Za lokalnu književnost svu satkanu od ega, čak i kad je dobro kamufliran ili se samo tako čini, dobro je da neko priča i o književnim neuspjesima. To rijetko rade oni koji zbilja i bez *jakih poznanstava* dobijaju nagrade, pa se može steći pogrešan utisak da na crnogorskoj sceni postoje samo oni koji su uspjeli, koji uvijek uspijevaju i oni koji su nedovoljno talentovani da naprave seriju književnih uspjeha. 

Crnogorska književnica Tijana Rakočević ističe ne samo kako u svom pisanju stalno počinje od nule, već pominje i konkurse u čiji širi izbor nije ušla. Ne libi se ni da progovori o mizoginom karakteru naše književne scene i protekciji kao njenom glavnom pogonskom gorivu. Dobitnica je više nagrada za koje ističe da nisu došle kao posljedica zakulisnog lobiranja. Početkom mjeseca boravila je u Sloveniji gdje joj je u okviru Međunarodnog festivala u Vilenici uručena Centralnoevropska nagrada za pisce. Iskoristili smo ovaj povod da sa Tijanom porazgovaramo ne samo o nagradama, nego i o ženskom pisanju, izdavaštvu i prilikama na crnogorskoj književnoj sceni…

**Pišete kratke priče, eseje, drame i poeziju. Zadnjih godina dobili ste nekoliko važnih nagrada. Što one znače za Vaše pisanje?**

Za pisanje samo po sebi – baš ništa. No ipak, činjenica da ih i pored toga dobijam znači korak bliže čitaocu koji ne govori moj jezik, čitaocu koji cijelog svog života čeka knjigu koju tek treba da napišem, knjigu koju ću, ne mogavši da sprovedem finalne korekcije, poslati u štampu sa mnoštvom grešaka. Čitalac koji promijeni mišljenje o nečemu zahvaljujući nekoj knjizi – čak i mojoj – dobar je čitalac, ali to, nažalost, ne znači da sam ja dobar pisac. U prilog tome, mogu vam navesti barem deset natječaja/konkursa koje ovdašnji autori smatraju relevantnim, a prema kojima nijesam zavrijedila ni plasman među deset najboljih. Moja jedina privilegija sastoji se u tome što me to nimalo ne dotiče, a moja hrabrost u tome što o neuspjesima, za razliku od drugih, govorim javno. Od muškog autora, koliko god očajno pisao, takvo nešto nikad nećete čuti.

**Kad ste objavili vijest o nagradi napisali ste da ste je dobili mimo poznanstva i veza kako je to obično u Crnoj Gori slučaj… Na koji se način može doći do ozbiljnih izdavača, a onda i do nagrada ukoliko nijeste dio književnih krugova?**

 U mom slučaju je to, rekla bih, početnička sreća ili, za one s drukčijim fetišima, prst sudbine. Vladimir Vojinović, glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće „Fokalizator“, bio je moj fakultetski profesor kada nije bilo ni pomisli da će do njenog osnivanja doći. U tu ideju sam, stupivši u redakciju kao bivša studentkinja – talentovana, ali ipak na početku – trud ulagala ravnopravno, najprije u želji da dokažem da sam zahvalna na pruženoj prilici. (I ne, nijesam kćerka nikakvog direktora, bivšeg ni aktuelnog, iako je „kako ti je tata“ neko vrijeme bilo prvo što bi me pitali.) To bi, dakle, bio moj drugi izdavač, a kako sam došla do prvog – mogla bih, čini mi se, napisati roman pun kurtoaznih odbijenica sa istih adresa sa kojih mi danas neštedimice šalju riječi ohrabrenja. 
 
 Bila sam uporna, nepromijenjena iskustvom, neutaživa kao plamen sopstvene, krvlju prožete poezije. Zbog toga će se ispostaviti da sam i inače, ništa manje nego glede nagrađivanja, nastojala da pišem tako da niko ne primijeti da počinjem od nule, pa bih se u više navrata, pokatkad i sama članica žirija, śetila tog ośećaja vječite nedoraslosti. Pisala sam, naprosto, najbolje. Žao mi je ako sam razočarala, ali – ako nema prečice, onda nema ni tajne.

**Vaše pisanje je vrlo angažovano – bavite se temama koje se tiču istorije naših prostora, sukoba, patrijarhalnih praksi…  Da li je pisanje u tom smislu nemoćno pred kolektivnim jednoumljem ili ipak može doprinijeti mijenjaju društveno-kulturnih obrazaca čiji smo dio?**

Može, istina, doprinijeti promjeni – nagore. Pisci često zaboravljaju da revnosna čitalačka publika u Crnoj Gori čini jedva pola procenta ukupnog glasačkog tijela, a da prosječan crnogorski građanin jednog Matiju Bećkovića, o čijoj ulozi u sukobima devedesetih znamo podosta, i dalje, skoro trideset godina kasnije, vidi kao nesumnjivi književni autoritet. On ga sluša. A sluša zato što – ne čita. Zahvalno kupi mrvice saznanja koje su drugi sažvakali pa ispljunuli. Onaj natprosječni, ako i čita, učini li mu se da zna više od drugih, zaboravlja sve što je pročitao, što se, uostalom, bjelodano pokazalo i na izborima prije tri godine, kada je progresivna misao, vođena željom za promjenama, zažmurila na jezivu ikonografiju na ulicama Podgorice. Pitanje koje sam sebi najviše puta postavila otada do danas jeste: zar je bilo tako teško predviđeti? Književnost, u dodiru sa stvarnim životom koji sve izvjesniju katastrofu vidi kao promjenu u odnosu na njega samog – više nije ni nemoćna, nego beskorisna.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/abea69d3-bf6d-41cb-8ee7-8c4bf6d5090b)
Vilenica festival, 2023.{.caption} 

**U nagrađivanoj  priči „Rodi me“, koja je dio zbirke Intimus, bavite se akušerskim nasiljem.  Jesu li medicinsko osoblje koje opisujete i (pred)porođajne muke kroz koje prolazi žena koja nema oslonac i podršku u stvari mnogo šira slika obespravljene žene na ovim prostorima? Zbog čega je to tako?**

Ta priča, za koju i danas iskreno tvrdim da nije dorasla mom stvaralaštvu u cjelini, a koja mi je uprkos tome donijela prepoznatljivost i dvije veoma značajne nagrade – zakoračila je u prostor književne senzacije i, istovremeno, ostala zaglavljena u stvarnosti kao svjedočanstvo toliko bolno da je najlakše zaključiti kako se autorka zanijela u opisivanju. To je veoma interesantna tema i iz ugla tekstologije: riječ je o realnosti, pretočenoj u fikciju, kojoj se vjeruje da je fikcija samo zato što djeluje suviše stvarno. Opisuju je kao: „potresnu“. Možda je taj pristup elitistički, ali u mojoj glavi je ova odrednica usko povezana s književnim profiterstvom: držim da je priča koja licitira samo s afektivnom vrijednošću tek ono što ostaje kad joj se oduzme i ona. No bez obzira na moje sitničenje, njena faktološka vrijednost kreirala je beskrajno polje komunikacije koje je, nažalost, svakoga dana bogatije za jednu žrtvu koja nema vremena za ispovijest. Ja imam.

