
Svakih nekoliko dana u novinama osvane tekst o maloljetnicima koji prebijaju drugu djecu, o maltretiranju i nasilju. Navikavamo se na tu novu normalnost i refleksno slavimo neko nejasno vrijeme kad je nasilja bilo manje. 

Neću lagati, i sama često uzdižem period svog djetinjstva, vrijeme koje smo proveli na biciklima, na igralištima, u lutanjima. Prijatelj mi protivurječi, kaže da je nasilja bilo i tada, ispred zgrade, jer su eto, primjera radi njega stalno maltretirali.

Sjećam se da sam u nekoliko prvih razreda osnovne škole išla sat ranije u školu kako bih sa drugaricama igrala lastike prije nego počnu časovi. Često bih išla kod drugara i oni kod mene, igrali bismo se u dvorištima kuća, slavili rođendane uz kasetofon i slatkiše. Ipak, da sve nije bilo tako slatko, pokaže pokoji bljesak straha. Recimo, pijani profesor fizičkog me je umjesto Kavarić prozvao "Kravarić", pa je  godinu dana trajalo mukanje nekoliko nedovoljnih đaka, dječaka iz odjeljenja. Nije me to naročito doticalo, niti sam se kome požalila. Tad sam slušala Marčela i njegovi stihovi su me bodrili.

Iako dvorišno orijetisano dijete, dio djetinjstva sam provela igrajući *Sega Mega Drive* igrice na malom televizoru. Bila sam ekspert za Super Marija i Kontru. Ipak, priroda tih zanimacija bila je ograničena. Pređeš staze, obrneš igricu, i gotovo.

U međuvremenu se TV uređaj uvećao najmanje 4 puta, rezolucija je gurnula naše oči na 6k, pa se naše prastaro igranje teško može zamisliti. Mislim da je fizičko uvećanje i sveprisutnost tehnike znak agresije  koja je davno prevazišla opasnost televizije na koju su upozoravali neki od najvećih filozofa poput Adorna, ali i umjetnika i književnika poput Sabata. Prije više od dvadeset godina, negdje u periodu kad sam imala desetak godina, Sabato je očajavao nad zavisnošću od ekrana, zato što anastezira čula, umrtvljuje um i škodi duši. 

Veliki pisac nije dočekao sveopštu upotrebu kompjutera, premještanje radnog vremena u slobodno vrijeme, što odgovara iznošenju računara iz kancelarije u internet kafee, gdje se spaja ugodno i korisno, pa se radi uz kaficu. Danas se došlo do toga da posao nosiš u porodični ambijent, a sa njime i tenziju. Ta tenzija je odlika svijeta koji veći uspjeh pojedinca naplaćuje sve većom nehumanošću, sve više nevidljivim radom i psihičkim opterećenjem. Uspješni ljudi su za posao uvijek dostupni. Ipak, posao nije život, posao bi trebalo biti uslov za veći kvalitet vremena nakon radnog vremena, koje je već odavno prešlo granicu intime. Da li je provjeravanje mejla u slobodnom vremenu skrnavljenje neradnog dana i zašto nas taj nevidljivi rad, taj spontani klik užasa ne alarmira?

Sad se već pitate kakve veze ima odrastanje i  moje drevno djetinjstvo sa novim tebnološkim zakonitostima koje nam određuju svakodnevicu? Postoji veza, rekla bih dvoguba, koju ću ovdje pokušati da predstavim.

Djeca se sa ekranom srode prerano, jer je usljed hiperpritiska uspjeha i zarade roditeljima lakše zabaviti dijete pametnim telefonom, nego “žrtvovati” vrijeme i osmisliti kvalitetniji sadržaj. Baš tu je zamka i za obrazovane roditelje i za roditelje koji su prinuđeni da fizički rintaju kako bi preživjeli. Slobodno vrijeme košta, postaje luksuz bogatih koji mogu priuštiti da jedan roditelj ne radi i provodi vrijeme sa djecom. Ukoliko je riječ o slabo plaćenim poslovima  – ne možemo rizikovati glad, da bismo provodili vrijeme sa djecom. Siromašni moraju raditi i prepuštati dijete grubo osmišljenom vremenu. Nedovoljno bavljenje djecom nije izbor nego prisila nad kojom se ne može držati moralna lekcija. 

No, problem prevelike upotrebe ekrana i činjenica da djecu odgajaju online sadržaji nije samo muka siromašnih ili manje obrazovanih. Ovdje govorimo o nadnacionalnom fenomenu, koji je stvar novog tehnorealiteta, toliko dominantnog da ga svi lako prihvataju. Samo da savjest bude mirna, "uspješni" roditelj djetetu natovari nekoliko trendovskih obaveza, kurseva, aktivnosti i spremanja, koja će tati ili mami donijeti malo predaha, a djecu dodatno opteretiti. Dakle, i djeca moraju pratiti mit društvenog napretka i sazrijevati u skladu sa njim.

Istraživanja nedvosmileno pokazuju da je u najrazvijenijoj zemlji neoliberalizma SAD, sedmoro od desetoro djece pod stresom, a taj stres stručnjaci objašnjavaju velikom kompeticijom i sistemom koji djecu opterećuje očekivanjima. U zadnjih deset godina, broj depresivne djece sve brže raste, pa je npr. u SAD više od 10 odsto djece sa dijagnozom anksioznosti i 4 odsto sa dijagnozom depresije u dobu izmedju 3-17 godina. 

U odnosu na ranije dekade, porast mentalnih oboljenja i problema u ponašanju kod djece je veći od 40 procenata. Takođe, upotreba društvenih mreža i neselektivno gledanje video-sadržaja utiču na smanjenje empatije kod djece. Prevelika upotreba ekrana dovodi do redukcije susreta, interakcije uzivo, što dodatno doprinosi smanjenju osjećajnosti za druge. 

Ne mislite valjda da se ovo dešava negdje tamo preko okeana i bez opasnosti po vaše dijete. Jer zahvaljujući globalizaciji i metateritorijalnosti internet prostora, više nije važno na kom polu zemljine kugle živite.

Iako empatija zavisi i od mnogih drugih faktora, veliko je pitanje mogu li roditelji uopšte ponuditi sadržaje dovoljno jake da neutralizuju stresni udar novog tehnološki uslovljenog odrastanja. Ipak, odgovornost roditelja je ključna. Zato se u posljednje vrijeme nasilna djeca smatraju zanemarenom, jer prepuštanje djece online rutinama jeste zanemarivanje. Možda vaše dijete nije gladno, možda ima najnovije adidas patike koje su hit na Tiktoku, možda pije novo piće koje reklamiraju teen influenseri i možda gleda najnoviju Netfliksovu seriju jer je ona sad u trendu. Ali zanemarivanje više nije stvar fizičkog i u tome i jeste štos. Manjak empatije znači povećanje agresije. Agresivna djeca nijesu srećna i ona maltretiraju drugu djecu. U našoj zemlji nasilje raste, a naše škole više nijesu bezbjedna mjesta. Da politizujemo prave stvari, to bi bio najveći problem u Crnoj Gori i početak svake reforme koja bi iz škole prešla na cijelo društvo. Nasilje u školama je sistem zapuštenog pojma društvenosti koji se raspada nasumično i lomi u dušama djece koja istinski pate.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Da li je društvo postalo nasilnije nego što je bilo prije recimo dvadesetak godina? Što znači nasilno društvo i kakva je uloga obrazovno-vaspitnih ustanova i roditelja u tome?


vrli novi svijet

Nasilje visoke rezolucije

Kako društvena i politička zajednica u Crnoj Gori zanemaruju činjenicu da su Romi vjekovima dio ovog prostora

romi u crnoj gori

Vuković-Ćalasan: Na snazi je sistemska diskriminacija Roma

Ako želite da vidite propast jednog sistema vrijednosti izbliza onda dođite u Crnu Goru i posjetite knjižaru.

Kad jedno društvo funkcioniše, ono se naučno i kulturno razvija. Da bi nauka i kultura mogle da se razvijaju, osim kvalitetnih i nezavisnih univerziteta, potrebne su knjižare i biblioteke. I to ne bilo kakve, nego one koje funkcionišu, nude nove naslove i otkrivaju ljudima neke manje poznate, domaće i strane autore, odnosno prave im selekciju i pružaju mogućnost da budu u toku. 

Danas kad gotovo svi mogu biti u toku, jer su online, čini se možda naivnim i nepotrebnim računati na ulogu knjižara. Ipak, ako pogledamo istraživanja o mladima u Crnoj Gori može nas zaprepastiti činjenica da najveći procenat omladine u Crnoj Gori nikad nije pogledao predstavu ili posjetio bioskop, a da pola crnogorskih opština nema niti jednu knjižaru, niti kulturni sadržaj. Imati mogućnost i opciju samo po sebi ne garantuje ništa, no ipak pruža minimalni okvir za normalan razvoj pojedinca i zajednice. Zato bi bilo važno da imamo bioskop, pozorište, kulturne centre i knjižare.

No, da li knjižare u Crnoj Gori uopšte mogu ponuditi kulturni sadržaj? Uz lake note Željka Joksimovića i OK benda, teško da se može zamisliti kultura, ali zasigurno ne može crnogorska knjižara.

U nekom idealnom društvu ljudi koji rade u knjižarama vole i čitaju knjige, a knjižare predstavljaju presjek domaćeg i svjetskog izdavaštva. Nažalost, većina naših knjižara su prodavnice svesaka, ukrasnog papira, školskog pribora i šoljica, te se čini da su i same ustuknule pred vremenom kad se malo čita, a knjiga ne znači ništa do jeftin i dosadan rođendanski poklon u danima inflacije i skupoće. U knjižarama uglavnom, kao i u samoposlugama i trafikama rade žene i time se kao po pravilu taj posao smatra manje poželjnim i važnim.

Prije neki dan sam ušla u knjižaru u prometnom dijelu glavnog grada. Nijesam ni kročila unutra, a prodavačice su zastale i čudno i iznenađeno pogledale, kao da sam ih prekinula u kakvoj tajnovitoj radnji. Bilo mi je neprijatno, pa sam znala da ću vrlo brzo i izaći, jer je osjećaj da sam na smetnji nekom ko knjižaru koristi kao paravan, a bavi se drugim poslom i osobnim obevezama bio previše intenzivan. 

Tražila sam knjigu Mareka Hlaska, poljskog pisca, onog sto je u šali negdje u Los Anđelesu 60-ih godina prošlog vijeka gurnuo najboljeg prijatelja, mog omiljenog kompozitora Krištofa Komedu, nakon čega je ovaj umro, a Hlasko se ubio. Njegova knjiga “Ubiti drugog psa” duboko me takla i došla sam po još, prethodno istraživši da je na našim prostorima dostupno još njegovih knjiga. Trebalo je možda to da ispričam radnici u knjižari kako mi ne bi odmah, kao iz topa, rekla da od traženog autora nema ništa, kao da cio sistem knjižara i njihov fond drži u nekom dijelu mozga kao tablicu množenja. 

Onda se sjetih kako sam prije dvije godine išla po crnogorskim knjižarama da nudim roman “Sampas” Ilije Ðurovića, koji je u tom trenutku bio u najužem izboru za prestižnu regionalnu nagradu. Poput preprodavačice odjeće i nakita po kancelarijama, ulazila bih, objašnjavala ko je autor, što znači Ninova nagrada i zašto bi trebalo da imaju roman. Iako je knjga bila izuzetno tražena, samo je jedna knjižara bila za nju zainteresovana, i tad sam shvatila sam da crnogorske knjižare nemaju ulogu u društvu i da su nam korisniji prodavci cipela nego knjiga. 

Očito nedovoljno poražena tim iskustvom, prije neki dan sam otišla u knjižaru Narodna knjiga i rekla da izdavačka kuća Žuta kornjača ima novo izdanje. Tražili su mi broj telefona, da bi me bez ikakve informacije o knjizi sjutradan SMS porukom obavijestili kako nisu zainteresovani. U izlogu su im naslovi za istorijom opijene penzionere i nacionaliste, te vjerujem da su to štiva za koja ih najviše zanimaju. 

Isti dan sam pošla i do Podgoričke knjižare i tamo su mi objasnili da treba da pitam direktoricu biblioteke. Ljubazna gospođa koja je nekog na telefonu ostavila da čeka, nije mi znala reći kakva je procedura ni ko je direktorica. Uzdaju se valjda da ću guglati i nju i njenu email adresu. Ali neću. Odlučila sam da svoju poemu "Pontevedra" prodajem [samo online](https://platformaknjiga.me/en/sla%C4%91ana-kavari%C4%87-pontevedra). Naslove za čitanje ću poručivati iz regiona. Svjesna sam da generalizujem i da nisu sve knjižare u Crnoj Gori u dlaku iste, ali pakleni trend je očigledan i kontrakulturan. Neću učestvovati u  igri u kojoj su poželjne knjige samo velikih i/ili politički prepodobnih izdavača, dok se lokalna nezavisna scena škartira uz prezir. 

Odlučila sam da sama odredim sudbinu svoje knjige, po cijenu da je i potpuno poništim. Valjda je to sloboda.

Ili: Usputni zapis o prodavcima papira, gumica i oštraljki

Možda je vrijeme i za bojkot knjižara

Kad sam razmišljala o ulozi umjetnosti u društvu, često sam dolazila do različitih, međusobno kontradiktornih pozicija. Od revolucionarne potentnosti umjetnosti, preko preispitivanja umjetnosti kao takve, do zahtjeva za zatvaranjem kulturnih institucija zbog svog elitizma, nepotrebnog zauzimanja pozicije “odozgo”, političkog djelovanja i gotovo nevidljive poveznice sa svakidašnjim, običnim, skrajnutim.

Izložbe, predstave, koncerti, filmovi, sve sama otvaranja, sajmovi vešti, zvanice, držanja koja govore o ozbiljnom društvenom događaju ili društvenosti, šampanjci, fotke i fejsbuk statusi. Koliko to ima veze sa istinskom umjetnošću, potragom i mijenjanjem, najbolje govori stanje u našem društvu. Umjetnost uspijeva jedino da je stvarnost ne dotakne, u njoj se ne učestvuje, ona se gleda i sluša sa distance, njoj se divi, ali ona ostaje spoljašnje i neprobojno. Umjetnost je ono drugo i daleko, a mi kao posmatrači tamo ne stižemo ili još važnije nismo ni pozvani da stignemo.

Radnički klub “Između nas” autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović nešto je sasvim drugačije i po sadržaju i po formi, ali i po onom najvažnijem – (umjetničkom) pristupu.
Višeslojan i u prostornom smislu razuđen umjetničko-teorijski projekat, imao je svoj pripremni dio, inicijalni start prije nekoliko dana, kad su autorke, radnice u kulturi, srušile jedan zid u galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. 

Bijeli zid je simbol galerijskog prostora, normirajuća bjelina koja nas stavlja u položaj distanciranog *ispred*, onog koji se približava a nikad sasvim ne dostiže. Onog koji posmatra, a ne učestvuje. Upravo su tu modernističku odijeljenost umjetničkog postupka, lažnu važnost i samodovoljnost autorke srušile: lupale su maljevima i čekićima u dehumanizam, a posjetitelji su se pridružili. Ovaj umjetnički projekat poziva drugog čovjeka, štoviše, briše drugost i u toj antiautonomiji umjetnika apostrofira one, u savremenom svijetu zaboravljene, a nasušne elemente – solidarnost i zajedništvo.

Time ova umjetnička akcija postaje društveni projekat, jer probijajući granice umjetničkog, odnosno suštinski svrdlajući izvan njega, obogaćuje ga i napušta.

Rušenje zida označio je početak scenografične igre. Slomljena parčad zida, gipsane krhkotine postaće zidni artefakti, simboli urušenosti koji vise sa zidova. Razapeta autonomija na zidu ― oslobođeni recipijenet/učesnik ispred nje.

Tako je sve počelo, a nastavlja se u utorak 28. januara u 19 časova u Galeriji MSUCG.

Autorke će ostale učesnike u izložbi, a to smo svi mi, uključiti u simboličku igru, u kojoj ćemo birajući društvene uloge u stvari stvoriti mrežu identifikacija i odnosa, ne samo međusobno, već i spram institucije u kojoj se umjetnička akcija događa. 

Ponuđene uloge koje će biti "dostupne" na ulasku u galeriju su Vizionar, Kritičarka, Diva, Esteta, Putnica kroz vrijeme, Drugarica, Cinik. Odabir uloge svakako nije obaveza, ali je mogućnost da posjetilac učestvuje tako što će u ponuđenom okviru prepoznati svoj filter i način interakcije. Publika dakle nije pasivna, nego je pozvana da se angažuje i samoodredi.

Dostupna je i biblioteka, u kojoj nas čekaju (ne)udobne stolice na naduvavanje da se zgodno zavalimo i prepustimo teorijskom štivu koje su autorke koristile za osmišljavanje ove akcije, a koju drugarski dijele, time demistifikujući znanje kao kapital, naglašavajući zajedništvo kao najvažniji i primarni karakter znanja i njegove (upotrebne) vrijednosti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5660f0c4-69ac-4891-bdd3-3bec8700f02f)
Foto: Anja Marković/MSUCG{.caption}

Na izložbi će umjetnice stalno komunicirati sa prisutnima i objašnjavati koncepte za koje traže pozornost. To su sheme i sistemi koji nas upozoravaju na sveprisutne oblike eksploatacije i neplaćenog rada koji se iz rodno zasnovanih odnosa mogu vrlo vjerno prenijeti u umjetničku sferu, jer se slične pozicije nesigurnosti, dezorijentisanosti i nemoći mogu lako pratiti kroz naizgled različite društvene pozicije. I sve je to dio otuđujućeg svijeta na koji autorke upozoravaju. 

Ta klasno-eksploatativna logika ne promašuje ni slobodno vrijeme, pa autorke prikazuju i sobu za razonodu u kojoj uz čaj od koprive i maslačka možete odmoriti napregnuto tijelo i duh, ako se je to uopšte moguće u kapitalističkom sistemu. 

Na koncu, lijepo je kad izložba u nazivu ima riječ “radnički”. U njoj se sublimira ne samo sav trud uložen u ovu izložbu, nego i klasni stav, potreba da se ponovo redefiniše uloga radništva koja se uprkos svojoj etimologiji svela na marginalizovane, niže klase i jedan niz sasvim određenih epiteta i podrzumijevanosti od kojih se ježe elitizovani kružoci. 

Ovog puta, dvije vrsne autorke, dvije žene, radnice u kulturi skupa sa kustoskinjom Teodorom Nikčević obogaćuju ovaj pojam, vraćaju ga svima nama, ponovo ga uspostavljajući kao stvaralački i što ne reći revolucionarno potentan. Revolucionaran u onom dijelu u kojem ga oslobađa statičnosti, u kojem dozvoljava da se uloge po želji i mijenjaju, da odgovore višedimenzionalnosti ljudske prirode i stvaralačke potrebe, “i time omogući da danas činim ovo, a sjutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uveče da stočarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.” ( Karl Marks, „Rani radovi“, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 378) 

Upravo to hijerarhijsko, klasno ustrojstvo autorke preipituju. To je za naše prilike nova vrsta umjetnosti, a za nju mora postojati i nova vrsta obrazovanja.



Autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović u Muzeju savremene umjetnosti u Podgorici

Radnički klub

Umjetnost koja razbija zidove

U državi u kojoj će se tek generacije naših unuka i praunuka oporaviti od posljedica patrijarhalnog vaspitanja, u zemlji u kojoj od nacionalnog prča ne može niti jedna situacija biti sagledana, a kamoli riješena, u zemlji u kojoj je za seksualni prestup profesora srednje škole opravdanje što je učenica bila punoljetna, a i tehnički je ljetnji rasput već bio počeo… U toj zemlji mi živimo. Dobro došli u Crnu Goru! 

Ovih dana čitam knjigu jugoslovenskog psihijatra, bečkog đaka i psihoanalitičara Milana Bedenića. U knjizi “Duševna higijena svakidašnjeg života” stari ljekar sugeriše da je perverzija znak nesigurne ličnosti, često latentnog homoseksualizma i upitne muškosti. Pade mi na pamet profesor i poeta iz Pavinog Polja Radoman Čečović. 

Nakon što je  Sara Vujisić objelodanila prepisku sa profesorom književnosti, u kojoj joj je nakon što je maturirala, prosto i uporno, uprkos njenom negodovanju nudio svoje seksualne blagodeti, mišljenja su podijeljena, jer je suviše teško povjerovati žrtvi ne tako mladog profesora – predatora, staviti se na mjesto bivše srednjoškolke i pružiti joj podršku u vezi sa javnim objavljivanjem prepiske. 

Jedina crnogorska konstanta –  sumnjičavost i nepovjerenje prema ženi, opet je naglo ušetala u javni prostor, te ovih dana nije bilo malo onih koji su podigli obrvu i blago zanjihali glavom u znak sumnje da je možda nešto izazvalo tog naivnog i čednog ljubitelja slobodnog stiha i profesora nekada najuglednije podgoričke škole. 

Izvrtanje stvarnosti, prepuštanje iluziji i uobrazilji, baš kao u književnosti. A književnost najbolje poznaje onaj ko vodi učenike po regionalnim sajmovima knjiga, onaj ko je dio tima za pisanje nagrađivanih čitanki, onaj ko ne vjeruje odbijanju nego upire i dalje, oslanjajući se na Bulgakova i punoljetstvo. Bilo je u javnosti i onih šokiranih koji su istakli da je strašno da to radi jedan "vrsni pjesnik"! Aura "vrsnog pjesnika" mjerena na kantaru provincijskih književnih smotri odjednom je okolnost za čuđenje. Ja te poznavaoce pjesništva pitam, zar takav moralno okrnjen i za odnos prema omladini nedostojan čovjek može biti pjesnik? Pitam iako me u ovom trenutku u smiraju dana i postkonferencijskoj atmosferi više muči pitanje đe su Čečovićeve kolege, đe je javna reakcija onih čiji je posao ne samo da obrazuju nego i da vaspitavaju djecu? Pretpostavljam da tješe pjesnika, da su duboko pogođeni njegovim stanjem i naglim bolovanjem, riječju nepravdom što se nadvila nad jednom tananom dušom. Njihovo ćutanje je sramota za njihovu profesiju, za učenike, za partije što su ih postavile, za sve nas koji danima čekamo da istupe. 

Danas ih je preduhitrila direktorica Vučurović. Organizovala je konferenciju na kojoj je ukazala da je ona glavna žrtva procesa, te zalelekala nad kafkijanskim obrtom usmjerenim samo ka jedinom cilju – da pogazi njen tegobno građeni ugled. Dugo čekana konferencija ukazala je jedino na kakvoću obraza prve menadžerke u kolektivu. Ona je zavapila kako bludnog sina nije lično zaposlila, pozvala se na vladavinu DPS-a i sve bi to bilo u redu, da se žrtva seksualnog uznemiravanja nije požalila baš njoj, direktorici škole, koja je kako kaže uradila sve što je mogla u okvirima zakona. 

A koji je to zakon? Zakon o radu ili moralni zakon? Ako je ovaj prvi, onda je u skladu sa zakonom kaznila Radomana Čečovića najblažom kaznom, jednomjesečnim udarcem po džepu. Ako je mislila na moralni zakon, onda se tu duboko ogriješila o svoju učenicu i profesiju kad nije ništa preduzela nego upravo svu krivicu svalila na roditelje, kao da je incident izazvao tatin kolega, a ne njen. Spremnost za skandaloznu konferenciju, za laž, za dodatan pritisak na bivšu učenicu, dodatno urušava ugled obrazovne ustanove u čijoj fotelji sjedi. U državi čiji su učenici godinama na začelju PISA testiranja, u sistemu u kojem se vrši pritisak na prosvjetne radnike da upisuju ocjene, varaju, revidiraju ocjene sa maturskih ispita, u kojem se politički ucjenjuju, u kojem ih mobinguju i gaze, neko mora shvatiti da je čin bivše učenice hrabrost i borba za dobro cjelokupnog crnogorskog školstva, za obraz svih njih koji ne znaju kako da reaguju. Mnogi su zatečeni i nijemi kao da su do sada živjeli u idealnom sistemu u kome je žena poštovana, u kojem nasilje nije svakodnevica, u kome je odnos profesor/ica- učenik/ca pun poštovanja i uvažavanja. 

Oprostimo im njihovo ćutanje. Oni bez partijske direkcije ne znaju što (da) čine. Protest je u petak, pa vidite. 

 

Nakon što je učenica Sara Vujisić objelodanila predatorske poruke svog profesora...

seksualno obrazovanje

Zašto profesori ćute i ne osude kolegu?

Rođena sam 1991. godine i živo pamtim nekoliko detalja iz političkog života što su moj dječji mozak na ovaj ili onaj način okupirale – teget naljepnice sa žutim lscg u kući, izborni spot “Zakucaj za mila – takav nam treba” Montenigersa, boja glasa Žarka Rakčevića i porodično ponavljanje njegove rečenice o “na brzinu sklepanim sanducima”, o kojoj su moji sa poštovanjem govorili u političkim diskusijama sa prijateljima i komšilukom. 

Bila sam jedan od osnivača URA-e davne 2015. godine –  i tamo se, srećom, nisam zadržala dugo, a jedno od najvećih razočaranja na više nivoa bio je upravo Rakčević. Montenigersi odavno ne postoje iako sam baš prije neko veče Vitfildu, prijatelju iz Amerike repovala Duku Dizela, a LSCG postoji samo kad nas jednom u deset godina Slavko Perović nekim TV gostovanjem posjeti zašto i ne treba da postoje. 

Pored ovih nabacanih utisnuća u sjećanju, tu su još referendum, moja braća koja mašu crnogorskim zastavama, slavlje, a potom što ne navesti ono najlokalnije – neosvijetljen i neasfaltiran put do kuće, pa onda malo univerzalnije –  DPS kontinuitet u favorizovanju najgorih što čini njihovu dugogodišnju vladavinu još živom, jer je tako nepromjenjiva jedino glupost. 

Smjena vlasti ipak nije došla na krilima pameti i emancipacije, kako se naivni idealista u meni nadao, nego na krilima opsjene za koju sam mislila da ne može biti jaka, jer je ipak riječ o crkvenjacima, a za mene to znači –  kapitulacija digniteta i lične odgovornosti, pameti i ovozemaljskog zivota. Jer zašto bi ljudi koji su više usredsređeni na onaj, nego li na ovaj svijet, preuzeli vlast? Prvo, vlast  je toliko od ovoga svijeta da bi to bio svojevrstan paradoks, a sa druge strane, naivno precjenjujući namjere i mogućnosti političke pameti u Crnoj Gori, vjerovala sam da nakon pada DPS-a, neko novi mora napraviti ozbiljan zaokret ka građanskom, ako želi da se pokaže, jer istinski *antidps* princip mora biti protiv partitokratije i tapkarenja partijskim VIP ulaznicama. 

Tako sam se našla u disidentskom položaju na koji su me često posjećali oni koji su se o Crnoj Gori dobro okoristili. Gotovo su me ubijedili da izdajem Crnu Goru, ali i danas duboko vjerujem da neoliberalna agenda, bogaćenje najgorih I zapošljavanje podobnih nije država-servis na koju mogu računati, iz prostog razloga što ona nikad nije računala na mene. 

Proteklih desetak godina bila sam ili nezaposlena ili zaposlena na crno u organizacijama koje su se bavile ljudskim pravima i pravdom, a na ništa bolje nijesam primljena, jer nijesam bila član DPS-a. Ova standardna patetika od koje ne mogu pobjeći, ta toliko puta ponavljana samosažaljevajuća priča o bačenim godinama obrazovanja ili oskudnoj mladosti, toliko je opšte mjesto i pribježište nedovoljno ambicioznih, pa se tu neću ni zadržati.

Vratimo se na ono skorije. Godina je 2024. Oko mog tadašnjeg kvarta trubila su auta sa srpskim trobojkama, moj komitski orijentisan najstariji brat u Zeti dozivljavao je nervni slom, muž i otac govorili smo to i zaslužili. Djelimično su bili su u pravu. U mom se životu ništa nije promijenilo, država je za mene ostala servis koji ne funkcionise, šalteri mjesta iživljavanja, nadobudnosti, sigurnih zaposlenja i nekulture, javne ustanove mrtvi artifakti stambenih kredita i glasova na koje se računa, samo je u pokojoj kancelariji umjesto milove slike bljesula kakva ikona krsne slave. Za obične jedače hljeba, vjerujem, nije neka razlika, ako ne cjepidlačimo i gledamo u suštinu postojanja državnog aparata mimo nacionalnog erosa, a to znači kao sistema u službi građana. Služe očito –  nekom narodu možda, građanima rijetko.

No, jedna stvar se u odnosu na tad promijenila, a promjena nije puko formalna. Zeta, moje rodno mjesto postala je opština, u fotelju je zasjeo slabo pismeni Zećanin Asanović i pobornici srpskih lista. Ako nikad nijeste bili u zgradi opštine Zeta ili u KIC-u Zeta (nalaze se u istoj zgradi) samo ću dati jedan primjer kako je to prije deset godina izgledalo:

Slobodan Milatović, pozorišni reditelj postavljao je predstavu Ćelava pjevačica, te insistirao da premijera bude u Zeti, u čast velikog crnogorskog i jugoslovenskog glumca Slobodana Aligrudića koji je porijeklom iz Zete. Poluprazna sala, a od toga polovina zaposleni u Opštini, u svakom činu našli su nešto vrijedno ne samo smijeha, nego i dozivanja, diskusije i učestvovanja u teatru. Navikli na folklorne fešte, lake note i književne večeri za lokalne domoljube i penzionere, na pauzama između izbornih konvencija, eksploatacije šljunka iz Morače i dana krapa i zetskih kolača opštinari nisu znali kako drukčije. 

U DPS vrijeme, dakle u vremenu prije srpstva, u Zeti se nije mogla dobiti stipendija, a da je ne dobije neko, gle paradoksa, sa Univerzitata u Foči, ali sa DPS članskom kartom, nije se mogao dobiti paket vode za vrijeme poplava ako ti je po partijskom ključu ne namijene doušnici iz opštine, dakle u to vrijeme nivo zetske perspektive i razvoja bio je jednako obeshrabrujući kao i danas, jer se o društveno-kulturnom razvoju nije mislilo i zato je Zeta danas upravo zahvaljujući izbornoj kalkulaciji DPS-a opština, što je za svakog iole dobronamjernog nedopustivo. Tako je Zeta postala opština, a da nema niti jednu galeriju, da nema ne samo koncertni prostor ili pristojnu salu, nego nema ni javni parking,  nema nikakvo kulturno udruženje do možda ona što po selima drže entuzijastični učitelji i vođe likovnih sekcija. 

I taman mislite ne može gore, dolazi nova vlast u nakani da oslobodi, busajući se u prsa za *raspriznavanjem* Kosova, a na televiziji zamuckuju, pa shvatamo da iza srpstva kriju oskudni rječnik i nekulturu, a iza priča o granicama i širenju Zete nemoć da riješe odvoz smeća u već postojećim granicama. I u ovoj mi se tački čini da su pitanje Kosova i smeća isto, jednako izmiču nadležnosti jedne grupe koja se sa DPS vladavinom takmiči jedino u prekomjernom zapošljavanju podobnih, u nabijanju stolica po kancelarijama u kojima sjede ljudi koji obračunavaju porez u Zeti po tarifi iz Beograda, koji računaju na prste jer ne koriste kompjuter, koji nemaju odgovore ni na jedno pitanje sem nacionalno, a i to po uputima Milana Kneževića i njegovih seoskih fora za kamionsku pijacu i fakultet u Nikšiću.

Sinoćni koncert Jelene Karleuše u Zeti koji je Milan Knežević ugovorio u nekoj opskurnoj emisiji u Srbiji gdje se ulagivao Vučiću i manje obrazovanim Zećanima, upravo je pokazatelj da je Kneževićev ideal kulture i umjetnosti leskovačka roštiljada. Umjetnost sa koje se Knežević napaja, postaje mjera opšteg ukusa Zećana i time se lijepi još jedan posmrtni plakat za zetsku kulturu, koja ne samo da nikad nije postojala, nego sigurno neće ni postojati. Kneževiću, kojeg ljudi poistovjećuju sa poljoprivrednim proizvodima treba dobronamjerno savjetovati da razmisli kako da razvije poljoprivredni otkup, kako da se riješi odvoz smeća, umjesto da sa smećem dodatno zatrpava tu smiješnu opštinu, u kojoj izgleda ni tih 50 odsto njegovih nacionalnih oponenata očito nema ništa protiv da im se dvorišta pretvaraju u vašarište. 

Samo neka Karleuša gruva, a dostojanstven život, zdrava životna sredina i kulturni napredak? Nema, iźele muve sa zetskih deponija.




Sinoćni koncert Jelene Karleuše u Zeti pokazao je razvojnu filozofiju i estetiku vlasti koja bi da vrati Kosovo a ne zna da odveze smeće

karleuša ante portas

Usta puna srpstva i priganica

Prije neki dan sam na buvljaku naišla na stari radio iz 1972, zapadnonjemačke proizvodnje. Prodavac staklarije i kristala što podgoričkim buvljak-mušterijama nudi posljednji krik otpada iz njemačkih kuća, slučajno ima i poneki sitni kućni aparat, pa mi je radio prodao za 10 eura, uz iskreno priznanje da ga nije probao i da ne zna da li uopšte radi. Toliko je lijep da sam pomislila da je za te pare dovoljan i kao ukras, ali sam se potajno nadala ipak radi. Njemačko je to, mora biti da nije pokvaren, ne bi ga neko pokvarenog  držao u kuću, to rade naši ljudi, Njemci ne. 

Mali problem sa kontaktom na par dugmadi je riješen i radio je zapjevao. Zvuk je magičan i sigurna sam da to ne bi rekla samo nostalgična duša za prošlim vremenima, nego i neki savremeni tehnički mag. Zbog novog aparata sam uvela i novu rutinu – svako jutro uz kafu uključim radio. Odmah nakon prvog jutra shvatila sam da imam problem sa tim planom, jer ne mogu naći stanicu koju bih cjelodnevno i stalno slušala. "Ova muzika je previše svjetovna", rekao je B. i precizno opisao duh današnje muzičke konfekcije. U stalnom prebacivanju stanica izgubila se ljepota moje prvobitne namjere, pa sam pomalo razočarano sljedećih dana mijenjala stanice kako bih dobila makar desetominutnu satisfakciju u cugu. Tako sam jutros naišla na jednu popularnu, ali svakakao alternativnu emisiju, koja je priznajem više za kola nego za kuću, jer se lakše sluša u napetosti saobraćajnih gužvi, u grču i brzini nego kod kuće dok se budiš.

Čak i u takvoj emisiji prisutan je jedan momenat – sve više shvatam blago primitivan i za svako napredovanje i modernizaciju grada ubitačan – pozivanje na duh Podgorice i gradoljubive pjesme njoj u čast. Naime, slušalac je tražio neku odu Podgorici, da mu osvešta jutro, što je voditelj odbio da učini. Pitanje je ne samo može li pjesma u čast gradu da bude istinski kvalitetna – možda mi jedna pada na pamet, nego i šta taj ekskluzivni momenat pojanja gradu zapravo znači, kad je Podgorica, nekadašnja Mirkova varoš danas ništa mnogo više od toga, a neće ni biti ako su joj, uz poštovanje njihove posebnosti i šarma, referentne tačke Stara Varoš, Gradić Pejton i Sahat kula. 

Taj stari podgorički duh koga se samo oni sjećaju, kao što se neki drugi sjećaju stare bašte hotela Crna Gora, nastupa Zorana Kalezića i tih nikad preboljenih kolača i druženja. Duh koga čini nekoliko momenata koje valjda na sličan način ima gotovo svako crnogorsko selo, insistiranje na toj dobroj prošlosti na koju svako malo treba referisati i oživljavati je, čini Podgoricu nestabilnim predgrađem nekakvog evropskog grada, ali ne više od toga. 

Kampanje za predstojeće izbore odreda to i pokazuju i na tu se šturu, tradiciji okrenutu kartu uvijek sigurno ulaže. Tako je koncert podrške dr Nerminu Abdiću očekivano bio pojanje zetsko-starovaroških umjetnika koji pjevuše na svakom vašarskom skupu od kad pamtim, valjda da ljekar koji od silne i zahtjevne škole nije imao vremena da se muzički edukuje pokaže da pripada narodu. I sve je to super ako želiš da zadržiš duh varoši. 

Može li se zamisliti neki izvanjski bend na bini ispred Sahat kule, ili je to skrnavljenje dobrog, starog podgoričkog duha? Može li se i koncert održati, čak i takav da odmah sa druge strane isto tako zaostale Podgorice ne zavape protiv *islamizacije* i što takva otvorena mržnja znači? Nije problem kvalitet muzike, nije problem kič koji kandidat nudi, nije problem što ortoped želi u gradonačelničku fotelju, nego je problem što je Musliman ili Bošnjak?  U gradu u kome se kulturnim kvartom zove potez između gradskog muzeja kojeg malo koji stanovnik ovog grada, da ne kažem Podgoričanin redovno posjećuje, Kuslevove kuće koja nažalost živi svega nekoliko mjeseci godišnje, gradu u kojem se smjenom vlasti mijenjaju samo pozicija klupa na javnim prostorima, po ideološkom ključu smjenjuju investitori što grade neplanske zgrade, ugrađuju novi kontejneri i mijenjaju političari na press konferenciji koja najavljuje festival kulture. 

Taj lažni duh Podgorice ne treba slaviti, treba ga potpuno dovesti u pitanje, razoriti ga, izaći iz kruga staropodgoričkih lažnih oda o zajedništvu, u koje ne može povjerovati niko ko samo pogleda zidine u Staroj varoši ili dvorišta zgrada u kojima žive. Nikakvog tu zajedništva nema, niti je bilo, treba pričati o nekim drugim vrstama okupljanja, koja nisu geografski pozicionirana u jedan sivi kvart, nego uzdignuta na zajednički cilj, koji neće opjevati Zdravko Đuranović i Serhatlići, nego neka druga pjesma. A jednako je čekamo i ja ispred radija i Podgoričanin, odakle god on bio.


Izaći iz kruga staropodgoričkih lažnih oda o zajedništvu, u koje ne može povjerovati niko ko samo pogleda zidine u Staroj varoši ili dvorišta zgrada u kojima žive

ašik mahala

Taj lažni duh Podgorice ne treba slaviti, treba ga razoriti

Kad sam podrobnije upoznavala djela meni najdražih francuskih pisaca, ali i nekih istočnoevropskih pisaca koji su pisali na (ne)maternjem francuskom jeziku, ubrzo sam shvatila da Agotu Krištof, Emila Siorana, Anrija Mišoa i Antonena Artoa u mom svijetu dodatno spaja (još) jedna važna stvar – prevodilac Bojan Savić Ostojić. 

To je očito bio isti čovjek koji je stajao iza sjajnog književnog časopisa [Agon](https://www.agoncasopis.com/) koji sam takođe pratila. Izdao je nekoliko zbirki pjesama, fragmenata i nekoliko romana, od kojih su široj publici najpoznatiji *Varvarin u Evropi*, *Ništa nije ničije* i posljednji *Vreme vode*. Da je riječ o nesvakidašnjem stvaralačkom entuzijazmu, jasno je ne samo iz njegovih djela čija jednostavnost jezika snažno prodire u višeslojnost i složenost konteksta, rekonstruiše ga i uzdiže nas na nivo koji pretenciozni stilski pokušaji rijetko uspijevaju. 

Jednostavan je Savić Ostojić i kad je jezik u pitanju – i pored tržišnog zahtjeva da pisci pristupe nekom velikom jeziku, on ne  napušta sopstveni, no iako ne vjeruje u umjetnički preobražaj društva, jasno ukazuje na to koliko je pisanje važno u pogledu rekonstrukcije i sazdavanja sebe samog.  Piše olovkom, jer tastatura normira jezik i stvaranje. 

**Što u današnjem kontekstu znači prevoditi i pisati? Književnost je izgubila oreol koji je imala u dvadesetom vijeku. Posjeduje li još moć da preobražava, da djeluje društveno, ili je izdala svoj humanistički poziv?**

Ja, vidiš, nikad nisam bio naročito optimističan u tom pogledu. Niti sam gajio neke iluzije o promeni društvenih okolnosti putem literature, niti sam pisao tekstove koji bi se mogli oriti sa revolucionarnih govornica. Uvek mi je u pisanju lično bilo važnije od kolektivnog. Za mene svako funkcionalno usmerenje uprošćava književnost. Ona ne može da se svede na aktivizam.

U ovom kontekstu se često setim Zaka de la Roče, pevača benda *Rage against the machine*, koji je sredinom devedesetih popizdeo što se revolucija na koju bend poziva još nije desila. Istina, albumi su im se lepo prodavali, ali on je pre svega želeo da podiže svest! Kad je društvena delotvornost pisanja posredi, ostajem tvrdo zaključani skeptik, okoreli ljubitelj svih distopičara.

**U knjizi „Varvarin u Evropi“ (2022) opisuješ rezidencijalni boravak u Švajcarskoj u jeku korona virusa. Na koji je način iskustvo pandemije revidiralo tvoj pogled na to ko su varvari i šta je varvarstvo?**

Bio je to jedan veseli trenutak (2020-2021) kad smo se setili da se jedni od drugih možemo razboleti, pa smo na neko vreme suspendovali agendu o evropskoj solidarnosti. Pandemija je donela uvid u realno stanje stvari: netrpeljivost prema drugom. To je najvažniji nauk koji je trebalo izvući iz nje. Nisam siguran da smo potpuno svesni te duboke podeljenosti.

**Ako smo mi sa Balkana za razvijeni zapadnoevropski duh u izvjesnom smislu varvari, da li smo u tome makar međusobno bliski? Uprkos nametnutim razlikama i povremenim klanjima, da li ta bliskost ipak živi kao organska struktura i politički potencijal?**

Ahaha: “bliskost uprkos povremenim klanjima”!!! (Ovakva uvertira priziva crni humor, Slađo!) U trenutku kad sam pisao *Varvarina u Evropi*, svako je svakom bio varvarin, otprilike kao u prvim godinama posle II sv. rata. I zapadni duh se civilizovao na klanjima i eksploatisanju, istina, mahom mimo njihove teritorije: očigledno je to jedan neophodni stupanj da bi se postigla prefinjenost. 

Ja sam se o Švajcarsku samo očešao i zaista, na prvi dodir, bila mi je tuđa “kao Japan”. Ali nisam ni pokušavao da se uklopim, integrišem: tamo sam boravio kao književni rezident, na privilegovani način, nikako kao migrant koji traži azil. Hvatao sam beleške o egzotičnosti tamošnjeg mentaliteta, na živo, ne želeći da ih sistematizujem. 

Ulazak u drugo društvo uvek je ulazak u drugu kožu. Nedavno je jedna srpska autorka koja tamo živi, Jelena Angelovski, objavila knjigu beležaka na tu temu, sa znakovitim naslovom Štelovanje glave (KOV) koja tematizuje muke onoga ko želi u CH da se nastani. Toplo preporučujem.

**Kako gledaš na regionalnu umjetničku scenu? Možemo li o prostoru stare Jugoslavije govoriti kao o jednom književno-umjetničkom prostoru? Je li moguće govoriti o istom književnom prostoru, s obzirom da knjige nije lako distribuirati kroz region?** 

Nedvojbeno: imamo isto zaleđe, isti jezik i što je najvažnije, to jedinstvo se i spolja prepoznaje. I autori koji su napustili ovaj prostor i usvojili zapadne jezike percipiraju se kao balkanski autori. Na tržište knjiga ne bih trošio reči: kad se eks-ju zemlje ne mogu dogovoriti oko zajedničkog jezika, kako će oko zajedničkog tržišta?

**S obzirom na to da prevodiš sa francuskog, što za tebe predstavlja strani jezik? Odnosno, kad jedan jezik prestaje da bude stran?** 

To je više pitanje za nekoga ko počne da piše na stranom jeziku… Ali primetio sam da sam kao prevodilac naklonjen autorima XX veka koji su francuski jezik usvojili. Kao što je Agota Krištof ili  Sioran, kao što je Gerasim Luka ili Katalin Molnar. Varvari, ukratko rečeno. K njima me privlači napor u savladavanju stranog jezika koje se tradicionalno završava dizanjem ruku i shvatanjem da će oni njemu morati da se potčine. Privlači me i naročita “varvarska” gramatika koju stranci razvijaju kako bi se izborili sa svojim tuđinstvom (to posebno važi za pesnike: utoliko ih je teže prevesti!!!). Sioran navodi kako je izabrao francuski da bi utekao od sopstvene slabosti na liričnost rumunskog jezika. A kad je pobegao na onu stranu, uhvatio je sebe kako žali za rumunskim deminutivima i za svim što je neprevodivo. A Krištof koja je pobegla iz komunističke Mađarske, koju ste jednom ovde i objavili, isto to je rekla, samo malo drugačije: “Francuski jezik je za mene neprijatelj jer upravo ubija moj maternji”.

**Nakon toliko godina u francuskom jeziku i književnosti, postoji li mogućnost da napišeš književno djelo na francuskom?**

Meni se to neće desiti. (Premda: počinjete da pišete na nekom jeziku ako želite da se obratite nekom govorniku tog jezika…) Ali nije da ne postoji neki globalni pritisak da se piše na nekom “većem jeziku”. Nedavno sam bio na skupu balkanskih autora u Nemačkoj, među kojima sam jedini pisao na maternjem, srpskom; oni su svi usvojili nemački jezik. Nemoguće je prevideti tržišni podtekst tog usvajanja. Izjavio sam da je zapadnom izdavaču lakše da solidan pisac poreklom iz istočne Evrope usvoji neki zapadni jezik nego da on plaća nekakvog prevodioca-skauta da sazna ko je od ovdašnjih pisaca dobar. Taj zapadni centralizam se prihvata zdravo za gotovo. Srećom, ima i glasova koji su prihvaćeni, a otporni na tu centrifugu. Kod Semezdina Mehmedinovića, recimo, čitam kako se neka njegova sagovornica rasplakala kad je rekao da ne namerava da propiše na engleskom. Ja sam u toj skupini, definitivno. Tvrdoglava stara škola.

**Živimo hegemoniju engleskog jezika. Kako to podnosiš? Koje su dobre a koje loše posljedice te jezičke situacije.**

S obzirom da je živimo otkad znam za sebe, sasvim prirodno prihvatam engleski kao *lingua franca*. Proći će zasigurno još neko vreme pre nego što budemo morali da učimo kineski. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/476e6368-3752-4503-9ed5-3ed2c0e2b744)
Tvrdo zaključani skeptik,  foto: Ema Bednarž{.caption}

**Knjiga „Ništa nije ničije“ (2020) nastala je kao posljedica buvljačkih putešestvija i sabiranja fragmenata, zapisa i misli nepoznatih ljudi. Što ti zapis znače za tebe kao pjesnika, kao čitaoca i pisca?**

Prisustvo nađenih tekstova, moram da istaknem, samo je jedan segment ovog romana. Dnevnik nepoznatog čoveka nađen na buvljaku za mene i danas predstavlja dragocen primer presne književnosti, onakve kakva bi i ova profesionalna trebalo da bude. U tom pisanju nalazim sve što fali objavljenim knjigama: iskrenost, nešlihtanje mogućim čitaocima, neizveštačenost, neposrednost! Ono što je specifično za naše podneblje jeste što će se takav dnevnik pre naći na buvljaku, a ne u porodičnim arhivama ili ne daj bože u nekom etnografskom muzeju svakodnevnog života. 

**Jesi li bio na podgoričkom buvljaku i možda našao neki dobar "ulov"?**

I to će se jednom desiti. Preporučuješ? Kada mora da se porani? Sedam odmah na noćni voz Beograd-Bar :D 

**Odakle potiče nostalgija za starim tekstovima i medijima? Nije li to povezano sa digitalizacijom našeg čitalačkog iskustva i ubrzanjem saznajnog procesa?**

Kod mene lično nije, jer me je rukopis kao tehnika uvek zanimao. Postoji u rukopisu nešto do čega se ne može doći tipkanjem po dirkama. U pisanju rukom postoji specifična gramatika koju svako od nas nosi u sebi, ona divlja gramatika koja nije usklađena ni sa jednim pravopisom. Dok pišemo rukom, otkrivamo se, otkrivamo kako pričamo. E kad sednemo za tastaturu, desi se prilagođavanje normi. (Onda Google počne da vam nudi kako da završite rečenicu i da crvenom bojom podvlači agramatične elemente :D)

**Tvoj najnoviji roman „Vreme vode“ (2023) evocira sjećanja na jednu seosku sredinu i kroz glavne likove sa sela kani ne samo ispričati priču nego dekonstruisati  sjećanje uopšte. Čega se sjećamo kada pišemo?**

Radeći na *Vremenu vode*, želeo sam da napravim (još) jedan roman-šetnju ali da on osim fizičkog hodanja bude i obilazak prizora i predela iz detinjstva. Fokus te priče je fenomen sećanja i mahinacije nad njim koje sprovodi jedan pristrasni kolektiv, porodica. Bio mi je izazov da prikažem u kojoj meri jedna od tih detinjih slika, koja se i u zrelom dobu čini kao neupitna i jasna, može biti proizvod tuđih, tendencioznih priča. U takvom razmatranju, bilo je nemoguće ne kritikovati porodične mehanizme svesnog zaboravljanja nekog elementa koji se doživljava kao neprijateljski. Očito da mi je to omiljena tema, s tim što je u *Ništa nije ničije* za taj mehanizam bila zadužena postjugoslovenska kultura.) 

Ali glavna formalna značajka *Vremena vode* jesu te detinje slike, na granici između sećanja i mašte: njihov šarm je univerzalan. Upravo čitam roman jednog kvebečkog autora, Sebastijana Dilida (Sébastien Dulude), koji se zove Azbest (Amiante), sačinjen od umešnog uklapanja tih sličica koje ne stare.

**U jednom intervju si rekao da sjećanja stalno treba preispitivati. Nije li problem ovih prostora upravo opsesivno revidiranje sjećanja?**

Na ovim prostorima, što bi rekao Rambo, bilo bi mnogo lepše kad bismo se svi dogovorili o kojim sećanjima da pričamo, da napravimo neki konsenzus po pitanju memorije. Memorija je uvek polovična i tendenciozna, totalna je samo u teoriji. Svi režimi imaju svoje crne mrlje, likove koji se uklanjaju sa fotografija… Ali i nekadašnje velike imperije imaju te mračne tačke (primera radi, francuske nuklearne probe u Alžiru) i u današnjem periodu pokušavaju da ih sagledaju i kritikuju: to je neka vrsta samokritike, istina sa ogromnim zakašnjenjem. Ali ti problemi figuriraju u javnom mnenju. Na Balkanu je teško zamisliti takvu praksu koja će otvoreno govoriti o “povremenim klanjima” koja si spomenula u nekom prethodnom pitanju.

**Uporno se producuraju „kolektivna sjećanja“ i izmišljaju nacionalne tradicije, dok se lična sjećanja odbacuju kao trivijalna. Zar ne bi uloga književnosti mogla biti da se ustanovi obrnuto, da lično progovori i oblikuje društveno sjećanje?**

Ja upravo iz pozicije ličnog, samo ličnog govorim (što bi rekao veseli Zogović). Jer verujem da razmatranje ličnog i porodičnog može da nam da uvid u traume na širim skalama.

**Do nedavno si odololijevao društvenim mrežama, sada si popustio. Iz perspektive prevodioca i pisca, da li društvene mreže možeš zamisliti kao pomoćni alat, čitalačko-stvaralački medij ili je to ipak simplifikovanje i na koncu banalizacija kreativnog?**

Autori i autorke društvene mreže koriste kao tezgu, tu nema zbora. Ima onih koji to koriste inteligentnije, kod kojih se se baratanje tim alatima ne svodi na puko ja-pa-ja naklapanje. 
Ali to nisu moji ciljevi na instagramu. Stranica [“Tefterana”](https://www.instagram.com/tefterana/) zapravo je projekat u okviru kojeg nameravam da svakog dana, između prvog dana leta 2024. i poslednjeg dana proleća 2025. objavim po jedan isečak iz svojih svezaka. 

Ideja mi je da vidim kako se rukopisna stranica uklapa u taj prostor. Jer sveska nije samo sadržaj već i forma: nju čine i stranica, kao opipljiva celina, i rukopis kao vizuelna komponenta. Može se slobodno reći da je to pokušaj da “vulgarizujem” sveske i da vidim na kakvu će reakciju naići u svom sirovom obliku.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Razgovor sa prevodiocem, piscem i tvrdoglavim pripadnikom "stare škole"...

lično, sasvim lično

Bojan Savić Ostojić: Književnost ne može da se svede na aktivizam

Crnogorsko-kanadska književnica Lidija Perović o stvarima dubokih korijena govori bez pretencioznosti. Makar se dogovarali elektronskom poštom, već poslije par rečenica jasno vam je da je sagovornica iskoračila iz mentalitetske čaure koja mnoge lokalne razgovore čini nemogućim. Naprotiv, Perović donosi spontan i slobodan pristup komunikaciji, a njeni uvidi djeluju iskreni i svježi, okrenuti više životu nego istorijskim izmaglicama.

Autorka zapažene knjige *Lost in Canada: An immigrants second thoughts*, Perović u centar svog iseljeničkog iskustva ne stavlja ni žrtvu, ni obećanja, ni lovorike, već daje pogled realnog i kompleksnog iskustva na razmeđi kultura, između dva jezika i dvije tradicije koje svojim pismom spaja. Rođena na Cetinju, Perović već dvije decenije živi u Torontu. Piše za kanadske novine i bavi se operskom kritikom.


**Nedavno si napisala zanimljiv [tekst](https://normalizuj.me/kultivator/crna-gora-u-pricama-alice-munro) o Alice Munro i crnogorskim motivima u njenoj prozi. Nakon smrti slavne nobelovke oglasila se njena ćerka da kaže da je majka prikrivala da ju je očuh seksualno zlostavljao? Kako si to doživjela, koliko je to pokrenulo priče u Kanadi?**

Pokrenulo je ogromnu priču, i toliko sam loših kolumni pročitala o tome, da ne mogu više pratiti. “Ona nas je izdala kao čitaoce!”, “bacam sve njene knjige!” i slično. Jedna plaćena katedra koja je kreirana u njeno ime na renomiranom univerzitetu u Ontariju sada kao hoće da se samoukine. Samo zato što nosi ime Alice Munro. 

Ne, nisam nešto specijalno razočarana, jer ne očekujem od umjetnika i pisaca da imaju savršeno etične privatne živote, te lako odvajam kvalitet djela od života. Ali živimo u dobu u kojem se gubi sposobnost za tu podjelu, i ona je filozofski i politički problematizovana. Najbolje što dobiješ od neke umjetnice je u njenom djelu. Ako zavirimo u privatne živote, i tražimo neke uzorne roditelje, odgovorne političke aktere, moralne mislioce, grdno ćemo se razočarati. Pogledajmo samo kakav su trag političkog djelovanja umjetnici i pisci ostavili u dvadesetom vijeku. Da se naježimo. Činjenica je da talenat i um u jednoj sferi ne podrazumijeva isto u drugoj sferi života, a umjetnici su često na vrlo rudimentarnom nivou znanja o političkim i etičkim pitanjima. 

**U kojoj se mjeri u prozi Alice Munro, sada, a posteriori, prepoznaju nagovještaji tako strašne tajne?**

Ništa ne opravdava autorku što je izgleda nagovorila sebe da pređe preko čudnog pedokriminalnog ponašanja prema ćerki od strane njenog drugog muža koji joj je posvetio život. Navodno je on sve oko nje radio i bio posvećen u svakom momentu projektu po imenu Alice Munro. Ona nikad nije naučila da vozi, recimo, on bi šoferisao svuda. Poznati su nam ovakvi parovi, koji žive u kodependenciji. No, spekulišem sad. Šteta što niko nije više živ u ovoj priči, ni Andrein otac ni majka, ni očuh, da ih pitamo. Ozbiljniji čitaoci Munroinih priča kažu mi da je sve to u njenim pričama već sadržano, uključujući ženu koja oprosti mužu koji je osuđen zbog pedofilskog akta. Ta tama, ta gotika na najintimnijem nivou, to je sve u pričama. 

**Riječ je o ličnoj traumi, ali provocira pitanje, je li Kanada zatvoreno društvo u kome se ovakve stvari stavljaju pod tepih?**

Ni više ni manje nego ostali djelovi anglo svijeta (a manje u poređenju sa ostalim državama gdje je zaštita djece na nižem nivou). Ali je najčudnije u svemu tome da mediji nisu namirisali ovu priču do sad. Pričala sam sa više ljudi sa ogromnim iskustvom u novinarstvu i oni mi kažu da je iko znao za ovo, skočili bi na priču bez razmišljanja. Istina je da se očuh Gerald Fremlin jednom izjasnio krivim, ali da je njegovo priznanje i presuda donesena u provincijskom sudu u dubokom Ontariju dvije hiljade i neke, pa je ostala skrajnuta od očiju javnosti. Koliko sudskih reportera je moglo znati za taj slučaj? Je li moguće da su neki novinari ignorisali? Vjerujem da je bilo i ljenosti i nezainteresovanosti, nije da novinari ne pate i od tih boljki. 

**Mogu li se uporediti kanadska i crnogorska porodica, a da se ne zapadne u psihogeografiju koja govori o toplom jugu/istoku i hladnom sjeveru/ zapadu?**

Ha! Djelimično mogu, u tome što i dalje ženski partner u heteroseksualnim parovima obavlja ogromnu većinu kućnih poslova i porodične brige i pamćenja obaveza. Znate kako je komunizam opismenio crnogorske žene (ženska pismenost je bila na katastrofalnom nivou u Kraljevini Jugoslaviji) i kreirao poslove van kuće za njih, i čak otvorio pristup nekim tradicionalno muškim a prestižnim profesijama kao inženjerstvo, nauka, tehnologija… 

Ali se u crnogorskoj i istočnoevropskoj porodici, skoro pa ništa u privatnoj sferi nije primijenilo, tako da su žene, zaposlene van kuće, radile u dvije smjene: kući i na poslu. Donekle se to dešava i u kapitalističkim zemljama i dan danas, a posebno su brojevi nezgodni u zemljama bez državno subvencionisanog vrtića. Samo jedna kanadska provincija ima jeftin vrtić dostupan svima (Quebec); ostale provincije i federalna vlada petljaju već decenijama i nikako da ga uspješno ustanove. 

**Dakle jug-sjever podjela ne stoji?**

Interesantan je taj stereotip o toplom jugu, hladnom sjeveru… Upravo je obratno, sjevernoameričko uzgajanje djece je "nježno" i "dijete ga vodi", dok je odgajanje moje generacije u Crnoj Gori onoga vremena bilo mnooogo drugačije. Mi ovamo, sa zapadne strane Atlantika, odgajamo najrazmaženiju djecu u istoriji svijeta u posljednjih trideset godina, a dajemo im telefone i iPade negdje oko desete-jedanaeste i onda se čudimo što su mali neurotičari već od adolescencije. Svako ima ADHD ili disleksiju ili anksioznost. A najbogatiji, najmirniji period živimo u istoriji. Nevjerovatno. 

**Zašto misliš da je u Crnoj Gori muka patrijarhalne porodice još tabu?** 

Rado bih čitala ako ima kakvih socioloških istraživanja crnogorske porodice - a nadam se da crnogorski sociolozi i politolozi zaista rade na ovoj temi. Poneko od naših umjetnika uloži u ovu temu. Koliko je crnogorska porodica tradicionalna i patrijarhalna i dalje – a koliko se promijenila u posljednjih tridesetak godina divljeg pa onda burazerskog kapitalizma. I naša forma kapitalizma je patrijarhalna: porodične i prijateljske i političke veze su vrlo žilave i oko njih se formiraju mreže ekonomskog razvoja i distribucija javnih dobara. I vrlo me interesuje koliko se seksualni moral promijenio ili nije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c68d26b7-06ba-4263-974b-dc6c4297c11c)

Čak i u puritanskom komunizmu, interesantno, postojali su muževi koji su imali dugodecenijske ljubavnice van braka, i možda paralelne porodice. Mislim da je monogamija često samo fasada. A opet razvodi nisu tako česti. Višeslojno je to pitanje, i nadam se da će neko pisati o ovome. Neki dan sam čitala interesantnu sociološku studiju *Seks u Kanadi: Ko, zašto, kad, kako i sa kim*, za koji su istraživači intervjuirali više hiljada ispitanika o njihovim navikama i uvjerenjima. Amerikanci su radili slične studije, i više drugih zemalja. Crnogorski sociolozi, gdje ste?

**Vjerovatno se bave dnevnom politikom… A propos, čega je ovakva politička „elita“ kakvu imamo u Crnoj Gori simptom?**

Jao. Ne smijem da pametujem mnogo o ovome, jer nisam imala duže boravke u Crnoj Gori odavno, a prestala sam da redovno čitam novine otkad se raspala Dritanova vlada u tehničkom mandatu. Prije toga, imali smo uzavrelu situaciju od izbora u 2020. do nedavno, kad je haos pluralizma bio istinski. Nisi mogao jedno vrijeme da predvidiš gdje i kako će se stvari okrenuti, što je imalo i dobrih strana. Sad se na državnom nivou nažalost uspostavilja neka hegemonija srpsko-nacionalisticko-tehnokratska (i tu su tenzije očekivane). Neke djelove vlasti vidim samo nominalno srpsko-nacionalističke, a drugi su to istinski. 

Puno post-komunističkih zemalja prođe ovakav put: početni haos pluralizma koji građani čitaju kao nestabilnost nažalost pređe u period jakog lidera i partije. Onda tzv. “stabilnost” nadjača sve ostale vrijednosti, kao i liberalne i demokratske slobode. Srbija ne izlazi iz te faze već duže, ni Mađarska. Rusija, naravno. Poljska je upravo izašla. Crna Gora je bizarno odmah ušla u jedan lider-jedna partija hegemoniju i tu se začaurila do 2020. 

**A onda se 2020. samo promijenio predznak, zar ne?**

Kad sam počela opet da pratim vijesti iz Crne Gore te slavne 2020. šokantno mi je bilo da otkrijem koliko je ljudi našlo moralni uzor u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I to mladih ljudi; mase mladih koji divinizuju figure kao što je Amfilohije Radović. Klinci koji repuju o patrijarhu srpske crkve na TikToku! Kako je DPS izgubio kulturu u toj mjeri, kako nije znao da je čita, a kamoli kreira kulturu, a navodno su je imali pod potpunom kontrolom? Pitanje o kojem se knjige mogu pisati. Kontrola ne pomaže kad se izgube srca i umovi, *hearts and minds*, što kaže ona fraza na engleskom. 

**Politika je svuda i u svemu. Je li opšte ili lično glavni razlog zbog kojeg si napustila Crnu Goru? Može li se to odvojiti kad si pisac?**

Mlađa si od mene, dozvoli mi da se vratim u prošlost i u devedesete (sorry, mi neki smo vječno obilježeni tom epohom). Ljeto 1999. NATO bombardovanje završeno, Crna Gora i dalje dio čudne države po imenu SR Jugoslavije”, Milošević i dalje vedri i oblači i pored izgubljenog Kosova, opozicija ne može biti slabija. Jedan jedini internet kafe otvoren u Podgorici; kućni kompjuter i dalje luksuz, pa ja idem autobusom da provjerim email u Podgorici jednom u nekoliko dana. Mama i tata penzioneri (da li bi Crna Gora bila u mogućnosti da isplaćuje penzije pod sankcijama da nije punila kofere zaradom od švercovanja cigareta? Rado bih čula od istoričara na ovu temu, ali vjerujem da dokumentacija nije bila baš, hm, najažurnija.) 

Dakle, jedan od emaila za mene je sa Dalhousie Univerziteta u kanadskoj provinciji Novoj Škotskoj. “Pokušavamo da dođemo u kontakt sa vama, koja vam je trenutno adresa? Htjeli bismo da vam ponudimo stipendiju za koju ste aplicirali.”

I tako sam se našla jedna od stotine hiljada koji su napustili regiju. Imala sam 25 godina, boga pitaj odakle hrabrost i odlučnost, ali politika u državi naravno da je primarni faktor, čitava ta dekada koja je u ostatku razvijenog svijeta pauzirala istoriju, između pada Berlinskog zida i 11. septembra, kad je izgledalo da su liberalna demokratija i prosvjetiteljstvo na neumitnom svjetsko-istorijskom maršu, kod nas je bila užasna. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5e70e2b6-1d7b-4f20-a68f-3281116bd5c4)
Foto: lydiaperovic.com{.caption}

**Kod nas je zapravo bilo potpuno suprotno, umjesto kraja istorije, dobili smo je u punoj snazi…**

Mi zapravo nismo imali minut odmora od istorije. Bila sam počela da radim u redakciji Naše Borbe u Beogradu, pisala obimne vikend tekstove o likovima kao Simon Vej i intervjue sa feminističkim filozofkinjama, ali to nije moglo da traje. Počneš nešto, politika/istorija te spriječi. Većina nas je otišla da bi otkrila što znači imati privatni život, idiosinkratsku sferu života gdje te politika ostavlja na miru. Ono sto je Richard Rorty zvao “sfera divljih orhideja” - neke naše preokupacije, kao čitati Prousta, ili raditi kompilacije operskih *mezzosoprana* u pantalonskim ulogama, ili uzgajati divlje orhideje, sve aktivnosti koje nijesu o pravdi, jednakosti, političkoj situaciji. Zarađivati za život kao muzičar, slikar, električar, farmer, frizer, zidar, bez ikakvog razmišljanja o politici. (*Mutatis mutandis*, imati privatnu sferu u kojoj možeš vjerovati u boga koji se javlja u tri verzije i u djevicu koja je oplođena magijom, bez da očekuješ od sugrađana da usvoje isti kredo.) 

**Je li ta vrsta slobode neupitna vrijednost kanadskog društva koje te dalje oblikovalo?**

Pa, ono što sam otkrila poslije nekoliko godina moga boravka je da su takvi periodi kratkotrajni i fragilni svuda - i da se svuda recimo osnovna liberalna prava kao sloboda govora, vjerovanja i okupljanja, sloboda književnog izraza  i umjetnosti da izmišlja šta im je drago, ne steknu zauvijek, nego uvijek samo privremeno. No, ipak, bolje je za iste se boriti u zemlji u kojoj vas neće upucati jer ste kritikovali šefa države koji se zove Putin ili Homeini.

**Uprkos svemu, pojam nacije opstaje, žilav je i pokazuje se vrlo upotrebljiv, ne samo na fudbalskim stadionima. Kako pomiriti multikulturalno, građansko i nacionalno? Koji je to sastojak koji bi se dodao da stvar „proradi“?** 

Moramo imati neku formu zajedničke kulture - a da to zajedništvo nije bazirano na etničkom i vjerskom pripadanju. To treba da je zajednica osjećanja i afiniteta, i to može biti radost, ali i tragično osjećanje. Ako nema osjećanja pripadanja, ako se pripadanje daje nekom drugom ili većem entitetu, ne postoji taj broj istoričara i genetičara koji će vas uvjeriti da ste vi dio neke nacije ili da niste. Roman tu pomaže (a Crna Gora nema baš razvijen roman), poezija manje jer je pretežnije muzička forma. Narativni žanrovi kao TV serije su vrlo važne, ali svi moji stariji članovi porodice gledaju turske, latinoameričke i srpske serije ovih dana. Mi ne pričamo priče jedni drugima, jedni o drugima. To je ono sto Crnoj Gori treba. Stariji među vama će se sjetiti da je “Princeza Ksenija” bila komad koji je naizgled izašao iz vakuuma, jer Crna Gora nije imala pozorišni život mimo Budve i to samo ljeti, siromašna, beznadna Crna Gora, a Cetinje posebno. Odjednom ta Crna Gora doživi “Princezu Kseniju” koja, kao da ste uključili struju, pokrene priču o crnogorskoj kulturi i istorijskoj sudbini. Dosta se dobroga radi u našim pozorištima danas, ali je sektor vrlo nestabilan i neplanski. O kinematografiji da ne pričamo.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/381866df-570b-47b1-8c0e-ee22c12ec09a)
Naslovnica knjige, Sutherland house book, 2022.{.caption}

Kanada je recimo, ako nastavimo ovako, nekih deset godina pod totalnom američkom kulturnom i medijskom hegemonijom. Nekad je to bio Holivud i pop muzika, a danas je, uz njih, to Netflix, Google, Facebook, Amazon, Apple, i njihove kulturne kreacije. Ljudi kao Alice Munro, koji lokalizuju priče u specifični terroir, neće postojati. Svi će samo da pišu za američko tržište; bićemo neki sjeverniji Michigan, ili što?. Svi ćemo biti *erzac* Amerikanci. 

**Kako si otkrila svoj ispovjedni žanr prožet non-fiction naracijom? Poznato je da je u anglosaksonskom jezičkom prostoru publicistika na velikoj cijeni. Na Balkanu kao da nisi dovoljno pisac ako nemaš klasični roman ili sonetni vijenac!**

LOL. Okej, ali nažalost nefikcija, publicistika, osobito sa memoarskim elementima, te fikcija koja miješa fikciju i memoaristiku (autofikcija), dominira izdavaštvom ovamo. Lakše se čitaoci nalaze, veliki se avansi daju, a i Kanada, Amerika i Britanija posebno, imaju dugu tradiciju pisanja biografija i istorije, u raznim stilovima, kao i političkih memoara. Nedavno sam čitala interesantnu biografiju o Adeli Igo, ćerki Viktora Igoa koja je imala tragičan život–pratila je oficira britanske vojske, neku bitangu, po svijetu, kako bi je oženio, i postala opsjednuta njime, živjela siromašno u Novoj Škotskoj (jeste, gdje sam ja završila 1999.) a onda na Barbadosu, i konačno su je vratili neki dobri ljudi nazad u Francusku u njenim poznim godinama kad je bila dobro prolupala. Tek - ovaj pisac je našao način da piše i o Adeli, i o svom istraživanju njenog života, i o svom ljubavnom životu koji takođe ima instance neuzvraćene ljubavi i mentalnih problema. Dakle, non-fikcija je toliko ekstenzivna i čitana da rado prihvata eksperiment i račva se.

**Pominjala si roman kao važan i moćan žanr. Slabi li njegova snaga?**

Romanu se nešto dešava. Avansi se smanuju još od osamdesetih, kritike je sve manje (u Kanadi je recimo književna kritika uništena digitalizacijom dnevnih novina) Sa druge strane, škole kreativnog pisanja se nezaustavno množe. Istovremeno, sve manje ljudi čita romane - posebno muškarci. Čitanje fikcije je u anglo svijetu, bizarno, postalo ženska aktivnost. Kao što je ples nekad bio za oba pola ( Fred Astaire i Gene Kelly!) i horovi takođe, sad je sve to postalo dominantno žensko. Zašto? Druge kulture nemaju takvih podjela, da ja znam. Svakako da je manje vremena da se čita, pa između najnovijeg romana Jonathana Franzena (da ne pominjem nekoga manje poznatoga) i najnovije knjige o američkim predsjedničkim izborima, možete pretpostaviti što je lakše prodati. 

**Promijenio se i kvalitet čitalačke pažnje, kao i navike?**

Tako je, ali dešava se i paradoks da danas kad je sve manje čitalaca i dubinske koncentracije,  svako želi da postane pisac, čak romanopisac. Sve više ljudi upisuje fakultete kreativnog pisanja i objavljuje tradicionalno ili u nekoj samizdat varijanti. Da ne ulazim ovdje u politička pitanja koja progone fikciju posljednjih godina: kome je dozvoljeno da piše iz neke kulture i rase? Samo pripadnicima te specifične kulture i rase…? Riječju, zabrinuta sam za fikciju na engleskom. 

**Staro pitanje i nazad u politiku - u čemu ljevica griješi?**

U identitetskom okretu! Dajte, drugovi i drugarice, da se vratimo klasnoj analizi, pustite etnicitet, rasu i čak i rod na minut (besmislen termin inače, koji sam prestala da koristim - pol je riječ koja nam treba za analizu ženskog pitanja). I dajte da prestanemo sa pričama koje samo profesori na univerzitetskim konferencijama mogu da razumiju. Ako nekome treba magistarski da shvati naše objašnjenje nepravde, onda samo lupetamo.

Griješi po meni i u antiliberalizmu. Sloboda govora je bila naš prijatelj do posljednjih nekoliko godina kad smo preuzeli kulturne institucije u anglosvijetu i odjednom nam sad ne odgovara. “Riječi su nasilje”, ali paljenje prodavnica i kola po Seattle-u poslije BLM protesta 2020. nije? Jesmo li lakrdijaši ili ozbiljni ljudi?

Greška je i što ljevica dira u autonomiju umjetnosti. Ne možemo od romana očekivati da srede društvene probleme koje ljudi čiji je to posao ne mogu da srede. Pustite fikciju na miru.

Na kraju, greška je što je ljevica prestala da čita istoriju, posebno ljevica koja priča američki. I što je odustala od univerzalizma, pa ga sad konzervativci kradu ispod našeg nosa. Taj univerzalizam je naše, lijevo dijete, no izgleda da smo ga dali na usvajanje. Zašto? Za konsultantske, univerzitetske, NVO sinekure, poslove u državnoj upravi? Uspjeli smo da odustanemo i od univerzalizma i od nacionalne pripadnosti u isto vrijeme, pa zaista smo mađioničari. 


Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Počneš nešto, politika/istorija te spriječi. Većina nas je otišla iz zemlje da bi otkrila što znači imati privatni život...