Dan nakon što na Kosovu ubijen policajac i četvoro napadača u terorističkoj akciji kod manastira Banjska blizu Zvečana, sasvim očekivano je počelo međusobno optuživanje zvanične Prištine i Beograda. 

Za premijera Kosova Aljbina Kurtija nema dileme da je Beograd pokrenuo napad na kosovsku policiju, što se potkrepljuje dokazima o arsenalu oružja i organizovanom prirodom paravojne grupe. Sa druge strane, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odbija takvu umiješanost i krivi Kurtijevu politiku, te pritisak koji trpe Srbi na sjeveru Kosova. Sa istorijom učešća zvanične Srbije u izazivanju i podršci nacionalnih sukoba u BiH, Hrvatskoj ali i na Kosovu devedesetih, Vučiću nije lako da zvuči ubjedljivo kad kaže da Srbija sa teroristima nema nikakve veze.

Analitičar iz Prištine Škeljzen Maljiči rekao je da je napad na policiju izvela “dirigovana grupa plaćenika i zaluduđenih idealista koje podržavaju tajne službe iz Beograda i Rusije”, dok njegov beogradski kolega Dušan Janjić napominje: "Vi nikad ne znati ko to može da organizuje. Samo možete sa sigurnošću da kažete da će svi iz ovog pokušati da naprave političku korist ili štetu drugom".

Ono što se desilo u manastiru Banjska, po albanskom predsjedniku Ediju Rami može biti okidač za ozbiljniji sukob. Ipak, ne bi bilo prvi put da se konkretnim terorističkim akcijama, ili proizvodnjom prijetnje na lokalu, odnosno preko leševa, pokušaju ubrzati politički procesi ili ostvariti konkretna politička korist.

Stručnjak za balkansku politiku i profesor Florijan Biber u svojoj knjizi *Uspon autoritarizma na Zapadnom Balkanu* napominje da nakon devedesetih klasična ratna dejstva nisu opcija za lokalne političke silnike, ali da postoji strategija akcija koje nasilje ili strah koriste kao sredstvo pritiska. 

„Umjesto podsticanja masovnog nasilja autokrati sada proizvode krize. Postoje četiri tipa takvih kriza. Prvi tip je kriza koja uključuje potencijalnu prijetnju državi, što otvara mogućnost za prikazivanje opozicije kao izdajničke ili identifikaciju spoljnih neprijatelja za potrebe korišćenja na terenu domaće politike. Drugi tip krize fokusiran je na međuetničke odnose i rizik od obnavljanja nasilja, a koristi se za skretanje pažnje sa svakodnevnih problema i povlađivanje etnonacionalističkom diskursu. Treći tip je kriza u bilateralnim odnosima sa nekim od susjeda i stvaranje napetosti. Sva tri tipa se mogu iskoristiti na terenu domaće i spoljne politike“, napisao je Biber, direktor Studija Jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6dd0b311-5ee5-4c0d-9e9a-fcd8c8ce9f81)
Biber,  foto: Sissi Furgler{.caption} 

On podsjeća na razne slučajeve podizanje tenzija, od lažnog državnog udara u Srbiji 2015. kad su tabloidi bukvalno izmislili prijetnju, do izvjesne zavjere koja je otkrivena u Crnoj Gori 2016, ali po svoj prilici predimenzionirana od strane vlasti u slučaju "državni udar".

Biber u svojoj knjizi objavljenoj 2020. godine referiše i na teroristički napad u makedonskom gradu Kumanovo 2015, kao i akciju *Orlov let* u Crnoj Gori 2006, gdje su nerazjašnjene okolnosti krile prave političke motive, koji su lako mogli biti stvaranje međunacionalne tenzije.  

Vrlo primjenjivo na današnji trenutak u Crnoj Gori, Biber piše o još jednoj strategiji za koju protivnici ovih dana optužuju Vučića, a to je da preko svojih lojalista pokušava minirati izbor crnogorske vlade, što bi moglo dovesti do novih izbora .

