Neka djeca su crtala sebe kao Supermena, neko je u mislima još lutao stadionima razorene zemlje, neko je prosto sanjao da je na ratištu. Ali ja sam sam birao drugačije. Htio sam biti jači i brži od ostatka svijeta, htio sam da za mene pravila ne važe i da nemam dom. Zamišljao sam da sam izbjeglica.

Ta kategorija mitskih bića me je fascinirala. Izbjeglica će se uvijek snaći, oni svi znaju šta rade i polako ostvaruju svoj cilj. Tu priču sam nebrojeno puta čuo i naučio je napamet. A ko ne bi htio da se uvijek snađe? Je li grijeh što sam poželio da znam šta radim?

Uz to, govorilo se da izbjeglice dolaze s punim koferima njemačkih maraka. Izlazio sam na ulicu u nadi da ću prepoznati izbjeglicu, vrtio se oko željezničke stanice, čuljio uši kad stariji pričaju, ali nikad nisam shvatio kako da ih prepoznam. Iako se govorilo da se međusobno drže, da su svi isti, da su odmah našli poslove, da je to neka vrlo uvezana sorta, nisam uspijevao da ih prepoznam, što je još više razbuktalo moje fantazije. 

Izbjeglice su bile neka vrsta Klarka Kenta, običnog gradskog tipa koji može proći pored tebe na korzu, ali čim lizne malo tog nekog svog izbjegličkog kriptonita, trafika na kojoj kupuješ novine postaje njegovo vlasništvo, a radno mjesto prvog komšije prelazi u ruke njegovog komšije. 

Često se govorilo da su izbjeglice složne i neumorne, što je, po mom mišljenju, bio početak salve komplimenata – nastavljaju život, bore se više nego naši ljudi, cijene svaki dinar, ne opterećuju se lokalnim pričama… Nije mi bilo jasno zašto su ti komplimenti uvijek izgovarani sadistički stisnutih usana, s gađenjem i zelenom nijansom između mržnje i straha koja se kod govornika javljala pri pomenu novih ljudi u gradu.

Kako god bilo, naši stari domovi držali su se uzalud, bez snage i novca, nismo uživali u miru, dok je rat pripremao armije spremnih nasljednika naše slave. Rat je porađao kamikaze, ljude „drugog mentaliteta“ koji su nas polako okupirali. Izbjeglice su postale tema broj jedan. Poneko sa skupim patikama u školi bio bi izbjeglica, a ako bi izgledao siromašno, bijedno ili poderano, to je vjerovatno bila varka, dio lukave strategije. Jer izbjeglice upravo to čine – iako su bogatiji od nas, domicilne sirotinje, ne odriču se sljedovanja u Crvenom krstu, uvoznog brašna i mlijeka u prahu. Tako, na primjer, izbjeglica koji „ne zna šta ima“ ujutro čeka strpljivo u redu za deterdžent, popodne taksira ili moleriše (znaju da rade i ničega se ne stide), a uveče broji pare.

Sve što je bilo naše postalo je nesigurno. Čak je i grad počeo da nam se rastače, da se mijenja. Još smo imali svoje ljude na funkcijama, izbjeglica nije mogao postati predsjednik opštine ili šef policije, ali sve više sam razumio njihovu potajnu moć i sve više se trudio da budem kao izbjeglica. Da imam tajne misli i planove koje nikome ne povjeravam, a noću sanjam da preuzmem grad.

– E, kako je ovdje bilo lijepo nekad, sjećaš li se?

– Kako da se ne sjećam, dok ove izbjeglice nisu došle.

– Mi smo naivni, svakoga primamo otvorena srca.

– Ma takvi smo mi…

– Ništa ne umijemo, kad ti kažem.

– A oni završavaju posao…

I tako, prošle su gorke godine, jedan rat zamijenio je drugi, zatim je puklo u cijelom svijetu. Mit o sigurnosti danas je gotovo srušen. Stranci nisu prestali da dolaze u naš mali grad, evo ih u hiljadama. Ovog su puta tamnije kože, drugog jezika, ali opet se o njima priča na isti način.

Odrastao sam u međuvremenu, a stari ljudi koji su mudrovali u mojoj mladosti mahom su mrtvi. U grob su ponijeli slike slavnog vremena kad smo svi bili svoji. To je vrijeme koje više niko ne pamti, koje su izmaštali u međuratno doba, iz dirljive želje za sigurnim domom i protekcijom. Čitao sam antropologe koji su strahove plemena objasnili teorijom ograničenog dobra. Sve što pleme posjeduje je ograničeno, zato ga treba čuvati – i radost, i ljubav i sreća, ne samo sir i pare. Stvari duhovne i stvari materijalne, sve je to jedna velika gomila nad kojom bdije duh plemena, da se ne bi rasula i nestala. Kako bi se duh zajednice držao budnim, potrebne su nam sile ovog i onog svijeta. Dobrovoljci, pitomci, vojska i redari čuvaju naše granice, kuće i imanja. Ali unutrašnja blaga jednog plemena, siguran san koji dolazi iz osjećaja pripadnosti – to se ne brani puškom, to se brani drugom vrstom budnosti. Zato su naši preci izmišljali vampire, ale, nečastive prikaze prvog mraka, putnike sa petama naprijed, leptirice i seoske tence. Danas su to izbjeglice, otkad znam, to su izbjeglice. Izbjeglice haraju, od njih se valja paziti, izgovarati magične riječi da njihova moć nekako oslabi.

Došljak je, dakle, uzrok propasti. Nijednom seoskom kapetanu, nijednom kancelaru, niti vođi velikih nacija nije pošlo za rukom da sačuva ono što je već počelo da se rasipa. Stari svijet, onakav kakvim smo ga znali, izdiše pred našim očima i tu nema lijeka. Izbjeglice, migranti, azilanti samo su glasnici.

U malom gradu koji jedva pamtim ili u nekom carstvu koje možda upravo sada posrće, glas o raspadu uvijek je dolazio s ljudima koji su krenuli na druge ljude.

 

Stari svijet, onakav kakvim smo ga znali, izdiše pred našim očima i tu nema lijeka. Izbjeglice, migranti, azilanti samo su glasnici.


stara priča

Izbjeglice se uvijek snađu, a mi smo naivni

Na prošlim predsjedničkim izborima u Ruandi predsjednik Kagame je pobijedio sa 99,2 odsto glasova. Onih preostalih 0,8 odsto neka vam ostane u glavi, tek da razmislite ko su, šta su i kako im se desio takav životni peh.

Što se tiče Ugande, smijem otkriti da je predsjednik po imenu Yoweri Museveni na vlasti otkad je pokojni Maradona dao dva gola Englezima. Dakle, od 1986. godine. Mogu dodati, ako baš želite znati, da je Uganda bila britanski protektorat, a ova druga, kako bješe — Ruanda — prvo pod njemačkom upravom, a kasnije pod belgijskom.

Dobro. Zašto bi Ruanda i Uganda uopšte bile pomenute? Koga briga za drugarice i drugove Ugandance i Ruandance? Obje su države, prema Freedom Houseu, neslobodne, ali to mu ga dođe kao afrički zlatni prosjek & presjek, pa šta tu više možemo izmisliti.

E pa možemo. Itekako.

Jer baš tamo — u Ugandi i Ruandi — izgleda da će Evropa pokušati da izmjesti dio svoje južne granice. I, zajedno s njom, dobar dio svoje savjesti.

Nisam ekspert za spoljnu politiku. Čitam izvještaje prema kojima Austrija, Danska, Njemačka, Grčka i Holandija razvijaju zajednički model po kojem bi se ljudi sa odlukom o povratku mogli slati u treće zemlje. Evropski parlament je u junu 2026. odobrio nova pravila koja takve „return hubove“ omogućavaju, a među mogućim lokacijama pominju se i Uganda i Ruanda.

Profesor matematike iz Irana, neka bude Yusuf, umjesto da u Beču stavi periku i glumi Mocarta pred turistima na ulazu u Mozarthaus, mogao bi pravo u Kigali ili Kampalu — glavne gradove Ruande i Ugande — ako se tamo zaista budu nalazili budući centri. Ako ne, može završiti u nekom od postojećih ugandskih izbjegličkih naselja, poput Kiryandonga, koje već prima ljude iz Sudana. Aman.

Pjesnik je jednom rekao da ratovi izbijaju da bismo učili geografiju. Slično je i sa migrantskim rutama: neki daleki, opljačkani toponimi izranjaju iz podsvijesti bijelog čovjeka i postaju politička rješenja, outsourcing destinacije za eksperimentalni prijem ljudi.

Ili, što bi prost narod rekao: daleko bilo od moje kuće.

Pomenuti Yusuf iz Irana tako bi mogao biti poslat u zemlju čiji politički sistem ni sam ne zadovoljava standarde slobode koje Evropa voli da proklamuje kao univerzalne. Nije problem, tamo ga, po viđenju, neće odmah ubiti zato što je opozicioni žbir ili pripadnik progonjene manjine. Treba da bude zadovoljan i da gradi socijalne veze u non-EU hubu za koji će Brisel garantovati na daljinu.

Sanitarno odijeljen, ušuškan u svom moralnom imperativu, Brisel će ovim ubiti barem nekoliko muva odjednom. A za muvama će se, prosto, slati ljudi tamo gdje sloboda nije moguća.

Nisam ekspert za spoljnu politiku. Prvo mi na pamet padaju istorijske paralele. Istorija je puna političkih projekata koji su problem počinjali da rješavaju tek onda kada bi ljude počeli fizički premještati. Ne treba te različite istorijske slučajeve izjednačavati, ali iza njih stoji ista mračna politička intuicija: problem postaje rješiv kada problematični ljudi nestanu iz vidokruga.

Velike zapadne sile prvo su stvorile sistem i pokrenule mehanizme ratova, nasilja i eksploatacije na globalnom jugu, ali sada ne žele da prihvate odgovornost za ljude.

Na istom talasu raseljavanja, premještanja i odbijanja odgovornosti, fina evropska demokratija ovom odlukom, zapravo, ište regulatornu snagu jedne Ugande i Ruande. Priznaje da joj imponuje tamni vilajet kao politička instanca i rješenje postratnih trauma koje je globalni sjever odavno unovčio, pa sad rješava ljudski kusur.

Recimo, u Ugandi opozicioni prvaci bivaju privođeni pred kamerama, a vojni sudovi su godinama tretirali civile. U Ruandi su ozbiljni opozicioni kandidati onemogućeni da se takmiče.

Ali sve je to tamo daleko, nećemo sad da cjepidlačimo.

Bijeli smo ljudi, evroatlantski svjesni, što ukratko znači da stotinu godina možemo ignorisati granice, državne i narodne suverenitete, razvijati rasne hijerarhije i poslovne sheme ekstrakcije blaga, ali kad kao posljedica istorijskog sloma kapitalističkog sna o globalnom selu krenu talasi izbjeglištva i nevoljni zbjegovi, mi granice vratimo u funkciju, obnovimo ideju tvrđave, Boga i Srednjeg vijeka, diži most — spuštaj most logiku zatvorenog jezgra obećane zemlje Oz.

Ta se zemlja ove nedjelje zove Saksonija-Anhalt i krajnje desni AfD osvojio je 44 odsto. Sljedeće nedjelje biće neka druga. Redom se prestrojavamo za novi poredak, što znači staro zbijanje redova.

Nisam ekspert za spoljnu politiku. Samo bih rekao da ima nešto opako u ovoj odluci evropskih država. Ako si školovan bard, ili olimpijski skačeš udalj, možda te puste. Imaš šanse da sa svojim rasnim balastom pređeš u svijet odraslih, suverenih granica evropske tvrđave.

Ako si siromah, ko zna koje kockice moraju da se slože po evropskim parlamentima da baš tebe zapadne ausvajs.

