Iako stvaraju progesivnu rok muziku sa efektnom upotrebom elektronike, ili možda baš zbog toga, muzičari Marko Gošović i Filip Ferdinandi, počeli su potragu za izvornim zvucima, primordijalnim tonovima crnogorskog krša koji je prepušten zaboravu, ili u najboljem slučaju turistima. 

Projekat "Triton" počeo je kao klasično etnomuzikološko putovanje, da bi nedavno rezulturao  [vebsajtom](https://www.tritonbank.me/), elektronskom bankom zvukova tradicionalnih instrumenata, od gusala i duduka, do okarine i običnog krša. Sofverski obrađeni i uklopljeni u muzičke skale, kreativcima širom svijeta konačno su dostupni zvuci izvornih instrumenata iz Crne Gore, ali i glasovna baština, poput tradicionalnog muškog lamenta – leleka. 

Kako i priliči jednoj softverskoj priči koja spaja tradiciju sa futurom, Gošović i Ferdinandi su odgovorili na naša pitanja elektronski.

**Opišite projekat triton, u par rečenica, prosto, šta ste uradili i zbog čega?**

Naziv projekta inspirisan je endemskom crnogorskom vrstom „Triturus alpestris Montenegrinus“ koja obitava u planinskom Bukumirskom jezeru na teritoriji opštine Podgorica, a poznata je pod nazivom »Triton«. Ovaj daždevnjak simbolizuje autohtono crnogorsko nasljeđe, a ujedno asocira i na zvuk (tri + ton), što korespondira sa težnjom da se tradicionalno nasleđe predstavi kroz formu novih tehnologija. Cilj ovoga projekta je zapravo da se kreiraju zvučne banke instrumenata i glasova, prije svega tradicionalnih instrumenata iz Crne Gore (gusle, ćiftelija, frula, zumare, okarina, tapan, duduk) i glasova (lelek), a koji potiču sa teritorije Crne Gore, a i šire. Ovu početnu fazu našeg projekta podržao Sekretarijat za kulturu Glavnog grada Podgorice, a sada je vrijeme da krenemo dalje.

**Koji je bio vaš motiv da se počnete baviti muzičkom baštinom Crne Gore?**

Kako se i sami bavimo alternativnom, ali i eksperimentalnom muzikom, vrlo često dolazimo u situaciju da u naše muzičke aranžmane uključimo i instrumente koji nisu standardi u alternativnoj muzici. Naravno, naš cilj je upravo da se ovi tradicionalni instrumenti i glasovi koriste na alternativne načine, pa je to jedan od razloga zbog kojeg smo pokrenuli ovaj projekat. Kada se ovi instrumenti i glasovi spakuju u jednu jedinstvenu banku zvuka, koja je dostupna svima, onda se otvara mogućnost osavremenjivanja kulturne baštine i tradicije, koju je nekad teško izvući iz svojih „tradicionalnih“ okvira. 

**Kome je namijenjena vaša aplikacija, i ko je sve može koristiti?**

Ovaj projekat je namijenjen kompozitorima, amaterskim i profesionalnim muzičarima, DJ-jevima, producentima i svim umjetnicima koji se bave zvukom. Sada crnogorski instrumenti i glasovi postaju dostupni u digitalnoj formi, u vidu zvukovne banke, svim zainteresovanim korisnicima u Crnoj Gori ili inostranstvu, nevezano da li je u pitanju kreativno, umjetnička ili komercijalna upotreba. 

**Koliko je AI pomogao da dođete do konačnih tonskih sistema?**

Jeste, ali samo u fazi pravljenja KONTAKT zvučnih banki. Evo da vam pojednostavimo, kada pravite neku banku zvukova, za nju je potreaban određeni UI/UX dizajn, recimo za gusle morate imati nekoliko varijacija, npr. glavni tonovi i fraze. Sve to zahtijeva jednu vrstu vizuelnog programiranja, za koju mi nismo bili prepremljeni. Upravo su nam tu pomogli AI alati, pa smo na osnovu jasnih usmenih smjernica dobili jasne programske kodove koje smo onda onda lako implementirali u dizajn. Iako često zna da pogriješi, AI uz čovjekovu asistenciju na kraju uvijek dođe do pravih rezultata.

**Da li je sa snimanjem ili pri digitalnoj obradi zvuka kod nekog instrumenta bilo poteškoća?**

Naravno da jeste. Tokom samog snimanja instrumenata nismo imali većih problema — često je dovoljno da snimimo samo jedan ton, pa da u KONTAKT plejeru taj jedan sempl "razvučemo" preko cijele tonske skale. Na primer, kada na MIDI klavijaturi pritisnete dirku C, čuje se ton C sa ćiftelije. Ali svaki put kad pritisnete tu istu dirku, čuje se isti identičan sempl. U stvarnosti to nije tako — kod žičanih instrumenata svaki ton može zvučati malo drugačije, čak i ako je nominalno isti. Zavisi od položaja ruke, jačine trzaja, načina sviranja...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80dfee26-a825-41ed-8660-797b216ab89f)
Filip Ferdinandi, foto: Privatna arhiva {.caption}

Zbog toga svaki ton mora da se snimi više puta, kako bi se uhvatile te prirodne varijacije. Kasnije u KONTAKTU, prilikom sviranja jedne dirke, svaki put se nasumično čuje druga verzija istog tona. E, to je recimo pravi izazov — jer ti detalji prave razliku između sterlinog sempla i živog instrumenta.

**Postoji li nešto što se ne može semplovati?**

Ne postoji. Mi smo probali čak i grgotanje da semplujemo. U tome smo uspjeli i taj instrument smo nazvali „Ušćek“, ali ga nismo uključili u ovu KONTAKT bazu jer nema nikakve veze sa tradicionalnim instrumentima.

**Snimali ste na terenu izvorni zvuk od ljudi koji čuvaju tradiciju. Koji su bili izazovi tog procesa?**

Tako je. Izazovi su bili planinarenje i uspon do katuna Radan sa opremom za snimanje. Na tom katunu smo snimali jednog od poslednjih lelekača u Crnoj Gori, Mija Bojovića. Snimili smo jedan lelek u cjelosti, onako kako zvuči u originalu, pa smo onda pojedinačne djelove semplovali i napravili instrument. Takođe, nije lako bilo snimati na katunu, iako je svuda okolo apsolutna tišina. Veliki izazovi su bili zvuk vjetra, odjeci leleka među kamenim liticama, ptice i poneki pas. Te „smetnje“ ne možete nikako ukloniti. Poznato je da bi spoljni prostor bio idealna gluva soba, ali zbog razloga koje sam naveo to nikada nije moguće, pa se zbog toga uvijek snima u studijskoj gluvoj sobi koja je imitacija spoljnjeg prostora bez prisutnih smetnji. Izazov je bilo i vratiti se kući sa katuna, jer smo na katunu saznali da su u toj šumi izgubljene dvije ovce koje smo sreli na putu do tamo, a da je treću pojeo vuk.

**Kakav je “foto-robot” ljudi od kojih ste kupili muzičko blago. Jesu li to profesionalci, ljudi sa sela ili iz grada, muzički (ne)obrazovani?**

Pa ima ljudi sa sela, kao što je Mijo, koga smo već pomenuli. Ima mladih ljudi koji su zanesenjaci za muziku, kao što je recimo Agron Pllumaj iz Tuzi, u čijem studiju smo snimali raznorazne tradicionalne instrumente. Tu je i etnomuzikolog, Nikola Zekić, koji je bio uključen u ovaj projekat od početka, a koji je doprinio da se teorijski potkujemo za ovaj proces. Da ne zaboravimo i Miljana Živkovića koji je za potrebe projekta odsvirao nekoliko fraza na guslama. Dosta je raznovrstan izbor saradnika, među kojima su profesionalci, ali i ljudi sa sela. S druge strane, mi spadamo u grupu amatera, koji se trude da postanu profesionalci u svemu, uključujući i ovaj poduhvat. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/-KgBkB6tEHw?si=c90r77m70xAWjCny" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**Koje slične zvučne datoteke su vam bile inspiracija. I koliko se one koriste u savremenoj muzici?**

Postoji mnogo KONTAKT banki zvukova. Kada smo pravili jednu od pjesama za naš alternativni bend „Yonic“ koristili smo instrument „mandolinu“ - upravo preko onlajn dostupne KONTAKT baze. Taj zvuk, koji smo odsvirali putem MIDI kontrolera, u pjesmi je zvučao kao studijski snimljena mandolina. To nas je oduševilo. Odmah smo došli na ideju da treba napraviti nešto slično sa crnogorskim instrumentima koji ne postoje u KONTAKT bazama, a koji polako izumiru i padaju u zaborav.

**Izvorni zvukovi narodnih instrumenata često se koriste u savremenoj (contemporary) I world muzici. Je li na ovaj način Crna Gora postala dostupna kompozitorima širom svijeta.** 

Jeste. Sada kompozitori mogu, potpuno besplatno, da za potrebe svojih projekata koriste ove baze zvukova, bilo da su u pitanju samostalne kompozicije, bendovi ili filmska ostvarenja. Na internetu možete pronaći skoro sve banke tradicionalnih instrumenata iz cijelog svijeta, a sada možemo sa ponosom toj grupi pridružiti crnogorske instrumente i glasove. Već smo imali jednog zainteresovanog reditelja koji nas je kontaktirao jer mu je trebao zvuk gusala u filmu. Naravno, uputili smo ga na sajt triton-bank.me. Jedva čekamo da vidimo rezultate.

**Hoćete li imati pregled koliko i kad su vaši semplovi korišteni? Na koji način ćete se povezaati sa svjetskim datotekama?**

Za sada, samo po broju preuzimanja sa vebsajta. Nemamo još ideju kako da se povežemo sa svjetskim datotekama. Tek smo počeli. Upravo je ovaj tekst naš prvi proboj na nacionalnom nivou, nakon čega krećemo u regionalno, pa onda u globalno osvajanje. Ono što smo uradili za sada jeste da smo postavili jednu kontakt formu (ne banku) na sajtu, preko koje je moguće kontaktirati nas za bilo koju vrstu saradnje. Takođe, postavili smo napomenu da ukoliko neko ima sopstvenu bazu zvukova tradicionalnih instrumenata, da nam ih pošalje kako bi mogli da proširimo sopstvenu bazu i da to objedinjeno plasiramo na tržište, za dobrobit Crne Gore i cijelog čovječanstva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/43be4633-91d0-4be6-b477-9a76878d231c)
Marko Gošović, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Da li neke stvari koje se mogu odsvirati preko klavijature zapravo nije moguće dobiti sviranjem izvornog instrumenta?**

Sviranje izvornog instrumenta je uvijek idealna solucija. Ali nije lako doći do tih instumenata i ljudi koji ih sviraju, čak i u Crnoj Gori, a ne u regionu ili globalno. Mislim da smo mi taj problem riješili, samo još da ljudi to saznaju. Prednost klavijature u odnosu na živi instrument je to što jedna dirka ne mora da bude isključivo vezana za jedan ton, već to može da bude sempl (grupa tonova ili fraza). Sviranje semplova nije moguće na pravom tradicionalnom instrumentu.

**Koliko se u Crnoj Gori radi na prezentaciji u proučavanju l muzičke baštine, imate li ljude od pomoći na tom poslu?**

Radi se pomalo, ali ne dovoljno. Već sam pomenuo Nikolu Zekića, etnomuzikologa, koji nam pomaže da prepoznamo kategorije tradicionalnih instrumenata, da ih klasifikujemo i nađemo modalitete kako da ih prilagodimo digitalnom domenu, a da budu što približniji njihovom analognom i relalnom zvuku. Sa nekim instrumentima smo to uspjeli, sa nekima nismo, ali smo svjesni mnogih izazova i problema koji postoje, upravo usled saradnje sa profesionalcima iz ovih obasti. Recimo, način na koji se sviraju gusle nije moguće u potpunosti prilagoditi digitalnom konktestu, međutim to se donekle rješava snimanjem semplova.

**Kao prog-rok muzičarima, je li vam namjera ubaciti nešto od izvornih zvukova u pjesme Yonica?**

Apsolutno. Krenuli smo sa mandolinom, a na kraju možda uključimo i okarinu, a nije isključen ni lelek.

**Što je vaš sljedeći korak, je li prijekat moguće proširiti?**

Naravno. Sada čekamo da nam potencijalni obožavatelji pošalju zvuk nekog svog tradicionalnog instrumenta, za koji možda nismo čuli. Takođe, potencijalna baza je mnogo veća od ove koje smo mi obuhvatili, tako da ovdje uvijek ima posla. Za sada smo obuhvatili samo jedan mali dio, ali koji se može smatrati značajnim u kontekstu crnogorske muzičke baštine. Kao što smo već ranije pomenuli, sve se oko nas se može semplovati, pa onda zamislite gdje bi nam bio kraj.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Kako se izvorno muzičko blago čuva i koristi u novom vremenu

semplovanje tradicije

Projekat Triton: Gusle spremne za novi milenijum

Nema ništa opasnije za jednu zemlju od njenih tajkuna i nema ništa beskorisnije za malu zemlju od njenih infulensera. Što je više i jedih i drugih, logika nejednakosti procvjetaće u nekim novim oblicima nasilja. E sad, da li politikom pomognuti biznismeni baš direktno doprinose nasilju ne znam, ali znam da društvo zasigurno ne humanizuju. Ako ne humanizuju, znači li to da dehumanizuju?

Internet prostor je zbrka sadržaja koja ti se nudi nekad bezrazložno, nekad jer si već nekoliko dana pretraživao po jednom te istom tragu. Obično mi na Fejsbuku izlaze matematički zadaci, jer uvijek uđem u komentare da vidim koliko ljudi ne zna kako se množi i sabira. Ali razlog zašto mi nenadano na prostor virtuelnog svijeta banu crnogorski influenseri, neću ni tražiti. Sve se dešava sa razlogom. Može biti da potajno uživam u dnevnoj dozi transfera blama, podgoričkog nesnosnog akcenta, ili batrganjima u sumnjivom maskulinitetu. 

Elem, izvjesni infulenser koji je onomad bio dio predsjedničke trke, da se sad ođe ne flekamo nadimcima, prije neki dan postavlja video svog maloljetnog sina koji negdje na moru divlja skuterom. I da, to je vrijednost prosječnog Crnogorca, nema tu ništa novo, jer odvajkada mladost crnogorsku interesuju auta bez auspuha, zatamljena stakla i duboki spojleri. Odrasli na Fast&Furious franšizi, dječaci iz radničkih porodica neuspješno imitiraju nepropisnu brzinu, upijaju dozu adrenalina, dok je možda jednom i prevaziđu. Ni to nije mnogo drugačije od ostatka svijeta u kojem se internetsko nasilje preliva kanalima iznad nacija i ispod država.

Zato treba prizemljiti ugao gledanja i postaviti offline pitanje - da li se svakodnevno nasilje u dvorištima crnogorskih škola, nasilje na ulicama i igralištima, zapravo gradi u našim kućama, podupire u društvu, kao vrijednost neophodne muškosti koja se gubi, pa je valja ugrabiti.

Sin pomenutog internet pajaca divlja skuterom, trista ljudi odobrava, lajkuje i kliče. Komentari su puni hvale za pravi odgoj, za muškost koja se njeguje tako ispravnim vaspitanjem. Zadovoljno se ističe spretnost koja se gubi, jer se djeca ne izlažu kubicima od malena, a trebalo bi. 

Nije da svakodnevno ne gledam glupave komentare, nije da ne znam da su vrijednosti većine upitne, ali zamisliti stotine komentatora ispred glasačkih mjesta, nije lako. Od tih svih tih ljudi očekujem da je većina svoje dijete vaspitala po ovim vrijednostima divljanja. Ta djeca vjerovatno u sljedećoj iteraciji vaspitavaju svoju djecu po istom ključu, a s obzirom na to da su igra brojeva i matematika crnogorskog društva dosta ograničene, to znači da ovi ljudi vladaju.

Po podgoričkim kvartovima ordiniraju bande, djeca koja se dokazuju tako što ponižavaju i maltretirajući slabije. Nikad više omladine u crkvama, nikad više *Ostroga mi* , nikad više modernih roditelja i odlikaša, a nikad više nasilja. Statistika kaže da je svaki peti učenik bio žrtva nasilja, a da je svaki drugi bilo svjedok nasilja nad drugim učenikom. Ne uzimajući statistiku za mjerilo realnog, jer je realnost često gora od statistike, ne uzimajući internet za mjeru nasilja, jer su ljudi u neregulisanom online prostoru slobodni da budu ono što im pravne regule ne dozvoljavaju na ulici, ipak se treba zapitati što treba da nam bude dokaz da smo sve više agresivni?

Kad institucije i civilni sektor upozoravaju na porast nasilja i maloljetničke delikvencije, koga oni zapravo upozoravaju? Da li roditelje potencijalno problematične djece, da li sebe same, škole kao glavne odgojno-vaspitne ustanove, ili drugu djecu, da ne budu iznenađeni ako ih u šetnji presretne sin ponosnog oca, onaj što  zavodi red u školi i na ulici, u kvartu i gradu.

Dječaštvo, mladost, muškost, proklestvo je crnogorskog edipovca koji nasilno postaje ono što se od njega očekuje, a onda tako bezosjaćajan prema sebi i od drugih zahtijeva ništa manje nego toliko muške solidnosti, grubosti i čvrste ruke.

Nasilje u jednom društvu ne bi trebalo odvajati od društvenih nepravdi i nejednakosti, jer su društva sa većom socijalnom pravdom manje nasilna. U Crnoj Gori pravda je izuzetno spora, a nasilje razuzdano, kao influenser, kao djeca influensera, kao siročad države koja više nema snagu da ponudi svojim građanima nikakav smisao sem nacionalnog, a upravo se tu nasilje obnavlja.

Proklijali iz istorijskih mitova o čojstvu, junaštvu, ratovima i sječi neprijatelja, Crnogorci teško mogu sebe društveno opravdati van autoriteta zasnovanom na strahopoštovanju, žrtvi, superiornosti nad drugim i sličnim ka spolja okrenutim osobinama. Stari kodeksi su odbačeni, stege popucale, ali stisak pesnice je ostao. 

Crnogorskoj istoriji fali priča o nježnosti, ljubavi i ranjivosti. Kažem ranjivosti, a mislim na ono kad plutaš na leđima, spokojno, daleko od obale i buke, prije nego preko tebe pređe skuter.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*



Crnogorskoj istoriji fali priča o nježnosti, ljubavi i ranjivosti

kriza muškosti

Kako su čojstvo i junaštvo postali golo nasilje


Svakih nekoliko dana u novinama osvane tekst o maloljetnicima koji prebijaju drugu djecu, o maltretiranju i nasilju. Navikavamo se na tu novu normalnost i refleksno slavimo neko nejasno vrijeme kad je nasilja bilo manje. 

Neću lagati, i sama često uzdižem period svog djetinjstva, vrijeme koje smo proveli na biciklima, na igralištima, u lutanjima. Prijatelj mi protivurječi, kaže da je nasilja bilo i tada, ispred zgrade, jer su eto, primjera radi njega stalno maltretirali.

Sjećam se da sam u nekoliko prvih razreda osnovne škole išla sat ranije u školu kako bih sa drugaricama igrala lastike prije nego počnu časovi. Često bih išla kod drugara i oni kod mene, igrali bismo se u dvorištima kuća, slavili rođendane uz kasetofon i slatkiše. Ipak, da sve nije bilo tako slatko, pokaže pokoji bljesak straha. Recimo, pijani profesor fizičkog me je umjesto Kavarić prozvao "Kravarić", pa je  godinu dana trajalo mukanje nekoliko nedovoljnih đaka, dječaka iz odjeljenja. Nije me to naročito doticalo, niti sam se kome požalila. Tad sam slušala Marčela i njegovi stihovi su me bodrili.

Iako dvorišno orijetisano dijete, dio djetinjstva sam provela igrajući *Sega Mega Drive* igrice na malom televizoru. Bila sam ekspert za Super Marija i Kontru. Ipak, priroda tih zanimacija bila je ograničena. Pređeš staze, obrneš igricu, i gotovo.

U međuvremenu se TV uređaj uvećao najmanje 4 puta, rezolucija je gurnula naše oči na 6k, pa se naše prastaro igranje teško može zamisliti. Mislim da je fizičko uvećanje i sveprisutnost tehnike znak agresije  koja je davno prevazišla opasnost televizije na koju su upozoravali neki od najvećih filozofa poput Adorna, ali i umjetnika i književnika poput Sabata. Prije više od dvadeset godina, negdje u periodu kad sam imala desetak godina, Sabato je očajavao nad zavisnošću od ekrana, zato što anastezira čula, umrtvljuje um i škodi duši. 

Veliki pisac nije dočekao sveopštu upotrebu kompjutera, premještanje radnog vremena u slobodno vrijeme, što odgovara iznošenju računara iz kancelarije u internet kafee, gdje se spaja ugodno i korisno, pa se radi uz kaficu. Danas se došlo do toga da posao nosiš u porodični ambijent, a sa njime i tenziju. Ta tenzija je odlika svijeta koji veći uspjeh pojedinca naplaćuje sve većom nehumanošću, sve više nevidljivim radom i psihičkim opterećenjem. Uspješni ljudi su za posao uvijek dostupni. Ipak, posao nije život, posao bi trebalo biti uslov za veći kvalitet vremena nakon radnog vremena, koje je već odavno prešlo granicu intime. Da li je provjeravanje mejla u slobodnom vremenu skrnavljenje neradnog dana i zašto nas taj nevidljivi rad, taj spontani klik užasa ne alarmira?

Sad se već pitate kakve veze ima odrastanje i  moje drevno djetinjstvo sa novim tebnološkim zakonitostima koje nam određuju svakodnevicu? Postoji veza, rekla bih dvoguba, koju ću ovdje pokušati da predstavim.

Djeca se sa ekranom srode prerano, jer je usljed hiperpritiska uspjeha i zarade roditeljima lakše zabaviti dijete pametnim telefonom, nego “žrtvovati” vrijeme i osmisliti kvalitetniji sadržaj. Baš tu je zamka i za obrazovane roditelje i za roditelje koji su prinuđeni da fizički rintaju kako bi preživjeli. Slobodno vrijeme košta, postaje luksuz bogatih koji mogu priuštiti da jedan roditelj ne radi i provodi vrijeme sa djecom. Ukoliko je riječ o slabo plaćenim poslovima  – ne možemo rizikovati glad, da bismo provodili vrijeme sa djecom. Siromašni moraju raditi i prepuštati dijete grubo osmišljenom vremenu. Nedovoljno bavljenje djecom nije izbor nego prisila nad kojom se ne može držati moralna lekcija. 

No, problem prevelike upotrebe ekrana i činjenica da djecu odgajaju online sadržaji nije samo muka siromašnih ili manje obrazovanih. Ovdje govorimo o nadnacionalnom fenomenu, koji je stvar novog tehnorealiteta, toliko dominantnog da ga svi lako prihvataju. Samo da savjest bude mirna, "uspješni" roditelj djetetu natovari nekoliko trendovskih obaveza, kurseva, aktivnosti i spremanja, koja će tati ili mami donijeti malo predaha, a djecu dodatno opteretiti. Dakle, i djeca moraju pratiti mit društvenog napretka i sazrijevati u skladu sa njim.

Istraživanja nedvosmileno pokazuju da je u najrazvijenijoj zemlji neoliberalizma SAD, sedmoro od desetoro djece pod stresom, a taj stres stručnjaci objašnjavaju velikom kompeticijom i sistemom koji djecu opterećuje očekivanjima. U zadnjih deset godina, broj depresivne djece sve brže raste, pa je npr. u SAD više od 10 odsto djece sa dijagnozom anksioznosti i 4 odsto sa dijagnozom depresije u dobu izmedju 3-17 godina. 

U odnosu na ranije dekade, porast mentalnih oboljenja i problema u ponašanju kod djece je veći od 40 procenata. Takođe, upotreba društvenih mreža i neselektivno gledanje video-sadržaja utiču na smanjenje empatije kod djece. Prevelika upotreba ekrana dovodi do redukcije susreta, interakcije uzivo, što dodatno doprinosi smanjenju osjećajnosti za druge. 

Ne mislite valjda da se ovo dešava negdje tamo preko okeana i bez opasnosti po vaše dijete. Jer zahvaljujući globalizaciji i metateritorijalnosti internet prostora, više nije važno na kom polu zemljine kugle živite.

Iako empatija zavisi i od mnogih drugih faktora, veliko je pitanje mogu li roditelji uopšte ponuditi sadržaje dovoljno jake da neutralizuju stresni udar novog tehnološki uslovljenog odrastanja. Ipak, odgovornost roditelja je ključna. Zato se u posljednje vrijeme nasilna djeca smatraju zanemarenom, jer prepuštanje djece online rutinama jeste zanemarivanje. Možda vaše dijete nije gladno, možda ima najnovije adidas patike koje su hit na Tiktoku, možda pije novo piće koje reklamiraju teen influenseri i možda gleda najnoviju Netfliksovu seriju jer je ona sad u trendu. Ali zanemarivanje više nije stvar fizičkog i u tome i jeste štos. Manjak empatije znači povećanje agresije. Agresivna djeca nijesu srećna i ona maltretiraju drugu djecu. U našoj zemlji nasilje raste, a naše škole više nijesu bezbjedna mjesta. Da politizujemo prave stvari, to bi bio najveći problem u Crnoj Gori i početak svake reforme koja bi iz škole prešla na cijelo društvo. Nasilje u školama je sistem zapuštenog pojma društvenosti koji se raspada nasumično i lomi u dušama djece koja istinski pate.

**

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Da li je društvo postalo nasilnije nego što je bilo prije recimo dvadesetak godina? Što znači nasilno društvo i kakva je uloga obrazovno-vaspitnih ustanova i roditelja u tome?


vrli novi svijet

Nasilje visoke rezolucije

Kako društvena i politička zajednica u Crnoj Gori zanemaruju činjenicu da su Romi vjekovima dio ovog prostora

romi u crnoj gori

Vuković-Ćalasan: Na snazi je sistemska diskriminacija Roma

Ako želite da vidite propast jednog sistema vrijednosti izbliza onda dođite u Crnu Goru i posjetite knjižaru.

Kad jedno društvo funkcioniše, ono se naučno i kulturno razvija. Da bi nauka i kultura mogle da se razvijaju, osim kvalitetnih i nezavisnih univerziteta, potrebne su knjižare i biblioteke. I to ne bilo kakve, nego one koje funkcionišu, nude nove naslove i otkrivaju ljudima neke manje poznate, domaće i strane autore, odnosno prave im selekciju i pružaju mogućnost da budu u toku. 

Danas kad gotovo svi mogu biti u toku, jer su online, čini se možda naivnim i nepotrebnim računati na ulogu knjižara. Ipak, ako pogledamo istraživanja o mladima u Crnoj Gori može nas zaprepastiti činjenica da najveći procenat omladine u Crnoj Gori nikad nije pogledao predstavu ili posjetio bioskop, a da pola crnogorskih opština nema niti jednu knjižaru, niti kulturni sadržaj. Imati mogućnost i opciju samo po sebi ne garantuje ništa, no ipak pruža minimalni okvir za normalan razvoj pojedinca i zajednice. Zato bi bilo važno da imamo bioskop, pozorište, kulturne centre i knjižare.

No, da li knjižare u Crnoj Gori uopšte mogu ponuditi kulturni sadržaj? Uz lake note Željka Joksimovića i OK benda, teško da se može zamisliti kultura, ali zasigurno ne može crnogorska knjižara.

U nekom idealnom društvu ljudi koji rade u knjižarama vole i čitaju knjige, a knjižare predstavljaju presjek domaćeg i svjetskog izdavaštva. Nažalost, većina naših knjižara su prodavnice svesaka, ukrasnog papira, školskog pribora i šoljica, te se čini da su i same ustuknule pred vremenom kad se malo čita, a knjiga ne znači ništa do jeftin i dosadan rođendanski poklon u danima inflacije i skupoće. U knjižarama uglavnom, kao i u samoposlugama i trafikama rade žene i time se kao po pravilu taj posao smatra manje poželjnim i važnim.

Prije neki dan sam ušla u knjižaru u prometnom dijelu glavnog grada. Nijesam ni kročila unutra, a prodavačice su zastale i čudno i iznenađeno pogledale, kao da sam ih prekinula u kakvoj tajnovitoj radnji. Bilo mi je neprijatno, pa sam znala da ću vrlo brzo i izaći, jer je osjećaj da sam na smetnji nekom ko knjižaru koristi kao paravan, a bavi se drugim poslom i osobnim obevezama bio previše intenzivan. 

Tražila sam knjigu Mareka Hlaska, poljskog pisca, onog sto je u šali negdje u Los Anđelesu 60-ih godina prošlog vijeka gurnuo najboljeg prijatelja, mog omiljenog kompozitora Krištofa Komedu, nakon čega je ovaj umro, a Hlasko se ubio. Njegova knjiga “Ubiti drugog psa” duboko me takla i došla sam po još, prethodno istraživši da je na našim prostorima dostupno još njegovih knjiga. Trebalo je možda to da ispričam radnici u knjižari kako mi ne bi odmah, kao iz topa, rekla da od traženog autora nema ništa, kao da cio sistem knjižara i njihov fond drži u nekom dijelu mozga kao tablicu množenja. 

Onda se sjetih kako sam prije dvije godine išla po crnogorskim knjižarama da nudim roman “Sampas” Ilije Ðurovića, koji je u tom trenutku bio u najužem izboru za prestižnu regionalnu nagradu. Poput preprodavačice odjeće i nakita po kancelarijama, ulazila bih, objašnjavala ko je autor, što znači Ninova nagrada i zašto bi trebalo da imaju roman. Iako je knjga bila izuzetno tražena, samo je jedna knjižara bila za nju zainteresovana, i tad sam shvatila sam da crnogorske knjižare nemaju ulogu u društvu i da su nam korisniji prodavci cipela nego knjiga. 

Očito nedovoljno poražena tim iskustvom, prije neki dan sam otišla u knjižaru Narodna knjiga i rekla da izdavačka kuća Žuta kornjača ima novo izdanje. Tražili su mi broj telefona, da bi me bez ikakve informacije o knjizi sjutradan SMS porukom obavijestili kako nisu zainteresovani. U izlogu su im naslovi za istorijom opijene penzionere i nacionaliste, te vjerujem da su to štiva za koja ih najviše zanimaju. 

Isti dan sam pošla i do Podgoričke knjižare i tamo su mi objasnili da treba da pitam direktoricu biblioteke. Ljubazna gospođa koja je nekog na telefonu ostavila da čeka, nije mi znala reći kakva je procedura ni ko je direktorica. Uzdaju se valjda da ću guglati i nju i njenu email adresu. Ali neću. Odlučila sam da svoju poemu "Pontevedra" prodajem [samo online](https://platformaknjiga.me/en/sla%C4%91ana-kavari%C4%87-pontevedra). Naslove za čitanje ću poručivati iz regiona. Svjesna sam da generalizujem i da nisu sve knjižare u Crnoj Gori u dlaku iste, ali pakleni trend je očigledan i kontrakulturan. Neću učestvovati u  igri u kojoj su poželjne knjige samo velikih i/ili politički prepodobnih izdavača, dok se lokalna nezavisna scena škartira uz prezir. 

Odlučila sam da sama odredim sudbinu svoje knjige, po cijenu da je i potpuno poništim. Valjda je to sloboda.

Ili: Usputni zapis o prodavcima papira, gumica i oštraljki

Možda je vrijeme i za bojkot knjižara

Kad sam razmišljala o ulozi umjetnosti u društvu, često sam dolazila do različitih, međusobno kontradiktornih pozicija. Od revolucionarne potentnosti umjetnosti, preko preispitivanja umjetnosti kao takve, do zahtjeva za zatvaranjem kulturnih institucija zbog svog elitizma, nepotrebnog zauzimanja pozicije “odozgo”, političkog djelovanja i gotovo nevidljive poveznice sa svakidašnjim, običnim, skrajnutim.

Izložbe, predstave, koncerti, filmovi, sve sama otvaranja, sajmovi vešti, zvanice, držanja koja govore o ozbiljnom društvenom događaju ili društvenosti, šampanjci, fotke i fejsbuk statusi. Koliko to ima veze sa istinskom umjetnošću, potragom i mijenjanjem, najbolje govori stanje u našem društvu. Umjetnost uspijeva jedino da je stvarnost ne dotakne, u njoj se ne učestvuje, ona se gleda i sluša sa distance, njoj se divi, ali ona ostaje spoljašnje i neprobojno. Umjetnost je ono drugo i daleko, a mi kao posmatrači tamo ne stižemo ili još važnije nismo ni pozvani da stignemo.

Radnički klub “Između nas” autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović nešto je sasvim drugačije i po sadržaju i po formi, ali i po onom najvažnijem – (umjetničkom) pristupu.
Višeslojan i u prostornom smislu razuđen umjetničko-teorijski projekat, imao je svoj pripremni dio, inicijalni start prije nekoliko dana, kad su autorke, radnice u kulturi, srušile jedan zid u galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. 

Bijeli zid je simbol galerijskog prostora, normirajuća bjelina koja nas stavlja u položaj distanciranog *ispred*, onog koji se približava a nikad sasvim ne dostiže. Onog koji posmatra, a ne učestvuje. Upravo su tu modernističku odijeljenost umjetničkog postupka, lažnu važnost i samodovoljnost autorke srušile: lupale su maljevima i čekićima u dehumanizam, a posjetitelji su se pridružili. Ovaj umjetnički projekat poziva drugog čovjeka, štoviše, briše drugost i u toj antiautonomiji umjetnika apostrofira one, u savremenom svijetu zaboravljene, a nasušne elemente – solidarnost i zajedništvo.

Time ova umjetnička akcija postaje društveni projekat, jer probijajući granice umjetničkog, odnosno suštinski svrdlajući izvan njega, obogaćuje ga i napušta.

Rušenje zida označio je početak scenografične igre. Slomljena parčad zida, gipsane krhkotine postaće zidni artefakti, simboli urušenosti koji vise sa zidova. Razapeta autonomija na zidu ― oslobođeni recipijenet/učesnik ispred nje.

Tako je sve počelo, a nastavlja se u utorak 28. januara u 19 časova u Galeriji MSUCG.

Autorke će ostale učesnike u izložbi, a to smo svi mi, uključiti u simboličku igru, u kojoj ćemo birajući društvene uloge u stvari stvoriti mrežu identifikacija i odnosa, ne samo međusobno, već i spram institucije u kojoj se umjetnička akcija događa. 

Ponuđene uloge koje će biti "dostupne" na ulasku u galeriju su Vizionar, Kritičarka, Diva, Esteta, Putnica kroz vrijeme, Drugarica, Cinik. Odabir uloge svakako nije obaveza, ali je mogućnost da posjetilac učestvuje tako što će u ponuđenom okviru prepoznati svoj filter i način interakcije. Publika dakle nije pasivna, nego je pozvana da se angažuje i samoodredi.

Dostupna je i biblioteka, u kojoj nas čekaju (ne)udobne stolice na naduvavanje da se zgodno zavalimo i prepustimo teorijskom štivu koje su autorke koristile za osmišljavanje ove akcije, a koju drugarski dijele, time demistifikujući znanje kao kapital, naglašavajući zajedništvo kao najvažniji i primarni karakter znanja i njegove (upotrebne) vrijednosti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5660f0c4-69ac-4891-bdd3-3bec8700f02f)
Foto: Anja Marković/MSUCG{.caption}

Na izložbi će umjetnice stalno komunicirati sa prisutnima i objašnjavati koncepte za koje traže pozornost. To su sheme i sistemi koji nas upozoravaju na sveprisutne oblike eksploatacije i neplaćenog rada koji se iz rodno zasnovanih odnosa mogu vrlo vjerno prenijeti u umjetničku sferu, jer se slične pozicije nesigurnosti, dezorijentisanosti i nemoći mogu lako pratiti kroz naizgled različite društvene pozicije. I sve je to dio otuđujućeg svijeta na koji autorke upozoravaju. 

Ta klasno-eksploatativna logika ne promašuje ni slobodno vrijeme, pa autorke prikazuju i sobu za razonodu u kojoj uz čaj od koprive i maslačka možete odmoriti napregnuto tijelo i duh, ako se je to uopšte moguće u kapitalističkom sistemu. 

Na koncu, lijepo je kad izložba u nazivu ima riječ “radnički”. U njoj se sublimira ne samo sav trud uložen u ovu izložbu, nego i klasni stav, potreba da se ponovo redefiniše uloga radništva koja se uprkos svojoj etimologiji svela na marginalizovane, niže klase i jedan niz sasvim određenih epiteta i podrzumijevanosti od kojih se ježe elitizovani kružoci. 

Ovog puta, dvije vrsne autorke, dvije žene, radnice u kulturi skupa sa kustoskinjom Teodorom Nikčević obogaćuju ovaj pojam, vraćaju ga svima nama, ponovo ga uspostavljajući kao stvaralački i što ne reći revolucionarno potentan. Revolucionaran u onom dijelu u kojem ga oslobađa statičnosti, u kojem dozvoljava da se uloge po želji i mijenjaju, da odgovore višedimenzionalnosti ljudske prirode i stvaralačke potrebe, “i time omogući da danas činim ovo, a sjutra ono, da jutrom lovim, popodne ribarim, uveče da stočarim, da iza jela kritiziram, kako mi je upravo ugodno, a da nikada ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.” ( Karl Marks, „Rani radovi“, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 378) 

Upravo to hijerarhijsko, klasno ustrojstvo autorke preipituju. To je za naše prilike nova vrsta umjetnosti, a za nju mora postojati i nova vrsta obrazovanja.



Autorski projekat Adrijane Gvozdenović i Nele Gligorović u Muzeju savremene umjetnosti u Podgorici

Radnički klub

Umjetnost koja razbija zidove

U državi u kojoj će se tek generacije naših unuka i praunuka oporaviti od posljedica patrijarhalnog vaspitanja, u zemlji u kojoj od nacionalnog prča ne može niti jedna situacija biti sagledana, a kamoli riješena, u zemlji u kojoj je za seksualni prestup profesora srednje škole opravdanje što je učenica bila punoljetna, a i tehnički je ljetnji rasput već bio počeo… U toj zemlji mi živimo. Dobro došli u Crnu Goru! 

Ovih dana čitam knjigu jugoslovenskog psihijatra, bečkog đaka i psihoanalitičara Milana Bedenića. U knjizi “Duševna higijena svakidašnjeg života” stari ljekar sugeriše da je perverzija znak nesigurne ličnosti, često latentnog homoseksualizma i upitne muškosti. Pade mi na pamet profesor i poeta iz Pavinog Polja Radoman Čečović. 

Nakon što je  Sara Vujisić objelodanila prepisku sa profesorom književnosti, u kojoj joj je nakon što je maturirala, prosto i uporno, uprkos njenom negodovanju nudio svoje seksualne blagodeti, mišljenja su podijeljena, jer je suviše teško povjerovati žrtvi ne tako mladog profesora – predatora, staviti se na mjesto bivše srednjoškolke i pružiti joj podršku u vezi sa javnim objavljivanjem prepiske. 

Jedina crnogorska konstanta –  sumnjičavost i nepovjerenje prema ženi, opet je naglo ušetala u javni prostor, te ovih dana nije bilo malo onih koji su podigli obrvu i blago zanjihali glavom u znak sumnje da je možda nešto izazvalo tog naivnog i čednog ljubitelja slobodnog stiha i profesora nekada najuglednije podgoričke škole. 

Izvrtanje stvarnosti, prepuštanje iluziji i uobrazilji, baš kao u književnosti. A književnost najbolje poznaje onaj ko vodi učenike po regionalnim sajmovima knjiga, onaj ko je dio tima za pisanje nagrađivanih čitanki, onaj ko ne vjeruje odbijanju nego upire i dalje, oslanjajući se na Bulgakova i punoljetstvo. Bilo je u javnosti i onih šokiranih koji su istakli da je strašno da to radi jedan "vrsni pjesnik"! Aura "vrsnog pjesnika" mjerena na kantaru provincijskih književnih smotri odjednom je okolnost za čuđenje. Ja te poznavaoce pjesništva pitam, zar takav moralno okrnjen i za odnos prema omladini nedostojan čovjek može biti pjesnik? Pitam iako me u ovom trenutku u smiraju dana i postkonferencijskoj atmosferi više muči pitanje đe su Čečovićeve kolege, đe je javna reakcija onih čiji je posao ne samo da obrazuju nego i da vaspitavaju djecu? Pretpostavljam da tješe pjesnika, da su duboko pogođeni njegovim stanjem i naglim bolovanjem, riječju nepravdom što se nadvila nad jednom tananom dušom. Njihovo ćutanje je sramota za njihovu profesiju, za učenike, za partije što su ih postavile, za sve nas koji danima čekamo da istupe. 

Danas ih je preduhitrila direktorica Vučurović. Organizovala je konferenciju na kojoj je ukazala da je ona glavna žrtva procesa, te zalelekala nad kafkijanskim obrtom usmjerenim samo ka jedinom cilju – da pogazi njen tegobno građeni ugled. Dugo čekana konferencija ukazala je jedino na kakvoću obraza prve menadžerke u kolektivu. Ona je zavapila kako bludnog sina nije lično zaposlila, pozvala se na vladavinu DPS-a i sve bi to bilo u redu, da se žrtva seksualnog uznemiravanja nije požalila baš njoj, direktorici škole, koja je kako kaže uradila sve što je mogla u okvirima zakona. 

A koji je to zakon? Zakon o radu ili moralni zakon? Ako je ovaj prvi, onda je u skladu sa zakonom kaznila Radomana Čečovića najblažom kaznom, jednomjesečnim udarcem po džepu. Ako je mislila na moralni zakon, onda se tu duboko ogriješila o svoju učenicu i profesiju kad nije ništa preduzela nego upravo svu krivicu svalila na roditelje, kao da je incident izazvao tatin kolega, a ne njen. Spremnost za skandaloznu konferenciju, za laž, za dodatan pritisak na bivšu učenicu, dodatno urušava ugled obrazovne ustanove u čijoj fotelji sjedi. U državi čiji su učenici godinama na začelju PISA testiranja, u sistemu u kojem se vrši pritisak na prosvjetne radnike da upisuju ocjene, varaju, revidiraju ocjene sa maturskih ispita, u kojem se politički ucjenjuju, u kojem ih mobinguju i gaze, neko mora shvatiti da je čin bivše učenice hrabrost i borba za dobro cjelokupnog crnogorskog školstva, za obraz svih njih koji ne znaju kako da reaguju. Mnogi su zatečeni i nijemi kao da su do sada živjeli u idealnom sistemu u kome je žena poštovana, u kojem nasilje nije svakodnevica, u kome je odnos profesor/ica- učenik/ca pun poštovanja i uvažavanja. 

Oprostimo im njihovo ćutanje. Oni bez partijske direkcije ne znaju što (da) čine. Protest je u petak, pa vidite. 

 

Nakon što je učenica Sara Vujisić objelodanila predatorske poruke svog profesora...

seksualno obrazovanje

Zašto profesori ćute i ne osude kolegu?

Rođena sam 1991. godine i živo pamtim nekoliko detalja iz političkog života što su moj dječji mozak na ovaj ili onaj način okupirale – teget naljepnice sa žutim lscg u kući, izborni spot “Zakucaj za mila – takav nam treba” Montenigersa, boja glasa Žarka Rakčevića i porodično ponavljanje njegove rečenice o “na brzinu sklepanim sanducima”, o kojoj su moji sa poštovanjem govorili u političkim diskusijama sa prijateljima i komšilukom. 

Bila sam jedan od osnivača URA-e davne 2015. godine –  i tamo se, srećom, nisam zadržala dugo, a jedno od najvećih razočaranja na više nivoa bio je upravo Rakčević. Montenigersi odavno ne postoje iako sam baš prije neko veče Vitfildu, prijatelju iz Amerike repovala Duku Dizela, a LSCG postoji samo kad nas jednom u deset godina Slavko Perović nekim TV gostovanjem posjeti zašto i ne treba da postoje. 

Pored ovih nabacanih utisnuća u sjećanju, tu su još referendum, moja braća koja mašu crnogorskim zastavama, slavlje, a potom što ne navesti ono najlokalnije – neosvijetljen i neasfaltiran put do kuće, pa onda malo univerzalnije –  DPS kontinuitet u favorizovanju najgorih što čini njihovu dugogodišnju vladavinu još živom, jer je tako nepromjenjiva jedino glupost. 

Smjena vlasti ipak nije došla na krilima pameti i emancipacije, kako se naivni idealista u meni nadao, nego na krilima opsjene za koju sam mislila da ne može biti jaka, jer je ipak riječ o crkvenjacima, a za mene to znači –  kapitulacija digniteta i lične odgovornosti, pameti i ovozemaljskog zivota. Jer zašto bi ljudi koji su više usredsređeni na onaj, nego li na ovaj svijet, preuzeli vlast? Prvo, vlast  je toliko od ovoga svijeta da bi to bio svojevrstan paradoks, a sa druge strane, naivno precjenjujući namjere i mogućnosti političke pameti u Crnoj Gori, vjerovala sam da nakon pada DPS-a, neko novi mora napraviti ozbiljan zaokret ka građanskom, ako želi da se pokaže, jer istinski *antidps* princip mora biti protiv partitokratije i tapkarenja partijskim VIP ulaznicama. 

Tako sam se našla u disidentskom položaju na koji su me često posjećali oni koji su se o Crnoj Gori dobro okoristili. Gotovo su me ubijedili da izdajem Crnu Goru, ali i danas duboko vjerujem da neoliberalna agenda, bogaćenje najgorih I zapošljavanje podobnih nije država-servis na koju mogu računati, iz prostog razloga što ona nikad nije računala na mene. 

Proteklih desetak godina bila sam ili nezaposlena ili zaposlena na crno u organizacijama koje su se bavile ljudskim pravima i pravdom, a na ništa bolje nijesam primljena, jer nijesam bila član DPS-a. Ova standardna patetika od koje ne mogu pobjeći, ta toliko puta ponavljana samosažaljevajuća priča o bačenim godinama obrazovanja ili oskudnoj mladosti, toliko je opšte mjesto i pribježište nedovoljno ambicioznih, pa se tu neću ni zadržati.

Vratimo se na ono skorije. Godina je 2024. Oko mog tadašnjeg kvarta trubila su auta sa srpskim trobojkama, moj komitski orijentisan najstariji brat u Zeti dozivljavao je nervni slom, muž i otac govorili smo to i zaslužili. Djelimično su bili su u pravu. U mom se životu ništa nije promijenilo, država je za mene ostala servis koji ne funkcionise, šalteri mjesta iživljavanja, nadobudnosti, sigurnih zaposlenja i nekulture, javne ustanove mrtvi artifakti stambenih kredita i glasova na koje se računa, samo je u pokojoj kancelariji umjesto milove slike bljesula kakva ikona krsne slave. Za obične jedače hljeba, vjerujem, nije neka razlika, ako ne cjepidlačimo i gledamo u suštinu postojanja državnog aparata mimo nacionalnog erosa, a to znači kao sistema u službi građana. Služe očito –  nekom narodu možda, građanima rijetko.

No, jedna stvar se u odnosu na tad promijenila, a promjena nije puko formalna. Zeta, moje rodno mjesto postala je opština, u fotelju je zasjeo slabo pismeni Zećanin Asanović i pobornici srpskih lista. Ako nikad nijeste bili u zgradi opštine Zeta ili u KIC-u Zeta (nalaze se u istoj zgradi) samo ću dati jedan primjer kako je to prije deset godina izgledalo:

Slobodan Milatović, pozorišni reditelj postavljao je predstavu Ćelava pjevačica, te insistirao da premijera bude u Zeti, u čast velikog crnogorskog i jugoslovenskog glumca Slobodana Aligrudića koji je porijeklom iz Zete. Poluprazna sala, a od toga polovina zaposleni u Opštini, u svakom činu našli su nešto vrijedno ne samo smijeha, nego i dozivanja, diskusije i učestvovanja u teatru. Navikli na folklorne fešte, lake note i književne večeri za lokalne domoljube i penzionere, na pauzama između izbornih konvencija, eksploatacije šljunka iz Morače i dana krapa i zetskih kolača opštinari nisu znali kako drukčije. 

U DPS vrijeme, dakle u vremenu prije srpstva, u Zeti se nije mogla dobiti stipendija, a da je ne dobije neko, gle paradoksa, sa Univerzitata u Foči, ali sa DPS članskom kartom, nije se mogao dobiti paket vode za vrijeme poplava ako ti je po partijskom ključu ne namijene doušnici iz opštine, dakle u to vrijeme nivo zetske perspektive i razvoja bio je jednako obeshrabrujući kao i danas, jer se o društveno-kulturnom razvoju nije mislilo i zato je Zeta danas upravo zahvaljujući izbornoj kalkulaciji DPS-a opština, što je za svakog iole dobronamjernog nedopustivo. Tako je Zeta postala opština, a da nema niti jednu galeriju, da nema ne samo koncertni prostor ili pristojnu salu, nego nema ni javni parking,  nema nikakvo kulturno udruženje do možda ona što po selima drže entuzijastični učitelji i vođe likovnih sekcija. 

I taman mislite ne može gore, dolazi nova vlast u nakani da oslobodi, busajući se u prsa za *raspriznavanjem* Kosova, a na televiziji zamuckuju, pa shvatamo da iza srpstva kriju oskudni rječnik i nekulturu, a iza priča o granicama i širenju Zete nemoć da riješe odvoz smeća u već postojećim granicama. I u ovoj mi se tački čini da su pitanje Kosova i smeća isto, jednako izmiču nadležnosti jedne grupe koja se sa DPS vladavinom takmiči jedino u prekomjernom zapošljavanju podobnih, u nabijanju stolica po kancelarijama u kojima sjede ljudi koji obračunavaju porez u Zeti po tarifi iz Beograda, koji računaju na prste jer ne koriste kompjuter, koji nemaju odgovore ni na jedno pitanje sem nacionalno, a i to po uputima Milana Kneževića i njegovih seoskih fora za kamionsku pijacu i fakultet u Nikšiću.

Sinoćni koncert Jelene Karleuše u Zeti koji je Milan Knežević ugovorio u nekoj opskurnoj emisiji u Srbiji gdje se ulagivao Vučiću i manje obrazovanim Zećanima, upravo je pokazatelj da je Kneževićev ideal kulture i umjetnosti leskovačka roštiljada. Umjetnost sa koje se Knežević napaja, postaje mjera opšteg ukusa Zećana i time se lijepi još jedan posmrtni plakat za zetsku kulturu, koja ne samo da nikad nije postojala, nego sigurno neće ni postojati. Kneževiću, kojeg ljudi poistovjećuju sa poljoprivrednim proizvodima treba dobronamjerno savjetovati da razmisli kako da razvije poljoprivredni otkup, kako da se riješi odvoz smeća, umjesto da sa smećem dodatno zatrpava tu smiješnu opštinu, u kojoj izgleda ni tih 50 odsto njegovih nacionalnih oponenata očito nema ništa protiv da im se dvorišta pretvaraju u vašarište. 

Samo neka Karleuša gruva, a dostojanstven život, zdrava životna sredina i kulturni napredak? Nema, iźele muve sa zetskih deponija.




Sinoćni koncert Jelene Karleuše u Zeti pokazao je razvojnu filozofiju i estetiku vlasti koja bi da vrati Kosovo a ne zna da odveze smeće

karleuša ante portas

Usta puna srpstva i priganica

Prije neki dan sam na buvljaku naišla na stari radio iz 1972, zapadnonjemačke proizvodnje. Prodavac staklarije i kristala što podgoričkim buvljak-mušterijama nudi posljednji krik otpada iz njemačkih kuća, slučajno ima i poneki sitni kućni aparat, pa mi je radio prodao za 10 eura, uz iskreno priznanje da ga nije probao i da ne zna da li uopšte radi. Toliko je lijep da sam pomislila da je za te pare dovoljan i kao ukras, ali sam se potajno nadala ipak radi. Njemačko je to, mora biti da nije pokvaren, ne bi ga neko pokvarenog  držao u kuću, to rade naši ljudi, Njemci ne. 

Mali problem sa kontaktom na par dugmadi je riješen i radio je zapjevao. Zvuk je magičan i sigurna sam da to ne bi rekla samo nostalgična duša za prošlim vremenima, nego i neki savremeni tehnički mag. Zbog novog aparata sam uvela i novu rutinu – svako jutro uz kafu uključim radio. Odmah nakon prvog jutra shvatila sam da imam problem sa tim planom, jer ne mogu naći stanicu koju bih cjelodnevno i stalno slušala. "Ova muzika je previše svjetovna", rekao je B. i precizno opisao duh današnje muzičke konfekcije. U stalnom prebacivanju stanica izgubila se ljepota moje prvobitne namjere, pa sam pomalo razočarano sljedećih dana mijenjala stanice kako bih dobila makar desetominutnu satisfakciju u cugu. Tako sam jutros naišla na jednu popularnu, ali svakakao alternativnu emisiju, koja je priznajem više za kola nego za kuću, jer se lakše sluša u napetosti saobraćajnih gužvi, u grču i brzini nego kod kuće dok se budiš.

Čak i u takvoj emisiji prisutan je jedan momenat – sve više shvatam blago primitivan i za svako napredovanje i modernizaciju grada ubitačan – pozivanje na duh Podgorice i gradoljubive pjesme njoj u čast. Naime, slušalac je tražio neku odu Podgorici, da mu osvešta jutro, što je voditelj odbio da učini. Pitanje je ne samo može li pjesma u čast gradu da bude istinski kvalitetna – možda mi jedna pada na pamet, nego i šta taj ekskluzivni momenat pojanja gradu zapravo znači, kad je Podgorica, nekadašnja Mirkova varoš danas ništa mnogo više od toga, a neće ni biti ako su joj, uz poštovanje njihove posebnosti i šarma, referentne tačke Stara Varoš, Gradić Pejton i Sahat kula. 

Taj stari podgorički duh koga se samo oni sjećaju, kao što se neki drugi sjećaju stare bašte hotela Crna Gora, nastupa Zorana Kalezića i tih nikad preboljenih kolača i druženja. Duh koga čini nekoliko momenata koje valjda na sličan način ima gotovo svako crnogorsko selo, insistiranje na toj dobroj prošlosti na koju svako malo treba referisati i oživljavati je, čini Podgoricu nestabilnim predgrađem nekakvog evropskog grada, ali ne više od toga. 

Kampanje za predstojeće izbore odreda to i pokazuju i na tu se šturu, tradiciji okrenutu kartu uvijek sigurno ulaže. Tako je koncert podrške dr Nerminu Abdiću očekivano bio pojanje zetsko-starovaroških umjetnika koji pjevuše na svakom vašarskom skupu od kad pamtim, valjda da ljekar koji od silne i zahtjevne škole nije imao vremena da se muzički edukuje pokaže da pripada narodu. I sve je to super ako želiš da zadržiš duh varoši. 

Može li se zamisliti neki izvanjski bend na bini ispred Sahat kule, ili je to skrnavljenje dobrog, starog podgoričkog duha? Može li se i koncert održati, čak i takav da odmah sa druge strane isto tako zaostale Podgorice ne zavape protiv *islamizacije* i što takva otvorena mržnja znači? Nije problem kvalitet muzike, nije problem kič koji kandidat nudi, nije problem što ortoped želi u gradonačelničku fotelju, nego je problem što je Musliman ili Bošnjak?  U gradu u kome se kulturnim kvartom zove potez između gradskog muzeja kojeg malo koji stanovnik ovog grada, da ne kažem Podgoričanin redovno posjećuje, Kuslevove kuće koja nažalost živi svega nekoliko mjeseci godišnje, gradu u kojem se smjenom vlasti mijenjaju samo pozicija klupa na javnim prostorima, po ideološkom ključu smjenjuju investitori što grade neplanske zgrade, ugrađuju novi kontejneri i mijenjaju političari na press konferenciji koja najavljuje festival kulture. 

Taj lažni duh Podgorice ne treba slaviti, treba ga potpuno dovesti u pitanje, razoriti ga, izaći iz kruga staropodgoričkih lažnih oda o zajedništvu, u koje ne može povjerovati niko ko samo pogleda zidine u Staroj varoši ili dvorišta zgrada u kojima žive. Nikakvog tu zajedništva nema, niti je bilo, treba pričati o nekim drugim vrstama okupljanja, koja nisu geografski pozicionirana u jedan sivi kvart, nego uzdignuta na zajednički cilj, koji neće opjevati Zdravko Đuranović i Serhatlići, nego neka druga pjesma. A jednako je čekamo i ja ispred radija i Podgoričanin, odakle god on bio.


Izaći iz kruga staropodgoričkih lažnih oda o zajedništvu, u koje ne može povjerovati niko ko samo pogleda zidine u Staroj varoši ili dvorišta zgrada u kojima žive