Partije su javni, službeno organizovani entiteti, koji su stvoreni da uguše u dušama osjećaj za istinu i pravdu.
Kolektivni pritisak se vrši na širu javnost putem propagande. Otvoreni cilj propagande je da ubjeđuje, a ne da prosvjetljava. Hitler je dobro uvidio da je propaganda uvijek pokušaj pokoravanja duhova. Sve partije se bave propagandom. Onaj koji se njom ne bi bavio, faktički bi nestao, zbog toga što to drugi rade. Svi priznaju da koriste propagandu. Niko nije toliko drzak u laganju da bi tvrdio da se bavi podučavanjem javnosti i oblikovanjem suda naroda.
Partije svakako govore o obrazovanju onih koji su došli kod njih, simpatizera, mladih, novopridošlih članova. To je laž. Ovdje se radi o dresuri koja priprema još rigidniji stisak koji će partija imati nad mislima svojih članova.
Zamislimo člana partije – zastupnik, kandidat za zastupnika ili jednostavno pristalica – koji bi se obavezao ovako: svaki put kad se budem bavio bilo kojim problemom, političkim ili socijalnim, obavezujem se da ću u potpunosti zaboraviti činjenicu da sam član te i te grupe i da ću se isključivo brinuti da prepoznam javno dobro i pravdu.
Ovakav jezik ne bi bio dobro primljen. Njegovi istomišljenici i mnogi drugi optužili bi ga za izdaju. Manje neprijateljski nastrojeni bi rekli: Zašto si pristupio partiji? – priznajući naivno da se ulaskom u partiju oni odriču isključive potrage za javnim dobrom i pravdom. Takav čovjek bi bio isključen iz partije ili bi u najmanju ruku izgubio njenu podršku. Sigurno ne bi bio izabran.
Štoviše, takav iskaz se čini nemoguć. Zapravo, ako ne griješim, nikada nije ni bio moguć. Ako su riječi slične onima izrečene, to je bilo samo od strane onih željnih vlasti s podrškom stranaka koje nisu bile njihove vlastite. Takve su riječi tada zvučale nečasno.
Nasuprot tome nalazimo da je potpuno prirodno, razumno i časno kada neko kaže – Kao konzervativac; ili: kao socijalista – ja mislim da....
Ovo, to je tačno, nije tipično samo za partije. Ne zacrvenimo se nimalo ako kažemo: Kao Francuz, ja mislim da... Kao katolik, ja mislim da...
Neke male djevojčice, koje su tvrdile da su privržene gaullizmu kao francuskom pandanu nacizmu, dodavale su: Istina je relativna, čak i u geometriji. Dotakle su centralnu tačku. Ako nema istine, legitimno je misliti na ovaj ili onaj način ukoliko se dogodi da je neko zapravo takav i takav. Kao što imamo crnu, smeđu, crvenu ili plavu kosu, jer smo jednostavno takvi, odašiljemo takođe takve i takve misli. Misao je dakle, kao i kosa, proizvod fizičkog procesa eliminacije.
Ako prepoznamo da istina postoji, ona ne dozvoljava da mislimo bilo što osim onoga što je tačno. Mislimo dakle tako, ne zato što smo Francuz, katolik, socijalist, već zbog toga što neodoljiva svjetlost dokaza obavezuje da mislimo tako i nikako drugačije.
Ako nema dokaza, ako postoji sumnja, s obzirom na dostupno znanje, pitanje je očigledno dvojbeno. Ako postoji mala vjerovatnoća sa jedne strane, očigledno je da postoji mala vjerovatnoća; i tako dalje. U svakom slučaju, unutrašnja svjetlost svakom ko je konsultuje odgovori sa jasnim odgovorom. Sadržaj odgovora je manje više potvrdan; nevažno. Uvijek je otvoren za popravku; ali nijedna korekcija se ne može napraviti, izuzev putem veće unutrašnje svjetlosti.
Ako je neki čovjek, član partije, potpuno odlučan da svim svojim mislima bude odan isključivo unutrašnjoj svjetlosti i ničemu drugom, on ovu odluku ne može obznaniti svojoj partiji, on je dakle u odnosu na nju u stanju laži.
Ovo je situacija koju možemo prihvatiti jedino zbog potrebe koja nas prisiljava da budemo u stranci kako bismo svrhovito sudjelovali u javnim poslovima. Međutim, ta potreba je zlo, i treba je okončati ukidanjem stranaka. Čovjek koji nije donio odluku da bude odan isključivo unutrašnjoj svjetlosti, smješta laž u sami centar duše. Unutrašnja tmina mu je kazna. Uzaludno će pokušavati da se izvuče sa razlikom između unutrašnje slobode i spoljašnje discipline. Onda treba lagati javnosti, prema kojoj svaki izabrani kandidat ima obavezu da bude istinit.
Ako se pripremam da kažem, u ime svoje partije, stvari koje ocjenjujem da su suprotne istini i pravdi, da li ću to najaviti uz prethodno upozorenje? Ako to ne uradim, ja lažem. Od ove tri vrste laži – partiji, javnosti, sebi – prva je ubjedljivo najmanje loša. Mada, ako pripadanje partiji neprekidno prisiljava, u svim slučajevima, na laž, postojanje partija je apsolutno, neuslovljeno zlo.
Preveo Milan Vujović