Ako Vučić pripoji Pljevlja i Berane novom srpskom carstvu, to bi meni palo naročito teško, jer u Pljevljima i Beranama nikad nisam bio. Nikad nisam ručao u Plavu, Rožajama, ni Andrijevici. Nikad zanoćio u Gusinju. Isto mogu da tvrdim za mnoge vršnjake, kumove i ostalu rodbinu sa juga. Kako je to moguće? 

Često popijem koju za multietnički sklad, ali nevidljive zidove u zdravici rijetko pomenem. Tradicionalno čekam da ih se neko drugi sjeti. Sad ih se sjetio Vučić i nastao je problem. Pljevlja i Berane će, kaže, navijati za Srbiju na Olimpijskim igrama u Parizu. Šta to znači, vaistinu?

Veći dio Crne Gore je pejzaž sabranih zabiti, sa krnjim putevima i dalekim komšijama. Zemlja se prosto nije ravnomjerno razvijala, tu se vazda dovikivalo s brda na brdo, a malo ulagalo u ideju zajedništva. Zato je Vučićeva ili bilo čija drugo pakost, samo podsjednik na šanse koje su propuštene. 
 
Rado bih vidio, na primjer, koliko je uzvratnih posjeta organizovano između gimnazijalaca u Podgorici i u Tuzima u minulih dvadeset godina. Koliko se đačkih ljubavi i drugarstva na taj način poguralo. Ili nije? Prije bih rekao da nije, da je teren odijeljen nevidljivim etničkim zidom koji se decenijama koristi kao politički talon.

Da ne živim u jednoj od najmanjih država na svijetu, ne bih brinuo. Ali s obzirom na to da se iznad Crne Gore ni dobar mlaznjak ne može zalećeti, a glasačko tijelo staje na olimpijski stadion, istina postaje bolna. Predugo traje taj proces samouništenja u kojem su učestvovali svi, bez obzira na političku kapu i knjižicu. 

Rasparčanost Crne Gore može se objasniti istorijom, vjerom, odronima, lošim namjerama, ali i kriminalnom upravom koja se najbolje drži u odvojenim feudima. Takva politika vodila je ka sušenju svih životnih funkcija na kojima se mogla graditi bilo kakva politička infrastruktura osim etničke i plemenske. 

Državna politika glancala je krš iz himne, dok je satirala život na lokalu. Taj je život valjalo otkrivati kroz čiste poslove i kulturne veze, a ne ukuvavati u skrobu starih dioba i plemenskih začina. Taj se organizam morao davno osposobiti da privređuje i djeluje van podgoričkih okruglih stolova. Ali ništa od toga, stara vlast je pumpala korupciju kroz slavni Fond za manjine, proganjala druge građanske stranke, tovila etničku paraelitu, privatizovala multikulturnu politiku dok ljudi u nju nisu prestali da vjeruju. Na kraju su povjerovali popovima jedne etničke crkve, da bi sve pošlo dođavola.  

Vučić je samo zli kurator koji pokazuje zidove koje smo podigli dok smo se pravili da ih ne vidimo. Čak se fino zajebava, pa priča o Olimpijadi. Sve je to meki hibridni pritisak, ali uredno gradiran ka očekivanoj kulminaciji. Otkrije se poneki spomenik, skokne patrijarh do Velike, da narod ne zaboravi arhipastira. Može li se tako Crna Gora raspasti, ne bih znao reći, to je pitanje šire od balkanske politike. Ali ono što znam jeste da borba protiv velikosrpskog centralizma mora biti decentralizovana i horizontalno uvezati cijelo društvo. Do sad su multietničke i građanske politike bile sredstvo za čuvanje vlasti, sad su prijeki cilj. Tek kad se tako izađe na teren, Crna Gora može postati moderna ideja, kadra da prodre do svojih granica. A to znači mobilizaciju nove političke pažnje i novi metod. 

Prevedeno za sve građanske partije u Crnoj Gori - ako nećeš da ti neko čupne Pljevlja i Berane, moraš računati na njih. Bivša vlast, poznata po autoritarnoj gordosti i nahijskom kompleksu, to nije shvatila na vrijeme. Svoje brojne mane je preživjela, da bi napokon pala od vlastite zatucanosti. 

Je li kasno? Kad vidim političkog gabora sa druge strane i etničku vladu sa 32 sjedala, pitanje postaje suvišno. Naravno da nije kasno i da se mora odgovoriti kao da je referendum. Postoje razni načini, a borba će potrajati. Što se mene tiče, postoje jasni prioriteti. Terenski rad. Prije svega, da se pođe do tih Pljevalja, da se proba šljiva. Živjeli! 

Kratki podsjetnik za sve građanske partije u Crnoj Gori

terenska budnica

Na šljivu u Pljevlja: Upoznaj domovinu dok se nije raspala

Kao periferija Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva, kao periferija Vizantije i Rima, balkanska je zemlja pogodovala uzgoju umišljenih sukoba i velikih nepravdi koje obično muče one koji se ne broje. Udaljeni od centra odlučivanja, mali balkanski narodi morali su da dorade svoje istorije, da izmaštaju svoja poslanstva i pretenzije i na taj način opstanu u krivom ogledalu svojih istorijskih krajina. 

Ti narodi su kondenzovali jedan antimoderni pristup realnosti, pristup koji na lokalu gaji iluzije koje niđe ne prolaze. Regija je gradila svoju malu mitologiju i veliku misao o značaju koji nikad nije postojao. 

Fabrikovanje tog umišljaja traje i danas u modernim vremenima. Kad na *google-u* ukucate npr. "Dajko", dobijete više informacija nego o najboljem vaskularnom hirurgu na svijetu. Izopštenost od svakog napretka se uredno digitalizuje, te svakim novim unosom sve više svodi na jadnu političku postavku. Ta postavka je trula, zato mora biti svepristutna da bi opstala. Realnost se kidnapuje na lokalu, odvaja se od svijeta, a nada guši u korijenu.

