**U Crnoj Gori se dosta govori o spomenicima. Spomenici se dižu, spuštaju, kriju i pravno preispituju. Zakon kaže da treba da prođe vrijeme prije nego se neka ličnost salije u bronzu. Koji je rezon našeg zakonopisca?**

Zakonski rokovi za podizanje spomen-obilježja od 20 godina za ličnosti i 50 godina za događaje postoje da bi se stvorila vremenska distanca neophodna za što objektivniju i racionalniju procjenu. Odredba člana 9. važećeg Zakona o spomen-obilježjima iz 2008. je jasna: „Spomen-obilježje za značajan događaj ne može se podići prije isteka roka od 50 godina od dana kada se događaj zbio. Spomen-obilježje istaknutoj ličnosti ne može se podići prije isteka roka od 20 godina od dana kada je lice umrlo. Izuzetno, uz prethodnu saglasnost Vlade Crne Gore, spomen-obilježje za značajni događaj ili istaknutoj ličnosti može se podići prije isteka roka iz st. 1 i 2 ovog člana.“

**Nedavno smo imali primjer saglasnosti vlasti na podizanje spomenika mitropolitu SPC Amfilohiju. Čini se da je odluka uvijek u tim pitanjima politička i politizovana.**
 
Da, taj slučaj je prilično dobra ilustracija, jer njegov lik i djelo predstavljaju školski primjer onog što nauka zove *disonantno nasljeđe*: dok ga jedni nekritički veličaju, drugi ga u potpunosti osporavaju, čime se gubi svaki prostor za dijalog i društvo samo sve dublje i dublje dijeli. A istina o ovom savremeniku nije monolitna, kako to obično i biva, te u slučaju bilo kakve institucionalizovane memorijalizacije treba uzeti sve činjenice u obzir, što nije lako kod tako kompleksinih i kontroverznih ličnosti. 

No, ne samo u ovom slučaju, nego i generalno, nije potrebno naročito objašnjavati razloge zbog čega je neophodno da istekne određeni period i da se napravi vremenska distanca kako bi se jasnije i sveobuhvatnije sagledao širi značaj određene ličnosti ili događaja, odnosno relevantnost memorijalizacije u savremenom kontekstu. Dakle, tek nakon protoka vremena možemo (probati jasnije) odvojiti trajne vrijednosti od prolaznih trendova i izbjeći da odluke budu podložne trenutnim političkim, ideološkim i drugim uticajima. Tim prije što zakon propisuje da se spomen-obilježjima trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi, onda je odgovornost onih koji daju saglasnot na pozidanje obilježja – izuzetno visoka.

**Znači, zakon je jasan u tome da treba biti strpljiv sa spomenicima, odnosno ne pratiti trendove, političke mijene i modu?** 

Stvari stoje ovako: određene vrijednosti su prolaznog karaktera i prije ili kasnije će biti prevaziđene, izaći iz socijalne mode ili trenda, pa i društvene potrebe zajednice koja memorijalizuje. S druge strane, one univerzalne vrijednosti, poput slobode, humanosti, solidarnosti i antifašizma, treba trajno pamtiti i iz njih učiti, odnosno stvarati neko bolje društvo bez ponavljanja grešaka iz prošlosti. Zato sve ovakve odluke moraju biti donesene „hladne glave“ i s punom sviješću o njihovom dugoročnom uticaju.

**Spomenici su često van tog zakona, na ovaj ili onaj način, intervencijom izvršne vlasti, lokalnom inicijativom ili otvorenim protivzakonitim djelovanjem. Sve to djeluje kao slabost sistema koja kreće odozgo**.

Iako zakon jasno propisuje rokove i sva ostala pravila, praksa pokazuje da se često pribjegava izuzecima. Vlada, odnosno Ministarstvo kulture i medija imaju pravo da daju saglasnost i prije isteka rokova, kao što je već istaknuto, ali način na koji se to radi u nekim slučajevima izaziva nedoumice, jer obrazloženja nijesu uvijek dovoljno detaljna, niti je u svim slučajevima od kraja jasno zašto je došlo do odstupanja od zakona. 

**Ko na kraju odlučuje o spomenicima?**

Iako zaista želim da vjerujem da odluke ove vrste donose stručni i odgovorni profesionalci nezavisni i nazavisno od političkih partija i drugih sfera uticaja, i to tek nakon prethodno sprovedene opsežne analize dokumentacije, istorijskih izvora, relevantne naučne i druge literature i, konačno, šireg društvenog konteksta i opšteg raspoloženja javnosti u odnosu na određenu ličnost, bojim se da to nije uvijek tako. Te odluke formalno donose nadležne institucije, ali nije tajna da političke partije i njihovi predstavnici, kao i drugi predstavnici moći na državnom i na lokalnom nivou, nastoje da utiču na procese memorijalizacije. Umjesto da spomenici budu izraz opšteg društvenog interesa, oni nerijetko postaju produžena ruka partijskih agendi i kratkoročnih političkih ciljeva grupa ili pojedinaca koji imaju moć. Na taj način se jedno od najsuptilnijih i najodgovornijih polja javne politike – kultura sjećanja, instrumentalizuje u dnevno-političke svrhe.

**Spomenici se koriste kao politički simboli konsolidacije, na svim nivoima.**

U odgovoru na prethodno pitanje nijesam mislio samo na partije na državnom nivou koje u datom trenutku imaju uticaja u resornom ministarstvu, već i na one na opštinskom nivou, s obzirom na to da lokalne samouprave prema ministarstvu iniciraju svoje prijedloge, one donose programe podizanja spomen-obilježja, a zatim podignuta spomen-obilježja održavaju ili ne održavaju. I u jednom i u drugom slučaju partijska politika ima snažan uticaj, pa je jasno da proces memorijalizacije nije samo pitanje kulturne politike, već i političke moći. Naravno, sva ova pitanja jesu i politička, u širem smislu politike kao organizovanog načina odlučivanja u zajednici o pitanjima od zajedničkog interesa, ali ne moraju nužno biti i partijska, što kod nas jeste u velikoj mjeri slučaj već decenijama, pa i u doba socijalizma, kada je na stotine spomen-obilježja podizano i gdje jeste i gdje nije bilo potrebe za time.

**Mimo banalne seoske politike i komesarskih dilova, koji su očigledni i postaju standard, kakve sve odluke o spomenicima prolaze ispod radara. Kako one uopšte izgledaju?**

Neka rješenja u koja sam imao uvid su siromašna sadržajem. Nažalost, često ne sadrže čak ni osnovne informacije o ličnostima ili događajima, već se svode na puko citiranje zakonskih odredbi i procesnih koraka. Imali smo slučajeve u kojima se gotovo uopšte ne navode biografski podaci ni osnovni razlozi zašto se daje saglasnost da neko dobije spomenik prije isteka roka. Iako birokrate mogu reći da je sve to „u skladu s propisima i praksom“, ovo ne samo da stvara konfuziju, već pokazuje nedostatak poštovanja prema široj javnosti i prema samim ličnostima kojima se odaje počast. Na primjer, u obrazloženju rješenja o saglasnosti podizanja spomen-obilježja davanjem naziva Javnoj ustanovi Narodna biblioteka Budva – „Miroslav Luketić“ iz aprila 2023. (što je, treba reći, odlična inicijativa), ne stoji niti jedan biografski podatak o ovom zaslužnom budvanskom, crnogorskom i jugoslovenskom istoričaru, istraživaču, publicisti i književniku. Drugo, ni u rješenju koje se tiče saglasnosti na podizanje spomen-obilježja Urošu Toškoviću u Baru, iz decembra 2023, takođe nećemo sresti niti jedan detalj o biografiji ili stvaralaštvu ovog velikog likovnog umjetnika, već se u cijelom aktu, kao i u prethodnom slučaju, samo nabrajaju procesne i pravne radnje, citiraju propisi i tome slično. Ovo nijesu jedini slučajevi rješenja s izostankom bližih podataka o ličnosti, čime se može dodatno stvoriti konfuzija u ionako komplikovanom i često kontroverznom procesu memorijalizacije, naročito ljudi.

**A kako bi to trebalo da izgleda?**

Razlozi moraju biti iscrpno i jasno obrazloženi, ne samo u programu podizanja spomen-obilježja već i u rješenjima. No, važnije od toga je da se u ovim slučajevima mora postupati obazrivo i krajnje odgovorno, mnogo pažljivije nego što je to nerijetko do sada bio slučaj, nezavisno od vlastodržaca koji u određenom trenutku vode javnu administraciju. Sama činjenica da jedna grupa ljudi odlučuje o tome da li neko/nešto zaslužuje da dobije spomen-obilježje, već nosi višeslojnu kompleksnost i zahtijeva racionalan, provjerljiv i meritovan pristup. Odluke ovakve vrste nesumnjivo ostavljaju duboke i dugotrajne posljedice na društvo u cjelini, te je nužno da budu donesene promišljeno, odgovorno i bez i najmanjeg upliva trenutnih političkih interesa. Tajnost sastava komisije dodatno otvara prostor za sumnje i nepovjerenje, jer javnost nema uvid u stručnost i nepristrasnost onih koji odlučuju, što smatram da nije dobro rješenje. Kada je riječ o pitanjima od posebnog značaja za društvo, a memorijalizacija ličnosti i događaja to svakako jeste, transparentnost postaje osnovni preduslov očuvanja povjerenja građana u institucije.

**Sa čime se mi zapravo igramo kad se igramo sa spomenicima?**

Posljedice su više nego ozbiljne, jer umjesto da spomenici budu simbol zajedništva i trajnih vrijednosti koje baštini što veći krug ljudi, oni postaju znak podjela i političkih/partijskih manipulacija, kao što je posljednjih mjeseci bio slučaj sa dva spomenika zločincima, postavljena nepropisno na sjeveroistoku zemlje, o čemu je veoma pisano u medijima. Da ne govorim o krajne neadekvatnom tekstu na spomen-ploči na mjestu nekadašnjeg logora u Morinju, kao i o kontroverznom načinu njenog podizanja. Umjesto da se generacije uče neprolaznim društvenim vrijednostima, kojih, uprkos svemu, ipak imamo mnoštvo u crnogorskom iskustvu kroz vrijeme, rizikujemo da spomenici postanu podsjetnik na dnevno-političke kalkulacije i prolazne interese pojedinaca. To ne samo da urušava dostojanstvo kulture sjećanja, već i dugoročno slabi povjerenje u institucije i društvenu koheziju, čineći društvo sve ranjivijim i neotpornijim na ovakve probleme.

**Čega su ti naši spomenici simptom?**

Citiraću istoričara umjetnosti, profesora Nenada Makuljevića s Univerziteta u Beogradu, koji je u svojoj knjizi „Memorija i manupulacija“ o spomeničkoj politici slikovito sažeo stanje u Srbiji od 1989. do naših dana: „Ova monumentomanija – manija za spomenicima, nije samo puka stihija izazvana popularnošću memorijskih formi i potrebama institucionalizovanja sećanja, već i svojevrsno sredstvo manipulacije i izraz političkih ambicija. Podizanje velikog broja spomeničkih/memorijskih celina predstavlja jasan simptom da je došlo do zloupotrebe memorije“.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Arheolog i istraživač kulturne baštine Dušan Medin godinama proučava teoriju i praksu memorijalizacije u Crnoj Gori, kao i društvene dinamike koje se očitavaju u spomeničkoj produkciji.

biljezi i simptomi

Medin: Previše spomenika uvijek znači zloupotrebu društvene memorije

Modna dizajnerka Aleksandra Lalatović u svom radu povezuje tradiciju i savremeni dizajn, a pod svojim brendom AKKA kao da traga za idealnom linijom koja povezuje ličnu i društvenu emancipaciju žene. Moda i arhitektura iz koje Lalatović svojim obrazovanjem potiče, u njenom su radu izraz društvene svijesti i estetskog istraživanja koje ne prestaje.

**Poznati ste po ekološki svjesnom pristupu stvaranju, ali i kreativnom izrazu na polju tradicije i baštine. Kako ste došli do ta dva pravca djelovanja?** 

Institucionalno se bavim zaštitom nepokretne kulturne baštine, pa na taj način kanališem potrebu za očuvanjem i njegovanjem tradicije. U projektovanju i dizajnu se neminovno polazi od lokalnog naslijeđenog konteksta, bilo da ga afirmišemo ili negiramo. Ja sam odabrala afirmaciju, jer naš kulturni identitet se razvijao, usavršavao i njegovao kroz vrijeme i izazovne istorijske prilike, pa nam je dužnost da ga sa pažnjom interpoliramo u savremene okvire, i tako mu omogućimo kontinuitet. Savremeni društveni kontekst, dominantno tehnološki determinisan, radije navodi na kulturnu eutanaziju nego na preispitivanje stava prema baštini. Vjerujem da ovim primjerom doprinosimo osvježavanju tog diskursa. 

Crna Gora, kao prva deklarisana ekološka država, bi trebalo da ima svoje eko pionire u svakoj oblasti djelovanja. Uzimajući u obzir trenutnu globalnu ekološku situaciju, tema održivosti postaje normativ, a ne izbor.  

**Crnogorska nošnja je Vaša inspiracija. Ta je nošnja raskošna, naoko u suprotnosti sa socijalnim i ekonomskim prilikama područja u kome se pojavila. Kao da je nastala u nadahnuću prirodnim elementima. Kako je vi vidite?** 

Svitna crnogorska nošnja je više od estetskog izraza - ona je simbol. To je jedina nošnja koja je za svoj uzor uzela vlastelinsku odoru, u vremenu kad je nošenje boje i skupocjenih materijala bilo zabranjeno. Ona je bila zagovarač slobode, simbol prkosa, istorodnosti i dostojanstva, i na tom principu je treba interpretirati i aktuelizovati. Nošenjem svitne nošnje se pokazivao bunt, samobitnost, pa je njena srž protkana osnovnom mentalitetskom crtom našeg naroda.  

**Kako zamišljate emotivno stanje žene koja bi u specijalnim prilikama nosila takvu nošnju? Je li to bio ponos, euforija? Je li je ta nošnja ženu emancipovala ili stavljala u kalup?**  

Svitna nošnja se nosila u posebnim prilikama – na vjenčanjima, za vrijeme praznika, na prijemima, u ratu, i, na kraju, u grobu. Nošnja je doslovno obilježavala sve najvažnije životne trenutke, i bila je najelegantniji i najekskluzivniji kostim koji se mogao nositi. Otuda i uzvišen osjećaj kad se obuče i uvijek sa ponosom nosi. Ona je značila i pripadnost zajednici, svijest o  identitetu. Nakon nošenja se sa pažnjom vjetrila i sunčala, a potom odlagala vodoravno u škrinje koje su pravljene po dužini suknje i koreta. Nerijetko se nošnja nasljeđivala, što joj je apostrofiralo značaj.  

Naličje tradicije podrazumijeva konzervatizam, ali se za vrijeme u kojem se nošnja aktivno nosila ne bi moglo reći da je sputavala slobodno izražavanje ličnog stila, jer tome se u tadašnjim društvenim okolnostima nije pridavao poseban značaj.  

 **Je li se u novom vremenu izgubio gotovo magijski značaj odjevnih predmeta?**  

Masovna proizvodnja odjeće, te relatovno niske cijene i laka dostupnost posljedično smanjuju njenu vrijednost. Sve što smo u stanju da bacimo zapravo ni ne posjeduje vrijednost. Ali, bez obzira na kompulsivni konzumerizam, ono što je univerzalno u svakom vremenu je konformizam. Nekad kroz tradicijom obavezujuće odijevanje, danas kroz praćenje trendova, potreba za poistovjećivanjem sa masom ostaje konstantna.  

Slobodu “od”, kako bi je Erih From definisao, smo naslijedili i kroz generacije se za nju borili, ali čini se da slobodu “za” još uvijek nijesmo stekli. U neznanju šta da radimo sa tako stečenom slobodom, iz straha od sopstvene individualnosti, radije se priklanjamo latentnijim formama autoriteta – konformizmom u kojem se osjećamo ušuškano i sigurno, bez pretjerane potrebe za kontemplacijom nad temom samosvijesti.  

Taj magijski značaj odijevanja, kako ste naveli, podrazumijeva holistički odnos prema sopstvenom biću i sredini u kojoj živimo, a odijevanje je jedan od aspekata sveukupne kulture življenja.    

**Iako je tradicija vidljiva kao predložak, vaše linije su moderne  i samosvojne. Kako nastaju vaši crteži?** 

Polazim od analize tradicionalnog kroja, materijala, ornamentike, siluete, i cjeline kao sinergije svih ovih elemenata. Odatle izvlačim osnovne principe, nekad i pojedinačne aspekte – kroj, boja, tekstura, materijal, ukras, pa na tome baziram svoj dizajn. Ornamentiku sa narodne nošnje, recimo, svodim na nivo asocijativne prepoznatljivosti, pa ona često ima i praktičnu svrhu – da bude spoj, otvor, kačenje i sl. Moderan dizajn ne priznaje ornament, zar ne? Ovo je svakako tema koja zavrjeđuje  preispitivanje...    

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2d5bd575-cb16-435d-b6f8-ac70d11cc39d)
Nošnja kao polazni motiv{.caption}

U zavisnosti od odabira inicijalnog parametra - materijala, tehnike izrade ili kroja, ostali parametri se prilagođavaju i tako proces postaje dinamičan i nepredvidljiv. Ponekad pojedini materijali nijesu pogodni za lasersko rezanje, pa se pribjegava drugim načinima proizvodnje. Nekad određeni kroj ne trpi predviđeni material, pa je i tu neophodno prilagođavanje. Neizvjesnost konačnog rješenja omogućava spontanost i neočekivana rješenja, što je možda najuzbudljiviji dio procesa.  

**Svedenost i geometrijsko oblikovanje ste prenijeli iz iskustva savremene arhitekture?** 

To je više način razmišljanja koji steknete usmjerenim obrazovanjem, koji poslije primjenjujete na sve sfere dizajna. Uviđam da nekad predstavlja problem jer je isuviše determinisano, pa i takav pristup često preisputujem. Kao arhitekta se naviknete na set ograničenja u odnosu na koje postavljate koncept, pa je gotovo nemoguće, a ujedno i apsurdno izraziti se iz potpune slobode. Vjerujem da je ta težnja za izvlačenjem maksimalnih kapaciteta iz zadatog okvira ono što me motiviše u procesu.  

**Crnogorsku nošnju vidimo kao gotovu cjelinu iz udžbenika. Jeste li tokom proučavanja pronašli različite varijacije te nošnje, sa nekim lokalnim, klasnim ili geografskim posebnostima?** 

Crna Gora, i Balkan šire posmatrano, je aglomeracija različitih istorijskih, kulturnih, društvenih, religijskih i političkih uticaja koji se konstantno mijenjaju, pa otuda formiraju vječito fluidnu i promjenljivu strukturu. Poznato nam je da smo uticaje mnogih kultura koje su provijavale kroz ove prostore filtrirali i postepeno dodavali u svoj fundus, i tako konstantno dodavajući i izbacivajući  pojedine elemente vremenom dostizali određeni estetski izraz, koji je, u odnosu na podneblje, imao varijacije na temu. Tako u Crnoj Gori imamo bokešku nošnju, svitnu crnogorsku, spičansku i malisorsku. Meni je naročito interesantna džubleta – ilirska ženska haljina od vune, danas prepoznata kao dio albanske narodne nošnje. Crnogorsku svitnu nošnju posmatram kao japansku sofistikaciju kineskog nasljeđa, smatrajući je stilski najsvedenijom i najelegantnijom interpretacijom orijentalne nošnje.  

**Koliko je važno tradiciju mijenjati i promišljati da bi preživjela. Često vidimo konzerviranje i doslovno kopiranje starine. Kako biste objasnili vaš pristup ovom problemu?**  

Tradicija se održavala sve dok su je tehnološke mogućnosti podržavale, odnosno, ograničavale. Sa druge strane su to bile društvene norme, a i postignuti kriterijum od kojeg se dalje nije htjelo odstupiti. Kroz razvoj tehnologije ona se postepeno “prevazilazila”, dajući prednost globalizaciji i unifikaciji. Danas tradiciju poistovjećujemo sa hermetički zatvorenim sistemom prema kojem imamo romantičan stav i bojazan da uopšte preispitujemo njegovu revitalizaciju. Iz te bojazni i pukog romantizma nastaju eklektične kopije, seciranja, svođenje pojedinih elemenata na aplikativnost, i, generalno, jednu lošu interpretaciju, upravo zbog toga što se posmatra kao preparirana životinja a ne kao živi organizam.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cd0d018-40db-4803-9f5c-5cf85eb3618c)
Od realnog ka apstraktnom{.caption}

Danas imamo mogućnost da zanatsko umijeće šivenja ošvice zamijenimo digitalnim vezom. Filigransku tehniku možemo zamijeniti 3D štampom. U ovom slučaju bi se reklo da tehnologija degradira osnovnu vrijednost jednog odjevnog komada, a to je njegova unikatnost, vrijeme i vještina uložena u njegovu izradu. Ja bih rekla da se vrijednost premješta u polje same ideje, onoga što je esencija dizajna, a to je promišljanje. Dizajn postaje srž. Sve su ovo teme koje traže diskusiju i formiranje novog diskursa jer tehnologija donosi potencijal koji još uvijek nije pravilno iskorišten.  

**Postoji li u vašoj krajnjoj kreativnoj viziji trenutak potpunog raskida sa tradicijom?**  

Radije bih to opisala kao slikarski put od realizma do apstraktnog ekspresionizma. U ovom slučaju realizam je direktno tumačenje tradicije, kopiranje, što sam ja postizala učenjem zlatoveza i šivenja ošvice. Nakon upoznavanja suštine, pravi se postepeni otklon, gdje tradicija i dalje ostaje baza oko koje se eksperimentiše. Kroz dalji rad cilj je da se dođe do faze apstraktnog ekspresionizma, koji direktno ne mora asocirati na svoje uporište, ali je zapravo posljedica tog razvojnog puta i konstantnog usavršavanja. 

**Kakve su reakcije ljudi iz inostranstva? Da li je balkanska folk izvornost koristan narativni dodatak vašoj modernoj estetici, ili njegova glavna odrednica?** 

Zapad je istorijski bio inspirisan orijentom, u koji djelimično spadamo i mi. Da je nepresušni izvor inspiracije, može se vidjeti i u kolekcijama poznatih modnih brendova. U mojim kolekcijama vidljivost tog uticaja osciluje, nekada je apstaktan do nivoa odabira kolorita.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5d094962-e3ad-43d7-8f99-8e8c2a358a0f)

**Vunu bacamo, dok ste vi na filcanoj vuni izgradili čitav jedan svijet. Jeste li u tome usamljeni, ili postoji trend povratka izvornim prirodnim materijalima?** 

Postoje prakse koje se na drugi način bave zaštitom baštine, ali u kreativnom pogledu ne ostvaruju domet. Filc je arhetipski tekstil, a vuna arhetipska sirovina koja i danas ima visoku upotrebnu vrijednost. Tehnika filcanja je veoma bazična, i ima kreativan potencijal pa je pogodna za eksperimentisanje. Ja sam koristila industrijski koji je bio pogodan za lasersko rezanje, a proizvodnja sopstvenog bi zahtijevala dodatnu opremu. Mimo vune koja je zapravo alternativa, cilj je korišćenje biosintetičkih materijala – materijala koji se proizvode u laboratorijama, a za bazu imaju organsku sirovinu ili njene nusproizvode iz prehrambene industrije. Takav je bio Pinatex, tekstil od ananasa. Posljednih godina se proširila ponuda na materijale od raznog voća, kaktusa, gljiva i sl.   

**U svojim kreacijama koristite biorazgradive materijale i apostrofirate značaj ekoosviješćenosti u jednoj industriji koja je sinonim za potrošnju i proizvodnju viškova i otpada. Koliko su naši preci u svom siromaštvu bili ekološki svjesni i savjesni?** 

Tekstilna industrija, koja snosi najveću odgovornost za zagađenje, u posljednje vrijeme koriguje svoj učinak patentiranjem biosintetičkih materijala izrađenih od biljnih vlakana koja su lako razgradljiva. Tržišna ponuda takvih materijala se postepeno povećava, pa njihova dostupnost olakšava uspostavaljanje novog, održivog modela koji je usmjeren na usporavanje trenutnog tempa produkcije, brigu o korisniku i transparentnost u izradi. Za one koji se bave održivom modom, ovo je veliko olakšanje jer je do istih materijala prije samo nekoliko godina bilo teško doći.  

**Što trenutno radite, koji je vaš sljedeći projekat I što vas kod njega najviše uzbuđuje?** 

Nakon duže pauze ponovo se vraćam nečemu što sam već neko vrijeme planirala, a što uključuje nove materijale, nove tehnologije i nove mogućnosti. Saradnja se odvija sa Japancima koji rade na njihovim najsavremenijim mašinama, pa smo trenutno u fazi razvoja prototipa. Uskoro će izaći i nova kolekcija.  

 

Tradicija se danas posmatra kao preparirana životinja, a ne kao živi organizam...

dress code

Kad su boje bile zabranjene, crnogorska nošnja je značila otpor

Iako stvaraju progesivnu rok muziku sa efektnom upotrebom elektronike, ili možda baš zbog toga, muzičari Marko Gošović i Filip Ferdinandi, počeli su potragu za izvornim zvucima, primordijalnim tonovima crnogorskog krša koji je prepušten zaboravu, ili u najboljem slučaju turistima. 

Projekat "Triton" počeo je kao klasično etnomuzikološko putovanje, da bi nedavno rezulturao  [vebsajtom](https://www.tritonbank.me/), elektronskom bankom zvukova tradicionalnih instrumenata, od gusala i duduka, do okarine i običnog krša. Sofverski obrađeni i uklopljeni u muzičke skale, kreativcima širom svijeta konačno su dostupni zvuci izvornih instrumenata iz Crne Gore, ali i glasovna baština, poput tradicionalnog muškog lamenta – leleka. 

Kako i priliči jednoj softverskoj priči koja spaja tradiciju sa futurom, Gošović i Ferdinandi su odgovorili na naša pitanja elektronski.

**Opišite projekat triton, u par rečenica, prosto, šta ste uradili i zbog čega?**

Naziv projekta inspirisan je endemskom crnogorskom vrstom „Triturus alpestris Montenegrinus“ koja obitava u planinskom Bukumirskom jezeru na teritoriji opštine Podgorica, a poznata je pod nazivom »Triton«. Ovaj daždevnjak simbolizuje autohtono crnogorsko nasljeđe, a ujedno asocira i na zvuk (tri + ton), što korespondira sa težnjom da se tradicionalno nasleđe predstavi kroz formu novih tehnologija. Cilj ovoga projekta je zapravo da se kreiraju zvučne banke instrumenata i glasova, prije svega tradicionalnih instrumenata iz Crne Gore (gusle, ćiftelija, frula, zumare, okarina, tapan, duduk) i glasova (lelek), a koji potiču sa teritorije Crne Gore, a i šire. Ovu početnu fazu našeg projekta podržao Sekretarijat za kulturu Glavnog grada Podgorice, a sada je vrijeme da krenemo dalje.

**Koji je bio vaš motiv da se počnete baviti muzičkom baštinom Crne Gore?**

Kako se i sami bavimo alternativnom, ali i eksperimentalnom muzikom, vrlo često dolazimo u situaciju da u naše muzičke aranžmane uključimo i instrumente koji nisu standardi u alternativnoj muzici. Naravno, naš cilj je upravo da se ovi tradicionalni instrumenti i glasovi koriste na alternativne načine, pa je to jedan od razloga zbog kojeg smo pokrenuli ovaj projekat. Kada se ovi instrumenti i glasovi spakuju u jednu jedinstvenu banku zvuka, koja je dostupna svima, onda se otvara mogućnost osavremenjivanja kulturne baštine i tradicije, koju je nekad teško izvući iz svojih „tradicionalnih“ okvira. 

**Kome je namijenjena vaša aplikacija, i ko je sve može koristiti?**

Ovaj projekat je namijenjen kompozitorima, amaterskim i profesionalnim muzičarima, DJ-jevima, producentima i svim umjetnicima koji se bave zvukom. Sada crnogorski instrumenti i glasovi postaju dostupni u digitalnoj formi, u vidu zvukovne banke, svim zainteresovanim korisnicima u Crnoj Gori ili inostranstvu, nevezano da li je u pitanju kreativno, umjetnička ili komercijalna upotreba. 

**Koliko je AI pomogao da dođete do konačnih tonskih sistema?**

Jeste, ali samo u fazi pravljenja KONTAKT zvučnih banki. Evo da vam pojednostavimo, kada pravite neku banku zvukova, za nju je potreaban određeni UI/UX dizajn, recimo za gusle morate imati nekoliko varijacija, npr. glavni tonovi i fraze. Sve to zahtijeva jednu vrstu vizuelnog programiranja, za koju mi nismo bili prepremljeni. Upravo su nam tu pomogli AI alati, pa smo na osnovu jasnih usmenih smjernica dobili jasne programske kodove koje smo onda onda lako implementirali u dizajn. Iako često zna da pogriješi, AI uz čovjekovu asistenciju na kraju uvijek dođe do pravih rezultata.

**Da li je sa snimanjem ili pri digitalnoj obradi zvuka kod nekog instrumenta bilo poteškoća?**

Naravno da jeste. Tokom samog snimanja instrumenata nismo imali većih problema — često je dovoljno da snimimo samo jedan ton, pa da u KONTAKT plejeru taj jedan sempl "razvučemo" preko cijele tonske skale. Na primer, kada na MIDI klavijaturi pritisnete dirku C, čuje se ton C sa ćiftelije. Ali svaki put kad pritisnete tu istu dirku, čuje se isti identičan sempl. U stvarnosti to nije tako — kod žičanih instrumenata svaki ton može zvučati malo drugačije, čak i ako je nominalno isti. Zavisi od položaja ruke, jačine trzaja, načina sviranja...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80dfee26-a825-41ed-8660-797b216ab89f)
Filip Ferdinandi, foto: Privatna arhiva {.caption}

Zbog toga svaki ton mora da se snimi više puta, kako bi se uhvatile te prirodne varijacije. Kasnije u KONTAKTU, prilikom sviranja jedne dirke, svaki put se nasumično čuje druga verzija istog tona. E, to je recimo pravi izazov — jer ti detalji prave razliku između sterlinog sempla i živog instrumenta.

**Postoji li nešto što se ne može semplovati?**

Ne postoji. Mi smo probali čak i grgotanje da semplujemo. U tome smo uspjeli i taj instrument smo nazvali „Ušćek“, ali ga nismo uključili u ovu KONTAKT bazu jer nema nikakve veze sa tradicionalnim instrumentima.

**Snimali ste na terenu izvorni zvuk od ljudi koji čuvaju tradiciju. Koji su bili izazovi tog procesa?**

Tako je. Izazovi su bili planinarenje i uspon do katuna Radan sa opremom za snimanje. Na tom katunu smo snimali jednog od poslednjih lelekača u Crnoj Gori, Mija Bojovića. Snimili smo jedan lelek u cjelosti, onako kako zvuči u originalu, pa smo onda pojedinačne djelove semplovali i napravili instrument. Takođe, nije lako bilo snimati na katunu, iako je svuda okolo apsolutna tišina. Veliki izazovi su bili zvuk vjetra, odjeci leleka među kamenim liticama, ptice i poneki pas. Te „smetnje“ ne možete nikako ukloniti. Poznato je da bi spoljni prostor bio idealna gluva soba, ali zbog razloga koje sam naveo to nikada nije moguće, pa se zbog toga uvijek snima u studijskoj gluvoj sobi koja je imitacija spoljnjeg prostora bez prisutnih smetnji. Izazov je bilo i vratiti se kući sa katuna, jer smo na katunu saznali da su u toj šumi izgubljene dvije ovce koje smo sreli na putu do tamo, a da je treću pojeo vuk.

**Kakav je “foto-robot” ljudi od kojih ste kupili muzičko blago. Jesu li to profesionalci, ljudi sa sela ili iz grada, muzički (ne)obrazovani?**

Pa ima ljudi sa sela, kao što je Mijo, koga smo već pomenuli. Ima mladih ljudi koji su zanesenjaci za muziku, kao što je recimo Agron Pllumaj iz Tuzi, u čijem studiju smo snimali raznorazne tradicionalne instrumente. Tu je i etnomuzikolog, Nikola Zekić, koji je bio uključen u ovaj projekat od početka, a koji je doprinio da se teorijski potkujemo za ovaj proces. Da ne zaboravimo i Miljana Živkovića koji je za potrebe projekta odsvirao nekoliko fraza na guslama. Dosta je raznovrstan izbor saradnika, među kojima su profesionalci, ali i ljudi sa sela. S druge strane, mi spadamo u grupu amatera, koji se trude da postanu profesionalci u svemu, uključujući i ovaj poduhvat. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/-KgBkB6tEHw?si=c90r77m70xAWjCny" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Koje slične zvučne datoteke su vam bile inspiracija. I koliko se one koriste u savremenoj muzici?**

Postoji mnogo KONTAKT banki zvukova. Kada smo pravili jednu od pjesama za naš alternativni bend „Yonic“ koristili smo instrument „mandolinu“ - upravo preko onlajn dostupne KONTAKT baze. Taj zvuk, koji smo odsvirali putem MIDI kontrolera, u pjesmi je zvučao kao studijski snimljena mandolina. To nas je oduševilo. Odmah smo došli na ideju da treba napraviti nešto slično sa crnogorskim instrumentima koji ne postoje u KONTAKT bazama, a koji polako izumiru i padaju u zaborav.

**Izvorni zvukovi narodnih instrumenata često se koriste u savremenoj (contemporary) I world muzici. Je li na ovaj način Crna Gora postala dostupna kompozitorima širom svijeta.** 

Jeste. Sada kompozitori mogu, potpuno besplatno, da za potrebe svojih projekata koriste ove baze zvukova, bilo da su u pitanju samostalne kompozicije, bendovi ili filmska ostvarenja. Na internetu možete pronaći skoro sve banke tradicionalnih instrumenata iz cijelog svijeta, a sada možemo sa ponosom toj grupi pridružiti crnogorske instrumente i glasove. Već smo imali jednog zainteresovanog reditelja koji nas je kontaktirao jer mu je trebao zvuk gusala u filmu. Naravno, uputili smo ga na sajt triton-bank.me. Jedva čekamo da vidimo rezultate.

**Hoćete li imati pregled koliko i kad su vaši semplovi korišteni? Na koji način ćete se povezaati sa svjetskim datotekama?**

Za sada, samo po broju preuzimanja sa vebsajta. Nemamo još ideju kako da se povežemo sa svjetskim datotekama. Tek smo počeli. Upravo je ovaj tekst naš prvi proboj na nacionalnom nivou, nakon čega krećemo u regionalno, pa onda u globalno osvajanje. Ono što smo uradili za sada jeste da smo postavili jednu kontakt formu (ne banku) na sajtu, preko koje je moguće kontaktirati nas za bilo koju vrstu saradnje. Takođe, postavili smo napomenu da ukoliko neko ima sopstvenu bazu zvukova tradicionalnih instrumenata, da nam ih pošalje kako bi mogli da proširimo sopstvenu bazu i da to objedinjeno plasiramo na tržište, za dobrobit Crne Gore i cijelog čovječanstva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/43be4633-91d0-4be6-b477-9a76878d231c)
Marko Gošović, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Da li neke stvari koje se mogu odsvirati preko klavijature zapravo nije moguće dobiti sviranjem izvornog instrumenta?**

Sviranje izvornog instrumenta je uvijek idealna solucija. Ali nije lako doći do tih instumenata i ljudi koji ih sviraju, čak i u Crnoj Gori, a ne u regionu ili globalno. Mislim da smo mi taj problem riješili, samo još da ljudi to saznaju. Prednost klavijature u odnosu na živi instrument je to što jedna dirka ne mora da bude isključivo vezana za jedan ton, već to može da bude sempl (grupa tonova ili fraza). Sviranje semplova nije moguće na pravom tradicionalnom instrumentu.

**Koliko se u Crnoj Gori radi na prezentaciji u proučavanju l muzičke baštine, imate li ljude od pomoći na tom poslu?**

Radi se pomalo, ali ne dovoljno. Već sam pomenuo Nikolu Zekića, etnomuzikologa, koji nam pomaže da prepoznamo kategorije tradicionalnih instrumenata, da ih klasifikujemo i nađemo modalitete kako da ih prilagodimo digitalnom domenu, a da budu što približniji njihovom analognom i relalnom zvuku. Sa nekim instrumentima smo to uspjeli, sa nekima nismo, ali smo svjesni mnogih izazova i problema koji postoje, upravo usled saradnje sa profesionalcima iz ovih obasti. Recimo, način na koji se sviraju gusle nije moguće u potpunosti prilagoditi digitalnom konktestu, međutim to se donekle rješava snimanjem semplova.

**Kao prog-rok muzičarima, je li vam namjera ubaciti nešto od izvornih zvukova u pjesme Yonica?**

Apsolutno. Krenuli smo sa mandolinom, a na kraju možda uključimo i okarinu, a nije isključen ni lelek.

**Što je vaš sljedeći korak, je li prijekat moguće proširiti?**

Naravno. Sada čekamo da nam potencijalni obožavatelji pošalju zvuk nekog svog tradicionalnog instrumenta, za koji možda nismo čuli. Takođe, potencijalna baza je mnogo veća od ove koje smo mi obuhvatili, tako da ovdje uvijek ima posla. Za sada smo obuhvatili samo jedan mali dio, ali koji se može smatrati značajnim u kontekstu crnogorske muzičke baštine. Kao što smo već ranije pomenuli, sve se oko nas se može semplovati, pa onda zamislite gdje bi nam bio kraj.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Kako se izvorno muzičko blago čuva i koristi u novom vremenu

semplovanje tradicije

Projekat Triton: Gusle spremne za novi milenijum

Nema ništa opasnije za jednu zemlju od njenih tajkuna i nema ništa beskorisnije za malu zemlju od njenih infulensera. Što je više i jedih i drugih, logika nejednakosti procvjetaće u nekim novim oblicima nasilja. E sad, da li politikom pomognuti biznismeni baš direktno doprinose nasilju ne znam, ali znam da društvo zasigurno ne humanizuju. Ako ne humanizuju, znači li to da dehumanizuju?

Internet prostor je zbrka sadržaja koja ti se nudi nekad bezrazložno, nekad jer si već nekoliko dana pretraživao po jednom te istom tragu. Obično mi na Fejsbuku izlaze matematički zadaci, jer uvijek uđem u komentare da vidim koliko ljudi ne zna kako se množi i sabira. Ali razlog zašto mi nenadano na prostor virtuelnog svijeta banu crnogorski influenseri, neću ni tražiti. Sve se dešava sa razlogom. Može biti da potajno uživam u dnevnoj dozi transfera blama, podgoričkog nesnosnog akcenta, ili batrganjima u sumnjivom maskulinitetu. 

Elem, izvjesni infulenser koji je onomad bio dio predsjedničke trke, da se sad ođe ne flekamo nadimcima, prije neki dan postavlja video svog maloljetnog sina koji negdje na moru divlja skuterom. I da, to je vrijednost prosječnog Crnogorca, nema tu ništa novo, jer odvajkada mladost crnogorsku interesuju auta bez auspuha, zatamljena stakla i duboki spojleri. Odrasli na Fast&Furious franšizi, dječaci iz radničkih porodica neuspješno imitiraju nepropisnu brzinu, upijaju dozu adrenalina, dok je možda jednom i prevaziđu. Ni to nije mnogo drugačije od ostatka svijeta u kojem se internetsko nasilje preliva kanalima iznad nacija i ispod država.

Zato treba prizemljiti ugao gledanja i postaviti offline pitanje - da li se svakodnevno nasilje u dvorištima crnogorskih škola, nasilje na ulicama i igralištima, zapravo gradi u našim kućama, podupire u društvu, kao vrijednost neophodne muškosti koja se gubi, pa je valja ugrabiti.

Sin pomenutog internet pajaca divlja skuterom, trista ljudi odobrava, lajkuje i kliče. Komentari su puni hvale za pravi odgoj, za muškost koja se njeguje tako ispravnim vaspitanjem. Zadovoljno se ističe spretnost koja se gubi, jer se djeca ne izlažu kubicima od malena, a trebalo bi. 

Nije da svakodnevno ne gledam glupave komentare, nije da ne znam da su vrijednosti većine upitne, ali zamisliti stotine komentatora ispred glasačkih mjesta, nije lako. Od tih svih tih ljudi očekujem da je većina svoje dijete vaspitala po ovim vrijednostima divljanja. Ta djeca vjerovatno u sljedećoj iteraciji vaspitavaju svoju djecu po istom ključu, a s obzirom na to da su igra brojeva i matematika crnogorskog društva dosta ograničene, to znači da ovi ljudi vladaju.

Po podgoričkim kvartovima ordiniraju bande, djeca koja se dokazuju tako što ponižavaju i maltretirajući slabije. Nikad više omladine u crkvama, nikad više *Ostroga mi* , nikad više modernih roditelja i odlikaša, a nikad više nasilja. Statistika kaže da je svaki peti učenik bio žrtva nasilja, a da je svaki drugi bilo svjedok nasilja nad drugim učenikom. Ne uzimajući statistiku za mjerilo realnog, jer je realnost često gora od statistike, ne uzimajući internet za mjeru nasilja, jer su ljudi u neregulisanom online prostoru slobodni da budu ono što im pravne regule ne dozvoljavaju na ulici, ipak se treba zapitati što treba da nam bude dokaz da smo sve više agresivni?

Kad institucije i civilni sektor upozoravaju na porast nasilja i maloljetničke delikvencije, koga oni zapravo upozoravaju? Da li roditelje potencijalno problematične djece, da li sebe same, škole kao glavne odgojno-vaspitne ustanove, ili drugu djecu, da ne budu iznenađeni ako ih u šetnji presretne sin ponosnog oca, onaj što  zavodi red u školi i na ulici, u kvartu i gradu.

Dječaštvo, mladost, muškost, proklestvo je crnogorskog edipovca koji nasilno postaje ono što se od njega očekuje, a onda tako bezosjaćajan prema sebi i od drugih zahtijeva ništa manje nego toliko muške solidnosti, grubosti i čvrste ruke.

Nasilje u jednom društvu ne bi trebalo odvajati od društvenih nepravdi i nejednakosti, jer su društva sa većom socijalnom pravdom manje nasilna. U Crnoj Gori pravda je izuzetno spora, a nasilje razuzdano, kao influenser, kao djeca influensera, kao siročad države koja više nema snagu da ponudi svojim građanima nikakav smisao sem nacionalnog, a upravo se tu nasilje obnavlja.

Proklijali iz istorijskih mitova o čojstvu, junaštvu, ratovima i sječi neprijatelja, Crnogorci teško mogu sebe društveno opravdati van autoriteta zasnovanom na strahopoštovanju, žrtvi, superiornosti nad drugim i sličnim ka spolja okrenutim osobinama. Stari kodeksi su odbačeni, stege popucale, ali stisak pesnice je ostao. 

Crnogorskoj istoriji fali priča o nježnosti, ljubavi i ranjivosti. Kažem ranjivosti, a mislim na ono kad plutaš na leđima, spokojno, daleko od obale i buke, prije nego preko tebe pređe skuter.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*



Crnogorskoj istoriji fali priča o nježnosti, ljubavi i ranjivosti

kriza muškosti

Kako su čojstvo i junaštvo postali golo nasilje


Svakih nekoliko dana u novinama osvane tekst o maloljetnicima koji prebijaju drugu djecu, o maltretiranju i nasilju. Navikavamo se na tu novu normalnost i refleksno slavimo neko nejasno vrijeme kad je nasilja bilo manje. 

Neću lagati, i sama često uzdižem period svog djetinjstva, vrijeme koje smo proveli na biciklima, na igralištima, u lutanjima. Prijatelj mi protivurječi, kaže da je nasilja bilo i tada, ispred zgrade, jer su eto, primjera radi njega stalno maltretirali.

Sjećam se da sam u nekoliko prvih razreda osnovne škole išla sat ranije u školu kako bih sa drugaricama igrala lastike prije nego počnu časovi. Često bih išla kod drugara i oni kod mene, igrali bismo se u dvorištima kuća, slavili rođendane uz kasetofon i slatkiše. Ipak, da sve nije bilo tako slatko, pokaže pokoji bljesak straha. Recimo, pijani profesor fizičkog me je umjesto Kavarić prozvao "Kravarić", pa je  godinu dana trajalo mukanje nekoliko nedovoljnih đaka, dječaka iz odjeljenja. Nije me to naročito doticalo, niti sam se kome požalila. Tad sam slušala Marčela i njegovi stihovi su me bodrili.

Iako dvorišno orijetisano dijete, dio djetinjstva sam provela igrajući *Sega Mega Drive* igrice na malom televizoru. Bila sam ekspert za Super Marija i Kontru. Ipak, priroda tih zanimacija bila je ograničena. Pređeš staze, obrneš igricu, i gotovo.

U međuvremenu se TV uređaj uvećao najmanje 4 puta, rezolucija je gurnula naše oči na 6k, pa se naše prastaro igranje teško može zamisliti. Mislim da je fizičko uvećanje i sveprisutnost tehnike znak agresije  koja je davno prevazišla opasnost televizije na koju su upozoravali neki od najvećih filozofa poput Adorna, ali i umjetnika i književnika poput Sabata. Prije više od dvadeset godina, negdje u periodu kad sam imala desetak godina, Sabato je očajavao nad zavisnošću od ekrana, zato što anastezira čula, umrtvljuje um i škodi duši. 

Veliki pisac nije dočekao sveopštu upotrebu kompjutera, premještanje radnog vremena u slobodno vrijeme, što odgovara iznošenju računara iz kancelarije u internet kafee, gdje se spaja ugodno i korisno, pa se radi uz kaficu. Danas se došlo do toga da posao nosiš u porodični ambijent, a sa njime i tenziju. Ta tenzija je odlika svijeta koji veći uspjeh pojedinca naplaćuje sve većom nehumanošću, sve više nevidljivim radom i psihičkim opterećenjem. Uspješni ljudi su za posao uvijek dostupni. Ipak, posao nije život, posao bi trebalo biti uslov za veći kvalitet vremena nakon radnog vremena, koje je već odavno prešlo granicu intime. Da li je provjeravanje mejla u slobodnom vremenu skrnavljenje neradnog dana i zašto nas taj nevidljivi rad, taj spontani klik užasa ne alarmira?

Sad se već pitate kakve veze ima odrastanje i  moje drevno djetinjstvo sa novim tebnološkim zakonitostima koje nam određuju svakodnevicu? Postoji veza, rekla bih dvoguba, koju ću ovdje pokušati da predstavim.

Djeca se sa ekranom srode prerano, jer je usljed hiperpritiska uspjeha i zarade roditeljima lakše zabaviti dijete pametnim telefonom, nego “žrtvovati” vrijeme i osmisliti kvalitetniji sadržaj. Baš tu je zamka i za obrazovane roditelje i za roditelje koji su prinuđeni da fizički rintaju kako bi preživjeli. Slobodno vrijeme košta, postaje luksuz bogatih koji mogu priuštiti da jedan roditelj ne radi i provodi vrijeme sa djecom. Ukoliko je riječ o slabo plaćenim poslovima  – ne možemo rizikovati glad, da bismo provodili vrijeme sa djecom. Siromašni moraju raditi i prepuštati dijete grubo osmišljenom vremenu. Nedovoljno bavljenje djecom nije izbor nego prisila nad kojom se ne može držati moralna lekcija. 

No, problem prevelike upotrebe ekrana i činjenica da djecu odgajaju online sadržaji nije samo muka siromašnih ili manje obrazovanih. Ovdje govorimo o nadnacionalnom fenomenu, koji je stvar novog tehnorealiteta, toliko dominantnog da ga svi lako prihvataju. Samo da savjest bude mirna, "uspješni" roditelj djetetu natovari nekoliko trendovskih obaveza, kurseva, aktivnosti i spremanja, koja će tati ili mami donijeti malo predaha, a djecu dodatno opteretiti. Dakle, i djeca moraju pratiti mit društvenog napretka i sazrijevati u skladu sa njim.

Istraživanja nedvosmileno pokazuju da je u najrazvijenijoj zemlji neoliberalizma SAD, sedmoro od desetoro djece pod stresom, a taj stres stručnjaci objašnjavaju velikom kompeticijom i sistemom koji djecu opterećuje očekivanjima. U zadnjih deset godina, broj depresivne djece sve brže raste, pa je npr. u SAD više od 10 odsto djece sa dijagnozom anksioznosti i 4 odsto sa dijagnozom depresije u dobu izmedju 3-17 godina. 

U odnosu na ranije dekade, porast mentalnih oboljenja i problema u ponašanju kod djece je veći od 40 procenata. Takođe, upotreba društvenih mreža i neselektivno gledanje video-sadržaja utiču na smanjenje empatije kod djece. Prevelika upotreba ekrana dovodi do redukcije susreta, interakcije uzivo, što dodatno doprinosi smanjenju osjećajnosti za druge. 

Ne mislite valjda da se ovo dešava negdje tamo preko okeana i bez opasnosti po vaše dijete. Jer zahvaljujući globalizaciji i metateritorijalnosti internet prostora, više nije važno na kom polu zemljine kugle živite.

Iako empatija zavisi i od mnogih drugih faktora, veliko je pitanje mogu li roditelji uopšte ponuditi sadržaje dovoljno jake da neutralizuju stresni udar novog tehnološki uslovljenog odrastanja. Ipak, odgovornost roditelja je ključna. Zato se u posljednje vrijeme nasilna djeca smatraju zanemarenom, jer prepuštanje djece online rutinama jeste zanemarivanje. Možda vaše dijete nije gladno, možda ima najnovije adidas patike koje su hit na Tiktoku, možda pije novo piće koje reklamiraju teen influenseri i možda gleda najnoviju Netfliksovu seriju jer je ona sad u trendu. Ali zanemarivanje više nije stvar fizičkog i u tome i jeste štos. Manjak empatije znači povećanje agresije. Agresivna djeca nijesu srećna i ona maltretiraju drugu djecu. U našoj zemlji nasilje raste, a naše škole više nijesu bezbjedna mjesta. Da politizujemo prave stvari, to bi bio najveći problem u Crnoj Gori i početak svake reforme koja bi iz škole prešla na cijelo društvo. Nasilje u školama je sistem zapuštenog pojma društvenosti koji se raspada nasumično i lomi u dušama djece koja istinski pate.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Da li je društvo postalo nasilnije nego što je bilo prije recimo dvadesetak godina? Što znači nasilno društvo i kakva je uloga obrazovno-vaspitnih ustanova i roditelja u tome?


vrli novi svijet

Nasilje visoke rezolucije

Kako društvena i politička zajednica u Crnoj Gori zanemaruju činjenicu da su Romi vjekovima dio ovog prostora

romi u crnoj gori

Vuković-Ćalasan: Na snazi je sistemska diskriminacija Roma

Ako želite da vidite propast jednog sistema vrijednosti izbliza onda dođite u Crnu Goru i posjetite knjižaru.

Kad jedno društvo funkcioniše, ono se naučno i kulturno razvija. Da bi nauka i kultura mogle da se razvijaju, osim kvalitetnih i nezavisnih univerziteta, potrebne su knjižare i biblioteke. I to ne bilo kakve, nego one koje funkcionišu, nude nove naslove i otkrivaju ljudima neke manje poznate, domaće i strane autore, odnosno prave im selekciju i pružaju mogućnost da budu u toku. 

Danas kad gotovo svi mogu biti u toku, jer su online, čini se možda naivnim i nepotrebnim računati na ulogu knjižara. Ipak, ako pogledamo istraživanja o mladima u Crnoj Gori može nas zaprepastiti činjenica da najveći procenat omladine u Crnoj Gori nikad nije pogledao predstavu ili posjetio bioskop, a da pola crnogorskih opština nema niti jednu knjižaru, niti kulturni sadržaj. Imati mogućnost i opciju samo po sebi ne garantuje ništa, no ipak pruža minimalni okvir za normalan razvoj pojedinca i zajednice. Zato bi bilo važno da imamo bioskop, pozorište, kulturne centre i knjižare.

No, da li knjižare u Crnoj Gori uopšte mogu ponuditi kulturni sadržaj? Uz lake note Željka Joksimovića i OK benda, teško da se može zamisliti kultura, ali zasigurno ne može crnogorska knjižara.

U nekom idealnom društvu ljudi koji rade u knjižarama vole i čitaju knjige, a knjižare predstavljaju presjek domaćeg i svjetskog izdavaštva. Nažalost, većina naših knjižara su prodavnice svesaka, ukrasnog papira, školskog pribora i šoljica, te se čini da su i same ustuknule pred vremenom kad se malo čita, a knjiga ne znači ništa do jeftin i dosadan rođendanski poklon u danima inflacije i skupoće. U knjižarama uglavnom, kao i u samoposlugama i trafikama rade žene i time se kao po pravilu taj posao smatra manje poželjnim i važnim.

Prije neki dan sam ušla u knjižaru u prometnom dijelu glavnog grada. Nijesam ni kročila unutra, a prodavačice su zastale i čudno i iznenađeno pogledale, kao da sam ih prekinula u kakvoj tajnovitoj radnji. Bilo mi je neprijatno, pa sam znala da ću vrlo brzo i izaći, jer je osjećaj da sam na smetnji nekom ko knjižaru koristi kao paravan, a bavi se drugim poslom i osobnim obevezama bio previše intenzivan. 

Tražila sam knjigu Mareka Hlaska, poljskog pisca, onog sto je u šali negdje u Los Anđelesu 60-ih godina prošlog vijeka gurnuo najboljeg prijatelja, mog omiljenog kompozitora Krištofa Komedu, nakon čega je ovaj umro, a Hlasko se ubio. Njegova knjiga “Ubiti drugog psa” duboko me takla i došla sam po još, prethodno istraživši da je na našim prostorima dostupno još njegovih knjiga. Trebalo je možda to da ispričam radnici u knjižari kako mi ne bi odmah, kao iz topa, rekla da od traženog autora nema ništa, kao da cio sistem knjižara i njihov fond drži u nekom dijelu mozga kao tablicu množenja. 

Onda se sjetih kako sam prije dvije godine išla po crnogorskim knjižarama da nudim roman “Sampas” Ilije Ðurovića, koji je u tom trenutku bio u najužem izboru za prestižnu regionalnu nagradu. Poput preprodavačice odjeće i nakita po kancelarijama, ulazila bih, objašnjavala ko je autor, što znači Ninova nagrada i zašto bi trebalo da imaju roman. Iako je knjga bila izuzetno tražena, samo je jedna knjižara bila za nju zainteresovana, i tad sam shvatila sam da crnogorske knjižare nemaju ulogu u društvu i da su nam korisniji prodavci cipela nego knjiga. 

Očito nedovoljno poražena tim iskustvom, prije neki dan sam otišla u knjižaru Narodna knjiga i rekla da izdavačka kuća Žuta kornjača ima novo izdanje. Tražili su mi broj telefona, da bi me bez ikakve informacije o knjizi sjutradan SMS porukom obavijestili kako nisu zainteresovani. U izlogu su im naslovi za istorijom opijene penzionere i nacionaliste, te vjerujem da su to štiva za koja ih najviše zanimaju. 

Isti dan sam pošla i do Podgoričke knjižare i tamo su mi objasnili da treba da pitam direktoricu biblioteke. Ljubazna gospođa koja je nekog na telefonu ostavila da čeka, nije mi znala reći kakva je procedura ni ko je direktorica. Uzdaju se valjda da ću guglati i nju i njenu email adresu. Ali neću. Odlučila sam da svoju poemu "Pontevedra" prodajem [samo online](https://platformaknjiga.me/en/sla%C4%91ana-kavari%C4%87-pontevedra). Naslove za čitanje ću poručivati iz regiona. Svjesna sam da generalizujem i da nisu sve knjižare u Crnoj Gori u dlaku iste, ali pakleni trend je očigledan i kontrakulturan. Neću učestvovati u  igri u kojoj su poželjne knjige samo velikih i/ili politički prepodobnih izdavača, dok se lokalna nezavisna scena škartira uz prezir. 

Odlučila sam da sama odredim sudbinu svoje knjige, po cijenu da je i potpuno poništim. Valjda je to sloboda.

Ili: Usputni zapis o prodavcima papira, gumica i oštraljki

Možda je vrijeme i za bojkot knjižara

Kad sam razmišljala o ulozi umjetnosti u društvu, često sam dolazila do različitih, međusobno kontradiktornih pozicija. Od revolucionarne potentnosti umjetnosti, preko preispitivanja umjetnosti kao takve, do zahtjeva za zatvaranjem kulturnih institucija zbog svog elitizma, nepotrebnog zauzimanja pozicije “odozgo”, političkog djelovanja i gotovo nevidljive poveznice sa svakidašnjim, običnim, skrajnutim.

Izložbe, predstave, koncerti, filmovi, sve sama otvaranja, sajmovi vešti, zvanice, držanja koja govore o ozbiljnom društvenom događaju ili društvenosti, šampanjci, fotke i fejsbuk statusi. Koliko to ima veze sa istinskom umjetnošću, potragom i mijenjanjem, najbolje govori stanje u našem društvu. Umjetnost uspijeva jedino da je stvarnost ne dotakne, u njoj se ne učestvuje, ona se gleda i sluša sa distance, njoj se divi, ali ona ostaje spoljašnje i neprobojno. Umjetnost je ono drugo i daleko, a mi kao posmatrači tamo ne stižemo ili još važnije nismo ni pozvani da stignemo.

Radnički klub “Između nas” autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović nešto je sasvim drugačije i po sadržaju i po formi, ali i po onom najvažnijem – (umjetničkom) pristupu.
Višeslojan i u prostornom smislu razuđen umjetničko-teorijski projekat, imao je svoj pripremni dio, inicijalni start prije nekoliko dana, kad su autorke, radnice u kulturi, srušile jedan zid u galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. 

Bijeli zid je simbol galerijskog prostora, normirajuća bjelina koja nas stavlja u položaj distanciranog *ispred*, onog koji se približava a nikad sasvim ne dostiže. Onog koji posmatra, a ne učestvuje. Upravo su tu modernističku odijeljenost umjetničkog postupka, lažnu važnost i samodovoljnost autorke srušile: lupale su maljevima i čekićima u dehumanizam, a posjetitelji su se pridružili. Ovaj umjetnički projekat poziva drugog čovjeka, štoviše, briše drugost i u toj antiautonomiji umjetnika apostrofira one, u savremenom svijetu zaboravljene, a nasušne elemente – solidarnost i zajedništvo.

Time ova umjetnička akcija postaje društveni projekat, jer probijajući granice umjetničkog, odnosno suštinski svrdlajući izvan njega, obogaćuje ga i napušta.

Rušenje zida označio je početak scenografične igre. Slomljena parčad zida, gipsane krhkotine postaće zidni artefakti, simboli urušenosti koji vise sa zidova. Razapeta autonomija na zidu ― oslobođeni recipijenet/učesnik ispred nje.

Tako je sve počelo, a nastavlja se u utorak 28. januara u 19 časova u Galeriji MSUCG.

Autorke će ostale učesnike u izložbi, a to smo svi mi, uključiti u simboličku igru, u kojoj ćemo birajući društvene uloge u stvari stvoriti mrežu identifikacija i odnosa, ne samo međusobno, već i spram institucije u kojoj se umjetnička akcija događa. 

Ponuđene uloge koje će biti "dostupne" na ulasku u galeriju su Vizionar, Kritičarka, Diva, Esteta, Putnica kroz vrijeme, Drugarica, Cinik. Odabir uloge svakako nije obaveza, ali je mogućnost da posjetilac učestvuje tako što će u ponuđenom okviru prepoznati svoj filter i način interakcije. Publika dakle nije pasivna, nego je pozvana da se angažuje i samoodredi.

Dostupna je i biblioteka, u kojoj nas čekaju (ne)udobne stolice na naduvavanje da se zgodno zavalimo i prepustimo teorijskom štivu koje su autorke koristile za osmišljavanje ove akcije, a koju drugarski dijele, time demistifikujući znanje kao kapital, naglašavajući zajedništvo kao najvažniji i primarni karakter znanja i njegove (upotrebne) vrijednosti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5660f0c4-69ac-4891-bdd3-3bec8700f02f)
Foto: Anja Marković/MSUCG{.caption}

Na izložbi će umjetnice stalno komunicirati sa prisutnima i objašnjavati koncepte za koje traže pozornost. To su sheme i sistemi koji nas upozoravaju na sveprisutne oblike eksploatacije i neplaćenog rada koji se iz rodno zasnovanih odnosa mogu vrlo vjerno prenijeti u umjetničku sferu, jer se slične pozicije nesigurnosti, dezorijentisanosti i nemoći mogu lako pratiti kroz naizgled različite društvene pozicije. I sve je to dio otuđujućeg svijeta na koji autorke upozoravaju. 

Ta klasno-eksploatativna logika ne promašuje ni slobodno vrijeme, pa autorke prikazuju i sobu za razonodu u kojoj uz čaj od koprive i maslačka možete odmoriti napregnuto tijelo i duh, ako se je to uopšte moguće u kapitalističkom sistemu. 

Na koncu, lijepo je kad izložba u nazivu ima riječ “radnički”. U njoj se sublimira ne samo sav trud uložen u ovu izložbu, nego i klasni stav, potreba da se ponovo redefiniše uloga radništva koja se uprkos svojoj etimologiji svela na marginalizovane, niže klase i jedan niz sasvim određenih epiteta i podrzumijevanosti od kojih se ježe elitizovani kružoci. 

Ovog puta, dvije vrsne autorke, dvije žene, radnice u kulturi skupa sa kustoskinjom Teodorom Nikčević obogaćuju ovaj pojam, vraćaju ga svima nama, ponovo ga uspostavljajući kao stvaralački i što ne reći revolucionarno potentan. Revolucionaran u onom dijelu u kojem ga oslobađa statičnosti, u kojem dozvoljava da se uloge po želji i mijenjaju, da odgovore višedimenzionalnosti ljudske prirode i stvaralačke potrebe, “i time omogući da danas činim ovo, a sjutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uveče da stočarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.” ( Karl Marks, „Rani radovi“, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 378) 

Upravo to hijerarhijsko, klasno ustrojstvo autorke preipituju. To je za naše prilike nova vrsta umjetnosti, a za nju mora postojati i nova vrsta obrazovanja.



Autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović u Muzeju savremene umjetnosti u Podgorici

Radnički klub

Umjetnost koja razbija zidove

U državi u kojoj će se tek generacije naših unuka i praunuka oporaviti od posljedica patrijarhalnog vaspitanja, u zemlji u kojoj od nacionalnog prča ne može niti jedna situacija biti sagledana, a kamoli riješena, u zemlji u kojoj je za seksualni prestup profesora srednje škole opravdanje što je učenica bila punoljetna, a i tehnički je ljetnji rasput već bio počeo… U toj zemlji mi živimo. Dobro došli u Crnu Goru! 

Ovih dana čitam knjigu jugoslovenskog psihijatra, bečkog đaka i psihoanalitičara Milana Bedenića. U knjizi “Duševna higijena svakidašnjeg života” stari ljekar sugeriše da je perverzija znak nesigurne ličnosti, često latentnog homoseksualizma i upitne muškosti. Pade mi na pamet profesor i poeta iz Pavinog Polja Radoman Čečović. 

Nakon što je  Sara Vujisić objelodanila prepisku sa profesorom književnosti, u kojoj joj je nakon što je maturirala, prosto i uporno, uprkos njenom negodovanju nudio svoje seksualne blagodeti, mišljenja su podijeljena, jer je suviše teško povjerovati žrtvi ne tako mladog profesora – predatora, staviti se na mjesto bivše srednjoškolke i pružiti joj podršku u vezi sa javnim objavljivanjem prepiske. 

Jedina crnogorska konstanta –  sumnjičavost i nepovjerenje prema ženi, opet je naglo ušetala u javni prostor, te ovih dana nije bilo malo onih koji su podigli obrvu i blago zanjihali glavom u znak sumnje da je možda nešto izazvalo tog naivnog i čednog ljubitelja slobodnog stiha i profesora nekada najuglednije podgoričke škole. 

Izvrtanje stvarnosti, prepuštanje iluziji i uobrazilji, baš kao u književnosti. A književnost najbolje poznaje onaj ko vodi učenike po regionalnim sajmovima knjiga, onaj ko je dio tima za pisanje nagrađivanih čitanki, onaj ko ne vjeruje odbijanju nego upire i dalje, oslanjajući se na Bulgakova i punoljetstvo. Bilo je u javnosti i onih šokiranih koji su istakli da je strašno da to radi jedan "vrsni pjesnik"! Aura "vrsnog pjesnika" mjerena na kantaru provincijskih književnih smotri odjednom je okolnost za čuđenje. Ja te poznavaoce pjesništva pitam, zar takav moralno okrnjen i za odnos prema omladini nedostojan čovjek može biti pjesnik? Pitam iako me u ovom trenutku u smiraju dana i postkonferencijskoj atmosferi više muči pitanje đe su Čečovićeve kolege, đe je javna reakcija onih čiji je posao ne samo da obrazuju nego i da vaspitavaju djecu? Pretpostavljam da tješe pjesnika, da su duboko pogođeni njegovim stanjem i naglim bolovanjem, riječju nepravdom što se nadvila nad jednom tananom dušom. Njihovo ćutanje je sramota za njihovu profesiju, za učenike, za partije što su ih postavile, za sve nas koji danima čekamo da istupe. 

Danas ih je preduhitrila direktorica Vučurović. Organizovala je konferenciju na kojoj je ukazala da je ona glavna žrtva procesa, te zalelekala nad kafkijanskim obrtom usmjerenim samo ka jedinom cilju – da pogazi njen tegobno građeni ugled. Dugo čekana konferencija ukazala je jedino na kakvoću obraza prve menadžerke u kolektivu. Ona je zavapila kako bludnog sina nije lično zaposlila, pozvala se na vladavinu DPS-a i sve bi to bilo u redu, da se žrtva seksualnog uznemiravanja nije požalila baš njoj, direktorici škole, koja je kako kaže uradila sve što je mogla u okvirima zakona. 

A koji je to zakon? Zakon o radu ili moralni zakon? Ako je ovaj prvi, onda je u skladu sa zakonom kaznila Radomana Čečovića najblažom kaznom, jednomjesečnim udarcem po džepu. Ako je mislila na moralni zakon, onda se tu duboko ogriješila o svoju učenicu i profesiju kad nije ništa preduzela nego upravo svu krivicu svalila na roditelje, kao da je incident izazvao tatin kolega, a ne njen. Spremnost za skandaloznu konferenciju, za laž, za dodatan pritisak na bivšu učenicu, dodatno urušava ugled obrazovne ustanove u čijoj fotelji sjedi. U državi čiji su učenici godinama na začelju PISA testiranja, u sistemu u kojem se vrši pritisak na prosvjetne radnike da upisuju ocjene, varaju, revidiraju ocjene sa maturskih ispita, u kojem se politički ucjenjuju, u kojem ih mobinguju i gaze, neko mora shvatiti da je čin bivše učenice hrabrost i borba za dobro cjelokupnog crnogorskog školstva, za obraz svih njih koji ne znaju kako da reaguju. Mnogi su zatečeni i nijemi kao da su do sada živjeli u idealnom sistemu u kome je žena poštovana, u kojem nasilje nije svakodnevica, u kome je odnos profesor/ica- učenik/ca pun poštovanja i uvažavanja. 

Oprostimo im njihovo ćutanje. Oni bez partijske direkcije ne znaju što (da) čine. Protest je u petak, pa vidite. 

 

Nakon što je učenica Sara Vujisić objelodanila predatorske poruke svog profesora...