Prostranstvo velike plaže nadahne govornika. Bez brda ili planine da vrati eho, a realno i bez neistomišljenika u publici, olako sam se prepustio pojmu klase kao suštini svake političke borbe. I ništa tu nema sporno, klasa je klasa, ali mora biti elaborirana i mišljena iznova, prevashodno u samoći kelije, tamo gdje dah slanog vazduha ne ohrabruje riječ i misao. 

Dakle, dok sam govorio o klasi na skupu protiv privatizacije Velike plaže, pitao sam se što je to klasa. Da bi se danas govorilo o klasi, trebalo bi prvo reći kakav je novi kapitalizam u kojem se potčinjena klasa javlja kao simptom. 

Ono što vrapci znaju, ali i sve ptice gnjezdarice južno od Ulcinja, jeste da savremeni kapital profitira na kognitivnom kapitalu čovječanstva. Istina je da su Afrika, Amazon ili Balkan napadnuti kao resursi prostora i da se borba za zemlju ne bliži kraju, ali isto tako, ako proučimo na šta ta borba liči, vidjećemo da joj se pravila klešu u metasvijetu novih oblika komunikacija kojima se upravlja i ispravlja svijest o prostoru. Da uprostim, kako bih sam razumio, a onda i čitalac – današnji je kapital usmjeren na tvoju pažnju, podatke, bihevioralne tokove, algoritamsku prediktivnost, kako bi upravljao tvojim željama i mogućnostima. On preparira umove na način da sudjeluju u renderskim halucinacijama, on vaspitava pokoljenja da bez borbe prihvate i prodaju ono za šta se u prošlosti prolivala krv. 

U tom metaversnom, sasvim androidnom sistemu prenosa informacija, kontakt je zamijenio vezu a interfejs emotivnu razmjenu, pa se javio novi otupjeli sapiens spreman da trpi beskonačno polje mogućnosti kao obećani raj. U tom nesolidnom stanju stalnih očekivanja, dometanja, fluidnih konteksta nad kojima caruje stara podvala obilja, izgubila se još starija svijest o potrebama. Tako je obilje informacija potisnulo potrebu za mirno provedenim popodnem. Zatim je obilje zdravstvenih parametara poništilo potrebu prirodnog starenja. Mitologizovano obilje finansija na koncu, zamijenulo je potrebu za osnovnim ljudskim emotivnim zabranima unutar kojih se kao ličnost razvijamo postepeno i bez šokova.

U prošlosti, da se vratim pitanju klase, radnicima je bio presječen put dostojanstvenog života opresijom koja se svodila na fizičko izrabljivanje. Fabrike su bile mjesta revolucionarne pobune i stvaranja klasne svijesti koja je nastala pod pritiskom strogih i nasilnih komandi. Djeca u Srbiji na primjer, prije samo stotinjak godina radila su u rudniku za tuce jaja, ili kilogram hljeba. Radnička svijest klesana je kroz ropstvo carskih sužanja i mužika, temeljila se na nepreglednoj prostorno izmještenoj sirotinji koja je skapavala po pregrađima Moskve. To su one mase kojima je u susret otišao grof Tolstoj gonjen maničnim napadom grižnje savjesti, da bi među njima shvatio kako ih svojom napojnicom zapravo kvari i ponižava, tj. da je emancipacija dublja i kompleksnija od njegovih nekoliko rubalja, što po pravilu pripadnu najvećim kurvinim sinovima u piramidi geta. 

Potlačeno radništvo i sirotinju nije mudro idealizovati, već ih možda treba shvatiti kao socijalnu skupinu koja je u određenom trenutku preuzela svoju istorijsku ulogu. To jeste  bukvarski površan pogled, ali u njemu se može nagovjestiti klasa kao homogen, radnički kolektivitet, i politički konstrukt koji je posjedovao izvjesne veze sa realnim stanjem na terenu revolucije. 

Ali ko je potčinjena klasa danas? pitao je jedan od drugova na Velikoj plaži. Ako iznajmim ovaj bar, preko bankarskog kredita, zar ne radim za banku koja me iskorišćava? Zar nisam i sam upao u stupicu, iako u očima domicilnog življa ličim na čovjeka od biznisa i novu buržoaziju koja gazi sve pred sobom.

Zaista su imovinske sheme i odnosi moći postali komplikovani do mjere da se čovjek može ražaliti i nad piranom. U eri finansijskog i digitalnog kapitalizma mapa potčinjavanja maendrira i donosi cijeli jedan zamršeni sistem hijerarhija koje ne odgovaraju onim ilustracijama iz XIX vijeka gdje debela svinja u polucilindru pritiska bosonogo siroče. 

Pa ko je onda potčinjena klasa danas? Ako kažemo da su to zemlje “trećeg svijeta”, lako ćemo uvidjeti rasnu dimenziju potlačenosti, koja nam u potrazi za čistom definicijom može zasmetati. Možda je za početak važno odustati od te normativne žudnje za definicijom i prihvatiti da je sami pojam klase složen i usaglašen sa novim vremenom stalnog izjašnjavanja. U tom smislu klasa potčinjenih bila bi ona koja je van znanja, ili je udaljena od svijesti koja joj pomaže da shvati da je potčinjena. Otud bi viša klasa mogla biti definisana kroz informacijski luksuz koji sebi mogu dozvoliti bogati, da se sklone i izađu iz meljućeg stroja pod kojim je nemoguće misliti. Možda su niža klasa i dalje periferno izolovani pojedinci, ali sad su neki od njih u udobnim foteljama poput ove u kojoj sjedim dok pišem ovaj tekst gonjen diktatom algoritma. 

Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi, kao klasa koja je zaronjena u info-klupko izgubila moć da vidi i spozna signale socijalne borbe. Student na prestižnom američkom univerzitetu koji će otplaćivati svoj kredit, i gurati svoje tijelo do granica izdržljivosti, možda je klasno potlačen u odnosu na seljaka iz okoline Nikšića koji od surutke zaradi da prehrani porodicu i pomogne mjesnom fudbalskom klubu. Definicija potrebe i obilja se mijenja, a klasno pitanje nije samo pitanje gladi, nego i pitanje mentalne komande, psihičkog pritiska koji savremeni čovjek trpi. 

Proleteri svih zemalja se ne ujedinjuju upravo zato što ne shvataju svoju istorijsku funkciju ro-bota, koja im je data kroz prakse odricanja, sadizma, i nadzora kojima su izloženi.

Smije li se onda reći da potčinjena klasa novog doba zasijeca stare granice između sirotinje i bogatstva, i čini jednu novu kompleksnu situaciju koja se drži pod kontrolom korporacija. Potčinjeni čovjek današnjice je i digitalni čovjek, toliko odrođen i pritisnut tehnokratskim metodama prevlasti da ne može osjetiti klasno jedinstvo sa gladnom djecom trećeg svijeta. Otupjela, bezdušna masa kao krajnji proizvod tehnofeudalnog svijeta, zapravo je klasa ispod ljudskog minimuma, transhumani ostatak, ono u šta nas žele pretvoriti i kad jedemo i dok gladujemo. Zato ujedinjenje klase potlačenih možda može, kad je divan suton na plaži, da se zamisli i šire od ekonomskog modela koji je prethodio svemu, ali koji više nema jasne granice i traži nova premoštavanja. 

Ujedinjenje robova trećeg svijeta i robova moderne tehnološke tvrđave, kroz različite patnje stvara novu klasu koja se mora prepoznati, komunicirati, i u svojim ropskim praksama naći inspiraciju za zajedničku borbu. Jezik kojim se bude govorilo o tom iskustvu biće jezik pobune. Svakim slovom taj se novi jezik traži kroz otvorenost za čovjeka i njegovo iskustvo kao centralni cilj revolucionarne borbe. 


Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi

ekonomija pažnje

Ko je danas potčinjena klasa?

Zapita li se iko nad grobom četnika, kako je moguće da je tolika sila pravde stavljena ad acta skoro pola vijeka; kako su se četnici i njihovi nasljednici šutke probijali kroz sve faze samoupravljanja, jeli, pili, tucali se u radničkim odmaralištima, vršili inspekcijske poslove i novoj himni podučavali djecu? 

