Pomislimo da postoji autor radio-emisije koji se trudi da svoj autorski glas učini nedostupnim logikama vještačke inteligencije. Ako smo zamislili tog deliju, daj da odmah kažemo da sam to ja i da sam svirao klavir i otpjevao song za epizodu koja će biti emitovana sljedeće nedjelje.

Problem ili sreća sa tom kreativnom odlukom nije moje slabo pjevanje ili jadan klavirski staž, nego činjenica da to nije nešto očekivano. Puka potreba da se nešto uradi drugačije po svaku cijenu miriše na adolescenta, ali ipak ima svoju logiku. Šta to vodi jednog sredovječnog čovjeka, tj. mene, koji je pola radnog vijeka proveo u mainstreamu da krene putovima oštrih krivina? Otkud radio-program, pa još eksperimentalni, otkud muziciranje bez iskustva i songovi?

Iz unutrašnje potrebe, naravno, ali prvi put u posljednje vrijeme zaista vidim suštinu poriva koji je postojao oduvijek. Sav moj kreativni rad bio je borba sa autoritetom koji negira iskustvo i svetost trenutka bestežinskog stanja u kome umjetnost nastaje. Tamo gdje drugi vide ljenost, moj je hram. U njemu su opsesija, potreba i opravdanje dovoljni dokazi da se bude i stvara. Onaj koji stvara, bila to pjesma, radio-drama, slika ili roman, ustaje protiv samodovoljnosti, ali i okrutnosti svijeta.

Kao što već naslućujete, stidim se ovih opštih mjesta i formulacija. Odavno odviknut od teorijske literature, izbjegavam da govorim o stvaranju upravo da ne bih upadao u ovakve sentiše. I onda, prošle sedmice, dok sam snimao taj iznenadni song, shvatio sam da ipak postoji neka tajna logika moje radijske igre, po kojoj se ravnam i vladam, tražeći uvijek nove i drugačije forme. Shvatio sam da pokušavam da prevarim vještačku inteligenciju, odnosno da je smisao savremenog stvaralaštva, bilo koje sorte, onako kako ga moja malenkost shvata, odlutati od zadatih algoritamskih usjeka i prečica AI-ja.

Poenta je, dakle, napraviti djelo – što znači osmisliti umjetnički život koji je u stanju da pokrije one zone u koje misao robota ne može da zagazi. Ali koje su to zone? Neko pametan i načitan reći će da je robot svemoguć, neko će ponuditi konceptualnu umjetnost kao vrhunac ljudskog iskustva. Tema je svakako dobra za pametovanje. U vremenu kad roboti pjevaju, pišu i crtaju, metoda i intencija stvaranja gledaju se novim očima. Prevariti logiku vještačke inteligencije izvan je stvaralačkog manira i iznad čiste umjetničke egzekucije. Samo mandatom ličnog iskustva i životnim jamčenjem svega što potpišem, samo uskom vezom između egzistencije, društva, politike i estetike, može se stvoriti zona interesa u kojoj AI nema što da traži.

Dakle, iskustvo mora biti ljudsko, što znači u jednom smislu – neumjetničko. Paradoks nas vodi van umjetnosti koju će AI uspješno oponašati, klasifikovati i omeđiti. Stvaranje koje AI ne razumije jedva da postoji, ono mora biti prelako za shvatiti, ono je nemislivi poduhvat, u isto vrijeme hermetičan i nepredvidljiv na nivou pulsa i organske strukture onog koji stvara.

Možda je sve ovo preuranjeno, načuo sam da je vještačka inteligencija u problemu jer je počela da barata sadržajima koje je izmislila, pa se stvorio kanibalistički krug pogrešnog zaključivanja na koje se više niko ne može osloniti. S druge strane, ovim tempom razvoja, za tri decenije živjećemo velike mogućnosti vještačkog svijeta. Onaj koji stvara mora ostati ravnodušan, razumjeti trenutak otmice humanog principa i braniti ga. I namjerom i metodom. I tijelom i muzikom. I tišinom.

Vještačka inteligencija političko je pitanje, pa se samim tim umjetnost stavlja u centar političke borbe novog čovjeka, kome želim sve najbolje.
 

O umjetnosti kao centru političke borbe novog čovjeka

protiv okrutnosti svijeta

Stvarati znači prevariti vještačku inteligenciju

Postoje ljudi koji šalju linkove i u linkovima, masne viceve. Postoje ljudi koji šalju političke naslove, a ispod naslova masne psovke. Postoje ljudi koji putuju i slikaju tanjire, a u tanjirima mastan zalogaj.

Postoje razni oblici neverbalne komunikacije, ideogrami, emotikoni, hiperlinkovi kojima se nešto poručuje. Od tebe se traži pozor, dinar ili da slijediš tok misli onog koji je upravo otkrio neki grafikon i preporučuje ti ga kao svetu tajnu.

Zajednička osobina svih gornjih paketa jeste jedna vrsta obogaljene komunikacije. Bačena je tu neka stara prekuvana koska nečega što se nekad zvalo ljudski razgovor. Kao dva psića sagovornici se oko koske okupe, oližu je, gricnu i nastave dalje. Boga nema, prevodilac je odsutan, sat ubrzan, a damar izostaje. Sve što dobiješ iz tih spamolikih poruka u boci jeste more nesaznate tuge i usamljenosti.

I onda kad su to hiperaktivni mrežni igrači, naročito tada, kad mala ikonica u gornjem uglu pokaže da si samo jedan u nizu odabranih, usamljenost čovjeka koji diseminira ono što zovemo kontent jednako zaboli.

Od svih neljudskih pretenzija koje tehnologija unosi u naše živote osnovni problem je komunikacione prirode. Ukidanje rituala, kvantifikovanje dometa, iluzija brzog prodora nasuprot bliskosti koja se gradi sporo – sve je to svijet o kome čitalac zna dovoljno. Ono što stoji na vrhu piramide, ono što je srce te uzaludne potrebe da se stalno nešto dijeli bez ikakvog suštinskog razloga osim tjeskobe, zove se korporacija, dolar, novac, profit. A tamo vrhu, gdje su dizajneri slavne novčanice turili ono masonsko oko – nataknut blista QR kod.

Znak đavola, kako ga je devedesetih godina nazivao jedan moj profesor, velesrbin, bradonja i filozof plotinovske provenijencije. Za njega je QR bio simbol posljednjeg doba. Gledam kasirku kako uzalud pokušava da provuče kokosove štanglice, nervira se i onda ručno ukuca brojke; mislim: nema šanse da je đavo tako tričav i nedostojan... Mnogo puta sam se sjetio tih priča o sotoninom znaku i čipovanju, i sve ih teže podnosio kako je moj otpor prema tehnologiji rastao. Tu se zapravo rodila nekakava dvoznačnost - iako se nisam prepustio distopijskom žanru i teorijama zavjere, nakazno lice QR koda, njegov raspored i tajni poredak, do danas nisam svario.

Nedavno sam pozvan na konferenciju, festival, sve sam sve radio preko QR koda, preko QR koda sam se tuširao, plaćao i hvatao bilješke; svi učesnici bili su zapleteni u tehnološki precizno uvezan simulakrum komunikacije. 