„Konačno, četvrti tip krize su vanredni izbori. To možda nije kriza po sebi, ali je odlična prilika da se suspenduje redovno vršenje vlasti, da se kampanja iskoristi za nove napade na opoziciju i da se državni resursi stave u službu vladajuće stranke“.

"Upravljanje krizom" - koje krizu najpre dopušta (ili uzrokuje), pa je deeskalira - ima za cilj osiguravanje legitimiteta režima na terenu domaće i spoljne politike. Tako se na unutrašnjem terenu naglašava opasnost od prijetnji koje dolaze spolja i generiše "vanredna" situacija koja zasjenjuje brojne probleme u svakodnevnom životu građana. Krize imaju i klasičnu nacionalističku funkciju održavanja prijetnje drugog, bilo da su u pitanju strane sile, (države ili drugi akteri) ili manjinske i opozicione stranke unutar zemlje“. 

Biber napominje da krize mogu voditi ka vrlo konkretnoj političkoj pragmi, pa je tako „navodni državni udar u Crnoj Gori ubrzao ratifikaciju sporazuma o ulasku u NATO, jer je to pružilo priliku zapadnim medijima da vladu i zemlju prikažu kao važan štit u borbi protiv ruskog miješanja u događaje na Balkanu“. 

Po Biberu, upravljanje krizom vrši važnu funkciju koja je inherentna prirodi režima kompetitivnog autoritarizma. 

“Sumnjive i nejasne okolnosti svakog od pomenutih slučajeva otežavaju razumijevanje šta se zaista dogodilo, ali strateško korišćenje krize je evidentno. Takva upotreba vanrednih stanja nije ograničena na nedemokratske vlasti, već predstavlja dio jednog šireg obrasca "politika vanrednog stanja". 




Umjesto podsticanja masovnog nasilja autokrati sada proizvode krize. Sumnjive i nejasne okolnosti otežavaju razumijevanje šta se zaista dogodilo, ali strateško korišćenje krize je evidentno

upravljanje krizom

Kome odgovara prolivanje krvi na Kosovu?

Filozof Boris Buden govorio je u intervjuu za hrvatski portal Forum.tm o stanju i zbivanju unutar savremene ljevice, i ponudio objašnjenje zašto identitetska pitanja imaju primat nad klasno usmjerenim politikama.

"Ljevica ne može birati svijet koji će mijenjati, a ni to mijenjanje nije stvar predlaganja ovoga ili onoga, pa da onda vidimo hoće li se to prihvatiti ili ne. Ne možete predložiti američkoj srednjoj klasi da se odrekne visokog standarda u kojem živi, odnosno privilegija koje taj standard pretpostavlja. Ne možete im predložiti da se isele iz svojih ogromnih obiteljskih kuća s po dva SUV-ja u garažama, slabe toplinske izolacije i bez solarnih panela na krovovima. Ne možete apelirati na njihovu racionalnost logikom da svijet nema energetskih kapaciteta za takav način života, i da bi se oni tog svog načina života trebali odreći u ime solidarnosti sa sve većim masama onih kojima globalna promjena klime uništava resurse neophodne za preživljavanje. 
Dođete li im s tim prijedlogom ustrijelit će vas kao egalitarističko, komunističko pseto. Ionako su svi naoružani. I to bez obzira što su svojoj djeci iskeširali ogromne svote za eksorbitantne školarine da na, kako se to kod nas voli reći, „prestižnim“ univerzitetima studiraju postkolonijalne studije i pišu doktorate o Walteru Benjaminu. Oni će do zadnje kapi naše krvi braniti svoj *way of life*. A *way of life* je drugo ime za kulturu, odnosno za identitet. I eto krug je zatvoren, poročni krug identitetskih politika, iz kojeg se ljevica mora osloboditi ako želi stvarati svijet budućnosti za sve ljude ove planete pomirene s prirodom koju su dosad već oglodali do kostiju. 

Samo jedan izlaz vodi iz tog kruga, izlaz na kojemu se ne može zaobići pitanje jednakosti, odnosno načelo egalitarnosti. A svaki put kad su oni isključeni, izrabljivani, podjarmljeni, istupili sa zahtjevom za jednakošću izbila je revolucija. Vrijeme kada je takve zahtjeve uspješno apsorbirala Habermasovska komunikativna racionalnost liberalnog građanskog društva je prošlo. To društvo je uništio, ili kako se kaže poznatim eufemizmom, razmontirao, neoliberalni kapitalizam".

Cijeli intervju možete pročitati [ovdje.](https://forum.tm/vijesti/boris-buden-novi-fasizam-nema-vise-nijednog-ozbiljnog-neprijatelja-7961)

Svaki put kad su oni isključeni, izrabljivani, podjarmljeni, istupili sa zahtjevom za jednakošću izbila je revolucija...

pitanje klase

Ljevica se mora izbaviti iz poročnog kruga identitetskih politika

Podgorički umjetnik Mišo Joskić govori o uličnoj umjetnosti i problemima sa kojima se suočava tokom produkcije svojih radova. 

Njegovi radovi popularizuju likovni izraz u formi murala i zidnog slikarstva, sa prepoznatljivim urbanim elementima i  naglašenim angažmanom koji nerijetko izostaje u akademskom likovnom izrazu.

"Dosadilo mi je više da crtam kući, da bi to neko vidio na pola sata, pa se to kasnije vratilo u neke ostave. Ovako imam direktnu komunikaciju sa svakim, tako da mi to donosi mnogo više radosti".

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/2mte-4h2M2I?si=xwhiGdP3hkwm7TTe" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Razgovor sa umjetnikom koji je izašao iz ateljea i galerija i za medijum izabrao urbani pejzaž i ulicu 

Mišo Joskić

Street Art jer umjetnost koja se obraća svima

Mještani sela Miloševići i Bijela kod Šavnika nastavljaju protest protiv sječe šume. 

Iako je Vlada Crne Gore predložila zakon o zabrani šumskih koncesija, sve dok Skupština ne počne rad i verifikuje zakon, koristi se vakuum prostor i pokreće sječa od koje mještanima ne ostaje gotovo ništa. 

Milutin Memedović iz sela Miloševići kaže da je lokalna zajednica dobila nekih 4.500 eura od sječe 1.800 kubnih metara šume. Memedović ističe da to "nije  samo pljačka već i  ekocid, naročito na prostoru Biovske gore".

„Mi to više dozvoliti nećemo i sljedeće nedjelje ćemo blokirati put prema Žabljaku, zapravo na nekoliko sati preusmjeriti saobraćaj, da prolaznicima pokažemo kakvim se putevima mi svakog dana vozimo“, rekao je Memedović u razgovoru za Normalizuj.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/ZGeuUNBEY3c?si=pA9zQSWxy0FMWI-U" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Žitelji dva sela traže da se obustave koncesije u Biovskoj gori, da se istraže sve uplate koncesija i posjedovni listovi lokacija na kojima se sječe. U Bijeloj i Miloševićima tvrde da su neke privatne parcele posljednjih godina “volšebno” osvanule kao državne i tako postale mjesto sječe.

Protest, drugi po redu, mještani najavljuju za desetak dana. 


U Bijeloj i Miloševićima tvrde da su neke privatne parcele posljednjih godina “volšebno” osvanule kao državne 

sporne koncesije

Ekocid kod Šavnika: Protest protiv sječe šume

Mladi crnogorski etnomuzikolog Nikola Zekić sa nestrpljenjem čeka da se digitalizuju neki snimci nacionalne prošlosti koji će nam dati uvide u glasove koje obično zovemo istorijskim. Riječ je o djelovima govora kralja Nikole, koji će biti uskoro objavljenji, kao i druga blaga sačuvana na starim pločama od 78 obrtaja.

U razgovoru za Normalizuj Zekić predviđa da će upravo ta starinska tehnologija naslijediti i nadživjeti sve novotarije, pa će neki arheolog budućnosti dok bude kopao po vremenu sadašnjem vjerovatno nabasati na gramofosku ploču u moru pokvarenih hard-drajvova.

„Ljudi za par hiljada godina možda neće ni znati što smo mi danas radili… Smatram da su analogni mediji i sigurniji i dugotrajniji, a zvuk sa analognih medija je dublji i puniji. Ako ćemo da pravimo neko banalno poređenje, onda je to kao da kupite hljeb u pekari, a imate kući domaći hljeb od babe, tetke, majke… “

Zekić je magistrirao etnomuzikologiju na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, a strast prema muzici je razvio u djetinjstvu, u porodici i u podgoričkoj Muzičkoj školi Vasa Pavić. On ističe vrijednosti izvornih pjevanja koja se čuvaju na muzičkim zapisima s početka dvadesetog vijeka. Ta se izvornost interpretacije danas gubi, pa se pjesme iz raznih krajeva pjevaju jednolično, sa uvezenim ukrasima i intonacijama, što je za Zekića pogrešno.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Mz_Bjx__l7E" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Čemu nas uče stare ploče i šta saznajemo dok slušamo glasove davno zaboravljenih pjevača

etnomuzikolog Nikola Zekić

Gramofonske ploče će nadživjeti kompjutere

Hrvatski romanopisac, scenarista i novinar Ante Tomić nastupio je u utorak na Tribini 201 u Podgorici. Govorio je o svom djelu, o upornosti s kojom se stiže do književnog teksta, ali i o nacionalizmu, usudu ljevice da uvijek bude "šeprtljava" i zajedničkom jezičkom prostoru bivše Jugoslavije.

Sa Tomićem je razgovarao urednik portala Normalizuj [Brano Mandić](https://normalizuj.me/articles?author=brano-mandic).

Bila je to najposjećenija [Tribina 201](https://normalizuj.me/tribina) do sada, preko 100 posjetilaca na preko 30 stepeni celzijusovih slušali su Tomićevu ispovjest. Autor je rekao da mentalitet Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore jeste jedna cjelina, a na pitanje kako bi izgledala država koju sačinjavaju te tri oblasti kroz smijeh je rekao: 

"To ne bi uopšte funkcionisalo. Pa to bi bila nekakva zločinačka tvorevina!"

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/J-6PTE_Wxn4" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>


Bila je to najposjećenija Tribina 201 do sada, na preko 30 stepeni celzijusovih...

ante tomić

Počeo sam pisati da ne bih morao govoriti

Vrućina je zahvalan književni motiv, prirodni uzročnik promjena unutar čovjeka, ali i simbolički prikaz  njegove žalosne uslovljenosti. Jedna od poznatih literarnih žega svakako je ona iz Kamijevog *Stranca* u kome glavni junak Merso izjavljuje pred sudom da je ubio čovjeka zbog sunca. Na početku romana Mersou umire majka, a na sahrani je, naravno, *upekla zvijezda*:

“Činilo mi se da pogrebna povorka nešto brže odmiče. Oko mene uvek isto osvetljeno i suncem obasjano polje. Bleštanje neba bilo je nepodnošljivo. Neko vreme prolazili smo delom druma koji je nedavno bio popravljen. Asfalt se topio na suncu. Noge su u njega upadale i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj smesi. Iznad kola kočijašev šešir od kuvane kože kao da je bio umočen u ovo crno blato(…) Osećao sam kako mi krv bije u slepoočnicama. Posle toga sve se odigralo brzo, sigurno i prirodno, tako da se ničega više ne sećam. Samo jedne stvari: ulazeći u selo, bolničarka iz pratnje me oslovi. Reče mi: »Ako ideš polako, možeš dobiti sunčanicu; ako suviše žuriš, oznojiš se i u crkvi te uhvati groznica.«

![](https://cms.normalizuj.me/assets/58b6e179-b170-4b2a-adf5-b55f224811f5)
Čarls Konder, Vreli pijesak, Alžir (1909){.caption}

Indijska književnica Arundati Roj u svom znamenitom romanu *Bog malih stvari*, piše nesnosnu vrućinu na početku jednog poglavlja:

"Maj u Ajemenemu je užaren, setan mesec. Dani su dugi i vlažni. Reka se povlači, a crne vrane čuče na sjajnim plodovima manga sred nepomičnih krošnji prašnozelene boje. Zru crvene banane. Prskaju plodovi hlebnog drveta. Razuzdane muve-zunzare zaludno zuje leteći kroz vazduh koji miriše na voće, pijano se zaleću u čista prozorska stakla i umiru smetene, okupane suncem. Noći su vedre, otežale od tromosti i mrzovoljnog iščekivanja". 

Ne javlja se vrućina samo u djelima lijepe književnosti, nalazimo je i u pismima velikana revolucionarne misli kakvi su bili Marks i Engels. Na primjer, Engels piše iz Mančestera u London svom prijatelju Marksu u ljeto 1856:

„Pismo koje nije stiglo pretvorilo se na ovoj vrućini u vodu. Ne znam da li je i kod vas odjednom nastupila ovakva tropska vrućina, od koje prestaje sve osim stalnog kupanja i pranja vodom spolja i svakojakim drugim tečnostima iznutra. Juče nisam bio apsolutno ni za što i jedva sam bio u stanju da izađem, od četvrtka se nisam prestao znojiti, čak ni pri kupanju, i tričavi rad u kontoru zamara čoveka toliko da je posle sasvim gotov. Pri tom i noću jednaka zapara."

Decenije su prošle, Marks je ekonomski i zdravsteno propadao, pa je krenuo na put za jug, kada iz Kana 1882. piše Engelsu: 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d352ab95-8cf9-4f42-843f-7066a5a70f17)
Marks i Engels u paklu, freska, Podgorica{.caption}

“Čudno je da je ova vrućina pre pogoršala moj bronhijalni kašalj nego što ga je ublažila. Naravno, utoliko više »izgovora« za prehladu! Uostalom, Kunemann (a taj čovek je odličan lekar, poznaje englesku, nemačku, kao i francusku medicinsku literaturu, specijalista za plućne i grudne bolesti) ne deli Tvoje mišljenje o povratku u Pariz. Ne treba da ga pređem s prekidima. On kaže da je sad vrućina, ne samo danju nego je toplo i noću; da su sada glavne opasnosti od prehlade na železničkim stanicama..."

Osim konkretne, *materijalističke i dijalektičke vrućine*, ljudi su je od prapočetka tumačili simbolički. Glasovit primjer je vrućina koju  mitski Jona osjeća u utrobi kita. Psihoanalitičar Karl Gustav Jung u knjizi *Psihologija i alhemija* kaže:

"U junačkome mitu to je stanje poznato kao stanje progutanosti u utrobi kita (zmaja)? Unutra vlada većinom takva vrućina da junaku ispada kosa, naime, on se ponovo rađa ćelav kao novorođenče. Ta vrućina je »ignis gehennalis«, pakao, u koji je sišao i Krist, kako bi, kao dio svojih »opera«, savladao smrt”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e5ad973b-d9d5-46af-803c-1e29f3b58267)
Sunce, Eduard Munk, 1908, {.caption}

Hrišćanska misao i teologija najvišeg ranga nije zaobišla prirodni fenomen žaropeka, od kojeg su se mnogi vjernici skrivali u hladnim zaklonima crkava. Toma Akvinski filozofira u *Državi* na temu vrućine.

“Budući da živo biće živi zahvaljujući toploti i vlazi, kad je prevelika vrućina vlaga se brzo isuši i život propada, kao što se brzo gasi svjetiljka ako se ulivena tekućina brzo troši zbog velikog plamena. Stoga u nekim najtoplijim krajevima Etiopije, kako se iznosi, ljudi ne žive više od trideset godina. U krajevima pak s prevelikom hladnoćom naravna se tekućina lako smrzava, a naravna toplina se gubi. Osim toga, umjerena klima pruža mnoge pogodnosti u ratovima kojima se ljudska zajednica brani. Jer kao što izvješćuje Vegecije: 'Svi narodi koji su bliže suncu, isušeni prevelikom vrućinom, smatraju se sposobnima za razmišljanje, ali su siromašni krvlju, pa radi toga nemaju čvrstoću i samopouzdanje u borbama prsa u prsa, jer znaju da imaju malo krvi pa se boje ranjavanja. Naprotiv, sjeverni narodi koji su udaljeni od žege sunca manje su razboriti, ali imajući mnogo krvi vrlo su sposobni za ratovanje…”

Stare istočne skaske pune su toplotnih udara, pa se u *Pričama iz 1001 noći* nalazi Priča o beudinu, Marvanu Ibn-al Hakemu i zapovjedniku pravovjernih Muaviji. Pripovjetka ovako počinje:

"Priča se, sretni care, da je zapovjednik pravovjernih, Muavija, sjedio jednoga dana u svojoj rezidenciji u Damasku. Prozori su bili otvoreni na sve četiri strane, tako da je odasvud lahorilo. Halifa je sjedio i gledao na jednu stranu, a dan je bio vreo, bez vjetra. Bilo je podne i vrućina je postajala sve veća. Odjednom, Muavija ugleda nekog čovjeka koji je išao poskakujući zbog vrelog tla, jer je hodao bos. Muavija ga pažljivije osmotri i reče svojim sabesjednicima:

'Da li je uzvišeni Allah stvorio nesrećnije biće od ovoga koje mora hodati upravo u ovo vrijeme.”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/34814a00-10bb-47fb-acfe-c05ba4ae87a0)
Game of Thrones{.caption}

Epska fantastika takođe štedro koristi (nad)prirodne pojave. U romanu *Igra prijestola* Džordža R. R. Martina ima finih minijatura o vrućini, poput jedne erotske:

„Kunem ti se, kada je vrućina, žene zaborave na smernost. Plivaju gole u reci, odmah ispod zamka. Čak i na ulicama, toliko je prokleto vruće za vunu i krzno, da idu okolo u onim kratkim haljinicama, svilenim ako imaju srebra, a pamučnim ako ga nemaju, ali se to svodi na isto kada počnu da se znoje i tkanina im se priljubi uz kožu, pa izgledaju kao da su gole."

Sunce jednako tuče u svim južnim krajevima pa i u Crnoj Gori, ali oficir crnogorske vojske i izgnanik Marko Vučeraković (1880-1931) u svojim se memoarima sjeća paklene omorine oko Skadarskog jezera:

“Upeklo sunce kao u avgustu na Skadarskom Jezeru, vrućina užasna, dosadila nam žeđ, nema vode osim sa Jezera, a voda sa Jezera je ljeti neopisano topla i slaba, u blizini ovog Ostrova nalazi se još jedno malo Ostrovo, na kom ima lijepa voda Studenac…”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1341b40a-7e06-4d19-b8fc-63da7ca3949a)
Iz rječnika Staroslovenskog jezika{.caption}

Na kraju, crnogorski pisac [Ilija Đurović](https://normalizuj.me/articles?author=ilija-djurovic), u romanu “Sampas” koji je od kritike hvaljen zbog svog raskošnog pjesničkog jezika, upravo pjeva ljetnjem Suncu.

"…voliš li sunce, rekla je Sunce volim jedino, Sunce Sunce Sunce, ono nas grije i život daje pužu i vitkoj ribi, grožđu, kajsiji, breskvama, melanome beračima, boju travi i bubama, moždane udare trombofiličarima, puni pluća pustinji, mrvi nas kao žrvanj, oštri kljun bjeloglavog supa, grije Cres dok sup prelijeće svijet, dok jede i jebe prije nego što se vrati i zaotoči zauvijek, stari supovi vole se nad Cresom dok ne umru, dok ih ne zapljusne prejak talas i Sunce više nikad ne osuši a drugi supovi pojedu, velika nebeska sušilica, volim je i dajem joj tanku kožu, bljesnula je niskom zuba od koje meduze pod vodom oslijepe, hobotnice ispuste mastilo, ribe izgube rođena jata, njen je osmjeh jedina sreća koju je lako gledati, bez osmjeha njeno je lice lijepo, s osmjehom jedino živi, kratko i samo kad dobija ono što želi, osušićemo se i isploviti izgovorila je sunčanu rečenicu i legla na ražanj stijenja, legao sam i ja i  slušali smo kako ćirikavci zelenom zrikom usisavaju Sunce (...)





Julski dani nisu samo za usmenu predaju i jadikovanje, ne zaboravite, cijela jedna književnost govori samo o nemilosrdnom suncu i vrelini 

mala antoligija žege

Knjigom protiv vrućine

Pjesnik i muzičar Dušan Đurović nastupio je 27. juna u podgoričkom Kulturnom centru 201 i pružio publici priliku da zaviri u začudni svijet njegovih multimedijalnih iskaza kojima već deceniju i po sa prekidima intrigira publiku.

Još prije petnaestak godina Đurovićeva zbirka poezije *Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja* (Samizdat, Podgorica, 2009) pojavila se kao unikat na crnogorskoj književnoj sceni koja se tih godina formirala, grupisala i regionalno predstavila. Nikad iniciran niti u jedan književni blok ili literarnu družinu, Đurović je progovorio u ime generacije rođene osamdesetih, ali uspio i da se njegova knjiga nađe na policama iskusnih znalaca koji su u njoj pronašli svježinu. 

Na moćnom talasu pjesničkog debija Đurović nije dugo surfovao, uslijedila je manje zapažena i samozatajna zbirka *Plagijat* (Žuta Kornjača, Podgorica 2014), zatim satirični portal i kolektiv Polucija, razlaz za Polucijom, emotivni raskid sa rodnom grudom i selidba na Island gdje odlazi nakon snimljenih albuma sa bendovima *Antonio Sančez & Kurvini Sinovi* i *Funny Badlands*. 

Posljednjih desetak godina Đurović se traži u izrazu, katkad provocira na društvenim mrežama, piše u naletima sevdaha koji nad Atlantikom zadobija halogena sjenčenja i metalan prizvuk.

Na večeri promocije svoje treće zbirke *Crveni Bil i reorganizacija ostrva* (Dajbabe/ 201 Engaging space, Podgorica, 2023), Dušan Đurović je pjevao i svirao, pojao i udarao u bure, recitovao i govorio glasom scenskog martira koji svakim novim nastupom ulazi u drugo polje objave. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/qMu3U6Mx2jY" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Promocija nove knjige i muzike, one-man show Dušana Đurovića u podgoričkom 201 Engaging space-u

dušan đurović u podgorici

Čovjek sa ostrva i metalni zvuk ledenih mora

Trodecenijska tradicija nije mala stvar za crnogorski kulturni prostor koji obično karakterišu kratki zaleti i velike regresije. Godišnja izložba studenata Fakulteta likovnih umjetnosti, 35. po redu, okupila je darovite studente koji su se predstavili svojim radovima nastalim tokom školovanja.

"Ako posjećujemo muzeje i galerije, idemo na otvaranja izložbi, ako bodrimo i podržavamo jedni druge, to je zbog toga što vjerujemo da umjetnost može da pruži ta posebna iskustva, te da se moramo diviti nečijem radu, ambiciji, posvećenosti", rekao je dekan FLU Marko Marković.


<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/3DFgLcruo_I" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Prenosimo vam slike sa događaja koji na Cetinju okuplja mlade umjetnike i njihove mentore