Svjedočimo turboubrzanosti današnjeg svijeta, preopterećenosti virtuelnim sadržajima i sve većoj defokusiranosti. Koliko takva, možemo reći kapitalistička, potrošačka logika smještena u svakoj pori čovjekovog života negativno utiče na psihičko stanje čovjeka? Je li čovjek danas usamljeniji nego prije?
Mislim da moramo biti oprezni sa tvrdnjom da je čovjek danas usamljeniji nego ikada do sada, jer za takvo istorijsko poređenje nemamo dovoljno pouzdane podatke. Drugim riječima, do otprilike 2000. godine, veoma je mali broj kvalitetnih i metodološki pouzdanih istraživanja pratilo trendove usamljenosti, pa bi se, ironično i vjerovatno pogrešno, moglo zaključiti kako je ovaj problem u sociološkom smislu rođen tek sa dolaskom novog milenijuma.
Ono što znamo i za šta imamo dokaze, jeste da je usamljenost de facto danas ozbiljan javnozdravstveni problem. Rezultati jednog velikog istraživanja iz 2025.godine pokazali su da svaka šesta osoba na svijetu doživljava usamljenost. Upravo zato je i Svjetska zdravstvena organizacija smatrala neophodnim da oformi “Komisiju za socijalnu povezanost”, sa ključnim ciljem da osmisle globalna rješenja i strategije za ponovno povezivanje ljudi.
Usamljenost ne pogađa samo mentalno zdravlje, u smislu povećanih rizika od anksioznosti i depresivnosti, već imamo dokaze da je usamljenost jednako štetna po opšte i fizičko zdravlje koliko i pušenje oko jedne kutije cigareta dnevno, pa se povezuje i sa kardiovaskularnim bolestima, kognitivnim propadanjem i prijevremenom smrtnošću.
Usamljenost u tom smislu značu jednu vrstu pritiska?
Mislim i da je sasvim legitimno govoriti o kapitalističkoj logici i ekonomskom modelu u ovom kontekstu. Mi smo danas izloženi neprekidnim zahtjevima da budemo produktivni, informisani, da budemo uspješni, atraktivni, da nešto unaprijedimo, pa se i odmor pretvara u projekat “rada na sebi” ili pravljenja novog biznis plana ili preuzimanja još jednog posla da bismo imali od čega da priuštimo taj odmor. I tu su dva problema: prije svega, naša pažnja više nije samo naša psihička funkcija, ona je roba za koju se takmiče čitave industrije, oglašivači i koju izrabljuje kapitalistički sistem, a drugo, gotovo da ne postoji vrijeme i prostor u kome se od nas ništa ne traži. A odmor je prevažan. Mozak u odmoru ulazi u takozvani “default mode network”, koji je aktivan kad ne obavljamo zadatke, kad nismo usmjereni na spolja, nego na unutra (to je ono kad se ispod tuša sjetimo gdje smo ostavili ključeve ili naočare), jako nam je važan za samorefleksiju, kreativnost, integraciju iskustava, razmišljanje o prošlosti i planiranje budućnosti.
Šta naš mozak zapravo radi u trenucima kad ništa ne radi?
Baš tada kada “ne radimo ništa”, mozak zapravo radi nešto jako važno — povezuje, procesuira i obnavlja se. Default mode network je od suštinskog značaja za osećaj sebe i socijalnu kogniciju, i posebno je aktivan kada pokušavamo da razumijemo tuđu perspektivu ili emocije. A kada stalno radimo, nemamo vremena ni za samosagledavanje ni za sagledavanje drugoga, gubimo i sposobnost da se povežemo i poistovjetimo sa drugima, a bez toga nema solidarnosti. Možda upravo zato što nemamo kad, toliki ljudi i ostaju sami i usamljeni, jer bi možda neko i pomislio na to kako im je, kad bi imao vremena da bar na sebe prvo pomisli. A ne bilo okej ni reći nekome prosto — “samo manje radi”, ili “manje koristi telefon”, jer time individualizujemo nešto što je kolektivni problem. Od pojedinca tražimo da sam riješi problem koji je dobrim dijelom proizvelo društvo, a to nije fer.
