Nakon velike euforije koja me pogodila tokom svjetskog prvenstva u fudbalu, sada gotovo ne palim televizor. Istrošio se moj kapacitet za praćenje sporta, onako kao što se istroši želja za praćenjem fejsbuk postova nakon godina aktivnosti na toj mreži. Skrolujem reda radi, iz navike i zavisnosti, iako me sve manje uzbuđuju sadržaji na mrežama, a još manje dijeljenje na njima. Pun je fejzbuk nacionalista, nacionalnog erosa i prča, pun je mržnje i neliječenih psihičkih stanja, pun je tuđeg ljeta, ručkova i djece, prema kojima sam ravnodušna jednako kao i oni prema mojim psima u bašti.
Na mrežama nema brige i nema prijateljstva, zato sam odustala. Iz ravnodušnosti me još samo prene nepravda i pokušaj da se patologizuje normalno, pa onda imam želju da reagujem.
Prije nekoliko dana crnogorska atletičarka Marija Vuković osvojila je bronzanu medalju u skoku u vis na Evropskom prvenstvu u atletici. Preskočila je 195 cm i upisala Crnu Goru na sportsku mapu Evrope. Ipak, ono što sport preskoči, to Crna Gora ne može – sumnju u ispravnost nacionalnog osjećanja.
Atletiku nijesam pratila, pa sam o uspjehu saznala na portalima. Poslije sam ušla da pogledam bronzani skok. Bravo, Mare, pomislila sam tepajući, kao da mi je rod ili komšinica, i nastavila da gledam radovanje, kako djevojka prilazi treneru, a potom i ocu, ogrće crnogorsku zastavu i prosljavlja. Zadovoljno sam odložila telefon. Nekad mi je žao što nijesam sportista: zamisli taj momenat osvajanja medalje... Onda sam zaboravila na Mariju sve do jutros, kad sam na društvenim mrežama vidjela nekoliko tvitova i fejsbuk postova koje moji poznanici lajkuju, komentarišu i usaglašeno dijele.
Bili su to postovi intelektualaca i profesora koji su javno iznijeli mišljenje da se Marija Vuković samo koristi Crnom Gorom, da ona nije iskrena u nacionalnom osjećaju i ponosu. Pozivaju da Marijin uspjeh gledamo bez emocija, kao što ona gleda Crnu Goru. Drugim riječima, priznajemo ti medalju, ali da si Crnogorka ne. Sve to zbog toga što je Marija godinama prije u nekoj zabavnoj emisiji lupila glupost i crnogorskog orla nazvala kokoškom. Zalud se kasnije izvinjavala, zauvijek je naljutila prave Crnogorce, koji su zaboravili da Marija nije prvak akademije niti društveno-politički radnik, nego se možda jednostavno nije snašla u javnom istupu. Kako god, ta nekakva primitivna pošalica koju je pokupila kao opšte mjesto, možda baš sa fejsbuka, formirala je Mariju u kolektivnom (ne)svjesnom crnogorskih ljutih patriota.
Sa aktuelnim istupima intelektualaca i profesora stvar stoji drugačije. Njihov posao nije da skaču uvis ili udalj, nego da oblikuju javno mnjenje. Oni su školovani za analizu u korist društva i racionalnog sagledavanja stvarnosti, što bi trebalo da garantuju njihove titule i doktorati. Ipak, svojim riječima mnogi rade suprotno. I ne samo to – svojim pokudama čine da zaboravimo na Crnogorce i Srbe, na glavni društveno-politički narativ i zbilju; oni zapravo otvaraju pitanje dvije vrste Crnogoraca, onih pravih, čiji je nacionalni osjećaj iskren i jak (ovjeren zastavom na profilnoj slici), i onih drugih, sumnjivih, nedovoljno spremnih da domovinu vole, da joj se iskreno dive i da upere prstom u sve one koji su sumnjivi.
Onda sam ušla u komentare ispod problematičnih objava o sportistkinji. Sem mizoginih kritika na račun izgleda i držanja, iz komentara sam saznala da je Marija izbjeglica iz Knina. Naglašava se pritom činjenica da je sa porodicom pobjegla od rata i da je dom našla na Cetinju - kao da se od nje zahtijeva da bude veća Crnogorka od svih nas koji smo rođeni u Crnoj Gori; kao da njen posao nije da skače nego da neprestano zahvaljuje dok ne zadovolji kriterije nacionalnog ponosa rođenih Crnogoraca. Osjetila sam duboki stid što se neko stavlja u poziciju dokazivača i vječnog dužnika.
Sa strane bi rekli da ima nešto fašistoidno u tome, ili makar da ide u dlaku sa histerijom protiv migranta, izbjeglica, raseljenih. U tom neznatnom detalju, u tom gotovo podsvjesnom ofiranju, karikaturalna crnogorska desnica, koju ovdje ipak moram uvažiti kao fakat, iako u nastajanju, kroz fejsbuk stenograme i populizam društvene mreže, nepogrešivo nalazi svoje mjesto na krajnje desnom polu, tamo gdje je najsigurnije biti pripadnik/ca jedne nacije, vjere, krvi, ili makar biti zahvalan/na što te ista ta jednorodna nacija toleriše.
Koliko je takvo "mišljenje i pjevanje" daleko od konstituisanja crnogorske ideje kao etičke a ne etničke, koliko je u raskoraku sa istorijom koja je izvanjcima i tuđincima dala važno mjesto u razvoju domaće kulture - sve je to valjda toliko očigledno da se podrazumijeva. Problem je što se i odbacivanje Drugog vrlo lako podrazumijeva, potom pretvori u grozni trend, naročito ako ga svojim mudrovanjem krunišu vedete sa slavnih crnogorskih univerzitetskih jedinica.
Patologizacija nacionalnog osjećaja, prebrojavanje krvnih zrnaca i odbacivanje „nedovoljno Crnogoraca“ toliko je glupa da je postala opasna, pa imam utisak da će svesti Crnu Goru na deset procenata nacionalno užarenih, zbog kojih će emancipatorska i uzvišena ideja napredne i inkluzivne Crne Gore potpuno splamćeti. Upravo takvi "domoljubi" možda dokusure ono što preživi velikosrpsku histeriju i popovsko-politička pojanja protiv ideje Crne Gore kakvu želim.
Juče sam u pekari čekala burek i momak koji je bio ispred mene pogledao je u moju majicu „Antifašistička Rijeka“, koju mi je poklonio moj drug, Jugoslaven sa Sušaka, Igor Bezinović. Momak nije ništa rekao, ali kad su mu rekli da izvoli kupiti pecivo, rekao je ponosno i glasno – „Tri hljeba, po srpski!“ – i okrenuo se ka meni. Nijesam ništa rekla, pomislila sam zadovoljno da će ova glupost i primitivizam uništiti velikosrpsku političku budućnost. Sad se bojim da neće, jer joj se jednaka glupost namjerila na navodno naprednoj, odbrambenoj crnogorskoj liniji. Ona je možda ponekad rječitija, manje primitivna i sirova, čak akademska, ali je jednako isključiva i opasna. Ona nesvjesno radi skupa protiv Crne Gore, skupa sa triprstašima. Protiv moje Crne Gore koja je otvorena, koja je dom, koja ne traži da neprestano ističemo zastave i razlike u odnosu na druge. Koja neće da bude silom drugačija od Hrvata, Srbijanaca i drugih sunarodnika iz stare Jugoslavije. Takva Crna Gora nestaje. To znači da nestaje i mogućnost zajedništva.