Kad kritikujem kapitalizam i njegovu razornu logiku koja nas gotovo bez izuzetka otuđuje, istovremeno gubim nadu da se bilo šta novo može reći, naročito na mrežama, u etru, u sredstvima koja služe da kontrolišu, devalviraju ljudsko i svedu nas na korisnike. Na tim mrežama mnogi događaj izgleda kao spektakl za nekog meni dalekog, nepojmljivog, za političku partiju ili, još apstraktnije, algoritam. A algoritmi su novi logori, koji izgladnjuju, muče i uništavaju na suptilniji i, usudiću se reći, ne manje opasan način, jer u algoritmu, u toj apstraktnoj mreži lajkova, mišljenja i reakcija, nema nade, jer nada ne može biti održana u online prostoru predugo. Za nadu treba drugi čovjek i njegova povijest, njegovo stanje, ako hoćete, njegova patnja.

Jedna sam od onih osoba koja od djetinjstva prati fudbal. Počelo je sa velikom ljubavlju prema Juventusu, Edgaru Davidsu, Kamoraneziju i Nedvedu, a poslije i Barceloni, nakon što je Ronaldinjo iz PSŽ-a počeo igrati u katalonskom klubu. Poslije srednje škole više sam pratila Bajern iz Minhena i gledala evropska i svjetska prvenstva. Fudbal je, po definiciji, ono što kao filozofkinja usmjerena na kritiku kapitalizma, nejednakosti i otuđenja treba da prezirem, ali ipak ima nešto marksistički relevantno u Svjetskom prvenstvu, makar za analizu i razumijevanje geopolitičkih odnosa, makar kao potvrda onog što znamo o globalnom Jugu i njemu nadređenom Sjeveru.

Kad je prije nekoliko večeri, u toku utakmice Švajcarska – Katar na teren izašao rezervni igrač, komentator je rekao da ga je Milan kupio za 40 miliona, iako ne igra previše. Zamislite 40 miliona eura za rezervnog igrača, zamislite onda uspješnije fudbalere i njihove cijene, zamislite taj biznis koji čini da se osjećamo tako glupo dok shvatamo da gledamo basnoslovne cifre koje trče terenom. Da stvar bude još poraznija, trče na terenu neke američke savezne države, koja somalijskog sudiju ne prihvata kao ljudsko biće, koja ne dozvoljava svim nacijama jednako da budu uključene u igru ili prate svoj nacionalni klub, a tim Irana odmah nakon utakmice hitno šalju, umjesto u hotel u Kaliforniji, u Meksiko, za svaki slučaj.

To znači da fudbal ima potencijal da pokaže kako stvar stoji na opsadnom svjetskom terenu, manje zelenom, a više represivnom. Ko su ti svjetski drugi, ko su ti stranci s kojima zapadni čovjek ne može da se poveže, đe su te kulture koje ga plaše i tjeraju da mu granične policije reaguju? Što je to drugo što, drukčije doli BDP, predstavlja svoju zemlju? Ko su te zemlje koje u pauzama za navodnu hidrataciju, ili tokom vijećanja VAR-a pretražujemo po geografskoj karti? Kakvo je to prvenstvo u kojem igrači čekaju na terenu da se nama, na malim ekranima diljem svijeta, završi reklamni blok? 

Kakvo je to poniženje fudbala i čovjeka?

Ipak, u tom dobro upakovanom poniženju, i mimo njega, ima i onog što u širem smislu možemo nazvati ljudskim, a mimo toga što su fudbaleri preplaćeni, a karte za utakmice preskupe – klasnom borbom. Navijači Bosne i Hercegovine skandirali su na američkim ulicama Palestini, na tribinama su pjevali ljubavne pjesme, staroj Jugoslaviji dali su nadu, ne u fudbal, nego u ljubav i dostojanstvo. Izbacili su politiku iz postnacionalne mobilizacije, u kojoj nakon njihovog remija srpski tabloidi govore o Lukiću Srbinu, a hrvatski o „vrataru“ Hrvatu. Nejaka, ratom razorena Bosna uči komšije o ljubavi, o nadnacionalnom, o uzvišenijem.

Iranski fudbaleri nose simbol sjećanja na broj stradale djece pod američkim bombama, a Haićani meću poljsku zastavu u znak sjećanja na saosjećanje s kolonijalnom mukom malog naroda iz 19. vijeka. Pun je teren ljudskih priča koje traju i preko devedeset i nešto minuta igre, pun je fudbal simbolike, pun je svijet zemalja od kojih možemo nešto naučiti, ne o nacionalnom, ne o mržnji, ne o rezultatu i snazi, nego o solidarnosti, otporu i ljudskom.

Zato ovo prvenstvo gledam kao klasnu borbu, gledam i čekam Ibrahimovića da na našem zapjeva Brenu u američkom studiju, čekam da neki veliki ljudi progovore jezikom mimo cijene transfera ili ličnog bogatstva. Čekam da zapjevaju planine, stepe i pustinje nekih zemalja koje Zapad ne razumije, jer je jezik zapadnog svijeta sve manje razumljiv čovjeku. Algoritamski jezik, koji srećom Bosanci, Cabo Verde i drugi „drugorazredni“ na ovom prvenstvu ne razumiju, jer ga oni razbijaju – srcem.



 Čekam da zapjevaju planine, stepe i pustinje nekih zemalja koje Zapad ne razumije, jer je jezik zapadnog svijeta sve manje razumljiv čovjeku

više od igre

Ovo prvenstvo gledam kao klasnu borbu

Prva čitalačka iskustva su poput prvih poniženja ili najranijih strahova, nikad se ne zaboravljaju, čak i onda kad se prevaziđu i učine se naivnim ili pretjeranim. Nakon osnovnoškolskih lektira, djela koja sam sa nepobitnom pažnjom čitala bila su poezija i nezavršeni roman „Vadim” M. J. Ljermontova, te antologija ruskog simbolizma u prevodu Boža Bulatovića. Odlično se sjećam te predivne knjige koja me upoznala sa najvećim sovjetskim pjesnicima, ali i sa njihovim životima, uglavnom svrstanim za ili protiv ruske revolucije. Crveni pjesnici ili unutrašnja emigracija. Poruke o revoluciji Vladimira Majakovskog ili mračne metafore Valerija Brjusova. Možda sam tad prvi put počela razmišljati o važnosti revolucije sa jedne i potrebi da se uvaži i očuva tradicija sa druge strane. Moglo bi se, dakle, reći da je moj literarni fundament sovjetska književnost. 

Kasnije se taj fundament dodatno učvrstio opsesijom Doktorom Živagom, životom Borisa Pasternaka, prvim romantičnim viđenjima ljubavi, levitirajući na atmosferi trenutaka blaženstva Bijelih noći M. F. Dostojevskog. I zbilja, malo je ko kao Sovjeti mogao da odgovori mom tinejdžerskom biću, gladnom literarnih uzora i zanosa s početka vijeka, koja su ovi pisci, čak i onda kad su govorili o revoluciji, utiskivali u neispunjenu dušu neukaljanu životnim iskustvom.

nedavno je u Zeti svečano otvoren spomenik Sergeju Jesenjinu. No, na stranu patetično-seljački govori kako Milutinu Zogoviću, otvaraču ovog spomenika, dolikuje, na stranu i natpis na ruskom kao da su svi Zećani familijarni sa ruskim, na stranu i politička pozadina, pozivanje na majku Rusiju kao vjekovnog spasioca… Na stranu , dakle, sve ono što bi se moglo nazvati društveno-politička zbilja koja je nedolična, vulgarna i nedobronamjerna, pa sam je i pustila da kao takva protutnji… Ono o čemu želim da pišem sa distance, mjesec kasnije, može se svesti na jedno prosto, lokalno, pragmatično pitanje:

Ima li Zeta prečih i zaslužnijih od Jesenjina? Ima li jedna lokalna vlast ikakvih ciljeva i bližih uvida od ruskih i kosovskih?

Krajem decembra, sad već davne 2015. godine, predstava Ćelava pjevačica Slobodana Milatovića je, na insistiranje reditelja, svoje premijerno prikazivanje imala u KIC-u Zeta, u Golubovcima. Milatović je povodom toga objasnio da je ta neobična odluka u stvari želja da se ukaže omaž Slobodanu Aligrudiću, poznatom jugoslovenskom glumcu, porijeklom Zećaninu. Dakle, umjesto Jesenjinu, možda je bilo primjerenije napraviti spomenik Aligrudiću.

Aligrudići, Zećani iz sela Balabani, nijesu dali samo filmsku zvijezdu – o kojoj, sigurna sam, većina zetske omladine ne zna ništa – nego i veliki broj partizanskih boraca čija imena stoje na najpoznatijem spomeniku, simbolu Zete sa starih razglednica, autora Tupe Vukotića. Na tom spomeniku na Dan oslobođenja nije položeno cvijeće, taj spomenik je zapušten i sve manje ugledan, jer je preče na taj dan uvažiti Jesenjina nego ljude pale za slobodu, za mogućnost da mi danas na ovom prostoru uopšte živimo. Spomenik se u tom smislu mogao podići i narodnom heroju iz Goričana Velimiru Radičeviću, španskom borcu, jednom od posljednjih narodnih heroja, koji je 2017. preminuo, ostavljajući za sobom nekoliko intervjua koji dodatno svjedoče o njegovom ugledu i zaslugama.

No, budući da zetska vlast (ne)činjenjem jasno pokazuje svoje prioritete, a prioritet očito nijesu svi Zećani, nego šaka ostrašćenih glasača koja se ideološki napaja sa rusko-srpskih izvora, te joj crvena boja zetske prošlosti posebno kvari istorijsku jednačinu sa jednom nepoznatom, onda je razumljivo da partizanski heroji nijesu u njenom fokusu. U tom slučaju, spomenik je trebalo podići živom zaslužnom Zećaninu ili Zećanki. Što da ne? A njih ima. Omaž neke vrste čak i za života je zaslužila Nada Vujović, poznata kao Nada-babica, zetska heroina koja je povila gotovo svako novorođeno biće na teritoriji Zete, ali i van nje. Ukoliko bi život bio u fokusu politike, tamo gdje on najviše buja, dakle na lokalu, onda bi takve posvete i vrednosni akcenti bili očekivani. Ali život je u drugom planu, ideologija ne prepoznaje trud, rad i znanje neke tamo žene koja više od pola vijeka volonterski ordinira po zetskim selima, nudeći svoje znanje i iskustvo, ne tražeći nikakvo priznanje, te upravo zbog toga zaslužuje da joj se ukaže.

Umjesto ukrućenog Zogovića iz Vlade koji po partijskom ključu obilazi mjesta sa kojima nema nikakvu emotivnu konekciju, možda je neko od lokalnih zanatlija, penzionera ili poljoprivrednika mogao progovoriti o precima partizanima i borbi lokalnih heroja.

Mnogo je problema u zetskoj opštini, ali svi su svedeni na simboliku i memorijabilnost. Evo, npr. odbijanje da se za Dan nezavisnosti istakne državna zastava. To znači ne samo insistiranje na ideološkoj nazadnosti i ludosti, nego i diskriminaciji Crnogoraca u Zeti koji nemaju drugu domovinu, a kojih je po potonjem popisu ipak najviše. Upravo tu računicu neko želi da forsira, da Zetu podijeli po lažno indukovanom etničkom ključu, kako bi se zamaglila činjenica da ogromna većina građana, bilo kako se nacionalno izjašnjavali, želi da živi po zakonu, mirno i civilizovano.

Forsiranjem navodnog lokalnog patriotizma koji se temelji na predrasudama od kojih Zeta treba da se odbrani, potvrđuju se mane predgrađa koje se iz centra s prezirom naglašavaju. Vlast zapravo igra na kartu zaostalosti kao osobenog znaka i prestiža, te svoju vulgarnu strukturu izvozi u domen javnog prostora, od skupštine do TV Pinka. Ali ni tu nije kraj, jer dolazimo do jednog zanimljivog fenomena: u opštem poniženju svakog civilizacijskog dometa i vrijednosti jedne lijepe regije, prvaci neukusa, predvođeni onim najglasnijim, biraju nekakve kulturne reference paušalnog i dirljivo provincijalnog koda, miluju nekakvu romantičnu plastiku dok grcaju i recituju svom partijskom škartu. I to jeste neobičan oblik perverzije da se kultura i stari pjesnik Jesenjin koriste *protiv* razvoja i kulture, da se reference nekakve davne lektire balsamuju u povraćki i da se vajnom brigom za pismenost udari završni udarac životu, stvaranju i kulturi u jednom selu. 

A sve to dok zetski učenici srednjih škola nemaju prevoz do Podgorice, nego presijedaju i čekaju kod napuštenog Kombinata aluminijuma da ih kakav šofer pokupi.




Forsiranjem navodnog lokalnog patriotizma koji se temelji na predrasudama od kojih Zeta treba da se odbrani, potvrđuju se mane predgrađa koje se iz centra s prezirom naglašavaju. Vlast zapravo igra na kartu zaostalosti kao osobenog znaka i prestiža

blament

Jesenjin u Zeti

Još od kad su egzistencijalisti zanijekali da nema smisla i da smo na ovom svijetu svi stranci, bačeni da se slabo razumijemo, ali da se za određene vidove slobode i humanizma borimo, dakle od kad su Merso i družina ukazali na otuđenje, usamljenost i ograničenu mogućnost razumijevanja – Stranac je postao filozofska kategorija, stanje ili sama bit čovjekova.

Tuđin u našem jeziku asocijativno ponajprije ukazuje na ono što nije naše, što nam ne pripada ili sa čim smo labavo ili gotovo nemoguće povezivi. Što je tuđin danas? Ko je taj Stranac i kako bismo ga definisali kroz sopstveno iskustvo?

U djetinjstvu nijesam poznavala kategoriju stranca, svaki čovjek je bio prilika da postane blizak. U tinejdžerskom periodu stranci su postajali svi oni koji nijesu slušali hip hop i rock’n’roll, svi oni za koje sam mislila da im predmeti interesovanja ne dotiču moj svijet, odnosno osjećaj za zvuk, poeziju i rečenični sklop.

Kasnije su stranci postajali ljudi sa kojima mi se vrijednosni sistem mimoilazi, političke, nacionalne i vjerske dogmate, partijski poslušnici i izborni profiteri ili konvertiti. Tako je strancem mogao postati bilo ko, pa su upravo to postajali poznanici, kolege, članovi šire porodice. Što više starim, sve mi je manje ljudi oko mene blisko, odnosno bliskim postaju oni naizgled dalji. Vrijednost postaje fundament bliskosti, prepoznavanje mimo geografije i genetskog koda.

To sam nazvala zajedničkom mentalnom mikrogeografijom prostorno udaljenih ljudi. Ta “unutrašnja” geografija dvoje ljudi koji govore različite jezike, žive na suprotnim stranama svijeta je ono nešto što ih nadprostorno povezuje. Rečena veza određena je umnogome klasnom pripadnošću i njome uvjetovanom primarnom socijalizacijom. Mentalnu mikrogeografiju zato možemo nazvati i bliskošću sjećanja i društveno-materijalnog iskustva. Ona povezuje imigranta i domicila, ona spaja onog ko baca bombe sa onim ko je meta.

Ljudi iz sličnog društveno-ekonomskog ambijenta najčešće imaju slična iskustva. Iskustvo mog prijatelja Antiše iz splitskog naselja Sućidar i moje zetsko iskustvo gotovo je moguće svesti u nekoliko zajedničkih teza koje upravo objedinjuje činjenica da smo oboje iz predgrađa, iz radničkih porodica. Cijeli život dižeš tu jednu nikad završenu kuću, dijeliš sobu sa braćom i sestrama, do grada ideš kao Sizif, a u gradu te gledaju kao jadnika. To obilježi najranije godine, možda i čitavu mladost. U predgrađima vladaju slični zakoni, ljudi iz predgrađa na sličan način doživljavaju arhitekturu, slobodno vrijeme i slobodu. Ima li veće poveznice između ljudi nego poimanje slobode?

Ghab Plain, velika plodna ravnica uz rijeku Al-Asi, omogućava lagodan život poljoprivrednicima, a zar se iko bolje prepoznaje i razumije međusobno nego ljudi koje plodne ravnice hrane? Možete li da zamislite logičniju priču od one filmske, kako pilot koji treba ispustiti bombe iznad neke bliskoistočne zemlje od toga odustaje prepoznavši iz ptičije perspektive selo svog oca u kojem je proveo najljepše dane djetinjstva?

Nekad se smatralo da jačanje obrazovanja podrazumijeva više humanizma i mirnu koegzistenciju, međutim, sve više informisanosti, te upotreba savremenih kompjuterskih alata, te umjetne inteligencije, savremenom svijetu ne garantuju ni obrazovanost ni politički serum antifašizma. Kako je moguće da su tzv. zapadne vrijednosti života u različitosti ugrožene prvim naletom migranata, a dubina navodne građanske tolerancije tako plitka? Da li je vještačka pamet jedini način da se otuđeni, nezainteresovani, do krajnjih granica u informatičkom smislu napregnuti novi um spasi? Hoće li nešto tako strano, onostrano i drugo učiniti ljude zbijenijim u ljudske redove, ili nam ova distanca odgovara kao što nam gode latinski, kineski, crnački i drugi geto-konstrukti po najrazvijenijim gradovima svijeta?

Kategorija stranca se još drži etničkog, rasnog i vjerskog oklopa. Ipak, postavlja se pitanje da li se ta definisanost stranca mijenja u svijetu koji više uopšte ne funkcioniše prostorno? Svi ljudi postaju imigranti u virtualnoj realnosti koja nas porobljava i ukida mogućnost revolucionionarne misli. Ako se ta misao pak probudi, zastupaće je najbolji sa jasnim uputima i nostalgijom onog starog svijeta. Možda je to put obnove povijesne solidarnosti što nas je održala, misao koja neće dozvoliti primitivnu mržnju plemena da eskalira tako lako i pojedinačne strahove očas ukrupni u ksenofobni trans gomile.

Svijet se zaista izjednačava u bolesti, pa se antimigrantska histerija na Balkanu, u Crnoj Gori, može preko noći napumpati kao da ne postoji istorijski kontekst, kao da smo potomci kolonizatora i rasista, a ne nevoljnika i siromaha okupljenih oko romantične ideje plemena, slobode i pravde. Ne komunicirajući sa dubinom svoje pripadnosti prostoru, porodici, lokalnoj povijesti, priključeni na aparate novog računanja vremena i komunikativne balone koji se puštaju ravnomjerno u cijelom svijetu, vršnjaci iz Glazgova, Nikšića ili Mineapolisa mogu razmijeniti iste kodove ideološkog koncentrata koji hrani mržnju prema došljaku i strancu.

Nasuprot istinskom svijetu bliskih iskustava ljudi sa raznih tačaka svijeta, među njima se zasijecaju duboki klanci kultur-rasističkog jezgra koje ne dozvoljava ono najprirodnije — da se ljudi sretnu, zavole, sarađuju i žive u miru. To što se podrazumijeva, ipak, baš zato što se podrazumijeva, mora biti stalno tumačeno praksom, a ne floskulama; mora biti življeno i branjeno ličnim primjerom, svjedočenjem da još postoje mentalne geografije i mogućni svjetovi iznutra, u kojima su stranci ljudi, a došljaci rod rođeni.

Objavljivanje teskta pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}


Šta povezuje imigranta i domicila, postoji li još mogućnost prepoznavanja čovjeka mimo rasnog, nacionalnog ili relgijskog oklopa


mentalna geografija

Domicili i migranti: Jesu li ljudi zaista stranci?

Ovih dana opet slušamo o neradnoj nedjelji. Govore nam o eksploataciji, pričaju o potrebi da radnica provede nedjelju sa djecom. Dakle, akcenat je na majci, ne na radnici. 

Mudre glave ističu da smo turistička zemlja, a poneko pomene i boga koji je ličnim primjerom pokazao da je nedjelja za odmor. Ipak, malo ko dosljedno insistira na prostoj činjenici da u Crnoj Gori zakoni ne važe jednako za sve, i da cehove svih naših zemaljskih dana, bili oni radni ili neradni, plaćaju oni koji su najdalje od izvora moći. U mojoj Crnoj Gori ta je nezavidna pozicija zapala žene, naročito one bez fakulteta, kapitala i političke podrške.

O radnicama u marketima najviše mislim tokom pretprazničnih gužvi. Pitam se, kad one stignu da spremaju rusku salatu ili dekorišu stan, gledaju TV ili naprosto odmaraju. Gotovo svakodnevno pomišljam na eksploataciju. Radnicu sa sektora prodaje ribe gledam kako u pauzi između mušterija čisti pod na drugoj strani marketa i dotrčava kad vidi da neko razgleda ribu. Manje sentimentalni među vama će reći da i službenice tako trče iz jedne kancelarije u drugu, da je to odlika zaposlenosti… na što ću ja reći da one imaju slobodan vikend i da to pravi drastičnu razliku.

Kad su uveli obaveznu neradnu nedjelju, bila sam zadovoljna, jer sam znala da je to jedini način da se u zemlji u kojoj nekoliko marketa uživa monopol i ozbiljnu političku zaštitu, radnicima obezbijedi slobodan dan u sedmici. Sa druge strane, nije mi se svidjelo ni da benzinske pumpe, koje i sama posjećujem nedjeljom, postanu prodavnice salame i omekšivača za rublje. U tome sam odmah vidjela paradoks mnoge naše rabote – navodno pokušaš da regulišeš jednu stvar, istovremeno pokvariš drugu i napraviš još veći sistemski promašaj i zbrku.

Kad kažu da je Crna Gora turistička zemlja i da je nedopustivo da marketi ne rade nedjeljom, ne potrčim da se saglasim, jer nemali broj turističkih atraktivnih evropskih zemalja striktno poštuje zabranu rada nedjeljom. Ipak, najpatetičniji razlog za podršku obavezne slobodne nedjelje je saosjećanje sa “majkama radnicama” koje imaju pravo da provode vrijeme sa djecom, kao da je neradna nedjelja ključ za odgoj djece.

Naprotiv, ako branimo djecu i brigu o njima, treba se rasrditi nad logikom kapitalizma koji produktivnost i posao vrednuju više nego slobodno vrijeme koje se kod većine žena svodi na neplaćen kućni rad. Kad branimo žene i majčinstvo, mi ih ustvari dodatno dehumanizujemo, gurajući ih iz jednog potčinjenog konteksta u drugi – iz piljare u kuhinju, koja takođe podrazumijeva rad i očekivanja koja žena/radnica mora ispuniti.

Ako pričamo o neradnoj nedjelji, onda treba polemisati samo o radnicama, o Zakonu o radu i njegovom poštovanju, jer zakon treba da štiti ženu bolje nego naše mišljenje ideologizovano slikama savršene, bogom dane porodice.

Zakon predviđa da se 40 sati sedmično obično organizuje kao pet radnih dana po osam sati, što znači da pomenute radnice u marketima, treba da imaju najmanje dva slobodna dana tokom sedmice. Ukoliko bi se samo poštovao zakon, svi problemi koji se potenciraju pričom o neradnoj nedjelji bi bili riješeni, ne bi morala čak ni crkva da se oglašava. Marketi bi radili svakog dana, svaka radnica bi imala slobodne dane – vjerujem da bi joj bilo svejedno koji je to dan, a dušebrižnici turizma bi odahnuli. 

Dakle, pitanje funkcionisanja pravnog sistema i zakonitosti, ili što prost narod kaže poglavlje 23 pregovora sa Evropskom unijom. Problem stoga kreće odozgo iz nedodirljivih sfera monopola i temeljne nepravde klasnog tipa, gdje se odvajaju oni koji mogu – poslodavci, kapitalisti – od onih koje ne mogu – (radnice).  Jednom počinjena nepravda koju država toleriše, a inspekcija rada ne kažnjava, pokušava da se sredi prečicama, u brlogu političkog štosa, jeftinih argumenata i predizborne pragme.

No, polemika oko (ne)radne nedjelje otvara još pitanja i skreće pažnju na još dublje nepravde. Na primjer, zašto u crnogorskim marketima gotovo da nema muških radnika, pogotovo kasira i kakav ih to patrijarhat tjera isključivo u magacine? Zašto se radnica nakon upotrebne vrijednosti na poslu svodi na upotrebu vrijednost kod kuće, dakle na brak i majčinstvo i zašto se ne otvara pitanje o radu kao strukturi koja se ženama u Crnoj Gori daje kao alternativa besplatnom radu kod kuće?

Na sva ova pitanja zapadna društvena teorija davno je dala antikapitalistička objašnjenja. Tako Arlie Hochschild govori o paradoksu da se u kapitalizmu porodica cijeni kao najvažnija, ali da je posao ipak preči, jer se ljudi cijene kroz posao i produktivnost odnosno profit, te se u tom smislu energija troši na posao, dok i porodicu preuzima hiperpotrošački bauk usljed kojeg emocije i briga postaju roba. To znači da je lakše platiti dadilju nego čuvati dijete, platiti aktivnost za djecu umjesto investiranja svog vremena u zajedničke aktivnosti, na koncu da je lakše darovati poklon namjesto poklanjanja vremena, što ima negativne posljedice i po roditelje/radnike i po djecu. Istraživanja pokazuju da rješenje ove paradoksalne situacije nije u zgrtanju novca i većem ličnom prinosu, odnosno bogatstvu pojedinačnih porodica nego u javnoj infrastrukturi koja treba da podrži zaposlene ljude i onemogući dehumanizaciju njihovog privatnog života.

Veb sajt cijena.me pomaže kupcimaŠto to znači u crnogorskoj praksi? To implicira zakonska rješenja koja garantuju slobodno vrijeme i ograničenje logike slobodnog tržišta, koja omogućava društveni jaz između bogatih i siromašnih. Čak iako ste bogati, a živite u zemlji u kojoj je velika nejednakost, vaše dijete će biti nesrećnije nego u zemljama sa manjim društvenim raslojavanjem. Istraživanja upravo pokazuju da zemlje u kojima neoliberalna logika nije uzela maha, uz relativnu garanciju socijalne jednakosti, žive mnogo sređenije i srećnije živote. Holandija i skandinavske zemlje skoro su dvije decenije u vrhu po parametrima za stabilno odrastanje, dok su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija kao primjeri superrazvijenih liberalnih zemalja na začelju. To znači da destruktivna kapitalistička logika ličnog uspjeha koja se ogleda u bogaćenju i sticanju moći nije zalog za bolju budućnost novih generacija, nego veća šansa za njihovu otuđenost i pad.

Tako ni crnogorsku ženu neće slobodna nedjelja učiniti boljom majkom, niti će njeno dijete učiniti vaspitanijim i srećnijim. To će učiniti država, kad obezbijedi striktno poštovanje zakona i garantuje pravo na dva slobodna dana. Uz infrastrukturu dječje zaštite i druge politike može se pokazati da briga o budućnosti nije svodiva na neradnu nedjelju, iako nam je budućnost neizvjesna i promjenjiva, baš kao ta zapetljana priča koja, gle čuda, najteže pogađa radnice, lako zamjenjive na mutnom tržištu rada, dakle bez mnogo izbora.

Zato problematiku (ne)radne nedjelje treba usmjeriti ka priči o poštovanju zakona i društvenoj emancipaciji koja bi podrazumijevala razvoj društva do tog nivoa da nam nedjelja nije potreba kao dan koji će ženu dodatno eksploatisati, nego kao zakonom pripadajući slobodan dan koji će joj omogućiti odmor i dan proveden mimo patrijarhalnih očekivanja.

Iako povremeno osjetim sjetu što usljed društvene zaostalosti i dalje vidimo majku prije nego radnicu, mislim da ćemo biti bolji kad u radnici budemo vidjeli neeksploatisano ljudsko biće, ili, nedaj bože, nositeljku državnog suvereniteta koji se upravo na nju odnosi.

Ozareno lice žene koja radi u humanim uslovima i uživa u slobodnom vremenu, to je slika države kao servisa društva koje napreduje. Sve drugo je otimačina i ucjena. Ali tih ozarenih lica u Crnoj Gori je sve manje, muških ili ženskih, na dan radni ili na svetu neđelju.

[PCNEN](https://www.pcnen.com/portal/2026/02/13/zakon-na-snizenju-dajem-svetu-nedjelju-za-dva-neradna-dana/)

Jednom počinjena nepravda koju država toleriše, a inspekcija rada ne kažnjava, pokušava da se sredi prečicama

Zakon na sniženju

Dajem svetu neđelju za dva neradna dana


Politička scena u Crnoj Gori je takva da nisam sigurna da bih mogla nabrojiti više od polovine ministara i visokih funkcionera u zemlji. I to nije zato što ne pratim, niti zbog toga što su se oni svjetlosnom brzinom mijenjali u posljednjih par godina, nego zato što su neki ljudi toliko beznačajni u svojim strukama, na svojim pozicijama, da ih i kad ih navodno zapamtiš, brzo zaboravljaš. Ili potisneš, najviše to. 

Političke emisije više i ne gledam, jer su postale parada loše obučenih apsolvenata sa šturim fondom riječi i vrijednosnim ulaganjima u pokoju rolku ili ni to. Njihova sposobnost da dublje sagledaju politiku svodi se na par zvučnih stavova suštinski ni oko čega, tek da se pojave u medijima, koji sa druge strane, u problemu odsustva sadržaja, jedva dočekaju da nekog imača mišljenja lansiraju na portalima ili dnevnicima. Tako su mi se “jedanak” zgadili i politika i mediji, ako je između njih ikad bilo razlike. Znam, reći ćete da generalizujem, ali stanje koje opisujem upravo je takvo – generalno loše.

Možda brinuti za svoju zemlju znači zarad njene budućnosti ne kaljati svoju ljubav prema njoj dnevnom politikom? Ne preduzimati ništa, opozvati himnične zakletve, evropske vrijednosti i prepustiti se propasti na lokalni način. Mislim da nikad neću do kraja potonuti u to stanje, ali imam potrebu da ga ovdje branim – nije to nikakvo odustajanje, poziv na neakciju, nego vjerovanje da se u ovakvim okolnostima svaka akcija svodi na mjeru društvenog dna, taloga, da ne kažem kolektora. I tu više nema vjere u mogućnost boljeg, tu više nema poleta za raspravu ili poštovanje argumenata, nego samo dvokut, lajavi, navučen na zeru pažnje, radikalsku poziciju, besomučno srljanje i laku zabavu, koja vrhunac borbe protiv spalionice fekalija u mojoj rodnoj Zetu ovih dana doživljava u javnom paljenju dasaka i smeća. 

Pitam se, kakve mogućnosti stavlja pred nas ovakvo nazadna politička scena i što čovjek može činiti. Jedna od opcija je da iphonom idem po selima, snimam nepravde i bezakonje i pozivam na revoluciju. Ovakva opcija mi nije bliska jer učešće u javnom životu na tom nivou znači biti sveden na nivo društvenih mreža. A tamo vladaju pravila lažnog populizma koji rađa emotikone i komentare, ali vrlo rijetko znači duboku promjenu svjetonazora. Limitirana svojom plošnom strukturom ova vrsta aktivizma može biti korisna, ali na koncu zavisi od dubljih korijena koji ostaju sakriveni u političkom jezgru protiv kojeg navodno ustaje. Osvajanje slobode desi se, ali na kašičicu, kopa se, ali po dopuštenju, a revolucija stane u TV prilog.

Druga opcija je učlanjenje u političku partiju. Ta opcija mi je najmanje prihvatljiva jer na crnogorskoj političkoj sceni ne postoji vrednosno solidan pokret ili partija. To valjda ne moram detaljnije objašnjavati. Partijski raspon vrijednosti kreće od  graje, a završava ćutanjem zarad ličnog interesa. Partije ne samo da su dogmatične u svojim ideološkim okvirima, već prevaziđene kao jedan model koji je raskrinkan u ovoj političkoj otmici  koja traje decenijama.

Treća opcija je potpuno isključivanje iz dnevno-političkih zbivanja, te apostrofiranje onog što šire gledano možemo nazvati struka ili borba za lično napredovanje i usavršavanje, kako bi izvrsnošću pojedinaca, cijelo društvo imalo benefit, jer bi tako napredni, struci usmjereni ljudi transformisali društvo ka svojoj mjeri, odnosno stvarajući uslove za sopstveni rast, a u izvjesnom smislu bi mijenjali društveni poredak. 

Ovaj elitistički pristup, koji za tren može zaličiti na CANU, imao bi izglede za uspjeh ako bi ljudi usmjereni na lično ostvarenje bili osviješćeni i usredotočeni na napredak društva uopšte. U tom slučaju, vrlo brzo bi se našli u poziciji da istupe protiv sistema, jer stručni pojedinac njegova je najveća prijetnja. Tako bi se politički pritisak i poruka oblikovali na ustanku koji bi zapravo branio uže stručno polje i sveti poziv koji bi hrabri pojedinac stavio kao najvišu vrijednost. 

To najčešće nije slučaj, jer naš obrazovni sistem odavno nije u stanju da nadahne takve pojedince, niti kapitalistička logika nauke danas uopšte ostavlja mogućnost za mišljenje revolucije, kako je Gajo Petrović definisao rekonstrukciju društva. 

Četvrta opcija je nemoguća, dakle utopija. Potpuno odustajanje i izolacija. Život na margini političkog događanja, u kome se prihvata teško breme izgona po cijenu da se više nema pravo na nezadovoljstvo i mišljenje, na nadu, politički komentar, jer on ište borbu od koje se odustalo. Borbu za jednu političku poziciju koja nažalost više ne postoji ni u političkoj mašti.

Nije mi dovoljno bliska niti jedna opcija, vjerovatno zato kombinujem makar tri od gornje strategije poliranja svoje građanske savjesti, ali osjećam snažan simptom i potrebu za priznanjem koje neko mora javno reći – najugodnije mi je kad ne pratim što se dešava. 

Kad se ne izlažem društvenoj safri i ne pratim informativni vrtlog. Imam osjećaj da tad živim jedan normalniji život. Moj život  – bogatiji i sadržajniji. Tek kad osvojim dubine takvog života, biću spremna da njegove vrijednosti branim. Isjeckana na info komade, ostajem blokirana. Možda je to na liniji onog Žižekovog poziva na nužnu kontemplaciju umjesto akcije, u trenucima kad utvrđivanje pozicije postaje važnije od juriša.  

Možete to nazvati elitizmom, ili bjekstvom, ali ja bih nazvala, razmišljenjem o vinogradu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Behl0fsX0dQ?si=5FcNMZPNok-9laOJ" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priznajem ono što neko mora javno reći – najugodnije mi je kad ne pratim što se dešava


tiho zrenje

Misliti na vinograd

Ovih dana se lome turski restorani po Podgorici i Baru. Nasilje i agresija prema Drugom krenula je dobro utabanom stazom koju su prokrčili političari, influenseri i njihova parademijska posluga. Društvene mreže su se opet pokazale kao savršen uslužni apparat za mržnju. Jedan zločin, napad nožem, pokrenuo je lavinu, Rajstag je planuo i svi znamo šta je sljedeće - noć od kristala, kapuljače, bratstva i strah u očima prolaznika tamne puti. Turska djeca koja ovih dana ne idu u školu. Ministar koji s pravda ekipama iz kvarta. Crna Gora se ukazala u zrcalu ksenofobije i njeno lice je nagrđeno.

Otkud strah od drugačijeg, ako nije posljedica borbe sa neutemeljenim sobom. Osjećaj ugroženosti Drugim ponajprije znači da nam je pitanje identiteta veoma važno. Identitetom se valjda želi odgovoriti na pitanje "ko je on" i "ko sam ja", što bi bilo filozofsko/egzistencijalističko pitanje da nije ulični fašizam. 

Ne pitam te ko si da bih te razumioo, nego da naglasim razliku na kojoj ću graditi odnos. Takvo smještanje ljudskih bića u kategorije nacionalnih, vjerskih, kulturnih odrednica, odnosno svođenje ljudskog bića na geografiju ozbiljna je redukcija i antihumanistički akt. Glavni problem nije kad su identifikovanju kroz razlike skloni socijalno nezbrinuti ljudi sa lošim uslovima odrastanja i primarne socijalizacije, nego kad etnička razlika postane polazište onih koji bi trebalo da nose društvo i da ga oslobode od isključivosti, redukcije i nasilja. U tom smislu najveća je tragedija kad Javni servis moje zemlje, RTCG, bez dovoljne etičke distance legitimiše ulične škvadre kao građanske protestante. 

Za fašizaciju nema opravdanja. Ne možeš opravdavati progon Turaka i nasilje nad njima kritikom Vladine politike, ne možeš se zgražavati nad raznosačima Turcima, samo zato što estetski ne odgovaraju tvom ukusu. Ne može se cijela nacija svesti na incidente, prestupe i kriminal kojem je svako društvo sklono.

Prije neki dan dva čovjeka koji jedva govore naš jezik su mi malterisala kuću. Jedan od njih je prije skoro dvije decenije radio na istoj toj kući. Zašto samo stranci zidaju, malterišu, rade sa kamenom na kućama u Crnoj Gori? Zato što je Crnogorcu ispod nivoa da izuči zanat i bude radna snaga, ako ne za izvoz, onda za sopstvene potrebe. Zašto Crnogorci ne rade u većoj mjeri poslove gradnje, i zašto izbjegavaju neke uslužne djelatnosti? Ne smetaju li nam ponekad drugi jer su sposobniji, vredniji i talentovaniji za set poslova koji su neophodni ovom društvu, a za koji mi “izabrani” nemamo vremena od čekanja privilegija i pozicija koje nam po gorštačkom rođenju i partijskom izboru pripadaju. 

Ta zabluda o ingenioznosti mora završiti sa stanom dobijenim po povoljnim uslovima, koji će izgraditi upravo turski ili albanski radnici, jer naših nema. Kad tegle, stranci su dobri. Kamen je dobar, ali samo u himni — inače nemamo pojma što bismo s njim. 

Kroz divlju rijeku antiturskog sentimenta, ovih su noći karikaturalno obnovljeni stari kodovi o tzv. tradicionalnoj Crnoj Gori i plavetnoj boji kraljevske trobojke. Srpska pravoslavna crkva je pozvala građane na mir, što je korektno i važno, ali licemjerno ako znamo da iz istog stožera decenijama raste mit o posebnosti, vjerskoj isključivosti i pravoslavnom identitetu koji je navodno iznad države i građana. 

A kad bi svi ”nepravoslavni” žitelji ove zemlje prestali da rade, na šta bi ova zemlja ličila? Ostala bi bez vrijednih djela, ali i bez duha nemjerljivo mudrih i savršeno neponovljivih pojedinaca, bili oni šusteri ili akademici, koje onako đuture stavljamo u niži rang. Ostala bi Crna Gora bez mješovite kulturalnosti koja je doskoro bila važna politička parola, nažalost svedena na nivo floskule. 

Što, na koncu, očekuju navijači, kapuljaši i ulične postrojbe zadojene svojim fantomskim identitetom i željom za nasiljem? Da se zabarikadiramo u granicama na kojima će se propuštati samo imućan pravoslavan brat iz Ukrajine ili Rusije? Ili će i oni postati problem čim u nečijem spoljnopolitickom interesu to bude? 

U školi u kojoj predajem djeca iz bivših država SSSR-a pokazuju zavidna znanja iz opšte kulture i književnosti. Neću da vas plašim, ali što će se desiti kad se suočimo sa tim da smo gori od drugih, da nam pripadaju marginalni poslovi i da ne zaslužujemo više? Hoće li nam tad umjesto nehigijene Turaka, njihovog nepoznavanja jezika i sl. smetati što ruska i ukrajinska djeca ispravnije govore naš rođeni jezik? 

Hoće li problem drugog ostati, samo zato što smo mu skloni? Mislim da hoće.


 Neću da vas plašim, ali što će se desiti kad se suočimo sa tim da smo gori od drugih

prebrojavanje

Kad tegle, stranci su dobri

**U Crnoj Gori se dosta govori o spomenicima. Spomenici se dižu, spuštaju, kriju i pravno preispituju. Zakon kaže da treba da prođe vrijeme prije nego se neka ličnost salije u bronzu. Koji je rezon našeg zakonopisca?**

Zakonski rokovi za podizanje spomen-obilježja od 20 godina za ličnosti i 50 godina za događaje postoje da bi se stvorila vremenska distanca neophodna za što objektivniju i racionalniju procjenu. Odredba člana 9. važećeg Zakona o spomen-obilježjima iz 2008. je jasna: „Spomen-obilježje za značajan događaj ne može se podići prije isteka roka od 50 godina od dana kada se događaj zbio. Spomen-obilježje istaknutoj ličnosti ne može se podići prije isteka roka od 20 godina od dana kada je lice umrlo. Izuzetno, uz prethodnu saglasnost Vlade Crne Gore, spomen-obilježje za značajni događaj ili istaknutoj ličnosti može se podići prije isteka roka iz st. 1 i 2 ovog člana.“

**Nedavno smo imali primjer saglasnosti vlasti na podizanje spomenika mitropolitu SPC Amfilohiju. Čini se da je odluka uvijek u tim pitanjima politička i politizovana.**
 
Da, taj slučaj je prilično dobra ilustracija, jer njegov lik i djelo predstavljaju školski primjer onog što nauka zove *disonantno nasljeđe*: dok ga jedni nekritički veličaju, drugi ga u potpunosti osporavaju, čime se gubi svaki prostor za dijalog i društvo samo sve dublje i dublje dijeli. A istina o ovom savremeniku nije monolitna, kako to obično i biva, te u slučaju bilo kakve institucionalizovane memorijalizacije treba uzeti sve činjenice u obzir, što nije lako kod tako kompleksinih i kontroverznih ličnosti. 

No, ne samo u ovom slučaju, nego i generalno, nije potrebno naročito objašnjavati razloge zbog čega je neophodno da istekne određeni period i da se napravi vremenska distanca kako bi se jasnije i sveobuhvatnije sagledao širi značaj određene ličnosti ili događaja, odnosno relevantnost memorijalizacije u savremenom kontekstu. Dakle, tek nakon protoka vremena možemo (probati jasnije) odvojiti trajne vrijednosti od prolaznih trendova i izbjeći da odluke budu podložne trenutnim političkim, ideološkim i drugim uticajima. Tim prije što zakon propisuje da se spomen-obilježjima trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi, onda je odgovornost onih koji daju saglasnot na pozidanje obilježja – izuzetno visoka.

**Znači, zakon je jasan u tome da treba biti strpljiv sa spomenicima, odnosno ne pratiti trendove, političke mijene i modu?** 

Stvari stoje ovako: određene vrijednosti su prolaznog karaktera i prije ili kasnije će biti prevaziđene, izaći iz socijalne mode ili trenda, pa i društvene potrebe zajednice koja memorijalizuje. S druge strane, one univerzalne vrijednosti, poput slobode, humanosti, solidarnosti i antifašizma, treba trajno pamtiti i iz njih učiti, odnosno stvarati neko bolje društvo bez ponavljanja grešaka iz prošlosti. Zato sve ovakve odluke moraju biti donesene „hladne glave“ i s punom sviješću o njihovom dugoročnom uticaju.

**Spomenici su često van tog zakona, na ovaj ili onaj način, intervencijom izvršne vlasti, lokalnom inicijativom ili otvorenim protivzakonitim djelovanjem. Sve to djeluje kao slabost sistema koja kreće odozgo**.

Iako zakon jasno propisuje rokove i sva ostala pravila, praksa pokazuje da se često pribjegava izuzecima. Vlada, odnosno Ministarstvo kulture i medija imaju pravo da daju saglasnost i prije isteka rokova, kao što je već istaknuto, ali način na koji se to radi u nekim slučajevima izaziva nedoumice, jer obrazloženja nijesu uvijek dovoljno detaljna, niti je u svim slučajevima od kraja jasno zašto je došlo do odstupanja od zakona. 

**Ko na kraju odlučuje o spomenicima?**

Iako zaista želim da vjerujem da odluke ove vrste donose stručni i odgovorni profesionalci nezavisni i nazavisno od političkih partija i drugih sfera uticaja, i to tek nakon prethodno sprovedene opsežne analize dokumentacije, istorijskih izvora, relevantne naučne i druge literature i, konačno, šireg društvenog konteksta i opšteg raspoloženja javnosti u odnosu na određenu ličnost, bojim se da to nije uvijek tako. Te odluke formalno donose nadležne institucije, ali nije tajna da političke partije i njihovi predstavnici, kao i drugi predstavnici moći na državnom i na lokalnom nivou, nastoje da utiču na procese memorijalizacije. Umjesto da spomenici budu izraz opšteg društvenog interesa, oni nerijetko postaju produžena ruka partijskih agendi i kratkoročnih političkih ciljeva grupa ili pojedinaca koji imaju moć. Na taj način se jedno od najsuptilnijih i najodgovornijih polja javne politike – kultura sjećanja, instrumentalizuje u dnevno-političke svrhe.

**Spomenici se koriste kao politički simboli konsolidacije, na svim nivoima.**

U odgovoru na prethodno pitanje nijesam mislio samo na partije na državnom nivou koje u datom trenutku imaju uticaja u resornom ministarstvu, već i na one na opštinskom nivou, s obzirom na to da lokalne samouprave prema ministarstvu iniciraju svoje prijedloge, one donose programe podizanja spomen-obilježja, a zatim podignuta spomen-obilježja održavaju ili ne održavaju. I u jednom i u drugom slučaju partijska politika ima snažan uticaj, pa je jasno da proces memorijalizacije nije samo pitanje kulturne politike, već i političke moći. Naravno, sva ova pitanja jesu i politička, u širem smislu politike kao organizovanog načina odlučivanja u zajednici o pitanjima od zajedničkog interesa, ali ne moraju nužno biti i partijska, što kod nas jeste u velikoj mjeri slučaj već decenijama, pa i u doba socijalizma, kada je na stotine spomen-obilježja podizano i gdje jeste i gdje nije bilo potrebe za time.

**Mimo banalne seoske politike i komesarskih dilova, koji su očigledni i postaju standard, kakve sve odluke o spomenicima prolaze ispod radara. Kako one uopšte izgledaju?**

Neka rješenja u koja sam imao uvid su siromašna sadržajem. Nažalost, često ne sadrže čak ni osnovne informacije o ličnostima ili događajima, već se svode na puko citiranje zakonskih odredbi i procesnih koraka. Imali smo slučajeve u kojima se gotovo uopšte ne navode biografski podaci ni osnovni razlozi zašto se daje saglasnost da neko dobije spomenik prije isteka roka. Iako birokrate mogu reći da je sve to „u skladu s propisima i praksom“, ovo ne samo da stvara konfuziju, već pokazuje nedostatak poštovanja prema široj javnosti i prema samim ličnostima kojima se odaje počast. Na primjer, u obrazloženju rješenja o saglasnosti podizanja spomen-obilježja davanjem naziva Javnoj ustanovi Narodna biblioteka Budva – „Miroslav Luketić“ iz aprila 2023. (što je, treba reći, odlična inicijativa), ne stoji niti jedan biografski podatak o ovom zaslužnom budvanskom, crnogorskom i jugoslovenskom istoričaru, istraživaču, publicisti i književniku. Drugo, ni u rješenju koje se tiče saglasnosti na podizanje spomen-obilježja Urošu Toškoviću u Baru, iz decembra 2023, takođe nećemo sresti niti jedan detalj o biografiji ili stvaralaštvu ovog velikog likovnog umjetnika, već se u cijelom aktu, kao i u prethodnom slučaju, samo nabrajaju procesne i pravne radnje, citiraju propisi i tome slično. Ovo nijesu jedini slučajevi rješenja s izostankom bližih podataka o ličnosti, čime se može dodatno stvoriti konfuzija u ionako komplikovanom i često kontroverznom procesu memorijalizacije, naročito ljudi.

**A kako bi to trebalo da izgleda?**

Razlozi moraju biti iscrpno i jasno obrazloženi, ne samo u programu podizanja spomen-obilježja već i u rješenjima. No, važnije od toga je da se u ovim slučajevima mora postupati obazrivo i krajnje odgovorno, mnogo pažljivije nego što je to nerijetko do sada bio slučaj, nezavisno od vlastodržaca koji u određenom trenutku vode javnu administraciju. Sama činjenica da jedna grupa ljudi odlučuje o tome da li neko/nešto zaslužuje da dobije spomen-obilježje, već nosi višeslojnu kompleksnost i zahtijeva racionalan, provjerljiv i meritovan pristup. Odluke ovakve vrste nesumnjivo ostavljaju duboke i dugotrajne posljedice na društvo u cjelini, te je nužno da budu donesene promišljeno, odgovorno i bez i najmanjeg upliva trenutnih političkih interesa. Tajnost sastava komisije dodatno otvara prostor za sumnje i nepovjerenje, jer javnost nema uvid u stručnost i nepristrasnost onih koji odlučuju, što smatram da nije dobro rješenje. Kada je riječ o pitanjima od posebnog značaja za društvo, a memorijalizacija ličnosti i događaja to svakako jeste, transparentnost postaje osnovni preduslov očuvanja povjerenja građana u institucije.

**Sa čime se mi zapravo igramo kad se igramo sa spomenicima?**

Posljedice su više nego ozbiljne, jer umjesto da spomenici budu simbol zajedništva i trajnih vrijednosti koje baštini što veći krug ljudi, oni postaju znak podjela i političkih/partijskih manipulacija, kao što je posljednjih mjeseci bio slučaj sa dva spomenika zločincima, postavljena nepropisno na sjeveroistoku zemlje, o čemu je veoma pisano u medijima. Da ne govorim o krajne neadekvatnom tekstu na spomen-ploči na mjestu nekadašnjeg logora u Morinju, kao i o kontroverznom načinu njenog podizanja. Umjesto da se generacije uče neprolaznim društvenim vrijednostima, kojih, uprkos svemu, ipak imamo mnoštvo u crnogorskom iskustvu kroz vrijeme, rizikujemo da spomenici postanu podsjetnik na dnevno-političke kalkulacije i prolazne interese pojedinaca. To ne samo da urušava dostojanstvo kulture sjećanja, već i dugoročno slabi povjerenje u institucije i društvenu koheziju, čineći društvo sve ranjivijim i neotpornijim na ovakve probleme.

**Čega su ti naši spomenici simptom?**

Citiraću istoričara umjetnosti, profesora Nenada Makuljevića s Univerziteta u Beogradu, koji je u svojoj knjizi „Memorija i manupulacija“ o spomeničkoj politici slikovito sažeo stanje u Srbiji od 1989. do naših dana: „Ova monumentomanija – manija za spomenicima, nije samo puka stihija izazvana popularnošću memorijskih formi i potrebama institucionalizovanja sećanja, već i svojevrsno sredstvo manipulacije i izraz političkih ambicija. Podizanje velikog broja spomeničkih/memorijskih celina predstavlja jasan simptom da je došlo do zloupotrebe memorije“.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Arheolog i istraživač kulturne baštine Dušan Medin godinama proučava teoriju i praksu memorijalizacije u Crnoj Gori, kao i društvene dinamike koje se očitavaju u spomeničkoj produkciji.

biljezi i simptomi

Medin: Previše spomenika uvijek znači zloupotrebu društvene memorije

Modna dizajnerka Aleksandra Lalatović u svom radu povezuje tradiciju i savremeni dizajn, a pod svojim brendom AKKA kao da traga za idealnom linijom koja povezuje ličnu i društvenu emancipaciju žene. Moda i arhitektura iz koje Lalatović svojim obrazovanjem potiče, u njenom su radu izraz društvene svijesti i estetskog istraživanja koje ne prestaje.

**Poznati ste po ekološki svjesnom pristupu stvaranju, ali i kreativnom izrazu na polju tradicije i baštine. Kako ste došli do ta dva pravca djelovanja?** 

Institucionalno se bavim zaštitom nepokretne kulturne baštine, pa na taj način kanališem potrebu za očuvanjem i njegovanjem tradicije. U projektovanju i dizajnu se neminovno polazi od lokalnog naslijeđenog konteksta, bilo da ga afirmišemo ili negiramo. Ja sam odabrala afirmaciju, jer naš kulturni identitet se razvijao, usavršavao i njegovao kroz vrijeme i izazovne istorijske prilike, pa nam je dužnost da ga sa pažnjom interpoliramo u savremene okvire, i tako mu omogućimo kontinuitet. Savremeni društveni kontekst, dominantno tehnološki determinisan, radije navodi na kulturnu eutanaziju nego na preispitivanje stava prema baštini. Vjerujem da ovim primjerom doprinosimo osvježavanju tog diskursa. 

Crna Gora, kao prva deklarisana ekološka država, bi trebalo da ima svoje eko pionire u svakoj oblasti djelovanja. Uzimajući u obzir trenutnu globalnu ekološku situaciju, tema održivosti postaje normativ, a ne izbor.  

**Crnogorska nošnja je Vaša inspiracija. Ta je nošnja raskošna, naoko u suprotnosti sa socijalnim i ekonomskim prilikama područja u kome se pojavila. Kao da je nastala u nadahnuću prirodnim elementima. Kako je vi vidite?** 

Svitna crnogorska nošnja je više od estetskog izraza - ona je simbol. To je jedina nošnja koja je za svoj uzor uzela vlastelinsku odoru, u vremenu kad je nošenje boje i skupocjenih materijala bilo zabranjeno. Ona je bila zagovarač slobode, simbol prkosa, istorodnosti i dostojanstva, i na tom principu je treba interpretirati i aktuelizovati. Nošenjem svitne nošnje se pokazivao bunt, samobitnost, pa je njena srž protkana osnovnom mentalitetskom crtom našeg naroda.  

**Kako zamišljate emotivno stanje žene koja bi u specijalnim prilikama nosila takvu nošnju? Je li to bio ponos, euforija? Je li je ta nošnja ženu emancipovala ili stavljala u kalup?**  

Svitna nošnja se nosila u posebnim prilikama – na vjenčanjima, za vrijeme praznika, na prijemima, u ratu, i, na kraju, u grobu. Nošnja je doslovno obilježavala sve najvažnije životne trenutke, i bila je najelegantniji i najekskluzivniji kostim koji se mogao nositi. Otuda i uzvišen osjećaj kad se obuče i uvijek sa ponosom nosi. Ona je značila i pripadnost zajednici, svijest o  identitetu. Nakon nošenja se sa pažnjom vjetrila i sunčala, a potom odlagala vodoravno u škrinje koje su pravljene po dužini suknje i koreta. Nerijetko se nošnja nasljeđivala, što joj je apostrofiralo značaj.  

Naličje tradicije podrazumijeva konzervatizam, ali se za vrijeme u kojem se nošnja aktivno nosila ne bi moglo reći da je sputavala slobodno izražavanje ličnog stila, jer tome se u tadašnjim društvenim okolnostima nije pridavao poseban značaj.  

 **Je li se u novom vremenu izgubio gotovo magijski značaj odjevnih predmeta?**  

Masovna proizvodnja odjeće, te relatovno niske cijene i laka dostupnost posljedično smanjuju njenu vrijednost. Sve što smo u stanju da bacimo zapravo ni ne posjeduje vrijednost. Ali, bez obzira na kompulsivni konzumerizam, ono što je univerzalno u svakom vremenu je konformizam. Nekad kroz tradicijom obavezujuće odijevanje, danas kroz praćenje trendova, potreba za poistovjećivanjem sa masom ostaje konstantna.  

Slobodu “od”, kako bi je Erih From definisao, smo naslijedili i kroz generacije se za nju borili, ali čini se da slobodu “za” još uvijek nijesmo stekli. U neznanju šta da radimo sa tako stečenom slobodom, iz straha od sopstvene individualnosti, radije se priklanjamo latentnijim formama autoriteta – konformizmom u kojem se osjećamo ušuškano i sigurno, bez pretjerane potrebe za kontemplacijom nad temom samosvijesti.  

Taj magijski značaj odijevanja, kako ste naveli, podrazumijeva holistički odnos prema sopstvenom biću i sredini u kojoj živimo, a odijevanje je jedan od aspekata sveukupne kulture življenja.    

**Iako je tradicija vidljiva kao predložak, vaše linije su moderne  i samosvojne. Kako nastaju vaši crteži?** 

Polazim od analize tradicionalnog kroja, materijala, ornamentike, siluete, i cjeline kao sinergije svih ovih elemenata. Odatle izvlačim osnovne principe, nekad i pojedinačne aspekte – kroj, boja, tekstura, materijal, ukras, pa na tome baziram svoj dizajn. Ornamentiku sa narodne nošnje, recimo, svodim na nivo asocijativne prepoznatljivosti, pa ona često ima i praktičnu svrhu – da bude spoj, otvor, kačenje i sl. Moderan dizajn ne priznaje ornament, zar ne? Ovo je svakako tema koja zavrjeđuje  preispitivanje...    

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2d5bd575-cb16-435d-b6f8-ac70d11cc39d)
Nošnja kao polazni motiv{.caption}

U zavisnosti od odabira inicijalnog parametra - materijala, tehnike izrade ili kroja, ostali parametri se prilagođavaju i tako proces postaje dinamičan i nepredvidljiv. Ponekad pojedini materijali nijesu pogodni za lasersko rezanje, pa se pribjegava drugim načinima proizvodnje. Nekad određeni kroj ne trpi predviđeni material, pa je i tu neophodno prilagođavanje. Neizvjesnost konačnog rješenja omogućava spontanost i neočekivana rješenja, što je možda najuzbudljiviji dio procesa.  

**Svedenost i geometrijsko oblikovanje ste prenijeli iz iskustva savremene arhitekture?** 

To je više način razmišljanja koji steknete usmjerenim obrazovanjem, koji poslije primjenjujete na sve sfere dizajna. Uviđam da nekad predstavlja problem jer je isuviše determinisano, pa i takav pristup često preisputujem. Kao arhitekta se naviknete na set ograničenja u odnosu na koje postavljate koncept, pa je gotovo nemoguće, a ujedno i apsurdno izraziti se iz potpune slobode. Vjerujem da je ta težnja za izvlačenjem maksimalnih kapaciteta iz zadatog okvira ono što me motiviše u procesu.  

**Crnogorsku nošnju vidimo kao gotovu cjelinu iz udžbenika. Jeste li tokom proučavanja pronašli različite varijacije te nošnje, sa nekim lokalnim, klasnim ili geografskim posebnostima?** 

Crna Gora, i Balkan šire posmatrano, je aglomeracija različitih istorijskih, kulturnih, društvenih, religijskih i političkih uticaja koji se konstantno mijenjaju, pa otuda formiraju vječito fluidnu i promjenljivu strukturu. Poznato nam je da smo uticaje mnogih kultura koje su provijavale kroz ove prostore filtrirali i postepeno dodavali u svoj fundus, i tako konstantno dodavajući i izbacivajući  pojedine elemente vremenom dostizali određeni estetski izraz, koji je, u odnosu na podneblje, imao varijacije na temu. Tako u Crnoj Gori imamo bokešku nošnju, svitnu crnogorsku, spičansku i malisorsku. Meni je naročito interesantna džubleta – ilirska ženska haljina od vune, danas prepoznata kao dio albanske narodne nošnje. Crnogorsku svitnu nošnju posmatram kao japansku sofistikaciju kineskog nasljeđa, smatrajući je stilski najsvedenijom i najelegantnijom interpretacijom orijentalne nošnje.  

**Koliko je važno tradiciju mijenjati i promišljati da bi preživjela. Često vidimo konzerviranje i doslovno kopiranje starine. Kako biste objasnili vaš pristup ovom problemu?**  

Tradicija se održavala sve dok su je tehnološke mogućnosti podržavale, odnosno, ograničavale. Sa druge strane su to bile društvene norme, a i postignuti kriterijum od kojeg se dalje nije htjelo odstupiti. Kroz razvoj tehnologije ona se postepeno “prevazilazila”, dajući prednost globalizaciji i unifikaciji. Danas tradiciju poistovjećujemo sa hermetički zatvorenim sistemom prema kojem imamo romantičan stav i bojazan da uopšte preispitujemo njegovu revitalizaciju. Iz te bojazni i pukog romantizma nastaju eklektične kopije, seciranja, svođenje pojedinih elemenata na aplikativnost, i, generalno, jednu lošu interpretaciju, upravo zbog toga što se posmatra kao preparirana životinja a ne kao živi organizam.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cd0d018-40db-4803-9f5c-5cf85eb3618c)
Od realnog ka apstraktnom{.caption}

Danas imamo mogućnost da zanatsko umijeće šivenja ošvice zamijenimo digitalnim vezom. Filigransku tehniku možemo zamijeniti 3D štampom. U ovom slučaju bi se reklo da tehnologija degradira osnovnu vrijednost jednog odjevnog komada, a to je njegova unikatnost, vrijeme i vještina uložena u njegovu izradu. Ja bih rekla da se vrijednost premješta u polje same ideje, onoga što je esencija dizajna, a to je promišljanje. Dizajn postaje srž. Sve su ovo teme koje traže diskusiju i formiranje novog diskursa jer tehnologija donosi potencijal koji još uvijek nije pravilno iskorišten.  

**Postoji li u vašoj krajnjoj kreativnoj viziji trenutak potpunog raskida sa tradicijom?**  

Radije bih to opisala kao slikarski put od realizma do apstraktnog ekspresionizma. U ovom slučaju realizam je direktno tumačenje tradicije, kopiranje, što sam ja postizala učenjem zlatoveza i šivenja ošvice. Nakon upoznavanja suštine, pravi se postepeni otklon, gdje tradicija i dalje ostaje baza oko koje se eksperimentiše. Kroz dalji rad cilj je da se dođe do faze apstraktnog ekspresionizma, koji direktno ne mora asocirati na svoje uporište, ali je zapravo posljedica tog razvojnog puta i konstantnog usavršavanja. 

**Kakve su reakcije ljudi iz inostranstva? Da li je balkanska folk izvornost koristan narativni dodatak vašoj modernoj estetici, ili njegova glavna odrednica?** 

Zapad je istorijski bio inspirisan orijentom, u koji djelimično spadamo i mi. Da je nepresušni izvor inspiracije, može se vidjeti i u kolekcijama poznatih modnih brendova. U mojim kolekcijama vidljivost tog uticaja osciluje, nekada je apstaktan do nivoa odabira kolorita.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5d094962-e3ad-43d7-8f99-8e8c2a358a0f)

**Vunu bacamo, dok ste vi na filcanoj vuni izgradili čitav jedan svijet. Jeste li u tome usamljeni, ili postoji trend povratka izvornim prirodnim materijalima?** 

Postoje prakse koje se na drugi način bave zaštitom baštine, ali u kreativnom pogledu ne ostvaruju domet. Filc je arhetipski tekstil, a vuna arhetipska sirovina koja i danas ima visoku upotrebnu vrijednost. Tehnika filcanja je veoma bazična, i ima kreativan potencijal pa je pogodna za eksperimentisanje. Ja sam koristila industrijski koji je bio pogodan za lasersko rezanje, a proizvodnja sopstvenog bi zahtijevala dodatnu opremu. Mimo vune koja je zapravo alternativa, cilj je korišćenje biosintetičkih materijala – materijala koji se proizvode u laboratorijama, a za bazu imaju organsku sirovinu ili njene nusproizvode iz prehrambene industrije. Takav je bio Pinatex, tekstil od ananasa. Posljednih godina se proširila ponuda na materijale od raznog voća, kaktusa, gljiva i sl.   

**U svojim kreacijama koristite biorazgradive materijale i apostrofirate značaj ekoosviješćenosti u jednoj industriji koja je sinonim za potrošnju i proizvodnju viškova i otpada. Koliko su naši preci u svom siromaštvu bili ekološki svjesni i savjesni?** 

Tekstilna industrija, koja snosi najveću odgovornost za zagađenje, u posljednje vrijeme koriguje svoj učinak patentiranjem biosintetičkih materijala izrađenih od biljnih vlakana koja su lako razgradljiva. Tržišna ponuda takvih materijala se postepeno povećava, pa njihova dostupnost olakšava uspostavaljanje novog, održivog modela koji je usmjeren na usporavanje trenutnog tempa produkcije, brigu o korisniku i transparentnost u izradi. Za one koji se bave održivom modom, ovo je veliko olakšanje jer je do istih materijala prije samo nekoliko godina bilo teško doći.  

**Što trenutno radite, koji je vaš sljedeći projekat I što vas kod njega najviše uzbuđuje?** 

Nakon duže pauze ponovo se vraćam nečemu što sam već neko vrijeme planirala, a što uključuje nove materijale, nove tehnologije i nove mogućnosti. Saradnja se odvija sa Japancima koji rade na njihovim najsavremenijim mašinama, pa smo trenutno u fazi razvoja prototipa. Uskoro će izaći i nova kolekcija.  

 

Tradicija se danas posmatra kao preparirana životinja, a ne kao živi organizam...

dress code

Kad su boje bile zabranjene, crnogorska nošnja je značila otpor

Iako stvaraju progesivnu rok muziku sa efektnom upotrebom elektronike, ili možda baš zbog toga, muzičari Marko Gošović i Filip Ferdinandi, počeli su potragu za izvornim zvucima, primordijalnim tonovima crnogorskog krša koji je prepušten zaboravu, ili u najboljem slučaju turistima. 

Projekat "Triton" počeo je kao klasično etnomuzikološko putovanje, da bi nedavno rezulturao  [vebsajtom](https://www.tritonbank.me/), elektronskom bankom zvukova tradicionalnih instrumenata, od gusala i duduka, do okarine i običnog krša. Sofverski obrađeni i uklopljeni u muzičke skale, kreativcima širom svijeta konačno su dostupni zvuci izvornih instrumenata iz Crne Gore, ali i glasovna baština, poput tradicionalnog muškog lamenta – leleka. 

Kako i priliči jednoj softverskoj priči koja spaja tradiciju sa futurom, Gošović i Ferdinandi su odgovorili na naša pitanja elektronski.

**Opišite projekat triton, u par rečenica, prosto, šta ste uradili i zbog čega?**

Naziv projekta inspirisan je endemskom crnogorskom vrstom „Triturus alpestris Montenegrinus“ koja obitava u planinskom Bukumirskom jezeru na teritoriji opštine Podgorica, a poznata je pod nazivom »Triton«. Ovaj daždevnjak simbolizuje autohtono crnogorsko nasljeđe, a ujedno asocira i na zvuk (tri + ton), što korespondira sa težnjom da se tradicionalno nasleđe predstavi kroz formu novih tehnologija. Cilj ovoga projekta je zapravo da se kreiraju zvučne banke instrumenata i glasova, prije svega tradicionalnih instrumenata iz Crne Gore (gusle, ćiftelija, frula, zumare, okarina, tapan, duduk) i glasova (lelek), a koji potiču sa teritorije Crne Gore, a i šire. Ovu početnu fazu našeg projekta podržao Sekretarijat za kulturu Glavnog grada Podgorice, a sada je vrijeme da krenemo dalje.

**Koji je bio vaš motiv da se počnete baviti muzičkom baštinom Crne Gore?**

Kako se i sami bavimo alternativnom, ali i eksperimentalnom muzikom, vrlo često dolazimo u situaciju da u naše muzičke aranžmane uključimo i instrumente koji nisu standardi u alternativnoj muzici. Naravno, naš cilj je upravo da se ovi tradicionalni instrumenti i glasovi koriste na alternativne načine, pa je to jedan od razloga zbog kojeg smo pokrenuli ovaj projekat. Kada se ovi instrumenti i glasovi spakuju u jednu jedinstvenu banku zvuka, koja je dostupna svima, onda se otvara mogućnost osavremenjivanja kulturne baštine i tradicije, koju je nekad teško izvući iz svojih „tradicionalnih“ okvira. 

**Kome je namijenjena vaša aplikacija, i ko je sve može koristiti?**

Ovaj projekat je namijenjen kompozitorima, amaterskim i profesionalnim muzičarima, DJ-jevima, producentima i svim umjetnicima koji se bave zvukom. Sada crnogorski instrumenti i glasovi postaju dostupni u digitalnoj formi, u vidu zvukovne banke, svim zainteresovanim korisnicima u Crnoj Gori ili inostranstvu, nevezano da li je u pitanju kreativno, umjetnička ili komercijalna upotreba. 

**Koliko je AI pomogao da dođete do konačnih tonskih sistema?**

Jeste, ali samo u fazi pravljenja KONTAKT zvučnih banki. Evo da vam pojednostavimo, kada pravite neku banku zvukova, za nju je potreaban određeni UI/UX dizajn, recimo za gusle morate imati nekoliko varijacija, npr. glavni tonovi i fraze. Sve to zahtijeva jednu vrstu vizuelnog programiranja, za koju mi nismo bili prepremljeni. Upravo su nam tu pomogli AI alati, pa smo na osnovu jasnih usmenih smjernica dobili jasne programske kodove koje smo onda onda lako implementirali u dizajn. Iako često zna da pogriješi, AI uz čovjekovu asistenciju na kraju uvijek dođe do pravih rezultata.

**Da li je sa snimanjem ili pri digitalnoj obradi zvuka kod nekog instrumenta bilo poteškoća?**

Naravno da jeste. Tokom samog snimanja instrumenata nismo imali većih problema — često je dovoljno da snimimo samo jedan ton, pa da u KONTAKT plejeru taj jedan sempl "razvučemo" preko cijele tonske skale. Na primer, kada na MIDI klavijaturi pritisnete dirku C, čuje se ton C sa ćiftelije. Ali svaki put kad pritisnete tu istu dirku, čuje se isti identičan sempl. U stvarnosti to nije tako — kod žičanih instrumenata svaki ton može zvučati malo drugačije, čak i ako je nominalno isti. Zavisi od položaja ruke, jačine trzaja, načina sviranja...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80dfee26-a825-41ed-8660-797b216ab89f)
Filip Ferdinandi, foto: Privatna arhiva {.caption}

Zbog toga svaki ton mora da se snimi više puta, kako bi se uhvatile te prirodne varijacije. Kasnije u KONTAKTU, prilikom sviranja jedne dirke, svaki put se nasumično čuje druga verzija istog tona. E, to je recimo pravi izazov — jer ti detalji prave razliku između sterlinog sempla i živog instrumenta.

**Postoji li nešto što se ne može semplovati?**

Ne postoji. Mi smo probali čak i grgotanje da semplujemo. U tome smo uspjeli i taj instrument smo nazvali „Ušćek“, ali ga nismo uključili u ovu KONTAKT bazu jer nema nikakve veze sa tradicionalnim instrumentima.

**Snimali ste na terenu izvorni zvuk od ljudi koji čuvaju tradiciju. Koji su bili izazovi tog procesa?**

Tako je. Izazovi su bili planinarenje i uspon do katuna Radan sa opremom za snimanje. Na tom katunu smo snimali jednog od poslednjih lelekača u Crnoj Gori, Mija Bojovića. Snimili smo jedan lelek u cjelosti, onako kako zvuči u originalu, pa smo onda pojedinačne djelove semplovali i napravili instrument. Takođe, nije lako bilo snimati na katunu, iako je svuda okolo apsolutna tišina. Veliki izazovi su bili zvuk vjetra, odjeci leleka među kamenim liticama, ptice i poneki pas. Te „smetnje“ ne možete nikako ukloniti. Poznato je da bi spoljni prostor bio idealna gluva soba, ali zbog razloga koje sam naveo to nikada nije moguće, pa se zbog toga uvijek snima u studijskoj gluvoj sobi koja je imitacija spoljnjeg prostora bez prisutnih smetnji. Izazov je bilo i vratiti se kući sa katuna, jer smo na katunu saznali da su u toj šumi izgubljene dvije ovce koje smo sreli na putu do tamo, a da je treću pojeo vuk.

**Kakav je “foto-robot” ljudi od kojih ste kupili muzičko blago. Jesu li to profesionalci, ljudi sa sela ili iz grada, muzički (ne)obrazovani?**

Pa ima ljudi sa sela, kao što je Mijo, koga smo već pomenuli. Ima mladih ljudi koji su zanesenjaci za muziku, kao što je recimo Agron Pllumaj iz Tuzi, u čijem studiju smo snimali raznorazne tradicionalne instrumente. Tu je i etnomuzikolog, Nikola Zekić, koji je bio uključen u ovaj projekat od početka, a koji je doprinio da se teorijski potkujemo za ovaj proces. Da ne zaboravimo i Miljana Živkovića koji je za potrebe projekta odsvirao nekoliko fraza na guslama. Dosta je raznovrstan izbor saradnika, među kojima su profesionalci, ali i ljudi sa sela. S druge strane, mi spadamo u grupu amatera, koji se trude da postanu profesionalci u svemu, uključujući i ovaj poduhvat. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/-KgBkB6tEHw?si=c90r77m70xAWjCny" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Koje slične zvučne datoteke su vam bile inspiracija. I koliko se one koriste u savremenoj muzici?**

Postoji mnogo KONTAKT banki zvukova. Kada smo pravili jednu od pjesama za naš alternativni bend „Yonic“ koristili smo instrument „mandolinu“ - upravo preko onlajn dostupne KONTAKT baze. Taj zvuk, koji smo odsvirali putem MIDI kontrolera, u pjesmi je zvučao kao studijski snimljena mandolina. To nas je oduševilo. Odmah smo došli na ideju da treba napraviti nešto slično sa crnogorskim instrumentima koji ne postoje u KONTAKT bazama, a koji polako izumiru i padaju u zaborav.

**Izvorni zvukovi narodnih instrumenata često se koriste u savremenoj (contemporary) I world muzici. Je li na ovaj način Crna Gora postala dostupna kompozitorima širom svijeta.** 

Jeste. Sada kompozitori mogu, potpuno besplatno, da za potrebe svojih projekata koriste ove baze zvukova, bilo da su u pitanju samostalne kompozicije, bendovi ili filmska ostvarenja. Na internetu možete pronaći skoro sve banke tradicionalnih instrumenata iz cijelog svijeta, a sada možemo sa ponosom toj grupi pridružiti crnogorske instrumente i glasove. Već smo imali jednog zainteresovanog reditelja koji nas je kontaktirao jer mu je trebao zvuk gusala u filmu. Naravno, uputili smo ga na sajt triton-bank.me. Jedva čekamo da vidimo rezultate.

**Hoćete li imati pregled koliko i kad su vaši semplovi korišteni? Na koji način ćete se povezaati sa svjetskim datotekama?**

Za sada, samo po broju preuzimanja sa vebsajta. Nemamo još ideju kako da se povežemo sa svjetskim datotekama. Tek smo počeli. Upravo je ovaj tekst naš prvi proboj na nacionalnom nivou, nakon čega krećemo u regionalno, pa onda u globalno osvajanje. Ono što smo uradili za sada jeste da smo postavili jednu kontakt formu (ne banku) na sajtu, preko koje je moguće kontaktirati nas za bilo koju vrstu saradnje. Takođe, postavili smo napomenu da ukoliko neko ima sopstvenu bazu zvukova tradicionalnih instrumenata, da nam ih pošalje kako bi mogli da proširimo sopstvenu bazu i da to objedinjeno plasiramo na tržište, za dobrobit Crne Gore i cijelog čovječanstva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/43be4633-91d0-4be6-b477-9a76878d231c)
Marko Gošović, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Da li neke stvari koje se mogu odsvirati preko klavijature zapravo nije moguće dobiti sviranjem izvornog instrumenta?**

Sviranje izvornog instrumenta je uvijek idealna solucija. Ali nije lako doći do tih instumenata i ljudi koji ih sviraju, čak i u Crnoj Gori, a ne u regionu ili globalno. Mislim da smo mi taj problem riješili, samo još da ljudi to saznaju. Prednost klavijature u odnosu na živi instrument je to što jedna dirka ne mora da bude isključivo vezana za jedan ton, već to može da bude sempl (grupa tonova ili fraza). Sviranje semplova nije moguće na pravom tradicionalnom instrumentu.

**Koliko se u Crnoj Gori radi na prezentaciji u proučavanju l muzičke baštine, imate li ljude od pomoći na tom poslu?**

Radi se pomalo, ali ne dovoljno. Već sam pomenuo Nikolu Zekića, etnomuzikologa, koji nam pomaže da prepoznamo kategorije tradicionalnih instrumenata, da ih klasifikujemo i nađemo modalitete kako da ih prilagodimo digitalnom domenu, a da budu što približniji njihovom analognom i relalnom zvuku. Sa nekim instrumentima smo to uspjeli, sa nekima nismo, ali smo svjesni mnogih izazova i problema koji postoje, upravo usled saradnje sa profesionalcima iz ovih obasti. Recimo, način na koji se sviraju gusle nije moguće u potpunosti prilagoditi digitalnom konktestu, međutim to se donekle rješava snimanjem semplova.

**Kao prog-rok muzičarima, je li vam namjera ubaciti nešto od izvornih zvukova u pjesme Yonica?**

Apsolutno. Krenuli smo sa mandolinom, a na kraju možda uključimo i okarinu, a nije isključen ni lelek.

**Što je vaš sljedeći korak, je li prijekat moguće proširiti?**

Naravno. Sada čekamo da nam potencijalni obožavatelji pošalju zvuk nekog svog tradicionalnog instrumenta, za koji možda nismo čuli. Takođe, potencijalna baza je mnogo veća od ove koje smo mi obuhvatili, tako da ovdje uvijek ima posla. Za sada smo obuhvatili samo jedan mali dio, ali koji se može smatrati značajnim u kontekstu crnogorske muzičke baštine. Kao što smo već ranije pomenuli, sve se oko nas se može semplovati, pa onda zamislite gdje bi nam bio kraj.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Kako se izvorno muzičko blago čuva i koristi u novom vremenu