Više od stopedest godina, u talasima, crnogorski iseljenici odlazili su u Ameriku da rade i stvaraju. I danas na grobovima novim i grobovima starim piše “baba” I “đedo” (jedo), kao znak porijekla i usmene predaje.

Arheolog Dušan Medin govorio je za Normalizuj o projektu „Crna Gora preko Atlantika“, koji je realizovao sa dr Srđom Martinovićem uz podršku[ Fondacije „Miloš Karadaglić“](https://milos-foundation.org/) i Ministarstva dijaspore Crne Gore. 

Cilj je bio mapirati što više ostataka, materijalnih i živih tragova velike baštine američkih Crnogoraca. Osim funerarnih tragova – preko 1000 grobova iseljenika koje su dokumentovali – istraživači su zapisali i storije o uticajnim ljudima, poput Marka Medina, Budvanina po kome je bio nazvana jedna ulica u Montani.

Većina potomaka crnogorskih iseljenika i danas želi čvrstu vezu sa “old country”, kaže Medin, ali i u dijaspori se transponuju identitetski problemi pradomovine. Podjela na Srbe i Crnogorce, promjena imena nacije prevashodno putem decenijskog uticaja Srpske pravoslavne crkve, labave veze sa državom, pa i loša iskustva, nisu poništila istinsku povezanost sa Crnom Gorom.

"Umjesto mitova, glorifikacija i nekih velikih priča, tim ljudima treba prići čovječno, kako bi veza između SAD i Crne Gore dobila svoju suštinski vrijednost. Priče tih ljudi, priče generacija koje su se borile za bolji život. To je roman.. I kada u muzeju na Ellis island naiđete na perper, nekako vam bude milo", priča Medin.



<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/HbnT0uk5YzU?si=4FvJPM7bXPzcOdfN" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>



Tragom iseljenika koji su bolji život tražili u Americi

istorija emigracije

Crna Gora preko Atlantika: Roman koji čeka da bude napisan

U 42. epizodi radio emisije Zinzula, gost Brana Mandića je proslavljeni glumac Nikola Đuričko. 

U dinamičnom razgovoru, Đuričko se osvrće na svoj život u Los Anđelesu, izazove sa kojima se suočio nakon odlaska iz Srbije u petoj deceniji života, ali i na duboke društvene i političke rane koje muče region.

Kako izgleda "resetovanje" karijere u Holivudu, suočavanje sa vizama i radni dan glumca koji ne želi da bude samo zvijezda, već radnik u svojoj profesiji.

Etikete i sudski procesi: Đuričko otvoreno govori o tome kako je zaradio etiketu „antisrbina“, apsurdnim susretima u sudnicama i zašto smatra da je kritika vlasti obaveza svakog slobodnog čovjeka.

Ima li spasa? Razgovor o tome da li je spas individualan ili kolektivan, o propagandi koja decenijama oblikuje generacije i "šargarepi" zvanoj bolja budućnost koja je uvijek korak ispred nas.

Priča o čovjeku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan i o stalnoj potrazi za prostorom gdje se može disati bez paranoje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/b9fZdUPfXxE?si=IxvAkt2zN4sEl1s_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priča o čoveku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan

zinzula 42

Nikola Đuričko: Radni glumac i građanin nepokorni

Kuda bi ti procesi mogli da povedu?

Na gornje pitanje odgovara pisac i teolog, politički aktivista i bivši sveštenik Vukašin Milićević, poznat kao jedan od rijetkih glasova pobune i disidenata izašlih iz Srpske pravoslavne crkve. 

Nakon što je dobio otkaz na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, Milićević je nastavio svoj kritički angažman, mahom istupajući protiv kleronacionalizma i entičkih zastranjenja unutar hrišćanstva.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/bxqnYDhxf1Q?si=7vH4PU8_4keGoBJW" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Cijeli emisiju poslušajte [ovdje](https://www.youtube.com/watch?v=fndlnX4Xwrk&t=194s).

Teolog i politički aktivista Vukašin Milićević u studentskim protestima u Srbiji vidi buđenje klasne svijesti i solidarnosti koja je promijenila pravila igre na srpskoj političkoj sceni. 

lijevo hrišćanstvo

Vukašin Milićević: Jeste li čuli za klasnu svijest?


Dobro je to! je najnovija saradnja koju poptisuju Vibin wit DJ Mono (Nikola Rajović) i Random (Marko Lubarda). Energični, zapaljivi ritam, savremena produkcija i perfektno seciran duh vremena kroz liriku i rime, prezentuju Balkan, Crnu Goru i Podgoricu u 2025. godini. 

"Istovremeno sve i istovremeno ništa, u jednoj frazi “dobro je to”, stane i sve i ništa, to je sav podgorički zen, začinjen dozom ironije i stvarnog života", navodi se u saopštenju.

Ultimativni lokalizam, objašnjavaju, fleksibilan je odgovor, autentičan toliko da nije samo izraz već i demonstracija stava. 

"“Dobro je to” je sublimacija humora, odbijanja, ravnodušnosti i malodušnosti, to je način da kažemo da smo sve vidjeli, sve preživjeli — i da nam više ništa ne može ni pokvariti ni popraviti raspoloženje".

Kad sve sabereš i oduzmeš – možda i jeste dobro. A možda i nije.

Ali to je već nebitno.

Dobro je to.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/8tmc73ypGMg?si=fC3PbEo-uOqW93tS" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

                                                                                               .


- Artist: Vibin wit DJ Mono x Random
- Naziv: DOBRO JE TO!
- Label: Beats per Montenegro
- Tekst: Marko Lubarda i Nikola Rajović
- Produkcija: Vibin wit DJ Mono i Knowhere2run
- Format: Digital
- Datum: 08.11.2025.

 

Kad sve sabereš i oduzmeš – možda i jeste dobro. A možda i nije.


novi singl

Jeste li čuli za podgorički zen?

Gornja Lastva, selo iznad Tivta, oživi u večerima koncerata jazz i klasične muzike. Ali, da li bi savršena arhitektonska i prirodna cjelina ovog sela mogla sasvim da oživi? 

Za arhitekticu Mariju Nikolić to nije utopijska ideja,  nego realna razvojna šansa koja je za sada propuštena. Bez jasnog konceptualnog razvoja ruralnih područja, crnogorska država je propustila šansu da pomogne i potakne autentični život na selu, koji bi tek u jednoj konsekvenci imao razvoj turizma. 

"Imamo kulturne događaje u Gornjoj Lastvi, ali ipak nismo uspjeli da ostvarimo prvobitni plan, da selo oživimo", rekla je Nikolić, aktivna u Kulturno-zavičajnom udruženju Napredak.

Ona napominje da su prava blaga oko nas - da je stvorena mreža sela, živućih, autentičnih, sa ponudom izvornog životnog iskustva zbog kojeg turisti dolaze, Crna Gora bi imala više šanse da stvori održivi koncept turizma koji će ravnopravno i neinvazivno razvijati lokalne zajednice. 

Umjesto toga apartmanska rasprodaja i rentijerski duh uništavaju duh podneblja koji se gradio stoljećima.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/GCSIOn7ItRU?si=aF5rmmsW5TTEwj4r" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Od nastanka Gornje Lastve, kamene kuće su građene i razgrađivane da bi se na njihovom mestu gradile nove, savremenije. Mnoge kuće su vremenom napuštene i međe urušene, ali autentičnost tradicionalnog načina gradnje i ukupnog ambijenta nije ničim narušena. Danas najbolje očuvane i najmarkantnije kuće u naselju potiču uglavnom iz XIX veka. Iz istoga je doba i mlin za masline u kojem se do danas nije ništa promenilo, a masline se još uvek melju kao nekada - mlin pokreće ljudska snaga.

Župna crkva svete Marije građena je u XIV veku i u njoj su brojne i vredni umetnički predmeti: oltar od raznobojnog mermera, oltarna pala sa slikom Bogorodičina rođenja, za koju se vjeruje da je delo venecijanskog slikara Andrea Trevisana, romanički zlatni krst, oltarna slika zvana Gospa od Lovrata, a još starija je crkva svetoga Vida koja je podignuta u IX stoljeću i nalazi se na vrhu istoimenoga brda iznad Gornje Lastve.

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Kako razvijati selo na korist cijele zajednice?

Gornja Lastva: Selo koje čeka novi život

Arheolog i istraživač kulturne baštine Dušan Medin godinama se bavi mapiranjem i klasifikovanjem spomenika koji obilježavaju smrti na crnogroskim drumovima. 

Medin napominje da to jeste dio baštine koji bi se morao proučiti i upodobiti saobraćajnim i kulturnim okvirima društva. Obično uz cestu, podignuti mimo procedure, biljezi smrti u saobraćaju ostaju uglavnom prećutani, kao dio tabuiziranog pogleda na smrt koji se u Crnoj Gori održava.

Ta vrsta memorijalizacije je očigledno prihvaćena kao potreba, kaže Medin, ali bi je valjalo nekako propisati, a obilježja standardizovati u skladu sa načelima javnog prostora, tako da ne odvlače pažnju vozačima i ne izazivaju nove saobraćajne nesreće.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/i5yTCokuzg4?si=CqtNMt6C9Q76sUV_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija.{.caption}

Podizanje spomenika i biljega uz drumove, drevni običaj koji se prilagodio savremenom kontekstu i izbjegao pravnu regulaciju

obilježja smrti

Krajputaši: Tradicija o kojoj se ćuti

Dogovor iz 1970. godine okončao je krvnu osvetu među stanovnicima Malesije, a običajno pravo učinilo je da pogibije i obračuni prestanu. Ovaj nepisani zakon ubrzo se proširio i na druge albanske zajednice. 

Publicista i novinar Gjok Dukaj govori o prošlim i sadašnjim vremenim, kao i o snazi date riječi koja se održala.

"Ne postavlja se pitanje zbog čega je data besa, zbog čega je data riječ, nego da li je data besa, da li je data riječ", ističe Dukaj, govoreći o kulturnoj baštini Malesije koja je kroz običajno pravo uspjela da održi i u svakodnevnom životu primijeni drevne kulturne kodove. 

Što je država jača, besa je manje potrebna kao socijalni regulator, kaže Dukaj, ali je treba proučavati kao kulturni fenomen i važan dio tradicije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/H9GAvYNzG2Y?si=XKH3spD0j_d5oZZA" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Politikolog Kristjan Dukaj smatra da Kino sala Doma u Tuzima u kojoj se 1970. odlučilo o ukidanju krvne osvete treba da postane Muzej „Besëlidhja e Malësisë“, gdje bi bilo izloženo mnoštvo postojećeg arhivskog materijala i novih ostvarenja posvećenim upravo ovom događaju. 

"Utoliko prije što mnogi pojedinci, kulturni i javni poslenici, NVO udruženja u zemlji i dijaspori, u susret ovom datumu redovno organizuju raznovrsne aktivnosti, okrugle stolove, konferencije i simpozijume, svjesni važnosti BESE za današnja i buduća pokoljenja".



Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija.{.caption}


Besëlidhja e Malësisë

Besa: Riječ koja je spasila Malesiju

Sa predsjednikom Jedriličarskog kluba Delfin iz Tivta dr Franom Tripovićem razgovarali smo o tradiciji jedrenja u Boki Kotorskoj i tajnama plovidbe na vjetru.

Na koji način razvoj turizma utiče na očuvanje nematerijalne baštine i pomorski mentalitet, kako se najbrže uči snalaženje na moru i još mnogo toga saznali smo od našeg domaćina.

JK Delfin iz Tivta prvi je jedriličarski klub osnovan u Crnoj Gori. Utemeljen je 1951. godine kao Pomorsko-brodarsko društvo Delfin. Od tada do danas jedriličari Delfina sudjelovali su na brojnim regatama, te osvojili u evropskim i svjetskim okvirima relevantna priznanja.

Boka Kotorska je sve više postaje turistička oblast, a sve manje povezana sa svojom pomorskom tradicijom. Tripović kaže da je jedriličarstvo osnova pomorskog znanja i života i da se tradicija može održati živom samo kroz edukaciju mladih, te jačanjemm široko dostupnih i aktivnih jedriličarskih klubova.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/JPTyfMbHs2M?si=Qmv0WlBA_rp2aQyX" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Jedriličarstvo je osnova pomorskog znanja i života. Boka može biti turistička, ali mora ostati pomorska, kažu u Jedriličarskom klubu Delfin

jedriličarski klub delfin

Punim jedrima za Boku: Pomorstvo kao osnova identiteta

Etnološko putovanje, ali i tehnološki ekspetiment koji traje – tako bi se mogla opisati kolonija "Sve boje Crne Gore" koja već osmu godinu proučava i promoviše vunu kao tekstilnu bazu za umjetnički i modni izraz. 

Ove godine u selu Novakovići kod Žabljaka pravili su se abažuri i srodna svjetleća tijela od vune, bojena isljučivo biljakama koje rastu na tom podneblju.

"Pepeo, pokvarena surutka, čak i dječja mokraća, služile su ženama u prošlosti da dođu do pigmenta za bojenje vune", kaže dizajnerka tekstila i modna kreatorka Jelena Đukanović koja je osnovala Institut za vunu Crne Gore. Kao organizatori kolonije u Institutu se trude da što više promovišu upotrebu vune u svakodnevnom životu. Okupljaju umjetnike, etnologe, tehnogole i studente, uglavnom žene, koje su zainteresovane za nastavak tradicije koju je Crna Gora olako napustila. 

Dok se u zapadnoevropskim zemljama vuna cijeni kao dragocjena sirovina i koristi u različite svrhe – od tekstila do termoizolacije – u Crnoj Gori se već decenijama tretira kao otpad i postaje ekološki problem. Nakon propasti domaće tekstilne industrije, već više od trideset godina u Crnoj Gori ne postoji sistem otkupa vune. Na teritoriji Crne Gore uzgaja se oko 155.000 ovaca, koje godišnje proizvedu oko 200 tona vune koja se baca.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/BQQnXsDWiGg?si=xLN36TMitqSZjK4E" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Umjesto što vunu bacamo, mogli bismo je koristiti na način kako su to radile naše pretkinje