Kad sam zakoračila na glavnu ulicu, a slučajno je Peta avenija bila prva na koju sam stupila po izlasku iz metroa, pomislila sam da su te zgrade velike zvijeri sa bezbroj malih zuba, visokih prozora koji se ne otvaraju da očajnici ne skoče. 

Pretjerujem, naravno, prvi utisak nije krenuo u tom pravcu - zapravo sam čekala da se među tim neboderima desi nešto što se na drugom kraju svijeta, tamo odakle sam i đe pripradam ne može vidjeti. U iščekivanju da me na svakom uglu sretnu fascinante slike i utisci koji se prepričavaju i zbog kojih se za ovim gradom čezne i pati, potisnula sam svoj evropocentrični, socijalistički duh i prepustila se da me Njujork vodi. 

Upravo sam bila stigla sa američkog Srednjeg Zapada gdje na ulicama Sinsinatija i Kolumbusa osim beskućnika i duševnih bolesnika niko ne hoda. Opsjednuti ciljem i rasporedom koji postaje veći od života, sve dok ga ne potisne, pa se čini da život više ne postoji, žitelji ovih gradova plaše se ulice, hodanja i spontanog okreta u neplanirano. Tek u nekoliko parkova i kampusa spazila sam ljudska bića, kao bačena iz neke estetske dokolice među stabla i žbunove. Sve ostalo uzduž i poprijeko gradskih jezgara djelovalo je podvrgnuto nekoj mehaničkog strukturi strogog sata i dnevnog rasporeda. U takvom svijetu samo neuspješan jadnik spontano luta i pušta da ga dan iznenadi; u svijetu ulica Midvesta učinilo mi se da je svako iznenađenje propast, a da se život mjeri duboko proučenim banalnostima koje mapiraju radni tempo i dokolicu, do nivoa kad ljudi sa svojih lica speru i posljednji trag zadovoljstva i sahrane ga u čuvenom američkom osmjehu. 
 
Za razliku od dosadnih crveno-sivih gradova unutrašnjosti, ulice Njujorka vrište i pulsiraju u zvuku sirena i kočnica baš kao na filmu. Parkovi su predah: na jednom uglu saksofonista, prati ga bubnjar za kojeg u pauzi između pjesama shvatam da ga i ne poznaje, spontano su se našli i zasvirali, jer to umjetnicima može biti. Nekoliko klupa dalje, u presahloj fontani mlađarija se takmiči ko bolje rola skejt, i sve poprima obrise idile, tvoje je samo da sjedneš, posmatraš i na miru žvaćeš sendvič od deset dolara.

Ni za trenutak nisam pomislila da je to život, da je to obećana zemlja, ili makar mogućnost nekog poglavlja koje se ne može realizovati niđe drugo. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti. 

Dan uoči povratka kući ušla sam u poznatu robnu kuću, nekakav američki Beko, manje da bi me zapljusnuo modni val velikog grada, više da bih prijateljima kupila poneku sitnicu.  Avaj, nikakvog drugog vala sem stida i očajanja nijesam osjetila. Taman je otkucalo deset i robna kuća se otvorila, stupila sam na sporedna vrata i našla se tačno preko puta glavnog ulaza kojim je navalila masa kupaca, dok su radnice iz butika okupljene u špalir aplaudirale. Izvadila sam telefon i snimala, jutarnji kupci bili su sve ravnodušniji, aplauzi sve jači.  Nije izgledalo da se obilježava neki posebni dan ljudi sa posebnim potrebama, nije to bilo crveno slovo niti crni petak, tek obično jutro u kojem radnice servilno pokazuju kupcima da su oni glavni. U tom poniženju i dehumaniziranju one su se smijale po taktu aplauza koji se završio, osmjesi su nestali sa lica, a radnice nastavile da slažu i premještaju robu kao da ništa od toga nije stvarno. 

<iframe src="https://www.facebook.com/plugins/video.php?height=314&href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2F100009218058157%2Fvideos%2F2292992567569491%2F&show_text=false&width=560&t=0" width="560" height="314" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowfullscreen="true" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; picture-in-picture; web-share" allowFullScreen="true"></iframe>

Čemu sva ta predstava, nisam se usudila da pitam, izašla sam i krenula ka lijepom parku koji podsjeća na pariske parkove, pomislila sam da se ovo ne može desiti u Evropi, uzdahnula i sjela na klupu kao u pauzi neke bitke. 

Niko te radnice nije ni pogledao dok su pljeskale, pored njih se prolazilo kao pored isprane reklame za salon namještaja, što je performansu dalo posebnu notu očaja. Ljudi jedni druge ne mogu prepoznati kad ih rasporediš u dva reda izloga, funkcionalizuješ i pretvoriš u simbol, pozu i odsutnost. Vjerujem da ni današnja prodavačica kad sjutra uđe u kakav tržni centar đe joj aplaudiraju druge radnice, neće shvatiti da je to ona od juče, nego će pomisliti da je to nečiji posao, radno vrijeme koje joj pripada i od koga jede, i u tome neće vidjeti ništa loše. Sistem tvrdi da je sve po zasluzi, pa i poniženje u otuđenom svijetu u kojem američko iskustvo ubjedljivo prednjači. Zato će svaka od tih radnica teško doživjeti razumijevanje u zajedništvu i  radni vijek osviješćen u empatiji i pogledu. 

A ljudski pogled, to je ono što cijeloj sceni nedostaje. Osjećajna veza između ljudi koja se ukaže rijetko na ulici, a u savremenoj umjetnosti još ređe. Ipak, ponekad se dogodi. 

Po povratku kući, na sigurnoj teritoriji ekrana i dnevne udobnosti garsonjere u centru Podgorice, lijenim skrolom prešla sam nagrađene radove ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala. Tako sam naišla na djelo umjetnice Doruntine Kastrati koja je od čelika izvela figure nalik ljuskama od oraha u koje se može ući i pustiti glas. 

U gradu Prizrenu gdje je umjetnica rođena, žene prave turske slastice uglavnom stojeći u loše uređenim radnim prostorima, pa svaka treća mora da ugradi vještačko koljeno. Metalni implanti u koljenima tragovi su dugih sati rada za jadnu platu, piše u opisu izložbe [The Echoing Silences of Metal and Skin](https://2024.pavilionofkosovo.com/). Kosovski paviljon mi je još bunovnoj od džet-lega i Amerike ponudio nadu da još neko vidi, da još neko brine i osjeća. 

Dirigovani aplauz prodavačica sa Pete avenije i metalna škripa koljena prizrenskih radnica, sve je to jedna realnost, strašan zvuk poniženja na koje olako pristajemo. 



Ni za trenutak nisam pomislila da je to obećana zemlja. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti 

američka priča

Može aplauz na Petoj aveniji? Neka, hvala

Ne čini mi se da je priča o uspjehu muškarca na račun snažne žene istinita. Možda zato što uspjeh djeluje kao relativna stvar, a slava uvijek ne znači sreću. No, ako je i u određenom smislu istinita, svakako nije podstrek ženama, niti u toj priči ima slobodarske dimenzije. Dati ženi apstraktnu ulogu snage, držanja doma i porodice, takođe je instrumentalizacija. 

Shvatila sam da moja priča o ženi i napretku mora poći od crnogorske žene i da svaki put treba ponovo isticati da je Crnogorka najveća žrtva patrijarhalnog sistema, najsvjetliji primjer pogubnosti vjerovanja da uspjeh stoji na njenoj snazi, iz kojeg je samo dobila ulogu žrtve i poređenje sa nosećim stubom kuće. 

Ništa više naše babe, a često ni majke nijesu viđele od tog pasivnog položaja. On je naučen i prenosi se sa koljena na koljeno, kao kakva sveta priča, a u stvari je sveta odanost patnji i mitologizacija žrtve kakva bi zapanjila i starog dobrog Mišoa (Henri Michaux 1899 – 1984), francuskog cinika koji je sa putovanja iz Azije donio najljepše i najradikalnije zabilješke o kulturološkim karakteristikama nekoliko azijskih naroda.

Mišoova žena Marie-Louise Ferdiere umrla je 1948. od teških opekotina zadobjenih nakon što je samoj sebi slučajno zapalila spavaćicu. Nakon toga, Mišo je objavio zbirku pjesama Opet nas dvoje (Nous Deux Encore), počeo da eksperimentiše sa drogama i postao jedan od najpoznatijih francuskih i belgijskih pjesnika prošlog stoljeća. Da li je kakav Crnogorac potaknut svojom ženom postao pjesnik, moguće, samo se ta inicijalna inspiracija raspukla u opšte mjesto, zabila u kućne elemente i šerpe od rostfraja iz kojih malo koja Crnogorka izlazi, nerijetko ponosna što je ograničena, sa jedne strane duhom pretkinja koje nijesu spomenule da treba bolje, sa druge strane voljom muža koji svetu tajnu pokornosti prenosi sa majke na ženu, sa iste one majke koju niti jedan obožavani sin nije spasio ropstva kao najtežeg oblika slave. Rob porodice, najveći kompliment nahijske Crne Gore.

Obje moje babe sahranjene su u crnogorskoj nošnji, o tome se mnogo nije govorilo, to se podrazumijevalo i možda je to jedina stvar koje su te mučenice, suštinske glave porodica mogle da zahtijevaju, da zatraže i da na njima insistiraju. Nema to veze sa zemljom, nacijom, patriotizmom, nisu one znale ni za kakvu drugu domovinu osim tog krša, kao što nisu ni osvijestile da samo nekoliko desetina kilometara od njih, nekad i manje, postoje žene koje se još prije dvadesetih ne umotaju u crne krpe za kakvim daljim rođakom. 

Nije se baba stigla zapitati da li postoji svijet drugačiji od onoga u kome vas ni djeca ni unučad ne zapamte drugačije nego kao zabrađenu crnilom koje vrijeme ne ispira. Navika je čudo a muke rijetko fali, pa se crnina odomaćila toliko da sam kao dijete sa čuđenjem gledala kako baba raspušta i češlja dugu sijedu kosu, meće je u dvije pravilne pletenice koje se na vrhu glave mimoilaze, i taman da baba podigne pogled i da vidim bolje taj prizor, crna krpa je već stavljena, da glava ne osramoti korotu.

Patnja se nosila kao ordenje, simbolično i suštinski, odjeća je komunicirala, i zamišljam kako su se u mimohodu te crnine prepoznavale, saosjećale i razumjele, bez ijedne riječi, jer riječ je u Crnogorke bila ograničena. Moglo se pričati o svemu, ali se o osjećanjima nije često govorilo. Mogla je prekoriti snahu ili jetrvu za kakvu štetu u nastanku, braniti zeta od ćerkine patnje, radovati se gostima i obrtati kutlačom do beskraja, ali o samoj se patnji nije govorilo, tu su emocije bile zatočene, kao zvijer koja bi jednom puštena sve progutala.

Kakav je to paradoks, da žene koje zrače tamom ne govore o njoj; je li to neko prastaro prokletstvo da se potiskuje i čuva, da se taji i da se onda to nikad raspetljano breme nesvjesno prenosi na sljedeće koljeno, kao klupko tišine i samozatajnog očekivanja da će se u svijet ići sa osmjehom, a sebe okameniti, što se kod nas jako cijeni. Nije to neiskrenost koliko naučena žrtva i trpljenje na koje se ni najrođenijem ne smiješ požaliti da ne bi pokazala slabost. Pokazati se u svojoj muci, odčepiti taj čir razgovorom, olakšati sebi, nije Crnogorcima bogzna kako bilo blisko - Crnogorcu iz sujete i junaštva iza koga i za čiju korist je krio sramotni čin patnje, Crnogorki iz snage. 

Ni od junaštva, ni od snage, kao glavnih mitova u svakoj crnogorskoj porodici, niko nije imao koristi, jer su nas naučili da se pretvaramo, da izgaramo za lažni ugled, za komšijsko mišljenje i to nas danas koči, ne samo da budemo iskreni, nego da budemo sretni, taman kao kakve potomke robova, koji kad žive pristojno osjećaju da izdaju pretke, kao da se ogriješe o njih svaki put kad su srećni, jer je jedino hladno podnošenje potvrda te međugeneracijske kopče. A kopča je preko košulje zagrizla duboko u meso, i teško se skida, nikad ne popušta. 


Obje moje babe sahranjene su u crnogorskoj nošnji, o tome se mnogo nije govorilo, to se podrazumijevalo i možda je to jedina stvar koje su te mučenice, suštinske glave porodica mogle da zahtijevaju

krvna veza

Sahranjene u narodnoj nošnji

Sa umjetnicom i pijanistkinjom Marijom Mitrović aka mariesoundsystem razgovarali smo o savremenoj i angažovanoj muzici, o problemu muzičkog obrazovanja i zvukovima svakodnevice. 

Mitrović je posvećena izvođenju klavirskog repertoara druge polovine 20. i prve decenije 21. vijeka, stalna je članica slovenačkog ansambla Stère koji djeluje na polju savremene klasične muzike. Eklektičnost njenog umjetničkog djelovanja uglavnom privlači pažnju šire publike jer stvara pozorišnu i filmsku muziku, nastupa kao muzikolog, multimedijalna umjetnica i pedagog.

Marija podvlači ono što je kompozitor John Cage često pominjao, a to je "rođenje slušaoca".

"Mislim da često zaboravimo da slušamo, sagovornika, okolinu, prirodu... To je ono što se trudim da intenzivno posmatram, govorim i mislim, i naravno slušam. Slušanje dakle nije pasivno, nego treba biti sve vrijeme prisutan."

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/oUpcZmPjU9M?si=gdvHiv5kg19Uw36B" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

"Čvrsto vjerujem da se dešava neka tiha revolucija u ovim našim malim studijima, baš zbog drugačijeg pristupa slušanju, kaže Mitrović i napominje da je vrijeme šokiranja publike prošlo, te da publici treba ponuditi nešto lijepo, kao ultimantivni odgovor na raspadajuću realnost.





Vrijeme šokiranja publike je prošlo, publici treba ponuditi nešto lijepo, kaže kompozitorka Marija Mitrović

o novoj muzici

Tiha revolucija dešava se u našim malim studijima

Ima nešto od očaja u šopingu, a još više u gomilanju i želji za kupovinom konfekcije. Ne znam je li gore gomilati pristupačne brendove za koje već decenijama znamo da eksploatišu jeftinu radnu snagu na drugom kraju svijeta ili dati pare dizajnerima, podržati male biznise koji dobavljaju bolje štofove, plaćaju pošteno šnajderaj, ali najjeftinija stvar im bude pola prosječne crnogorske plate. Kakav moralni stav čovjek može zauzeti, a nema novca ni za jedan, *that is the question*.

Prošlo je vrijeme Beka, Jugoeksporta, Ateksa i Mure, gdje je i radnička klasa, budući pošteno plaćena za svoj teški rad mogla naći sebi dobar sako ili kožnu torbu. Moj otac u ormaru čuva starinski sako – takvog kvaliteta više nema, veli, jedino ga dematuje nekoliko pečata upornog moljca. *To nije do proizvođača*, kaže tata. Od njegove stare Jugoslavije svijet se ipak stoput promijenio, iz mirisa naftalina i starih plakarskih fetiša stigli smo do kraljice Zare, svih njenih skupih i jeftinih verzija iza kojih stoji isti vlasnik.

Španac Amansio Ortega, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Od fast fashiona do premium brenova, od kolekcije namijenjene svima, do one limitirane za posebno rafinirane ukuse, sve to nudi ovaj bogatun, iako mu se u zadnje vrijeme omaklo nekoliko skandala oko zloupotrebe djece i spornih reklama povezanih sa palestinskim žrtvama. Ali svi ti skandali,  kolekcije i krojevi, cijene i kvalitet nekako pogode jadno čeljade naglo, pa se tako naglo i zaborave u prazničnim sniženjima koja u Podgorici traju makar koliko časni post. Široke je ruke Ortega, čašćava sniženjima Podgoričanke i Podgoričane, posjetioce i turiste od Nikoljdana do preko „srpske“ nove godine, ofingeri su stalno puni, sve je skoro pa džabe, samo treba razgrnuti, izboriti se za svoj komad, a onda se pobjedonosno progurati do kase. 

Mnogi izlaze iz šoping centra kao da su kupili stil, a ne samo bezbroj krpica za kraj zime i početak narodnog ljeta. Sve ovo znam, jer sam upravo posjetila nekadašnju Deltu – sadašnji Big fešn, potrošački željna nove kolekcije i malo ženske utjehe, kojoj se ipak suprostavljam  hodajući po prodavnici, ne dirajući ništa, gledajući pečatno i zgroženo u žene koje sa ofingera vade pantalone pa ih samo bace dolje. Postpraznično je doba, svi su opušteni i podnapiti, ležerni i zašto ne reći pomalo aljkavi.  

Ulazim u Zaru, stupam na tron modnog doživljaja, osvrćem se i zamalo da uskliknem „Koliko stvari koje mi ne trebaju“, ali to kažem u sebi i svakako me obuzme neka sokratovska milina, plus grešni osjećaj nadmoći. Posmatram radnicu, moli probače što čekaju ispred kabina da se malo pomjere, da drugi mogu da izađu; vidim ženu koja obara vješalicu ne i  osvrće se. Kažem „gospođo!“, dižem obrvu, pokazujem pokretom glave na vješalicu i uživam u dugoj sekundi, ali žena je već na drugom kraju radnje gdje piše sakoi 19,99. Mjerka jedan rozi komad, dok ja podižem vješalicu i jedva čekam da ispričam mužu o tuđoj drskosti i mom strašnom moralnom podvigu. 

Ramišljam da snimam ljude, ali to je valjda protivzakonito, ipak, dvoumim se, jer mi niko neće vjerovati kad ispričam kako dame i gospođetine ponašaju dok hrle ka novom autfitu za petak veče, koji, iz pouzdanih izvora saznajem, ponekad nose sa etiketom, pa sjutradan vraćaju i dobiju pare nazad. Oprostićete mi blagi rodni fokus, ali to objašnjava tragove karmina, slojeve pudera po kragnama haljina i bijelih rolki i ko zna kakvih tečnosti tu ima, pa nije čudo da se onomad i šuga pojavila. Zara Podgorica je mjesto susreta siromašnih i bogatih, svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama, a potrebe su iste i nevelike, pa se u centru šoping mola zbiva jedna socijalistička utopija, gdje se jednakost razvnomjerno rasporedjuje u deset metara dugom redu do kase.

Zašto smo ujedinjeni i jednaki samo u stvarima koje su pogrešne i nedostojne jednakosti, zašto nije moguće biti jednak u redu za ostvarivanje važnih prava, dobijanju prilike ili samoostvarenja? 
Privid jednakosti tamo đe jednakost zapravo ne znači ništa - to je problem našeg doba. Visoku dostupnost stvari prati nedostupnost jednakih šansi, a to što tržište dopušta lažne mogućnosti za kratku jednakost samo ukazuje na to koliko je ona nedostupna i van tržišnog interesa. Ali u Zari, toj uravnilovki, ovih dana sve se čini drukčijim, dok Ortega gazi u novu godinu u kojoj će opet biti u vrhu nabogatijih ljudi na svijetu. Ali o tom potom, nakon što kupim još jednu suknju na sniženju.


Zara Podgorica je mjesto susreta siromašnih i bogatih, svako prema mogućnostima, svakom prema potrebama

praznično sniženje

Bluz jednakih šansi

Bilo je to prije dvadeset i nešto godina, slavio se badnjak ispred kuće, okupili bi se prijatelji iz inostranstva željni odmora u domovini i druženja kakvog nema vani. Pilo bi se domaće vino, nalagali bi se badnjak i vrbovina, jeo suvi krap i pričalo o prošlim vremenima. Znalo se i opaliti u vazduh iz lovačke puške oznake *Brno*. Tako ja pamtim Badnji dan. 

Božić poznajem po raštanu koji se u Zeti tradicionalno sprema 7. januara. To je glavni delikates kojim se, tek mi je sada jasno, proslavlja Hristovo rođenje. U simbolici brašnjene kobasice, suvih svinjskih rebara i baklave od prethodnog dana prolazili su božići u Zeti, a Isusa Hrista niko pominjao nije. 

Onih godina kad nije bilo prijatelja oko vatre u našem dvorištu, unosili bismo grane badnjaka ka ognjištu u sušnici, tata braća i ja, a majka bi bacala žito i nosila vino. Pozvali bismo badnjak da kuša hranu, rođački ga oslovili i posuli grane vinom, nakon čega bi svi otpili gutljaj vina. Čak bi i mala djevojčica koja ovo piše nakon gutljaja ispustila *aaa*, na sveopšte oduševljenje. Tako bi se završio badnjedanski ritual. 

I danas, za mene je taj dan lijepo sjećanje na spremanje ribe, okupljanje i vatru. Ne želeći da uvrijedim bilo koga ko drugačije praznuje, moram reći da moja porodica i danas isto radi, sa običajem da badnjak obavezno nose i djevojčice, odnosno da o crkvi i bogu tu nema zbora. Nalažemo i grijemo se na ljepoti zajedništva, koja ostaje povod, uzrok i smisao okupljanja.

Ne znam zašto se kao ateista prisjećam tih badnjih dana, neko će reći da tražim boga, kao što su mi nedavno za jednim punim astalom rekli da podsvjesno tražim Budu, samo zato što sam priznala da su mi budistički i hindu simboli daleki i estetski problematični. Elem, ne u želji da tražim boga - jer dobar život ne definišem kroz religije, službe i vjerske rituale nego kroz ljubav i činjenje dobra sa svrhom u dobru samom - zapravo me agresija i zloća ovih naših *blagih dana*  gurnula u sjećanje. Pogođena sam nabusitim srpstvom, turbo pravoslavljem i grotesknim raskolima u neodrživim mjesnim crkvama, regionalnim divljanjem bogougodnih fanatika što zastrašuju i prijete drugima; vidjela sam one što se pucnjem i  tuđim strahom dokazuju Hristu i ne mogu da ne primijetim koliko su nasilni ovi božićni dani, koliko su isključivi svi pogledi koji dogmatski kane definisati stvarnost. Sjajan je primjer kako mi uz čestitku Božića poneko bojažljivo doda –  *ako ti kao marksisti smijem čestitati*. To je otvorilo dva pitanja:

1. Da li mene ljudi smatraju fanatičnom bezbožnicom u sistemu u kojem je to izdajnički nedopustivo, dok pucaju rafali za svetinje;

2. Zašto ljudi misle da je moj marksizam tako radikalan i primitivan da se stiče utisak, sasvim pogrešan, da mi konvencionalno čestitanje nečega čemu po porodičnim običajima kako objasnih pripadam - nije pravo, jer je marksistički nedopustivo; 

Iako je način upražnjavanja pravoslavlja u mojoj porodici bio proizvoljan i za današnju modu vjerovatno otpadnički, budući nikad nije uključivao crkvu, on je oduvijek postojao i nema tog sistema u kojemu se mijenjao. Običaj se poput recepta za kukuruzni hljeb prenosio sa predaka na nas. Moj prađed je nalagao i dok mu je sin bio u partizanima, moj đed je nalagao badnjake iako je sa crkvom imao veze koliko i ja danas, moji roditelji su iz poštovanja prema porodičnom nasljeđu nastavili da obilježavaju svaki praznik. Mene je marksizam naučio da permanentni rad na sebi znači imati razumijevanje za svačije praznovanje koje je, priznajem, u mom slučaju puno nade da će se jednog dana slaviti nešto šire od vjerskih priča, zato što one *per definitionem* isključuju ljude druge vjere. 

Stoga, kad mi neko čestita bilo što, vrlo lako i bez srdžbe odgovorim, jer ne bi trebalo da me vrijeđa poziv da podijelimo radost praznovanja. U defanzivnom ateizmu koji se šokira i ljuti nad vjernicima prepoznajem jednako ograničenje kao i unutar isključivosti ovih prvih. Prelazak sa ograničenja i uskogrudosti kojoj nerijetko svjedočimo na strani vjerujućih ne može se prevazići striktnošću i ograničenjem sa druge strane. Napredovanje iziskuje poštovanje izbora drugog čovjeka, riješenost da mu budemo tu, pokušajima da ga razumijemo i prihvatimo u svom ograničenju, koje samo u odnosu sa drugim čovjekom može biti prevaziđeno. 

U različitosti se gradi povjerenje koje ne osuđuje ničiju želju da slavi što god osjeća da treba, a nepredak je onda kad drugi čovjek postane blizak zbog njega samog, ne zbog toga što praznuje istu slavu na isti način. A do toga ne dolazimo puškom, nego bliskošću i povjerenjem. 


Kako je moj lični marksistički Božić postao nepoželjan u vremenu rafalnog pravoslavlja i agresivnog prebrojavanja oko vatre

blagi dani

Ko hoće da čestita, neka čestita

Crnogorski glumac Mišo Obradović govorio je za Normalizuj o tome kako je počeo da snima kratke filmove i kako ga je to iskustvo promijenilo. Zasićenje očekivanim ulogama koje jedan umjetnik ima u društvu kod Obradovića se prometnulo u pravcu režije i art kinematografije sa kojom ima veze još od školskih dana. 

Svojevrsna "garažna produkcija" pod imenom Kino Šarlo (Kino Akrobata), snimanje telefonom i filmski eksperiment, sve su to faze koje je Obradović prošao minulih nekoliko godina, na putu do prvog dugometražnog filma koji je u fazi snimanja. 

Lirski odnos prema filmu, slici, ali i umjetnosti uopšte za Obradovića znači put ka spoznanju istinskog poziva pravog autora, koji ne bi trebalo da je uslovljen dnevnom politikom i programskim smjernicama nego čistom emocijom koja važi i ostaje.  

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/vQi-GdfjNbs?si=zvSW-AwAAZGDBYPa" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Šta se dešava kad glumac u potrazi sa smislom odluči da promijeni ugao gledanja i stane iza kamere

art cinema

Mišo Obradović: Moj lični filmski dnevnik

Ne želim da pišem o tome kako je Univerzitet Crne Gore oduvijek bio uhljebni centar za podobne i politički dobro uvezane naučnike. O tome govore česte afere, ujdurme oko izbora za dekane i biografije pojedinih rukovodilaca katedri. Neću ni o tome da je bez obzira na partiju, Filozofski fakultet u Nikšiću uvijek bio mračna ostava Univerziteta, klerikalna košnica za rojenje jednoumlja i akademskih referenci sa liturgija i velikosrpskih mitinga. 

Neko će reći - što učinje klerikalizacija društva i promjena vlasti, ali nažalost, nebitni i nevidljivi, zaokupljeni svojim parohijalnim poslovima, nikšićki su se intelektualci i za vrijeme zlatnog Milovog doba privilegovani spremali za novo vrijeme u kojem će zvanična politička istina biti na njihovoj strani. 

Ne bih ni o svom ličnom iskustvu sa mnogim prvoborcima nikšićke akademske zajednice, jer oni ne zaslužuju da se nađu u tekstu, koji će koliko god kratak biti duži od njihovih naučnih referenci. Pričamo o nečem drugom, sistemu koji njeguje jednoumlje, prosječnost i akademsku hibernaciju, a do Filozofskog fakulteta ćemo tim putem logično doći.

**STARA ŠKOLA**

Prije desetak godina bila sam saradnik/demonstrant na predmetu Filozofija na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Taj angažman bio je volonterski, što i nije neobično jer sam u tom periodu bila magistrand. To je svojevrsno predvorje potencijalne akademske karijere, ukoliko ti se posreći da nekom trebaš ili te neko istinski prepozna. Problem je što je to *prepoznavanje* često stvar provjere ne tvoje autonomije nego poslušništva i uvrnute lojalnosti, odnosno nemanja moralnih skrupula. Da skratim, od mene se tražilo da kćerki prijatelja profesorice, poznate njegošološkinje i savjetnice, na čijem sam predmetu bila angažovana, upisujem maksimum bodova, iako je bilo jasno da se radi o posve prosječnom studentu, što istini za volju nijesam mogla ni procijeniti jer se na svako pitanje branila ćutanjem i tokom nekoliko mjeseci na vježbama nije rekla ništa. Nije zucnula ni kad je prepisaivala na kolokvijumima, jer je znala da je poniženje u stvari moje, što sam i ja shvatila onda kad sam u ime neke apstraktne pravde morala da vratim u amfiteatar sve studente izbačene sa testa zbog prepisivanja, kad već nijesam smjela da izbacim i nju, ćerku političkog autoriteta, ambasadora. 

Stvar se završila vrlo logično, ja sam poslala protestni mejl pozivajući se na moral, antičke filozofe i svoj osjećaj poniženosti, umjesto odgovora stigao mi je glas da svakako više nijesam angažovana, a privilegovana ćerka čiju pamet niko nije primjećivao je sa odličnim prosjekom, sasvim tiho i nenapadno završila fakultet, a potom i doktorat. Slučajno ili ne, valjda da me podsjeti kako je doktorat opojna balega u kojoj se izjednačavaju moć i znanje, rad i privilegija, svečano joj je uručen istog dana kad i meni. 

No, preboljela sam nepravdu prema đeci neuspješnih ili anonimnih roditelja, kao i to da je svako kome sam se požalila iz akademske zajednice rekao da je to sve normalno nego sam ja previše osjetljiva.  Ukratko, tako sam zabila autogol svojoj akademskoj prilici. 

Prošlo je od tad skoro deset godina, kažem, ali me jedan skorašnji događaj opet vratio na stari slučaj. Valjda me podsjetio na zatvorenost sistema, na privilegije unutar okvira moći koji vlada našim fakultetima i na pravila koja sve to podržavaju.

**NOVA ŠANSA**

Avaj, prije mjesec dana sam konkurisala za poziciju honorarnog saradnika na katedri za filozofiju. Nakon više od mjesec i po, obaviještena sam da je na to mjesto izabrana već angažovana saradnica. Hvala guglu i sajtu Univerziteta koji se potrudio da mi odluku obrazloži detaljnije nego nadležna Komisija. Angažovana saradnica studije je počela prije nego što sam se ja rodila, dakle od 1990. Kako je to moguće, pitate se? Nakon što je osnovne studije završavala sedam godina, magistarski dvanaest, sada je na doktoratu punih trinaest godina. Da prevedem na jezik brojki,  preglednosti radi: 7+12+13 = 32. 

U pravilima ne piše da komisija u slučaju da se jave vječiti student i doktor nauka izabere ovog drugog, ali zato postoji nekoliko tačaka koje su toliko proizvoljne da omogućavaju da se ponizi doprinos mladih naučnika, a da se garantuje prednost već angažovanom saradniku, bez međunarodnih naučnih referenci, kome se, pozivajući se jedino na dugo iskustvo rada sa studentima produžava saradnički ugovor.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/177ffe0a-a1c4-4fa4-9ced-7cd43c7d4413)
Hram znanja, bočni ulaz, foto: Normalizuj{.caption} 

Iako je vrijeme studiranja jedan od kriterijuma za odabir kandidata, u zvaničnom pravilniku UCG se predlaže kao mjerilo i iskustvo rada u nastavi, što daje odriješene ruke komisijama i vijećima da biraju vječite kadrove, a sistem drže zatvorenim za (ideološke) izvanjce.  Dakle, možete u roku doktorirati kao što sam to učila i naoštriti se za dalji rad, komisija će izabrati provjerenu saradnicu koja u novoj godini slavi spiritualni jubilej, 33 godine studiranja, 33 godine u kojima podnosi svoju prosvjetno-edukativnu Golgotu. Kao da Univerzitet nije naučna ustanova nego nekakva školica, pedagoški centar, *iskustvo u radu sa studentima* cijeni se kao glavni atribut novog (starog) kandidata. 

Na stranu što je kandidatkinja koja je za komisiju Filozofskog fakulteta bolja od mene supruga profesora na istoj katedri, što je ideološki podobna srednjovjekovlju koje tamo vlada, što je politički angažovana u DF-u i što u tom duhu gostujući na televiziji NK čestita građanima Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost; nastranu i Hristove godine studiranja kojima se bliži uz posno naučno učešće - neka joj sretan bude rad i da brzo uz božju pomoć doktorira! Ipak, ne mogu se ne zapitati kakav je to Unverzitet čija pravila podržavaju nepotizam i naučnu stagnaciju, kakva su to pravila po kojima se diskreciono obrazlažu sumnjivi izbori. I kakva je to zemlja u kojoj pravnici procjenjuju da ću ako se žalim vjerovatno izgubiti spor, jer su pravila takva i niđe ne piše da treba da izaberu boljeg. 

Da stvar bude još uvrnutija, u obrazloženju zašto nijesam izabrana piše da i pored doktorata iz filozofije, nijesam završila osnovne studije filozofije, te da me to ne kandiduje za saradničko mjesto. Uostalom, nikšićka komisija bi odbila i Žarka Puhovskog koji je završio osnovne studije političkih nauka, a ne filozofije, jer su očito završene osnovne studije fundament njihove procjene… 

**SVETE TAČKE**

Nikšićka katedra sa koje naučno niko nije dobacio ni do regiona, a koja je ideološki formirana u Beogradu, treba da zna i da je zvanično prosječna dob doktornada u svijetu između 26 i 37 godina a da pri tome, sve zapadnoevropske zemlje idu mnogo ispod 37, jer su njihovi doktorandi mlađi. Ne znam kako je u Srbiji i Bjelorusiji, ali uslov za habilitacioni status na mnogim zapadnoevropskim univerzitetima upravo podrazumijeva multidisciplinarnost, da kandidati istražuju u više povezanih oblasti, a ne da se ograničavaju na jednu oblast. No, svi ti standardi za isposničku misao crnogorskih filozofa ili bolje reći filozofa iz Crne Gore ne znače ništa, jer njihovi autoriteti s prezrenjem gledaju svijet izvan pravoslavnog *Weltanschauung*-a, pa valjda i svakog ko nije stekao diplomu u Nikšiću. 

Nemam ništa protiv da iskusni ljudi pohađaju doktorske studije, da ih dobro utvrde, ali dok imamo razumijevanje za njihovo vremešno studiranje, usljed životnih oklonosti, stvaranja porodice, poslovnih obaveza i političkih karijera, tih svetih tačaka crnogorske patrijahalne svijesti, treba se povremeno zapitati što se nudi onima koji su stvarno posvećeni nauci? Nude im se namješteni „javni“ pozivi, pod uslovom da ih slučajno primijete u štampanom izdanju Pobjede, nudi im se savjet da probaju neđe vani, da budu uporni, da se trude, rade i izlažu na međunarodnim konferencijama o svom trošku.

Za to vrijeme, provjereni saradnici i saradnice godinama parazitiraju na saradničkim honorarima, o trošku fakulteta imaju priliku da se usavršavaju, pohađaju konferencije i naučne skupove, da budu dio naučnih projekata i da uz sve to zauzvrat ne daju ništa ovom društvu sem svoju nerelevantnost i nevidljivost. 

Ova priča nije tužna, niti sam utučena odlukom za koju sam slutila kakva će biti. Ovo pisanje tek je pokušaj da zavedem epizodu u ličnoj arhivi, ali i da javno sagledam situaciju, ohrabrim druge koji su iskusili slično. Kad klonem duhom za utjehu imam jednu simpatičnu triviju koja izaziva uzdah divljenja mojih inostranih kolega. Naime, prva sam žena koja je doktorirala filozofiju na Univerzitetu Crne Gore, i to ljeta gospodnjeg, 2022. Ne sporim da to govori pohvalno o mom radu, ali zalud mi sav trud, više to govori o Univerzitetu i zemlji u kojoj sam doktorirala. 


Prva sam žena koja je doktorirala filozofiju na Univerzitetu Crne Gore, i to ljeta gospodnjeg, 2022. Ne sporim da to govori pohvalno o mom radu, ali više govori o Univerzitetu i zemlji u kojoj sam doktorirala


filozofija palanke

Isposnička pamet nikšićkih naučnika

Prošlo je trideset i sedam godina otkad je Aki Kaurismaki snimio prvi film iz tzv. Proleterske serije zamišljene kao trilogija. Bio je to film *Sjenke u raju* (Varjoja paratiisissa) koji prati život  Nikandera, helsinškog sakupljača smeća i Ilone, otpuštene radnice iz supermarketa, te razvoj ljubavne priče uprkos sivilu svakodnevice i materijalnoj oskudici. Sakupljač smeća u jedinom odijelu i sunčanim naočarima, koji priprema skromnu večeru i vino za prvi dejt, prolazi  razočaranja i napor da se izbori za ljubav Ilione, koja dezorijetisana uručenim otkazom, srlja bez cilja, ali ipak nalazi mir.  

Dvije godine potom, 1988. godine, Kaurismaki će snimiti *Ariel*, film o bivšem rudaru, koji ima jedino kabriolet naslijeđen od oca koji se ubio. Bez stana, adrese, posla, plana i prijatelja junak luta, ali se u tom lutanju otvara za ljubav, zajedništvo i ispunjenje, za otvorenost prema životu koja se i u trećem filmu trilogije *Djevojka iz fabrike šibica* (Tulitikkutehtaan tyttö) javlja kao lajtmotiv, dok radnica u fabrici, usamljena Iris sanja o ljubavi, samo sa ne baš tako srećnim krajem. 

Nakon više od tri decenije, formalno je najavljen nastavak trilogije, iako je u međuvremenu Kaurismaki snimio niz filmova u kojima su marginalci, od nevidljivih radnika preko imigranata bili glavni likovi, a koje takođe teško možemo definisati drugačije nego kao proleterske, budući je svaki Kaurismakijev film suštinski proleterski. Kad priča o jadima sirijskih izbjeglica u Finskoj u *Drugoj strani nade* (Toivon tuolla puolen) ili brizi za dijete odbjeglog afričkog imigranta u *Avru* (Le Havre) ovaj reditelj priča priču o surovosti života, sistemskoj nepravdi, gladi i preživljavanju, ali i nadi, ljudskoj empatiji, bliskosti i požrtvovanosti.

Novi film *Mrtvo lišće* (Kuolleet lehdet), premijerno je prikazan na ovogodišnjem Kanskom festivalu i osvojio je nagradu žirija. Uskoro će u evropskim biskopima početi njegovo prikazivanje i nemoguće je ne zapitati se, što stvaranje filmova o društvenim magrinalcima znači u kontekstu nestajanja radničke klase i tehnificirane otuđenosti, u čijem je centru pozornosti uspjeh i materijalna obezbijeđenost. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fa791b92-897a-4bf7-9eb4-c0bebc4a31b9)
Aki Kaurismaki, foto: Artificial Eye{.caption}

Malo je umjetnika koji sa toliko istrajnosti i žara pričaju priču radničke klase i onih koji sa margine moraju kretati život ispočetka i ne odustati, kao što to čini finski reditelj.

Za razliku od američkog filma, u kome se najčešće ide od zapleta ka dramskom razrješenju prelazeći različite nivoe društvenosti, kod Kaurismakija se junaci kreću u okvirima svoje klase, ne misleći da im pripada više, ili se makar ne stideći da se zadovolje mogućim i sadašnjim. Takav vid pomirenosti daje gledaocu mir i otvara vidike za jedan nevidljivi dio društva, koji za prosječnog gledaoca u kapitalizmu kao da nema život sem onog koji se tiče usluga što ih pruža, bilo to odnošenje smeća, rad u fabričkim halama, mesarama, serviranje hrane, i drugi poslovi koji za „uspjelu“ klasu ne znače mnogo sem simbola njihove situiranosti.

Pažljivo birani prostori koji ne samo što prate klasnu pripadnost junaka, nego i govore o udobnosti i radosti za koju su iako marginalizovani ovi ljudi sposobni, jedan je od specifikuma Kaurismakijevog djela, segment koji se ponavlja u svojoj sličnosti i ostaje kao koloritni simbol njegove filmografije.

Iako kadikad njegovo stvaranje podsjeća na jugoslovenski film, budući da se estetika približava estetici ovih prostora – nerijetko vidimo tepiseriju, prekrivač, sliku ili kuhinjski element koji je bio simbol jugoslovenske radničke kuće - ipak se čini da ovaj reditelj ide korak i dramatizuje sve ono što je u našoj kinematografiji uglavnom ostala scenografija i sporedni element.  Kod Kaurismakija to sporedno postaje središte, postaje junak priče, pa tako unutrašnji život čovjeka koji odnosi smeće postaje epicentar radnje, život konobarice, varioca ili vozača postaje simbol samog života, a čovjek koji pripaljuje cigaretu ima uzvišeno lice čuvara vatre, nekakvog melahnoličnog Prometeja. Sa druge strane, rijetki simboli više klase u ovim filmovima samo su  dokaz daljine i suštinskog nerazumijevanja među klasama. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/99a0e314-d16a-4d82-95a4-86b695c7ec98)
Lutajići oblaci, 1996. {.caption}
 
Insistiranje na istim glumcima u svakom filmu, takođe govori o specifičnosti ovog reditelja. Iako to nije nikakva ekskluzivnost, jer veliki reditelji gotovo uvijek imaju svoje glumačke favorite, te nije rijetko da isti glumci igraju glavne uloge u više filmova jednog reditelja, kod Kaurismakija je to uzdignuto na viši nivo.  Kao da je riječ o maloj pozorišnoj trupi koja od predstave do predstave dobija različite uloge, što svaki novi film čini na specifičan način već poznatim, a likove familijarnim. Nezasićenost dijalozima, puštanje da likovi bez naracije i dijaloga pričaju svoja stanja i osjećanja čini Akija Kaurismakija velikim pripovjedačem, jer kroz jednoličnost i kolorit scenografije, prostim kretanjem, ćutanjem ili obavljanjem najprostijih, nekad i mehaničkih radnji naglašava ljudsko, a svakidašnjim i običnim ono uzvišeno i univerzalno
. 
Njegova *Proleterska trilogija*, koja i samom formom želi kontinuirano pričati priču o klasi koju savremeni svijet ukida, secira, bez ironije i bez patetike čini radničku klasu složenom, živom i aktivnom u osvit devedesetih kad će biti i zvanično proglašena njena ideloška smrt. Bez suvišne intelektualizacije, odnosno bez intelektualizacije uopšte, reditelj uspijeva da prenese poruke koje višesatovni oskar kandidati ne uspijevaju: poruku o važnosti čovjeka koji nije željan uspjeha, nego okrenut ka životu. Rasplet u Kaurismakijevim  filmovima manje je slika nekog ličnog uspjeha, a više pohvala odnose među ljudima, oda kolektivnom naporu i podršci, zajedničkim uspjesima, solidarnosti i važnosti drugog. 

Tako u filmu *Boemski život* (Boheemielämää) iz 1992. koji prati (ne)prilike tri dekadentna pariška umjetnika u gladovanju, kompozitor i pjesnik zalažu svoje posljednje i najdragocjenije lične stvari, kako bi pomogli da smrtno bolesna djevojka njihovog prijatelja slikara, progonjenog albanskog imigranta, umre u boljim uslovima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a6310dbb-3c03-468f-bcb7-95bbdfec33dd)
Boemski život, 1992. {.caption}

Ta altruistička pozicija, humanost kojoj svjedočimo, skreće i nas, robove trendova i nametenutih vrijednosti da pogledamo izvan široke kutije najnovijeg televizora i enciklopedijske naobrazbe u srž samog bića, u potrebu da osjećamo drugog čovjeka, da vidimo biće a ne funkciju, da shvatimo da je sve izvan takozvanog "običnog" ili lažno ili odrođeno od ljudskog.

Kaurismaki nas vraća tom ljudskom, insistira na zametnutom, skrajnutom i nepopularnom proleterskom putu. Nema sumnje da će njegov novi film iz proleterskog upusa napuniti bioskopske sale, ali dobrim dijelom zato što je proleterijat postao egzotika naprednog novog svjeta, upozorenje da se može biti tamo odakle se bezobzirno hrli ka uspjehu. 

Isti oni ljudi koji nemaju ništa protiv da im već danas na aerodromima umjesto ljudi roboti dostavljaju hranu, i koji mirno u svojoj savremenosti i očaranosti napretkom prihvataju da čovjek u fabričkim halama više ne mora ni nadgledati mašinu, nego da mašine govore o ljudskoj uspješnosti, gledaće Kaurismakijev novi film jer će biti na repertoaru, jer će postati referenca, jer će misliti da su izvan i iznad teme. Možda neće ni znati da reditelj prezire crvene tepihe, ne posjećuje festivale u zemljama koje vode ratove i ugnjetavaju slabije, da potpisuje peticije protiv militarnih saveza, a da u intervjuima potcrtava da se najviše plaši kapitala i kompjuterizacije. 

Ako i dalje pravi filmove o radničkoj klasi to  znači da Kaurismaki ipak ne pristaje na zahtjeve vremena i da postoji nada buđenja ljudskog, onda kada shvatimo da solidarnost nije moguća u individualizmu, a to znači da u tim uslovima nijesu moguće ni empatija i ljubav. No, to je sve moguće kod Kaurismakija, koji odolijeva vremenu, jer živi u prostoru umjetnosti, utvrđenju koje štiti od ispraznosti savremenog svijeta i njegovog ubrzanog vremena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/413db341-4e2e-4efd-8922-3d30cb013b34)
Avr, 2011.{.caption}

Možda bi osvrt na ovakvog stvaraoca, s obzirom na stanje savremenog društva kojem se svojim temama odupire, i u određenom smislu suprostavlja, značilo da treba upregnuti teoriju i praksu, da treba iznijeti duboku analizu uzročno-posljedičnih baljezgarija u korist važnosti Kaurismakijeve poetike. No, ovaj umjetnik nam pokazuje nešto mnogo jače od znanja i teorija, a to je da način borbe nije svesrdni napad na neprijatelja, nego učvršćenje svoje pozicije zainteresovanosti za ljudsko i ljubav. Usredsređenost na obično, kao odgovor na nehumane zahtjeve spoljašnjeg.  


Za razliku od američkog filma, u kome se najčešće ide od zapleta ka dramskom razrješenju prelazeći različite nivoe društvenosti, kod Kaurismakija se junaci kreću u okvirima svoje klase. Prikazan je nevidljivi dio društva koji za prosječnog gledaoca u kapitalizmu kao da nema život

toplina sjevera

Aki Kaurismaki – oda običnom životu i radničkoj klasi

Ajde da ne pričamo o tome kako nije odgovorno pred osnovce stavljati[ anketu](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/677942/prosvjetna-inspekcija-ce-ispitati-ko-je-odgovoran-sto-je-do-djece-u-os-stampar-makarije-stigao-upitnik) bez prethodne konsultacije sa roditeljima ili njihovim predstavnicima. Stavovi osnovaca su važni i treba ih obuhvatiti istraživanjima, ali poštujući osnovne etičke principe. To što je anketa u podgoričkoj OŠ Štampar Makarije bila metodološki sporna i što pitanja nisu bila prilagođana osnovcima, samo je vrh ledenog brijega. Naravno da je problem kad se djeca iznebuha pitaju treba li samoubice sahranjivati na groblju, a zavisnike ostaviti da umru, ali još veći problem u ovom slučaju su pogaženi principi koje nastavnici i direktori očigledno ne poznaju ili ne poštuju. 

Ajde da ne ulazimo  ni u to kako je moguće da direktor osnovne škole, gospodin Novica Gačević nije obratio pažnju kakvu anketu daje učenicima i da uvažimo njegovo lakonsko izvinjenje povodom toga. Ali teško je ne zapitati se kako to da nijedan nastavnik koji je dobio anketu sa namjerom da je proslijedi dalje nije osporio takvu namjeru, jer je ipak riječ o maloljetnim učenicima, osnovcima. Opet, ni to nije tako nerazumljivo s obzirom na društveno-političku zbilju koja direktno utiče na prosvjetu, taj bastion uhljebljenja, korupcije i lošeg upravljanja koji je odavno  trebalo mijenjati iz temelja.

Ono nad čim svi treba da se zabrinemo i što treba da bude predmet opšte brige je kako to da na pitanje novinara o spornoj anketi direktor škole [odgovara](https://www.pobjeda.me/clanak/gacevic-ocekujem-patrijarha-i-nemam-vremena-da-se-bakcem-s-dokonim-zenama) da „čeka partijarha“ i da nema vremena da se, kako reče bakće s „dokonim ženama“. 

Kakve veze sa anketom imaju vladika i pravoslavlje i zašto sopstvenu grešku direktor brani napadajući i omalovažavajući žene?

Da bi bio primitivan i mizogin, pa da zamijeniš posao sa crkvom treba da si bez osnovnih skrupula, koje se obično osvajaju obrazovanjem i radom na sebi. Ili si naprosto prosvetni radnik u Crnoj Gori, direktor škole koji se autuje u širu zajednicu kao branik teškog primitivizma umjesto osnovnog obrazovanja.

Inferiorna žena je fundament crnogorskog slabića, nasilnika i zatucanog vjernika koji u odnosu 
na ženinu slabost mjeri svoju snagu. U odnosu na žensku servilnost mjeri se autoritet koji seže sve do patrijarha, što postaje duhovna, gotovo genetska predaja. Umjesto da se svi skupa, na svim nivoima sa tim borimo, da se  zapitamo nad nasiljem i mukom, mi ljudima koji dijele vrijednosti bazirane na pokornosti i inferiornosti žena dajemo pravo da rukovode obrazovnim ustanovama, da ispravljaju političke nepravde i propagiraju pravoslavlje, kao da sekularnost nije naša obaveza, dokle god se obavlja kakav državni posao.

Direktor Gačević je fenomenološka sramota crnogorske prosvjete, egzemplar loše politike i nedostatka sveopšte brige za obrazovanje i napredovanje, slika resora poznatog po ćutanju, sigurnim platama i radnim mjestima onih koji zaboravljaju na svoju dužnost i radnu etiku, društvenu situaciju zbog koje treba da se zastide jer nisu dobri u svom poslu, jer se pred njihovim očima relativizuje i ponižava njihov rad, jer se njihovo neznanje vidi u rastućoj dekadenciji i poraznim statistikama o životu i vrijednostima mladih, dakle, u svemu oko nas.

Pita li se neko na koji način ovakvi istupi čelnika ustanova utiču na zaposlene u školi, kako se osjećaju nastavnice i nastavnici usljed ovakvih ispada njihovog direktora, kako se učenici škole osjećaju kad u medijima vide što su prioriteti direktora i koliko cijeni žene. 

Kako se osjeća svaka žena kad je se sa centra moći opetovano stavi na mjesto kakvo joj po patrijarhalnom uvjerenju pripada i kakva je zapravo njena uloga u današnjem društvu podignutom na plećima žena, na javnom konsenzusu da im istinski pripada samo da budu inferiorne. Da li to brine ministra prosvjete, ili i on ima prečeg posla?

Vulgarizacija prosvjete, koja je uvijek patila od pokornosti autoritetima –  za što su nerijetko krive opšte strategije obrazovanja i upitna ministrovanja, sad se više nego ikad otkriva u svojoj ništavnosti, u svojoj sljepoći za sopstveni poziv, koji bi trebalo da odigra ključnu formativnu ulogu u životu budućih ljudi. Kukavičluk na tom polju dovodi do direktora poput Gačevića koji nedjelju provodi ne misleći o strategiji za edukaciju učenika  zabrinut nad statistikom koja poražava, nego na ulici, ali u miru, sa svojom braćom u hristu, da ga vide oni koji su ga postavili, poglade ga po mizoginoj glavi i mirno pravoslavlje!

Ako je osnova normalnog života i uslov slobode kritičko razmišljanje, onda su naše škole izvor neslobode i dogmatizma koji partijskim diktatom bivše vlasti opravdava još dublji primitivizam, afere i ženomrzačke ispade. Da je autoritet mnogih ljudi iz prosvjete upitan i da su spremni da pod bilo kakvi pritiskom odstupe i pljunu iznad sebe, pokazala je proljetos matura. 

Nesposobnost da se odupre neznanju, pritiscima i spremnost da se pogazi svoj poziv među prosvjetarima je vrlo jaka. No, to je druga tema.

Hoće li direktor Gačević danas u  zbornicu ući mirno ili će mu se u zbornici zatražiti ostavka?  Bojim se da na ovo pitanje svi znamo odgovor.


Kad je direktoru škole važnije da dočeka patrijarha nego da ispovijeda grijehe novinarima i "dokonim ženama"