Još od kad su egzistencijalisti zanijekali da nema smisla i da smo na ovom svijetu svi stranci, bačeni da se slabo razumijemo, ali da se za određene vidove slobode i humanizma borimo, dakle od kad su Merso i družina ukazali na otuđenje, usamljenost i ograničenu mogućnost razumijevanja – Stranac je postao filozofska kategorija, stanje ili sama bit čovjekova.
Tuđin u našem jeziku asocijativno ponajprije ukazuje na ono što nije naše, što nam ne pripada ili sa čim smo labavo ili gotovo nemoguće povezivi. Što je tuđin danas? Ko je taj Stranac i kako bismo ga definisali kroz sopstveno iskustvo?
U djetinjstvu nijesam poznavala kategoriju stranca, svaki čovjek je bio prilika da postane blizak. U tinejdžerskom periodu stranci su postajali svi oni koji nijesu slušali hip hop i rock’n’roll, svi oni za koje sam mislila da im predmeti interesovanja ne dotiču moj svijet, odnosno osjećaj za zvuk, poeziju i rečenični sklop.
Kasnije su stranci postajali ljudi sa kojima mi se vrijednosni sistem mimoilazi, političke, nacionalne i vjerske dogmate, partijski poslušnici i izborni profiteri ili konvertiti. Tako je strancem mogao postati bilo ko, pa su upravo to postajali poznanici, kolege, članovi šire porodice. Što više starim, sve mi je manje ljudi oko mene blisko, odnosno bliskim postaju oni naizgled dalji. Vrijednost postaje fundament bliskosti, prepoznavanje mimo geografije i genetskog koda.
To sam nazvala zajedničkom mentalnom mikrogeografijom prostorno udaljenih ljudi. Ta “unutrašnja” geografija dvoje ljudi koji govore različite jezike, žive na suprotnim stranama svijeta je ono nešto što ih nadprostorno povezuje. Rečena veza određena je umnogome klasnom pripadnošću i njome uvjetovanom primarnom socijalizacijom. Mentalnu mikrogeografiju zato možemo nazvati i bliskošću sjećanja i društveno-materijalnog iskustva. Ona povezuje imigranta i domicila, ona spaja onog ko baca bombe sa onim ko je meta.
Ljudi iz sličnog društveno-ekonomskog ambijenta najčešće imaju slična iskustva. Iskustvo mog prijatelja Antiše iz splitskog naselja Sućidar i moje zetsko iskustvo gotovo je moguće svesti u nekoliko zajedničkih teza koje upravo objedinjuje činjenica da smo oboje iz predgrađa, iz radničkih porodica. Cijeli život dižeš tu jednu nikad završenu kuću, dijeliš sobu sa braćom i sestrama, do grada ideš kao Sizif, a u gradu te gledaju kao jadnika. To obilježi najranije godine, možda i čitavu mladost. U predgrađima vladaju slični zakoni, ljudi iz predgrađa na sličan način doživljavaju arhitekturu, slobodno vrijeme i slobodu. Ima li veće poveznice između ljudi nego poimanje slobode?
Ghab Plain, velika plodna ravnica uz rijeku Al-Asi, omogućava lagodan život poljoprivrednicima, a zar se iko bolje prepoznaje i razumije međusobno nego ljudi koje plodne ravnice hrane? Možete li da zamislite logičniju priču od one filmske, kako pilot koji treba ispustiti bombe iznad neke bliskoistočne zemlje od toga odustaje prepoznavši iz ptičije perspektive selo svog oca u kojem je proveo najljepše dane djetinjstva?
Nekad se smatralo da jačanje obrazovanja podrazumijeva više humanizma i mirnu koegzistenciju, međutim, sve više informisanosti, te upotreba savremenih kompjuterskih alata, te umjetne inteligencije, savremenom svijetu ne garantuju ni obrazovanost ni politički serum antifašizma. Kako je moguće da su tzv. zapadne vrijednosti života u različitosti ugrožene prvim naletom migranata, a dubina navodne građanske tolerancije tako plitka? Da li je vještačka pamet jedini način da se otuđeni, nezainteresovani, do krajnjih granica u informatičkom smislu napregnuti novi um spasi? Hoće li nešto tako strano, onostrano i drugo učiniti ljude zbijenijim u ljudske redove, ili nam ova distanca odgovara kao što nam gode latinski, kineski, crnački i drugi geto-konstrukti po najrazvijenijim gradovima svijeta?
Kategorija stranca se još drži etničkog, rasnog i vjerskog oklopa. Ipak, postavlja se pitanje da li se ta definisanost stranca mijenja u svijetu koji više uopšte ne funkcioniše prostorno? Svi ljudi postaju imigranti u virtualnoj realnosti koja nas porobljava i ukida mogućnost revolucionionarne misli. Ako se ta misao pak probudi, zastupaće je najbolji sa jasnim uputima i nostalgijom onog starog svijeta. Možda je to put obnove povijesne solidarnosti što nas je održala, misao koja neće dozvoliti primitivnu mržnju plemena da eskalira tako lako i pojedinačne strahove očas ukrupni u ksenofobni trans gomile.
Svijet se zaista izjednačava u bolesti, pa se antimigrantska histerija na Balkanu, u Crnoj Gori, može preko noći napumpati kao da ne postoji istorijski kontekst, kao da smo potomci kolonizatora i rasista, a ne nevoljnika i siromaha okupljenih oko romantične ideje plemena, slobode i pravde. Ne komunicirajući sa dubinom svoje pripadnosti prostoru, porodici, lokalnoj povijesti, priključeni na aparate novog računanja vremena i komunikativne balone koji se puštaju ravnomjerno u cijelom svijetu, vršnjaci iz Glazgova, Nikšića ili Mineapolisa mogu razmijeniti iste kodove ideološkog koncentrata koji hrani mržnju prema došljaku i strancu.
Nasuprot istinskom svijetu realnog poklapanja iskustava ljudi sa raznih tačaka svijeta, među njima se zasijecaju duboki klanci kultur-rasističkog jezgra koje navodno ne dozvoljava ono najprirodnije — da se ljudi sretnu, zavole, sarađuju i žive u miru. To što se podrazumijeva, ipak, baš zato što se podrazumijeva, mora biti stalno tumačeno praksom, a ne floskulama; mora biti življeno i branjeno ličnim primjerom, svjedočenjem da još postoje mentalne geografije i mogućni svjetovi u kojima su stranci ljudi, a došljaci rod rođeni.
Objavljivanje teskta pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija