Kad se u decembru 2024. na zgarištu kuće Balijagića  u Banjem Selu kod Bijelog Polja vještak elektro struke isprsio i rekao da je uzrok požara kratak spoj, Crna Gora je ušla u krug vračanja. Magijsko servisiranje velike traume koja je ostala nakon dvostrukog ubistva Alije Balijagića moglo je da počne. 

Kao što je kuća masovnog ubice Vuka Borilovića planula na ljeto 2023. godine i dom Balijagića je gorio do zore. Plemenski običaji su namireni a drevno spaljivanje zarad pročišćenja, koje su ljudi praktikovali još u kasnom neolitu, zgodno je objašnjeno elektrikom. 

Sve do Srednjeg vijeka spaljivale su se kuće zločinaca, a običaj se zadržao i kasnije, tamo gdje nema vjere u kaznu od države. Kletva i plamen na taj način postaju mjesto okupljanja kolektivne mašte koja može odahnuti tek onda kad se stvar razriješi vatrom. Olakštanje traje kratko, naročito tamo gdje dobace srpski tabloidi, pa nad spaljenim domom Borilovića anonimni sagovornik Kurira zapita je li spaljivanje uvod u krvnu osvetu.
 
Sujevjerje i vradžbine su sastojak od kojeg se tribalne zajednice hrane. Nije to crnogorski ni balkanski specifikum, i takozvana napredna društva daju sebi oduška, kao kad je demolirana kuća serijskog ubice Džefrija Damera. Nekad je strah toliko jak da se čak i u tzv. naprednim zajednicama probudi duh plemenske odmazde, sa kojim Crna Gora vjekovima živi. 

Nakon tragedija na Cetinju lansiraju se priče o prokletom gradu, otvaraju se širom treća oka kako bi se obujmila suština zločina.  Kad se nađemo u vradžbinama, na korak smo od epske fantastike. A kad smo u epskoj fantastici na korak smo od balkanske politike. Od vradžbine  do politike mnogo je manje prostora nego što mislimo, a vatra je stari signal nacionalne budnosti.

Nisu se mrtvi ni sahranili, iza ugla je izašlo nacionalno i vjersko ruglo kao navodni motiv masakra. Ono što je uradio Vučić usred potrage za Balijagićem kad je povezao njegov zločin sa sa pokoljima davnih vremena, danas čine svi koji svjesno ili nesvjesno nacionalno politizuju masakr. 

Bez milosti prema žrtvama IN4S-ov anonimni operativac mudruje ispod [naslova](https://www.in4s.net/video-masovna-ubistva-u-crnoj-gori-nacionalna-netrpeljivost-kao-pokretac-nasilnih-tragedija/) - Masovna ubistva u Crnoj Gori: Nacionalna netrpeljivost kao pokretač nasilnih tragedija? Uz članak ide  video izjava supruge ubijenog prije dvije i po godine. Mnogo su zabrinuti iz IN4S-a pa kažu da “masovna ubistva u malim sredinama, posebno kada su motivisana nacionalnom netrpeljivošću, predstavljaju ozbiljnu prijetnju društvenoj stabilnosti”. Jednako su bili zabrinuti kad su javljali da u Crnoj Gori počinje građanski rat, i da paravojska iz Ukrajine stiže da brani vlast Mila Đukanovića. 

Sa druge strane pisac Milorad Popović ubicu sa Cetinja profiliše kao fanatika SPC, uz veliku ogradu da nacionalno i vjersko nisu motiv zločina, nego pisac sve to iznosi da ilustruje bijednu poziciju suprotne strane koja zločin koristi za propagandu. Popović svoj nalaz o ubici daje *en passant*, kao da ne zna da će od cijelog [intervjua](https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/393503/crnogorski_pisac_milorad_popovic_za_sb_za_masakr_na_cetinju_odgovorna_je_vlast_u_podgorici_i_njima_su_krvave_ruke.html) za Slobodnu Bosnu zakonima medijske aritmetike ostati samo to od čega se ograđuje. 

Nisu ubice bile u mentalnoj krizi, dakle, ne postoji socijalni kontekst, nisu imali zdravstveni karton, nisu imali privatne okidače, psihološke predispozicije, nego su prosto ubili djecu, žene i prijatelje jer su bili politički ostrašćeni. To nam kaže IN4S. A Popović naravno to ne misli, ali mora da naglasi kako je ubica bio “bezmalo fanatični vjernik SPC”, koju uzgred direktno krivi za ambijent koji je doveo do ubistva. 

Sve to mora da se saopšti trećeg dana žalosti, u trenucima kolektivnog straha. Zajednica koja još spaljuje kuće ubica sujevjerno traži zaštitu viših sila. IN4s je tu da je zaštiti, a Popović da objasni. Vještaci društvenog miljea zakleti na istinu, taman kao oni iz Bijelog Polja što su u kući Alije Balijagića pronašli kratki spoj. 


Nisu se završili ni dani žalosti nakon masakra na Cetinju, počela su nacionalna i vjerska vještačenja 

budnost nacije

Dani kratkog spoja

Birajući Fejsbuk kao medijum svoje političke propagande, svodeći svoje proglase na montiranje mimova i upotrebu emotikona, Demokrate Crne Gore državnu politiku za koju odgovaraju svode na privatni prostor jedne društvene mreže. 

Nepotpisana saopštenja, aljkave montaže i pastiši kojima brane svoje lidere otkrivaju suštinu jednog nedemokratskog i anonimnog svijeta u kome format nije važan. A kako u politici sve zavisi od formata, odnosno forme, to znači da nam Demokrate iz papuča i bademantila, preko kokica, ili iz spavaće sobe, uređuju politički prostor kojim vladaju ni manje ni više nego potpredsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova. 

Tako se od državnog novca koji se ulaže u partije širi tabloidna primitiva, ratoborni prč u danima žalosti i dolazi do paralelne realnosti u kojoj se Demokrate gube. Vjerujem da su izgubljeni, jer kako drugačije objasniti da momčad u danima žalosti i šoka kad se oplakuju žrtve masakra na Cetinju sami sebe predstavljaju kao najveće žrtve, samo zato što je neko pozvao na njihovu odgovornost. 

DPS je bio drugačiji – postojala je dobro uigrana, nešto sporija ali fanatična armija jastrebova po redakcijama koji su doslovno zastupali interese vođe. Svodeći odnos sa građanima na Fejsbuk, Demokrate iz svoje privatne sfere koju ne poznajemo, iz svojih zatvorenih partijskih katakombi pumpaju žutilo na koje se ne može ni referisati. Dok ste jedan režimski DPS medij mogli definisati zvaničnim jezikom struke, ovdje se već diramo ispod stola, Demokrate nas vode u svoje vešeraje i podrume, gdje se rađa vrcavi duh njihovih partijskih saopštenja. 

Zapravo je riječ o strategiji razgradnje države i građana, dakle međuodnosa koji je zasnovan na odgovornosti i etikeciji koja koliko je moguće pokušava da normira zvaničan ton na kome se jedno društvo može graditi. Naprotiv, Demokrate crtaju strelice, oponašaju kurire i informere, umeću jebozovnu muziku i partijski argo ispod svojih montaža, te skriveno iza kolektivog potpisa vrijeđaju građane, pozivaju na budnost i suštinski — šire paniku. 

U danima nakon masakra ta vrsta panike nije ništa drugo nego korak do destabilizacije. Zašto zaboga to rade sa pozicija vlasti? Iz straha, moguće, i zato što se nadaju da cijeli proces kontrolišu, da ga mogu okrenuti u svoju korist. Ipak, politika je malo komplikovanija rabota i ovakvo paramedijsko ponašanje okreće javnost protiv samih Demokrata. Ovog puta ne zbog mafije, srpstva, crnogorstva, nego zato što postoje neke nepisane granice ispod kojih se jednostavno ne ide. Kad su dani nacionalne tuge, prosto se ne baviš svojom guzicom.  

Demokrate valjda nisu u stanju da shvate da dizanjem graje zapravo samo pokazuju koliko je protest za smjenu ministra Šaranovića kulturno okupljanje, svedeno na zahtjeve koji su prikladni. Zahtjev da ministar podnese ostavku upalio je crvenu lampicu koja je partijsku družinu gurnula u borbeni moral, te ogolila fanatičnost. "Prodavci kirbija", kako ih nazva jedan prijatelj, sudaraju se sa realnim svijetom u koji nikad nisu zakoračili van stranačkog drila i seminara. 

Obrisi političke deluzije koju prodaju kao čast već se uveliko ismijavaju kao politička bizarnost. Parole "Časti mi", "Mir je naša nacija", sve te narodne nošnje u spotovima, ekumensko trućanje i militantna posvećenost kiču, samo su simptomi jednog političkog projekta zasnovanog na borbi protiv DPS-a, partije kojoj sve više liče. Zar nisu Šaranović i Bečić bez dana radnog staža ušli u svoje funkcije kao Bulatović i Đukanović? Nisu li Demokrate oni koji ističu svoju istorijsku misiju na isti način kako je činio DPS. 

Na kraju, to su dvije partije koje u svojim saopštenjima preprodaju mir u danima kad mira nema. A to je opasno. Protiv toga se ljudi bune, iz toga se rađaju nemiri. I da, zbog toga se, kad-tad leti sa vlasti.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/mxPrERxQRMM?si=p0CA8ZHmyDiU0xoL" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Demokrate valjda nisu u stanju da shvate da dizanjem graje zapravo samo pokazuju koliko je protest za smjenu ministra Šaranovića kulturno okupljanje, svedeno na zahtjeve koji su prikladni

demokratski

Prodavci kirbija

Početkom decembra bio sam na Cetinju i održao dva predavanja učenicima i učenicama srednje škole. Kad je seminar završen, poklonili su mi kolut njeguškog sira i teglu domaćeg meda. Učenik koji se isticao ozbiljnošću svečano mi je uručio poklon uz birane riječi koje je prekinuo aplauz i smijeh. Tada sam pomislio, šteta da sa Cetinja već dugo ne dolaze lijepe vijesti. 

Za ručkom u Gradskoj kafani posmatrao sam mlade kako sjede, kako se ophode jedni prema drugima i bio ponosan i ispunjen nadom. Bili su sretni što im je lokalna samouprava ponudila kućicu na Novogodišnjem bazaru. Prodavaće ukrasne bombice, sitnice za djecu, mirišljave svijeće koje pravi njihova nastavnica. A novac, naglasili su, treba da bude sakupljen za dobrotvorne svrhe. Pokušao sam da im ukažem da su dobrotvorne akcije komplikovane za organizaciju, da je njihova škola pravo mjesto da se taj novac uloži, ali djevojčice i dječaci bili su riješeni da pomognu drugima.

Na vijest da su sve novogodišnje fešte na Cetinju otkazane sjetio sam se te djece i njihovog štanda, njihove ljubavi prema životu koji bukne oko Nove godine kad grad nešto organizuje. Sad su u svojim domovima, možda oplakuju rođaka, možda gledaju komšiju u crnini kako uklanja jelku iz dvorišta. Nove godine nema, samo novi zločin. Nakazno lice oružanog vraga koji je ovu zemlju uzeo pod svoje tako davno da se više ne sjećamo kad.

Drugo masovno ubistvo na Cetinju u dvije i po godine sa užasnim zbirom od 24 mrtvih. Grad koji ekonomski izdiše, čiji srednjoškolci jedva čekaju da pobjegnu na studije, grad koji je sebi natovario toliko istorijskog tereta počeo je da puca pod pritiskom. Kao i prije dvije godine muškarac srednjih godina krenuo je na žene, djecu, prijatelje i rodbinu. 

Dani su žalosti i treba biti oprezan, ali mora se nešto reći. Ranjeni grad treba čuvati od tabloida i prijekih osuda. Blagost koju sam na Cetinju toliko puta osjetio mora se izboriti za sebe. Ali kako? 

Možda je došlo vrijeme da Cetinje prestane spašavati Crnu Goru i krene spašavati sebe. Sve je bespovratno i sve prolazi pa i uloge koje nam je dodijelila istorija. Cetinje jeste povijesni unikum, ali takođe i običan grad, sa običnim ljudima koji pate. Grad je to koji se rukovodi velikom obavezom, ali zaboravlja svoje male dugove. Ti dugovi se očigledno gomilaju na lošim mjestima, povređuju i pucaju u pravilnim razmacima. Ubistva, strahovi i pokolji nisu Cetinje. Makar nisu njegova suština i to je prva stvar koju treba reći, jer sve više čujem da Cetinje ludi, da u gradu nema sreće ni ljubavi, dok ljudi čekaju nove smrti. 