Da li je otuđenost čovjeka sve izraženija i što su njene posljedice?
U psihološkim krugovima, sve se češće govori o fenomenu “bezradosne dekadencije” (joyless decadence). Savremeno digitalno doba, vođeno kapitalističkim i potrošačkim sistemom vrijednosti stvara privid maksimalnog uživanja dok zapravo vodi u duboku otuđenost, apatiju, ahedoniju i krizu mentalnog zdravlja, dok društvene okolnosti postaju sterilne usljed komodifikacije pažnje i simulacije bliskosti. Termin bezradosna dekadencija, a ni sam fenomen, ipak nije nov u sagledavanju društvenih pojava, i zapravo se blisko naslanja na istorijske opise velikih imerija ili društvenih epoha u kojima društvo u materijalnom smislu dostiže vrhunac, ali počinje da trune iznutra, gubeći moralni kompas, smisao, društvene norme i koheziju. I to se može preslikati na vrijeme u kom živimo — čovjek može biti neprekidno među ljudima, imati previse svega, a zapravo nemati ono što je stvarno važno, te biti istovremeno otuđen — od zajednice, od rada koji ne doživljava smislenim, od sopstvenih potreba, čak i od sopstvene pažnje. I to je ono što ima najteže posljedice. Dugotrajna usamljenost i otuđenost, prema istraživanjima, povezane su sa depresijom, anksioznošću suicidalnošču, narušenim fizičkim zdravljem i kraćim životnim vijekom.
S druge strane, čuvena Harvardska studija razvoja odraslih (The Harvard Study of Adult Development), koja je najduže vođena, multigeneracijska naučna studija o sreći, i koja se sprovodi sada već gotovo 90 godina, nedvosmisleno pokazuje da je kvalitet naših bliskih odnosa najsnažniji prediktor dugoročne sreće, zdravlja i dugovječnosti. Dakle, bliske konekcije i povezanost sa drugima su ključni, dok su visoki prihodi ili slava manje važni za suštinsko blagostanje čovjeka.
Ako se čovjek distancira od drugih ljudi, da li ga to vremenom čini manje empatičnim? Da li manjak empatije razvija neka nova emotivna stanja koja kao psihijatrica prepoznajete?
Ne postoji jednostavna jednačina koja kaže da je manje kontakta jednako manje empatije. Osoba koja je povučena može imati izuzetan kapacitet za empatiju, dok neko ko je veoma društveno aktivan i izložen, možda veoma slabo prepoznaje perspektivu drugog čovjeka.
Slobodno se može reći da je kapacitet za empatiju univerzalan, u smislu da nam istraživanja govore da je svega oko 1% globalne populacije posve lišeno biološkog kapaciteta za empatiju, a prema dostupnim podacima dodatnih između 10 i 30% ljudi u opštoj populaciji ima unekoliko snižen kapacitet za empatiju, bilo zbog urođenih ili stečenih stanja ili poremećaja.
Velike genetske studije, uključujući istraživanja Univerziteta u Kembridžu, potvrđuju da genetske varijacije objašnjavaju samo jedan dio razlika u tome koliko smo prirodno empatični, dok je ogromna većina naših empatičkih sposobnosti oblikovana socijalizacijom, vaspitanjem u djetinjstvu i okruženjem. U sredinama u kojima se o emocijama otvoreno razgovara i gdje se empatično ponašanje dosljedno modeluje i nagrađuje, djeca obično razvijaju snažniju empatiju. Nasuprot tome, porodični, društveni ili kulturološki konteksti koji obeshrabruju izražavanje emocija ili brigu za drugog čovjeka mogu i ograničiti razvoj ove vještine, čak i kada biološki kapacitet za nju postoji. I to je ono što neuronauke danas potvrđuju — da empatija nije fiksna sposobnost sa kojom se jednostavno rodimo u određenoj količini ili dar, ona je vještina koja se može izvježbati, i funkcioniše poput mišića koji zahtijeva trening da bi ojačao.
Sa druge strane, važno je naglasiti da nedostatak empatije nije automatski znak poremećaja mentalnog zdravlja, iako jeste prepoznata karakteristika nekoliko stanja koja se mogu dijagnostikovati.
Što se drugog dijela pitanja tiče, u naučnoj literaturi ne postoje podaci koji bi ukazali na to da manjak empatije uzrokuje razvoj nekih potpuno novih, savremenih emotivnih stanja. Sve manifestacije povezane sa smanjenom empatijom, bilo da je riječ o emocionalnoj hladnoći ili naučenom ponašanju, predstavljaju prosto ljudska iskustva koja su u psihologiji i sociologiji prepoznata i dokumentovana od ranije.
Ono što mene, međutim, zabrinjava u smislu otuđenosti i manjka empatije jeste da izostanak stvarnog “susreta” i povezanosti sa drugim čovjekom olakšava dehumanizaciju. Digitalni prostor, na primjer, može imati dvojaku ulogu. Koliko nas može povezati sa iskustvima ljudi koje nikada ne bismo upoznali i poistovjetili se s njima, pa i saosjećali, može stvarati i zatvorene homogene zajednice u kojima se stereotipi međusobno potvrđuju i radikalizuju. A mnogo je lakše mrzjeti kategoriju nego osobu. Kategorije na koje se ljudi svode, poput „migranti“, „gejevi“, „muslimani“, “albanci”; “crnci”, „stranci“, „feministkinje“ mogu postati ništa drugo do apstraktne etikete na koje projektujemo strahove. Kategorija nema lice, nema životnu istoriju i iskustvo, nema strahove, greške, ljubav i ljudsku komplikovanost, a stvarni čovjek ima. Susreti i upoznavanje s ljudima komplikuju i narušavaju prethodne predrasude, i čine ljude iz kategorija ljudskijim, samim tim imaju i potencijal da ruše predrasude.
Postoji i zanimljiv fenomen koji se u istraživanjima empatije naziva pishološko otupljivanje (psychic numbing), a što jeste karakteristika vremena u kom živimo, a što se vidjelo u tome kako smo pratili broj smrtnih slučajeva tokom COVID 19 epidemije, kako pratimo rat u Ukrajini ili genocid u Gazi — što ljudsku patnju više pretvaramo u velike brojeve i statistiku, lakše gubimo emocionalni odnos prema pojedinačnom čovjeku. Biva nam manje stalo, i ljudi postaju samo apstraktne cifre, a to je jako opasno.
Iako ponekad rezervisanost prema drugima možemo smatrati ljudskom reakcijom, da li mržnju prema drugom, naročito marginalnim grupama, seksualnim manjinama, migrantima i strancima možemo posmatrati kao poremećaj?
Ne možemo. Rasizam, ksenofobija, mizoginija i homofobija nijesu psihijatrijske dijagnoze, i jako je važno to naglasiti. To nije pitanje individualne, već društvene i kulturološke patologije. Ni jedna međunarodna klasifikacija poremećaja, stanja i bolesti ne prepoznaje ove fenomene kao dijagnostičke kategorije.
Ako bismo psihopatologizovali mržnju, odnosno proglasili mržnju i netrpeljivost prema drugime mentalnim poremećajem, napravili bismo dvije ozbiljne greške. Prvo, dodatno bismo stigmatizovali ljude koji žive sa mentalnim poremećajima, stvarajući potpuno netačnu i neutemeljenu vezu između psihijatrijskih stanja, mržnje i nasilja. Ali drugo, i možda još važnije, dali bismo mržnji alibi, i oslobodili bismo odgovornosti i pojedinca i društvo. Ako rasistu, na primjer, ili homofoba, proglasimo bolesnim, onda više ne moramo da razgovaramo o njegovoj odgovornosti, jer on ne može biti odgovoran, već mu treba pomoći i liječiti ga. A društvo više ne mora da razgovara o naopakoj kulturi, propagandi, političkoj instrumentalizaciji straha, nejednakostima, obrazovanju, medijima, diskriminaciji, marginalizaciji i institucijama koje rasizam i ksenofobiju dopuštaju ili normalizuju.
Dodatno, ono što nije ni udobno ni prijatno saznanje za većinu naših sugrađana, jeste da brutalne, nasilne zločine, ili zločine iz mržnje obično čine loši i pokvareni ljudi, a ne bolesni. Ne smijemo dozvoliti sebi komfor da mislimo da onaj ko je nasilan i zao mora biti bolestan, jer ne mora i najčešće nije. Ne smijemo pružati zgodan izgovor mentalne bolesti onima koji nijesu istinski bolesni. Oni moraju biti odgovorni za svoje činjenje. Često čujemo za političare “ma on je lud” — nije, on vrlo dobro zna šta radi, zna da nanosi štetu drugome, ali ga to ne pogađa, zna da mu može biti da to radi bez posljedica. I za to mora da se odgovara, bez pogodnih izgovora. Činjenica jeste da mržnja, nasilje i netrpeljivost imaju svoje psihološke mehanizme. Ali to da znamo da je nešto s psihološkog aspekta objašnjivo, ne znači automatski da se radi o bolesti ili psihijatrijskoj dijagnozi.
Čovjek koji iz dna duše mrzi, sa stanovišta psihijatrije može biti sasvim psihički zdrav?
Apsolutno. Činjenica je da nije svako zlo bolest, i istina je najčešće mnogo banalnija. I upravo to je ono što je za poimanje najneugodnije. Čovjek ne mora biti ni psihotičan, ni depresivan, niti imati poremećaj ličnosti da bi bio rasista, homofob, mizogin, ksenofob ili jednostavno netolerantan ili okrutan. Ljudi mogu svjesno usvojiti sisteme vrijednosti koji drugima uskraćuju pravo na dostojanstvo i pritom ne ispunjavati kriterijume ni za jedan mentalni poremećaj.
Problem dakle nije psihijatrijska, nego društvena patologija pojedinca. Problem je patologija odnosa, kulture ili sistema vrijednosti. Psihijatrija ne smije postati zgodan način da društvo razna etički neprihvatljiva ponašanja smjesti u ordinaciju ili bolnicu i tako opere ruke od njih. S druge strane, to što neko nema kliničku dijagnozu, ne znači da su njegov unutrašnji svijet i psihološko funckionisanje u blagostanju. Mržnja nikada ne pogađa samo žrtvu i okolinu, ona razara i onoga ko mrzi. Osim što mržnja nanosi ogromnu štetu opštem osjećaju sigurnosti u svijetu, ona šteti i onome ko mrzi, jer narušava i njegov emotivni i kognitivni balans i funkcionisanje — njome čovjek pokušava, ali nikada ne uspijeva da riješi sopstveni sopstveni mučni osjećaj nesigurnosti, neadekvatnosti, nedovoljnosti i praznine.
Može li mržnja da nas povede u stanje psihičkog poremećaja?
Iako mržnja sama po sebi nije psihijatrijska dijagnoza, ona može postati jedno moćno emocionalno stanje koje je u stanju da organizuje čitav čovjekov odnos prema svijetu: šta taj neko primjećuje, koje informacije bira, kome vjeruje, gdje vidi prijetnju, kako reaguje na druge ljude. U tom smislu, hronična ljutnja, osjećaj neprijateljstva i stalni osjećaj ugroženosti neminovno drže organizam u stanju trajnog stresa, što nesporno narušava odnose s ljudima, otuđuje osobu koja mrzi i narušava njeno svakodnevno funkcionisanje, što jesu neki od parametara za postavljanje dijagnoza.
Ali čak ni tada ne smijemo praviti obrnutu grešku i svaku intenzivnu mržnju proglasiti mentalnim poremećajem. Mržnja, dakle, može biti sadržaj nečije psihopatologije, ali isto tako može postojati kod potpuno zdrave i uračunljive osobe. Kliničko pitanje je uvijek znatno šire: postoji li stvarni poremećaj mišljenja, raspoloženja, percepcije ili kontrole impulsa koji ispunjava stroge dijagnostičke kriterijume?
