Otac prosto voli da ponavlja te priče, iako ih svi oko njega znaju napamet. Kombinat aluminijuma, zlatno doba, kolege, fiat poljak kupljen od plate, dnevnice, norme, ko je izabran za najboljeg radnika, kako je umjesto na džudo prvenstvo pošao da radi kao električar u Irak... Za pojam sedmogodišnje djevojčice "Svetlost" iz Beograda postala je simbol djetinjstva jak poput baklje na olimpijskim igrama, podsjećanje da i snažnom divu može zasuziti oko. Na odlasku su mu rekli: „Ako ikad ostaneš bez leba, ovdje te čeka mjesto “. Ta je rečenica ostala najdublje ušteman kabal u radnoj biografiji mog oca, VKV elekričara.

Nije lako zaboraviti sve te priče o suzama i znoju, vremenu kad se cijenio radnik i kad je firma garantovala da možeš sagraditi kuću, izdržavati đecu i imati ljetovanje. O tome se vazda slušalo sa pažnjom, divljenjem i emocijom. Taman sam završavala srednju školu i upisivala fakultet kad mi je postalo jasno ne samo da nikad neću zaraditi kuću, nego da se neću ni zaposliti. Tako je i bilo. Nekoliko desetina oglasa, užih izbora i bijesnih psovki. Više puta sam učestovala u farsi, partijskoj zabavi za lojalne, u kojoj su se smjenjivali gluma i muka, a koja me natjerala da prezrem ne samo partiju i državu, već i traženje stalnog posla.

Počeo je Kovid i shvatili smo da se može raditi od kuće. Poslovi su prirodno ušetali u domove, radno vrijeme postalo je neograničeno, razvučeno kroz svaku poru porodičnog života, sve do rastakanja onog što učeni ljudi označavaju kao najvažniji dio kreativne potrebe čovjekove – slobodnog vremena.

Na stranu što se pjevajući pristalo na taj blagosloveni rad od kuće i što se prvobitni osjećaj slobode za mnoge brzo pretvorio u suprotnost. Dogodilo se da je nevidljiva ruka tržišta rada sve tako lijepo udesila pa se izgubila jasna granica između posla i privatnog života. Radno vrijeme je postalo relativna kategorija, a radna prava neprimjenjiva u uslovima za koje se nije znalo da mogu postojati. I jeste, izuzetno je teško bilo pretpostaviti da bi neko pohrlio da od trpezarije načini kancelariju, da je neko spreman ključeve privatnog prostora tako lako predati poslodavcu i njegovim shemama. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d5d077e8-7ed8-46ac-b954-2f299f0547e2)
Sidsel Meineche Hansen, Javna skulptura, foto: Andy Keate{.caption} 

Naravno da je posao važan element čovjekove cjeline, ali mi se čini da svjedočim svojevrsnom preokretu -  nekad se smatralo nekulturnim kad ljudi o poslu pričaju kod kuće, za ručkom, dok danas ljudi ručaju za računarom, obavljaju posao dok žvaću vlastito slobodno vrijeme. E baš to izvjednačavanje posla sa životom i esencijom ljudskog postojanja postaje nehumano i opasno.
Sasvim je u redu što rijetke firme u Crnoj Gori imaju rekreativne programe u toku radnog vremena i psihološku podršku za zaposlene. To znači ohrabriti čovjeka i motivisati ga da bolje i više radi (na stranu što tu iskrene brige o  čovjeku nema, nego se vodi računa da bude produktivan i tržišno konkurentan).  Dovoljno je podvesti čovjeka pod potonju riječ i shvatiti da tu subjekta više nema, gorko zaplakati nad sjećanjem o nekoj fabrici u kojoj su se radnici takmičili međusobno, a ne sa nekakvom apstraktnom konkurencijom, koja je postala superego današnjeg poslovnog uspjeha. Pa ipak, motivisati zaposlenog u firmi tokom radnog vremena ima smisla, dok se bavi zaposlenim u okviru firme i radnog vremena. 

I taman pomislim da u gubljenju razlike *pos’o-kuća* više gubimo slobodnog čovjeka, da su kapitalistički okovi postali nevidljivi do nivoa neplaćenog kućnog rada, sretnem druga i on mi kaže da se sprema za workation (vorkejšn). Za šta se spremaš, pitam. Drug rječit, pa mi objasni kako su divni poslodavci novijeg doba, izaberu privlačnu destinaciju za svoje zaposlene i premjeste radni prostor na nekoliko sedmica i to onda izgleda npr. ovako: petnaest zaposlenih iz Evrope u nekoj solidnoj vili u Meksiku, izmješteni iz svojih matičnih kancelarija zajedno rade, ali stvarno rade, nije to turistička priča! Puni elana, umjesto u dosadnoj kancelariji, rade sa neke atraktivne destinacije, a sve u cilju da se stvori efikasniji radnik sa razlednice.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a75ef82e-00b1-4051-a4c6-28224bc7ddc3)
Rad Adrijane Gvozdenović, foto: Stevo Vasiljević{.caption}

Hvala guglu, ukopčala sam da je workejšn posljedni modni šik kapitalizma, da postoje uputstva i objašnjenja u vezi sa tim, pravila ponašanja i sve potrebne smjernice. Novi radni trend, kako ga nazivaju, povećava radni učinak, smanjuje stres i pazi da ne pregorite od posla (burn out).  Čitajući o najnovijem trendu shvatam da postoji jedan koji se trenutno u toj trendovskoj igri očito smjenjuje, a koji sve više upražnjavaju Amerikanci, a to je bleisure (*bussines* AND *pleasure*). Putuješ zbog posla, ali isprosiš koji dan više da vidiš muzeje i ludo se provedeš. No, workejšn mi se čini jače ludilo, jer je direktno spajanje odmora i rada, udobnosti i motivacije. Iz toga će valjda mladi željni poslovnih izazova i putovanja izlaziti kao pobjednici, kao ljudi koji su se izborili da spoje uživanje i korisno. 

Je li to stvarno tako i da li su dati trendovi eksploatatorski alati za dodatno otuđenje? Ko to ima pravo da ti posao pakuje u privlačnu turističku destinaciju koja postaje radni ambijent i kolonizuje prostor odmora, lingvistički, a onda i u praksi potencirajući da posao i odmor mogu biti spojeni.

Reklamiranjem druženja i relaksacije čiji je glavni cilj završiti posao izgleda u najmanju ruku sumnjivo. Za razliku od nekadašnje glorifikacije posla koja se završavala mjesečnom platom koju je radnik slobodno raspoređivao u slobodnom vremenu kojim je suvereno vladao, sada se slobodno vrijeme potrošački pretvara u unaprijed određeno vrijeme, koje uz privlačan gornji sloj tzv. prilika za putovanje nudi gorku istinu i suštinu da je rad postao najvažniji element života, kapitalistička prazna vreća, argatovanje koje nam se prodaje kao briga za nas same, kao poslodavčev korak naprijed u spoznanju šta nam to *za sriću triba*.

Računajući da će mlađe generacije šiznuti za ovim inovativnim trendom, ne može se ne postaviti pitanje, da li je stalno mijenjanje mjesta rada, često putovanje da bi se radilo, stvarno tako relaksirajuće i humano. Da li se to računa da će mlađe generacije biti gomila posao-mašina koje će u novoj kategoriji otuđenosti što se zove posao izgubiti odnos spram svijeta van poslovnog?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3c1a6235-f2f1-48c9-bfff-3836c8a7cf0e)
Foto: Br. M.{.caption}

Ne čini mi se da je problem samo u tome što je ova stvar u svom temelju kapitaistički brend koji ima za cilj maksimizirati profit nudeći iluziju da nešto daje zauzvrat. Nije problem ni u tome što istraživanja pokazuju da 85% Amerikanaca podržava vorkejš i misli da je to dobar put da se smanji napetost i lagodnije radi. Problem je paradoks da istraživanja pokazuju da je već rad od kuće izazvao nagli porast depresija i mentalnih bolesti koje se između ostalog objašnjavaju time da se izgubila granica između posla i privatog života. Što će tek izazvati vorkejšn? Na kakve zombi radnike željne lažnog odmora i turizma računa ovaj trend i zašto nam se umjesto jasnog zahtjeva za granicom između života i posla, ovaj drugi prodaje kao zamjena za život. Izgledalo je nemoguće da će neko uživati u poslu i plakati za zatvorenim fabrikama, koje su  ti nakon što obaviš posao omogućavale da živiš kako umiješ i hoćeš. Da li današnji vorkejšn radnici znaju što hoće i hoće li njihova sloboda umjeti da pjeva ?

Pitam se za čim će oni plakati? Za sobom možda, ako budu umjeli da plaču van radnog vremena.




Petnaest zaposlenih iz Evrope u nekoj solidnoj vili u Meksiku, izmješteni iz svojih matičnih kancelarija zajedno rade, ali stvarno rade, nije to turistička priča. To se zove workation...

arbajt, arbajt

Bolje Goli otok, nego radni odmor

  
  I

Moja braća su zdravi ljudi

neopterećeni povišicom

zadovoljni ako ikad dobiju i minimalnu

oni su vječno začuđeni zašto im otac uplaćuje osiguranje

ne bune se što rade na crno

normalni ljudi u kapitalističkom bezvremenu

zadovoljni ispodprosječnom platom

skromim poklonima za skromnu djecu

njihove radosti potrošačko društvo ne bi ni priznalo za radost.

Tako je lako nikom ne zavidjeti

nikoga ne mrzjeti

živjeti neposredno bez gorčine

zavidim im

jer su bolji ljudi od mene.



![](https://cms.normalizuj.me/assets/1a42c030-0103-458d-906f-67eada706e4d)


II


Moj otac je pravi proleter

društveno osviješćeni električar

koji je previše pošten da se prikloni bilo kome

odrasla sam uz antiratne parole

prezir prema lokalnim ulizicama

i partijskim profiterima

on me naučio da čitam klasike

i da se rad uvijek isplati.

Još uvijek nije

ali još mu vjerujem

jer nikad nije lagao

čovjek

kome je istina

osigurala da ima nezaposlenu djecu.

Majka stalno govori

da ocu nije važno da je nešto lijepo

samo završi stvari da budu funkcionalne;

vječno ću braniti tu estetiku unutrašnjeg

jer rad nije lijep

ali je težak

poštenje nije isplativo

 
spoljašnja ljepota je čist

kapitalistički izum

nastala u uređenim salonima

fukare.

 
 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/ab656760-09ac-4415-bfc6-3fc755483292)

III
                                        


Moja majka ima reumatoidni artritis

u čvorovima na njenim prstima

ima više ljubavi nego u cijeloj prosječnoj ženi.

Živi od sreće svoje djece

za raspoloženje muža

ne trudi se da bude u pravu

to prepušta drugima kojima je

takvo nešto važno -

meni na primjer.

Ona se trudi na drugi način

ona brine i nikog ne opterećuje svojom brigom

jedini pokazatelj brige je njena autoimuna bolest

o kojoj jedva brine.



Ilustracije: Boris Glamočanin, Family identity, 2007.{.caption}

 

 

 

 

Izbor stihova iz neobjavljene zbirke poezije, premijerno na portalu Normalizuj

nova poezija

Tri porodične pjesme

Postoji nešto paradoksalno u našoj sklonosti ka dogmi, nekakva obrnuta logika da se odbacivši domaće jednoumlje i nastranost,  a prihvatajući tuđe navodno iskobeljaš iz zaostalog plemenskog okvira u kome caruje sve ono što kao umna bića želimo odbaciti. 

Onda ikonu koju kupiš uz dnevne novine Dan zamijeniš figurom Bude iz Ikee, umjesto tamjana zapališ mirisni štapin, zamisliš kako si na Tajlandu ili da si mudar kao Sidarta. Tako vozdignut iznad naške čamotinje gledaš ka Istoku, ali onom dalekom, i stvaraš novu dogmu pomodarstva koja je pogrešna koliko i domaće vjersko posrnuće - ako ne i grešnija, jer se uglavnom pravimo da nešto znamo, samo da ispadnemo *cool*.

**ŠTAPIĆI & KANALIZACIJA**

Zamislite da u centru Podgorice uđete u neki butik u kojem visi ikonostas ili arapska kaligrafija, dočeka vas tamjan ili neka slična apa. Rekli biste, možda sa pravom – ovo je nedopustivo, u našoj sekularnoj državi neko se razmeće onim što bi trebalo da je stvar unutrašnjeg, i još me prisiljava da udišem sandalov badnjak ili kakvu drugu smolu! 

E tako vam je moja sloboda svakodnevno ugrožena. Uđem u butik - figura Bude; udjem u kafić, budistički ornamenti; mirisni štapići i meditativna muzika za opuštanje i misao o reinkarnaciji. Taman uteknem od toga, pomislim da ću spas pronaći u knjižari, a tamo me u izlogu dočeka još buda, po cijeni od 10 do 20 eura. Ne ulazim u knjižaru, zaprijetim crnogorskim bramanima da ću se obračunati sa njima, ali nikako da dođem do artikulisane osvete, da stupim u samo srce te pseudoduhovne blaziranosti koju ljudi žive.

Što zapravo jednom crnogorskom hrišćaninu ili časnoj muslimanki znači Buda i ko je taj Mirče Elijade koji šeta našim gradom, ko je poznavalac budizma za koga se opremaju izlozi u centru jednog balkanskog glavnog grada, u kome još uvijek  veći dio prigradskih naselja nema kanalizaciju… Mislim naglas - nije slučajno da je nacionalno prepoznati umjetnik koji je vajao prvog sveca ove zemlje u osvit referenduma, prije tog svetog čina izradio gigantskog Budu za kafić u kojem je izlazio politički Don i njegova tranziciona svita. 

**KULT POTROŠNJE**

Moda, reći ćete, znam, ali pitam se zašto su ti trendovi tako neumitni, tako lako prihvatljivi i formativni za svaku vukojebinu koja se opredijeli za novi šik. Možda zato što vrište od površnog cinizma i manira, i sa sobom ne nose ni najmanju obavezu poštovanja kulture (budističke) koju prisvajaju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0f38d23-f0d8-4b18-bb48-e915a80b2b9f)
Foto: Br.M.{.caption}

Kad smo kod pitanja prisvajanja & kulturne aproprijacije, odgovor valja potražiti kod najvećih kupaca i stručnjaka za tu oblast, Amerikanaca. Ono što je najsvetija tačka za jednog budistu, Budino lice, glava, autokefalija takoreći, prodaje se na milion načina. Budinu glavu (slava joj i milost) mnogi Amerikanci koriste kao saksiju, pepeljaru, ćasu, teglu za kolače. Ako ćemo da guglamo, naći ćemo da oko 4 procenta američkih proizvoda sa Budinom glavom zapravo neka vrsta čokoladnog prislačka. 

Poznati stručnjak za budizam Majkl Džerison objasnio je ono što zapravo bode oči – riječ je *o jednoj vrsti blasfemije*, ili, drugim riječima, simboličkoj orgiji koju tržište privodi namjeni *feeling good* kulta na kome raste potrošačka manija. Sve neutažene neuroze modernog zapadnog čovjeka u koje bi i veseli Balkanac da se broji, traže svoj spas u mekanom Budinom naručju. 

Ima nešto zajebano u kapitalizmu i trendovskoj mudrosti koja se tako brzo širi. Posrijedi je, dakle, vid kolonizovanja i zloupotrebe tuđe kulture, koja od sve te pijačne groznice nema nikakve koristi, (osim opšteg nerazumijevanja onoga što je suštinsko svojstvo uvoznog kulturološkog i filozofskog koda). 

**KLETA JOGA**

Nije bilo dovoljno što su crnogorske kuće počele da krase slonovska prkna okrenuta ka vratima i ostale mamipare, *feng shui* eksperti koji su zamijenili rakljare, sad su budističke figure *must have*, kao i nekoliko osnovih budističkih mirbožanja i mantri o ustrojstvu svijeta. Pa se ti Crnogorko snađi, izmjeri energetski nivo životnog prostora, nađi svoj mir, posebno kad lokalni pop prokune jogu, ili ti komšinica kaže da joj se aneurizma začela od asane pluga. 

Pop iz nahije, jogina iz Siti kvarta, ili odža što razgoni džine na buljuke, latice su istog cvijeta - komesari spiritualne propagande koja gazduje tržištem rituala. Na tom se marketu svako malo pojavljuju novi trendovi,  kao da nas ovi stari nisu dovoljno umorili. Treba biti budistički smiren pa izdržati tolike nalete duhovnosti za sitne pare. Lično bih sve to prenemaganje naplaćivala mnogo skuplje.







Treba biti budistički smiren pa izdržati tolike nalete duhovnosti za sitne pare. Lično bih sve to prenemaganje naplaćivala mnogo skuplje

tržište duha

Autokefalni Buda i njegova đeca

Ne može se očekivati da crnogorsko, duboko zaostalo društvo građeno na –  Frojd bi bio zapanjen –  patologijama, može da proizvede samosvjesne, participativno osviještene pojedince. Politički cirkus u koji uskačemo svako malo potvrđuje kako teško pravimo pomak ka slobodi. Ne mislim da je ispravno da političke slabosti pojedinaca pravdamo jedino društvenim okolnostima i istorijskim momentumom koji je svakako doprinio da se sa teškoćama emancipujemo i hvatamo korak sa slobodnijim svijetom, u kome sloboda izbora nije toliko plemensko-porodično satrijeta.

Upravo je ovo zadnje ta nezdrav koja nas unazađuje i čini ne samo politički bolećivim životinjama, nego za život nesposobnim, neautonomnim pojedincima. Patrijarhat koji je djecu jasno podijelio po polovima, pa im tako od starta dao nejednake šanse, opšte je mjesto, koje ipak treba često pominjati da se u toliko podrazumijevajućoj opštosti ne zaboravi banalnost našeg neuspjeha. 

**TERET DOBRIH NAMJERA**

Banalni lični neuspjeh koji se prenosi sa koljena na koljeno, traje vjekovima i onemogućava da se izađe iz (ne)vješto modeliranog oblika zla. Možda se čini da je stvar na ovom mjestu pretjerana, ali ako se dosjetimo da se po Hani Arent najveće zlo ovaplotilo kroz jednu banalnost koja je milione ljudi koštala života i cio svijet zavila u kafenokošuljašku korotu prethodnog vijeka, možda nam ne tako vidljivi logori naših patologija budu umnogome jasniji.

Banalno zlo ne počiva na namjeri da se ciljano i direktno razgradi pojedinac ili grupa, ono je više niz radnji i propuštanja da se u smetnutoj odgovornosti dogodi uništenje, za koje je teško naći krivca, a odgovornost se pravda naznanjem, nezainteresovanošću ili pukim izvršavajem obaveza koje su zadate. Tako je i sa uništavanjem pojedinca u društvima poput našeg.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c113dd6a-1dfb-472d-83b4-8604261b5055)
Jovana Vujanović, The lost levels, 2018.{.caption}

Patrijahalno polazište – očekivanja – prvi su teret koje se mora podnijeti na dobrim namjerama popločanom putu ka paklu za koje se spremamo od izlaženja iz pičke materine, iz koje, ako je sreće, nikad nećemo izaći, jer se sa genitalnih predjela roditelja dobijaju najjasnije upute za život,  mlohavi imperativi koji potiču uglavnom iz slabe snage naših začetnika.
Očekivanja prečesto nijesu jednaka za sinove i kćeri, kao što nijesu ni docnije za zetove i snahe. 

Prvi se prigrle i oko njih se kao oko nekakvog totema skače, kao da taj dišući spomenik može označiti išta više od produbljenja patrijahalnog obrasca iz koga izlaze siti sinovi i zetovi te vazda sumnjive kćerke i snahe  koje su  na korak da iznevjere očekivanja koja čak nijesu ni unaprijed zadata, nego  sve više rastu i rastežu se do tačke pucanja i onda se, da ironija bude veća, iz tog vatrometa trpljenja začinje nova patologija u kojoj sljedeća generacija žena mora platiti, *jer kad sam mogla ja, može i ona*.

**OBRNUTA LOGIKA**

Čija je odgovornost za današnji *bijeli patrijahat*? (bijeli patrijahat – poput bijelih laži, današnji patrijahat je spolja slabo primjetan, dakle neočit, opravdan višim ciljevima, lako se previđa i niko ne misli da je to vrijedno naročite borbe jer nije riječ o agresivno ispoljenom obrascu, što kao da ga abolira od zla koje proizvodi.)

Odgovornost nedvojbeno pripada muškarcima, koji su istorijskom dominacijom i uzurpacijom svega što je imalo ikakve važnosti i šireg značaja prihvatili svoju samopercipirajuću božansku mjeru krojenu na račun ženske isključenosti iz svih važnih segmenata poput odlučivanja, itd. 
No, ono što se često da previdjeti, to je da su najsuvereniji nosioci patrijahata kroz istoriju,  ali i danas, kad patrijahat više nije crn nego posve bijel - upravo žene.

Istorijsko zanemarivanje i trpeća pozicija žena u Crnoj Gori nije u ženama izazvala solidarnost i razumijevanje za drugorazrednu poziciju u kojoj se i danas nalaze, već je nekakvom obrnutom logikom žena postala grobar druge žene, goniteljka njene emancipacije i jednakosti, pa u današnjem društvu više ne govorimo samo o muškoj percepciji u čijem se pogrešno natakarenom durbinu umanjuje vrijednost žene, nego o ženskoj netrpeljivosti prema drugim ženama naročito kad je riječ o vlastitoj kćerki ili ne daj bože snahi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44e8119b-3698-46a6-925b-a543887f3a83)
Lori Simons / Birgit Jirgensen{.caption}

Zašto se o ovome malo priča, ne znam, ali kao i sa svakom osjetljivom temom – idejni krivac je važan, u njega s pravom upiremo prstom, no vratarke logora prolaze ispod radara, etički čisto i pored odgovornosti, u vječitom edipovskom opravdanju, u kome žena veliča muškarca (sina), koji će u patološkoj kastraciji nekoj drugoj ženi, dakako manje važnoj od njega, biti loš muž. 

**PRINCIP LJUBAVI**

Nemogućnost da volimo nekog ko nije naše dijete, naša krv, najveći je crnogorski usud, koji zatvara ljude u lažne bliskosti i nakaradne plemenske titutle koje glume međuljudski sadržaj. Time se ne samo uništava ovo društvo, nego se ta autističnost u kojoj su pomiješani mazohizam i sadizam olako da smetnuti, samoodržati u svojoj banalnoj besmislenosti, pa nema tih nositelja spomenica i svijetlih primjera iz prošlosti koji će ovom društvu dati dovoljan zamah,  da se u ljudskom povjerenju i otvorenosti udružuju i vole na osnovu opštih principa ljubavi prema čovjeku. 

U odsustvu ljubavi prema drugome, solidarnosti i razumijevanju položaja drugog, nema političke sreće, jer je politika samo makro nivo odnosa koji su u nas duboko poremećeni, a kao takvi neosviješteni, te u istovremenom defetizmu i nadi da je promjena moguća zaključujem da nema političke slobode bez oslobođene porodice. 

Oslobođena porodica je porodica koja je otvorena da procirkuliše snagom nove krvi ili ljubavlju prema pojedincu koji izabere slobodu koja se od porodičnog ropstva fundamentalno razlikuje. To je porodica koja ljubi slobodu, višu vrijednost od loze koja se ne mora uvijek produžiti. To je osnov za slobodno, emancipovano društvo, to je ugaoni kamen ravnopravne i poštovane žene.




Istorijsko zanemarivanje i trpeća pozicija žena u Crnoj Gori nije u ženama izazvala solidarnost i razumijevanje za drugorazrednu poziciju u kojoj se i danas nalaze


BIJELI PATRIJARHAT

Žena je grobar druge žene

Ne mogu reći da me kojekako uzbuđuje sport ili reprezentacija, ma koje nadmetanje da je u pitanju. Ipak, moram priznati da me nerijetko uzbudi i učini ponosnom intoniranje crnogorske himne, pa se na momenat prenem iz svoje kosmopolitsko-radničko-solidarne utopije i prepustim se nahijašu u meni. Ubrzo se ipak povratim iz crvenog ajkulaško-lavičarsko-sokolskog carstva, uključim usisivač i nastavim da usisavam kuću. 

**HAŠKI AUTOBUS**

Prave patriote će sad reći „za bolje i nisi“ i pokušati da ponize moju neponiznost spram Crne Gore, kao što to svakodnevno rade na Facebooku u pokušaju da istraže nedovoljno velike Crnogorce među njima samima, prebrojavajući belvederska krvna zrnca odnosno bubulje nacionalne (ne)svijesti koji se tako lako bace na svakog ko se usudi misliti drugačije –  a da nevolja bude veća – unutar *crnogorskog korpusa*.

Prije neko veče igrala je rukometna reprezentacija Crne Gore, pobijedila, i valjalo je zapjevati, jer bez pjesme nema slavlja. U autobusu su rukometašice među crnogorskim pjesmama pustile Miroslava Škora i njegovu čuvenu „Sude mi“. Snimak je objavljen na mrežama i krenula je priča, od običnog dobronamjernog svijeta, do zluradih tabloida. 

Za one koji ne znaju, Škoro je hrvatski pjevač, političar, potpredsednik Hrvatskog sabora i osnivač desničarskog Domovinskog pokreta, koji je javno objašnjavao kako je njegova pjesma posvećena ne samo Anti Gotovini, nego svim hrvatskim generalima u Hagu, dakle osuđenim i neosuđenim za ratne zločine i slične nestašluke.

OK, reći ćete, muzika je muzika, rukometašice ne prate politiku (sem ovu domaću DPS-ovsku, ali to sad nije važno), ne udubljuju se u kontekst, ponio ih Škorov umilni glasić, poistovjetile su svoj patriotizam sa njegovim domobranskim, malo mi ih je ža‘ i to je to.

**IZNAD SITUACIJE**

Znam dobro da ni patriotskim uzdanicama i perjanicama crnogorske (pravo)pismenosti nije stran Tompson, pjevalo se onomad na Cetinju i pokazalo da mnogi nisu antifašisti iako se iz petnih žila naprežu da to budu. Ali sve se nekako sa vjerom u evoluciju i emancipaciju olako zaboravilo, pa i muzička lektira sa cetinjskih protesta… Ostali su samo turbo patriotizam, krivotvoreni antifašizam i antiklerikalno uzbuđenje, koje nije dovelo do orgazma.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6c253e2a-90ae-4049-9605-5ab515beb42f)
Belveder, 2021.{.caption} 

Međutim, problem nastaje ne zbog pjesme i veselja (kad Joka Radičević zapjeva), nego kad se neko usudi reći kako je pjevanje Škorove pjesme razočaravajuće i politički problematično. Tad se pravo patriotsko lice – koje je u biti  mačoističko-patrijarhalna impotencija –  najbolje ogleda ne samo kroz lažne profile, nego kroz agresiju prema tuđem *ne-slažem-se-u-potpunosti* mišljenju.

Elem, juče se na Facebooku između patriotskih promišljanja o budućem pro(dps)testu na dnevnom redu našla žena, predavačica na Univerzitetu, koja se usudila povrijediti esenciju crnogorstva, time što je rekla da pjesma pomenutog Škora nije baš reprezentativna za reprezentativke Crne Gore.

Uslijedio je verbalni linč na zidu nekog zabrinutog patriote, koji ne samo da je bio razočaran, nego je sa frendovima u preko 90 komentara kvalifikovao ovu “iznadsituacijašicu” kao četnika, urašicu, litijašicu, uz savjete “neka puši da manje laje” i tako dalje… 

**ČAČAK, ČAČAK...**

Ne bih ni obraćala pažnju na FB prepiske irelevantnih ljudi da se nijesam sjetila da su ovo ljudi koji pripremaju patriotski protest, a i zapitala samu sebe -  što bi bilo da je među ovim muškarčinama i ponekom ljutom belvederkom, ova žena u nekom kafiću rekla što misli o pjevanju nacionalističko-olujaške himne koje se groze i mnogi Hrvati. 

Da li bi li zbog “otrovnog jezika” dobila batine? Da li će sve koji imamo amandman na folkeraški patriotizam javno omalovažavati i izlagati prijetnjama? Na kraju, da se manem pojedinačnih primjera (koji ipak postaju kolektivni) i zabrinuto kao Crnogorka upitam –  hoće li mi se država svesti na dogmatizam, partijsku lojalnost, mahanje zastavama i pljuvanje *nedovoljnoistomišljenika*? 

Ako je tako, neka nam zemlju odnesu u Čačak, tako mi Riječke nahije.




Da li će sve nas koji imamo amandman na folkeraški patriotizam javno omalovažavati? Hoće li se država svesti na dogmatizam, partijsku lojalnost, mahanje zastavama i pljuvanje? 

sudite mi

Zašto nisam belvederka

Prolazim pored bilborda na kome se pobjednička partija lokalnih izbora zahvaljuje “građankama i građanima” za ukazano povjerenje. Toliko birokratske hladnoće i malokrvnosti u ovim riječima. Da li se iko pronalazi u njima, doživljava li neko sebe ili sebi blisku osobu građaninom i građankom? Moj komšija je građanin?! Koliko samo distance među nama!

**BESKRVNI STRANCI**

Građanin i građanka kao pojmovi ne podrazumijevaju humanost, zakinuti su za suštinsku ljudsku povezanost, impliciraju posrednost u odnosima i državu kao nužnu poveznicu među njima. A kad je država takav “svjedok” ljudima tj. građanstvu,  onda su oni kao ljudi istisnuti u drugi plan.

Izrazi “drugarica i drug” koji su bili rabljeni u staroj Jugoslaviji, upućuju na važnost bliskosti, na drugarstvo kao fundamentalni odnos ne samo između države i pojedinca nego pojedinaca međusobno. Neko će reći, kakva državna perfidnost, možda i sumnjivija od hladnoće građanskog! Može biti, ali ako doprinosi osjećaju bliskosti i pripadanja, ako nas takvo što uvažava kao ljude, onda je i ispravnije, jer su bliskost i dostojanstvo najvažniji.

Uz to, ljudi se lakše identifikuju kroz drugarstvo nego kroz građanstvo, jer prvo je ljudsko i prirodno, a drugo nadograđeno i vještačko. Najvažniji odnos na kojem se temelje svi drugi nijesu odnos pojedinac-država, nego ljudi međusobno. Tad je država servis i garant drugarstva, a ne udaljeni okvir otuđenih, beskrvnih stranaca koji se podvode pod apstraktne birokratke kategorije građani, a da pritom, ako uzmemo u obzir etimološko i istorijsko značenje tog pojma, shvatamo da je nemali broj ljudi koje žive u jednoj državi, po raznim osnovama negrađanin, a time i diskriminisan. 

**MI, IZBJEGLICE**

Nekad je građanin  bio samo muškarac, jer žene i robovi nijesu bili građani, u feudalizmu su građani bili privilegovana klasa, u savremenom dobu –  budući prvo definisan kroz demografski ključ – stanovnik grada, a zatim se sveo na državljanstvo tj. na pravni odnos sa državom (eng. *citizen – citizenship*). 

Što su u tom slučaju ljudi koji su u bračnim i porodičnim odnosima, a nemaju riješen pravni status, migranti, izbjeglice, svi što žive među nama i drugovi su nam, a nijesu čak ni građani drugog reda, nego uopšte nijesu građani.

Italijanski filozof Đorđo Agamben podsjeća da su temelji nacionalne države ugroženi jer ta država sve veći udio čovječanstva više ne može reprezentovati unutar svojih okvira.
Govoreći o „stanovnicima“ Agamben podsjeća na Hammarov neologizam *denizens* koji ukazuje na to da koncept građana više nije adekvatan za opisivanje društveno-političke zbilje modernih država. 

Čak i vajni građani naprednih industrijskih država  „sve većim napuštanjem kodifikovanih instanci političke participacije pokazuju tendenciju da se transformišu u denizens, u negrađane s trajnim rezidentnim statusom, tako da se građani i denizens − barem u nekim društvenim slojevima − sastaju u području potencijalne nerazlučivosti“ (Giorgo Agamben, *Mi, izbjeglice*).

**GRAĐANSKI NEPRIJATELJ**

Sad nazad na riječi, koje ne rješavaju problem, ali ipak ukazuju na mogućnosti. Na nivou semantike ili emocionalnosti, kad mi kažeš "drugarica", imam osjećaj da nijesmo stranci i da postoji unaprijed definisani zalog povjerenja. Kad mi kažeš "građanka", nemam osjećaj da si mi se uopšte obratio, a kamoli me uvažio. 

Pamtim jednu TV debatu u kojoj su dva politička arhi neprijatelja jedan drugog maltretirali dva dobra sata, a jedan od njih cijelo vrijeme taktički naglašavao kako su njih dvojica  “građanski prijatelji”. Naravno da je to bila retorska provokacija koja je pred pubikom imala da naglasi jedan suštinski nepostojeći odnos i iznervira onog drugog, ali osim toga, bio je to rijedak primjer oksimoronske iluminacije gdje sam mogla osjetiti koliko te dvije riječi, *građanin* i *prijatelj*, zapravo ne stoje zajedno, jedna drugu ujedaju, ne manje nego riječi *građanin* i *drug*. 
Zato, na kraju, mogu samo da kažem – neka nam je sa srećom borba za humanije društvo, drugarice i drugovi!

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/CDMoAhUYXoE" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen></iframe>




Ljudi se lakše identifikuju kroz drugarstvo nego kroz građanstvo. Najvažniji odnos na kojem se temelje svi drugi nijesu odnos pojedinac-država, nego ljudi međusobno

ogled od drugarstvu

Zašto nisam građanka

Osječki arhitekta Ivan Cingel jedan je od važnih glasova savremene hrvatske ljevice, čovjek koji govori direktno i hrabro na temelju neuobičajene erudicije i osjećaja za aktivizam. 

Cingelove teze unose svježinu, pokretačke su i poduprte teorijom, a njegov odgovor na rast desnice opominje. Svojim člancima i političkim trudom Cingel godinama doziva nova lijeva promišljanja, koja su potrebna ne samo regionu bivše Jugoslavije, nego cijeloj Evropi.  

**Protiv Vas je vođena velika medijska, ali i sudska hajka zbog izjave koja proslavu Oluje dovodi u vezu sa slavljenjem zločina. Kako ste se izborili sa "izdajom domovine"?**

Protiv medijske hajke nisam imao ništa efikasno. Tek "kutiju olovnih slova" - objavio sam odmah idućeg dana [kontra-tekst](https://forum.tm/vijesti/skandal-koji-je-poceo-kad-mu-je-policija-ucinila-kraj-7584) na portalu Forum.tm - što, po Krleži, nije ništa nego zadnja linija obrane ljudskog ponosa, jedini izum do danas za to. Ili, Gombrowiczevim terminom: pero u šaci. 

Reda radi, podnio sam i kaznenu prijavu protiv urednika i novinara Glasa Slavonije u kojem se huškalo na mene.

**A šta se desilo sa optužnicom protiv Vas?**

Ponovo sam za odvjetnika i taktiku obrane uzeo kutiju olovnih slova. Dva dana prije sudskog ročišta objavio sam na Forum.tm tekst [J'accuse: Optužnica protiv državnog odvjetništva](https://forum.tm/vijesti/jaccuse-optuznica-protiv-drzavnog-odvjetnistva-7663) - izokrenuvši  obranu u napad. Priložio sam sudu i tekstove drugih o slučaju: [Borkovićev](https://www.portalnovosti.com/uvrijedena-oluja) i [Ivančićev](https://www.portalnovosti.com/mlazni-progon) u Novostima; Hajrudina Hromadžića na [Nomad.ba](https://nomad.ba/hromadzic-mitovi-uvrede-i-progoni) i Marina Prvana u [Slobodnoj Dalmaciji](https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/osjecki-profesor-na-facebooku-napisao-da-se-na-dan-pobjede-slavi-zlocin-i-dobio-stotinu-prijetnji-smrcu-sada-mu-je-sud-urucio-optuznicu-zbog-vrijedanja-dostojanstva-gradana-1165132). Koristim priliku da im svima još jednom zahvalim. Tako da volim misliti kako sam se s optužbom za izdaju domovine izborio - *with a little help from my friends* - baš kutijom olovnih slova.


**Zbog spomenute izjave ste proglašavani četnikom, a nedugo zatim srbofobom zbog pisanja o štetnom uticaju Porfirija i SPC? Što ste zapravo?**

Srbofobom su me proglašavali oni koji kritiku religije poistovjećuju s napadom na etnicitet. Ako je religija ona pravoslavna, onda iza toga može stajati samo srbofobija, što drugo. 

To je nesposobnost strukturnog mišljenja slična onoj kada se karikiranje Muhameda diskvalificira kao "islamofobiju", u rasističkom smislu. Besmislica, jer su muslimani i islam dva različita pojma. Islam nije ni rasa ni etnicitet ni nacija ni bilo kakva vrsta krvne označenosti ljudskih bića, nego oblik ideologije. 

Valjda je to onda i jedan od mogućih odgovora što sam. Mogu prihvatiti da me definira razdvajanje konfesije od njenih vlastitih identitetskih pripadnika. Na duši mi je unižavanje statusa dominantne crkve unutar svakog društva, a ne međusobno konfrontiranje etnokonfesionalnih vojski.   

**Religiju, dakle, doživljavate kao nametnutu ideologiju?**

Za početak treba prepoznati i zalijevati potrebu apostata da se brane od vjerske zajednice kojoj rođenjem pripadaju, spregnute s političkom vlašću. A onda još treba biti svjestan da u klerikaliziranim sredinama biti vjernikom nije izbor, već prinuda - i, dakle, sistemsko nasilje. 

To znači da se i one koji jesu vjernici mogu smatrati *žrtvama* svoje vjeroispovijesti, čak i ako to, konformistički pounutrivši propisanu ideologiju, sami ne misle o sebi.

**Pomno pratite političku situaciju u cijelom regionu. Što je zajedničko Hrvatskoj i Crnoj Gori?**

Povod pitanju je zacijelo uvezani par tekstova koji sam krajem ljeta napisao o temeljnim ugovorima s crkvom [kod nas](https://forum.tm/vijesti/temeljni-ugovori-s-crkvom-case-study-hrvatska-7751) i [kod vas](https://forum.tm/vijesti/temeljni-ugovori-case-study-crna-gora-7794) - gdje sam se međutim fokusirao na ciljanu stvar. Čim sam uvezao tekstove, znači da zajednički nazivnik postoji. Popovi su, naime, popovi i ovamo i onamo - i s jednakom kritičnošću da se popu kaže pop, s obzirom na sve pregaženosti sekularnog načela, ali i mjeru do koje bivaju zaštićeni i protežirani, s naglaskom na imovinski aspekt. O čemu ste i vi pisali - a meni sjelo kao kec na desetku.

U hrvatskom slučaju ključan mi je bio pojam *trulih liberala* među političarima, definiranih ponašanjem poput desničarskih im kolega, simuliranjem konzervativizma podmetnutog kao nešto aksiomatsko i izvan svih podjela. Što je inače kardinalno svojstvo hrvatske političke scene: ona upada, Budenovim izrazom, u postpolitičko stanje time što i tobožnja alternativa HDZ-u, stranke centra i nominalnog lijevog centra, preuzimaju tuđmanistički konsenzus o svim domovinskim svetinjama, kao parareligiji od koje nitko ne smije odstupati. To uključuje i posvemašnju servilnost pred crkvom. 

**Što vas je natjeralo da bacite pogled u crnogorsko dvorište?**

Pobuđen sam jedinstvenošću konteksta u Crnoj Gori. Dakle, bihegemonijom DPS-a i SPC, odnosno sad već trogodišnjom eskalacijom između dva hegemona, od "vjerskog zakona" naovamo. 

Crnogorska specifičnost je u odnosu dominantne religije i dominantne partitokracije. Dok je u Hrvatskoj katolička crkva kontinuirano simbiotski uvezana s HDZ-om (i petokolonaškim trulim liberalima), a u Srbiji pravoslavna sa SNS-om, odnos DPS-a i SPC u Crnoj Gori je promjenjiv; predmet političkog okretnog momenta: funkcija kombiniranja tko je kad s kim i protiv koga. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/39504ade-2be2-4a92-84bb-17f6446ded00)
Litija u Podgorici,  foto: Vijesti{.caption}

Nakon godina klasične slizanosti, pa godina uvijenog paktiranja, zadnjih je godina na djelu otvoreni politički rat. Što je jedino i omogućilo donošenje progresivnog, razvlašćujućeg vjerskog zakona: država se - što u okolnim ex-yu zemljicama nikad nije bio slučaj i nezapamćeno je od '45 - frontalno okomila na državnu crkvu.

**To je dovelo do litija, zatim promjene vlasti i čuvenog pitanja – za DPS ili SPC?**

Ne radi se o dilemi odlučivanja za DPS ili SPC, jer *ofkors* da nitko slijeva nije ni za ovu ni za onu mafiju - unutarnji konflikt nije između dva za, nego dva *protiv*. Radi se o pritisku na ostajanje dijalektičnim, što dospijeva pred gadan izazov. Tamo gdje valja biti i jako anti-DPS i jako anti-SPC - a uslijed direktne izborne suprotstavljenosti i postavljenih barikada (metaforičkih i doslovnih) ne može se u paketu i istim potezom - napast je prijeći u dovijanje protiv čega treba *više* biti, pa sunuti u nekom od dva smjera bivanja malo manje anti. 

Bit će lako okliznuti se pa upasti u *popusnu tarifu*. Bilo za DPS u ime postavljanja anti-SPC ili vice versa. Pri čemu ne treba zaboravljati ni na to da dvije nekada simbiotske mafije izvlače sad politički profit iz međusobne suprotstavljenosti na pas-mater, pa i ako u sukobu interesa i nisu fingirano. Ali tim veća postaje važnost zadržavanja dijalektike. 

**Ipak, litije su predstavljene kao nužno prevozno sredstvo kojim demokratija treba da se rodi u strašnim mukama...** 

Tu je, nažalost, došlo do nesvakidašnjeg fenomena koji sam nazvao trulom ljevicom - čak ne među političarima (jer njih nalijevo baš i nema) nego među kritičkom ljevicom. Nešto nepojamno: pojela je govno i počela - sve za srušiti DPS - navijati za litije, protiviti se nacionalizaciji crkvenih nekretnina, podržavati dominantno klerofašističku vladu, čak slaviti njenu pobjedu, progledavati joj kroz prste u fundamentalnom klerikalizmu, ne inzistirati sad na sekularnosti kad prijeti ovo drugo, itd. Ljevica koja ipak stoji trulo na istoj strani barikade s crkvom - i to onom konvergirajućom u teokraciju, s doslovnim sastavljanjem vlade u manastiru? Đe to ima?

**Da li Vas kao ljevičara plaši klerikalizacija društva? Ima li alternative?**

Prije par mjeseci je kružio svijetom tekst o tome kako "nećemo doživjeti 2050.", sa scenarijem eskalacije klimatskih promjena koji na ruševinama civilizacije predviđa, između ostalih epifenomena, okretanje masa teokraciji i fašizmu. Što nam u tom apokaliptičkom scenariju, naravno, neće biti jedina briga - ali s obzirom na to da ovako ili onako živimo u vremenima latentne apokalipse, treba reći i da mogućnost da putem dođe do rasta učestalosti teokracija nije iracionalna stvar za plašiti je se.

Ovdje i sada živimo u nominalno sekularnim republikama, ali običajno dozlaboga klerikaliziranima, po plemenskim kodeksima kojima država rado konvenira. U meni to ne izaziva strah nego revolt, pobunu, borbenost u animozitetu - poželim biti grub, strog, bezobrazan u inzistiranju na vraćanju na konstitutivne postavke. Drugo što mi se javlja je poriv za uvredom, ranjavanjem vjerničkih osjećaja. 

Promašene su one vječite rasprave je li nečija sakrosanktna uvjerenja okej podjebavati i uznemiravati. Nije okej - to je tu glupa i dosadna riječ - nego je *dužnost*. Ne radi se o samosvršnoj zlobi. Gdje god vlada klerikalizacija, blasfemija je nužna kao borba za prostor slobode koji bi po republičkom slovu morao biti samorazumljiv, protiv ušutkanosti proglašenošću nečega svetinjom koju se ne smije dirati. Jednako radilo se o religijskom ili parareligijskom kultu, poput oltara Domovine. Draga mi je Nietzscheova rečenica: "moja riječ treba da poput rila vepra razdere samu osnovu duša vaših". 

**Đe griješi ljevica?**
 
Generalno ime problema današnje lijeve pozicije je poznato: ne dopire do deklasiranih masa, koje su prešle u lumpenproletarijat. Taman onako kao što je stara socijaldemokracija izgubila svoj smisao i prešla u trećeputaše. Što su spojene posude. Nestankom "države blagostanja" u korist neoliberalnog zakona jačeg, gubitnici kapitalizma postaju još daleko gubitničkiji, sa zaoštrenošću drame, istovremeno se nemajući kome obratiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/53c44626-a172-45a4-ab95-24e49cb297f1)
Free falling, 2019, Brano Mandić{.caption}

Ako je socijalistička opcija isključena iz parlamentarizma, kao nespojiva s kapitalističkim konsenzusom, a sve takozvano "lijevo od centra" bježi od klasne teme, koja u parlamentima u pravilu ne postoji, gdje da je onesviješteni proletarijat nađe? Popušit će desne priče koje je simuliraju, nudeći se za pučke tribune. Slučajevi Trump, Brexit, Švedska, Meloni, itd., s jačanjem desnog populizma diljem Europe.

**Ima li smisla radnički se frontirati u uslovima skoro pa nestajanja samosvijesti radničke klase?**

Pitanje smisla je uvijek teško ako ćemo inzistirati na dubinskom svrdlanju. Asociralo me na Brochovu *Vergilijevu smrt*, s naslovnim likom koji razbija glavu oko smisla *Eneide* kao svog životnog djela, kontemplirajući ne bi li ga, kao borbu s vjetrenjačama, trebao ponijeti sa sobom u ništavilo - priča o krizi smisla koja je inače završila kao i ona poznatija, s Kafkom i Brodom. 

Gledano kroz prizmu racionalnih izgleda da borba za položaj radnika, u danim uvjetima borbe s vjetrenjačama, dobro urodi smislom napora - bojim se da smo u banani. Ali sklon sam na to pitanje gledati kao i na ono o smislu života, odnosno napora koji dolaze s njim, po sebi barem jednako toliko neinteligibilnom. Camus ga je našao samozadanim: metaforom Sizifa. Tako gledam i na ovu sizifovštinu: revolucija nije baš na obzoru, a nisam ni neki optimist te utopije, ali time se ne gubi dnevna smislenost činjenja svijeta *socijalističkijim*. 

**Kako nešto napraviti za bolje uslove radnika u uslovima kad radnici psuju radnički front?**

Okvirno taj put nije misterij: kad nekome konkretno pomogneš u njegovom problemu, prestat će barem papagajski deklamirati da si izdajnička komunjara. Pitanje od milijun dolara je gdje zapinje s učinkovitošću i kako izaći iz začaranog kruga aktualne neoliberalne hegemonije i masovne "krive svijesti" potlačene klase - ali ja se ne osjećam nadležnim za njega. Dijelom zato što mislim da ima puno verziranijih od mene, ali i zato što se kao salonski ljevičar, koji se ne bavi "radom na terenu", ni sindikalnom ni aktivističkom borbom na ulici, ne bih osjećao ugodno u pozi soljenja onima koji se bave kako da bolje dopru do radnika. 
Ne nudim recept što treba raditi. Maksimum onoga što si dozvoljavam je reći što vidim da svakako ne treba.

**Pa onda recite što ne treba, odnosno kakva nam ljevica ne treba?**

Reći ću ovako… To što je "ljevica" koja se svodi na identitetske kulturne ratove bezuba i kooptirana od kapitalizma, ne znači da je okej staviti na stranu potrebu za emancipacijskim frontama i na tim tzv. identitetskim poljima. Te da je uopće besmisleno otpisivati ih kao "puko" identitetska - već i zato što su neodvojivo spregnuta s klasnim. A ljevica koja to radi, tretirajući borbu protiv svjetonazorskog reakcionarstva kao sporednu ili čak nevažnu joj, pada u naročitu dekadenciju, postajući trula - između ostaloga, kao "postsekularna", s raznim pravcima tupe permisivnosti, razmekšavanja, benevolentnosti prema opresivnim konzervativizmima. 

