Sajt Global Eniquality donosi analitički članak u kome se daje imperijalna priroda politike Sjedinjenih Američkih država, kao konstanta koja se odražava na dešavanja u svijetu. Članak potpisuju naučnici Jason Hickel, Dylan Sullivan, Huzaifa Zoomkawala, Morena Hanbury Lemos, JP Arellano, Felix Barbour, Federico Cruz, Joël Foramitti, Aaron Kimmig, Leon Beccard, koji podsjećaju da se struktura jezgra i periferije u svjetskoj kapitalističkoj ekonomiji u konačnici održava silom.
Autori kažu: "Države jezgra projektuju prinudnu moć širom svijeta, s primarnim ciljem da ograniče suverenitet zemalja globalnog Juga i održe pristup resursima".
U tom kontekstu, akumulacija kapitala u imperijalnom jezgru zahtijeva prisvajanje jeftine radne snage i resursa s periferije, kao i osiguravanje pristupa njihovim tržištima. Da bi održale ovaj poredak, države jezgra nastoje spriječiti vlade globalnog Juga da teže ekonomskoj suverenosti i nezavisnom industrijskom razvoju, jer bi to moglo povećati cijenu resursa ili ugroziti industrijske i tehnološke monopole jezgra.
"U tom cilju, države jezgra, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, izgradile su ogroman sistem vojne moći koji koriste za intervencije u zemljama globalnog Juga. Te intervencije uključuju invazije, okupacije, kolonizaciju, promjene režima – čak i protiv demokratski izabranih lidera – i nasilne kontra-gerilske operacije protiv socijalističkih i oslobodilačkih pokreta koji teže značajnoj ekonomskoj suverenosti. To se često dešava uz podršku reakcionarnih nacionalnih elita", navode autori.
Ono napominju da su Sjedinjene Države koje čine samo 4% svjetske populacije, odgovorne su za više od polovine svjetske vojne potrošnje. SAD su glavna sila unutar NATO-a, vojnog saveza imperijalnog jezgra, i zajedno s drugim glavnim vojnim partnerima SAD-a ovaj blok čini 75% svjetske vojne potrošnje. Za poređenje, Rusija čini oko 3%, a Kina 10% globalne vojne potrošnje.
Disproporcionalna vojna moć država jezgra postaje još izraženija kada se vojna potrošnja mjeri po glavi stanovnika. SAD troše 12,6 puta više od globalnog prosjeka, dok Kina troši 40% manje, odnosno jednu dvadesetinu od onoga što troše SAD.
Mape u članku prikazuju geografski raspored stranih vojnih baza pod kontrolom SAD-a. Amerika tako ima 902 aktivne vojne baze, koncentrisane u ključnim geopolitičkim regijama:
- oko Panamskog kanala;
- na Bliskom istoku, gdje SAD podržavaju podobne režime, potiskuju socijalističke pokrete i osiguravaju pristup nafti i drugim resursima;
- u Njemačkoj i Evropi, gdje SAD nastoje spriječiti uspon geopolitičkih konkurenata i održati agresivan stav prema Rusiji;
- 184 baze u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, postavljene kao kordon oko Kine.
SAD su zvanično priznale upotrebu vojne sile u više od 100 zemalja tokom posljednja dva vijeka, navode autori, uz obrazloženje:
"Krajem 19. i početkom 20. vijeka, SAD su slale trupe u veći dio Latinske Amerike – invazije koje istoričari nazivaju ratovima za banane jer su SAD štitile svoje komercijalne interese u poljoprivrednim proizvodima poput banana, duvana i šećerne trske. Brutalnost ovih kampanja ilustruje invazija i okupacija Haitija (1915–1935): SAD su raspustile demokratski izabranu narodnu skupštinu Haitija jer nije legalizovala vlasništvo SAD-a nad haitijskim zemljištem; uvele su sistem prinudnog rada u lancima za potrebe američke vojske; i vodile brutalnu kontra-gerilsku kampanju protiv haitijskog otpora."
Hickel i autori podsjećaju da su tokom 20. vijeka SAD su izvršile više invazija na zemlje Evroazije kako bi ugušile narodne revolucije koje su težile pravima za radnike i seljake.
"Nakon ruske revolucije 1917, SAD su izvršile invaziju Rusije podržavajući Bjelu armiju, vojnu silu koja je masakrirala političke disidente, vodila antisemitske progrome i pokušala da vrati vlast bivšim feudalnim gospodarima. Kada su vijetnamski revolucionari srušili francuski kolonijalizam, SAD su odgovorile invazijom, bombardovanjem seoskih područja, prisilnim premještanjem seljaka u koncentracione logore i nametanjem vojne diktature na jugu Vijetnama, a potom širenjem rata na Kambodžu i Laos, što je rezultiralo milionima mrtvih".
U novijim decenijama, vojne intervencije SAD-a najviše su bile usmjerene na Bliski Istok, uključujući invaziju Iraka 2003, koja je u velikoj mjeri imala za cilj kontrolu nad iračkom naftom. Autori podsjećaju da je do 2009. ova invazija dovela do oko milion mrtvih Iračana.
"Države jezgra - naročito SAD, Britanija i Francuska imaju dugu istoriju promjene režima u drugim zemljama radi oblikovanja svjetskog poretka u svoju korist, kako bi održale geopolitičku dominaciju i nastavile akumulaciju kapitala. Dok se to ponekad sprovodi direktnom vojnom intervencijom (kao u Avganistanu 2001. ili Iraku 2003), države jezgra često djeluju prikriveno, putem lokalnih saveznika. Na primjer, 1973. SAD su organizovale vojni puč protiv demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Čilea, Salvadora Aljendea, i dovele na vlast brutalnog diktatora Augusta Pinočea. Slični primjeri uključuju puč u Gvatemali 1954. i Brazilu 1964, što je dovelo do dugotrajnih vojnih diktatura. U velikoj većini operacija promjene režima, SAD su podržavale nasilne i represivne snage. Tokom 1980-ih, SAD su podržavale Crvene Kmere u Kambodži, odgovorne za smrt oko dva miliona ljudi tokom 1970-ih. U isto vrijeme, SAD su nastojale srušiti Narodnu Demokratsku Partiju Avganistana, pružajući milijarde dolara ekstremistima koji su kasnije postali Talibani. Još ranije, 1940-ih i 1950-ih, SAD su regrutovale bivše naciste za tajne operacije protiv socijalističkih vlada istočne Evrope i SSSR-a."
Za autore portala Global Inequality, vojna moć nije jedina forma imperijalističke intervencije.
"Iako SAD tvrde da podržavaju demokratiju, redovno intervenišu u strane izbore kako bi korumpirale demokratski proces u svoju korist. Istraživanje Dov Levina pokazuje da su SAD intervenisale u najmanje 128 izbora između 1946. i 2014, obično s ciljem da spriječe dolazak socijalističkih ili lijevih partija na vlast. Neke zemlje su višestruko bile mete: Venecuela 4 puta, Japan 6 puta, Italija 8 puta. Intervencije uključuju finansiranje kampanja, napade na stranke, prijetnje sankcijama ili uslovljavanje pomoći."
Navodi se da SAD koriste ekonomske sankcije kao centralni stub imperijalnog pritiska, ciljajući zemlje koje osporavaju globalnu dominaciju SAD ili poredak jezgra i periferije globalnog kapitalizma.
"Više od 140 zemalja, uključujući i saveznike SAD-a, bile su meta sankcija od 1950. Neke sankcije su meke finansijske mjere, ali druge predstavljaju ekonomski rat: gušenje pristupa tržištima, destabilizacija industrije, izazivanje kriza i kolapsa država. Sankcije Iraku 1990-ih izazvale su pothranjenost, nestašice vode, lijekova i struje. U novije vrijeme, sankcije protiv Venecuele dovele su do teške krize, pri čemu je jedna studija procijenila da su izazvale 40.000 viška smrti u samo jednoj godini (2017–2018)."
Glad i siromaštvo nisu kolateralna šteta, već cilj sankcija, tvrdi grupa autora koji citiraju povjerljivo pismo američke vlade iz aprila 1960, gdje se navodi da treba slomiti ekonomski život Kube... izazvati glad, očaj i rušenje vlasti.
Autori napominju da se sankcijama se "guši nezavisan razvoj i održava poredak u kojem bogatstvo teče ka imperijalnom jezgru, uz jeftinu radnu snagu, deregulisana tržišta i neometan pristup resursima".
"Grafikon pokazuje da SAD i jezgro posjeduju do 90% globalne geopolitičke moći. Čak i jake periferne sile, poput SSSR-a ili Kine, imale su znatno manje: SSSR oko 7% na vrhuncu, Kina danas oko 5%. Periferne sile mogu osporiti diktate jezgra, ali nikada nisu imale kapacitet da nametnu alternativni svjetski poredak. Jezgro je uvijek imalo nadmoć i prikazivalo svaki rast periferije kao prijetnju", piše u analizi.
Projekat "Global inequality" i istoimeni sajt nastali su sa ciljem da naučna istraživanja i podaci o globalnoj nejednakosti postanu dostupni široj publici.