Biće da je svaki čovjek neka vrsta ropske prirode kojoj je potrebna vertikalna pratnja, pa je tako i moje iskustvo sa višim silama počelo srazmjerno rano. Još u prvom razredu osnovne škole, ili čak ranije, ogrezao sam u magijskim radnjama koje su priznavale svevišnjeg. Iste te radnje koje ću ovdje opisati, značile su i moj prvi sukob sa mravljom prirodom koja mi je dodijeljena. Naime, htio sam da pobjegnem, da se sklonim iz te nepovoljne pozicije po kojoj je svaki moj potez pratila neumitna logika Nadzornika sklonjenog negdje na nebesima.

Dakle, šta sam radio? Kad god bih samotno lutao po ledinama između zgrada, kad god bih se prepustio lovu na žabe u kanalu, ili tražio blago ispod atomskog skloništa, kretao sam se uz nagle promjene pravca. Ako bih došao do skretanja lijevo, nastavio bih pravo, pa onda naglo promijenio pravac pod uglom od 90 stepeni. Za mene nije bilo postepenih krivina, nego bih se kretao kao pakmen, zamišljenim lavirintom kojeg bi danas vjerovatno pripisali nekom pomjerenom stanju psihičkog spektra. 

Poenta je  da sam bio svjestan nadzornog organa, u daljem tekstu boga, koji me snimao odozgo, pa sam zbog toga naglo mijenjao pravac kako bih ga prevario, uhvatio nespremnog, onako svevišnjeg i naviklog na lučne oblike nebeskih tijela i lagane mijene kojima se prepuštao u vječnosti. Zato je kod mene sve bilo cik-cak i bez najave, okretao sam se kao viljuškar u petoj brzini, po čudnoj komandi koju ću sad da otkrijem. Ruke sam držao u džepovima jer mi se činilo da je to vrhunac opuštenosti. Ali to nije bilo sve, kad bih god odlučio da skrenem lijevo, stisnuo sam desnu ruku; i obratno kad bih da okrenem desno, pesnica bi se formirala u lijevom džepu. Tek tom sinhronom obmanom koju sam sprovodio po automatizmu, mogao sam stupiti u stanje apsolutne slobode, dakle, biti otkačen od moralnog uzusa i superega koji me je uzalud potraživao odozgo. Tek kad bih prošao nekoliko kvartova po toj zbrkanoj šemi mogao sam pristupiti nekom nedjelu, siguran da me onaj odozgo neće kazniti. A neće me kazniti zato što me ne vidi. A ne vidi me zato što sam mu utekao svojim  lukavim kretnjama. 

Kakva su bila moja nepočinstva? Teško je reći, zaboravio sam ih, ali sasvim sigurno da nikad nisam ubio sisara, nisam ukrao, niti govorio protiv ustavnog poretka. Bio sam osjetljivi dječak koji je umišljao svoje probleme. Ali jedna stvar je bila sigurna, sve što se odvijalo imalo je svoje čulne dimenzije i ćoškove, kubaturu i plošnost koja se mogla opipati. Živio sam glomazni fizički svijet na tragu Njutnovih zakona, tih godina kad je prvi Komodor 64 stigao u grad. Nije bilo virtualnog, ni avatara, ni biometrije. Gradovi su bili betonski, ekrani konkavni, debeli kao tegle domaćeg ajvara. Neki je dječak mogao pomisliti, hranjen holivudskim i partizanskim iskustvom, da može pobjeći svima tako što će nestati u šumi, popeti se na drvo kao Zagor, i gledati budale kako ga traže na pogrešnom mjestu.

Na žalost, odavno ne živimo samo u fizičkom svijetu i naše se postojanje pedantno bilježi u info sistemima koji nam ne daju da mrdnemo. Aparati upravljaju podacima, donose odluke, sprovode potjere, utjeruju dugove. Predati smo na milost novim tehnologijama koje nam prate puls, mjere pređenu kilometražu, ukidaju privatnost,  u društvu iz kojeg ne možeš pobjeći. Tako je makar na američkom zapadu i kineskom istoku, a da nije sasvim tako u nas, svako malo dobijemo čudne dokaze. 

Ne tako davno kriminalci su kopali kanal kao u crtanom filmu kako bi ušli u depo zgrade Višeg suda u Podgorici i ukrali dokaze. Kakva je to samo bila pobjeda fizičkog svijeta, i objava tehnološke zaostalosti onoga što se ovdje naziva državom. Zatim je bez velike medijske pompe prije nekoliko mjeseci WC šolja u istoj zgradi propala kroz patos i zveknula usred krivične pisarnice, srećom bez žrtava. Kakvo je to ukazanje čiste materije bilo, kakva pobjeda inercije! Da bi ovih dana, skoro dvije sedmice kompletna služba bezbjednosti jedne NATO članice, dakle crnogorska policija i vojska, tragala za pripitim đedom iz okoline Bijelog Polja, izvjesnim Balijagićem koji forsira goru i proplanke kao Lado Tajović i izbjegava potjeru. 

A potjera sofisticirana da se naježiš, maske, noćne kamere, viziri i bizini, akciona muzika u spotu MUP-a kome se priključila i srpska žandarmerija jer se pakmen Balijagić, ubica dvoje nedužnih ljudi, ukazao  jedne noći kod Prijepolja. Preko granice, mimo granice, van svih granica novog despotski tehnologizovanog svijeta u kome ne možeš mrdnut da te ne uhapse ili snime, naš se antiheroj smuca i potuca po lovačkim izbama, leži u magli i žvaće bokvicu, navrati kod kakve bake da se malo nalije, pa ponovo u šumu. Taj dirljivi Rambo zaplet u zapadnom svijetu odavno nije moguć, ali zato na balkanskoj periferiji još radi. Balijagić naglo skrene desno, potjera produži, Balijagić se pritaji u jarku, oni prođu pored. Sve liči na Komandanta Marka i dane stripovane jeze kad smo vjerovali da se insan može odmetnuti. 

Potjera za zločincem koja se otegla zapravo je mjera jadne službene sposobnosti i granične fikcije na koju smo prinuđeni. Ali više od svega, to je dokaz debele zaostalosti jedne tehnološke nedođije. Sve to djeluje gotovo romantično dok neko u toj nedođiji ne odluči da ubija i kolje. Ili dok zgrade ne počnu da se obrušavaju kao u Srbiji. U oba slučaja to su zapleti za djecu, sasvim banalni, bili bi za sprdnju da iza njih ne ostaje krv nedužnih. 

Dok ovo pišem dvanaesti je dan potrage i sprski tabloidi javljaju da je Baijagić upao u obuč njihove vojske u nekom seli kod Brodareva. Srpski predsjednik kaže da su bjeguncu sati odbrojani. Sve i da ga ovog trena uhapse, potraga za Balijagićem podsjetnik je da komšiluk živi u vremenu prošlom, da su hajduci iz šume još mogući, dok zgrade padaju ljudima na glavu.


 


Sve i da ga ovog trena uhapse, potraga za Balijagićem podsjetnik je da komšiluk živi u vremenu prošlom, da su hajduci iz šume još mogući, dok zgrade padaju ljudima na glavu

slučaj balijagić

Izgubljeni u potjeri

Priča počinje kao vic. Sreli se u nekoj birtiji ginekolog, harmonikaš i profesor književnosti. Vidjeli majicu na kojoj je pisalo AX. Šta je bilo ispod majice nisu mogli da iskažu, toliko im se svidjelo. I ne samo da im se svidjelo, nego su pomislili, valja to javno reći. Harmonikaš je dodirnuo ginekologa, ginekolog je pipnuo profesora. 

–  To ispod majice je naša briga –  rekli su uglas – a to što je naša briga zove se dostojanstvo žene u Crnoj Gori. Amin!

Nakon ove zakletve, majicu su njušili uz poneki uzdah za koji se nije znalo potiče li od užitka ili patnje. Birtija je bila trošni savardak u selu zapeklih neženja, a majicu je skupa sa rancem i termosom zaboravila planinarka iz Švedske. Nije? Nemojte mi reći da nije - jer ako nije trošni savardak, ako nema termosa i Šveđanke, onda je to nešto drugo, možda nešto sasvim peto, recimo Univerzitet Crne Gore, koji po izvrsnosti nije peti, ali jeste 2076. na svijetu. 

E to je brojka koja nas vraća u relnost.

Dakle, nismo u birtiji, nema suve kaštradine ni prismoka, ni kiselih čarapa ni osmerca, nego zasijeda Etički odbor UCG koji se izjašnjava po prijavi protiv profesora Aleksandra Stamatovića. Dotični povjesničar je u emisiji “Neki to vole vruće” na Adria TV Montenegro dana 16. 05. 2024. urednici programa Ireni Tatar uputio riječi za koje postoji osnovanja sumnja da su nedoličan, pa čak i zabranjeni oblik komunikacije po Kodeksu Univerziteta Crne Gore. 

Novinarka Tatar je privodila program kraju i zahvalila gostima na učešču, kad je iz Stamatovića izašlo – Ja sam sve vrijeme bio koncentrisan na to AX. 

– Je li ova majica na meni. Armani. Što? Sviđa li vam se – odgovorila je novinarka.

– Pa sviđa mi se ono što je ispod nje i iznad nje – rekao je profesor uz pogled tako 
krotak da njime možeš dobiti mjesto na Univerzitetu Crne Gore, što se ovom sretniku ostvarilo kad se na krilima novovalnog srpstva konačno vratio sa Pala u domovinu, te svijetloj kruni svog naučnog rada dodao najsjajniji dragulj – mjesto predavača na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. 

Priča tu ne završava, ili ne svršava, da se izrazimo filozofski, jer sve stvari idu ka svom svršetku i snošenju računa, dakle opet nekom snošaju, da se opet malo kafanski našalimo i relaksiramo ovaj tekst. Upravo to je u podnesku Etičkom odboru pod brojem 01/12-3033/2/1 Stamatović rekao – da su njegove izjave bile “šala sa ciljem rasterećenja tenzija”. I još je naglasio da je “Srbin i srpski istoričar”, te da je bio diskriminisan zbog svojih  “nacionalnih, vjerskih, političkih i istorijsko-naučnih stavova” (tim redom).

I taman pomisliš da je proganjani Srbin osjetio tenziju i morao nekako da se olakša, taman si spreman da mu oprostiš prisilne misli i neslavno držanje, kad na scenu stupa Etički odbor u tročlanom sastavu: dr Saša Raičević, profesor i ginekolog, magistar harmonike Predrag Janković, te dr Goran Radonjić, profesor srpskog jezika i teorije književnosti. To što su oni sročili nije samo rješenje u korist Stamatovića, nego je filozofski krik, poezija i veleumno sprdanje na sitno tiskanoj ćirilici koju guglov pretraživač ne bi pronašao sve i da je Odluka objavljena na sajtu UCG. A nije objavljena, valjda zato što se negdje duboko u sebi stide svog lupetanja, ili sam ja samo naivan.

Da skratim, u Odluci oni polaze od slobode govora, od evropskih povelja, preko Ustava i kodeksa koji dozvoljavaju ljudima čak i da se vrijeđaju, a kamoli jedni drugima hvale sise. Kaže se i da akademska zajednica ima uzvišene norme ponašanja koje svaki član ne može uvijek da dosegne. A onda slijedi zlatni vez dostojan citata:

– Sama rečenica: „Ja sam cijelo vrijeme bio koncentrisan na to A IКS.", u svom prenesenom smislu bi mogla da se posmatra kao omalovažavanje, ukoliko se novinarka Tatar ne bi uvažila kao cilj, već ako bi bila posmatrana kao seksualni objekat. Ipak, Stamatović je drugom rečenicom, u prenesenom smislu, iskazao afinitet prema duhu novinarke Tatar.”

Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki *telos*, a ne po srpski *telo*, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.

Sve je počelo kao vic, ali završava kao tragedija jedne mjesne zajednice studenata, profesora i akademskih građana koji šutke dopuštaju harmonikašu, ginekologu i profesoru srpskog da propišu golu pišu kao vrhovni sofizam i etičku normu. 

Nema te birtije ni savardaka u kojoj bi se niskost branila sa toliko perverzne slasti, pa se može slobodno reći da Stamatovićev krimen nije strašan, nego je strašna ova "filozofska" odbrana i  bestidna komanda svakoj ženi koja bi se usudila da podigne glavu iznad svojih seksualnih karatkeristika, u ovom slučaju sekundarnih.  



Ili: Kako je Etički odbor Univerziteta Crne Gore otkrio čari kafanskog humora 

etički obrt

O čemu govorimo kada govorimo o sisama

Radnici na terminalu rasutog tereta zaposleni u preduzeću Port of Adria otrovani su olovom i moraće da se liječe u inostranstvu. Nakon što je vijest saopštena, a priča o oblacima arsena i olova iznad Luke Bar krenula da budi javnost, desilo se nešto malo otrovnije. Stigli su rezultati popisa stanovništva u Crnoj Gori. 

Tako je 58 otrovanih radnika stavljeno po strani u zemlji nacionalne histerije koja  politički život zameće daleko od radničkih prava. Toliko daleko da je čak i zdravlje ljudi nevidljivo, usred političke fikcije koju proizvode etno plaćenici na funkcijama. 

Da je Crna Gora normalno društvo, pitanje otrovanih lučkih radnika bilo bi glavna tema, kao i opasnost po zdravlje porodica koje žive u zgradama najbližim barskoj luci. Da je Crna Gora normalno društvo udesetostručena količina arsena u vazduhu bila bi važnija vijest od vjerskih i nacionalnih previranja unutar populacije koja ionako demografski kopni i odumire. Ali Crna Gora nije normalna država, daleko od toga, ona je jedva država, kidnapovana od strane političkih protuva od kojih mnogi zapravo ne predstavljaju nikog. Nijedna politička partija zasigurno ne predstvlja radnike, niti razvija socijalne planove, pa nema što ni reći porodicama otrovanih. 

Radnici imaju peh da su testirani na olovo u vrijeme objave popisnih rezultata, pa je njihovo zdravstveno stanje manje važno, minorno, rekao bih, u poređenju sa velikom etničkom slagalicom kojom se partijska ološ bavi. Kao ni radnike, niko politički ne predstavlja ni penzionere, ni seljake, ni studente, već se sva politička mašta usmjerila u gusle i bajonete, kopljanike i srednjovjekovni šund kojim se dokazuje nacionalna budnost kolektiva i podiže vreli keš. 

Taj ideološki raspad, to kurvanje koje zovu politikom taman je poput olova prosvrdlalo duboko u politički sistem da izgleda nepovratno. Baš kao i olovo koje kod radnika preko kože ulazi u krvotok i stiže do kostiju, etnička samodisciplina preko paramedija i društvenih mreža prodire u svijest ionako davno odučenu od čovječnosti. 

Čak i u socijalizmu koji je radnika držao kao fetiš revolucije, zapamtio sam da moram marljivo učiti ako ne želim da jednog dana nosim vreće u Luci Bar. Još u tom praiskonu osamdesetih kad je društvo kako-tako obavljalo svoju kohezivnu funkciju, lučki radnici bili su strašila za školsku djecu. I tada je bilo jasno kolika je propast raditi naporno na utovaru i istovaru, a da je spas biti što dalje od tog prokazanog društvenog sloja čija je istorijska funkcija odavno prestala da bude od značaja. I gle, sa balkona sam gledao lučke radnike sa transparentima („Uhapsite Kučana i Ivicu Račana“) koji su te davne '89 godine krenuli po svoju nacionalnu pravicu. 

Milošević je bio meštar, on je društvenom dnu udahnuo novi smisao a njihove socijalne probleme i klasni grč zamijenio kosovskim mitom i nebeskim ćudima jednog naroda spremnog za rat. Radnici su tako prestali biti radnici i postali su Srbi, u Hrvatskoj Hrvati, itd, u procesu koji je devastirao svijet građen pet decenija. Na etničkim blokadama se gradila nova politika, ulagalo se u krvno jedinstvo koje dovodi do ekstaze. Tako se radnik izgubio, zajedno sa propalom industrijom i njenim polupanim ostacima kakav je i Luka Bar koja već decenijama rđa u brdu i sjeća se slavnih dana. Otrovno je to sjećanje jer se ne poštuju pravila zaštite, a toksične materije lebde i truju u neznanom radijusu.

Umjesto da smisao narednih dana bude otkriti pravo lice jednog društvenog raspada i ljudske patnje porodica otrovanih, karte su se promiješale, a popisna kurčenja dosegla svoj vrhunac. Sad je ostalo da gledamo kako će privatnik, nekakava turska kompanija koja upravlja lukom kao nogom pokušati da se izvuče. Lokalni političari su se prvi oglasili, nije to još za premijera ili predsjednika, kao da ova naša mikrojebina ima trista gubernija u pet časovnih zona, i kao da u zemlji sa freško izbrojanih 620 hiljada 
stanovnika političar može biti ikakav drugo nego lokalni. 

Radnik se, sa druge strane može osjećati svjetski, makar kao dio globalnog juga, dok ga truju za platu i ne vide da postoji. 


Oni imaju peh da su testirani na olovo u vrijeme objave popisnih rezultata, pa je njihovo zdravstveno stanje manje važno

olovni dani

Koje su nacionalnosti otrovani radnici Luke Bar?

Na vijest da se u Podgorici svečano otvorila nova zgrada Klinike za psihijatriju u stomaku sam osjetio udarac. Kao da mi je neko ispumpao sav vazduh i namjesto njega upumpao društveni napredak. Koliko god rečeni napredak bio divan, njegovo naglo dešavanje stvorilo je pritisak. I sad eto pišem, nesiguran da ću uspjeti da dočaram dobru namjeru koja me pokreće, na rubu depresije koju ne mogu ni objasniti, a kamoli opravdati u ovom svečanom trenutku.

Jednom davno sam posjetio baraku na Kruševcu u kojoj mi je psihijatar udario neki pečat. Na hodniku sam vidio pacijenta kako mrmlja neko sveto slogovlje i gleda u žuti odraz sunca na patosu. Sjećam se jasno, januar je bjelinom napajao nekoliko strunjenih pidžama u tom hodniku. Sve što sam vidio odgovaralo je zapuštenom društvu u kome se ludilo ne liječi nego krije. 

Zašto o tome pišem sada, kad smo dobili novu zgradu, veliku betonsku strukturu za sva naša samotna ludila i prefinjene strahove. Zašto se kod mene kao potencijalnog konzumenta te medicinske ustanove, kao kandidata za ludilo, ipak javlja neobična melanholija u trenu državnog likovanja i crvene vrpce. 

Sličan nalet otežanog disanja zadesio me kad je producirana prva crnogorska opera, neđe oko referenduma. Koji će nam matrak opera, zar nije kasno i neučtivo stvarati prvu operu u 21 vijeku?! Nije li bolje brendirati Crnu Goru kao zemlju bez opere, mislio sam, kao što sad grešno pitam -  da nije kasno? Kako ćemo mi koji tako dugo nismo imali zgradu duševne bolnice sad naprasno njome popuniti ogromnu prazninu koju je njeno odsustvo utisnulo u svaki kutak ove male zajednice.

Srećan sam što konačno vidim dostojnu psihijatriju, ali zgrada nije dovoljna, ona je samo skelet nečeg što tek treba dosegnuti. A koliko zaostajemo, muka mi je i da mislim... Ovih dana pred sobom držim knjigu slika hrvatskog psihijatra Roberta Torrea koji je cijeli vijek radio sa alkoholičarima, zavisnicima, kockarima, ali i ostavio umjetnički opus promišljenog i humanizmom prožetog slikarstva. Na svakoj drugoj stranici Torreove monografije je slika, uz sliku citat iz intervjua ili njegove knjige „Ima li života prije smrti“. Sve tu buja raskošnim, gotovo prestupničkim i prestupnim obiljem duha koji veličanstvo svih zgrada ovog svijeta pretvara u malenkost. 

Ljudi nam trebaju, jer bez posvećenih ljudi koji gore od strasti, zalud su bijeli zidovi. Torre je npr. stvorio piktograme za svoje odjeljenje, ručno oslikao znake za blagovaonicu, požarne stepenice, čitaonu, itd. Jedan čudnovati doktor, slikar, naivac i stručnjak, pojedinac i lučonoša, to je ono što zgrade puni iznutra, ono što radi kao lijek, kao droga i spas. A to se u Crnoj Gori komesarskom selekcijom decenijama gušilo, gazilo i pretrčavalo, toliko da mi u napadu malodušnog straha sama zgrada ne daje garanciju, i kad joj se najviše radujem.

Nadam se da ljekari koji su tako dugo radili van standarda nisu trajno obilježeni tim ponižavajućim iskustvom. Odnos prema psihičkom zdravlju u Crnoj Gori je njihova odgovornost. Tek predstoji okašnjela, teška i po svemu neizvjesna borba za stanje duha raspolućene nacije, psihotično udvojene u politički porno, jagmu i sujevjerje. 

Posvećeni talenti poput Torreovog sigurno se ostvare lakše u sredinama koje su davno izgradile svoje klinike. Decenije, stotine godina prakse i kreativnog komešanja ne mogu se šalovati preko noći. Jednim „škljoc“ neće se riješiti muka zemlje poharane toliko da anno domini 2024. dobija zgradu klinike za mentalne bolesti. 

Mržnja koja kulja u javni prostor jeste simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba. Najveći problem našeg malog društva je strah od komunikacije koji goni u napad i mržnju. Začinje se u porodici, pliva kroz pleme i utvrđuje u školi. Strah se potom koristi kao politički talon, kako bi se na njemu gradilo zasebno polje djelovanja u kome do izražaja dolaze najgori. Ta selekcija vlada naročito na internetu, osnažena hladnim algoritmom koji zasijeca duboko u bolest kao izvor zarade. Otud osjećaj da na *news* portalima, u sekcijama za komentare, buljimo u kolektivni poremećaj i mračno srce psihoze. 

Ali dobro, ovdje je zgodno mjesto da prekinem. Neka je srećna zgrada, trebaće nam, vrlo će nam trebati.

Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.{.caption}


Mržnja koja kulja u javni prostor nije osobina nego simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba

liječenje nacije

Za psihijatriju nikad nije kasno

Preko noći, i to preko izborne noći u Podgorici, doktor Nermin Abdić postao je jedan od najvažnijih političara u DPS-u, a samim tim i relevantan igrač na vaskolišnoj crnogorskoj političkoj sceni. 

Reklo bi se da su birači kod Abdića osjetili upravo nedostatak volje da se bude nešto više od gradonačelnika Podgorice i zato su sa zadovoljstvom odlučili da Abdić uz malo sreće upravo to i postane. 

Pregovori počinju, sa svojim teškim i lakim obrtima, ali ono što se desilo na izborima ima osobinu tektonskog pomaka upravo zbog dr Abdića koji je DPS-u dao ono što je godinama i decenijama tražio, ljudsko lice iz komšiluka koje nije lopov. 

Pomalo nesmajnog nastupa, krakat u pokretu, lišen govorničkog rafinmana, dr Abdić je čovjek kome se povjerovalo upravo zato što nije izašao iz konfekcijskog stroja partije koja je formirala cijelu jednu generaciju klonova Mila Đukanovića, mutnih koliko su teški za gledanje. Znači dosta mutnih, jer u svakom trenutku svojim mučenim jastvom svjedoče potčinjenom egu i nesputanom uticaju koji ih je politički oblikovao da budu vječite bete. 

Kao takvi, svi ti mladomilovci su dobar opozicioni potencijal, priručni su da odglume patos i požale se na proceduru, ali kad dođe do izbora, nastupaju stvari iracionalne. Glasači traže original, makar ne bio stilizovan, makar bio oriđinal, što imamo u slučaju Milana Kneževića.

Čudan je taj crnogorski publikum, čak i kad se odmaknemo od politike. Pretrčaću ovdje primjer dva televizijska meteorologa koji su se pojavili prije desetak godina na talasu jedne nove televizije. Nikad mi nije bilo jasno zašto je gledalište izabralo Miceva umjesto Pavićevića čiji su nastupi bili sa stanovišta voditeljske struke neuporedivo bolji. Micev je vukao težak akcenat, nije se osmijehivao, a pričao je kao da roni. Svaka riječ mu je bila praćenja borbom za vazduh i često je nelogično kočio u poenti, ali to je upravo široka narodna moždana masa prepoznala kao svoju radnu frekfenciju. Tako je Micev odjednom počeo da se pojavjuje na modnim revijama, a ako me sjećanje ne vara bio je i na nekoj partijskoj listi. 

Dugo je DPS čekao trenutak emotivnog pražnjenja koje neće biti okaljano Đukanovićevom sjenkom i evo, uz pomoć kriminalno loše vlasti i par starovaroških trikova, pojavio se dr Abdić sa svojim klipićima i famoznim pozdravom "Dobri moji". Posljednji put se neka politička parola tako primila kad su Demokrate dijelile čokoladice po zetskim kućama i snimile slavni reklamni omnibus pod sloganom *Aj' polako*. Ista vrsta opuštene pošalice obilježila je ove izbore i Abdićev populizam učinila podnošljivim,  jer se učinio bez pretenzije i urođen onome koji ga sprovodi.

Nisam pametan za pregovore, ali sa Abdićem DPS ima mnogo bolju poziciju, koju će možda najbolje prepoznati i iskoristiti Dritan Abazović. Populista tog formata bi se mogao povezati sa Abdićevim narativom, izvozati neku postizbornu sagu o poštenom čovjeku unutar DPS koji je konačno postao partija kao i svaka druga, stranka običnih ljudi i za ljude. Ako Abazović odigra kako treba i ono što se zvalo *Jakov Milatović – Za bolju Podgoricu* uđe u koaliciju sa DPS-om, to neće biti blagotvorno samo zbog čišćenja neočetničkog supstrata koji se počeo opasno širiti na lokalu. Biće to istorijski momenat i tren kad crnogorsko društvo prelazi iz pretpolitičkog stanja u političko. A šta to znači političko društvo? To znači svako sa svakim. Bez lažnog moralisanja i samo iz golog interesa. 


Kako je DPS pronašao svoje novo lice i šta će biti sa kućom

uber dps

Dobri moji i dobri tvoji

Od kad pamtim Crna Gora se zaduživala ili primala pomoć. Čak i u Jugoslaviji bila je to republika gubitaš koja je primala pomoć iz fonda kojeg su punile bogatije republike. Devedesetih su pare ušle preko šverca duvana. Posle su došli silni dolari kao nagrada i pomoć u borbi protiv Miloševića. Onda se desio ruski bum, svako je prodao kućište ili štalu, pa kineski autoput sa milijardom da se podmaže sistem. Konačno je i slavna vlast smijenjena, pa se nova vlada obrela na američkoj berzi, obveznice su planule 2020, baš kao i ove godine u Londonu, ali uz nešto višu kamatu.

Sve je to tako prirodno, kao vreli stisak sa voljenom osobom, opustiš se, uzmeš kredit, dugo ga konzumiraš, pa kad ti ponestane para, uradiš to ponovo. Stari dug pokriješ novim, opet je sve na svom mjestu, ljubavna igra može da počne iznova, ovog puta sa nešto manje vatre, ali ima lijeka – doda se poneki procenat kamate da se veza začini i ljubavnici opet gore kao da su se sreli prvi put.

Ova igra može da se odvija u nedogled, jer nije politički osviještena. Crnogorskom politikom haraju drugi temati, politika je određena za rashod i mentalnu dembeliju u kojoj racionalnom problemu, pa makar se zvao i dužničko ropstvo, nije moguće da prismrdi.

Minulih dana u Zagrebu i Rijeci slušam gnijevne lijeve mislioce koji se gnušaju stanja u svojoj evropskoj domovini. Riječ po riječ, čovjeku se učini da su problemi svih državica stare Jugoslavije slični, dok ne primijetiš sitne detalje, naizgled nevažne. Tako su, ako niste znali, npr, u Hrvatskoj ključar i postolar (obućar) ista osoba. Slikao sam jednom, dva puta, a onda shvatio da to što slikam nije ništa ekskluzivno - obućar i ključar u zemlji Hrvata jedan su zanatski kentaur, mitološko biće i podvojena ličnost uzmeđu dva umiruća posla.

Šta još reči o tim malim sitnim razlikama. Mora da postoji još nešto. Pa da,  primijetio sam da u zagrebačkim intelektualnim raspravama o lokalnoj vlasti problem broj jedan među filozofima i političkom kremom biva nešto sasvim opipljivo. Pa još da oprostite i smrdljivo. Dakle - smeće. 
Kako će lokalna vlada riješiti odvoz smeća, spaljivanje smeća, kud će Zagreb grad sa svojim šporkim fundamentom iz koga se kao zumbul na đubrištu rađa njegova opjevana bjelina.  

Slušaš doktora filozofije koji ne govori o bečkom krugu kredom ni balkanskim ratovima. Sve to može da čeka i doći će na red, ali kad govorimo o lokalnoj politici, prvo da riješimo smeće. I tu konačno snimiš razliku, mikronski precizni rez kao da ga je ključar izveo, kao da ga je postolar ušio između društva političkog i društva pretpolitičkog. 

Dok u Crnoj Gori divljaju opšta mjesta uoči lokalnih izbora koji liče na referendum i popis zajedno, kontuzovana hrvatska politička stvarnost ipak nije sasvim oduzeta, pa makar vidi smeće kao politički problem i ekonomski potencijal. Smeće se uređuje, oko njega se pišu planovi, razvrstava se otpad, ideološka pozicija lijeve ekološke agende i komunalne solidarnosti kako-tako funkcioniše i vlada u prestonici desnolike Hrvatske koja se drži svoje napredne politike o smeću. 

Na podgoričkim izborima grad se pomalja iz sinopsisa vještačke inteligencije, grad kao budalasta reklama, kao kratka stanka, rekli bi Hrvati, ili prosto predah između važnijih političkih zahvata unutar našeg etničkog i vjerskog supstrata koji igra istu onu ulogu koju u Hrvatskoj, eto, polako ali sigurno zadobija smeće. 

Ni govna u Podgorici nisu apsolvirana, kolektor se još sanja, još se ne nazire rješenje. Smrad i zaraza se kodira putem zagrobnih obećanja,  kontejneri u Zeti puni su kao srca kosovskih zavjetnika. 

Zaključujem:  smeće je život i suština. Smeće je politički problem grada Zagreba. Tamošnje društvo osim teških povijesnih patologija, dio identiteta ipak vezuje za stvarnost. U stanju je da prepozna odakle dolazi smrad, ne kao metafora nego kao fizička datost. 

U Crnoj Gori, nosnice su mrtve, smeće nije politički problem, jer se čeka rezultat popisa, jer se mjerka kapela na Lovćenu, jer su tri decenije identitetske jebade preuzele apsolutnu vlast nad političkim životom koji ne prepoznaje ni dužničko ropstvo kao krovni pojam iz koga nastaje. 
Eto, to bi možda bila jedina razlika koja mi se u ovom trenutku čini bitnom kad se pređe Debeli brijeg. Naravno, uz činjenicu da kod nas obućar i ključar nemaju nikakve veze. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/30ccd357-f7b2-4069-a9d2-9ae922868d97)
Rijeka, foto: Normalizuj{.caption}

Na podgoričkim izborima grad se pomalja iz sinopsisa vještačke inteligencije, grad kao budalasta reklama, kao kratka stanka, rekli bi Hrvati, ili prosto predah između važnijih političkih zahvata

i smrad i grad

Smeće naše prađedovsko

Kad sam bio mali voz je kretao iz stanice A, pa je drugi kretao iz stanice B,  a tvoje je bilo da vidiš u kojoj će se stanici sresti. U vozu je bilo djece, žena, muškaraca, koga briga. Neko je na zvidžuk lokomotive slomio kuvano jaje, a neko zalegao u bifeu. Školska matematika bila je lišena tih ljudskih pričica, koje smo živjeli kroz obrazovni program, strip i pozorište. Ono što smo matematički mjerili bile su brzine, težišta i procenti. Jedina romantična linija koju pamtim iz vježbanki su ti hipotetički vozovi, tekstualni problemi koji mi algebru ipak nisu omilili kao zaplet, nego je udaljili kao praksu za ljude prepametne.

Danas kad živimo fašizam ljudskih prava, žali mi se prijatelj,  djeca ni u školama nisu pošteđena terora koji uvozimo sa zapada a koji bi trebalo da nas vještački usmjeri ka neprirodnom unosu matematičkih pravila u sve društvene dogovore. Otvori zagradu, zatvori zagradu, unutra je sadržaj tuđeg svijeta kome se djeca uče kako bi se odmetnula od  roditelja. Ne samo da se na času biologije pominje piša, nego se nekakvo rodno talibanstvo raširilo sve do tablice množenja.

Evo zadatka za treći osnovne, pa mi vi recite je li normalno da đeca ovo uče: Prema Popisu iz 2011. u Podgorici je omjer muškaraca i žena 910:1000. Kolika je vjerovatnoća da će u debati uoči lokalnih izbora 2024. godine na RTCG učestvovati 13 muških kandidata i nijedna žena. 

Kratko jasno - dođe ti dijete sa ovom mozgalicom i ti počneš da mucaš. Ako je 10:9 u korist žena, u studiju bi valjda trebalo da je nešto slično, recimo 7:6, isto u korist žena. Ali kolika je vjerovatnoća da budu svi muškarci, to je već perverzni neživotni matematički paradoks koji se nikad ne može dogoditi, pa djeca uče situacije koje ne samo da su ideološki nabudžene i sumnjive već su skroz bizarne i po maštu opasne! 

To bi bilo kao da smo se mi u socijalizmu pitali, ako mašinovođa popije tri loze a drugi popije sedam loza... Pa to nije moguće, reći će malo slobodniji učenik, kao što će danas neka djevojčica iz treće klupe ustati i reći, ovo sa trinaest muškaraca je muška šovinistička bajka o društvu u kome su žene prekrižene i politički silovane, a ne nešto što treba da računamo, čak ni hipotetički, jer mu tako dajemo kredibilitet i prizivamo incident kao pravilo. 

Nastavnik bi da je sreće promijenio zadatak, djevojčica po imenu Klara bi sjela zadovoljna što je ostvarila pobjedu, dok se iz klupe broj dva ne bi podigao Perica, i to onaj isti Perica iz vica, koji uvijek nešto zajebe, pa i ovaj put iz džepa izvadi zabranjenu voćku, novi ajfon šesnaesticu na kojoj se vidi zamrznuti kadar debate iz studija RTCG. I stvarno, na slici bude 13 muškaraca kao u šovinističkoj bajci, kao da su žene politički silovane, i stvarno tamo bude samo jedna žena kao novinarka koja se ne računa, i stvarno razred zanijemi, jer sad je tek glupo računati vjerovatnoću nečega što se već desilo. Dragi razrede, vjerovatnoća je 100 odsto, zapravo je to realnost, sjedi Klara, kakvo ti je to ime, treba da se zoveš Milijana, i da slušaš što ti učitelj zbori, a ne da mudruješ kad te već bog za to nije odredio.

Šta možemo poslije ove priče kazati o zemlji u kojoj mala Klara raste, to je već pitanje za čas sociologije, prirode i društva: otkud toliko piša u politici, moliću lijepo, ako je 51 odsto žena u crnogoroskom društvu, koliko su zapravo vezane, prepadnute i uštinute između šporeta i kreveta, između porođajne muke i pelena za svekra, koliko je ženskih poslova iznad politike, pa su odlučile da muškom prepuste svih 13 stolica u tom jezivom tv formatu koji liči na demonski otisak tajne večere, hm, na kojoj, da ne zaboravimo, takođe nije bilo žena. 

Kao što u našoj najozbiljnijoj političkoj formaciji, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, žene ne govore, iako čine pola vjernog stada, služe za sve osim kad se misli i odlučuje, dakle vare čorbe od manastirskog boba, pristavljaju kave i drže konak da se može patos poljubiti pri velikoj metaniji bez opasnosti da ti brada pokupi mrvice – tako se i u politici može reći da imamo čistu rodnu situaciju sa lokalnim izuzetkom Jelene Borovinić Bojović, kandidatkinje koja je ovog petka veče bila opravdano odsutna. 

Ta jedina žena u izbornoj trci u Podgorici 2024. godine izašla je iz našeg matematičkog zadatka i prešla u vic, da zastupa žensku pravdu u ime desne pravovjerne politike priraštaja, krsne slave i rukoljuba koju zastupa njena nacionalistilčka muška družina. 

I sve je u ovoj priči na svome mjestu, nema mjesta mozganju, ženske NVO mogu da nastave da se bave svojim uzvišenim feminizmima i okruglim stolovima, a da niko ne zapita pošteno i iskreno – žene, koji vam je kurac, zašto ovo trpite? Koja je to daska u glavi koja vam fali, da ne osvijestite sebe kao ravnopravna ljudska bića, sad, kad je krajnji čas, i kad više vremena nema, jer slobodu vam niko neće dati, jer Sloboda je žena, kako reče pjesnik, muški pjesnik, drug pjesnik, bard moje socijalističke mladosti u kojoj ste neke jade od prava ostvarile. 

Davno su prošla vremena ozbiljnih političkih programa, žene moraju da otmu i napadnu, da udare jače ako misle da ikakve vajde zakuče od ustavnih i drugih pravnih laži. Crna Gora je zemlja nesretnog potčinjavanja, a žensko je simbol i simptom generalne nepravde i nasilja na kome se zasniva svaka vlast. To nasilje je sistemsko, našmrkano kokainom i zaliveno tamjanom, novopečeno steroidno muško landaranje mošnama kojemu se može stati na kraj samo ženskim principom, upornim dosadnim zakeranjem, emotivnim morem, plesom, erosom, svime čega se nasilnici boje i što nisu upoznali u djetinjstu kad su ih njihove patrijarhalne majke zauvijek kastrirale. Zato makaze nisu potrebne, odavno je taj muškarac nagrđen i njegova agresija je drugo lice straha koji politički živi dok tjera ženu od govornice. 

Jer, dragi moje učenice, dragi učenici, jedini razlog za vjerovatnoću sa gornje slike, jedino objašnjenje ove surove realnosti jer strah od žena. Nema ih u politici jer ih se muškarci boje, i samo su ih zato blokirali, samo ih zato biju i ubijaju. Među kandidatima za podgoričke izbore 2024. na sreću ima normalnih, emotivnih i razumnih muških bića koja su i te večeri govorila kako treba. Ali široki kadar i ukupna slika je pobijedila. Užasna postavka rodne prevlasti razumljiva svakome ko ima oči. 

Strah od žena o kome govorim može se iskorisiti kao temelj transformacije društva i borbe za socijalnu pravdu, daleko od NGO agendi i salonskog feminizma, to može postati politički adut jedne nove snage koju na žalost niti vidim niti nazirem u ovom tunelu. 

A sa druge strane, mašinovođa, sedam loza, voz.


Ili: Kako je muški dio Podgorice razgovarao uoči lokalnih izbora

rodno dno

Žene, koji vam je?

Nisam stručan, ali kad čovjek ode pred boga, valjda svlači sve sa sebe, pa je i mitropolit tamo morao da se pojavi u svom prvotnom obličju moračkog đačeta Rista Ćirova Radovića. Za života je spomenik Amfilohiju bilo njegovo djelo, ali u smrti i vječnosti, meni je priličnije govoriti baš o tom Ristu Radoviću, stereotipnom gorštaku, političkom geniju koji je strpljivo čekao i pokazao da je pravo vrijeme napada ključno za pobjedu.

E sad, da se ne bi shvatalo kao provokacija, da bismo igrali tu parahišćansku klerikalnu maškaradu, zvaćemo u ovom članku političara Rista Radovića njegovim monaškim i titularnim imenom iz dva razloga, zato što to na kraju nije ni važno, a i zato što jeste bio klirik i u svojoj odeždi jeste dosta osvojio. A osvojio je državu i srca polovine građana, plus mržnju one druge polovine. Tako da dizati spomenik takvom istorijskom liku, što najavljuju iz Vlade Crne Gore, znači uživati u toj podjeli, hraniti je bronzom, obožavati konflikt koji ovom društvu ne da mrdnuti, što političari ove i one strane, ruku na srce, posljednjih trideset godina i čine.

Da ipak ostavim načas ruku na srcu i priznam kako ima makar nekoliko razloga zbog kojih bi Amfilohije mogao da dobije spomenik. Prvo, valja podsjetiti da je u ključnoj političkoj krizi 1997. godine svojim pasivnim, da ne rečem nesvrstanim odnosom, a zapravo vrlo aktivnim i pragmatskim svrstavanjem, dovoljno pomogao da Đukanović preuzme vlast. 

Koliko god Đukanovićeva vlada bila traumatična, ona jeste imala svoje realne prednosti u odnosu na kožnjake i balvane iza kojih se te davne zime orilo "Amfilohije Turčine". Pomogao je tako mitropolit da „mafija uzme vlast“ ali i da Crna Gora krene prema nezavisnosti. 

Na isti način se ponio tokom referenduma, i za to je zaslužio spomenik. Sa gnušanjem i strogošću se odnosio prema džeparošima iz Demokratskog fronta na čelu sa Andrijom Mandićem, što je dovoljno makar za jednu bistu u rodnoj Morači. 

Na kraju, jedan pink plastični Amfilohije mogao bi lako biti vozdignut od LGBTQ+ zajednice, jer je poslije svih verbalnih i programskih proganjanja gejstva ovaj na kraju krstio transrodnu osobu i tako djelom pokazao odgovornosti i rezon.

Neću drviti o naporima koje je Amfilohije uložio da pribavi dostojanstvo crnogorskom odjelu SPC, jer su ti napori skršeni i ismijani čim je umro. Zbog toga mu nikad niko neće podići spomenik, budući je Mitropolija crnogorsko-primorska od njegove smrti izgubila elementarno dostojanstvo. 

Iako je bio ideološki protivnik nacionalnog očitavanja Crnogoraca, iako je crnogorsku naciju vezivao za Kumrovec i Tita, za razliku od svojih nasljednika, Amfilohije je čuvao makar taj gorštački nerv, tu genetsku kapislu koja bi mu proradila u trenucima kad je trebalo nastupiti van zemlje i predstaviti se u veličanstvu jednog mitološkog bića – ponosnog Crnogorca, makar ispražnjenog od nacionalnog značaja, ali nesalomivog plemenskog vrača jedne oblasti u kojoj vladaju samoljublje i mač. Volio se popeti na konja i igrati tu crnogorsku šaradu, Amfilohije, nijesu ga beogradski popovi sijedali u treći red i ćuškali po sastancima, nego ih je nervirao kao što te nervira rođak koji ne sazuje čizme i zasjedne u salon.

Ipak, sve to nije dovoljno za spomenik i žalosno je da crnogorska država danas leži u rukama ljudi koji se nadahnjuju mrakom etničke supremacije, duhovnog kiča i zastranjenja koje je Srpska pravoslavna crkva svojim političkim djelovanjem donosila i donosi. Riječ je o teškom i destruktnom patrijarhatu iza kojeg je stajao pravi čovjek u pravo vrijeme. Zvao se Amfilohije. Lubeničari koji su došli nakon njegove smrti, gotovo da su svojim postojanjem dovoljan razlog da napravimo jednog Amfilohija od blata, ali ni to ne bi bilo učinkovito. Jer čovjeku koji je za života veličao ratno dejstvo, koji je branio pravo Srba da ubijaju za vjeru, koji je lelekao i guslao nad bojištima i krijepio mušku desnicu pred odlučan boj, zapravo bi trebalo da bude zaboravljen. 

Avaj, pošto Crna Gora drugog sadržaja osim svojih patoloških strahova nema, tako ćemo sada guslati o guslaru, a Amfilohije će i ukipljen raditi ono što je činio dok je bio živ. Baviti se politikom. Definisati Crnu Goru kao pakao za svakog ko ne gusla i jeca za Kosovom.

Mislim da je Valter Benjamin pisao o spomenicima u gradovima koji čim se postave postanu nevidljivi, jer ih gradska vreva usisa i mimoiđe kao mrtvu tvar. Upravo se to dogodilo sa dobrim dijelom Amfilohijevog nasljeđa. Sad se koristi kao politička palica, kao kutlača za glasove, kao monument ničemu dobrom, kao prikaz nedavne smrti, kao loš ukus i nepoštovanje istorijskog protoka, kao brzanje i jagma za počasti, kao raspad, ne samo Crne Gore nego i ideje da bi ovdje ikad išta moglo biti zaista sveto.



Pošto Crna Gora drugog sadržaja osim svojih patoloških strahova nema, tako ćemo sada guslati o guslaru, a Amfilohije će i ukipljen raditi ono što je činio dok je bio živ. Baviti se politikom. 

spomenik

Amfilohije od blata

U crnogorskim epskim pjesama nema krilatih junaka i vatrenih znaka na nebu. Ciklus crnogorskih epskih pjesama čine prosušeni izvještaji sa bojišta, u kojima se politički korektno opisuje hrabrost junaka. Jedini junak koji je malo odvojio bio je Nikac od Rovina, dok su u ostalim slučajevima stihovi dijeljeni na ravne časti. Ako pohvališ jedno bratstvo, moraš i drugo, pomeneš li jednog uskoka, sjeti mu se ujčevine, i tako dalje, sve do trulih kompromisa koji su ugušili pjesmu i prepustili slavu komšijama sa kosovskim ciklusom, Reljom Krilatim i ostalim čudesima.

Tribalno, a neko bi rekao [herojsko društvo](https://fenomeni.me/njegoseve-tajne-staze/) koje se u Crnoj Gori držalo kao politička struktura oblikovalo je život po principu vojnog logora, utaborene plemenske zajednice sa nepisanim pravilima iracionalnog ali vrlo praktičnog svojstva. U takvom kamenom kotlu sabilo se nešto kao mentalitet, [depresivno optimistično](https://normalizuj.me/kultivator/depresivnost-u-crnogoraca), zajebano i tragično. 

Osjećaj za tragediju doveo je do sahrane kao glavnog društvenog događanja, dok su svadbe ostale manje raskošne nego u susjednim državama. Lelek, naricanje i crnina, zapravo su postali društvena norma kojom se kontrolisalo pleme ratnog dejstva u kome je svaka individua živjela imperativ junačke smrti. 

Ovaj nešto duži uvod nije odveć originalan, jer već se dosta pisalo o korijenima crnogorske uštogljenosti, neke vrste krtog i preozbiljnog shvatanja sopstva koje pojedinca gura ka velikim uspjesima ili slomu. Pojedinac zna  da mu je poezija uskraćena, ali to podnosi kao nagradu. Taj isti pojedinac oduvijek držao jezik na oprezu, jer se riječ kao i sve drugo shvatala preozbiljno. 

Susjedno ratničko pleme Arbanasa smislilo je *besu* kao verbalni apsolut, dok se u Crnoj Gori u pjesnički žanr razvila kletva. Sva ona zatomljena poezija buknula je u kletvama koje su do vremena naših đedova bile mjesto žive jezičke invencije. A onda su ljudi izmislili televizor i herojskom dobu je došao kraj.

Nedavno sam na Pravnom fakultetu u Podgorici govorio o jeziku mržnje dok su me sa zida gledali poslanici prve skupštine Knjaževine Crne Gore. Fototapet je prikazao mrgodne brkate persone koje su prihvatile parlament kao ideju, ali samo načelno, dok su ispod još vladale podzemne struje junačkog koda. Muke koje je Crna Gora doživjela da se oslobodi okova te ozbiljnosti  i patosa obilježile su devedesete kad je herojska struktrura doživjela svoj bizarni krah na dubrovačkom ratištu. Postalo je jasno da degenerisana ideja o junaštvu i plemenskom kodeksu ne samo da ne važi nego predstavlja negativ po kome možeš razviti sliku savremenog fukarluka. 

Kao na mapi, precizno i bolno padali su jedan za drugim svi tabui, sve rigidne konvencije koje su ostale još samo da zveče u govorima političara. Čega se god političari dohvate propada, pa je bilo jasno da se dešava i razgradnja herojskog jezika, dosadnog i debilizovanog deseterca, te svega onoga što je silom pokušano da se utuvi u život. 

Istovremeno se rađao novi jezik ulice, mržnje, uvrede, masne psovke, plemenski oci počeli su da rade s drogom, počelo se stidljivo plesati po klubovima, suknje su okračale a brkovi izašli iz mode. Modernizacija je sa jedne strane donijela oslobođenje, ali sa druge strane srušila staru etičku dogmu i uništila socijalistIčki kontinuitet koji je obećavao postepenu promjenu društva. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2127d008-1879-4976-8dde-1c747d84be9d)
Bez naslova, digitalni kolaž, 2021.{.caption}


Sve se odigralo brzo i našli smo se u novoj godini dvijehiljade i nekoj, kad je na adrese svih urednika medija u Crnoj Gori stigao *zoo porn* snimak kojim se pokušala montirati afera protiv jedne žene.  Sjećam se svog osjećaja u stomaku koji je bio ne samo strah, nego i stid. Tog januara čekao sam da vidim šta će se desiti i hoće li iko od medija objaviti tu bijednu video podvalu. Niko od crnogorskih medija to nije uradio, čak ni mediji koji su meli patos kuhinje iz koje je taj snimak poslat. 

Trebalo je da prođe pola godine, da se u zemlju uveze tabloid kao novo pravno lice, da "Informer" osvane na podgoričkim trafikama, i da se nađe nekakav jado koji će se ispod te gadosti potpisati kao urednik. "Informer" nije preživio, zato što je crnogorsko tržište vic, ali i zato što crnogorsko društvo još posjeduje izvjesne kočnice i mentalitetske ograde iz davnina. Te ograde ne daju pojedincu da se slobodno razvija, umaraju i remete građanski koncept razvoja društva i o njihovim negativnim stranama znamo dosta. Ali sa druge strane, ta dirljiva drvena noga koju vučemo iz prošlosti kao da nas spašava da ne potrčimo baš u svaki gadluk koji neko plati. 

Crna Gora, dakle, ima predispoziciju da se sačuva od govora mržnje, ukoliko iz svoje tradicije uzme ono što može da koristi, a baci sve ostalo, što smeta i ubija u pojam. Za takav odnos prema tradiciji opet nemamo mozga, već istoriju shvatamo kao bukvalan fetiš i mrca pred kojim se treba pokloniti. Sve to skupa čini crnogorsku društvenu šizoidnost dobrom podlogom za političku manipulaciju, jer govor mržnje kao i svaki drugi jezički sistem zapravo je politički resurs. Stoga je glavna opasnost od političara koji će postepenim diverzijama taj govor probati da normalizuju i ustale. 

Dobar primjer je predsjednik skupštine Crne Gore, lokalni šoven izašao iz jednog davnog partijskog puča u kome su radili šrafcigeri, umiveni narodnjak koji se odaziva na ime Andrija Mandić. Taj iz stolice predsjednika Skupštine prije neki dan umilnim tonom opravdava fašizam nekog žutog paramedija koji kontroliše. Govor mržnje ne postoji dok ne dobije političkog sponzora, govor mržnje tinja u svim društvima ka antropološka datost, ali njegova prava snaga dolazi odozgo. 

U Crnoj Gori postoji gotovo urođen strah od rikošeta kad su riječi u pitanju, ali to ne znači da se upornim puzajućim strategijama političke desnice neće razgraditi i taj mit, to pravilo da se u maloj sredini mržnja ne ispoljava bez posljedica. Novi pjesnici mržnje dolaze, rađaju se tu oko nas i čekaju političku komandu da zatruju javno prostor do tačke sa koje nema nazad. Zato je politička odbrana javne riječi novi Vučji do, bitka od koje zavisi sve ostale.


Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.{.caption}




U Crnoj Gori postoji gotovo urođen strah od rikošeta kad su riječi u pitanju, ali to ne znači da se upornim puzajućim strategijama političke desnice neće razgraditi i taj mit