Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla, piše hrvatski filozof Mislav Žitko u članku u kojem kritkuje i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, naročito u domenu ekonomske politike, te finansiranju izraelskog uništavanja palestinskog stanovništva i rata u Ukrajini. 

U [članku](https://slobodnifilozofski.com/2024/12/americki-izbori-politika-spektakla-i-brahmanska-ljevica.html) za Slobodni filozofski, Žitko kritički podvlači da se jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. 

"Transformacija Demokratske stranke u stranku obrazovanih i relativno ekonomski dobrostojećih sprovedena je – najprije zahvaljujući Clintonu, a zatim na drugi način Obami – veoma temeljito. Ustvari, toliko temeljito je aparat stranke internalizirao načela „brahmanske ljevice“ da kada pogledamo još jednom izborne cikluse od 2016. godine naovamo možemo vidjeti da je, osim samog Trumpa, glavni problem bio utjelovljen u Berniju Sandersu i njegovom pokretu široke multirasne radničke koalicije".

Hrvatski autor podsjeća da su Sandersovi simpatizeri u mainstream medijskim predstavljanjima i debatama predstavljani kao mahom mizogini muškarci, a njegove su godine povezivane s potencijalnim zdravstvenim problemima u mjeri u kojoj će Bidenovi biti prikrivani, "dok je njegova pozicija nezavisnog senatora tumačena kao slabost nasuprot iskustvu državne tajnice i liberalne feminističke ikone Hilary Clinton". 

"Tokom unutarstranačkih izbora 2020. godine demokratski se establišment aktivirao na veoma sličan način kako bi zaustavio kandidata koji se zalaže za demokratski socijalizam. I kod Demokeata i kod Republikanaca, po Mislavu Žitku, radi se o posvemašnjoj nezainteresiranosti za suočavanje s problemom „novca u politici“, odnosno korporativnim uticajem na političku agendu izbornih pobjednika putem donacija i lobiranja. "Radi se o gotovo bezuslovnoj podršci izraelskoj okupaciji Gaze i Zapadne obale. Radi se takođe o nespremnosti preduzimanja koraka u smjeru uvođenja javnog zdravstva. Time se ne poništavaju razlike republikanske i demokratske elite..."


Kako su poništene razlike između republikanske i demokratske elite...

analiza

Demokrate su gonile Sandersa, pa su dobile Trumpa

Snažna konfrontacija ne mora da bude nasilje, pokazala je u srijedu Mariann Edgar Budde, episkopska biskupka Vašingtona, kada se obratila se Donaldu Trumpu u svojoj propovjedi nakon predsjedničke inauguracije.

Tokom propovijedi u Nacionalnoj katedrali u Vašingtonu Budde je govorila  u svojstvu vođe episkopalne crkve u glavnom gradu SAD-a, i tražila od Trumpa milost za ranjive grupe,  LGBTQ+ zajednicu, imigrante i izbjeglice. 

Trump je nakon propovijedi rekao da služba nije bila posebno zanimljiva i "da mogu oni to bolje". Ipak, tokom govora, Trump je poštovao autoritet crkve što je zapravo omogućilo Budde da u javni medijski prostor zatrovan mržnjom i agresijom unese milosrđe i "nježnu odlučnost", kako su to ocijenili komentatori. 

Budde je prva žena na poziciji biskupa episkopske crkve u Vašingtonu, a proslavila se 2020. godine kada je kritikovala Trumpa zbog korištenja crkve St. John kao pozadine za političku poruku tokom protesta povezanih sa smrću Georgea Floyda. 

Već u petak 24. januara, Budd poziva na "liturgiju istinoljubivosti, suočavanja i pokajanja za štetu nanesenu crnoj zajednici unutar Episkopalne biskupije Vašingtona, od vremena ropstva do danas". U pozivnom obraćanju vjernicima je zapisala:

"Kolektivno smo dozvolili sebi da previđamo, zaboravljamo i ostajemo neupućeni u našu istoriju—složenu i mješovitu rasnu istoriju s dugotrajnim posljedicama. Nikada nije bilo javnog priznanja saučesništva naše crkve u bijeloj nadmoći, koja je opravdavala ropstvo, segregaciju i druge oblike rasizma. Možda ste od onih koji vjeruju da to žaljenje nikom ne koristi i nije potreba. Ipak, pozivam vas da dođete, da čujete šta su drugi pretrpjeli i da rizikujete nelagodu, radi ljubavi." 


<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/eXTRASEHXgk?si=stYlVBKBXdlK1Ddm" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Crkvena propovijed nakon inauguracije Donalda Trumpa 

pomilovanje

Mariann Edgar Budde: Nježna odlučnost protiv gole sile

**Gospodine Lynch, da li ste počeli da praktikujete transcendentalnu meditaciju zbog problema s bijesom?**

Ne. Primijetio sam da bivam bijesan. Mnogi ljudi to osjećaju, i ja sam bio jedan od njih. Onda usmjeravaju svoj bijes prema onima na kojima ga mogu iskaliti -  ja sam ga iskaljivao na svojoj prvoj ženi. Ono što se desilo jeste da sam počeo meditirati, a dvije sedmice kasnije ona mi je prišla i rekla: „Šta se dešava?“ Pitao sam : „Kako misliš?“ A ona je odgovorila: „Gdje je onaj bijes?“ Više ga nije primjećivala. Često se dešava da ljudi ne primijete promjenu u sebi kada počnu meditirati, ali ljudi oko njih je primijete.

**Zašto ste počeli da meditirate?**

Počeo sam 1973. godine. Ideja da ljudsko biće može doseći prosvjetljenje me proganjala. Ludilo me hvatalo od onoga što stalno čujemo, kako koristimo samo pet ili deset posto svog mozga. Čemu onda služi ostatak? Kako iskoristiti više i šta je to najviše što možeš dosegnuti? 

Mnogi kažu da je meditacija kao trčanje, ili kao sunčanje na plaži. To nam samo pokazuje kako je veliko nerazumijevanje šta meditacija zapravo jeste. Meditacija je način da zaviriš unutar sebe, potpuno, u najdublje nivoe života, transcendenciju, apsolut, cjelinu i stvarnost, i da to iskusiš. Ljudsko biće je stvoreno za to.

**Mislite li da ste bolji umjetnik jer su vaši filmovi vođeni višom sviješću?**

Ne znam. Kada počneš meditirati, možep hvatati ideje na dubljem nivou. Intuicija raste, a intuicija je najvažniji alat za umjetnika – kombinacija osjećanja i razmišljanja. Kada radiš na slici, osjećaš i uživaš u tome. Isto je i s filmovima. Uživanje u radu raste, uživanje u svemu ostalom raste. Ideje teku, osjećaš da sve to možeš oblikovati. Znaš šta radiš. To je spoznaja koja se razvija, zaista predivno.

**Desi li se i dalje da budete depresivni ili uznemireni?**

Sve je to relativno. Intenzitet je sve manji i manji. Tako patnja počinje nestajati. Čovječanstvo nije stvoreno da pati. Blaženstvo je naša priroda. Stvoreni smo da budemo srećni. Potpuno je moguće biti ispunjen srećom. Pravim, dubokim blaženstvom, potpuno budnim, srećnim u samom činu življenja. A to uživanje u životu, u stvarima koje radite, postaje mnogo intenzivnije kada vam to blaženstvo raste.

**Možete li biti precizniji kako to utiče na vaš svakodnevni život?**

Događaji u životu ostaju isti, ali način na koji ih doživljavam postaje bolji. Na mom filmu *Dina* to iskustvo je moglo da me uništi. Bilo je tako jezivo. Do te mjere se poistovjećujem sa svojim filmovima – i znao sam da sam izdao sebe – ali me meditacija spasila od toga da se ne bacim s litice. Ima ona izreka: Svijet je onakav kakav si ti. Možete nositi tamnozelene prljave naočare, i takav će ti biti svijet. Ili možeš početi da zaranjaš u sebe i iskusiš neograničeni okean čiste blažene svijesti, kreativnosti, inteligencije, sve te blagodati. Tada počneš nositi naočare ružičaste boje. I svijet za tebe postaje bolji.

