Kad sam podrobnije upoznavala djela meni najdražih francuskih pisaca, ali i nekih istočnoevropskih pisaca koji su pisali na (ne)maternjem francuskom jeziku, ubrzo sam shvatila da Agotu Krištof, Emila Siorana, Anrija Mišoa i Antonena Artoa u mom svijetu dodatno spaja (još) jedna važna stvar – prevodilac Bojan Savić Ostojić. 

To je očito bio isti čovjek koji je stajao iza sjajnog književnog časopisa [Agon](https://www.agoncasopis.com/) koji sam takođe pratila. Izdao je nekoliko zbirki pjesama, fragmenata i nekoliko romana, od kojih su široj publici najpoznatiji *Varvarin u Evropi*, *Ništa nije ničije* i posljednji *Vreme vode*. Da je riječ o nesvakidašnjem stvaralačkom entuzijazmu, jasno je ne samo iz njegovih djela čija jednostavnost jezika snažno prodire u višeslojnost i složenost konteksta, rekonstruiše ga i uzdiže nas na nivo koji pretenciozni stilski pokušaji rijetko uspijevaju. 

Jednostavan je Savić Ostojić i kad je jezik u pitanju – i pored tržišnog zahtjeva da pisci pristupe nekom velikom jeziku, on ne  napušta sopstveni, no iako ne vjeruje u umjetnički preobražaj društva, jasno ukazuje na to koliko je pisanje važno u pogledu rekonstrukcije i sazdavanja sebe samog.  Piše olovkom, jer tastatura normira jezik i stvaranje. 

**Što u današnjem kontekstu znači prevoditi i pisati? Književnost je izgubila oreol koji je imala u dvadesetom vijeku. Posjeduje li još moć da preobražava, da djeluje društveno, ili je izdala svoj humanistički poziv?**

Ja, vidiš, nikad nisam bio naročito optimističan u tom pogledu. Niti sam gajio neke iluzije o promeni društvenih okolnosti putem literature, niti sam pisao tekstove koji bi se mogli oriti sa revolucionarnih govornica. Uvek mi je u pisanju lično bilo važnije od kolektivnog. Za mene svako funkcionalno usmerenje uprošćava književnost. Ona ne može da se svede na aktivizam.

U ovom kontekstu se često setim Zaka de la Roče, pevača benda *Rage against the machine*, koji je sredinom devedesetih popizdeo što se revolucija na koju bend poziva još nije desila. Istina, albumi su im se lepo prodavali, ali on je pre svega želeo da podiže svest! Kad je društvena delotvornost pisanja posredi, ostajem tvrdo zaključani skeptik, okoreli ljubitelj svih distopičara.

**U knjizi „Varvarin u Evropi“ (2022) opisuješ rezidencijalni boravak u Švajcarskoj u jeku korona virusa. Na koji je način iskustvo pandemije revidiralo tvoj pogled na to ko su varvari i šta je varvarstvo?**

Bio je to jedan veseli trenutak (2020-2021) kad smo se setili da se jedni od drugih možemo razboleti, pa smo na neko vreme suspendovali agendu o evropskoj solidarnosti. Pandemija je donela uvid u realno stanje stvari: netrpeljivost prema drugom. To je najvažniji nauk koji je trebalo izvući iz nje. Nisam siguran da smo potpuno svesni te duboke podeljenosti.

**Ako smo mi sa Balkana za razvijeni zapadnoevropski duh u izvjesnom smislu varvari, da li smo u tome makar međusobno bliski? Uprkos nametnutim razlikama i povremenim klanjima, da li ta bliskost ipak živi kao organska struktura i politički potencijal?**

Ahaha: “bliskost uprkos povremenim klanjima”!!! (Ovakva uvertira priziva crni humor, Slađo!) U trenutku kad sam pisao *Varvarina u Evropi*, svako je svakom bio varvarin, otprilike kao u prvim godinama posle II sv. rata. I zapadni duh se civilizovao na klanjima i eksploatisanju, istina, mahom mimo njihove teritorije: očigledno je to jedan neophodni stupanj da bi se postigla prefinjenost. 

Ja sam se o Švajcarsku samo očešao i zaista, na prvi dodir, bila mi je tuđa “kao Japan”. Ali nisam ni pokušavao da se uklopim, integrišem: tamo sam boravio kao književni rezident, na privilegovani način, nikako kao migrant koji traži azil. Hvatao sam beleške o egzotičnosti tamošnjeg mentaliteta, na živo, ne želeći da ih sistematizujem. 

Ulazak u drugo društvo uvek je ulazak u drugu kožu. Nedavno je jedna srpska autorka koja tamo živi, Jelena Angelovski, objavila knjigu beležaka na tu temu, sa znakovitim naslovom Štelovanje glave (KOV) koja tematizuje muke onoga ko želi u CH da se nastani. Toplo preporučujem.

**Kako gledaš na regionalnu umjetničku scenu? Možemo li o prostoru stare Jugoslavije govoriti kao o jednom književno-umjetničkom prostoru? Je li moguće govoriti o istom književnom prostoru, s obzirom da knjige nije lako distribuirati kroz region?** 

Nedvojbeno: imamo isto zaleđe, isti jezik i što je najvažnije, to jedinstvo se i spolja prepoznaje. I autori koji su napustili ovaj prostor i usvojili zapadne jezike percipiraju se kao balkanski autori. Na tržište knjiga ne bih trošio reči: kad se eks-ju zemlje ne mogu dogovoriti oko zajedničkog jezika, kako će oko zajedničkog tržišta?

**S obzirom na to da prevodiš sa francuskog, što za tebe predstavlja strani jezik? Odnosno, kad jedan jezik prestaje da bude stran?** 

To je više pitanje za nekoga ko počne da piše na stranom jeziku… Ali primetio sam da sam kao prevodilac naklonjen autorima XX veka koji su francuski jezik usvojili. Kao što je Agota Krištof ili  Sioran, kao što je Gerasim Luka ili Katalin Molnar. Varvari, ukratko rečeno. K njima me privlači napor u savladavanju stranog jezika koje se tradicionalno završava dizanjem ruku i shvatanjem da će oni njemu morati da se potčine. Privlači me i naročita “varvarska” gramatika koju stranci razvijaju kako bi se izborili sa svojim tuđinstvom (to posebno važi za pesnike: utoliko ih je teže prevesti!!!). Sioran navodi kako je izabrao francuski da bi utekao od sopstvene slabosti na liričnost rumunskog jezika. A kad je pobegao na onu stranu, uhvatio je sebe kako žali za rumunskim deminutivima i za svim što je neprevodivo. A Krištof koja je pobegla iz komunističke Mađarske, koju ste jednom ovde i objavili, isto to je rekla, samo malo drugačije: “Francuski jezik je za mene neprijatelj jer upravo ubija moj maternji”.

**Nakon toliko godina u francuskom jeziku i književnosti, postoji li mogućnost da napišeš književno djelo na francuskom?**

Meni se to neće desiti. (Premda: počinjete da pišete na nekom jeziku ako želite da se obratite nekom govorniku tog jezika…) Ali nije da ne postoji neki globalni pritisak da se piše na nekom “većem jeziku”. Nedavno sam bio na skupu balkanskih autora u Nemačkoj, među kojima sam jedini pisao na maternjem, srpskom; oni su svi usvojili nemački jezik. Nemoguće je prevideti tržišni podtekst tog usvajanja. Izjavio sam da je zapadnom izdavaču lakše da solidan pisac poreklom iz istočne Evrope usvoji neki zapadni jezik nego da on plaća nekakvog prevodioca-skauta da sazna ko je od ovdašnjih pisaca dobar. Taj zapadni centralizam se prihvata zdravo za gotovo. Srećom, ima i glasova koji su prihvaćeni, a otporni na tu centrifugu. Kod Semezdina Mehmedinovića, recimo, čitam kako se neka njegova sagovornica rasplakala kad je rekao da ne namerava da propiše na engleskom. Ja sam u toj skupini, definitivno. Tvrdoglava stara škola.

**Živimo hegemoniju engleskog jezika. Kako to podnosiš? Koje su dobre a koje loše posljedice te jezičke situacije.**

S obzirom da je živimo otkad znam za sebe, sasvim prirodno prihvatam engleski kao *lingua franca*. Proći će zasigurno još neko vreme pre nego što budemo morali da učimo kineski. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/476e6368-3752-4503-9ed5-3ed2c0e2b744)
Tvrdo zaključani skeptik,  foto: Ema Bednarž{.caption}

**Knjiga „Ništa nije ničije“ (2020) nastala je kao posljedica buvljačkih putešestvija i sabiranja fragmenata, zapisa i misli nepoznatih ljudi. Što ti zapis znače za tebe kao pjesnika, kao čitaoca i pisca?**

Prisustvo nađenih tekstova, moram da istaknem, samo je jedan segment ovog romana. Dnevnik nepoznatog čoveka nađen na buvljaku za mene i danas predstavlja dragocen primer presne književnosti, onakve kakva bi i ova profesionalna trebalo da bude. U tom pisanju nalazim sve što fali objavljenim knjigama: iskrenost, nešlihtanje mogućim čitaocima, neizveštačenost, neposrednost! Ono što je specifično za naše podneblje jeste što će se takav dnevnik pre naći na buvljaku, a ne u porodičnim arhivama ili ne daj bože u nekom etnografskom muzeju svakodnevnog života. 

**Jesi li bio na podgoričkom buvljaku i možda našao neki dobar "ulov"?**

I to će se jednom desiti. Preporučuješ? Kada mora da se porani? Sedam odmah na noćni voz Beograd-Bar :D 

**Odakle potiče nostalgija za starim tekstovima i medijima? Nije li to povezano sa digitalizacijom našeg čitalačkog iskustva i ubrzanjem saznajnog procesa?**

Kod mene lično nije, jer me je rukopis kao tehnika uvek zanimao. Postoji u rukopisu nešto do čega se ne može doći tipkanjem po dirkama. U pisanju rukom postoji specifična gramatika koju svako od nas nosi u sebi, ona divlja gramatika koja nije usklađena ni sa jednim pravopisom. Dok pišemo rukom, otkrivamo se, otkrivamo kako pričamo. E kad sednemo za tastaturu, desi se prilagođavanje normi. (Onda Google počne da vam nudi kako da završite rečenicu i da crvenom bojom podvlači agramatične elemente :D)

**Tvoj najnoviji roman „Vreme vode“ (2023) evocira sjećanja na jednu seosku sredinu i kroz glavne likove sa sela kani ne samo ispričati priču nego dekonstruisati  sjećanje uopšte. Čega se sjećamo kada pišemo?**

Radeći na *Vremenu vode*, želeo sam da napravim (još) jedan roman-šetnju ali da on osim fizičkog hodanja bude i obilazak prizora i predela iz detinjstva. Fokus te priče je fenomen sećanja i mahinacije nad njim koje sprovodi jedan pristrasni kolektiv, porodica. Bio mi je izazov da prikažem u kojoj meri jedna od tih detinjih slika, koja se i u zrelom dobu čini kao neupitna i jasna, može biti proizvod tuđih, tendencioznih priča. U takvom razmatranju, bilo je nemoguće ne kritikovati porodične mehanizme svesnog zaboravljanja nekog elementa koji se doživljava kao neprijateljski. Očito da mi je to omiljena tema, s tim što je u *Ništa nije ničije* za taj mehanizam bila zadužena postjugoslovenska kultura.) 

Ali glavna formalna značajka *Vremena vode* jesu te detinje slike, na granici između sećanja i mašte: njihov šarm je univerzalan. Upravo čitam roman jednog kvebečkog autora, Sebastijana Dilida (Sébastien Dulude), koji se zove Azbest (Amiante), sačinjen od umešnog uklapanja tih sličica koje ne stare.

**U jednom intervju si rekao da sjećanja stalno treba preispitivati. Nije li problem ovih prostora upravo opsesivno revidiranje sjećanja?**

Na ovim prostorima, što bi rekao Rambo, bilo bi mnogo lepše kad bismo se svi dogovorili o kojim sećanjima da pričamo, da napravimo neki konsenzus po pitanju memorije. Memorija je uvek polovična i tendenciozna, totalna je samo u teoriji. Svi režimi imaju svoje crne mrlje, likove koji se uklanjaju sa fotografija… Ali i nekadašnje velike imperije imaju te mračne tačke (primera radi, francuske nuklearne probe u Alžiru) i u današnjem periodu pokušavaju da ih sagledaju i kritikuju: to je neka vrsta samokritike, istina sa ogromnim zakašnjenjem. Ali ti problemi figuriraju u javnom mnenju. Na Balkanu je teško zamisliti takvu praksu koja će otvoreno govoriti o “povremenim klanjima” koja si spomenula u nekom prethodnom pitanju.

**Uporno se producuraju „kolektivna sjećanja“ i izmišljaju nacionalne tradicije, dok se lična sjećanja odbacuju kao trivijalna. Zar ne bi uloga književnosti mogla biti da se ustanovi obrnuto, da lično progovori i oblikuje društveno sjećanje?**

Ja upravo iz pozicije ličnog, samo ličnog govorim (što bi rekao veseli Zogović). Jer verujem da razmatranje ličnog i porodičnog može da nam da uvid u traume na širim skalama.

**Do nedavno si odololijevao društvenim mrežama, sada si popustio. Iz perspektive prevodioca i pisca, da li društvene mreže možeš zamisliti kao pomoćni alat, čitalačko-stvaralački medij ili je to ipak simplifikovanje i na koncu banalizacija kreativnog?**

Autori i autorke društvene mreže koriste kao tezgu, tu nema zbora. Ima onih koji to koriste inteligentnije, kod kojih se se baratanje tim alatima ne svodi na puko ja-pa-ja naklapanje. 
Ali to nisu moji ciljevi na instagramu. Stranica [“Tefterana”](https://www.instagram.com/tefterana/) zapravo je projekat u okviru kojeg nameravam da svakog dana, između prvog dana leta 2024. i poslednjeg dana proleća 2025. objavim po jedan isečak iz svojih svezaka. 

Ideja mi je da vidim kako se rukopisna stranica uklapa u taj prostor. Jer sveska nije samo sadržaj već i forma: nju čine i stranica, kao opipljiva celina, i rukopis kao vizuelna komponenta. Može se slobodno reći da je to pokušaj da “vulgarizujem” sveske i da vidim na kakvu će reakciju naići u svom sirovom obliku.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Razgovor sa prevodiocem, piscem i tvrdoglavim pripadnikom "stare škole"...

lično, sasvim lično

Bojan Savić Ostojić: Književnost ne može da se svede na aktivizam

Crnogorsko-kanadska književnica Lidija Perović o stvarima dubokih korijena govori bez pretencioznosti. Makar se dogovarali elektronskom poštom, već poslije par rečenica jasno vam je da je sagovornica iskoračila iz mentalitetske čaure koja mnoge lokalne razgovore čini nemogućim. Naprotiv, Perović donosi spontan i slobodan pristup komunikaciji, a njeni uvidi djeluju iskreni i svježi, okrenuti više životu nego istorijskim izmaglicama.

Autorka zapažene knjige *Lost in Canada: An immigrants second thoughts*, Perović u centar svog iseljeničkog iskustva ne stavlja ni žrtvu, ni obećanja, ni lovorike, već daje pogled realnog i kompleksnog iskustva na razmeđi kultura, između dva jezika i dvije tradicije koje svojim pismom spaja. Rođena na Cetinju, Perović već dvije decenije živi u Torontu. Piše za kanadske novine i bavi se operskom kritikom.


**Nedavno si napisala zanimljiv [tekst](https://normalizuj.me/kultivator/crna-gora-u-pricama-alice-munro) o Alice Munro i crnogorskim motivima u njenoj prozi. Nakon smrti slavne nobelovke oglasila se njena ćerka da kaže da je majka prikrivala da ju je očuh seksualno zlostavljao? Kako si to doživjela, koliko je to pokrenulo priče u Kanadi?**

Pokrenulo je ogromnu priču, i toliko sam loših kolumni pročitala o tome, da ne mogu više pratiti. “Ona nas je izdala kao čitaoce!”, “bacam sve njene knjige!” i slično. Jedna plaćena katedra koja je kreirana u njeno ime na renomiranom univerzitetu u Ontariju sada kao hoće da se samoukine. Samo zato što nosi ime Alice Munro. 

Ne, nisam nešto specijalno razočarana, jer ne očekujem od umjetnika i pisaca da imaju savršeno etične privatne živote, te lako odvajam kvalitet djela od života. Ali živimo u dobu u kojem se gubi sposobnost za tu podjelu, i ona je filozofski i politički problematizovana. Najbolje što dobiješ od neke umjetnice je u njenom djelu. Ako zavirimo u privatne živote, i tražimo neke uzorne roditelje, odgovorne političke aktere, moralne mislioce, grdno ćemo se razočarati. Pogledajmo samo kakav su trag političkog djelovanja umjetnici i pisci ostavili u dvadesetom vijeku. Da se naježimo. Činjenica je da talenat i um u jednoj sferi ne podrazumijeva isto u drugoj sferi života, a umjetnici su često na vrlo rudimentarnom nivou znanja o političkim i etičkim pitanjima. 

**U kojoj se mjeri u prozi Alice Munro, sada, a posteriori, prepoznaju nagovještaji tako strašne tajne?**

Ništa ne opravdava autorku što je izgleda nagovorila sebe da pređe preko čudnog pedokriminalnog ponašanja prema ćerki od strane njenog drugog muža koji joj je posvetio život. Navodno je on sve oko nje radio i bio posvećen u svakom momentu projektu po imenu Alice Munro. Ona nikad nije naučila da vozi, recimo, on bi šoferisao svuda. Poznati su nam ovakvi parovi, koji žive u kodependenciji. No, spekulišem sad. Šteta što niko nije više živ u ovoj priči, ni Andrein otac ni majka, ni očuh, da ih pitamo. Ozbiljniji čitaoci Munroinih priča kažu mi da je sve to u njenim pričama već sadržano, uključujući ženu koja oprosti mužu koji je osuđen zbog pedofilskog akta. Ta tama, ta gotika na najintimnijem nivou, to je sve u pričama. 

**Riječ je o ličnoj traumi, ali provocira pitanje, je li Kanada zatvoreno društvo u kome se ovakve stvari stavljaju pod tepih?**

Ni više ni manje nego ostali djelovi anglo svijeta (a manje u poređenju sa ostalim državama gdje je zaštita djece na nižem nivou). Ali je najčudnije u svemu tome da mediji nisu namirisali ovu priču do sad. Pričala sam sa više ljudi sa ogromnim iskustvom u novinarstvu i oni mi kažu da je iko znao za ovo, skočili bi na priču bez razmišljanja. Istina je da se očuh Gerald Fremlin jednom izjasnio krivim, ali da je njegovo priznanje i presuda donesena u provincijskom sudu u dubokom Ontariju dvije hiljade i neke, pa je ostala skrajnuta od očiju javnosti. Koliko sudskih reportera je moglo znati za taj slučaj? Je li moguće da su neki novinari ignorisali? Vjerujem da je bilo i ljenosti i nezainteresovanosti, nije da novinari ne pate i od tih boljki. 

**Mogu li se uporediti kanadska i crnogorska porodica, a da se ne zapadne u psihogeografiju koja govori o toplom jugu/istoku i hladnom sjeveru/ zapadu?**

Ha! Djelimično mogu, u tome što i dalje ženski partner u heteroseksualnim parovima obavlja ogromnu većinu kućnih poslova i porodične brige i pamćenja obaveza. Znate kako je komunizam opismenio crnogorske žene (ženska pismenost je bila na katastrofalnom nivou u Kraljevini Jugoslaviji) i kreirao poslove van kuće za njih, i čak otvorio pristup nekim tradicionalno muškim a prestižnim profesijama kao inženjerstvo, nauka, tehnologija… 

Ali se u crnogorskoj i istočnoevropskoj porodici, skoro pa ništa u privatnoj sferi nije primijenilo, tako da su žene, zaposlene van kuće, radile u dvije smjene: kući i na poslu. Donekle se to dešava i u kapitalističkim zemljama i dan danas, a posebno su brojevi nezgodni u zemljama bez državno subvencionisanog vrtića. Samo jedna kanadska provincija ima jeftin vrtić dostupan svima (Quebec); ostale provincije i federalna vlada petljaju već decenijama i nikako da ga uspješno ustanove. 

**Dakle jug-sjever podjela ne stoji?**

Interesantan je taj stereotip o toplom jugu, hladnom sjeveru… Upravo je obratno, sjevernoameričko uzgajanje djece je "nježno" i "dijete ga vodi", dok je odgajanje moje generacije u Crnoj Gori onoga vremena bilo mnooogo drugačije. Mi ovamo, sa zapadne strane Atlantika, odgajamo najrazmaženiju djecu u istoriji svijeta u posljednjih trideset godina, a dajemo im telefone i iPade negdje oko desete-jedanaeste i onda se čudimo što su mali neurotičari već od adolescencije. Svako ima ADHD ili disleksiju ili anksioznost. A najbogatiji, najmirniji period živimo u istoriji. Nevjerovatno. 

**Zašto misliš da je u Crnoj Gori muka patrijarhalne porodice još tabu?** 

Rado bih čitala ako ima kakvih socioloških istraživanja crnogorske porodice - a nadam se da crnogorski sociolozi i politolozi zaista rade na ovoj temi. Poneko od naših umjetnika uloži u ovu temu. Koliko je crnogorska porodica tradicionalna i patrijarhalna i dalje – a koliko se promijenila u posljednjih tridesetak godina divljeg pa onda burazerskog kapitalizma. I naša forma kapitalizma je patrijarhalna: porodične i prijateljske i političke veze su vrlo žilave i oko njih se formiraju mreže ekonomskog razvoja i distribucija javnih dobara. I vrlo me interesuje koliko se seksualni moral promijenio ili nije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c68d26b7-06ba-4263-974b-dc6c4297c11c)

Čak i u puritanskom komunizmu, interesantno, postojali su muževi koji su imali dugodecenijske ljubavnice van braka, i možda paralelne porodice. Mislim da je monogamija često samo fasada. A opet razvodi nisu tako česti. Višeslojno je to pitanje, i nadam se da će neko pisati o ovome. Neki dan sam čitala interesantnu sociološku studiju *Seks u Kanadi: Ko, zašto, kad, kako i sa kim*, za koji su istraživači intervjuirali više hiljada ispitanika o njihovim navikama i uvjerenjima. Amerikanci su radili slične studije, i više drugih zemalja. Crnogorski sociolozi, gdje ste?

**Vjerovatno se bave dnevnom politikom… A propos, čega je ovakva politička „elita“ kakvu imamo u Crnoj Gori simptom?**

Jao. Ne smijem da pametujem mnogo o ovome, jer nisam imala duže boravke u Crnoj Gori odavno, a prestala sam da redovno čitam novine otkad se raspala Dritanova vlada u tehničkom mandatu. Prije toga, imali smo uzavrelu situaciju od izbora u 2020. do nedavno, kad je haos pluralizma bio istinski. Nisi mogao jedno vrijeme da predvidiš gdje i kako će se stvari okrenuti, što je imalo i dobrih strana. Sad se na državnom nivou nažalost uspostavilja neka hegemonija srpsko-nacionalisticko-tehnokratska (i tu su tenzije očekivane). Neke djelove vlasti vidim samo nominalno srpsko-nacionalističke, a drugi su to istinski. 

Puno post-komunističkih zemalja prođe ovakav put: početni haos pluralizma koji građani čitaju kao nestabilnost nažalost pređe u period jakog lidera i partije. Onda tzv. “stabilnost” nadjača sve ostale vrijednosti, kao i liberalne i demokratske slobode. Srbija ne izlazi iz te faze već duže, ni Mađarska. Rusija, naravno. Poljska je upravo izašla. Crna Gora je bizarno odmah ušla u jedan lider-jedna partija hegemoniju i tu se začaurila do 2020. 

**A onda se 2020. samo promijenio predznak, zar ne?**

Kad sam počela opet da pratim vijesti iz Crne Gore te slavne 2020. šokantno mi je bilo da otkrijem koliko je ljudi našlo moralni uzor u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I to mladih ljudi; mase mladih koji divinizuju figure kao što je Amfilohije Radović. Klinci koji repuju o patrijarhu srpske crkve na TikToku! Kako je DPS izgubio kulturu u toj mjeri, kako nije znao da je čita, a kamoli kreira kulturu, a navodno su je imali pod potpunom kontrolom? Pitanje o kojem se knjige mogu pisati. Kontrola ne pomaže kad se izgube srca i umovi, *hearts and minds*, što kaže ona fraza na engleskom. 

**Politika je svuda i u svemu. Je li opšte ili lično glavni razlog zbog kojeg si napustila Crnu Goru? Može li se to odvojiti kad si pisac?**

Mlađa si od mene, dozvoli mi da se vratim u prošlost i u devedesete (sorry, mi neki smo vječno obilježeni tom epohom). Ljeto 1999. NATO bombardovanje završeno, Crna Gora i dalje dio čudne države po imenu SR Jugoslavije”, Milošević i dalje vedri i oblači i pored izgubljenog Kosova, opozicija ne može biti slabija. Jedan jedini internet kafe otvoren u Podgorici; kućni kompjuter i dalje luksuz, pa ja idem autobusom da provjerim email u Podgorici jednom u nekoliko dana. Mama i tata penzioneri (da li bi Crna Gora bila u mogućnosti da isplaćuje penzije pod sankcijama da nije punila kofere zaradom od švercovanja cigareta? Rado bih čula od istoričara na ovu temu, ali vjerujem da dokumentacija nije bila baš, hm, najažurnija.) 

Dakle, jedan od emaila za mene je sa Dalhousie Univerziteta u kanadskoj provinciji Novoj Škotskoj. “Pokušavamo da dođemo u kontakt sa vama, koja vam je trenutno adresa? Htjeli bismo da vam ponudimo stipendiju za koju ste aplicirali.”

I tako sam se našla jedna od stotine hiljada koji su napustili regiju. Imala sam 25 godina, boga pitaj odakle hrabrost i odlučnost, ali politika u državi naravno da je primarni faktor, čitava ta dekada koja je u ostatku razvijenog svijeta pauzirala istoriju, između pada Berlinskog zida i 11. septembra, kad je izgledalo da su liberalna demokratija i prosvjetiteljstvo na neumitnom svjetsko-istorijskom maršu, kod nas je bila užasna. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5e70e2b6-1d7b-4f20-a68f-3281116bd5c4)
Foto: lydiaperovic.com{.caption}

**Kod nas je zapravo bilo potpuno suprotno, umjesto kraja istorije, dobili smo je u punoj snazi…**

Mi zapravo nismo imali minut odmora od istorije. Bila sam počela da radim u redakciji Naše Borbe u Beogradu, pisala obimne vikend tekstove o likovima kao Simon Vej i intervjue sa feminističkim filozofkinjama, ali to nije moglo da traje. Počneš nešto, politika/istorija te spriječi. Većina nas je otišla da bi otkrila što znači imati privatni život, idiosinkratsku sferu života gdje te politika ostavlja na miru. Ono sto je Richard Rorty zvao “sfera divljih orhideja” - neke naše preokupacije, kao čitati Prousta, ili raditi kompilacije operskih *mezzosoprana* u pantalonskim ulogama, ili uzgajati divlje orhideje, sve aktivnosti koje nijesu o pravdi, jednakosti, političkoj situaciji. Zarađivati za život kao muzičar, slikar, električar, farmer, frizer, zidar, bez ikakvog razmišljanja o politici. (*Mutatis mutandis*, imati privatnu sferu u kojoj možeš vjerovati u boga koji se javlja u tri verzije i u djevicu koja je oplođena magijom, bez da očekuješ od sugrađana da usvoje isti kredo.) 

**Je li ta vrsta slobode neupitna vrijednost kanadskog društva koje te dalje oblikovalo?**

Pa, ono što sam otkrila poslije nekoliko godina moga boravka je da su takvi periodi kratkotrajni i fragilni svuda - i da se svuda recimo osnovna liberalna prava kao sloboda govora, vjerovanja i okupljanja, sloboda književnog izraza  i umjetnosti da izmišlja šta im je drago, ne steknu zauvijek, nego uvijek samo privremeno. No, ipak, bolje je za iste se boriti u zemlji u kojoj vas neće upucati jer ste kritikovali šefa države koji se zove Putin ili Homeini.

**Uprkos svemu, pojam nacije opstaje, žilav je i pokazuje se vrlo upotrebljiv, ne samo na fudbalskim stadionima. Kako pomiriti multikulturalno, građansko i nacionalno? Koji je to sastojak koji bi se dodao da stvar „proradi“?** 

Moramo imati neku formu zajedničke kulture - a da to zajedništvo nije bazirano na etničkom i vjerskom pripadanju. To treba da je zajednica osjećanja i afiniteta, i to može biti radost, ali i tragično osjećanje. Ako nema osjećanja pripadanja, ako se pripadanje daje nekom drugom ili većem entitetu, ne postoji taj broj istoričara i genetičara koji će vas uvjeriti da ste vi dio neke nacije ili da niste. Roman tu pomaže (a Crna Gora nema baš razvijen roman), poezija manje jer je pretežnije muzička forma. Narativni žanrovi kao TV serije su vrlo važne, ali svi moji stariji članovi porodice gledaju turske, latinoameričke i srpske serije ovih dana. Mi ne pričamo priče jedni drugima, jedni o drugima. To je ono sto Crnoj Gori treba. Stariji među vama će se sjetiti da je “Princeza Ksenija” bila komad koji je naizgled izašao iz vakuuma, jer Crna Gora nije imala pozorišni život mimo Budve i to samo ljeti, siromašna, beznadna Crna Gora, a Cetinje posebno. Odjednom ta Crna Gora doživi “Princezu Kseniju” koja, kao da ste uključili struju, pokrene priču o crnogorskoj kulturi i istorijskoj sudbini. Dosta se dobroga radi u našim pozorištima danas, ali je sektor vrlo nestabilan i neplanski. O kinematografiji da ne pričamo.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/381866df-570b-47b1-8c0e-ee22c12ec09a)
Naslovnica knjige, Sutherland house book, 2022.{.caption}

Kanada je recimo, ako nastavimo ovako, nekih deset godina pod totalnom američkom kulturnom i medijskom hegemonijom. Nekad je to bio Holivud i pop muzika, a danas je, uz njih, to Netflix, Google, Facebook, Amazon, Apple, i njihove kulturne kreacije. Ljudi kao Alice Munro, koji lokalizuju priče u specifični terroir, neće postojati. Svi će samo da pišu za američko tržište; bićemo neki sjeverniji Michigan, ili što?. Svi ćemo biti *erzac* Amerikanci. 

**Kako si otkrila svoj ispovjedni žanr prožet non-fiction naracijom? Poznato je da je u anglosaksonskom jezičkom prostoru publicistika na velikoj cijeni. Na Balkanu kao da nisi dovoljno pisac ako nemaš klasični roman ili sonetni vijenac!**

LOL. Okej, ali nažalost nefikcija, publicistika, osobito sa memoarskim elementima, te fikcija koja miješa fikciju i memoaristiku (autofikcija), dominira izdavaštvom ovamo. Lakše se čitaoci nalaze, veliki se avansi daju, a i Kanada, Amerika i Britanija posebno, imaju dugu tradiciju pisanja biografija i istorije, u raznim stilovima, kao i političkih memoara. Nedavno sam čitala interesantnu biografiju o Adeli Igo, ćerki Viktora Igoa koja je imala tragičan život–pratila je oficira britanske vojske, neku bitangu, po svijetu, kako bi je oženio, i postala opsjednuta njime, živjela siromašno u Novoj Škotskoj (jeste, gdje sam ja završila 1999.) a onda na Barbadosu, i konačno su je vratili neki dobri ljudi nazad u Francusku u njenim poznim godinama kad je bila dobro prolupala. Tek - ovaj pisac je našao način da piše i o Adeli, i o svom istraživanju njenog života, i o svom ljubavnom životu koji takođe ima instance neuzvraćene ljubavi i mentalnih problema. Dakle, non-fikcija je toliko ekstenzivna i čitana da rado prihvata eksperiment i račva se.

**Pominjala si roman kao važan i moćan žanr. Slabi li njegova snaga?**

Romanu se nešto dešava. Avansi se smanuju još od osamdesetih, kritike je sve manje (u Kanadi je recimo književna kritika uništena digitalizacijom dnevnih novina) Sa druge strane, škole kreativnog pisanja se nezaustavno množe. Istovremeno, sve manje ljudi čita romane - posebno muškarci. Čitanje fikcije je u anglo svijetu, bizarno, postalo ženska aktivnost. Kao što je ples nekad bio za oba pola ( Fred Astaire i Gene Kelly!) i horovi takođe, sad je sve to postalo dominantno žensko. Zašto? Druge kulture nemaju takvih podjela, da ja znam. Svakako da je manje vremena da se čita, pa između najnovijeg romana Jonathana Franzena (da ne pominjem nekoga manje poznatoga) i najnovije knjige o američkim predsjedničkim izborima, možete pretpostaviti što je lakše prodati. 

**Promijenio se i kvalitet čitalačke pažnje, kao i navike?**

Tako je, ali dešava se i paradoks da danas kad je sve manje čitalaca i dubinske koncentracije,  svako želi da postane pisac, čak romanopisac. Sve više ljudi upisuje fakultete kreativnog pisanja i objavljuje tradicionalno ili u nekoj samizdat varijanti. Da ne ulazim ovdje u politička pitanja koja progone fikciju posljednjih godina: kome je dozvoljeno da piše iz neke kulture i rase? Samo pripadnicima te specifične kulture i rase…? Riječju, zabrinuta sam za fikciju na engleskom. 

**Staro pitanje i nazad u politiku - u čemu ljevica griješi?**

U identitetskom okretu! Dajte, drugovi i drugarice, da se vratimo klasnoj analizi, pustite etnicitet, rasu i čak i rod na minut (besmislen termin inače, koji sam prestala da koristim - pol je riječ koja nam treba za analizu ženskog pitanja). I dajte da prestanemo sa pričama koje samo profesori na univerzitetskim konferencijama mogu da razumiju. Ako nekome treba magistarski da shvati naše objašnjenje nepravde, onda samo lupetamo.

Griješi po meni i u antiliberalizmu. Sloboda govora je bila naš prijatelj do posljednjih nekoliko godina kad smo preuzeli kulturne institucije u anglosvijetu i odjednom nam sad ne odgovara. “Riječi su nasilje”, ali paljenje prodavnica i kola po Seattle-u poslije BLM protesta 2020. nije? Jesmo li lakrdijaši ili ozbiljni ljudi?

Greška je i što ljevica dira u autonomiju umjetnosti. Ne možemo od romana očekivati da srede društvene probleme koje ljudi čiji je to posao ne mogu da srede. Pustite fikciju na miru.

Na kraju, greška je što je ljevica prestala da čita istoriju, posebno ljevica koja priča američki. I što je odustala od univerzalizma, pa ga sad konzervativci kradu ispod našeg nosa. Taj univerzalizam je naše, lijevo dijete, no izgleda da smo ga dali na usvajanje. Zašto? Za konsultantske, univerzitetske, NVO sinekure, poslove u državnoj upravi? Uspjeli smo da odustanemo i od univerzalizma i od nacionalne pripadnosti u isto vrijeme, pa zaista smo mađioničari. 


Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Počneš nešto, politika/istorija te spriječi. Većina nas je otišla iz zemlje da bi otkrila što znači imati privatni život...

istorija bez predaha

Mi smo jedni drugima prestali da pričamo priče

Prije dva ljeta moj muž je izgubio burmu na plaži. Bio je vreo julski dan, talasi su agresivno udarali o plastične ležaljke i povlačili *ipanema* papuče neopreznim kupačima. Mi nismo bili takvi, mi na plaži ne gubimo japanke. Taman je pobjedonosno izlazio iz vode, zapljusnut talasima i solju, kad je ionako labava burma skliznula sa prsta i nestala neđe u Šušanju, a stigla ko zna đe. *Kme-kme*, malo nevjerice i brzo se zaboravila burma. Mislim čak da je nastupilo i izvjesno olakšanje – nije odbio da nosi burmu, ali su talasi poslušali zov predaka, oslonili se na prototip crnogorskog muškarca kao kakvu stijenu i odjedanput dali znak da je moj muž u pravu – burma jednostavno nije za prave muškarce. 

Nisam sigurna što tačno mislim o nošenju burme, jer sam odrastala devedesetih kad je nošenje zlata bilo u zenitu, a moda i svaki pristojni ukus u ćorsokaku, ali mogu da tvrdim da je burma na ruci crnogroskog muža u to vrijeme bila rijekost kao i istinski dobar brak. Ne mislim da kvalitet braka u bilo kom smislu zavisi od tog skupog simbola, koji se u svakom trenutku može založiti u  kakvoj juvelirnici i za te pare opraviti neka važna čestitka, nego naprosto razmišljam o jednom trendu zatvorenosti Crnogoraca u obrazac odbacivanja svega što krutu muškost i namrgođenost može čak i simbolički omekšati. 

Kažem, muškarci koji su nosili burmu bili su rijetki, a i sama bih sumnjičavo gledala komšiju ili daljeg tetka kad bi je nosio. Tako nas uči naše crnogorsko iskustvo, koje je možda u mrgođenju prednjačilo Jugoslavijom, ali je u romatici daleko zaostajalo, kao oni atletičari što toliko kasne, da ih i prosječni prošišaju za cio krug. Nježnost crnogorskog muškarca kao da je ostala u kakvoj bici, osušila se od gladi podno brda ili se jednostavno raspala u neprestanoj borbi da se bude izvan svega tananog i suptilnog. Burme su samo simbol, to je samo jedna kružna šetnja po iskustvu predaka, to je još jedan lahor što melanholično miluje đedove noge u lavoru  ispred koga kleči baba koju niko ne miluje. I to je tačka u kojoj se spaja simbolički značaj burme i nježnost posvećenog muža. 

A posvećenost je višeznačna i složena stvar, pa je rijetkost bila sresti ljude koji naprimjer nisu posvećeni poslu, koji o poslu ne pričaju sa toliko nježnosti da im oko zaigra i skoro zasuzi i to je nekako malo pretjerano, ali i prirodno, zar ne? Isto bi tako bilo prirodno zagrliti ženu, uhvatiti je od kakve namjerno neukroćene radosti za ruku, radovati se životu i drugom biću. No to je ono po čemu su naše ulice drugačije od ulica drugih gradova -  našim korzoima ćete rijetko vidjeti starije parove da se drže za ruke, a ako se to i dogodi nije malo vjerovatno da će izaći u novinama kao slika dana, pa ćemo svi nad prizorom uzdisati i proglasiti ih svecima romantike i lijepog ponašanja. Zavapićemo – eh da je više takvih. 

A takvih je zaista toliko malo da je pravo čudo kako njihovi potomci umiju iskreno zagrliti drugog čovjeka. U mojoj generaciji gotovo niko nije vidio majku i oca zagrljene ili ne daj bože da se strasno poljube, to je veliki tabu, a taj štit što se stavio ispred đece, to zaricanje da oni nikada neće vidjeti nježnog oca i voljenu majku, da neće učestvovati u toj porodičnoj sramoti zvanoj ljubav, osigurali su da postvudstok generacije zabarjaktare patrijarhatom više nego njihovi neobrazovani preci, koji su, kako se priča, sa indignacijom odbacivali da pomiluju čak i đecu, da im se kult nedodirljivih ne okalja, ili da kakav pašenog ne posumnja u junaštvo i spremnost za bitku.

Svi smo vapili za tim prizorom, svi smo ga naslućivali, ali on nas je toliko puta iznevjerio, da nam je postalo normalno da se to jednostavno ne događa. I zato su mnoge generacije u Crnoj Gori uvjerene da je posao najvažniji, da je za sve drugo ima vremena i prilika, zato su nam kuće pune neuspješnih ljudi jer se u pogrešne uspjehe upiralo, u red i logični slijed događaja, u strukturu, a ne u sreću, zagrljaj i emotivnu sigurnost i ispunjenost. 

Zato je i danas lako ubijediti čak i srećnog muškarca da mu se žena *previše pita*, da je sumnjivo što sa njom dijeli sve, ili što sa divljenjem priča o njoj, jer to apstraktna figura oca kojem žena nije bila najbolja i dovoljna, nego tek nužno zlo za rađanje đece ne može da podnese. Istina je da ni žena često ne može da gleda kad je druga žena poštovana, jer ne ide da nekakva tamo nevjesta stvarno ispunjava njenog sina, nego je sin poklekao, nedovoljno muško i premalo nalik ocu. 

I tu samo nježnost i ljubav pomažu, samo bunt spram neživota i korote, jedinog osjećanja kojem se Crnogorci iskreno prepuštaju, jer se to cijeni u naciji nekrofila i romantizacije patnje, žrtvovanja i bijede. Burma je tek asocijacija na jednu predrasudu, na jedan uzročno-posljedični krug po kome se u Crnoj Gori nesmetano klizi, jer pređašnje iskustvo je logika koju opravdavamo, a u koju se iz nemanja hrabrosti za drugačije slijepo povjerovalo. A hronični nedostatak otvorenog ispoljavanja emocija, nesuzdržanog razgovora i otvorenosti, tu glavnu osobenost našeg društva treba razbiti, treba joj se svakom rečenicom, svakim susretom suprotstavljati. 

Neka naše slabosti horski zapjevaju, neka se simboli ropstva rastrgnu, neka se zagrljajima zamaše. A burme, nek čuvaju ljubav iz morskih dubina, koga briga.


U kojoj od mnogih bitaka slavne istorije je ostala nježnost crnogorskog muškarca?

gledanje kroz burmu

Naš junački strah od nježnosti

Upravo sam začinila piletinu i rukama od karija koji se teško spira i dugo ostaje na koži prstiju pokušavam da napišem par redaka o neplaćenom kućnom radu, izazovima domaćičenja i nemiru nestvaranja. Zašto svakodnevno sebe prekoravam da ne pišem dovoljno i zašto ne odolijevam opšteprihvaćenom mišljenju da žena svakodnevno treba da kuva? I zašto umjesto spremanja ručka naprosto svaki dan ne napišem pjesmu, pa bih umjesto uzaludno utrošenih dana imala zbirku pjesama?

Kad bi me neko pitao što mi je najljepše bilo u djetinjstvu, rekla bih činjenica da je moja majka uvijek bila tu. Sjećam se da mi je bilo neobično kad ode da sadi lubenice u Ponarima ili kad predveče izađe da nahrani kokoške, jer nam je to bilo jedino odvajanje, iako sam je i tamo najčešće pratila. Jedino mjesto koje bi nas na par sati razdvojilo bio bi njen odlazak na saučešća, kad bih morala ostati sa starijom braćom kod kuće. Sveprisutna, nježna majka, posve strpljiva za dječje dileme i uvijek nasmijana. Oreol sreće stavljen u najranijim godinama, koji je i sad najvažniji osjećaj što imam. No, to je djetinjstvo i jedna perspektiva. 

Kad razmislim van sebičnih potreba previše maženog djeteta, dakle kad iz današnje perspektive pogledam ulogu svoje majke voljela bih da je išla na posao, da je ustajala da obuče novu bluzu, našminka se i popije prvu jutarnju kafu sa kolegama i koleginicama. Možda bi imala priliku i da neđe putuje, da vidi nešto van republike u kojoj je rođena i djeluje izvan želja svoje djece, danas djece svoje djece i tako u krug. Za razliku od mog oca, koji u svakom razgovoru zapođene  priču o doživljajima sa posla, prijateljstvima koja je tamo stekao, putovanjima na kojima je zbog posla bio, doživljaji moje majke su uskoporodični, njene radosti su u svakodnevnom, suviše običnom da bi se životna radost vezala za to. Neprimjetan život sa aspekta društvenog rada, još neprimjetniji sa ekonomskog stajališta, jer moja majka nikad nije donijela platu kući, niti je uložila svoj rad u državne obveznice. A opet, ima li što društvenije nego uložiti vrijeme u druga ljudska bića i naučiti ih da je to važnije od svega materijalnog? Ali to je toliko apstraktno dostignuće da ga niko van literarnog ushićenja i ne računa.

**HEROINE & MUČENICE**

Danas dok radim od kuće, a pored toga većinu vremena provodim u kuhinji ili u kupovini ili pod pritiskom da li odložiti pranje suđa za sjutra, drugačije posmatram ulogu žene. Sve te majke koje su stizale da se mimo kuhinje, bašte i čega sve ne posvete muževima i djeci, izdvoje vrijeme samo za njih, čine se najveći heroji. Nema tih doktora nauka, tih profesorica i službenica koje su za mene društveno korisnije od domaćice usmjerene ka porodici. Čak bi rekla da crnogorsko društvo počiva na od zvaničnog posla oslobođenih žena, koje robuju gomili pritisaka, a najviše od onog da se tvojim poslom smatra baš sve jer nemaš tačno definisan posao. Dakle, ispada da su naši heroji nužno društveni robovi.

Ako su crnci i Crnogorci u mukotrpnom rudarskom iskopavanju poetski približeni, onda bez ikakve patetike i stilske figure treba povezati crnogorsku domaćicu i eksploatisanu crnu ženu. Dok su već rasno marginalizovane crne žene bijelim ženama čistile i bejbisitovale, dok se istovremeno najveći krik feminizma –  dakako onog najproblematičnijeg radikalnog –  slušao sa adresa bijelih žena, crne žene nad čijim položajem niko nije empatijski zastao, vodile su svoje višeslojne bitke, trpjele mnogostruke pritiske od kojih je ekonomski jedan od glavnih.
Dok su bijele srednjoklasne žene tražile jednake plate i iste uslove rada, pravo da se formalno izjednače sa muškarcima, crne žene su bile ne samo ispod muškaraca, nego daleko ispod bijelih feministkinja, koje stvarni klasni problem nijesu ni vidjele, jer im je klasa često bila stvar sopstvene, individualne udobnosti. 

Crnogorska domaćica, koja naizgled parazitira na plati svog muža, takođe je višestruko pritisnuta: samom činjenicom da je kući, a tu nema jasno definisanog posla, pa ni njegovog formalnog završetka, da se osjeća inferiorno jer nema svoj novac, dakle nema nikakvu mogućnost ekonomskog, a onda ni bio kog drugog odlučivanja, a dodatno, kao i crne žene, za druge žene u društvu koje su u boljem položaju je gotovo nevidljiva. To je podrazumijevani posao na kom počiva porodica, koja bi se jednim njenim *ne* raspala, ali ona nije u mogućnosti reći *ne* jer je ucijenjena i društveno obeshrabrena da takav svoj položaj definiše, a kamoli da ga modifikuje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f9d682e1-4c66-4981-9f54-6eb356b0c79f)
Birgit Jirgensen, Kecelja za domaćicu, 1975.{.caption} 

Ako zaposlena žena može zahtijevati podjelu poslova i vanjsku ispomoć u kući, domaćica ne može, jer joj se ne priznaje veći obim posla i porodični pritisak.
Nenaviknuta na to da se neko pohvali za kućni posao, da se bude zahvalan što neko stiže i da kuva i da obavlja sve poslove ili na to da je se ohrabri da nedajbože neki posao ne obavi ili odloži, Crnogorka u kuhinji je najopštije mjesto među svim mučeničkim. 
I to se transgeneracijski prenosi bez obzira na status i društvenu poziciju. 

Iako nemam porodični pritisak da svakodnevno obavljam uzaludan kućni posao, jer moj suprug druge stvari smatra prečim,  kad pogledam pošteno, duboko u sebi osjećam da je to zadatak koji moram obaviti jer će okolina biti razočarana ukoliko zbog pisanja teksta ne bude ručka. Da stvar bude gora – apstraktna okolina.  I nije to stvar samo mog intimnog osjećaja nego činjenice da se oduvijek od žene u Crnoj Gori očekuje da drži kuću, onda kad je nezaposlena, naučnica, ili prodavačica u marketu jednako, baš zbog toga što muškarac nema grižu savjesti ako ne usisa kuću i ne raširi veš, jer njemu može biti da se samo posveti jednom poslu i bude servisiran, očekujući da žena može stići sve i da, biće razočaran ako se to ne dogodi. 

**SAMOKAŽNJAVANJE**

Kao što crnogorski muškarac genetski nije naučen da osjeća sitnokućne poslove kao ozbiljne djelatnosti koje oduzimaju jednako vremena kao kopiranje ili slaganje artikala u piljari, on u najvećem broju slučaja nije naučen ni da prevaziđe svog oca koji je na žene gledao neodvojivo od kuhinje. I taman da završim misao, primorana sam je prekinuti jer moram da provjerim je li pile pečeno, moram oljuštiti krompir jer sve to neće uraditi niko drugi, šapuću mi pretkinje, jer su uslovi pod kojim žive crnogorske žene posebni i samo one u tome sa lakoćom plivaju. A produktivost, nauka, kulturno uzdizanje i autonomija na stend baj, iako to vrijeme neće doći nikad jer niko neće reći da je kućni posao uzaludan i manje vrijedan od nauke, a kako stići oboje?

Puna paradoksa, mazohizma, katkad i samokažnjavanja, pozicija žene u kući zanimljiva je društvena dijagnoza kojoj treba pridati dosta pažnje. Istovremeno dok liberalni kapitalizam spolja zavodi obaveznu podjelu poslova među polovima, koja se kao trend uvozi i izgleda dosta vještački, lakoća i prirodnost žene koja stoji nad šporetom još više brine. I nije stvar podjele posla, nego poštovanja i uviđanja da se nekad može i bez kuvanog ručka, da se može provesti vrijeme mnogo kreativnije i ljepše, mimo zakazanih ručkova i spiskova za kupovinu, jer je život više od dinstanja, a žena više od dobre domaćice. Kod nas postoji izreka da je neka žena toliko čista da joj se sa pločica može lizati. To je kriterij crnogorskih žena kad hvale drugu ženu, to je poraz našeg samopoštovanja, pa se nekad čini da patrijarhat počiva ne samo na muškarcu, nego i na odnosu žene prema drugoj ženi.

Hrvatske drugarice  iz organizacije fAKTIV prošle godine imale su sjajnu parolu za  osmomartovski protest – Štrajk na ulici, štrajk u kuhinji. 
Valjda kuhinja nekad postane revolucionarno mjesto!


Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.{.caption} 



Ako su crnci i Crnogorci u mukotrpnom rudarskom iskopavanju poetski približeni, onda bez ikakve patetike i stilske figure treba povezati crnogorsku domaćicu i eksploatisanu crnu ženu

mjerenje pritiska

Revolucija iz kuhinje

Stvaralačka putanja ovog kompozitora nikad nije bila ravna linija. Jedan od vodećih savremenih crnogorskih muzičara, Ivan Marović ne stvara da bi udovoljio tržištu. Stanuje u Berlinu, ali često svira u Crnoj Gori. Decenijama istražuje muziku, živi muziku unutar širokog opusa, počev od džeza, elektronike, preko muzike za film i pozorište, sve do velikih scenskih orkestracija.  

Osuđen na svestranost, multinstrumentalista poznat po *cross over* preletima i eksperimentu, krajem prošle godine je [objavio album](https://normalizuj.me/kultivator/bisamkiez-nocna-mora-za-miran-san) sa bendom Bisamkiez, kojim je nagovijestio da se kreće ka jednoj uzbudljivoj sintezi svojeg nemirnog kreativnog traganja.

**Kako je odlazak iz Crne Gore uticao na tvoj muzički put?**

Uticao je i pozitivno i negativno - u svakom slučaju ne baš onako kako sam se nadao. Suprotno mojim očekivanjima, u inostranstvu sam i poslije osam godina i dalje totalni stranac. Svojevremeno sam bio oduševljen Berlinom, moj davnašnji san je bio da živim tu i upijam prebogati muzički sadržaj grada. A sada, Berlinci mi mahom djeluju kao gomila klovnova i nafuranih pozera, čast izuzecima. Jedva čekam da ih ne gledam, pretvorio sam se u totalnog džangrizavog crnogorskog đeda. Ali ako ništa drugo, zbog nostalgije za kućom uobičajena depra koji isplivava iz svega što komponujem sada makar ima neko pokriće. Zvuči uvjerljivije.

**Kako ti izgleda crnogorska kulturna scena iz daljine? Vidiš li je, osjećaš li je?**

Mislim da crnogorskoj sceni ne fali talentovanih i kreativnih autora i bendova, nego nešto drugo. Dosta dobre nove muzike je izašlo, ali izdvojio bih “Pojačano prisustvo”. Oni imaju to nešto u izvedbi što fali i meni i mnogima, a to je nekakav manjak blama. To je možda zbog toga što su u taj projekat uključeni i glumci, njima je to u opisu radnog mjesta, ne možeš bit inhibiran i glumac. Pritom materijal ne mora da bude ništa kontroverzno niti šokantno, što god da je, treba ga samo iznijeti sa tom distancom prema palanci, sa tom slobodom. Mogli bi muzičari malo da se ugledaju tu na glumce, makar po tom pitanju. Ukratko, CG sceni fali bestidnosti.

**A kako ti izgleda berlinska scena izbliza, vidiš li je, osjećaš li je?**

Vidim je kao turista, jer sam, kao što rekoh, ovdje i dalje turista. Nisam dio nje, i pomirio sam se sa tim da nikad neću ni biti. Ali, nije da nemam ništa od Berlina, slušao sam neke vrlo dobre koncerte i prisustvovao dešavanjima kakvih definitivno nema u Crnoj Gori. 

**Otišao si iz Crne Gore kao eksperimentator, onda si jedno vrijeme okupio bend klasičnijeg jazz repertoara. Posljednji album je neka vrsta fuzije koju je teško svrstati u žanr, kako bi ga ti okarakterisao?**

Prolazio sam, kao i svako, kroz kojekakve faze i identifikacije sa ovim ili onim. Mislim da je poslijednji album, koji sam objavio pod imenom Bisamkiez, talog svih tih faza kroz koje sam prolazio. Iz tog taloga je niklo nešto, što i pored svih žanrovskih šaranja, i dalje ima neki zajednički sadržalac, čini mi se.

**Muče li te uopšte žanrovske podjele u muzici? Čemu one zapravo služe?**

Žanrovi u muzici su izraz supkulture kojoj pripadaju, tako da je za očekivati da postoje tabori. Svaki žanr prati neki van-muzički narativ koji je plod vremena u kojem je nastao. Odnosno, žanrovi imaju neku priču, za koju se ljudi zalijepe. Čuo je svako one floskule tipa “R’n’R je način života” “Džez je način života” itd, i tome shodnu modu i stav. 

Mene sve to danas ne dotiče naročito, nisam ni prvi ni jedini koji muzici postupa “post-žanrovski”, da se tako izrazim. Mada, može ponekad biti iritirajuća nečija potreba da te po svaku cijenu svrsta u neku konkretnu fioku, bez koje nije u stanju da uopšte percipira to što napraviš. Nije mu jasno iz koje “priče” dolazim, koji tabor zastupam, i zato ne može da čuje o čemu se tu uopšte radi. 

**Koja je uloga umjetničke muzike danas?**

Da citiram jednog profesora teorije muzike, kojeg pratim na društvenim mrežama: 
“I love listening to art music. After I’m done, I get in my vehicle car and eat a food burger”…

**Prije dvije godine si na jednoj platformi objavio noćne improvizacije na električnom klaviru. Slobodna asocijativna muzika za odabrane slušaoce. Je li to duhovno traganje, razgovor, molitva?**

Stvarno se nisam nadao da će taj album biti na dnevnom redu… To je intimno bilježenje mog toka svijesti na instrumentu sa kojim sam najviše na ti, dakle na klaviru. Samim tim, nije baš za svakoga. Ne u smislu da je to nešto što zahtijeva nekakvu posebnu intelektualnu ili ne znam kakvu pozadinu, ili što je to neka “elitna” umjetnost, daleko bilo, nego zato što generalno takva svirka, ta potpuno slobodna improvizacija zahtijeva poseban pristup slušanju koji je suštinski različit od slušanja muzike koja ima jasnu formu. Kao što postoje vrste izraza, postoje i vrste slušanja, otprilike. Taj žanr traži posebno raspoloženje, isto takav slobodni tok svijesti koji ne pamti šta je bilo i ne pretpostavlja šta dolazi, kao što smo navikli kad slušamo većinu muzike. Što će reći, ni ja sam ne mogu to uvijek da slušam. Niti bi od svojih uradaka to bilo prvo što bi nekome preporučio za slušanje. Zato taj album nisam ni promovisao, ali eto ga na internetu, pa ko nabasa.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48ed7f9b-1089-46e3-b9a2-cbf0923c301d)
Foto: Fiat-Montenegro.org{.caption}

**Požališ li nekad što si tako raznovrstan u izrazu?**

Požalim u jednom smislu - što utvrđuje nedostižnost mog sna - da živim i privređujem isključivo od onoga što volim da radim. Da me neko pogrešno ne shvati, nisu pare razlog zbog čega radim razne stvari, nego to što radim razne stvari znači da se ni za jedan projekat ne vežem dovoljno čvrsto da bi eventualno ostvario njegov puni potencijal, što između ostalog znači da bi to moglo biti nešto i od čega živim. 

**Nakon nagrade za muziku na Otranto filmskom festivalu u Italiji, je li bilo ponuda za rad? Kako pristupaš filmskoj muzici, jesi li komponovao na osnovu scenarija, ili si gledao neke djelove filma?**

Ima ponuda za nove projekte, ali mislim da to ne mora biti direktna poslijedica toga što sam “nagrađivani kompozitor”. Zovu me ljudi koji me znaju i od ranije, i koji bi me zvali i bez te nagrade. Što se tiče filma, radim uglavnom sa već izmontiranim materijalom, ili sa verzijom montaže koja mi pruža dovoljno informacija da mogu da radim svoj dio posla. Dešavalo sa da komponujem muziku za neke pozorišne predstave samo na osnovu scenarija, ali za film uvijek imam vizuelni predložak. Gledam film i čačkam po instrumentu dok muzika ne prestane da smeta slici, tad znam da sam na dobrom tragu.

**Radio si velike orkestracije “Kotor 1979” (2019), Iskra besamrtna (2013). Od tada nije bilo sličnih projekata. Zašto?**

Pa, bila je još jedna porudžbina Kotor Arta, doduše za duvački kvintet, nije u pitanju orkestar. Što se toga tiče, ne mogu da se požalim da nedostatak angažmana, kakva je situacija sa tom vrstom muzike u Crnoj Gori, a i šire, nas nekoliko kompozitora može da se pohvali količinom izvođenja i porudžbina koje imamo.

**Zar ne bi bilo dobro biti socijalistički kompozitor kome država stalno naručuje grandiozne orkestracije?**

Mislim da se Šostakovič ne bi baš složio s tim… On je, kad smo kod toga, imao porudžbine od države koja je zahtijevala strogi soc-realizam, a paralelno sa tim je krio u fioci muziku koja je njegov lični izraz, jer da je to došlo do vlasti, bio bi optužen za “formalizam” i završio u gulagu. 
No ajde da ne uzimam samo ekstremne primjere iz Sovjetskog Saveza - lijepo bi bilo, doista, da država ozbiljno shvata umjetnost i njenu društvenu ulogu kako je to znalo biti u nekim socijalističkim društvima, i da pruža institucionalnu podršku autorima. 

Ali vrlo često, bez obzira koja je vladajuća idologija u nekoj državi u datom trenutku, pomoć države umjetnicima dođe sa nekim implicitnim ili otvorenim očekivanjima koja umjetnika ograničavaju, ili njegov rad kasnije politizuju na način koji nije nužno u skladu sa umjetnikovim ubjeđenjima. Pričam iz iskustva.

**Kad stvaraš unutar zadatog predloška, koristiš li nemuzička istraživanja, dokumenta, istorijske izvore, fotografije, kako bi se doveo do stvaralačkog vrenja, ili je prostor rada isključivo muzički?**

Više ovo drugo. Doduše, do sada nisam imao puno radnih zadataka zbog kojeg bi ulaženje u van-muzička istraživanja naročito doprinijelo muzici i njenoj ulozi u projektu. Ti u tamo sam koristio neke muzičke citate koji bi trebalo da asociraju na vrijeme i mjesto ili teme kojima se film ili predstava bavi, što je postupak koji naravno mora uključivati informisanost o nemuzičkom kontekstu djela, ali generalno, više se bavim traženjem odgovarajuće boje i emocije.

**Nedavno je kompozitorka Jocelyn Pook takođe po narudžbi snimila album "Drawing life: Remembering Terezin" u kome je [semplovala glasove](https://youtu.be/ZbHOcYiDoGM?si=Fh5rro71i1f2K-ZM) ljudi koji su prošli nacističke logore. Nasnimljeni glasovi mogu biti moćno izražajno sredstvo, jer spajaju muziku, istoriju, tehniku, antropologiju.** 

Nisam slušao, hvala ti na preporuci. To me podsjeća na jednu stariju kompoziciju Steve Reich-a koju jako volim - “Different Trains”. Reich je tu takođe koristio snimke Jevreja koji govore o holokaustu, i intonacija njihovih glasova mu je bila melodijska i ritmička osnova za gudački kvartet koji prati te snimke. 

Uglavnom, takvi postupci, korištenje snimaka, semplova govora itd. definitvno mogu ostaviti jak utisak. Ali istovremeno stupaju na klizav teren, i time zahtijevaju određenu pažnju, da ne kažem vještinu, da to na kraju ne bude polu-svareni “gimmick” nego smislena sinergija muzike i ljudskog glasa, koji u ovom slučaju nije ni pjevanje ni recitacija, nego dokument. Što znači, to nosi istu problematiku kao i svaka druga umjetnička upotreba dokumenata, pored balasta asocijacija koji ljudski glas daje u muzičkom kontekstu. Reich, na primjer, je tome pristupio smisleno i opravdano - jer kad je u pitanju svjedočenje o traumi, boja i intonacija ljudskog glasa govori jednako, ako ne i više nego same riječi.

Drugi primjer i drugi pristup koji mi pada na pamet je jedan youtuber, André Antunes se zove, metal gitarista koji nasnimava muziku preko viralnih klipova. Ima jedan video njegov, gdje je nasnimio metal rifove preko snimka neke lude tetke iz Amerike koja se dere u kameru “WE ARE LOSING OUR DEMOCRACY!” i tome slično, ali sa takvim bijesom i nabojem u glasu da bi se Zack de la Rocha postidio, i to je sigurno najbolja metal stvar koju sam ikad čuo. Jer to nije neki dobar performans, nego pravi bijes.  

**Misliš li da se muzika jezika gubi, čuješ li promjenu našeg jezika pod uticajem engleskog govora, tehnološkog ubrzanja i sličnih faktora?**

Mislim da nas od bilo kakve bitne promjene toga tipa čuva naša zatucanost. Srećom dovoljno zaostajemo za svijetom da nas uglavnom mimoilazi i tehnokratsko preseravanje i anglo-američka kulturna hegemonija… No, cinizam na stranu - ukoliko i ima promjene, to nije uvijek razlog za lamentiranje. Tako ponekad prosto kultura funkcioniše. 

Često se sjetim jednog predavanja iz etnomuzikologije, kod divnog prof. Dragoslava Devića, kada nam je pokazao primjer uticaja muzike sa radija na neki folklorni trubački orkestar, tamo iz 60-ih godina, konkretno, to je bila muzika iz špice za vijesti u podne, čije muzičke motive koji su trubači svjesno ili nesvjesno unosili u svoj vokabular. I što je tu prelijepo, niko od tih trubača tu nije vidio problem sa “modernizacijom” svog zvuka pod uticajem tehnologije, kao što bi im neko to mogao prigovoriti, kao neku profanizaciju tradicije, to je prosto oponašanje onoga što čuju u neposrednoj svakodnevici, kao što je to uvijek bio slučaj godinama i decenijama unazad. Tehnologija ima svojih negativnih uticaja na kulturu, ali sve dok je promjena organska i nije isforsirana kapitalom, ja nemam problem. Mislim, malo toga danas nije poslijedica kretanja kapitala, ali možemo makar ove indirektne slučajeve izuzeti iz kritike. 

**Postoji li šansa za novi proboj tzv. balkanskog zvuka u svijetu. Da li prosječni zapadni slušalac prepoznaje muzički Balkan?**

Nisam siguran. Ono što najbolje prolazi je neki balkanski folklor, kao što se može vidjeti na primjeru Bregovića. Mi ostali koji hoćemo iz Istočne Evrope da prodajemo zapadnu muziku zapadnjacima, možemo samo da se nadamo neznanju publike odakle dolazimo…

**Koji je posljednji krik berlinske muzičke mode za ljeto-jesen 2024?**

Ima previše svega za svaku ciljnu grupu, tako da je malo teže reći. Mada, mislim da je i sada kao i ranije, DJ-elektronika i klupska scena ono što je dominantno u Berlinu. A to me ne zanima pretjerano. Srećom, grad je dovoljno veliki da svaki pravac ima kritičnu masu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/ILHmMGESLbo?si=Hq37b8IWl0aJ-mAa" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Šta je danas svježe i avangardno? Biti akustičan, bos i izvoran, ili koristiti procesore i sintetičke zvukove, audio gadžete i VR cvikere?**

Ne mogu da zamislim danas nikakvu avangardu, to jest, bilo kakav rad koji bi potpao pod tu definiciju u strogom smislu. Uzmi danas najekstremnije performanse, najneslušljiviji sintetički *electro-noise*, i vidjećeš da je to neko već radio prije 60 godina. I ako bi neko htio da bude alternativa tome, vraćajući se na, što kažeš, golu i bosu akustičnu svirku, to može biti svježe u odnosu na ovo, ali nije avangarda iz istih gorenavedenih razloga. Avangarda uključuje protest ali i novinu. Svojevrsnu revoluciju, pa neka je i na ne znam kako maloj skali. 

Sve češće nailazim na stav da je je AI muzika budućnost umjetničkog izraza. Ko zna, možda i jeste. Ali ja sam skeptičan prema estetici koju mi prodaje tehnokratska klasa, jer, između ostalog, ne postoji *top-to-bottom* revolucija ni evolucija.

**Pop muzika je stari muzički hegemon. Nekad joj je je glavno oružje bila melodija, a danas je ritam. Uz to i postproducija, autotune, AMSR i ostali hipnotički alati. Šta misliš o ovoj tendenciji?**

Tehnologija je oduvijek bila u sprezi sa muzičkom produkcijom, a svakoj tehnologiji se proizvod prilagođava, i obrnuto. Taj obostrani uticaj ne mora uvijek da bude negativan. Ni naglasak na melodiju, ni naglasak na ritam nije nužno ni mana ni vrlina uticaja tehnologije, ili manjka istog, prosto, ako je neko dobar u svom poslu, savremene tendencije mu neće odmoći. 

Uglavnom, nisam ni tehnofil ni tehnofob, mada kad smo kod toga, podvlačim crtu tamo gdje se tehnologija koristi ne kao kreativno sredstvo, ili olakšica-prečica, što da ne, nego kao šminka koja treba od pojedinaca čija je želja da budu umjetnici obrnuto srazmjerna njihovom talentu, da od njih napravi pjevače ili autore. Možda sam malo buržuj po tom pitanju, ali mislim da je talenat neka vrijednost koju treba čuvati, iako se danas da uspješno simulirati, i ta simulacija je dostupna svima koji mogu da plate.

**Jesi li ikad probao da pišeš pop kompozicije i svoj talent unovčiš na jedan tako logičan način?** 

Jesam, i to je bio fijasko. Pokušavao sam da se prodam u nekoliko navrata, ali ono što je smatram “komercijalom “ prosječni kozument čuje kao nekakav džez, i u ovom slučaju, konzument kao kupac ima pravo, iako to definitivno nije bio džez. U svakom slučaju, nije mi upalilo. Šta da se radi, ne slušam dovoljno komercijalu da bih znao šta je hit.

**Na čemu trenutno radiš sa najviše žara?**

Spremam materijal za novi album Bisamkiez-a. Ako uspijem da ga snimim, to će biti moj prvi drugi album sa nekim projektom ikad. Svi moji bendovi bi po pravilu snimili debi album, i onda bi se pregrupisali u neki novi projekat pod novim imenom. Nadasve neozbiljno. Nikad sreće od mene… Ne znam zašto uopšte dajem intervjue.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Sve češće nailazim na stav da je je AI muzika budućnost umjetničkog izraza. Ko zna, možda i jeste. Ali ja sam skeptičan prema estetici koju mi prodaje tehnokratska klasa, kaže Ivan Marović u razgovoru za Normalizuj

berlin-podgorica

Marović: Crnogorskoj sceni fali bestidnosti

Kad sam zakoračila na glavnu ulicu, a slučajno je Peta avenija bila prva na koju sam stupila po izlasku iz metroa, pomislila sam da su te zgrade velike zvijeri sa bezbroj malih zuba, visokih prozora koji se ne otvaraju da očajnici ne skoče. 

Pretjerujem, naravno, prvi utisak nije krenuo u tom pravcu - zapravo sam čekala da se među tim neboderima desi nešto što se na drugom kraju svijeta, tamo odakle sam i đe pripradam ne može vidjeti. U iščekivanju da me na svakom uglu sretnu fascinante slike i utisci koji se prepričavaju i zbog kojih se za ovim gradom čezne i pati, potisnula sam svoj evropocentrični, socijalistički duh i prepustila se da me Njujork vodi. 

Upravo sam bila stigla sa američkog Srednjeg Zapada gdje na ulicama Sinsinatija i Kolumbusa osim beskućnika i duševnih bolesnika niko ne hoda. Opsjednuti ciljem i rasporedom koji postaje veći od života, sve dok ga ne potisne, pa se čini da život više ne postoji, žitelji ovih gradova plaše se ulice, hodanja i spontanog okreta u neplanirano. Tek u nekoliko parkova i kampusa spazila sam ljudska bića, kao bačena iz neke estetske dokolice među stabla i žbunove. Sve ostalo uzduž i poprijeko gradskih jezgara djelovalo je podvrgnuto nekoj mehaničkog strukturi strogog sata i dnevnog rasporeda. U takvom svijetu samo neuspješan jadnik spontano luta i pušta da ga dan iznenadi; u svijetu ulica Midvesta učinilo mi se da je svako iznenađenje propast, a da se život mjeri duboko proučenim banalnostima koje mapiraju radni tempo i dokolicu, do nivoa kad ljudi sa svojih lica speru i posljednji trag zadovoljstva i sahrane ga u čuvenom američkom osmjehu. 
 
Za razliku od dosadnih crveno-sivih gradova unutrašnjosti, ulice Njujorka vrište i pulsiraju u zvuku sirena i kočnica baš kao na filmu. Parkovi su predah: na jednom uglu saksofonista, prati ga bubnjar za kojeg u pauzi između pjesama shvatam da ga i ne poznaje, spontano su se našli i zasvirali, jer to umjetnicima može biti. Nekoliko klupa dalje, u presahloj fontani mlađarija se takmiči ko bolje rola skejt, i sve poprima obrise idile, tvoje je samo da sjedneš, posmatraš i na miru žvaćeš sendvič od deset dolara.

Ni za trenutak nisam pomislila da je to život, da je to obećana zemlja, ili makar mogućnost nekog poglavlja koje se ne može realizovati niđe drugo. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti. 

Dan uoči povratka kući ušla sam u poznatu robnu kuću, nekakav američki Beko, manje da bi me zapljusnuo modni val velikog grada, više da bih prijateljima kupila poneku sitnicu.  Avaj, nikakvog drugog vala sem stida i očajanja nijesam osjetila. Taman je otkucalo deset i robna kuća se otvorila, stupila sam na sporedna vrata i našla se tačno preko puta glavnog ulaza kojim je navalila masa kupaca, dok su radnice iz butika okupljene u špalir aplaudirale. Izvadila sam telefon i snimala, jutarnji kupci bili su sve ravnodušniji, aplauzi sve jači.  Nije izgledalo da se obilježava neki posebni dan ljudi sa posebnim potrebama, nije to bilo crveno slovo niti crni petak, tek obično jutro u kojem radnice servilno pokazuju kupcima da su oni glavni. U tom poniženju i dehumaniziranju one su se smijale po taktu aplauza koji se završio, osmjesi su nestali sa lica, a radnice nastavile da slažu i premještaju robu kao da ništa od toga nije stvarno. 

<iframe src="https://www.facebook.com/plugins/video.php?height=314&href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2F100009218058157%2Fvideos%2F2292992567569491%2F&show_text=false&width=560&t=0" width="560" height="314" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowfullscreen="true" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; picture-in-picture; web-share" allowFullScreen="true"></iframe>

Čemu sva ta predstava, nisam se usudila da pitam, izašla sam i krenula ka lijepom parku koji podsjeća na pariske parkove, pomislila sam da se ovo ne može desiti u Evropi, uzdahnula i sjela na klupu kao u pauzi neke bitke. 

Niko te radnice nije ni pogledao dok su pljeskale, pored njih se prolazilo kao pored isprane reklame za salon namještaja, što je performansu dalo posebnu notu očaja. Ljudi jedni druge ne mogu prepoznati kad ih rasporediš u dva reda izloga, funkcionalizuješ i pretvoriš u simbol, pozu i odsutnost. Vjerujem da ni današnja prodavačica kad sjutra uđe u kakav tržni centar đe joj aplaudiraju druge radnice, neće shvatiti da je to ona od juče, nego će pomisliti da je to nečiji posao, radno vrijeme koje joj pripada i od koga jede, i u tome neće vidjeti ništa loše. Sistem tvrdi da je sve po zasluzi, pa i poniženje u otuđenom svijetu u kojem američko iskustvo ubjedljivo prednjači. Zato će svaka od tih radnica teško doživjeti razumijevanje u zajedništvu i  radni vijek osviješćen u empatiji i pogledu. 

A ljudski pogled, to je ono što cijeloj sceni nedostaje. Osjećajna veza između ljudi koja se ukaže rijetko na ulici, a u savremenoj umjetnosti još ređe. Ipak, ponekad se dogodi. 

Po povratku kući, na sigurnoj teritoriji ekrana i dnevne udobnosti garsonjere u centru Podgorice, lijenim skrolom prešla sam nagrađene radove ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala. Tako sam naišla na djelo umjetnice Doruntine Kastrati koja je od čelika izvela figure nalik ljuskama od oraha u koje se može ući i pustiti glas. 

U gradu Prizrenu gdje je umjetnica rođena, žene prave turske slastice uglavnom stojeći u loše uređenim radnim prostorima, pa svaka treća mora da ugradi vještačko koljeno. Metalni implanti u koljenima tragovi su dugih sati rada za jadnu platu, piše u opisu izložbe [The Echoing Silences of Metal and Skin](https://2024.pavilionofkosovo.com/). Kosovski paviljon mi je još bunovnoj od džet-lega i Amerike ponudio nadu da još neko vidi, da još neko brine i osjeća. 

Dirigovani aplauz prodavačica sa Pete avenije i metalna škripa koljena prizrenskih radnica, sve je to jedna realnost, strašan zvuk poniženja na koje olako pristajemo. 



Ni za trenutak nisam pomislila da je to obećana zemlja. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti 

američka priča

Može aplauz na Petoj aveniji? Neka, hvala

Ne čini mi se da je priča o uspjehu muškarca na račun snažne žene istinita. Možda zato što uspjeh djeluje kao relativna stvar, a slava uvijek ne znači sreću. No, ako je i u određenom smislu istinita, svakako nije podstrek ženama, niti u toj priči ima slobodarske dimenzije. Dati ženi apstraktnu ulogu snage, držanja doma i porodice, takođe je instrumentalizacija. 

Shvatila sam da moja priča o ženi i napretku mora poći od crnogorske žene i da svaki put treba ponovo isticati da je Crnogorka najveća žrtva patrijarhalnog sistema, najsvjetliji primjer pogubnosti vjerovanja da uspjeh stoji na njenoj snazi, iz kojeg je samo dobila ulogu žrtve i poređenje sa nosećim stubom kuće. 

Ništa više naše babe, a često ni majke nijesu viđele od tog pasivnog položaja. On je naučen i prenosi se sa koljena na koljeno, kao kakva sveta priča, a u stvari je sveta odanost patnji i mitologizacija žrtve kakva bi zapanjila i starog dobrog Mišoa (Henri Michaux 1899 – 1984), francuskog cinika koji je sa putovanja iz Azije donio najljepše i najradikalnije zabilješke o kulturološkim karakteristikama nekoliko azijskih naroda.

Mišoova žena Marie-Louise Ferdiere umrla je 1948. od teških opekotina zadobjenih nakon što je samoj sebi slučajno zapalila spavaćicu. Nakon toga, Mišo je objavio zbirku pjesama Opet nas dvoje (Nous Deux Encore), počeo da eksperimentiše sa drogama i postao jedan od najpoznatijih francuskih i belgijskih pjesnika prošlog stoljeća. Da li je kakav Crnogorac potaknut svojom ženom postao pjesnik, moguće, samo se ta inicijalna inspiracija raspukla u opšte mjesto, zabila u kućne elemente i šerpe od rostfraja iz kojih malo koja Crnogorka izlazi, nerijetko ponosna što je ograničena, sa jedne strane duhom pretkinja koje nijesu spomenule da treba bolje, sa druge strane voljom muža koji svetu tajnu pokornosti prenosi sa majke na ženu, sa iste one majke koju niti jedan obožavani sin nije spasio ropstva kao najtežeg oblika slave. Rob porodice, najveći kompliment nahijske Crne Gore.

Obje moje babe sahranjene su u crnogorskoj nošnji, o tome se mnogo nije govorilo, to se podrazumijevalo i možda je to jedina stvar koje su te mučenice, suštinske glave porodica mogle da zahtijevaju, da zatraže i da na njima insistiraju. Nema to veze sa zemljom, nacijom, patriotizmom, nisu one znale ni za kakvu drugu domovinu osim tog krša, kao što nisu ni osvijestile da samo nekoliko desetina kilometara od njih, nekad i manje, postoje žene koje se još prije dvadesetih ne umotaju u crne krpe za kakvim daljim rođakom. 

Nije se baba stigla zapitati da li postoji svijet drugačiji od onoga u kome vas ni djeca ni unučad ne zapamte drugačije nego kao zabrađenu crnilom koje vrijeme ne ispira. Navika je čudo a muke rijetko fali, pa se crnina odomaćila toliko da sam kao dijete sa čuđenjem gledala kako baba raspušta i češlja dugu sijedu kosu, meće je u dvije pravilne pletenice koje se na vrhu glave mimoilaze, i taman da baba podigne pogled i da vidim bolje taj prizor, crna krpa je već stavljena, da glava ne osramoti korotu.

Patnja se nosila kao ordenje, simbolično i suštinski, odjeća je komunicirala, i zamišljam kako su se u mimohodu te crnine prepoznavale, saosjećale i razumjele, bez ijedne riječi, jer riječ je u Crnogorke bila ograničena. Moglo se pričati o svemu, ali se o osjećanjima nije često govorilo. Mogla je prekoriti snahu ili jetrvu za kakvu štetu u nastanku, braniti zeta od ćerkine patnje, radovati se gostima i obrtati kutlačom do beskraja, ali o samoj se patnji nije govorilo, tu su emocije bile zatočene, kao zvijer koja bi jednom puštena sve progutala.

Kakav je to paradoks, da žene koje zrače tamom ne govore o njoj; je li to neko prastaro prokletstvo da se potiskuje i čuva, da se taji i da se onda to nikad raspetljano breme nesvjesno prenosi na sljedeće koljeno, kao klupko tišine i samozatajnog očekivanja da će se u svijet ići sa osmjehom, a sebe okameniti, što se kod nas jako cijeni. Nije to neiskrenost koliko naučena žrtva i trpljenje na koje se ni najrođenijem ne smiješ požaliti da ne bi pokazala slabost. Pokazati se u svojoj muci, odčepiti taj čir razgovorom, olakšati sebi, nije Crnogorcima bogzna kako bilo blisko - Crnogorcu iz sujete i junaštva iza koga i za čiju korist je krio sramotni čin patnje, Crnogorki iz snage. 

Ni od junaštva, ni od snage, kao glavnih mitova u svakoj crnogorskoj porodici, niko nije imao koristi, jer su nas naučili da se pretvaramo, da izgaramo za lažni ugled, za komšijsko mišljenje i to nas danas koči, ne samo da budemo iskreni, nego da budemo sretni, taman kao kakve potomke robova, koji kad žive pristojno osjećaju da izdaju pretke, kao da se ogriješe o njih svaki put kad su srećni, jer je jedino hladno podnošenje potvrda te međugeneracijske kopče. A kopča je preko košulje zagrizla duboko u meso, i teško se skida, nikad ne popušta. 


Obje moje babe sahranjene su u crnogorskoj nošnji, o tome se mnogo nije govorilo, to se podrazumijevalo i možda je to jedina stvar koje su te mučenice, suštinske glave porodica mogle da zahtijevaju

krvna veza

Sahranjene u narodnoj nošnji

Sa umjetnicom i pijanistkinjom Marijom Mitrović aka mariesoundsystem razgovarali smo o savremenoj i angažovanoj muzici, o problemu muzičkog obrazovanja i zvukovima svakodnevice. 

Mitrović je posvećena izvođenju klavirskog repertoara druge polovine 20. i prve decenije 21. vijeka, stalna je članica slovenačkog ansambla Stère koji djeluje na polju savremene klasične muzike. Eklektičnost njenog umjetničkog djelovanja uglavnom privlači pažnju šire publike jer stvara pozorišnu i filmsku muziku, nastupa kao muzikolog, multimedijalna umjetnica i pedagog.

Marija podvlači ono što je kompozitor John Cage često pominjao, a to je "rođenje slušaoca".

"Mislim da često zaboravimo da slušamo, sagovornika, okolinu, prirodu... To je ono što se trudim da intenzivno posmatram, govorim i mislim, i naravno slušam. Slušanje dakle nije pasivno, nego treba biti sve vrijeme prisutan."

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/oUpcZmPjU9M?si=gdvHiv5kg19Uw36B" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

"Čvrsto vjerujem da se dešava neka tiha revolucija u ovim našim malim studijima, baš zbog drugačijeg pristupa slušanju, kaže Mitrović i napominje da je vrijeme šokiranja publike prošlo, te da publici treba ponuditi nešto lijepo, kao ultimantivni odgovor na raspadajuću realnost.





Vrijeme šokiranja publike je prošlo, publici treba ponuditi nešto lijepo, kaže kompozitorka Marija Mitrović

o novoj muzici

Tiha revolucija dešava se u našim malim studijima

Ima nešto od očaja u šopingu, a još više u gomilanju i želji za kupovinom konfekcije. Ne znam je li gore gomilati pristupačne brendove za koje već decenijama znamo da eksploatišu jeftinu radnu snagu na drugom kraju svijeta ili dati pare dizajnerima, podržati male biznise koji dobavljaju bolje štofove, plaćaju pošteno šnajderaj, ali najjeftinija stvar im bude pola prosječne crnogorske plate. Kakav moralni stav čovjek može zauzeti, a nema novca ni za jedan, *that is the question*.

Prošlo je vrijeme Beka, Jugoeksporta, Ateksa i Mure, gdje je i radnička klasa, budući pošteno plaćena za svoj teški rad mogla naći sebi dobar sako ili kožnu torbu. Moj otac u ormaru čuva starinski sako – takvog kvaliteta više nema, veli, jedino ga dematuje nekoliko pečata upornog moljca. *To nije do proizvođača*, kaže tata. Od njegove stare Jugoslavije svijet se ipak stoput promijenio, iz mirisa naftalina i starih plakarskih fetiša stigli smo do kraljice Zare, svih njenih skupih i jeftinih verzija iza kojih stoji isti vlasnik.

Španac Amansio Ortega, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Od fast fashiona do premium brenova, od kolekcije namijenjene svima, do one limitirane za posebno rafinirane ukuse, sve to nudi ovaj bogatun, iako mu se u zadnje vrijeme omaklo nekoliko skandala oko zloupotrebe djece i spornih reklama povezanih sa palestinskim žrtvama. Ali svi ti skandali,  kolekcije i krojevi, cijene i kvalitet nekako pogode jadno čeljade naglo, pa se tako naglo i zaborave u prazničnim sniženjima koja u Podgorici traju makar koliko časni post. Široke je ruke Ortega, čašćava sniženjima Podgoričanke i Podgoričane, posjetioce i turiste od Nikoljdana do preko „srpske“ nove godine, ofingeri su stalno puni, sve je skoro pa džabe, samo treba razgrnuti, izboriti se za svoj komad, a onda se pobjedonosno progurati do kase. 

Mnogi izlaze iz šoping centra kao da su kupili stil, a ne samo bezbroj krpica za kraj zime i početak narodnog ljeta. Sve ovo znam, jer sam upravo posjetila nekadašnju Deltu – sadašnji Big fešn, potrošački željna nove kolekcije i malo ženske utjehe, kojoj se ipak suprostavljam  hodajući po prodavnici, ne dirajući ništa, gledajući pečatno i zgroženo u žene koje sa ofingera vade pantalone pa ih samo bace dolje. Postpraznično je doba, svi su opušteni i podnapiti, ležerni i zašto ne reći pomalo aljkavi.  

Ulazim u Zaru, stupam na tron modnog doživljaja, osvrćem se i zamalo da uskliknem „Koliko stvari koje mi ne trebaju“, ali to kažem u sebi i svakako me obuzme neka sokratovska milina, plus grešni osjećaj nadmoći. Posmatram radnicu, moli probače što čekaju ispred kabina da se malo pomjere, da drugi mogu da izađu; vidim ženu koja obara vješalicu ne i  osvrće se. Kažem „gospođo!“, dižem obrvu, pokazujem pokretom glave na vješalicu i uživam u dugoj sekundi, ali žena je već na drugom kraju radnje gdje piše sakoi 19,99. Mjerka jedan rozi komad, dok ja podižem vješalicu i jedva čekam da ispričam mužu o tuđoj drskosti i mom strašnom moralnom podvigu. 

Ramišljam da snimam ljude, ali to je valjda protivzakonito, ipak, dvoumim se, jer mi niko neće vjerovati kad ispričam kako dame i gospođetine ponašaju dok hrle ka novom autfitu za petak veče, koji, iz pouzdanih izvora saznajem, ponekad nose sa etiketom, pa sjutradan vraćaju i dobiju pare nazad. Oprostićete mi blagi rodni fokus, ali to objašnjava tragove karmina, slojeve pudera po kragnama haljina i bijelih rolki i ko zna kakvih tečnosti tu ima, pa nije čudo da se onomad i šuga pojavila. Zara Podgorica je mjesto susreta siromašnih i bogatih, svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama, a potrebe su iste i nevelike, pa se u centru šoping mola zbiva jedna socijalistička utopija, gdje se jednakost razvnomjerno rasporedjuje u deset metara dugom redu do kase.

Zašto smo ujedinjeni i jednaki samo u stvarima koje su pogrešne i nedostojne jednakosti, zašto nije moguće biti jednak u redu za ostvarivanje važnih prava, dobijanju prilike ili samoostvarenja? 
Privid jednakosti tamo đe jednakost zapravo ne znači ništa - to je problem našeg doba. Visoku dostupnost stvari prati nedostupnost jednakih šansi, a to što tržište dopušta lažne mogućnosti za kratku jednakost samo ukazuje na to koliko je ona nedostupna i van tržišnog interesa. Ali u Zari, toj uravnilovki, ovih dana sve se čini drukčijim, dok Ortega gazi u novu godinu u kojoj će opet biti u vrhu nabogatijih ljudi na svijetu. Ali o tom potom, nakon što kupim još jednu suknju na sniženju.


Zara Podgorica je mjesto susreta siromašnih i bogatih, svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama