Nedavno je internetom prohujao video zapis iz drevne Jugoslavije na kome su djeca ispovjedala roditeljske batine. Dječaci i djevojčice iz osamdesetih prošlog vijeka govorili su o fizičkom kažnjavanju kao o vaspitnoj mjeri u kojoj učestvuju zajedno sa roditeljima. Onaj koji tuče ima neupitno pravo, a djeca nisu samo pasivni primaoci batina, već saučesnici u građenu boljeg čovjeka. Zaslužio sam, objašnjava dječak, batine su korisne jer nam razbistre misli. Eto kako se socijalna norma gradi na odgovornom odnosu prema fizičkoj kazni, koja se propisuje i prihvata kao korist. 

Malim skokom u običajno nasljeđe, na sličan način može se objasniti ritual klanja prasadi, ne kao mučenje životinja, nego kao nužni porodični obred proizvodnje hrane. Okupljena oko zaklane životinje koja je umrla u agoniji i strahu, djeca su vaspitana da stvar prihvate u svojoj društvenoj i ekonomskoj funkciji.

Nasilje je dakle svuda, a borba za definiciju šta je to nasilje zapravo je postavljanje granice dozvoljenog. Riječ je političkom nadgornjavanju, pa ćete danas imati polovinu koja pati za danima kad su nas mame fiskale varjačom, i druge koji u tim batinama vide korijen svakog zla, pa i onog koje je buknulo devedesetih. 

Ono što je sigurno, fizičko nasilje nije fenomen pojedinca ili porodice, nego cijelog društva. Dobre batine se ne vraćaju, kaže jedna stara poslovica, koja želi da potvrdi učinak krajnjeg zvjerstva. Kontrola nasilja dužnost je države, ali ona tu svoju funkciju počesto zloupotrebljava. Istorija američkih protesta protiv rasne opresije nastala je kao odgovor na mučeništvo pojedinaca, od Rodnija Kinga do Džordža Flojda. Prekoračenje državne sile u SAD izazvalo je mnoge potrese koji su promijenili cijelo društvo kroz razne pokrete oslobođenja. 

Odnos prema nasilju je propisan kroz fikciju i masovne medije. U starim jugoslovenskim filmovima mučeni komunista ilegalac pokazivao je svojim primjerom kako se u ratu držati u zarobljeništvu, kako ne izdati ideju i drugove. Ipak, nije bilo signala koji bi sugerisali građansku hrabrost, pa su herojske vježbe iz čitanki lako zaboravljene u prvom ideološkom presvlačenju.
  
Danas, u Crnoj Gori, batine i tortura ulaze u privatni prostor kroz snimke kriminalnih klanova i paradržavnih struktura bezbjednosti koji cure na sve strane. Ne postoji istraživanje kako svi ti foto čatovi sa kriptovanih aplikacija utiču na podsvijest i misao, ali teško je pomisliti da se građanima dogodilo nešto dušekorisno. Okrutnost plesa države i kriminala data kao spektakl samo podriva socijalnu komponentu i izazvati novi strah. Sva ubistva, torture i sačekuše bez raspleta, dokazuju moć iz kojih dolaze, ali ne vode nužno ka oslobođenju, naročito ako nisu do kraja jasne. Ostavljene da plutaju van konteksta i krajnje političke odgovornosti, te slike postaju ikone kontrole, emotivne bombe bačene u srca gledalaca koja se natapaju strahom. 

Prije nekoliko dana nikšićki aktivista pretučen je zato što je slikao divljanje  momaka koji su mučili pse lutalice. Grupa siledžija slomila je čovjeku vilicu, izazvala potres mozga, izbila zube, iščašila rame. U svim novinama objavljena je fotografija žrtve u zavojima. Krupni plan. Još jedna ikona kontrole emocija, rekao bih, jer nije bilo građanskog protesta da javno i gromoglasno osudi zvjerstvo. To opet govori da su slike pretučenih koje otkrivamo prije inhibitori nego katarzične komande da se ustane u društvenu odbranu. Nasilje se opet kategorizuje kao privatna stvar, što je znak fašizacije društva. 

Živio sam u Sinsinatiju, Ohajo, gdje je svaki dan bilo zločina i pucnjava, mahom između dilera droge. Ali ta ubistva nisu zaokupljala pažnju stanovnika grada koji je funkcionisao u svom privrednom, komunalnom i političkom okviru. Kriminal i nasilno ponašanje bili su odijeljeni u poseban psiho-geografski obor koji jeste užasan problem, ali nije usađen kao društvena suština. U Crnoj Gori ubistva, tuče, narko obračuni, decenijama su dio glavnih tokova i zapleta sa političkom pozadinom. Taj model vladavine se ne mijenja preko noći, bolje reći, on se podržava i nasljeđuje, nova politička banda mijenja staru, o čemu najbolje svjedoči pometeni i turobni grad Nikšić. 

Fizičko nasilje je sveprisutno, dnevno i noćno, transgeneracijsko, familijarno, nasilje koje producira strah. Prije svega to je strah od pokretanja bilo kakve  građanske akcije. Nije nevažno što je pretučeni čovjek aktivista. Pred njim je težak put oporavka tijela i psihe, koji možda nije u potpunosti moguć. Kao što ni društvo koje ne nađe način da glasno reaguje na ovakve napade, nema šansu da se oslobodi. 


Prije nekoliko dana nikšićki aktivista pretučen je zato što je slikao divljanje momaka koji su mučili pse lutalice. U svim novinama objavljena je fotografija žrtve u zavojima. Krupni plan. Još jedna ikona kontrole emocija

strah i otpor

Nema privatnog nasilja

Muštuluk da svi poslanici u Skupštini Crne Gore imaju fakultete, serviran je nedavno kao novinska [vijest](https://www.vijesti.me/vijesti/politika/684343/svi-poslanici-fakultetski-obrazovani-ali-mnogima-fali-iskustva). Ipak, poslanički bilans akademskih zvanja zvuči nekako tužno, kad se sagleda kvalitet obrazovne norme koja odavno ne proizvodi značajnu društvenu pamet. 