Hodati po zemlji, tražiti pomoć, bježati od vatre, od gladi, odbijati perspektivu žrtvene stoke — to više nije dozvoljeno.

Natrag u dubak, u afričku zonu, vrati se odakle nisi krenuo.

Kako da nazovemo ovu novu saradnju u najavi?

Možda se u Ruandi i Ugandi stvara novi hibridni poredak — evroafričke integracije.

Preskočeni Balkan gleda sa nevjericom i slavi što je previše blizu i odveć blijede puti, pa ga je minula najveća politička muka 21. vijeka: muka ljudskih sudbina ostavljenih bez nade.




Povodom ideje da  EU šalje migrante u Ruandu i Ugadnu. Ili, što bi prost narod rekao: daleko bilo od moje kuće

migracije

Gdje je Evropa za siromašne?

Kevin Kenjar je antropolog koji se bavi lingvističkom i kulturnom antropologijom, posebno pitanjima jezika, nacionalizma, identiteta i etničke raznolikosti. Već gotovo dvije decenije istražuje prostor bivše Jugoslavije, s posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. Doktorirao je na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju, a trenutno je istraživač na Univerzitetu u Rijeci, gdje smo snimili 40. epizodu emisiji Zinzula. 

**Jesi li ti stranac?**

Rekao bih da jesam. Osjećam se ovdje kao da sam stranac. Ali, u isto vrijeme, rekao bih da sam naš.

**Jesi li se osjećao kao stranac i u Americi?**

Uvijek, da.

**Dakle, ne definišeš stranca geografski?**

Ne samo geografski.

**Nego?**

Ko pripada prvoj klasi, recimo, u Americi? To su bijelci, hrišćani i tako dalje… Nijesam odrastao tako. U jednom smislu nijesam stranac, zato što sam rođen u Americi. Međutim, ovdje, u Evropi, živio sam ukupno više od dvadeset godina. Kada se vratim u Ameriku, osjećam da nijesam Amerikanac. Ne razumijem kako funkcioniše američki život.

**Koje si godine rođen?**

Osamdeset druge.

**Jesi li išao u školu automobilom ili pješice?**

Busom, autobusom.

**Žutim?**

Pa da, naravno.

**Je li bilo zabavno?**

Meni je bilo normalno. Ali kada sam se prošle godine pošao u Ameriku s kolegama, oni su vidjeli žuti autobus i rekli: „Vidi, vidi, kao u filmu!“ Kao da je to nešto neobično.

**Otkud naš jezik? Kako si došao do njega?**

Počeo sam kao dijete, zato što su baba i djed bili iz Bosne. Nekoliko riječi prvo sam naučio na našem. Na primjer, „dinja“. Nijesam znao englesku riječ za to sve do srednje škole.

**A je li kod vas dinja melon ili watermelon?**

Dinja bi bila *melon*. *Watermelon* je lubenica. Mi smo govorili „bostan“.

**U Crnoj Gori je lubenica dinja —  a dinja je pipun.**

Kao u Dubrovniku! Sjećam se kada smo kupili dinju, tata je rekao: „Hoćemo li je zaklati?“

**Takođe, znaš da na Balkanu imamo izraz „spava kao zaklan“. Kako bi to ovoga trenutka preveo na engleski? Hajde, probaj.**

Uh, ne znam. Nijesam prevodilac. Uh, stvarno ne znam. 

**Znači, baba i djed su bili iz Bosne? Nijesu govorili engleski?**

Jesu. Učili su engleski preko televizije i na poslu. Nijesu govorili kao native speakeri. Uvijek su imali naglasak. Moj tata je naučio engleski. On je bio prva generacija koja ga je dobro govorila. Kada su imali papirologiju, poreze i slične stvari, tata je to radio još kao dijete.

**Kako si ti, kao dijete imigrantskog porijekla, zamišljao Balkan, svoj zavičaj? Jesi li osjećao da je to tvoje?**

Da. I za dobro i za zlo. Kada sam bio u srednjoj školi, trajao je rat. Mnogi rođaci došli su kod nas kao izbjeglice. Mnogo smo izgubili. Trinaest ljudi iz naše familije poginulo je u ratu istog dana. Kada su rođaci došli kod nas, nijesu znali engleski. Balkan nije bio neko daleko sjećanje na staru državu, nego nešto živo i veoma hitno. Tada sam naučio jezik, odnosno tada sam počeo ozbiljnije da ga učim. Oni su došli, nijesu znali engleski i svi smo bili zajedno u Americi — različite generacije, svi zajedno.

**I tu si, u stvari, dobio drugu domovinu i proširio svoj svijet. Je li to bila prelomna stvar zbog koje si u svom naučnom radu počeo da se baviš ovim prostorom?**

Da. Počeo sam da učim sve više i više. Još uvijek govorim s greškama. To mi je malo teško. Nijesam čovjek za to. Teški su mi jezici. Ali mogu da pamtim. Ponekad govorim s greškama, ponekad ne. Šta ću? I engleski je nekada imao padeže. Učio sam i staroengleski. U gimnaziji sam počeo da učim ruski. Htio sam da učim naš jezik, ali njega, naravno, nijesu imali…

**Došao iz Amerike, zna pomalo ruski… Mora da su na Balkanu pomislili da si špijun.**

Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to. Špijuni imaju novac, a mi nemamo.

**Kome vi dajete informacije — čovječanstvu?**

Da, i niko ih ne čita. Ako imamo ideju kako možemo promijeniti svijet, CIA nije zainteresovana.

**Ti si se dosta bavio nacionalnim i jezičkim identitetima. To je nešto što je ovdje naša specijalnost. Jesi li tokom istraživanja pronalazio tako umobolne situacije kao što su ove na Balkanu?**

To je veliko pitanje. Magistrirao sam u Mađarskoj, na CEU-u, studirao sam *Nationalism Studies* i to mi je bila glavna tema: nacionalizam, narodnost i tako dalje. Ali uvijek sam tome pristupao kao protivnik, jer sam protiv nacionalizma. Za mene to nije sport u kojem podržavaš jednu ekipu ili momčad. Nijesam za to. Protiv sam tog koncepta i takve politike jer ih smatram veoma otrovnim.

**Jesi li protiv nacionalizma kao političkog zastranjenja, ili si protiv nacionalnosti per se, kao osjećaja?**

I jednog i drugog, rekao bih.

**Dakle, nemaš nacionalni osjećaj?**

Ne, ne.

**Kako onda da te odredimo? Đe ćemo te staviti? Jesi li apatrid? Jesi li internacionalista?**

Mogu biti i jedno i drugo. Teška je to situacija jer ne znam kako bi bilo da živim kao ostali: da sam sa svojim narodom, na svojoj zemlji i tako dalje. To mi je čudna ideja. Nijesam imao takvo iskustvo. Ja sam mješanac — musliman, Jevrej i tako dalje. U svijetu u kojem su svi narodi „svako na svom“, za nas nema mjesta.

**To je baš dobra kombinacija — biti musliman i Jevrejin.** 

Da. I to uopšte nije paradoks. Obje bake pravile su iste kolače. Vanil-kiflice. Jedna baka je bila iz Beča, a druga iz Bosne. To su suvi kolači koji mogu dugo da stoje. Znaš, kao mali polumjesečići.

**Gledam sada Svjetsko prvenstvo u fudbalu i pratim kako se intoniraju himne. To se još veoma čvrsto drži. Misliš li da je postojao jedan period, možda devedesetih, kada je ta postmoderna klima bila na vrhuncu i kada se činilo da se nacionalizam i nacionalna država zaista približavaju nekoj vrsti kraja?**

Da, da. Sjećam se... Ali situacija je ovakva: ideja da će svaki narod živjeti na svom ognjištu nema šanse. Čak i ako imaju taj luksuz da žive na svom, neće tamo živjeti sami, nego sa drugima koji su došli. Kao antropolog mogu reći da smo uvijek putovali. Migracija je jedna od najnormalnijih stvari na svijetu. Uvijek je bilo tako.

**Kakva je to ideja da čovjek kaže: „Ja sam odavde. Uvijek smo bili tu“?**

Pa, to je laž. Možda su ih tako učili. Ako gledaš stare slike Rijeke, na primjer, ili samo šetaš gradom, jasno ti je kako je bilo. Ima njemački, mađarski, italijanski, naški... Kako smo došli do ovoga sada, da je sve ravno? Sad imamo samo engleski za turiste, a onda hrvatski i samo hrvatski? Val i val i val etničkog čišćenja. Kažu: „Mi smo uvijek bili tu.“ Da, ali i drugi su bili tu. Šta se desilo s njima? To je pitanje.

**Kako iz te pozicije gledaš današnji svijet?**

Teško mi je da ne budem pesimista. Rat ovdje, rat tamo, klimatske promjene i tako dalje — ne izgleda samo kao da je imperija došla do kraja, nego kao da se sve završava. Nadu mi daje jedino mogućnost da možemo napraviti nešto za budućnost, da napravimo nešto u lešini države

**Dakle, radimo s lešinom?**

Izgleda da... Ne znam kako će biti. Kako glasi ona rečenica - lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.

**Kako je biti stranac u Hrvtskoj. Recimo u gradu s kosmopolitskom tradicijom kakvu ima Rijeka…**

Ma hajde! Ljeti, kada je sezona bude najgore - ili si turista ili Hrvat. Takva je situacija. Bio sam na pijaci i htio sam da kupim paradajz — odnosno pomodore. Vidio sam znak na kojem je pisalo: „Istarski pomodori.“ Pitao sam ženu koja ih je prodavala: „Odakle su pomodori?“ Odgovorila je: „Iz Istre.“ Rekao sam: „To znam, to vidim na znaku. Ali odakle tačno iz Istre?“ Gledala me je, a zatim pogledala mog prijatelja iz Beograda, kao da se pita kako strancu da objasni odakle su pomodori u Istri. Kao da sam budala! Ali ja živim ovdje, jebote! Šest godina sam ovdje. To je Zagrebačka ulica, tamo sam živio! To je u mom kvartu. Ipak, ja sam stranac, pa se pretpostavlja da ništa ne znam o Istri.

**Slična situacija dogodila ti se u autobusu?**

Da, došli su mi prijatelji iz Mađarske i htjeli smo da idemo na plažu na Preluku. Autobus broj 32, koji ide tamo, kasnio je. Vidio sam da ćemo morati dugo da čekamo, pa sam rekao da nećemo ići njime. Došao je autobus broj 13. Znam da i on ide blizu. To je druga zona, pa cijena karte nije ista. Ušli smo i rekao sam vozaču: „Mogu li četiri karte za drugu zonu? Idemo blizu Preluka.“ Primijetio je da sam stranac. Nije govorio strane jezike i nije znao šta da kaže. Samo se naljutio i rekao: „Nein, no Preluk. Trideset dva. Raus, raus!“ Rekao sam mu: „Znam tačno gdje idemo.“ Ali on je ponavljao: „Nein! Raus! No Preluk! Trideset dva!“ Prijatelji su me pitali: „Zašto govori italijanski i njemački? Šta smo uradili?“ Ništa. Imam naglasak i on nije znao šta da radi.

**Nije bio svjestan da govoriš njegovim jezikom?**

Kao da nije čuo. Kao što sam rekao, postoje samo turisti i Hrvati. Zato nije znao šta da mi kaže. Zna da ne može da govori hrvatski s turistima. 

**Potpuno si mu poremetio sistem. Meni je prije svega fascinantno koliko dobro govoriš naš jezik. Kako su se zvale tvoje dvije bake?**

Erika i Zehra.

**Neka ovaj naš kratki razgovor bude posvećen Eriki i Zehri. Drago mi je što smo razgovarali.**

I meni.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/F6dG7FETxQs?si=lWcXnyxJpgmX-x1v" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>




Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to.

zinzula

Kevin Kenjar: Ideja da su narodi svoji na svome je laž

Kad sam čuo navijače Bosne i Hercegovine kako pjevaju „Ljiljane“ usred Sent Luisa, na pripremnoj utakmici protiv Paname, nisam mogao da se ne sjetim svih aviona, pa i onog što me je prvi put prebacio u tu ničiju zemlju i svačiju nadu, ili što bi prost narod rekao – Ameriku-čemeriku.

Sad se tamo igra lopte i dok ovo pišem Bosanci i Hercegovci drže bod. Ne znam hoće li se dalje kvalifikovati, ali ovo o čemu pišem ne tiče se te vrste pobjeda. Cijeli je stadion pjevao, a onda se desila pauza za uzdah, ta sekunda uzimanja daha i nastupila osobena tišina, duboka, imigrantska, paklena cezura iz koje se prolomio zvučni udar: „U ovom gradu ja nemam nikoga.“ To hvatanje daha me je dirnulo, snimio sam kratku [FB poslanicu](https://www.facebook.com/share/v/1cnqCYYzgq/) i od tada dobijam poruke pune ljubavi i nade. Dodirnuo si srca mnogih, piše mi jedan čitatelj. 

Poznato je meni to hvatanje daha, ali na drugi način.

U mojoj zemlji postoje stihovi „Na Lovćenu Njegoš spava“, pa se dvije grupe podijele i posisaju sav vazduh iz sobe uoči novog stiha, da bi jače grunuli istinu do koje tako dirljivo drže. Vazduha prifali u sobi, ponekome pripadne muka, da bi naše dvije grupe ispalile svoje osvojene svjetove u etar: jedni kažu „najmudrija naša glava“, drugi kažu „najmudrija srpska glava“. I to traje cijelu mladost, a mladost je vječnost, zajedno sa inim otadžbinskim kičom koji jednako zaziva kralja, otadžbinu, mrtve generale ili granične patrole. Sve nam je to ostalo od čukunbaba i držimo ga se manje-više regionalno; vrijeme i prostor skupljamo u te jadne tačke raskola.

A onda stigne avion, povede te za Ameriku i tamo se nađeš u gradu u kome nemaš nikoga i pjevaš ljubavnu pjesmu domovini u čast.

I baš su tu Bosanci i Hercegovci ovog puta pokazali kako pjesma jedne nacije može biti ljubavna, kao „Danny Boy“, uostalom, sa ili bez mjehova i gajdi, ali uvijek sa istim sjetnim pokoravanjem sili koja oslobađa ljubav.

I znam da su na tim tribinama bili mnogi hajvani, kao što je hajvan i autor ovog sentiša; znam da bi bilo glupo idealizovati navijače, makar bili zidari i keramičari iz Misurija, izbjeglice iz najstrašnijeg rata ili ljubljeni Jugosloveni... U redu, predajem se, ipak ću ih idealizovati, jer nekog ideala se čovjek mora dokopati ako želi pristojno da završi tekst, a kamoli život.

Dakle, moja poenta je da svi balkanski navijači, sa ogavnim pokličima i marševima, sa svojim trubama i ciroznim refrenima, treba da se uče tišini i hvatanju vazduha, treba da praktikuju jogu i dišu na nosnice kao otmena sorta bosanskog i hercegovačkog tifoza iz nužde, parketara ili molera iz predgrađa Sent Luisa, koji se napio na stadionu od dva piva, kome je tuđe sunce udarilo u čelo, pa ne zna je li srećan ili tužan, plače li ili se smije; i je li to gore na nebu dron ili avion, pomjera li se ili stoji u mjestu kao njegova sudbina, zaglavljena pod nebom, u gradu u kome nema nikoga.


A onda stigne avion, povede te za Ameriku i tamo pjevaš ljubavnu pjesmu domovini u čast.

himna

Immigrant song: U ovom gradu ja nemam nikoga

Pomislimo da postoji autor radio-emisije koji se trudi da svoj autorski glas učini nedostupnim logikama vještačke inteligencije. Ako smo zamislili tog deliju, daj da odmah kažemo da sam to ja i da sam svirao klavir i otpjevao song za epizodu koja će biti emitovana sljedeće nedjelje.

Problem ili sreća sa tom kreativnom odlukom nije moje slabo pjevanje ili jadan klavirski staž, nego činjenica da to nije nešto očekivano. Puka potreba da se nešto uradi drugačije po svaku cijenu miriše na adolescenta, ali ipak ima svoju logiku. Šta to vodi jednog sredovječnog čovjeka, tj. mene, koji je pola radnog vijeka proveo u mainstreamu da krene putovima oštrih krivina? Otkud radio-program, pa još eksperimentalni, otkud muziciranje bez iskustva i songovi?

Iz unutrašnje potrebe, naravno, ali prvi put u posljednje vrijeme zaista vidim suštinu poriva koji je postojao oduvijek. Sav moj kreativni rad bio je borba sa autoritetom koji negira iskustvo i svetost trenutka bestežinskog stanja u kome umjetnost nastaje. Tamo gdje drugi vide ljenost, moj je hram. U njemu su opsesija, potreba i opravdanje dovoljni dokazi da se bude i stvara. Onaj koji stvara, bila to pjesma, radio-drama, slika ili roman, ustaje protiv samodovoljnosti, ali i okrutnosti svijeta.

Kao što već naslućujete, stidim se ovih opštih mjesta i formulacija. Odavno odviknut od teorijske literature, izbjegavam da govorim o stvaranju upravo da ne bih upadao u ovakve sentiše. I onda, prošle sedmice, dok sam snimao taj iznenadni song, shvatio sam da ipak postoji neka tajna logika moje radijske igre, po kojoj se ravnam i vladam, tražeći uvijek nove i drugačije forme. Shvatio sam da pokušavam da prevarim vještačku inteligenciju, odnosno da je smisao savremenog stvaralaštva, bilo koje sorte, onako kako ga moja malenkost shvata, odlutati od zadatih algoritamskih usjeka i prečica AI-ja.