Dodatno, ako se mržnja ostavi bez kontrole, ona može da eskalira od početne netolerancije do otvorene želje za uništenjem drugog. Mržnja ne lišava ljudskosti samo onoga protiv koga je usmjerena, nego i onoga ko mrzi, jer ona anestezira sposobnost da se saosjeća, dok istovremeno umrtvljuje osjećaj krivice i stida koji bi čovjek trebalo da ima zbog sopstvenog pogrešnog ponašanja zasnovanog na predrasudama. I konačno, mržnja narušava sposobnost te osobe sa se samosagleda, jer može biti toliko preplavljujuća da sprječava osobu da uošte istraži i razumije zašto se tako osjeća, i pokuša da se suoči sa stvarnim uzocima mržnje sa kojom živi.
Postoji još jedan dodatan, a za mnoge nelogičan, aspekt mržnje, koji prečesto zanemarujemo, a to je da ona može biti i psihološki nagrađujuća. Iako znamo da je mržnja povezana sa neznanjem, nesigurnošću, osjećanjem slabosti, nedovoljnosti i nasiljem, ona onome ko mrzi zapravo može da pomogne da se osjeća pravedno, snažno, moralno superiorno i moćno, jer ima jasno definisanog navodnog neprijatelja i privid pripadnosti “ispravnoj” grupi. Upravo zbog te sposobnosti da mobiliše ove nagrađujuće mehanizme i pruži lažni osjećaj smisla i sigurnosti, mržnjom se i kroz istoriju i danas veoma uspiješno manipuliše na njoj se politički profitira.
Mržnja prema strancima, imigrantima, rasna isključivost, odrednice su radikalne desnice. Mnogi su veliki umovi političku reakciju objašnjavali psihopatološki. Rajh je govorio o seksualnoj sputanosti kao okidaču fašizma, Gabel je analizirao odnos ideologije i shizofrenije. Jesu li to prevaziđena gledišta?
Jesu prevaziđena gledišta, ali vrijednost stavova ovih autora i danas postoji, prije svega u pitanjima koja su otvorili, prije nego u odgovorima i objašnjenjima koje su dali. Savremena psihijatrija ne bi fašizam objašnjavala seksualnom represijom niti bi ideologiju poredila sa shizofrenijom. To bi bilo i naučno redukcionistički s jedne, i nepravedno i stigmatizujuće prema ljudima koji žive sa šizofrenijom s druge strane. Upravo zbog toga je krajnje pogrešno i neodgovorno kada pojedinci koji imaju glas u javnom prostoru, ili nastupaju sa pozicija moći i autoriteta, određene političke procese i odluke etiketiraju kao „šizofrene” ili „autistične”.
Koristiti medicinske dijagnoze kao metafore za loše politike, nedosljednost, bezobriznost ili sebičnost, nije samo naučno netačno, već je duboko neopravdano i ljudski nepošteno. Takav rječnik nanosi direktnu štetu osobama koje svakodnevno žive sa ovim stanjima, koje nikome ne škode i koje već nose ogroman teret predrasuda, a ovakav diskurs dodatno je stigmatizujući.
Nedopustivo je da se medicinska stanja koriste kao „prečica” ili jeftino retoričko sredstvo kako bi se narodu na prijemčiv način objasnila nečija politička neodgovornost, bezobrazluk ili agresijivnost. Politički i društveni promašaji imaju svoja jasna imena — oni su rezultat loših namjera, nedostatka empatije, klasičnog oportunizma i populizma, a ne poremećaja mentalnog zdravlja.
Ali da se vratim na pitanje o pitanjima koja su ovi autori postavljali a koja su i danas veoma relevantna — šta je to što čovjeka čini prijemčivim za autoritarizam? Kako se strah, frustracija, potreba za pripadanjem, osjećaj ugroženosti i ekonomska ili identitetska nesigurnost pretvaraju u političku energiju koja se lako mobiliše?