U Srbiji je postavljen osnov za ozbiljnu patološku paranoju zasnovanu na vođi, u BiH  je haos pritajen u ustavu, dok se u Crnoj Gori stvar prosto rasula. Sjednica Skupštine Crne Gore na kojoj je izabrana nova Vlada sa 32 člana bila je neuspjeli pokušaj vlasti da to rasulo sanira. U Vladu su izabrani narodi, bošnjački i srpski, diskutovalo se o narodima i pomirenju, dakle implicirao se nekakav sukob naroda, kao maksimum političke mašte koju vlast može doseći zdesna. 

Ipak, treba da kažemo da stvarnost nije sasvim crna. Zbog načina na kojoj se *narodni* dogovori odvijaju čak možemo biti optimisti. Ne samo da je razobličena suvišnost partija i ovjerena vlada privatnih družina, nego je i sam pojam *Narod* doveden do ruba pucanja kad mu se gubi značenje. 

Nova Vlada Crne Gore ideju je *Naroda*, dakle dostojanstva koje se obično vezuje za taj pojam, iznijela na pazar i uložila u političke čipove jedne sasvim nove igre. Narod je sa svetog trona apstrakcije i žrtve, sišao u septičku jamu. Spušten je u rang kriptovalute, piramidalne prevare, NFT sličice i sličnih drkalica kojima trguje premijer Milojko Spajić. 

Ponavljam da to ne mora biti loše kao što se čini. Ideja *Naroda* je toliko obesmišljena da se može očekivati samo razgradnja cijelog koncepta. Kao što je građanska ideja pukla kad je stari DPS pokušao iza nje sakriti korupciju i kriminalnu piramidu na kojoj je ležao, tako će propasti i nova č-etnička paralaža po kojoj Andrija Mandić ili Ervin Ibrahimović demek predstavljaju nekakve *narode* u jagmi za fotelje. 

Rast građanske svijesti, rast političkog otpora, jedini je očekivani odgovor one tihe većine koja na koncu riješi sve izbore i koja Spajića nije izabala da bude sluga Andrije Mandića nego ekonomski izbavitelj Crne Gore. 

Istina je, naši su narodi imali jedan period u svojoj istoriji kad nisu bili zatajena periferija i prezreni zapećak imperija. Jugoslovenska socijalistička revolucija donijela je kratak ali značajan pristup globalnoj politici na razini razmjene ideja i jednakih vrijednosti, kroz avangardne, premda neuspješne koncepte nesvrstanosti i samoupravljanja. Samo u zlatnim godinama SFRJ kad narodno nije vladalo nego je bilo jedna od kontrolisanih društvenih funkcija, desio se preporod, nedovoljan, ali očigledan revolucionarni skok koji je uljudio, opismenio i prosvijetlio dobar dio *naroda*. 

Na žalost, iz mnogo razloga, taj se proces urušio, a jednom vraćeni na *narodna podešavanja*, lokalni sistemi su počeli svoje manje ili više bolne i smiješne raspade. Jedan od smiješnijih je crnogorski raspad, što ne znači da ne boli. Iz te boli nikako ne treba padati u vatrene napade panike, već razumno pokazivati sve rupe koje koncept  države naroda sa sobom nosi. Mešetari *narodne volje* će pasti, jer su zasnovani na krađi. Lažni patriotizam i nepoštovanje vlastitog imena, vlastite istorije, cjenkanje sa rezolucijama, genocidima, ucjenjivanje grobovima djece, sve su to krajnji simptomi raspada mrtve strukture koja se još pravi da živi na internetu i telefonskim zasjedanjima. 

Narodi koji ne proizvode vrijednost, jezici na kojima se ne piše ništa vrijedno, po pravilu nestaju u mukama. Da taj nestanak ne bi prerastao u očekivani sistem nasilja, velika je odgovornost građanskih snaga da precizno pokažu mrca. Da svjedoče i mirne ruke vode čas anatomije, da ne viču na kadavera, da se ne svađaju sa lešinom, nego ponude život, planiraju krvotok i puls, obilježe linije novog rasta i postave granice unutar kojih se rađa jasna politička svijest. 

Građansko neće biti idealno, ali šta je tu je. Potrajaće borba, ali rodiće se. U mukama, ali razvija se. Način na koji je nova crnogorska vlada sabrana i postrojena, dokaz je da se uveliko rilja po dnu i da novo vrijeme dolazi.

Rast građanske svijesti, rast političkog otpora jedini je očekivani odgovor one tihe većine koja na koncu riješi sve izbore i koja Spajića nije izabala da bude sluga Andrije Mandića nego ekonomski izbavitelj Crne Gore

političke drkalice

Narod je sišao u septičku jamu

"Znam da vas sa platama od 3,000 eura ova priča ne interesuje, doviknuo je kolegama iz opozicije premijer Crne Gore Milojko Spajić i dao primjer kako se ekonomskim populizmom isključuje mogućnost političkog dijaloga. 

Iako formalno liči na mentalni zastoj i fiks-ideju, populizam je zapravo retorička shema i osmišljen politički manevar kojim se kupuje vrijeme i kontroliše tenzija u društvu. Kao egzekutor ovog pogubnog modela kroz istoriju se obično javljao fašizam. Stoga ne čudi da se ovog puta iza Spajića na premijerskom satu zadovoljno smješka Andrija Mandić, poznat po slavljenju kvislinga, fašističkih milicija i etničkih pomjeranja na štetu ustavnosti Crne Gore.

Premijerski sat bio je pokazna vježba novog odnosa snaga, pred obećani ulazak Mandićeve NSD u Vladu. Sve ono o čemu ćuti premijer, Mandić predstavlja i tako postaje glavni junak a da ne mrdne prstom. Po onom Hičkokovom metodu, samo stavi pištolj ispod stola i pusti junake da ćaskaju, Mandić dramaturški igra besprekorno blagu, bezmalo očinsku figuru na čelu trpeze, koja ponekad pohvali mladog Mickeyja, a ponekad dobaci koju kafansku pošalicu. Ispod stola je sakrivena šubara, ali je niko ne vidi, jer sve je umiveno umobolnim klimanjem poltrona i partijskog taloga koji se osmjehuje. Set zakona i sistemskih sabotaža koje Mandićeva proputinovska klika predviđa nije tajna, ali to nije razlog da prekinemo premijera dok pobožno zbori o singapurskim penzijama.
 
Nego redom, šta Spajića čini ekonomskim populistom, onako po knjizi. Prije svega to su nasilna razdvajanja konceptata koji jedno društvo čine cjelovitim. Spajić i nasilje, to nekako ne ide skupa, buni se dragi čitalac. Ali šta je ako ne nasilje Spajićevo odvajanje ekonomije i politike na način da jedna drugu rigidno isključuju. Ne samo da je ovdje riječ o lažnoj postavci nego i opasnoj podvali, jer sve što nema veze sa povećanjem plata nije politički relevantno. Čak možemo reći da je sve što nema veze sa ekonomskim vizijama mladog Spajića podmuklo, nazadno, zlonamjerno rušenje zadatih ciljeva jednog ekonomskog mesije. Populizam ekonomskog tipa tako otvara mogućnost za beskrajnu političku manipulaciju i tiraniju, jer ništa lakše nego isključiti sagovornika zarad višeg cilja fiskalne utopije. 

Drugo nasilno razdvajanje stiže u rečenici o ljudima sa 3,000 eura plate, koje Spajić stavlja na jednu stranu, i golorukog, da ne kažem srpskog življa, na drugoj strani. Za etničku elaboraciju će se već pobrinuti Mandićevi ministri na čelu prosvjete i sličnih „nevažnih resora“, dok će Spajić ostati pri svom stavu da je svijet prosto podijeljen na elitu i obične građane a da je on kao bivši bankar odjednom zastupnih ovih potonjih. 

Ako je vjerovati profesoru sa Univerziteta Humbolt i njemačkog istoričaru Aleksandru Nucenadelu to je jedan od glavnih elemenata ekonomskog populizma koji je vodio u fašizam XX vijeka. Dakle, pošteni radni narod trpi, dok se korumpirane elite bogate. I nema ništa između. Po Nucenadelu, ova dihotomija je "uopštavanje kojim se efikasno uokviruju rastuće nejednakost i distribuiraju konflikti u društvu“.

Na rečenu dihotomiju koju struka naziva "vertikalnom", lako se nakalemi horizontalna koja tretira neku nacionalnu ili rasnu grupu. Tu već na scenu stupa vojvoda Mandić koji vadi pjesmaricu o ugroženom srpstvu, koja je ne jednom dovela do pokolja i ratova, a u najboljem slučaju do zatupljivanja i političke nestabilnosti.

Nije sve ovo moralo ovako da se rasplete, ali desilo se da je centar pojeo sam sebe zbog nemoći da ponudi bilo kakav politički sadržaj. To će sigurno biti kažnjeno na sljedećim izborima, jer ljudi sve više osjećaju inflaciju kao prvu pratilju obećanih ekonomskih skokova. Sve je to mogući razlog što se i predsjednik države Jakov Milatović naglo distancirao od bivših partijskih drugova i ludila koje neminovno slijedi. 

A to ludilo je zgodno zaokružiti slikom mladog čovjeka u bijeloj košulji, sa epoletama i kapom, na otvorenom moru. Spajić je kapetan broda na kojem je rupa, ali on umjesto da uzme guku nekakve kučine da je zapečati uporno priča o sjajnim turbinama koje je naručio i novom gorivu koje osvaja tržište. 

Dok crna ledena voda navire sa svih strana.

Ko je prava zvijezda premijerskog sata, dok govorimo o ekonomskim temama...

rekonstrukcija

Za vas sa platama ispod 3000 eura

Studirao sam u tmurnom i pometenom gradu koji je tih godina srljao ka svojoj konačnoj propasti. Živio sam u ulici Narodnih heroja u kojoj su redom bili poređani: SNP i DPS,  stanica policije i kuća lokalnog bosa. Na kraju ulice bila je Opština, a sa lijeve strane atelje mog druga koji se jednog jutra probudio i vidio da mu ateljea nema. 

Jebo Gregora Samsu i čovjeka bubu, kad se zorom uvjeriš da su srušili zgradu, da nema krova ni prozora, i da je komšija zamiješao beton za stambenu zgradu. Tako su temeljno komadali Nikšić, asfaltirali pijacu, presjekli je na pola, uništili tržnicu koja je bila ulica, kaldrma, preko koje sam kroz kantare, vage i miris voća kratio put do Filozofskog fakulteta. 

Tamo su bili, da se ne lažemo, klerofašisti, parohijske mudre i studentska populacija koja nije imala đe drugo. Na taj fakultet mahom su slali nesposobne da misle, ili one kojima je trebalo da smisle šta će ozbiljnije u životu da rade. Bio sam zaglavljen između poriva da pišem i nekakvog traljavog sna o odlasku u inostranstvo, kad se desilo čudo, zaljubio sam se, smrtno i životno - zaljubio sam se koliko sam mogao u ranim dvadesetim, znači mnogo sam se zaljubio, i to u Nikšić. 

Znam, vadite maramice, sve je ovo tužno i slina slinu stiže, ali istina je, genetika možda, ne znam kako se to zapravo desilo. Moja primorska svojta uvijek je bila bliži odgojni krak, a nikšićko porijeklo zamršeni emotivni čvor koji se odjednom preda mnom otvorio u svojoj kontinentalnoj raskoši. Nikad i niđe kao u Nikšiću nisam sreo ono što sam od rođenja tražio, svoj nesretni jezik, svoj opsesivni poriv da pričam, da se zarijem mišlju u drugog, da se napijem tuđeg iskustva i bez straha zagrlim sve što mi prijeti. 

To mi se u Baru, na moru, nikad nije dogodilo, morske su priče svršavale i počinjale sa *a* i *e*, ili onim staroslovenskim poluglasom koji sam polagao na prvoj godini, a koji u sebi čuva neku nazalnu ljenost da se govori i misli. Žilavi glas pripovjedača koje sam slušao u Nikšiću povezao me je direktno sa pravom prirodom mog zbunjenog bića. Shvatio sam da je predrasuda da tamo ljudi graju: cikotićka sinkopa mnogo je agresivnija od nikšićkog prigovaranja koje sam upijao sve dalji od nesretnog fakulteta. 

Na ulici, u kafani, u predgrađu, bio sam naciljan i sretan, u gradu koji se nekako držao, zbog svojih talentovanih ljudi, uglavnom neuspješnih u društvu koje im je ipak zavidjelo. Nikšić koji ovdje ispisujem bez koncepta nikad nisam napustio, ali sam vidio kako se getoizira i urniše, prekađuje i ruši, pogani i razvozi u nepoznatom pravcu, dok od njega nije ostalo ništa. Ali bukvalno ništa, osim čudne gustine zvuka, tišine pobočnih ulica koje me svaki put omame, pa pomislim, zašto ja više ne živim ovdje?

Logično je da sam prije nekoliko godina odlučio da svadbeni dan provedem u Nikšiću u čudnoj građevini drugara koji je na Rastovcu svojim rukama, vizijom i talentom podigao mjesto nazvano Novi svijet. Danas je to poznati restoran i tamo sam kusao svadbenu tortu sa kilom oraha i čuvarkućom u fondanu. Veče je minulo, krenuli smo nazad, S. je bila u dugoj haljini, prelijepa, sa diskretnim crnogorskim pojasom koji je sjekao bjelinu. Iz Nikšića se nije moglo zbog autolitija ili nečeg sličnog, sjeli smo u Flojd, da prođe muka, da prođe dreka, da protutnji jad. Ipak smo izašli na ulicu, nismo mogli izdržati, *just married*, jbg… 

*Da kupimo čips*, rekao sam, haljina se vukla po prašini, ali koga briga - stali smo kao ljubavni kip na jedno pješačko ostrvo, dok su oko nas obigravali novočetnici nižeg ranga, pitomci nove vlasti, sirotinja bez kinte i znanja, đeca slavljenici Mladića & Karadžića sa zurlama i trubama, sa probušenim auspusima. Ljubili smo se, ali ne kao kod Klimta, lica su nam se stopila, više je to bio onaj Munkov poljubac, i po koloritu zagasite večeri i po uviru koji smo jedno drugom poklonili u tom ludilu, u tom sručenom poniženom stanju grada osuđenog na propast. Ljubili smo se i nije nas bilo briga, jer ljubav je bila tekstura koja je svemu dala smisao. 

Nikšić je bio grad, živio sam njegove ostatke, prije konačnog raspada; i moji preci su živjeli, bili livci ili milicajci, seljaci ili činovnici. Grad u kojem su komunisti usred kraljevine osvojili 75 odsto glasova, grad kojim su hodali heroji i radnici, kitili ga crvenom bojom za Trinaesti jul. 

Današnja vlast u Nikšiću slavi kvislinge i dželate, a na bilbordima povodom praznika nema pomena o antifašizmu. Ipak, psihologija praznika je usmjerena ka sjećanju. Koliko se god činio izolovan, ugašen i dalek, Nikšić je suština Crne Gore koja se mora iznova buditi.


Praznični zapis o jednom dalekom, izolovanom gradu koji zove upomoć

13. jul

Crveni Nikšić

Zamislimo da je grupa građana juče iznad Bijele kod Herceg Novog postavila golemi metalni kurac koji dominira pejzažom tog primorskog mjesta. 

Zamislimo da je najprije izgrađen vijugavi put do samog kurca, i da su portali objavili kako je kurac „osvanuo“ iznad Bijele. U carstvu pasiva i neodređenosti, kurčevi osviću, stvari se dešavaju i izdižu bez jasnog plana i objašnjenja. Lako je zamisliti da bi to moglo nekome da zasmeta. Sasvim razumno bilo bi pretpostaviti da neko pita: koji će nam kurac kurac iznad Bijele? Ali znate onu staru, svršenom poslu mane nema, na šta lokalni neimari u svom kurčenju tradicionalno računaju. I zato imamo problem.

Zapravo, problema nema. Iznad Bijele nije podignut metalni racku, nego je vozdignut metalni krst „da Arnautiima i latinima i potomcima genocidni turaka Bode oci”, kako to lijepo sroči jedan čitalac portala Boka news. Krst nad morem ne smeta državnim organima koji nisu vidjeli da se neko gore na brdu mrda. Cijeli graditeljski poduhvat nesmetno i bezgrešno je obavljen, pravoslavnom akupunkturom zaboden je žeženi metal u zemlju, kao da je vasiona disala i kompresovala svoju snagu da gradnja urodi strašnim plodom. Jer strašan je simvol krsta, štono reče vladika Rade.

Opet, budimo pošteni, da je grupa građana na brdo iznijela metalni kurac, koji bi morala transportovati kamionima, uz mobilizaciju mašina i stručnog kadra, da li bi to bilo dozvoljeno? Zar se ne bi na pojavio inspektor Radiša ili pandur da ispita šta se to gore koji matrak dešava. Zbog jednog običnog metalnog penisa, potegli bi se detaljni planovi, moratorijumi, propisi o gradnji na javnim površinama. Sva sila kazni i zateznih ukaza kojima se čuva prostor da ne postane rasadnik kuratih oblika. 

Ali ništa od toga nije se poteglo povodom krsta. 

To može da znači samo jedno - da sami oblik metalne strukture oblikuje državnu volju. Raspored šipki i varenih spojnica učinio je da država ne vidi samu sebe. Država Crna Gora je zapala u trans, ili je slijepa, ili slijepo vjeruje u simbolički potencijal metalne konstrukcije sa kracima. Kako god bilo, pomenuti oblik stavljen je iznad svih zakona, koji sljedstveno gornjoj postavci, valjaju još samo za kurca.  

U daljem prevodu sa staroslovenskog to bi glasilo ovako: sve što gradite možete graditi po zakonima, dok se krstovi mogu podizati kako se nečijem kurcu ćefne. A sami kurac ne možeš podići, pa sve da si vladika! Očigledna nepravda prema kurcu i drugim nekrstolikim oblicima nije novost. Sve to nije počelo od juče i neće se završiti sjutra. Riječ je o faktičkom dokazu jedne strukture iznad države koja vlada gradnjom po svom nahođenju. Ta se struktura zove Srpska pravoslavna crkva. 

Nego, šta da radimo sa građanima i građankama koji poštuju pravila i plaćaju poreze? Šta sa onima koji bi htjeli da na brdima nema ni kurčeva ni krstova, nego da su brda iznad naših lučica lijepa i čedna kako ih je upravnik vasione stvorio. Ti građani i građanke ovih dana će se suočiti sa novom predstavom.

Naivni su već krenuli na portal Radija Svetigora da se dana 10. jula iz prve ruke obavijeste o detaljima divne gradnje. Ali tamo ni riječi o krstu iznad Bijele. Provjerena taktika, graditelj se ne čini vješt, a stvari se dešavaju same od sebe. (*Nota bene*: da je iznad Bijele osvanuo osrednji kurac, SPC bi na svom sajtu osudila paganluk i nemoral u našoj maloj vali, a veliki krst nije dostojan ni slova.) Svetigora javlja da je ruska mirotočova ikona dolazi u Bar, da se u Bijelom Polju služi Andrejevska liturgija, ali ni riječi o metalnom divu iznad Bijele. 

Sve je to već viđeno, crkva će se uskoro pozvati na narod, na nedohvatnu volju promisli. Neka baba je sanjala da se krst mora podići, đever nije spavao zbog gorušice, čuo je babino buncanje i obavijestio bratstvo koje nije časilo časa, lančani slijed od babe ovog se puta nije završio čupanjem repe nego zabadanjem krsta, kao u priči za djecu, dovoljno ubjedljivo da država povjeruje, da država zažmuri, da država garantuje pravo obilježavanja teritorije, da država organuzuje pozornicu za ritualno arčenje prostora i nametanja dogme o „srpskom krstu Androvića“, o Lazarevom duhu iznad Bijele, o mladencima koji su zgriješili na Rumiji, da bi se jednom digla crkva, vojnim helikopterom, uz pratnju policije… 

Sve to država ne vidi decenijama, zato što ne vidi sebe, zato što nam kurca ne vrijedi ovaj paradržavni šator koji samo što se nije raspao. Proteklih nekoliko godina stvari su se tek dodatno razjasnile. Pravo je vrijeme za divljanje religijskog fanatizma, parohijalnu podsvijest i parazitsku korupciju koja se poziva na nebo i narod. 

Vrijeme za kurac, ako mene pitate.


Kako je iznad Bijele kod Herceg Novog osvanuo metalni krst i kakve to veze ima sa državom

neimari duha

Pravda za kurac

Ulizištvo je osobina etičkog posrnuća koja ima jasne stilske odrednice. Kao kompulzija koja temeljno razara ličnost, ulizištvo je osuđeno na ponavljanje i pretjeranost. Koliko god se ulizica duboko naklonio, nije dovoljno, jer sljedeći put mora više. Ako bi postojala mogućnost da bude pas, on bi to rado postao. Kad bi mogao proživjeti onaj slavni Brelov ljubavni stih, bilo bi još bolje. *Sjena tvoga psa*, ideal trubadura dvadesetotog vijeka, slika je balkanske političke ulizice za sva vremena.

Bilo bi ružno tražiti uzroke nečijeg vazalstva u porodičnom modelu, ili ga pravdati teškim djetinjstvom. Ko smo mi da sudimo? Možda je riječ o sposobnim komunikatorima koji su klečanjem provalili kôd, shvatili da je žrtvovanje ličnog integriteta osnova političke djelatnosti, pa su svoj mukom stečeni dar prosto razvili do samoponiženja. 

Kako god bilo, politički vazali i mazohisti učestvuju u jednoj vrsti emotivne trgovine kao mešetari straha. Njihov je posao da konsoliduju i moralno otkupe ljude koji su prošli kroz slično traumatsko iskustvo. Procjena je da nije mali broj onih koji su se minulih decenija nekome ulizivali za novac, status ili sigurnost. Glasač lako prepozna otkup rođenog grijeha i odobri praksu koja ga oslobađa lične odgovornosti. Ulizivanje postaje šifra djelatnosti, neoporezovani transfer nemoći u pokorenom društvu.

Za razliku od prošlih vremena kad je totemska figura Mila Đukanovića bila generator i pokretač ulizivačkih praksi, novo doba donosi žrtvoprinošenje predsjedniku susjedne zemlje. Ulizica prošlosti koristio je lubrikant domaće proizvodnje, da bi sad nastupile ulizice pečalbari, neka vrsta uskoka šlihtanja, koji negiraju državnu granicu da bi udovoljili svom nagonu. 

Sva sila pokore koja je nekad značila nagrizanje i korupciju iznutra, ovog puta je upregnuta i u razgradnju političkog sistema spolja. Kod mnogih glasača u Crnoj Gori to će pokrenuti lanac gađenja i otrežnjenja. Ipak, nije mali broj onih koji će upravo svoje transgeneracijske traume spakovati u tihu podršku Vučićevim klečavcima. Kvislinška brčkanja i priprosta dodvoravanja velikom šefu uvod su u nova sadejstva, otvorenija i jača, koja će nišu političke patologije okrenuti  prema centru. A koliko je centar nebranjen svojim ponašanjem svjedoči premijer Spajić, kad nije na plaži i kad se pojavi u parlamentu. 

Problem je što izgleda da je novi gospodar sadista po vokaciji i ko zna dokle će biti spreman da ide. U svakom sado-mazo odnosu gubi se osjećaj za mjeru, prostor i vrijeme, pa su agresivna pražnjena sasvim očekivana. Ulizice možemo gledati kao pasivna bića, ali ne smijemo zaboraviti da su istrajni politički subjekti na navijanje. *Bullying* je već počeo, hijerarhija školskog dvorišta zahvatila je parlament, pa se diskretne šlihtare iz PES-a i Demokrata jednostavno ne čuju. Scenu je sasvim zauzeo okoreli kozački duo Mandić - Knežević. Tandem diktira novu notu u politici, uvozni sadržaj za odrasle koji znači ne samo balkansku pljuvačinu i ćebovanje, već i pasivnu agresiju po uzoru na šefa. 

U posljednjem naletu unisono su kanselovali Jakova Milatovića. Ponizni pred predsjednikom Srbije, na njegovim dvorskim slavama, u izbornim štabovima i TV formatima, sa predsjednikom Crne Gore ne žele da razgovaraju, jer su u mogućnosti. Istina je da je bojkot Milatovića krenuo iz Spajićeve stranke zvane PES, ali tu partiju više niko ne vidi kao donosioca odluka, pa sav fokus ide na vojvodu Mandića. Onaj koji unosi badnjak u tuđu kuću najzad se domogao pozicije da uneredi svaki pedalj svoje gajbe i neće se lako zaustaviti. Pitanje je kako će odgovoriti glasači i može li ulizištvo kao model komunikacije biti temelj crnogorske politike. Prostije rečeno, hoće li dovoljno ljudi glasati protiv Mandića i svega što se za njegovom politikom valja, kao što su nekad glasali protiv Đukanovića i DPS-a. 

Što se tiče sastanka kod Milatovića, kakav god bio, značio je razgovor neistomišljenika unutar jedne državne institucije, što je valjda smisao politike. Iako je riječ o skupu upitnog političkog značaja, spolja je izgledao kao vijećanje, opozicije, manjinskih lidera i predsjednika, a ne poniženje i klečanje pred gazdom. 

To je za početak dovoljno.


Za razliku od prošlih vremena kad je totemska figura Mila Đukanovića bila generator i pokretač ulizivačkih praksi, novo doba donosi žrtvoprinošenje predsjedniku susjedne zemlje

ulizivanje

Politički sadržaj za odrasle

Još devedesetih selektivno su obilazili grobove, a pomirenje je značilo kleti protivnike. Suve kosti predaka valjale su im za političku instalaciju. Pjevalo se nad rakama, pokojnike su citirali, slikama prinosili da jedu. Mrtvima se obraćalo za oprost, od mrtvih se tražila dozvola za nošenje oružja. Mrtvi su jemčili kredite koje su potpisali političari, a trošio klir osokoljen vijestima sa fronta. 

Obožavanje kostiju vodilo je ravno u fetiš. Vidjeli smo kako u pandemiji metalna kašika može zamijeniti božanstvo. Pojedinac opsjednut predmetom prepušta se i javno zadaje primjer. Fetišisti vole ceremonije, vole poredak, korbač i klečanje. Ritual postaje samom sebi svrha. Fizički kontakt sa predmetom - uglavnom sa kovčegom, zastavom ili mermerom - vrhunac je doživljaja. 

Ovaj Vidovdan 2024. bio je vruć, vidjeli smo parastos Momiru Bulatovću, otkrivanje spomenika vojniku ispod srpske trobojke u Pljevljima, osveštavanje groba četniku iz Banjana. Popovi jedva stižu. Groblja su zbornica i bina, sa kovčega se dalje vidi, parastosi su javna glasila, sa njih se prenose usmene zakletve i zakoni. Sahrana je osnovna jedinica agitacije. 

Prije nekoliko godina imali smo pokaznu vježbu, svojevrsni slet smrti: prvosveštenik je umro kao rok zvijezda, selfi nad otvorenim sandukom bio je znak posljednjih vremena. Slikanje sa lešom, čisti  nagon u ogoljenom obliku. Jer nisu to ni sahrane ni pomeni, već poklonjenja smrti, vašari praznog hoda ka praznoj materiji, poraz vjere u nacionalnom ključu. Seosko kolo uzbuđenih laika-hohštaplera koji sišu moć iz nebitka, lažno predstavljanje boga, urođenički pakao javnih iscjeljenja, bajanje kao servis i opomena inovjernom. 

Scene ludila postaju normalne i svakodnevne. Mitropolit sa otvorenom skrinjom uvoštenog sveca umotanog u pliš. Veliki pokret turbo pravoslavlja skopčanog sa poganom ideologijom koja je ubijala, palila i silovala kako bi opravdala vlastiti nagon nacrtan na zastavi. Lobanja, sa ukrštenim kostima, simbol pod kojim je predsjednik Skupštine Crne Gore jednom davno u selu Zaostro kod Berana primio vojvodsku gramatu. Bio sam mlad novinar, sjećam se, nisu mi dozvolili da priđem pečenju i vojnom šatoru. Mandić se sakrio kao da se rukopolaže za strašnog masona, a ne četničku jajaru. Sada isti taj čika Manda uvodi Crnu Goru u svoj okultni svijet parazita, kvislinga i neofašista, osokoljen izbornim pobjedama desnih ekstrema širom Evrope. Uzda se u Trampa dok srče vodu od koljenice, podriguje Mauthauzen i Dahau. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/14060a22-5763-470a-84e0-52555470c59a)
Pomen Momiru Bulatoviću, Foto: Media Biro{.caption}

Lokalni fašisti koriste svoj oprobani medij, za valjanje simbola potrebne su im smotre na kojim će naciju vjenčati sa vjerom. Fali im sahrana. Mašina za proizvodnju muške tenzije ne smije stati. Sahraniti znači sačuvati – oni koji „čuvaju“ ideju uz pomoć kostiju i smrti, u tom se procesu toliko opiju da javno počinju obožavati smrt.  Manda ne krije zadovoljstvo svojim čedom, nepismenom rezolucijom o Jasenovcu, i njemačkim logorima. Spomenik Pljevljaku poginulom na Košarama povod je za slavlje, pa nastupaju Danica, BG sindikat i predsjednik vlade Srbije. Obožavanje Karadžića i Mladića  dio je redovnog treninga. Sladostrasno veličanje ubica, zidanje na gatki, podizanje utvrde od kostiju. Grobovi se koriste kao štit. Tabu smrti i ratnog zločina se poteže da utrne političku misao i otvori vrata uplivima iracionalnog, kad fašizam već uveliko zavlada javnim smotrama, prostorom, širi svoje plahte i nadima se od potisnute mržnje.

Lobanja je znak, ukrštene kosti su simbol, kult ima svoje grbove, motoriste, zastave, rashodovani mobilijar iz ratova, pjesme o klanjima. Balsamovani život svetinje, obožavanje metala i muške snage. Bog se javi, roni se za krst, vjeruje se u barut, u svetu sistolu, slavi se tvar i ništavilo. Krst se tura u psovku, krsta mi, Ostroga mi. Bog je uzrečica dok guziš. Važniji je lažni zavjet nacije nego čovjek. Slavi se klanica, tuđa krv. Pristupite, braćo i sestre, poljubite Joanikiju ručicu, poljubite Pahomija u guzicu, dobro ste došli u kult. Grafit je ikona, internet je sveti duh, Instagram je ikonostas, bule su kurve, Jevreji su komunisti, brade su znanje, rat je nužan, jer vjera ište krv. 

Ali, srećom, sve ima svoj rok, svoj domet, život će već iznaći politički odgovor, hipnotizeri će izvaditi lobanju iz šešira jednom, dvaput, ponekad će iskočiti zec, ili rosni buket božura, nebitno, ali trikovi će uvijek biti trikovi, rashod političke mašte, tama i prokletstvo. Zato se politički organizovati, pismeno i prisebno, protivnika ne potcijeniti nego ga prosto pobijediti, jer je protiv života, jer doziva smrt.


Lokalni fašisti koriste svoj oprobani medij, za valjanje simbola potrebne su im smotre na kojim će naciju vjenčati sa vjerom. Fali im sahrana.

vidovdanska

Podrigivanje Dahaua i Mauthauzena

“Moji ujaci koji su rođeni u Crnoj Gori, a koji žive u inostranstvu, u istoj su sitaciji. Njihova djeca koja imaju naša prezimena, gene, oni nemaju pravo na državljanstvo Crne Gore. Ne postoji država na svijetu koja se lakše odriče svoje djece nego Crna Gora, prema mom mišljenju to je neviđena sramota”.

Ko bi rekao?! 

Bivši činovnik *Goldman Sachs Group, Inc*, kripto broker u minusu, čedo postmodernog dibidusa kojem svjedočimo, uz to japanski đak, dakle Milojko Spajić, biološki osjeća i živi jednu narodnjačku viziju države u kojoj smo svi djeca. 

Država je po Spajićevom priznanju naša majka, sjemenište, genetska klisura iz koje izlaze potomci, nejač koja kusa istom kašikom i banja se u istom lavoru. Državu ne čine zakoni, racionalna mjerila i planski dokumenti, državu ne moraš uvažiti ni na premijerskom satu, ne moraš ni rođeni ekspoze da pročitaš, ali zato moraš poštovati ujaka i šurnjaju, jer su ta naša krvna račvanja jedini pravi legalitet. 

Po crnogorskom premijeru reformisti, pitanje državljanstva je stanje emocija, a ne političke procjene i brige za mali izborni sistem kome 2.000 glasača donosi prevagu i vlast. Biološki koncept prikladan kakvom drevnom plemenu, za Spajića je presudan, pa predlaže dvojno državljanstvo, kako bi ljudi koji ne žive u Crnoj Gori mogli da glasaju. 

Jedan mali problem ipak moram ovdje naglasiti. Dvojno državljanstvo ne predlaže Spajić, nego nacionalistička desna partija Andrije Mandića, politička struja koja štiti poslovne interese predsjednika Srbije. Ali to ne treba nikoga sa brine, poručuje Spajić. Ljudi koji su do ivice incidenta doveli *fuckin'* popis stanovništva, agenti Putinove i Vučićeve duboke države, mjesni četnici koji prijete inovjernima u 21. vijeku preko Spajića dobijaju i više nego što su tražili. Ne samo da će njihove izborno-etničke projekcije Dušanovog carstva postati mogućnost, nego će imati i manekena berze, japi japanski lutku da njihov etno-nacionalizam i izborni inženjering prođe kao ljupka *start up* ideja.

Sakriven ispod stolnjaka kao školarac na svadbi, dok iznad stola uveliko orgijaju bradati rođaci, ovaj libertijanac uvodi genetiku u javni govor, pa kaže: "moji ujaci".

Mislio sam, bogami, prije ove posljednje [izjave](https://www.vijesti.me/vijesti/politika/712490/spajic-novim-drzavljanima-nece-biti-omoguceno-da-glasaju-narednih-deset-godina) da Spajića interesuje samo plata, da on i na ujake gleda kao na poreske jedinice, ali sam se izgleda prevario. Ispod hladnog oklopa jednog ekonomskog esencijaliste i biznis talibana, izgleda da kuca srce plemenika, rodbinskog prvoborca koji svoju ulogu vidi u usklađivanju pasoške evidencije sa rodoslovom. Sasvim slučajno, to je politički prioritet Mandićeve klike, kako bi mogli organizovati svoju partijsku mašinu i zakovati svoj politički status preko ljudi koji poput samog Mandića godinama krše zakon i javno barjače sa dva pasoša. 

Nelegalno na taj način postaje legalno, glasanje postaje etnička fluktuacija, naravno bez ozbiljne analize, bez društvenog konsenzusa, po volji onog koji je zakon prvi prekršio – samog Mandića, odnosno njegovog političkog patrona iz Beograda. Onaj koji je svoj politički put s ponosom zasnovao na osporavanju i unižavanju crnogorske države, dobija šansu da lakim skokom učini nemoguće, promijeni izbornu računicu. Pravdaće se prosta matematika guslarskim razlozima, daljim etničkim dokazivanjem, a građanska, poslovna, službena logika države ostaće kao briselska maštarija. Ono što bi savremena država trebalo da bude, servis i administrativna norma, sad postaje emotivni rebalans i povratak u vajna predačka htijenja, politički podvaljena kroz konstrukt navodne dijaspore.

U trenutku dok ovo pišem, 21. juna 2024. godine, u mom stanu nema vode i struje, napolju je 40 stepeni, veći dio Crne Gore je u energetskom kolapsu. Ipak, to neće biti shvaćeno kao problem, čekaćemo sat, dva, tri, da se kolektivno plaknemo i upalimo klimu. To su stvari koje nikog ne dotiču, na koje smo se navikli. Ali se eto ne možemo navići da ljudi koji plaćaju porez na drugom mjestu, koji glasaju u drugoj državi, ne bi trebalo da odlučuju o državi koja nema ni pola miliona glasača, ni izborne zakone od povjerenja. 

Spajić je u izjavi medijima rekao da se ne treba plašiti novog zakona o dvojnom državljanstvu. Veli da će budući vlasnici pasoša morati deset godina da čekaju do prava glasa. Deset godina? Šta je deset godina za vječnu ideju etnocentrirane pokrajine kakvu javno zastupaju Mandić i ostale vojvode. 

Spajić tvrdi da će pasoš dobiti samo oni koji plaćaju porez i provode po šest mjeseci godišnje u Crnoj Gori. Ali zar se može vjerovati državi koja ne umije urediti birački spisak trideset godina, administraciji koja ne umije organizovati popis. Šta je garant da ovaj zakon nije uvodu u krvosljedničke mućke i mutna štambiljanja? Kako vjerovati na kraju, premijeru koji je makar pet puta uhvaćen u bijelim lažima oko pasoša, kuće, žene, kripto-ulaganja, i drugih mladalačkih grijeha.  

Ono što se predloženim zakonom o dvojnom državljanstvu traži, reklo bi se da ne nema veze sa našom djecom na koju se Spajić patetično poziva. Prije će biti da je riječ o pokušaju da se koordinišu glasačke mašine desnih populističkih snaga koje vladaju u Srbiji i jačaju u Crnoj Gori.

Srbija je oteta od strane jedne parapolitičke frakcije koja uporno pokušava da proširi svoj politički uticaj u regionu, preko vazalskih ekspozitura i kozačkih družina. Izgleda da je i Spajić sestrić spreman da zajaše tog konja, sve za ljubav ujaka.  

Ono što se predloženim zakonom o dvojnom državljanstvu traži, reklo bi se da nema veze sa našom djecom na koju se Spajić patetično poziva. Prije će biti da je riječ o pokušaju da se
koordinišu glasačke mašine desnih populističkih snaga koje vladaju u Srbiji i jačaju u Crnoj Gori

genomske reforme

Ujčevina sad

Ako ne pereš zube, nikad te neće primiti u pilotsku školu. Iako nisam pokazivao ni najmanju želju da vozim avion, ovo pritiskanje bilo je dio propagande mog djetinjstva. Pilot je značilo biti savršen. Odrasli su sanjali pilotski pritisak, krvnu sliku sa idealnim omjerom eritrocita i leukocita, kad bi ponosni vlasnik nalaza podigao papir i uzviknuo: *Ka' pilot!*

Pretjerivalo se sa pilotskom dogmom, ali naravno da je u njoj bilo istine i da su vozači aviona bili krem socijalističkog društva, manekeni uspjeha i tačnosti. Pilotu ne treba sat, on broji oblake i orijentiše se po zvuku, sniva hidrauliku, spava četiri sata i nikad ga niko nije vidio neobrijanog. 

Za mlaznjakom ostaje bijeli trag, za pilotom miris kolonjske vode i preciznosti. 

Od svih predsjednika bijelog svijeta, prije neki dan je u Podgoricu došao bugarski predsjednik Rumen Radev, čovjek u najboljim godinama, spreman za razgovor i čašicu evroatlantske priče. Pristao je Radev da se nađe sa premijerom Milojkom Spajićem u zgradi Vlade, uvažio je manjak protokola i činjenicu da je vilu Gorica već bio zauzeo drugi biser crnogorske državne politike Jakov Milatović. Radev se, treba li to naglasiti, pojavio na vrijeme i čekao puna četiri minuta, odnosno, prevedeno na pilotski jezik 240 sekundi, kad je skočio iz stolice i zalupio vrata za sobom. 

Ovdje već pogađate da je Radev prije politike vozio Mig 29, vojni avion čija je maksimalna brzina 2490 kilometara na čas. E sad zasmisli kako general-majoru avijacije i predsjedniku članice EU protiče tih 240 sekundi u čekanju najmlađeg premijera, bivšeg bankara koji se u politici ponaša kao na afterpartiju. Možda je dobro da do susreta nije došlo, jer Spajić zna banuti na sastanak u điletu, neobrijan i aljkav, daleko od protokola i obzira na kome se temelji njegov zajebani posao.

„Sa ambasadom Bugarske dogovoreno je da se sastanak održi u prijemnom salonu u zgradi Vlade u 17 časova, pošto je predsjednik Vlade Milojko Spajić imao veliku želju da se, uprkos zgusnutoj agendi, sastane sa predsjednikom Radevim. Raniji sastanak predsjednika Vlade sa najvećom turističkom kompanijom, njemačkim TUI-ijem, trajao je tri minuta duže od planiranog, a delegacija predsjednika Bugarske Rumena Radeva, poslije četiri minuta čekanja napustila je zgradu Vlade”, rekli su medijima iz Vlade iz čega saznajemo:

a)	da je Spajić imao veliku želju za sastankom

b)	da Spajić ima zgusnutu agendu

c)	da je predsjednika Bugarske ispalio zbog sastanka sa turističkom kompanijom

E ovdje već možemo da zaboravimo priču o protokolu i tačnosti, jer je na scenu stupila tupost i obrazovni deficit. U trenutku kad turistička organizacija postane važnija od predsjednika države, odgovoran političar to pokušava na sve načine da saktije i nazove drugim imenom. Ali kad se to javno kaže medijima, umjesto izvinjenja, dragi čitaoci mogu vidjeti da u našem kokpitu sjedi razdrljeni mladac nesvjestan šta svi ti dugmići oko njega signaliziraju i znače. 

Politika se na Spajićevu žalost upravo sastoji od silnih dugmića i ekrana koje treba pratiti i opsluživati kako bi se kakva-takva iluzija državne moći održala. Spajić svojim ponašanjem u državni protokol unosi besmislenu težnju ka nekakvoj sponatnoj akciji, koja se graniči sa kockarskim štimungom. Njegovi pređašnji kolapsi na berzi kripto-valuta samo upotpunjuju sliku o klizavici i čudnom raspojasu kome se preda svaki put kad se nađe u krizi.

Velike krize za Spajića tek prestoje. Voditi crnogorsku vladu znači biti u centru mnogih interesa i bajanja o kojima premijer šaljivo tvituje. Način na koji će predstavljati državu od važnosti je za dalju emancipaciju društva kome je više od svega potrebno dostojanstvo i javni red.

Nesmajan i pretjeran u optimizmu, tvitu i nadgornjavanju, pilot crnogorskog državnog aviona Milojko Spajić kao da ne shvata kako opasnu mašinu vozi. Šteta što sa bugarskim kolegom nije barem malo porazgovarao o manevrima koji će mu uskoro biti nasušni.



Kako je premijer Spajić uspio da zakasni na sastanak sa bugarskim kolegom 