Poenta je, dakle, napraviti djelo – što znači osmisliti umjetnički život koji je u stanju da pokrije one zone u koje misao robota ne može da zagazi. Ali koje su to zone? Neko pametan i načitan reći će da je robot svemoguć, neko će ponuditi konceptualnu umjetnost kao vrhunac ljudskog iskustva. Tema je svakako dobra za pametovanje. U vremenu kad roboti pjevaju, pišu i crtaju, metoda i intencija stvaranja gledaju se novim očima. Prevariti logiku vještačke inteligencije izvan je stvaralačkog manira i iznad čiste umjetničke egzekucije. Samo mandatom ličnog iskustva i životnim jamčenjem svega što potpišem, samo uskom vezom između egzistencije, društva, politike i estetike, može se stvoriti zona interesa u kojoj AI nema što da traži.

Dakle, iskustvo mora biti ljudsko, što znači u jednom smislu – neumjetničko. Paradoks nas vodi van umjetnosti koju će AI uspješno oponašati, klasifikovati i omeđiti. Stvaranje koje AI ne razumije jedva da postoji, ono mora biti prelako za shvatiti, ono je nemislivi poduhvat, u isto vrijeme hermetičan i nepredvidljiv na nivou pulsa i organske strukture onog koji stvara.

Možda je sve ovo preuranjeno, načuo sam da je vještačka inteligencija u problemu jer je počela da barata sadržajima koje je izmislila, pa se stvorio kanibalistički krug pogrešnog zaključivanja na koje se više niko ne može osloniti. S druge strane, ovim tempom razvoja, za tri decenije živjećemo velike mogućnosti vještačkog svijeta. Onaj koji stvara mora ostati ravnodušan, razumjeti trenutak otmice humanog principa i braniti ga. I namjerom i metodom. I tijelom i muzikom. I tišinom.

Vještačka inteligencija političko je pitanje, pa se samim tim umjetnost stavlja u centar političke borbe novog čovjeka, kome želim sve najbolje.
 

O umjetnosti kao centru političke borbe novog čovjeka

protiv okrutnosti svijeta

Stvarati znači prevariti vještačku inteligenciju

Postoje ljudi koji šalju linkove i u linkovima, masne viceve. Postoje ljudi koji šalju političke naslove, a ispod naslova masne psovke. Postoje ljudi koji putuju i slikaju tanjire, a u tanjirima mastan zalogaj.

Postoje razni oblici neverbalne komunikacije, ideogrami, emotikoni, hiperlinkovi kojima se nešto poručuje. Od tebe se traži pozor, dinar ili da slijediš tok misli onog koji je upravo otkrio neki grafikon i preporučuje ti ga kao svetu tajnu.

Zajednička osobina svih gornjih paketa jeste jedna vrsta obogaljene komunikacije. Bačena je tu neka stara prekuvana koska nečega što se nekad zvalo ljudski razgovor. Kao dva psića sagovornici se oko koske okupe, oližu je, gricnu i nastave dalje. Boga nema, prevodilac je odsutan, sat ubrzan, a damar izostaje. Sve što dobiješ iz tih spamolikih poruka u boci jeste more nesaznate tuge i usamljenosti.

I onda kad su to hiperaktivni mrežni igrači, naročito tada, kad mala ikonica u gornjem uglu pokaže da si samo jedan u nizu odabranih, usamljenost čovjeka koji diseminira ono što zovemo kontent jednako zaboli.

Od svih neljudskih pretenzija koje tehnologija unosi u naše živote osnovni problem je komunikacione prirode. Ukidanje rituala, kvantifikovanje dometa, iluzija brzog prodora nasuprot bliskosti koja se gradi sporo – sve je to svijet o kome čitalac zna dovoljno. Ono što stoji na vrhu piramide, ono što je srce te uzaludne potrebe da se stalno nešto dijeli bez ikakvog suštinskog razloga osim tjeskobe, zove se korporacija, dolar, novac, profit. A tamo vrhu, gdje su dizajneri slavne novčanice turili ono masonsko oko – nataknut blista QR kod.

Znak đavola, kako ga je devedesetih godina nazivao jedan moj profesor, velesrbin, bradonja i filozof plotinovske provenijencije. Za njega je QR bio simbol posljednjeg doba. Gledam kasirku kako uzalud pokušava da provuče kokosove štanglice, nervira se i onda ručno ukuca brojke; mislim: nema šanse da je đavo tako tričav i nedostojan... Mnogo puta sam se sjetio tih priča o sotoninom znaku i čipovanju, i sve ih teže podnosio kako je moj otpor prema tehnologiji rastao. Tu se zapravo rodila nekakava dvoznačnost - iako se nisam prepustio distopijskom žanru i teorijama zavjere, nakazno lice QR koda, njegov raspored i tajni poredak, do danas nisam svario.

Nedavno sam pozvan na konferenciju, festival, sve sam sve radio preko QR koda, preko QR koda sam se tuširao, plaćao i hvatao bilješke; svi učesnici bili su zapleteni u tehnološki precizno uvezan simulakrum komunikacije. 

Prije dolaska na lice mjesta niko me nije pitao ništa; razgovarao sam sa mašinom. Mašina je pitala imam li ljubimca, jede li mi žena gluten, mašina me hrabrila ako letim avionom, mašina se nadala konstruktivnom dijalogu. U jednom trenutku nekakav stažista otvorio je WhatsApp grupu. U njoj su bili kodovi, podaci, liste učesnika, crvenom bojom podvučene lokacije objeda, restorana, važnih gostiju i predavanja koja ne smijemo propustiti.

Mi učesnici seminara, mi korisnici mašina, mi ljudi koji svakog dana otvaramo i slijedimo hiperveze ka informacijama u prostoru van domašaja emocije, van snage ljudskog iskustva. Mi smo dakle ti, iako se međusobno ne poznajemo, dodirujemo se notifikacijama gradeći to prvo lice množine nesposobno da se izrazi, da se otkači i pobjegne u svijet bez mnogih slika, u svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom.



Gdje je nestao svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom?

Mi, korisnici mašina

Crna Gora lijeno dočekuje okrugli jubilej. Uglavom bez rujne zore i koktel zanosa, bez dipala i kanjoning tura za europoslanike, bez tronutih distiha i savršeno vajanih korpi keteringa u obliku Lovćena.

Nema glamura, fali krema i slastica, sve je barem zasad svedeno na administrativni štrik. Zemlja se čini izmučena bipolarnom političkom sapunicom, slavlje kao da se ogadilo, zastave su se peglale toliko puta da ni partije više ne ulažu u taj posao.

Kao mladić i internacionalista pozdravio bih ovakav razvoj događaja, ali sa prvim sijedim vlasima uviđam da mi strofe, krpice i značke pomalo fale uoči ovog 21. maja. Čini mi se da nije prirodna situacija da se državni praznik, pa još jubilej dvadeset godina nezavisnosti, tako čudno otaljava. Nije li neka vrsta kohezionog kiča dužnost prema precima i potomcima? Neka se neko napije, molim, ištem blagi ekces, kako bi iz njega izašlo kajanje i zakletva, makar za novu petoljetku. Znate već kako to ide.

U vrijeme slavnog Mila Đukanovića državne smotre su oponašale komunističke praznike, slavila se karikatura i pumpao posredni zadah aorista, brlje i zakletvi. Gurala se soc-realistička vizija sleta. Nasred sela neko bi poperio binu, vojska bi brzala koračnice, a crvena traka uviđaja odvajala važne uzvanike od plebsa. To je značilo da je radost posredovana. Mogao si da gledaš proslavu, da bleneš u funkcionere koji su slavili umjesto tebe. Ništa od tog slavlja nije se primilo odozdo, sve je bilo dirigovano onako da dojadi i na kraju razočara.

Jesu li se ljudi zasitili priganica? jesu li odustali od organizovane emocije masa? Ko zna, možda dok ovo pišem neko sprema ozbiljnu bojevu glavu punu konfeta, ali kako sad stvari stoje, jubilarno proljeće nastupa tupo, a praznik gotovo da niko ne pominje. Ako mi je tim povodom dozvoljeno pametovati, citiraću Agambena: način na koji nešto ignorišemo važniji od onoga kako nešto spoznajemo. 

Crna Gora se stvarno vrhunski ignoriše, a je li to dio neke više spoznaje ili kriza identita, ne bih znao presuditi. Možda oboje važi u ovom splasnutom stanju koje ne može da dobaci do zanosa.  Je li ta ležernost spram vlastitog postojanja dobra ili loša? Je li normalno da zemlja bez suštinskog društvenog dogovora prespava jedan tako važan jubilej? Nisam načisto. Meni se čini da jednom u dvadeset godina valja otkopčati dugme i poći da se počešljaš u nekom boljem hotelu. Nekakva tjelobježba nostalgije, uhodani ritual, tupavi zanos na državnom nivou, što da ne?

Izgleda da društvena zajedica nije više sposobna da se samoprojektuje u nešto veselo. Kolektiv je dobrim dijelom urušen, no iz toga se nije rodio pojedinac, naprotiv, ostao je bez uporišta koje bi mu  makar jednom godišnje davalo kakav-takav osjećaj pripadnosti.  I lako je razumjeti što se ovdje desilo. Ljudima je valjda svega dosta, pročitali su sve što se imali pročitati – od *play back* budnica nove crnogorske biznis elite koja je u Milovo pero otkrila morske plodove i koku, do razuzdanih četnika trobojaca koje je neko kastrirao u Dušanovom carstvu,  pa u njemu do danas traže svoj djelić koji nedostaje. 

Sve to pliva kao u zapuštenom ručku, dižu se blesave zdravice u pravcu Evrope, nezavisnost i suverenitet osvojena prije dvije decenije ne doseže zamah praznika, budući ni sama sebi ne uspijeva biti fetiš.

Prosto, kolektiv djeluje polumrtav, tup i ciničan, čitaj, uspješna evropska priča. Briselu fali dobrih vijesti, pa bi Crnu Goru mogao primiti 2028. godine, i to je sve što treba znati. Glavna politička poluga opet pada s neba, kolonizovana mašta sprema se za novi sveti datum i objavu evropske zvijezde iz nužde.

 

 

Neka pitanja povodom dvadesete godišnjice nezavisne Crne Gore 

majske smotre

Kakvo ti je slavlje, takav ti je život

Postoje razni oblici i načini da se zazove nečija smrt. Recimo, ako te izvedu pred streljački vod u bijeloj košulji, sasvim je prirodno da usklikneš: Smrt neprijateljima revolucije! – i pogled upraviš prema kameri koja te vreba za buduće čitanke. Ipak, ako si Donald Trump, grozni tajkun i političar, televizijski klovn i predsjednik nuklearne supersile, ako si na pozornici pored uskršnjeg zeca, dlakave maskote tvog poremećenog balkonskog govora, onda je pametnije da smrt ne pominješ *urbi et orbi*, a naročito da ne pominješ smrt ljudi, civilizacija itd.

Iran i Amerika sklopili su dvonedjeljno primirje, analitičari već premišljaju šta se to zapravo desilo, kakav je Trumpov ultimatum zaista bio, odnosno kakav je efekat proizveo. Obje strane su manje-više u proslavi pobjede, politički će se klesati nova realnost, a cijena nafte jednom vratiti u takozvanu normalu, no ostaće ta *smrt* iz Trumpovog govora kao zlehuda eskalacija jezika koji rečeni politički bilmez pokušava ustanoviti kao normu.

Analitičari premudrog BBC-a visoko podižu vjeđe, mršti se mnogi francuski politikolog – Ameriku će, kažu, ljudi doživljavati drugačije, sve se promijenilo, Donald Trump je prešao granicu veličanja smrti koja je bila posljednji zabran moderne političke prakse. Istina je da je smrt sve vrijeme bila unosan biznis i politički kredo svjetske politike, ali se sladostrasna objava smrti držala kao tabu. Bujale su oko te proste imenice, oko golog imena smrti, službene formulacije i poetični nazivi vojnih akcija, od slavne "kolateralne štete", preko *Pustinjske oluje* do *Neptunovog koplja*. Sve se to radilo iz jasnog rezona – Amerika nije htjela da zvuči kao zločinac, već da svoje vojne mjere umota u krpe slobodarskog prosvjetiteljstva kome je sve manje ljudi vjerovalo.

Trumpova era došla je kao krah jedne laži, iz modernog se prešlo u kabare postmodernog nekrologa cijelom jednom svijetu koji se sada otkriva pravim imenom najavljene "smrti civilizacije", što je bila Trumpova kovanica da zaprijeti iranskom neprijatelju.

Obećavanjem uništenja, brisanja, ubistva, Trump stvara sliku Amerike kao političke sile patološkog principa koji se sa govornikove ličnosti prirodnim putem prenosi na državu u čije ime smrt biva prizvana. Govoreći jezikom zločinca, Trump je otvorio novu dopaminsku eru verbalne kocke u politici koja koristi brzo zasićenje kognitivnih funkcija savremenog čovjeka kao političko gorivo.

Ipak, u ovom procesu, negdje duboko u podsvijesti, taloži se ono što se inače brzo zaboravi – Amerika za cijeli svijet postaje Trump, sve dublje u poremećaju pažnje i etičkom bezdanu iz kojeg se mora čupati svim silama slavne demokratske tradicije. Nažalost, američke Demokrate tu su istu tradiciju dovele do besmisla i zapravo omogućile pojavu jahača apokalipse, sasvim grotesknog jahača doduše, kome nije potreban konj, koji može uzjahati krmka, nuklearnu glavu ili prosto silovati uskršnjeg zeku, kako je to učinio juče zazivajući smrt na „najradosniji hrišćanski praznik“.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema za buduće ratove, izbore i ukazanja pogane sile na kojoj vlada. Američko društvo će se morati boriti za sebe, dok ga svijet napušta, sve otvorenije prezire zbog potrebe, šanse i slobode kojom je stvorilo političku mogućnost Donalda Trumpa.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema

novi jezik imperije

Kad smrt postane politička ponuda

Kada bi Pirckheimera ovog trena bacili u Crnu Goru, možda bi ga prepoznalo samo par kustosa. Lutao bi po glavnom gradu, obišao galerije i na kraju sjeo u Njegošev park. 

Pirckheimer je živio prije pet vjekova, nije isključeno da bi zadihan rekao – isto sranje. U gradu Nürnbergu iz kojeg je stigao, vlast se lomila na krilima vjere, baš kao u Crnoj Gori prije šest ljeta. I šta smo dobili? Bijeda je preuzela komandu, pa se u pismu dobrom drugu Pirckheimer jada kako su „evangelističke hulje takve da u odnosu na njih papske hulje izgledaju pune vrlina“. 

Kad ovu dijagnozu prevedemo slobodno, dobijamo onu vječnu mudrost o kurti, murti i jahanju.

Pored Pirckheimera zatim posjednimo penzionera koji razumije šta je stranac rekao. Naravno da penzos ima brkove, ipak je ovo priča lišena psihološke nijanse, pred nama je prosječan glasač, u daljem tekstu Brko. 

Potpuno te razumijem, kaže Brko, ovo što rade oslobodici, to nije bilo ni za vrijeme DPS-a.

Dok Pirckheimer nauči da je DPS zloglasna partija Mila Đukanovića koja je zarobila državu i vladala Crnom Gorom dugih trideset godina, mi koji smo to nekako preturili možemo da sumiramo: nakon Đukanovićevog pada sistem se nije konsolidovao, država je u problemu i samo realpolitička pragma zemlju drži na mjestu kandidata za Evropsku uniju. 

Korupcija, nacionalizam, imovinski delikti i klanovske ucjene cvjetaju. Gore od svega je što se u javnom govoru zapekla nekakva lažna dijelektika bivšeg i sadašnjeg stanja koja na terenu izgleda ovako: ako se Brko uneredi u gaće, izvršena je istorijska nužda, zato što u vrijeme DPS-a nije smio ni da prdne. Dakle, živio drug Brko i njegova herojska borba, uz napomenu da stvari još nisu gotove. U stanju aktivnog čekanja djeluje nova vlast koja Đukanovića ne hapsi već ga koristi kao strašilo, što obje strane čini zadovoljnim na evropskom putu. 

A tamo, u srcu Unije, u gradu Nürnbergu među golubovima stoji ploča sa imenom Willibanda Pirckheimera, čovjeka razočaranog u reformu, politiku, trice i kučine, mučenika kojeg će tek poneki kustos prepoznati iz profila. Čekaj, nije li ono najbolji drug Albrecht Dürera? Jeste, to je on, zgađen nad sudbinom reforme, žvaće sendvič usred Podgorice, pet dugih vjekova kasnije, zbunjeni Pirckheimera, pravnik i prevodilac, čije su jetke riječi navodile Dürerov duh da u bakru ureže Melahnoliju.

Nije ti trebao ovoliki vremeplov, neko će mi s pravom prebaciti. Istina je, mogao sam samo reći, politiku u Crnoj Gori više niko ozbiljno ne shvata, to stvarno nije bilo ni za vrijeme DPS-a. 

Razaranje je završeno i politički sadržaj je izgubio gustinu. A je li bilo gore ili je bilo bolje, to su već pitanja ličnih perspektiva i nadahnuća, na koncu, manje bitne procjene onih koji još imaju volje da upoređuju.






Politiku u Crnoj Gori više niko ozbiljno ne shvata, to stvarno nije bilo ni za vrijeme DPS-a