće. Tehnološki napredak često rezultira s više nezaposlenosti umjesto da smanji teret posla za sve. Profit kao motiv i takmičenje među kapitalistima odgovorni su za nestabilnost u akumulaciji i korišćenju kapitala, što vodi do porasta ozbiljnih depresija. Neograničeno takmičenje dovodi do velikog rasipanja radne moći, uz sakaćenje društvene svijesti pojedinaca, što sam ranije naveo.

Ovo sakaćenje pojedinaca smatram najgorim zlom kapitalizma. Naše cijelo školstvo boluje od ovog zla. Pretjeran takmičarski duh se uliva u studenta, koji je obučavan da pohlepno obožava uspjeh kao pripremu za njegovu buduću karijeru. Uvjeren sam da postoji samo jedan način za elimininaciju ovih najozbiljnijih zala, naime putem osnivanja socijalističke ekonomije, praćene školskim sistemom koji bi bio usmjeren prema društvenim ciljevima. U takvoj ekonomiji, sredstva za proizvodnju su u vlasništvu samog društva i korištena su planski. Planska privreda, koja prilagođava proizvodnju prema potrebama zajednice, dijelila bi potreban posao između svih radnika sposobnih za rad i garantovala bi egzistenciju svakom čoveku, ženi i djetetu. Obrazovanje pojedinca, uz promovisanje njegovih urođenih sposobnosti, pokušalo bi razviti u njemu osećaj odgovornosti za njegove bližnje, umjesto glorifikacije moći i uspjeha u našem sadašnjem društvu.

Ipak, neophodno je sjetiti se da planska privreda još ne znači socijalizam. Sama planska privreda kao takva mogla bi biti popraćena potpunim ropstvom pojedinca. Dostignuće socijalizma zahtjeva rješenje nekih vrlo teških društveno-političkih problema: kako je moguće, s obzirom na dalekosežnu centralizaciju političke i ekonomske moći, spriječiti birokratiju da postane omnipotentna i svekontrolišuća? Kako zaštititi prava pojedinca i ostvariti demokratsku protivtežu moći birokratije? Jasno poimanja ciljeva i problema socijalizma od najveće je važnosti u našem prelaznom dobu. Budući da je, u sadašnjim prilikama, slobodna i nesputana rasprava ovih problema potpala pod moćan tabu, smatram stvaranje ovog časopisa važnom društvenom uslugom.

Dio članka objavljenog u maju 1949. godine, u prvom broju američkog časopisa Monthly Review 