Nije to samo lokalna boljka, akademija gubi oreol širom bijelog svijeta, dok privatnici šalju ljude u svemir. Cijele se države povlače pred snagom tih novih liberalnih mesija koji određuju pravila igre. Parče papira i diplomska kapa još su relativno važni simboli, ali daleko su od garancije da će tržište imati milosti prema nosiocu  zvanja, što na koncu i nije loše. Zato zaboravimo kompetencije naših poslanika i promislimo šta naučno-obrazovne reference danas znače.

Postmoderni filozofi, makar oni pošteni, već su konstatovali da je naučna istina postala plaćeni sadržaj, mjesto sistemskog ulaganja i poslovne transakcije. Možda je baš to dovelo do krize istine, odnosno situacije da ubrzani tehnološki razvoj ostavi za sobom društvene garancije i otvori vrata populizmu. Politička elita našla se u raskoraku, kao gotovo suvišna, ozvučena grupa pokornih sluga kapitala, bez autoriteta kakav je imala u dvadesetom vijeku. 

Lakše bismo se pomirili što su stare ideološke matrice pukle da je sve to dovelo do oslobođenja pojedinca. Ali korisnik novih tehnologija izgleda sve tuplji, otvorena su vrata podozrenju koje miriše na paranoju, teoriju zavjere i neurotična pretjerivanja. Nisu pale samo slavne političke meganaracije, već je i njeno visočanstvo nauka postala žrtva duha vremena koji joj otkazuje pokoronost. Otud je pozivanje na nečije diplome nekako suvišno, čak i kad diplome stignu sa prestižnih adresa poput oksfordske ćage mladog crnogorskog predsjednika. 

Kako je došlo do toga da naučni autoritet izgubi onu staru moć, što je bilo vidljivo za vrijeme Covid pandemije. Biće da je to posljedica razaranja društvenosti i tehnokratskog pumpanja sistema, ulaganja u bjesomučni napredak, bez obaveze ekonomske i političke emancipacije širokih slojeva društva. Kad su lijeve politike nastradale a kapital zajahao „na suvo“, postalo je jasno da je i naučna istina tek sluškinja hladnog sistema dobiti. Filozofi su to ukidanje istine konstatovali toliko precizno u pojmu, da im nisu bila potrebna velika eksperimentalna i empirijska dokazivanja. Jednostavno, stvarnost je postala fragmentirani svijet u vlasti kapitala kao vrhovnog čuvara zakona. Ovako to kaže Liotar, na temu naučnih istraživanja, još 1979. godine u knjizi *Postmoderno stanje- Izvještaj o znanju*:

"Raspodjela subvencija za istraživanje koje daju država, preduzeća i mješovita društva, povinuje se logici povećanja moći. Istraživački sektori koji ne mogu dokazati svoj doprinos, makar i posredan, prestaju dobijati kredite i bivaju osuđeni na zastarijevanje. ”

Dakle, baviš se naukom, to je lijepo, ali koliko si spreman da doprineseš optimizaciji sistema (čitaj: zaradi) toliko ćemo ti mi dati bodova. Tako radi neoliberalna mašina za proizvodnju naučne istine. Ta je mašina dovela do slabljenja društvene funkcije (da ne kažem savjesti) nauke,  kao i širenju 
tehnokratskog cinizma jednako bijednog na Harvardu ili u kakvoj ravnopločaškoj jazbini. 

Dirljiva činjenica da su poslanici crnogorskog parlamenta odreda završili doktorske, magistarske i ine studije više ne uliva povjerenje, naročito kad se vide godine i iskustvo nosilaca tih funkcija. Oni su zapravo čeda novog tehno modela štancovanja oficira veze između kapitala i donjih slojeva društva. Mnogi od njih zapravo su idealni pitomci akademskog sna koji se prometnuo u naš politički košmar, po onoj staroj, *oj najljepša ovudije, nemoj momka bez studije.*

Situacija nije sjajna ni širom podivljalog svijeta koji uporedo proizvodi sve više i više doktora nauka i kasetnih bombi. Kod nas je scena komična zbog nivoa nepismenosti fakultetskih jedinica, ali zato po zatvorenom partijskom modelu djelovanja možemo reći da je “optimizacija” univerziteta perfektna, a politička kristalizacija reakcionarne misli čisti med. 

Nije svugdje i uvijek bilo tako, nisu akademski magistralni tokovi bili nužni put političke i djelatne misli. Istoričar Erik Hobsbaum u knjizi *Kako promijeniti svijet* podsjeća kako su u Engleskoj i SAD aktivisti i mislioci sa akademske periferije bili neka vrsta alternativne pameti, intelektualci bez fakultetskog obrazovanja i udarna mislenost radničke klase. Tako su, na primjer, dvije trećine britanskog *Left Book club-a* tridesetih godina prošlog vijeka bili “neakademski intelektualci”, kancelarijska boranija i niži službenici. Hobsbaum sugeriše da se veliki broj lijevih intelektualaca probio kroz “rastuće područje novinarstva, oglašavanja i zabave”, gdje se lako ulazilo u posao. Holivud je tridesetih i četrdesetih bio središte organizovanog antifašističkog i ljevičarskog djelovanja, dakle sušte političke akcije koja je već pod Mekartijem zlokobno prokazana i ugušena. Ali ostao je mit o unutrašnjem razvoju Amerike tog doba, kao jedan od lijepih mitova modernog doba, kad su društveni slojevi u opštem prelivanju dosegli meritum i vitalnost, nasuprot krtim šemama političkih, biznis ili akademskih monopolista. 

Nekad bilo, pa se pominjalo. Današnja je istina presovana inflacijom komunikacijskih oruđa, depolitizovana, neobavezna varijabla, jedna od mnogih na ekranima korporacija koje upravljaju svijetom znanja. Isti centri vladaju tržištem emocija, biznis ulaganjima i naučnim planiranjem. Na tom putu poneko, kao crnogorski poslanici, završi i fakultet ili dva, ali teško da u toj činjenici ima neke velike važnosti.


Ili: Kako je naučna istina postala žrtva duha vremena koji joj polako otkazuje pokoronost

poslije istine

Oj naljepša ovudije, nemoj momka bez studije

Nekako sam godinama propuštao da pitam pravu osobu ili makar dublje zalutam kroz literaturu, kako bih otkrio zašto Njegoš na svojoj jedinoj fotografiji nosi crnu rukavicu. Mašta kaljena na mnogim misterijama dvadesetog vijeka i dokrajčena izumom jutjuba, uglavnom je bauljala između nekoliko teorija, od koji je nekakav masonski običaj bio apokrif što mi je prvi pao na pamet. 

Zatim sam o Njegošu sa slike mislio malo slobodnije, kao o protobitniku koji je cijelim držanjem tijela podupirao upravo taj pomodni kožni detalj, aksesoar jednog nadbića koje živi u gudurama među kozama i čuvarima brda, ali eto, šalje faraonsku poruku generacijama dolazećih i lično meni, da pank nije mrtav i da nikad umrijet neće, i to ne pank kao nekakav muzički pravac, nego kao revni odgovor na nepravdu, očitan u zajebanom stavu i ikonografiji. 

Mašta je gonila dalje, sve do Luče Mikrokozma koju neki upoređuju sa Miltonom zbog raskoši jezika u povodu boga, ali i palog anđela, pa Njegoša proglašavaju manihejskim misliocem vjere u dualizam dobra i zla, što bi ga opet bacilo nazad do zoroastrizma kome luča bješe glavni simbol, a crna rukavica u vrlo slobodnom prevodu jedan pol istine. Misteriju je dodatno podgrijavala činjenica da na poznatom oslikanom platnu koje je nastalo po ovoj kalotipiji, obje Njegoševe ruke jesu gole, prsti ljevice lijepo vajani, ali nekako lažni kad znaš da su doslikani kao prirodni falsifikat.

Sve u vezi Njegoša očas postane interesantno, čak i nakon što je poginuo na ratištu devedesetih, nakon što je raščerečen, i inkubiran sjemenom zla, značenjski orobljen i divinizovan od strane lukavih popova i nemušte književne pastve koja se klanja citatu i bukvici. 
Godinama, decenijama, nisam čuo ništa pametno, novo i zanimljivo o Njegošu, o njegovom djelu koje čami u tiradama, pod tiroidnim gušama nacionalnih bardova, kočijaša i sjecikesa, pa je valjda moja sirota mašta pohrlila da u rukavici iznađe čudo i sponu, da ga povežem silom na sramotu sa novim vremenom. Pa kad mi sljedeći put neki Englez kaže kako su našli tragove gandže u Šekspirovom pajpu, da mu ponudim sliku i objasnim tajno bratstvo crne rukavice, kome je Njegoš pripadao, o kome je Šekspir mogao samo da sanja.

Ali, jao, došlo je konačno vrijeme za istinu i izgleda, drugari, da crna rukavica nije ništa od gore pomenutog, a začudo, nije ni korota za Kosovom.  Istina je naravno prosta i poražava maštu na tako sramotan način da mi je olakšanje čitaocu priznati koliko su niske, glupe i površne bile moje mistifikacije, pa ipak, nadam se još i sad, tjerane nekakvom dobrom skrovitom namjerom. 

Njegoš je samo bio bolestan, Njegoš je na toj fotografiji umirao. Nije trebalo da cimam akademika Čilikova koji mi je promptno odgovorio da je riječ o zlom ekcemu na ruci kao posljedici bolesti, trebalo je makar slijediti puku Vikipediju gdje fino piše da je fotograf Anastas Jovanović Njegoša svjetlopisao u Beču, u ljeto 1851, dakle nekoliko mjeseci prije nego će se Radivoj Petrović predstaviti Tvorcu i učiniti svoj put beskonačnim. Ali patos na stranu, Njegošev pogled za koji sam nemalo puta pomislio da je pogrešan uzor naciji, onako mračan i osoran, sad vidim kao pogled umirućeg čovjeka koji shvata da će to biti jedina slika za potomke i da mora gledati hrabro u kraj. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/db037a66-261f-410d-a34c-fdb1a159f30f)

U nagonu samokažnjavanja obrušio sam se na medicinske sajtove i odbacio nekoliko teorija tuberkuloze kože, da bih konačno došao do *Miliary TB* tipa koji mi se učinio dostojnim pjesnika - opak i nezlječiv sa užasnim pečatima koji svjedoče žarišta na plućima i širom tijela. Terminalno i pogubno stanje čak i u doba imunoterapija i lasera, a kamoli u davno ljeto kad je Njegoš posjetio bečkog ljekara, koji mu je morao poručiti samo jedno,  da požuri kući da umre. 
Nakon Njegoša genija, Njegoša Crnogorca, Njegoša Srbina, tajnovidca, ljubavnika, pjesnika, šerifa i vladike, konačno sam vidio Njegoša čovjeka, i bio mi je prvi put živ izvan stihova, prvi put mi se lično obratio, bez da ga neko sprovodi kao taoca. Razumjeće dobri čitalac, nekad je teško misliti da je Njegoš umro, dresirani od malena Crnogorci dirljivo žive u lirskoj paroli nižeg estetskog ranga po kojoj Njegoš na Lovćenu spava. 

Toliko mu je lik ideologizovan i dehumanizovan, urnisan mačoidnom maštom plemena, da mi se jedan modni detalj učinio porukom, šifrom, političkim ili vjerskim simbolom, morala je rukavica biti nešto epohalno, čudesno i tajno, samo da ne bude običan znak ljudske patnje i falinke. Ipak, upita li me neki radoznali Amerikanac za misteriju Njegoševe crne ruke, neka se dobro drži, nadmašiću Dena Brauna, ima da odguslam svoj đir, čisto da se onaj silni trud od ranije ne baci.

Vijesti, 2018.{.caption}



Ili: O modnom detalju koji je pokrenuo lavinu uzaludnih domišljanja i zapleta 

crna ruka

Tajna Njegoševe rukavice

Bez prenosa slike ne bi bilo moguće vidjeti rat. Zato su mediji ključni segment prenosa ratne poruke. Vojni doboš je ratni medij, kao što je i vojna muzika. Zvučni ritam kojim vojska nadire, njena spoljašnjost, kao i ratna fotografija, temelji su tehnike osvajanja dvadesetog vijeka.

Medijska prezentacija zločina znači njegovo novo bitisanje u slikovnom prostoru. Slika se uzima kao simbolički prikaz, informativna zdjela u koju ćemo sipati svoje ideološke otrove. Naciljani da riješimo problem rata, mi, gledaoci, rat zapravo konzumiramo u slikama, učestvujemo u njegovom dejstvu svodeći ga na medijski prenos. Bilo je tako sa Ukrajinom, sad je tako sa Gazom.

Ne govorim ovdje o nekakavim amoralnim voajerima koji uživaju u tuđoj nesreći. Medijska slika razaranja u produženom dejstvu prosto ne nudi mogućnost suštinskog učešća. Prvi alat kojeg se uhvatimo je društvena mreža, dakle aparat stvoren za proizvodnju i promet emocija. Otud silni lajkovi, tugići i pretjerana konfrontancija. Visok stepen brige, aktivizam na priču, jezički raspojas i moralna logoreja, sve same tekovine iz partera.

Šta drugo raditi nakon potresa koji u gledaocu izazove uplakani roditelj čija je ćerka mučena do smrti. Kako da doprinesem miru kad sam besplatno dobio da me u mekanoj fotelji iz koje osmatram Gazu pogodio video prikaz brisanja cijelog kvarta. Riječ je o emotivnom orkanu koji potresa svijet. Emocija je međutim medijski posredovana, paramedijski rasuta kroz logiku društvenih mreža. Bijes je oročen do ručka. Spoznaja je isheklana u preciznom hodu algoritma koji suze ne prepušta slučaju, već ih lako ukrsti sa humorom kakvog zoološkog vrta ili receptom za vegansku pastu. U kolopletu informacija, sa ratišta na ratište, sa peticije na peticiju, čovječanstvo je nemoćno da aktivira svoju savjest. 

Nekad davno u praiskonu naših tajmlajna bili smo ljuti i šokirani napadom Putina na Ukrajinu, kao što smo sad šokirani i ljuti zbog terora na Bliskom istoku. Stvarnost ubistva, krvi i paleži deregulisana je u medijsku promociju slika. Nasuprot istinskoj spoznaji i iskustvu patnje, ekranizovane predstave nude virtualni niz svjetlosnih signala koje klasifikujemo u narative. Naš  Bliski Istok sastoji se od dva prosta narativa, jedan je melodramski, drugi je epski. Na gledaocima je da zauzmu poziciju u skladu sa afinitetima. Ako vas više pogađa uplakani roditelj, ili vapaj otete žene, kliknite desno. Bliža vam je epska scena miniranja kvarta, brisanja stambene zgrade i istorijska obrada jednog pogroma? Onda ostanite na blogu koji daje aero prezentaciju, dronski prikaz raketnog dejsta i visoko čelo kakvog vojnog stratega u penziji. 

Pitao sam se kao mladić kako moguće da su ljudi bili slijepi za holokaust? Može biti da su bili neobavješteni. Ali sad imamo obavještenja, zovemo ih notifikacije, možeš se kladiti da će svaka deblja bomba bačena na Gazu biti u realnom vremenu prenijeta u tvoj halogeni prostor ekrana i da ćeš je notirati kao daleku obavezu. Tuđa smrt je prilog tvom životu, rat je realnost na koju pristaješ. Savjest ti mora biti crna, što je možda jedini preostali dokaz da si čovjek. 



Sa ratišta na ratište, sa peticije na peticiju, čovječanstvo je nemoćno da aktivira svoju savjest 

idi i smotri

Mi, gledaoci rata

Zakoni treba da prate život, rekao je Andrija Mandić. Zakoni su puste papirčine, dok istinski život buja naokolo i donosi promjene. Te promjene su prijatne. Mandić se osjeća komforno u studiju RTCG. Pravo u lice građanima on veli da zakon ne valja. Koji zakon? Slučajno ili ne, grešan je propis po kome Mandić ne bi mogao biti ni državljanin, a kamoli predsjednik Skupštine Crne Gore. 

Pa šta, to je samo papir. Vješt političar ima pravo da istovari tone života po svakom mrtvom slovu. I Mandić to čini u udarnom terminu poslije drugog dnevnika, sa iskustvom političara koji je već probao i život i zakon. 

Šefu parlamenta lako je tvrditi da zakon kaska za životnim čarima. Još davne 2007. rekao je da će mimo crnogorskog zakona tražiti i dobiti državljanstvo Srbije, što je 2011. slavodobitno priznao kao fakat. Njegovo priznanje duboko uronjeno u dnevnopolitičku računicu tog doba, nije izazvalo nikakvo pravno dejstvo, jer se u Crnoj Gori zakoni poštuju do izvjesne mjere i samo kad to život dopusti. A sami život ovjeru dobija od vlasti, koja je skoro dvije decenije Mandića držala za idealnog opozicionara.

Ako je sa ulice mogao javno ismijavati zakone, što bi se Mandić ustezao  kad je konačno došao na vlast? Jer, život je iznad svega, život je stari pravnik, pa Mandić u nastupu nove političke vitalnosti lako obara pravnu normu.

"Naši državljani koji su ovdje rođeni a žive u zemljama regiona, zar ne bi trebalo da i oni imaju državljanstvo Crne Gore", pita se sijeda glava. Novom šefu Skupštine jako smeta što tamo neka rugoba od zakona igrom slučaja obitava u važećem pravnom sistemu i oduzima crnogorsko državljanstvo svakom ko je uzeo tuđi pasoš poslije 3. jula 2006. 

“O tome treba razmisliti… Dakle neko ko je dobio (srpsko) državljanstvo 2. jula 2006. on je u redu, a ko je dobio državljanstvo 4. jula 2006. godine, on je prestupnik?! To je diskriminatorski, zakon treba da prati život."

I stvarno, zar jedna brojka, jedna kučica nešto znači? Recimo, dodaš sebi nulu na lični dohodak: to je samo mala kružnica olovkom, zar ne? Ili se javiš na konkurs dva dana po isteku roka. Aman, braćo, je li moguće da ste takvi štreberi - eto, javio sam se, jebo zakon, život je htio da se javim četvrtog a ne drugog, a život je ispred zakona.

Sve je to djetinje nevino, shvatili smo, zakon je Tom, a život je Jerry. Lijepo je iskusni političar objasnio. Samo što Iguman Stefan iz skupštinskog bifea zanemaruje da zakoni organizuju život i omogućavaju pravno postupanje unutar države. Pa čak i kad to ne rade, ako nam unerede praksu i ogade svrhu, prije nego ih promijenimo, moramo ih poštovati. Jer ako ne poštujemo važeće zakone, ubijamo povjerenje u sistem budućih regula, koje onda izlaze iz naše hajdučke inspiracije a ne pravnog slijeda koji se normira i obavezno štuje. 

Iz tog začaranog kruga se moramo izbaviti, što u slučaju Crne Gore izgleda nemoguće. Jedini izlaz je u tome da zakone pišu oni koji ih nisu kršili, ljudi koji pravo vide kao dio života, a ne formalnu pratnju političkih ciljeva, u ovom slučaju glasačkog prinosa kome se Mandić nada kad otvori vrata državljanima iz susjedstva. 

Griješi Andrija Mandić, može mu se, kad kaže da život pretiče zakone. Nije to život, već goli interes onih koji ruše sistem i vladaju u politički otetoj teritoriji ove ili one partije na vlasti. Stoga ne bi bilo pošteno zaboraviti kako je došlo do tako ležernog odnosa prema pravnoj tekovini, odnosno podsjetiti da brat Andrija nije pao sa nebesa. 

Znam, dosadno je, ali važno i bolno priznati da je Mandić političar kontinuiteta, nečeg što je začeto u praksi jedinstvenog DPS-a, utabano kroz tajkunske dilove bivše vlasti, ali i kroz lica političkih promjena poput ministra unutrašnjih poslova Adžića poznatog po maksimi – ne treba da robujemo zakonima. 

Crnogorci ne ljube lance dobilo je svoj savremeni prepjev, a Andrija Mandić šansu da omete pod zakonima, na Javnom servisu koji sve to nijemo prenosi kao da je ustao sami Njegoš.



Ako je sa ulice ismijavao zakone kao obavezu, što bi se Andrija Mandić ustezao kad je konačno došao na vlast?

pravna dijagnoza

Zakon je Tom, život je Jerry

Kao pravi istraživač riješio sam da tri dana radim fizički i napišem priču o našim emigrantima, mučenicima, da kao ubačeni element ili Hanter Tompson (ni manje ni više!) opjevam bluz muvinga, tužnu misao koja se nosi.

I sve je bilo dobro, javio mi se na telefon taj Damir (koliko si težak? visok?) rekao sam mu pošteno da ću raditi samo nekoliko dana i počelo je u stanu kod neke cure koja bježi iz Midtauna, dakle počelo je kao pjesma iz prizemlja.

Djevojka je imala malo namještaja, selila se u Bruklin u zgradu sa liftom i kosinom za kolica. Vođa ekipe je narihtao „London calling“, kombi se tresao preko mosta Menhetn i bio sam srećan. Samo da znaš, nije sve u snazi, rekao je Damir, mora da se misli kada ti kauč zaglavi, a klijent bulji u sat.

Drugi dan je bila jedna profesorica jezika, mala plava sa drugoga sprata. Paketi tuč, puni knjiga. Rekoh zadihan, kakva slučajnost i ja volim da čitam. Trećeg dana se ne sjećam dobro, selila se neka mladež kada je počeo da me radi endorfin. Zaista vam kažem, spokoj se javi po svršenom poslu kada sjedneš na trotoar i srčeš krvavi prst. Pored se pružio Slovenac, 22 godine, bivši karatista. Dao mi je hanzaplast. Sitan momak, ne više od 70 kila, dobar kolega ali se odavno nije posvetio pazusima. Cijeli dan sam udisao kremastu apu njegove mladosti. Tako je došao utorak 31. jul, dan kada se najviše ljudi seli. *The Moving Day*. Hiljade kamiona mili po gradu, Kinezi, Meksikanci, Jugosloveni. Dobra prilika da se ubiješ od para, reče Damir, pa odlučih da se oprostim od posla u velikom stilu.

Sad ću da se zaustavim. I vi se zaustavite. Savijte se do zemlje, samo polako, ne da kleknete! Nema više sentimentalnog zapisa, spustite se u pozu žabe kao da želite kolut. Koluta nema. Uozbiljite se i krenite rukama i nogama. Umislite da su vam umjesto šaka točkovi. Ili da ste na ruke navukli par rošula. Sada polako izađite iz kuće (pazi, prag!) i idite Ulicom Slobode pognuti kao šugav pas bez ogrlice, repa i sna.

Guram prizemna kolica i na njima televizor umotan u ćebe, pet blokova Ist Vilidža na četiri noge, usred šminkerskog centra svijeta, prolaznici nadrkani jer sve plaćaju duplo i njihove noge su oko moje glave, promiču mokasine i špagerice (koje su ovog ljeta hit!) i ne mogu da se ispravim znojav i kapav jer ako se ispravim kolica bježe ustranu, TV klizi i razbija se o trotoar koji smrdi na pišaću…

*Hey friend!* viče Indijac, konobar u bijeloj košulji, okrećem se i vidim da mi je iz džepa ispao kolut selotejpa, ali ne zastajem nego bježim koliko me noge i ruke nose i zamičem iza ugla gdje u daljini čeka kamion, blizu kuće u kojoj je živio Čarli Parker.

Novi posao opet u Bruklinu i Damir kaže: Izdrži još ovo Njegoše! Sve je išlo glatko dok nije zapeo trosjed. Šef je uzeo šrafciger da odvoji vrata. Onda je zapeo šrafciger. Šef je uzeo čekić. Slomio se čekić.

Kada je otkucao četrnaesti sat rintanja kauč je penetrirao u uski hodnik. Nekako smo okrenuli prema ulici Amiti. Tamo su dvije bliznakinje, plave, jedna čita Markesa i hoće da živi u stanu sa najmanjim vratima na svijetu. Naravno da kauč ne može unutra. Sestre su mirno rekle, bacite ga na ulicu, ko mu jebe kevu i radni dan je bio gotov. Još su nam rekle da ga malo odguramo, da ne bude ispred ulaza, što i učinismo.

Sjeo sam i popio getorejd ili dva. Bruklinski cvrčak pojao je onostranom. Bio mi je udoban tuđi kauč na ulici. Složio sam jastuke posljednji put i krenuo polako. Kapitalizam od čovjeka pravi marvu. Ili što je rekla jedna iz Gusinja: *Ja sam videla Kipa slobode iz stana što sam čistila!*

Jeste, rad oslobađa, samo treba kupiti pojas za kičmu. Tijelo može da izdrži više nego što smo svjesni. I kičma. Ali biti na dnu lanca ishrane, pa makar u zemlji koja to pošteno plaća, to nije lako. Padaš od bolova, klizaš u znoju, bunariš posljednju kap snage a neka momčina iz Rožaja, neki domar dođe da ti se dere, zna da si ukeban na dnu američkog sna dok on čuva imovinu zgrade, ima vlast i ne sviđa mu se što si natkasnom očešao zid. Eto vam priča za novine, tu sliku upamtite i kad sljedeći put vidite fizikalca a imate kapu - skinite je.

Objavljeno u Vijestima, 2012.{.caption}

Rad oslobađa, samo treba kupiti pojas za kičmu. Tijelo može da izdrži više nego što smo svjesni. I kičma. 

tužna misao koja se nosi

Izdrži, Njegoše

Tužba protiv Bobana Batrićevića, crnogorskog istoričara koji je u jednom svom [tekstu](https://www.antenam.net/stav/295304-torokanje-po-metodologiju-i-djaonikiju) kritikovao SPC, ne može se doživjeti nikako drugo nego kao pritisak na javnu riječ sa ciljem zastrašivanja i ograničavanja slobode govora. 

Ne mislim da je Batrićević dužan ikome, a ponajmanje ne državi da se pravda zbog svojih ličnih stavova koje iznosi u skladu sa ustavom garantovanom slobodom govora. 

Ako Batrićević smatra, kako je napisao, da sveštenici SPC „šire mržnju“ ili da su „torokuše“, on ima pravo da to napiše, otpjeva, ili recituje, naročito ako uz te kvalifikacije podastire niz citata kojima obrazlaže svoj stav.

Sporni tekst je autorsko pismo i kao takav mora biti odbranjen svim sredstvima, bez obzira da li smo sa njegovim stanovištem saglasni. Nijedna institucija, naročito ne Srpska pravoslavna crkva poznata po istorijskom revizionizmu i političkoj zloupotrebi svoje misije, ne smije biti fetišizovana kao zabran za mišljenje i prigovor. 

Odluka državnog organa da Batrićevića tuži po osnovu Zakona o javnom redu i miru naročito je besmislena, ne samo sa pravnog stanovišta, o čemu će se struka vjerujem izjasniti, nego i sa stanovišta zdravog razuma. Bilo bi divno da kolumne domaćih autora mogu uznemiriti društveni mir koji se ovih dana narušava makar sa nekoliko paralelnih kampanja uoči popisa, čije finansiranje ili inostrani element nisu predmet pažnje tužilaštva. 

Batrićevićeve elaboracije smiju biti grešne, mogu biti loše izvedene ili stilski upitne, ali teško da mogu ugroziti nepodnošljivi mir koji se davno nadvio nad Crnom Gorom. To je mir političke zloupotrebe državnih organa koja sa promjenom političkih vjetrova nije nestala, baš suprotno. 

Primjera radi na istom portalu Antena M na kojem je Batrićević objavio kolumnu, prije nekoliko mjeseci je lansirana vijest povodom prebijanja bosanskih sportskih omladinaca u Baru, kad se u naslovu i tekstu tvrdilo da iza nasilja stoje pravoslavna bratstva. Iako je riječ o događaju kojeg se mnogi već jedva sjećaju, u tom trenutku, javnost dvije države bila je uzbunjena a milioni čitalaca pratili su slučaj, pa je nikad potvrđena ["informacija"](https://www.antenam.net/drustvo/hronika/283510-nezvanicno-saznajemo-mladici-koji-su-napali-atleticare-su-clanovi-vjerskog-bratstva-policija-danas-praznuje) možda zaista mogla narušiti javni red i mir. Srećom, to se nije dogodilo, nikad nismo dobili ni nastavak te priče, niti izvinjenje redakcije, niti neko gromko reagovanje Srpske pravoslavne crkve, a kamoli tužbu. Vjerovatno zbog opšteg nevjerovanja da u kaljuzi javnog/medijskog prostora u Crnoj Gori više išta ima bilo kakvu težinu. 

Baš zbog toga, mislim da je ovdje riječ o ciljanoj prijetnji, da je riječ o pritisku kao pokaznoj vježbi i nekoj vrsti zgodnog upozorenja svima koji bi se pobunili protiv revizije istorije pod blagoslovom SPC. Jedan takav neoprostivi događaj ovih dana se odvija u Kotoru gdje se u KC Nikola Đurković prikazuje film Heroji Halijarda u kome se veliča četnička vojska koja je ubila borca po kome se bioskop zove. 

Srpska pravoslavna crkva upornim zagovaranjem nasljeđa nacističkih saradnika i ideologije koja je poražena u Drugom svjetskom ratu nesumnjivo hrani mržnju, u svojim nastupima sveštenici zaista nerijetko govore protiv građanskog duha ove zemlje, to rade decenijama, a u posljednje vrijeme i uz pomoć državnih organa. Pitanje stila na koji će se ove stvari reći nije od prvorazrednog značaja. Političko jadanje povodom cijelog slučaja i reviju dosadnih panegirika iz Batrićevićevog okruženja kao da već vidim i tugujem za svakim promašenim slovom. Ali uplitanje tužilaštva u polje javne riječi proširuje područje borbe, izoštrava sliku, ogoljava represiju u najavi, kojoj se crnogorsko društvo mora oduprijeti.
 


Više državno tužilaštvo zatražilo je od Suda za prekršaje u Podgorici da pokrene postupak protiv kolumniste Antene M i profesora na FCJK dr Bobana Batrićevića i kazni ga po čl. 19 Zakona o javnom redu i miru

povodom jedne tužbe

Bez slobode govora nema ni reda ni mira

Prije nego bacite kamen na predloženu ministarku kulture zato što je ljekarka, predlažem da se prisjetite da je ona i političarka. I to političarka na nivou, jer višeg doma od Skupštine nemamo. Na stranu u kakvom je stanju ta institucija i domaća politika uopšte, zanemariti u cijeloj stvari da je žena poslanica, čini se loše kao zaboraviti da će osim kulture pokrivati i resor medija.

Dakle, poslanica Tamara Vujović dolazi nam iz Herceg Novog, javnost je nije mogla zapaziti, jer ne psuje i urla kao njene muške kolege. Grubim medijskim klipingom može se utvrditi da je riječ o kulturnoj osobi, a da li bi bila dobra ministarka kulture i medija, to se u ovom trenutku ne može precizno cijeniti.

Strukovna udruženja kulture [negoduju](https://normalizuj.me/praxis/pozvali-tamaru-vujovic-da-ne-prihvati-mjesto-ministarke-kulture), i neka ih, to je dobro. Ljute se i traže menadžera, nekog sa iskustvom, nekog senzibilisanog, gotovo mesiju koji bi mogao da iskupi silne grijehe u toj oblasti. Ali meni se u napadu cinizma učini, poznajući stanje u branši, da bi možda nekakav upad spolja dobro došao. Da bi zapravo poslanica-štreberka, tehnokrata koja ne pripada nijednom od podgoričkih kulturnih kružoka bila zanimljiv eksperiment. Naravno da me duboko potresa i plaši što kadar dolazi iz Demokrata, partije mučkog jednoumlja i crvenih kravata, ali mogla je biti i bradati lirik na vinjaku blizak Demokratskom frontu. Nije sve baš toliko crno, hoću da kažem, ima mnogo čudaka u najavljenoj vladi, i možda je vrijeme da se na margini zgražavanja i protesta zapitamo - đe to piše da ministar kulture ne smije biti ljekar. 

Moram da kažem da je ministar kulture Holandije fizičar i zove se Robertus Henrikus Dijkgraaf (pokriva i resor nauke), a ministar kulture Danske biznismen i matemaričar Jakob Engel-Shmid. Ministarka kulture Velike Britanije je pravnica, a Francuske politikološkinja. Većina evropskih država, i to onih razvijenijih, zapravo nema menadžera oblikovanog u kulturi, ili ne daj bože stvaraoca na čelu ministarstva, a finska ministarka je, ako baš hoćete da znate, olimpijska jedriličarka Sari Multala!

Dakle, nastupati gordo sa pozicije da čelnik resora kulture mora biti neko iz te oblasti, možda bismo mogli da prihvatimo da nema gugla, da nema evropskog iskustva, i pod uslovom da ima dobrih rezultata crnogorskih kulturnih institucija. Ali pošto je kultura upravo ne-radom samih ljudi iz kulture dovedena do partijskog fonda za uhljebljenje, očekivati je od onih koji se bune protiv partijskog namještenja da to čine sa malo više takta, analitičkog duha i malo manje patosa. 

Kad je na čelo krunske kulturne institucije u zemlji, dakle Centra savremene umjetnosti došla nećakinja jednog političara, vlasnica malog biznisa sa diplomom dizajnera, tada nije bilo protesta. Ruku na srce, ni dosadašnja ministarka kulture osim skromne kustoske prakse nema neke puste menadžerske podvige. Pa joj to nije smetalo da preko koljena vaspostavi Muzej savremene umjetnosti u kome sad udobno sjede isti koji su htjeli poginuti da ga ne bude.

Tako je to u našoj kulturi, ne smijemo smesti s uma da je riječ o jednom malom gotovo incestuoznom krugu interesa i klupskih podmetanja u koja ne želim da svrstam posljednje reagovanje i protest protiv nove ministarke. Naravno da tu prepoznajem čistih glasova i dobrog rezona. Nisam oduševljen što će ljekarka biti ministrka, jer to je prije svega gubitak za medicinu. Sama ambicija da se iz bijelog mantila ulazi u politiku je prostor posebne psihološke dubioze. I da, sjećam se kako su Demokrate onomad predložile da žensko bude predsjednica skupštine „kad već ne možemo da se dogovorimo“. 

Gnusno je političko zaleđe iz kojeg nova ministarka dolazi i koliko god odavala utisak skrupulozne osobe sklon sam da je vratim u prvi dom zdravlja. U tom pogledu stojim sasvim na strani peticijaša i podržavam protest. Ali ne želim da samodopadno mudrujem kako je nečija ljekarska diploma krimen i na tome gradim pjesničku bol; ne želim da dociram tim malim diktatorima iz Demokrata i dajem im šansu da ispadnu široki kad kažu da kulturu ne vode kustosi nego političari. 

Kulturom se ne vlada iz nekakvih sfera i visina koje dosežu samo glumci i poete. Ministarstvo kulture i medija Crne Gore, kako piše na sajtu, „vrši poslove uprave“, „predlaže zakone“ i „daje mišljenja“, uređuje strukturu i čuva baštinu. Riječ je o političkoj instituciji. Zato mislim da postoje trenuci kad nam u kritici treba više od kozerstva i retorike, kako bismo tačno znali sa kojih to stanovišta struka nastupa, nakon što se saglasimo da grandiozna djela ne stoje iza nje. 

Neka struka govori stručno, što više tabela i grafikona, molim, a manje parola i floskula koje liče na kafansku strategiju i površni prigovor savjesti. Nikako ne smijemo biti površni u ovim istorijskim vremenima. Neka nam strašni primjer u tom smislu bude ministar kulture Španije Miquel Iceta Llorenst. Taj je prvo upisao hemiju, pa otišao na ekonomski fakultet, pet puta obnavljao godinu, prije nego su ga izbacili na ulicu i primorali ga da se bavi politikom. 


Neka struka istupi stručno, što više tabela i grafikona, molim, a manje parola i floskula koje liče na kafansku strategiju i površni prigovor savjesti

povodom jednog protesta

Kultura na aparatima

Gost u studiju progovorio je moćnim baritonom: „Činjenica je da ćemo o njegovoj veličini tek za nekoliko decenija a možda i vjekova saznati punu i pravu istinu.“

„I da će se tek o njemu govoriti!“ dodala je voditeljka.

„Sasvim je sigurno“, rekao je u zaključku emisije gost, „to se vidjelo još od prvog dana nakon 
smrti mitropolita Amfilohija, da će njegov grob postati mjesto hodočašča, i ko zna kakva nas dobra i lijepa iskustva čekaju sa tog groba, koja ćemo tek da vidimo.“

Čudo kao da se dogodilo tokom programa, gost je priznao da hoda po ivici blasfemije, ali morao je sebi olakšati:

„Mislim da smo i ja i mnogi drugi koji smo ga posmatrali i poznavali mislili da je mitropolit  neuništiv i besmrtan, to jest da njemu nikad ne može doći ovozemaljski kraj, koliko je on bio jak, vitalan, koliko je bio i duhovno i fizički očuvan“.

Voditeljka je blagodarila, [emisija ](https://svetigora.com/gosti-u-studiju-prof-dr-mikonja-knezevic-i-dr-filip-ivanovic/)završila, jedna od mnogih na radiju Svetigora. Vjerovatno bi ova epizoda iz 2020. ostala zaboravljena da se proviđenje nije umiješalo, ovog puta ne na grobu, već na izborima. Taj isti nadahnuti gost crkvenog radija najavljen je iz partije Evropa sad kao budući šef crnogorske diplomatije. Ime mu je Filip Ivanović, doktor je filozofije, milenijals starog kova -  i šta se koga tiče njegova duhovna putanja? Kad je bivši premijer Zdravko Krivokapić zagovarao pomjeranje geomorfoloških struktura pod telekinetičkim dejstvom molitve, zašto ne bismo imali šefa diplomatije koji očekuje da grobovi svijetle? 

Problem bi mogao biti što Evropski parlament u Deklaraciji o Crnoj Gori upozorava „da vjerske institucije mogu biti korištene kao sredstvo spoljnog uticaja i oštro osuđuje svako neopravdano miješanje Srpske pravoslavne crkve u tom pogledu, uključujući njene pokušaje da promoviše ruske dezinformacije.“

Ovdje stvari već postaju seksi, jer šef diplomatije u najavi ne samo da zagrobno štuje smjernice mitropolita Amfilohija, dakle rodonačelnika takve crkvene politike, već shodno tome prezire NATO. Jednom je čak pozvao “svakog moralnog pojedinca” da razmisli treba li mu NATO, odnosno svojevrsna zaštita “nasilnika i siledžija”.

„Zamisite kolika je to moralna i politička pobjeda Zapada, ukoliko jednu zemlju koja je stotinama godina bila u najbližim vezama sa Rusijom, i čiji su vladari umirali sa imenom Rusije na usnama, da pridobije takvu zemlju za svoj projekat“, besjedio je Ivanović krajem 2015. godine n.e. na Srpskoj televiziji. 

Velika pobjeda Zapada se u međuvremenu otela kontroli, Crna Gora je pristupila Alijansi, a EU kao glavni sponzor takve politike našla se na zastavi nove Ivanovićeve partije. Pod firmom „Evropa sad“ budući šef diplomatije, [baš kao i njegov kolega Andrej Milović](https://normalizuj.me/praxis/rusija-tad-evropa-sad) koji će voditi resor pravde, tiho su kanselovali svoju fascinaciju Putinom. 

"Rusija međutim nije isto što je bila prije 20-25 godina, pa sada Rusija odgovara, govorio je Ivanović kad je Putin prvi put navalio na Ukrajinu. "Rusija odgovara pripajanjem Krima, Rusija odgovara prije nekoliko godina i priznanjem Osetije i Abhazije kao nezavisnih država; Rusija sada odgovara sopstvenom kampanjom u Siriji i interesantno je da ta Rusija za par nedjelja ima više uspjeha nego NATO za par godina!"

Niko ovdje ne treba da je iznenađen, bavljenje politikom ne obavezuje na dosljednost, već promoviše autoritarne pojedince spremne da po potrebi prodaju vlastite stavove. U tom smislu od Ivanovića očekujem što i on od Amfilohijevog groba, mnogo lijepih i dobrih iskustava. Moraće da šteluje intimni poziv sa javnim nastupima, kao dobra ćerka koja bi da pobjegne sa desnim bekom Dečića, ali glumi brigu za časove klavira. To se na koncu i zove diplomatija, lažavina u svrhu višeg cilja. A viši cilj je lična korist opravdana političkom formulom opšteg dobra. Ipak, i toj se rupi nazire dno, pa će Ivanović u vremenu potresa svjetskih razmjera morati da se ogradi od svojih mladalačkih težnji, ili da im se sasvim prepusti. 

Neka mu je sa srećom, crnogorska diplomatija ionako je kripto-servis rotirajućih partijskih paravana, pa na koncu nije ni neka zabava trošiti riječi o njenom skromnom učinku. Ono što mene u zaključku više kopka - odakle svi ti mladi prepodobnici poput Ivanovića? Čas prije izučiše rabotu oko grobova? Đe su tako unisono boga spoznali i na kojem sniženju? I zašto su potrčali da svoje onostrane uvide ovjere baš u politici? 

Naravno da vjera nije problem, lično i sa zadovoljstvom proučavam svaku naznaku spiritualnog putovanja koje bi čovjeka dovelo do viših pragova duhovne spoznaje. Iskustvo je nažalost pokazalo da se sa tih puteva nerijetko vratimo praznih šaka, i da osim u teškim oblicima neodgovornog blejanja, tu nema mnogo prostora da se nešto do-kaže. Stoga uznemirava činjenica da se jezik popovske fote & slavske prdnjave odomaćio u crnogorskoj politici, a grobljanska metafizika vratila u modu kroz avetanje ovog ili onog ministra. 

Sav taj cirkus nalazi se na površini, njegova funkcija je da okuje javnu riječ nekrofilskom nasladom, svede je na slikovnicu i vjeronauk za otupjele, kako bi se pristojni ljudi povukli pod snagom duhovne ucjene i kletve. Kako se boriti protiv saveza politike i sujevjerja, kroz protest, partiju ili pokret, neka smisle pametniji. Ali dok se to ne dogodi, dok nekoliko pravednih žena (u prvom redu žena, jer one direktno trpe od ovog sektaškog kvazimorala), a zatim i nekoliko zdravorazumskih muškaraca ne izmisle kakav politički odgovor, starmali đedovi, duhovnjaci i bogom pomazani kolerici će bajati sa državnih jasala. 

Dok građanski glas dobrog vaspitanja u razumu i saradnji ne dobije prave predstavnike, ili još bolje nekoliko otresitih predstavnica, šef diplomatije sa ruskom kragnom i grobnom nadom divno će se uklapati u sliku evropskih integracija, kojima kao da se priprema opijelo. 



Kako će poštovalac Putinove Rusije i čovjek kome je Amfilohije bio uzor voditi crnogorsku diplomatiju zakletu na evroatlantskom oltaru?