Lokalni zastupnik velikosrpske agende i ratne politike, Novak Kilibarda je potkraj devedesetih napravio jedan od najoštrijih zaokreta, prevodeći svoja politička kola na suprotnu stranu, da bi karijeru završio kao vicepremijer crnogorske vlade i jedan od zastupnika crnogorske nacionalne samobitnosti. 

Za razliku od Mila Đukanovića koji je taj okret učinio etapno, kroz promišljene prelaze i međukorake (poput Beogradskog sporazuma), Kilibarda je naglo otvorio novu perspektivu, prije svega u svom jeziku, koji je bio njegovo osnovno političko oružje. 

Govornik čija je mana možda bila jedino pretjerana doza samodovoljnosti, Kilibarda je s istim žarom i poletom unutar jedne decenije tumačio dva politička lika, jednog koji zaziva paljbu i drugog koji poziva na mir. Tako se od ranih radova i groznih deminutiva koji mu se pripisuju, „braćo Hercegovci, prodajte kravice, kupite puščice“, Novak Kilibarda u novom milenijumu obreo pod lovćenskim stijegom, kao zagovornik crnogorskog samoopredjeljenja i građanske vizije države koju je podržao na referendumu. 

Put od barjaktara nacionalističke hunte, do real-političara salonskog tipa Kilibarda je prešao tako hitro da je književnik Marko Vešović jedinicu političke prevrtljivosti u Crnoj Gori imenovao „kilobarda“.  Baš tu leži i jedan od glavnih paradoksa zaostavštine ovog političara – na Kilibardinom primjeru mogla se prvi put demistifikovati „istina“ javnih zakletvi, upravo je on bio prvi *moderni* političar Crne Gore, dakle neko ko je pogazio svoje mišljenje pred očima većinske javnosti dotad sigurne da je politički stav časna zakletva, mitološka osobina, fiksna proteza sa kojom ideš u grob.

Toliko je Kilibarda razorio samu ideju političkog morala da je javno svjedočio kako je njegovu stranku osnovala tajna policija kao uslužnu filijalu DPS-a, koja bi "bila transmisioni kaiš i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nisu mogli da daju ministarske fotelje".  

"Znam jednu životinju sa dugim ušima koja nikad ne mijenja mišljenje", rekao je Kilibarda u nekom od svojih govora koji su bili primjer starinskog oratorstva i bogatog rječnika koji je prelivao iz književne radionice. Sredina je devedesetih uz sve najgore što je donijela, jednim dijelom bila i herojsko doba crnogorskog parlamentarizma u kome je Kilibarda, sa svojim kolegom iz Narodne sloge Slavkom Perovićem bio najbolji primjer jezičkog umijeća i političkog erosa. 

Sporim, gotovo maznim intonacijama, vještim balansom arhaičnih riječi, turcizama i savremene političke leksike, Kilibarda bi primorao protivnika da ga sluša i uvaži. Dramaturgija njegovih govora bila je okretna, naoko uspavana poput pripovjedanja uz oganj, ali bi se očas prometnula u žaoku koju bi hitnuo prema sagovorniku. 

Riječju, profesor epske i narodne književnosti, deseterački đak i učitelj, Novak Kilibarda iz Banjana kraj Nikšića u poređenju sa današnjim političarima, bio je moderator stilizovane ljepote govora i manira kakve već odavno ne gajimo u politici. Njegova politička uloga u zapletima koji su u smrt poveli više od stotinu hiljada Jugoslovena jeste nesumnjiva, makar bila periferna. Njegova politička elaboracija, ipak, često je bila javni čas mišljenja i takta kojim se politika primakla vještini ophođenja i mudrog pregovaranja, otvorenosti za nove i bolje šanse, kakva je na trenutak bila Narodna sloga. 

Čini se kao da je prošlo stotinu godina od vremena Novaka Kilibarde, pametni telefoni spalili su mostove sa prošlošću koju ne smijemo romantizovati, čak ni u nekrolozima, jer bi nam se pred očima mogla ponoviti još gora.
  


Političar, pisac i profesor Novak Kilibarda, umro je 24. maja 2023. godine, u Podgorici, u devedesetoj godini

IN MEMORIAM

Kako se sjećati Novaka Kilibarde

Možeš krenuti od Virpazara prema Ostrosu. Onim putem uz jezero srešćeš jednog sivog maga sa dubokim uvidom u tajne svemira. Neće htjeti da ti se ukloni s puta, i onda ćeš magu da kažeš, srećan ti Dan nezavisnosti, srećna ti ova divota koju nismo zaslužili. Zatim će dobri mago da citira Veljka Vlahovića, kako je nositi Crnu Goru u sebi i dar i prokletstvo; dolje ćeš opaziti selo Besa i ogledalo jezera u kojem kao bačeni šeširi plutaju ostrva, i na njima pokoji sveti kamen.

Kad čuje lozinku magarac će svojim putem kroz pelin i šušbinu, a ti nastavi prema Livarima. Čim tamo stigneš, samo ler i intuicija; kroz šumu se ne dira papuča gasa, smjerno se plovi kao na šinama vozića za djecu; ko jednom prođe tom šumom kestena zna šta je vajanje u vremenu i poznaje mijene vjekova. Tu je nekad pradavno bila nadbiskupija, ni manje ni više, iako ti nije jasno kako, jer svuda su krave i balega da formom i mirisom svjedoči prolaznost. Sjetiš se Janka Nilovića, kompozitora iz Pariza, taj je upamtio đedove gusle iz Livara i svojim albumima lijepio fanky etiketu, Montenegro. Nikad ga nisu pozvali da svira tu odakle mu je ime. 

Ali, dobro, nemoj preduboko, ljepota nije da se misli, ako nisi pažljiv možeš da zalutaš u Pinčiće. Kad si igrao fudbala na barskim terenima, pa kad neko opali loptu krvnički, govorilo se „poslao je u Pinčiće, pozdravi se s njom“. Tamo je najdublja tišina, a spirale zvuka nad velikom vodom zapravo su pčele. U dijelu godine pod suncem tišina ima ljekovita svojstva, ptice omamljene lebde u vazduhu. Spuštaš se u pravcu Ulcinja (në drejtim të Ulqin), siđeš na Šasko jezero i uperiš sjećanje na vakat sankcija, duvanja, šverca; voda se povuče i ostavi livade nalik onim kod Žabljaka Crnojevića, đe se batrga zalutali krap a krvnik ga mune ošćima i namakne na žicu kao urmu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5bd98f91-7088-46e7-a908-6e1ca9806571)
Bolje sestre, foto: Normalizuj{.caption}

