Država nije mehanički sat nego sinergija ljudi, pa je važno otvarati pitanja vrijednosti i simbola koji ljude pokreću. Jedan drug kaže, njemu je najvažnija vladavina prava, a nije ga briga za četnike i veličanje ratnih zločina. I meni je važna država prava, sve dok počiva na prećutnom dogovoru da su ljudi rođeni jednaki. Ako taj dogovor pak odredi da je neko višeg ranga, jer je iz preče nacije, čistije krvi  – onda imamo posla sa pravnom legitimacijom nasija. Ili kad muž prebije ženu, taj prećutni dogovor može glasiti da je batine zaslužila. Ili kad maltretiraju novinare, itd. 

Granica uzbune u primjene propisa je diskreciona i ona je snaga pravne države. Lični integritet sudije i tužioca je sama pravna država, a snaga da se djeluje sa pozicija pojedinca je pravo. Svi zakoni i instituti ne znače ništa, ako javni diskurs podmuklo podržava nasilje i veliča zločin u ime kolektiva. Ako se naokolo prostru kolektivni identiteti bazirani na krvi ili misticizmu, sami čovjek kao fikcija pravne države ostaće bez vazduha i slobode da diše. Držimo li ga stalno u uzbuni, izazivanjem nemira i vjerske pokore, on će se u većini slučajeva povući ili slomiti. Zato su i ekonomija i pravna norma tek servis u rukama onih koji pokreću političke procese – preko ideja i simbola. Ekonomija je „apsolutno korisna, čista služba, puka korisnost“, kako kaže Giorgio Agamben i dodaje: „kao takva ne može ni znati ni odlučiti čemu bi trebala služiti“. 

Dakle, softver je ideologija, ono što pokreće i uvezuje novce, regule i narode. Drugi je problem što je i termin "narod" prevaziđen a naš lokalni softver dozlaboga zastario. To samo podsjeća da ga se mora obnoviti u skladu sa pravcem koji određuje nekakav minimalni humanitet. A taj minimalni humanitet smo imali, obrni-okreni, u nekoliko decenija stare Jugoslavije. Tada je crnogorsko društvo u skokovima uhvatilo priključak sa svijetom, makar donekle, makar sporadično, ali sa jasnim vrijednostima koje danas žele da satru. 

Poenta je – kad lansiraš četništvo kao kolektivnu histeriju, okrenuo si brod u pravcu iz kojeg te nijedna pravna država ne može spasiti. I to ne zato što nije bilo dobrih četnika i nevinih žrtvi partizana, nego zato što je riječ o agresivnoj politici etničke ucjene i prinude koja se od Drugog svjetskog rata na ovamo potvrdila i devedesetih. Pa ako je nekome daleko Sutjeska, neka se sjeti Prijedora ili Foče. Poslije toga, neka mi neko kaže da unošenje kipa ratnog zločinca u crkvu nije zločin, da pored Sina Božijeg stoji Pavle Đurišić. I da će nas pravna država, kao da je živo biće sačuvati od pojačanog i osmišljenog potapanja normale, neskrivenog stranog uticaja i veleizdaje odozgo. Sve to mogli smo vidjeti prije neki dan u selu Gornje Zaostro kod Berana kad su zločinca unijeli *na kant* u sigurnu božiju kuću .

Razumijem da sve djeluje kao karikatura, i sam svjestan da većina ljudi misli samo na dobro porodice i miran san, ali kad ekstremisti zajače, osvajaju prostor predviđen za dobre i samirne ljude. Politički centar je dobio šansu da se rodi u Crnoj Gori nakon 2020. i nije se rodio. Jaka ljevica se nije stvorila. Veliki prostor je otvoren za upliv ekstremizma zdesna. Taj prostor branimo, taj prostor bi trebalo da bude i crkva, i žao mi je što nijedan pop ovih dana nije rekao – ne može, ljudi! Ovo nije dobro! Zato je važno prepoznati da je veličanje notornog koljača jedna vrsta disciplinovanja pastve. Udara se preko mjere, bira se opaki koljač iz prošlosti, da se pošalje poruka "svojima" – vjernicima, Srbima, pravoslavcima – *ovako ćemo, braćo i sestre, je l' neko ima nešto protiv?*

Dobio sam ovih dana poruke čitalaca koji kažu: ja sam Srbin, ali ovo ne podržavam. Ti glasovi su dragocjeni i oni nam trebaju. Bivša vlast je formatirala svoju poželjnu srpsku opoziciju kroz delikventske figure i kozački trans, zato je potreban svaki glas razumnog čeljadeta u Crnoj Gori, koje neće dozvoliti da njegov identitet kroje najgori.

Pogledajte primjer Zete, hiljade ljudi predstavlja jedan klovn koji liči na Kočićevog junaka na drogama. Taj provincijalizuje, unižava i žigoše jednu bogatu geografsku oblast i sve njene ljude. Neka većina glasa za tog našeg Pipuna, dabogda, ali Zeta je mnogo više i bolje od toga. I svi to znaju, i oni koji koriste situaciju da love i oni koji se osjećaju kao lovina.

Da zaključim - crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci. Pritisak o kojem se rijetko govori a koji trpe ljudi srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere kojima se šalje poruka da kleknu i poljube kamu. Oni znaju, oni osjećaju i vide zlo vrijeme, ali nemaju politički alat da to iskažu. Njih treba imati na strani crnogorskog građanskog projekta. Zato odgovor ne smije biti nekakav kontra-nacionalni ekstremizam, nego postojana odbrana postulata slobodnog društva. 

Šta to znači, na žalost, ni u svijetu više ne znaju, kriza smisla je globalna, što cijelu stvar čini dodatno teškom, uznemirujućom, opasnom. 


Crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci

obožavanje koljača

Disciplina kičme

Stvari su se u Crnoj Gori toliko raščistile da su crkveni oci unijeli  bronzanog idola, vojvodu Pavla Đurišića u crkvu. Uradio je to Metodije, mladi episkop SPC, zvijezda u usponu, čovjek koji je bistu ratnog zločinca u selu Gornje Zaostro kod Berana najprije otkrio, a onda uz himnu Srbije seljanima preporučio za kumira, mučenika i sveca.

Na istom su slavlju potom napadnuti novinari Pobjede i Vijesti, iskusne kolege Stevo Vasiljević i Boris Pejović, koji su maltretirani i udarani. Vasiljevića su četnici - ali bukvalno ljudi odjeveni u četničke uniforme, sa šubarama - vukli do nekog šatora i slomili mu dio radne opreme.

Zašto fašizam uvijek završi u nasilju, pitanje je za filozofe. Mogu samo kratko reći da se fašizam i rađa u nasilju, da on jeste politika nasilja. Zato je dobro što su se stvari ovako raščistile, da jedan glavar SPC djelom razbuktava nasilje i podiže izdajnički stijeg kvislinga u ime cijele crkve. 

Iako nedostojna i bijedna seoska zabava, skup u Gornjem Zaostru je pokazao da građani Crne Gore ne moraju da brinu, jer je sve u njihovim rukama. Prosto je – ako treba da pobijedi politika tabadžija, krvnika i crnih kapa, pa onda neka tako bude! Neka Crna Gora krene u tom smjeru koji je ravan propasti, ali demokratski garantovan većinom. Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji. 


