Iako više od dvije decenije piše i govori protiv radikalnih nacionalističkih struja u Srbiji, novinar i profesor Dinko Gruhonjić minulih dana našao se u potpuno novoj situaciji. Zajedno sa svojom koleginicom Anom Lalić, Gruhonjić je na meti esktremističkih grupa koje su podržale blokadu Filozofskog fakulteta u Novom Sadu gdje je jedna grupa prošle nedjelje zapriječila ulaz uz nacionalističke parole i ikonografiju. 

Sve je počelo krajem marta kad je na društvenim mrežama raširen montirani snimak Gruhonjićevog govora od prošle godine  na dubrovačkom festivalu Rebedu, gdje govorio o svom imenu. "Prilog" je montiran tako da gledatelji pomisle kako govornik favorizuje ustaški režim, odnosno zloglasnog zločinca Dinka Šakića. Zapravo, Gruhonjić je rekao da ga nacionalisti u Srbiji lažno zovu Sabahudin, pa je ironično se poigravajući kontekstom poručio da za to nema potrebe kad se već zove Dinko, kao Šakić, što bi nacionalisti mogli lakše da zloupotrijebe.

**Filozofski fakultet u Novom Sadu je nekoliko dana bio u blokadi. Ispred fakulteta studenti i profesori su se redovno okupljali da Vas podrže. Koliki je bio rizik od sukoba i provokacija koje bi izazvale nasilje?**

Bilo je provokatora, naravno, ali im provokacije nisu uspele, iako su se „umešali“ među nas. Cilj im je bio da izazovu incident i da na taj način pokažu da smo mi nasilnici, a ne oni. Provokatora je bilo i kada je oko 200 kolega i prijatelja došlo ispred zgrade u kojoj živim s porodicom da prekreče grafit kojim mi je direktno i otvoreno poručeno da će me ubiti. Četvorica mladića su pokušali sprečiti akciju krečenja grafita, tako što su provocirali ne bismo li naseli i fizički se sukobili s njima. Nije im prošlo. Potom se pojavila i osoba u velikom belom džipu, koja je parkirala automobil u masu, izašla iz njega i počela da provocira. Ni na to nismo naseli. Ta osoba je, inače, u automobilu vozila i ženu i malo dete. Pa bi, da je došlo do nasilja, u režimskim medijima izašli naslovi da, eto, premlaćujemo i decu. Zamislite na kakve grane se oni spuštaju da im ni male dece nije žao! 

**Navijačke grupe imaju svoje članove koji su marširali na prvom skupu uoči blokade. Uzvikivalo se protiv Vas, ali čule su se i parole iz “kosovskog repertoara”. Podsjeća li Vas ova kampanja na mitinge iz vremena AB revolucije? Šta je isto, a šta je drugačije?**

Da, to je odlična paralela. To je dobro podmazana „Stara mašina“, kao iz poznatog filma našeg Novosađanina Želimira Žilnika. Tužno je što je toliko toga isto kao i pre 36 godina: iste parole, isto „branitelji Kosova“... Drugačije je to što je Vojvodina za tih 36 godina doslovna izmoždena i devastirana, ekonomski i demografski. 

**Nakon što je Aleksandar Vučić uključio u negativnu kampanju, jesu li se pritisak i broj prijetnji uvećali?**

Vučić je u kampanji od samog početka, on je dao zeleno svetlo za to. Kasnije je svojim istupom samo potvrdio ono što sam odmah i rekao. Ako treba, i stotinu puta ću ponoviti: ukoliko se bilo šta desi mojoj porodici i meni, za to će direktno biti odgovoran Aleksandar Vučić. 

**Je li policija procjenjivala Vašu bezbjednost? Imate li povjerenje u policiju, s ozbirom na to da su se oglušili o pozive da omoguće nesmetan rad Filozofskog fakulteta?**

Policija je koleginici Ani Lalić, koja je jednako ugrožena kao i ja, i meni rekla da rade procenu naše bezbednosti, koja traje „10-15 dana“, a da će u međuvremenu patrolirati kvartovima u kojima živimo. Mi ćemo uzeti i privatno obezbeđenje, zahvaljujući pomoći kolega iz Evropske federacije novinara i Nezavisnog udruženja novinara Srbije. U policiji ima dosta čestitih ljudi i ne bih da ih uvredim. Ali, policija je organ izvršne vlasti i na čelu MUP-a nisu dobronamerni ljudi... 

**Na koji način mislite da se ovo može razriješiti. Postoji li dobar scenario?**

Teško mi je da procenim. Iako sam na meti nacionalista, neonacista i fašista duže od 25 godina, ovo je do sada nezabeležena hajka, koja traje nedeljama. Mislim da ovo nije bitka nego rat. I da se neće smiriti dok me ne oteraju sa fakulteta. Ili, rečima jednog „kolege“ iz Senata Univerziteta u Novom Sadu: „Što god da vi na Filozofskom uradite, Dinko će visiti!“ E, sad, da li ću visiti simbolično ili stvarno ili ću biti „samo“ proteran iz Srbije, to je pitanje za njih a ne za mene. Ja ću se braniti ali i napadati koliko god budem imao snage. Dobar scenario se već odvija: ne da nisam ostao usamljen, nego je ovo odavno prevazišlo nekog Dinka Gruhonjića. Ovo je sada bitka za autonomiju fakulteta i univerziteta. Bitka za ljudsko dostojanstvo. Kako se ono kaže: možete ponižavati neke ljude neko vreme, možete ponižavati sve ljude neko vreme, ali ne možete ponižavati sve ljude sve vreme. I kolege i studenti su im poručili upravo to. Udarili su na tvrdo, dakle. 

**Zašto mislite da ste postali meta, godinu dana nakon što ste učestovali na skupu u Dubrovniku gdje je vaša izjava snimljena, pa naknadno montirana i stavljena u lažni kontekst.**

Ne znam, zaista. Kao što ni do sada nisam znao po kom „tajmingu“ izaberu baš mene, jer ja u kontinuitetu pišem to što pišem i radim to što radim. To je pitanje za režim. Sasvim sigurno zbog toga što žele prikriti neku kriminalnu delatnost. Jer ovde odavno nema razlike između države i organizovanog kriminala. Možda zbog Kosova u Savetu Evrope? Možda zbog prodaje Generalštaba Trampovom zetu? Možda zbog „priprema“ za lokalne izbore? A možda i zato što su jako nervozni, jer im se nakon terorističkog napada na severu Kosova, u Banjskoj, krajem septembra prošle godine, izmakao tepih ispod nogu. Pa sad više ne mogu prodavati šibicarske fore Zapadu da je Vučićeva Srbija nekakav faktor regionalne stabilnosti. Kad već pominjem šibice, nije Vučićeva Srbija nikakav faktor stabilnosti već upravo pravi pravcati piroman. Uostalom, pogledajte šta su vam Vučićevi ljudi i Crkva Srbije uradili od Crne Gore za svega tri i po godine. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2c8654af-7c89-4f81-990f-66599fd4fa39)
Opsada Filozofskog fakulteta,  foto: Radio 021{.caption}

**Postoji li vidljiva shema i raspored djelovanja, ili mislite da ovakve kampanje nastaju stihijski u jednom nedemokratskom ambijentu koji im pogoduje?**

Vučić je stalno u kampanji. Podsetiću da je on bio ministar ratne propagande Slobodana Miloševića. I on stalno vlada u atmosferi ratne propagande: bira neprijatelje, crta im metu na čelu, potom ih dehumanizuje i priprema za odstrel. I stalno najavljuje nekakve ratove, pa i Treći svetski rat. On i svoju stranku drži u stalnom stanju pripravnosti i neizvesnosti, stalno se vodi unutar stranke neki rat za pozicije, za plen. I to nam govori da imamo posla sa pravim sadistom, jer neprestano kinji i „svoje“. 

**Poznato je da je Filozofski fakultet u Nikšiću stjecište desno-klerikalne i nacionalističke svijesti. Kako biste opisali ideološki pravac i strujanja na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu prije ove krize?**

Filozofski fakultet u Novom Sadu je zapravo „kompilacija“ tri fakulteta: filozofskog, filološkog i političkih nauka. Ima i ovakvih i onakvih ideoloških strujanja, ali najviše je onih ljudi koji su uglavnom posvećeni nauci, istraživanjima i radu sa studentima. Imamo, međutim, i  desničarskih ekstremista, koji su odavno morali biti pred etičkim komisijama fakulteta i univerziteta zbog stvari koje izgovaraju u samoj učionici. Među nastavnicima, nažalost, imamo i onih koji su ohrabrivali i organizovali neke ekstremističke pokrete, organizovali promociju sabranih nedela Dimitrija Ljotića. To je, međutim, uprava fakulteta vrlo brzzo zaustavila. Sadašnja dešavanja ipak govore o tome da je Filozofski fakultet, kao i uvek, bio i ostao sedište kritičke misli i otpora totalitarnim ambicijama. 

**Različite desne i nacionalističke grupe pozivaju Univerzitet u Novom Sadu i Filozofski fakultet da vam daju otkaz. Internet kampanja se usijala. Čini se da je ovo i proba mogućnosti interneta u cilju zastrašivanja i političke kontrole. Kao ekspert za medije, prepoznajte li organizovanu strukturu unutar te kampanje, kako je definišete i kako joj se suprotstaviti?**

U to nema nikakve sumnje. Analizirao sam narative pretnji i možemo ih podeliti u dve grupe. Prvu, ubedljivo većinsku, čine armije SNS botova koji su očigledno prošli i kroz obuku kako da prete i vređaju a da ih tužilaštvo ne goni po službenoj dužnosti. Dakle, po našem Krivičnom zakoniku, pretnja smrću nije ako mi neko kaže: „Dinko, trebalo bi te ubiti“, već isključivo ako kaže: „Dinko, ja ću te ubiti“. Drugu grupu, onu malobrojniju, čine „slobodni strelci“, koji ne znaju za ove pravničke „trikove“ pa onda prete lično. Njih policija ponekad pronađe i uhapsi. Društvene mreže, a naročito mreža X sa mračnim Ilonom Maskom na čelu, zaista je odvratna, nemam druge reči. 

S obzirom da imaju tolike resurse u svojim rukama, nemoguće se suprotstaviti toj armiji botova, sem ignorisanjem i podrškom normalnih ljudi. Bitno je da vam „ne uđu u glavu“. A to nije lako za izdržati. 

**Koliko su međunarodne organizacije obratile pažnju na dešavanja na Filozofskom. Očekujete li jači pritisak spolja na vlast koja u ovom slučaju ne krije svoj potpis, ili makar zadovoljstvo razvojem situacije.**

Mislim da još uvek nisu dovoljno obratile pažnju na to, ali mi smo u neprestanoj akciji obaveštavanja međunarodne javnosti o ovome što nam se događa. Posebno radimo na međunarodnoj akademskoj solidarnosti. I glas se širi. 

Što se pritiska spolja na vlast tiče, očekujem jači pritisak. Ne zbog Filozofskog fakulteta, nego zbog Vučićevog „faula“ sa Banjskom. Videli ste da je znatno pojačan pritisak spolja i oko izbora u Srbiji i da je Evropa konačno progovorila o onome što znaju i vrapci na grani u Srbiji: da, Aleksandar Vučić krade izbore otkako je došao na vlast. 

**Kako se lično nosite sa ovolikim pritiskom?** 

Iskreno, veoma teško. Iako sam „navikao“ da me etiketiraju i targetiraju, ovakvu kampanju mržnje nikada nismo osetili na svojoj koži moja porodica i ja. Sada su počeli i na ulici da mi dobacuju uvrede, što je retko bio slučaj ranije. Ali, u svakom zlu ima i dobroga: dobili smo i dobijamo toliku podršku kolega, studenata, prijatelja i potpuno nepoznatih ljudi da ne da nismo sami, nego daleko od toga. I te kako nas ima! „Samo“ da još to neko politički artikuliše...  



Iako sam „navikao“ da me etiketiraju i targetiraju, ovakvu kampanju mržnje nikada nismo osetili na svojoj koži moja porodica i ja. Sada su počeli i na ulici da mi dobacuju uvrede, što je retko bio slučaj ranije, kaže novosadski profesor i novinar Dinko Gruhonjić

GODINA OPASNOG ŽIVLJENJA

Ako se bilo šta desi mojoj porodici i meni, za to će biti odgovoran Vučić

Glavna uloga druga Martinovića prije izbora u zvanje ministra bila je da u rodnom gradu izbori novac za spomenik Amfilohiju. Od silnih nedaća mjesne gradnje i ugradnje, Martinović je u Kolašinu prepoznao duhovnu tačku oslonca u bronzi, za spomenik crkovnom licu o trošku građana. 

Mora da se krajičkom duše nadao da će mu bog vratiti, ali bog je ovog puta baš pretjerao - Martinović je tako postao ministar ekologije i turizma. Koliko juče puki član debatnog klupa na Pravnom,  odbornik i partijski ćato, onako pošten i nesmajan, naš junak se opet osjetio prozvanim da gospodinu bogu uputi zahvalnost, makar preko posrednika. 

Kako drugačije objasniti sastanak ministra turizma i ekologije sa ministrom, ovaj, mitropolitom SPC Joanikijem, dakle, susret na kome je dogovoreno da će “zajedničkim akcijama raditi na oplemenjivanju terena, ozelenjavanju, čišćenju rječnih korita, te uređenju životnog prostora”. 

Ako ovo čita neki transeksualni pejzažni arhitekta ili kakva nebinarna biološkinja, da im prevedem - popovi ima da zadignu mantije i priskoče u pomoć komunalcima u velikom čišćenju Crne Gore. Nije riječ o etničkom čišćenju, bogu hvala, nego pričamo o kesama i flašama. Riječ je o svetom trojstvu “otpad, šut i đubre”, što je mjerna jedinica pale ekološke svijesti u našoj maloj parohiji. 

Sastanak je prošao u konstruktivnoj atmosferi, a iz saopštenja se vidi da ga je iniciralo Ministastvo, Vlada, odnosno rab Vlada, naš Vladimir koji se crkvi obratio za pomoć, siguran da će ga makar tamo razumjeti. Nedavno je njemačkim turoperatorima govorio na našem jeziku, uspravan i nepokolebljiv kao pred krvnicima vermahta. Njemci su ostali zbunjeni, gledali su govornika kako uživo podiže jedan od najvećih zidova nerazumijevanja u istoriji turizma i čekali da muka prođe, ali on je i dalje držao čas.

Ležerna nepismenost mjesnih političara u ministru Vladimiru Martinoviću očigledno je razvila sasvim novu formu. Zar je to politički izbor, pitaju se oni loših nerava, ali zalud im je, jer to je samo jedan iz generacije koja tek dolazi. Bauljaju po manastirima, škrope digitrone, krštavaju dalju svojtu, klanjaju i bogorade, uvijek časni pred česnicom i veseli pred svijećom koja gori na stolu pored svinjskog pečenja.  U preslaganju krtine i srkanju nema im ravnog, rukoljub je besprekoran, a potreba za ispovijedanjem dođe kao spas i duhovna zamjena za dobro staro špijanje. Umjesto da odeš do komiteta i olaješ komšiju, odeš do popa  i okaješ par amandmana. U svakom novom zajedničkom saopštenju sa Crkvom, izvršna vlast biva opet bezgrešno začeta. 

Zazivanje ekoloških radnih akcija uz blagoslov i pomoć religijske organizacije, ne samo da je idiotska ideja nego je opasna, podmukla i bijedna manipulacija koja u Martinoviću nalazi organski priključak sa stvarnošću koju bi trebalo da reguliše država. Takve se ideje vjerovatno gnijezde u nekom mračnom podsvijetu neznanja i sitne spletke do kojeg  dopiru samo najteži sojevi virusa i pokoji demokrata. Naš junak po dozvolu za politički rad dolazi smjerno, prima blagoslov na koljenima, potom uramljuje sliku sa vladikom za kabinet, da njemački turoperatori snime panagiju kad već ne razumiju o čemu im rab Vladimir priča.

Nego, da budem sasvim iskren, ima tu potencijala. Odavno sam sanjao ekološko-pravoslavnu akciju koja bi ukinula divlje deponije širom zemlje. Plan je jednostavan, malo dasaka i građe za oglasne table na kojima bi crkovnim slovima bilo napisano da ko baci smeće na osveštanoj lokaciji biva proklet. Da sad ne improvizujem kad već postoji crkveno slovo i tradicija, od koristi može biti model kletve samog Amfilohija: *Ko bio protiv jednovjerne, jednokrvne, jednojezične Rusije dabogda živo meso od njega otpadalo. Proklet bio tri puta i tri hiljade puta.* Ergo, briše se alineja 1, sve to oko jednokrevetne Rusije sada glasi “ko bio protiv čiste prirode”, odnosno “ko bacio smeće pored puta”. I gotov zakon, divan kanon. 

Table crkvene zatim rasuti širom zemlje; eto idealnog sadejstva običajnog prava, zakona, tropara, metafizičke najave Hristovog drugog dolaska i novih jecaja Grete Tunberg, kao i praslovenske paganske ostavštine koja nam prodžara mošne svaki put kad nas kakva baba krivo pogleda ili prepoznamo urokljivo oko. 

Unutar tog spiritističkog pulsa i tjeskobe koja navješta granicu božje odmazde, kao strašan znak naše političke kletve i volovske gladi za bajanjem, ukazuje se mlada a pretila figura budžetskog korisnika Martinovića. Nu, pogledajte ga dok ljubi ruku gospodinu sa bradom, te roštiljski precizno okreće jednu sekularnu funkciju u pravcu vatre na kojoj bi se svaka vlast skvrčila ko ćevap. 

Zaista vam kažem, dupeta slična pomenutom jesu megastrukture koje svjedoče zatucanu nepismenost i kaznu za ovaj trošni svijet. Ali to ionako već znate. Njihova dejstva projava su bipolarne smjene prča i pokornosti koju su pokupili na ko zna kojem bratstveničkom skupu kad ih je đedo gađao kutlačom vrelog kačamka. U međuvremenu su porasli kao vjesnici posljednjeg doba, grijeh božiji, silni momci koji se udvaraju  popovima. To rade o državnom trošku i to se zove zelena agenda.


Ako ovo čita neki transeksualni pejažni arhitekta ili kakva nebinarna biološkinja, da im prevedem - popovi ima da zadignu mantije i priskoče u pomoć komunalcima

Zeleno, molim se, zeleno

Svaki treći na internetu trenutno gleda neki pornić, ali to se ne prikazuje u javnom prostoru osim u onim strašnim pornhub statistikama koje jednom godišnje otkriju da Crnogorci vole maćehu i Srbiju, a Korejci stopala i crni lateks. 

Slično je sa politikom, dobra trećina nema pojma na koju bi se stranu okrenula, ali u javnom prostoru ne čuje se njihov glas. Sve pršti od manijakalnog tona onih koji sve znaju, silnika koji tvrde, zakletih i proročki nastrojenih fanatika svog osjećaja u stomaku. A tamo dolje u stomaku, obično se vari kakav mesni energent, koji pretače snagu krvotokom do mozga što bubri u dostojanstvu. 

Znate li o čemu pričam? Snažna figura govornika koji sve zna, viđamo je u čitankama, ali i na ulici. Svuda naokolo seru karakitature voždova i vodžića koji nikad nisu pogriješili. Društvo bez grijeha sačinjava kasta političara koji pričaju gluposti, ali tonom van svake sumnje. 
Kakve su posljedice tog javnog govora?  

Čak i psiholog pripravnik može prepoznati narcističke poremećaje kod mučenika koji su ubijeđeni u totalnu istinitost svojih stavova. Te naporne masere psihe pametan je čovjek odavno mršnuo iz svog života kako bi  pristojno živio među prijateljima. Drugarice i drugovi obično napadaju jedni druge, brane se, kaju se, revidiraju i pojašnjavaju zablude, prijatelji se mire sa sudbinom svojih pogreški i uopšte, čine da ljudska razmjena otvara mogućnost bliskosti. To se zove život sisara, i nije za dušu meku.

A šta rade naši javni tribuni – nalik jastozima ukočenih zglobova i krtog oklopa ispod kojeg kriju svoju mekšinu oni su tu da onemoguće bliskost i protok zdrave emocije u javni prostor. Zalud je meni jasno koliko je sve to ispod sakoa nježno i pokvareno, ti mali narcisi sa tevea polako ali sigurno počinju da se uživljavaju u svoje oklope. Tad već bude kasno i dobijemo bezgrešnog pojedinca, ministra ili šefa magacina, nebitno, zaraza se širi i svako pitanje postaje odgovor, a odgovor psovka ili invokacija božanske pravde. Ti mučenici truju prostor svojim neupitnim istinama i čuvaju iluziju da se u ovim našim zarobljenim društvima o nečemu pregovara. 

Zapravo sve bude jezička kragna, gvozdena zavjesa iza koje je potpisan nekakav varšavski pakt između ega i superega; totalitarni model komunikacije preuzet je već u omladinskoj sekciji partije, ili kad ih je strikan prvi put dohvatio za ćunu. Tako se staljinizam, agresija i kolonijalni duh uparuju sa lokalnim šovinizmom i vjerskim bjesnilom. Tako naša politika pristaje uz svoje poremećeno ja, zapravo mučki oteta od strane nasilnika, postaje mjesto graje i parnice, predstava predstave, ali nikad realna životna situacija. 

Očuđena i lažna forma stalnog ubjeđivanja liči na sport, krmedar parlamentarizma, a političari, kolumnisti, analitičari, glumci, goveda iz biznis elite, svi redom tvrde da su navijek u pravu, da nikad ne griješe, kao da je greška ukor i konačni poraz svete vizije. 

Oprosti čitaoče na ovom apstraktnom obraćanju, ali potrebno mi je da priznam kako nisam siguran gotovo ni u šta što izgovorim, da je osjećaj nesigurnosti glavna osobina mog svijeta i da me kida u trenutku iznošenja najbenignijeg stava. Moćna je prevara i otrov javne riječi što svoje nesigurnosti krijemo sa toliko žara. A taj bi se žar mogao koristiti ljepše, da se ogrijemo oko neke pale ljudske sudbe, oko privatne sumnje, makar ona značila jednog tribuna manje, jednog proroka u pokajanju, ili prosto čeljade spremno da se preda. 

Kao što svaki treći trenutno gleda neku pornjavu, tako svaki drugi nema pojma đe se nalazi, ili kako će platiti pulmologa, ili pronaći fungicid koji mu je potreban za voćnjak. Poenta je da se svijet nesigurnosti kao jedina realnost, programski gura u kalupe ideoloških paraistina. Kao što pastuv u porniću nikad ne omane, tako se u jeziku seoske politike pomalja figura maga, askurđela ili bogomladenca, nekakvog arhipastira bezgrešne istine. 

U XX vijeku ideologije su djelovale nalik sedativima, u cilju opšte pokornosti koja bi se namah okrenula u stanje pripravnosti i napadačkog transa. Danas sedacija kao da izostaje, nemir je očigledan, prevara bitiše pred nosom, doza je pojačana, pa u vukojebnim predjelima Crne Gore ili Arkanzasa, kad izađe kakav kučki pametar, ili vojvoda Tramp sa svojom geačkim apsolutizmom istine, raja se prepušta, više nego ikad, bataljuje svoj život i samospaljuje na lomači koja nikako da dogori. Sve je simulirano, a prevara do te mjere očigledna da učesnik zna da svi znaju da je prevara. 

Ipak, podržavanje sigurnosti kao vrhovnog mita i jezička operacija vađenja sumnje iz utrobe političkog subjekta, zatim disemenizacija političkog brisa dugim iglama dopaminskog užitka, sve to čini da na koncu pokorno slušaš budalesanje kakvog Kneževića, ili Pernara, ili nekakve dalje evropske budale koja se kune u desno mudo i zaziva apokalipsu. Prosto, dolazimo do vremena posljednjih poruka, sumnja i stid postaju nedostupni jezičkom aparatu. A sumnja u sebe jedan je od glavnih začina psihičkog zdravlja, sumnja u lični stav jedini je predah ega u kome se otvaraju vrata da čuješ drugoga, sumnja u svoju velepamet prostor je priznanja realnosti, ne nužno produktivan, ali potreban da bi se evolutivno odvojio od kokota. 

Kad sam već kod peradi, kad već arčim ovaj lanac nasumičnih asocijativnih nizova, podsjetiću na praksu velikih farmi na kojima se kokoškama kidaju kljunovi da jedna drugu ne bi oćorile i zaklale u panici krcatih boksova. Ta se radnja kidanja kljunova zove debekacija. Jezik lokalne crnogorske politike, što da ne, sasvim je nalik tom kokošarskom mlaćenju u prazno, uporno promašivanje i lažno kopanje u mraku, na korak od mesa. Može cijela farma slobodno da promijeni vlasnika, kokoš neće trepnuti, koškanje stanara otkinutog kljuna i poplava lakog perja služi samo da se sve izgleda živo. A zapravo je sranje i mućak koji se nema rašta pratiti, jedan trenutak sasvim tužan i nesumnjiv. 



Moćna je prevara i otrov javne riječi što svoje nesigurnosti krijemo sa toliko žara. A taj bi se žar mogao koristiti mnogo ljepše

okoš bokoš

Kidanje kljunova

Saopštenje SPC povodom Nacrta zakona koji mladima nudi pravo na rodno opredjeljenje govori više stvari, ali prvo što zapada za oko je strast. Crkva se strasno bavi rodnim opredjeljenjem:

“I ne samo da ne razumijemo i da ovim putem protestujemo, nego ćemo kao ozbiljna institucija, preduzeti sve zakonom propisane radnje da ovu sramotu i bruku udaljimo iz zone ozbiljnog ljudskog razgovora i odlučivanja. “ 

Sramota i bruka. Ozbiljna institucija. Ozbiljan ljudski razgovor. Ne samo da je božja riječ sišla na zemlju, izgleda da je i đavo odnio šalu. Kako drugačije objasniti ovaj starozavjetni ton? 

Zakone u demokratiji valja usvajati, mijenjati i ukidati, nisu to sveti kanoni, ni pitanja tomosa, već stalne analize mogućih prava koja se tiču žive čeljadi. Nije Crkva nego je država pozvana da pretvori mišljenje o transrodnim pravima, ali Crkva očigledno misli drugačije, pa u pomoć zove „sve one ministre i poslanike u parlamentu koji su pravoslavni hrišćani“. 

Koga briga za vladu građana, bolje se uzdajmo u sekciju krštenih ministara. Stranačke podjele na stranu,  kvorum neka bude pravoslavan, pa ako to nije dovoljno, SPC se računa da će priskočiti „vjernici drugih monoteističkih vjera“. O politeistima se u [ljutom saopštenju](https://svetigora.com/o-nacrtu-zakona-o-pravnom-prepoznavanju-rodnog-identiteta-na-osnovu-samoodredjenja/) nisu izjasnili, što valjda znači da na njih ne računaju, makar ne po ovom pitanju.

Recimo konačno i šta to lokaloj srpskoj crkvi smeta. Nacrt zakona u članu 6 kaže da osoba od 15 godina može uz suglasnost roditelja promijeniti svoju rodnu oznaku i matični broj. Saglasnost roditelja za Crkvu je nedovolja. Javni moral je na koljenima, tvrde, a ugrožen je i duh nečega što zovu „tradicionalna i u boga vjerujuća Crna Gora“. To pravno-političko ništa na koje se pozivaju jednako je ništa kao i „javni moral“ o kome maštaju, a ništavno je i pozivanje na Isusa Hrista koji ni na jednom papiru nema ulogu u donošenju zakona. Može vladati vasionom, dopušteno je, ali ruke su mu začudo vezane u parlamentarnoj demokratiji, makar bila raspala poput ove naše.

Ipak, siđimo sa oblaka, nije crnogorska vlada zalud sklopljena u manastiru prije samo tri ljeta. Crkva zna kad treba da pokaže snagu. S ponosom ističu da na litijama nisu branili samo imovinu „nego i naše pravo da u svakom trenutku možemo javno da kažemo šta je po viđenju Crkve dobro, a šta loše za javni moral i napredak društva“.

I rekli su to crkveni oci, u nepotpisanom saopštenju, dakle, vjerskom pamfletu bez pravne pouke. Pošteno je reći da se taj komad hartije razlikuje od starih anatema i prokazivanja, ima tu čiste pameti koja se poziva na pozitivno pravo, ali zalud sve kad kod dugih brada tako lako prevagne mesijanska deluzija. SPC ima pravo na svoje mišljenje, ali odbijanje razgovora i ponižavanje tuđeg stava, govori da se prema tijelu, rodu, seksu i drugim postulatima ljudskog identiteta ova vjerska grupa opet stavlja kao monopolista. 

Nisam načisto šta raditi sa predloženim Nacrtom, ne poznajem dobro prirodu problema i pravni okvir, pa tražim javnu debatu civila koja bi mi pomogla da se odredim. Ako se i ne odredim, neka to urade pametniji od mene. Svakako ne bih da prenaglim na osnovu punog stomaka ili neke dignute obrve, ne želim da postupam ostrašćeno nego bih se sasvim bestrasno prepustio dijalogu. 

Tako činim i kad mi desetogodišnja ćerka dođe sa pitanjem koje su moje zamjenice, ne dižem paniku nego razgovaram, sumnjam i zapitkujem, zato što i dijete zna da se stvari mijenjaju, razlažu i uče, a zabune i sporovi rješavaju hladne glave. Tužno je da crkveni glavari to ne znaju i nisu u stanju da ponude jedan mirnodopski diskurs u kome se može slobodno misliti. Jok, lokalna pravoslavna crkva opet se nameće kao duhovni pandur, koristi priliku da ovlada pustinjom javnog prostora u kojem njene ucjene i prijetnje djeluju kao bogom dane. 

A kad smo već kod boga, ako je svekolik i cjelostan kakvim ga predstavljaju, to znači da ne može imati roda. Zato nije red u njegovo ime grajati na ovu temu.


Crkva ima pravo na svoje mišljenje, ali odbijanje razgovora i ponižavanje tuđeg stava, govori da se prema tijelu, rodu, seksu i drugim postulatima ljudskog identiteta ova vjerska grupa stavlja kao monopolista

posljednje vrijeme

Crkva narodna i čeljad transrodna

U dirljivom filmu Čelična kandža (The Iron Claw, 2023), američku rvačku porodicu Von Erich u pakao vodi očeva ambicija da mu sinovi postanu šampioni svijeta. Jedan za drugim momci umiru i ubijaju se, kriveći za sve navodno porodično prokletstvo koje prelazi sa jednog na drugog. Zapravo, sinovi su odgojeni da ne vide prokleti učinak rođenog oca koji porodicu vodi iz smrti u smrt. Barem nam se tako sugeriše u ovoj drami snimljenoj po stvarnim događajima s početka osamdesetih. 

Braća Von Erich lijepa su metafora ambicija i ciljeva savremenog čovjeka. Gurati kroz svijet koji od tebe traži šampionski pojas, navići se na stanje nadražene tjeskobe, znači uporno gaziti svoje mentalne granice. Nije slučajno da se za razjarenog čovjeka kaže da je van sebe. Izašao iz vlastitog života, mnogi će se moderni rob prepoznati u mukama Von Ericha starijeg i svih talaca njegove psihoze. 

Dovoljno je osvrnuti se naokolo. Koliko kompeticije i otrova na društvenim mrežama, koliko ucjena koje počinju u školi kad se djeca podijele na uspješne i gubitnike. Put stalne potvrde vodi ka stanju nezadovoljstva u jalovoj pobjedi. I kako onda vaspitati djecu, kako izbjeći otuđenje u jednom tako namještenom turniru?

Valjda je osnovna uloga roditelja nježnost kojom će dijete podučiti emotivnoj razmjeni. Ako temelji u tom dijelu stoje čvrsto sve ostale nevolje biće lakše savladane. Omanemo li u tom osnovnom pozivu, biće zalud uspjesi. Zapravo, svaki uspjeh će ostati u sjenci jednog fiktivnog ali snažnog poraza pod kojim se ego povija i deformiše. 

Manijakalni otac sokolova Von Erich strašni je simbol tog otuđenja. Čovjek zapravo ne vidi, ne čuje što se dešava, razbija glavu u produženom trajanju kalkulacije, oduzima i dodaje, samo da dođe do sigurnosti. Ali sigurnost je mit podvaljen u reklamama za zubnu pastu, sigurnost se ne može dostići sabiranjem, oduzimanjem, niti bilo kojom drugom računskom radnjom. Ono što je najbliže osjećaju punoće (ali nikad potpune sigurnosti) doseže se već u trećoj godini života pri prvim svjesnim zagrljajima. Dječaci Von Erich su tada radili zgibove i brojali pločice na ćaćinom stomaku. Izabrali su pravilo - budi najbolji, najuspješniji i tako zajebi sudbinu, ili bolje reći, to je kobno pravilo izabralo njih. 

U svijetu takmičenja kojim vlada patologija uspjeha emotivni padovi su očekivani. To je tekovina istorijskog trenutka u nama: mjerenje obima, struka, zagriza, GDP-a, viška kilograma, dodavanje emulgatora, sisa, boje, gutanje preparirane hrane koja održava budnost organizma i sagorijevanje u šećeru, sve to što je savremena Amerika, pa za njom cijeli svijet uzeo kao svoju strašnu dijetu, izgleda da se bliži nekakvom klimaksu. Zato se bolje umiriti i pripremiti nejač za haos koji je već okružio svaki dio planete zvane čovjek. Zajebi uspjehe, spasi se, zvuči gotovo kao poziv na metanoju, no ovaj agit-zen valja lišiti vjerske sedacije i religijske podvale. Zapravo se traži revolucionarni iskorak iz glavnog toka i otkrivanje novoga u sebi.  Bolje reći otkrivanje starog, iskonskog čovjeka, koji valjda neposredno biva samo u djetinjstvu i starosti, odmaknut od tenzija srednje dobi.
 
A srednja dob je teška, jer nosi dvostruku masku. Čini ti se da si na pola životnog puta, a zapravo svako malo dobiješ informaciju da su kolegi pronašli tumor u testisu, ili da se neki ispisnik prosto nije probudio. Šetaš parkom i prvi put tamo negdje oko četrdesete pomisliš, ovuda sam sto puta prošao, ali tek danas nekako osjećam i shvatam da će me stabla nadživjeti. Koja prosta misao, ta hrapava borova kora će mirisati kad me ne bude, na spravama će se grčiti novi bicepsi, a trim stazom će kliziti neki naknadni ljudi.
 
Mora biti bolje prepustiti se tim znakovima rane najave kraja, naučiti se sporom hodu, nego trošiti život u cilju slave koja se dobija u ringu. Pjesnici to kažu, od Šobića do Zagajevskog, ali i grobovi novomučenika, američkih rvača zlatne kose iz okruga Denton, Teksas. Da ne bude sve crno, jedan od loze Von Erich se izvukao, valjda zato što mu nije bilo suđeno da bude šampion. Ostao je na farmi sa ženom, sinovima, snahama i 13 unučadi. Kevin Von Erich, kao Noje poslije potopa, sa potomcima koji treba da krenu dalje i zaborave prokletstvo porodice, čovjeka i cijelog svijeta. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/8KVsaoveTbw?si=d_ff2ZVhkVy9I1Vv" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>




Kako dramatizacija propasti jedne američke porodice nepogrešivo pogađa duh vremena 

kobni ring

Dobro jutro, kečeri

Autoritet države muški je princip kojem se povinuju i sadisti i mazohisti. Ove dvije komplementarne grupe stvaraju realnost dogovora. Politika se svodi na popust koji sadista daje mazohisti, ili na potrebu ovog drugog da udovolji mučitelju. Cijela istorija se može provući kroz ovaj algoritam i budite sigurni, neko je nekog mučio, neko je uživao u patnji, kako bi države opstale.

Opslužiti sistem pokoravanja znači uživati političku stabilnost. Onog trena kad se ravnoteža naruši, države i sistemi padaju, mazohisti skidaju svoje kožne maske, sadistima se nakitnjaci obijaju o glavu, orgije se pretvaraju u političku akciju odmazde koju nazivamo revolucija. U njoj se kreira nova revolucionarna pamet, oročena u svom žalosnom putu ka izvjesnom nasilju i ponavljanju grešaka. Sistem mučenja opet se brzo uspostavi. Novo pokoravanje poveže blokove poput hrskavice, svinjskog želatina kome dugujemo skočnost zgloba pri bijegu i bešumni pad na koljena pred gospodarem.

Kao što rekoh, sve je to manje-više muški princip najbolje ispoljen u mačo društvima koja ga dovode do ekstrema. Zato je balkanska politika divan ogledni materijal pun psihopata i poltrona.  Primjeri su ogoljeni, čarape nategnute do koljena, drobovi pritiskaju opasače, sve je puno kožnih fotelja, gumenih balčaka, siceva, kopči i električnih podizača koji mogu vozdići i srednjevjekovna carstva, a kamoli poljuljanu muškost. 

Upravo ta tenzija mačo lidera vodi u zulum nacionalizma, gadluk plemenskog kurčenja i nepismenu šaradu moći. Mnogi lokalni liderčići na daljinsko upravljanje zapravo su opasni koliko su smiješni, a smiješni su sve dok ne shvatimo da su opasni. Obično se čeljad kasno zapita kamo sve to vodi. Je li npr. dolazak Milorada Dodika kod Andrije Mandića stvar za podsmjeh, uzbunu, ili sažaljenje. Istina obično živi negdje između, potrebno je proći luk svih ovih osjećanja kako bi se našao izraz dostojan tako tužne političke manifestacije. Još ako pisac to radi na zoru uz prvu kafu, mora biti oprezan i prelistati nekoliko portala koji ovaj jebeni susret najavljuju.

Ono što upada u oči, jeste da Mandić po svom dobrom običaju stvari drži ispod radara, lišava protokol svoje obredne funkcije i svoju moć ograđuje, pa Dodikov dolazak lebdi u međuzoni stidnog dešavanja i incidenta. Tako ni predsjednik ni premijer Crne Gore o dolasku kolege Milorada nisu obaviješteni. Nema dočeka na aerodromu, samo koškanje ispred skupštine na pohabanom crvenom tepihu. 

Naravno da je sve to lukava igra, kao onda kad je Manda razapeo trobojku u kabinetu, ili kad je putovao kod Vučića na izbornu povojnicu. Sve što radim gotovo je privatno, nisam u kapacitetu predsjednika skupštine, kaže Mandić i na taj način poručuje upravo suprotno – budite sigurni da sam u kapacitetu, i kad serem to radim kao predsjednik skupštine, jer me je zapalo i živim svoju bajku u kojoj je svaka svinjarija moguća. 

Malo tviter najave, malo mutne tišine, i eto Dodika ispred skupštine! Mandića je zapalo, cinizam je perfektan, izraz lica kao uz kazan, samo fali lufta i osmjeha u nastupu našeg iskusnog političkog mazohiste. Ali, otkud je sad Mandić mazohista? 

Politički stastao u sjenci jednog rasnog sadiste kakav je bio Đukanović, projektovan za periferiju srpstva kao izvođač radova velikog vožda, Mandić je tu da unese badnjak ili trobojku, njegov stav je podložan svakoj vrsti subordinacije i ćebovanja, njegova volja je volja gospodara, a to vidimo i po načinu na koji zazire od državnog pečata koji ga je konačno zapao. Umjesto da dočeka i isprati Dodika kao pravi zvaničnik, uz bleh, prasak i barut, on koristi maglu i perfidije kakve priliče uličnom dileru, izlazi pred Skupštinu kao sitni švercer devedesetih.

Upravo taj nelegalni čučanj roba koji u glavi premeće načine da zadovolji svoje skrivene motive, odvaja Mandića od realnosti aktivnog igrača. Zato on nije i ne može biti revolucionar velikosrpstva, te vajne ideologije osuđene na estetiku susreta Mandić – Dodik. 

Koliko god bio strašan trenutak spoznaje da su političari poput ove dvojice došli do izvjesnog stepena moći, ne smije se zaboraviti da je mjera koju oni sebi određuju uvijek ispod nivoa društva. Neko će protestovati, neko će izaći na izbore, neko organizovati svoje misli, ili okupiti saborce. Mandić prosto ne posjeduje moć da predstavlja državu i to svakim svojim gestom pokazuje, on je svjestan svoje transgresije, sav u pilićarskom grču, crvena kugla poput sunca grije njegove usne, dok pokušava da nas ubijedi da je tvrđi od zapeklih peta svojih vjernih sljedbenika. 

E pa ne može, nešto mlohavo i puterasto u ovom neočetniku pobjeđuje i podsjeća na prošlost, na potčinjavanje okupatoru, na makaronska sljedovanja i stanja opijenosti dok te vlasnik gazi. Bio to talijanski desetar, vojvoda Vučić, ili neko treći, krpa ostaje krpa, makar bila crven tepih za Mileta Dodika, koji joj na kraju određuje mjeru.


Mandić je tu da unese badnjak ili trobojku, njegov stav je podložan svakoj vrsti subordinacije i ćebovanja, njegova volja je volja gospodara, a to znamo i po načinu na koji se plaši državnog pečata. Umjesto da dočeka i isprati Dodika kao pravi zvaničnik, uz bleh, prasak i barut, on koristi maglu i perfidije kakve priliče uličnom dileru, izlazi pred Skupštinu kao sitni švercer devedesetih


srpski smet

Lijepa li je ova trojka

Ko skroluje neka se zapita: šta je beskrajni svitak? Postoji li mogućnost da se kritički misli unutar medijskog sadržaja koji nema određen kraj. Kako god glasio odgovor, čini se da je tehnologija *infinite scroll-a,* donijela jednu novu neslobodu neprekidnosti. Riječ je o procesu koji ide pod ruku sa deregulacijom prostorno-vremenskih struktura. Isto se dešava u raznim oblastima života, od urbane arhitekture koju sve više određuju fluidnost, transparentne površi i ploha ekrana, pa do umjetnosti koja se povlači u cerebralni zabran i koncept. 

Ovo što već nazivaju *dobom dematerijalizacije* zapravo nudi jednu postindustrijsku realnost koja guta tradicionalni prostor i vrijeme. Sve što proguta, ova mašina povrati kroz momentalne nizove *communiqué-a* koji ne priznaju centar. Nije to neko dionizijsko bljuvanje pijanih bogova, niti kulminacija mučnine, već hladno stepenovano projektovanje informatičkih struktura. Te strukture oponašaju organsko, one podražavaju krvotok, rječne delte, kapilarne mreže ili ćelijski raspored. Dovoljno je pogledati shemu prekookeanskih letova, ili mapu prodaje kakve multinacionalne korporacije. Sve se u našem svijetu odvija mimo centra i sve postaje centar u volji kalkulacije. Preko tijela koje saznaje navučen je informatički epitel. Kao da smo svi namah stavili VR naočari, ukinuli realni vremensko-prostorni hod. U novom rasporedu elektronski organizovane slike mijenjaju pravila organizacije fizičkog, ali i misaonog režima.  

Tradicionalni su mediji u tom konteksu izgubili funkciju, poput starih urbanih cjelina. Redakcije liče na gradove u kojima je industrija propala. Nova medijska realnost podigla se izvan gradskih zidina. Društvene mreže ne daju mapu tog prostora, one se bave impulsom. Permanentnom sondažom. Stari medijski koncepti, poput novina, magazina i tv formi liče na zgradu Luvra koju je pred blicevima turista odavno zamijenila prozirna piramida. Ta piramida je portal, interfejs, put kojim se dolazi do nutrine. Treba definisati novu osjećajnosti koja se odvija prilikom ulaska u taj prostor. Ili bolje reći, u taj protok.


Šta je, dakle, beskrajni svitak? Ukratko, to je tehnološka mogućnost da se nikad ne stane, već da se stalno razvija, ili da kažemo, skroluje. To je nepregledna zmija koja samu sebe ujeda za rep. Težnja za konstantnom senzacijom, za stalnim čulnim i kognitivnim fluksom. Ni to nije ništa novo. I nije vezano samo za svijet infromacija. Neprekidnost je stara funkcija moći. 

Veliki američki pisac Džek Keruak diznajnirao je posebnu rolnu kako ne bi morao mijenjati listove u svom metodu automatskog pisanja. Slavni roman *Na putu* kasnije je štampan uz oznaku „originalni svitak“. Neprekidnost je kod Keuraka shvaćena kao umjetnički put. Na sličan  način fizička rastegljivost vremena je tekovina moderne fizike. I pomenuti Keruak i Openhajmer, na primjer, proučavali su Istok, Budizam, kao riznicu prakse neprekidnosti. Recimo, mantru valja izgovarati bez prekida kako bi se po savjetima Tibetanske knjige mrtvih olakšao prelaz na drugu stranu. Opet je to neprekidni niz senzacija, nešto kao zvučna krunica, stalno ponavljanje napjeva koje vezuje ovaj svijet i Bardo beskrajnim zvučnim nizom. Umirući stupa na audio trasu koja mu pomaže prijelaz.

Beskrajno vrijeme je koncept ritualnog vremena. Nalazimo ga već u opisima života prvobitnih zajednica. Mitološko vrijeme se javlja kao drugačija gustina unutar koje se saznaje tajna, jer obredna funkcija neprestanog proticanja uvodi u stanje božje prisutnosti. Upravo to je ono što imitira tehnologija, to je usklik *Fejsbuk svuda*, kojim Mark Zakerberg opisuje način svog djelovanja. Novi mediji su božanski omniprisutni i potreban im je tehnološki jezik neprekidnog. Svitak koji je prije prije skoro dvije hiljade godina potisnut tehnološkim izumom knjige, konačno je dočekao svoju osvetu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d9a6fd57-e3b0-415d-9561-ccc9cb053100)
Roman kao svitak: Na putu, foto: AP{.caption}

Na isti način svjetlo šoping molova simulira beskrajni dan, ukida fizički značaj mehaničke mjere vremena, raspušta kazaljke i derealizuje svijet materije kroz nadražaje koji uglavnom dolaze putem ekrana. Ekrani više nisu granice prostora, oni su interfejsi „dok se neogranično prostranstvo pojavljuje u lažnoj perspektivi svijetlećih emisije mašina“, kako kaže Viriljo.  Krvotok  novog robotizovanog časovnika koji smo progutali naziva se beskrajni svitak. U njemu je tjelesno svedeno do tačke beznačajnosti, ukinuta je dogma prostora, a na djelu je apsolutna brzina kao jedina granica.

Sjetimo se medijske istorije dvadesetog vijeka. Listanje novina, mijenjanje TV kanala, traženje frekfencije radio stanice, okretanje antene, izoštravanje slike, svi ti nevažni fizički akti značili su priznanje fizičke realnosti koja je prethodila medijskoj datosti. Postojao je *socius*, utvrđen rapsored radnji koje su prethodile informaciji. Termini su bili poslušni, mediji su bili posredovana stvarnost, zasebni aparatus, jedna vrsta artefakta. Medijski sadržaji bili su udaljeni od subjekta fizički, tehnološki i putem uređivačkog koncepta koji je imao naglašenu posredničku ulogu.

Razvojem pametnih ekrana, konzola, VR opreme, bežičnih slušalica, interneta  i tehnološke mogućnosti *infite scroll-a*, stvoreni su uslovi za ukidanje granice između svijeta fizičkog i medijskog, dok recepijent, postaje pasiviziran do mjere zjenice, taktilnog minimuma i tjelesne blokade. Gledalac stupa usamljen kroz vremenski vakuum, otuđen usred svoje uzaludne slobode. 

Fenomen beskrajnog svitka, odnosno, mogućnost neprekidne konzumacije stvara psihološke oblike zavisnosti i dokazane poremećaje pažnje, koje sežu sve do mentalnih devijacija. Na društvenom nivou medijski hipersadržaji nove generacije stvaraju zasićenu tehno-strukturu novog vremena u kojem slabi uloga humanog odlučivanja. Istoriju na beskrajnom svitku upisuju mašine, a ne ljudi.




Svitak koji je prije prije skoro dvije hiljade godina potisnut tehnološkim izumom knjige, konačno je dočekao svoju osvetu

zamisli kraj

Ubijanje vremena na internetu

Gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš rođen je 1983. godine, koju stariji čitalac pamti po izlasku Zaninog singla “Mladiću moj“. Ipak, neću se ovdje baviti *tako-si-mek-i-gladak* pojavom ovog mjesnog nacoša, važnija mi je simbolika novog doba. U tom novom dobu Vraneš organizuje proslavu Dana državnosti Republike Srbije usred Crne Gore, na Sretenje ljeta gospodnjeg 2024.

Šta je četnik bez brade, ako ne obrijana suština postmoderne. Samo u tom smislu uzimam slobodu zabaviti se fizičkom objavom ideje krvi i tla u vidu ovog dobroćudnog buce. Neće zamjeriti Dario, kao što mu ja ne zamjeram kad krvomutnim performansima doziva duhove koljača i sadista jedne poražene fašističke milicije. Ima Dario pravo to da radi, demokratija je tako uredila, EP na koncu izjednačio kukasti krst i petokratku, pa što ne bi  Dario krenuo putem pomirenja. Već godinama ovaj momak veliča četnička znamenja, ukida ustavne simbole Crne Gore i bavi se lokalnom samoupravom kao „rasadnikom srpstva“.

Ali, vratimo se bradi. Ne tako davno jaka su brčišta krasila sve viđenije braniče lokalnog srpstva. Ko se ne sjeća Milike Dačevića zvanog Čeko neka prvi čupne stidnu dlaku. Tom se bardu nad šubarom i pod šubarom stvarala idealna sfera dlakavog svojstva. Vojvodu si mogao okrenuti naopačke, brada i šubara bi zamijenile uloge, a bilans stanja ostao isti u liku komandosa, pijanice i estradnog koljača. Čeko je brojao *Turke* na lokalu i balvanima priječio slobodni protok pravne norme u rodni grad. Ali davno je prošlo to vrijeme, nema više one grozne kovrdže i suvih ramena, došao je novi model četnika, mekih kao da su izašli iz pjesmarice Zane Nimani. 

Došlo je vrijeme mezimaca poput Vraneša ili nikšićkog kolege Marka Kovačevića o kojima mislim nježno kako i zaslužuju. Konstitucije veselih derana iz kvarta, a zapravo nastavljači grube tradicije muškog prča i ognja, svojim nježnim guzama u foteljama oni su donijeli novi oblik četništva. Metročetništvo. To novo što predstavljaju ide daleko, pa Kovaćević kandiduje razorenu selendru od Nikšića za evropsku prijestonicu kulture 2030, a Vraneš proslavlja državnost Srbije u Pljevljima, najzagađenijem gradu u Evropi, čiji stanovnici umiru od plućnih bolesti sa imenom Crnog Đorđa na usnama.

Bradu na stranu, moram reći da su ovi potonji uspješniji. Kao kad pokušavaš da otvoriš teglu dobrih pola sata, pa predaš đetetu koje završi posao iz prve. Šta imaš od istorijskog pravdanja da si ti teglu „umorio“ i da je ludo dijete došlo na svršen posao. Šta meni vrijedi što znam da su Dario i Marko došli kao sinteza trodecenijskog političkog pakla. Zalud ću valjati staru priču da njihova izdaja domovine pada u vodu jer je prethodna vlast upravo te dvije riječi lišila smisla, pa su „izdaja“ i „domovina“ ostale u parapolitičkom smogu kroz koji najbolje plivaju partijski skobalji. Sve to može biti istina, a tačno je i da Čekova banda djeluje kao hipi komuna kad se poredi sa cinizmom novog doba. Sve ono što je Čeko radio van sistema, fizički spreman na barikadu, vinjak i trotil, sad se podvaljajuje u veganskim intonacijama, kroz  rečenog Vraneša koji više liči na pomoćnog kuvara sa kruzera nego na strašnog četničkog vojdodu. 

I to je nova realnost. U njoj se sa nastavljačima nacističke tradicije moramo tući. Vraneš nije ulični bandit, on je suprotan Čeku u čijem pogledu pamtimo strašilo rata. Sad imamo posla sa drugom vrstom pizdajnika, sa recitatorima vlastitih inhibicija koji su marljivo učili čak i za ljekare, samo da bi došli u poziciju. Mogao je polagati Vranješ i anatomiju i patologiju, slutim da je znao kako će mu specijalizacija biti entičko čišćenje. Etničko čišćenje Crne Gore od ustavnog stanja građanske države. 

Priznajem da nije lako sve to gledati, ali nekako je lakše kad vidiš aktere i shvatiš nivo. Ako uspiju, neka im je srećno - ako je Crna Gora mjera političke pameti Daria Vraneša, onda joj je tako bilo suđeno. Tegla je prosto bila umorna, a poklopac formalnost.  Nikakva brada tu više nije potrebna, samo priznanje da smo poredak dosegli nakratko, za dlaku utekli od onog što nam je inače suđeno.  



Svojim nježnim guzama u foteljama oni su donijeli novi oblik četništva. Metročetništvo

pljevaljska hronika

Šta je četnik bez brade?

Volio bih da EU i NATO intenzivnije koriste mehanizme kojima raspolažu kako bi onemogućili zloćudan utjecaj putinovskih agentura na političke, privredne i kulturne procese u Crnoj Gori