Sad si već na ruti broj dva. Na Malom blatu, izvorište Bolje sestre. Prilazi ti čovjek koji čuva krave, priča neke političke gadosti, jer čovjek je grešan a ta je priroda sve. Crkvica na brdu, mala, zamandaljena, obnovljena, sa kamenim plohama kojih je preteklo i daskom da turista sjedne i pita za pravac. Okreneš glavu, opet vidiš Žabljak, ali zapravo si htio da se popneš na Oblun, drevni grad, htio si da budeš aktivan, ali to je previše, tamo samo koze obrću i Bobo Čukić; ime je znak, čuka za Boba Čukića, divni kamen Oblun čeka da dođeš i zaigraš kolo sa zmijama, kao što si zmiju vidio na Medeonu, ali nisi na Lesendru đe se turska podzida uvezala u paprat, a na ploči stoje imena očeva i sinova, Jokice Šutanova, Klopana Radova, Mrđana Bajova, Duma Turova…; i ti osjetiš kako je to sušta moć, ta besciljna asonanca pogađa neistraženu žicu u tebi, prepuštaš se jednom zanosu vrlo muškom - jesam, živ sam, sposoban sam da volim apstrakciju i dvaput godišnje proslavim kult malog plemena, toliko mogu, nisam se baš sasvim propostmodernisao, nije me cijelog pokrila maća sarkazma, bijem svoja maljava prsa kao propali pjesnik zavičajac i urlam na krave, dok ne probiju nov put, onaj što vodi pod Njegoš (1721m), do posljednje kuće nečijeg đeda, možda baš tvog.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4cfc290c-f7fa-4b90-b204-4f5ef6e2e3d9)
Lesendro, foto: Normalizuj{.caption}

To je ruta broj tri. Kao estetski ilegalac čekaš da završi proljeće - ne sviđa ti se kad sve bukne zeleno, pa nema kontrasta da naglasi borbu elemenata. To te je naučio Aco Prijić. Ali, čim se ukaže ruj, a sav praskavi cer dobije po jedan pramen karmina, ti više ne znaš ni ko si ni šta si; misliš da imaš neko Ja, neko značenje i značaj, il' na švapskom, *Sinn* und *Bedeutung*, no zapravo osjećaš rogobatnost ljudskog života naspram te ljepote, i ne možeš da ne voliš nečiju hrabrost i ludost da sve to okolo prizove jednim imenom; i tebi se čini da to ime baš odgovara, i dobro je što se ne može zaboraviti, zvučno na više jezika, neka ga, bolje da ga ima nego da ga nema. To ime je Crna Gora, ono te je zapalo u ovom životu, i kad dobro razmisliš, nije ti krivi dio.

Izvorno objavljeno u Vijestima, maj 2021.{.caption} 


To ime je Crna Gora, ono te je zapalo u ovom životu, i kad dobro razmisliš...

ELEMENTA MONTENEGRINA

Nije ti krivi dio

Način na koji je Jakov Milatović ušao u predsjedničku zgradu, okružen gardom i vojnim komandama, nije bez nekog starinskog šarma, koji ponekome izmami najež ili suzu radosnicu. Zastave, toke i šinjeli, muška sila u počasnom stroju, bljesak bajoneta, sve je to uređeno da misli gurne ka nekoj afektaciji koja se naziva muškom. To znači da je država odlučna, spremna, snažna, to znači da smo spremni na sve da dođemo do svog cilja. Na koncu, to je maskulinum jednog političkog cirkusa sa kojim su se mnoge nacije pomirile. 

Ipak, ovog puta, građanstvo Crne Gore je u direktnom prenosu moglo vidjeti novinu, politički simbol predaje i emocije predsjednika svojoj supruzi Mileni. Sve smo gledali, ali to nismo, da se dvoje ljudi u političkim rolama prvog ranga pred našim očima nasmijano poljube. 

Prvo je Jakov Milatović poljubio svoju suprugu nakon inauguracionog govora, a onda i pošto je prošao gardijski špalir, pred sami ulazak u zgradu predsjedništva na čijim stepenicama ga je nasmijana čekala. Baš u tom trenutku na RTCG je najavljen svečani prijem u vili "Gorica",  koji će Milatović organizovati "sa svojom suprugom".

Uočljivo je da predsjednički autoritet koji po ustavu Crne Gore ipak služi više kao nekakav politički ukras, Milatović želi simbolično vezati za autoritet kakav recimo ima predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. A važan dio tog američkog instituta je prva dama, kao rodni kompromis i zvijezda ženskog dijela društva koje čeka svoju prvu predsjednicu. Taj diskrentni omaž američkom iskustvu mogao bi biti politička pragma koja prati ovaj Milatovićev ceremonijalni novum. Ali ne mjeriti sve i uvijek kroz paklenu lupu političkog PR - dovoljno je vidjeti taj osmijeh na licu prve dame, i jasno je da svjedočimo nečemu važnom; podsjetiti se kampanje u kojoj je odigrala moćnu ulogu i shvatiti da se prosto desila generacijska smjena koja je donijela novi senzibilitet. 

Izgleda je Crna Gora dobila državnika koji će modelovati nešto mnogo važnije od zakona i proglasa, a to je način kako se muškarac valja postaviti prema svojoj ljubavi, odnosno suprug prema svojoj ženi. Tu školu nažalost dosad nismo mogli vidjeti, jer se politika držala kao militarizovana aktivnost drčnih mužjaka spremnih na sve samo ne na trenutak javne nježnosti. 

Biće da je iz tih centara prošle moći krenula i maligna internet kampanja o Milatoviću kao navodnom porodičnom nasilniku, što je naravno nakon isteka predizborne grozote odmah zaboravljeno. Zato je ovaj odnos Milene i Jakova Milatovića, bez idealizacije to bilježim, vrlo važan kao politička slika, kao nesumnjivi gest uvažavanja žene i njene uloge u crnogorskom društvu. Dakle, ne u kući, ne u krevetu, ne u prodavnici, nego na crvenom tepihu, usred dozlaboga muške šarade sa dugim cijevima i zastavama.

Istorijski trenutak, može se reći. Kakav god Milatović bio predsjednik, ova slika će ostati važna.

Istorijski trenutak, može se reći. Kakav god Milatović bio predsjednik, ova slika će ostati važna.

inauguracija

Najvažniji poljubac u istoriji crnogorske politike

Dosta je polemike izazvala objava na Fejsbuk stranici Normalizuj u kojoj smo rekli da se na problemu identiteta u Crnoj Gori mora raditi. Povod za tu našu izjavu bila je proslava maturanata Srednje medicinske škole u Podgorici koja je đake okupila oko zastave Republike Srbije. Uz trubače i nacionalni repertoar srpskih pjesama kraj školske godine učenici su proslavili veličanjem ratne prošlosti i kosovskog mita. 

Polemika je dobrodošla na društvenim mrežama, ali zašto je ne bismo osnažili jednim sažetkom onoga što smo zapravo ovih dana vidjeli. Potpisujem stav redakcije, svojim imenom i prezimenom, ali ne bez ideje da ovo što govorim zastupa širi krug čitalaca, prijatelja i mnogih ljudi koji nam se javljaju da pruže podršku. 

Prvo, na identitet ne gledamo strogo nacionalno, postoje razni identiteti na kojima se može raditi. Neko može biti dobar đak ili brat, i to je identitet, kao što je odgovoran građanin ili dobrovoljni davalac krvi dio nečijeg identiteta. Što je više različitosti i slobode u finom prelivanju brojnih osobenosti dok smo mladi, to ćemo se lakše razviti u društveno odgovornog pojedinca ili pojedinku. A na slobodnim pojedincima, svako moderno društvo počiva. 

Po nama je problematično da se na kraju školske godine budući medicinari, kao tinejdžeri grupišu oko nacionalnih zastava i budnica. Gajimo nadu da će školske priredbe u Crnoj Gori jednom biti smotre znanja i druženja, a ne nacionalni stroj u kome se kliče zastavi, pa još zastavi susjedne Srbije. Ali, i da su sve državne crnogorske zastave bile tog dana ispred škole, čudno bi to bilo, tako mislimo. Identitet đaka na kraju školske godine valjalo bi da bude usmjeren u pravcu stvaralaštva, igre, nauke i umjetnosti, a ne političkih pokliča i nacionalnih mitova u koje su gurnuti. 

Na kraju, najveća greška bila bi kriviti omladinu. Svi smo bili mladi i voljeli smo larmu i provokaciju. Dužnost je škole da tu mladalačku energiju organizuje i usmjeri proslave tako da do izražaja dođu talentovani i vrijedni učenici, a na grbovi, pokliči i zastave. Samo jedan ili nekoliko nastavnika od integriteta mogli su napraviti veliku razliku, osmisliti neku vrstu oproštajnog zadatka koji bi se pripremao tokom godine kao zajednička smotra maturanata, organski vezana sa školom. Umjesto toga desio se desant trubača koji gasi policija, i nastavnike koji nemoćni stoje sa strane. 

Sagledajmo na tu omladinu s poštovanjem. Nastavnici su propustili svoj posao, oni su pustili da politički nabrijana grupa preuzme komandu nad njihovim zadacima. Autoritet škole razgrađivan je decenijama i ovo su posljedice, stoga prije nego opsujete državu, tu apstraktnu mezimicu naših psovki, bolje pogledajte školu. Obrazovni sistem je skršen partijskom diktaturom, zatim je pregažen neočetničkim prevratom, a omladina je cijelo to vrijeme gledana kao politički kusur i  sredstvo trgovine. Nije razvijan duh zajedništva nego disciplina partije, i zato se na ovakvim slavljima mladi vjerovatno makar na trenutak svete mrtvim institucijama iz kojih izlaze. 

Partije se mogu radovati, jer mladi oponašaju one najglasnije, nacionaliste, desne, koji tako dobijaju freške birače. To što će politička ideologija srpskog eksepcionalizma vjerovatno unazaditi još jedno desetljeće, lidere većine partija nije briga, jer oni su na tom oltaru svoju crnu mladost odavno položili, u zamjenu za starmalu političku moć kojom guše razvoj ovog društva.

Dakle, ponavljam - jeste problem identiteta mladih ljudi. Mahanje zastavama i nacionalne koračnice stranputica su koja raskošnu snagu mladog čovjeka svodi na nacionalnu dimenziju. A mladi predstavljaju mnogo, mnogo više. To ne smijete zaboraviti kad ih kritikujete, jer pravi snovi, potencijali i ljudske perspektive svih maturanata su negdje drugo, u njihovoj nepreglednoj ljudskosti koja nema boju ni zastavu. 

Treba ih takve pronaći, ohrabriti i pustiti napolje da osvijeste svoju ličnost iznad kolektivnog transa. Neće biti lako probiti tamnicu sumnjivih vrijednosti koja ih okružuje, ali drugog puta nema.

Mahanje zastavama i nacionalne koračnice stranputica su koja omladinu svodi na nacionalnu dimenziju. A oni predstavljaju mnogo, mnogo više 

pozdrav zastavi

Velika bi greška bilo kriviti omladinu

Način na koji partije u glavnom gradu Crne Gore namještaju svoje kadrove po upravnim odborima javnih preduzeća najbolje je još davno okarakterisao politikolog Džon Dilkinson jednom riječju - bezočnost. 

Ako se pitate ko je Džon Dilkinson, mogu vam  reći da on ne postoji i da su ga neki bistri studenti FPN-a prije petnaestak godina podvalili profesorima kao referencu, koja se poput gube počela širiti po seminarskim radovima. Predanje veli da su profesori uglavnom klimali glavom, a samo rijetki postavili suštinsko pitanje *who the fuck is J.D.?*

Šta slično čovjek može da pita povodom novih namještenja neočetnika, harmonikaša, lingivsta i boema u upravnim odborima parkinga, muzeja, galerija i drugih komunalnih službi glavnog grada Crne Gore. Kako nas je opet zapala ta gotovo *dilkinsonovska* bezočnost i kamo ona vodi? Možda se neko nadao da će smjenom vlasti preko noći nestati partijska diktatura i da će nastupiti slavni meritum, ali taj neko mora da je budala. Stvar je zapravo očekivana, što je ne čini nimalo lakšom za stomak. 

Vlast koja besomučno popunjava upravne odbore liči na prethodnu i propast joj je zacrtana. Zapravo bi protivnici nove vlasti i ”osvježenja” trebalo da slave ovakva kozačka nadiranja, jer su gnusno svjedočanstvo korupcije. Od tog izvora spoznaje samo su dva putića – građani i dalje glasaju istovjetno, ili odluče da kazne ohole partije tražeći bolju upravu. 

Ako je građanima potaman sve što im se pred nosom reprizira u vidu partijske igranke, neka ovo bude najljepši od svih svjetova u kome profesor ruskog vodi parking službu, a turizmolog upravlja institutom za liječenje bolesti zavisnosti. Ako se građani pak pobune i glasaju protiv, imaćemo novu šansu, ali polako sa slavljem - vjerovatno opet slijede slična namještenja, pošto u zemlji ne postoji osnovna politička kultura, kao što ne postoji ni jebeni Džon Dilkinson. 

Ne treba  biti mudri Džon pa vidjeti da u Crnoj Gori na vlasti nisu građani, pa čak ni partije, nego interesne grupe. Upornim kafanskim menadžmentom spržen je svaki demokratski impuls odozdo, pa je drušvo najmanje politično tamo gdje bi trebalo da je najviše – na komunalnom lokalnom nivou, tamo gdje je politika najbliža građanima. Upravo su galerije i parkovi mjesta uštrojenog prostora, očišćenja od svake građanske participacije. Odrođeni žitelji grad ne vide kao mjesto odluke, nego prostor direktive i povinovanja. Partijska uniformnost živi u načinu kako se slažu kafići u glavnim ulicama, ona određuje način na koji se šeta, trguje, slavi ili protestuje. 

Iako su partije odavno pročitane kao smiiješni paravan za ortačka društva koja ih vode, zasad ne postoji elemenatarni uslov za novu političnost i promjenu. A jedini uslov koji vodi toj promjeni – i tu se opet moramo složiti sa Dilkinsonom – jeste apsolutno ogoljavanje nedemokratske prirode sistema. Bivša vlast je postavila visoke standarde dehumanizacije javnog prostora i političkog organizovanja: nova vlast uspijeva da parira sa patološkom lakoćom oponašanja. Paradoks kaže da upravo to vodi ka promjeni i svi protivnici nove vlasti umjesto što kukaju treba da slave lakoću sa kojom mogu osporiti legitimnost uprave sklepane na tako jadnom partijskom kompromisu koji primjerice fejsbuk maskotu Vladislava Dajkovića promoviše u gradskog funkcionera.

Usljed nedemokratske ćudi crnogorske politike koja se stotinama godinama vodi u obliku neke vrste primijenjenog patrijarhata, sva politička pamet teži državnom vrhu gdje se taloži kobajagi nekakva moć. Tamo gore zapravo se slušaju direktive ambasada, Evropske Unije, NATO, ko zna koga, i politička stvarnost je prosušena do predvidljive dosade. Koliko god na lokalu stvari bile očekivane, opet je na tom donjem siromašnom i drugorazrednom kolosjeku naše političke propasti ostalo još malo ludensa i  slobode, pa se nekakav ratni huškač Emilo Labudović dovodi da upravlja bibliotekom u koju odavno niko ne zalazi. Jer biblioteka, kao i većina gradskih javnih prostora odavno je mjesto za kadrovska koškanja i honorarne upade, *dark room* za grabež i odmazdu kakva je i ova potonja. 

Začarani krug Kurte i Murte, ipak, teoretski - a znate već koga želim ovdje citirati - mora voditi ka sazrijevanju kritične mase. Uloga te kritične mase je da misli i djeluje politički, te preuzme grad u trenutku kad građani napokon shvate da su slobodni i da je upravljanje po ustavu povjereno njima. 

Problem je što nam nijedan teoretičar, bio on pravi ili izmišljeni, ne može reći kad će se ta promjena dogoditi, jer ona nije pitanje političke teorije koliko političke prakse. U prevodu, dragi građanine, moraš se pokrenuti.

Koliko će se čekati da Podgorica postane grad kojim će zaista upravljati građani na osnovu svoje slobodne političke volje?  

jahači magle

Teorijska rasprava o Kurti i Murti

Prvo da vidimo ko su oni?

To bi bila grupa samoljubivih web pajaca koji ne priznaju granicu neukusa, koji se bune što takva granica uopšte postoji. Za njih je neukus beskrajno Dušanovo carstvo u kome se šire i za koje će poginuti, penjati se po haubama, slikati se na grobljima, jecati u krmedarima, zavijati na graničnim prelazima. Stoga nije uvreda ako ih ovdje nazovem krstašima srama, ili prosto, bolidima ubrzanog napredovanja društva k pizdi materinoj. 

To su momčine koje pričaju i dok rade sklekove, objašnjavaju diktaturu dok seru, zaređuju se i monaše dok prčkaju ajfone, trunu u kazamatima, ponekad i cijelo popodne, o čemu zatim pričaju godinama. Neki od njih su influenseri, slikaju se sa ukućanima, slikaju se sa bebama, obilaze đedove po Kosovu, to su nadničari triput krepalog projekta, zapravo sitni lopovi na buvljaku ideje ugašenog srpstva, voskreslog na Internetu. 

Takvi dolaze do šuške koju im bace kao seterima da osnuju malo portala, ili enveoa, ili partije, da snime film, okupe trista britvi, ili trista hiljada folovera, oni su tu da glume politiku, da imitiraju diskurs, da izigravaju, kako bi se pravi igrači mogli pozvati na političku realnost, na nekakav pluralizam, ili koalicioni kapacitet. 

Jašući na talasu tog novog internet srpstva, po tuposti se već neko vrijeme ističe stanoviti Dajković Vladislav koji je prije neki dan pokrenuo FB kampanju kontra pjevača Boža Vreća i svih koji su došli na Vrećove podgoričke koncerte. 

Hajka je urodila grdnim plodom - Vrećo je prokazan kao vreća za desničarska iživljavanja, a pjevaču i svima koji su ga slušali 4. i 5. maja dodalo se da ne poštuju žrtve masakra u Beogradu. E to jedan sasvim novi element podlosti koji želim da istaknem, i razlog što u drugi plan stavljam svu komičnost političke pojave mladog Dajkovića, odnedavno odbornika u Skupštini Glavnog Grada Podgorice. 

Iako Vrećo nije pjevao na dan žalosti u Crnoj Gori (7. maj), iako je KK Partizan igrao noć poslije školskog masakra u Beogradu, Dajković je odlučio da časti svojih 200.000 FB pratilaca baš fotografijama Boža Vreća i napujda horde mrzitelja sluđenih čamotinjom i mirisom krvi. Hajka se divno propela i sinergetski spojila sa hajkom na crnogorskog psihologa Petra Markovića, koji se danima napada zbog izgleda, zbog odijevanja i ko zna čega što mladi fašisti propisuju kao normu. 

Nije ovo neki usamljen primjer, popularni Dajko samo je najtužniji predstavnik jednog značajnog trenda. Postoje influenseri, novi talas na širokom balkanskom webu. Svi koji se igraju politike na način starinski treba da budu svjesni da je ajfon trinaestica ubojan kao duga devetka. Nova sorta političkih gabora je na vratima, oni vladaju ekranom da bi uz pomoć vojne trube, ikone i algoritma krenuli naprijed. Često su nevažni, ali pomno uče i znaju da je moć na masnim narodnim trpezama đe se pijanice pičkaraju i zorom gase ćikove u ovale. Oni nisu gadljivi, glođu kosti predaka i leleču u pravcu Moskve, tapšu se uzajamno po dupetima, ali mrze pedere, jer se to dobro lajkuje. 

Napadi na Vreća i Markovića dobar su *reality check*, podsjetnik kako fašizam poslovično dolazi kao trivija,  pa i u nevinim scenama kad se mučeni Dajko slika po mjesnim zajednicama sa dječicom, slaveći plišane mece, krv i tlo. 

Na kraju, nije važno jesu li utvare sa interneta gradonačelnici ili blogeri, poslanici ili pajaci, nije važno kako se zovu, Marko, Draško, Malagurski, ili Radodajko, oni su među nama, preže i sanjaju popise stanovništva, da se oderu od sopstva i srpstva. Takvi se bore za prevlast, i do zadnjeg momenta sve liči na zajebanciju, dok ne postanu stvarnost. 

Zato draga djeco, ne kupujte njihovo smeće.


Na kraju, nije važno jesu li te utvare sa interneta gradonačelnici ili blogeri, poslanici ili pajaci, nije važno kako se zovu, Marko, Draško, Malagurski, ili Radodajko, oni su među nama, preže i sanjaju popise stanovništva

velika srbija 3.0

Dobro došli u Dušanovo carstvo dopamina

Disanje u mikrofon, obožavanje pauza, dah zakletve, sve smo to više puta vidjeli. 

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić svoje nastupe odavno koristi za ideološku konsolidaciju političkog sistema kojim vlada. Njegovi govori i agresija prema medijima vode ka organskom spajanju vođe i društva. Zajednica se na taj način povinuje fantaziji jedne političke represije. Estetski izraz te represije su Vučićeve cinične šale, fiziognomske šifre, grimase i subverzivna značenja koja učitava stalnom proizvodnjom jezika urgencije. U kriznim momentima, patološka priroda tog jezika jača, govornik izlazi na čistac sa direktivama koje se predstavljaju kao viša sila, kao da silaze odozgo, mimo politike i iznad vođine snage. 

Nakon [školskog masakra](https://www.vreme.com/vesti/ubistvo-u-skoli-vladislav-ribnikar-hronologija-tragedije/) u Beogradu i [masovnog ubistva](https://balkans.aljazeera.net/news/balkan/liveblog/2023/5/5/pucnjava-u-mladenovcu-600-policajaca-traga-za-masovnim-ubicom) u Mladenovcu, nakon 16 mrtvih, došlo se u jednu takvu situaciju. Vučić je u obraćanju naciji ponudio niz represivnih mjera, ali nije pomenuo odgovornost za raspad društvenih odnosa u Srbiji, niti za političku promociju nasilja u medijima koje kontroliše. 

Prije nego je Vučić išta rekao, teren je raščišćen na društvenim mrežama i na javnim smotrama. Dok je ubica u Mladenovcu još punio šaržer za drugo masovno ubistvo u dva dana, navijači KK Partizan su na utakmici protiv Reala raširili poruku: “*Udaljavanje od tradicije, vere, porodice, uvek ostavlja tragične posledice*”. Jedan ministar je za masakr đaka optužio “zapadne vrijednosti”. Ipak, to su objašnjenja iz nižih slojeva realnosti, otac nacije se ne spušta na nivo geopolitike i kulture, on obitava iznad istorije, sav u mitološkom vremenu, njega interesuje suština ljudskog postojanja, on je za smrtnu kaznu -  ali mu ne daju.

Vučićeva patetična zaricanja i retorski šund u redovnim okolnostima laka su zabava koja maskira strašnu štetu koju proizvodi. U trenucima nacionalne žalosti, međutim, riječ je o formativnim porukama, kojima vođa igra na kartu opštih vrijednosti i kolektivističkog zanosa. 

Govornik poput Vučića uvijek drži dva plana, dvije perspektive koje se smjenjuju. Na nivou drame i katarze kod njega se javljaju očaj i nada, poniznost i gordost, praštanje i osveta. Ne bi Vučić bio junak fašiziranog političkog momentuma kad iracionalne poruke ne bi umio podvesti političkom jeziku tehnokratije, kad birokratski špalir njegovih ministara u pozadini ne bi bio samo antipod višim znanjima koje on kao prvak dijeli sa narodom. 

Šamansko zastrašivanje višim silama (“onda se pojavi psihopata, monstrum, đavo”) ide pod ruku sa kompleksima istorijske veličine (“srpski narod  i građani Srbije jesu velika nacija”). Iracionalno se kod Vučića zaziva kao neka vrsta alternativnog programa, pa doslovno kaže: 

“Da sam pobornik teorije zavjere možda bih imao nešto da kažem. Pošto nisam i ne smem da budem, kao predsednik republike, samo ću iz racionalnog ugla, saopštiti činjenice, mere, i šta je sve to što treba da uradimo”. 

Vučić će dakle govoriti “samo racionalno” jer je limitiran svojom predsjedničkom funkcijom, a da nije, da se može obratiti u punom ljudskom kapacitetu, kojem implicite daje prednost, onda bi mogao reći nešto na tragu teorija zavjera, u koje, inače ne vjeruje, ali eto, svakako ih mora pomenuti u prvom minutu govora. 

Ovakve Vučićeve subverzivne demagoške plutače razasute su svuda po njegovom diskursu, one su kao pontoni preko kojih slušalac treba da dođe do pravog značenja skrivenog iza oficijelnog stanovišta koje je važno, ali u krizi nedovoljno. S obzirnom na to da predsjednik u svakodnevnom političkom životu koristi jezik urgencije i otkrovenja, s obzirom na to da je devalvirao uzbunu proizvodeći je svakodnevno preko svojih paramedijskih mreža, njegova poruka je nejaka da ozbilji tragediju. Iz te nemoći izlazi agresija, otud prijetnje. 

Suočen sa stvarnom nesrećom Vučić koristi jezik kojim inače leleče za Prizrenom i lovi vještice po redakcijama, pa zato ispada nedovoljno ubjedljiv. Vođina slavna prijetnja da će se objesiti više ne radi. Stoga on uvodi riječ “terorista” za napad u Mladenovcu, potom napadača devalvira kao “zlikovca” koji “belog dana više videti neće”. Klasičan vučićevski kalambur gdje se politička terminologija, ideološki i pravni okvir terorizma završi lakim osmercem, a u velikom finalu začini *catch all* replikom na tragu domaće kinematografije: 

“U Srbiji si našao Hitlera…đubre jedno!... koji je toliko naneo nesreće ovom narodu! Pa si ovde našao njemu da se diviš i da nam ubijaš ljude! Monstrume jedan!”

Predsjednik Srbije najavio je represivne mjere, policijsku uzbunu, ali i važnu akciju razoružavanja, koja mora odmah da se desi, “bez tih procedura kojima ćemo da čekamo 17 mjeseci”. Lider poziva na impulsivnu akciju, privatizuje trenutak odluke, despotska milost je potrošena, on u pomoć zove hiperbolu (“ne postoji ta majka i baka koja je spavala u posljednjih 48 sati”.) 

Ne postoji vlada koja bi lako upravljala krizom kakva je zadesila Srbiju u posljednja dva dana. Ono što bi trebalo biti osnova svake političke akcije je smirivanje tenzije i djelotvoran poziv na koheziju društva. Vučićevi nastupi nose tu poruku, ali svojom dramatikom ne obećavaju otvaranje srpskog društva. Represija u koju se predsjednik Srbije uzda ne izgleda kao čin oslobođenja već nova vrsta pritiska koji bi mogao da proizvede nova pucanja. Loše vijesti za Srbiju, loše su vijesti za region.  



Vučićevi nastupi ne obećavaju otvaranje srpskog društva, represija u koju se uzda ne izgleda kao čin oslobođenja već nova vrsta pritiska koji bi mogao da proizvede nova pucanja. Loše vijesti za Srbiju, loše su vijesti za region.

analiza diskursa

Tajne šifre Vučićevog govora

Nekada davno, prije klika i interneta,  vijesti su opsluživali vodovi znojavih reportera, službenih lica, tehničara, pravnika i mikromana, sva ta medijska bulumenta koja je kopala, pomagala pri porođaju informacija, znojila se i skupljala otpatke - samo da se što više umijesi u drugi dnevnik, ili u sjutrašnje novine. 

Proces za kojim ovdje žalim, složeni preživarski i tehnološki usud vrćenja u krug odvijao se da bi red biranih pikadora jednom sedmično zaboli strijelu i dobili zvjezdanu funkciju koja je nekad nešto značila – kolumnista. 

Naišao sam nedavno na kolumnu Igora Mandića u *Ero-stripu* iz osamdesetih, čitao to blago u kome slavni maestro potanko demonstrira svu prevlast visokog stila i svu prisnost narodnog demokratizovanog štiva kakvim se hranio otmeni erotoman naše prošlosti. U jednom tekstu, u jednom pozivu i jednoj profesiji dobio bi pobunu i strukturu, vijest i prognozu, a u najboljem slučaju, kao kod pomenutog velikana, dobijao si vrhunsku prozu i hranu za oslobođeni um. Svaki Mandićev pasus bio je višak vrijednosti, jedna vrsta baškarenja pod vedrim nebom održivog informativnog sistema koji je dijelom bio zatvoren, dijelom partijski blaziran, ali otvoren za slobodne otoke prestupa, sasvim dovoljno da se vaspita nova generacija čitalaca i nekih budućih pisaca. 

Stvari su danas malo drugačije, dok grca u mišljenjima i analizama kojekakvog polupismenog barda, čitalac novinskog materijala teško može da uspostavi osnovni red u glavi. Svi novinski žanrovi su iščezli, a najveći među njima, novinska ispravka, odavno je stvar muzejske prošlosti. Nekad je to bila cijela užasavajuća stranica objašnjenja, pardona i popravki, danas su novine bezgrešne jer su mahom džabe ili neprodate. Velika medijska remintenda na svom umoru postala je bezgrešna, jer čak i greške na novinskom papiru gube važnost. Onaj teški udarac rotosloga uzletio je u *cloud* i dobili smo permantentnu digitalnu anketu, stalno vijugavo kruženje diskursa na webu koji kontroliše alarmirana sorta inteligenata, dovijeka voljnih da nešto tvituju, smatraju i misle. 

Informativni balon je pukao i dogodilo se da u obilju mišljenja do osnovne vijesti uglavnom ne možeš da dopreš. Nesretni čitalac lista objašnjenja, senzacije i uvrede, a  nema pojma kako je sve počelo. U moru smatranja, kurčenja ili razvodnjavanja, najednom fali izvorna vijest. Kako to? Pa lijepo, vijest nema ko da napiše! Apotekarska vaga je iznijeta na trotoar ispred zgrade i praškovi se sipaju iz rukava, svud naokolo su zgužvane novčanice i lavež plaćenih oglasa, u open space redakcijama čuče digitalni pauci koji otaljavaju svoje pripravništvo kupeći polufabrikate sa interneta. Urednici bez pješadije, redakcije bez voznog parka, dopisničke mreže, sve je to ekonomski palo na frontu revolucije. Zovu je Četvrta tehnološka revolucija i posebno je zajebana na *globalnom jugu*, kako nam tepaju odozgo. 

Ova revolucija je počela informatičkom bombom, o tome je pisao Virilio. Bomba je pukla, pečurka ludara se nadvila nad horizont, proces proizvodnje vijesti–diskursa preselio se na društvene mreže gdje je pakovanje jeftino, brzo i primamljivo, toliko da ga koriste i premijer, ministri, državna fela bez trunke stida. 

Avaj, novinari ostaju suvih mikrofona dok lukavi portparoli koriste društvene mreže. Političari preuzimaju produkciju, bježe od posrednika, sami udaraju pogani temelj nove medijske relnosti, razgrađuju i grade na plaćenim sadržajima i ad hoc podcastima, osnivaju kućne medije, koriste plaćenike bez impresuma koji će upumpati nova pripejd mišljenja, što stvara užasan huk nad provalijom demokratizovanog prostora *weba*. 

Jedan mudri čovjek je rekao – Internet je obećao demokratizaciju koja se nije desila. Naprotiv stvari su se ukrupnile, moć se finansijski centralizovala, ispod šarenog *gugle* pokrova  baždari se totalitarna mašina navodne slodode koju je donio.

A novinari? Ko su danas novinari? To je prosto neumjesno pitati, svi smo novinari, neka nam je sa srećom  obilje veza, nek je slavna sveta horizontala, svijet kao umobolna redakcija i fabrika značenja u kojoj se zagubio značaj.


U  novinama čuče digitalni pauci koji otaljavaju svoje pripravništvo kupeći polufabrikate sa interneta. Urednici bez pješadije, redakcije bez voznog parka, sve je to ekonomski palo na frontu revolucije. Zovu je Četvrta tehnološka revolucija i posebno je zajebana na "globalnom jugu", kako nam tepaju odozgo  

dan medija

Šta je novinar, a mora bit novinar

Sve varijacije zastava na cetinjskoj izložbi Uroša Krčadinca djeluju nadrealno. Kroz prostor galerije Miodrag Dado Đurić krećete se u bestežinskom stanju čiste ideologizovane zasićenosti. Te tkanine koje proizvode značenja dio su projekta „Svesvrtani“ kojim digitalni umjetnik iz Beograda ispituje odnos ideologije i tehnologije. 

Krčadinac, inženjer po osnovnom obrazovanju, stvorio je softver koji [svakome daje šansu da stvori svoju zastavu](https://krcadinac.com/svesvrstani) unutar sistema zadatih parametara. Tako može nastati, na primjer, *crnogorsko-afričko-LGBT-anarhistička* zastava, odnosno više njih koje softver množi i varira. 

Krčadinac traži jednu „radikalnu dijalektičku otvorenost ka složenosti svijeta“ kojom pokušava da izbjegne dualistički binarni sukob savremenog doba. Upravo zbog te isključivosti koja je u temeljima svih binarnih sistema, bili oni matematički ili identitetski, moderna društvenost potpada pod štetni uticaj mreža i algoritama koji se hrane sukobima. 

Zaoštreni identiteti kod Krčadinca ne postoje, on je pokretač, priređivač, donekle i koautor, jer njegovo djelo dograđuje AI, dakle softver, kao i ljudi koji ulaze u interakciju tako što prave nove zastave. Zajedničko djelovanje humanuma i mašine, čini da zastave gube na svom fiksnom simboličkom značenju koje sužava prostor misli. 

Umjetnost Uroša Krčadinca je poziv da se identiteti prelivaju u sadejstvu, usred humanijeg društva koje uči i komunicira slobodno.

**Misliš li da opšta inflacija simbola vodi ka gubljenju njihove moći? Ili je to prosto samo proces množenja novih i novih slika?**

To je dobro pitanje, jer ja sam osjetio kako oni za mene gube moć. Postoje knjige, enciklopedije koje se bave time, koja su pravila sklapanja simbola, boja, grbova i slično… To je jedan vrlo formulaični skup sistema. On je dušu dao da se od njega napravi neki algoritamski generativni postupak. I kad s tim radite, onda shvatite da sve te zvijezde, krstovi, znakovi, da je to skup nekih matematičkih tačaka, nekih vektora. I kad nad time provedete sate, dane i mjesece – onda oni za vas makar počnu da gube neku vrstu snage.

Poslije ovog rada prvi put sam osjetio da nisam više toliko u njihovoj vlasti, kao što sam bio ranije, da nisam toliko omađijan. U tom smislu to mi je bila zanimljiva introspektivna igra. A ono što vidim da se dešava i sa digitalnom kulturom i sa prelivanjem te kulture na cijelo društvo, jeste činjenica da imamo opštu inflaciju simbola. Ta proizvoljna igra postaje nekontrolisana, sigurno da je na mnogo načina opasna, ali je i uzbudljiva.

**Govoriš o odnosu tehnologije i ideologjje?**

Jeste, ovo je ultimativna ideološka mašina. Mislim, svaka tehnologija jeste ideološka na neki način, samo što sada dobijamo onako baš bjelodano, sa *chatGPT*-jem i *Midjourney*-om i svim tim tehnologijama koje nam proizvode bilo koju sliku.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/23e33c00-3445-409b-bb36-73693c1c36ca)

**Simboli možda slabe, ali i zadržavaju snagu. Ne vidIm svastiku među tvojim zastavama?**

Ima je, hindu i budistička, evo, ima ovdje jedna... Odnos svastike i AI je jako zanimljiva priča. Naime, Džon Hartfild bio jedan od tih velikih antifašističkih umjetnika što je radio u Berlinu tridesetih, dadaista, modernista, radio je foto-montaže i roto-gravure za razne radničke novine…Svakako čovjek koji je danas dio svih istorija umjernosti. I šta je radio - podjebavao je naciste i jedva sačuvao živu glavu. Naime, jedna od tih njegovih fotomontaža [prikazuje](https://www.kentfineart.net/john-heartfield-photo/u2i4lf95cg6ltazkk0ipy4s0gp70u6) božićnu jelku koja je u obliku nekakve svastike, ali djeluje olinjalo i impotentno, tužno… A ispod piše: „o božićno drvce u njemačkom domu kako su krive tvoje grane“, što je parodija na popularnu božićnu pjesmu. I naravno, to je izazvalo u to vrijeme more problema.  Luj Aragon ga je zbog toga prozvao ultimativnim primjerom antifašističkog umjetnika. Prije par godina Fejsbuk AI automatski cenzuriše taj njegov rad, zato što ima svastiku. I kako ti sad da objasniš tu finu dijalektičku igru, da možeš da budeš svastikom protiv svastike. Da li je značenje u simbolu, ili u jednom oblaku kolektivne subjektivnosti  koji se dešava oko simbola i koji uvijek proklizava, koji ne može nikad da bude formalizovan.  To je nezgodno teorijsko pitanje, jedno od onih koji se otvaraju opet. 

**Što će reći da je to pitanje koje treba tretirati i riješiti u praksi…**

Tako je, ono mora uvijek iznova i svakog dana da se postavi. Da se u praksi vidi šta to zapravo znači. Jer ta igra se svela na to da je Hartfildov antifašizam značio proizvodnju svastika, a da je FB pravilo anti-svastike zapravo u svom sadržaju fašističko pravilo. 

E sad to su teška pitanja, i naravno da istovremeno ne možemo ni da dozvolimo svim ovim idiotima da kače šta god hoće na Internet, neka regulacija mora da postoji. Ali kako, to je pitanje za sve nas i u tom smislu tehnologija je *par excellence* političko pitanje. Tehnologija nije nekakva „mimopolitčka“ stvar koja je neutralna, koja tek tako stoji pored našeg društva. Ne, tehnologija nas formira. *Mi gradimo grad, grad gradi nas*, mi gradimo softver, a softver gradi naše načine gledanja, mišljenja, smijanja…

**Kako je sve to počelo, i da li je uvijek bilo povezano sa politikom?**

Čitava priča počinje još od Drugog svjetskog rata i neodvojiva je od vojne tehnologije. Tjuring koji je u neku ruku otac računarstva istovremeno je bio i heroj rata, zato što je provalo njemačku igru, našao je način da kriptografski čita šifre koje su ovi slali jedni drugima. Tako da od samog starta imamo te stvari kao neodvojive, imamo tehnologiju koja nastaje kao ratna informaciona tehnologija. Ona se dalje razvija kroz hladni rat, pa Amerikanci razvijaju jednu tehnologiju, Sovjeti drugu, i onda iz tog pritiska nastaju prvi računari i ideja vještačke inteligencije. Ta riječ inteligencija kod nas znači „kognitivna sposobnost“, ali na engleskom znači i „obavještajnu djelatnost“. Tako da je AI zapravo automatizovana obavještajna djelatnost. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ab506703-3044-4120-bef6-e1f42e8cb504)
Foto: Normalizuj{.caption}

Ali onda se dešava nešto jako jako zanimljivo, počinje da buja kontrakultura u Kaliforniji, garažni bendovi, protesti protiv rata u Vijetnamu, hipi pokret, LSD psihonauti, razne nove vrste muzike, novi dizajn, pronalazači, kompjuterska animacija… Uslovno rečeno taj neki *lijevi svijet* eksperimentalnih aktivista, umjetnika i pronalazača i ovaj *desni svijet* stratega, ljudi iz vojnog industrijskog kompleksa, ljudi koji to finansiraju, krupnog kapitala koji sve to drži.  Ta dva svijeta kao da zajedno u međusobnom prožimaju stvaraju ono što poslije vidimo kao ekspanziju personalnih računara…

**Pomislio sam da ćeš reći da ta dva svijeta stvaraju clash (sukob) iz kojeg izlazi metak koji ubija Kenedija!**

(Smijeh) Ne znam za to, ne znam ništa o istoriji Kenedijeve smrti, ali zanimljivo je da zapravo ne stvaraju *clash*, nego se prožimaju, kroz to prožimanje koje je bilo turbulentno na razne načine, mi smo dobili ono što danas zovemo informatičkom revolucijom. Ona je danas mnogo više desna nego lijeva, ali to je što je - ona je promijenila svijet.

**Svi se danas pitaju kamo ide cijela stvar sa AI, dokle može da nas povede?**

Naravno da je ljudima zanimljivo da pričaju o tome. Ali ima tu puno zamki, puno mistifikacija. Mislim prije svega da je taj termin „vještačka inteligencija“ jako ideološki nabijen. Kad kažemo inteligencija mi tu učitavamo volju, subjektivnost, namjeru, *agency*, učitavamo sebe, ono što smo mi. A to je prosto nesvodivo jedno na drugo. Mnogo bi poštenije bilo da sve to zovemo nekim „sistemima algoritamskih pravila“ koja rješavaju konkretne probleme. Ta pravila mogu da budu opasna, mogu da kreiraju haos, ali je opasno da ih zovemo „inteligencija“. Takođe je i taj termin vještačka malo sumnjiv i problematičan. 

**Zašto bi to bio problematičan termin?**

On takođe dolazi iz tog dualističkog gledanja na stvari da su stvari ili prirodne ili vještačke. I sad taj neki san da mi stvaramo vještačko biće meni djeluje kao magijsko mišljenje. Sve kulture su to imale, Srednji vijek i san o Golemu, da ćemo ispravnim čitanjem neke magične čini podići  biće iz gline koje bi trebalo da nas štiti, pa se ono okreće protiv nas… 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5b8faedc-81e7-4999-9482-ac0f6d018b9b)
Print screen: krcadinac.com{.caption}

Ovo mi sve djeluje kao jedna vulgarizacija tog mita. Ne mislim da pravimo vještačko biće, mislim da na AI možemo da gledamo kao na novac, kao na jezik ili motor sa samostalnim sagorijevanjem. To je prosto jedan novi medij, novi alat, nevjerovatno moćan alat koji može da promijeni stvari na mnogo nivoa. Ali to naprosto nije vještačko biće, jer nema svoju psihološku realnost, nama svoj *point of view*.

**Kako onda tretirati realnost koju AI proizvodi?**

To je ono o čemu se ne govori dovoljno, da je AI tehnologija inherentno kolektivna. Ona sakuplja tekstove koje smo svi mi pisali, koje su razni ljudi širom svijeta pisali, i svi ti tekstovi zajedno sada počinju da formiraju neku vrstu kolektivne statističke logike. A tu ogromnu tekstualnu mašinu je privatizovalo par hajduka iz Silicijumske doline i oni su sada kao vlasnici te softverske logike. I mi tu vidimo da je neoliberalizam sranje. Mi zapravo treba da vidimo šta ta tehnologija može da znači kao društvena, i da li može da bude kolektivna, jako dobra, komunalna, demokratska, da li možemo za nešto da se pitamo. Pošto smo mi radili za tu tehnologiju, a ona je sad vlasništvo par ljudi. Tako da mislim da bi ljekovito bilo da tu stvar svedemo na materijalno pitanje sredstava za proizvodnju i vlasništva sredstava za proizvodnju.

**Ta priča da je AI neka svemoćna nadličnost nekome svakako odgovara?**

To je AI ideologija i ova moja izložba to pitanje otvara. Sad smo došli u tu situaciju.

**Nisam stručnjak za Marksa, ali čini mi se da on revolucionarni moment definiše radničkim preuzimanjem sredstava proizvodnje? Hoće li se nešto slično desiti?**

Hoće ili neće... Možemo to interpretirati na mnogo načina. Sad je na nama, ja sam vratio ovu AI priču na te pojmove… Ovdje nije pitanje „ah, uništiće nam AI radna mjesta!“ Pitanje je zašto mi sa takvom tehnologijom uopšte imamo ideju da neko radnim mjestom mora da kupuje pravo na disanje, hljeb, stan… U 21 vijeku! Zašto ne bismo automatizovali gomile teških poslova i imali neke vrste univerzalnih sistema socijalne zaštite, da ljudi manje rade gluposti. Zašto je to zabranjeno pitanje? 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/4Nh-kG4NVEc" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Mi ne smijemo da postavimo pitanje komunalne tehnologije. Zašto ta tehnologija ne bi funkcionisala kao neka vrsta globalne pošte, telegrafa, telefona. Nama to zvuči nemoguće, do te mjere je naša mašta kolonizovana, da ne možemo ni da zamislimo nešto tako.

**Ali, eto, imamo Google Maps, na primjer.**

Mislim, ja koristim te tehnologije i volim ovo kako je sada… Samo što nemam pristup bazi podataka, ne pitam se kako će da izgleda dizajn, tek sam obični korisnik. Moj odnos prema *Google Maps*-u je kao odnos kmeta u feudalizmu prema nekim planovima feudalca da nešto izgradi na posjedu gdje mu se nalazi dvorac. Mogu da se identifikujem sa zastavom koju je postavio feudalac, mogu da vjerujem da sam dio nekakvog zajedničkog bića, ali na nivou konkretne prakse proizvodnje života, ja se ne pitam ni za šta. U tom smislu ovo danas je neka vrsta tehno-feudalizma, a mi ne otvaramo pitanja da li može da se zamisli nešto drugačije. 

To je velika šteta jer mi zapravo u 21. vijeku prvi put možemo, na primjer, umjesto tržišta da imamo simulaciju tržišta, umjesto nekakve planske ekonomije socijalističkih država XX vijeka, da imamo ogromne umrežene forume na kojima se dogovaramo o tome šta su ljudske potrebe, šta bi imalo smisla proizvoditi... Možemo da imamo automatizovane dostavne lance, mi možemo da imamo čudo, ono o čemu su ozbiljni teoretičari, filozofi, ekonomisti mogli samo da maštaju prije sto, dvjesto godina. Ipak, ideološki smo toliko hipnotisani da ne otvaramo ta pitanja. 

**Internet je obećao demokratizaciju, koja je ipak izostala?**

Tako je. Internet je počeo sa tim snom kontrakulture u Kaliforniji kojeg je bio dio i Steve Jobs, te ideje da će horizontalno umrežiti svijet. A zapravo se desila jedna ogromna centralizacija moći.

**Što nas vodi ka zaključku...?**

Neće nas pokoriti vještačko biće, pokoravaćemo sami sebe kao do sada. Pokoravaće nas ljudi i ideologije, i načini na koje proizvodimo život, interagujemo i kreiramo sistemsku dinamiku. 

Objava članka podržana od Ministarstva kulture i medija kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija {.caption}


Nije pitanje hoće li nam AI uništiti radna mjesta. Pitanje je zašto mi sa takvom tehnologijom uopšte imamo ideju da neko radnim mjestom mora da kupuje pravo na disanje, hljeb, stan… U 21 vijeku! Zašto ne bismo automatizovali gomile teških poslova i imali neke vrste univerzalnih sistema socijalne zaštite, da ljudi manje rade gluposti. Zašto je to zabranjeno pitanje? 