**Da li mislite da se u Crnoj Gori daje dovoljno pozornosti spisateljicama? Kako biste opisali položaj književnica u našoj sredini, koja rijetko barjači istaknutim ženama, a stalno ističe i mitologizira muškarce?**

Za obične ljude one su gotovo uvijek predmet podsmijeha, a za institucije – ništa više nego nužni dio „evropske agende“. Kad je objavljen moj intervju u jednim uticajnim novinama, o sebi sam iz komentara doznala da sam „Milova komitkinja“, „nadobudna“, „lijepa ali poremećena u glavu“ i da mi je, takoreći, nasušno potrebna stručna pomoć. Niko od tih ljudi, sigurna sam, nikada nije pročitao bilo šta što sam napisala. Svi oni, takvi kakvi su, igraju stanovitu ulogu u sistemskom zastrašivanju žena, koje je neraskidivo povezano sa dubokom polarizacijom društva i, ukupno uzev, njegovom trajnom mobilizacijom u političke svrhe. Isprva mi se činilo da su te reakcije nezavisne jedne od drugih, ekskrementi besposlenog uma, ali onda sam, obrativši pažnju na ovaj prilično neuobičajen društveni konsenzus, počela da percipiram taj svijet kao instrument specijalnog rata. Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke.

**Radite i na dramskom tekstu o admiralu Baroviću, za koji ste dobili nagradu Crnogorskog narodnog pozorišta. Što nam poručuje Barović kroz Vaš tekst?**

Na jednom mjestu, u trenucima u kojima je njegov ideološki paroksizam najočitiji, Barović poručuje: „Korisno je znati da su se neka traganja za istinom okončala neslavno, u korist onih koje ne biste ni tražili da ste znali da ćete ih naći.“ Njegove riječi su proročke, on je modelovan kao tragični heroj koji postoji u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – istovremeno. Trojanski sveštenik o čija su se upozorenja oglušili. Ne prijeti, nego opominje: „Što god budete gonili, doći će vrijeme da ono goni Vas.“ On se čak ni ne nalazi na ideološkoj sredini, već jasno pledira za one koji se brane. Njegov postupak ne negira potrebu za svrstavanjem – on se svrstava na stranu dobra, koje nikada nije cijelo i savršeno. S tim u vezi, prava je šteta što crnogorsko društvo, zabavljeno sitnim ćarom i kukavičlukom, nikada neće razumjeti njegove riječi. Taj voz je davno izgubljen.

**Ima li Crna Gora živu književnu scenu i što koči njen razvoj?**

To što se knjige štampaju više nego ikada (i što zbilja mnozina piše) ne govori ništa o bogatstvu domaće književne scene jer, čini mi se, u tom procesu izostaje ono što je ključno za superviziju književne produkcije, a to je – selekcija. U državi koja broji nešto više od 600 hiljada stanovnika ne možete priuštiti sebi da se zamjerite bilo kome: sve je veoma lično. Dok god bude tako, živjećemo okruženi poznatim piscima nepoznatih knjiga i čuditi se zašto se u našem jeziku čuda tako rijetko događaju.

Produkciju članka podržalo je Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Naše muške kolege godinama ponavljaju: draga, sve je to u tvojoj glavi. Oni drugi – broje se na prste jedne ruke


TIJANA RAKOČEVIĆ

Žene u našoj književnosti se sistemski zastrašuju

Malo je riječi oko koje desničari i obzirni ljevičari tako složno nastupaju. Ipak komunizam je i za jedne i za druge osjetljiva tačka. Ponosne desničare podsjeća u kakvom su strašnom ropstvu i totalitarizmu živjeli. Sa druge strane, osjetljivi krhki ljevičari zabrinuti za ljudska prava, na riječ komunizam strecaju, jer ih podsjeća na Rezoluciju iz 2019. kad je EU preko svog slavnog parlamenta ocijenila da je komunizam isto što staljinizam odnosno nacizam. Pa se ti usudi misliti drugačije ili nedajbrisele kritički!

Valjda se tim rezolutnim revizionizmom Evropa želi odbraniti od istorijskog revizionizma, pa generalizacijom i mufte zatvara istorijska vrata za jednog velikog bauka, dok otvara niz prozora za fašizoidne utvare da uskoče i nesmetano se kreću po evropskom dvoru. 
 
Pa ipak, najprije treba naglasiti da socijalističko odnosno komunističko društvo nigdje nije ostvareno. Stoga, ne mogu postojati ni takozvani zločini i žrtve komunizma. Može se govoriti o žrtvama staljinizma, pa i boraca protiv Staljina koji su koristili njegove metode kao što je to slučaj bio na Golom otoku. Ali nazivati pogrome i partijske pučeve socijalizmom, ili komunizmom, u potpunosti je neutemeljeno i falsifikatorski.

Dakle, niti jedna državna tvorevina ovozemaljske kugle –  da proste ravnopločaši i ravnogorci, nije uspjela da inkorporira glavne elemente tog vraškog teorijskog koncepta. Osudom komunizma, dakle tabuiziranjem jedne strukture mišljenja, dobija se dvostruki efekat – aboliraju se pravi zločinci, državni sistemi, diktatori, partije, dok se zloduh komunizma uzima kao apsolutni krivac. 

Kad evropski poslanici kažu da im smetaju bronzane biste poznatih komunista u evropskim gradovima, jer ih podsjećaju na zločine, to je isto kao što nekome može da smeta bista kralja Leopolda Drugog na konju, i to u sred Brisela, kao vjerovatno najdičniji spomenik jednom genocidnom muškarcu podignut igdje na svijetu. Pa niko zbog zločina kralja Leopolda ne pokreće rezoluciju protiv kapitalizma izgrađenog iz kolonijalizma i krvave otimačine, koja se istorijski kontekstualizuje i mudro stavlja u ideološke zagrade.

Odijum prema socijalizmu odnosno komunizmu, svjetski je politički trend. Marksizam, komunizam i socijalizam se proizvoljno izjednačavaju, čime se dodatno pridodaje ne samo njihovom pogrešnom razumijevanju, nego predrasudnom odbacivanju svega što „vonja“ na pod njima podrazumijevan sistem. Na taj se način odbacuju i teme koje se tiču položaja radnika, žena ili marginalizovanih grupa, ili im se daje zaštita proistekla iz volje kapitala da društvo hipersegmentira u pravima i identitetima koji se međusobno kanibalizuju. A sve to kako se društvo slučajno ne bi dosjetilo svog davnog socijalističkog impulsa, da bude ljudska zajednica klasne solidarnosti koja rađa mehanizme sjedinjavanja, a ne udaljavanja onog što se razlikuje. 

Ako želiš da ubiješ mogućnost mišljenja o jednoj ideji, najprije unesi terminološku zbrku, kako bi glavni pojmovi bili nedostupni logičkom razmišljanju i političkoj obradi. Sva ta terminološka zbrka otežava lijevim politikama da dođu do većeg broja ljudi, a olakšava nacionalistima i desničarima da uriniraju po sistemu koji „da je valjao ne bi pao“.

Ne treba ići dalje od crnogorske političke zbilje da se vidi koliko je lako svesti jedan teorijski koncept i filozofsko mišljenje na medijsko fabrikovanje mučeništva i parastos kvislinškoj vojsci, poput onog nedavnog na Krnovu. No, ako preskočimo do komšijskog obora viđećemo kako desničarski aktivisti i njihovi naučno-teorijski potporaši intenzivno govore o nužnosti dekomunizacije mentaliteta hrvatskog odnosno srpskog naroda, nabrajući ne samo koliko je tkz. komunistički sistem bio totalitaran, već kako je i sami Marks bio negativno nastrojen spram balkanskih naroda, smatrajući ih inferiornim, definišući ih kroz nepovijesnu ulogu koju imaju, te njihovu kontrarevolucionarnost. Sve to daju potkrijepiti izmišljenim i van konteksta interpretiranim rečenicama, ubjedljivo spakovanim tako da kod domoljuba izazove bijes prema drzniku što je pun mržnje uperio prst ka istorijskom izgaranju i u Isosovim mukama izvojevanom opstanku ovdašnjih državica.

Što se tiče pojma marskizam, ovdje ćemo preskočiti Drugu i Treću internacionalu, Kautskog i Lenjina, a svakako bih preskočila i dijalektički materijalizam, te dvije strašne riječi za koje niko ne zna šta zapravo znače. Ono što bih rekla jeste da su svi ti gorepomenuti pravci redukovali Marksa na nekakvu vajnu nauku ili puku ekonomiju, ukidajući najznačajnijem misliocu moderne ere da bude ono što je zapravo bio – filozof od kojeg je krenula nadahnuta teorijska borba za humanizam u praksi. Upravo da Marks ne bi bio inspiracija, potreban je marksizam, kao okoštali koncept u kome se Marks udavio. Valjda zbog ove strategije neki filozofi poput jugoslovenskog klasika Gaja Petrovića kažu da je ispravnije reći Marksovo mišljenje nego marksizam. Marksovo mišljenje se ne ograđuje, nego otvara ka nastavljačima poput Bloha, Lefevra, mladog Lukača, Praksis filozofskoj školi. Ono je komponenta razvoja, a ne totalitarni ključ koji drže partijski žbirovi.  

Marksizam je u tom smislu neodvojiv od socijalizma. A šta je na kraju socijalizam?
 
Bit socijalizma predstavljaju istinski humani odnosi među slobodnim ljudima, čija je glavna odlika stvaralačka sloboda i kritičko mišljenje. Socijalizma dakle nema bez humanizma, i on ne može biti utemeljen samo i isključivo na ukidanju privatnog vlasništva, jer to nije tačka u kojoj se društvo transformiše u socijalističko. Uvođenje društvenog vlasništva i sistema samouprave koji ne bi bio samo ekonomska kategorija ograničena na fabrike i radničku klasu, već vid šire društvene emancipacije, predstavlja takođe uslov za dostizanje socijalizam u smislu Marksovog mišljenja.

E to već navodi na veoma važan, a čini se za naše domaće protivnike socijalizma/komunizma ključan strah – jedino je u Jugoslaviji postojao rudimentarni začetak socijalizma (Kangrga) zahvaljujući uvođenju radničkog i društvenog samoupravljanja, što je bio revolucionaran akt bez premca u povijesti klasne borbe.

Naravno, kratko je trajalo, i mane su se vratile još gore, no to nije tema ovog teksta, to je tema naših života. 

Na kraju, satanizacija samog pojma komunizma, uzdizanje radikalne zamjene teza na princip ljudskih prava i brige za mrtve, dolazila ona iz Brisela, Strazbura ili iz ravnogorskog sela Ba, predstavlja upravo suprotno – okretanje leđa čovjeku i jednoj, kako je Bloh nazvao konkretnoj utopiji, koja je danas, u doba sve veće otuđenosti i postvarenja čovjeka više nego nasušna.
 
 

Satanizacija samog pojma komunizma jednako je štetna i nepoštena dolazila iz Strazbura ili iz ravnogorskog sela Ba 

revizija revizije

Bauk koji ne prestaje da kruži Evropom

Poznati crnogorski režiser-dokumentarista Vladimir Perović održao je u Podgorici master klas, na poziv Kino kluba Podgorica, gdje je govorio o tehnikama i poetici dokumentarnog filma. Majstor filmskog pripovijedanja, Perović je do nedavno bio predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, ali je dobio otkaz nakon političkih promjena 2020.

Kao stvaralac koji je fokusiran na pejzaž i odnos prirode i čovjeka, Perović je za svoje stvaralaštvo osvojio više od 100 nagrada na festivalima širom svijeta. Urednik je i reditelj Dokumentarnog programa RTV Novi Sad, a najpoznatiji filmovi su mu *Dim (2006)*, *Žeđ kamenog mora (2007)*, *Život, priključenja i održivi razvoj jednog kokota (2011)*.

Na pitanje zašto se baviti dokumentarnim filmom, Perović odgovara:“iz čiste strasti, iz ludila, iz frenezije, iz unutrašnje potrebe iz nagona iz potrebe da vodimo dijalog i promišljamo svijet oko nas. 

“Tehnika je danas dostupna, bitno je smao osmisliti dobru ideju i naći način da se to vizuelno prezentira. Danas se u dokumentarni film ulaže neviđeno mnogo." 

Crnogorski pejzaž velika je inspiracija i motivska potka Perovićevih filmova koji obiluju kontrastima, metaforikom, psihološkim i filozofskim nijansiranjima.
 
“Čovjek koji živi u predjelima kakvi su naši srastao je sa tim predjelima. On i predio su jedno. On misli, brine o tome predjelu i predio mu uzvraća. Pričati priču jednog bez drugoga nije moguće, posebno zbog činjenice da na prvi pogled ovi naši predjeli nose surovost, odbojnost. Ali kad malo zagrebete otkrivate izuzetnu ljepotu. Zato sam ubijeđen da ljudi koji žive u tom kršu, uz tegobu življenja koju predio i klimat nameće, otkrivaju elemente te ljepote, a da mnogo ne pričaju o tome.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/F-zKETHJWR4" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Perović je održao podgorički master klas u okviru projekta GreenSkreen kojim Kino Klub Podgorica promoviše film i filmsku edukaciju.

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


O smislu i mogućnostima dokumentarne filmske forme, razgovor sa režiserom Vladimirom Perovićem

vladimir perović

Snimati iz čiste strasti, ludila i unutrašnjeg nagona

Ako neoliberalni kapitalizam počiva na nejednakim šansama tj. povlaštenim polaznim pozicijama, koje rijetko imaju veze sa sposobnostima, već jedino sa sticajem okolnosti i naslijeđenim privilegijama, ako se u tom sistemu *kompeticija* uspostavlja kao *conditio sine qua non*, a znamo da humanizam ne može počivati na takmičenju, nego na dijeljenju i solidarnosti, onda jedina šansa za humanizam jeste istupanje iz kapitalističkog sistema ili makar nepristajanje da se bude podupirač njegove antihumane filozofije. To znači da je antikapitalizam jedini način da se ostane čovjek.

O(p)stati čovjekom u savremenom svijetu znači zadržati sposobnost empatije, brige i ljubavi za drugog, uzdignuti odnos prema drugima, dakle emociju kao mjeru ispunjenosti sopstvenog života.

U uslovima neoliberalnog kapitalizma takmičenje, prevlast nad drugima, nadmoć i dobit jesu glavni pokretač djelovanja i mjera čovjekovog uspjeha. Danonoćna usredsređenost na dobit se transponuje u profit, ovaj postaje osnov za gomilanje novog profita, a onda se gomilanje ekonomski regeneriše kroz novu kompeticiju. Ovaj uznemirujući krug u sopstvenoj logici neprekidnog toka ne poznaje stajanje, jer se svako usporavanje u trci ka dobiti u stvari percipira kao prilika da te neko tržišno prevesla, odnosno da neko jači i uporniji zauzme tvoje mjesto. Stoga se produktivnost ne definiše kroz unutrašnji osjećaj (koji treba zanemariti, pošto nas na putu ka maksimizaciji rada/profita može skrenuti sa puta uspjeha i dekoncentrisati) nego kroz  tržišnu interpretaciju osjećaja pospoljene nadmoći, jer se u savremenom kapitalizmu samopouzdanje kao unutrašnja kategorija gubi ako nije na tržištu. 

Stoga ne čudi opsjednutost radom, agendizacija vremena i samopotvrda kroz eksternu disciplinu, što čini da se ni slobodno vrijeme ne može uživati ako nije unaprijed definisano, ili tržišno preporučeno. Niti jedna sfera života nije pošteđena takmičarskog elementa koji gotovo sasvim određuje radnog čovjeka, ali i onog neradnog drži na uzdi, jer se i njegov nerad ideološki određuje i kontektualizuje, a na taj način smješta u svenagrizajuću tečnost potrošačke baruštine.

Sve manje autonoman i sve više određen spolja, čovjek učestvuje u obmani čija je sam žrtva, a na pitanje postoji li rješenje sa ljudskim likom više nema jednoznačnog odgovora. I nema tog filozofa i naučnika koji može dati više od pesimistične analize, nema te naučne utjehe ili najave konačnog kraja. Ovo jeste kraj koji traje.

Mnoge profesije i uzvišena zanimanja skoro da u potpunosti gube značaj ako se definišu kroz konzumerističku i kompeticijsku nužnost. Primjera radi, profesor na fakultetu, jednako je pogođen neoliberalnom trkom kao i proizvođač zabave, jer mora pratiti trendove, konferencije, takmičiti se u štrikiranju lista prisutnosti na često beznačajnim naučnim skupovima, koji su uslov izbora u zvanje, odnosno sigurnog radnog mjesta. Eros nauke i istraživanja se gubi; slobodno vrijeme za razmišljanje i pisanje koje nije utilitarno skoro da ne postoji, a u toj kotizacijskoj trci za još jednim retkom u CV-u odnosi sa ljudima se funkcionalizuju. Na kraju, porodične, socijalne, društvene veze dobijaju gorak ukus biografskog viška i uzgredne psihološke navike iz davno prohujalih vremena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8c57c036-8ac2-44f0-8671-a1d6055b832c)
Beeple, Human one{.caption} 

Ako ste buntovnik bez katedre, pa pišete za neki portal iz udbonosti kuće koja se pretvara u  kancelariju i ukida vam stvaralačku dokolicu – i tu vas čeka diktatura klika koja melje pluralizam obećan u pionirskim danima weba, kad se mislilo da će mreža donijeti demokratiju i dati glas baš vama. To se naravno nije desilo, pravila prenosa i tehnološke predaje ostala su u rukama prebogate manjine.  Pojedinca sljeduje tek dašak slobode koju ubija kompeticija, briga o riču, tajmingu, čitanosti i sljedećem članku koji ne prati unutrašnji tempo, nego određuje nevidljiva ruka tržišta.  

A onda nazad u stroj, u borbu, u rov, da bi se ostvarila nova pobjeda, osvojila nova kota u strateškoj igri koju prosječan čovjek može gurati nekoliko decenija. Potom njegova biologija proglasi kraj utakmice, sa ukusom poraza koji je poslovičan. Sa djecom koja su sve to vrijeme gledala roditelje u borbi za bolji CV, neuspjelo isplanirane vikende (jer su bili previše isplanirani da bi uspjeli), njihovu zauzetost da ostanu tržišno konkurenti, njihovu nesposobnost da na sopstvenom primjeru pokažu da je važno vrijeme, empatija, razgovor, primjer zajedništva koji nije onaj pred ekranom i grafikonima prodaje. 

Pitanje koje kandiduje filozof Lino Veljak da li bi ste više voljeli da se sigurni ili slobodni,  kao da više niko ne žali da postavi. Kompeticija je pročistila ljudske kontakte, školska norma je nametnula novi oblik socijalnog drila. Gomilanje obaveza izvan nastave dodatno je urušilo sposobnost da se bude usmjeren na emocije, na drugog. Pandemija je dovršila finu ruku. I ono malo nepokornih je konačno sjelo za konzolu. Trka odavno ne zavisi od čovjeka, tehnologija upravlja procesom koji završava sabiranjem, a konačni zbir je nepoznata. Korporacije koje kontrolišu tehnologiju više i ne broje. 

Na običnom je čovjeku da podvuče crtu i preračuna gubitke, jednom kad zastane i ne prepozna drugog čovjeka, makar to bilo vlastito dijete. Za mnoge je trenutak spoznaje nešto što se događa kasno, nepovratno kasno.
 


Kompeticija je pročistila ljudske kontakte, školska norma je nametnula novi oblik socijalnog drila. Pandemija je dovršila finu ruku. I ono malo nepokornih je konačno sjelo za konzolu. Trka odavno ne zavisi od čovjeka, tehnologija upravlja procesom

veliko ubrzanje kapitala

Da li biste više voljeli da ste sigurni ili slobodni?

Sumnjam da je neko ljepše i sa više poštovanja opjevao ulogu ljubavnice svog muža nego što je to učinila Dolly Parton sa pjesmom *Jolene*, koju je da stvar bude još više istorijska, napisala iste noći kad i *I will always love you*, jednu od najvećih ljubavnih pjesama ikad. To je bila 1973. godina i razvodi su bili u modi. 

Slavnoj Jolene u jugoslovenskoj muzici tematski može parirati možda jedino Jasna Zlokić sa numerom *Pismo*, pjesmom koju je izvela na splitskom festivalu 1986. godine, a koja je, zbog sadržaja teksta bila zabranjena na radiju do 1990. godine. Naime, smatrali su je nemoralnom, jer se u pjesmi ljubavnica obraća zakonitoj supruzi. (Moral je očigledno bio rastegljiva kategorija u sumračnom periodu kraja Jugoslavije, ali to nije tema našeg ogleda.)

Dakle, pored odnosa ljubavnica-žena koji je tema obje pjesme, odmah ćemo primijetiti da imamo posve drugačiju naratorsku poziciju. U *Jolene* se žena obraća ljubavnici svog muža, a u *Pismu* se ljubavnica obraća ženi. Razlika između subjekta koji se obraća i onog kome se obraća nije toliko važna, jer je ona koja poruku šalje u oba slučaja inferiorna u odnosu na onu koja je prima.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/5m71Jbi7NkU" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Dolly Parton pjeva o ženi svjesnoj koliko njen brak zavisi od ljubavnice Jolene, moli da joj ne uzme muža, priznajući joj superiornost i ljepotu. Vođena mišlju da Jolene može imati koga hoće, a da ona više ne bi mogla voljeti nikog sem muža, moli ljubavnicu da joj ga ne uzme samo zato što može. Povjerava joj i koliko je njen muž obuzet njome, da je sanja i doziva u snu i potpuno otvara svoje srce priznajući koliko je sve to rastužuje. Mitologizujući ulogu brinete Jolene, Dolly Parton ženu stavlja u podređeni položaj, jer njena sudbina zavisi od želje druge žene – ljubavnice, da odredi njen život po sopstvenom nahođenju. 

Iako u određenom smislu objektivizira ženu, tvrdeći da mogućnost da voli zavisi od toga hoće li ostati sa mužem, Dolly Parton se ipak ne libi pokazati koliko se može biti velik u ranjivosti i hrabar dok se prepušta Joleninim moralnim obzirima. No, sa druge strane, pokazuje koliko je naspram muškaraca druga žena -  Jolene - nadmoćna, jer i njegov životni put zavisi od njene odluke. Situacija je jasna, žena zna za ljubavnicu, muškarac je manje važan, u  dogovoru između njih dvije riješiće se komplikovana situacija u čijem je on epicentru, ali bez prava da je razriješi.

Sa druge strane, u pjesmi Jasne Zlokić ljubavnica se obraća zakonskoj ženi, koja uopšte i ne zna da ova postoji. Upućuje joj pismo u kom ističe da se nijesu upoznale i moli da je sasluša, priznajući koliko je supruga u stvari uzvišena u odnosu na nju, koliko je ispunjena jer zna što je ljubav, dok je ona kao ljubavnica osuđena da bude treća, da joj ljubav bude neuzvraćena. Objašnjava i da je nakon kratkotrajane zabave shvatila da njen ljubavnik, a muž ove druge voli ženu i dijete, a ne nju – ljubavnicu. 

Pogođena tim saznanjem, junakinja žali što je bila umiješana u taj odnos i daje sebi za pravo da ljubavnikovoj ženi dodatno kaže kako su njih dvoje stvoreni jedno za drugo, te da joj se čini da je to prava ljubavna sreća, kojoj ona više neće biti na smetnji. Uz izvinjenje se što joj je krala muža, ona tvrdi da je joj taj muškarac nije više dao koliko svojoj ženi, pa je, kako kaže, odlučila je da ga vrati natrag.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/GEdIkJnOc80" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

U stihu „Evo vraćam Vam, ga“ postoji nešto istovremeno vrlo feministiko i nešto antifeminističko. Vraćati nešto, implicira da supruga to želi natrag, ulazi u sferu njenog htjenja, odlučuje umjesto nje, daje sebi za pravo i pokušava biti dobročiniteljka iako je zapravo sasvim suprotno. No ipak, sa druge strane, pokazuje koliko je muškarac u ovom odnosu nevažan, jer će on kao i u zapletu prve pjesme,  biti tamo gdje žene odluče. Ako supruga pređe preko avanture, muškarac će ostati uz nju, što znači da njegova sudbina zavisi od njene odluke. 
Iako nastavka pjesama nije bilo, te nijesmo saznali što se sa  ljubavnim trokutima zbilo, ono što možemo spomenuti je kakva je recepcija pjesama bila i što ona može značiti.

Pjesma Dolly Parton proglašena je u više navrata za jednu od najvećih pjesama ikada, te zauzima razne liste najvećih svjetskih hitova, dok je pjesma Jasne Zlokić osrednje uspjela, ali kao što rekosmo doživjela čak i cenzuru. Bez obzira na razliku između kontinenata na kojima su nastale, razlike u dometima pjesama, na nivou teme čini se interesantnim da je pjesma u kojoj žena moli ljubavnicu da se nad njom sažali postala hit, a pjesma u kojoj ljubavnica želi da otvori dušu postaje u jednoj zemlji nepoželjna.

Zar se ne uklapa to savršeno u sliku naše jadne trpeće žene, žrtve koja se ipak ponosito nosi sa situacijom i zar nije ona u nas i dalje mnogo prihvatljivija u odnosu na avangardizam ljubavnice koja uprkos okruženju odluči da progovori, te izvede na čistac nerijetko lažnu instituciju braka. 

Pitanje je da li bi numera sa porukom kakvu je iznijela Jasna Zlokić, pjesma o pokajnoj ljubavnici, tako uspješno pomirila ženski mazohizam konzervativne Amerike sa liberalnom nadmoći slobodnih žena na čelu sa Jolene. Da li bi američko društvo sedamdesetih na isti način prigrlilo ispovjest ljubavnice kao što je jecaj prevarene žene, ili bi producenti u Nešvilu baš kao i jugoslovenski cenzori umješali svoje prste?



Dva svijeta, dvije pjesme, dvije perspektive koje traju. U "Jolene" se žena obraća ljubavnici svog muža, a u "Pismu" se ljubavnica obraća ženi. Iako je muškarac centar dešavanja, on ne odlučuje 

krala sam ga, jolene

Ko nam ljepše pjeva, žena ili ljubavnica?

Prvi maj je dan otpora radničke klase, dan podsjećanja da je prije 137 godina više od 200 ljudi stradalo boreći se za poboljšanje uslova rada. Te žrtve sve više su nam pred očima, kako se radnička prava gube u novom tehnokratskom ustrojstvu svijeta, ustrojstvu koje ukida slobodno vrijeme, tri osmice i poraznu pohlepu kapitalizma izdiže na nivo feudalne strukture kojoj AI polako raščišćava teren.

Na našem sajtu možete pročitati [razgovor](https://normalizuj.me/intervju/nece-nas-pokoriti-vjestacka-inteligencija-sami-sebi-cemo-to-uciniti) sa umjetnikom Urošem Krčadincem koji kaže: 

“Nije pitanje hoće li nam AI uništiti radna mjesta. Pitanje je zašto mi sa takvom tehnologijom uopšte imamo ideju da neko radnim mjestom mora da kupuje pravo na disanje, hljeb, stan. Zašto ne bismo automatizovali gomile teških poslova i imali neke vrste univerzalnih sistema socijalne zaštite, da ljudi manje rade gluposti. Zašto je to zabranjeno pitanje? Mi ne smijemo da postavimo pitanje komunalne tehnologije. Zašto ta tehnologija ne bi funkcionisala kao neka vrsta globalne pošte, telegrafa, telefona. Nama to zvuči nemoguće, do te mjere je naša mašta kolonizovana, da ne možemo ni da zamislimo nešto tako”.

Međunarodni dan rada zato treba da se obilježava protestom, a ne praznovanjem, kreativnim pokretom, a ne letargičnim pivskim turnirima. Jer što znači raspaljivanje roštilja u zemlji u kojoj sa završenim fakultetom posao uzalud čekate godinama. Na stranu tehnološke prijetnje vještačke inteligencije i globalne nedaće radništva, podsjetimo se da smo u zemlji parkiranoj na sporednom kolosjeku, u kojoj veliki broj radnika nema osnovne uslove  rada. Zastanimo nad slikom koju vidimo svakog dana -  pognuti pod nagonom i pohlepom vlasnika ugostiteljskih objakata ili lanaca marketa, radnici i radnice se bore za ono što bi trebalo da im pripada, nerijetko ućutkani, ucijenjeni i bez osiguranja.

Ukoliko samo uporedimo stanje u istoj zemlji prije 40-ak godina, vidjećemo da je svaki radnik crnogorskih fabrika bio adekvatno plaćen, da je radnik mogao da se dodatno socijalizuje kroz posao koji obavlja, jer su fabrike imale kulturno-umjetnička društva i različite sekcije za radni narod, da su im bila obezbjeđena ljetovanja i zimovanja, što je danas nezamislivo i što je posebno važno, da su mogli nakon osam godina radnog staža da dobiju stan ili izgrade kuću. 

Pripadam generaciji koja ne može ni da zamisli da kupi stan, a da to ne znači doživotno vraćanje kredita, punjene bankarske kase pod kamatu, a sve to pod uslovom da imaš stalni posao kao uslov da budeš ucijenjen.

U svakom slučaju, Prvi maj bi trebalo da je podsjetnik koliko smo kao društvo unazađeni i dehumanizaovani i koliko je nužno da se borimo za prava svakog ko je marginalizovan i podređen kapitalu „izabranih“. Niko se neće zauzeti za mene, za tebe, za nas, ako se sami solidarno ne okupimo oko boljih uslova života i zaštite onog što bi trebalo da je temelj ekonomskog života. A to je radnička klasa, obrni-okreni, tu je glavni zaplet, osvijestiti ideju klase u decentriranom kolonizovanom svijetu postideologije, to je najviša umjetnost i zahtjev trenutka.

Na našem crnogorskom planu igra se nije mnogo promijenila u odnosu na evropski 19. vijek, bogati utiču na donosioce odluka koji prekrajaju zakonska rješenja po njihovoj mjeri, sponzorišu izborne kampanje i na taj način se pretvaraju u državu u državi. Radnici su prepušteni sami sebi i solidarnosti drugih koje nema, jer nije isplativa. To smo naučili od gospode, sitnih buržuja koji lagodno troše i trguju okruženi bijedom. Neoliberalna logika podupire nejednakost, i preživljavanje kvazijačih, koje se svodi na sposobnost krađe, egoizma bogaćenja, sposobnost laktanja, poročne pohlepe  i ambicije. To nijesu sposobniji i mudriji ljudi, a svijet se ne smije izgrađivati na osjećaju tjeskobe koji je simptom bolesti zgrtanja. 




Neoliberalna logika podupire nejednakost i preživljavanje kvazijačih, koje se svodi na sposobnost krađe, egoizma bogaćenja, sposobnost laktanja, poročne pohlepe  i ambicije. To nijesu sposobniji i mudriji ljudi, a svijet se ne smije izgrađivati na osjećaju tjeskobe koji je simptom bolesti zgrtanja


prvi maj

Danas nisam raspoložena za roštilj

Zašto su esktremni desničari jaki na društvenim mrežama? Jednostavno, zato što je fašizam bučniji od pozitivnih i humanističkih vrijednosti. Klerošoveni, ženomrsci, siledžije koji prozivaju ljude na osnovu fizičkog izgleda, rodnih karakteristika i seksualnih opredjeljenja - ko su zapravo oni? 

Dugo sam mislila da je riječ o šačici jadnika odraslih pod okriljem siledžijskih porodica, i da su dobra đeca nekad davno primarno socijalizovana da postanu mrzitelji. Danas više nisam sigurna kamo tražiti korijen zlu. Svakako treba žaliti ljude koje nijesu naučili da vole i drugarski kritikuju, treba im uputiti poruku mira, ali i postaviti granicu preko koje ne smiju preći.

Neki od autora portala koji upravo čitate, juče su verbalno žigosani na mim stranici koju uzimam tek kao pokazni primjer. Jadničak ili više njih koji upravljaju tom Fejsbuk lakrdijom anoniman je, pa ćemo ga ostaviti u tom dirljivom stanju iz kojeg je odlučio da zagovara diskurs mržnje pod firmom web satire. Ipak, kao podstrek svima koji su napadnuti ili nedolično prozvani, trebalo bi da vlada pravilo: ne budite lijeni i prijavite svakog ko naruši granicu vašeg ljudskog integriteta, u svijetu stvarnom ili virtualnom. 

Umjetnička sloboda je najvažnija, a Fejsbuk je dobar alat za ekspanziju novih podmedija poput mim stranica i satiričnih portala. Dio je to kreative i slobode, neće nam kruna pasti s čela od drugarske zajebancije. Naprotiv – malo pametnog sarkazama i prozivki pružiće motiv da se borimo, jer tek onda vidimo da naše vrijednosti dolaze i do raznih skeptika i radikala oko nas.

Međutim, treba postaviti pitanje, kad će neko ko ispod mim stranice duma nad tvojim privatnim životom i objavljuje fotografije ljudi koji pišu za tvoj sajt, neko od  ženomrzaca i FB homofoba zaista nanijeti štetu ozbiljnuju od fejsbuk cipelarenja. Na stranu što vas nazivaju *titoistima*, razglabaju kad se ko razveo i koga oženio, na stranu što te crnokošuljaše u pidžamama sve crveno pogađa, pa i ljubav - postavlja se pitanje odakle im pravo da druge javno unižavaju nazivajući ih „trandžama“, „plaćenicima“, „kobilama“ itd, pa još da objavljuju fotke i grupno ocjenjuju nečiji fizički izgled?

Ne čudi da se gomila tvrdoćiriličnog publikuma diže da brani „srBstvo“ od „antisrba“, muški princip od, kako kažu „žeMturače sa dva prezimena“, mačo tradiciju od „trandža“, ne plaši ni što prijete da će doći *fucking* „Gorska garda“ (LOL) pa više nećemo ovako, ali ono što posebno zabrinjava u cijeloj pošalici, jeste što u tim mrziteljskim razbribrigama učestvuju i neki ljudi koji kane postati značajni u ovom društvu, misle da mogu biti nositelji promjena, magistri, obrazovana fela i zastupnici čega sve ne. Zar nismo prije neki dan imali glavom i bradom prvog revizora Luke Bar koji mržnjom nadilazi rane radove doktora Dabića i sije mržnju protiv Bošnjaka koje  naziva „mesom“.

Stigla je sloboda vele, ali čini se da neki okovi nijesu politički, nego duboko lični, a da ih je tehnološki haos na kome nema počinka samo istjerao na vidjelo u svojoj žalosnoj prirodi. Politika tu nije početak, postoji nešto dublje od politike, šovinizam i mizoginija ukras su jedne antropološke nakaznosti sa kojom čovjek mora raditi hladne glave, bez pristanka na impotentnu mržnju koju mu nameće.

Otvorimo oči u zao čas, eto nam mladosti koja mržnjom uređuje FB stranice, eto nam junoša na funkcijama, slikaju se sa nacionalnim obilježjima i gradonačelnicima što mijenjaju ulice iz imena heroja u imena kvislinga. Ako smo otvorili oči, držimo nadalje pomenutu web boraniju u granicama eventualne pravne odgovornost, budimo zadovoljni što nismo isto, ali i radikalnim humanizmom priđimo njihovim mukama kao ljudskm pehu.

Možda bih na kraju rekla povodom svih internet agresora, nek im bog pomogne ako ga ima, a čim su takvi, izgleda da ga nema… Ipak, kad bolje razmislim, ljepše je vjerovati da su ti ljudi u stupici tehnološko-seksualnog neizdrža, pa su negdje pogrešno skrenuli, ali za njih još ima nade koju će im život valjda nametnuti.


Otvorimo oči u zao čas, eto nam mladosti koja mržnjom uređuje FB stranice, eto nam junoša na funkcijama u šovenskom transu...

pismo web agresoru

Ispod svih tih mimova


Politički pokret Preokret učestvovaće na parlamentarnim izborima sa vrlo ambicioznom misijom – demontirati politički sistem koji građane drži kao taoce. Nakon neuspjeha na podgoričkim lokalnim izborima, Preokret se nastavio baviti partijskom infrastrukturom i sad je u fazi prikupljanja potpisa podrške u nekoliko crnogorskih gradova. Jedan od osnivača Preokreta Srđan Perić tvrdi da je njihova vizija sasvim drugačija od većine političkih subjekata koji dave crnogorsko društvo u partitokratiji.  

**Postoji li mogućnost da se zaštitimo od partijskog žrijebanja oko funkcija, poput aktuelnog na lokalnom nivou u Podgorici. Je li ugrožen ustavni poredak ako se partije tako bezočno dogovaraju. Može li se pravno boriti protiv takve prakse?**

Iako nova vlast uporno govori o vladavini prava, ona je uspjela da naruši jedinstvo pravnog poretka, nerijetko u saradnji sa starom vlašću. Ustav je kršen od prilike do prilike – počev od odlaganja lokalnih izbora, preko izdvajanja opštine usred izbornog procesa, izmjena Zakona o predsjedniku, pa svih daljih dešavanja – do te mjere da su ti ljudi razumjeli da sa „namaknutim“ 41 glasom u parlamentu mogu sve. Oni su zaboravili da demokratija jeste vladavina većine, ali da Ustav i zakoni štite manjinu. Otvorili su vrata samovolji i sada „jašu“ na njoj. Teško će biti stvari vraćati u kolosjek gdje je vlast ograničena Ustavom, ali to je očito sada zadatak ne za jednu - već za nekoliko narednih vlasti.

Za sprovođenje samovolje o kojoj govorim neophodno je da imate određene resurse i mrežu koja je klijentelističkog karaktera. U cilju namicanja tog 41 glasa, vi pravite paktove od jedne do druge prilike sa partijama kojima onda dajete kadrovska mjesta „po dubini i širini“ – nerijetko obesmišljavajući zakone i procedure. Drugim riječima, našim resursima se hrani njihova zvijer samovolje.

Borba protiv toga nije ni laka, niti ona može biti brza. Jedini lijek koji vidim je istrajnost kao model borbe – ne odustajati nigdje od svojih prava – od šaltera pa sve do Skupštine.

**Šta je sa zakonskom obavezom da se funkcioneri javnih preduzeća biraju po stručnosti, na konkursima. Je li partijama zaista zakonom dozvoljeno ovakvo bahaćenje?**

Ustav i naši zakoni su nažalost modelovani da se opstruiraju, a ne dosljedno sprovode. Vi sada kod iole složenih pravnih situacija vidite da sve može – a ne mora. Možete odjaviti prebivalište, a ne morate, Skupština je raspuštena, ali ona zasijeda kao u sasvim redovnom stanju, predsjednik donosi ukaze, ali u Vladi misle da oni ne obavezuju – uzgred, onoj Vladi koja je izabrana glasovima partije tog istog predsjednika…

Stvar je u tome da je nova vlast umjesto raskida klijentelističke prakse zapravo istu vidjela kao jedini instrument borbe protiv prethodne. Dakle, oni nisu imali invenciju kako da transformišu sistem – krajnji domet njihovog razumijevanja sintagme „politička promjena“ je zapravo zamjena funkcionera. Da budem do kraja fer – pošto insistiraju da se ne stavlja znak jednakosti sa prethodnim vlastima u pogledu količine štete – tačno je, to su ipak drastično različite kategorije, uz opasku da ako budu vladali tri decenije – čemu streme, tek bismo vidjeli čiji bi bilans bio gori. 

**Kako se boriti protiv takve političke prakse?**

Istajnošću. Potrebno je da se građani umrežavaju na odbrani svojih prava – koja će priznavati i drugima. To je početna tačka osvajanja slobode – one suštinske. Jedan od najozbiljnijih protivnika tome je apatija na koju, pokazuje se, poslovično računa svaka vlast. Ona se razbija znanjem kulturom, obrazovanjem, duhom. Svime onim što su nam govorili da je bez presudnog značaja. 

**Na šta konkretno mislite?**

Dakle, protiv ove prakse se možemo izboriti samo ako budemo ono što jesmo i ne dozvolimo da nas oblikuju prema njihovim potrebama. Da li će to neko činiti kroz intelektualni stav, kolumnu, književno djelo, kulturni sadržaj, građanski aktivizam ili političku borbu – manje je važno, neka svako radi ono što mu je prirođeno. Ako bude saradnje među građanima, može se relativno lako stvoriti brana samovolji političara, a ako ne – to će biti zadatak za nove generacije, jer ćemo morati priznati da nama sujeta i čuvena crnogorska pizma to nije dala.

**Šta nam gorepomenuto govori o kvalitetu promjena koje su se se dogodile na podgoričkim i predsjedničkim izborima?**

Od promjena smo dobili najmanje, a ne najviše moguće. Ne želim negirati da ima određenih personalnih rješenja ili inicijativa koje bi mogle biti dobri primjeri, ali se one ne vide i ne čuju od poplave partijske demagogije i potrebe za političkim spektaklom – koji opet ima svrhu skretanja medijske pažnje na sebe. U toj galami mi smo zaboravili šta je bio cilj promjena i tako smo dobili prepakovanu političku scenu u kojoj je fasada promijenjena, a suština ostala ista.

**Je li onda bolje da je DPS ostao na vlasti?**

Vlast predvođena DPS-om se morala smijeniti, jer je ona već ušla u terminalnu fazu korupcije u kojoj je sve bilo podređeno samovolji uske grupe ljudi ispred koje je uvijek stajao jedan. Smjena vlasti je bila nužna i potrebna da se desi. Problem je što smo mi umjesto jedne samovolje dobili drugu, samo preoblikovanu. 

Otud cijenim da je u odgovoru na pitanje ovdje bitno naglasiti da je od suštinskog značaja ne dozvoliti da se samovolja razvije i ustali. Jer ako se to desi, onda će svaka naredna vlast smatrati da joj to pripada. Sada se „bije bitka“ za karakter zajednice i kako će se njome upravljati – ili ćemo postati istinsko građansko društvo ili politički feud čije se međe utvrđuju različitim alatima.

**Kako procjenjujete šansu Preokreta na parlamentarnim izborima?**

Vjerujem u uspjeh na parlamentarnim izborima – to ne kažem zato što sam subjektivan, već zato što nam konstantno prilaze građani različitih profila sa porukom da vjeruju i računaju na nas. Sa druge strane, od rezultata Preokreta mnogo je bitnije nametnuti ono za što se Preokret zalaže u svom temelju – javni pregovori u stvarima od opšteg značaja, mjerljiva obećanja i podnošenje odgovornosti za njihovo (ne)ispunjenje, rad na održivosti ekonomije i zajednice kroz modele socijalne integracije, oslonjene na, ideološki gledano, onom što bi se moglo nazvati “lijevo” i “zeleno”.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7b212bad-10f4-4729-9765-e7a97e5a04d2)
Foto: Preokret{.caption}

Vjerujem da su ovo trenutno jedini mogući i ostvarivi postulati kako možemo doći do društva u kome je ustanovljena ravnoteža efikasnosti i pravednosti. Za nas će biti najveći izazov da budemo vidljivi i da razbijemo spinove koji se odnose prije svega na našu političku snagu. To su naša dva najveća izazova. Ako ih prevaziđemo, nemam ni minimum dileme u vezi sa tim da ćemo tada imati sasvim solidan rezultat.

**Neki su vam zamjerili da ste bili previŠe “diskretni” u kampanji na lokalnim izborima u Podgorici…**

Nemam problema sa prigovorima te vrste. Govorili smo i radili nešto iza čega možemo mirno stajati i što je potreba ovog društva ako želi postati dugoročno, ponavljam, održivo. Ujedno, Preokret nose ljudi iz „običnog života“. Nije bilo za očekivati da oni pričaju 
priču blaziranih politika ili da pristaju na isprazne borbene usklike. Sama struktura je osmišljena da možeš doći, učestvovati u kampanji, i da nakon nje možeš kritički sagledavati rad. Taj pristup nije skrojen za jednoumlje i uniformnost, koja kada je dovoljno puta ponovite, nažalost, daje veću prodornost.

Opet, razumijem da neke primjedbe treba uvažiti i vjerujem da smo temeljno analizirali šta je moglo bolje. Prije svega u smislu probitačnosti poruka. Nećemo dugo čekati da vidimo da li smo savladali lekciju.

**Kako krećete u borbu za glasove, šta građani mogu očekivati, koje osnovne teme će vas voditi?**

Kada je riječ o temama koje će biti ključne za parlamentarne izbore, to su: zelena ekonomija, javna stambena politika i snaženje privrede – prije svega one male. Ili još kraće: siguran posao, siguran stan, sigurna ekonomija. Razrade ove tri oblasti zadire u gotovo sve pore društva. Ovome bih dodao i polje kulture, koje nam je cilj da otvorimo na način da se razumije da ona nije nešto što je u trendu, već što je potreba zajednica - ako želi trajati i imati suštinski samosvojan sadržaj.

**Mislite li da su građani prošli fazu vjernosti partijama i da će ubuduće češće mijenjati svoje izabranike?**

Korak u tom pravcu bi bile otvorene liste, koje će biti jedan od ključnih postulata djelovanja Preokreta. Ali izvjesno je da ćemo moramo sačekati da dođe do toga, jer vlastodršci se ne oslobađaju lako instrumenta partitokratije. Kada vi sami određujete ko će biti poslanici, vi suštinski gradite  klijentelističku piramidu - a poslanici su pri samom vrhu. Taj doživljaj politike računa i da će i dalje moći na različte načine „činjeti“ i „završavati“ ljudima – a zapravo ih držati u duboko koruptivnoj mreži koja se prostire kroz cijelu državu.

Ipak, čini mi se da svi ti mehanizmi pokazuju trošnost i da svi političari koji to promovišu pokazuju svoju anahronost. Ljudi su osvojili ovo malo slobode uprkos – a ne zahvaljući strankama vlasti. Građani postaju svjesni svojih prava i jedan po jedan mehanizam kontrole će padati čim građanka i građanin budu svjesni svoje snage.

Vlasti će se truditi da pokažu da to nije moguće – građanka i građanin imaju šansu da to preokrenu. Čini mi se da su podjednake šanse koji pristup može odnijeti prevagu. U tom odmjeravanju nijanse mogu odlučivati – zato je svaki čovjek i svaki glas značajan - pritom ne smislim samo na glas na izborima.

**Šta je trenutno najveći politički problem u Crnoj Gori?**

Nekad se učini da je to mesijanski kompleks jednog broja političara, nekada klijentelizam, korupcija, kronizam, međutim – najveći politički problem u Crnoj Gori je sam politički sistem kao takav, koji je kreirala tridesetogodišnja, a nastavila nova vlast. On je planiran i konstruisan 30 godina ne da bi oslobađao, već porobljavao ljude.

**Postoji li šansa da se lijeve organizacije, pojedinci i građanski pokreti pridruže vašoj listi i da li se na tom planu nešto radi?**

Oni su više nego dobrodošli, vrata su otvorena i imaju punu slobodu da učestvuju ne samo u kampanji, već i u njenom kreiranju. Pozivi su upućeni, očekujemo u naredne dvije do tri sedmice sve odgovore i time se naša odgovornost u tom dijelu završava. Naravno, kako će se organizacije, pojedinci i građanski aktivisti odnijeti prema tome, stvar je njihove procjene i naše kredibilnosti i političke smislenosti i umješnosti. Njihova je odgovornost, kao svjesnijeg sloja zajednice, da pomognu procese demontaže političkog korporativizma. Kako i na koji način će se odnijeti prema tome – njihova je sloboda. 

Ipak, imam potrebu da saopštim da teza da se protiv političkih korporacija može boriti tako što će im se davati podrška “jer to sada tako mora” da ne bi ovaj ili onaj vladao je sasvim ne samo suštinski već i logički neodrživa. Prosto je: ili se borimo ili ne borimo protiv toga. 






Ljudi su osvojili ovo malo slobode uprkos – a ne zahvaljući strankama vlasti. Građani postaju svjesni svojih prava i jedan po jedan mehanizam kontrole će padati, kaže Srđan Perić iz Preokreta i najavljuje izlazak na parlamentarne izbore  

Srđan Perić, PREOKRET

Biramo postajemo li građansko društvo ili politički feud

Jednom sam se tražeći parking u centru Podgorice mimoišla sa Migom Stijepovićem, koji je iz svog bijesnog mercedesa negodovao što mu stojim na putu iako je krivo vozio jednosmjernom ulicom. Možda se perjanica DPS-a uputila ka pravom mjestu, ali pogrešnom ulicom. Vjerovatno nije ni pomislio da je on taj koji krši propise i ugrožava saobraćaj.

Tako se kretao DPS zadnjih decenija, misleći da je svako drugi u krivu do njih. Taj put im se manje činio pogrešnim, jer su ga zvali evroatlanskim, a iza te floskule sakrivali suštinu sjebane zemlje u čijem urušavanju učestvuju. 

Malo je reći da je ne samo nedemokratski nego i nepristojno biti na vlasti trideset i kusur godina. Ta nezajažljiva želja za vladanjem i ličnim bogaćenjem koja se zadnjih godina tako vješto dala ugurati u diskurs navodnih evropskih vrijednosti, bezbjednosti i međuvjerskog  mira u Crnoj Gori, pokazatelj je stepena nerazvijenosti (političke) kulture građana Crne Gore. Zadnjih godina kažem, jer se ipak ne može milofobično prenebregnuti da je Đukanović imao politički pametnih i korisnih poteza u svojoj dugoj političkoj karijeri. Sa druge strane, sistem vladanja partijskog zapošljavanja i usluga  koji je mašinerija njegove partije patentirala u Crnoj Gori, obezbijedila im je sigurne glasove, a unazadila društvo kroz podaničke odnose prema liderima i  partitokratiju kao najbolji opis političkog života.

U tom sistemu u kome nije bilo mjesta za nelojalne - a to znači one bez članskih karata dominantne partije ili njenih satelita - stvorio se jedan odijum prema svoj nepravdi koja je iz tako nabaždarenog sistema proizišla. Sjetimo se, SPC je mudro evoluirala na tom nezadovljstvu koje je kulminiralo litijama. Uspjeli su da mobilišu nezadovoljstvo, da ga na svoj način instrumentalizuju i da time ojačaju svoju poziciju, te se nedvosmisleno ugrade u noviju crnogorsku istoriju.

Da su Đukanović i njegova partija istinski brinuli za ovu zemlju, a to znači sve ljude u njoj, ne bi dozvolili da se dio ljudi u zemlji osjeća izopšteno i nejednako. To znači da je neposredan krivac za litije upravo Đukanović, koji nije imao dovoljno političke mudrosti da ujedini ljude, jer je znao da se njegova vladavina zasniva na polarizovanom, oštrom identitetskom diskursu i floskulama o ugroženosti. 

Tu je nastupila cijela horda DPS-u bliskih glasnogovornika koji su podvlačili jasne granice između nas i njih i na taj način "njih" još više udaljili od Crne Gore, pripisujući im uvijek četništvo kao glavno svojstvo.  Sa druge strane, to je *vječito ugroženim Srbima* i te kako imponovalo, jer je potvrdilo njihove fantazije o zlom režimu i mesijanskoj ulozi izabranog naroda.  Te dvije strane iste medalje, iziskuju ozbiljnu emancipaciju od idolopokloničke matrice po kojoj djeluju, a koja nije primjerena ni za kakvo napredovanje.

Ako je najveća politička mudrost da se izabere manje zlo, onda je solidnost takvih političkih perspektiva vrlo upitna. Za promjenu, trebalo bi zagovarati novu vrijednost, raditi na umirenju dva pola, koja su u stvari oba desna i oba opasna po Crnu Goru. Rezultati izbora su očekivani. Ne možeš slabiti fundament jednog društva – osjećaj zajedništva i misliti da ćeš biti predsjednik svih. Radikalizovanjem diskursa i svojih birača što patriotizam pokazuju jedino zastavama i himnom, a lojalnost cjelivanjem gospodara, zatrijeće se sve pozitivno proisteklo iz referendumskog žara. On će se izobličiti i postati grobar samog sebe.  Zato je ovaj neuspjeh Milo zaslužio. 

Što se mlađanog Jakova tiče, osim suštinski ispravnih poruka o zajedništvu i poštenju što ih šalje, a potom ih izgubi u vrlo nenadahnutim, dosadnim govorima, ne možemo još uvijek znati ništa. To što je podigao plate – odlično, ali se nadam da to neće biti vječiti argument njegovog legitimiteta. Ukoliko želi da prevaziđe ono što najviše zamjera Đukanoviću – podjele, siromašenje, neravnopravnost i slično, onda mora prvo početi od emancipacije ljudi iz svojih redova. 

Mora početi sa pozitivnim govorima, manuti se frustriranih uzavrelih, a besmislenih frazetina koje kao da imaju za cilj egzaltirati glasače DF-a. To znači obratiti se manjinama, pričati jezikom Crne Gore,  a ne trobojnih zastava, baš zato što je igra za nacionaliste bila najubojitije Milovo oružje. To ga je sinoć iz politike i smaklo.  Na Milatoviću je hoće li već sjutra i sam tako proći.


Što se mlađanog Jakova tiče, osim suštinski ispravnih poruka o zajedništvu i poštenju što ih šalje, a potom ih izgubi u vrlo nenadahnutim, dosadnim govorima, ne možemo još uvijek znati ništa. To što je podigao plate – odlično, ali se nadam da to neće biti vječiti argument njegovog legitimiteta