Prije dolaska na lice mjesta niko me nije pitao ništa; razgovarao sam sa mašinom. Mašina je pitala imam li ljubimca, jede li mi žena gluten, mašina me hrabrila ako letim avionom, mašina se nadala konstruktivnom dijalogu. U jednom trenutku nekakav stažista otvorio je WhatsApp grupu. U njoj su bili kodovi, podaci, liste učesnika, crvenom bojom podvučene lokacije objeda, restorana, važnih gostiju i predavanja koja ne smijemo propustiti.

Mi učesnici seminara, mi korisnici mašina, mi ljudi koji svakog dana otvaramo i slijedimo hiperveze ka informacijama u prostoru van domašaja emocije, van snage ljudskog iskustva. Mi smo dakle ti, iako se međusobno ne poznajemo, dodirujemo se notifikacijama gradeći to prvo lice množine nesposobno da se izrazi, da se otkači i pobjegne u svijet bez mnogih slika, u svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom.



Gdje je nestao svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom?

Mi, korisnici mašina

Crna Gora lijeno dočekuje okrugli jubilej. Uglavom bez rujne zore i koktel zanosa, bez dipala i kanjoning tura za europoslanike, bez tronutih distiha i savršeno vajanih korpi keteringa u obliku Lovćena.

Nema glamura, fali krema i slastica, sve je barem zasad svedeno na administrativni štrik. Zemlja se čini izmučena bipolarnom političkom sapunicom, slavlje kao da se ogadilo, zastave su se peglale toliko puta da ni partije više ne ulažu u taj posao.

Kao mladić i internacionalista pozdravio bih ovakav razvoj događaja, ali sa prvim sijedim vlasima uviđam da mi strofe, krpice i značke pomalo fale uoči ovog 21. maja. Čini mi se da nije prirodna situacija da se državni praznik, pa još jubilej dvadeset godina nezavisnosti, tako čudno otaljava. Nije li neka vrsta kohezionog kiča dužnost prema precima i potomcima? Neka se neko napije, molim, ištem blagi ekces, kako bi iz njega izašlo kajanje i zakletva, makar za novu petoljetku. Znate već kako to ide.

U vrijeme slavnog Mila Đukanovića državne smotre su oponašale komunističke praznike, slavila se karikatura i pumpao posredni zadah aorista, brlje i zakletvi. Gurala se soc-realistička vizija sleta. Nasred sela neko bi poperio binu, vojska bi brzala koračnice, a crvena traka uviđaja odvajala važne uzvanike od plebsa. To je značilo da je radost posredovana. Mogao si da gledaš proslavu, da bleneš u funkcionere koji su slavili umjesto tebe. Ništa od tog slavlja nije se primilo odozdo, sve je bilo dirigovano onako da dojadi i na kraju razočara.

Jesu li se ljudi zasitili priganica? jesu li odustali od organizovane emocije masa? Ko zna, možda dok ovo pišem neko sprema ozbiljnu bojevu glavu punu konfeta, ali kako sad stvari stoje, jubilarno proljeće nastupa tupo, a praznik gotovo da niko ne pominje. Ako mi je tim povodom dozvoljeno pametovati, citiraću Agambena: način na koji nešto ignorišemo važniji od onoga kako nešto spoznajemo. 

Crna Gora se stvarno vrhunski ignoriše, a je li to dio neke više spoznaje ili kriza identita, ne bih znao presuditi. Možda oboje važi u ovom splasnutom stanju koje ne može da dobaci do zanosa.  Je li ta ležernost spram vlastitog postojanja dobra ili loša? Je li normalno da zemlja bez suštinskog društvenog dogovora prespava jedan tako važan jubilej? Nisam načisto. Meni se čini da jednom u dvadeset godina valja otkopčati dugme i poći da se počešljaš u nekom boljem hotelu. Nekakva tjelobježba nostalgije, uhodani ritual, tupavi zanos na državnom nivou, što da ne?

Izgleda da društvena zajedica nije više sposobna da se samoprojektuje u nešto veselo. Kolektiv je dobrim dijelom urušen, no iz toga se nije rodio pojedinac, naprotiv, ostao je bez uporišta koje bi mu  makar jednom godišnje davalo kakav-takav osjećaj pripadnosti.  I lako je razumjeti što se ovdje desilo. Ljudima je valjda svega dosta, pročitali su sve što se imali pročitati – od *play back* budnica nove crnogorske biznis elite koja je u Milovo pero otkrila morske plodove i koku, do razuzdanih četnika trobojaca koje je neko kastrirao u Dušanovom carstvu,  pa u njemu do danas traže svoj djelić koji nedostaje. 

Sve to pliva kao u zapuštenom ručku, dižu se blesave zdravice u pravcu Evrope, nezavisnost i suverenitet osvojena prije dvije decenije ne doseže zamah praznika, budući ni sama sebi ne uspijeva biti fetiš.

Prosto, kolektiv djeluje polumrtav, tup i ciničan, čitaj, uspješna evropska priča. Briselu fali dobrih vijesti, pa bi Crnu Goru mogao primiti 2028. godine, i to je sve što treba znati. Glavna politička poluga opet pada s neba, kolonizovana mašta sprema se za novi sveti datum i objavu evropske zvijezde iz nužde.

 

 

Neka pitanja povodom dvadesete godišnjice nezavisne Crne Gore 

majske smotre

Kakvo ti je slavlje, takav ti je život

Postoje razni oblici i načini da se zazove nečija smrt. Recimo, ako te izvedu pred streljački vod u bijeloj košulji, sasvim je prirodno da usklikneš: Smrt neprijateljima revolucije! – i pogled upraviš prema kameri koja te vreba za buduće čitanke. Ipak, ako si Donald Trump, grozni tajkun i političar, televizijski klovn i predsjednik nuklearne supersile, ako si na pozornici pored uskršnjeg zeca, dlakave maskote tvog poremećenog balkonskog govora, onda je pametnije da smrt ne pominješ *urbi et orbi*, a naročito da ne pominješ smrt ljudi, civilizacija itd.

Iran i Amerika sklopili su dvonedjeljno primirje, analitičari već premišljaju šta se to zapravo desilo, kakav je Trumpov ultimatum zaista bio, odnosno kakav je efekat proizveo. Obje strane su manje-više u proslavi pobjede, politički će se klesati nova realnost, a cijena nafte jednom vratiti u takozvanu normalu, no ostaće ta *smrt* iz Trumpovog govora kao zlehuda eskalacija jezika koji rečeni politički bilmez pokušava ustanoviti kao normu.

Analitičari premudrog BBC-a visoko podižu vjeđe, mršti se mnogi francuski politikolog – Ameriku će, kažu, ljudi doživljavati drugačije, sve se promijenilo, Donald Trump je prešao granicu veličanja smrti koja je bila posljednji zabran moderne političke prakse. Istina je da je smrt sve vrijeme bila unosan biznis i politički kredo svjetske politike, ali se sladostrasna objava smrti držala kao tabu. Bujale su oko te proste imenice, oko golog imena smrti, službene formulacije i poetični nazivi vojnih akcija, od slavne "kolateralne štete", preko *Pustinjske oluje* do *Neptunovog koplja*. Sve se to radilo iz jasnog rezona – Amerika nije htjela da zvuči kao zločinac, već da svoje vojne mjere umota u krpe slobodarskog prosvjetiteljstva kome je sve manje ljudi vjerovalo.

Trumpova era došla je kao krah jedne laži, iz modernog se prešlo u kabare postmodernog nekrologa cijelom jednom svijetu koji se sada otkriva pravim imenom najavljene "smrti civilizacije", što je bila Trumpova kovanica da zaprijeti iranskom neprijatelju.

Obećavanjem uništenja, brisanja, ubistva, Trump stvara sliku Amerike kao političke sile patološkog principa koji se sa govornikove ličnosti prirodnim putem prenosi na državu u čije ime smrt biva prizvana. Govoreći jezikom zločinca, Trump je otvorio novu dopaminsku eru verbalne kocke u politici koja koristi brzo zasićenje kognitivnih funkcija savremenog čovjeka kao političko gorivo.

Ipak, u ovom procesu, negdje duboko u podsvijesti, taloži se ono što se inače brzo zaboravi – Amerika za cijeli svijet postaje Trump, sve dublje u poremećaju pažnje i etičkom bezdanu iz kojeg se mora čupati svim silama slavne demokratske tradicije. Nažalost, američke Demokrate tu su istu tradiciju dovele do besmisla i zapravo omogućile pojavu jahača apokalipse, sasvim grotesknog jahača doduše, kome nije potreban konj, koji može uzjahati krmka, nuklearnu glavu ili prosto silovati uskršnjeg zeku, kako je to učinio juče zazivajući smrt na „najradosniji hrišćanski praznik“.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema za buduće ratove, izbore i ukazanja pogane sile na kojoj vlada. Američko društvo će se morati boriti za sebe, dok ga svijet napušta, sve otvorenije prezire zbog potrebe, šanse i slobode kojom je stvorilo političku mogućnost Donalda Trumpa.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema

novi jezik imperije

Kad smrt postane politička ponuda

Kada bi Pirckheimera ovog trena bacili u Crnu Goru, možda bi ga prepoznalo samo par kustosa. Lutao bi po glavnom gradu, obišao galerije i na kraju sjeo u Njegošev park. 

Pirckheimer je živio prije pet vjekova, nije isključeno da bi zadihan rekao – isto sranje. U gradu Nürnbergu iz kojeg je stigao, vlast se lomila na krilima vjere, baš kao u Crnoj Gori prije šest ljeta. I šta smo dobili? Bijeda je preuzela komandu, pa se u pismu dobrom drugu Pirckheimer jada kako su „evangelističke hulje takve da u odnosu na njih papske hulje izgledaju pune vrlina“. 

Kad ovu dijagnozu prevedemo slobodno, dobijamo onu vječnu mudrost o kurti, murti i jahanju.

Pored Pirckheimera zatim posjednimo penzionera koji razumije šta je stranac rekao. Naravno da penzos ima brkove, ipak je ovo priča lišena psihološke nijanse, pred nama je prosječan glasač, u daljem tekstu Brko. 

Potpuno te razumijem, kaže Brko, ovo što rade oslobodici, to nije bilo ni za vrijeme DPS-a.

Dok Pirckheimer nauči da je DPS zloglasna partija Mila Đukanovića koja je zarobila državu i vladala Crnom Gorom dugih trideset godina, mi koji smo to nekako preturili možemo da sumiramo: nakon Đukanovićevog pada sistem se nije konsolidovao, država je u problemu i samo realpolitička pragma zemlju drži na mjestu kandidata za Evropsku uniju. 

Korupcija, nacionalizam, imovinski delikti i klanovske ucjene cvjetaju. Gore od svega je što se u javnom govoru zapekla nekakva lažna dijelektika bivšeg i sadašnjeg stanja koja na terenu izgleda ovako: ako se Brko uneredi u gaće, izvršena je istorijska nužda, zato što u vrijeme DPS-a nije smio ni da prdne. Dakle, živio drug Brko i njegova herojska borba, uz napomenu da stvari još nisu gotove. U stanju aktivnog čekanja djeluje nova vlast koja Đukanovića ne hapsi već ga koristi kao strašilo, što obje strane čini zadovoljnim na evropskom putu. 

A tamo, u srcu Unije, u gradu Nürnbergu među golubovima stoji ploča sa imenom Willibanda Pirckheimera, čovjeka razočaranog u reformu, politiku, trice i kučine, mučenika kojeg će tek poneki kustos prepoznati iz profila. Čekaj, nije li ono najbolji drug Albrecht Dürera? Jeste, to je on, zgađen nad sudbinom reforme, žvaće sendvič usred Podgorice, pet dugih vjekova kasnije, zbunjeni Pirckheimera, pravnik i prevodilac, čije su jetke riječi navodile Dürerov duh da u bakru ureže Melahnoliju.

Nije ti trebao ovoliki vremeplov, neko će mi s pravom prebaciti. Istina je, mogao sam samo reći, politiku u Crnoj Gori više niko ozbiljno ne shvata, to stvarno nije bilo ni za vrijeme DPS-a. 

Razaranje je završeno i politički sadržaj je izgubio gustinu. A je li bilo gore ili je bilo bolje, to su već pitanja ličnih perspektiva i nadahnuća, na koncu, manje bitne procjene onih koji još imaju volje da upoređuju.






Politiku u Crnoj Gori više niko ozbiljno ne shvata, to stvarno nije bilo ni za vrijeme DPS-a

Slučaj Pirkhajmer

Je li nekad bilo bolje, ili je sad gore?

Predsjednik Crne Gore se na Minhenskoj konferenciji pozdravio sa predsjednikom Francuske i svima nama koji nismo predsjednici pokazao ko je glavni. Dakle, glavni je predsjednik Francuske.

Na videu se dvojica muževa grle u gužvi, ovaj naš mu kaže nešto kao "znaš li", Emanuel Makron veli, "kako da ne znam", i već je krenuo da se rukuje sa nekim novim kad se na ekranu pojavi natpis: "Ne pristajem da Crna Gora stoji", Jakov Milatović, predsjednik Crne Gore.

Prije nego ostvarimo jedan intimni trenutak žalosti nad pozom mladog lidera, prije nego šlihtanje nazovemo šlihtanjem, i odbacimo sve navodne patriotske razloge zbog kojih se naš predsjednik ponaša kao jado, najbolje da se držimo jezičke analize: Milatović kaže da ne pristaje da Crna Gora *stoji*? Pa šta on hoće, da Crna Gora sjedne? 

Predsjednik nije rekao: "Neću dozvoliti da Crna Gora stane", što bi ukazivalo na to da se Crna Gora kreće i da on želi da tako nastavi. Milatović je rekao da Crna Gora *stoji*, što suštinski nije pogrešno, ali jeste, brate, trapavo. Odmah čovjek zamisli Crnu Goru kako stoji u redu i čeka Makrona da se pojavi kako bi se s njim slikala. A pošto je upravo to činio Jakov Milatović, dakle *stojao je*, i nije stao na tome nego je napravio propagandni klip, onda ispada da predsjednik *stoji* u gužvi i vreba Makrona, da Crna Gora ne bi stojala, da bi Crna Gora mogla da sjedne i pronađe mir u njegovoj velikoj stoičkoj stojećoj žrtvi.

Ako smo to završili, još bih dodao da nemam ništa protiv PR strategija koje plebsu treba da sugerišu Milatovićev ugled i mislim da Makron nije loša zamisao. Ali sprovesti ovaj skeč u djelo, lišiti radnju bilo kakvog drugog konteksta, prikazati dva čovjeka koji se usput pozdrave i od toga tvoriti nekakav politički podvig, previše je i za crnogorsku scenu lišenu svakog dostojanstva. 

Da raznježi i one najtvrđe među nama, predsjednik ispod videa zapisuje: "Uvijek mi je zadovoljstvo da se sretnem sa prijateljem @emmanuelmacron, ovog puta u Minhenu".

<blockquote class="instagram-media" data-instgrm-captioned data-instgrm-permalink="https://www.instagram.com/reel/DUthoePDMYA/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" data-instgrm-version="14" style=" background:#FFF; border:0; border-radius:3px; box-shadow:0 0 1px 0 rgba(0,0,0,0.5),0 1px 10px 0 rgba(0,0,0,0.15); margin: 1px; max-width:540px; min-width:326px; padding:0; width:99.375%; width:-webkit-calc(100% - 2px); width:calc(100% - 2px);"><div style="padding:16px;"> <a href="https://www.instagram.com/reel/DUthoePDMYA/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" style=" background:#FFFFFF; line-height:0; padding:0 0; text-align:center; text-decoration:none; width:100%;" target="_blank"> <div style=" display: flex; flex-direction: row; align-items: center;"> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; flex-grow: 0; height: 40px; margin-right: 14px; width: 40px;"></div> <div style="display: flex; flex-direction: column; flex-grow: 1; justify-content: center;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; margin-bottom: 6px; width: 100px;"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; width: 60px;"></div></div></div><div style="padding: 19% 0;"></div> <div style="display:block; height:50px; margin:0 auto 12px; width:50px;"><svg width="50px" height="50px" viewBox="0 0 60 60" version="1.1" xmlns="https://www.w3.org/2000/svg" xmlns:xlink="https://www.w3.org/1999/xlink"><g stroke="none" stroke-width="1" fill="none" fill-rule="evenodd"><g transform="translate(-511.000000, -20.000000)" fill="#000000"><g><path d="M556.869,30.41 C554.814,30.41 553.148,32.076 553.148,34.131 C553.148,36.186 554.814,37.852 556.869,37.852 C558.924,37.852 560.59,36.186 560.59,34.131 C560.59,32.076 558.924,30.41 556.869,30.41 M541,60.657 C535.114,60.657 530.342,55.887 530.342,50 C530.342,44.114 535.114,39.342 541,39.342 C546.887,39.342 551.658,44.114 551.658,50 C551.658,55.887 546.887,60.657 541,60.657 M541,33.886 C532.1,33.886 524.886,41.1 524.886,50 C524.886,58.899 532.1,66.113 541,66.113 C549.9,66.113 557.115,58.899 557.115,50 C557.115,41.1 549.9,33.886 541,33.886 M565.378,62.101 C565.244,65.022 564.756,66.606 564.346,67.663 C563.803,69.06 563.154,70.057 562.106,71.106 C561.058,72.155 560.06,72.803 558.662,73.347 C557.607,73.757 556.021,74.244 553.102,74.378 C549.944,74.521 548.997,74.552 541,74.552 C533.003,74.552 532.056,74.521 528.898,74.378 C525.979,74.244 524.393,73.757 523.338,73.347 C521.94,72.803 520.942,72.155 519.894,71.106 C518.846,70.057 518.197,69.06 517.654,67.663 C517.244,66.606 516.755,65.022 516.623,62.101 C516.479,58.943 516.448,57.996 516.448,50 C516.448,42.003 516.479,41.056 516.623,37.899 C516.755,34.978 517.244,33.391 517.654,32.338 C518.197,30.938 518.846,29.942 519.894,28.894 C520.942,27.846 521.94,27.196 523.338,26.654 C524.393,26.244 525.979,25.756 528.898,25.623 C532.057,25.479 533.004,25.448 541,25.448 C548.997,25.448 549.943,25.479 553.102,25.623 C556.021,25.756 557.607,26.244 558.662,26.654 C560.06,27.196 561.058,27.846 562.106,28.894 C563.154,29.942 563.803,30.938 564.346,32.338 C564.756,33.391 565.244,34.978 565.378,37.899 C565.522,41.056 565.552,42.003 565.552,50 C565.552,57.996 565.522,58.943 565.378,62.101 M570.82,37.631 C570.674,34.438 570.167,32.258 569.425,30.349 C568.659,28.377 567.633,26.702 565.965,25.035 C564.297,23.368 562.623,22.342 560.652,21.575 C558.743,20.834 556.562,20.326 553.369,20.18 C550.169,20.033 549.148,20 541,20 C532.853,20 531.831,20.033 528.631,20.18 C525.438,20.326 523.257,20.834 521.349,21.575 C519.376,22.342 517.703,23.368 516.035,25.035 C514.368,26.702 513.342,28.377 512.574,30.349 C511.834,32.258 511.326,34.438 511.181,37.631 C511.035,40.831 511,41.851 511,50 C511,58.147 511.035,59.17 511.181,62.369 C511.326,65.562 511.834,67.743 512.574,69.651 C513.342,71.625 514.368,73.296 516.035,74.965 C517.703,76.634 519.376,77.658 521.349,78.425 C523.257,79.167 525.438,79.673 528.631,79.82 C531.831,79.965 532.853,80.001 541,80.001 C549.148,80.001 550.169,79.965 553.369,79.82 C556.562,79.673 558.743,79.167 560.652,78.425 C562.623,77.658 564.297,76.634 565.965,74.965 C567.633,73.296 568.659,71.625 569.425,69.651 C570.167,67.743 570.674,65.562 570.82,62.369 C570.966,59.17 571,58.147 571,50 C571,41.851 570.966,40.831 570.82,37.631"></path></g></g></g></svg></div><div style="padding-top: 8px;"> <div style=" color:#3897f0; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; font-style:normal; font-weight:550; line-height:18px;">View this post on Instagram</div></div><div style="padding: 12.5% 0;"></div> <div style="display: flex; flex-direction: row; margin-bottom: 14px; align-items: center;"><div> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; height: 12.5px; width: 12.5px; transform: translateX(0px) translateY(7px);"></div> <div style="background-color: #F4F4F4; height: 12.5px; transform: rotate(-45deg) translateX(3px) translateY(1px); width: 12.5px; flex-grow: 0; margin-right: 14px; margin-left: 2px;"></div> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; height: 12.5px; width: 12.5px; transform: translateX(9px) translateY(-18px);"></div></div><div style="margin-left: 8px;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; flex-grow: 0; height: 20px; width: 20px;"></div> <div style=" width: 0; height: 0; border-top: 2px solid transparent; border-left: 6px solid #f4f4f4; border-bottom: 2px solid transparent; transform: translateX(16px) translateY(-4px) rotate(30deg)"></div></div><div style="margin-left: auto;"> <div style=" width: 0px; border-top: 8px solid #F4F4F4; border-right: 8px solid transparent; transform: translateY(16px);"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; flex-grow: 0; height: 12px; width: 16px; transform: translateY(-4px);"></div> <div style=" width: 0; height: 0; border-top: 8px solid #F4F4F4; border-left: 8px solid transparent; transform: translateY(-4px) translateX(8px);"></div></div></div> <div style="display: flex; flex-direction: column; flex-grow: 1; justify-content: center; margin-bottom: 24px;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; margin-bottom: 6px; width: 224px;"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; width: 144px;"></div></div></a><p style=" color:#c9c8cd; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; line-height:17px; margin-bottom:0; margin-top:8px; overflow:hidden; padding:8px 0 7px; text-align:center; text-overflow:ellipsis; white-space:nowrap;"><a href="https://www.instagram.com/reel/DUthoePDMYA/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" style=" color:#c9c8cd; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; font-style:normal; font-weight:normal; line-height:17px; text-decoration:none;" target="_blank">A post shared by Jakov Milatović (@jakov_milatovic)</a></p></div></blockquote>
<script async src="//www.instagram.com/embed.js"></script>

Aktivan na društvenim mrežama kakvim ga je bog dao, Milatović je objavio i fotke sa svojih pravih sastanaka na bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu. Nije samo *stojao*, nego je i sjedio sa šefovima država, čak je iz drugog reda postavio pitanje nakon govora njemačkog kancelara. Nema tu što da se zamjeri, nije nam *nos okinuo*, mogli smo mnogo gore proći, kao na primjer onomad kad je Dritan Abazović vozio bicikl, pa držao govor iz glave pred zabrinutim UN-om. 

Trudi se Milatović, muči savjetnike da prikažu njegovu kompetenciju i uticaj, ali nekako mu ne ide. Valjda smijem iznijeti lični dojam, predugo se ovim bavim, neka mi se ne zamjeri sloboda. Nemam sondaže, niti istraživanja da dokažem političku nemoć ovog predsjednika, ali sam zato Milatoviću našao književnog pandana. Čini mi se da je Tolstojeva Vera Rostova takva, sve kaže razumno i pravično, ali nekako uvijek zvuči pogrešno, ljudi i dalje stoje opčinjeni njenom sestrom Natašom. Tako nekako, salonski, utučeno i predusretljivo djeluje naš predsjednik, što ne znači da neće biti uspješna konferencija u Minhenu, pošto Evropska unija baš jednog takvog treba. 

Da *stoji* i glumi kako Crna Gora ispunjava nekakve uslove, i da se Evropskoj uniji prisupa na osnovu nekakvog napretka, a ne gole političke pragme i ciničnog spleta okolnosti.

Trudi se Jakov Milatović, muči savjetnike da prikažu njegovu kompetenciju i uticaj, ali nekako mu ne ide

marginalije

Makron i ja

Poziv belgijskog umjetnika Nicka Dockxa da objedujem u restoranu ‘t Gasthuis primio sam dobro raspoložen. Prije svega, nikad nisam jeo u restoranu sa Michelinovom zvjezdicom, makar ona bila zelena, odnosno data za ekološku svijest o hrani; pod broj dva, od Antwerpena, gdje me je poziv zatekao, do Mechelena nema pola sata vozom; a pod tri, vrlo me je zanimalo kakav to umjetnik vodi biznis pored čijeg imena na Googleu stoje četiri znaka za euro: € € € €.

Mechelen je malo mjesto sa drskom katedralom koja bi ljepotom pristajala mnogo većem gradu. Od ostalih sadržaja, tu je uglavnom dosadna kiša. Moja divna polovina i ja stigli smo ranije i sklonili se u hol zgrade. Ništa od glamura koji sam očekivao – ljubazni Sandip štrikirao je naša imena i pitao hoćemo li pjenušavo vino ili mocktail. Ako ćemo pravo, taj ulaz me je podsjetio na zgradu osnovnog suda na Cetinju, gdje sam prije dvadeset ljeta istraživao zašto sudnice nemaju grijanja. Stara metalna bravarija, neonke i linoleum. Zapušteno je šik, rekoh Slađani i kucnusmo se mocktailima dok smo čekali Dockxa, pomalo zbunjeni, jer očigledno je da su ga još neki ljudi čekali.

Restoran ‘t Gasthuis, što ću uskoro saznati, smješten je u zgradi bivše bolnice koju je lokalna vlast ustupila umjetnicima Dockxu i kulinarskoj zvijezdi Seppeu Nobelsu, da pokrenu edukaciju izbjeglica. Birani polaznici iz Iraka, Irana, Ukrajine, Avganistana, Libana itd. obučavaju se ovdje da budu šefovi u elitnim kuhinjama. Po belgijskom zakonu oni ne mogu dobiti platu, ali dnevna naknada od 35 eura padne bolje od osam eura sedmično, koliko dobiju za džeparac u kolektivnim smještajima. Portal Brussels Times pri tom tvrdi da prihodi restorana u potpunosti služe pokrivanju operativnih troškova i podršci polaznicima obuke.

Oko 200 ljudi je prošlo obuku, od čega su se neki zaposlili u dobrim kuhinjama. Sam Nobels specijalni je savjetnik u jednom hotelu sa pet zvjezdica, ali ipak, glavnu mirođiju restoranu dodaje Dockx, koji kurira umjetničke sadržaje. Ljudi dođu da večeraju, a uz hranu dobiju umjetničku vožnju. Program je osmišljen tako da podstakne misao i savjest.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/12796deb-e378-4454-8ea3-e2102d64cfc4)
Interijer ‘t Gasthuisa, foto: Seppe Nobels{.caption}

Naša grupa je bila spremna, bez velike govorancije pojeli smo hrskavi pani puri, indijski street food koji je Sandip napravio u čast svog napuštenog doma. Sandip je iz sela Kansa u saveznoj državi Gujarat, i bio je pobjednik lokalnih izbora 2016. godine. Morao je da napusti Indiju zbog političkih pritisaka, a sada mašta o svom restoranu.

– Ovo mjesto mi je omogućilo da se formiram kao chef, nikad ranije nisam kuvao – priča Sandip, dok stupamo u prvu prostoriju. Tamo nas čeka video Luca Tuymansa, nekakav davni studentski rad. Na ekranu starog televizora vidimo mladog i još nepoznatog umjetnika koji će postati jedan od najvećih slikara današnjice. Dugački sto sa bolničkim stolicama postavljen je u centar sobe, kao instalacija i opomena, makar sam tako shvatio u lošem prevodu sa flamanskog – restoran jednom nedjeljno priprema besplatnu hranu za potrebite i u toj prostoriji, pod blagim mliječnim svjetlom, dijeli se kruh nasušni kao strašna veza među ljudima u ovom nepravednom svijetu.

Pozvali su nas dalje, u zamračenom hodniku vidjeli smo barku okačenu o visoki plafon. Sa barke su visile mrtve trake sašivene od dijelova pojasa za spasavanje nađenih diljem Mediterana. Vodič je pustio zvuk mora sa tableta, naša mala hranidbena ekskurzija još nije ni počela, a već smo slušali talase kako udaraju u bok lađe i čuli ključnu riječ – Lampedusa. Iskoristio sam polumrak da osmotrim ostale goste, uglavnom dobrostojeće Belgijance, sa licima ispod kojih nisam naslutio mnogo, da li ih olupina plaši, uznemirava, ili su prosto gladni i čekaju da se konačno krene s jelom.

U novoj prostoriji domaćin je bio Artur iz Ukrajine. Bacio je šaku šećera u sirće i kao mađioničar podigao malo dima. Zamirisalo je oštro kad je prelio rotkvice. Aplauz. Potom smo pogledali film o rasnom identitetu, te konačno dobili rotkvice sa još povrća. Preciznije: vinaigrette od crvene cvekle, masline, kozji sir i kopar. “Tokom fermentacije, koža rotkvice mijenja boju”, pisalo je u katalogu. “U procesu kiseljenja, jezgro zadržava svijetlu put. Važno je sa ponosom nositi svoju boju kože i porijeklo.”

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d34d4f15-956c-42fb-b24d-59ddfd0b4092)
Rad Nica Dockxa{.caption}

Pozdravili smo Artura, na red je došao carpaccio koji je pripremila drugarica Zukaya en Arafat. Jeli smo za malim stolovima pod svijećama. Tu mi je već postalo teško, jer sam u hodniku prepoznao bolničke linije, vrata operacione sale, male staklene proreze na ulazu u čekaonicu i sve ono što sam godinama upijao u jednoj dalekoj dječjoj klinici na drugom kraju svijeta. Mogao sam zamisliti majke koje plaču u tom hodniku, posljednje pozdrave, čireve, sepse i bruhove, svu onu menažeriju bola koja se odvija širom tuđih svjetova, nemoćna da prodre u naš sebični kosmos takozvanog zdravlja. Jeo sam smjerno, pustio da se nota narandže raširi po nepcima i maskira brid govedine spremljene po afrički, sa bamijom čije sjeme pod svijećom liči na kavijar.

Nakon ovog slijeda prošli smo kroz nova vrata i ušli u crkvu. Bolnička kapela, spojena sa zgradom, sa dva glomazna stola u centralnom dijelu. Na mjestu oltara postavljen je kulinarski šank – naočit mladić obigravao je oko tanjira, dodavao ponešto u svaki, dok su dvije žene sasluživale. Prije nego je glavno jelo iznijeto, domaćini su nas zamolili za malo pažnje. Na platnu iznad oltara projektovan je snimak. Čovjek sa mikrofonom je šuštao, otegnuto, a onda bi udario u spravu kao da je testira. Zatim novo šuštanje, ali ovog puta sa fijukom. Potom zviždanje, pa jači udar. Prepoznao sam lice umjetnika Anria Sala, čekao sam hranu i slušao zvuk njegovog videorada “Tomahawk #2”. U kapeli bolnice u Mechelenu, gdje su se generacije molile za zdravlje svoje djece, roditelja, supružnika, drugova, trebalo je da jedemo hranu onih koji su pobjegli od bombi. Svjetlo je bilo utišano, a detonacije sve jače, osjetio sam snagu molitve prije obroka, ono što nikad nisam ni probao, da pustim u sebe meditativnu hostiju i preko hrane dobijem više od jela.

Kad su bombe utihnule, veseli Belgijanci su navalili na obrok. Jagnjetina, nogice posute žutom pjenom, žive, gumene, ne možeš ih sažvakati, niti izbjeći oštar miris. Je li ovo namjerno?! Zašto je ovo meso tako gnusno, pitao sam se. “Jagnjeći kotlet nade i utočišta” pripremio je Yahya, Palestinac iz Libana. “To je hrana koja se dijeli sa bližnjima”, pojasnio je. Slađana nije mogla, samo je probala jednu nogicu. “Ništa za to, meni ne smeta”, rekao je gospodin pored nas i uzeo da dokrajči njen obrok. Bilo mu je čudno, šta to jedan crnogorski par radi na polutajnoj večeri u Mechelenu, kojim smo dobrom u Belgiji, da možda i mi nismo dio te kulinarske utopije koja hranu nudi kao misao o životu, ratu i smrti.

Meso mi se gadilo, ali sam ga pojeo, osjetio sam da je dužnost gutati na silu, da bombe obavezuju. Da me umjetnost pušta u sebe dok je žvaćem kao dar od ljudi, kao sramotu pred bogom koji se odavno predao, i nema ga nigdje, osim u toj predaji. Nazad u Antwerpen krenuli smo večernjim vozom i ćaskali sa Dockxom o umjetnosti. Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka.

– Je li sve ovo što radiš igra za bogate? – pitao sam Docxa.

– Istina je da neko može tako da pomisli – odgovara mi, ali i dodaje kako je nešto učinjeno već ako svojim projektom naprave razliku za svojih 200 polaznika i njihove porodice.

Dok je govorio, Dockx je bacao pogled na mladog Arafata i djevojku iz Ukrajine u ćošku vagona. Oni su najmlađi u grupi, objasnio je. Dirnula me je ta povezanost, izgledao je kao razredni starješina. Pomislio sam na sujetne slikare, puste štafelajce rodnog kraja, na ljutu konceptualu, na performere bez krvi i snage, na vlastite snove o umjetnosti i angažmanu. Sve to bilo je poništeno jednom večerom. Ili bolje, izložbom koja se razlagala u stomaku, dok je voz klizio kroz noć, solidarno, ljudski, bez ijednog suvišnog šuma.

Sasvim je jasno da jedna gostiona ne može riješiti problem nehumanih migracionih politika Evropske unije, niti će umjetnost spasiti svijet. Ali, ko zna, možda ću sljedeći put kad dođem u Belgiju objedovati u restoranu po imenu Belpuri, koji je zasad samo maštarija jednog čovjeka. Služiće se indijska hrana, a specijalni gosti biće djeca iz azilantskih centara. Na vratima će pisati ime vlasnika, Sandip Matel – ali ja ću ga prepoznati po osmijehu, sa kojim me je dočekao u staroj bolnici

[Novosti](https://www.portalnovosti.com/vecera-za-trepet/)

Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka...

reportaža

Večera za trepet

Ima ona suštinski destruktivna navika koja je mnogog genija ostavila u ritama osrednjosti, naročito u dinarskom kršu, gdje se dobra šala poštuje kao znak božanskog poslanja. Stalna okrenutost dobroj fori, taj pipak usmjeren ka sprdnji kao mediju najviših istina, ipak je stanovito ograničenje pažnje, pa i ove vaše pažnje koja guta predugu rečenicu i očekuje štos. A šta ako završnog udarca nema? šta ako balon neće pući, nema smijeha, inverzije, nema pošalice da vas pozove da čitate dalje?

Hm…

Već godinama pišem za razne novine, decenijama takoreći, toliko uporno da sam zaradio i nezvaničnu titulu satiričara. Godinama već u mom pisanju jedva da ima satire, ali to niko ne primjećuje, iz makar dva razloga –  mojem "nehumornom" pismu polako opada vrijednost na webu, a pod dva, javno mnjenje je spora polusvijest, sa reakcijama tako tromim da ljudi još misle kako pišeš u novinama koje si napustio prije pet godina.

Tražeći nove forme i formate, priznao sam sebi da neki stari učitelji poput Dežula, Ivančića, pokojnog Lukovića i sličnih kod mene ne mogu izazvati ni trunku ushićenja, a kamoli smijeha. Biće da se tu radi o zastarjelim izražajnim formatima. Satirične kolumne danas djeluju prevaziđeno, taman kako su jugoslovenski aforističari zvučali dosadno u osvit Feralove škole humora i angažmana, na kome smo im do groba zahvalni. 

Vrijeme ipak gazi idole, metode i prakse se okreću oko sopstvene ose, padaju i sklapaju se novi oblici pobune, neki uspješni, neki jedva primjetni. Među ovim posljednjim svakako ubrajam svoju emisiju [Zinzula](https://open.spotify.com/show/76qnflLn1f0io6ENnrXUrE), koja na radiju Krš, YouTube-u i Spotify platformi dobaci do 1000 slušalaca u boljim danima, dok obično okrijepi jedva pet–šest stotina duša. Da ovdje ne otvaram pitanje zašto bi neko sebi pucao u nogu i pokrenuo audio format u vremenu dominacije slika, brzi odgovor glasio bi – baš zato. Ono što me kao ogrezlog cinika ipak najviše zbunilo jeste da su ljudi jasno detektovali stanovitu ozbiljnost kao medijski kvalitet emisije. Često dobijam e-pisma, nije da se hvalim, ali slušaoci Zinzule su pametni, pa mi jedan piše ovako:

“Sviđa mi se posebno što se ne potencira humor kao dominantan sadržaj. Tj. ne svodi se sve na zabavu i pošalice. Jer pored crne hronike, sve ostalo na mrežama i u javnosti generalno nastoji uglavnom da zasmije, zabavi, svede sve na jedan vic – što su čak i naši zatucani političari shvatili, pa nam skupština liči na stand-up nadmetanje. Ko će koga pošalicom poklopiti, za jedan sočan reel partijske Instagram stranice.”

Moj slušalac lijepo misli, pa zašto da ga ne pustimo još malo:

"Djeluje mi da oni protiv kojih se ide time čak i priželjkuju taj način suočavanja, koji na kraju sve svede na skeč. I ko će koga zajebati. Oštre, ozbiljne argumente, krupne izjave ljudske i potresne, istorijske, mijenjaju doskočice i šale. Zapravo, time se sužava prostor i jezik, i uz mreže i influensere, na kraju će nestati debata, odgovornost i objašnjenje…"

Valjda zato što su mi ove misli bliske, algoritam me je nedavno nagradio [snimkom](https://www.youtube.com/shorts/gs1-ebayUIs) u kome dvoje sagovornika dumaju o Trumpovoj upotrebi humora. O tome govori Blindboy, što je umjetnički pseudonim Blindboy Boatcluba, irskog pisca, muzičara, performera i podkastera. To je onaj što nosi kesu preko glave, kako bi naglasak ostao na idejama i riječima, a ne na njegovoj ličnosti. Ključna riječ koju popularni teoretičar lansira u etar preuzeta je iz američkog rvanja i glasi *kayfabe*. 

Ukratko, kayfabe bismo mogli ovdje prevesti – dogovorena fikcija. I to je upravo što Donald Trump radi, a za njim i svi politički isprdci širom svijeta, poput crnogorskih desnih klovnova i razne FB bižuterije. Trump se još 2007. pojavio u ringu američkog rvačkog spektakla WWE, a znalci su odavno primijetili da se formirao na rvačkom trešu čiju mračnu retoriku odlično poznaje. 

Pošto sam već sasvim odlutao, da ne kažem ustao protiv formata kolumne, što da vam sad ne podastrem kratki transkript razgovora koji je sa drugom Blindboyom vodila Ash Sarkar, na platformi Novara Media:

**Blindboy**: Profesionalno rvanje jeste pozorište. To su briljantni atletičari, to je pripovijedanje i to je pozorište. Ali mi znamo da je to lažno, i znamo da će ovaj pobijediti, a onaj izgubiti. Oni se zapravo ne mrze, mogu biti najbolji prijatelji iza kulisa. Sve to znamo, ali taj kolektivni osjećaj suspendovane nevjerice u koji svi moramo da uđemo da bismo uživali – to je jedinstveno za rvanje i to se zove *kayfabe*.

Trump mnogo toga prenosi u politiku. Jedan primjer koji ja vidim bio bi, recimo, upotreba humora. Kad pomislimo na fašizam, većina nas ima jasnu sliku šta je fašizam, i ono što se pojavi su Hitler, Franco, Mussolini, jel’ tako? I to je prilično bez humora. Vrlo je direktno i bez humora.

**Sarkar**: I zato je film Charlija Chaplina *Veliki diktator* – bio takav ubod.

**Blindboy**: Upravo. Jer ta bezhumornost nije samo moda fašizma – zapravo se nalazi i u svijetu umjetnosti, nalazi se u monarhiji, u vojsci. To je uzvišena poza, ali nije isto što i ozbiljnost; to je *izvođenje ozbiljnosti*. A kad god uvedeš humor u uzvišeni prostor, sve to ozbiljno se raspadne i otkrije apsurd. 

Administracija Donalda Trumpa ne koristi *uzvišenu ozbiljnost*. Recimo, deportuje ljude u Venecuelu, što je vjerovatno nezakonito. I oni to rade, što je očigledno fašistički, ali onda zvanični nalog Bijele kuće objavi komične video-snimke tih ljudi koji se deportuju, uz zvuk njihovih lanaca, pa još koristi ASMR. (zvučni efekat koji treba da proizvede prijatnost, satirični element, prim. ur.)

Zvanični nalog Bijele kuće taj video označava kao ASMR . Dakle, od nas se traži da uđemo u jedan kayfabe, a kayfabe u koji ulazimo glasi: “Ovo je sve šala. Oni nisu stvarno loši, to je samo 'kobajagi negativac', nalik rvačima. Ali ne – oni jesu stvarno loši, jer rade nešto stvarno loše. I tu ne možeš više da ubaciš nikakvog Chaplina, zato što oni prvi bace foru." 

**

Eto tako. Ako je ovo jasno, ako nam je već čovjek sa kesom na glavi objasnio kako djeluje humor u novom političkom trenutku, ostaje mi još samo da dopunim njegovu misao, kao i misao mog slušaoca sa početka priče, koji je za lokalni primjer političke akcije uzeo litijski pokret u Crnoj Gori iz 2019. godine. 

Tada je, sjećamo se, veliki propagandni posao obavila tzv. pravoslavna mem scena, koja je uspješno ismijavala bivši režim (što je uzgred bilo moguće jer je bivša vlast bila zaostali relikt jednog anahronog autoriteta kojemu je srpdnja još mogla nauditi). Ipak, napominje moj sagovornik iz inboxa, glavne poruke vođa tog pokreta bile su sve samo ne šaljive, bile su dramatične, bile su smrtno ozbiljne i životno potvrđenje praksom otpora i bunta. 

Slično radi Trump, kombinuje krajnju burlesku i vodvilj sa alarmom i egzekutivnim komandama. Poziva na rat u pauzama između dva vica. Upravo je tu rascjep pažnje na kojem se politički dobija; sluđena i nespremna biomasa, čitateljstvo, gledateljstvo itd., doživljava uzastopne šokove kao blokadu misli, te prozire stvarnost kao da je simulacija, dok vjeruje u simulaciju kao da je stvarnost. 

Jebiga, ovo nije šala. U rečenom semiotičkom haosu i hipertrofiji medijskog jezika, meni se prosto čini da više nije vrijeme za šalu. Ne kažem da će ozbiljnost nekog odvesti na bolje mjesto, tek organski i iskustveno odbacujem sprdnju, kao što je Babelj odbacio banalnu riječ. A kad je već tako, da parafraziram starog dobrog Isaka Emanuiloviča: 

Bačena fora je kontrarevolucionarna.

Živimo li u vremenu kad je sve postalo smiješno, ili kad više ništa nije smiješno?

rvački zahvat

Sužavanje područja borbe: Donald Trump i upotreba humora

Lijepo, sad ćemo se tamjanom liječiti! Izgradite još koju crkvu… Ima para za bogomolje, a nema za bolnice. Mnogi su tako komentarisali vijest da je direktor Instituta za bolesti djece dr Velibor Majić podnio ostavku. Da bi stvar bila potpuno jasna, Majić je prije dvije sedmice u jutarnjem programu jedne televizije (!) opisao uslove rada u podgoričkoj dječjoj bolnici kao neodržive. 

To što se raspad zdravstvenog sistema tretira kroz format jutarnjeg programa, govori dosta o stanju u medijima, koji su lijeno i bez dublje pometnje kao božju volju prihvatili činjenicu da ljekari i medicinske sestre napuštaju državnu ustanovu i odlaze kod privatnika. Majić to više nije umio menadžerski da pokrije, kao čovjek od savjesti napustio je vodeće mjesto, pa čak dobio i pohvalu za moral od nadređenog, direktora Kliničkog centra. 

Pratio sam komentare na društvenim mrežama i, kao što rekoh, notirao jak antiklerikalni naboj, pa čak i bijes građana što ih je proviđenje vratilo u tminu srednjeg vijeka, sa famoznom *crkvom Srbije*, koja se bogati dok bolnice propadaju. Naravno, da je odnos vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori skandalozno parazitiranje na političkom autoritetu koji je ova potvrdila na litijama 2020, naravno da se ogromni novac neselektivno i političkom trgovinom prilaže u blagostanje ove vjerske organizacije koja formira izvjesnu parapoličku mrežu spremnu da djeluje u krizama; ali povezivati baš svake zauške i male boginje sa božjim propovjednicima, srditi se na popove zbog ubogih bolnica, mislim da nije do kraja ispravan rezon. 

Među uzorkovanim komentarima prednjačili su nacionalni i vjerski povici već uhodanog i dobro znanog konflikta, u kome se sa građanske ili crnogorske strane, želi ukazati da je država oteta od klero-desne prosrpske političke ispostave beogradskog hegemona u čemu je ključ svih nedaća. To što mediji ne preuzimaju i ne nameću sadržaje niti smislenu raspravu o stanju u zdravstvu čini da jedna temeljna socijalna tema lako sklizne u binarni mućak srpsko-crnogorske klackalice kojoj je jedno sjedalo smješteno  prije a drugo poslije famoznog 30. avgusta. 

Klackalica je u savršenoj ravnoteži, što će reći da bilo koja tema, pa makar bila vezana za zdravlje djece, postane nemoguća za obradu, nedokaziva, depolitizovana do pljuvačine u kojoj se lako sklizne do Dušanovog carstva ili Milovog buđelara. 

Ono što se ne pominje, jeste odgovornost sadašnje vlasti koja je na ekonomskom populizmu centra izgradila ružičaste horizonte očekivanja i nekakvo čudno samopouzdanje kod ljudi spremnih da povjeruju u bajke i povišice. Što su plate više skakale u minulih četiri ljeta, to se manje mislilo na posljedice, koje su, gle čuda, možda sad došle na naplatu. Ono što bi laik pomislio –  povećani su lični dohodci za nekoliko stotina eura, ali će svaki zaposleni sad imati priliku da izabere privatnog doktora, osiguranje, da sam plati ili uplati jednokratnu i doživotnu sigurnost.

Nisam ekonomista, ali vidim da se iracionalnim nacionalnim svađama sakriva odluka da se povremeno prima terapija u kešu, kroz dopaminske fikseve širokim narodnim masama koje uživaju blagodati programa *Evropa sad* 1 i 2, makar to značilo kraj posljednih ostataka socijalne države naslijeđene još iz stare Jugoslavije. 

Očito je na red došlo zdravstvo, sa novim ulagačima, lokalnim biznismenima i inostranim novcem koji traži siguran profit. Ljudi će uvijek bolovati, bolnice teško mogu da propadnu, pa je i prvi biznimen države, vlasnik lanca samoposluga, odlučio da kao suvlasnik otvori privatni bolnicu. Država je učinila sve da sistem favorizuje takva ulaganja, a da državno zdravstvo zaostane, poneđe i do gašenja. 

Slično se valjda sprema i penzionom fondu, nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu. Krupni kapital je sredinom 2025. došao da preuzme prostor, pa je nekim čudom ipak odbijen, za sada, jer su Veliku plažu od prodaje zaštitili višestruko motivisani braniči. Lokalna zajednica, međunarodne organizacije, albanska nacionalna manjina i agilan civilni sektor uspjeli su da politizuju prostor borbe i osujete pljačku u po bijela dana. Napad nije sasvim odbijen, obalom i dalje kruže investitori, onaj najpoznatiji tu i tamo kupi rendgen mašinu ponekoj bolnici, čisto da se demonstrira stanje zavisnosti jednog neodrživog društva političke stihije, koje dublje i dublje srlja u dužničko ropstvo. 

Nakon prostora na red su došla naša tijela, kapitalizam je tu vrlo konkretan, zdravstvo i socijalna zaštita prestaju da budu društvena i postaju poslovna tema, prostor ulaganja, umješnosti i kalkulacije, u kojoj se logikom berze povlače linije razvoja i profita. 

Zapravo, zloglasna crkva sa početka priče, glumi nekakav softver, nudi nekakvu nazadnu društvenost, tamo gdje je država odavno deložirana, ukinuta i gdje je zavladao goli interes. Naravno da to iritira i boli, ali onaj ključni problem nije u tome što crkva gradi imperiju, nego što joj to omogućava vlast, u zamjenu za ideološki rad i prepariranje duha stada koje treba da sluša i pogne glavu. 

U savršenom sadejstvu, djeluju tako klerikalni nacionalisti i neoliberali, pa je pravo čudo da uglavnom napadamo ove prve. Ono što je pak  osnova društvene propasti trebalo bi makar da se pokuša objasniti političkom ekonomijom, odnosno sistemskim raspuštanjem jedne države koja će paradoksalno kao puka ljuštura sa himnom i zastavom, meko porobljena, građanima sve dalja, ući u famoznu Evropsku uniju, što je garancija ama baš ničeg. 
 


Nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu