Upravo sam začinila piletinu i rukama od karija koji se teško spira i dugo ostaje na koži prstiju pokušavam da napišem par redaka o neplaćenom kućnom radu, izazovima domaćičenja i nemiru nestvaranja. Zašto svakodnevno sebe prekoravam da ne pišem dovoljno i zašto ne odolijevam opšteprihvaćenom mišljenju da žena svakodnevno treba da kuva? I zašto umjesto spremanja ručka naprosto svaki dan ne napišem pjesmu, pa bih umjesto uzaludno utrošenih dana imala zbirku pjesama?

Kad bi me neko pitao što mi je najljepše bilo u djetinjstvu, rekla bih činjenica da je moja majka uvijek bila tu. Sjećam se da mi je bilo neobično kad ode da sadi lubenice u Ponarima ili kad predveče izađe da nahrani kokoške, jer nam je to bilo jedino odvajanje, iako sam je i tamo najčešće pratila. Jedino mjesto koje bi nas na par sati razdvojilo bio bi njen odlazak na saučešća, kad bih morala ostati sa starijom braćom kod kuće. Sveprisutna, nježna majka, posve strpljiva za dječje dileme i uvijek nasmijana. Oreol sreće stavljen u najranijim godinama, koji je i sad najvažniji osjećaj što imam. No, to je djetinjstvo i jedna perspektiva. 

Kad razmislim van sebičnih potreba previše maženog djeteta, dakle kad iz današnje perspektive pogledam ulogu svoje majke voljela bih da je išla na posao, da je ustajala da obuče novu bluzu, našminka se i popije prvu jutarnju kafu sa kolegama i koleginicama. Možda bi imala priliku i da neđe putuje, da vidi nešto van republike u kojoj je rođena i djeluje izvan želja svoje djece, danas djece svoje djece i tako u krug. Za razliku od mog oca, koji u svakom razgovoru zapođene  priču o doživljajima sa posla, prijateljstvima koja je tamo stekao, putovanjima na kojima je zbog posla bio, doživljaji moje majke su uskoporodični, njene radosti su u svakodnevnom, suviše običnom da bi se životna radost vezala za to. Neprimjetan život sa aspekta društvenog rada, još neprimjetniji sa ekonomskog stajališta, jer moja majka nikad nije donijela platu kući, niti je uložila svoj rad u državne obveznice. A opet, ima li što društvenije nego uložiti vrijeme u druga ljudska bića i naučiti ih da je to važnije od svega materijalnog? Ali to je toliko apstraktno dostignuće da ga niko van literarnog ushićenja i ne računa.

**HEROINE & MUČENICE**

Danas dok radim od kuće, a pored toga većinu vremena provodim u kuhinji ili u kupovini ili pod pritiskom da li odložiti pranje suđa za sjutra, drugačije posmatram ulogu žene. Sve te majke koje su stizale da se mimo kuhinje, bašte i čega sve ne posvete muževima i djeci, izdvoje vrijeme samo za njih, čine se najveći heroji. Nema tih doktora nauka, tih profesorica i službenica koje su za mene društveno korisnije od domaćice usmjerene ka porodici. Čak bi rekla da crnogorsko društvo počiva na od zvaničnog posla oslobođenih žena, koje robuju gomili pritisaka, a najviše od onog da se tvojim poslom smatra baš sve jer nemaš tačno definisan posao. Dakle, ispada da su naši heroji nužno društveni robovi.

Ako su crnci i Crnogorci u mukotrpnom rudarskom iskopavanju poetski približeni, onda bez ikakve patetike i stilske figure treba povezati crnogorsku domaćicu i eksploatisanu crnu ženu. Dok su već rasno marginalizovane crne žene bijelim ženama čistile i bejbisitovale, dok se istovremeno najveći krik feminizma –  dakako onog najproblematičnijeg radikalnog –  slušao sa adresa bijelih žena, crne žene nad čijim položajem niko nije empatijski zastao, vodile su svoje višeslojne bitke, trpjele mnogostruke pritiske od kojih je ekonomski jedan od glavnih.
Dok su bijele srednjoklasne žene tražile jednake plate i iste uslove rada, pravo da se formalno izjednače sa muškarcima, crne žene su bile ne samo ispod muškaraca, nego daleko ispod bijelih feministkinja, koje stvarni klasni problem nijesu ni vidjele, jer im je klasa često bila stvar sopstvene, individualne udobnosti. 

Crnogorska domaćica, koja naizgled parazitira na plati svog muža, takođe je višestruko pritisnuta: samom činjenicom da je kući, a tu nema jasno definisanog posla, pa ni njegovog formalnog završetka, da se osjeća inferiorno jer nema svoj novac, dakle nema nikakvu mogućnost ekonomskog, a onda ni bio kog drugog odlučivanja, a dodatno, kao i crne žene, za druge žene u društvu koje su u boljem položaju je gotovo nevidljiva. To je podrazumijevani posao na kom počiva porodica, koja bi se jednim njenim *ne* raspala, ali ona nije u mogućnosti reći *ne* jer je ucijenjena i društveno obeshrabrena da takav svoj položaj definiše, a kamoli da ga modifikuje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f9d682e1-4c66-4981-9f54-6eb356b0c79f)
Birgit Jirgensen, Kecelja za domaćicu, 1975.{.caption} 

Ako zaposlena žena može zahtijevati podjelu poslova i vanjsku ispomoć u kući, domaćica ne može, jer joj se ne priznaje veći obim posla i porodični pritisak.
Nenaviknuta na to da se neko pohvali za kućni posao, da se bude zahvalan što neko stiže i da kuva i da obavlja sve poslove ili na to da je se ohrabri da nedajbože neki posao ne obavi ili odloži, Crnogorka u kuhinji je najopštije mjesto među svim mučeničkim. 
I to se transgeneracijski prenosi bez obzira na status i društvenu poziciju. 

Iako nemam porodični pritisak da svakodnevno obavljam uzaludan kućni posao, jer moj suprug druge stvari smatra prečim,  kad pogledam pošteno, duboko u sebi osjećam da je to zadatak koji moram obaviti jer će okolina biti razočarana ukoliko zbog pisanja teksta ne bude ručka. Da stvar bude gora – apstraktna okolina.  I nije to stvar samo mog intimnog osjećaja nego činjenice da se oduvijek od žene u Crnoj Gori očekuje da drži kuću, onda kad je nezaposlena, naučnica, ili prodavačica u marketu jednako, baš zbog toga što muškarac nema grižu savjesti ako ne usisa kuću i ne raširi veš, jer njemu može biti da se samo posveti jednom poslu i bude servisiran, očekujući da žena može stići sve i da, biće razočaran ako se to ne dogodi. 

**SAMOKAŽNJAVANJE**

Kao što crnogorski muškarac genetski nije naučen da osjeća sitnokućne poslove kao ozbiljne djelatnosti koje oduzimaju jednako vremena kao kopiranje ili slaganje artikala u piljari, on u najvećem broju slučaja nije naučen ni da prevaziđe svog oca koji je na žene gledao neodvojivo od kuhinje. I taman da završim misao, primorana sam je prekinuti jer moram da provjerim je li pile pečeno, moram oljuštiti krompir jer sve to neće uraditi niko drugi, šapuću mi pretkinje, jer su uslovi pod kojim žive crnogorske žene posebni i samo one u tome sa lakoćom plivaju. A produktivost, nauka, kulturno uzdizanje i autonomija na stend baj, iako to vrijeme neće doći nikad jer niko neće reći da je kućni posao uzaludan i manje vrijedan od nauke, a kako stići oboje?

Puna paradoksa, mazohizma, katkad i samokažnjavanja, pozicija žene u kući zanimljiva je društvena dijagnoza kojoj treba pridati dosta pažnje. Istovremeno dok liberalni kapitalizam spolja zavodi obaveznu podjelu poslova među polovima, koja se kao trend uvozi i izgleda dosta vještački, lakoća i prirodnost žene koja stoji nad šporetom još više brine. I nije stvar podjele posla, nego poštovanja i uviđanja da se nekad može i bez kuvanog ručka, da se može provesti vrijeme mnogo kreativnije i ljepše, mimo zakazanih ručkova i spiskova za kupovinu, jer je život više od dinstanja, a žena više od dobre domaćice. Kod nas postoji izreka da je neka žena toliko čista da joj se sa pločica može lizati. To je kriterij crnogorskih žena kad hvale drugu ženu, to je poraz našeg samopoštovanja, pa se nekad čini da patrijarhat počiva ne samo na muškarcu, nego i na odnosu žene prema drugoj ženi.

Hrvatske drugarice  iz organizacije fAKTIV prošle godine imale su sjajnu parolu za  osmomartovski protest – Štrajk na ulici, štrajk u kuhinji. 
Valjda kuhinja nekad postane revolucionarno mjesto!


Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.{.caption} 



Ako su crnci i Crnogorci u mukotrpnom rudarskom iskopavanju poetski približeni, onda bez ikakve patetike i stilske figure treba povezati crnogorsku domaćicu i eksploatisanu crnu ženu

mjerenje pritiska

Revolucija iz kuhinje

Stvaralačka putanja ovog kompozitora nikad nije bila ravna linija. Jedan od vodećih savremenih crnogorskih muzičara, Ivan Marović ne stvara da bi udovoljio tržištu. Stanuje u Berlinu, ali često svira u Crnoj Gori. Decenijama istražuje muziku, živi muziku unutar širokog opusa, počev od džeza, elektronike, preko muzike za film i pozorište, sve do velikih scenskih orkestracija.  

Osuđen na svestranost, multinstrumentalista poznat po *cross over* preletima i eksperimentu, krajem prošle godine je [objavio album](https://normalizuj.me/kultivator/bisamkiez-nocna-mora-za-miran-san) sa bendom Bisamkiez, kojim je nagovijestio da se kreće ka jednoj uzbudljivoj sintezi svojeg nemirnog kreativnog traganja.

**Kako je odlazak iz Crne Gore uticao na tvoj muzički put?**

Uticao je i pozitivno i negativno - u svakom slučaju ne baš onako kako sam se nadao. Suprotno mojim očekivanjima, u inostranstvu sam i poslije osam godina i dalje totalni stranac. Svojevremeno sam bio oduševljen Berlinom, moj davnašnji san je bio da živim tu i upijam prebogati muzički sadržaj grada. A sada, Berlinci mi mahom djeluju kao gomila klovnova i nafuranih pozera, čast izuzecima. Jedva čekam da ih ne gledam, pretvorio sam se u totalnog džangrizavog crnogorskog đeda. Ali ako ništa drugo, zbog nostalgije za kućom uobičajena depra koji isplivava iz svega što komponujem sada makar ima neko pokriće. Zvuči uvjerljivije.

**Kako ti izgleda crnogorska kulturna scena iz daljine? Vidiš li je, osjećaš li je?**

Mislim da crnogorskoj sceni ne fali talentovanih i kreativnih autora i bendova, nego nešto drugo. Dosta dobre nove muzike je izašlo, ali izdvojio bih “Pojačano prisustvo”. Oni imaju to nešto u izvedbi što fali i meni i mnogima, a to je nekakav manjak blama. To je možda zbog toga što su u taj projekat uključeni i glumci, njima je to u opisu radnog mjesta, ne možeš bit inhibiran i glumac. Pritom materijal ne mora da bude ništa kontroverzno niti šokantno, što god da je, treba ga samo iznijeti sa tom distancom prema palanci, sa tom slobodom. Mogli bi muzičari malo da se ugledaju tu na glumce, makar po tom pitanju. Ukratko, CG sceni fali bestidnosti.

**A kako ti izgleda berlinska scena izbliza, vidiš li je, osjećaš li je?**

Vidim je kao turista, jer sam, kao što rekoh, ovdje i dalje turista. Nisam dio nje, i pomirio sam se sa tim da nikad neću ni biti. Ali, nije da nemam ništa od Berlina, slušao sam neke vrlo dobre koncerte i prisustvovao dešavanjima kakvih definitivno nema u Crnoj Gori. 

**Otišao si iz Crne Gore kao eksperimentator, onda si jedno vrijeme okupio bend klasičnijeg jazz repertoara. Posljednji album je neka vrsta fuzije koju je teško svrstati u žanr, kako bi ga ti okarakterisao?**

Prolazio sam, kao i svako, kroz kojekakve faze i identifikacije sa ovim ili onim. Mislim da je poslijednji album, koji sam objavio pod imenom Bisamkiez, talog svih tih faza kroz koje sam prolazio. Iz tog taloga je niklo nešto, što i pored svih žanrovskih šaranja, i dalje ima neki zajednički sadržalac, čini mi se.

**Muče li te uopšte žanrovske podjele u muzici? Čemu one zapravo služe?**

Žanrovi u muzici su izraz supkulture kojoj pripadaju, tako da je za očekivati da postoje tabori. Svaki žanr prati neki van-muzički narativ koji je plod vremena u kojem je nastao. Odnosno, žanrovi imaju neku priču, za koju se ljudi zalijepe. Čuo je svako one floskule tipa “R’n’R je način života” “Džez je način života” itd, i tome shodnu modu i stav. 

Mene sve to danas ne dotiče naročito, nisam ni prvi ni jedini koji muzici postupa “post-žanrovski”, da se tako izrazim. Mada, može ponekad biti iritirajuća nečija potreba da te po svaku cijenu svrsta u neku konkretnu fioku, bez koje nije u stanju da uopšte percipira to što napraviš. Nije mu jasno iz koje “priče” dolazim, koji tabor zastupam, i zato ne može da čuje o čemu se tu uopšte radi. 

**Koja je uloga umjetničke muzike danas?**

Da citiram jednog profesora teorije muzike, kojeg pratim na društvenim mrežama: 
“I love listening to art music. After I’m done, I get in my vehicle car and eat a food burger”…

**Prije dvije godine si na jednoj platformi objavio noćne improvizacije na električnom klaviru. Slobodna asocijativna muzika za odabrane slušaoce. Je li to duhovno traganje, razgovor, molitva?**

Stvarno se nisam nadao da će taj album biti na dnevnom redu… To je intimno bilježenje mog toka svijesti na instrumentu sa kojim sam najviše na ti, dakle na klaviru. Samim tim, nije baš za svakoga. Ne u smislu da je to nešto što zahtijeva nekakvu posebnu intelektualnu ili ne znam kakvu pozadinu, ili što je to neka “elitna” umjetnost, daleko bilo, nego zato što generalno takva svirka, ta potpuno slobodna improvizacija zahtijeva poseban pristup slušanju koji je suštinski različit od slušanja muzike koja ima jasnu formu. Kao što postoje vrste izraza, postoje i vrste slušanja, otprilike. Taj žanr traži posebno raspoloženje, isto takav slobodni tok svijesti koji ne pamti šta je bilo i ne pretpostavlja šta dolazi, kao što smo navikli kad slušamo većinu muzike. Što će reći, ni ja sam ne mogu to uvijek da slušam. Niti bi od svojih uradaka to bilo prvo što bi nekome preporučio za slušanje. Zato taj album nisam ni promovisao, ali eto ga na internetu, pa ko nabasa.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/48ed7f9b-1089-46e3-b9a2-cbf0923c301d)
Foto: Fiat-Montenegro.org{.caption}

**Požališ li nekad što si tako raznovrstan u izrazu?**

Požalim u jednom smislu - što utvrđuje nedostižnost mog sna - da živim i privređujem isključivo od onoga što volim da radim. Da me neko pogrešno ne shvati, nisu pare razlog zbog čega radim razne stvari, nego to što radim razne stvari znači da se ni za jedan projekat ne vežem dovoljno čvrsto da bi eventualno ostvario njegov puni potencijal, što između ostalog znači da bi to moglo biti nešto i od čega živim. 

**Nakon nagrade za muziku na Otranto filmskom festivalu u Italiji, je li bilo ponuda za rad? Kako pristupaš filmskoj muzici, jesi li komponovao na osnovu scenarija, ili si gledao neke djelove filma?**

Ima ponuda za nove projekte, ali mislim da to ne mora biti direktna poslijedica toga što sam “nagrađivani kompozitor”. Zovu me ljudi koji me znaju i od ranije, i koji bi me zvali i bez te nagrade. Što se tiče filma, radim uglavnom sa već izmontiranim materijalom, ili sa verzijom montaže koja mi pruža dovoljno informacija da mogu da radim svoj dio posla. Dešavalo sa da komponujem muziku za neke pozorišne predstave samo na osnovu scenarija, ali za film uvijek imam vizuelni predložak. Gledam film i čačkam po instrumentu dok muzika ne prestane da smeta slici, tad znam da sam na dobrom tragu.

**Radio si velike orkestracije “Kotor 1979” (2019), Iskra besamrtna (2013). Od tada nije bilo sličnih projekata. Zašto?**

Pa, bila je još jedna porudžbina Kotor Arta, doduše za duvački kvintet, nije u pitanju orkestar. Što se toga tiče, ne mogu da se požalim da nedostatak angažmana, kakva je situacija sa tom vrstom muzike u Crnoj Gori, a i šire, nas nekoliko kompozitora može da se pohvali količinom izvođenja i porudžbina koje imamo.

**Zar ne bi bilo dobro biti socijalistički kompozitor kome država stalno naručuje grandiozne orkestracije?**

Mislim da se Šostakovič ne bi baš složio s tim… On je, kad smo kod toga, imao porudžbine od države koja je zahtijevala strogi soc-realizam, a paralelno sa tim je krio u fioci muziku koja je njegov lični izraz, jer da je to došlo do vlasti, bio bi optužen za “formalizam” i završio u gulagu. 
No ajde da ne uzimam samo ekstremne primjere iz Sovjetskog Saveza - lijepo bi bilo, doista, da država ozbiljno shvata umjetnost i njenu društvenu ulogu kako je to znalo biti u nekim socijalističkim društvima, i da pruža institucionalnu podršku autorima. 

Ali vrlo često, bez obzira koja je vladajuća idologija u nekoj državi u datom trenutku, pomoć države umjetnicima dođe sa nekim implicitnim ili otvorenim očekivanjima koja umjetnika ograničavaju, ili njegov rad kasnije politizuju na način koji nije nužno u skladu sa umjetnikovim ubjeđenjima. Pričam iz iskustva.

**Kad stvaraš unutar zadatog predloška, koristiš li nemuzička istraživanja, dokumenta, istorijske izvore, fotografije, kako bi se doveo do stvaralačkog vrenja, ili je prostor rada isključivo muzički?**

Više ovo drugo. Doduše, do sada nisam imao puno radnih zadataka zbog kojeg bi ulaženje u van-muzička istraživanja naročito doprinijelo muzici i njenoj ulozi u projektu. Ti u tamo sam koristio neke muzičke citate koji bi trebalo da asociraju na vrijeme i mjesto ili teme kojima se film ili predstava bavi, što je postupak koji naravno mora uključivati informisanost o nemuzičkom kontekstu djela, ali generalno, više se bavim traženjem odgovarajuće boje i emocije.

**Nedavno je kompozitorka Jocelyn Pook takođe po narudžbi snimila album "Drawing life: Remembering Terezin" u kome je [semplovala glasove](https://youtu.be/ZbHOcYiDoGM?si=Fh5rro71i1f2K-ZM) ljudi koji su prošli nacističke logore. Nasnimljeni glasovi mogu biti moćno izražajno sredstvo, jer spajaju muziku, istoriju, tehniku, antropologiju.** 

Nisam slušao, hvala ti na preporuci. To me podsjeća na jednu stariju kompoziciju Steve Reich-a koju jako volim - “Different Trains”. Reich je tu takođe koristio snimke Jevreja koji govore o holokaustu, i intonacija njihovih glasova mu je bila melodijska i ritmička osnova za gudački kvartet koji prati te snimke. 

Uglavnom, takvi postupci, korištenje snimaka, semplova govora itd. definitvno mogu ostaviti jak utisak. Ali istovremeno stupaju na klizav teren, i time zahtijevaju određenu pažnju, da ne kažem vještinu, da to na kraju ne bude polu-svareni “gimmick” nego smislena sinergija muzike i ljudskog glasa, koji u ovom slučaju nije ni pjevanje ni recitacija, nego dokument. Što znači, to nosi istu problematiku kao i svaka druga umjetnička upotreba dokumenata, pored balasta asocijacija koji ljudski glas daje u muzičkom kontekstu. Reich, na primjer, je tome pristupio smisleno i opravdano - jer kad je u pitanju svjedočenje o traumi, boja i intonacija ljudskog glasa govori jednako, ako ne i više nego same riječi.

Drugi primjer i drugi pristup koji mi pada na pamet je jedan youtuber, André Antunes se zove, metal gitarista koji nasnimava muziku preko viralnih klipova. Ima jedan video njegov, gdje je nasnimio metal rifove preko snimka neke lude tetke iz Amerike koja se dere u kameru “WE ARE LOSING OUR DEMOCRACY!” i tome slično, ali sa takvim bijesom i nabojem u glasu da bi se Zack de la Rocha postidio, i to je sigurno najbolja metal stvar koju sam ikad čuo. Jer to nije neki dobar performans, nego pravi bijes.  

**Misliš li da se muzika jezika gubi, čuješ li promjenu našeg jezika pod uticajem engleskog govora, tehnološkog ubrzanja i sličnih faktora?**

Mislim da nas od bilo kakve bitne promjene toga tipa čuva naša zatucanost. Srećom dovoljno zaostajemo za svijetom da nas uglavnom mimoilazi i tehnokratsko preseravanje i anglo-američka kulturna hegemonija… No, cinizam na stranu - ukoliko i ima promjene, to nije uvijek razlog za lamentiranje. Tako ponekad prosto kultura funkcioniše. 

Često se sjetim jednog predavanja iz etnomuzikologije, kod divnog prof. Dragoslava Devića, kada nam je pokazao primjer uticaja muzike sa radija na neki folklorni trubački orkestar, tamo iz 60-ih godina, konkretno, to je bila muzika iz špice za vijesti u podne, čije muzičke motive koji su trubači svjesno ili nesvjesno unosili u svoj vokabular. I što je tu prelijepo, niko od tih trubača tu nije vidio problem sa “modernizacijom” svog zvuka pod uticajem tehnologije, kao što bi im neko to mogao prigovoriti, kao neku profanizaciju tradicije, to je prosto oponašanje onoga što čuju u neposrednoj svakodnevici, kao što je to uvijek bio slučaj godinama i decenijama unazad. Tehnologija ima svojih negativnih uticaja na kulturu, ali sve dok je promjena organska i nije isforsirana kapitalom, ja nemam problem. Mislim, malo toga danas nije poslijedica kretanja kapitala, ali možemo makar ove indirektne slučajeve izuzeti iz kritike. 

**Postoji li šansa za novi proboj tzv. balkanskog zvuka u svijetu. Da li prosječni zapadni slušalac prepoznaje muzički Balkan?**

Nisam siguran. Ono što najbolje prolazi je neki balkanski folklor, kao što se može vidjeti na primjeru Bregovića. Mi ostali koji hoćemo iz Istočne Evrope da prodajemo zapadnu muziku zapadnjacima, možemo samo da se nadamo neznanju publike odakle dolazimo…

**Koji je posljednji krik berlinske muzičke mode za ljeto-jesen 2024?**

Ima previše svega za svaku ciljnu grupu, tako da je malo teže reći. Mada, mislim da je i sada kao i ranije, DJ-elektronika i klupska scena ono što je dominantno u Berlinu. A to me ne zanima pretjerano. Srećom, grad je dovoljno veliki da svaki pravac ima kritičnu masu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/ILHmMGESLbo?si=Hq37b8IWl0aJ-mAa" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Šta je danas svježe i avangardno? Biti akustičan, bos i izvoran, ili koristiti procesore i sintetičke zvukove, audio gadžete i VR cvikere?**

Ne mogu da zamislim danas nikakvu avangardu, to jest, bilo kakav rad koji bi potpao pod tu definiciju u strogom smislu. Uzmi danas najekstremnije performanse, najneslušljiviji sintetički *electro-noise*, i vidjećeš da je to neko već radio prije 60 godina. I ako bi neko htio da bude alternativa tome, vraćajući se na, što kažeš, golu i bosu akustičnu svirku, to može biti svježe u odnosu na ovo, ali nije avangarda iz istih gorenavedenih razloga. Avangarda uključuje protest ali i novinu. Svojevrsnu revoluciju, pa neka je i na ne znam kako maloj skali. 

Sve češće nailazim na stav da je je AI muzika budućnost umjetničkog izraza. Ko zna, možda i jeste. Ali ja sam skeptičan prema estetici koju mi prodaje tehnokratska klasa, jer, između ostalog, ne postoji *top-to-bottom* revolucija ni evolucija.

**Pop muzika je stari muzički hegemon. Nekad joj je je glavno oružje bila melodija, a danas je ritam. Uz to i postproducija, autotune, AMSR i ostali hipnotički alati. Šta misliš o ovoj tendenciji?**

Tehnologija je oduvijek bila u sprezi sa muzičkom produkcijom, a svakoj tehnologiji se proizvod prilagođava, i obrnuto. Taj obostrani uticaj ne mora uvijek da bude negativan. Ni naglasak na melodiju, ni naglasak na ritam nije nužno ni mana ni vrlina uticaja tehnologije, ili manjka istog, prosto, ako je neko dobar u svom poslu, savremene tendencije mu neće odmoći. 

Uglavnom, nisam ni tehnofil ni tehnofob, mada kad smo kod toga, podvlačim crtu tamo gdje se tehnologija koristi ne kao kreativno sredstvo, ili olakšica-prečica, što da ne, nego kao šminka koja treba od pojedinaca čija je želja da budu umjetnici obrnuto srazmjerna njihovom talentu, da od njih napravi pjevače ili autore. Možda sam malo buržuj po tom pitanju, ali mislim da je talenat neka vrijednost koju treba čuvati, iako se danas da uspješno simulirati, i ta simulacija je dostupna svima koji mogu da plate.

**Jesi li ikad probao da pišeš pop kompozicije i svoj talent unovčiš na jedan tako logičan način?** 

Jesam, i to je bio fijasko. Pokušavao sam da se prodam u nekoliko navrata, ali ono što je smatram “komercijalom “ prosječni kozument čuje kao nekakav džez, i u ovom slučaju, konzument kao kupac ima pravo, iako to definitivno nije bio džez. U svakom slučaju, nije mi upalilo. Šta da se radi, ne slušam dovoljno komercijalu da bih znao šta je hit.

**Na čemu trenutno radiš sa najviše žara?**

Spremam materijal za novi album Bisamkiez-a. Ako uspijem da ga snimim, to će biti moj prvi drugi album sa nekim projektom ikad. Svi moji bendovi bi po pravilu snimili debi album, i onda bi se pregrupisali u neki novi projekat pod novim imenom. Nadasve neozbiljno. Nikad sreće od mene… Ne znam zašto uopšte dajem intervjue.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Sve češće nailazim na stav da je je AI muzika budućnost umjetničkog izraza. Ko zna, možda i jeste. Ali ja sam skeptičan prema estetici koju mi prodaje tehnokratska klasa, kaže Ivan Marović u razgovoru za Normalizuj

berlin-podgorica

Marović: Crnogorskoj sceni fali bestidnosti

Kad sam zakoračila na glavnu ulicu, a slučajno je Peta avenija bila prva na koju sam stupila po izlasku iz metroa, pomislila sam da su te zgrade velike zvijeri sa bezbroj malih zuba, visokih prozora koji se ne otvaraju da očajnici ne skoče. 

Pretjerujem, naravno, prvi utisak nije krenuo u tom pravcu - zapravo sam čekala da se među tim neboderima desi nešto što se na drugom kraju svijeta, tamo odakle sam i đe pripradam ne može vidjeti. U iščekivanju da me na svakom uglu sretnu fascinante slike i utisci koji se prepričavaju i zbog kojih se za ovim gradom čezne i pati, potisnula sam svoj evropocentrični, socijalistički duh i prepustila se da me Njujork vodi. 

Upravo sam bila stigla sa američkog Srednjeg Zapada gdje na ulicama Sinsinatija i Kolumbusa osim beskućnika i duševnih bolesnika niko ne hoda. Opsjednuti ciljem i rasporedom koji postaje veći od života, sve dok ga ne potisne, pa se čini da život više ne postoji, žitelji ovih gradova plaše se ulice, hodanja i spontanog okreta u neplanirano. Tek u nekoliko parkova i kampusa spazila sam ljudska bića, kao bačena iz neke estetske dokolice među stabla i žbunove. Sve ostalo uzduž i poprijeko gradskih jezgara djelovalo je podvrgnuto nekoj mehaničkog strukturi strogog sata i dnevnog rasporeda. U takvom svijetu samo neuspješan jadnik spontano luta i pušta da ga dan iznenadi; u svijetu ulica Midvesta učinilo mi se da je svako iznenađenje propast, a da se život mjeri duboko proučenim banalnostima koje mapiraju radni tempo i dokolicu, do nivoa kad ljudi sa svojih lica speru i posljednji trag zadovoljstva i sahrane ga u čuvenom američkom osmjehu. 
 
Za razliku od dosadnih crveno-sivih gradova unutrašnjosti, ulice Njujorka vrište i pulsiraju u zvuku sirena i kočnica baš kao na filmu. Parkovi su predah: na jednom uglu saksofonista, prati ga bubnjar za kojeg u pauzi između pjesama shvatam da ga i ne poznaje, spontano su se našli i zasvirali, jer to umjetnicima može biti. Nekoliko klupa dalje, u presahloj fontani mlađarija se takmiči ko bolje rola skejt, i sve poprima obrise idile, tvoje je samo da sjedneš, posmatraš i na miru žvaćeš sendvič od deset dolara.

Ni za trenutak nisam pomislila da je to život, da je to obećana zemlja, ili makar mogućnost nekog poglavlja koje se ne može realizovati niđe drugo. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti. 

Dan uoči povratka kući ušla sam u poznatu robnu kuću, nekakav američki Beko, manje da bi me zapljusnuo modni val velikog grada, više da bih prijateljima kupila poneku sitnicu.  Avaj, nikakvog drugog vala sem stida i očajanja nijesam osjetila. Taman je otkucalo deset i robna kuća se otvorila, stupila sam na sporedna vrata i našla se tačno preko puta glavnog ulaza kojim je navalila masa kupaca, dok su radnice iz butika okupljene u špalir aplaudirale. Izvadila sam telefon i snimala, jutarnji kupci bili su sve ravnodušniji, aplauzi sve jači.  Nije izgledalo da se obilježava neki posebni dan ljudi sa posebnim potrebama, nije to bilo crveno slovo niti crni petak, tek obično jutro u kojem radnice servilno pokazuju kupcima da su oni glavni. U tom poniženju i dehumaniziranju one su se smijale po taktu aplauza koji se završio, osmjesi su nestali sa lica, a radnice nastavile da slažu i premještaju robu kao da ništa od toga nije stvarno. 

<iframe src="https://www.facebook.com/plugins/video.php?height=314&href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2F100009218058157%2Fvideos%2F2292992567569491%2F&show_text=false&width=560&t=0" width="560" height="314" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowfullscreen="true" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; picture-in-picture; web-share" allowFullScreen="true"></iframe>

Čemu sva ta predstava, nisam se usudila da pitam, izašla sam i krenula ka lijepom parku koji podsjeća na pariske parkove, pomislila sam da se ovo ne može desiti u Evropi, uzdahnula i sjela na klupu kao u pauzi neke bitke. 

Niko te radnice nije ni pogledao dok su pljeskale, pored njih se prolazilo kao pored isprane reklame za salon namještaja, što je performansu dalo posebnu notu očaja. Ljudi jedni druge ne mogu prepoznati kad ih rasporediš u dva reda izloga, funkcionalizuješ i pretvoriš u simbol, pozu i odsutnost. Vjerujem da ni današnja prodavačica kad sjutra uđe u kakav tržni centar đe joj aplaudiraju druge radnice, neće shvatiti da je to ona od juče, nego će pomisliti da je to nečiji posao, radno vrijeme koje joj pripada i od koga jede, i u tome neće vidjeti ništa loše. Sistem tvrdi da je sve po zasluzi, pa i poniženje u otuđenom svijetu u kojem američko iskustvo ubjedljivo prednjači. Zato će svaka od tih radnica teško doživjeti razumijevanje u zajedništvu i  radni vijek osviješćen u empatiji i pogledu. 

A ljudski pogled, to je ono što cijeloj sceni nedostaje. Osjećajna veza između ljudi koja se ukaže rijetko na ulici, a u savremenoj umjetnosti još ređe. Ipak, ponekad se dogodi. 

Po povratku kući, na sigurnoj teritoriji ekrana i dnevne udobnosti garsonjere u centru Podgorice, lijenim skrolom prešla sam nagrađene radove ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala. Tako sam naišla na djelo umjetnice Doruntine Kastrati koja je od čelika izvela figure nalik ljuskama od oraha u koje se može ući i pustiti glas. 

U gradu Prizrenu gdje je umjetnica rođena, žene prave turske slastice uglavnom stojeći u loše uređenim radnim prostorima, pa svaka treća mora da ugradi vještačko koljeno. Metalni implanti u koljenima tragovi su dugih sati rada za jadnu platu, piše u opisu izložbe [The Echoing Silences of Metal and Skin](https://2024.pavilionofkosovo.com/). Kosovski paviljon mi je još bunovnoj od džet-lega i Amerike ponudio nadu da još neko vidi, da još neko brine i osjeća. 

Dirigovani aplauz prodavačica sa Pete avenije i metalna škripa koljena prizrenskih radnica, sve je to jedna realnost, strašan zvuk poniženja na koje olako pristajemo. 



Ni za trenutak nisam pomislila da je to obećana zemlja. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti 

američka priča

Može aplauz na Petoj aveniji? Neka, hvala

Ne čini mi se da je priča o uspjehu muškarca na račun snažne žene istinita. Možda zato što uspjeh djeluje kao relativna stvar, a slava uvijek ne znači sreću. No, ako je i u određenom smislu istinita, svakako nije podstrek ženama, niti u toj priči ima slobodarske dimenzije. Dati ženi apstraktnu ulogu snage, držanja doma i porodice, takođe je instrumentalizacija. 

Shvatila sam da moja priča o ženi i napretku mora poći od crnogorske žene i da svaki put treba ponovo isticati da je Crnogorka najveća žrtva patrijarhalnog sistema, najsvjetliji primjer pogubnosti vjerovanja da uspjeh stoji na njenoj snazi, iz kojeg je samo dobila ulogu žrtve i poređenje sa nosećim stubom kuće. 

Ništa više naše babe, a često ni majke nijesu viđele od tog pasivnog položaja. On je naučen i prenosi se sa koljena na koljeno, kao kakva sveta priča, a u stvari je sveta odanost patnji i mitologizacija žrtve kakva bi zapanjila i starog dobrog Mišoa (Henri Michaux 1899 – 1984), francuskog cinika koji je sa putovanja iz Azije donio najljepše i najradikalnije zabilješke o kulturološkim karakteristikama nekoliko azijskih naroda.

Mišoova žena Marie-Louise Ferdiere umrla je 1948. od teških opekotina zadobjenih nakon što je samoj sebi slučajno zapalila spavaćicu. Nakon toga, Mišo je objavio zbirku pjesama Opet nas dvoje (Nous Deux Encore), počeo da eksperimentiše sa drogama i postao jedan od najpoznatijih francuskih i belgijskih pjesnika prošlog stoljeća. Da li je kakav Crnogorac potaknut svojom ženom postao pjesnik, moguće, samo se ta inicijalna inspiracija raspukla u opšte mjesto, zabila u kućne elemente i šerpe od rostfraja iz kojih malo koja Crnogorka izlazi, nerijetko ponosna što je ograničena, sa jedne strane duhom pretkinja koje nijesu spomenule da treba bolje, sa druge strane voljom muža koji svetu tajnu pokornosti prenosi sa majke na ženu, sa iste one majke koju niti jedan obožavani sin nije spasio ropstva kao najtežeg oblika slave. Rob porodice, najveći kompliment nahijske Crne Gore.

Obje moje babe sahranjene su u crnogorskoj nošnji, o tome se mnogo nije govorilo, to se podrazumijevalo i možda je to jedina stvar koje su te mučenice, suštinske glave porodica mogle da zahtijevaju, da zatraže i da na njima insistiraju. Nema to veze sa zemljom, nacijom, patriotizmom, nisu one znale ni za kakvu drugu domovinu osim tog krša, kao što nisu ni osvijestile da samo nekoliko desetina kilometara od njih, nekad i manje, postoje žene koje se još prije dvadesetih ne umotaju u crne krpe za kakvim daljim rođakom. 

Nije se baba stigla zapitati da li postoji svijet drugačiji od onoga u kome vas ni djeca ni unučad ne zapamte drugačije nego kao zabrađenu crnilom koje vrijeme ne ispira. Navika je čudo a muke rijetko fali, pa se crnina odomaćila toliko da sam kao dijete sa čuđenjem gledala kako baba raspušta i češlja dugu sijedu kosu, meće je u dvije pravilne pletenice koje se na vrhu glave mimoilaze, i taman da baba podigne pogled i da vidim bolje taj prizor, crna krpa je već stavljena, da glava ne osramoti korotu.

Patnja se nosila kao ordenje, simbolično i suštinski, odjeća je komunicirala, i zamišljam kako su se u mimohodu te crnine prepoznavale, saosjećale i razumjele, bez ijedne riječi, jer riječ je u Crnogorke bila ograničena. Moglo se pričati o svemu, ali se o osjećanjima nije često govorilo. Mogla je prekoriti snahu ili jetrvu za kakvu štetu u nastanku, braniti zeta od ćerkine patnje, radovati se gostima i obrtati kutlačom do beskraja, ali o samoj se patnji nije govorilo, tu su emocije bile zatočene, kao zvijer koja bi jednom puštena sve progutala.

Kakav je to paradoks, da žene koje zrače tamom ne govore o njoj; je li to neko prastaro prokletstvo da se potiskuje i čuva, da se taji i da se onda to nikad raspetljano breme nesvjesno prenosi na sljedeće koljeno, kao klupko tišine i samozatajnog očekivanja da će se u svijet ići sa osmjehom, a sebe okameniti, što se kod nas jako cijeni. Nije to neiskrenost koliko naučena žrtva i trpljenje na koje se ni najrođenijem ne smiješ požaliti da ne bi pokazala slabost. Pokazati se u svojoj muci, odčepiti taj čir razgovorom, olakšati sebi, nije Crnogorcima bogzna kako bilo blisko - Crnogorcu iz sujete i junaštva iza koga i za čiju korist je krio sramotni čin patnje, Crnogorki iz snage. 

Ni od junaštva, ni od snage, kao glavnih mitova u svakoj crnogorskoj porodici, niko nije imao koristi, jer su nas naučili da se pretvaramo, da izgaramo za lažni ugled, za komšijsko mišljenje i to nas danas koči, ne samo da budemo iskreni, nego da budemo sretni, taman kao kakve potomke robova, koji kad žive pristojno osjećaju da izdaju pretke, kao da se ogriješe o njih svaki put kad su srećni, jer je jedino hladno podnošenje potvrda te međugeneracijske kopče. A kopča je preko košulje zagrizla duboko u meso, i teško se skida, nikad ne popušta. 


Obje moje babe sahranjene su u crnogorskoj nošnji, o tome se mnogo nije govorilo, to se podrazumijevalo i možda je to jedina stvar koje su te mučenice, suštinske glave porodica mogle da zahtijevaju

krvna veza

Sahranjene u narodnoj nošnji

Sa umjetnicom i pijanistkinjom Marijom Mitrović aka mariesoundsystem razgovarali smo o savremenoj i angažovanoj muzici, o problemu muzičkog obrazovanja i zvukovima svakodnevice. 

Mitrović je posvećena izvođenju klavirskog repertoara druge polovine 20. i prve decenije 21. vijeka, stalna je članica slovenačkog ansambla Stère koji djeluje na polju savremene klasične muzike. Eklektičnost njenog umjetničkog djelovanja uglavnom privlači pažnju šire publike jer stvara pozorišnu i filmsku muziku, nastupa kao muzikolog, multimedijalna umjetnica i pedagog.

Marija podvlači ono što je kompozitor John Cage često pominjao, a to je "rođenje slušaoca".

"Mislim da često zaboravimo da slušamo, sagovornika, okolinu, prirodu... To je ono što se trudim da intenzivno posmatram, govorim i mislim, i naravno slušam. Slušanje dakle nije pasivno, nego treba biti sve vrijeme prisutan."

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/oUpcZmPjU9M?si=gdvHiv5kg19Uw36B" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

"Čvrsto vjerujem da se dešava neka tiha revolucija u ovim našim malim studijima, baš zbog drugačijeg pristupa slušanju, kaže Mitrović i napominje da je vrijeme šokiranja publike prošlo, te da publici treba ponuditi nešto lijepo, kao ultimantivni odgovor na raspadajuću realnost.





Vrijeme šokiranja publike je prošlo, publici treba ponuditi nešto lijepo, kaže kompozitorka Marija Mitrović

o novoj muzici

Tiha revolucija dešava se u našim malim studijima

Ima nešto od očaja u šopingu, a još više u gomilanju i želji za kupovinom konfekcije. Ne znam je li gore gomilati pristupačne brendove za koje već decenijama znamo da eksploatišu jeftinu radnu snagu na drugom kraju svijeta ili dati pare dizajnerima, podržati male biznise koji dobavljaju bolje štofove, plaćaju pošteno šnajderaj, ali najjeftinija stvar im bude pola prosječne crnogorske plate. Kakav moralni stav čovjek može zauzeti, a nema novca ni za jedan, *that is the question*.

Prošlo je vrijeme Beka, Jugoeksporta, Ateksa i Mure, gdje je i radnička klasa, budući pošteno plaćena za svoj teški rad mogla naći sebi dobar sako ili kožnu torbu. Moj otac u ormaru čuva starinski sako – takvog kvaliteta više nema, veli, jedino ga dematuje nekoliko pečata upornog moljca. *To nije do proizvođača*, kaže tata. Od njegove stare Jugoslavije svijet se ipak stoput promijenio, iz mirisa naftalina i starih plakarskih fetiša stigli smo do kraljice Zare, svih njenih skupih i jeftinih verzija iza kojih stoji isti vlasnik.

Španac Amansio Ortega, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Od fast fashiona do premium brenova, od kolekcije namijenjene svima, do one limitirane za posebno rafinirane ukuse, sve to nudi ovaj bogatun, iako mu se u zadnje vrijeme omaklo nekoliko skandala oko zloupotrebe djece i spornih reklama povezanih sa palestinskim žrtvama. Ali svi ti skandali,  kolekcije i krojevi, cijene i kvalitet nekako pogode jadno čeljade naglo, pa se tako naglo i zaborave u prazničnim sniženjima koja u Podgorici traju makar koliko časni post. Široke je ruke Ortega, čašćava sniženjima Podgoričanke i Podgoričane, posjetioce i turiste od Nikoljdana do preko „srpske“ nove godine, ofingeri su stalno puni, sve je skoro pa džabe, samo treba razgrnuti, izboriti se za svoj komad, a onda se pobjedonosno progurati do kase. 

Mnogi izlaze iz šoping centra kao da su kupili stil, a ne samo bezbroj krpica za kraj zime i početak narodnog ljeta. Sve ovo znam, jer sam upravo posjetila nekadašnju Deltu – sadašnji Big fešn, potrošački željna nove kolekcije i malo ženske utjehe, kojoj se ipak suprostavljam  hodajući po prodavnici, ne dirajući ništa, gledajući pečatno i zgroženo u žene koje sa ofingera vade pantalone pa ih samo bace dolje. Postpraznično je doba, svi su opušteni i podnapiti, ležerni i zašto ne reći pomalo aljkavi.  

Ulazim u Zaru, stupam na tron modnog doživljaja, osvrćem se i zamalo da uskliknem „Koliko stvari koje mi ne trebaju“, ali to kažem u sebi i svakako me obuzme neka sokratovska milina, plus grešni osjećaj nadmoći. Posmatram radnicu, moli probače što čekaju ispred kabina da se malo pomjere, da drugi mogu da izađu; vidim ženu koja obara vješalicu ne i  osvrće se. Kažem „gospođo!“, dižem obrvu, pokazujem pokretom glave na vješalicu i uživam u dugoj sekundi, ali žena je već na drugom kraju radnje gdje piše sakoi 19,99. Mjerka jedan rozi komad, dok ja podižem vješalicu i jedva čekam da ispričam mužu o tuđoj drskosti i mom strašnom moralnom podvigu. 

Ramišljam da snimam ljude, ali to je valjda protivzakonito, ipak, dvoumim se, jer mi niko neće vjerovati kad ispričam kako dame i gospođetine ponašaju dok hrle ka novom autfitu za petak veče, koji, iz pouzdanih izvora saznajem, ponekad nose sa etiketom, pa sjutradan vraćaju i dobiju pare nazad. Oprostićete mi blagi rodni fokus, ali to objašnjava tragove karmina, slojeve pudera po kragnama haljina i bijelih rolki i ko zna kakvih tečnosti tu ima, pa nije čudo da se onomad i šuga pojavila. Zara Podgorica je mjesto susreta siromašnih i bogatih, svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama, a potrebe su iste i nevelike, pa se u centru šoping mola zbiva jedna socijalistička utopija, gdje se jednakost razvnomjerno rasporedjuje u deset metara dugom redu do kase.

Zašto smo ujedinjeni i jednaki samo u stvarima koje su pogrešne i nedostojne jednakosti, zašto nije moguće biti jednak u redu za ostvarivanje važnih prava, dobijanju prilike ili samoostvarenja? 
Privid jednakosti tamo đe jednakost zapravo ne znači ništa - to je problem našeg doba. Visoku dostupnost stvari prati nedostupnost jednakih šansi, a to što tržište dopušta lažne mogućnosti za kratku jednakost samo ukazuje na to koliko je ona nedostupna i van tržišnog interesa. Ali u Zari, toj uravnilovki, ovih dana sve se čini drukčijim, dok Ortega gazi u novu godinu u kojoj će opet biti u vrhu nabogatijih ljudi na svijetu. Ali o tom potom, nakon što kupim još jednu suknju na sniženju.


Zara Podgorica je mjesto susreta siromašnih i bogatih, svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama

praznično sniženje

Bluz jednakih šansi

Bilo je to prije dvadeset i nešto godina, slavio se badnjak ispred kuće, okupili bi se prijatelji iz inostranstva željni odmora u domovini i druženja kakvog nema vani. Pilo bi se domaće vino, nalagali bi se badnjak i vrbovina, jeo suvi krap i pričalo o prošlim vremenima. Znalo se i opaliti u vazduh iz lovačke puške oznake *Brno*. Tako ja pamtim Badnji dan. 

Božić poznajem po raštanu koji se u Zeti tradicionalno sprema 7. januara. To je glavni delikates kojim se, tek mi je sada jasno, proslavlja Hristovo rođenje. U simbolici brašnjene kobasice, suvih svinjskih rebara i baklave od prethodnog dana prolazili su božići u Zeti, a Isusa Hrista niko pominjao nije. 

Onih godina kad nije bilo prijatelja oko vatre u našem dvorištu, unosili bismo grane badnjaka ka ognjištu u sušnici, tata braća i ja, a majka bi bacala žito i nosila vino. Pozvali bismo badnjak da kuša hranu, rođački ga oslovili i posuli grane vinom, nakon čega bi svi otpili gutljaj vina. Čak bi i mala djevojčica koja ovo piše nakon gutljaja ispustila *aaa*, na sveopšte oduševljenje. Tako bi se završio badnjedanski ritual. 

I danas, za mene je taj dan lijepo sjećanje na spremanje ribe, okupljanje i vatru. Ne želeći da uvrijedim bilo koga ko drugačije praznuje, moram reći da moja porodica i danas isto radi, sa običajem da badnjak obavezno nose i djevojčice, odnosno da o crkvi i bogu tu nema zbora. Nalažemo i grijemo se na ljepoti zajedništva, koja ostaje povod, uzrok i smisao okupljanja.

Ne znam zašto se kao ateista prisjećam tih badnjih dana, neko će reći da tražim boga, kao što su mi nedavno za jednim punim astalom rekli da podsvjesno tražim Budu, samo zato što sam priznala da su mi budistički i hindu simboli daleki i estetski problematični. Elem, ne u želji da tražim boga - jer dobar život ne definišem kroz religije, službe i vjerske rituale nego kroz ljubav i činjenje dobra sa svrhom u dobru samom - zapravo me agresija i zloća ovih naših *blagih dana*  gurnula u sjećanje. Pogođena sam nabusitim srpstvom, turbo pravoslavljem i grotesknim raskolima u neodrživim mjesnim crkvama, regionalnim divljanjem bogougodnih fanatika što zastrašuju i prijete drugima; vidjela sam one što se pucnjem i  tuđim strahom dokazuju Hristu i ne mogu da ne primijetim koliko su nasilni ovi božićni dani, koliko su isključivi svi pogledi koji dogmatski kane definisati stvarnost. Sjajan je primjer kako mi uz čestitku Božića poneko bojažljivo doda –  *ako ti kao marksisti smijem čestitati*. To je otvorilo dva pitanja:

1. Da li mene ljudi smatraju fanatičnom bezbožnicom u sistemu u kojem je to izdajnički nedopustivo, dok pucaju rafali za svetinje;

2. Zašto ljudi misle da je moj marksizam tako radikalan i primitivan da se stiče utisak, sasvim pogrešan, da mi konvencionalno čestitanje nečega čemu po porodičnim običajima kako objasnih pripadam - nije pravo, jer je marksistički nedopustivo; 

Iako je način upražnjavanja pravoslavlja u mojoj porodici bio proizvoljan i za današnju modu vjerovatno otpadnički, budući nikad nije uključivao crkvu, on je oduvijek postojao i nema tog sistema u kojemu se mijenjao. Običaj se poput recepta za kukuruzni hljeb prenosio sa predaka na nas. Moj prađed je nalagao i dok mu je sin bio u partizanima, moj đed je nalagao badnjake iako je sa crkvom imao veze koliko i ja danas, moji roditelji su iz poštovanja prema porodičnom nasljeđu nastavili da obilježavaju svaki praznik. Mene je marksizam naučio da permanentni rad na sebi znači imati razumijevanje za svačije praznovanje koje je, priznajem, u mom slučaju puno nade da će se jednog dana slaviti nešto šire od vjerskih priča, zato što one *per definitionem* isključuju ljude druge vjere. 

Stoga, kad mi neko čestita bilo što, vrlo lako i bez srdžbe odgovorim, jer ne bi trebalo da me vrijeđa poziv da podijelimo radost praznovanja. U defanzivnom ateizmu koji se šokira i ljuti nad vjernicima prepoznajem jednako ograničenje kao i unutar isključivosti ovih prvih. Prelazak sa ograničenja i uskogrudosti kojoj nerijetko svjedočimo na strani vjerujućih ne može se prevazići striktnošću i ograničenjem sa druge strane. Napredovanje iziskuje poštovanje izbora drugog čovjeka, riješenost da mu budemo tu, pokušajima da ga razumijemo i prihvatimo u svom ograničenju, koje samo u odnosu sa drugim čovjekom može biti prevaziđeno. 

U različitosti se gradi povjerenje koje ne osuđuje ničiju želju da slavi što god osjeća da treba, a nepredak je onda kad drugi čovjek postane blizak zbog njega samog, ne zbog toga što praznuje istu slavu na isti način. A do toga ne dolazimo puškom, nego bliskošću i povjerenjem. 


Kako je moj lični marksistički Božić postao nepoželjan u vremenu rafalnog pravoslavlja i agresivnog prebrojavanja oko vatre

blagi dani

Ko hoće da čestita, neka čestita

Crnogorski glumac Mišo Obradović govorio je za Normalizuj o tome kako je počeo da snima kratke filmove i kako ga je to iskustvo promijenilo. Zasićenje očekivanim ulogama koje jedan umjetnik ima u društvu kod Obradovića se prometnulo u pravcu režije i art kinematografije sa kojom ima veze još od školskih dana. 

Svojevrsna "garažna produkcija" pod imenom Kino Šarlo (Kino Akrobata), snimanje telefonom i filmski eksperiment, sve su to faze koje je Obradović prošao minulih nekoliko godina, na putu do prvog dugometražnog filma koji je u fazi snimanja. 

Lirski odnos prema filmu, slici, ali i umjetnosti uopšte za Obradovića znači put ka spoznanju istinskog poziva pravog autora, koji ne bi trebalo da je uslovljen dnevnom politikom i programskim smjernicama nego čistom emocijom koja važi i ostaje.  

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/vQi-GdfjNbs?si=zvSW-AwAAZGDBYPa" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Šta se dešava kad glumac u potrazi sa smislom odluči da promijeni ugao gledanja i stane iza kamere

art cinema

Mišo Obradović: Moj lični filmski dnevnik

Ne želim da pišem o tome kako je Univerzitet Crne Gore oduvijek bio uhljebni centar za podobne i politički dobro uvezane naučnike. O tome govore česte afere, ujdurme oko izbora za dekane i biografije pojedinih rukovodilaca katedri. Neću ni o tome da je bez obzira na partiju, Filozofski fakultet u Nikšiću uvijek bio mračna ostava Univerziteta, klerikalna košnica za rojenje jednoumlja i akademskih referenci sa liturgija i velikosrpskih mitinga. 

Neko će reći - što učinje klerikalizacija društva i promjena vlasti, ali nažalost, nebitni i nevidljivi, zaokupljeni svojim parohijalnim poslovima, nikšićki su se intelektualci i za vrijeme zlatnog Milovog doba privilegovani spremali za novo vrijeme u kojem će zvanična politička istina biti na njihovoj strani. 

Ne bih ni o svom ličnom iskustvu sa mnogim prvoborcima nikšićke akademske zajednice, jer oni ne zaslužuju da se nađu u tekstu, koji će koliko god kratak biti duži od njihovih naučnih referenci. Pričamo o nečem drugom, sistemu koji njeguje jednoumlje, prosječnost i akademsku hibernaciju, a do Filozofskog fakulteta ćemo tim putem logično doći.

**STARA ŠKOLA**

Prije desetak godina bila sam saradnik/demonstrant na predmetu Filozofija na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Taj angažman bio je volonterski, što i nije neobično jer sam u tom periodu bila magistrand. To je svojevrsno predvorje potencijalne akademske karijere, ukoliko ti se posreći da nekom trebaš ili te neko istinski prepozna. Problem je što je to *prepoznavanje* često stvar provjere ne tvoje autonomije nego poslušništva i uvrnute lojalnosti, odnosno nemanja moralnih skrupula. Da skratim, od mene se tražilo da kćerki prijatelja profesorice, poznate njegošološkinje i savjetnice, na čijem sam predmetu bila angažovana, upisujem maksimum bodova, iako je bilo jasno da se radi o posve prosječnom studentu, što istini za volju nijesam mogla ni procijeniti jer se na svako pitanje branila ćutanjem i tokom nekoliko mjeseci na vježbama nije rekla ništa. Nije zucnula ni kad je prepisaivala na kolokvijumima, jer je znala da je poniženje u stvari moje, što sam i ja shvatila onda kad sam u ime neke apstraktne pravde morala da vratim u amfiteatar sve studente izbačene sa testa zbog prepisivanja, kad već nijesam smjela da izbacim i nju, ćerku političkog autoriteta, ambasadora. 

Stvar se završila vrlo logično, ja sam poslala protestni mejl pozivajući se na moral, antičke filozofe i svoj osjećaj poniženosti, umjesto odgovora stigao mi je glas da svakako više nijesam angažovana, a privilegovana ćerka čiju pamet niko nije primjećivao je sa odličnim prosjekom, sasvim tiho i nenapadno završila fakultet, a potom i doktorat. Slučajno ili ne, valjda da me podsjeti kako je doktorat opojna balega u kojoj se izjednačavaju moć i znanje, rad i privilegija, svečano joj je uručen istog dana kad i meni. 

No, preboljela sam nepravdu prema đeci neuspješnih ili anonimnih roditelja, kao i to da je svako kome sam se požalila iz akademske zajednice rekao da je to sve normalno nego sam ja previše osjetljiva.  Ukratko, tako sam zabila autogol svojoj akademskoj prilici. 

Prošlo je od tad skoro deset godina, kažem, ali me jedan skorašnji događaj opet vratio na stari slučaj. Valjda me podsjetio na zatvorenost sistema, na privilegije unutar okvira moći koji vlada našim fakultetima i na pravila koja sve to podržavaju.

**NOVA ŠANSA**

Avaj, prije mjesec dana sam konkurisala za poziciju honorarnog saradnika na katedri za filozofiju. Nakon više od mjesec i po, obaviještena sam da je na to mjesto izabrana već angažovana saradnica. Hvala guglu i sajtu Univerziteta koji se potrudio da mi odluku obrazloži detaljnije nego nadležna Komisija. Angažovana saradnica studije je počela prije nego što sam se ja rodila, dakle od 1990. Kako je to moguće, pitate se? Nakon što je osnovne studije završavala sedam godina, magistarski dvanaest, sada je na doktoratu punih trinaest godina. Da prevedem na jezik brojki,  preglednosti radi: 7+12+13 = 32. 

U pravilima ne piše da komisija u slučaju da se jave vječiti student i doktor nauka izabere ovog drugog, ali zato postoji nekoliko tačaka koje su toliko proizvoljne da omogućavaju da se ponizi doprinos mladih naučnika, a da se garantuje prednost već angažovanom saradniku, bez međunarodnih naučnih referenci, kome se, pozivajući se jedino na dugo iskustvo rada sa studentima produžava saradnički ugovor.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/177ffe0a-a1c4-4fa4-9ced-7cd43c7d4413)
Hram znanja, bočni ulaz, foto: Normalizuj{.caption} 

Iako je vrijeme studiranja jedan od kriterijuma za odabir kandidata, u zvaničnom pravilniku UCG se predlaže kao mjerilo i iskustvo rada u nastavi, što daje odriješene ruke komisijama i vijećima da biraju vječite kadrove, a sistem drže zatvorenim za (ideološke) izvanjce.  Dakle, možete u roku doktorirati kao što sam to učila i naoštriti se za dalji rad, komisija će izabrati provjerenu saradnicu koja u novoj godini slavi spiritualni jubilej, 33 godine studiranja, 33 godine u kojima podnosi svoju prosvjetno-edukativnu Golgotu. Kao da Univerzitet nije naučna ustanova nego nekakva školica, pedagoški centar, *iskustvo u radu sa studentima* cijeni se kao glavni atribut novog (starog) kandidata. 

Na stranu što je kandidatkinja koja je za komisiju Filozofskog fakulteta bolja od mene supruga profesora na istoj katedri, što je ideološki podobna srednjovjekovlju koje tamo vlada, što je politički angažovana u DF-u i što u tom duhu gostujući na televiziji NK čestita građanima Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost; nastranu i Hristove godine studiranja kojima se bliži uz posno naučno učešće - neka joj sretan bude rad i da brzo uz božju pomoć doktorira! Ipak, ne mogu se ne zapitati kakav je to Unverzitet čija pravila podržavaju nepotizam i naučnu stagnaciju, kakva su to pravila po kojima se diskreciono obrazlažu sumnjivi izbori. I kakva je to zemlja u kojoj pravnici procjenjuju da ću ako se žalim vjerovatno izgubiti spor, jer su pravila takva i niđe ne piše da treba da izaberu boljeg. 

Da stvar bude još uvrnutija, u obrazloženju zašto nijesam izabrana piše da i pored doktorata iz filozofije, nijesam završila osnovne studije filozofije, te da me to ne kandiduje za saradničko mjesto. Uostalom, nikšićka komisija bi odbila i Žarka Puhovskog koji je završio osnovne studije političkih nauka, a ne filozofije, jer su očito završene osnovne studije fundament njihove procjene… 

**SVETE TAČKE**

Nikšićka katedra sa koje naučno niko nije dobacio ni do regiona, a koja je ideološki formirana u Beogradu, treba da zna i da je zvanično prosječna dob doktornada u svijetu između 26 i 37 godina a da pri tome, sve zapadnoevropske zemlje idu mnogo ispod 37, jer su njihovi doktorandi mlađi. Ne znam kako je u Srbiji i Bjelorusiji, ali uslov za habilitacioni status na mnogim zapadnoevropskim univerzitetima upravo podrazumijeva multidisciplinarnost, da kandidati istražuju u više povezanih oblasti, a ne da se ograničavaju na jednu oblast. No, svi ti standardi za isposničku misao crnogorskih filozofa ili bolje reći filozofa iz Crne Gore ne znače ništa, jer njihovi autoriteti s prezrenjem gledaju svijet izvan pravoslavnog *Weltanschauung*-a, pa valjda i svakog ko nije stekao diplomu u Nikšiću. 

Nemam ništa protiv da iskusni ljudi pohađaju doktorske studije, da ih dobro utvrde, ali dok imamo razumijevanje za njihovo vremešno studiranje, usljed životnih oklonosti, stvaranja porodice, poslovnih obaveza i političkih karijera, tih svetih tačaka crnogorske patrijahalne svijesti, treba se povremeno zapitati što se nudi onima koji su stvarno posvećeni nauci? Nude im se namješteni „javni“ pozivi, pod uslovom da ih slučajno primijete u štampanom izdanju Pobjede, nudi im se savjet da probaju neđe vani, da budu uporni, da se trude, rade i izlažu na međunarodnim konferencijama o svom trošku.

Za to vrijeme, provjereni saradnici i saradnice godinama parazitiraju na saradničkim honorarima, o trošku fakulteta imaju priliku da se usavršavaju, pohađaju konferencije i naučne skupove, da budu dio naučnih projekata i da uz sve to zauzvrat ne daju ništa ovom društvu sem svoju nerelevantnost i nevidljivost. 

Ova priča nije tužna, niti sam utučena odlukom za koju sam slutila kakva će biti. Ovo pisanje tek je pokušaj da zavedem epizodu u ličnoj arhivi, ali i da javno sagledam situaciju, ohrabrim druge koji su iskusili slično. Kad klonem duhom za utjehu imam jednu simpatičnu triviju koja izaziva uzdah divljenja mojih inostranih kolega. Naime, prva sam žena koja je doktorirala filozofiju na Univerzitetu Crne Gore, i to ljeta gospodnjeg, 2022. Ne sporim da to govori pohvalno o mom radu, ali zalud mi sav trud, više to govori o Univerzitetu i zemlji u kojoj sam doktorirala. 


Prva sam žena koja je doktorirala filozofiju na Univerzitetu Crne Gore, i to ljeta gospodnjeg, 2022. Ne sporim da to govori pohvalno o mom radu, ali više govori o Univerzitetu i zemlji u kojoj sam doktorirala