**Identitete na stranu, u Vašem govoru na osnivanju Radničke fronte Osijek prošle godine, rekli ste kako je cilj lokalnog političkog udruživanja da se javni prostori zaštite od privatizacije, komercijalizacije i elitističke uzurpacije grada. Na koji način se može postići dostupnost stanova za sve?**

Zašto je stanovanje nedostupno? Zbog radikalne komodifikacije tržišta nekretnina u okviru postindustrijske ekonomije, u kojoj dominira financijski sektor, a protežira se interese spekulativnog kapitala da izgrađeni stan bude investicija, za ostvarivanje profita, prije nego mjesto stanovanja. Država na to odgovara lažnim rješenjem: programima subvencioniranja stambenih kredita, koji problem dugoročno samo pogoršavaju, dodatno dižući tržišnu cijenu kvadrata. Ono što je moguće na razini lokalnih javnih politika su ublažavanja stanja prepuštenosti stanovanja isključivo tržištu. U Beču postoji preko 200.000 stanova u gradskom vlasništvu i još toliko onih zadružnih. Berlin je, s pozitivnim ishodom i u sličnoj brojci, proveo referendum o eksproprijaciji rentijerskih velevlasnika za potrebe javnog stambenog fonda. U Grazu je program relaksacije tržišnih cijena najma bio ključna stavka pobjede Komunističke partije. 

Vidljivo je da lijeve politike upravo na ovom polju imaju strahovit potencijal, jer strahovit je i problem cijene stanovanja. Sustavno rješenje ipak nije moguće bez nacionalnog programa. Ali koliko može i neka država sama učiniti, taman i da pretpostavimo najbolju volju, u okruženju financijaliziranog gospodarstva koje nameće komodifikacijski princip? Stanovanje će općenito postati dostupnije tek u slučaju promjene globalne ekonomske paradigme.  



Gdje god vlada klerikalizacija, blasfemija je nužna kao borba za prostor slobode, kaže u razgovoru za Normalizuj Ivan Cingel

protiv klerikalizacije političkog

Sveta je dužnost podjebavati sveta uvjerenja

Htjela sam da pišem o manjku kulture koja kulminira u saobraćaju, o gužvama ispred podgoričke škole Savo Pejanović, gdje se roditelji i po najljepšem vremenu parkiraju da dočekaju svoja (kulturna) blaga. Razmišljala sam o tome da se ni pješaci normalno ne kreću tuda, jer svebrižni roditelji ugrožavaju ne samo prolaznike i druge vozače, već i đecu koja idu pješke. 

Kakav li je to problem, mislim, da li je trend da se na sva četiri  žmigavca uđe do školskog hola? Ili uspješni roditelj želi djetetu da pokaže kako ne mora poput predaka sa periferije hodati kilometrima; ili svi ti roditelji jednostavno neđe žure, a dijete je zatočenik manjka vremena i viška automobila. U svakom slučaju, tužno je i tome ne mogu pomoći ni tečajevi za uspješne tate i mame, kao ni promjena vlasti u glavnom gradu.

Ali, onda sam shvatila da postoji još opasnija pošast od saobraćajne nekulture. To je *nekultura u kulturi*.

**GIPS I LJEPILO**

Na samom rubu *sci-fi*-ja, u namjeri da se snimi film o Njegošu, produkcijska kuća *Meander film* dosjetila se kako bi bilo umjetnički štosno da se Njegoš umjesto u neku oronulu kuću koje u crnogorskim selima, pa i u Njegušima ima na pretek, smjesti đe drugo nego na Žabljak Crnojevića, srednjovjekovno utvrđenje zaštićeno zakonom. Takva namjera iako prilično nelogična, ne bi bila umjetnički neopravdana, da se umjetnici nijesu dosjetili kako spomenik kulture treba malo preurediti.

Prošle nedjelje sam posjetila Žabljak Crnojevića i vidjela ono što sam u [dnevnoj štampi](https://www.pobjeda.me/clanak/na-zabljaku-crnojevica-pokusali-da-izgrade-njegosevu-sobu) pročitala koji dan ranije. Za potrebe snimanja filma „Otapanje vladara“ montirala se tavanica, malterisani su zidovi, nasipan je pod, ali i dodat montažni objekat nadjeven purpjenom. 

Nakon što je struka tražila obustavu rada angažovanih scenografa, koji su po Žabljaku lijepili daske, nabijali grede u zidine i malterisali, reditelj i producent Dušan Kasalica je rekao da je riječ o nesporazumu, tačnije: „to su tamo drvo i gipsane ploče i ono sve može da se demontira i vrati u prvobitno stanje“. A zatim je zavapio kako je željan svakog dogovora, jer će mu u suprotnom propasti film.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/5f4d0f94-e410-457c-8778-523a2537a06c)
Sporna intervencija na zidu,  foto: Normalizuj{.caption}

To što je filmska struka na sastancima branila  potrebu da se nastavi sa filmom, jer će se tako promovisati kulturna baština nedvosmisleno pokazuje kakva kulturna svijest vlada u našoj zemlji, a izostanak reagovanja umjetničke i naučne javnosti dodatno pojačava utisak zapuštenosti ne Žabljaka Crnojevića, nego ljudi iz oblasti kulture.

Umjesto da budu stvaraoci, ovi rušioci kulturnih spomenika insistiraju da završe film i pored kršenja zakona. Samo u ovakvoj malograđanskoj umjetničkoj sredini ljudi koje treba kazniti pokušavaju izvojevati nastavak ruiniranja Žabljaka Crnojevića, a za to umjesto da dobiju kritiku svih filmskih stvaralaca imaju podršku Filmskog centra?!

Svojevrsna anarhija dopušta da se za snimanje na ovakvoj lokaciji dobije dozvola, a da izvođaci radova ne objasne da će intervenisati na zakonom zaštićenom prostoru. I da na kraju ostaju zabrinuti ne svojim vandalističkim djelovajem, nego mogućnošću da se snimanje ne realizuje na zacrtanom odnosno (u ovom slučaju zamalterisanom) mjestu.

**VARVARSKI NAPRIJED**

No, i odnos spram kulturno-istorijskih spomenika vrlo je zastidan. Na Žabljak Crnojevića dolazim od djetinjstva jer se moje selo Ponari graniči sa Žabljakom i cetinjskom opštinom. Nikada država nije uradila ništa da spomenuto mjesto učini turistički atraktivnim, pa sem nekoliko saobraćajnih znakova, ništa i niko ne upućuju na prijestonicu crnogorske dinastije Crnojević i mjesto nastanka Crne Gore. U prilog tome govori i činjenica da veliki broj ljudi nastanjen u Podgorici i Cetinju nikad nije ni posjetio ovo mjesto.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6bd3a5f1-87f7-41af-9225-4e3ebcadfb51)
Dijagonala, pur pjena,  foto: Normalizuj{.caption}

Ako u zemlji u kojoj se poluđe od istorijskih trvenja treba podsjećati da se istorijska mjesta pričuvaju kad neko počne da dograđuje krov, onda se mora postaviti još makar jedno pitanje. Niijesu li ovi koji kulturno blago zaboravljaju i ovi koji ga se sjete radi zloupotrebe jedno isto, samo što prvi zaslužuju da zbog svog nedjelovanja nađu drugi posao, a drugi da za svoje djelovanje krivično odgovaraju.

Kad su prije dvije godine na spomeniku na Ravnom Lazu u Piperima uništene mermerne ploče, počinilac je osuđen na šest mjeseci zatvora. Istodobno, crtačima grafita ne gine par stotina eura kazne zbog vandalizma. Kakva li je kazna predviđena za umjetnike kad iz namjere da naprave veliko djelo uruše ono malo kulture što je jedino ostalo zdravo, dok sa visokih kulturnih adresa dolazi mišljenje da je odnos „političkih struktura“ prema kulturi uvijek bio varvarski. 

A što ćemo sa varvarima među umjetnicima?

Ili: Kako su filmski majstori malterisali na Žabljaku Crnojevića u namjeri da ostvare svoje veličanstvene vizije

ukleta baština

Otapanje kulture

Svojim video radovima i instalacijama bosansko-hercegovački umjetnik Igor Bošnjak propituje ulogu čovjeka u ideološki zasićenoj i vizuelno uzbudljivoj postavci svijeta četvrte tehnološke revolucije. U tom svijetu polazišta prošlosti i kulise budućeg se prepliću, kroz nove medije koji odavno nisu samo prenosnici poruke. 

Rođen 1981. godine u Sarajevu, Bošnjak je predavač na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, a njegovi radovi odavno su prešli regionalne granice. Svojom posljednjom izložbom, umjetnik je reinstalirao vizuelnu mapu spomenika bivše SFRJ i "bez nostalgije" pokušao da ih otkrije u novom vremenu. 

**Nedavno je u Podgorici završena Vaša izložba “Budućnost se ponavlja više nego istorija”. Kakav je odnos budućnosti i istorije na ovim prostorima?**

Sam naziv je paradoksalan u smislu da anticipira buduće događaje koji će imati sličnu matricu i dinamiku ponavljanja kao istorijski događaji iz prošle epohe koji su se već toliko puta ponovili.

Odnos prošlosti i budućnosti na našim prostorima je sličan kao svugdje na svijetu. Pošto istoriju pišu pobjednici oni obično imaju “veća” autorska prava na raspolaganje istorijskim faktima. Istorijski revizionizam je možda čak i “poželjan” za neka društva, pošto pobjednici često kontrolišu prošlost tj. istoriju. Ali u svim sukobima i na svim stranama su urađene veoma loše stvari, tako da ja lično ne mogu da povjerujem u sve ono što su me učili u osnovnoj školi iz istorije. 

Mene jedino iz neke istorijske epohe zanima umjetnost (arhitektura, književnost, film, muzika, slikarstvo…) jer samo kroz filtere umjetnosti možemo da dobijemo kakvu-takvu (možda veoma površnu) sliku o nekoj temporalnosti datog istorijskog momenta tj. duha određenog vremena.

**U radu tematizirate socijalističke spomenike. Zašto je važno uvijek se iznova odnositi spram socijalističkog nasljeđa?**

Jugoslovenski socijalistički modernizam kao veoma emancipatorska ideja u polju umjetnosti nam s ove distance pokazuje kako promišljen politički diskurs može da formalizuje, verbalizuje i predstavi koncept pomirenja i pobjede nad fašizmom i užasima rata. Socijalistički modernizam jugoslovenskih spomenika je u estetskom smislu apstraktan i veoma promišljen skulptorski koncept, koji kako vrijeme prolazi, samo dobija na značaju i značenju.

**Mnogi se umjetnici bave ovom temom i periodom. Po čemu je Vaš rad drugačiji?**

Moj rad je možda drugačiji, jer pokušavam da izbjegnem nostalgiju kao osjećanje i da taj period dovedem u sadašnjost i ponudim novo čitanje. Moja ideja je da kroz upotrebu novih tehnologija, 3D sofvera, animacije, dron video slike, ambijenata, pokušam te relikte prošlosti ubaciti u savremene medije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/bf263f3a-c5b6-421f-8e10-a887c77d93d1)
"Budućnost se ponavlja više nego istorija"{.caption}

**Za ovu izložbu ste izmedju ostalog dronom snimali spomenike na prostoru Bosne i Hercegovine. Budući da je riječ o primarno vojnom, a ne umjetničkom alatu, zašto ste se odlučili za upotrebu drona? Što to snima dron što ne vidimo?**

Komercijalna dron tehnologija za snimanje zadnjih par godina postaje dostupna gotovo svima. Kada sam počeo 2016. godine koristiti dronove za snimanje video radova, filmova, video instalacija tada se još nije desila komercijalizacija i masovna upotreba tog medija kao danas, pa su stvari i percepcija dron tehnologije/slike bile dosta drugačije nego danas. Ljudi se lako navikavaju na novo, pa nešto što je bilo uzbudljivo vrlo brzo postaje istrošeno i dosadno. Svaku novu tehnologiju je potrebno kritički posmatrati i etički upotrebljavati. 

**Gdje vidite središte te etičke ravni?**

Mene zanima kako pozicionirati ljudski pogled danas i biti objektivan u doba vještačke inteligencije i digitalno generisane stvarnosti. Kakva je pozicija moći i šta je to izmješteni pogled odozgo i kako uopšte tehnologija mijenja naš odnos prema realnosti. Pogled iz ptičije perspektive i pogled objektivizacije koji nam daje mogućnost da se ne osjećamo maleni ili umanjeni ispred ogromnog betonskog spomenika ideologije, već imamo tu mogućnost da težu percepcije izmjestimo na drugo simboličko polje ili drugu ravan. 

Pitanje je: u kom odnosu stoje stvarni geografski prostor i prostor pokretne slike? Specijalni kinematografski kvaliteti mogu biti odvojeni od drugih značenja geografske reprezentacije, a u isto vrijeme identifikuju razlike između realnog i filmskog - video prostora. Npr. dramatična ekspanzija upotrebe dron tehnologije globalno u ratovima u posljednje dvije decenije, označila je dolazak novog tipa ratne slike u civilni život: kroz optički nišan, kameru i objektiv drona. Kao takav dron nije samo jednostavno oružje, već takođe novi ekspanzivni medijum za *stream*, reprezentaciju i prezentaciju rata, sukoba i konflikta. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5f830c44-a0b9-46cb-b30e-fc93b1e455ff)
Video rad, detalj{.caption}

Ako se dron koristi za pragmatično drugačije svrhe kao što je stvaranje baze podataka, skupljanje pejzažnih slika (*collecting landscape imagery*) onda značenje i semiotika produkovane i reprodukovane dron-slike može da postane više orijentisana na čovjeka i njegove estetske i post-ideološke potrebe.

**U radovima se u par navrata pojavljujete i Vi. Što Vaše prisustvo označava? Da li je autor subjekat ili objekat u konkretnom radu?**

Moje pojavljivanje je na neki način proizvoljno i upućuje samo na to da je tehnološki pogled još uvijek pod kontrolom čovjeka tj. da ja upravljam “letećom kamerom”, a ne algoritam ili neki drugi digitalni entitet. Autor u ovom slučaju bi još uvijek mogao biti subjekat. U budućnosti ćemo vjerovatno postati objekti. Ali imamo slobodnu volju koja nam je data po rođenju, pa s tim u vezi, sve zavisi od našeg izbora.

**U BiH kao i drugim zemljama stare Jugoslavije evidentano je jačanje desnice. Da li je umjetnost na ovim prostorima nemoćna?**

Umjetnost na ovim prostorima nikada nije imala moć da odmah nesto promijeni. Po mom mišljenu ona je uvijek retroaktivno djelovala na ljude i publiku, tj. uvijek posle nekog protoka vremena bi se pokazalo da je nešto bilo dobro i kvalitetno. Kod nas se aktuelna umjetnička produkcija uvijek sporo “primala”. Mada po mom shvatanju većina ljudi generalno ne voli ili ne razumije umjetnost i to im na neki način nije ni potrebno u životu...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/833dee73-60a8-4747-8a31-600ac1c9b732)

Desnica je u raznim formama ovdje konstanta od ratova devedesetih, ne vidim da se nešto puno išlo lijevo. Korupcija, kriminal, etno nacionalizam, su stalno sveprisutni. Što se tiče desnice nemam ništa protiv njenog jačanja (jer smo možda imali iluziju da je i bilo nešto lijevo), zato što smatram da svaka suprotnost koja se pojavi jeste dobra, jer samo u multipolarnim ekosistemima imamo ravnotežu. A ravnoteža je dobra kako u prirodi tako i među ljudskim socijalnim političkim konstruktima. Ako neoliberalna lijeva misao pervertira onda tvrda desnica kao korektiv možda i nije loša, kao i obrnuto.  

**Da li umjetnost mora biti angažovana i što to u savremenom kontekstu znači?**

Umjetnost  mora biti angažovana i u savremenom kontekstu, to znači da umjetničkim konceptom treba da preispitujemo konkretno društvo u kome se umjetnost produkuje. Ideološke matrice, političke konstrukte, je takođe potrebno analizirati i baviti se njima. Takođe, potrebno je konstantno  kritički preispitavati i same umjetničke medije i alate koje koristimo u tom procesu. 

**Profesor ste na akademiji. Što mladi treba da znaju, a Vi ih ne možete naučiti?**

Studenti treba da budu svjesni istorijskog trenutka u kome se nalaze i da svojom umjetničkom praksom budu “prisutni” i da se u svom radu reflektuju na realnost koja ih okružuje. Moraju biti analitični, kritični i konstantno preispitivati sve vrste autoriteta i velikih dominantnih narativa. Šta će oni da znaju to je stvar njihovog ličnog izbora, afiniteta i okruženja kome odrastaju. Mislim da ih ne mogu naučiti porivu ka slobodi. To je jedina stvar za koju se oni moraju izboriti.



Studenti treba da budu svjesni istorijskog trenutka u kome se nalaze... Mislim da ih ne mogu naučiti porivu ka slobodi. To je jedina stvar za koju se oni moraju izboriti