Sa predsjednikom Jedriličarskog kluba Delfin iz Tivta dr Franom Tripovićem razgovarali smo o tradiciji jedrenja u Boki Kotorskoj i tajnama plovidbe na vjetru.

Na koji način razvoj turizma utiče na očuvanje nematerijalne baštine i pomorski mentalitet, kako se najbrže uči snalaženje na moru i još mnogo toga saznali smo od našeg domaćina.

JK Delfin iz Tivta prvi je jedriličarski klub osnovan u Crnoj Gori. Utemeljen je 1951. godine kao Pomorsko-brodarsko društvo Delfin. Od tada do danas jedriličari Delfina sudjelovali su na brojnim regatama, te osvojili u evropskim i svjetskim okvirima relevantna priznanja.

Boka Kotorska je sve više postaje turistička oblast, a sve manje povezana sa svojom pomorskom tradicijom. Tripović kaže da je jedriličarstvo osnova pomorskog znanja i života i da se tradicija može održati živom samo kroz edukaciju mladih, te jačanjemm široko dostupnih i aktivnih jedriličarskih klubova.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/JPTyfMbHs2M?si=Qmv0WlBA_rp2aQyX" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Jedriličarstvo je osnova pomorskog znanja i života. Boka može biti turistička, ali mora ostati pomorska, kažu u Jedriličarskom klubu Delfin

jedriličarski klub delfin

Punim jedrima za Boku: Pomorstvo kao osnova identiteta

Etnološko putovanje, ali i tehnološki ekspetiment koji traje – tako bi se mogla opisati kolonija "Sve boje Crne Gore" koja već osmu godinu proučava i promoviše vunu kao tekstilnu bazu za umjetnički i modni izraz. 

Ove godine u selu Novakovići kod Žabljaka pravili su se abažuri i srodna svjetleća tijela od vune, bojena isljučivo biljakama koje rastu na tom podneblju.

"Pepeo, pokvarena surutka, čak i dječja mokraća, služile su ženama u prošlosti da dođu do pigmenta za bojenje vune", kaže dizajnerka tekstila i modna kreatorka Jelena Đukanović koja je osnovala Institut za vunu Crne Gore. Kao organizatori kolonije u Institutu se trude da što više promovišu upotrebu vune u svakodnevnom životu. Okupljaju umjetnike, etnologe, tehnogole i studente, uglavnom žene, koje su zainteresovane za nastavak tradicije koju je Crna Gora olako napustila. 

Dok se u zapadnoevropskim zemljama vuna cijeni kao dragocjena sirovina i koristi u različite svrhe – od tekstila do termoizolacije – u Crnoj Gori se već decenijama tretira kao otpad i postaje ekološki problem. Nakon propasti domaće tekstilne industrije, već više od trideset godina u Crnoj Gori ne postoji sistem otkupa vune. Na teritoriji Crne Gore uzgaja se oko 155.000 ovaca, koje godišnje proizvedu oko 200 tona vune koja se baca.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/BQQnXsDWiGg?si=xLN36TMitqSZjK4E" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Umjesto što vunu bacamo, mogli bismo je koristiti na način kako su to radile naše pretkinje

sve boje crne gore

Kako su žene bojile vunu

Profesor audio-vizuelne produkcije Marko Gošović doktorirao je na zvuku mostova. Može to zvučati čudno, ali godinama je ovaj podgorički muzičar mjerio i proučavao oblike crnogorskih mostova, jer je pokušao da pronađe metod kojim bi ih vjerno oživio zvukom. Polazeći od dimenzija, rasporeda lukova, zakrivljenja, Gošović je softverskom intervencijom došao do formule koja je konzistentno prikazala kako mostovi zvuče. Ton je zavisio od strukture, od materijala i veličine mosta, a broj modulatora zvuka odgovarao je broju lukova. Na kraju, svi zvukovi su ambijentalno uklopljeni da budu dio melodijske cjeline.

"Veza između građevina i zvuka je po svemu prirodna: svaka građevina, pa i most, ima svoj ritam, harmoniju i dinamiku, ekvivalentno kao i u muzici. Mostovi nisu nijemi, rijeka koja protiče ispod njenih lukova daje im prirodan ton i melodiju, a oni sami svojom veličinom, oblikom i strukturom odaju neki „zamišljeni“ zvuk u odnosima svojih pojedinačnih elemenata sa amplitudom, frekvencijom i bojom zvuka", rekao je Gošović.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/0aSOw-2upZY?si=ttNwsBfKRDgxFJYu" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Prvobitna ideja bila je da se ozvuče mostovi u prirodnom okruženju, ali bio je to tehnički previše zahtjevan plan, pa je odlučeno da se na više crnogorskih mostova postavi QR kod koji vodi na sajt mostovi.me. U toj digitalnoj datoteci moguće je ne samo pronaći zvuk konkretnog mosta, nego i bliže upoznati osnovne postavke Gošovićeve disertacije kroz jedinstveni koncept „Crnogorski mostovi – građevine i zvuk“.

Svoj sinestetski pristup kroz spoj tehnike i umjetnosti autora je doveo do izložbe "Zvukom mostova", koja je otvorena u podgoričkoj Kuslevovoj kući do 24. jula 2025.

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

  Zvukom mostova, izložba dr Marka Gošovića koja spaja tradiciju, nauku i umjetnost

sinestezija

Jeste li čuli zvuk crnogorskih mostova?

Poštovane zvanice,

Ne mogu da se držim bajke o Vašim muzikantima; ne želim ništa da pripovedam; ne želim da pevam; ne želim da propovedam; ali jedno je istina: s bajkama je gotovo, s bajkama o gradovima i državama, kao i s naučnim bajkama; pa i s onim filozofskim; svet duhova je nestao, ni univerzum nije više bajka; Evropa, ona najlepša mrtva je; to je istina i stvarnost. Stvarnost, poput istine, nije bajka, a istina nikad i nije bila bajka.

Pre samo pedeset godina, Evropa je bila jedna bajka, čitav svet svet bajki. Danas mnogi žive u svetu bajki, ali oni žive u mrtvom svetu, a o mrtvima je i reč. Ko nije mrtav, taj živi, ali ne u bajkama; taj *ne čini* bajku.

Ni sam ne činim bajku, ne dolazim iz bajke; morao sam da proživim dugi rat i da vidim stotine hiljada njih kako umiru, te i one druge koji su nastavili dalje; sve se u stvarnosti nastavilo dalje; sve se uistinu promenilo; tokom pet vekova u kojima se sve pobunilo i u kojima se sve promenilo, u kojima su iz bajke stare nekoliko hiljada godina nastali ova stvarnost i ova istina, ja osećam kako mi postaje sve hladnije, dok iz jednog starog nastaje neki novi svet, iz jedne stare prirode neka nova priroda.

Živeti bez bajki daleko je teže, stoga život u dvadesetom veku i jeste toliko težak; mi samo još životarimo, mi ne živimo; niko više ne živi; ali lepo je životariti u dvadesetom veku; unaprediti se; napred kuda? Ja nisam, a i toga sam svestan, izašao iz nekakve bajke, niti ću u kakvu bajku ući, ali već je i to napredak, već i to predstavlja razliku između nekad i sad.

Mi stojimo na najstrašnijem poprištu čitave istorije. Prestravljeni smo, prestravljeni poput neverovatnog materijala novog čoveka novog poznavanja prirode i obnavljanja prirode; svi zajedno, u poslednjih pedeset godina, nismo bili ništa drugo do jedna bol; ova bol danas, to smo mi; ova bol je naše stanje duha.

Mi posedujemo sasvim nove sisteme, mi posedujemo sasvim novo shvatanje sveta i sasvim, zaista, sasvim izuzetno shvatanje okoline sveta i posedujemo sasvim nov moral i sasvim novu nauku i umetnost. Vrti nam se u glavi i hladno nam je. Verovali smo da ćemo, zato što smo ljudi, izgubiti ravnotežu, ali ravnotežu izgubili nismo; i učinili smo sve kako se ne bismo smrzli.

Sve se promenilo, jer promenili smo ga mi, spoljašnja geografija promenila se poput one unutrašnje.

Mi sad postavljamo visoke zahteve, mada ti zahtevi i ne mogu biti dovoljno visoki; nijedno vreme nije postavljalo tako visoke zahteve kao naše; mi životarimo opsednuti kompleksom veličine; zato što znamo da nećemo moći da se survamo, a ni da se smrznemo, mi dopuštamo sebi da radimo to što radimo.

Život je samo još nauka, nauka svih nauka. Odjednom, iznikli smo u prirodi. Srodili se s elementima. Mi smo realnost stavili na probu. Realnost je nas stavila na probu. Sad vladamo zakonima prirode, neverovatnim dostignućima zakona prirode, a sad možemo da ih proučavamo u svoj stvarnosti i istinitosti. Više nismo upućeni na pretpostavke. Sada kad pogledamo u prirodu ne vidimo više nikakve duhove. Ispisali smo najodvažnije poglavlje svetske istorije; i to svako za sebe, prestravljeni i u strahu od smrti, i to niko po svom ukusu i svom nahođenju, već po zakonu prirode, ispisali smo ovo poglavlje iza leđa naših slepih očeva i naših glupih nastavnika; iza naših sopstvenih leđa; nakon beskrajno dugih i bledunjavih poglavlja ono najkraće, ono najvažnije.

Prepala nas je jasnoća koja najednom čini naš svet, naš svet nauke; smrzavamo se u toj jasnoći; ali mi smo na toj jasnoći insistirali, mi smo je izazvali, te sad na hladnoću koja trenutno vlada ne smemo da se žalimo. Od sada vladaće jasnost i hladnoća. Nauka o prirodi ukazaće nam se daleko jasnija, hladnija i oštrija nego što to i zamisliti možemo.

Sve postaće kristalno jasno, zahvaljujući sve većoj i sve dubljoj jasnoći, i sve će biti hladno, zahvaljujući sve jezivijoj hladnoći. U budućnosti, dan će nam se ukazivati sve jasniji i sve hladniji.

Zahvaljujem na Vašoj pažnji. Zahvaljujem na počasti koju ste mi danas ukazali.

*Prevela sa Njemačkog Bojana Denić*

Tomas Bernhard, Moje nagrade: Obraćanje prilikom dodjele nagrade Slobodnog i hanzeatskog grada Bremena 1965. godine

govor

Bernhard: Dan će nam se ukazivati sve jasniji i sve hladniji

Sajt [Global Eniquality](https://globalinequality.org/imperial-power/#start) donosi analitički članak u kome se daje imperijalna priroda politike Sjedinjenih Američkih država, kao konstanta koja se odražava na dešavanja u svijetu. Članak potpisuju naučnici Jason Hickel, Dylan Sullivan, Huzaifa Zoomkawala, Morena Hanbury Lemos, JP Arellano, Felix Barbour, Federico Cruz, Joël Foramitti, Aaron Kimmig, Leon Beccard, koji podsjećaju  da se struktura jezgra i periferije u svjetskoj kapitalističkoj ekonomiji u konačnici održava silom. 

Autori kažu: "Države jezgra projektuju prinudnu moć širom svijeta, s primarnim ciljem da ograniče suverenitet zemalja globalnog Juga i održe pristup resursima".

U tom kontekstu, akumulacija kapitala u imperijalnom jezgru zahtijeva prisvajanje jeftine radne snage i resursa s periferije, kao i osiguravanje pristupa njihovim tržištima. Da bi održale ovaj poredak, države jezgra nastoje spriječiti vlade globalnog Juga da teže ekonomskoj suverenosti i nezavisnom industrijskom razvoju, jer bi to moglo povećati cijenu resursa ili ugroziti industrijske i tehnološke monopole jezgra.

"U tom cilju, države jezgra, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, izgradile su ogroman sistem vojne moći koji koriste za intervencije u zemljama globalnog Juga. Te intervencije uključuju invazije, okupacije, kolonizaciju, promjene režima – čak i protiv demokratski izabranih lidera – i nasilne kontra-gerilske operacije protiv socijalističkih i oslobodilačkih pokreta koji teže značajnoj ekonomskoj suverenosti. To se često dešava uz podršku reakcionarnih nacionalnih elita", navode autori.

Ono napominju da su Sjedinjene Države koje čine samo 4% svjetske populacije, odgovorne su za više od polovine svjetske vojne potrošnje. SAD su glavna sila unutar NATO-a, vojnog saveza imperijalnog jezgra, i zajedno s drugim glavnim vojnim partnerima SAD-a ovaj blok čini 75% svjetske vojne potrošnje. Za poređenje, Rusija čini oko 3%, a Kina 10% globalne vojne potrošnje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ac6e4ab1-47d4-4b10-abc8-acd73f57b2c3)

Disproporcionalna vojna moć država jezgra postaje još izraženija kada se vojna potrošnja mjeri po glavi stanovnika. SAD troše 12,6 puta više od globalnog prosjeka, dok Kina troši 40% manje, odnosno jednu dvadesetinu od onoga što troše SAD.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc8bba24-bddd-4edf-aba9-66526d27d35b)

Mape u članku prikazuju geografski raspored stranih vojnih baza pod kontrolom SAD-a. Amerika tako ima 902 aktivne vojne baze, koncentrisane u ključnim geopolitičkim regijama: 

1. oko Panamskog kanala; 
2. na Bliskom istoku, gdje SAD podržavaju podobne režime, potiskuju socijalističke pokrete i osiguravaju pristup nafti i drugim resursima; 
3. u Njemačkoj i Evropi, gdje SAD nastoje spriječiti uspon geopolitičkih konkurenata i održati agresivan stav prema Rusiji; 
4. 184 baze u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, postavljene kao kordon oko  Kine.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/56840623-c3cd-4084-8e03-cd490d60df86)

SAD su zvanično priznale upotrebu vojne sile u više od 100 zemalja tokom posljednja dva vijeka, navode autori, uz obrazloženje:

"Krajem 19. i početkom 20. vijeka, SAD su slale trupe u veći dio Latinske Amerike – invazije koje istoričari nazivaju *ratovima za banane* jer su SAD štitile svoje komercijalne interese u poljoprivrednim proizvodima poput banana, duvana i šećerne trske. Brutalnost ovih kampanja ilustruje invazija i okupacija Haitija (1915–1935): SAD su raspustile demokratski izabranu narodnu skupštinu Haitija jer nije legalizovala vlasništvo SAD-a nad haitijskim zemljištem; uvele su sistem prinudnog rada u lancima za potrebe američke vojske; i vodile brutalnu kontra-gerilsku kampanju protiv haitijskog otpora."

Hickel i autori podsjećaju da su tokom 20. vijeka SAD su izvršile više invazija na zemlje Evroazije kako bi ugušile narodne revolucije koje su težile pravima za radnike i seljake. 

"Nakon ruske revolucije 1917, SAD su izvršile invaziju Rusije podržavajući Bjelu armiju, vojnu silu koja je masakrirala političke disidente, vodila antisemitske progrome i pokušala da vrati vlast bivšim feudalnim gospodarima. Kada su vijetnamski revolucionari srušili francuski kolonijalizam, SAD su odgovorile invazijom, bombardovanjem seoskih područja, prisilnim premještanjem seljaka u koncentracione logore i nametanjem vojne diktature na jugu Vijetnama, a potom širenjem rata na Kambodžu i Laos, što je rezultiralo milionima mrtvih".

U novijim decenijama, vojne intervencije SAD-a najviše su bile usmjerene na Bliski Istok, uključujući invaziju Iraka 2003, koja je u velikoj mjeri imala za cilj kontrolu nad iračkom naftom. Autori podsjećaju da je do 2009. ova invazija dovela do oko milion mrtvih Iračana.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/10b25e39-f2e6-4421-a3a5-a9f6b320608b)

"Države jezgra - naročito SAD, Britanija i Francuska imaju dugu istoriju promjene režima u drugim zemljama radi oblikovanja svjetskog poretka u svoju korist, kako bi održale geopolitičku dominaciju i nastavile akumulaciju kapitala. Dok se to ponekad sprovodi direktnom vojnom intervencijom (kao u Avganistanu 2001. ili Iraku 2003), države jezgra često djeluju prikriveno, putem lokalnih saveznika.
Na primjer, 1973. SAD su organizovale vojni puč protiv demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Čilea, Salvadora Aljendea, i dovele na vlast brutalnog diktatora Augusta Pinočea. Slični primjeri uključuju puč u Gvatemali 1954. i Brazilu 1964, što je dovelo do dugotrajnih vojnih diktatura.
U velikoj većini operacija promjene režima, SAD su podržavale nasilne i represivne snage. Tokom 1980-ih, SAD su podržavale Crvene Kmere u Kambodži, odgovorne za smrt oko dva miliona ljudi tokom 1970-ih. U isto vrijeme, SAD su nastojale srušiti Narodnu Demokratsku Partiju Avganistana, pružajući milijarde dolara ekstremistima koji su kasnije postali Talibani. Još ranije, 1940-ih i 1950-ih, SAD su regrutovale bivše naciste za tajne operacije protiv socijalističkih vlada istočne Evrope i SSSR-a."


![](https://cms.normalizuj.me/assets/886bab92-aa6e-47bc-91fc-bde43b0295c1)

Za autore portala Global Inequality, vojna moć nije jedina forma imperijalističke intervencije. 

"Iako SAD tvrde da podržavaju demokratiju, redovno intervenišu u strane izbore kako bi korumpirale demokratski proces u svoju korist. Istraživanje Dov Levina pokazuje da su SAD intervenisale u najmanje 128 izbora između 1946. i 2014, obično s ciljem da spriječe dolazak socijalističkih ili lijevih partija na vlast. Neke zemlje su višestruko bile mete: Venecuela 4 puta, Japan 6 puta, Italija 8 puta. Intervencije uključuju finansiranje kampanja, napade na stranke, prijetnje sankcijama ili uslovljavanje pomoći."

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc808b9f-821c-42e4-a2a1-a5f7b19540c0)

Navodi se da SAD koriste ekonomske sankcije kao centralni stub imperijalnog pritiska, ciljajući zemlje koje osporavaju globalnu dominaciju SAD ili poredak jezgra i periferije globalnog kapitalizma.

"Više od 140 zemalja, uključujući i saveznike SAD-a, bile su meta sankcija od 1950. Neke sankcije su *meke* finansijske mjere, ali druge predstavljaju ekonomski rat: gušenje pristupa tržištima, destabilizacija industrije, izazivanje kriza i kolapsa država. Sankcije Iraku 1990-ih izazvale su pothranjenost, nestašice vode, lijekova i struje. U novije vrijeme, sankcije protiv Venecuele dovele su do teške krize, pri čemu je jedna studija procijenila da su izazvale 40.000 viška smrti u samo jednoj godini (2017–2018)."

Glad i siromaštvo nisu kolateralna šteta, već cilj sankcija, tvrdi grupa autora koji citiraju povjerljivo pismo američke vlade iz aprila 1960, gdje se navodi da treba *slomiti ekonomski život Kube... izazvati glad, očaj i rušenje vlasti*.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7fd091af-fdbb-4cf6-a4f2-237544e15048)

Autori napominju da se sankcijama se "guši nezavisan razvoj i održava poredak u kojem bogatstvo teče ka imperijalnom jezgru, uz jeftinu radnu snagu, deregulisana tržišta i neometan pristup resursima".

"Grafikon pokazuje da SAD i jezgro posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Čak i jake periferne sile, poput SSSR-a ili Kine, imale su znatno manje: SSSR oko 7% na vrhuncu, Kina danas oko 5%. Periferne sile mogu osporiti diktate jezgra, ali nikada nisu imale kapacitet da nametnu alternativni svjetski poredak. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju", piše u analizi.

Projekat "Global inequality" i istoimeni sajt nastali su sa ciljem da naučna istraživanja i podaci o globalnoj nejednakosti postanu dostupni široj publici.



SAD i zemlje jezgra posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju

Zakon jačega

Gdje leži imperijalna moć?

Na premijernom izdanju festivala Satiranje, održanom od 16—18. aprila u Podgorici, nagradu Zlatni jarac za izuzetan doprinos satiri i društvenoj kritici dobio je hrvatski novinar, satiričar i autor Domagoj Zovak.

Zovak, najpoznatiji po emisiji *Prime Time* koja već godinama secira političku svakodnevicu Hrvatske i regiona, prepoznat je kao glas razuma u vremenu sveopšteg apsurda. Njegova sposobnost da kroz humor i britku ironiju ogoli licemjerje, korupciju i sistemske besmislice, učinila ga je jednim od najvažnijih savremenih satiričara na prostoru bivše Jugoslavije. Ipak, zbog sistemskog pritiska koji je pravdan tržišnim razlozima, Zovak nije mogao nastaviti da radi kao satiričar, već je napustio emisiju i zaposlio se u portalu Nove TV kao "običan tipkač contenta". 

„Satira je sjajna i satira je neuništiva“, rekao je Zovak primajuću nagradu. 

„Satira je živjela među našim narodima i narodnostima još dok smo bili samo plemena, pa kasnije kmetovi naših cijenjenih kneževa, knjazova, kraljeva i careva. Uvijek smo se znali sprdati s njima, satirali smo ih kroz priče, pjesme i viceve. Kasnije kad smo otkrili da smo mi kao neki narodi, satirali smo svoje novostvorene političke vođe, čak i kad je to bilo strogo zabranjeno, pa se išlo u zatvore i logore. Danas su metode malo sofisticiranije, danas ćete ugušiti sveto tržište na kojem eto nisi uspio, ali naše političke vođe su zbog nekog razloga i dalje na satiru osjetljive baš kao da su oni srednjovjekovni pomazanici božji“, rekao je Zovak.

Festival Satiranje pokrenut je kao reakcija na nedavnu prekršajnu prijavu crnogorske policije protiv pisca Brana Mandića, koji je prve večeri festivala predstavio svoju knjigu “Zbogom novine”. Posljednje večeri nastupili su “satirični reklamožderi”, Random i Brčko koji su analizirali reklame crnogorskih političkih partija. 

Pilot faza festivala opravdala je očekivanja i za tri večeri okupila više od pet stotina posjetilaca. 


Satira kao odgovor na sve pritiske koje slobodni ljudi trpe

FESTIVAL SATIRANJE 2025

Nagradu Zlatni jarac dobio Domagoj Zovak

Pozivamo poslanike da danas u Skupštini ne izjašnjavaju o Predlogu zakona kojim se potvrđuje sporazum sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Smatramo da je neophodno sačekati stavove Evropske komisije, Agencije za zaštitu konkurencije i Agencije za sprečavanje korupcije.

Ovu poruku je, tokom protesta ispred parlamenta, uputila Jovana Janjušević, direktorka Centra za zaštitu i proučavanje ptica. Protest je organizovan pod okriljem inicijative "Velika plaža ili Velika laža".

"Za manje od 20 dana od potpisivanja (sporazuma) mi ga imamo na dnevnom redu Skupštine. Danas se u Skupštini odlučuje ne samo o Velikoj plaži, već o suverenitetu zemlje. Problematičan je sporazum kojim će bilo koji investitor koji dolazi iz UAE, imati status povlašćenog investitora. Velika plaža je jedan od najvrijednijih ekosistema koje možemo pronaći na obali", istakla je ona i dodala da će ova lokacija postati "Natura 2000" stanište ulaskom u Evropsku uniju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2a91ebbe-ee69-4c6e-b2c3-cb18bfd320c8)
Foto: AntenaM{.caption} 

Koaliciju "Velika plaža ili velika laža" čine: Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP), NVO EnvPro, NVO Parkovi Dinarida, Centar za istraživačko novinarstvo (CINCG), NVO KANA, Dr Martin Schneider-Jacoby Association (MSJA), CEE Bankwatch Network, NVO Crnogorsko društvo ekologa, NVO Green Home, NVO MogUL, Portal Ulcinj info, NVO Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), Biciklo.me, Expeditio, NVO Gradionica, Centar za građansko obrazovanje (CGO).



Protiv sporazuma koji ne podrazumijeva odgovornost investitora povodom moguće gradnje na Velikoj plaži

protest

Ne damo Veliku plažu

U emisiji "Zavidavanje" autora Lada Tomičića, novinar i pisac Brano Mandić govorio je o crnogorskom političkom trenutku i odnosima u regionu. 

Zavidavanje je dostupno na Youtube kanalu Vida TV, kao jedna od gledanijih emisija toga tipa u kojoj su gostovali mnogi pisci, novinari, umjetnici i naučnici sa prostora bivše Jugoslavije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/eMinVYyCeZw?si=PUs2YbFzX4AN9N4R" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Urednik portala Normalizuj Brano Mandić bio je gost zagrebačke Vida TV

Zavidavanje

Mandić: Jugoslovenska ideja je preživjela

Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla, piše hrvatski filozof Mislav Žitko u članku u kojem kritkuje i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, naročito u domenu ekonomske politike, te finansiranju izraelskog uništavanja palestinskog stanovništva i rata u Ukrajini. 

U [članku](https://slobodnifilozofski.com/2024/12/americki-izbori-politika-spektakla-i-brahmanska-ljevica.html) za Slobodni filozofski, Žitko kritički podvlači da se jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. 

"Transformacija Demokratske stranke u stranku obrazovanih i relativno ekonomski dobrostojećih sprovedena je – najprije zahvaljujući Clintonu, a zatim na drugi način Obami – veoma temeljito. Ustvari, toliko temeljito je aparat stranke internalizirao načela „brahmanske ljevice“ da kada pogledamo još jednom izborne cikluse od 2016. godine naovamo možemo vidjeti da je, osim samog Trumpa, glavni problem bio utjelovljen u Berniju Sandersu i njegovom pokretu široke multirasne radničke koalicije".

Hrvatski autor podsjeća da su Sandersovi simpatizeri u mainstream medijskim predstavljanjima i debatama predstavljani kao mahom mizogini muškarci, a njegove su godine povezivane s potencijalnim zdravstvenim problemima u mjeri u kojoj će Bidenovi biti prikrivani, "dok je njegova pozicija nezavisnog senatora tumačena kao slabost nasuprot iskustvu državne tajnice i liberalne feminističke ikone Hilary Clinton". 

"Tokom unutarstranačkih izbora 2020. godine demokratski se establišment aktivirao na veoma sličan način kako bi zaustavio kandidata koji se zalaže za demokratski socijalizam. I kod Demokeata i kod Republikanaca, po Mislavu Žitku, radi se o posvemašnjoj nezainteresiranosti za suočavanje s problemom „novca u politici“, odnosno korporativnim uticajem na političku agendu izbornih pobjednika putem donacija i lobiranja. "Radi se o gotovo bezuslovnoj podršci izraelskoj okupaciji Gaze i Zapadne obale. Radi se takođe o nespremnosti preduzimanja koraka u smjeru uvođenja javnog zdravstva. Time se ne poništavaju razlike republikanske i demokratske elite..."


Kako su poništene razlike između republikanske i demokratske elite...