Kad kritikujem kapitalizam i njegovu razornu logiku koja nas gotovo bez izuzetka otuđuje, istovremeno gubim nadu da se bilo šta novo može reći, naročito na mrežama, u etru, u sredstvima koja služe da kontrolišu, devalviraju ljudsko i svedu nas na korisnike. Na tim mrežama mnogi događaj izgleda kao spektakl za nekog meni dalekog, nepojmljivog, za političku partiju ili, još apstraktnije, algoritam. A algoritmi su novi logori, koji izgladnjuju, muče i uništavaju na suptilniji i, usudiću se reći, ne manje opasan način, jer u algoritmu, u toj apstraktnoj mreži lajkova, mišljenja i reakcija, nema nade, jer nada ne može biti održana u online prostoru predugo. Za nadu treba drugi čovjek i njegova povijest, njegovo stanje, ako hoćete, njegova patnja.
Jedna sam od onih osoba koja od djetinjstva prati fudbal. Počelo je sa velikom ljubavlju prema Juventusu, Edgaru Davidsu, Kamoraneziju i Nedvedu, a poslije i Barceloni, nakon što je Ronaldinjo iz PSŽ-a počeo igrati u katalonskom klubu. Poslije srednje škole više sam pratila Bajern iz Minhena i gledala evropska i svjetska prvenstva. Fudbal je, po definiciji, ono što kao filozofkinja usmjerena na kritiku kapitalizma, nejednakosti i otuđenja treba da prezirem, ali ipak ima nešto marksistički relevantno u Svjetskom prvenstvu, makar za analizu i razumijevanje geopolitičkih odnosa, makar kao potvrda onog što znamo o globalnom Jugu i njemu nadređenom Sjeveru.
Kad je prije nekoliko večeri, u toku utakmice Švajcarska – Katar na teren izašao rezervni igrač, komentator je rekao da ga je Milan kupio za 40 miliona, iako ne igra previše. Zamislite 40 miliona eura za rezervnog igrača, zamislite onda uspješnije fudbalere i njihove cijene, zamislite taj biznis koji čini da se osjećamo tako glupo dok shvatamo da gledamo basnoslovne cifre koje trče terenom. Da stvar bude još poraznija, trče na terenu neke američke savezne države, koja somalijskog sudiju ne prihvata kao ljudsko biće, koja ne dozvoljava svim nacijama jednako da budu uključene u igru ili prate svoj nacionalni klub, a tim Irana odmah nakon utakmice hitno šalju, umjesto u hotel u Kaliforniji, u Meksiko, za svaki slučaj.
To znači da fudbal ima potencijal da pokaže kako stvar stoji na opsadnom svjetskom terenu, manje zelenom, a više represivnom. Ko su ti svjetski drugi, ko su ti stranci s kojima zapadni čovjek ne može da se poveže, đe su te kulture koje ga plaše i tjeraju da mu granične policije reaguju? Što je to drugo što, drukčije doli BDP, predstavlja svoju zemlju? Ko su te zemlje koje u pauzama za navodnu hidrataciju, ili tokom vijećanja VAR-a pretražujemo po geografskoj karti? Kakvo je to prvenstvo u kojem igrači čekaju na terenu da se nama, na malim ekranima diljem svijeta, završi reklamni blok?
Kakvo je to poniženje fudbala i čovjeka?
Ipak, u tom dobro upakovanom poniženju, i mimo njega, ima i onog što u širem smislu možemo nazvati ljudskim, a mimo toga što su fudbaleri preplaćeni, a karte za utakmice preskupe – klasnom borbom. Navijači Bosne i Hercegovine skandirali su na američkim ulicama Palestini, na tribinama su pjevali ljubavne pjesme, staroj Jugoslaviji dali su nadu, ne u fudbal, nego u ljubav i dostojanstvo. Izbacili su politiku iz postnacionalne mobilizacije, u kojoj nakon njihovog remija srpski tabloidi govore o Lukiću Srbinu, a hrvatski o „vrataru“ Hrvatu. Nejaka, ratom razorena Bosna uči komšije o ljubavi, o nadnacionalnom, o uzvišenijem.
Iranski fudbaleri nose simbol sjećanja na broj stradale djece pod američkim bombama, a Haićani meću poljsku zastavu u znak sjećanja na saosjećanje s kolonijalnom mukom malog naroda iz 19. vijeka. Pun je teren ljudskih priča koje traju i preko devedeset i nešto minuta igre, pun je fudbal simbolike, pun je svijet zemalja od kojih možemo nešto naučiti, ne o nacionalnom, ne o mržnji, ne o rezultatu i snazi, nego o solidarnosti, otporu i ljudskom.
Zato ovo prvenstvo gledam kao klasnu borbu, gledam i čekam Ibrahimovića da na našem zapjeva Brenu u američkom studiju, čekam da neki veliki ljudi progovore jezikom mimo cijene transfera ili ličnog bogatstva. Čekam da zapjevaju planine, stepe i pustinje nekih zemalja koje Zapad ne razumije, jer je jezik zapadnog svijeta sve manje razumljiv čovjeku. Algoritamski jezik, koji srećom Bosanci, Cabo Verde i drugi „drugorazredni“ na ovom prvenstvu ne razumiju, jer ga oni razbijaju – srcem.