Taj će nered biti sve veći, što se budemo više igrali istorijskih tumačenja i popovanja. Fariseji bi to i htjeli, da jedan suštinski kriminalni politički polet uvedu u legalne tokove, da se zloglasni koljači predstave kao ratni simboli i martiri, kako bi se iz te fikcije crpila logika straha u sadašnjosti. Jer niko ne govori o 1943. godini zbog prošlosti, tema je budućnost i sadašnjost zemlje koja treba da prelomi između dvije opcije. Jedna opcija je vjerski nacionalizam, unitarizam i revizija prošlosti po mjeri bjesnila koje se promoviše sa oltara, a druga je opcija da se tom istom crnom bauku skrši vrat.

Biće to teško izvesti na izborima dok god postoji ozbiljna kriminalna sprega koju sponzoriše i beogradski režim, biće teško i zato što je politička ponuda škart, a međunarodna liberalna demokratija u grifu istog tog crnog fašizma. Ali građani prosto moraju istupiti, izolovati Demokratski front, satjerati ga u ćošak. Takođe, ljudi moraju pritisnuti svoje lidere, posebno one manjinskih naroda, da ne prave saveze sa fašistima. I u tom slučaju biće teško, jer su kriminalci već zadužili svoja oružja, neformalne bande čuvaju i samog predsjednika Skupštine, što je samo vrh ledene šubare koja pluta polako ali pouzdano. Vidjeli smo, bratanac je čuvao Andriju Mandića, mladić je osuđivan, pa kad je zapucao na civile, istražni organi nisu mogli da pronađu radni ugovor. Još jedna odlika fašističkih grupa, krvna hijerarhija i tribalni prenos ovlasti.

Na kraju – crkva. U monaškom životu poslušnost je vrlina iz koje pustinjaci crpu  podvižničke snage. Ali ako misliš o crkvi kao društvenoj instituciji, onda bilo koja vrsta poslušnosti i skrušenosti nije vrlina nego najopasnija toljaga koju neko konačno mora baciti. Makar jedan predstavnik crkve, pop, ili popadija, morali bi se ovih dana oglasiti u ime Hrista, ako ne u svoje lično ime, i reći – unošenje totema Pavla Đurišića u hram Božiji je gadluk u kojem ne želim da učestvujem. 

Na žalost, ne očekujem da će se to desiti, jer ni Srpska crkva ne djeluje drugačije od totalitarno ustrojenih političkih sekti koje zakidaju misao u korijenu i oduzimaju pojedincu pravo glasa. Zato će mudrosloviti otac X, a kleti otac Y, obojica suštinski u istom čvoru, koji odoka možemo nazvati i omčom. Sve izgleda kao da je omča spremna, ili, kao što to reče dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković: "Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu (Crnu Goru) za mrtve nogare da se strovari na zemlju i pregrne lopatom zemlje." 

Moguće da je tako, ali postoji i drugi scenario – da većina u jednoj zemlji pokaže zrelost  i politički nađe izlaz iz bjelodanog nasilja u koje je fašisti vode. Bilo bi lakše da postoje nekakvi lideri na centru, ili ne daj bože snažna ljevica, ali i u nedostatku ozbiljnih političkih kapaciteta, sa ovim što imamo, kao društvo, nekako moramo izaći na crtu fašizmu, opet i opet. Sve drugo bi značilo da Crna Gora zapravo i ne treba da postoji kao državni garant i kultur-orijentir. U tom slučaju banda će nastaviti da klanja svojim kipovima, a narod da slavi svog krvavog boga, kojeg će nevjernima utjerivati batinom.




 Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji.

sprem'te se

Fašisti prešli liniju sa koje nema nazad

**In medias res – šta bi značilo da Kotor izgubi mjesto na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod zaštitom UNESCO?**

Brisanje Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora sa Liste svjetske baštine UNESCO-a, bi značilo da smo kao društvo toliko duboko potonuli, da nismo u stanju da sačuvamo najvrijednije što imamo, ono što je na međunarodnom nivou prepoznato da ima izuzetnu univerzalnu vrijednost za cijelo čovječanstvo. Značilo bi gubitak međunarodnog statusa i ugleda, ali i gubitak jednog od ključnih resursa na kojem se trenutno zasniva naš razvoj. Turisti koji dolaze u Boku ne dolaze sigurno zbog novih apartmanskih zgrada, loše infrastrukture i turskih suvenira, već zbog prirodne i kulturne baštine – zbog toga što se nalazimo na toj prestižnoj Listi sa još 1240 lokaliteta iz cijelog svijeta. 

**Šta bi nam to reklo o državi, odnosno vlasti?**

Gubitak mjesta na UNESCO listi bi pokazao da u suštini nismo svjesni vrijednosti koju imamo, a koju nismo mi stvorili već naslijedili, od ove čudesne prirode i svih koji su na ovom prostoru živjeli i stvarali prije nas, od zajednice koje je ostavila crteže u Lipcima do one koja je izgradila zgradu Jugooceanije. Bila bi to potvrda da, nažalost, nemamo državu sa funkcionalnim sistemom koja je u stanju da zaštiti kulturnu baštinu, što je po Ustavu u obavezi. Nažalost, jasno bi to pokazalo kako ne shvatamo da je razvoj mnogo kompleksniji od gradnje konfekcijskih zgrada i apartmana za turizam, i da trenutno očigledno jedino znamo betonom da “valorizujemo” prostor i uništavamo ga zarad kratkoročne dobiti pojedinaca, ali ne i da sačuvamo njegove vrijednosti. I na kraju, ali ne manje bitno, bio bi to ogroman gubitak za sve stanovnike Boke i cijele Crne Gore, nas kojima je Područje Kotora bitno kao dio našeg nasljeđa i identiteta, kao i nedogovornost prema budućim generacijama kojima smo u obavezi tu baštinu da ostavimo.

**Kako smo došli do situacije koja je kulminirala predlogom resornog ministra da se održi referendum za ili protoiv UNESCO statusa Kotora?**

Do situacije u kojoj se nalazimo došli smo nesviješću i neodgovornim pristupom državnih i opštinskih vlasti, već više od dvije decenije, koje su mislile da će moći, uz isključivo deklarativnu posvećenost očuvanju Područja Kotora, ne raditi ništa suštinsko što je potrebno za njegovu zaštitu, a sa druge strane graditi sve što su naumili. Sada kada je konačno jasno da moramo da sprovedemo ozbiljne mjere ukoliko želimo da sačuvamo status na Listi svjetske baštine isplivalo je to da imamo i one koji misle da nam taj status nije potreban. Posebno je zabrinjavajuće da taj narativ koji je nažalost vrlo dominantan u Crnoj Gori, gdje se razvoj poistovjećuje isključivo sa gradnjom, a zaštita prostora smatra kočnicom razvoja, dolazi ovaj put od strane ministara prostornog planiranja, i to za prostor svjetske baštine. 

**Dakle, problem nije od juče, možete li dati hronologiju?**

Dugogodišnje urušavanje sistema zaštite, katastrofalno planiranje i nefunkcionalan sistem upravljanja su uticali da smo degradirali vrijednosti Područja Kotora i da postoji rizik da ih izgubimo i nađemo se na Listi svjetske baštine u opasnosti. Na to je jasno ukazano kroz ovogodišnje odluke Komiteta za svjetsku baštinu. Međutim, još od 2003. godine taj Komitet upozorava na problematičan uticaj koji prekomjerna i nekontrolisana urbanizacija može imati na izuzetnu univerzalnu vrijednost područja. Od tada se urbanizacija prostora samo povećava, tako da smo došli do situacije u kojoj je zbog nje degradirana vrijednost područja. 

**Što je tu ključni problem, loše planiranje, ili loša uprava?**

I jedno i drugo. Ključni problem je svakako veoma loš sistem planiranja u Crnoj Gori, i loši planovi uključujući i Prostorno-urbanistički plan Opštine Kotor, prema kojem se nastavlja problematična urbanizacija i devastacija prostora.  Uz to, nažalost nemamo adekvatne mehanizme zaštite ovog kompleksnog područja, kao ni funkcionalne mehanizme upravljanja. Savjet za upravljanje Područjem Kotora je još 2017. godine jasno naveo da je potrebno preispitati pravno-institucionalni okvir i unaprijediti mehanizme i tijela za upravljanje Područjem. Od tada pa do danas ništa se nije uradilo na tom polju. Imamo Savjet za upravljanje koji nije funkcionalan, koji se skoro tri godine nije ni sastajao, Mendžment plan koji nikako da revidiramo već šest godina, a i inače ga ne koristimo. 

**Šta kao građani možemo da uradimo kad izvršna vlast diktira ovakve ideje?**

Mislim da je trenutno ključni problem što nažalost nemamo osnova da vjerujemo našoj izvršnoj vlasti. Posljednjih dana imamo izjave predsjednika Opštine Kotor, ministarke kulture i medija, izjave predsjednika Vlade,  kojima nas uvjeravaju da su posvećeni očuvanju Područja Kotora na Listi svjetske baštine. Međutim, isti oni su ti koji su nas doveli do ovog stanja ugroženosti, svojim djelovanjem tj. nedjelovanjem. Isti oni koji nisu do sada sazvali sjednicu Nacionalne Komisije za saradnju sa UNESCO-m, koji nisu smijenili nestručnog ministra iako je to bio zahtjev upućen od grupe više od 50 nevladinih organizacija i 40 pojedinaca. 

Nažalost, ne vjerujem u njihovu deklarativnu “posvećenost” i “brigu” o baštini, jer su do sada imali prilike da je pokažu. Međutim, imajući u vidu da su odluke Komiteta za svjetsku baštinu jasne, nadam se da će konačno krenuti da ozbiljno rade ono što je njihova obaveza, zbog međunarodne zajednice, i zbog građana i građanki Područja Kotora i Crne Gore. U cijeloj ovoj situaciji nadu daju pojedini stručnjaci unutar institucija koji ipak znaju posao i posvećeni su, rijetki su, ali se nadam da će konačno oni krenuti da se slušaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/91b47e0d-de25-4e65-b7f4-4f28a30078d3)
Foto: Privatna arhiva{.caption}

Što se građana/ki tiče, tužno da je moramo da trošimo vrijeme i energiju na to da stalno iznova podsjećamo vlasti i inistitucije da treba da rade ozbiljno i odgovorno posao za koji su plaćeni. Ali, očigledno moramo da ih kontrolišemo, i tražimo da preuzmu odgovornost. Moramo da zahtijevamo uključivanje struke i građana/ki u procese, ne samo formalno već stvarno. Treba da smo jasni i glasni, da kažemo da nam je naša baština važna, da utičemo da se mijenjaju sistemi koji očigledno nisu za opšte dobro kao i da doprinesemo koliko možemo na druge načine. 

**Kad govorimo o Boki, govorimo o ambijentalnoj cjelini. Je li pejzaž ovdje ikad shvaćen u svojoj organskoj povezanosti sa kulturnim dobrom?**

Nažalost nije, i to je jedan od ključnih problema. I dalje se očigledno ne shvata da je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora upisano na Listu svjetske baštine zbog sklada između graditeljstva i prirodnog okruženja, zbog pejzaža u cjelini. Ukupni kulturni pejzaž je taj koji u stvari ima tu izuzetnu univerzalnu vrijednost, ne ni Kotor ni Perast pojedinačno, ni Risanski mozaici, ni barokne palate,.. već cjelina. 

Na UNESCO Listu svjetske baštine je prvih dvanaest lokaliteta upisano 1978. godine. Već slijedeće 1979. zajedno sa piramidama u Gizi, Versajem, praistorijskim crtežima u Valkamonici, dolinom Katmandu, Persipolisom, Damaskom,.. upisano je i šest dobara iz Jugoslavije među kojima i Područje Kotora uz Dubrovnik, Split, Stari Ras sa Sopoćanima, Ohridsko jezero i Plitvička jezera. Područje Kotora je dakle među prvih 57 lokaliteta koji su upisani na Listu svjetske baštine, i ono je jedno od prvih koje se našlo na toj Listi zbog vrijednosti ukupnog pejzaža. Potpuno je vizionarski bilo da je još te 1979. godine prepoznato od strane stručnjaka iz Jugoslavije da je njegova izuzetna univerzalna vrijednost “harmonična simbioza prirodnih fenomena i graditeljskog nasljeđa”. Ta simbioza je ono što UNESCO od 1992. uvodi kao novu vrstu kulturne baštine i definiše kao kulturni pejzaž - zajedničko djelo prirode i čovjeka.  

Međutim, tužno je da mi u Crnoj Gori očigledno i dalje nismo svjesni, posebno naši donosioci odluka i planeri, da je kulturni pejzaž Područja Kotora taj koji ima izuzetnu univerzalnu vrijednost i da prekomjernom i neadekvatnom urbanizacijom direktno uništavamo tu vrijednost. 

**Jednom je sa pozicije zvanične države rečeno, parafraziram, da se Boka gradnjom može učiniti još ljepšom.**

Kada neki prostor, kao što je Boka Kotorska, tretiramo kao kulturni pejzaž koji ima vrijednosti kulturne baštine, svakako moramo imati u vidu i da je jedna od karakteristika samog pejzaža njegova promjena. Pejzaže koji nisu arheološki lokaliteti već područja života, svakako ne možemo konzervirati. To su sistemi koji žive i u određenim segmentima se mijenjaju, samo je pitanje na koji način. Kod kulturnih pejzaža moramo identifikovati njihove ključne karakteristike i vrijednosti i njih obavezno sačuvati. Kroz savremene intervencije možemo stvarati nove slojeve koji će poštovati i odražavati naslijeđenu harmoniju. Međutim, na našu žalost, to nije slučaj sa gradnjom koju imamo u Boki posljednjih decenija. To najbolje ilustruju primjeri koji su u potpunosti uništili kulturni pejzaž, kao što su novo naselje u Kostanjici, masovna izgradnja u Dobroti, proširenja postojećih hotela, kao i svi predimenzionisani objekti sa apartmanima koji trenutno niču u zalivu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b3427f38-f7e5-4f7b-9fc3-c2a852219bcc)
Kostanjica, Boka Kotorska, foto: Boka news{.caption}

**Planira se za pojedince i grupe, ne za dobrobit cijele zajednice...**

Mora se samo jasno naglasiti da su za veoma problematičnu i prekomjernu izgradnju prije svega odgovorni loši prostorni i urbanistički planovi, koji definišu ključne parametre: zone za gradnju, gustinu, volumene i namjenu. Ti loši planovi rađeni su isključivo na osnovu želja i pritisaka investitora, a djelovanje kolega arhitekata se u takvim okvirima svodi samo na kozmetiku, jer najčešće nemaju hrabrosti ni profesionalne etike da isprojektuju nešto drugačije. Naravno, javlja se i nelegalna gradnja, ali to je mnogo manji problem u odnosu na ono što se sprovodi u skladu sa planovima.

**Uzmimo primjer gradnje žičare od Lovćena. Vi ste taj posao kritikovali. Zašto?**

Uz izgradnju objekata značajan uticaj na pejzaž ima i izgradnja infrastrukture. Iako su nam kvalitetne i savremene saobraćajnice naravno neophodne, nažalost u posljednje vrijeme na primjerima širom Crne Gore vidimo da njihovu izgradnju prate često preveliki, nepotrebni i preagresivni zahvati koji devastiraju pejzaž. I primjer žičare Kotor-Lovćen je nažalost jedan od tih, jer su se zbog izgradnje stubova žičare probili agresivni pristupni putevi koji su devastirali padine Lovćena. To je sigurno moglo da se uradi i bez tako velikih intervencija, da se nije išlo na varijantu koja je očigledno bila najjeftinija za investitore. 

**Cijela Crna Gora je na udaru promjena koje nisu u skladu sa očuvanjem kulturne baštine, materijalne i nematerijalne. Koji su to nematerijalni obrasci koje gubimo uništenjem materijalnih dobara kao što su suvozidi ili maslinjaci?** 

Terasasti pejzaži, formirani kao rezultat poljoprivrednih djelatnosti na terenima u nagibu, sa potpornim zidovima izrađenim u tehnici suvozida, predstavljaju jedan od najkarakterističnijih primjera kulturnih pejzaža, i mogu se naći širom svijeta, uključujući svakako i područje Mediterana. Oni zaista predstavljaju reprezentativan primjer sistema održivog korišćenja zemljišta. Suvozidi nisu služili samo kao podzidi već i za sprječavanje erozije, kontrolu toka vode, mikroklimatsku regulaciju, ali i održavanje biodiverziteta. Održivost kakvoj danas težimo, već je vjekovima praktikovana kroz iskustvo naših predaka, način na koji su koristili i oblikovali prostor. 

**Iako Kotor svi vezuju sa gradske zidine, blago koje treba čuvati je raznoliko i seže do pradavnih slojeva kulture stanovnika obale i zaleđa.**

Kod Područja Kotora je navedeno da se njegova izuzetna univerzalna vrijednost baš ogleda u harmoničnoj integraciji arhitekture “sa kultivisanim terasastim predjelom na obodima visokih kamenitih planina.” Dakle, obradivi doci sa podzidima od suvozida su jedna od ključnih karakteristika područja svjetske baštine. Nažalost svjedoci smo da se taj pejzaž savremenom urbanizacijom koju trenutno imamo na prostoru Dobrote, Prčanja, Mula potpuno uništava. Zato bi očuvanje terasatih pejzaža sa suvozidima, kao i očuvanje same tehnike izrade suvozida, trebalo da bude jedan od prioriteta u zaštiti područja svjetske baštine Kotora. Ali ne samo kod njega, već i svih drugih zona u kojima su terasasti pejzaži sačuvani, kao što je recimo proctor izuzetne Ulcinjske maslinade u uvali Valdanos. Ti tradicionalni sistemi prostorne organizacije i te drevne tehnike predstavljaju svakako mogu doprinijeti ekološkoj održivosti prostora, posebno u doba klimatskih promjena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fc8c2b44-b3cc-474e-bf63-0113fb5fe949)
Suvomeđa, terensko istraživanje, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Koliko zapravo građani Crne Gore znaju o arheološkim slojevima, ili, šta bismo mogli naučiti od drevnih stanovnika naše zemlje?**

Generalno mislim da znamo vrlo malo, čak i o slojevima iz bliže prošlosti, a tek o onima iz starijih perioda. Uz to, imamo pojedinačne lokalitete koji su poznatiji, ali i jako puno onih slojeva koji još nisu istraženi. Relativno skoro su kolege arheolozi počeli da se bave planinskom baštinom, i otkrivaju tumule, stećke, gradine i u tim za život naizgled neuslovnijim predjelima, nastale od strane zajednica o kojima malo znamo. Ali čak i ovako bez puno informacija mogli bi dosta da učimo samo iz toga što su nam oni ostavili – kako se gradi u skladu sa karakteristikama prostora i kako se zna gdje se što gradi, kako sa lokalnim prirodnim materijalima i jednostavnim tehnikama možemo stvarati funkcionalne, zdrave i lijepe prostore. 

**Stoji li uopšte konstatacija da se nematerijalna baština u savremenom svijetu teže čuva od materijalne?**

Nematerijalne prakse, vještine, vjerovanja i znanja su stvarale sve materijalno što nam je ostalo i oblikovale pejzaže. I istina je mi trenutno možda možemo fizički da sačuvamo neki malter iz XVII vijeka, i trebali bi iako to nažalost nije uvjek tako, ali više ne znamo kako se taj malter pravio. Možda uz pomoć hemijskih analiza možemo da dođemo do njegovog sastava, ali ne znamo tačno proces njegove izrade i način korišćenja, koji je jako bitan. Mnoga znanja su izgubljena, a još mnoga su u fazi da mogu uskoro nestati. Zbog toga je posebno značajno svo ono nematerijalno nasljeđe koje je opstalo do danas, i koje bi morali očuvati. U periodu smo kada ima jako malo onih koji i dalje znaju način pripreme i korišćenja krečnog maltera, tehniku izrade drvene šindre ili gradnju suvozida. Takve bi vještine trebalo prvo prepoznati, zaštititi i pomoći onima koji su nosioci tog znanja da se ono dokumentuje i prenese dalje. 

**Na kraju, kako vidite budućnost crnogorske prošlosti?**

Ako ovako nastavimo, budućnost naše baštine svakako ne vidim kao svijetlu. Neodgovorno se ponašamo i uništavamo čak i ono što je formalno zaštićeno kao najvrijednije, a toliko toga još nismo ni prepoznali ni zaštitili. Mi ponavljamo već godinama o neophodnoj zaštiti industrijske arhitekture ili arhitekture XX vijeka, koju smo u međuvremenu već skoro uništili. Pred očima nam nestaju tradicionalne kuće, izuzetna sela i katuni, koje nismo u stanju da zaštitimo. Od ogromnog broja izuzetnih nekropola stećaka koje imamo u Crnoj Gori zaštićene su samo tri koje su na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Uništavamo svakodnevno izuzetne istorijske puteve, koje još nismo ni prepoznali kao dio baštine, sem puta Kotor-Krstac koji jeste zaštićen kao kulturno dobro, ali koji je trenutno u alarmantno lošem stanju. I da ne govorimo o svim izuzetnim kulturnim pejzažima koje Crna Gora ima i koji su njeno najveće blago. Bez svijesti o njihovom značaju transformišemo ih i uništavamo dio po dio.

Ako se uskoro ne osvijestimo i ne promijenimo odnos prema baštini, ako ne krenemo u hitno uspostavljanje sistema koji će je čuvati, uništićemo najznačajniji resurs koji imamo i ostaviti generacijama koje dolaze samo mrvice blaga. A to ovaj izuzetan prostor ne zaslužuje. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}







Arhitektica Aleksandra Kapetanović iz NVO Expeditio govori o zaštiti kulturne baštine i neizvjesnoj sudbini kulturnog statusa grada Kotora

razvoj i propast

Kapetanović: Turisti u Kotor ne dolaze zbog apartmana, nego zato što je na UNESCO listi

Aspekt identitetskih osnova u muzici Bora Tamindžića niko ne može dovesti u pitanje. On je vrhunski primjer i pionir onoga što možemo nazvati Crnogorska muzika...

maestro

Čovjek koji je stvorio zvuk Crne Gore

Godine tako prođu da nisi rekao ništa o parku i suncu i porodici. Bile su važnije političke teme o kojima nemaš pojma. Periferija uma, to što se čita i piše u novinama. Kakvo je to samo lažno predstavljanje. Drama koja nikog ne košta. Tragedija sa šampanjcem. Pisci se kriju iza zlobe komentatora, ovi se kriju iza zlobe pisaca, na kraju se dokucavaju u svjetlu telefona. 

Ovako bih to rekao: drhtim, čitam, radim, živim, a u novinama pišem sranja.  Umjesto da kažem suptilnu suštinu, da je život ne samo podnošljiv nego lijep, prozračan. I da je dužnost da se bude srećan. Nekako mi se čini da je to jedna zapuštena staza i pravi izazov za pripovjedača. Biti veseo, a ne dosadan. Biti dobar, a intrigantan. Cupkati od sreće. Jer gdje će današnji čitalac naići na sreću, a da nije teško stilsko sranje. Nešto zaslađeno da se povraća. U najboljem slučaju spomenarski snuff, Coelho i slična roba. Gdje je nježna, prava sreća, i da li ona uopšte treba da bude u pismu, pa još novinskom?

Umjesto odgovora ispričaću jednu priču. 

Prije nekoliko dana zatekao sam ispred kuće zelenu lutku. Visila je sa ograde, i bila prošivena zlatnim vezom. Saznao sam da je to lutka leptira monarh. Slutio sam da ga neću uhvatiti, ali kad sam konačno zatekao praznu ljusku, ipak sam bio srećan. Znao sam da se leptir ponovo rodio. Da leti naokolo. Činjenica da ga nisam vidio nije me rastužila. Danima sam o njemu brinuo, gledao i pratio kako lutka mijenja boju. Od grašak zelene do utaženog tona urme. To sam želio reći. Kakvo je zapravo čudo jedan običan leptir, i kako se čovjek stidi da to prizna. A stidi se, ko zna zašto, valjda jer čudu istinski ne prisustvuje. 

Mislim da je pisanje o leptirima opasno. Čak opasnije od pisanja o mafiji. Jer mafija će ubiti svakog desetog, a na leptiru će tek svaki stoti uspjeti nešto da kaže. Zahtjevni su leptiri, ali ih ima. U čaurama. Kao metkovi puni smisla. Možda ih ima u knjigama koje sam čitao, u Gogenovim dnevnicima, kod Zagajewskog, ili Danila Kiša… Pokušavam da napregnem mozak i sjetim se, ima li leptira kod kolumnista širom mog jezika, i jedino ih još nađem kod S. G. Ali on je ionako pjesnik. Ostalo mi se rijetko čita, jer je pametno, a to zna da zasiti. Zaslužno. Pitko i vispreno, potentno a nevažno. Dosadno i genijalno. Svake nedjelje, uglavnom samo seru. I seru. I seru. Iako pišu sve bolje. 

Od ironije se više ne može živjeti, ironija je postala postfaktualni ritual jedne kaste. Kolumnisti i ironija ne služi ničemu. Ironija je poslije činjenica. Nevažna je kao leptir onome koji ga ne vidi. To što se danas podvaljuje Krleža je izmislio prije stotinu godina, samo on nije bio ironičan već dinamitan, živio je u vremenu otvorenih karata. Danas su krugovi zatvoreni i rečenice tromije. 

Novinski pisci su se utopili  u doba koje slavi pseću odanost lajku i hormonu sreće putem algoritama internetskih interakcija koje se polako miješaju u sadržaj. Kibiceri diktiraju i samo negativni sadržaj zaista prodaje kupke na guglovim oglasima pored članka. Na taj način se oblikuje nova higijena i nova sajber estetika kuknjave oslonjena na slavnu tradiciju tužbalice. 
Nema potrebe da se čitaju novine, o leptirima je dosta toga rečeno u knjigama, to sam mislio da kažem. Leptiri simbolišu ponovno rođenje, ima ih na hrišćanskim slikarijama, u predočenim rukama djece. Ima ih u oblacima koji migriraju preko velikih voda, na žilavim krilima prolaze nautičke milje i niko ih ne vidi dok lebde prostorom punim wirelessa. 

Ugasi ekran i pogledaj, vidjećeš ih gore.

Iz knjige "Zbogom novine", Žuta kornjača, Podgorica, 2025.{.caption}








o leptirima

Monarh

Stefano je pljunuti otac. U slučaju da ne znate, trebaće vam par sekundi. A onda se obrisi lica poklope, kao u onim policijskim datotekama – svaka tačka stane na svoje mjesto: naočare, isti uporni pogled, duboki zalisci kao prvi znak ćelavosti koju će taj čovjek, već se vidi, nositi sa dostojanstvom. 

Neki od vas će uskliknuti *Ecco!* evo ga! to je Stefano! onaj mali što je volio puške! Pucao je kao lud, jer mu je tata kupovao topove i replike revolvera, pištolje i plastične igračke za ratovanje. 

Dopuštam da će nekog začuditi da je Stefanov otac Umberto Eko, jedan od najvećih humanista XX stoljeća, pacifista i militantni ljubitelj barokne flaute koju je rado svirao u gitarskoj pratnji Stefanove majke Renate Ramge, njemačke kuratorke i istoričarke umjetnosti. Tako stoje stvari, među knjigama i knjiškom prašinom, u biblioteci velikog oca i književne ikone modernog doba, okružen prevodima i restauratorima, uspavljivan laudama i transkripcijama drevnih kompozitora, mali Stefano imao je sreću i čast da puca, da se čuje njegovo *pum-pum*, što je italijanska onomatopeja u Južnih Slovena poznata kao *ta- ta*. 

Upravo je tatina odluka bila da Stefano bude obasut igračkama sa nišanom. To vidimo u Ekovoj priči "Pismo mom sinu” (*Lettera al mio figlio*) koja počinje skroz nefikcijskim signalom, dakle izravnim obraćanjem: *Dragi Stefano*. Antologijska priča zapravo je briljantna epistola infantu, neka vrsta traktata o vaspitavanju i učinku igre u moralnom odgoju mladih. U svom pismu-eseju Eko mališanu najvaljuje sve divne Božiće koji dolaze sa poklonima:

“Tada ću ti pokloniti puške. Dvocevke. Repetirke. Šmajsere. Topove. Bazuku.
Sablje. Armije malih vojnika u punoj ratnoj opremi. Zamkove s pokretnim mostovima. Male tvrđave za osvajanje. Kazamate, barutane, oklopna vozila, reaktore. Mitraljeze, bodeže, revolvere. Koltove, vinčesterke, devedesetjedinicu, haubice, lukove, praćke, katapultove, džilite, granate, mačeve, koplja, harpune, helebarde i kuke za privlačenje brodova… Pištolje male i pljosnate, za frak, za potrebe lopova džentlmena ili preteške „lugere” koji deformišu džepove čim se nose pod pazuhom kao Majkl Šejn. I još pušaka. Puške kakve su imali Ringo ili Divlji Bil Hikok. Oružje, jednom rečju, sine moj, mnogo oružja, samo oružje. To će ti doneti tvoji Božići.”

Sve buja i lista u Ekovom nabrajanju, dok sa druge strane mračna i hladna leži sračunata priroda one djece koja će se igrati malih hemičara, konstruisati mašine, projektovati nekakve logički osmišljene inačice stvarnog života u koji će sa sobom ponijeti ledenu praksu i analitiku nametnutu u nježnom dobu. 

Biće da je Ekova priča nastala mnogo ranije, ali je objavljena devedesetih, kao žalosna slutnja promjene obrazovne paradigme i cenzorskog pristupa odrastanju unutar jednog kodifikovanog "mirovnog" novogovora. To je vrijeme koje živimo, vakat zabrana nasilnih metafora, disanja u zasjedi, slobodnih juriša, i svega što bi  djecu navodno okrenulo ka nasilju. Nije li nježna ta briga zapadnog bijelog čovjeka? Kako se samo divno odnosi prema svojim mladuncima! Nije li ta cenzurica opojna do mjere da nam se rađaju novi anđeli, spremni samo za dobrotu i čovjekoljublje.... 

Prema posljednjem izvještaju u Gazi je od početka rata do kraja aprila ubijeno 5281 dijete do pet godina starosti, što znači da je taj slavni pedagoški milje političke korektnosti dobro nadojen krvlju. Ekova pouka upravo kreće od politike i govori o licemjernom odnosu prema ratnim igricama, na kojima je lično odrastao i razvio se u pacifistu svjetskog formata. Dalje, antropološki, pisac zamišlja Ajhmana, budućeg nacistu kako rješava mozgalice, dalek od palica i petardi, osamljen u svojoj kuli samozatajnog štrebera. Još bi se prije mogli sjeteti Alberta Špera, kome je i đed bio arhitetka, a otac socijalista, pa je opet završio u Hitlerovoj prvoj petorci. Sve te cerebralne mladosti, usidrene u algoritam i *programming*, slijedeći Ekovu logiku, možemo lako vidjeti kao antisocijalne, samodovoljne narcise koji izbacuju cijele porodice na ciču zimu, dijele otkaze i pritiskaju dugmad uništenja, zato što nikad nisu prošli dječiju katarzu umjetnog rata. Nisu prošli primarni agon i uzbuđenje lovca od kojeg su ih čuvali njihovi otuđeni roditelji. 

“Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice. U njihovim hladnim i uvrnutim mozgovima malih matematičara kriju se teški kompleksi koji će se aktivirati u zrelom dobu. U svakom malom monstrumu koji pokreće skretnice svoje minijaturne železnice, vidim budućeg upravnika logora smrti. Oprez i kad vole kolekcije malih automobila koje strašna industrija igračaka nudi u savršenom faksimilu, s prtljažnicima koji se podižu i prozorima koji se spuštaju. Zastrašujuće! Zastrašujuća igra za buduće narednike elektronske vojske, koji će ravnodušno pritisnuti crveno dugme jednog atomskog rata!”

Naravno da je Ekova proza umjetnička, nije to doslovni pamflet, ali ono što ostaje kao metafora jednog doba koje se sve više priklanja atomizaciji čovjeka, razlog je da djecu pustimo da trče, da ispaljuju svoje nevidljive hice kao bolide budućeg aktivizma, buduće borbe za drugog, za slabijeg. Cenzurom rane socijalizacije, ukidanjem slobode jezika, tijela i mašte, naročito se licemjerno baviti pod firmom *zapadne prosvjećenosti*, dok god ona živi od prodaje municije na drugom kraju svijeta. 

Možda djeca baš  u igri treba da saznaju šta je rat, treba da predosjete šta znači ginuti, treba im iskustvo zbjega, racije, sve to naravno kao mentalna slika, okvir u koji ćemo potom učitati humanizam. U protivnom se krije opasnost mnogo veća od nevinog *ta-ta*, na koncu, po Eku, u zabrani se krije se velika laž. 

“Ušao sam jednog jutra u veliku robnu kuću u Frankfurtu, obećao sam poklon sinu svog prijatelja i zatražio jedan lep revolver. Gledali su me užasnuti. Ne proizvodimo ratne igračke, gospodine. Da se čovek sledi. Izašao sam postiđen i na ulici naleteo na dvojicu iz Bundesvera. Vratio sam se u stvarnost”.

Ta stvarnost čeka našu djecu i naoružana je novim oružjem uništenja - hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat. A život je više igra nego projekat, onda kad ima cijenu i vrijednost. Onda kad proizvodi ljubav i brigu za drugoga, u ratu i miru, koji nam se prodaju kao ista stvar. Upravo zato u pismu Stefanu, otac govori o nijansama o prepoznavanju pravog protivnika.

"Pre svega neću te učiti da pucaš u Indijance. Učiću te da pucaš u trgovce oružjem i alkoholom koji uništavaju indijanske rezervate. I u južnjačke robovlasnike, što znači da ćeš pucati kao Linkolnov vojnik. Neću te učiti ni da nišaniš na ljudoždere iz Konga, već na trgovce slonovačom..."

I da, Stefano Eko nije otišao u vojnike – bavi se filmom, kulturom i zaostavštinom svog velikog oca.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Nova stvarnost čeka našu djecu, opremljena strašnim oružjem uništenja  – hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat

ratne igre

Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice

Prostranstvo velike plaže nadahne govornika. Bez brda ili planine da vrati eho, a realno i bez neistomišljenika u publici, olako sam se prepustio pojmu klase kao suštini svake političke borbe. I ništa tu nema sporno, klasa je klasa, ali mora biti elaborirana i mišljena iznova, prevashodno u samoći kelije, tamo gdje dah slanog vazduha ne ohrabruje riječ i misao. 

Dakle, dok sam govorio o klasi na skupu protiv privatizacije Velike plaže, pitao sam se što je to klasa. Da bi se danas govorilo o klasi, trebalo bi prvo reći kakav je novi kapitalizam u kojem se potčinjena klasa javlja kao simptom. 

Ono što vrapci znaju, ali i sve ptice gnjezdarice južno od Ulcinja, jeste da savremeni kapital profitira na kognitivnom kapitalu čovječanstva. Istina je da su Afrika, Amazon ili Balkan napadnuti kao resursi prostora i da se borba za zemlju ne bliži kraju, ali isto tako, ako proučimo na šta ta borba liči, vidjećemo da joj se pravila klešu u metasvijetu novih oblika komunikacija kojima se upravlja i ispravlja svijest o prostoru. Da uprostim, kako bih sam razumio, a onda i čitalac – današnji je kapital usmjeren na tvoju pažnju, podatke, bihevioralne tokove, algoritamsku prediktivnost, kako bi upravljao tvojim željama i mogućnostima. On preparira umove na način da sudjeluju u renderskim halucinacijama, on vaspitava pokoljenja da bez borbe prihvate i prodaju ono za šta se u prošlosti prolivala krv. 

U tom metaversnom, sasvim androidnom sistemu prenosa informacija, kontakt je zamijenio vezu a interfejs emotivnu razmjenu, pa se javio novi otupjeli sapiens spreman da trpi beskonačno polje mogućnosti kao obećani raj. U tom nesolidnom stanju stalnih očekivanja, dometanja, fluidnih konteksta nad kojima caruje stara podvala obilja, izgubila se još starija svijest o potrebama. Tako je obilje informacija potisnulo potrebu za mirno provedenim popodnem. Zatim je obilje zdravstvenih parametara poništilo potrebu prirodnog starenja. Mitologizovano obilje finansija na koncu, zamijenulo je potrebu za osnovnim ljudskim emotivnim zabranima unutar kojih se kao ličnost razvijamo postepeno i bez šokova.

U prošlosti, da se vratim pitanju klase, radnicima je bio presječen put dostojanstvenog života opresijom koja se svodila na fizičko izrabljivanje. Fabrike su bile mjesta revolucionarne pobune i stvaranja klasne svijesti koja je nastala pod pritiskom strogih i nasilnih komandi. Djeca u Srbiji na primjer, prije samo stotinjak godina radila su u rudniku za tuce jaja, ili kilogram hljeba. Radnička svijest klesana je kroz ropstvo carskih sužanja i mužika, temeljila se na nepreglednoj prostorno izmještenoj sirotinji koja je skapavala po pregrađima Moskve. To su one mase kojima je u susret otišao grof Tolstoj gonjen maničnim napadom grižnje savjesti, da bi među njima shvatio kako ih svojom napojnicom zapravo kvari i ponižava, tj. da je emancipacija dublja i kompleksnija od njegovih nekoliko rubalja, što po pravilu pripadnu najvećim kurvinim sinovima u piramidi geta. 

Potlačeno radništvo i sirotinju nije mudro idealizovati, već ih možda treba shvatiti kao socijalnu skupinu koja je u određenom trenutku preuzela svoju istorijsku ulogu. To jeste  bukvarski površan pogled, ali u njemu se može nagovjestiti klasa kao homogen, radnički kolektivitet, i politički konstrukt koji je posjedovao izvjesne veze sa realnim stanjem na terenu revolucije. 

Ali ko je potčinjena klasa danas? pitao je jedan od drugova na Velikoj plaži. Ako iznajmim ovaj bar, preko bankarskog kredita, zar ne radim za banku koja me iskorišćava? Zar nisam i sam upao u stupicu, iako u očima domicilnog življa ličim na čovjeka od biznisa i novu buržoaziju koja gazi sve pred sobom.

Zaista su imovinske sheme i odnosi moći postali komplikovani do mjere da se čovjek može ražaliti i nad piranom. U eri finansijskog i digitalnog kapitalizma mapa potčinjavanja maendrira i donosi cijeli jedan zamršeni sistem hijerarhija koje ne odgovaraju onim ilustracijama iz XIX vijeka gdje debela svinja u polucilindru pritiska bosonogo siroče. 

Pa ko je onda potčinjena klasa danas? Ako kažemo da su to zemlje “trećeg svijeta”, lako ćemo uvidjeti rasnu dimenziju potlačenosti, koja nam u potrazi za čistom definicijom može zasmetati. Možda je za početak važno odustati od te normativne žudnje za definicijom i prihvatiti da je sami pojam klase složen i usaglašen sa novim vremenom stalnog izjašnjavanja. U tom smislu klasa potčinjenih bila bi ona koja je van znanja, ili je udaljena od svijesti koja joj pomaže da shvati da je potčinjena. Otud bi viša klasa mogla biti definisana kroz informacijski luksuz koji sebi mogu dozvoliti bogati, da se sklone i izađu iz meljućeg stroja pod kojim je nemoguće misliti. Možda su niža klasa i dalje periferno izolovani pojedinci, ali sad su neki od njih u udobnim foteljama poput ove u kojoj sjedim dok pišem ovaj tekst gonjen diktatom algoritma. 

Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi, kao klasa koja je zaronjena u info-klupko izgubila moć da vidi i spozna signale socijalne borbe. Student na prestižnom američkom univerzitetu koji će otplaćivati svoj kredit, i gurati svoje tijelo do granica izdržljivosti, možda je klasno potlačen u odnosu na seljaka iz okoline Nikšića koji od surutke zaradi da prehrani porodicu i pomogne mjesnom fudbalskom klubu. Definicija potrebe i obilja se mijenja, a klasno pitanje nije samo pitanje gladi, nego i pitanje mentalne komande, psihičkog pritiska koji savremeni čovjek trpi. 

Proleteri svih zemalja se ne ujedinjuju upravo zato što ne shvataju svoju istorijsku funkciju ro-bota, koja im je data kroz prakse odricanja, sadizma, i nadzora kojima su izloženi.

Smije li se onda reći da potčinjena klasa novog doba zasijeca stare granice između sirotinje i bogatstva, i čini jednu novu kompleksnu situaciju koja se drži pod kontrolom korporacija. Potčinjeni čovjek današnjice je i digitalni čovjek, toliko odrođen i pritisnut tehnokratskim metodama prevlasti da ne može osjetiti klasno jedinstvo sa gladnom djecom trećeg svijeta. Otupjela, bezdušna masa kao krajnji proizvod tehnofeudalnog svijeta, zapravo je klasa ispod ljudskog minimuma, transhumani ostatak, ono u šta nas žele pretvoriti i kad jedemo i dok gladujemo. Zato ujedinjenje klase potlačenih možda može, kad je divan suton na plaži, da se zamisli i šire od ekonomskog modela koji je prethodio svemu, ali koji više nema jasne granice i traži nova premoštavanja. 

Ujedinjenje robova trećeg svijeta i robova moderne tehnološke tvrđave, kroz različite patnje stvara novu klasu koja se mora prepoznati, komunicirati, i u svojim ropskim praksama naći inspiraciju za zajedničku borbu. Jezik kojim se bude govorilo o tom iskustvu biće jezik pobune. Svakim slovom taj se novi jezik traži kroz otvorenost za čovjeka i njegovo iskustvo kao centralni cilj revolucionarne borbe. 


Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi

ekonomija pažnje

Ko je danas potčinjena klasa?

Zapita li se iko nad grobom četnika, kako je moguće da je tolika sila pravde stavljena ad acta skoro pola vijeka; kako su se četnici i njihovi nasljednici šutke probijali kroz sve faze samoupravljanja, jeli, pili, tucali se u radničkim odmaralištima, vršili inspekcijske poslove i novoj himni podučavali djecu? 

Kako je moguće da makar jednom od tih heroja nije na um palo da nešto pokvari, makar dvije rerne u čačanskoj fabrici, ako ne već nešto ozbiljnije. Kud su se đele one silne diverzije i operacije, kamo srčanost, gerila i gusle, operacije Halyard? Kako je sve to uslišeno u socijalizmu, tokom prve, druge, desete petoljetke; kako su navijali za FK Partizan i Crvenu zvezdu, vodili unuke u Šumarice, poštovali ustave i preambule, ako se već radilo o pokretu mudonja spremnih da poginu za kralja dok si rekao posna plazma.

Prosto čovjeku bude nejasna ta velika crna, da ne kažemo crvena rupa u kojoj su se školovali, bivali uzorni domaćini i platežni penzioneri. Kako su uspjeli da izdrže pritisak tog demonskog mira, kako nije davno buknulo kao što sad buči po selima, dok se dižu spomenici i čitaju liturgije četničkoj vojsci. 

Hoću da kažem, ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu.

Jasno vidimo sve te vajne junake bojišta u poniznoj pozi civila koja im je nametnuta crvenim pasošem i petokrakom. Da, svakog jutra su je morali gledati da ih opomene na duplo izdajstvo. Jer, prvo su ratovali na platnom spisku okupatora, što je pravno definisano kao veleizdaja, i presuđeno, i usaglašeno sa međunarodnom sudskom praksom za ratne zločine, te legitimisano kroz unisonu podršku jugoslovenskoj državi pobjednici rata; a onda su izdali rođeno izdajstvo, priklonili se mrskom pobjedniku, povijajući kičmu pod novom silom.

Da ponovim pitanje: zar se jedan hrabri bradonja nije mogao raznijeti kod Vinče 1965. ili dići glas dogodine, samospaliti se iz inata, robijati, ako treba? Zašto su uglavnom komunisti najebali? Đe je Goli otok bio za četnika, odnosno, bolje reći, đe su četnici bili za Goli otok, kako je moguće da im se tako lako primio crveni ruž transvestije koju su junački trpjeli. Kako se nijedan ne sjeti da pod bradom školuje goluba i pošalje ga put Amerike i Engleske sa kratkom porukom: Ima nas, stop, čekamo savezničke snage, stop, sprem’te se, stop.

Ništa od toga, preletači su mirno hranili golubove, partijski lojalni, pitomci novog poretka u kojem su stvarali naslage sala i imetka. Eh, da su se mogli vozdići poginuli za kralja i otadžbinu, pa da zateknu rođenu pješadiju kako smrdi u lažnoj zakletvi i poštuje Lenjinov stijeg, možda bi njihovo gađenje bilo sastojak koji bi pomogao da Jugoslavija na kraju preživi. Ali nije se desilo, Jugoslavija je propala, a četnici nasljednici bez rizika krenuli u nova klanja, ukrstili kame sa inim kvislinškim strujama, iskoristili istorijsko odsustvo partizana i obnovili svoj ofucani mit. Rimejk devedesetih je poslužio da se modernizuju i saberu oko nove krvi, pa ih danas vidimo po sijelima, na parastosima, kako govore o slavi i junaštvu.

Ali opet, sve to izgleda bizarno, naročito kad vidiš sastav, kad čuješ sitno parohijalno zapijevanje, tričavi rezon kome se klanjaju. Bude čovjeku jasno kako su pet decenija ćutanjem gradili najveći spomenik feli prevrtljivih jajara. Prosto tu nema istine, niti slobodne misli, riječ je o jadnoj šovinističkoj fantazmi, predstavi, nacionalnom stroju plaćenika, opsesivnih slugu i bojovnika za tuđe.

U riječima vladike SPC Metodija, npr., na nekoj četničkoj fešti u Banjanima kod Nikšića, osjetiš tupavu mržnju prema zapadu, koja zapravo znači mržnju prema komunikaciji, što je prvi i osnovni simptom patologije straha. Zato su četnici izgubili rat i zato su se pokoreni lako pronašli u tuđem. Riječ je o mentalnom naboju patrijarhata koji je toliko lažan da se može izdržati samo po cijenu gubitka živaca i životne radosti. Ideja fašizma isti naboj konzervira u strašnim formatima širom planete, a kod nas, eto, u kostimima kleronacionalista, pomalo komičnim i nesporno tužnim.

Iz knjige ["Zbogom Novine"](https://platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine), Žuta Kornjača, 2025


Ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu

revizija

Osveštanje šubare

U šturom policijskom jeziku obično ne nađete ništa zanimljivo, pa je i vijest da je L.K. (18) prebio četiri maloljetnika, prošla, kako se to obično kaže u još šturijem novinarskom govoru – ispod radara. 

Saznajemo da je L.K. iz Tivta napao četvoricu na sportskom terenu, obarao ih na zemlju i udarao. Ne znamo koliko su djeca imala godina, nije nas ni briga, jer dan je pun događaja koji odvlače pažnju sa lokalnih batina.

Ipak, ako se zadržimo na lokalu, pa još na primorju, shvatićemo da su upravo Tivat i Budva dva grada eksplozivnog razvoja koji je krenuo u dva različita pravca, sa jednom zajedničkom osobinom – sve je predato investitorima, prodavcima nekretnina i mešetarima prostora. U Budvi je buknuo betonski pakao bez plana, dok se u Titvu dogodio Porto Montenegro, ili, kako [reče](https://normalizuj.me/praxis/klasna-borba-se-vodi-u-prostoru) naš arhitekta sa Harvarda, Danilo Bulatović, posegnulo za “arhitektonskim kreacijama koje se idejno napajaju na kontejnerima neovenecijanske postprodukcije u neoliberalnom potpisu.”

Šta to znači? To znači da se obje primorske nastambe nisu bavile sadržajima za mlade, prostorima za djecu i stare, nego su štancale kvadrate na prodaju, sa više ili manje plana, te sa nulom razvojne ideje koja bi uključila lokalnu zajednicu. Zbog toga su dva grada preko zime pusti, s jeseni zamrli, dok se ljeti pretvatraju u otuđenu razglednicu koja služi za selfi i fabrikovanje iskustva Mediterana kojeg više nema.

Kad sam čuo priču o djeci koja se tuku na igralištu u Tivtu sjetio sam se divnog filma *The Florida Project*, oskarovca Seana Bakera, koji prati jednu dječju bandu dok operiše po Diznilendu na Floridi. Klinci iz obližnjih socijalnih straćara, iz sjebanih porodica, sa viškom slobode i vremena, obilaze Diznilend i gledaju ga očima lišenim iluzija. 

Lako mi je zamisliti da djeca koje žive pored Porto Montenegra, ili nedajbože buduće betonske distopije na Velikoj plaži, osjete istu vrstu depresivnog stanja u kome se iluzije ruše. Siromašni koji žive na rubu glamura već su gurnuti u život bez sadržaja, već pripremljeni za nasilje, koje se rađa iz agresije u prostoru. Tu djecu niko ne uzima u obzir kad se crtaju nove kule i garaže, njihova mladost jedva je notirana kao demografska činjenica. Oni su lokalni višak koji ima šansu da turisti proda šampona ili piletine, kako nadahnuto predloži arapski investor Alabbar.

Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali nasilje javnog prostora, grubost kvartova koji niču “za tržište” istinska je pozornica za razvoj delikvencije, kriminala, sitnog šverca i krupnih životnih grešaka. Roditelji žive pod sve većim pritiskom, ne mogu se osloniti na društvenu njegu, niti na pozornost zajednice koja nije organizovana da omladini pomogne pri razvoju, već da rentijerskoj kasti donese profit. Omladinski klubovi, igrališta, parkovi, školski kompleksi i programi prirodnjačke nastave odvijaju se sporadično, na inicijativu rijetkih grupa i pojedinaca, bez šire vizije, koja fali za sve što se direktno ne isplati. 

Tako to biva, djeca na primorju se direktno ne isplate, pa ih se često prepusti dugim zimskim mjesecima tavorenja, u varošima bez čestitog bioskopa, pozorišta, na obodu luksuznih marina i vještačkih rajeva za strance. Ta se djeca ponekad otmu kontroli, ti se mladi lako nauče pogrešnom pristupu drugom čovjeku, a ponekad se možda i ugledaju na korumpiorane političare, sumnjive pomorske trafikante, švercere i druge unosne “profesije” koje bujaju na obali. 

Takav je bio i moj rodni grad Bar u kome je lučki kriminal i šverc duvana regrutovao cijelu generaciju kriminalaca koji prosto nisu imali sreće da se iščupaju. Tako je i prenapučeni Kotor izgubio svoju dušu i desetine mladih života popisanih na kriminalnom planu odstrela. Tako se rastura svaka zajednica koja na vrh svojih prioriteta stavi brzu zaradu, umjesto svoju omladinu.
Posljednjih dana se u Crnoj Gori dosta govori o prostoru i to je dobro. Dobro bi bilo da se shvati kako je svako javno mjesto jedan vaspitni kod, za omladinu koja ga skladišti u malom mozgu i formira pogled na svijet. Ako ćemo umjesto organskog razvoja primorskih gradova forsirati agresiju kapitala, dakle, staklo, beton i neon – onda ćemo dobiti generacije oštećenog nerva za blago koje sve te silne turiste i dovlači u Crnu Goru.

Ali ni to neće trajati vječno. Mogu lako da zamislim, jednom će se i turisti opametiti, ostaćemo sami sa praznim rezortima, sa djecom podivljalom od očekivanja, sa nekom novom otuđenom djecom, usred betonske favele koja nikome nije dom.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*


Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali šta je sa nasiljem javnog prostora i kvartova koji niču za tržište?