Kako je moguće da makar jednom od tih heroja nije na um palo da nešto pokvari, makar dvije rerne u čačanskoj fabrici, ako ne već nešto ozbiljnije. Kud su se đele one silne diverzije i operacije, kamo srčanost, gerila i gusle, operacije Halyard? Kako je sve to uslišeno u socijalizmu, tokom prve, druge, desete petoljetke; kako su navijali za FK Partizan i Crvenu zvezdu, vodili unuke u Šumarice, poštovali ustave i preambule, ako se već radilo o pokretu mudonja spremnih da poginu za kralja dok si rekao posna plazma.

Prosto čovjeku bude nejasna ta velika crna, da ne kažemo crvena rupa u kojoj su se školovali, bivali uzorni domaćini i platežni penzioneri. Kako su uspjeli da izdrže pritisak tog demonskog mira, kako nije davno buknulo kao što sad buči po selima, dok se dižu spomenici i čitaju liturgije četničkoj vojsci. 

Hoću da kažem, ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu.

Jasno vidimo sve te vajne junake bojišta u poniznoj pozi civila koja im je nametnuta crvenim pasošem i petokrakom. Da, svakog jutra su je morali gledati da ih opomene na duplo izdajstvo. Jer, prvo su ratovali na platnom spisku okupatora, što je pravno definisano kao veleizdaja, i presuđeno, i usaglašeno sa međunarodnom sudskom praksom za ratne zločine, te legitimisano kroz unisonu podršku jugoslovenskoj državi pobjednici rata; a onda su izdali rođeno izdajstvo, priklonili se mrskom pobjedniku, povijajući kičmu pod novom silom.

Da ponovim pitanje: zar se jedan hrabri bradonja nije mogao raznijeti kod Vinče 1965. ili dići glas dogodine, samospaliti se iz inata, robijati, ako treba? Zašto su uglavnom komunisti najebali? Đe je Goli otok bio za četnika, odnosno, bolje reći, đe su četnici bili za Goli otok, kako je moguće da im se tako lako primio crveni ruž transvestije koju su junački trpjeli. Kako se nijedan ne sjeti da pod bradom školuje goluba i pošalje ga put Amerike i Engleske sa kratkom porukom: Ima nas, stop, čekamo savezničke snage, stop, sprem’te se, stop.

Ništa od toga, preletači su mirno hranili golubove, partijski lojalni, pitomci novog poretka u kojem su stvarali naslage sala i imetka. Eh, da su se mogli vozdići poginuli za kralja i otadžbinu, pa da zateknu rođenu pješadiju kako smrdi u lažnoj zakletvi i poštuje Lenjinov stijeg, možda bi njihovo gađenje bilo sastojak koji bi pomogao da Jugoslavija na kraju preživi. Ali nije se desilo, Jugoslavija je propala, a četnici nasljednici bez rizika krenuli u nova klanja, ukrstili kame sa inim kvislinškim strujama, iskoristili istorijsko odsustvo partizana i obnovili svoj ofucani mit. Rimejk devedesetih je poslužio da se modernizuju i saberu oko nove krvi, pa ih danas vidimo po sijelima, na parastosima, kako govore o slavi i junaštvu.

Ali opet, sve to izgleda bizarno, naročito kad vidiš sastav, kad čuješ sitno parohijalno zapijevanje, tričavi rezon kome se klanjaju. Bude čovjeku jasno kako su pet decenija ćutanjem gradili najveći spomenik feli prevrtljivih jajara. Prosto tu nema istine, niti slobodne misli, riječ je o jadnoj šovinističkoj fantazmi, predstavi, nacionalnom stroju plaćenika, opsesivnih slugu i bojovnika za tuđe.

U riječima vladike SPC Metodija, npr., na nekoj četničkoj fešti u Banjanima kod Nikšića, osjetiš tupavu mržnju prema zapadu, koja zapravo znači mržnju prema komunikaciji, što je prvi i osnovni simptom patologije straha. Zato su četnici izgubili rat i zato su se pokoreni lako pronašli u tuđem. Riječ je o mentalnom naboju patrijarhata koji je toliko lažan da se može izdržati samo po cijenu gubitka živaca i životne radosti. Ideja fašizma isti naboj konzervira u strašnim formatima širom planete, a kod nas, eto, u kostimima kleronacionalista, pomalo komičnim i nesporno tužnim.

Iz knjige ["Zbogom Novine"](https://platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine), Žuta Kornjača, 2025


Ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu

revizija

Osveštanje šubare

U šturom policijskom jeziku obično ne nađete ništa zanimljivo, pa je i vijest da je L.K. (18) prebio četiri maloljetnika, prošla, kako se to obično kaže u još šturijem novinarskom govoru – ispod radara. 

Saznajemo da je L.K. iz Tivta napao četvoricu na sportskom terenu, obarao ih na zemlju i udarao. Ne znamo koliko su djeca imala godina, nije nas ni briga, jer dan je pun događaja koji odvlače pažnju sa lokalnih batina.

Ipak, ako se zadržimo na lokalu, pa još na primorju, shvatićemo da su upravo Tivat i Budva dva grada eksplozivnog razvoja koji je krenuo u dva različita pravca, sa jednom zajedničkom osobinom – sve je predato investitorima, prodavcima nekretnina i mešetarima prostora. U Budvi je buknuo betonski pakao bez plana, dok se u Titvu dogodio Porto Montenegro, ili, kako [reče](https://normalizuj.me/praxis/klasna-borba-se-vodi-u-prostoru) naš arhitekta sa Harvarda, Danilo Bulatović, posegnulo za “arhitektonskim kreacijama koje se idejno napajaju na kontejnerima neovenecijanske postprodukcije u neoliberalnom potpisu.”

Šta to znači? To znači da se obje primorske nastambe nisu bavile sadržajima za mlade, prostorima za djecu i stare, nego su štancale kvadrate na prodaju, sa više ili manje plana, te sa nulom razvojne ideje koja bi uključila lokalnu zajednicu. Zbog toga su dva grada preko zime pusti, s jeseni zamrli, dok se ljeti pretvatraju u otuđenu razglednicu koja služi za selfi i fabrikovanje iskustva Mediterana kojeg više nema.

Kad sam čuo priču o djeci koja se tuku na igralištu u Tivtu sjetio sam se divnog filma *The Florida Project*, oskarovca Seana Bakera, koji prati jednu dječju bandu dok operiše po Diznilendu na Floridi. Klinci iz obližnjih socijalnih straćara, iz sjebanih porodica, sa viškom slobode i vremena, obilaze Diznilend i gledaju ga očima lišenim iluzija. 

Lako mi je zamisliti da djeca koje žive pored Porto Montenegra, ili nedajbože buduće betonske distopije na Velikoj plaži, osjete istu vrstu depresivnog stanja u kome se iluzije ruše. Siromašni koji žive na rubu glamura već su gurnuti u život bez sadržaja, već pripremljeni za nasilje, koje se rađa iz agresije u prostoru. Tu djecu niko ne uzima u obzir kad se crtaju nove kule i garaže, njihova mladost jedva je notirana kao demografska činjenica. Oni su lokalni višak koji ima šansu da turisti proda šampona ili piletine, kako nadahnuto predloži arapski investor Alabbar.

Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali nasilje javnog prostora, grubost kvartova koji niču “za tržište” istinska je pozornica za razvoj delikvencije, kriminala, sitnog šverca i krupnih životnih grešaka. Roditelji žive pod sve većim pritiskom, ne mogu se osloniti na društvenu njegu, niti na pozornost zajednice koja nije organizovana da omladini pomogne pri razvoju, već da rentijerskoj kasti donese profit. Omladinski klubovi, igrališta, parkovi, školski kompleksi i programi prirodnjačke nastave odvijaju se sporadično, na inicijativu rijetkih grupa i pojedinaca, bez šire vizije, koja fali za sve što se direktno ne isplati. 

Tako to biva, djeca na primorju se direktno ne isplate, pa ih se često prepusti dugim zimskim mjesecima tavorenja, u varošima bez čestitog bioskopa, pozorišta, na obodu luksuznih marina i vještačkih rajeva za strance. Ta se djeca ponekad otmu kontroli, ti se mladi lako nauče pogrešnom pristupu drugom čovjeku, a ponekad se možda i ugledaju na korumpiorane političare, sumnjive pomorske trafikante, švercere i druge unosne “profesije” koje bujaju na obali. 

Takav je bio i moj rodni grad Bar u kome je lučki kriminal i šverc duvana regrutovao cijelu generaciju kriminalaca koji prosto nisu imali sreće da se iščupaju. Tako je i prenapučeni Kotor izgubio svoju dušu i desetine mladih života popisanih na kriminalnom planu odstrela. Tako se rastura svaka zajednica koja na vrh svojih prioriteta stavi brzu zaradu, umjesto svoju omladinu.
Posljednjih dana se u Crnoj Gori dosta govori o prostoru i to je dobro. Dobro bi bilo da se shvati kako je svako javno mjesto jedan vaspitni kod, za omladinu koja ga skladišti u malom mozgu i formira pogled na svijet. Ako ćemo umjesto organskog razvoja primorskih gradova forsirati agresiju kapitala, dakle, staklo, beton i neon – onda ćemo dobiti generacije oštećenog nerva za blago koje sve te silne turiste i dovlači u Crnu Goru.

Ali ni to neće trajati vječno. Mogu lako da zamislim, jednom će se i turisti opametiti, ostaćemo sami sa praznim rezortima, sa djecom podivljalom od očekivanja, sa nekom novom otuđenom djecom, usred betonske favele koja nikome nije dom.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*


Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali šta je sa nasiljem javnog prostora i kvartova koji niču za tržište?

agresija u prostoru

Ko to tamo raste?

Namjera Vlade Crne Gore da bez tendera na 99 godina iznajmi jednu od najvećih plaža u Evropi, pokrenula je prvi talas protesta, ali i potajnih nada koje se mogu izraziti ciframa. I to, onim arapskim.

Investitor Mohamed Alabbar bacio je oko na Veliku plažu u Ulcinju i već doživio da Skupština Crne Gore usvoji sporazum o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, po kome se budući kupac, graditelj i „valorizator“ pita šta se gradi i kako se posluje. A to kako se gradi i posluje sa Alabbarom imali su šansu da vide Beograđani, jer je njegova kompanija *Eagles Hills* podigla Beograd na vodi, dakle ista ona firma koju je Milan Bandić htio dovesti da gradi zagrebački Mahhattan.

Očito da je krupna zvjerka stigla je u Crnu Goru, premda malo drugačijeg soja u odnosu na minule dane slave. Bivša vlast na čelu sa Milom Đukanovićem ruskom je podzemlju rasprodala dosta obale, iznajmila, ugradila se i generisala betonska čudesa diljem južnog Jadrana, ali i pogodila poslove sa investitorima poput Petera Munka, za koga s pravom možemo reći da je bio na vrhu piramide mračnog svijeta globalnog kapitala. Ovog puta, o Alabbaru se manje zna, osim da je varao u Indiji, da je magnet za prljavi novac i da mu se slični raduju u Albaniji.

Situacija u Crnoj Gori je kao pred veliki prasak – pare su važnije od nacije, naročito ako su prljave, pa sve partije u niskom startu čekaju ulaganje – Crnogorci, Srbi i Bošnjaci, pomireni u svojim lobijima i zakulisnim fondovima, koje valja plaknuti u Jadranskom moru. Za sad se buni jedino opština gdje se Velika plaža nalazi, dakle grad Ulcinj, dominantno albanskog stanovništva, tradicionalno okrenut turizmu i lokalnoj samoupravi koja drži do svojih pravila, pisanih i nepisanih.

Premijer Milojko Spajić banuo je nedavno u taj grad s Alabbarom, izvukli su iz rukava nekakav render, koji su bukvalno skinuli s interneta, pa se priča o basnoslovnih 30 milijardi eura koliko je Spajić bubnuo u prvim obraćanjima javnosti, od početka gradila kao kula na pijesku. 
Famoznih 30 milijardi negirao je uskoro i sami Alabbar koji je dao intervju svakoj važnijoj crnogorskoj televiziji. Rekao je da on plana još nema, pa je tačka sporazuma da se sa UAE gradi bez javne rasprave postala još sumnjivija.

A evo kako je Vlada Crne Gore odlučila o tako velikom poslu – trebalo je 33 minuta telefonske sjednice da se donese odluka o izdaji najvećeg bisera Crne Gore, poznatog iz filma *Ljepota poroka* reditelja Živka Nikolića. Stariji se sjećaju glavnog negativca kojeg briljantno igra Petar Božović, mjesnog hohštaplera Žorža, koji socijalistički naturizam u praksi vidi kao mjesto za lično bogaćenje i svodničku agendu. Uloga čuvenog kuma Žorža ovoga je puta pripala manje talentovanom glumcu, premijeru Spajiću, koji je više puta uhvaćen u laži, naročito kad je skrivao svoju imovinu, kripto poslovanja, dvojno državljanstvo u Srbiji, etc. 

Ipak, nije Spajić, kao bivši singapurski bankar i neoliberalni pitomac nabrijan protiv same ideje države kontrole, jedina korporativna pčelica koja zuji oko 12 kilometara duge pješčane plaže. Kao lider partije Evropa sad, Spajić se nalazi između dva pola, da ne kažemo srpskog i crnogorskog, iza kojih stoje, sa jedne strane Đukanović, a sa druge Andrija Mandić (čitaj: Vučić). Ova imena garantuju biznis inkubaciju, pa se nije teško dosjetiti da je arapski novac zapravo spojio Đukanovića i Vučića, i to preko kontroverznog Mohameda Dahlana kojeg lagano možeš povezati sa svakim arapskim poslom na bijelom svijetu. Otud je i Đukanovićeva partija iz opozicionih klupa prilično mlaka u odbrani Velike plaže, dok Mandićeva sa pozicije vlasti rutinski čeka šansu za prvi veliki bod u igri zvanoj rasprodaja resursa.

Jedina šansa za odbranu Velike plaže je građanski odgovor, pokret, koji je krenuo intuitivno, pomalo haotično, ali sa potencijalom koji osjeća u zraku. Kampanju je prvi pokrenuo Centar za zaštitu i proučavanje ptica, pismena i ugledna NVO koja pojas Velike plaže i Ade Bojane brani zajedno sa obližnjom ulcinjskom solanom, jednom od najvećih aerodroma za ptice u Evropi. Na društvenim mrežama se smjenjuju slike netaknutog raja sa čapljama, flamingosima i pelikanima, vrstama pod zaštitom zakona, pregaženih preko noći. 

Slično se desilo u Albaniji, u delti rijeke Vjosa, gdje se Trumpov zet Jared Kushner pojavio sa idejom grada-hotela, bukvalno tri dana nakon što je Skupština Albanije skinula veto sa gradnje na zaštićenim područjima. 

Pokret protiv izdaje Velike plaže dobija sve više maha, a javnost s pažnjom sluša harizmatičnu NVO liderku Vanju Ćalović koja je prepoznata kao najagilnija borkinja protiv korupcije, nepotkupljiva i hrabra žena od akcije, premda ne previše zainteresovana za ideološke implikacije svoje borbe.

A upravo tu leži šansa ove krize u povoju – da se politika u Crnoj Gori konačno okane nacionalnih i vjerskih zapleta i priđe globalnom konfliktu, koji se zove bitka za resurse i prevlast kapitala. Za sad nema ideološke poveznice, već se protest javlja kao *Not in my backyard* (NIMBY) ekološka reakcija, ali kako vrijeme bude odmicalo, za odbranu crnogorskog prirodnog blaga se mora izaći sa političkom procjenom uzroka, a ne samo tretiranjem posljedica.

Hoće li biti političke pismenosti u inertnoj državici koja nema tradiciju političke misli poput Srbije u kojoj je litijumski plan pokrenuo lavinu, vidjećemo; u svakom slučaju svi akteri su tu – izdajnici  & izdavači prostora, kupci i goli proleterijat koji će zajedno sa pticama biti najuren sa plaža. Neboderi, Dubai na moru, stakleni mastodonti i bazenčine – distopijske su slike koje već izazivaju bijes i strah, kombinaciju koja čeka treći sastojak, političku komandu.

Jedan nesretni poslanik vlasti rekao je nedavno, očigledno prepadnut prvim protestima građana, da se u Crnoj Gori formira “eko-desnica i ekstremna ljevica”. U zaključku svoje traljave analize, ovaj liberal (prezimena Čarapić, ali stvarno nije bitno) ironično je čestitao građanima “još politike”. Kako to obično biva, budala ubode pravu stvar – crnogorskim građanima upravo treba više politike, a Velika plaža je šansa da društvo počne politički misliti na savremen način. Vlada sa cijelih 26 ministara i sedam potpredsjednika nije se ni pojavila u Skupštini na dan usvajanja sporazuma sa UAE, već je izvršnu vlast zastupala široj javnosti nepoznata osoba, ministarka Majda Adžović čije je ministarstvo formirano prije desetak dana. Riječ je o potpunom odsustvu politike,  deregulaciji svih državnih ovlasti, korporativnom nagonu, kojim Spajićeva partija Evropa sad umjesto ka Briselu, kormilo okreće tamo gdje gazda kaže. A gazda je profit, globalno uvezani, zakulisni, nadnacionalni Mamon kome ta sorta služi.

Mit o lakoj zaradi, razvoju i napretku je izuzetno žilav i trebaće vještine da se građanima Crne Gore, poslovično sklonim materijalističkim utopijama i šljokicama, objasni da gradnja stanova (tako je, investitor govori o stambenim jedinicama!) nije razvoj jednog društva. Tuđi prljavi novac ne dolazi da pozlati obalu, već da se na njoj razmnoži i za sobom ostavi brlog. To je mantra koju aktivisti ponavljaju – dok branimo ptice, branimo ljude.  

**Izvor:** [Lupiga](https://lupiga.com/kolumne/ljepota-poroka-arapsko-proljece-u-crnoj-gori)



Riječ je o potpunom odsustvu politike, deregulaciji svih državnih ovlasti, korporativnom nagonu, kojim Spajićeva partija Evropa sad umjesto ka Briselu, kormilo okreće tamo gdje gazda kaže. A gazda je profit, globalno uvezani, zakulisni, nadnacionalni Mamon kome ta sorta služi.


prodaja-izdaja

Ljepota poroka i arapsko proljeće u Crnoj Gori

To je ona poslanica Nedović koja se proslavila žalopojkom o patikama. Čuli smo: prsti su joj oticali kao strašni znamen siromašnog djetinjstva. Godinama je nosila tijesne crevlje, mučenica DPS režima, što je stavilo u ravan Svete Marije Egipatske koja je nosila košulju od kostreti; ili bliže nama, blažene Ozane, koja se ranjavala za opšte dobro. I kao što tijelo svetice u pokori oslobodi duh da se srodi s Hristom, tako je poslanica Nedović postepeno prepoznavala svoje božanstvo – đeda, u užem smislu, biološkog đeda koji joj je ostavio kuću i livadu, o čemu je obavijestila fanove u reportaži "Upoznajte parlamentarce", na skupštinskom TV kanalu.

E sad, kako je došlo do promjene i na koji način je Nedovićeva dok si rekao PES pokidala veze sa đedovinom, to još ne znamo, elem, prije neki dan je rekla ono što smo dobro čuli. Naša draga poslanica bi, kaže, svoju đedovinu dala Muhamedu Alabaru, pa bi mu rekla, komotno zidaj zgradu a meni ostavi sprat! 

Samo da je kao mala dobila bolju crevlju, ko zna, možda bi do danas obnovila đedovu kuću, nastavila porodičnu tradiciju, uključila se u lokalnu zajednicu i radila na razvoju bjelopoljskog kraja. Možda bi držala nešto ljubimaca, sadila začinsko bilje, uživala u istom potoku gdje su joj babe zahvatale vode. Možda ne bi krenula da se bavi politikom i na tako skup način po sve nas krenula da nadoknadi stara lišavanja. 

Kako god bilo, situacija je sljedeća - umjesto da broji šljive ranke i vodi zajednicu ka održivom razvoju, ova se Skarlet O Hara zariče na vlastitom ranču da više nikad neće biti gladna (čitaj: da će do kraja života imati za patike). A to, u prevodu sa skupštinskog nadgornjavanja, znači da se ruši đedova kućerina, da se prihvati Alabarova stanogradnja u kojoj se rađa  vrla nova klasa. Poslanica ište cijeli sprat, logično, jer ona bi u kastu rentijera. Zamislila je ne samo da joj nožnom palcu bude komotno nego da joj i pozadini bude meko - na visokom prizemlju stanari će zvoniti svakog prvog da prilože kovertu i plate boravak na đedovini njenog prevashodstva. 

Lako je zamisliti sliku - ništa nije ostalo od starog imanja, potok je kanalizaciono valorizovan, međa je dobila betonsku plombu, voćke su iskubane, okućnica srušena, nema ni traga od đedovog svijeta. Ispalo je da vezu junakinje i njenog đeda ne čini stvarni život, ni potok ni suhozid, ni duboka povezanost, ni obzir. Baš suprotno,  jedina veza sa đedom je geometrija, ploha na prodaju i želja da se imanje ogradi, izmjeri i prospe. 

A zašto? 

Pa da bi ponosna vlasnica dosegla mitološku sigurnost rente, ostvarila san svoje generacije, da stiče od tuđeg rada. Bez učešća u vlastitom razvoju, kao izdana parcela, jedna porodična priča tako dolazi do svog kraja. Da bude gore, mi taj kraj čujemo iz usta osobe toliko moćne u vlastitoj obijesti, da misli kako je deset spratova arapske investicije neće  poništiti, promijeniti i ukinuti joj pravo da sebe naziva imenom đeda koji završava na otiraču. Kao što nije razumjela zašto roditelji nemaju para za patike, sad ne razumije cijenu đedovine. 

Nekad sam mislio da su ljudi poput poslanice Nedović prosto budale. Ali danas mislim da im treba  pomoć, da shvate kako život ne znači novac i kvadrat, nego razvoj unutrašnje slobode i povezanosti sa drugim ljudima. Ta povezanost nije merkantilna, ali to mnogi gonjeni svojim mukama prosto ne vide. Naprotiv, prodajom i uništenjem starih ekosistema i porodičnih tradicija, rušenjem geografije koja je oblikovala socius i čovjeka ovih prostora, gradimo betonski nadgrobni spomenik samima sebi. Kezimo se nebu. Otuđujemo zemlju  – život se vodi pokidano, ždere se, trguje, ulaže i budvanizuje, promašuje se svrha boravka na planeti koju ti je đed ostavio da je čuvaš.

Problem buduće borbe za Veliku plažu jeste kako ove jednostavne istine zabosti u cinizmom presvučena uha. Kako građanima objasniti da su žrtve rendera i animacija, lažnih slika napretka koji svuda gdje se pojavio pumpa profit za manjinu, dok zemlji i ljudima ostavlja zidove od kojih se ne vidi rijeka, obala, proplanak. Kako im objasniti da ne žive u reklami. Da rad nije važan zbog novca nego zbog organizacije vrhovnog blaga zajednice, života svih nas, po mjeri čovjeka. 

Poslanicu Nedović ne treba grditi nego je blago podučiti. Ali kakav hristolik pojedinac treba da budeš pa da imaš snage za to! Da tu količinu žudne bahatosti i gladne frustracije ne nazoveš prikladnim imenom. Na putu svog ostvarenja takvi kao da ruše i rasipaju da bi dosegli svoje sumnjive satisfakcije. Oni bi preko noći, na brzinu. Taj mentalitet straha i otimanja je najveći protivnik Crne Gore, nikakav Alabar nije problem, njegove mašine rade na pogon lokalnog goriva. 

Moja želja je da govorim i da se bunim koliko mogu, da budem čist i kažem da đeda jedva pamtim, ali znam da je svako slovo koje sam napisao, i svaki domet koji će moje dijete osvojiti, dio zajedništva ne samo moje porodice nego svih ljudi, rijeka, ptica, brda i dolina koje nisu placevi za prodaju nego povezana cjelina jednim staromodnim osjećajem što ga zovemo ljubav i jednim prostim imenom kakvo je Crna Gora. 