Slične generalne postavke samo su odjek bijednih medijskih kanala iz kojih se napajamo senzacijama. Zato treba ponoviti, Cetinje je neobičan grad sa običnim problemima. To je mala sredina koju je istorija počastila sudbinom da gleda vlastito opadanje. Ništa tu ne biva što se ne može objasniti lokalnim aršinima koji se svode na kombinaciju ekonomske i društvene propasti. Niti je Cetinje dolina bogova, niti je grad ubica, iako se te dvije mitološke tačke pokušavaju nametnuti u javnom govoru uz prevrnutu ćikaru. 

U Crnoj Gori fali trezvenog glasa socioloških ispitivanja, pa nam društvene mreže oblikuju javnu misao putem naklapanja o mentalitetu i višim silama. Povređujemo jedni druge patološkom slavom ega i ogavnih poenti. Naslada dopaminom u danima smrti kristališe zvjersku pažnju koja vodi u nadgornjavanje. Političke hijene koriste korotu kao zastavu, a zastavu kao krpu. Masovne ubice greškom ili namjerom postaju prenosnici nekakve velike poruke, tobožnji socijalni ključevi za razumijevanje društvenog konteksta. Ali to prosto nije tačno – čovjek koji pobije ljude za kafanskim stolom, pa onda odluči da ubije djecu, ne može nositi poruku za razumijevanje Cetinja. Odveć je mračan i beslovesan način izabrao da bismo ga uzimali kao dio društvenog dogovora. Takav ubica izabrao je put koji nam ne pomaže, samo nas užasno plaši. Nad tim zločinom olako mudrovati znači prepustiti se nekrofilskom porivu i zanemariti život koji se mora objasniti životom. 

Ništa se na Cetinju ne dešava što se ne dešava drugdje u Crnoj Gori, a usudio bih se reći i na svijetu. Živimo bešćutno vrijeme zlih nadražaja koji traže svoj dio u krvi. Zašto opet Cetinje, svakako je tema za razmišljanje. Je li prvi zločin zametnuo sjeme drugog, psiholozi nam neće reći, o tome ćemo čitati na tviteru. Malo je onih koji kažu da Prijestonica nije odvojena i posebna nego opšta i vjerna slika stanja u kome su takve blokade svijesti moguće. Da je društvo oboljelo odozgo, od zastupničke agresije, krađe i sistemskog urušavanja pojedinca koji se decenijama gleda kao brojka i bezimeni resurs. Da se municija predugo dijelila za više ciljeve iz niskih pobuda. Da je patrijarhalna dogma nasilja oblikovala generacije, zatukla i ono malo slobode koju smo shvatili iz lektire. Da su nam porodice polulude, bratstva organizovana, plemena politizovana, dok se kamen po kamen prodaje sve što ima i nema cijenu. 

Društvo se mijenja u danima mira i veselja, a ne u danima krika i žalosti. Vanredna stanja nam dobro idu, ali potrebno je u redovnom životu tražiti odgovore. Ovo društvo je izgubilo sve osim saosjećanja za stradale, pa neka bude onda sućut, neka se gradi iz tuge, ako već mora. Crna Gora je bolja nego što to izgleda u izopačenim ogledalima koje upiremo jedni u druge. Svojim ponašanjem i grajom proizvodimo bijes koji se dugo taloži. Zato ću reći nešto strašno – koristite dane žalosti da sebe ožalite i tako ćete pomoći drugima. Svi smo na Cetinju i niko mu ne može pobjeći. Događa se sad i odgovornost je velika. Brda su nas opkolila. Nema mudrih riječi, samo srce, stišano, krotko, za sve nas.

Svojim ponašanjem i grajom proizvodimo bijes koji se taloži. Zato ću reći nešto strašno – koristite dane žalosti da sebe ožalite i tako ćete pomoći drugima

crni dani

Svi smo na Cetinju i niko ne može pobjeći

Kao Momo Koprivica na svadbi kad mu umjesto cucle daju mikrofon i dimidžanu da bindžuje sedam zdravica i blagoslovi sve od Vojnika do Ostroške grede, tako ovdje grlim priliku da izdvojim detalj po kome se najbolje vidi sjebanost Crne Gore u ljetu gospodnjem 2024.

Nešto mi se čini  da je najgore prošlo sasvim opaženo i da đavo nije skriven već se ukazao u punom kapacitetu izvršne vlasti koju smo prepustili budalama. Jedina stvar koja je tragičnija od navedenog je to što sve govori da baš takve budale zaslužujemo. 

Građani Crne Gore zapravo nisu u stanju da se politički izraze i sadašnja je politička scena precizan izraz te nemoći. U određenom trenu možda će se stvari promijeniti nabolje, ali taj određeni tren neće nastupiti 2025. godine. Ne bojte se, ostaće sarma viška i Deda Mraz još neće izvaditi kamu, ali mjesta euforiji nema, što znate i bez da vas ja podsjećam.

Dakle, jedan sasvim nebitan detalj. Sastanak predsjednika Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića povodom sklapanje lokalne vlasti u Podgorici. Sve je tu propalo pred našim očima kao mnogo puta do sad kad su se partijski ili državni lideri miješali u demokratsku odluku građana neke varoši. Tamo đe bi trebalo da je nesretni birač najbiliži odlučivanju i predstavniku, gdje se gotovo neposredno bira i na komunalnim problemima stiče povjerenje, opet smo vidjeli žrece političkog monopola, kako sastanče do konačne odluke. 

Kakva je to odluka i šta je natjeralo Jakova Milatovića da ne prelomi, baš me briga. Mnogo važnije je ono očigledno i bezobzirno što su dva politička šarlatana učinila sa takvom lakoćim da se niko nije uznemirio. Nakon četiri sata razgovora prvog čovjeka vlade i predsjednika, u zgradi predsjedništva, gdje se stiču uslovi za najviši oblik zvaničnog prisustva države, mi smo dobili privatni ljubić nakon kojeg nije izdato ni saopštenje. Način tog jaranskog domunđavanja pod državnim insignijama znači ili neznanje ili odvratni neukus kojim se sama suština političke funkcije unižava, taman kao onda kad je predsjednik Skupštine Mandić skoknuo do Beograda da statira u tuđoj izbornoj pobjedi. 

Opskurno ponašanje Milatovića i Spajića siguran je znak društvene propasti i dokaz da javnost u Crnoj Gori ne postoji kao artikulisana politička ideja. Kažu da je u bjeloruskim novinama vijest da je Lukašenko napisao neki proglas, iako se sadržaj ne objavluje. Sama činjenica da je brko sjeo da nakiti dvije šlajfne teksta dovoljna je infromacija za javnost koja čeka šta će se iz toga izroditi. Ali to je Bjelorusija i to je Lukašenko. Crna Gora ima mlade političare koji obećavaju Evropsku uniju. Način na koji su se sastali tajno usred javnosti, govori da je javnost slijepa i apatična, drogirana i pretučena političkom palicom drugačijom od one za vrijeme DPS-a. 

Na snazi je novo beznađe koje se napaja raspadom samog pojma države. DPS je državu kidnapovao i držao kao totem koji je trulio iznutra dok je spolja glumio sistemsko djelovanje. Sada je rukavica prevrnuta, zapravo je sve ono taloga skaj prepiski iz vremena DPS-a pretvoreno u bukvar nove komunikacije nasljednika koji su obećali promjene. Sad predsjednik i premijer glupe tajnu državu, vuku svoje jadne končiće bez namjere da polažu račune, dok građanstvu valjda ostaje da gata u plećku i tumaču horoskopske dispozicije koje su dovele do toga da Jakov opet ispadne pizda. 

Teška je besmislica baviti se politikom u Crnoj Gori, ali zato je to i najsvetija dužnost. Odgovorni i pristojni ljudi ne bi trebalo da se sklanjaju otmičarima političkog sistema koji svoje pazare tvrde na način seoske spletke. Premijer i predsjednik samo su menekeni političkog raspada koji će obilježiti 2025, i sljedeću. Rutinska laž i cerekanje, to možemo očekivati. Dok se ne probudimo i organizujemo kako političkoj zajednici priliči.


Teška je besmislica baviti se politikom u Crnoj Gori, ali zato je to i najsvetija dužnost. Odgovorni i pristojni ljudi ne bi trebalo da se sklanjaju otmičarima političkog sistema

2025

Srećno novo beznađe

Poštovani članovi žirija,

Crna Gora je u krizi i taj krizni život ima svoje posljedice. U poslovnom svijetu rekli bismo da su na snazi mnoge strategije kriznog menadžmenta. Mnoge suvišne funkcije se gase, kako bi se osigurao opstanak. Paradoksalno,  u tom ambijentu opadanja, glavni grad Crne Gore jača. Taj se proces zove centralizacija i donosi brojne rizike. Podgorica je tako buknula preko noći, sa mnogo grešaka u razvoju. Ipak, te greške mogu postati divne, kad ih se dohvati pjesnik. Moja dužnost je da vas svečano obavijestim da Podgorica ima pjesnika koji njene ulice čini važnim a njene mlade ispunjene ponosom. Njegovo ime je Marko Lubarda Random. 

Prevedeno sa engleskog „Random“ bi moglo značiti Bilo Ko. Taj umjetnički kredo u imenu sasvim je promašen, ako znamo da je riječ o pjesničkom glasu koji se rađa jednom u nekoliko decenija. Sa druge strane, biti Bilo Ko tačan je opis onoga što Lubarda svojim radom afirmiše – običnog čovjeka u vrtlogu ambicija koje se ukrštaju u gradu kao centru zbivanja.
Svaka od ambicija koje grade Podgoricu je dvosjekli mač, zato gradu trebaju pjesnici, da ga formulišu i ožive njegove betonske strukture. Marko Lubarda Random rođen je u centru Podgorice, u Ulici IV Proleterske, ali njegov istinski centar je poezija i muzika. Na taj način adresa koja mu je rođenjem dodijeljena dobija novu funkciju. Riječ je o poetskoj funkciji koja nije mrtvo slovo nego živi glas koji je zaslužio da bude nagrađen iz nekoliko razloga koje ću pokušati da skiciram. 

Malo istorije priliči kad pričamo o nagradama. Podgoricu je oslobodila i nakon 19. decembra 1944. godine gradila omladina. Nagrada sa takvim imenom mora čuvati mladost u svojoj logici. Svaka nagrada je način komunikacije države sa građanina. Ukoliko nagrada 19. decembar želi da komunicira sa onima od kojih zavisi njena budućnost, ako želi da mijenja očekivano i zadaje nove putokaze, ona se mora otvoriti prema novim žanrovima i osjećajnosti koju je decenijama ignorisala. 

Sva istraživanja pokazuju da mladi odlaze iz Podgorice i Crne Gore zbog ekonomske krize. Ali rijetko se govori o tome da mladi odlaze i zato što u svojoj zemlji ne nalaze mrežu znakova, vrijednosti i kulturnih čvorišta za kreativni rast. Te vrijednosti, oličene u modernoj muzici i pjesničkoj bravuri mnogi Podgoričani pronalaze u Lubardinom djelu. Svuda u svijetu hip-hop muzika prvi je ako ne i jedini način izravne umjetničke prakse koja ima snagu angažmana. 

Drugim riječima, ako nešto želiš reći, ako želiš da te čuju, u današnjem vremenu to moraš repovati. Lubardini nastupi upravo su nesputani vrtlozi komunikacije. U njima je odnos sa publikom krucijalan. Riječ je o razmjeni unutar jedne moćne energetske petlje koju Podgorica mora da prepozna kao svoj glavni tok. Bez novog hrabrog i savremenog pjesništva kultura postaje otuđena i komemorativna, a tradicija koja se ne mijenja odumire kao mrtvo tkivo, te postaje oruđe za političku manipulaciju. Tradicija koje živi kroz promjenu jedini je put kulturnog življenja u gradu. Lubardini nastupi stvaraju novu vrijednost na tradiciji govorništva, zdravice, tužbalice, dosjetke. Usmena književnost karakteristična za dinarske krajeve ponovo se rađa u hip-hop pjesnicima diljem regiona koji Randoma poznaju po Podgorici a Podgoricu po Randomu. Podgorički humor tako postaje živa stvar, a ne muzejski eksponat ili predizborna parola. 

Ipak, Lubardina muzika nije tek generacijski trend i zatvoreni argo koji razumije povlašćena manjina. Oštrim i duhovitim seciranjem mentaliteta i izazovnim referencama, Random dopire do šire publike. On spaja marginu sa centrom, centar sa periferijom, a svojim bogatim pjesničkim vokabularom svjedoči da se naobrazba i jezičko bogatstvo još mogu udjenuti u popularnu kulturu. U vremenu kad se industrija zabave oslanja na primitivne nagone i kič, autori poput Lubarde prkose artizmom, te kritikom realnosti koja ih nerijetko odbacuje. 

U svom kreativnom radu, Lubarda dopire do stotina hiljada ljudi u regionu i predstavlja jednu novu Podgoricu, koja se ne stidi imena svojih kvartova. To je Podgorica koja se bori i preživljava, snalazi i gubi. Kao pjesnik grada Lubarda je ravnodušan spram politikantskih naracija koje su zarobile prostor javnog govora i stvaranja u Crnoj Gori. Zato je posebno dragocjen stvaralac u savremenom biću jezika koji se gubi u političkom nasilju. Svojim posljednjim albumom Origano i javnim nastupima 2024. godine, Lubarda je kulminirao svoje pjesničke prakse razvijane cijelu deceniju. Žanrovski eksperimenti i tematska raznolikost koja nije nužno svojstvena rep muzici u slučaju Marka Lubarde je pravilo. Zato je važno i prijeko potrebno nagraditi njegov rad, kako bi postao primjer talenta, rada i discipline koja dovodi do uspjeha. Lubardina vrijednost dolazi odozdo, iz alternativnih i kreativnih brzaka, pa svojom prirodom pokušava da ostane neuhvatljiva i samosvojna. Dužnost zvaničnih institucija kulture je da tu vrijednost kodifikuju, da je prepoznaju kao značenje i značaj u jednoj važnoj nagradi. Trenuci kad se takvi uvidi dese, a pravi umjetnici postanu prepoznati, na korist su cijele zajednice. 

Zbog svega rečenog, poštovani članovi žirija, pozivam vas da podržite Podgoricu tako što ćete nagraditi Lubardu. Mišljenja sam da je Random potreban nagradi, više nego što je nagrada potrebna Lubardi. Ovo je poziv da shvatimo trenutak u kome se rađa nešto zaista vrijedno i uzbudljivo u gradu koji zahvaljujući umjetnicima poput Lubarde ima svoje novo lice i zvuk.


Otvoreno pismo članovima žirija za dodjelu nagrade 19. decembar

podgorica uživo

Randomu dati nagradu 19. decembar

Biće da je svaki čovjek neka vrsta ropske prirode kojoj je potrebna vertikalna pratnja, pa je tako i moje iskustvo sa višim silama počelo srazmjerno rano. Još u prvom razredu osnovne škole, ili čak ranije, ogrezao sam u magijskim radnjama koje su priznavale svevišnjeg. Iste te radnje koje ću ovdje opisati, značile su i moj prvi sukob sa mravljom prirodom koja mi je dodijeljena. Naime, htio sam da pobjegnem, da se sklonim iz te nepovoljne pozicije po kojoj je svaki moj potez pratila neumitna logika Nadzornika sklonjenog negdje na nebesima.

Dakle, šta sam radio? Kad god bih samotno lutao po ledinama između zgrada, kad god bih se prepustio lovu na žabe u kanalu, ili tražio blago ispod atomskog skloništa, kretao sam se uz nagle promjene pravca. Ako bih došao do skretanja lijevo, nastavio bih pravo, pa onda naglo promijenio pravac pod uglom od 90 stepeni. Za mene nije bilo postepenih krivina, nego bih se kretao kao pakmen, zamišljenim lavirintom kojeg bi danas vjerovatno pripisali nekom pomjerenom stanju psihičkog spektra. 

Poenta je  da sam bio svjestan nadzornog organa, u daljem tekstu boga, koji me snimao odozgo, pa sam zbog toga naglo mijenjao pravac kako bih ga prevario, uhvatio nespremnog, onako svevišnjeg i naviklog na lučne oblike nebeskih tijela i lagane mijene kojima se prepuštao u vječnosti. Zato je kod mene sve bilo cik-cak i bez najave, okretao sam se kao viljuškar u petoj brzini, po čudnoj komandi koju ću sad da otkrijem. Ruke sam držao u džepovima jer mi se činilo da je to vrhunac opuštenosti. Ali to nije bilo sve, kad bih god odlučio da skrenem lijevo, stisnuo sam desnu ruku; i obratno kad bih da okrenem desno, pesnica bi se formirala u lijevom džepu. Tek tom sinhronom obmanom koju sam sprovodio po automatizmu, mogao sam stupiti u stanje apsolutne slobode, dakle, biti otkačen od moralnog uzusa i superega koji me je uzalud potraživao odozgo. Tek kad bih prošao nekoliko kvartova po toj zbrkanoj šemi mogao sam pristupiti nekom nedjelu, siguran da me onaj odozgo neće kazniti. A neće me kazniti zato što me ne vidi. A ne vidi me zato što sam mu utekao svojim  lukavim kretnjama. 

Kakva su bila moja nepočinstva? Teško je reći, zaboravio sam ih, ali sasvim sigurno da nikad nisam ubio sisara, nisam ukrao, niti govorio protiv ustavnog poretka. Bio sam osjetljivi dječak koji je umišljao svoje probleme. Ali jedna stvar je bila sigurna, sve što se odvijalo imalo je svoje čulne dimenzije i ćoškove, kubaturu i plošnost koja se mogla opipati. Živio sam glomazni fizički svijet na tragu Njutnovih zakona, tih godina kad je prvi Komodor 64 stigao u grad. Nije bilo virtualnog, ni avatara, ni biometrije. Gradovi su bili betonski, ekrani konkavni, debeli kao tegle domaćeg ajvara. Neki je dječak mogao pomisliti, hranjen holivudskim i partizanskim iskustvom, da može pobjeći svima tako što će nestati u šumi, popeti se na drvo kao Zagor, i gledati budale kako ga traže na pogrešnom mjestu.

Na žalost, odavno ne živimo samo u fizičkom svijetu i naše se postojanje pedantno bilježi u info sistemima koji nam ne daju da mrdnemo. Aparati upravljaju podacima, donose odluke, sprovode potjere, utjeruju dugove. Predati smo na milost novim tehnologijama koje nam prate puls, mjere pređenu kilometražu, ukidaju privatnost,  u društvu iz kojeg ne možeš pobjeći. Tako je makar na američkom zapadu i kineskom istoku, a da nije sasvim tako u nas, svako malo dobijemo čudne dokaze. 

Ne tako davno kriminalci su kopali kanal kao u crtanom filmu kako bi ušli u depo zgrade Višeg suda u Podgorici i ukrali dokaze. Kakva je to samo bila pobjeda fizičkog svijeta, i objava tehnološke zaostalosti onoga što se ovdje naziva državom. Zatim je bez velike medijske pompe prije nekoliko mjeseci WC šolja u istoj zgradi propala kroz patos i zveknula usred krivične pisarnice, srećom bez žrtava. Kakvo je to ukazanje čiste materije bilo, kakva pobjeda inercije! Da bi ovih dana, skoro dvije sedmice kompletna služba bezbjednosti jedne NATO članice, dakle crnogorska policija i vojska, tragala za pripitim đedom iz okoline Bijelog Polja, izvjesnim Balijagićem koji forsira goru i proplanke kao Lado Tajović i izbjegava potjeru. 

A potjera sofisticirana da se naježiš, maske, noćne kamere, viziri i bizini, akciona muzika u spotu MUP-a kome se priključila i srpska žandarmerija jer se pakmen Balijagić, ubica dvoje nedužnih ljudi, ukazao  jedne noći kod Prijepolja. Preko granice, mimo granice, van svih granica novog despotski tehnologizovanog svijeta u kome ne možeš mrdnut da te ne uhapse ili snime, naš se antiheroj smuca i potuca po lovačkim izbama, leži u magli i žvaće bokvicu, navrati kod kakve bake da se malo nalije, pa ponovo u šumu. Taj dirljivi Rambo zaplet u zapadnom svijetu odavno nije moguć, ali zato na balkanskoj periferiji još radi. Balijagić naglo skrene desno, potjera produži, Balijagić se pritaji u jarku, oni prođu pored. Sve liči na Komandanta Marka i dane stripovane jeze kad smo vjerovali da se insan može odmetnuti. 

Potjera za zločincem koja se otegla zapravo je mjera jadne službene sposobnosti i granične fikcije na koju smo prinuđeni. Ali više od svega, to je dokaz debele zaostalosti jedne tehnološke nedođije. Sve to djeluje gotovo romantično dok neko u toj nedođiji ne odluči da ubija i kolje. Ili dok zgrade ne počnu da se obrušavaju kao u Srbiji. U oba slučaja to su zapleti za djecu, sasvim banalni, bili bi za sprdnju da iza njih ne ostaje krv nedužnih. 

Dok ovo pišem dvanaesti je dan potrage i sprski tabloidi javljaju da je Baijagić upao u obuč njihove vojske u nekom seli kod Brodareva. Srpski predsjednik kaže da su bjeguncu sati odbrojani. Sve i da ga ovog trena uhapse, potraga za Balijagićem podsjetnik je da komšiluk živi u vremenu prošlom, da su hajduci iz šume još mogući, dok zgrade padaju ljudima na glavu.


 


Sve i da ga ovog trena uhapse, potraga za Balijagićem podsjetnik je da komšiluk živi u vremenu prošlom, da su hajduci iz šume još mogući, dok zgrade padaju ljudima na glavu

slučaj balijagić

Izgubljeni u potjeri

Priča počinje kao vic. Sreli se u nekoj birtiji ginekolog, harmonikaš i profesor književnosti. Vidjeli majicu na kojoj je pisalo AX. Šta je bilo ispod majice nisu mogli da iskažu, toliko im se svidjelo. I ne samo da im se svidjelo, nego su pomislili, valja to javno reći. Harmonikaš je dodirnuo ginekologa, ginekolog je pipnuo profesora. 

–  To ispod majice je naša briga –  rekli su uglas – a to što je naša briga zove se dostojanstvo žene u Crnoj Gori. Amin!

Nakon ove zakletve, majicu su njušili uz poneki uzdah za koji se nije znalo potiče li od užitka ili patnje. Birtija je bila trošni savardak u selu zapeklih neženja, a majicu je skupa sa rancem i termosom zaboravila planinarka iz Švedske. Nije? Nemojte mi reći da nije - jer ako nije trošni savardak, ako nema termosa i Šveđanke, onda je to nešto drugo, možda nešto sasvim peto, recimo Univerzitet Crne Gore, koji po izvrsnosti nije peti, ali jeste 2076. na svijetu. 

E to je brojka koja nas vraća u relnost.

Dakle, nismo u birtiji, nema suve kaštradine ni prismoka, ni kiselih čarapa ni osmerca, nego zasijeda Etički odbor UCG koji se izjašnjava po prijavi protiv profesora Aleksandra Stamatovića. Dotični povjesničar je u emisiji “Neki to vole vruće” na Adria TV Montenegro dana 16. 05. 2024. urednici programa Ireni Tatar uputio riječi za koje postoji osnovanja sumnja da su nedoličan, pa čak i zabranjeni oblik komunikacije po Kodeksu Univerziteta Crne Gore. 

Novinarka Tatar je privodila program kraju i zahvalila gostima na učešču, kad je iz Stamatovića izašlo – Ja sam sve vrijeme bio koncentrisan na to AX. 

– Je li ova majica na meni. Armani. Što? Sviđa li vam se – odgovorila je novinarka.

– Pa sviđa mi se ono što je ispod nje i iznad nje – rekao je profesor uz pogled tako 
krotak da njime možeš dobiti mjesto na Univerzitetu Crne Gore, što se ovom sretniku ostvarilo kad se na krilima novovalnog srpstva konačno vratio sa Pala u domovinu, te svijetloj kruni svog naučnog rada dodao najsjajniji dragulj – mjesto predavača na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. 

Priča tu ne završava, ili ne svršava, da se izrazimo filozofski, jer sve stvari idu ka svom svršetku i snošenju računa, dakle opet nekom snošaju, da se opet malo kafanski našalimo i relaksiramo ovaj tekst. Upravo to je u podnesku Etičkom odboru pod brojem 01/12-3033/2/1 Stamatović rekao – da su njegove izjave bile “šala sa ciljem rasterećenja tenzija”. I još je naglasio da je “Srbin i srpski istoričar”, te da je bio diskriminisan zbog svojih  “nacionalnih, vjerskih, političkih i istorijsko-naučnih stavova” (tim redom).

I taman pomisliš da je proganjani Srbin osjetio tenziju i morao nekako da se olakša, taman si spreman da mu oprostiš prisilne misli i neslavno držanje, kad na scenu stupa Etički odbor u tročlanom sastavu: dr Saša Raičević, profesor i ginekolog, magistar harmonike Predrag Janković, te dr Goran Radonjić, profesor srpskog jezika i teorije književnosti. To što su oni sročili nije samo rješenje u korist Stamatovića, nego je filozofski krik, poezija i veleumno sprdanje na sitno tiskanoj ćirilici koju guglov pretraživač ne bi pronašao sve i da je Odluka objavljena na sajtu UCG. A nije objavljena, valjda zato što se negdje duboko u sebi stide svog lupetanja, ili sam ja samo naivan.

Da skratim, u Odluci oni polaze od slobode govora, od evropskih povelja, preko Ustava i kodeksa koji dozvoljavaju ljudima čak i da se vrijeđaju, a kamoli jedni drugima hvale sise. Kaže se i da akademska zajednica ima uzvišene norme ponašanja koje svaki član ne može uvijek da dosegne. A onda slijedi zlatni vez dostojan citata:

– Sama rečenica: „Ja sam cijelo vrijeme bio koncentrisan na to A IКS.", u svom prenesenom smislu bi mogla da se posmatra kao omalovažavanje, ukoliko se novinarka Tatar ne bi uvažila kao cilj, već ako bi bila posmatrana kao seksualni objekat. Ipak, Stamatović je drugom rečenicom, u prenesenom smislu, iskazao afinitet prema duhu novinarke Tatar.”

Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki *telos*, a ne po srpski *telo*, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.

Sve je počelo kao vic, ali završava kao tragedija jedne mjesne zajednice studenata, profesora i akademskih građana koji šutke dopuštaju harmonikašu, ginekologu i profesoru srpskog da propišu golu pišu kao vrhovni sofizam i etičku normu. 

Nema te birtije ni savardaka u kojoj bi se niskost branila sa toliko perverzne slasti, pa se može slobodno reći da Stamatovićev krimen nije strašan, nego je strašna ova "filozofska" odbrana i  bestidna komanda svakoj ženi koja bi se usudila da podigne glavu iznad svojih seksualnih karatkeristika, u ovom slučaju sekundarnih.  



Ili: Kako je Etički odbor Univerziteta Crne Gore otkrio čari kafanskog humora 

etički obrt

O čemu govorimo kada govorimo o sisama

Radnici na terminalu rasutog tereta zaposleni u preduzeću Port of Adria otrovani su olovom i moraće da se liječe u inostranstvu. Nakon što je vijest saopštena, a priča o oblacima arsena i olova iznad Luke Bar krenula da budi javnost, desilo se nešto malo otrovnije. Stigli su rezultati popisa stanovništva u Crnoj Gori. 

Tako je 58 otrovanih radnika stavljeno po strani u zemlji nacionalne histerije koja  politički život zameće daleko od radničkih prava. Toliko daleko da je čak i zdravlje ljudi nevidljivo, usred političke fikcije koju proizvode etno plaćenici na funkcijama. 

Da je Crna Gora normalno društvo, pitanje otrovanih lučkih radnika bilo bi glavna tema, kao i opasnost po zdravlje porodica koje žive u zgradama najbližim barskoj luci. Da je Crna Gora normalno društvo udesetostručena količina arsena u vazduhu bila bi važnija vijest od vjerskih i nacionalnih previranja unutar populacije koja ionako demografski kopni i odumire. Ali Crna Gora nije normalna država, daleko od toga, ona je jedva država, kidnapovana od strane političkih protuva od kojih mnogi zapravo ne predstavljaju nikog. Nijedna politička partija zasigurno ne predstvlja radnike, niti razvija socijalne planove, pa nema što ni reći porodicama otrovanih. 

Radnici imaju peh da su testirani na olovo u vrijeme objave popisnih rezultata, pa je njihovo zdravstveno stanje manje važno, minorno, rekao bih, u poređenju sa velikom etničkom slagalicom kojom se partijska ološ bavi. Kao ni radnike, niko politički ne predstavlja ni penzionere, ni seljake, ni studente, već se sva politička mašta usmjerila u gusle i bajonete, kopljanike i srednjovjekovni šund kojim se dokazuje nacionalna budnost kolektiva i podiže vreli keš. 

Taj ideološki raspad, to kurvanje koje zovu politikom taman je poput olova prosvrdlalo duboko u politički sistem da izgleda nepovratno. Baš kao i olovo koje kod radnika preko kože ulazi u krvotok i stiže do kostiju, etnička samodisciplina preko paramedija i društvenih mreža prodire u svijest ionako davno odučenu od čovječnosti. 

Čak i u socijalizmu koji je radnika držao kao fetiš revolucije, zapamtio sam da moram marljivo učiti ako ne želim da jednog dana nosim vreće u Luci Bar. Još u tom praiskonu osamdesetih kad je društvo kako-tako obavljalo svoju kohezivnu funkciju, lučki radnici bili su strašila za školsku djecu. I tada je bilo jasno kolika je propast raditi naporno na utovaru i istovaru, a da je spas biti što dalje od tog prokazanog društvenog sloja čija je istorijska funkcija odavno prestala da bude od značaja. I gle, sa balkona sam gledao lučke radnike sa transparentima („Uhapsite Kučana i Ivicu Račana“) koji su te davne '89 godine krenuli po svoju nacionalnu pravicu. 

Milošević je bio meštar, on je društvenom dnu udahnuo novi smisao a njihove socijalne probleme i klasni grč zamijenio kosovskim mitom i nebeskim ćudima jednog naroda spremnog za rat. Radnici su tako prestali biti radnici i postali su Srbi, u Hrvatskoj Hrvati, itd, u procesu koji je devastirao svijet građen pet decenija. Na etničkim blokadama se gradila nova politika, ulagalo se u krvno jedinstvo koje dovodi do ekstaze. Tako se radnik izgubio, zajedno sa propalom industrijom i njenim polupanim ostacima kakav je i Luka Bar koja već decenijama rđa u brdu i sjeća se slavnih dana. Otrovno je to sjećanje jer se ne poštuju pravila zaštite, a toksične materije lebde i truju u neznanom radijusu.

Umjesto da smisao narednih dana bude otkriti pravo lice jednog društvenog raspada i ljudske patnje porodica otrovanih, karte su se promiješale, a popisna kurčenja dosegla svoj vrhunac. Sad je ostalo da gledamo kako će privatnik, nekakava turska kompanija koja upravlja lukom kao nogom pokušati da se izvuče. Lokalni političari su se prvi oglasili, nije to još za premijera ili predsjednika, kao da ova naša mikrojebina ima trista gubernija u pet časovnih zona, i kao da u zemlji sa freško izbrojanih 620 hiljada 
stanovnika političar može biti ikakav drugo nego lokalni. 

Radnik se, sa druge strane može osjećati svjetski, makar kao dio globalnog juga, dok ga truju za platu i ne vide da postoji. 


Oni imaju peh da su testirani na olovo u vrijeme objave popisnih rezultata, pa je njihovo zdravstveno stanje manje važno

olovni dani

Koje su nacionalnosti otrovani radnici Luke Bar?

Na vijest da se u Podgorici svečano otvorila nova zgrada Klinike za psihijatriju u stomaku sam osjetio udarac. Kao da mi je neko ispumpao sav vazduh i namjesto njega upumpao društveni napredak. Koliko god rečeni napredak bio divan, njegovo naglo dešavanje stvorilo je pritisak. I sad eto pišem, nesiguran da ću uspjeti da dočaram dobru namjeru koja me pokreće, na rubu depresije koju ne mogu ni objasniti, a kamoli opravdati u ovom svečanom trenutku.

Jednom davno sam posjetio baraku na Kruševcu u kojoj mi je psihijatar udario neki pečat. Na hodniku sam vidio pacijenta kako mrmlja neko sveto slogovlje i gleda u žuti odraz sunca na patosu. Sjećam se jasno, januar je bjelinom napajao nekoliko strunjenih pidžama u tom hodniku. Sve što sam vidio odgovaralo je zapuštenom društvu u kome se ludilo ne liječi nego krije. 

Zašto o tome pišem sada, kad smo dobili novu zgradu, veliku betonsku strukturu za sva naša samotna ludila i prefinjene strahove. Zašto se kod mene kao potencijalnog konzumenta te medicinske ustanove, kao kandidata za ludilo, ipak javlja neobična melanholija u trenu državnog likovanja i crvene vrpce. 

Sličan nalet otežanog disanja zadesio me kad je producirana prva crnogorska opera, neđe oko referenduma. Koji će nam matrak opera, zar nije kasno i neučtivo stvarati prvu operu u 21 vijeku?! Nije li bolje brendirati Crnu Goru kao zemlju bez opere, mislio sam, kao što sad grešno pitam -  da nije kasno? Kako ćemo mi koji tako dugo nismo imali zgradu duševne bolnice sad naprasno njome popuniti ogromnu prazninu koju je njeno odsustvo utisnulo u svaki kutak ove male zajednice.

Srećan sam što konačno vidim dostojnu psihijatriju, ali zgrada nije dovoljna, ona je samo skelet nečeg što tek treba dosegnuti. A koliko zaostajemo, muka mi je i da mislim... Ovih dana pred sobom držim knjigu slika hrvatskog psihijatra Roberta Torrea koji je cijeli vijek radio sa alkoholičarima, zavisnicima, kockarima, ali i ostavio umjetnički opus promišljenog i humanizmom prožetog slikarstva. Na svakoj drugoj stranici Torreove monografije je slika, uz sliku citat iz intervjua ili njegove knjige „Ima li života prije smrti“. Sve tu buja raskošnim, gotovo prestupničkim i prestupnim obiljem duha koji veličanstvo svih zgrada ovog svijeta pretvara u malenkost. 

Ljudi nam trebaju, jer bez posvećenih ljudi koji gore od strasti, zalud su bijeli zidovi. Torre je npr. stvorio piktograme za svoje odjeljenje, ručno oslikao znake za blagovaonicu, požarne stepenice, čitaonu, itd. Jedan čudnovati doktor, slikar, naivac i stručnjak, pojedinac i lučonoša, to je ono što zgrade puni iznutra, ono što radi kao lijek, kao droga i spas. A to se u Crnoj Gori komesarskom selekcijom decenijama gušilo, gazilo i pretrčavalo, toliko da mi u napadu malodušnog straha sama zgrada ne daje garanciju, i kad joj se najviše radujem.

Nadam se da ljekari koji su tako dugo radili van standarda nisu trajno obilježeni tim ponižavajućim iskustvom. Odnos prema psihičkom zdravlju u Crnoj Gori je njihova odgovornost. Tek predstoji okašnjela, teška i po svemu neizvjesna borba za stanje duha raspolućene nacije, psihotično udvojene u politički porno, jagmu i sujevjerje. 

Posvećeni talenti poput Torreovog sigurno se ostvare lakše u sredinama koje su davno izgradile svoje klinike. Decenije, stotine godina prakse i kreativnog komešanja ne mogu se šalovati preko noći. Jednim „škljoc“ neće se riješiti muka zemlje poharane toliko da anno domini 2024. dobija zgradu klinike za mentalne bolesti. 

Mržnja koja kulja u javni prostor jeste simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba. Najveći problem našeg malog društva je strah od komunikacije koji goni u napad i mržnju. Začinje se u porodici, pliva kroz pleme i utvrđuje u školi. Strah se potom koristi kao politički talon, kako bi se na njemu gradilo zasebno polje djelovanja u kome do izražaja dolaze najgori. Ta selekcija vlada naročito na internetu, osnažena hladnim algoritmom koji zasijeca duboko u bolest kao izvor zarade. Otud osjećaj da na *news* portalima, u sekcijama za komentare, buljimo u kolektivni poremećaj i mračno srce psihoze. 

Ali dobro, ovdje je zgodno mjesto da prekinem. Neka je srećna zgrada, trebaće nam, vrlo će nam trebati.

Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.{.caption}


Mržnja koja kulja u javni prostor nije osobina nego simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba