Direktorica Instituta za medija Crne Gore Olivera Nikolić definiše govor mržnje kao politički jezik koji napada najranjivije i obespravljene grupe. 

Borba protiv govora mržnje počiva na edukaciji i proizvodnji medijskog sadržaja čija je vrijednost neupitna. Posebno je važno da se mladi obrazuju u tom pravcu, kako bi odoljeli sve brojnijim kampanjama mržnje na internetu, rekla je Nikolić u razgovoru za Normalizuj. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/YgMczQhpL7k?si=PwcdTBphr6-BA6eT" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Kako se boriti protiv govora mržnje koji je postao glavno političko oruđe

razgovor

Nikolić: Vlade i države ulažu u govor mržnje

Za riječkog arheologa Maria Zaccariu, suvomeđa, ili suhozid je mnogo više od graditeljskog artefakta. To je način života, idejna i ideološka smjernica, te komadić koji nedostaje da se jadransko primorje sagleda i dalje razvija u punoj raskoši svojih prirodnih potencijala. 

Ekipa Normalizuj je sa Zaccariom posjetila selo Janjetići iznad Lovrana, nedaleko od Rijeke, gdje je prije 150 godina lokalni graditelj Anton Plašimuha izgradio cijeli kompleks suvomeđa. Taj način drevne gradnje otimao je zemlju od brda, nicale su bašte, livade i voćnjaci, premoštavani usjeci, dok se uspješno krotio nedostupan teren.  

U procesu pripitomljavanja okoliša poseban udio imaju istarska goveda boškarine, koje domaćin Franc drži na imanju u Janjetićima. Impresivne životinje dugih izvijenih rogova težinom dosegnu i tonu, a vođene svojim apetitom u potrazi za travom, one krče stare zarasle puteve. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/f_lcOg6whig?si=4cNTX6CHvH-qPP9y" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Osim boškarina, na imanju su koze i ovce, a tu je i ograđeni dio za robinzonovski nastrojene turiste koji sve više dolaze iz Zapadne Evrope. Zaccaria kaže da su tradicionalna gradnja i organska proizvodnja jedini ispravni put razvoja kraja koji sve više biva narušen netipičnom pseudomodernom arhitekturom koja odudara od terena. 

Nakon suvomeđe, a na istom tragu, Zaccaria se zalaže i za očuvanje autohtonih sjemena, poput brsečkog česana, po kome je njegova organizacija dobila ime.

Vještina gradnje na suvo je zvanično upisana u UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Taj tip gradnje karakterističan je i za Crnu Goru, odakle su prema usmenom predanju doselili stanovici sela Janjetići. 

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija {.caption}

U selu Janjetići iznad Lovrana kod Rijeke stari se zidovi poštuju i čuvaju 

suvomeđa

Zidovi koji spajaju prošlost i budućnost

Novinar zagrebačkog nedjeljnika Novosti i pisac Jerko Bakotin u razgovoru za Normalizuj kaže da regionu treba nova politička osnova i akcija, kako bi se riješili problemi koji se decenijama gomilaju. 

Po Bakotinu, autoru specijalizovanom za vanjsku politiku i pitanja onoga što se u liberalnom kapitalizmu izbjegava nazivati Trećim svijetom, problemi balkanskih državica kao da stoje u mjestu. 

Suočavanje sa prošlošću nije dovoljno, kaže Bakotin, novinar srednje generacije poznat čitaocima diljem regiona. On tvrdi da liberalne politike suočavanja sa prošlošću jesu potrebne, ali tek kad ljevica izgradi strukturalni ekonomski i politički pristup društvenoj nepravdi, može očekivati podršku širih krugova. Do tada, u liberalnom kapitalističkom bubnju, pomirenje i saradnja na kulturnom planu ostaće izolovani i ograničenog dejstva. 

Govoreći o odnosima Hrvatske i Crne Gore, Bakotin naglašava cinizam susjedskih i međudržavnih odnosa, te mogućnost da Hrvatska u budućnosti blokira ulazak Crne Gore u EU, kao što je to Grčka uradila Makedoniji. 

“Nakon silaska Mila Đukanovića sa vlasti, kao da Hrvatska ne zna kako da se postavi prema Crnoj Gori”, kaže Bakotin.

Mediji glavnog toka u Hrvatskoj preziru novu vlastu u Podgorici, što za Bakotina nije iznenađenje ako se zna da se vodeći političari poput predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića nazivaju "četničkim vojvodama”. 

Ipak, i u takvim okolnostima, Bakotin podvlači da se Crna Gora iz Zagreba posmatra jednostrano, politički površno i da se često ne vidi ili ne žele vidjeti njena unutrašnja politička dinamika.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/XeGDba2x0vY?si=8Yd-41ihWKDFirNT" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

“Udruge branitelja nisu nikakvi periferni igrači u Hrvatskoj, kaže Bakotin u komentaru na zabranu nastupa podgoričkog hora KIC POP na Korčuli. Tu zabranu su nedavno pokrenula  lokalna udruženja branitelja, nezadovoljna antifašističkim i partizanskim repertoarom ovog pjevačkog društva. Svojim otkazom dolaska na svečanost, cijelu je tu hajku podržao i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, kaže Bakotin, i dodaje da se predsjenik već tradicionalno ulizuje desnim strujama hrvatske politike i društva.

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



Kako zvanični Zagreb gleda na Podgoricu i kuda to vodi?

region

Suočavanje sa prošlim nije dovoljno, treba nam politika za budućnost

Vigdis Jurt je jedna od najzanimljivih savremenih spisateljica Norveške. Napisala je mnoge popularne knjige za djecu i odrasle i više puta je nagrađivana za svoj rad. Njene knjige su objavljene u trideset zemalja, a ovo je druga knjiga koja se pojavljuje na srpskom jeziku. 

Glavna junakinja romana "Da li je majka mrtva?" jeste likovna umjetnica od oko šezdeset godina koja se posle tri decenije provedene u Sjedinjenim Američkim Državama vraća u Norvešku, u rodni grad, pošto je dobila poziv jedne galerije da održi retrospektivnu izložbu. U svom rodnom gradu je iznajmila stan koji se nalazi nekoliko kilometara od kuće njene majke sa kojom trideset godina nije imala nikakav kontakt. U romanu pratimo njene pokušaje da uspostavi ponovni kontakt sa majkom i da otkrije tajne iz detinjstva koje su ključno uticale na njen život. 

„Patrijarhat je nemilosrdan prema majkama i kćerkama, a naročito prema njima zajedno. Ne samo da nijednoj od njih ne dozvoljava da diše, već uzrokuje da to one same brane jedna drugoj. To bi mogao biti najkraći sažetak ovog romana“, piše u predgovoru prof. dr Biljana Dojčinović koja je sagovornica u podcastu. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/DXMxbQB9ALU?si=3NU_MjNGLCJex3Hs" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Prof. dr Biljana Dojčinović redovna je profesorka na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Jedna je od osnivačica Centra za ženske studije u Beogradu kao i Indok centra Asocijacije za žensku inicijativu. Osnivačica je i glavna i odgovorna urednica časopisa Knjiženstvo, članica je mreže CEEPUS Women Writers in History i projekta Ruta književnica (Women Writer’s Route). Objavila je više knjiga iz oblasti feminističke kritike. 

Podkast uređuje i vodi dr Biljana Žikić, a montira Jelena Dobrosavljević. 

U okviru projekta “Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrijednosti ženske evropske književnosti” i regionalne promocije šest knjiga iz ovog projekta, Kulturni center Danilo Kiš iz Slovenije organizuje šest podkasta pod nazivom “Zašto muškarci ne čitaju žene” u kojima se kroz razgovor o knjigama analizira tema vrednovanja književnosti koju pišu žene. 

Projekat je podržala Kreativna Evropa. Nosilac projekta je Štrik iz Beograda, a partneri Naratorium iz Sarajeva, Booksa iz Zagreba, Bookvica iz Beograda, Normalizuj iz Podgorice i Kulturni center Danilo Kiš iz Ljubljane.


U četvrtom podkastu "Zašto muškarci ne čitaju žene?" govori se o knjizi Vigdis Jurt "Da li je majka mrtva?", koju je sa norveškog preveo Radoš Kosović, a izdala beogradska izdavačka kuća Štrik

vigdis jurt

Patrijarhat je nemilosrdan prema majkama i kćerkama

Dvije samostalne izložbe umjetnice Ivane Ivković i delegirani performans koji će voditi u Podgorici čine osmišljenu cjelinu pod naslovom Luka povjerenja (The Port of Trust). 

Šta je zapravo povjerenje i gdje društvo ili pojedinac počinju da se kvare, odnosno, kakve su veze korupcije sa maskulinitetom i patrijarhalnim uzusima, samo su neka od pitanja na koje beogradska umjetnica godinama traži odgovor. 

Prva izložba otvorena je 9. septembra u Galeriji Art, druga će biti otvorena 11. septembra u Novoj galeriji vizuelnih umjetnosti, dok će performans umjesto otvorenog prostora, kako je bilo zamišljeno, zbog vremenskih prilika 14. septembra biti održan u Modernoj galeriji.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lfD6_CTl4Fw?si=yOkUxeIFDgYk3h1q" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Sa umjetnicom smo razgovarali dok je pripremala svoju postavku u NGVU, dan uoči početka njenog multimedijalnog koncepta.

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption} 

Razgovor sa umjetnicom Ivanom Ivković povodom njenog multimedijalnog koncepta The Port of Trust

(ne)sigurna luka

Ivana Ivković: Kroz provokaciju do povjerenja

Od 6. septembra 1949. do početka jeseni 1950. ja nijedanput nijesam izišao iz dvorišta i kuće u kojoj sam stanovao. Tome je bilo mnogo razloga, a jedan od glavnih bio je što nijesam mogao da podnosim praćenje kome sam bio podvrgnut, praćenje od same dvorišne kapije pa kud god da krenem – dva sprijeda, dva straga, u stopu, svaki s desnom rukom u džepu. Za tu godinu dana posjećivala me povremeno samo Desanka Maksimović, a u kuću je, osim žene i djeteta, ulazio samo još poštar, naplaćivač struje, brijač i, s vremena na vrijeme, pokoji pretendent na kućicu u kojoj sam stanovao (bila je mala i zimi vrlo hladna, i to me spasavalo!). Bivše drugove, prijatelje i poznanike počeo sam sretati, na ulici dabome, tek pošto sam, početkom 1951, prinudno preseljen u Cvijićevu ulicu, pa sam ponekad odlazio da potražim vazduha na Kalemegdanu ili u Botaničkoj bašti.

Bivši drugovi, prijatelji, znanci, rođaci prestali su da se na ulici pozdravljaju sa mnom, čak i sa Verom, još u proljeće 1949 godine – to uostalom nije primjenjivano samo prema nama. Neki od njih prolazili su okrenuvši glavu na drugu stranu, neki su obarali pogled, neki poizdalje skretali na drugi trotoar ili za najbliži ugao, neki su – ako ih je bilo dva ili više – prolazili u isforsirano živom razgovoru, a jedan je, izbliza iznenađen mojom pojavom, odjednom zastao pred uličnim drvetom, zabacio glavu i stao da traži vrapce koji se, neuviđavni kakvi već jesu, nijesu tu na vrijeme našli. Oni, pak, koji su prolazili gledajući me izazivački, bili su vrlo rijetki. Primijetio sam, međutim, da su mi se u bolničkom krugu, ili na usamljenu mjestu javljali i oni koji su me na ulici već više puta mimoišli bez pozdrava. A za onog koji bi mi se normalno javio, ja sam, poslije iskustva od nekoliko mjeseci, unaprijed znao i sebi govorio: ovaj je ili demobilisan ili otpušten iz službe; u svakom slučaju – neće se dugo kretati ulicama. I ne zato što se meni javio, nego zbog onoga što ga je podsticalo da se javi.

Prvi od pisaca koga sam sreo pošto sam bio preseljen u Cvijićevu ulicu bio je Veljko Petrović. Bio je jedan od onih, u Beogradu tako rijetkih, proljećnih dana koji – vedrinom i čistoćom koja proširi i produži ulice, blagim suncem koje se posebno ne primjećuje – izmame na glavne ulice i na Kalemegdan i mlade i stare. Desanka Maksimović i ja, idući na Kalemegdan, prošli smo, ispred Narodnog pozorišta, na lijevi trotoar Vasine ulice. I kad smo sreli Veljka Petrovića – visok, uspravan, odjeven kao mladić u proljeće, sa šeširom u desnoj ruci, on je išao s još dvojicom ljudi, nadmašujući ih za čitavu glavu.

Ja sam se, od početka bojkota, držao mučnog pravila da se nikom prvi ne javljam, ali kako sam bio s Desankom koja će se pozdraviti s Petrovićem, i kako se radilo o nepartijskom, starom piscu, o tom piscu koji je čak i prije rata pokazivao prijateljstvo prema meni, ja sam, u istom trenutku kad je Desanka nazvala dobar dan, skinuo šešir i poklonio se. A Veljko Petrović, koji nas je prolazio s moje strane, nagao se tako da to naginjanje znači preskakanje mene i vrlo naglašeno rekao:

– Dobar dan, gospođo Maksimović!

Slikara Đorđa Kuna, predratnog i ratnog druga, koji je 1947. poklonio mojoj ženi veliku skicu „Partizanka“, rađenu ugljenom, a 1950. je uzeo natrag i poklonio drugom, sreo sam istog proljeća u Knez-Mihailovoj ulici – on me, ne javljajući se, gledao obično, bezizrazno, kako na kolege u kancelariji gleda činovnik po povratku iz zahoda. Milan Bogdanović, isti onaj koji se vajkao što mu prostor ne dopušta da u zbornik „jugoslovenske poezije“ uključi čitavog Ali Binaka, a zatim je „iz književnih razloga“ odobravao isijecanje mojih pjesama iz tog istog, već odštampanog zbornika, išao je na mene, cijelom širinom Poenkareovo-Staljingradsko-Makedonske ulice, samim trbuhom, koji mu inače nije bio baš velik, s rukama, istim onim kratašnim rukama kojima se obavezno obadvijema skupa, toliko puta rukovao sa mnom, odmahivao je oštro i prezrivo: odbij! Janko Đonović javio mi se u rejonu Botaničke bašte, a u „užem centru“ prije toga nije htio da se javi. Eli Finci prešao je sa suprotnog trotoara da se rukuje sa mnom i Verom, a poslije nedjelju dana povinovao se naređenju i poveo Đilasu „delegaciju pisaca“ koja je tražila dopuštenje da me Savez isključi iz svog članstva kao „izdajnika naše socijalističke domovine i neprijatelja naroda“. Najteže mi je, međutim, pao postupak Velibora Gligorića. Ja sam njega držao za čovjeka koji ima hrabrosti, karaktera; prije rata mi smo skupa, kao urednici, potpisivali časopis Umetnost i kritika. Kad se, poslije rata, vratio iz Njemačke, ja sam se pobrinuo o njemu koliko sam najviše mogao; on mi je, jedini – prijateljski, bez okolišanja – rekao za pjesmu „Vladičin Han“ da nije dobra. Njegovu kandidaturu za profesora Univerziteta progurao sam isključivo ja – tu sam valjda bio jedino nepopustljiv, jer nijesam mogao da se pomirim s nepravednim i podmuklim otporom toj kandidaturi; ja sam Gligorića predložio za upravnika Jugoslovenskog dramskog pozorišta. I sve sam to činio u uvjerenju da je tako pravedno, ne obazirući se na neprijatnosti. A kad sam 1952. sreo Gligorića u Knez-Mihailovoj ulici i, ne odoljevši, nasmijao mu se, on je prvo oborio glavu pa je, pohitavši, sišao s trotoara i daleko me zaobišao.

Gledajući i proživljavajući sve to, sve ove i mnoge druge, slične susrete, ja sam često pomišljao na Andrića: kad li ću susresti njega i kako li će on pri susretu postupiti? – pitao sam se, priželjkujući susret, strepeći od njega. Odgovor je došao u proljeće 1952. Andrić se pojavio u Kolarčevoj ulici, na pedesetak koraka od mene – išao je samom sredinom ulice, prema Trgu republike, meni u susret. Ja sam se obradovao, osjetio sam čak onaj mlaz u grudima koji se pojavljuje i nestaje na istom mjestu, ne raznoseći se po tijelu i od kojeg, ipak, moramo da priuzmemo vazduha. A Andrić, koji je dotle išao jednostavno, odjednom je, ne davši nikakva očitijeg znaka da me vidio, spustio očne kapke, velike i veoma vidljive, i počeo je da se kreće, da mi se približava, da me mimoilazi, onim hodom koji se za mimoilaženog ubrzava a za mimoilaznika usporava, traje dugo, i mimolaznik ga, to se vidi, sve vrijeme osjeća. Približavao mi se i prošao je važan, namešteno zamišljen, primjetljiv usred prepune ulice, kakav inače nije ili bar kakvog ga ja nikad dotad nijesam vidio.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d72dbf5c-2da3-48a7-b09f-f37c9118e6fb)
Ivo Andrić (1892-1975){.caption}

Tri-četiri mjeseca kasnije sreo sam ga opet – na Kalemegdanu. Bilo je ono doba ljetnjeg dana kad sunčana svjetlost već utrne a sumrak još nije takav da se svjetiljke upale – stišano i malo zanimljivo doba dana čak i u velikim gradovima. Vera i ja ulazili smo u Kalemegdan s Malog Kalemegdana, a Andrić je polagano dolazio slijeva, onom početnom stazom koja ide uporedo sa ulicom i tramvajskom prugom – na njoj se obično svijet najmanje zadržava. Približavajući nam se, Andrić se držao tako kao da nas nije primijetio i ne primjećuje. I mi smo iskoristili raspuće i mimoišli ga, ali naša je staza prema njegovoj ležala tako da nam je i dalje, sa strane, bio vidan. I on je brzo, jedva primjetljivo, pogledao desno i lijevo – nikoga osim nas i dva-tri povisoka žbuna nije u tom kutku parka bilo ni desno ni lijevo. I pozvao je onoliko glasno koliko je bilo neophodno da čujemo:

– Druže Zogoviću! – tako me on uvijek oslovljavao.

Kad smo mi zastali, on je pripitao jesmo li to mi, rekao je da stanemo i pošao prema nama, a mi prema njemu. Rukovao se s nama srdačno i upitao me da li smo ga bili vidjeli, i ako jesmo, kako smo mogli da ga zaobiđemo. Ja sam ga tada podsjetio na susret u Kolarčevoj ulici, najobazrivije i najpogodbenije što se moglo. On je odlučno rekao da moj zaključak nije tačan – nije me vidio. Mene je susret obradovao i nijesam htio da razmišljam je li moj zaključak bio tačan ili nije: to mi više nije bilo ni važno, a nije bilo ni vremena za to (to sam tu i u svim sličnim susretima jasno osjećao i od toga poslije danima bolovao!). Andriću je bilo važno i dva-tri puta je ponovio svoje tvrđenje i čuđenje, ali mu se ipak i žurilo, pa je, kao na važnije, prešao na drugo: pitao je kako sam, kako sam? Ja sam mu ukratko, žureći, rekao kako sam, šta se sve radi sa mnom, rekao sam mu čak i to da su mi brata, ni kriva ni dužna, samo zato što je moj brat i što nije prekinuo porodične veze sa mnom, osudili na 10 godina robije. 

– Strašno, strašno! – rekao je Andrić s bolom, i po tome kako je ovo rekao, bilo je jasno da se njegov zaključak ne odnosi samo na moj slučaj. Dok nam je govorio, Andrić je nekoliko puta jedva primjetljivo pogledao oko sebe, a pošto je rekao svoj zaključak, pohitao je da se pozdravi i pošao, potišten očigledno. Učinivši nekoliko koraka, okrenuo se i rekao: „Ne mimoilazite me kad se sretnemo!“ I ja, ne znajući sigurno je li na sebi imao mantil ili nije, odnekud jasno vidim kako mu se, dok se udaljava od nas, mantil zapliće oko nogu. Stvari su, vrlo mogućno, i ovdje kao u onoj Dučićevoj proznoj egzaltaciji, dobile onakav izgled kakav im je dala naša duša!

Poslije ovoga, u toku pet dugih godina, sreo sam Andrića svega dva ili tri puta. Pošto se on od toga nije uklanjao, ja sam mu se svaki put javio, i on je odgovarao prijateljski, ne zastajući, istina, i ne pokazujući nikakva znaka ni želje da ja to učinim.

Poslije 1958, međutim, sreo sam ga više puta, i on je svaki put zažmurio ili je sagao, ili okrenuo glavu. Jednom se to desilo na stazi u parku ispod hotela „Metropol“: na pravoj, dosta uzanoj stazi nije bilo nikoga do nas dvojice – išli smo jedan drugom u susret i vidjeli smo se izdaleka. I kad je između nas ostalo još kojih desetak metara, Andrić je spustio očne kapke, zapeo glavom i prošao vrlo odlučnim korakom, gotovo ljutit što sam se pojavio na ovoj stazi (meni je ovaj susret pao najteže – trpija od njega trajala je u duši nekoliko dana). Drugi put se to desilo u „Jugoslovenskoj knjizi“: Vera i ja ušli smo u lijevo krilo knjižare i još s vrata ugledali Andrića. Ja sam se za trenutak uzbudio i uzmučio: šta sad, ali Andrić je sam našao rješenje: okrenuo se, porebarke, sagao se nad tezgom uz koju je stajao, skupio se i zaposlio nečim, izrebren pomalo na stranu otkud smo mi ušli, kao da je otud dobio ili čekao udarac, čak se – sad mi se čini – uvio u mantil. A svega tri dana kasnije sreo se u Dečanskoj ulici s Verom – i njoj se samoj javio, čak je zastao, rukovao se, raspitivao se o njenom zdravlju, o meni.

Otkud, ponovo, nejavljanje, otkud sve ovo? – pitao sam se mnogo puta i nikako nijesam nalazio onaj odgovor koji „znači rješenje“. Jedno vrijeme ja sam čak pomišljao da je Andrić krivo shvatio moju posvetu na knjižici Došljaci koju sam mu poslao 1958 – u toj posveti ja sam sramežljivo priznao Andriću kako ponekad dobijam želju da ga vidim i kako mu to kazujem jer sama želja nije smrtni grijeh čak ni za katoličku dogmatiku. Ali do ubjedljivog odgovora došao sam tek pri kraju pisanja ovih sjećanja (fra Grga Martić i Milan Bogdanović zvali su to „zapamćenja“, odnosno „prisjećanja“). Međutim, ja taj odgovor neću ovdje izričito navesti. Umjesto toga, daću još nekoliko „pomoćnih“ podataka iz dana i o danima kad je Andrić ponovo počeo da izbjegava moje pozdrave.

Promjena je, kako je već rečeno, nastupila 1958. A to je godina ponovnog zaoštravanja odnosa između rukovodilaca Saveza komunista Jugoslavije i svjetskog komunističkog pokreta, između jugoslovenske vlade i vlada socijalističkog „lagera“ (kako se, posprdno, pisalo u ovdašnjoj štampi). Sredinom te godine ponovo je vođena bezobzirna haranga protiv mene: u referatima na „sastancima na vrlo visokom nivou“ lični poklon mog prijatelja Borisa Poljevoja (fotografski aparat „Zorki“) prikazivan je kao materijalna pomoć koju primam od sovjetske vlade; za ruske članke gdje je kritikovan revizionizam u jugoslovenskoj književnosti tvrdilo se („utvrđeno je“, „potvrđuje se“) da sam ih ja pisao ili inspirisao ili bar dao građu za njih; na sastancima studenata rođaci visokih jugoslovenskih funkcionera uvjeravali su svoje kolege da su moji Došljaci, koje sam, u svom izdanju, objavio kao posebnu knjižicu 1958, „odštampani parama sovjetske ambasade u Beogradu“ (to je bilo „pouzdano utvrđeno“, ali je, na žalost, za tu knjižicu, čija je prodaja bila bez suda zabranjena, otišao moj honorar od prevoda poeme Vrlo dobro V. Majakovskog). 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e0fc1bc6-97c4-4f2d-97b1-bc0058d433dc)

Te godine letio je u Crnu Goru Vule Mićunović, sekretar Ideološke komisije Izvršnog odbora SKJ, i na sastanku s crnogorskim kulturnim radnicima opširno pretresao – ja sam ispisan iz živih i sahranjen još 1948. godine! – moje kosti: do posljednje koščice, do posljednje kopejke „sovjetske ambasade u Beogradu“! Te godine su, zbog susretā sa mnom, vrlo rijetkih uostalom, i zbog toga što su išli u Ideološku komisiju i tražili dopuštenje da u Savremeniku objave osam mojih novih pjesama („pokušaj legalizacije odozdo“!), uzimani na odgovornost i pred partijske komisije, „opominjani“ i „strogo ukorijevani“ Mihailo Lalić, Branko Ćopić, Dušan Kostić i Marijan Jurković. Te godine se od mene na ulici okrenuo, sam pridajući tome veliki značaj, i jedan Đuza Radović.

Pa ipak, ja nikad nijesam bio jednomišljenik onih koji osuđuju samo, recimo, Vuka Karadžića i Đuru Jakšića za njihov oportunizam, za ona moljakanja položaja, titula ili para, ona traženja oproštaja za trenutke hrabrosti i revolta, ono mahanje repom stiha i prozne rečenice pred knjazem Milošem ili kojim od raznih njegovih knezova i suknezica, koji su, da održe svoju ličnu vlast i svoja bogatstva, slali sultanu na peškeš oderane i neoderane glave svojih sunarodnika-revolucionara, gušili ili učestvovali u gušenju antisultanskih pobuna oko sebe, ponoseći se tim i porukom gospodara i pokrovitelja (recimo, Marašli Ali-paše): „More, budite vi sultanu pokorni pa, ako hoćete, nosite i topove za pojasom.“ Ne, ja sam uvijek insistirao da se ovakvi postupci ovakvih ljudi uzmu kao karakteristika prilika, prije svega; da se osudi sistem koji je čak i jednog Vuka ili jednog Đuru primoravao da griješe, dvoliče, da kade, moljakaju – da ne bi bili pregaženi i da ne bi umrli od gladi. Ali, s druge strane, ne treba zaboraviti ni to da je Andrić, u vremenu koje se u ovim bilješkama dodiruje, imao izuzetno povoljan položaj – kao čovjek materijalno apsolutno obezbijeđen, kao vrlo ugledan pisac, kao jedan od onih građanskih intelektualaca koje vlast, naročito u onom momentu, nikako nije htjela da dira (svojom tolerantnošću i širokogrudošću prema njima ona je „činila gest“ prema drugima, važnijima; to je bio dokaz „demokratizacije i zaokreta ka „demokratskom socijalizmu“). Kakav Dušan Kostić, Marijan Jurković ili koji drugi pisac, ne toliko čuven kao Andrić, a uz to još komunist, skupo bi platio održavanje najobičnije prijateljske veze sa mnom – onako skupo kako sam ja, recimo, platio svoja internacionalistička shvatanja, možda čak i skuplje! A Andrić – šta bi se desilo Andriću da je postupio onako kako je postupila Desanka Maksimović? On bi u najgorem slučaju imao nešto manje privilegija, titula, reklame i „veza na visokom nivou“. I ne bi, možda, doživio tu čast da ga A. Vučo, koji je, prema izjavi Vujkovića i V. Dedijera, za vrijeme okupacije anonimno, predajući svoje članke samom Vukoviću, sarađivao u Novom vremenu (*Nedićevski list, prim. red.*) – da ga taj i takav Vučo uvede u Savez komunista Jugoslavije!

Takav je, eto, materijal o ljudima i vremenu koji je ostao iz mog poznanstva i odnosa sa Ivom Andrićem. Ja sam, koliko se to najviše moglo, nastojao da materijal bude što iscrpniji. Međutim, sam fakat mog poznanstva s Ivom Andrićem nije, da tako kažem, još sasvim iscrpljen. U posljednje vrijeme, otkad se nastanio negdje blizu Tašmajdana, i Andrić i ja upućeni smo na tašmajdanski park kao na komad zemlje gdje se, bar u podne, dok park još ne služi kao „seksilište“ (iz parole na ulazu u Dom omladine) može pokoračati, osjetiti sunce, čak i nešto nalik na vazduh, i mi se tamo i sad ponekad viđamo. Andrić dolazi tamo prije mene, i ako ja, ne ugledavši ga izdalje, stupim na njegovu stazu, on se, čim me spazi, posagne i pređe na drugu, čak i na treću, već podosta oronuo, u mantilu (u mojim predstavama uvijek istom!) koji mu visi i koji mu se sad odista spleće oko nogu. A tad se ja odmah udaljavam sa staze koju on napusti, ponekad iz parka uopšte. I tako nama ono što bi trebalo da podržava ljude, da ih hrabri, podstiče i razgovara – poznanstvo, prijateljstvo – donosi muku, nedoumicu, smeta čak u časovima neophodnog odmora.

Bar meni to tako pada. I to, prije svega, zbog samog Andrića, jer ne mogu da se pomirim s tim da ljudi mogu praviti od sebe ono što on pravi; ne mogu, pogotovu, da se pomirim s ovakvim naličjem velikog pisca koji ni u jednom pogledu nije ugrožen.


Februar 1963.

*Izvor: Postojanje i postajanje, priredila Vera Zogović, Matica srpska, 1992.*

[Agon](https://agoncasopis.com/arhiva/broj_35/istorija/dokumenti/radovan_zogovic_2.html)







„Bilješke o Andriću“ napisane su 1963. godine, a objavljene tek 1990. U ovom odlomku Zogović govori o svom položaju posle 1948. godine, kada nije podržao jugoslovenski otklon od Rezolucije Informbiroa. 

mimohod

Radovan Zogović: Bilješke o Andriću

Je li dakle moguće sudbinu i aktuelni status novinarstva kao profesije tretirati unutar Greaberove teze o „besmislenim poslovima“ današnjice? 

U najkraćem i najuopštenije, moglo bi se reći kako je Greaberova temeljna postavka da kvantitativno bujanje takvih tipova poslova u današnjem svijetu jeste posljedica savremene korporativno-menadžerske kapitalističke logike koja je naprosto premrežila sve sfere rada, proizvodnje i života. Tim sistemskim pretpostavkama autor pridodaje i one subjektivne poput osjećaja beznadnosti, uzaludnosti, beskorisnosti i besmislenosti koji su konstanta za veliki broj ljudi kada je obaveza obavljanja posla i rada u pitanju. 

Sam autor ga definiše ovako: “besmisleni posao je oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje premda se, u sklopu uslova za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da to nije tako”. 

Greaber pravi kategorizaciju pet osnovnih modela besmislenih poslova. To su: 

1. lakeji (flunkies), poslovi/zaposlenici čija je svrha da nadređenima stvore osjećaj važnosti, zaposlenici služe kao statusni simbol nadređenima; 
2. nasilnici (goons), poslovi koji u sebi sadrže element prevare i agresije, a uključuju nagovaranje drugih ljudi na nešto što je za njih štetno; 
3. popravljači (duct tapers), poslovi kojima se privremeno rješavaju nepotrebno nastali problemi; 
4. pro-formisti (box tickers) poslovi koji stvaraju dojam da su korisni iako to nije slučaj; 
5. žandari (taskmasters) poslovi u kojima se izmišljaju bespotrebni poslovi najčešće vezani uz različite oblike organizacije i nadzora 

Četvrta skupina, tzv. pro-formisti, puki su ‘smokvin list’ za institucije, postoje kako bi kompanija mogla tvrditi da se bavi nečim korisnim s čime se zapravo uopšte ne bavi. Među takve zaposlenike autor ubraja i neku vrstu novinara angažovanih u internim reklamnim medijima tvrtke, poput periodičnih publikacija, magazina, biltena, portala, fabričkih novina... koji su namijenjeni specifičnim interesnim skupinama što ih firma stavlja u fokus svog interesa, a to su kupci, poslovni partneri, zaposlenici. 

U proširenoj interpretaciji, s obzirom na diskrepanciju između normativnih društvenih očekivanja od novinarske profesije i s time povezanom ideologijom profesionalnog novinarstva i stvarnih, gore spomenutih, suvremenih novinarskih praksi, čini se da su novinari postali puki „smokvin list“ za komercijalne i političko interesne organizacije/skupine, iako i dalje legitimiraju svoje djelovanje navodnim profesionalizmom. 

Značajke savremenog novinarstva, posebno u kontekstu sve jače dominacije oglašavanja i strateških mehanizama u funkciji privlačenja pažnje („ekonomija pažnje“) pronalazimo i u Greaberovoj drugoj skupini „nasilnika“ (goons) koji ljudima nastoje prodati stvari koje im objektivno ne trebaju, niti ih žele. Takvi poslovi imaju agresivna obilježja i primarno nastaju kao rezultat kompeticije unutar polja, u ovom slučaju novinarskog. 

Manipulativni *clickbait* naslovi koji uopšte ne odgovaraju sadržaju, „krvožednost“ u praćenju „crne hronike“ ili života slavnih, preplavljivanje reklamama, prikriveno oglašavanje – sve su to agresivne strategije koje narušavaju javnu komunikaciju, a isključivo donose korist „nasilnicima“, medijima i oglašivačima. 

Iste godine kada i Greaber, André Spicer objavljuje knjigu o „besmislenom poslovanju“ (business bullshit). S posebnim fokusom u analizi na ispraznom menadžerskom diskursu koji je institucionalno-organizacijski proizveden i podržan, Spicer se, vrlo blisko Greaberu, također dotiče motiva besmislenih poslova. Oni se očituju u kolektivnim osjećajima nezanemarivog broja ljudi da njihovi poslovi temeljno nemaju nikakvog smisla. No dobre pretpostavke kako za Greabera, tako i za Spicera, a i za nas u kontekstu teme ovog rada, napravio je Harry Frankfurt u svojoj studiji „o besmislenosti“.

Pritom Frankfurt iz filozofijske perspektive u fokus svoje rasprave stavlja besmislenost u kontekstu javne, pa tako i medijske, komunikacije. Kao oblik govora u pokušaju uvjeravanja ne da bismo se pritom rukovodili načelima istinitog i lažnog. Frankfurt s tim u vezi pravi distinkciju između lažova i seronje (bullshitter).

 Za razliku od lažova koji ipak uzima istinu u obzir, ali ju pritom prikriva, seronji je potpuno svejedno je li ono što govori istinito ili lažno. Frankfurtovo razumijevanje „besmislenosti“ poslužilo je kao polazište Benkleru i saradnicima za interpretacije onih tipova komunikacije koje nazivaju „besmislenom komunikacijom“ (bullshit communication), u širem kontekstu mrežne propagande, pri čemu „besmislena komunikacija“ ne mari za istinito ili lažno, kao ni za političke efekte u izjavama koje publicira, sve dok iz toga generira novac. Apliciramo li Greaberovu tezu o „besmislenim poslovima“ generalno na suvremeno novinarstvo, otvara nam se cijeli jedan horizont praksi u domeni profesije preko kojih je moguće argumentirati u korist ideje da je novinarstvo postalo „besmislen posao“. 

To naravno ne isključuje činjenicu da još uvijek postoje ozbiljne medijske prakse, profesionalni novinari i mediji, ali su zahvaljujući spomenutim trendovima i pripadajućim praksama sve više u manjini.

Istraživači sa Univerziteta u Zagrebu i Rijeci Helena Popović i Hajrudin Hromadžić gornje pitanje postavljaju u svom naučnom članku i oslanjaju se na na kategorizaciju Davida Graberea iz knjige "Bullshit jobs" (2018). Prenosimo priređeni dio originalnog članka iz časopisa Sociologija

Je li novinarstvo postalo bullshit posao?

Iako do sada nije bilo državljana Crne Gore koji su odgovarali za zločine silovanja u Foči 1992/93. godine, svjedočanstva žrtava govore o višestrukim zločinima crnogorskih vojnika.

Dokazne materijale pod pečatom Međunarodnog krivičnog suda Ujedinjenih nacija, Crna Gora još ne može koristiti dok ne promijeni Krivični zakon što se očekuje do kraja godine.

Pred Sudom je govorilo više svjedoka, među kojima i Svjedokinja 50 koja je opisala jednog crnogorskog vojnika kao čovjeka starog i odvratnog koji je odveo u sobu gdje joj je prijetio nožem i govorio: “Vidjećete vi Muslimani. Nacrtaću ti krst na leđima. Sve ću vas pokrstiti. Sad ćete postati Srbi.” 

Svjedokinja 50 je Međunarodnom sudu UN-a rekla da joj je prijetio nožem toliko da je mislila da će izgubiti život. Silovao ju je “na zvjerski način,” tako grubo da je kasnije vidjela da krvari. 

“Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac.”

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Bl2sRyW5Wjw?si=NncatnupcKUPvROq" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Svjedokinja 87 je preživjela višestruka silovanjima i trafikovanje iz Foče do Nikšića i Podgorice, kad je imala 15 godina. 

[Svjedočila](https://www.icty.org/bcs/content/svjedokinja-87) je 2000. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, koji su proglašeni krivi za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i osuđeni na 28, odnosno 20, odnosno 12 godina zatvora. 

Svjedokinja 87 je između ostalog rekla da je silovana u svojoj školi, srednjoškolskom centru Nikola Tesla u fočanskom naselji Aladža.

Srpski vojnici žene su odveli u učionicu na prvom spratu “u kojoj nije bilo ni stolova ni stolica. Samo su bili postavljeni dušeci za spavanje”. Po riječima Svjedokinje 87, čuvalo ih je četiri ili pet vojnika, a otprilike svake druge noći bi odvodili žene da ih siluju. 

“Svaki put kad bi se neki od njih pojavio, prozvali bi imena djevojaka ili žena i odveli bi ih sa sobom”, odvodili bi djevojke iz škole u stanove u gradu, ili samo iz jedne učionice u drugu. Jednom prilikom pet vojnika je prozvalo imena pet djevojaka i odveli su ih iz učionice. Među vojnicima su bili Dragan Zelenović i Zoran Vuković. Svjedokinji je bilo naređeno da ode u ćošak u kojem je sjedio Vuković. “Vuković mi je rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao”. 

Svjedokinja 87 je kasnije prebačena u jedan stan gdje je silovana sve do februara 1993, kada su dva vojnika došla iz Crne Gore sa srpskim vojnicima i nakon pogodbe kupili nju i još jednu djevojku za 500 njemačkih maraka. 

Odatle su odvedene u jedan drugi stan u zgradi koju su nazivali Brena, gdje su vojnici iz Crne Gore odsjeli. “Mislim da smo tamo provele jednu noć, a onda su nas odveli u jedan drugi stan na Brodu, i mislim da smo tamo morale da čekamo te Crnogorce da nas prebace preko granice u Crnu Goru”.

Nakon čekanja u stanu u Brodu djevojke su automobilom prebačene preko granice u Nikšić u Crnoj Gori. “Mislim da su i tom prilikom kupovali oružje, jer su sakrivali oružje u kolima, ispod sjedišta, u gepeku i tako. I rekli su nam da kad stignemo na granicu Bosne i Crne Gore, da treba da kažemo da smo Srpkinje, i dali su nam imena koja treba da koristimo, i da kažemo da nemamo nikakvih isprava, da su uništene, ili nešto slično. Kad smo stigli na granicu, nije bilo nekih većih problema sa ovim. Tu smo se zadržali možda 15 minuta i onda su nas odvezli za Nikšić”.

Kada su stigle u Nikšić, djevojke su stanovale u stanu jednog od Crnogoraca i takođe redovno silovane. Nakon nekoliko dana bile su primorane da rade kao konobarice u jednom kafiću. “Nikad nam nisu platili za taj rad” ali su djevojke uspjele da “zarade manju sumu novca od bakšiša koji su ostavljali gosti”. “To smo sve vrijeme radile, sve dok nas nisu prebacili u Podgoricu”, glavni grad Crne Gore.

U Podgorici, vojnici su ih ostavili u jednom stanu sa još jednim čovjekom iz Crne Gore “on se u stanu zadržavao samo tri do četri sata tokom popodneva” jer je išao na posao. Svjedokinja 87 je izjavila da je oko tri popodne obično nikog nije bilo u stanu, a vrata obično nisu bila zaključana, tako da su mogle da izađu napolje. Izjavila je da su prvi put kad su izašle bile vrlo uplašene, “(p)itale smo se na koga bi mogle naići na ulici”, sljedeći put je bilo lakše. Izjavila je da je im je laknulo jer grad u to vrijeme nije bio u ratnom stanju i ljudi su se “ponašali normalno”.

Pokušale su da odu iz te kuće i jednom prilikom su uspjele da pronađu autobusko stajalište. “(P)ogledale smo red vožnje i koliko košta karta i odlučile da jedan dan odemo, da jednostavno odemo odatle”. Otprilike 5. aprila, ove dvije djevojke su iz Podgorice otišle u Rožaje, gradić na sjeveroistoku Crne Gore.


Zločina ratova devedesetih za koje su odgovorni i vojnici iz Crne Gore




SVJEDOKINJE 50 I 87

Crnogorski vojnici i silovanja u Foči

Mobilne umjetničke rezidencije Zemunskog malog umjetničkog centra (ZMUC) godinama su okupljale umjetnike, pisce, radnike u kulturi na atipičnim mjestima i u ruralnim tačkama koje su služile da potaknu rad i druženje. Nakon pandemije korona virusa, stvari se sele u Babe, selo pod Kosmajem, gdje tandem ZMUC-a Vesna Tašić i Goran Denić organizuju rezidenciju odvojenu od gradske vreve i konkurentske utakmice koja sve više pritiska kreativni proces stvaralaca u raznim oblastima. 

Koncept je labavo usmjeren u pravcu jugoslovenske kulturne saradnje, ali sagledava širi prostor Balkana kao kulturne poveznice koju treba (re)definisati. 

Ekipa Normalizuj bila je maju gost rezidencije u Babama gdje smo razgovarali sa Goranom Denićem, vajarom, umjetnikom i kulturnim radnikom koji objašnjava koncept slobodnog udruživanja i stalnog formiranja kolektiva i novih veza.

Mobilne umjetničke rezidencije Zemunskog malog umjetničkog centra (ZMUC) godinama su okupljale umjetnike, pisce, radnike u kulturi na atipičnim mjestima i u ruralnim tačkama koje su služile da potaknu rad i druženje. Nakon korone, stvari se sele u selo Babe pod Kosmajem, gdje tandem ZMUC-a Vesna Tašić i Goran Denić organizuju rezidenciju odvojenu od gradske vreve i konkurentske utakmice koja sve više pritiska kreativni proces stvaralaca u raznim oblastima. 

Koncept je labavo usmjeren u pravcu jugoslovenske kulturne saradnje, ali sagledava širi prostor Balkana kao kulturne poveznice koju treba (re)definisati. 

Ekipa Normalizuj bila je maju gost rezidencije u Babama gdje smo razgovarali sa Goranom Denićem, vajarom, umjetnikom i kulturnim radnikom koji objašnjava koncept slobodnog udruživanja i stalnog formiranja kolektiva i novih veza.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/qdgH3al-1DU?si=8nsP0HDRT5WR7SJ_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Ekipa Normalizuj bila je gost rezidencije u selu Babe gdje smo razgovarali sa Goranom Denićem, vajarom, umjetnikom i kulturnim radnikom koji objašnjava koncept slobodnog udruživanja i stalnog formiranja kreativnih veza