**Rekao bih da vaši filmovi gledaju na svijet kroz tamne naočare. Zašto je to tako?**

Ako biste pogledali film u kojem je početak miran, sredina mirna, a kraj miran – kakva je to priča? Za ispričati priču potrebni su kontrast i sukob. Priče trebaju imati tamu i svjetlost, nemir, sve te stvari. Ali to ne znači da stvaralac mora patiti kako bi prikazao patnju. Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima.

**Kako nastaje ideja za jedan od vaših filmova?**

Uvijek kažem da ideje pokreću brod. Ideje su ogroman, ogroman blagoslov. To je ono što pokušavate uhvatiti – ideju u koju se zaljubite. Svaki put kada sam snimio film koji nije baziran na knjizi ili scenariju nekog drugog, proces je bio isti. Cijela stvar ne dolazi odjednom, već dolaze fragmenti koji se kasnije oblikuju u scenario. Zapisujete ideju i čuvate je dok ne dođe sljedeća, i malo po malo, većina tih ideja pronađe svoje mjesto u scenariju – koji je organizovan skup ideja. Zatim snimate taj scenarij, montirate ga, miksujete zvukove i muziku. To je proces. Ideja može dati priču koja je apstraktnija i manje direktna, a ponekad vam daje priču koja je jasnija i linearnija.

**Šta više volite?**

Volim sve vrste kinematografije. Nema pravila. Neki apstraktni filmovi me uopšte ne diraju, dok me drugi potpuno obore s nogu. Neki linearni filmovi me ne dodiruju, dok me drugi inspirišu nevjerovatno. Film je mješavina milijardi elemenata. Kažu da kinematografija kombinuje sedam umjetnosti. To je veoma kompleksan medij, tako da vas ne bi trebalo ograničiti od istraživanja drugih smjerova – ako ideje dođu. Kinematografija je posebno lijep, moćan medij.

**Postoje li filmovi prema kojima ste se orijentisali?**

Svi bi trebali pronaći svoj glas. Nije stvar u kopiranju. Ali Godar, Felini i Bergman su bili moji heroji. *Bulevar sumraka*, *Prozor u dvorište*, *8 ½*, filmovi Žaka Tatija poput *Moj ujak* ili *Praznik gospodina Hulota*,  svi Kubrikovi filmovi, svi Felinijevi filmovi, vjerovatno svi Bergmanovi filmovi – bilo je toliko sjajnih filmova koji su me inspirisali.

**Jesu li ti filmovi podsvjesno uticali na vaš rad? Moglo bi se reći da je koncept voajerizma u Plavom somotu inspirisan filmom Prozor u dvorište, na primjer.**

Ne znam da li je to tačno. Postoji 110 ili više godina kinematografije i nemoguće je da neko od nas napravi film koji se ne može uporediti s nečim što je ranije nastalo. Za mene *Plavi somot* je *Plavi somot*, a *Prozor u dvorište* je *Prozor u dvorište*. Možda su mi *Bulevar sumrak*a ili *Prozor u dvorište* prizvali neku ideju, ali iako ih volim ili su me inspirisali, život je 24/7 film. Ideje stalno dolaze iz toga. Teško je reći da je kinematografija ta koja priziva ideje. To je sve zajedno. Postoje milijarde ideja koje plivaju okolo, samo ih treba uhvatiti.

Povodom smrti režisera Davida Lyncha, prenosimo intervju koji je dao web magazinu The Talks

In memoriam

David Lynch: Patnja treba da bude u pričama, a ne u ljudima

"Hotelsko naselje B kategorije, izgrađeno je 1971. godine, renovirano 1979. i 1980. u veoma atraktivnom turističkom ambijentu, okruženom zelenilom mediteranske flore i kristalno čistom plavom vodom Jadranskog mora."

Tako piše u reklamnom letku hotela Inex Zlatna Obala koji je građen u vrijeme modernizacije crnogorskog društva kroz turizam usklađen sa prirodnim okolišom.

"Male vile sa po šest do osam apartmana (sa toaletom, balkonima, terasama, telefonom i pogledom na more) pružaju idealne uslove za odmor", ističe se u reklami za 400 komforno nameštenih soba. Gostu se predlaže pivnica na plaži, aperitiv-bar, terasa, veliki pokriveni bazen sa toplom morskom vodom, i naravno, zasebna plaža.

“Internacionalni uticaji, koji su dolazili iz inostranstva, uspješno su prilagođeni lokalnim uslovima... uz očuvanje autentične lokalne dijalektike”, piše arhitekta Danilo Bulatović o graditeljskim strategijama jugoslovenskog socijalizma tog doba. U naučnom radu "Revisiting the Yugoslav Florida" Bulatović objašnjava da se crnogorska obala razvijala od visokog modernizma šezdesetih, preko strukturnog ekologizma tokom sedamdesetih, "do postmodernizma osamdesetih godina, koji je prigrlio kvalitete lokalne autentičnosti."

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b5e19476-9e44-4e56-b400-ffec96d9e5c1)

Gostima sutomorskog hotela bila je obezbjeđena i raznovrsna sportska aktivnost: stoni tenis, bilijar, kuglana, kao i organizaovani izleti po Crnoj Gori. 

Pjesnikinja Maša Seničić pamti hotel iz devedesetih, kad SFRJ više nije bilo, ali je još bio prepoznatljiv humanistički kôd arhitekture stare zemlje, prije nego je počeo da se ruži, dograđuje i uništava.

“Među tim bungalovima (tj. dobro opremljenim jednospratnim vilama, kako kažu prospekti) sam provela detinjstvo, jela sladoled i slušala bendove na terasi, trčala po dnevne novine i saplitala se o creva za zalivanje impresivne količine biljaka – a to sve zato što je moj deda bio vlasnik porodične kuće na samom obodu hotelskog kompleksa, u okviru naselja “Ivan Milutinović” (nazvanom po građevinskom preduzeću koje ga je podiglo), izgrađenog paralelno sa hotelom. Naučila sam da plivam, kao i kuda je najbrži put do restoranske zgrade mnogo pre nekih drugih stvari u životu, te je logično da sam vezana za ovo mesto kao toponim odrastanja”, piše Seničić u svom dokumentarnom [projektu](https://www.beforeafter.rs/kultura/foto-stafeta-80-zlatna-obala-mase-senicic/) promišljanja prošlosti jednog hotela i jednog prostora.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1dac7bf8-826a-498b-a9df-8982289f1f0a)

Analizirajući hotelske komplekse duž crnogorske obale, Bulatović ističe sadejstvo “socijalističke estetike Istoka i profitabilnih ekonomskih principa Zapada". 

"Ovo nasljeđe stoji u oštrom kontrastu sa trajnom krizom u svim segmentima naših života danas. To uključuje društvenu stratifikaciju, eksploataciju ljudskih i prirodnih resursa, sve do individualnog poniženja. Shodno tome, analiza turističkog nasljeđa koje je ostavila Socijalistička Republika Crna Gora predstavlja samo jedan mali dio slagalice u širem nastojanju da se obnove zaboravljeni obrasci samoprepoznavanja, zamagljeni tri decenije nacionalizma i neoliberalizma na Balkanu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3f9febf2-fded-413e-840e-3804cee87050)
YU reklama iz sedamdesetih: Delo, Slovenija{.caption}

Iako ne bez svojih nedostataka, u onome što se čini kao ponavljajući proces istorije, Jugoslavija nastavlja da živi kao ideja koja nas podsjeća na važnost oživljavanja i očuvanja istorija solidarnosti, koje su nam danas očajnički potrebne."

Danas se na mjestu hotela Zlatna obala gradi novi hotelski kompleks, nakon više neuspješnih pokašaja da se mjestu vrati stari sjaj.


Inex - Zlatna Obala jedan od simbola sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka kad se Crna Gora razvijala unutar socijalističke Jugoslavije i planskog pristupa turizmu 

vremeplov

Tamo negdje na Zlatnoj obali

Porodično nasilje sa upotrebom vatrenog oružja u Crnoj Gori je u “dramatičnom” rastu, o čemu svjedoče [istraživanja](https://www.seesac.org/f/docs/in-focus-armed-violence-monitors_1/In-Focus-Armed-Violence-Monitor-on-Firearm-Incidents-i_2.pdf) pod pokroviteljstvom Evropske unije i UNDP-a. 

[Centar](https://www.seesac.org/) za kontrolu malokalibarskog i lakog naoružanja u Jugoistočnoj i Istočnoj Evropi (SEECAS) objavio je da je Crna Gora u period od 2022. do 2023. godine sa dva (2) došla na 15 slučajeva nasilja u porodici povezanog sa oružjem, što je najveći statički skok među zemljama regiona.

Namjesto jednog slučaja gdje je oružje upotrebljeno protiv intimnog partnera u 2022. godini, naredne godine u Crnoj Gori je zabilježeno 9 takvih slučajeva, što u Centru karakterišu kao "oštar rast".

Prema nalazima istraživanja ove NVO sa sjedištem u Beogradu, Crna Gora je dio regionalnog trenda po kome se množe slučajevi u kojima se vatrenim oružjem prijeti ženama, a svaku šestu žrtvu (17 odsto) upotrebe pištolja ili pušaka u Crnoj Gori ubio je član porodice.

Koristeći zvanične podatke istraživači su dokazali da se u regionu duplo više pucalo po kućama, nego na ulicama. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b2e2ae3b-185f-4b38-8a8b-4b67c6d54570)
Oružjem na intimnog partnera, foto: SEECAS{.caption}

Sudeći po nalazima istraživača u Crnoj Gori se povećao broj zapljena lakog naoružanja ― broj oduzetih pušaka i malokalibarskog oružja sa 65 u 2022. povećao se na 75 u 2023. godini.

Iako su građani Crne Gore među naoružani kao rijetko gdje u Evropi, na domaćim univerzetima nema opsežnih istraživanja koja bi javnosti prikazala i tumačila trendove u ovoj oblasti. Ne postoji ni specijalizovana nevladina organizacija koja se kontinuirano i učinkovito bavi problemom kontrole privatnog oružja. 

Istraživanju SEECAS-a iz 2018. kaže da je 71 odsto ispitanika u Crnoj Gori ne bi htjeli posjedovati oružje. Ipak, iste godine, međunarodna agencija "Small Arms Survey" sa sjedištem u Ženevi iz objavila je da na svakih 100 stanovnika Crne Gore dolazi prosječno 40 komada lakog naoružanja. Njihove procjene su bile da u Crnoj Gori ima ukupno 245.000 komada oružja. Od tog broja preko 140.000 je nelegalno vatreno oružje.

Dana 1. Januara 2025. na cetinju se dogodio masakr kada je Aco Martinović ubio 12 ljudi, među kojima i dvoje djece.  

Bjelopoljac Alija Balijagić je 25. oktobra ubio dve osobe u kući u selu Sokolac kod Bijelog Polja. Cetinje je prije dvije godine pogođeno prvim masovnim ubistvom koje je počinio Vuk Borilović kad je ubio deset a ranio šest sugrađana.



Istraživanje ipak kaže da 71 odsto ispitanika u Crnoj Gori rađe ne bi posjedovali oružje

statistika u crnoj gori

Dramatičan rast upotrebe oružja u porodičnom nasilju

Drugo masovno ubistvo na Cetinju u dvije i po godine trauma je od koje se zajednica teško oporavlja. Ponovljeni zločin, ponovno ubistvo djece, bliskost žrtava i ubica, neki su od faktora koji povezuju dva zločina u svireposti i težini. 

Lokalna zajednica je nakon prvog masovnog ubistva 2022. godine, kad je Cetinjanin Vuk Borilović ubio deset i ranio šest osoba, dobila deklarativnu podršku i *ad hoc* psihološka savjetovališta. Ipak, dugoročnog plana mentalne njege i tretiranja posttraumatskog poremećaja (PTSP) nije bilo. 

Nakon 1. januara 2025. kad je Aco Martinović ubio 12 ljudi, među kojima dvoje djece i tri žene, zajednica na Cetinju i u Crnoj Gori suočava se sa obnovljenim strahom koji je veći zbog povezanosti ljudi u malim sredinama.

Američki psiholozi su imali dosta prilika da prouče kolektivne socijalne i psihološke obrasce nakon masovnih ubistava u toj zemlju. Profesor Jonathan S. Comer, PhD, psiholog i psihijatar sa Međunarodnog univerziteta Florida kaže da čak i ljudi koji su daleko od masovnih ubistava mogu doživjeti anksioznost i psihičke smetnje, što je povezano sa medijskim prenosima.

Veza medijskog prenosa i traume je jasna, pa psiholozi nekad savjetuju preživjelim i blisko povezanim sa žrtvama da ne prate medijske sadržaje. Naučno je potvrđeno da su ljudi koji su previše vremena proveli uz medijske izvještaje terorističkih napada sami doživjeli simptome akutnog stresa.

Američko udruženje psihologa (APA) upozorava da s vremenom, preveliko medijsko praćenje vijesti o masovnom nasilju može podstaći [ciklus stresa](https://www.science.org/doi/10.1126/sciadv.aav3502). Ta stalna zabrinutost, poznata kao „perseverativna kognicija“, narušava zdravlje a nekad vodi u kardiovaskularne probleme.

Ljudi koji su preživjeli prvo masovno ubistvo na Cetinju 2022. godine pod posebnim su pritiskom ovih dana, jer oni sa istorijom traume skloniji su simptomima PTSP-a nakon novog izlaganja. 

Fizička blizina incidentu takođe nosi veći rizik od problema sa mentalnim zdravljem. Jedno [istraživanje](https://www.pnas.org/doi/10.1073/pnas.2000804117) 44 školska ubistva pokazalo je da je upotreba antidepresiva porasla više od 20% među mladima koji su živjeli na manje od 8 kilometara od mjesta pucnjave, u odnosu na one koji su živjeli 16 do 24 kilometra daleko. Naravno, psihološka blizina važan je faktor — stepen u kojem se povezujemo sa drugom osobom ili događajem dodatno povećava rizik od simptoma PTSP-a.

**OTUPITI NA SMRT**

Ipak, reakcije na masovne zločine koji se ponavljaju su različite. Dok neki ljudi stalno brinu, mnogi su iscrpljeni zbog naizgled beskonačnog ciklusa nasilja koji brzo prolazi kroz medije i javnu diskusiju.

„Ne postoji jedan način na koji ljudi doživljavaju ove tragedije, i nema jedinstvenog odgovora“, kaže dr Roxane Cohen Silver sa Univerziteta Kalifornija. „Jedna osoba može biti jako pogođena događajem, dok druga možda uopšte nije zabrinuta.“

Istraživanja kognitivnih psihologa pomažu da se shvati zašto su neki ljudi na emocionalnoj distanci, odnosno u stanju otupljenosti. Paul Slovic, doktor psihologije na Univerzitetu u Oregonu, i njegove kolege pokazali su da u mnogim slučajevima, matamatički gledano, što više ljudi pogine u incidentu masovnog nasilja, to manje brinemo. Oni ovu pojavu nazivaju „smrtonosnom aritmetikom saosjećanja“.