Znamo da odgovore na ova pitanja danas ne treba tražiti u psihijatriji, nego u socijalnoj i političkoj psihologiji i sociologiji. Fašizam nije dijagnoza. Ali se svi svakako moramo baviti time da razumijemo zašto ljudima ponekad postane privlačna ideologija koja im ponudi jednostavan odgovor na kompleksne društvene pojave, a to je da je kriv neko drugi.
Kritičari tih pomenutih lijevih kritika kažu da se proklamovanjem normalnosti politički protivnici postvaruju. Čovjek tako ostaje van interesa spoznaje, kao kod ljekara kojeg zanima bolest, a ne pacijent. Postoji li u modernoj psihijatriji slična tendencija otuđenog odnosa u procesu saznanja i liječenja?
Apsolutno. I moderna psihijatrija mora biti dovoljno samokritična da to prepozna i prizna. Medicina je nevjerovatno napredovala, i danas znamo više, klasifikujemo stanja preciznije, imamo univerzalne standarde za postavljanje dijagnoza i liječenje, psihijatrija je postal ai neuronauka. Ali sve te prednosti mogu postati slabosti moderne medicine ako dijagnoza i bolest zaklone čovjeka, tako da se on više i ne vidi. Čini mi se ipak da nas je sve više koji se okrećemo holističkom pristupu koji se fokusira na cjelokupni životni ekosistem pojedinca i čovjeka kao cjelinu, i mene jako raduje da je tako. Jer u suprotnom, ulazimo u rirzik da psihijatrijom individualizujemo i perpetuiramo društveno proizvedenu patnju osobe. Uzmite na primjer ženu koja godinama živi u nasilju, finansijskoj zavisnosti, nesigurnosti i nosi najveći dio neplaćenog reproduktivnog rada i brige o porodici, koja u tome sigurno sagorijeva, i konačno biva i anksiozna i depresivna, možda suicidalna.
Naravno da ćemo liječiti i njena stanja depresije i aksioznosti, ali to ne može biti samo pitanje izbora lijeka. Moramo se pitati i šta joj se dogodilo, u kakvim uslovima živi, kako se može podržati sistemski da se ti uslovi promijene. Jer u suprotnom, ako liječimo samo nju, u neprirodnom vakkumu, ne razmatrajući okolnosti, onda ništa nismo napravili, već naprotiv, samo smo je osposobili za da podnese još veće trpljenje i patnju u svom životnom setingu u koji se vraća iz ambulante. Dakle, ljekovima možemo uspiješno liječiti posljedice nepravde i zanemarivanja na mentalno zdravlje, ali ne možemo liječiti društvene determinante koje su u korijenu svega.
Postoji li mogućnost da načinimo socio-psihološki profil jednog klasičnog ostrašćenog ksenofoba, ili to može biti bilo ko?
Ne bih ulazila u zamku pravljenja profila jednog klasičnog ksenofoba, jer bi nam to dalo dosta zavodljivu ali lažnu sigurnost da je ksenofob neki jasno definisan tip, koga će svako od nas prepoznati na ulici. A nije, to mogu biti naše “uzorne” komšije, naši nastavnici, kolege, naši rođaci, oni koje smo kao građani birali da donose odluke u naše ime, jer predrasude i polarizacija nemaju dijagnozu, nemaju zajednički nivo obrazovanja, ne potiču iz jedne društvene klase. Postoje faktori koji mogu povećavati prijemčivost za ksenofobne narative — osjećaj prijetnje, autoritarni stavovi, snažna podjela svijeta na „mi“ i „oni“, socijalna nesigurnost, određene grupne norme — ali nijedan od ovih faktora ne predstavlja psihološki “profil” . Zato bih pitanje obrnula. Umjesto: „Kakav čovjek postaje ksenofob?“ , da se zapitamo „Kakvo društvo čini ksenofobiju normalnom?“. Jer kada diskriminatorni i dehumanizujući govor počne da dolazi sa mjesta autoriteta, od političara, institucija, medija, influensera, onda granica prihvatljivog počinje da se pomjera, i ono što je juče bilo društveno nezamislivo, sjutra može postati naša realnost. Sjetimo se nedavnog sramotnog i ničim izazvanog progona turskih državljana, koji se odvijao uz podršku i navijanje nekih visoko pozicioniranih državnih funkcionera i koji je, za mene, šokantno veliki broj građana podržao. To je ono što je najopasnije i što me plaši.
Mijenja li se nešto u psihijatriji u odnosu na novu realnost migracija i psihičkih izazova koje ona sa sobom nosi?
Mijenja se u smislu da savremena psihijatrija mora postati kulturološki kompetentnija, trauma-informisana i snažno orijentisana na ljudska prava, kao i dovoljno mudra da ne patologizuje uobičajene, takoreći normalne reakcije na nenormalne okolnosti. Migracija nije psihijatrijski poremećaj i biti migrant nije dijagnoza. Većina ljudi koji migriraju neće razviti mentalni poremećaj. Ali prisilno raseljavanje može čovjeka izložiti nizu kumulativnih stresora i rizika po mentalno zdravlje: rat, progon i nasilje prije odlaska, opasnosti tokom putovanja, razdvajanje porodice, neizvjestan pravni status, siromaštvo, diskriminacija, jezičke barijere i društvena izolacija nakon dolaska. I to je ono što ne smijemo izgubiti iz vida. Mi pružamo psihološku prvu pomoć imigrantima koji su pogođeni ovim okolnostima, ali znamo da nekada najbolja intervencija za mentalno zdravlje izbjeglica nije još jedna terapijska seansa, nego sigurnost, smještaj, škola za dijete, posao, pravna zaštita, pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti i ponovno povezivanje sa porodicom. I to je opet priča o društvenim determinantama zdravlja.
Postoji li obrazac novih anksioznih poremećaja koji se direktno povezuje sa izbjeglištvom?
Ne postoji posebna nova dijagnoza koju bismo mogli nazvati „anksioznošću izbjeglištva“. Ono što vidimo jesu poznate kliničke slike, u smislu anksioznost, depresivnost, posttraumatski stresogeni poremećaj, poteškoće sa snom, iritabilnost, povlačenje, somatski simptomi. Iako imigracija povećava rizik za određene poremećaje mentalnog zdravlja, posebno kada postoji kumulativna izloženost nepovoljnim okolnostima, većina ljudi će se vremenom oporaviti i uspostaviti mentalno blagostanje.
Ako govorimo, recimo, o anksioznosti, koja se najčešće razvija, psihijatrija mora znati da napravi razliku između iracionalnog straha i racionalnog straha u nepodnošljivim okolnostima. Ako se neko obraća sa tegobama u smislu zabrinutosti, nelagode, strepnji, strahova, a pri tom taj neko ne zna zna hoće li biti deportovan, ako je razdvojen od porodice, ako ne zna ni šta se dogodilo njemu bliskim ljudima, ako nem akrov nad glavom, prihode ili je izložen diskriminaciji i nasilju, onda je ta anksioznost posve očekivana i opravdana, jer taj neko vrlo precizno procjenjuje opasnost po svoj život. I tada ne možemo čovjeka samo liječiti i savjetovati kako da se bolje prilagodi nepodnošljivim okolnostima. Moramo mijenjati i okolnosti.
Postoje svojstva koja su imanentna čovjeku, koja možemo pratiti kroz sve istorijske epohe. Što su izazovima sa kojima se danas kao stručnjak susrijećete, a mislite da je duh vremena, a ne fundamentalna odlika čovjeka?
Nije naše vrijeme izmislilo neizvijesnost, strah, usamljenost, potrebu za pripadanjem, poređenje sa drugima. Sve su to vrlo stara i dobro poznata iskustva od kad je svijeta i vijeka. Ono što je novo jeste infrastruktura koju smo oko ovih iskustava napravili. Nikada ranije nijesmo imali ekonomiju koja može da monetizuje našu pažnju 24h dnevno. Nikada nijesmo mogli da se, prije nego što ustanemo iz kreveta, uporedimo sa hiljadama pažljivo kuriranih tuđih života. Nikada nijesmo imali algoritam koji može satima da nam vraća sadržaj koji potvrđuje sve naše strahove, nesigurnosti, koji potpiruje našu ljutnji i bijes ili predrasude. Zato ne mislim da smo postali fundamentalno drugačiji, več se dogodilo to da smo veoma stare i poznate ljudske ranjivosti stavili u potpuno novu tehnološku, ekonomsku i političku infrastrukturu. NIsu današnje generacije “slabije“, ali jesu mnogo izloženije, preplavljenije, i usamljenije, što nam potvrđuju i istaživanja.
Ima li mentalnih posljedica crnogorskog patrijarhata? Je li u tome, možda, korijen neprihvatanja drugog, najprije žene, zatim svega onoga što se ne podvodi pod tradicionalni obrazac dominacije i potčinjavanja?
Sistem u kojem odrastamo i živimo uvijek ostavlja psihološke posljedice i oblikuje to kako vidimo i sebe i svijet oko sebe. Ali ne bismo mogli reći da je patrijarhat glavni korijen netolerancije — to bi objašnjenje bilo previše jednostavno. Patrijarhat jeste, prije svega, sistem raspodjele moći koji diktira ko odlučuje, ko je poslušan, ko brine, ko smije biti ranjiv, a ko mora dominirati, šta znači „pravi muškarac“, a šta „dobra žena“. I ako ga posmatramo kao sistem, onda možemo sagledati i druge šire sistemske probleme.
Kada dijete odrasta u matrici dominacije i potčinjavanja, ono uči da onaj koje moćniji i fizički snažniji određuje pravila, a da drugi moraju da se prilagode, inače će biti kažnjeni, ono uči da neko određuje šta je “normalno”, a da se drugi tome prilagođavaju. U takvom setingu meta ne postaje samo žena koja odbija poslušnost i ne ispunjava tuđe želje i potrebe. Meta je i gej muškarac, na primjer, koji ne ispunjava mačoistička očekivanja i ne realizuje društveno propisanu heteronormativnu rodnu ulogu, meta je i trans osoba koja ruši rigidne binarne okvire, meta može biti i migrant, bilo ko ko je stranac ili drugačiji, druim ričjima, bilo ko ko remeti zamišljeni, tradicionalni poredak. Tako da je ključno je naglasiti da cijenu patrijarhata ne plaćaju samo samo žene, iako one dominantno.
Dok se žene socijalizuju da trpe, brinu o drugima i osjećaju krivicu kada postave granicu, muškarci se uče da kriju ranjivost i emocije, potiskuju potrebu da traže pomoć, potiskuju i čitav spektar svojih emocija koje ne umiju ni da prepoznaju ni da iskomuniciraju, jer nisu naučeni, i sve to onda prevode u jedinu društveno dozvoljenu emociju -- ljutnju i agresivnost. Tako se i jedni i drugi uslovljavaju da ne razvijaju svoje pune kapacitet i potencijale. Svi znamo da to nije i ne može biti zdravo.
Tako da mi danas, i u Crnoj Gori i daleko šire, nemamo problem nedostatka znanja o patrijarhatu, ka oi o drugim sličnim hijerarhijskim poretcima i njihovim posljedicama., već imamo problem nedostatka suštinske volje da to znanje pretočimo u novi sistem i novi poredak koji će raditi za sve nas a ne protiv nas. Zato priča o rodnoj ravnopravnosti ne može biti samo lijepa ideja, nego mora postati kontinuirana borba. Jer kada se realizuje, ona mijenja sistem raspodjele moći. A kristalno je jasno da se oni koji uživaju privilegije u tom sistemu svoje pozicije neće lako odreći, tome i toliki otpori rodnoj ravnopravnosti, od koje zapravo nema ništa prirodnije i ljudskije. Ali do te stanice treba još dosta da se vozimo.
Konačno, patrijarhat nije trajna dijagnoza Crne Gore, niti je takozvani naš mentalitet neka nepromjenljiva biološka činjenica. Ako smo kao kao društvo naučili određene obrasce, onda ih možemo i odučiti. Upravo zbog toga društvena promjena jeste moguća, ali samo ako je istinski želimo.