Prije desetak godina, ne mogu vjerovati da je toliko prošlo, pisao sam o političaru Milanu Kneževiću onda kad mi prifali teksta, inspiracije, kad dosada i čamotinja navali na ekran, pa se moraš uhvatiti nadrealno glupe teme iz koje nerijetko poteče suvo zlato. 

Priznajem da sam Kneževića tad potcijenio kao žalosnu društvenu pijavicu, a sebe uzdigao do oholosti koju mi je garantovala pozicija u glavnom mediju u zemlji. Ipak, godine su prošle pune muka, gotovo da više nema medija, a kamoli glavnih, poravnati smo u kaljuzi, dok gustinu gliba i izdašnost fekalnog mulja diktira niko drugi do – Milan Knežević. 

Prije desetak godina, medijski krajolik još je čuvao neku hijerarhiju, pa je Knežević mogao samo u opskurnim onlajn magazinima pisati o mom mrtvom ocu – bio je to odgovor koji me zapanjio, ali nedovoljno da osvijestim i prepoznam potencijal političara koji će u međuvremenu postati mjera naše društvene scene. Ogovaranje mrtvih članova porodice siguran je simptom propasti, mislio sam, ne postoji mogućnost da takav mučenik ne utihne zauvijek u ruglu svoje političke sudbine. 

Ali jok, razgoropađen do lokalne vlasti, uskurčen do globalnih ruskih tekovina, pjan od srpskih tabloida i krupnih planova televizija na kojima je klesao svoj medijski suverenitet, naš Milanče je minulu dekadu iskoristio sasvim povoljno i na koncu – postao faktor. Ovih dana on prijeti ekološkim aktivistima u Crnoj Gori, dok politički parazitira na grupi seljana u Botunu u namjeri da spriječi gradnju postrojenja za preradu fekalnog otpada. 

Koristi Knežević govna u svom političkom izrazu, nisam iznenađen, jer umjetnik nepogrešivo bira svoj medij. Ili medij bira umjetnika, kako god, situacija je izmetnula našeg Rodena do govornice sa koje grko ujeda sve što mrda nizvodno. Kanališe pravedni Milan bijes i nepovjerenje seljana koje se taložilo godinama kao otrovni crveni mulj u obližnjem jezeru, koristi užasnu situaciju zapuštenih prigradskih naselja, prijeti i leleče, samo da se ne bi čulo ono osnovno pitanje – stručna analiza i dijagnoza Morače koja decenijama umire od ljudskog otpada. 

Sad dolazimo do onog krupnog pitanja, koliko je društvo oboljelo, nazadovalo i propatilo? Je li stvarno došlo do toga da humor Milana Kneževića koji ljude naziva „kosmuranima“, postane zlatni standard i politička sila odluke? Ako je Knežević političar kakvog raja ište, onda su svi problemi riješeni – Crna Gora je konačno pronašla svoj glas u maničnom mucanju, kafanskom štucanju i ostalom rimovanju iza kojeg se krije kriminal susjedne zemlje.

Prostački nastup, da podsjetim, nije slučajno došao do svoje političke šanse u društvu, već je dio šire propasti jednog podneblja nenaviklog na dijalog i rad. Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična, jer suštinski nemamo dva pola, dvije sile koje bi se žestoko sukobile. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića, što njegov "pokret otpora" čini mogućim. Ali baš to malo, što društvo odvaja od  vlastite karikature, ogromni je prostor političkog djelovanja. Prazan prostor koji naseljavaju uglavnom aktivisti, na koje je Milan krenuo kao da su mu partijski plijen. 

Možda je strateg iz Mojanovića načinio veliku grešku, a opasnost od koje kao da se uvijek krije u nekom polupognutom stavu na ivici strecanja – sada dolazi po njega. Ako je vrijeme da se crnogorsko društvo distancira od primitivizma, eto mu divne šanse. Bard iz Zete ne može sam sebe da porazi, iako to radi fantastično, on čeka našu pomoć da politički nestane. Snaga periferije koju zloupotrebljava, decenije nepravde iz kojih lažno prorokuje, seljački maniri kojima je opsjednut, kao i suštinski stid koji proizvodi kod svojih komšija, prije svega u Zeti mora biti poništen. 

Dok god se crnogorska sela i predgrađa budu pominjala samo u doskočicama političkih jajara, oni će imati svoje uporište. Za razliku od partija koje djeluju iz nekakvog vajnog centra, aktivisti, naročito ekološki, obilaze teren i ljudi sad imaju pred sobom situaciju, da vide iz kojeg pravca dolazi smrad.

Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića

zetski sindrom

Može li Crna Gora bolje?

Ako bih morao da biram najodvratniju političku reklamu u istoriji crnogorskog partijskog marketinga, onda bi to bila reklama Demokrata, i to jedan rani rad iz vremena kad se ova politička sekta preporučivala javnosti kao nosilac promjena. 

Ukratko, Demokrate su htjele da pošalju svoju dobro znanu poruku protiv podjela, pa su obukli djevojke i mladiće u narodne nošnje svih entičkih grupa koji žive u Crnoj Gori, te ih pustili da se zore i šetaju kroz Podgoricu. Po sjećanju, rekao bih da su pitomci hodali centrom grada, u nošnjama prelazili ulicu, čekali na semaforu, znači živjeli svoje građanske relacije i učestvovali u saobraćaju, kao da su pobjegli iz nekog KUD-a i obreli se na ulici.

Šta je posebno gadno u ovoj strategiji, pokušaću da objasnim, što nije lako, jer se radi o priličnom lukavstu. Ta otrovna politika lažne brige za identitete naroda, taj "pobjede a ne podjele" lakmus, nikako ne smijemo potcijeniti, jer je njegova snaga upravo u licemjernom imenovanju harmonije protiv koje ne smijemo biti. 

Ko još normalan želi da zabrani našim jadnim napaćenim narodima da imaju svoje krpice i da ih s ponosom nose?! Ipak, stavljajući ove punokrvne nacionalne manekene u gradsku vrevu, Demokrate zapravo upumpavaju nacionalnu diobu protiv koje se navodno bore, naglašavaju različitost čak i na terenu čiste gradske funkcije, saobraćajnog drila koji je valjda nadnacionalan i u kome do nedavno nismo imali ozbiljnijih etničkih tenzija.

Vijest da je u Podgorici prekinut film "Roda" samo zato što je huliganima na Zabjelu zasmetao albanski jezik, zatekla me je u Antverpenu, gdje se mučim sa nekom predivnom stipendijom. *Soundtrack* za moje pedalanje ovim zlatnim gradom mogao bi biti ono Cesarićevo: *U tome svjetlu još me više boli/ Rođene moje grude gluhi mrak.* Ironija je htjela da se baš ovdje na Univerzitetu bavim i raspitujem u vezi svih strategija javne umjetnosti, public arta, socijalizovanih umjetničkih intervencija, koje prostor čine čovječnijim i boljim za život. 

Festivala u Antverpenu naravno ima na pretek, dok je u Crnoj Gori ulica često totalitarni mimohod u kojem se pojedinac mora povinovati ovim ili onim pravilima ponašanja koje diktiraju hegemone grupe poludivljih muškaraca. Osamdesetih si mogao nastradati zato što imaš dugu kosu, devedesetih zato što imaš pogrešan dres, dvijehiljaditih zato što si gej, da bi u posljednjih petnaestak godina kriminalno nasilje i vatreni hazard postali glavni uzrok straha. 

U svakom slučaju, festivali poput ugroženog *Džada film festa* ne mogu biti dovoljno hvaljeni, upravo zato što zagovaraju "pravo na grad", zato što umjetnost daju neposredno kao komunalnu zgodu, kao prekid i blokadu ustaljene funkcionalne ludnice koju živimo uzalud čekajući odušak. 

I sada, kad je taj odušak konačno došao, kao stara kletva iz devedesetih vratili su se albanofobi zadrigli u mržnji koja je zapravo politički čin. Možemo čak biti precizniji i reći da ti mladići ne moraju nužno mrziti neke specifične Albance, već da oni iznose svoj politički stav, u demokratskoj proceduri našeg doba, baš kao i hrvatski ratni veterani koji nastupaju zdesna i priječe festivale usred Evropske unije. 

Etničko nasilje i izazivanje mržnje za koje je zaprijećena kazna dugogodišnjeg zatvora, sad se prećutno toleriše kao ulična čarka, incident, baš kao što je Andrija Mandić na slučaj sekusalnog uznemiravanja u školi, iz fotelje predsjednika skupštine poručio – smirite se, niko nije poginuo. U tom smisli htio bih napomenjti da niko nije zaklan na Zabjelu, Albanci su na broju, pa još i u Vladi u kojoj sjede pod ruku sa istim tim srpskim nacionalistom Mandićem. 

Lider tog formata naravno računa na glasačko tijelo koje se mršti na albanski jezik. Ipak, mnogo zanimljiviji su naši junaci s početka priče, naše Demokrate, koji mnogo perfidnije politički prodaju multikonfesionalnost kao svoj vajni politički cilj. 

Demokrate drže policiju u čvrstom stisku, na čelu su resora bezbjednosti koji se pravi mrtav i zabjelski incident već tri dana drži pod tepihom. Javnost ne samo da ne zna ko su misteriozni napadači, nego je i tužilašto danima u rebusu da NN lica optuži za očigledno krivično djelo. Da nesreća bude veća, Džada film fest odgovara jadno da jadnije ne može biti, poništava svoju suštinu komunalnog i uličnog, gradskog i otvorenog događaja, i film Roda prikazuje na zatvaranju festivala – u zgradi kinoteke. Ne znam ko im vodi PR, ali tim činom su upravo pomogli nasilnicima da njihova poruka bezgrešno rezonira – gledajte filmove na albanskom, ali u svoja četiri zida! 

Razumijevanja za organizatore nemam, ali mogu da shvatim ako ambasade koje sufinansiraju događaj možda ne žele da se stvar dodatno komplikuje. Naročito francuska ambasada, dakle,  predstavnica zemalja Kvinte koje srpski nacionalizam u Crnoj Gori ne vide kao problem, a Mandića drže za legitimnog desničara.

Ipak, za sve što se dešava, po mom skromnom osjećaju, najviše je odgovorna sitna pakost, provincijalni šićar i epohalni nestil Demokrata, koji zauzimaju nekakav virtualni politički centar, a zapravo ne smiju da objave saopštenje o skidanju spomenika četniku Pavlu Đurišiću, već svoje bijesne pristalice i ine botove hrane odlukom da se kao protivmjera uklanja i spomenik albanskom kvislingu Ćeliću. 

Ta odvratna kalkulacija, to podmuklo nacionalno dodvoravanje zapravo uvijek priznaje pravo jačeg i bori se za glasačko tijelo. Demokrate tu političku formulu nisu izmislile, ali su je usavršile do stupidnosti, što je razlog da ne mrdaju sa deset odsto podrške. Bez proživljenog kreativnog odnosa prema ičemu što nije grupa, ovi grobari slobode pojedinca, onda kad nisu u nošnji, budu u crvenoj kravati, a kad skinu crvenu kravatu odu na liturgiju. Važno je samo biti u stadu, sokoliti kolektivizam i ubijati svaki potrebu za istinskim ličnim doživljajem koji nije presovan kakvim grupnim ukazom ili normom. 

Baš u takvom društvu ljudi postaju Albanci, Srbi, depeesovci, pederi, u takvom društvu ne postoji čovječnost nego posredni oblik pregovaranja između grupa koje nose svoje etikete. Na tim etiketama su cijene, zapravo cedulje sa brojem glasova, na osnovu kojih se određuje brzina policijske reakcije. Ako na cedulji piše Albanci, nije trka, ako piše npr, Bošnjaci, brzina se dalje prilagođava, itd.

Da zaključim, Mandićev otvoreni šofinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija. Mandić rigidno odbacuje društvo pojedinca i jednu etničku grupu favorizuje, dok ovi drugi lažu o mogućnosti multietnočkog raja koji je pakosniji i besmisleniji čak i od onog koji je za svoje političke potrebe nekad inscenirao DPS. 

Ubijajući građansku incijativu DPS je upumpavao novac u nacionalne fondove i torove, na taj način korumpirao tzv. manjinske lobije, pomagao plemenska i vjerska usitnjavanja, kao i patrijarhalnu strukturu koja ne samo da je ostala netaknuta ispod oblande proevropskih agendi, nego je jačala toliko da se veliki prasak litija ispostavio kao pravedna kazna. 

U smislu pokvarenog i neiskrenog politikantskog pristupa etničkom pitanju, Demorkate su suštinski nasljednici politike DPS-a, iz čijeg jedinstvenog tkiva su  uostalom i nastali.
Zato me ni najmanje ne čudi da policija pod njihovom kontrolom kalkuliše pred licem uličnog nasilja i fašizma.


Mandićev otvoreni šovinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija

demokrate

Partija koja je voljela nošnje

Nježne godine voditelja emisije, odnosno, nedostatak iskustva, nisu opravdanje, već simptom, neka vrsta kontekstualnog objašnjenja kako se na Javnom servisu RTCG ležerno skliznulo u profašistički diskurs, a javna isljeđivanja po pitanju krvi, vjere i porijekla postala medijski glavni tok. 

Fašizam ne mora biti strašan i rigidan, on je ponekad vrlo diskretan, ušiven u postavu, prećutan i omogućen slijeganjem ramenima i zbunjenim pogledom ljudi koji prosto nisu dorasli da ga prepoznaju i zgnječe kao bubašvabu na vrijeme. Sudbina Javnog servisa RTCG, da nema iskusnije novinare, da ne kažem upućene profesionalce koji će obraditi mučnu temu četničke renesanse, mogla bi ukazivati da ih ta tema ne zanima. Ali zašto bi onda organizovali cijelu emisiju posvećenu spomeničkom revizionizmu u Crnoj Gori? Prije će biti da ih tema vrlo dotiče, ali je žele držati na nivou pijačne rasprave, pa promovišu ostrašćene nacionaliste poput istoričara Aleksandra Stamatovića koji – ako je to moguće – bez sisa u studiju postaje još više nervozan nego sa sisama.

Dakle, ne samo da je sinoć u emisiji “Naglas”, nesnađeni novinar dozvolio gostu Stamatoviću da ispituje sagovorinika Šerba Rastodera o prošlosti njegove familije, nego je Javni servis upravo taj dio emisije podijelio na Instagramu, gdje se zapravo zadovoljava gro gledateljske pažnje i suštinski formira javni diskurs. 

U tih nekoliko desetina sekundi sažeta je cjelina emisije koja je trajala sat i kusur. Sabijena u svoju mrežnu suštinu po preporuci urednika RTCG, poruka emisije tako dobija novi zamah, pa se čini da voditelj neće doživjeti redakcijsku kritiku, već se može nadati povišicu, samo zato što je dozvolio isljeđivanje koje je Rastoder s pravom nazvao kafanskim manirom.

“Ko je to vaš sjedio pod brijestom na Cetinju, gospodine Rastoder? pitao je Stamatović. Ja sam iz Katunske nahije. Stare Crne Gore, prave Crne Gore, koja je stvorila Crnu Goru… Niko od vaših Rastodera nije stvarao tu Crnu Goru…”

Za one koji još sumnjaju, valja naglasiti da ovo nije rečeno u staničnom bifeu minut pred povraćanje, nego na Javnom servisu u minutima udarnog termina. I to na temu podizanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, odgovornom za smrt više hiljada muslimana na sjeveru Crne Gore. Stamatoviću je data prilika da simbolički opravda taj zločin, da javno kaže kako postoje *prave* i *krive* crne gore, da on dolazi iz prave, a Rastoder, jebiga iz krive, zapravo vrlo sumnjive Crne Gore, nedovoljno prave, koju treba javno pokazati prstom jer nije dovoljno obilježena krvavim tragom Đurišićeve kame. 

Šta Stamatović zapravo radi? 

On želi da diskvalifikuje protivnika, što je stari debaterski trik i kako takav legitiman, dok se za legitimaciju ne uzima krvno porijeklo, porodična pripadnost, vjera ili rasa. Kad krv postane politički argument, budite sigurni da ste u nekom obliku fašizma. Umjesto da bude spriječen da širi svoj monomanski diskurs, Stamatović postaje *clickbait* Javnog servisa koji ga promoviše u ozbiljnog sagovornika a njegove šovinstičke aluzije nudi javnosti na *share*.  

Umjesto da se građanima preko medijskog servisa objasni da je Crna Gora kao i svaka druga država jedna vrsta istorijske fikcije koja je doživjela svoju političku materijalnost, da kao takva ne može biti fiksirana, a naročito ne bi smjela da se definiše zapeklim fantazijama lokalnih šovena; umjesto da Javni servis promiče Crnu Goru kao otvoreni prostor novih učitavanja i plemenitih legura koje nastaju edukacijom, izlaganjem svjetlu i edukaciji, mi imamo čovjeka koji govori o svom prađedu barjaktaru (i to gardijskom), a preko Javnog servisa i kroz ekran osjećamo prč zatomljen u dugom vrenju devedesetih, kad su zločini pravdani istim riječima koje nam se sad podmeću kao demokratija, pluralizam i pravilo druge strane.

Šta je Crna Gora ne mogu odgovoriti ni Stamatović ni Rastoder. Ne bi to mogao odgovoriti ni veliki Isaiah Berlin. On se zapitao šta je Engleska u onoj slavnoj Nelsonovoj paroli: “Engleska očekuje da svaki čovjek izvrši svoju dužnost.” Berlin objašnjava da Engleska svakako nije “izvjestan broj golišavih dvonožaca koji posjeduju razum i naseljavaju određeno ostrvo…”, već je riječ o dubljem, nematerijalnom fenomenu koji se jezički pokušava odrediti iako je to nemoguće. 

To znači da je Crna Gora i zbunjeni pogled mladog voditelja emisije koji ne uspijeva da odredi svoj pravac, koji strahuje od greške i političkog faula. Crna Gora je pasivna pažnja desetina hiljada koje će pogledati kratki klip sa Stamatovićem u glavnoj ulozi. Crna Gora je i ovaj tekst koji pokušava da ukaže na crvenu liniju koju Javni servis gazi. 

Crna Gora očekuje da svaki čovjek izvrši svoju dužnost. Zlokobno zvuči ova parafraza u vrijeme kad se slave ratni zločinci, a Stamatović osiono pita: "Od koga mi to rehabilitujemo Pavla Đurišića. Od Šerba Rastodera?!"

Možda ovo pitanje nije Crna Gora, ali svakako jeste njen Javni servis, što je razlog za golemu brigu i još veći protest.



“Ko je to vaš sjedio pod brijestom na Cetinju, gospodine Rastoder? Niko od vaših Rastodera nije stvarao tu Crnu Goru…”

naglas

Kako je RTCG postala servis za isljeđivanje inovjernih

Uski trotoar vodio je prema prodavnici patika. Živahna periferija Podgorice, veče bordo sjenki na betonu koji isparava. Dječak je pao cijelim tijelom, poklonio se ramenom, kako mogu da ljosnu samo oni što su do maločas koračali samouvjereno. Možda nove patike, ili nepažnja, jedan korak bio je van idealne linije ivičnjaka duž koje se prosuo. Zatim se pridigao hitrinom budućeg tinejdžera – niko u gužvi se nije ni osvrnuo na njegov pad. Ni ja se nisam okrenuo, nije bilo ni potrebe, nailazio sam na dečka i njegovu majku i bio ono što se kaže – očevidac.
 
Majka, visoka, *classy* odjevena, rekao bih skrojena da bude privlačna u godinama kad se ovdašnje žene obično predaju, ta eleganta majka, mogu slobodno reći moderna majka, slutim i obrazovana, samo je ostala kao kip na trotoaru. Sin se ispravio, a ona ga je gledala s visine ivičnjaka, jednu, dvije, tri sekunde. Dečko se poravnao, ništa se nije desilo, idemo dalje, mama, ali ona ga je gledala kao neka bogomoljka bože mi oprosti, kao da mu pad nije bio dovoljan, kao da sve što uz pad ide, i bol i sramota, nisu kazna i lekcija, pa mu ona nudi jedan pogled dugog trajanja da ga sasvim uruši. Neka mališa dobro zapamti taj pad, vjerovatno je pomislila (ide i četvrta peta sekunda mučne scene…)  kad sam već prošao pored, udahnuo parfem, ugodan i ženstven i ostavio dvojac za sobom. 

Nisam se više osvrtao da se ne pretvorim u stub soli, kad su to već majka i dječak postali u ovoj javnoj pedagoškoj pokaznoj vježbi. Nikad mi nisu bili jasni ti roditelji koji prave problem kad se slomi pepeljara, ili se neko razbije na fudbalu, ili kad se uništi dobar komad namještaja. Ali takvih roditelja ima. Zapravo u Crnoj Gori ih tradicionalno ima na pretek. Ova gospođa je samo jedan od primjeraka lažnog disciplinskog suda i šunda kojem se djeca na Balkanu podvrgavaju s koljena na koljeno, prenoseći traume i u njima otrovni cvijet nesigurnosti. 

Dok se finski mališani valjaju u glibu, kod nas se misli o čistim farmerkama. Dok se djeca tehnološki naprednih zona ovog raspadajućeg svijeta veru po stablima i razvijaju motoriku, naša se čeda drže pod zvonom, razvoze se do škole, uče poštovanju patika. 

Iza sveg toga lažnog sistema koji se bazira ne nemisli i zapostavljanju suštine, poperena je nekakva strogoća koja glumi sistem i brigu a zapravo služi za transfer neuroze s koljena na koljeno.

Pokušam li da nađem opravdanje za glavnu junakinju, morao bih preko mjere da maštam. Dečko je, recimo, pao već pet puta uzastopno i majka se ukopala od muke. Pa čak i u tom slučaju, sado komponenta koju sam krajičkom oka snimio, bila je pretjerana. Možda se baš iz ovakvih napada na integritet tijela i duha u ranoj mladosti, iz te običajne agresije koja ne poznaje ni klasu ni rod, rađa pojedinac nesposoban da misli i živi svoj običan život po pravilima prostog društvenog dogovora. 

Ako srljanje jednog društva sagledamo dublje od politike, na psihološkom nivou energija koje ga pokreću, to nas može povesti u neveselu zonu porodičnog nasilja, pritajene agresije, nadripedagogije, malograđanske pakosti i svega onoga što mnogi crnogorski roditelji nažalost prenose djeci kao doživotni teret. 

Ili se meni to samo tako čini.


Ako srljanje jednog društva sagledamo na psihološkom nivou energija koje ga pokreću, to nas može povesti u neveselu zonu porodičnog nasilja i nadripedagogije

podgorički psiho

Ono što vlada, dublje je od politike

Država nije mehanički sat nego sinergija ljudi, pa je važno otvarati pitanja vrijednosti i simbola koji ljude pokreću. Jedan drug kaže, njemu je najvažnija vladavina prava, a nije ga briga za četnike i veličanje ratnih zločina. I meni je važna država prava, sve dok počiva na prećutnom dogovoru da su ljudi rođeni jednaki. Ako taj dogovor pak odredi da je neko višeg ranga, jer je iz preče nacije, čistije krvi  – onda imamo posla sa pravnom legitimacijom nasija. Ili kad muž prebije ženu, taj prećutni dogovor može glasiti da je batine zaslužila. Ili kad maltretiraju novinare, itd. 

Granica uzbune u primjene propisa je diskreciona i ona je snaga pravne države. Lični integritet sudije i tužioca je sama pravna država, a snaga da se djeluje sa pozicija pojedinca je pravo. Svi zakoni i instituti ne znače ništa, ako javni diskurs podmuklo podržava nasilje i veliča zločin u ime kolektiva. Ako se naokolo prostru kolektivni identiteti bazirani na krvi ili misticizmu, sami čovjek kao fikcija pravne države ostaće bez vazduha i slobode da diše. Držimo li ga stalno u uzbuni, izazivanjem nemira i vjerske pokore, on će se u većini slučajeva povući ili slomiti. Zato su i ekonomija i pravna norma tek servis u rukama onih koji pokreću političke procese – preko ideja i simbola. Ekonomija je „apsolutno korisna, čista služba, puka korisnost“, kako kaže Giorgio Agamben i dodaje: „kao takva ne može ni znati ni odlučiti čemu bi trebala služiti“. 

Dakle, softver je ideologija, ono što pokreće i uvezuje novce, regule i narode. Drugi je problem što je i termin "narod" prevaziđen a naš lokalni softver dozlaboga zastario. To samo podsjeća da ga se mora obnoviti u skladu sa pravcem koji određuje nekakav minimalni humanitet. A taj minimalni humanitet smo imali, obrni-okreni, u nekoliko decenija stare Jugoslavije. Tada je crnogorsko društvo u skokovima uhvatilo priključak sa svijetom, makar donekle, makar sporadično, ali sa jasnim vrijednostima koje danas žele da satru. 

Poenta je – kad lansiraš četništvo kao kolektivnu histeriju, okrenuo si brod u pravcu iz kojeg te nijedna pravna država ne može spasiti. I to ne zato što nije bilo dobrih četnika i nevinih žrtvi partizana, nego zato što je riječ o agresivnoj politici etničke ucjene i prinude koja se od Drugog svjetskog rata na ovamo potvrdila i devedesetih. Pa ako je nekome daleko Sutjeska, neka se sjeti Prijedora ili Foče. Poslije toga, neka mi neko kaže da unošenje kipa ratnog zločinca u crkvu nije zločin, da pored Sina Božijeg stoji Pavle Đurišić. I da će nas pravna država, kao da je živo biće sačuvati od pojačanog i osmišljenog potapanja normale, neskrivenog stranog uticaja i veleizdaje odozgo. Sve to mogli smo vidjeti prije neki dan u selu Gornje Zaostro kod Berana kad su zločinca unijeli *na kant* u sigurnu božiju kuću .

Razumijem da sve djeluje kao karikatura, i sam svjestan da većina ljudi misli samo na dobro porodice i miran san, ali kad ekstremisti zajače, osvajaju prostor predviđen za dobre i samirne ljude. Politički centar je dobio šansu da se rodi u Crnoj Gori nakon 2020. i nije se rodio. Jaka ljevica se nije stvorila. Veliki prostor je otvoren za upliv ekstremizma zdesna. Taj prostor branimo, taj prostor bi trebalo da bude i crkva, i žao mi je što nijedan pop ovih dana nije rekao – ne može, ljudi! Ovo nije dobro! Zato je važno prepoznati da je veličanje notornog koljača jedna vrsta disciplinovanja pastve. Udara se preko mjere, bira se opaki koljač iz prošlosti, da se pošalje poruka "svojima" – vjernicima, Srbima, pravoslavcima – *ovako ćemo, braćo i sestre, je l' neko ima nešto protiv?*

Dobio sam ovih dana poruke čitalaca koji kažu: ja sam Srbin, ali ovo ne podržavam. Ti glasovi su dragocjeni i oni nam trebaju. Bivša vlast je formatirala svoju poželjnu srpsku opoziciju kroz delikventske figure i kozački trans, zato je potreban svaki glas razumnog čeljadeta u Crnoj Gori, koje neće dozvoliti da njegov identitet kroje najgori.

Pogledajte primjer Zete, hiljade ljudi predstavlja jedan klovn koji liči na Kočićevog junaka na drogama. Taj provincijalizuje, unižava i žigoše jednu bogatu geografsku oblast i sve njene ljude. Neka većina glasa za tog našeg Pipuna, dabogda, ali Zeta je mnogo više i bolje od toga. I svi to znaju, i oni koji koriste situaciju da love i oni koji se osjećaju kao lovina.

Da zaključim - crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci. Pritisak o kojem se rijetko govori a koji trpe ljudi srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere kojima se šalje poruka da kleknu i poljube kamu. Oni znaju, oni osjećaju i vide zlo vrijeme, ali nemaju politički alat da to iskažu. Njih treba imati na strani crnogorskog građanskog projekta. Zato odgovor ne smije biti nekakav kontra-nacionalni ekstremizam, nego postojana odbrana postulata slobodnog društva. 

Šta to znači, na žalost, ni u svijetu više ne znaju, kriza smisla je globalna, što cijelu stvar čini dodatno teškom, uznemirujućom, opasnom. 


Crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci

obožavanje koljača

Disciplina kičme

Stvari su se u Crnoj Gori toliko raščistile da su crkveni oci unijeli  bronzanog idola, vojvodu Pavla Đurišića u crkvu. Uradio je to Metodije, mladi episkop SPC, zvijezda u usponu, čovjek koji je bistu ratnog zločinca u selu Gornje Zaostro kod Berana najprije otkrio, a onda uz himnu Srbije seljanima preporučio za kumira, mučenika i sveca.

Na istom su slavlju potom napadnuti novinari Pobjede i Vijesti, iskusne kolege Stevo Vasiljević i Boris Pejović, koji su maltretirani i udarani. Vasiljevića su četnici - ali bukvalno ljudi odjeveni u četničke uniforme, sa šubarama - vukli do nekog šatora i slomili mu dio radne opreme.

Zašto fašizam uvijek završi u nasilju, pitanje je za filozofe. Mogu samo kratko reći da se fašizam i rađa u nasilju, da on jeste politika nasilja. Zato je dobro što su se stvari ovako raščistile, da jedan glavar SPC djelom razbuktava nasilje i podiže izdajnički stijeg kvislinga u ime cijele crkve. 

Iako nedostojna i bijedna seoska zabava, skup u Gornjem Zaostru je pokazao da građani Crne Gore ne moraju da brinu, jer je sve u njihovim rukama. Prosto je – ako treba da pobijedi politika tabadžija, krvnika i crnih kapa, pa onda neka tako bude! Neka Crna Gora krene u tom smjeru koji je ravan propasti, ali demokratski garantovan većinom. Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji. 


Taj će nered biti sve veći, što se budemo više igrali istorijskih tumačenja i popovanja. Fariseji bi to i htjeli, da jedan suštinski kriminalni politički polet uvedu u legalne tokove, da se zloglasni koljači predstave kao ratni simboli i martiri, kako bi se iz te fikcije crpila logika straha u sadašnjosti. Jer niko ne govori o 1943. godini zbog prošlosti, tema je budućnost i sadašnjost zemlje koja treba da prelomi između dvije opcije. Jedna opcija je vjerski nacionalizam, unitarizam i revizija prošlosti po mjeri bjesnila koje se promoviše sa oltara, a druga je opcija da se tom istom crnom bauku skrši vrat.

Biće to teško izvesti na izborima dok god postoji ozbiljna kriminalna sprega koju sponzoriše i beogradski režim, biće teško i zato što je politička ponuda škart, a međunarodna liberalna demokratija u grifu istog tog crnog fašizma. Ali građani prosto moraju istupiti, izolovati Demokratski front, satjerati ga u ćošak. Takođe, ljudi moraju pritisnuti svoje lidere, posebno one manjinskih naroda, da ne prave saveze sa fašistima. I u tom slučaju biće teško, jer su kriminalci već zadužili svoja oružja, neformalne bande čuvaju i samog predsjednika Skupštine, što je samo vrh ledene šubare koja pluta polako ali pouzdano. Vidjeli smo, bratanac je čuvao Andriju Mandića, mladić je osuđivan, pa kad je zapucao na civile, istražni organi nisu mogli da pronađu radni ugovor. Još jedna odlika fašističkih grupa, krvna hijerarhija i tribalni prenos ovlasti.

Na kraju – crkva. U monaškom životu poslušnost je vrlina iz koje pustinjaci crpu  podvižničke snage. Ali ako misliš o crkvi kao društvenoj instituciji, onda bilo koja vrsta poslušnosti i skrušenosti nije vrlina nego najopasnija toljaga koju neko konačno mora baciti. Makar jedan predstavnik crkve, pop, ili popadija, morali bi se ovih dana oglasiti u ime Hrista, ako ne u svoje lično ime, i reći – unošenje totema Pavla Đurišića u hram Božiji je gadluk u kojem ne želim da učestvujem. 

Na žalost, ne očekujem da će se to desiti, jer ni Srpska crkva ne djeluje drugačije od totalitarno ustrojenih političkih sekti koje zakidaju misao u korijenu i oduzimaju pojedincu pravo glasa. Zato će mudrosloviti otac X, a kleti otac Y, obojica suštinski u istom čvoru, koji odoka možemo nazvati i omčom. Sve izgleda kao da je omča spremna, ili, kao što to reče dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković: "Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu (Crnu Goru) za mrtve nogare da se strovari na zemlju i pregrne lopatom zemlje." 

Moguće da je tako, ali postoji i drugi scenario – da većina u jednoj zemlji pokaže zrelost  i politički nađe izlaz iz bjelodanog nasilja u koje je fašisti vode. Bilo bi lakše da postoje nekakvi lideri na centru, ili ne daj bože snažna ljevica, ali i u nedostatku ozbiljnih političkih kapaciteta, sa ovim što imamo, kao društvo, nekako moramo izaći na crtu fašizmu, opet i opet. Sve drugo bi značilo da Crna Gora zapravo i ne treba da postoji kao državni garant i kultur-orijentir. U tom slučaju banda će nastaviti da klanja svojim kipovima, a narod da slavi svog krvavog boga, kojeg će nevjernima utjerivati batinom.




 Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji.

sprem'te se

Fašisti prešli liniju sa koje nema nazad

**In medias res – šta bi značilo da Kotor izgubi mjesto na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod zaštitom UNESCO?**

Brisanje Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora sa Liste svjetske baštine UNESCO-a, bi značilo da smo kao društvo toliko duboko potonuli, da nismo u stanju da sačuvamo najvrijednije što imamo, ono što je na međunarodnom nivou prepoznato da ima izuzetnu univerzalnu vrijednost za cijelo čovječanstvo. Značilo bi gubitak međunarodnog statusa i ugleda, ali i gubitak jednog od ključnih resursa na kojem se trenutno zasniva naš razvoj. Turisti koji dolaze u Boku ne dolaze sigurno zbog novih apartmanskih zgrada, loše infrastrukture i turskih suvenira, već zbog prirodne i kulturne baštine – zbog toga što se nalazimo na toj prestižnoj Listi sa još 1240 lokaliteta iz cijelog svijeta. 

**Šta bi nam to reklo o državi, odnosno vlasti?**

Gubitak mjesta na UNESCO listi bi pokazao da u suštini nismo svjesni vrijednosti koju imamo, a koju nismo mi stvorili već naslijedili, od ove čudesne prirode i svih koji su na ovom prostoru živjeli i stvarali prije nas, od zajednice koje je ostavila crteže u Lipcima do one koja je izgradila zgradu Jugooceanije. Bila bi to potvrda da, nažalost, nemamo državu sa funkcionalnim sistemom koja je u stanju da zaštiti kulturnu baštinu, što je po Ustavu u obavezi. Nažalost, jasno bi to pokazalo kako ne shvatamo da je razvoj mnogo kompleksniji od gradnje konfekcijskih zgrada i apartmana za turizam, i da trenutno očigledno jedino znamo betonom da “valorizujemo” prostor i uništavamo ga zarad kratkoročne dobiti pojedinaca, ali ne i da sačuvamo njegove vrijednosti. I na kraju, ali ne manje bitno, bio bi to ogroman gubitak za sve stanovnike Boke i cijele Crne Gore, nas kojima je Područje Kotora bitno kao dio našeg nasljeđa i identiteta, kao i nedogovornost prema budućim generacijama kojima smo u obavezi tu baštinu da ostavimo.

**Kako smo došli do situacije koja je kulminirala predlogom resornog ministra da se održi referendum za ili protoiv UNESCO statusa Kotora?**

Do situacije u kojoj se nalazimo došli smo nesviješću i neodgovornim pristupom državnih i opštinskih vlasti, već više od dvije decenije, koje su mislile da će moći, uz isključivo deklarativnu posvećenost očuvanju Područja Kotora, ne raditi ništa suštinsko što je potrebno za njegovu zaštitu, a sa druge strane graditi sve što su naumili. Sada kada je konačno jasno da moramo da sprovedemo ozbiljne mjere ukoliko želimo da sačuvamo status na Listi svjetske baštine isplivalo je to da imamo i one koji misle da nam taj status nije potreban. Posebno je zabrinjavajuće da taj narativ koji je nažalost vrlo dominantan u Crnoj Gori, gdje se razvoj poistovjećuje isključivo sa gradnjom, a zaštita prostora smatra kočnicom razvoja, dolazi ovaj put od strane ministara prostornog planiranja, i to za prostor svjetske baštine. 

**Dakle, problem nije od juče, možete li dati hronologiju?**

Dugogodišnje urušavanje sistema zaštite, katastrofalno planiranje i nefunkcionalan sistem upravljanja su uticali da smo degradirali vrijednosti Područja Kotora i da postoji rizik da ih izgubimo i nađemo se na Listi svjetske baštine u opasnosti. Na to je jasno ukazano kroz ovogodišnje odluke Komiteta za svjetsku baštinu. Međutim, još od 2003. godine taj Komitet upozorava na problematičan uticaj koji prekomjerna i nekontrolisana urbanizacija može imati na izuzetnu univerzalnu vrijednost područja. Od tada se urbanizacija prostora samo povećava, tako da smo došli do situacije u kojoj je zbog nje degradirana vrijednost područja. 

**Što je tu ključni problem, loše planiranje, ili loša uprava?**

I jedno i drugo. Ključni problem je svakako veoma loš sistem planiranja u Crnoj Gori, i loši planovi uključujući i Prostorno-urbanistički plan Opštine Kotor, prema kojem se nastavlja problematična urbanizacija i devastacija prostora.  Uz to, nažalost nemamo adekvatne mehanizme zaštite ovog kompleksnog područja, kao ni funkcionalne mehanizme upravljanja. Savjet za upravljanje Područjem Kotora je još 2017. godine jasno naveo da je potrebno preispitati pravno-institucionalni okvir i unaprijediti mehanizme i tijela za upravljanje Područjem. Od tada pa do danas ništa se nije uradilo na tom polju. Imamo Savjet za upravljanje koji nije funkcionalan, koji se skoro tri godine nije ni sastajao, Mendžment plan koji nikako da revidiramo već šest godina, a i inače ga ne koristimo. 

**Šta kao građani možemo da uradimo kad izvršna vlast diktira ovakve ideje?**

Mislim da je trenutno ključni problem što nažalost nemamo osnova da vjerujemo našoj izvršnoj vlasti. Posljednjih dana imamo izjave predsjednika Opštine Kotor, ministarke kulture i medija, izjave predsjednika Vlade,  kojima nas uvjeravaju da su posvećeni očuvanju Područja Kotora na Listi svjetske baštine. Međutim, isti oni su ti koji su nas doveli do ovog stanja ugroženosti, svojim djelovanjem tj. nedjelovanjem. Isti oni koji nisu do sada sazvali sjednicu Nacionalne Komisije za saradnju sa UNESCO-m, koji nisu smijenili nestručnog ministra iako je to bio zahtjev upućen od grupe više od 50 nevladinih organizacija i 40 pojedinaca. 

Nažalost, ne vjerujem u njihovu deklarativnu “posvećenost” i “brigu” o baštini, jer su do sada imali prilike da je pokažu. Međutim, imajući u vidu da su odluke Komiteta za svjetsku baštinu jasne, nadam se da će konačno krenuti da ozbiljno rade ono što je njihova obaveza, zbog međunarodne zajednice, i zbog građana i građanki Područja Kotora i Crne Gore. U cijeloj ovoj situaciji nadu daju pojedini stručnjaci unutar institucija koji ipak znaju posao i posvećeni su, rijetki su, ali se nadam da će konačno oni krenuti da se slušaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/91b47e0d-de25-4e65-b7f4-4f28a30078d3)
Foto: Privatna arhiva{.caption}

Što se građana/ki tiče, tužno da je moramo da trošimo vrijeme i energiju na to da stalno iznova podsjećamo vlasti i inistitucije da treba da rade ozbiljno i odgovorno posao za koji su plaćeni. Ali, očigledno moramo da ih kontrolišemo, i tražimo da preuzmu odgovornost. Moramo da zahtijevamo uključivanje struke i građana/ki u procese, ne samo formalno već stvarno. Treba da smo jasni i glasni, da kažemo da nam je naša baština važna, da utičemo da se mijenjaju sistemi koji očigledno nisu za opšte dobro kao i da doprinesemo koliko možemo na druge načine. 

**Kad govorimo o Boki, govorimo o ambijentalnoj cjelini. Je li pejzaž ovdje ikad shvaćen u svojoj organskoj povezanosti sa kulturnim dobrom?**

Nažalost nije, i to je jedan od ključnih problema. I dalje se očigledno ne shvata da je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora upisano na Listu svjetske baštine zbog sklada između graditeljstva i prirodnog okruženja, zbog pejzaža u cjelini. Ukupni kulturni pejzaž je taj koji u stvari ima tu izuzetnu univerzalnu vrijednost, ne ni Kotor ni Perast pojedinačno, ni Risanski mozaici, ni barokne palate,.. već cjelina. 

Na UNESCO Listu svjetske baštine je prvih dvanaest lokaliteta upisano 1978. godine. Već slijedeće 1979. zajedno sa piramidama u Gizi, Versajem, praistorijskim crtežima u Valkamonici, dolinom Katmandu, Persipolisom, Damaskom,.. upisano je i šest dobara iz Jugoslavije među kojima i Područje Kotora uz Dubrovnik, Split, Stari Ras sa Sopoćanima, Ohridsko jezero i Plitvička jezera. Područje Kotora je dakle među prvih 57 lokaliteta koji su upisani na Listu svjetske baštine, i ono je jedno od prvih koje se našlo na toj Listi zbog vrijednosti ukupnog pejzaža. Potpuno je vizionarski bilo da je još te 1979. godine prepoznato od strane stručnjaka iz Jugoslavije da je njegova izuzetna univerzalna vrijednost “harmonična simbioza prirodnih fenomena i graditeljskog nasljeđa”. Ta simbioza je ono što UNESCO od 1992. uvodi kao novu vrstu kulturne baštine i definiše kao kulturni pejzaž - zajedničko djelo prirode i čovjeka.  

Međutim, tužno je da mi u Crnoj Gori očigledno i dalje nismo svjesni, posebno naši donosioci odluka i planeri, da je kulturni pejzaž Područja Kotora taj koji ima izuzetnu univerzalnu vrijednost i da prekomjernom i neadekvatnom urbanizacijom direktno uništavamo tu vrijednost. 

**Jednom je sa pozicije zvanične države rečeno, parafraziram, da se Boka gradnjom može učiniti još ljepšom.**

Kada neki prostor, kao što je Boka Kotorska, tretiramo kao kulturni pejzaž koji ima vrijednosti kulturne baštine, svakako moramo imati u vidu i da je jedna od karakteristika samog pejzaža njegova promjena. Pejzaže koji nisu arheološki lokaliteti već područja života, svakako ne možemo konzervirati. To su sistemi koji žive i u određenim segmentima se mijenjaju, samo je pitanje na koji način. Kod kulturnih pejzaža moramo identifikovati njihove ključne karakteristike i vrijednosti i njih obavezno sačuvati. Kroz savremene intervencije možemo stvarati nove slojeve koji će poštovati i odražavati naslijeđenu harmoniju. Međutim, na našu žalost, to nije slučaj sa gradnjom koju imamo u Boki posljednjih decenija. To najbolje ilustruju primjeri koji su u potpunosti uništili kulturni pejzaž, kao što su novo naselje u Kostanjici, masovna izgradnja u Dobroti, proširenja postojećih hotela, kao i svi predimenzionisani objekti sa apartmanima koji trenutno niču u zalivu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b3427f38-f7e5-4f7b-9fc3-c2a852219bcc)
Kostanjica, Boka Kotorska, foto: Boka news{.caption}

**Planira se za pojedince i grupe, ne za dobrobit cijele zajednice...**

Mora se samo jasno naglasiti da su za veoma problematičnu i prekomjernu izgradnju prije svega odgovorni loši prostorni i urbanistički planovi, koji definišu ključne parametre: zone za gradnju, gustinu, volumene i namjenu. Ti loši planovi rađeni su isključivo na osnovu želja i pritisaka investitora, a djelovanje kolega arhitekata se u takvim okvirima svodi samo na kozmetiku, jer najčešće nemaju hrabrosti ni profesionalne etike da isprojektuju nešto drugačije. Naravno, javlja se i nelegalna gradnja, ali to je mnogo manji problem u odnosu na ono što se sprovodi u skladu sa planovima.

**Uzmimo primjer gradnje žičare od Lovćena. Vi ste taj posao kritikovali. Zašto?**

Uz izgradnju objekata značajan uticaj na pejzaž ima i izgradnja infrastrukture. Iako su nam kvalitetne i savremene saobraćajnice naravno neophodne, nažalost u posljednje vrijeme na primjerima širom Crne Gore vidimo da njihovu izgradnju prate često preveliki, nepotrebni i preagresivni zahvati koji devastiraju pejzaž. I primjer žičare Kotor-Lovćen je nažalost jedan od tih, jer su se zbog izgradnje stubova žičare probili agresivni pristupni putevi koji su devastirali padine Lovćena. To je sigurno moglo da se uradi i bez tako velikih intervencija, da se nije išlo na varijantu koja je očigledno bila najjeftinija za investitore. 

**Cijela Crna Gora je na udaru promjena koje nisu u skladu sa očuvanjem kulturne baštine, materijalne i nematerijalne. Koji su to nematerijalni obrasci koje gubimo uništenjem materijalnih dobara kao što su suvozidi ili maslinjaci?** 

Terasasti pejzaži, formirani kao rezultat poljoprivrednih djelatnosti na terenima u nagibu, sa potpornim zidovima izrađenim u tehnici suvozida, predstavljaju jedan od najkarakterističnijih primjera kulturnih pejzaža, i mogu se naći širom svijeta, uključujući svakako i područje Mediterana. Oni zaista predstavljaju reprezentativan primjer sistema održivog korišćenja zemljišta. Suvozidi nisu služili samo kao podzidi već i za sprječavanje erozije, kontrolu toka vode, mikroklimatsku regulaciju, ali i održavanje biodiverziteta. Održivost kakvoj danas težimo, već je vjekovima praktikovana kroz iskustvo naših predaka, način na koji su koristili i oblikovali prostor. 

**Iako Kotor svi vezuju sa gradske zidine, blago koje treba čuvati je raznoliko i seže do pradavnih slojeva kulture stanovnika obale i zaleđa.**

Kod Područja Kotora je navedeno da se njegova izuzetna univerzalna vrijednost baš ogleda u harmoničnoj integraciji arhitekture “sa kultivisanim terasastim predjelom na obodima visokih kamenitih planina.” Dakle, obradivi doci sa podzidima od suvozida su jedna od ključnih karakteristika područja svjetske baštine. Nažalost svjedoci smo da se taj pejzaž savremenom urbanizacijom koju trenutno imamo na prostoru Dobrote, Prčanja, Mula potpuno uništava. Zato bi očuvanje terasatih pejzaža sa suvozidima, kao i očuvanje same tehnike izrade suvozida, trebalo da bude jedan od prioriteta u zaštiti područja svjetske baštine Kotora. Ali ne samo kod njega, već i svih drugih zona u kojima su terasasti pejzaži sačuvani, kao što je recimo proctor izuzetne Ulcinjske maslinade u uvali Valdanos. Ti tradicionalni sistemi prostorne organizacije i te drevne tehnike predstavljaju svakako mogu doprinijeti ekološkoj održivosti prostora, posebno u doba klimatskih promjena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fc8c2b44-b3cc-474e-bf63-0113fb5fe949)
Suvomeđa, terensko istraživanje, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Koliko zapravo građani Crne Gore znaju o arheološkim slojevima, ili, šta bismo mogli naučiti od drevnih stanovnika naše zemlje?**

Generalno mislim da znamo vrlo malo, čak i o slojevima iz bliže prošlosti, a tek o onima iz starijih perioda. Uz to, imamo pojedinačne lokalitete koji su poznatiji, ali i jako puno onih slojeva koji još nisu istraženi. Relativno skoro su kolege arheolozi počeli da se bave planinskom baštinom, i otkrivaju tumule, stećke, gradine i u tim za život naizgled neuslovnijim predjelima, nastale od strane zajednica o kojima malo znamo. Ali čak i ovako bez puno informacija mogli bi dosta da učimo samo iz toga što su nam oni ostavili – kako se gradi u skladu sa karakteristikama prostora i kako se zna gdje se što gradi, kako sa lokalnim prirodnim materijalima i jednostavnim tehnikama možemo stvarati funkcionalne, zdrave i lijepe prostore. 

**Stoji li uopšte konstatacija da se nematerijalna baština u savremenom svijetu teže čuva od materijalne?**

Nematerijalne prakse, vještine, vjerovanja i znanja su stvarale sve materijalno što nam je ostalo i oblikovale pejzaže. I istina je mi trenutno možda možemo fizički da sačuvamo neki malter iz XVII vijeka, i trebali bi iako to nažalost nije uvjek tako, ali više ne znamo kako se taj malter pravio. Možda uz pomoć hemijskih analiza možemo da dođemo do njegovog sastava, ali ne znamo tačno proces njegove izrade i način korišćenja, koji je jako bitan. Mnoga znanja su izgubljena, a još mnoga su u fazi da mogu uskoro nestati. Zbog toga je posebno značajno svo ono nematerijalno nasljeđe koje je opstalo do danas, i koje bi morali očuvati. U periodu smo kada ima jako malo onih koji i dalje znaju način pripreme i korišćenja krečnog maltera, tehniku izrade drvene šindre ili gradnju suvozida. Takve bi vještine trebalo prvo prepoznati, zaštititi i pomoći onima koji su nosioci tog znanja da se ono dokumentuje i prenese dalje. 

**Na kraju, kako vidite budućnost crnogorske prošlosti?**

Ako ovako nastavimo, budućnost naše baštine svakako ne vidim kao svijetlu. Neodgovorno se ponašamo i uništavamo čak i ono što je formalno zaštićeno kao najvrijednije, a toliko toga još nismo ni prepoznali ni zaštitili. Mi ponavljamo već godinama o neophodnoj zaštiti industrijske arhitekture ili arhitekture XX vijeka, koju smo u međuvremenu već skoro uništili. Pred očima nam nestaju tradicionalne kuće, izuzetna sela i katuni, koje nismo u stanju da zaštitimo. Od ogromnog broja izuzetnih nekropola stećaka koje imamo u Crnoj Gori zaštićene su samo tri koje su na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Uništavamo svakodnevno izuzetne istorijske puteve, koje još nismo ni prepoznali kao dio baštine, sem puta Kotor-Krstac koji jeste zaštićen kao kulturno dobro, ali koji je trenutno u alarmantno lošem stanju. I da ne govorimo o svim izuzetnim kulturnim pejzažima koje Crna Gora ima i koji su njeno najveće blago. Bez svijesti o njihovom značaju transformišemo ih i uništavamo dio po dio.

Ako se uskoro ne osvijestimo i ne promijenimo odnos prema baštini, ako ne krenemo u hitno uspostavljanje sistema koji će je čuvati, uništićemo najznačajniji resurs koji imamo i ostaviti generacijama koje dolaze samo mrvice blaga. A to ovaj izuzetan prostor ne zaslužuje. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}







Arhitektica Aleksandra Kapetanović iz NVO Expeditio govori o zaštiti kulturne baštine i neizvjesnoj sudbini kulturnog statusa grada Kotora

razvoj i propast

Kapetanović: Turisti u Kotor ne dolaze zbog apartmana, nego zato što je na UNESCO listi

Aspekt identitetskih osnova u muzici Bora Tamindžića niko ne može dovesti u pitanje. On je vrhunski primjer i pionir onoga što možemo nazvati Crnogorska muzika...

maestro

Čovjek koji je stvorio zvuk Crne Gore

Godine tako prođu da nisi rekao ništa o parku i suncu i porodici. Bile su važnije političke teme o kojima nemaš pojma. Periferija uma, to što se čita i piše u novinama. Kakvo je to samo lažno predstavljanje. Drama koja nikog ne košta. Tragedija sa šampanjcem. Pisci se kriju iza zlobe komentatora, ovi se kriju iza zlobe pisaca, na kraju se dokucavaju u svjetlu telefona. 

Ovako bih to rekao: drhtim, čitam, radim, živim, a u novinama pišem sranja.  Umjesto da kažem suptilnu suštinu, da je život ne samo podnošljiv nego lijep, prozračan. I da je dužnost da se bude srećan. Nekako mi se čini da je to jedna zapuštena staza i pravi izazov za pripovjedača. Biti veseo, a ne dosadan. Biti dobar, a intrigantan. Cupkati od sreće. Jer gdje će današnji čitalac naići na sreću, a da nije teško stilsko sranje. Nešto zaslađeno da se povraća. U najboljem slučaju spomenarski snuff, Coelho i slična roba. Gdje je nježna, prava sreća, i da li ona uopšte treba da bude u pismu, pa još novinskom?

Umjesto odgovora ispričaću jednu priču. 

Prije nekoliko dana zatekao sam ispred kuće zelenu lutku. Visila je sa ograde, i bila prošivena zlatnim vezom. Saznao sam da je to lutka leptira monarh. Slutio sam da ga neću uhvatiti, ali kad sam konačno zatekao praznu ljusku, ipak sam bio srećan. Znao sam da se leptir ponovo rodio. Da leti naokolo. Činjenica da ga nisam vidio nije me rastužila. Danima sam o njemu brinuo, gledao i pratio kako lutka mijenja boju. Od grašak zelene do utaženog tona urme. To sam želio reći. Kakvo je zapravo čudo jedan običan leptir, i kako se čovjek stidi da to prizna. A stidi se, ko zna zašto, valjda jer čudu istinski ne prisustvuje. 

Mislim da je pisanje o leptirima opasno. Čak opasnije od pisanja o mafiji. Jer mafija će ubiti svakog desetog, a na leptiru će tek svaki stoti uspjeti nešto da kaže. Zahtjevni su leptiri, ali ih ima. U čaurama. Kao metkovi puni smisla. Možda ih ima u knjigama koje sam čitao, u Gogenovim dnevnicima, kod Zagajewskog, ili Danila Kiša… Pokušavam da napregnem mozak i sjetim se, ima li leptira kod kolumnista širom mog jezika, i jedino ih još nađem kod S. G. Ali on je ionako pjesnik. Ostalo mi se rijetko čita, jer je pametno, a to zna da zasiti. Zaslužno. Pitko i vispreno, potentno a nevažno. Dosadno i genijalno. Svake nedjelje, uglavnom samo seru. I seru. I seru. Iako pišu sve bolje. 

Od ironije se više ne može živjeti, ironija je postala postfaktualni ritual jedne kaste. Kolumnisti i ironija ne služi ničemu. Ironija je poslije činjenica. Nevažna je kao leptir onome koji ga ne vidi. To što se danas podvaljuje Krleža je izmislio prije stotinu godina, samo on nije bio ironičan već dinamitan, živio je u vremenu otvorenih karata. Danas su krugovi zatvoreni i rečenice tromije. 

Novinski pisci su se utopili  u doba koje slavi pseću odanost lajku i hormonu sreće putem algoritama internetskih interakcija koje se polako miješaju u sadržaj. Kibiceri diktiraju i samo negativni sadržaj zaista prodaje kupke na guglovim oglasima pored članka. Na taj način se oblikuje nova higijena i nova sajber estetika kuknjave oslonjena na slavnu tradiciju tužbalice. 
Nema potrebe da se čitaju novine, o leptirima je dosta toga rečeno u knjigama, to sam mislio da kažem. Leptiri simbolišu ponovno rođenje, ima ih na hrišćanskim slikarijama, u predočenim rukama djece. Ima ih u oblacima koji migriraju preko velikih voda, na žilavim krilima prolaze nautičke milje i niko ih ne vidi dok lebde prostorom punim wirelessa. 

Ugasi ekran i pogledaj, vidjećeš ih gore.

Iz knjige "Zbogom novine", Žuta kornjača, Podgorica, 2025.{.caption}