Istraživači tvrde da intuicija ljudi u pogledu saosjećanja sa žrtvama nasilja ne reaguje dobro na statistiku i ne raste proporcionalno. Drugim riječima, užas koji su ljudi osjetili kad je 19 djece i dvoje odraslih ubijenu u jednoj školi, nije 21 puta veće od onog što ljudi osjećaju kada je jedno dijete ubijeno. 

Slovic i drugi psiholozi nazivaju ovo smanjivanje emocionalne reakcije „psihološkom otupljenošću“.

Istovremeno, ljudi često imaju lažan osjećaj bespomoćnosti pred vrlo velikim problemima, što može dovesti do pasivnosti i povlačenja. U jednom [istraživanju](https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0100115), učesnici koji su vidjeli statistiku o veličini krize gladi u Africi donirali su oko polovinu manje novca od onih koji su vidjeli fotografiju jednog djeteta u nevolji.

„Ako mislimo da je problem nerješiv, onda ima smisla da mu ne posvećujemo pažnju, jer čovjeka uznemirava da se bavi stvarima koje ne može popraviti“, kaže  Slovic.

Na kraju, istraživanja pokazuje kako ljudi često imaju problema da donesu odluke u složenim situacijama. U slučaju američkog zakona o oružju, na primjer, to dovodi do pasivnosti i političkog *statusa quo*. 

Vrijeme prolazi, sjećanja blijede i ako ne vide neki napredak, ljudi preusmjere pažnju negdje drugo. Američka istraživanja su pokazala da podrška strožim zakonima o oružju raste neposredno nakon masovnih ubistava, ali [opada ](https://psycnet.apa.org/record/2020-66289-001?doi=1)za nekoliko sedmica

„Naš um nas vara da ne reagujemo dovoljno na najvažnije probleme na svijetu, uključujući masovno nasilje“, rekao je Slovic. „Ali kad se desi jedan od tih događaja, imamo prozor mogućnosti kada su ljudi budni, emocionalno angažovani i motivisani za djelovanje.“

*Korišćene informacije sa sajta* [APA](https://www.apa.org/monitor/2022/09/news-mass-shootings-collective-traumas){.caption}



Američka istraživanja su pokazala da podrška strožim zakonima o oružju raste neposredno nakon masovnih ubistava, ali opada za nekoliko sedmica

američki psiholozi

Nakon masakra nastupaju strah, nemir, otupljenost

Direktorica Instituta za medija Crne Gore Olivera Nikolić definiše govor mržnje kao politički jezik koji napada najranjivije i obespravljene grupe. 

Borba protiv govora mržnje počiva na edukaciji i proizvodnji medijskog sadržaja čija je vrijednost neupitna. Posebno je važno da se mladi obrazuju u tom pravcu, kako bi odoljeli sve brojnijim kampanjama mržnje na internetu, rekla je Nikolić u razgovoru za Normalizuj. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/YgMczQhpL7k?si=PwcdTBphr6-BA6eT" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Kako se boriti protiv govora mržnje koji je postao glavno političko oruđe

razgovor

Nikolić: Vlade i države ulažu u govor mržnje

Za riječkog arheologa Maria Zaccariu, suvomeđa, ili suhozid je mnogo više od graditeljskog artefakta. To je način života, idejna i ideološka smjernica, te komadić koji nedostaje da se jadransko primorje sagleda i dalje razvija u punoj raskoši svojih prirodnih potencijala. 

Ekipa Normalizuj je sa Zaccariom posjetila selo Janjetići iznad Lovrana, nedaleko od Rijeke, gdje je prije 150 godina lokalni graditelj Anton Plašimuha izgradio cijeli kompleks suvomeđa. Taj način drevne gradnje otimao je zemlju od brda, nicale su bašte, livade i voćnjaci, premoštavani usjeci, dok se uspješno krotio nedostupan teren.  

U procesu pripitomljavanja okoliša poseban udio imaju istarska goveda boškarine, koje domaćin Franc drži na imanju u Janjetićima. Impresivne životinje dugih izvijenih rogova težinom dosegnu i tonu, a vođene svojim apetitom u potrazi za travom, one krče stare zarasle puteve. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/f_lcOg6whig?si=4cNTX6CHvH-qPP9y" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Osim boškarina, na imanju su koze i ovce, a tu je i ograđeni dio za robinzonovski nastrojene turiste koji sve više dolaze iz Zapadne Evrope. Zaccaria kaže da su tradicionalna gradnja i organska proizvodnja jedini ispravni put razvoja kraja koji sve više biva narušen netipičnom pseudomodernom arhitekturom koja odudara od terena. 

Nakon suvomeđe, a na istom tragu, Zaccaria se zalaže i za očuvanje autohtonih sjemena, poput brsečkog česana, po kome je njegova organizacija dobila ime.

Vještina gradnje na suvo je zvanično upisana u UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Taj tip gradnje karakterističan je i za Crnu Goru, odakle su prema usmenom predanju doselili stanovici sela Janjetići. 

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija {.caption}

U selu Janjetići iznad Lovrana kod Rijeke stari se zidovi poštuju i čuvaju 

suvomeđa

Zidovi koji spajaju prošlost i budućnost

Novinar zagrebačkog nedjeljnika Novosti i pisac Jerko Bakotin u razgovoru za Normalizuj kaže da regionu treba nova politička osnova i akcija, kako bi se riješili problemi koji se decenijama gomilaju. 

Po Bakotinu, autoru specijalizovanom za vanjsku politiku i pitanja onoga što se u liberalnom kapitalizmu izbjegava nazivati Trećim svijetom, problemi balkanskih državica kao da stoje u mjestu. 

Suočavanje sa prošlošću nije dovoljno, kaže Bakotin, novinar srednje generacije poznat čitaocima diljem regiona. On tvrdi da liberalne politike suočavanja sa prošlošću jesu potrebne, ali tek kad ljevica izgradi strukturalni ekonomski i politički pristup društvenoj nepravdi, može očekivati podršku širih krugova. Do tada, u liberalnom kapitalističkom bubnju, pomirenje i saradnja na kulturnom planu ostaće izolovani i ograničenog dejstva. 

Govoreći o odnosima Hrvatske i Crne Gore, Bakotin naglašava cinizam susjedskih i međudržavnih odnosa, te mogućnost da Hrvatska u budućnosti blokira ulazak Crne Gore u EU, kao što je to Grčka uradila Makedoniji. 

“Nakon silaska Mila Đukanovića sa vlasti, kao da Hrvatska ne zna kako da se postavi prema Crnoj Gori”, kaže Bakotin.

Mediji glavnog toka u Hrvatskoj preziru novu vlastu u Podgorici, što za Bakotina nije iznenađenje ako se zna da se vodeći političari poput predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića nazivaju "četničkim vojvodama”. 

Ipak, i u takvim okolnostima, Bakotin podvlači da se Crna Gora iz Zagreba posmatra jednostrano, politički površno i da se često ne vidi ili ne žele vidjeti njena unutrašnja politička dinamika.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/XeGDba2x0vY?si=8Yd-41ihWKDFirNT" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

“Udruge branitelja nisu nikakvi periferni igrači u Hrvatskoj, kaže Bakotin u komentaru na zabranu nastupa podgoričkog hora KIC POP na Korčuli. Tu zabranu su nedavno pokrenula  lokalna udruženja branitelja, nezadovoljna antifašističkim i partizanskim repertoarom ovog pjevačkog društva. Svojim otkazom dolaska na svečanost, cijelu je tu hajku podržao i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, kaže Bakotin, i dodaje da se predsjenik već tradicionalno ulizuje desnim strujama hrvatske politike i društva.

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



Kako zvanični Zagreb gleda na Podgoricu i kuda to vodi?