Jača je ta ljubav i to ime od svih patika svijeta, ali naša Keri Bredšo iz Rodijelja želi pun ormar patika, želi da bude sigurna na vazdušnom đonu, u vodenom krevetu, na prvom katu, naša poslanica radi protiv sebe, a da toga nije svjesna. Nije to sasvim loše, jer Nedović jednako radi za nas koji je vidimo i prepoznajemo tren da se takvima ne da ni zrno pijeska, ni milimetar zlatne obale; javi se želja da ljudima tumačimo Korziku, Kvarner, Sardiniju, Jugoslaviju, ili neko drugo ime u vremenu i prostoru gdje je razvoj planiran i pravdan politikama za ljude a ne tajkunčine i bezdušnu slavu njihovog prokletog novca. 

Polako, ova borba će potrajati, koristićemo riječi, ali i tijela. Ako mene pitate konačno se imamo za šta boriti. 


Na koji način je Nedovićeva dok si rekao PES shvatila novu funkciju porodičnog imanja

velika plaža

Dajem đedovinu za nove patike

Sastanak Trumpa i Zelenskog u ovalnom salonu Bijele kuće istrorijski je događaj kojim je stavljena tačka na diplomatiju kao vještinu sakrivanja. Zapravo, ono što su građani svijeta rekli prije desetak godina povodom afere Wikileaks - baš nas briga  -  Donald Trump je ponovio javnom demonstracijom gole sile. 

Politički skeč rađen je s namjerom da bude prenesen do svoje najtananije emotivne nizine, a Trump je radio ono što zna da radi, glumatao je, dok se Zelenski za jedne držao kao heroj, za druge kao pizda.

Primorani smo da analiziramo govor tijela, zato što Trumpova komunikacija sa javnošću počiva na scenskom izrazu, a poruke koje šalje tako snažno rezoniraju upravo zbog dramskog talenta kojim ga je đavo obdario. U jednom trenu razgovor je zaličio na prijetnju, u drugom na reketašku urotu, dok je Zelenski pokušavao da pronađe pravu riječ, odnosno da do riječi dođe. Ipak, tek kad je izustio nešto jeretično, Trump je sasvim pustio glas.

Zelenski: Prije svega, tokom rata svi imaju probleme, čak i vi. Ali vi imate lijep okean i ne osjećate (te probleme) sada. Ali osjetićete ih u budućnosti.

Donald Trump: Vi to ne znate.

Zelenski: Bože sačuvaj, da ne budete u ratu.

Trump: Nemojte nam govoriti kako ćemo se osjećati. Mi pokušavamo da riješimo problem.

Zelenski: Ne govorim, samo odgovaram na pitanje...

Trump: Niste u poziciji da diktirate kako ćemo se osjećati. Osjećaćemo se vrlo dobro.

Zelenski: Bićete pod uticajem...

Trump: Osjećaćemo se vrlo dobroi vrlo snažno. Vi trenutno niste u dobroj poziciji. Dozvolili ste sebi da budete u veoma lošoj poziciji.

Šta se ovdje desilo? Trump je poskočio i podigao ton na pomen rata, odnosno kako bi Amerika mogla imati rat, ili makar ratnu konsekvencu na svojoj zemlji. Ko je god šetao nekim boljim dijelom Los Angelesa, na primjer, poznaje taj osjećaj kad se oko tebe proteže bogatstvo i raskoš krajolika netaknutog ratom. Taj mitološki kredo da Amerika stoji izvan rata dok ga proizvodi, ojačan je upravo sličnim prizorima pobjede arhitekture i pejzažnog dizajna. Brendira se to kućansko obilje, ošišana ograda i precizna linija travnjaka kao savršeni mirnodopski tapet, kome nikakva imaginacija niti izbjeglička kletva s druge strane planete ne može nauditi. 

A može li, zapravo? 

Šta se desilo poslije 9/11 nego ratno stanje preneseno u svijest okovanu luksuzom američke posebnosti. Šta je bila korona nego pokazna vježba poveznanosti svijeta po zlu. Je li čitao Trump jednog starog profesora sa Harvada, pjesnika Czesława Miłosza koji je pisao o Poljacima i kako su tridesetih godina gledali slike sa dalekih ratišta, ne sluteći da se njima sprema isto. Male su šanse da je Trump čitao drugog Poljaka Herberta koji u pjesmi *Livijevi preobražaji* veli: 

*Moj otac je dobro znao i ja takođe znam*

*da će jednog dana na dalekim krajevima*

*bez znakova na nebu*

*u Panoniji Sarajevu ili Trapezuntu*

*u gradu na hladnom moru*

*ili u Panširskoj dolini*

*buknuti lokalni požar*

                                                                            .
*i da će carstvo pasti.*


Rečeno poezijom, ili ekonomskog statistikom, tkivo koje povezuje svijet je takvog soja da se ne može prekinuti, te je Trumpova želja da prekine Zelenskog uzaludan pokušaj da se Amerika sačuva, izoluje u dobrobiti, predstavi kao drugačiji soj, savršeni svijet netaknut uslovima opšte propasti. Ideologija snage ima svije granice, a imperijalni kič je porculanska predstava za javnost. Ali znakovita je Trumpova refleksna odbrana i promjena tona koja otkriva više nego što bi govornik htio. U trenutku kad je prekinuo Zelenskog, Trump je zapravo pokazao da je slika ratnog dejstva za Amerikance opasna, onostrana, i da se mora sjeći u korijenu, precizno producirati u Hollywoodu kako bi što manje ljudi povjerovalu u rat kao realiju. 

Samo vodeći politiku spektakla koji rat izmješta u polje mašte, samo tiranskim potčinjavanjem medija i gramzivom trgovinom pažnje preko platformi svojih internetskih paževa, Trump može održati svoju distipiju živom. Ipak, život će probiti svojim špicastim krakom koji nazivamo rat, preveslaće mora i okeane i stići do svake obale. I to je Zelenski pokušao da kaže – povezani smo i pitanje je vremena kad će se potres prošetati, sprženu zemlju zamijeniti drugom, obujmiti novu teritoriju koja se do juče činila sigurnom. 

Nema sigurnosti na svijetu i Trump to zna, zato mu je i važno da svoji političku snagu lažira u bahatom tonalitetu nedodirljive sile. Naravno da je Amerika sila, to niko ne spori, ali kao takva nemoguća bez umreženog odnosa sa drugim carstvima u usponu, među kojima će uvijek biti trenja, rata i propasti. 

Amerika nije izuzetak od tog prokletog pravila.


Nema sigurnosti na svijetu i Trump to zna, zato mu je i važno da svoji političku snagu lažira u tonalitetu nedodirljive sile

veliki požar

Svijet je proklet i Amerika nije izuzetak

Uprava policije Crne Gore pokrenula je postupak protiv mene pred Sudom za prekršaje u Podgorici zbog navoda iz kolumne u kojoj kritikujem javni govor profesora Univerziteta Crne Gore Aleksandra Stamatovića. 

Sud me je pismeno obavijestio da se moram pojaviti na saslušanju 16. 04. 2025. u 16.15 časova, ili može izdati naredbu o mom dovođenju. Uz sudski poziv primio sam policijski Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, sa potpisom službenika Alekse Rečevića. U Zahtjevu piše da sam prekršio Zakon o Javnom redu i miru Crne Gore, i to u članu 7 stav 1: „Ko na javnom mjestu vrijeđa drugog ili se drsko ponaša, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 100 eura do 400 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.” 

Kroz posebnu napomenu, u istom dokumentu, obaviješten sam da je Osnovno državno tužilašto  procijenilo da u mom pisanju nema elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti.

Kolumna [O čemu govorimo kada govorimo o sisama](https://normalizuj.me/praxis/o-cemu-govorimo-kada-govorimo-o-sisama) objavljena je 18. oktobra 2024. godine na portalu Normalizuj. Pisana je naglašeno satiričnim tonom, uz korišćenje literarnih konvencija kao što su parabola i fiktivni zaplet. U članku kritikujem Etički odbor Univerziteta Crne Gore, nakon što je opravdao lascivne aluzije profesora Stamatovića u programu Adria TV, upućene urednici emisije u kojoj je gostovao. 

Sporni dio kolumne objavljen je na mojoj autorskoj FB stranici, koju godinama koristim kao službeni novinarski alat. Uz objavu je istaknuto uputstvo (link za tekst je u komentaru), kao očigledan znak da je pred čitaocem dio novinske proze, a ne neka vrsta lične prepiske. 

Sporni citat glasi: 

“…Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki *telos*, a ne po srpski *telo*, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.”

Sam po sebi, odlomak je slabo razumljiv, jer je direktan komentar prethodno iznijetog stava Etičkog odbora da Stamatović novinarku nije gledao “kao objekat” već “kao cilj”, te stavova samog Stamatovića koji se u podnesku Odboru proglasio srpskim disidentom koji je htio da relaksira atmosferu u studiju. 

Da me je g. Stamatović tužio za uvredu u građanskom procesu, rekao bih da je citirani pasus dio narativne strategije u kojoj se miješa fiktivno i istinito, kako bi se naglasila apsurdnost i neodrživost jedne društvene situacije. Da je g. Stamatović zamjerio zbog sintagme “matori jarac”, lako bih mu dokazao da je i ona data metaforično u skladu sa širim značenjskim slojevima tekstualne cjeline. Od mitoloških satira, dionizijskih svetkovina, pa sve do popularne kulture i “Žikine dinastije” matori jarac se drži kao simbol ritualne plodnosti i pretjerane seksualne konotacije, koju na koncu Stamatoviću u tekstu zamjeram, naravno, isključivo u svjetlu njegovog univerzitetskog zvanja. 

Ali ne, nisam tužen privatno, nego je država Crna Gora u dva koraka, prvo preko policijske prijave, a onda preko sudskog poziva na saslušanje, zaključila da moje autorsko pismo valjda remeti javni red i mir, ili što Zakon kaže “vrijeđa moral”.  Tu već dolazimo do problema koji nema veze sa ishodom ovog slučaja, ali ima sa granicama slobode izražavanja u profesiji koju smo nekad vidjeli kao temelj slobodnog društva. 

Ako postoji mogućnost da službenici policije i suda nisu čuli da se dvije decenije pokušavam baviti novinarstvom, onda su makar morali čuti da je g. Stamatović mnogo duže javna ličnost *par excellence*, nacionalni tribun, političar, TV debater i agilni profesor. Shodno tome i brojnim presudama iz Strazbura koje svi vrapci znaju, treba dodati da su javne ličnosti podložnije kritici, da moraju shvatiti novinarski govor kao dio kreativnog izraza kojim se nadograđuje društvena savjest. Činjenica da je Etički odbor UCG propustio da ispuni svoju dužnost i makar simbolično usmjeri g. Stamatovića na vlastiti kodeks, bila je moj jedini motiv da napišem tekst, ne sluteći da ću time poremetiti javni red i mir.  

Važno je istaći, jer se ne dešava prvi put – policija je ušla u tumačenje novinskog članka preko društvenih mreža, a članak nije tretiran kao javno dobro i stilizovani politički tekst, već kao bukvalna opaska, povreda ličnosti i u konačnom – šteta za zajednicu. Nadam se da je ovdje riječ o neznanju, ali plašim se da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa.  

Nevoljno ulazim u sudski proces kroz obraćanje javnosti, ali moja dužnost prema kolegama je da prijavim ovaj neobični pravni tok u kome sam se našao kao okrivljeni. Vjerujem da će Sud postupiti u skladu sa razumnim pretpostavkama, ali ponavljam da je već i ovaj vid državne kontrole i agresije prema meni kao piscu i novinaru neprihvatljiv. Pritisak policijskog aparata vidim kao solidan povod za jedan žustri odjeb koji ovim putem šaljem. Pod uslovom da takvo što smijem reći, a da ne povrijedim svetost javnog reda i mira, koji tako uspješno čuvaju.
 


Pomislio sam da je to nevjerovatno, ali papir u mojim rukama ne laže.

racija

Zašto mi je policija upala u tekst?

Mnogi od nas se ovih dana brčkaju u internet plićaku i sakupljaju male svjetlucave znake nadolazećeg fašizma. Kamen je to posebnog svojstva, dugo glačan u potaji, valovima prenesen iz dubina, da bi tu pred našim očima bljesnuo u *storyju* nekog lokalnog fana AfD-a.

Zašto bi, pitam se, fizičko lice van Njemačke navijalo za AfD? Je li to uzbuđenje u stomaku i mračna katarza onog koji posmatra vampira kako ustaje iz groba? Upravo se to dešava, a Njemačka dokazuje da smo boreći se protiv rasizma zapali u jedan paradoks – razvili gotovo rasističku nadu u njemačku racionalnost, koja će biti vječni zabran od povratka zle sile. Kao da su Njemci toliko dugo za čitav svijet bili nadljudi pokajanja, da se mislilo kako će zauvijek ostati podalje od onoga što je Max Weber nazivao *etnička čast*. Ipak, po istim šavovima po kojima je pukla Weimarska republika i uspeo se firer, sad su krenuli desni politički agenti, preuzeli glasačku petinu na izborima, kao politička volja koja se suštinski bavi samo jednim jedinim – problemom Jevreja. 

Pardon, ne Jevreja nego imigranata… 

Do strašnog je preklapanja došlo, zar nije? Ekonomska kriza se sto godina kasnije opet koristi kao prevozno sredstvo za nacional-kulturološka uzbuđenja po kojima je krvna veza zastupnik svetog tla, a strano tkivo ne samo nepoželjno nego opasno i kritično za dalji napredak. 

Nije se u minuloj izbornoj kampanji mnogo govorilo o ekonomiji, tek pet odsto Njemaca je visoke cijene stavilo na prvo mjesto ličnih briga, dok su bezbjednost, unutrašnja politika i problem imigracije dominirali. Taj se mračni talas *buđenja naroda* odvija pred našim očima tako brzo i naširoko da je austrijski kancelar već sebe prozvao *Volkskanzler*, što je zloglasna titula iz Hitlerovog vremena, dakle naglašeno etnička, čitaj rasna, koja je garmanski soj vidjela kao glavni uslov *njemstva*, njegove povijesne uloge, snage i perspektive. 

Ovog puta na steroidima, preko Atlantika, kroz bizarnu podršku Elona Muska, sa uzdignutom desnicom kao lajtmotivom cijele kampanje, desne naci preokupacije ušle su u glavni tok, najviše zahvaljujuči starom dobrom agensu svih političkih prevrata – strahu. 

Mediji, ponajviše tabloidi, a prije svih Muskov Internet, ne izvještavaju dubinski o rastu desnog političkog nasilja, već detaljno opisuju zločine imigranata i generišu sliku tamnoputog varvarina koji siluje, bode, ubija i pljačka. Iako je [naučno pokazano da imigracija nije povećala stopu kriminala](https://www.dw.com/en/study-finds-immigration-has-not-raised-german-crime-rate/a-71691228), fašistoidna paranoja se lako širi. Baš zato što je naučno dokazano suprotno, može se govoriti o fašizaciji društva koja naučna utemeljenja odbacuje i tako pogađa jednu od onih Ecovih [tački prepoznavanja Ur-fašizma](https://6yka.com/kolumne/umberto-eco-fasizam-zlo-u-10-tacaka/). Na isti način kao što Trump resetuje klimatske, zdravstvene i druge politike, u Njemačkoj se imigracija kao kompleksan problem društva čereči po žutoj štampi i zaliva mržnjom obespravljenih plavokosih bijelaca. 

Dešava se, velim, u dlaku isto što je nekad bilo, Njemačka je u recesiji kakva nije viđena od kraja četrdesetih, nema više ruskog dotoka energije na kojem je sigurno počivala privredna konstrukcija, nema više Amerike kao dobrog starešine, odmetnuti u svoje dilove, bivši saradnici i saveznici natjerali su Njemačku da izađe na čistac. Ona je to pokušala da uradi na ovim izborima, i šta se desilo? Pokazalo se da više mladih podržava neofašiste, da se društvo novim izborima destabilizuje a ne gradi, što bi valjda trebalo da bude Njemački recept kakav smo gledali minulih decenija. 

Putem TikTok kampanja i internet propagande, zločini se koriste politički, gađa se parasimpatikus, da narod, odnosno *Volk* prepozna svoje korijene u odbrani od stranih elemenata. Masakr u Megdeburgu se brendira kao zločin imigranta, a ne desnog fanatika, internetom ne kruže snimci pretučenih lijevih aktivista, niti podaci da su zločini nasilja u oštrom porastu sa skoro 60 odsto izgrednika među Njemcima. Ako te neko pita da li je u toj divnoj naprednoj zemlji neko pretukao političara SPD-a Matthiasa Eckea, jedva ćeš se sjetiti slučaja, kao i pucnjave na Univerziretu Heilderberg, jer je ubica bio njemački državljanin nezainteresovan za politiku i religiju. Ali zato ćeš se lako sjetiti noža sirijskog izbjeglice, na kome se gradi politika reakcije čiste i bezbjedne Njemačke.

Kao što se početkom dvadesetog vijeka nezadovoljna raja privodila fašizmu, preko jevrejskog bauka, danas se za to koriste imigranti. Kao što su crnci pokazivani u zološkim vrtovima za 50 pfeniga kako bi se gladni Njemac gubitnik Velikog rata osjećao superiorno, sad se kljukanje medijskom agresijom koristi da se nahrani sputana mašta ražalovanog proleterijata, postindustrijskog viška, vojske iz predgrađa, muške sile, koja treba da brani etničku državu. 

A ko je došao Njemce sve to da poduči? Potpredsjednik države koja ne zna ni šta je etnicitet, plavooki jaran iz Cincinnatija, Ohio, JD Vance, *novi šerif u gradu*, čiji je nedavni govor u Minhenu bio triježnjenje urinom kakvo odavno nismo vidjeli na svjetskoj sceni. 

Naravno, niko pametan ne negira da je rasna tenzija postala problem otvorenog njemačkog društva. Ali kao što je pitanje rase jedno a rasizam njegova zloupotreba, tako je i problem imigracije alat za fašizaciju društva. I to problem koji se navodno shvata odozgo, pakuje za plebs u čitljive formate, toliko prostačke da se jedan Elon Musk vidi kao politički analitičar. 

Zlokobna kampanja nije od juče i globalna je, njeni su korijeni uslovljeni diktatom kapitala, onog najkrupnijeg, tehnološkog, koji se račva tako daleko i neobuzdano da je prije pet šest godina i Nebojša Medojević crnogorki politički pajac prišao Bannonovom Pokretu i trućao o vojsci islamskih spavača koji stiži iz Sirije. Sjećate se vjerovatno Movementa i Stevea Bannona, bivšeg Trumpovog savjetnika, istog onog što je nedavno na mitingu u Francuskoj salutirao nacistički - jer to je ovih dana bukvalno šik. 

Šta reći na kraju, osim da se dešava. Tu je, pred našim očima, spremno je i dozrelo vrijeme čistki, deportacija, svečanih paradi sa bakljama. Stigli smo na veliku stanicu novog varvarizma u koji je medijsko-tehnokratska vlada dovela svijet. Ni Njemačka više nije sigurna, znači da niko nije siguran. 

Liči na vrijeme iz čitanki, za koje smo mislili da se nikad neće vratiti. 




Kako i zašto raste njemačka krajnja desnica i jesmo li to već vidjeli?

njemački izbori

Zlo jutro i buđenje naroda

Za riječkog arheologa Maria Zaccariu suvomeđa nije muzejski eksponat nego odgovor na mnoge probleme savremenog čovjeka. Kao edukator i aktivista Zaccaria godinama promoviše naoko prostu radnju - slaganje kamena na kamen. U nekom boljem svijetu koji čuva prirodu i cijeni čovjeka, suvomeđa može biti spas od uništenja jadranske obale, i mnogih drugih obala, tvrdi Zaccaria. Graditi po starinski, u vremenu koje proždire prostor, to znači živjeti u skladu sa nasljeđem jedne istinski humane tradicije.

**Istočni Jadran je geografska odrednica, može li se reći i kulturološka odrednica? Je li kamen, odnosno suvomeđa, odnosno suhozid, poveznica cijelog prostora duž obale?**

Usudio bi se reći da bi Predrag Matvejević mislio da je suhozid mediteranska poveznica čije je Jadransko more jedno od dubokih zaljeva. No, ono je i planetarna pojava jer svugdje gdje je kamen tu je i suhozid.

**Zanimljivo je to da poveznica bude zid, koji se obično percipira kao fizički objekt razdvajanja. Ipak, postoje razne funkcije suhozida. Možete li reći koje su to osnovne?** 

U prapovijesti Mediterana sve do uspona Rimske republike - jer je rimska arhitektura koristila vapnenu žbuku *(krečnjački malter, prim. ur)* - suhozid je imao obrambenu, vjersku, stambenu, ukopnu, vlasničku, ratarsku, stočarsku i hidrogeološku funkciju. Naravno, koristio se u kombinaciji sa drugim prirodnim materijalima (drvo, blato, slama). 

U prapovijesti su ljudske zajednice (počevši od bakrenog doba) imale potrebu da na nekom vrhu formiraju naselje okruženom jednim ili više koncentričnih bedema. Živjelo se u malim nastambama od kamena u kombinaciji sa drvenim stupovima sa kamenim škrilama (pločama) ili slamnatim krovom. Vjerska mjesta su bili neki posebno podignuti kameni na posebnim mjestima za određenu zajednicu. Ukopavali su se u nekropolama van gradine u kamenim tumulima ili unutar samih gradinskih bedema. Podzid je stvarao dodatnu zemljopisnu površinu tamo gdje kosina nije dopuštala sadnju da se zemlja radi kiše zadrži, u stočarstvu je dijelilo pašnjake i lokve svakog vlasnika stada, a određeni inženjerski radovi kao što su kanali od suhozida u Inkama su kanalizirali oborinsku vodu prema inače suhoj zemlji. 

Tek kad su Rimljani došli sa vapnenim mortom suhozid postaje isključivo poljoprivredna domena sa iznimkama. Naravno, bedemi gradine su više svojstveni sjedilačkoj kulturi ali nomadi između Arabije i Sirije su ih koristili kako bi uhvatili gazele u suhozidne strukture zvane "desert kite“ jer podsjećaju na leteće zmajeve. 

**Zbog čega su preci tako opsesivno slagali kamen na kamen?**

Prvo tehnološko doba  čovječanstva nije iz hira nazvano upravo „kameno doba“. Već su Lukrecije i Heziod u antici uočili ono što su Nicolas Mahudel i Christian Jürgensen Thomsen znanstveno dokazali da je prije bakra, bronce i željeza kamen imao ogromnu ulogu u ljudskim zajednicama. Kameno doba (koje dijelimo na paleolitik, mezolitik i neolitik su sveukupno trajala od 2 milijuna godina do 5000 godina pr.n.e.). A i sa otkrićem prerade metala čovjek je nastavio koristiti kamen. 

Ono što nama pari opsesivno pogledom na naš krajolik  je ekonomska računica kratkog vijeka kada je u drugoj polovici 19. stoljeća peronospora i filoksera uništila vinovu lozu u europskim vinskim velesilama. Onda je cijena grožđa, a tim vina, odletjela u nebo pa su naši ljudi krenuli čupati masline samo da zasade sve više loze. Većina terasa potiče iz tog razdoblja „vinske konjunkture“. Ima jedan scena u filmu *From Hell* gdje igra Johhny Deep. On otkriva da je Jack Trbosijek bio imućan čovjek jer je mamio svoje žrtve da grožđem, koje je u ono vrijeme bio povlastica bogatih. Kažu da se jednim urodom moglo zaraditi dovoljno za izgradnju dvije kuće. 

**Postoji li neka fundamentalna razlika u gradnji i pristupu suhozidu u Crnoj Gori, Hrvatskoj ili npr. Grčkoj?**

Stil gradnje ovisi o stanju u kojem se kamen pronalazi. Da li je vapnenac, piješćenjak ili dolomit. U Južnoj Istri se vapnenac lista kao u pločicama pa ga je relativno lako i brzo izgraditi dok je na Primorju (istočni dio Istre, Kvarner do Senja i Kvarnerski otoci) on nepravilan te mu je teško uopće naći jedno ravno lice. Postoje regionalne varijante kao i razlozi u službi funkcije. U Istri su pastirski stanovi (kažuni) okrugli sa lažnom voltom dok su drugdje npr. kvadratnog tlocrta. U stočarstvu su unjule (uski zid sa jednim licem) kako ovca ili koza ne bi mogla stajati na njemu i pobjeći, dok su u poljoprivredi podzidi (jedno lice zida koje iza sprječava zemlju od ispiranja) ili duplice (dva lica zida sa kamenjem različite veličine u sredini kao ispuna).

**Najšire uzevši, kojem kulturnom krugu pripada graditeljstvo suvomeđe? Kakav je prapovijesni i mitološki kontekst na koji bismo se u Crnoj Gori mogli pozvati kada turistima pokažemo neku staru među?**

Graditeljstvo suhe gradnje je praiskonsko. Ono zalazi toliko u prošlost kad je čovjek osjetio potrebu da se obrani suhozidom, da zatvori stoku sa suhozidom u nekoj špilji ili da napravi vatrište od kamena. Ono lijepo kod suhozida jest da ne možeš točno odrediti vrijeme gradnje obzirom da nema nekih arheoloških priloga s kojim ga možeš datirat. Zato je suhozid bezvremen, demokratičan jer ga svatko može naučiti, univerzalan jer se nalazi na svim kontinentima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/85b274ac-8069-4bb9-b948-55b307cf37cf)
Stare suvomeđe u zaleđu Bara,  foto: Jedro.bar {.caption}

**U Crnoj Gori se sačuvao običaj da se prilikom novih gradnji ne dira bunar. Neki od bunara su kamene konstrukcije koje prežive novu saobraćajnicu ili stambeni kompleks. Govori li to u prilog žilavoj snazi usmene tradicije i predanja, uprkos diktatima savremene funkcionalnosti**

To je jako pohvalno s obzirom da se novogradnja toliko udaljila od očuvanja krajolika iako formalno pravno treba ispuniti razne studije održivosti, flore, faune i kulturne baštine. 

**Kamene zidove u Crnoj Gori uglavnom grade zidari iz Albanije. Kao da se cijelo jedno znanje gubi sa razvojem tehnologije i savremenih udobnosti. Kako ga sačuvati?**

To sam čuo. Čak mi je jedan prijatelj iz Poljana pored Opatije rekao kako su mu dva Albanca u roku od odmah izgradili podzide za čijom je obnovom vapio godinama. Bilo bi najlakše da se znanje sačuva odozgo, nekakvim dekretom prosvjećenog političara ali političari su iznimno rijetko prosvjećeni pa je to uvijek neka inicijativa odozdo, u smislu udruge građana, kao što je Dragodid, Pjover, Brsečki česan i druge u Hrvatskoj. S obzirom da su ljudi na vlasti kočničari održivog razvoja i kulture ne preostaje nam ništa drugo nego da se kao građani, u naše slobodno vrijeme, bavimo onime čime bi se država trebala baviti. 

**Otvoreno prvenstvo Crne Gore u gradnji suvomeđe je manifestacija koja se organizuje u Herceg Novom. Koliko je važna pomoć i pažnja države ovakvim akcijama? Kako hrvatska država pomaže?**

Prvenstvo služi radi vidljivosti, a vidljivost radi osvješćivanja o problemu očuvanja, obnove i zabrane uništavanja. Suhozidne radne akcije i prvenstva služe za dobivanje medijskog odjeka prema vani, ali i za unutarnju koheziju suhozidne scen: udruge, graditelji, obrtnici, poljoprivrednici, volonteri, ljubitelji prirode. Ministarstvo kulture i medija RH nudi neke iznose za očuvanje nematerijalne baštine zidanja „u suho“ na razini države i UNESCO-a s time da UNESCO ne daje nikakav sredstva, samo vidljivost. Ako nam zažive ta prvenstva možda budemo imali materijala i za međunarodno prvenstvo.

**Hrvatska je ušla u skupinu zemalja koje su suhozid zaštitile kao kulturno dobro kod UNESCO-a. Je li bilo neke koristi od toga? Jesu li se stvari u percepciji ovog oblika baštine promijenile?**

Lakše je doći do nekih sredstava preko nacionalnih, regionalnih i lokalnih natječaja. I dosta je lakše doprijeti do volontera i sudionika jer je suhozid sad već dosta prisutan u medijima. Sljedeći korak trebala biti uspostava suhozidne škole na čemu radim. 

**Kad pričamo o kamenu i gradnji kamenom, možemo li govoriti o nacionalnom identitetu ili moramo preuzeti širu sliku koja nam je toliko nasušno potrebna?**

Kako je rekao Mate Parlov „ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak“. A kamen je odlika mnogih zemalja. Međutim, kamen i njegova uporaba su više čimbenici lokalnih identiteta nego nacionalnih. Kakvog smisla ima da se u Slavoniji ili Vojvodini grade suhozidi? 

**Jesu li naši preci kroz suvomeđu živjeli u skladu s praksama održivog razvoja?**

Jesu, do prije 150 godina sve što su proizveli je bilo ekološki. Onda je krenula nafta i njeni derivati. 

**Koje su suštinske ekološke prednosti i vrijednosti suvomeđe?**

Malo je glupo pričati u takvim terminima ali kamen ne stvara CO2 emisije jer koristimo onaj u neposrednoj blizini. Kamen privlači vodu te je on prostor mnogim biljkama (šparoge, masline, smokva, leprina, kadulja ecc.) i sklonište fauni. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1ee5e327-1990-4e25-811e-7cfe15d28795)
Foto: Jedro.bar{.caption}

**Postoji li ekonomska računica na duži rok koja bi se mogla predstaviti lokalnim preduzetnicima, ili je riječ o očuvanju kulture koje košta?**

Suhozidanje bi trebalo uvesti u škole, u Građevinske fakultete kao praksu očuvanja ili nove gradnje. Sa ulaskom u EU Hrvatska je dio Zajedničke poljoprivredne politike gdje se financira obnova ili izgradnja suhozida ali isto tako država kroz javna savjetovanja ne sluša ljude s terena već samo ispunjava demokratske okvire o održavanju javne rasprave. 

**Kad pomislite na crnogorski kamen, koji vam predio pada na pamet? Kakav ambijent, koja slika?** 

Crvena stijena. Jer sam arheolog. To smo učili čak i u Udinama u Italiji. 

**Mislite li da nas kamen može povezati bez vezivnog materijala. Hrvstski filozof i pjesnik Hrvoje Jurić kaže na jednom mjestu, parafraziram, da se suhozid ne može razumjeti iz perspektive betona. Zašto smo, na kraju, tako slabi na beton?**

Vezivo suhozida je trenje jednog kamena između drugog i sila teže kamena na kamenu. Njegova propusnost je sto puta bolja nego od betonskog zida sa onim suludim narančastim PVC cijevčicama. Beton mi pari kao tipična ekploatatorska priča s logikom velikih brojeva. Uništi brdo da ga smelješ u cement i vodi ga u svijet daleko od njegovog izvora proizvodnje što je ogroman trošak u energiji. Doduše mi kao moderni ljudi ne bismo mogli više živjeti u suhozidu jer on propušta hladnoću i insekte, no on bi trebao biti naša ruralna infrastuktura. Tragedija na talijanskom otoku Ischia 2023. godine se desila jer su sijekli šumu, negirali suhozide kako bi gradili betonska zdanja, a onda je padalo nekoliko dana kiše klizište se aktiviralo, jer novogradnja ne razmišlja o postavljanju nove odvodnje nego se prikači na postojeću i tako imamo ljudske žrtve. 

**Je li beton postao naša ideologija? Ako jeste, da li je suhozid ideološki odogovor?**

Betonska zdanja koja nagrđuju naše zemlje su neprijatelji održivog razvoja i regionalnog identiteta. S obzirom na to da se grade isključivo radi rentanja, a ne radi življenja, betonska su zdanja zajedno sa njihovim investitorima neprijatelji našeg identiteta (svugdje su isti), razvoja i potreba građana. Lako je prati to sve sintagmom “privatnog vlasništva” ali kad dođe do katastrofe (poplave, klizišta, potresi) ne valja kriviti boga za recept vlastite nesreće. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



 Suhozid je bezvremen, demokratičan, jer ga svatko može naučiti, univerzalan jer se nalazi na svim kontinentima