Prethodnih mjesec dana bilo je dosta povoda da preispitam s(a)vjest ljudi koji me okružuju, a koji se nacionalno opredjeljuju, biraju, imaju pravo da budu birani i da tako grade budućnost ove zemlje i o njoj se nešto pitaju. Gledala sam zadnjih par sedmica kako reaguje meni nepoznat i poznat svijet na smrt krvožednog ratnog zločinca Ratka Mladića, kako se pričaju razne verzije istina koja valjda treba da dočekaju mlade ljude spremne da pokažu neprijatelja i odbrane heroje.
Gledam emisije, statuse, pričam sa ljudima i ne vjerujem kako ljudi lako prelaze preko smrti drugog ljudskog bića, čovjeka koji je govorio isti jezik, živio u istoj zemlji i vodio sličan život. A što bi tek da nije?
Što nas to udaljava od najbližeg, pitam se, i kako etničko postaje ključno u razumijevanju etičkog – ubistva, silovanja, dokidanja prava na postojanje.
Nijedno od ovih pitanja nije novo, naprotiv, čak se pitati kako to da mrzimo čini naivnim i neoriginalnim, kao da treba naprosto prihvatiti da je to ljudima uvriježeno svojstvo. Ako bismo krenuli tim pravcem, međutim, to bi značilo odustati od humanizma kao filozofskog stanovišta. Zato, rikverc. I pitanje: ko su ljudi koji misle da je vođa ubilačke bande heroj, je li moguće da gotovo niko u jednom narodu ne pljune na osuđenog ratnog zločinca i kaže - za mene je on stranac, ja takav nijesam. Naprotiv, požurio (veliko)srpski živalj oko nas da se poistovijeti, da opravda i da pozove na vječnu slavu. Davale su se čitulje, izgovarale molitve i ispisivali fejsbuk statusi.
Gledala sam prost svijet koji govori o dobroti generala Mladića, o požrtvovanju, borbi za srpstvo i pomislila da je to posljedica neukosti i obmane koja možda nesrećan puk tjera da se prikloni nečem velikom, čak i onda kad možda ni sam ne bi mrava zgazio.
Ipak, brzo sam shvatila da su ti ljudi, jadni i naivni u stvari i najopasniji, da su oni za vrijeme rata i za vrijeme mira koje se ratu izgleda nada, najveća pologa za rast mržnje i žigosanje drugog.
Uostalom, i ti neuki glasaju, idu na službe, mitinge i prostom matematičkom logikom brane one koji žele da je njihovih više, a tuđih manje. Ne bi možda ubili lično, ali samoodbrana i nije ubistvo, uče naši udžbenici koji se ne bave mnogo novijom istorijom, jer se valjda oko nje teško i učeniji usaglašavaju.
Zato je i teže shvatiti obrazovan svijet koji dijeli iste svjetonazore. Mimo političara i svjetine koja od političkih kriza profitira, nemali broj mojih FB poznanika, među njima i nekoliko ljekara zalelakalo je javno za spasenje generalove duše, ponosno udarilo u njedra svog čistog nacionalnog erosa i crkvenog ortodoksa. Tiskao se svijet da u tom važnom, potonjem času, pred odrom zločinca izjavi ponešto o zapadnoj propagandi i vanvremenskoj dobroti. Slušam ljude i ne razumijem ih. Ko su ovi stranci? Može li postojati među ljudima više nerazumijevanja nego u moralu, u djelu i mišljenju, čak i onda kad se zbori isti ili makar sličan jezik.
Nekoliko dana kasnije, dobila sam i reprizu na jeziku koji ne razumijem, iako ga slušam od malena. Na albanskom. Sad je heroj bio zločinac Hašim Tači, koji je istom matricom kroz jecaje i suze uzdizan do polubožanstva jedne unakažene vizije nacionalnog ponosa baziranog na zločinu. Opet isti osjećaj da sam stranac, ili da su ti zavedeni ljudi stranci, svejedno, jer isto nijesmo, niti možemo biti. Pored svih razloga za slavlje života, tako je na našem brdovitom balkanu cijela jedna generacija odlučila da decenijama nakon pokolja, ognja i izbjeglišta, okrene novu turu, zazove stare zleduhe rata.
Biti stranac, biti izbjeglica, biti prognan ili raskućen vjerovatno je najgori osjećaj na svijetu. Ipak, biti strana unutar svoje zajednice, pomirena da si pogrešno shvatila osnovna pravila igre i da se tu neće ništa promijeniti, to je osjećaj suštinske odvojenosti koji bih mogla ovdje nazvati unutrašnjim izbjeglištvom. Jedna vrsta izgnanstva, povremenog povlačenja ali nikad predaje. Jer, koliko god razoračani bili, svjesni velikog pogona koji gura društvo ka destrukciji, dok imamo snage da se držimo, moramo ustati i braniti žrtve, izbjegle, pobijene i one koji su preživjeli da bi pod prozorom opet čuli iste ratne trube.
Treba ustati protiv mržnje drugog čak i kad je ratna truba nacionalno naša. Ili je naša odgovornost da tad najhitrije ustanemo protiv, da etički sačuvamo naše od našeg, stranca od onog najbližeg, jer niko ne zna kad u strancu možemo prepoznati ono najvažnije zajedničko, ljudsko.