Ova knjiga nije manifest. Nema vremena za to. Ova knjiga je upozorenje. Svijet ne klizi, već galopira u novu transnacionalnu distopiju. A to je nešto što svijet izvan krugova nacionalne bezbjednosti nije u potpunosti shvatio. Ta činjenica se prikriva uz pomoć tajnosti, složenosti i veličine. Internet, naše najveće sredstvo emancipacije, pretvoreno je u najopasnije sredstvo podrške totalitarizmu, kakvo do sada nismo vidjeli. Internet je prijetnja ljudskoj civilizaciji.
Ove promjene događaju se tiho, jer oni koji su svjesni toga što se dešava rade u industriji globalnog praćenja i nisu raspoloženi da javno govore o tome šta se dešava. Za nekoliko godina, ako se nastavi ovim putem, svjetska civilizacija postaće postmoderna distopija nadzora, i samo najvještiji pojedinci moći će da se izvuku iz nje.
Zapravo, moguće je da je već tako. Mnogi pisci razmatraju šta internet znači za globalnu civilizaciju, ali griješe. Griješe jer im nedostaje perspektiva koju pruža direktno iskustvo. Griješe jer se nikada nisu sreli sa neprijateljem. Nijedan opis svijeta nije preživio prvi kontakt sa neprijateljem. Mi smo se upoznali sa neprijateljem. Tokom poslednjih šest godina Wikileaks je bio u sukobu sa gotovo svim moćnim državama. Mi poznajemo novu državu nadzora iz perspektive insajdera, jer smo razotkrili njene tajne. Znamo je i iz perspektive borca, jer smo od nje morali da štitimo svoje ljude, svoje finansije i svoje izvore. Znamo je i iz globalne perspektive jer imamo svoje ljude, sredstva i informacije u gotovo svim zemljama. Znamo je i iz perspektive vremena, jer se sa ovom pojavom borimo godinama i videli smo kako se iznova uvećava i širi.
To je invazivni parazit, koji se hrani društvima udruženim sa internetom. Proširio se našom planetom, zarazivši države i ljude prije toga. Šta treba da uradimo? Jednom davno na mjestu ni ovdje ni tamo, mi, konstruktori i građani mladog interneta razmatrali smo budućnost našeg novog sveta. Uvidjeli smo da će odnosi između ljudi biti posredovani našim novim svijetom, kao i da će se sama priroda država definisanih načinima razmjene informacija, ekonomskih vrijednosti i sile, takođe mijenjati. Uvidjeli smo i da je udruživanje postojećih državnih struktura i interneta stvorilo prostor za promjenu prirode države.
Prvo, sjetimo se da su države sistemi kroz koje teče sila prinude. Frakcije u okviru države mogu se boriti za podršku, što dovodi do fenomena prividne demokratije, ali potpora države su sistemska primjena i izbjegavanje nasilja. Vlasništvo nad zemljom, imovina, iznajmljivanje, dividende, oporezivanje, sudske kazne, cenzura, autorska prava i robne marke su nešto što nam je nametnuto pod prijetnjom primjene državnog nasilja. Mi uglavnom nismo ni svjesni koliko smo blizu nasilju, jer svi stalno pravimo ustupke da bismo izbjegli to nasilje.
Poput mornara na povjetarcu rijetko shvatamo da površina našeg svijeta leži na mračnim dubinama. U novom prostoru interneta, šta će biti posrednik sile prinude? Da li uopšte ima smisla postavljati ovo pitanje? Može li u tom prividnom prostoru, tom naizgled platonskom kraljevstvu tokova ideja i informacija, biti sile prinude? Sile koja može da mijenja istorijske zapise, prisluškuje telefone, razdvaja ljude, transformiše kompleksnost u krš i da podiže zidove kao okupaciona vojska?
Platonska priroda interneta, protoka ideja i informacija je oslabljena njegovim fizičkim porijeklom. Njegove temelje čine optički kablovi koji se protežu po dnu okeana, sateliti koji kruže iznad naših glava, kompjuterski serveri koji se nalaze u zgradama od Njujorka do Najrobija. Poput vojnika koji je običnim mačem posjekao Arhimeda, i ova naoružana milicija može preuzeti kontrolu nad vrhuncem razvoja zapadne civilizacije našim platonskim kraljevstvom. Novi svijet interneta, izdvojen iz starog svijeta grubih atoma, čeznuo je za samostalnošću. Ali države i njihovi prijatelji preuzeli su kontrolu nad našim novim svijetom - kontrolom njegovih fizičkih potpora.
Države će, poput vojske oko naftnog izvora, ili carinika koji iznudi mito na granici, uskoro shvatiti kako da iskoriste fizičku kontrolu koju imaju nad tim vrijednim prostorom da bi se ubacile u ovo platonsko kraljevstvo. To će spriječiti nezavisnost o kojoj smo sanjali, a onda će, zaposjedanjem optičkih kablova i satelitskih stanica, preći na masovno presretanje tokova informacija našeg novog svijeta sve dok se se svaki čovkek, kao i svaki ekonomski i politički odnos ne upletu u jedinstvenu svjetsku mrežu.
Država će se kao pijavica zakačiti na srce i nerve našeg novog društva, halapljivo će gutati sve odnose i komunikacije, svaku pročitanu internet stranicu, svaki poslati imejl ili svaku guglovanu misao, a zatim će pohraniti svo to znanje, milijarde dnevno presretnutih podataka u ogromnim tajnim skladištima, koje će im dati neslućenu moć. Iznova će kopati po tom blagu, kolektivnom intelektualnom učinku čovječanstva, sve sofisticiranijim pretraživačkim algoritmima. Time će njihovo blago postati sve vrijednije i maksimizirati nejednakost snaga presretača i presretnutog. Tada će primijeniti ono što su naučili u fizičkom svetu, da započinju ratove, navode bespilotne letelice, da manipulišu komitetima Ujedinjenih nacija i trgovinskim sporazumima, ali i da čine usluge svojim ogromnim mrežama industrijalaca, insajdera i prijatelja.
Ali mi smo nešto otkrili. Naša jedina nada protiv totalne dominacije je da nam hrabrost, znanje i solidarnost pomognu u otporu. Ta neobična osobina fizičkog svijeta u kom živimo. Svijet vJeruje u šifrovanje. Jednostavnije je šifrovati informaciju nego dešifrovati je. Shvatili smo i da možemo koristiti to neobično svojstvo da bismo stvorili zakone novog svijeta. Da bismo izuzeli naše novo platonsko kraljevstvo iz baze koja je poduprta satelitima, podvodnim kablovima i onih koji ih kontrolišu. Da bismo ojačali naš prostor iza kriptografskog vela. Da bismo stvorili nove teritorije van dometa onih koji kontrolišu fizičku realnost, jer bi njihov pokušaj da nas prate zahtijevao beskonačne resurse. I na taj način proglasili bismo nezavisnost.
Naučnici koji su radili na projektu Menhetn otkrili su da je univerzum omogućio stvaranje nuklearne bombe. To nije bio očigledan zaključak. Možda nuklerano oružje nije bilo u okvirima zakona fizike. Međutim, univerzum vJeruje u atomsku bombu i nuklearne reaktore. Te pojave dobile su blagoslov univerzuma, poput soli, mora i zvezda.
Slično tome, univerzum, naš fizički svijet ima to svojstvo koje omogućava pojedincu ili grupi pojedinaca da pouzdano, automatski, ili čak nesvesno, šifruju nešto tako da ni svi resursi, ni sva politička volja najvećih supersila na svijetu, ne mogu to dešifrovati. Ovi putevi kodiranja među ljudima mogu se tako zamrsiti i stvoriti oblasti koje će biti slobodne od sile prinude spoljnog svijeta. Slobodne od masovnog presretanja. Slobodne od državne kontrole. Na taj način se ljudi mogu suprotstaviti potpuno mobilisanoj supersili i pobijediti. Enkripcija otjelotvoruje zakone fizike i ne sluša prazne prijetnje država, kao ni transnacionalnih nadzornih distopija. Nije očigledno da svijet treba da funkcioniše na taj način. Ali univerzum se nasmiješio šifrovanju.
Kriptografija je krajnji oblik direktne, nenasilne akcije. Dok nuklearne sile mogu da primenjuju neograničeno nasilje nad milionima individua, kriptografija znači da neka država, čak i ako primjenjuje neograničeno nasilje, ne može da naškodi namjeri pojedinca da sačuva svoje tajne. Snažna kriptografija može da se odupre neograničenoj primeni nasilja. Nijedna primena sile prinude neće riješiti ni jedan matematički problem. Ali, možemo li iskoristiti ovu neobičnu činjenicu o našem svijetu i nekako je nadograditi da nam posluži kao unapređujući kamen temeljac za nezavisnost čovečanstva u platonskom kraljevstvu interneta? I dok se društva ujedinjuju sa internetom, da li se ta sloboda može ponovo odraziti i na fizičku realnost kako bi redefinisali državu?
Treba se podsetiti da su države sistemi koji određuju gdje i kako se dosljedno primjenjuje sila prinude. Na pitanje koliko se prinudne sile iz fizičkog sveta može uliti u platonsko kraljevstvo interneta, odgovor daju kriptografija i ideali sajferpanka. Kako se države sjedinjuju sa internetom i kako budućnost naše civilizacije postaje budućnost interneta, moraćemo da redefinišemo odnos sile. Ukoliko to ne uradimo, univerzalnost interneta sjediniće čovečanstvo u jednu ogromnu mrežu masovnog nadzora i masovne kontrole. Moramo da podignemo uzbunu. Ova knjiga je krik stražara u noći.
Dok sam u kućnom pritvoru u Velikoj Britaniji čekao izručenje, 20. marta 2012. godine sam se sreo sa trojicom prijatelja i kolega stražara u nadi da naši ujedinjeni glasovi mogu probuditi grad. Moramo da razgovaramo o onome što smo naučili, dok vi, čitaoci, još imate šansu da i razumijete i reagujete na ono što se događa. Vrijeme je da se prihvatimo oružja našeg novog sveta i da se borimo za sebe i one koje volimo. Naš zadatak je da osiguramo samoopredjeljenje gdje god je to moguće, da zaustavimo nadolazeću distopiju gdje god možemo, i, ako sve drugo propadne, da ubrzamo njeno samouništenje.