Lijepo, sad ćemo se tamjanom liječiti! Izgradite još koju crkvu… Ima para za bogomolje, a nema za bolnice. Mnogi su tako komentarisali vijest da je direktor Instituta za bolesti djece dr Velibor Majić podnio ostavku. Da bi stvar bila potpuno jasna, Majić je prije dvije sedmice u jutarnjem programu jedne televizije (!) opisao uslove rada u podgoričkoj dječjoj bolnici kao neodržive. 

To što se raspad zdravstvenog sistema tretira kroz format jutarnjeg programa, govori dosta o stanju u medijima, koji su lijeno i bez dublje pometnje kao božju volju prihvatili činjenicu da ljekari i medicinske sestre napuštaju državnu ustanovu i odlaze kod privatnika. Majić to više nije umio menadžerski da pokrije, kao čovjek od savjesti napustio je vodeće mjesto, pa čak dobio i pohvalu za moral od nadređenog, direktora Kliničkog centra. 

Pratio sam komentare na društvenim mrežama i, kao što rekoh, notirao jak antiklerikalni naboj, pa čak i bijes građana što ih je proviđenje vratilo u tminu srednjeg vijeka, sa famoznom *crkvom Srbije*, koja se bogati dok bolnice propadaju. Naravno, da je odnos vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori skandalozno parazitiranje na političkom autoritetu koji je ova potvrdila na litijama 2020, naravno da se ogromni novac neselektivno i političkom trgovinom prilaže u blagostanje ove vjerske organizacije koja formira izvjesnu parapoličku mrežu spremnu da djeluje u krizama; ali povezivati baš svake zauške i male boginje sa božjim propopovjednicima, srditi se na popove zbog ubogih bolnica, mislim da nije do kraja ispravan rezon. 

Među uzorkovanim komentarima prednjačili su nacionalni i vjerski povici već uhodanog i dobro znanog konflikta, u kome se sa građanske ili crnogorske strane, želi ukazati da je država oteta od klero-desne prosrpske političke ispostave beogradskog hegemona u čemu je ključ svih nedaća. To što mediji ne preuzimaju i ne nameću sadržaje niti smislenu raspravu o stanju u zdravstvu čini da jedna temeljna socijalna tema lako sklizne u binarni mućak srpsko-crnogorske klackalice kojoj je jedno sjedalo smješteno  prije a drugo poslije famoznog 30. avgusta. 

Klackalica je u savršenoj ravnoteži, što će reći da bilo koja tema, pa makar bila vezana za zdravlje djece, postane nemoguća za obradu, nedokaziva, depolitizovana do pljuvačine u kojoj se lako sklizne do Dušanovog carstva ili Milovog buđelara. 

Ono što se ne pominje, jeste odgovornost sadašnje vlasti koja je na ekonomskom populizmu centra izgradila ružičaste horizonte očekivanja i nekakvo čudno samopouzdanje kod ljudi spremnih da povjeruju u bajke i povišice. Što su plate više skakale u minulih četiri ljeta, to se manje mislilo na posljedice, koje su, gle čuda, možda sad došle na naplatu. Ono što bi laik pomislio –  povećani su lični dohodci za nekoliko stotina eura, ali će svaki zaposleni sad imati priliku da izabere privatnog doktora, osiguranje, da sam plati ili uplati jednokratnu i doživotnu sigurnost.

Nisam ekonomista, ali vidim da se iracionalnim nacionalnim svađama sakriva odluka da se povremeno prima terapija u kešu, kroz dopaminske fikseve širokim narodnim masama koje uživaju blagodati programa *Evropa sad* 1 i 2, makar to značilo kraj posljednih ostataka socijalne države naslijeđene još iz stare Jugoslavije. 

Očito je na red došlo zdravstvo, sa novim ulagačima, lokalnim biznismenima i inostranim novcem koji traži siguran profit. Ljudi će uvijek bolovati, bolnice teško mogu da propadnu, pa je i prvi biznimen države, vlasnik lanca samoposluga, odlučio da kao suvlasnik otvori privatni bolnicu. Država je učinila sve da sistem favorizuje takva ulaganja, a da državno zdravstvo zaostane, poneđe i do gašenja. 

Slično se valjda sprema i penzionom fondu, nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu. Krupni kapital je sredinom 2025. došao da preuzme prostor, pa je nekim čudom ipak odbijen, za sada, jer su Veliku plažu od prodaje zaštitili višestruko motivisani braniči. Lokalna zajednica, međunarodne organizacije, albanska nacionalna manjina i agilan civilni sektor uspjeli su da politizuju prostor borbe i osujete pljačku u po bijela dana. Napad nije sasvim odbijen, obalom i dalje kruže investitori, onaj najpoznatiji tu i tamo kupi rendgen mašinu ponekoj bolnici, čisto da se demonstrira stanje zavisnosti jednog neodrživog društva političke stihije, koje dublje i dublje srlja u dužničko ropstvo. 

Nakon prostora na red su došla naša tijela, kapitalizam je tu vrlo konkretan, zdravstvo i socijalna zaštita prestaju da budu društvena i postaju poslovna tema, prostor ulaganja, umješnosti i kalkulacije, u kojoj se logikom berze povlače linije razvoja i profita. 

Zapravo, zloglasna crkva sa početka priče, glumi nekakav softver, nudi nekakvu nazadnu društvenost, tamo gdje je država odavno deložirana, ukinuta i gdje je zavladao goli interes. Naravno da to iritira i boli, ali onaj ključni problem nije u tome što crkva gradi imperiju, nego što joj to omogućava vlast, u zamjenu za ideološki rad i prepariranje duha stada koje treba da sluša i pogne glavu. 

U savršenom sadejstvu, djeluju tako klerikalni nacionalisti i neoliberali, pa je pravo čudo da uglavnom napadamo ove prve. Ono što je pak  osnova društvene propasti trebalo bi makar da se pokuša objasniti političkom ekonomijom, odnosno sistemskim raspuštanjem jedne države koja će paradoksalno kao puka ljuštura sa himnom i zastavom, meko porobljena, građanima sve dalja, ući u famoznu Evropsku uniju, što je garancija ama baš ničeg. 
 


Nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu

privatizacija zdravstva

Vaše tijelo je naša poslovna briga

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na sve moguće načine želi da zadrži svoju moć. To je normalno, očekivano, a donekle i legitimno, uprkos jasnim signalima da država Srbija ne funkcioniše. Vučićeve strategije opstanka dobrim su se dijelom iscrpile u zemlji, pa je njegov opseg djelovanja zahvatio susjede. Naročito je aktivan u BiH i Crnoj Gori, gdje računa na političku poslugu zakletu nad trobojkom, u ime mnogih iluzija svesrpske političke fikcije.

Vučić proizvodi krize na način koji Srbiju stavlja u ulogu žrtve i čuvarke nekakvog imaginarnog reda u regionu. Sve što takav govori susjedima, pasivno je agresivni ton kojim testira svoje kolege, ravna ih, omalovažava ili prosto kara.

Nedavno je poželio da sve države Zapadnog Balkana skupa pristupe EU. Premijer Crne Gore Milojko Spajić poslao je odgovor preko mreže X: Crna Gora je prva u redu za ulazak, a ostalima sve najbolje. Na to je Vučić rekao: „Prvo skoči, pa reci hop.“

Ima li Vučić kapaciteta da blokira put Crne Gore u EU? Kolika je šansa da preko profesionalnih srpskih poličara i episkopa SPC, izazove ozbiljnu krizu? 

Ovih dana jedan od najodanijih političkih i privatnih igrača na stolu Aleksandra Vučića, lider DNP Milan Knežević, igra ulogu zetskog Spartaka. Tačka teške muke je selo Botun, gdje je nacrtan kolektor, odobren od EU, pomognut njemačkim kreditom, ali neželjen u glavama lokalnog stanovništva koje decenijama trpi ekološke posljedice propalog Kombinata aluminijuma. Knežević to nezadovoljstvo koristi sa lakoćom seoskog hohštaplera, teorije zavjere slaže u laki deseterac, koordinira šatorsko naselje na licu mjesta, gdje su se seljani okupili da vlastima pokažu zube. To što je rijeka Morača, glavna ekološka žila zetske ravnice, zatrovana fekalnim otpadom iz glavnog grada, Kneževiću i čuvarima prirode nije problem.

Čini se da je ova kriza samo pokazna vježba. Uvijek na usluzi beogradskom patronu, popularni Pipun testira sposobnost sistema da se brani od prevrata i mjesnih buna, lokalnih požara i teške plemenske demagogije. Sve to isto, samo mnogo ozbiljnije i u mnogo većem i dalekosežnijem obimu, možemo očekivati kada Crna Gora priđe bliže Evropskoj uniji. 

Kad taj čas kucne, Knežević više neće biti glavni igrač, jer njegovi kapaciteti skakača ipak ne premašuju nivo kanalizacione mreže. Vučić bi stoga na šahovsko polje mogao izvesti makar dva jaka laufera, predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića i nekog iz prvog ešalona SPC (npr. mitropolita Metodija, koji je već pokazao svoju spremnost u aferi sa spomenikom ratnom zločincu Đurišiću). 

Ovim dvijema figurama može biti povjerena ozbiljna kriza, kraljica svih kriza, prećutni strah i jeza u samom srcu nacionalnog kompleksa – pogađate – Njegoševa kapela na Lovćenu.

Nije slučajno da Mandić i SPC uporno obnavljaju mantru o obnovi zavjetne kapele na lovćenskom vrhu, znajući da je riječ o identitetskom čvoru koji prijeti sukobom ozbiljnijim od onog koji se desio na Belvederu 2021. Ako politički ojača, ako na sljedećim izborima ostvari bolji rezultat, što se može očekivati, Mandić će biti kadar da još presudnije djeluje, crta i osmišljava političke sheme ispred nosa nesnađenog premijera Spajića, koji kaže da izbjegava „seoske teme“. 

A to što Spajić naziva „seoskim temama“ jesu ozbiljni ideološki i identitetski tuneli kroz koje crnogorsko društvo dolazi do svoje žalosne prirode, iracionalne tribalne zajednice nespremne za demokratska rješenja kakva zagovara EU. Naš poznanik sa početka priče, Aleksandar Vučić, to zna, kao što isto zna i Mandić. Pitanje je samo hoće li potonji odigrati ulogu klasičnog tastera, pokoriti se šefovim nalozima, ili će ga podmukla priroda političke procjene možda dovesti do neke vrste pregovora sa EU u kojima bi isposlovao svoj lični politički autoritet. 

Mandiću je bomba pri ruci, reklo bi se, ali sve češći sastanci sa EU funkcionerima, priča o “konzervativnoj hrišćanskoj Evropi”, dijeljenje slika lovćenske kapele britanskim parlamentarcima – sve to ukazuje da bi možda u odsudnom momentu mogao odustati od krize toliko potrebne Vučiću, i pokušati da iskoristi evropski tajming za vlastite ciljeve. Odmah da kažem, ne vjerujem da je takvo što moguće, ali od dugoga dana čovjek može da se ulijeni i prepusti cijelo biće maštanju.

Upravo to radi takozvana “crnogorska strana”, uglavnom mašta o prošlosti, u pauzama ritualnog haka-plesa i zaricanja neprijatelju. Nije međutim formirana nijedna radna grupa, ni pravi savjet, ni odbor za zaštitu Lovćena, koji bi problem Njegoševog mauzoleja preveli na engleski jezik, uključili svjetske mehanizme, pokrenuli pitanje zaštite Meštrovićevog arhitektonskog djela, itd. Nema vidljivog lobiranja za očuvanje građanskog bića Crne Gore, što mauzolej svakako jeste, i zbog čega narodnjacima i klerikalcima toliko smeta. Ništa se konkretno ne radi u cilju afirmacije građanske pozicije u cijeloj stvari, već se čeka da nacionalisti krenu, što obično znači tuču, ili da je već kasno.

Na kraju, pitanje motiva. Svakako da je jasan motiv jedne mračne vlasti kakva je Vučićeva da blokira uspjeh svog susjeda. Na putu ka članstvu Crna Gora će biti saplitana po lako predvidljivoj shemi. Koliko je mreža Vučićevog uticaja solidna i konzistentna – pitanje je; koliki je stepen operabilnosti i sluganstva i postoje li nivoi dogovora koje šef ne može kontrolisati – pitanje je na koje ne možemo dati potpun odgovor. Neka lokalna pragma, nekakav politički ćar na terenu, u boljem slučaju može prevagnuti, i ostaviti zlog demijurga na cjedilu. Ipak, da bi se vjerovalo u to, mora se vjerovati u političku emancipaciju Andrije Mandića, ili dijela SPC, što je ravno vjeri da će se Njegoš podići iz groba i udartiti šakom o sto. 

To nas vraća na početne pozicije, na botunsku liniju uživo, na lovćenski čistac već sjutra, đe bi se mogle sresti „dvije Crne Gore“ i pokazati koliko je EU daleko.



Čini se da je zetska situacija samo vježba, da na putu ka EU čekaju ozbiljnije krize

tačke ključanja

Danas Botun, sjutra Lovćen?

Ukratko, drugar se javio s tezom da se u Crnoj Gori olako zaboravljaju likovi poput Svetozara Marovića, koji, kao presuđeni organizator kriminalne grupe u bijegu, sitno broji do zastare svog slučaja.

Uz poruku u kojoj sam lako prepoznao prijekor, drugar mi je poslao i nekakav smiješni mim sa pomenutim Marovićem, koji, onako ostario i neobrijan, čita Kafku, drži Proces u rukama, kao da nas sve kolektivno zajebava. Naravno da mi je o istom trošku pomenut i Đukanović (a đe je on?) i mnogi tajkuni bivše vlasti, da ih sad ovdje ne nabrajam — ionako ste ih, kako tvrdi moj sagovornik, svi odavno zaboravili.

Premda mislim da je pogrešno fokusirati kritiku na vlast koja to više nije, moja savjest nije ostala netaknuta ovom provokacijom, možda i zato što je došla u trenutku kad mi algoritam pršti od četnika i velikosrpske histerije, spremne da sprži svaki politički smisao i oburda i ovo malo nade što su naivni odvojili za godine pred nama. Moj drugar, potpuno pogrešno, uvjeravam ga, smatra da je sav taj nacionalistički cirkus na površini, laka meta, iza koje se krije pravi tektonski kamen što ga mi novinari izbjegavamo, zaboravljamo i držimo za davnu prošlost.

Ono što je sigurno: u jednom društvu koje se decenijama formatiralo oko gigantske nepravde i nedokazanih zločina s potpisom Đukanovićeve klike, ne može biti pravde dok se na velikom sprovodu ne sahrani logika koju su nam ostavili u točkovima, položili u sistem, formirali da traje kao paradržava i politički uteg. 

Ipak, ako ćemo da se pravno bavimo starim vlastima, pa i partijom koja se još odaziva na DPS, to možemo raditi samo putem jednog instrumenta, koji se, gle čuda, naziva – nova vlast. Zapravo je stara vlast opitna tačka nove vlasti, koja se definiše kroz odnos prema pravdi obećanoj na svim izborima i plakatima minule petoljetke.

Ako je moj prijatelj u pravu kad kaže da mi, jadni novinari, građani, aktivisti, snosimo odgovornost što ne dopiremo do suštinskog krimena na kome počiva svaka muka ovog društva, onda je to samo zato što ne kritikujemo i ne pritiskamo dovoljno novu vlast. Jer postoji svega nekoliko opcija zašto je Đukanović nedodirljiv, zašto je Marović siguran i zašto je šira tajkunerija uglavnom zbrinuta i ušuškana. 

Prva opcija je da vlast, koja je prije pet godina došla da obeća pravdu, zapravo — nesposobna. Dakle, oni ne umiju, nemaju kapaciteta, znanja, pravne i političke zrelosti da sprovedu jedan ozbiljan zahvat kao što je, na primjer, pravni udar na porodicu Đukanović. U tom slučaju, takva vlast ne samo da treba da bude glavni predmet kritike, nego zaslužuje da odmah izgubi izbore. 

Još goru varijaciju dobijamo ako pomislimo da ti ljudi nisu nesposobni, nego proračunati. U tom slučaju, nova vlast svjesno, pragmatično i realpolitički učestvuje i sarađuje u doziranoj pravdi, koja ne pomišlja napasti arhicentar stare moći. U tom slučaju nova je vlast prevarantska i opet je treba smijeniti, budući ignoriše glavno obećanje na kome se formirala.

Naravno da je trik u tome što bi smjena takve vlasti dovela do povratka one stare, čime našu političku aporiju približavamo formi vica. 

U tom je ključu i odnos vladajuće koalicije prema DPS-u, kroz slavnu zabranu da se s tom partijom politički sarađuje. Ako je DPS, kako se sugeriše, pod kontrolom počasnog predsjednika Đukanovića i njegovih kriminogenih pipaka, onda takvu partiju, kao najgoru prijetnju sistemu, treba ovog časa zabraniti, a sve čelnike uhapsiti zbog saradnje sa takvim strukturama. 

Ako to, pak, nije istina, odnosno, "reformisani DPS" nema jasno utemeljene poveznice sa kriminalom, makar ne iznijete kroz validni tužbeni, pravni, procesni aparat, onda znači da je izolacija ove stranke, bojkot njene političke volje i udvajanje njenih koalicionih kapaciteta, gotovo pa antisistemski, nedemokratski zid kojim se narušava normalno funkcionisanje parlamentarnog života u zemlji. 

Postoji šansa da je [poklon-telefon](https://www.vijesti.me/vijesti/crna-hronika/778179/poslanice-stize-ti-telefon-mijajlovic-obecavao-skupocjeni-poklon-sefu-dps-a-zivkovic-negira-da-ga-je-ovaj-castio) mladom lideru partije, koji je stigao od kontroverznog i uhapšenog biznismena, samo početak dubinskog svrdlanja koje će konačno razobličiti sve kamione, avione i milijarde na kojima se gradila politička moć u Crnoj Gori, ali kako je taj proces počeo, kako je optužnica zaiskrila kroz triviju SMS prepiski i lako koškanje oko telefona, to se čovjek zapita — nije li na redu još jedna aferica, oročena i ograničena da zabavi i zadovolji najniže medijske porive umjesto najvišu instancu pravde u tranzicionom društvu.

Ono što je ležeran, ali tačan zaključak, bio bi da se prohodnim vezama između stare i nove vlasti održava kriptovana veza nosilaca moći koji određuju suštinske procese u društvu. To se dešava, naravno, mimo institucija, koje se drže u stalnom kašnjenju i rasulu. Ravnoteža prljavog novca se prepoznaje, održava i učitava u nove poluge moći, koje na starom grade istovjetnu politiku korupcije i ortakluka. Nove poluge moći u nastanku sa starim ne samo da ne žele da raskinu, nego u njima nalaze štof i inspiraciju za vlastite domete. Samim tim, u kovitlacu novih protivpravnih, kriminalnih i antiustavnih djelanja, likovi poput Svetozara Marovića, onako mršavi i ispijeni na fotografijama iz beogradskog bunkera, djeluju deplasirano, učine se nebitnim i prevaziđenim metama ozbiljne građanske borbe. 

Naravno da nisu — i tu je moj drugar u pravu — naravno da bi društvo trebalo da insistira na presudama svojih sudova, ali ako se svakog dana voljom nove političke elite razara isti taj sistem koji navodno donosi pravdu, onda je jasno zašto su stari krivci sve dalje, sve nejasnije povezani sa raspadom vrijednosti koji su jednom izazvali. 

Taj raspad krenuo je dalje; raspadajuća struktura, da stvar bude gora, možda će pristupiti kultu Evropske unije, neokrznuta, sa svim svojim unutrašnim problemima i kontradicijama, nedokazanim zlodjelima i otvorenim pravnim rupama koje ćemo se onako “po evropski” praviti da ne postoje.



Kako je i do koje mjere u Crnoj Gori izvršena tranzicija moći...

stara škola

Đe su i što čine?

Nedavno sam, u radijskoj emisiji [Zinzula](https://www.youtube.com/watch?v=B0aSIiShDx4&t=5s) sa novinarom Duškom Vukovićem, naširoko pričao o onoj lijevoj, oduzetoj strani srpskog političkog bića i kako bi bilo dobro da u Crnoj Gori postoji makar jedna grupa koja bi baštinila srpstvo Svetozara Markovića ili Dimitrija Tucovića. 

Naravno da smo se šalili i, naravno, da smo bili ozbiljni pred činjenicom da u Crnoj Gori vlada unisono srpstvo i  partijsko-crkveni grif u kojem nema mjesta sumnji u beogradskog vrhovnog vođu  AV.

Ono što je bila Duškova i moja šala — da bismo se možda lično mogli izjasniti kao Srbi i napasti nebranjeni politički prostor, osnovati partiju i uzeti glasove “građanskih Srba” — ovih dana mi se čini gotovo neumjesnim, naročito poslije godišnjice tragedije u Novom Sadu, gdje je Srbija oplakala 16 žrtava pada nadstrešnice na željezničkoj stanici. 

Ono što ledi osmijeh i ubija volju za šalom nije samo tuga, već i politički bezdan podijeljene Srbije koja se godinu dana bori za novu političku šansu i smjenu vlasti na izborima. U Crnoj Gori, međutim — što želim da baš dobro zapamtite —  nigdje i niko nije javno obilježio jedan od najcrnjih mirnodopskih dana države Srbije i smrt nevinih ljudi. Nijedna partija, nijedna organizacija, nijedno bratstvo niti sestrinstvo, ni zavičajno društvo. Nijedan KUD, ni parohija. Ama baš nigdje u Crnoj Gori — po kojoj se drže državni parastosi četnicima, gdje se svaki treći čovjek kazuje Srbinom (doduše, ta cifra istorijski varira, ali nećemo sad o tome) — nismo imali javnu komemoraciju, želju da se iskaže pijetet ili sjećanje na mrtve u Novom Sadu.

Prije nego zaronim u ovu neveselu situaciju u Crnoj Gori, da podsjetim: u Srbiji je juče održan veliki skup u Novom Sadu, a srpska dijaspora se okupljala širom Evrope, od Utrehta do Barcelone. Godinu dana traje građanski pokret otpora, a koliko i kako je Srbija podijeljena valjda će se do kraja saznati na izborima, kad se jednom dese. Ono što vam, pak, mogu sasvim pouzdano reći jeste da ne postoji nijedan signal slične vrednosne diobe unutar srpskog političkog bića u Crnoj Gori, gdje vlada strah od anateme i monolog lojalnih Aleksandru Vučiću. 

Pokušali smo, kolega Duško i ja, da se zapitamo zbog čega su građanski Srbi u ormaru i kad će se *outovati*. Zapravo smo kucali na vrata tog ormara u kojem vlada strah od odmazde. Poznato je da su desne političke milicije okrutnije prema svojim "izdajnicima", nego prema istorijskim neprijateljima. Mogu da zamislim kroz šta bi prošao jedan osviješteni lijevo orijentisani srpski političar, ili, ne daj bože, političarka — građanski aktivista koji bi u ovom trenutku u Crnoj Gori narušio monolitnost srpske ponude koja se svodi na politički spust što počinje od prve glave skupštine, a završava u nizinama Vladislava Dajkovića. 

Spremna je bratstvenička Crna Gora, spremne su litijske infrastrukture i vajber-grupe zaostale od popisa, budna je Eparhija budimljansko-nikšićka, nadzire se duh “srpske Sparte” da ne skrene u ljevičarstvo ili kleti biseksualizam. Pa ti, pisni junačino, zamjeri se tom rigidnom zavjetu pod kojim niču spomenici koljačima. Naravno da Srpska pravoslavna crkva zna da je četnički vojvoda Pavle Đurišić bio koljač, ali ona, obožavanjem njegove čizme zapravo driluje političko jedinstvo Srba u Crnoj Gori. Ljudi neskloni borbi — a većina ih je takva, u svim narodima — prisiljeni su da prihvate realnost jedne nadrealno zle situacije u koju zapravo ne žele da se miješaju. Što više taj kip porineš u krv i masno tlo, teže je čovjeku da istupi, jer su sve kamere i svi blicevi uprti u mjesto gdje se takav jedan izdajnik očekuje, a kriminal postavlja kao brana. 

Ljestvica je spuštena ispod zemlje, u masovne grobnice, u klanja i nacističku kolaboraciju, da se u korijenu slomi otpor, da se pošalje jasna poruka sa kim će imati posla svako ko se drzne govoriti o drugačijem srpstvu koje bi, možda, željelo da živi u Crnoj Gori.

Krajine su uvijek bile zatucane tvrdokorne političke deluzije koje su centri koristili u vojne svrhe. Tako je i crnogorska srpska zajednica otpisana politički; ona se koristi kao biogorivo, beslovesni politički resurs kojim upravljaju ljudi spremni da sebe ponize do te mjere da ih se moraš makar malo plašiti. Naravno da mislim na Milana Kneževića, ali nije on jedini spreman da svojim primjerom pokaže destruktivni potencijal i opasnu vijugu patološke poniznosti koja se izdaje za nacionalni ponos. Sve što javno nastupa u ime srpstva u Crnoj Gori nosi taj zajednički žig neslobode koji se, za dobro Crne Gore i Srbije, mora odbaciti.

I na kraju, sasvim lično, moram reći da razumijem da razumnim Srbima u Crnoj Gori nije lako istupiti. Imati kriminalizovanu političku kastu iznad sebe — ko bi to mogao bolje da shvati od Crnogoraca? Ustati protiv onoga što se izdaje kao tvoj identitet znači priznati da si peder. Nema druge; moraš da se suočiš sa tim. I ne samo da si peder, nego si i ustaša. I radiš za krvnike svog naroda. Na platnom si spisku mnogih obavještajnih službi. I majka ti je kurva.

Znam — sve to moraš da progutaš kada se suočiš sa prosječnim čuvarom nacionalnog identiteta. Ali kad jednom izađeš iz ormara i shvatiš da si slobodan, možda ti se svidi, moj dobri druže Srbine koji ćutiš i puštaš da te vode najgori.

**Dopuna: Grupa građana i građanki Nikšića u subotu veče je palila svijeće za žrtve pada nadstrešnice u Novom Sadu i poplava u Jablanici, BiH. Skup je organizovala NVO Korina.**{.caption}

Srpska zajednica u Crnoj Gori se koristi kao biogorivo, beslovesni politički resurs kojim upravljaju ljudi spremni da sebe ponize do te mjere da ih se moraš makar malo plašiti

bez milosti

Zašto se u Crnoj Gori nije obilježila godišnjica pada nadstrešnice

U dva aprilska dana 1995. godine spaljeno je i srušeno romsko naselje Božova Glavica u Danilovgradu, na čijem je mjestu kasnije izgrađena Policijska akademija. Nedaleko od mjesta zločina podignut je i Forenzički centar, a trokut bezbjednosti zatvara zgrada Centra bezbjednosti, na par minuta hoda.

Ironija je nekad čudesna, tamo gdje policijski pitomci rade tjelovježbu, preko puta laboratorije i učene krim-službe, gorio je nečiji dom. Djeca su kombijima odvožena u Podgoricu, u ranu zoru koju će pamtiti po kukanju, dimu i paleži.

Pogrom u Danilovgradu krenuo je nakon jednog silovanja za koji su bili osumnjičeni mladići romske nacionalnosti. Više niko ne pamti je li slučaj presuđen, dokazan, šta se desilo pravno i faktički; samo imamo nekoliko međunarodnih presuda koje su kasnije obeštetile prognane ljude, između ostalog i zato što je policija odobrila nasilje i asistirala u lomači za nedužne.

Trideset godina kasnije, Crna Gora je na istom mjestu. Rulja je krenula ulicama Podgorice da u pratnji policije traži pravdu, nakon što su turski i azerbejdžanski državljani, trojica, povrijedili jednog mladića iz Podgorice. Napad se dogodio u naselju Zabjelo, gdje su čovjeka izboli nožem. Debata o imigracionim politikama, koja već neko vrijeme raste na društvenim mrežama, prelila se na ulicu. 

Navijači, kvartaški osvetnici, "lokalni momci" sa bejzbolkama, krenuli su kroz Zabjelo, a nisu zaboravili ni našminkane ulice City kvarta. Demoliran je restoran jednog turskog državljanina, a neki domaći restorani su povukli svoje prisustvo sa aplikacije Glovo, kako bi turske dostavljače pritisnuli ekonomski i pokazali solidarnost sa crnogorskom žrtvom. Premijer Milojko Spajić je pod pritiskom momačke snage i kapuljače naprasno ukinuo bezvizni režim sa Turskom. Učinio je to, naravno, objavom na društvenoj mreži X. Slike hapšenja desetina Turaka, svemu su dale dodatnu notu panike i vanrednog stanja, na tragu vojne hunte.

Država Crna Gora se kao pravni i politički sistem raspada. Vladine politike očigledno vodi gospodin Slučaj i stihija. Imigracija se dosad gledala samo kao sredstvo da se namakne novac – makar bio prljav, a sad ceh treba da plate proleteri koji razvoze hranu. 

Rulja je dočekala svoju tačku; lako je zamisliti ko bi je mogao preuzeti i komandovati njome – pravoslavni fundamentalizam i islamofobija već godinama čekaju pravu priliku da refren o „kukalim bulama“ postane postmoderna stvarnost nove desnice. Prve glave državnog aparata cvikaju od uličnih bandi i sumnjivih formacija koje se samoorganizuju kao čuvari reda. Fašističko nasilje nije samo sebi cilj – ono ukida funkcije prenosa političke misli i demokratskog odlučivanja, kako bi se taj proces zarobio. Trend je jasan: nedavno su mračni vigilanti ljude branili od pedofila, potom je izborna volja u Budvi čuvana upadom lokalnih „momaka“, da bi sada crne kapuljače *de facto* preuzele komandu nad državnom vlašću u kojoj je predsjednika Skupštine donedavno čuvao kriminalac. 

Rulja, kao i svaka druga, ne želi nikakvo ispunjenje pravde – ona traži da se politički izrazi. Teren je pripremljen, mržnja praktikovana na internetu sad je postala legitiman protest u grlima pravednika. 

Huxley kaže: „Najsigurniji način da raspiriš krstaški pohod u ime neke dobre stvari jeste da ljudima obećaš priliku da nekoga zlostavljaju. Mogućnost da uništavaš mirne savjesti, da se ponašaš loše i svoje loše ponašanje nazoveš ‘pravednim gnjevom’ – to je vrhunac psihološkog luksuza, najslađa od svih moralnih poslastica.”

Malo je luksuza za jedne domicile u državi Crnoj Gori, koja se ovih dana šepuri na stranicama Fortune magazina kao "hub za milionere" i ekonomska državljanstva. Bez javne politike i snažne akademske zajednice, bez strukovnog  etosa i stabilne vlasti, bez Ustavnog suda i političke kulture, Crna Gora se svela na protočni bojler kroz koji prolazi prljavi keš. Sa tim novcem dolazi nekontrolisana imigracija, koja postaje bauk. Političko silovanje koje traje decenijama akumuliralo je bijes i generacije mizoginih, ksenofobnih i nepismenih pojedinaca koji bi pravdu da dijele preko štangle i iPhonea. 

Deregulisana “snaga države”, ona iz vremena DPS-a koja nam je bila toliko mrska, sad se čini kao nedostižni ideal reda, koji je makar pokušavao da maskira svoje kriminalne temelje. Sad je sve ogoljeno, nož je bljesnuo, da osvijetli spremnost i momačku snagu. Ta nova snaga želi da joj se povinuju naša djeca, naše ćerke, koje će oni štititi od silovanja. 

Ne zaboravimo, najbolja je zaštita prevencija: patroliranje, ubistvo i klanje –plemenska svijest koja je nagonska i destruktivna. To je slika društva koje ne može da riješi ni fekalni otpad, a kamoli jedan od najvećih izazova sadašnjice – imigracionu politiku. To je društvo osvetnika, poniženih mužjaka koji čekaju svoju šansu da povrate dostojanstvo. Država ih opslužuje, prevodi nasilje u eufemizme i medijski ga pegla kao politički stav. Tamo gdje je država nedostatna, priskočiće "momci". Problem nejasnih i sumnjivih politika useljenja, kontrole i bezbjednosti, sad su došli na dnevni red agilnije garde od ovih mlakonja na vlasti. Nikome ne pada na pamet da preispita neoliberalnu piramidu koja proizvodi nasilje, koja razara društvo zbog profita i krivulje rasta, koja razvojne i populacione politike vodi suvom pragmom kamataša i multirentijera... 

Ulična demonstracija moći je u toku, i ona će biti politična umjesto našeg japi premijera, koji samo misli o kriptovalutama i ne bavi se „seoskim“ temama. A selo gori, samo što nije buknuo grm u kome leži zec lažne liberalne podvale da živimo u društvu prava i građana.



Ulična demonstracija moći je u toku, i ona će biti politična umjesto našeg japi premijera, koji samo misli o kriptovalutama i ne bavi se „seoskim“ temama

desno skretanje

Rulja ne traži osvetu, nego da se politički izrazi

Ples sa mrtvima, upotreba mrtvih, iživljavanje nad mrtvima i nekrofilija, sve su to poremećaji koji spadaju u psihotična oboljenja. Kad se poriv desi, već je kasno i niko ne zna šta slijedi s one strane tabua. Von Trierov serijski ubica, na primjer, opsjednut je gradnjom kuće, pa želi da sagradi dom od tijela svojih žrtvava. Zašto da ne – kad se izbriše temeljni moralni kod o nepovredivosti mrtvih, trupla lako postanu materijal za gradnju, cemenat kojim se uvezuju rasute fiksacije. Uz pomoć mrtvih  pravimo skele, da dosegnemo krovne lukove ili podupremo gredu koja prijeti padom; iz narodnih pjesama učimo, još dok su živi, mrtvi se zaziđuju u temelje, ostavljaju kao armatura kosti, garant stabilnosti neimarskog djela – od mlade Gojkovice, žrtve skadarskih zidina, do Stoje i Ostoje, blizanaca, toliko nevinih koliko potrebnih da nastane Višegradski most.

Drevne priče ostavimo po strani – mrtvi jesu resurs u savremenoj politici, a ceremenije smrti, počasnih plotuna, vijenaca i komemoracija važne su disciplinske metode svake vlasti koja želi da ostane u životu. Čuvaju se spomenici, podižu kapele, obnavljaju zavjeti, te se usred bujice života iz smrti crpi političnost, ili bolje reći, esencija nove komande koja obećava razvoj. 

Nedavno je Donald Trump iskoristio nasilnu smrt Chalieja Kirka, da ga pretvori u medijskog sveca. Stari žanr hagiografije priveden je namjeni digitalne strukture društvenih mreža, a vizuali sa Charlijem koji sa Isusom lebdi kroz bjelinu AI vizuala, preplavili su kolektivnu podsvijest. Mrtav čovjek u centru radnje je replika slavnog religijskog zapleta. Uzgled, nisu li upravo hrišćane rimski protivnici optuživali za kanibalizam jer su se smucali po grobljima? 

Svakako da je smrt nezaobilazna referenca za bilo kakav smisleni govor o životu. Neki narodi otkopaju mrtve pa ih uz ples pronose, obavještavaju ih o novim dešavanjima i slave njihov prohujali život. Takav je običaj *famadihana*, na ostvru Madagaskar, ali ostrvljani ne žure sa lopatom –  hemijskim se procesima ostavi vremena da stupe na snagu, da bi se ritualna istina mogla sprovesti nad suvim kostima. 

To nas već dovodi do zakonomjernog pravila da je entitet mrtvog zaštićen obrnuto proporcijalno vremenu koje je proteklo od smrti. *Nije se ni o'ladio*, kaže narodna izreka klasičnim jezikom moralnog zabrana. Od živih se oduvijek očekivalo da se u prvim danima, mjesecima ili godinama poslije smrti uzdrže slavlja, veselih marama, ili televizije, zavisno u kojoj epohi korotu prakticiraju. Slično je i sa tijelima žrtava, sa martirima, sa moštima – protok vremena nužan je sastojak u kome se preduzimaju radnje sa mrtvom materijom. U vremenu je zapravo porinuta tajna svake ideološke upotrebe smrti. Ako je to vrijeme ubrzano, politička, mitska, ili ritualna upotreba nema kad da se dogodi, čak se ukida i ona osnovna regula ljudskog poštovanja, a proces preuzimaju sile tehnokratije, čija je krajnja konsekvenca – sapun. Ili sapunica, u slučaju Gaze, u kojom jastebovi rata pokušavaju da sakriju zločin. Ljudski život postaje ništavnost, brojčano stanje, notifikacija bez lika i značenja, osim u trenutnom algoritmu nepovijesnog dešavanja na Internetu.

No, vratimo se političkom cirkusu, pa još lokalnom, crnogorskom, koji je ovih dana jednog mrtvog, kako se to voli reći, *blagopočivšeg*, opet upotrijebio na način političke mućke, zadnje namjere i providnog marketinga. Imena ovdje stvarno nisu bitna, pa se mogu poslužiti najpoznatijim imenima malagaškog naroda sa Madagaskara. Mladi poglavica Feno priredio je famadihanu, otkopao slavnog umrlog, famoznog Toavinu, kako bi se njegov život proslavio još jednom nad grobnim mjestom. U realnosti, predsjednik Crne Gore odlikovao je pokojnog mitropolita SPC, kako bi ubrao političke poene, samo nekoliko mjeseci nakon što su drugi političari odlučili da istom mrtvom čovjeku podignu spomenik, a ranije, odriješili kesu da mu se podigne memorijal i biblioteka. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9ba71272-780a-4e82-a432-1b990be5b012)
Jakov Milatović, foto: Boris Pejović/Vijesti{.caption}

Sve što se u Crnoj Gori radi sa Amfilohijem providna je politička manipulacija, no kad dolazi od predsjednika Milatovića ona postaje makar malo gadnija, jer je ponavljačka, štreberska, neinventivna i suštinski nesposobna da prikrije svoju gramzivu suštinu. Ovdje se samo trguje mrtvima i priziva politička moć. Kad se Milatović fotka ispred slike mrtvog kralja Nikole, to je legitimno. U slučaju pokojnog Amfilohija, pak, ne poštuje se onaj osnovni postulat protoka vremena, stvar se razvija kao surova burleska. Primjenjuje se tehnološko čudovište interneta i permanentnog saučešća koje se praktikuje kao politički kupon. 

Na taj način gradi se kuća koja poprima grobljanski zadah. Umjesto da se odlikuje životno dostignuće, ili makar izmjeri posmrtna slava prije nego joj se pristupi sa darovima, ovdje je proces otkopavanja ubrzan, famadihana se pretvara u nekrofilski pir, sa neprijatnim mirisom političkog licemjerja koje se u prstenovima širi oko svetog leša. 

Teško je posmatrati u šta se pretvara jedno malo društvo koje život definiše akcijskom rasprodajom smrti. Taman kao šti je teško  živjeti u jednom velikom svijetu, koji trguje leševima i proizvodi smrt.

  
 


U šta se pretvara jedno društvo koje život definiše akcijskom rasprodajom smrti?

famadihana

Upotreba mrtvog

Prije desetak godina, ne mogu vjerovati da je toliko prošlo, pisao sam o političaru Milanu Kneževiću onda kad mi prifali teksta, inspiracije, kad dosada i čamotinja navali na ekran, pa se moraš uhvatiti nadrealno glupe teme iz koje nerijetko poteče suvo zlato. 

Priznajem da sam Kneževića tad potcijenio kao žalosnu društvenu pijavicu, a sebe uzdigao do oholosti koju mi je garantovala pozicija u glavnom mediju u zemlji. Ipak, godine su prošle pune muka, gotovo da više nema medija, a kamoli glavnih, poravnati smo u kaljuzi, dok gustinu gliba i izdašnost fekalnog mulja diktira niko drugi do – Milan Knežević. 

Prije desetak godina, medijski krajolik još je čuvao neku hijerarhiju, pa je Knežević mogao samo u opskurnim onlajn magazinima pisati o mom mrtvom ocu – bio je to odgovor koji me zapanjio, ali nedovoljno da osvijestim i prepoznam potencijal političara koji će u međuvremenu postati mjera naše društvene scene. Ogovaranje mrtvih članova porodice siguran je simptom propasti, mislio sam, ne postoji mogućnost da takav mučenik ne utihne zauvijek u ruglu svoje političke sudbine. 

Ali jok, razgoropađen do lokalne vlasti, uskurčen do globalnih ruskih tekovina, pjan od srpskih tabloida i krupnih planova televizija na kojima je klesao svoj medijski suverenitet, naš Milanče je minulu dekadu iskoristio sasvim povoljno i na koncu – postao faktor. Ovih dana on prijeti ekološkim aktivistima u Crnoj Gori, dok politički parazitira na grupi seljana u Botunu u namjeri da spriječi gradnju postrojenja za preradu fekalnog otpada. 

Koristi Knežević govna u svom političkom izrazu, nisam iznenađen, jer umjetnik nepogrešivo bira svoj medij. Ili medij bira umjetnika, kako god, situacija je izmetnula našeg Rodena do govornice sa koje grko ujeda sve što mrda nizvodno. Kanališe pravedni Milan bijes i nepovjerenje seljana koje se taložilo godinama kao otrovni crveni mulj u obližnjem jezeru, koristi užasnu situaciju zapuštenih prigradskih naselja, prijeti i leleče, samo da se ne bi čulo ono osnovno pitanje – stručna analiza i dijagnoza Morače koja decenijama umire od ljudskog otpada. 

Sad dolazimo do onog krupnog pitanja, koliko je društvo oboljelo, nazadovalo i propatilo? Je li stvarno došlo do toga da humor Milana Kneževića koji ljude naziva „kosmuranima“, postane zlatni standard i politička sila odluke? Ako je Knežević političar kakvog raja ište, onda su svi problemi riješeni – Crna Gora je konačno pronašla svoj glas u maničnom mucanju, kafanskom štucanju i ostalom rimovanju iza kojeg se krije kriminal susjedne zemlje.

Prostački nastup, da podsjetim, nije slučajno došao do svoje političke šanse u društvu, već je dio šire propasti jednog podneblja nenaviklog na dijalog i rad. Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična, jer suštinski nemamo dva pola, dvije sile koje bi se žestoko sukobile. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića, što njegov "pokret otpora" čini mogućim. Ali baš to malo, što društvo odvaja od  vlastite karikature, ogromni je prostor političkog djelovanja. Prazan prostor koji naseljavaju uglavnom aktivisti, na koje je Milan krenuo kao da su mu partijski plijen. 

Možda je strateg iz Mojanovića načinio veliku grešku, a opasnost od koje kao da se uvijek krije u nekom polupognutom stavu na ivici strecanja – sada dolazi po njega. Ako je vrijeme da se crnogorsko društvo distancira od primitivizma, eto mu divne šanse. Bard iz Zete ne može sam sebe da porazi, iako to radi fantastično, on čeka našu pomoć da politički nestane. Snaga periferije koju zloupotrebljava, decenije nepravde iz kojih lažno prorokuje, seljački maniri kojima je opsjednut, kao i suštinski stid koji proizvodi kod svojih komšija, prije svega u Zeti mora biti poništen. 

Dok god se crnogorska sela i predgrađa budu pominjala samo u doskočicama političkih jajara, oni će imati svoje uporište. Za razliku od partija koje djeluju iz nekakvog vajnog centra, aktivisti, naročito ekološki, obilaze teren i ljudi sad imaju pred sobom situaciju, da vide iz kojeg pravca dolazi smrad.

Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića

zetski sindrom

Može li Crna Gora bolje?

Ako bih morao da biram najodvratniju političku reklamu u istoriji crnogorskog partijskog marketinga, onda bi to bila reklama Demokrata, i to jedan rani rad iz vremena kad se ova politička sekta preporučivala javnosti kao nosilac promjena. 

Ukratko, Demokrate su htjele da pošalju svoju dobro znanu poruku protiv podjela, pa su obukli djevojke i mladiće u narodne nošnje svih entičkih grupa koji žive u Crnoj Gori, te ih pustili da se zore i šetaju kroz Podgoricu. Po sjećanju, rekao bih da su pitomci hodali centrom grada, u nošnjama prelazili ulicu, čekali na semaforu, znači živjeli svoje građanske relacije i učestvovali u saobraćaju, kao da su pobjegli iz nekog KUD-a i obreli se na ulici.

Šta je posebno gadno u ovoj strategiji, pokušaću da objasnim, što nije lako, jer se radi o priličnom lukavstu. Ta otrovna politika lažne brige za identitete naroda, taj "pobjede a ne podjele" lakmus, nikako ne smijemo potcijeniti, jer je njegova snaga upravo u licemjernom imenovanju harmonije protiv koje ne smijemo biti. 

Ko još normalan želi da zabrani našim jadnim napaćenim narodima da imaju svoje krpice i da ih s ponosom nose?! Ipak, stavljajući ove punokrvne nacionalne manekene u gradsku vrevu, Demokrate zapravo upumpavaju nacionalnu diobu protiv koje se navodno bore, naglašavaju različitost čak i na terenu čiste gradske funkcije, saobraćajnog drila koji je valjda nadnacionalan i u kome do nedavno nismo imali ozbiljnijih etničkih tenzija.

Vijest da je u Podgorici prekinut film "Roda" samo zato što je huliganima na Zabjelu zasmetao albanski jezik, zatekla me je u Antverpenu, gdje se mučim sa nekom predivnom stipendijom. *Soundtrack* za moje pedalanje ovim zlatnim gradom mogao bi biti ono Cesarićevo: *U tome svjetlu još me više boli/ Rođene moje grude gluhi mrak.* Ironija je htjela da se baš ovdje na Univerzitetu bavim i raspitujem u vezi svih strategija javne umjetnosti, public arta, socijalizovanih umjetničkih intervencija, koje prostor čine čovječnijim i boljim za život. 

Festivala u Antverpenu naravno ima na pretek, dok je u Crnoj Gori ulica često totalitarni mimohod u kojem se pojedinac mora povinovati ovim ili onim pravilima ponašanja koje diktiraju hegemone grupe poludivljih muškaraca. Osamdesetih si mogao nastradati zato što imaš dugu kosu, devedesetih zato što imaš pogrešan dres, dvijehiljaditih zato što si gej, da bi u posljednjih petnaestak godina kriminalno nasilje i vatreni hazard postali glavni uzrok straha. 

U svakom slučaju, festivali poput ugroženog *Džada film festa* ne mogu biti dovoljno hvaljeni, upravo zato što zagovaraju "pravo na grad", zato što umjetnost daju neposredno kao komunalnu zgodu, kao prekid i blokadu ustaljene funkcionalne ludnice koju živimo uzalud čekajući odušak. 

I sada, kad je taj odušak konačno došao, kao stara kletva iz devedesetih vratili su se albanofobi zadrigli u mržnji koja je zapravo politički čin. Možemo čak biti precizniji i reći da ti mladići ne moraju nužno mrziti neke specifične Albance, već da oni iznose svoj politički stav, u demokratskoj proceduri našeg doba, baš kao i hrvatski ratni veterani koji nastupaju zdesna i priječe festivale usred Evropske unije. 

Etničko nasilje i izazivanje mržnje za koje je zaprijećena kazna dugogodišnjeg zatvora, sad se prećutno toleriše kao ulična čarka, incident, baš kao što je Andrija Mandić na slučaj sekusalnog uznemiravanja u školi, iz fotelje predsjednika skupštine poručio – smirite se, niko nije poginuo. U tom smisli htio bih napomenjti da niko nije zaklan na Zabjelu, Albanci su na broju, pa još i u Vladi u kojoj sjede pod ruku sa istim tim srpskim nacionalistom Mandićem. 

Lider tog formata naravno računa na glasačko tijelo koje se mršti na albanski jezik. Ipak, mnogo zanimljiviji su naši junaci s početka priče, naše Demokrate, koji mnogo perfidnije politički prodaju multikonfesionalnost kao svoj vajni politički cilj. 

Demokrate drže policiju u čvrstom stisku, na čelu su resora bezbjednosti koji se pravi mrtav i zabjelski incident već tri dana drži pod tepihom. Javnost ne samo da ne zna ko su misteriozni napadači, nego je i tužilašto danima u rebusu da NN lica optuži za očigledno krivično djelo. Da nesreća bude veća, Džada film fest odgovara jadno da jadnije ne može biti, poništava svoju suštinu komunalnog i uličnog, gradskog i otvorenog događaja, i film Roda prikazuje na zatvaranju festivala – u zgradi kinoteke. Ne znam ko im vodi PR, ali tim činom su upravo pomogli nasilnicima da njihova poruka bezgrešno rezonira – gledajte filmove na albanskom, ali u svoja četiri zida! 

Razumijevanja za organizatore nemam, ali mogu da shvatim ako ambasade koje sufinansiraju događaj možda ne žele da se stvar dodatno komplikuje. Naročito francuska ambasada, dakle,  predstavnica zemalja Kvinte koje srpski nacionalizam u Crnoj Gori ne vide kao problem, a Mandića drže za legitimnog desničara.

Ipak, za sve što se dešava, po mom skromnom osjećaju, najviše je odgovorna sitna pakost, provincijalni šićar i epohalni nestil Demokrata, koji zauzimaju nekakav virtualni politički centar, a zapravo ne smiju da objave saopštenje o skidanju spomenika četniku Pavlu Đurišiću, već svoje bijesne pristalice i ine botove hrane odlukom da se kao protivmjera uklanja i spomenik albanskom kvislingu Ćeliću. 

Ta odvratna kalkulacija, to podmuklo nacionalno dodvoravanje zapravo uvijek priznaje pravo jačeg i bori se za glasačko tijelo. Demokrate tu političku formulu nisu izmislile, ali su je usavršile do stupidnosti, što je razlog da ne mrdaju sa deset odsto podrške. Bez proživljenog kreativnog odnosa prema ičemu što nije grupa, ovi grobari slobode pojedinca, onda kad nisu u nošnji, budu u crvenoj kravati, a kad skinu crvenu kravatu odu na liturgiju. Važno je samo biti u stadu, sokoliti kolektivizam i ubijati svaki potrebu za istinskim ličnim doživljajem koji nije presovan kakvim grupnim ukazom ili normom. 

Baš u takvom društvu ljudi postaju Albanci, Srbi, depeesovci, pederi, u takvom društvu ne postoji čovječnost nego posredni oblik pregovaranja između grupa koje nose svoje etikete. Na tim etiketama su cijene, zapravo cedulje sa brojem glasova, na osnovu kojih se određuje brzina policijske reakcije. Ako na cedulji piše Albanci, nije trka, ako piše npr, Bošnjaci, brzina se dalje prilagođava, itd.

Da zaključim, Mandićev otvoreni šofinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija. Mandić rigidno odbacuje društvo pojedinca i jednu etničku grupu favorizuje, dok ovi drugi lažu o mogućnosti multietnočkog raja koji je pakosniji i besmisleniji čak i od onog koji je za svoje političke potrebe nekad inscenirao DPS. 

Ubijajući građansku incijativu DPS je upumpavao novac u nacionalne fondove i torove, na taj način korumpirao tzv. manjinske lobije, pomagao plemenska i vjerska usitnjavanja, kao i patrijarhalnu strukturu koja ne samo da je ostala netaknuta ispod oblande proevropskih agendi, nego je jačala toliko da se veliki prasak litija ispostavio kao pravedna kazna. 

U smislu pokvarenog i neiskrenog politikantskog pristupa etničkom pitanju, Demorkate su suštinski nasljednici politike DPS-a, iz čijeg jedinstvenog tkiva su  uostalom i nastali.
Zato me ni najmanje ne čudi da policija pod njihovom kontrolom kalkuliše pred licem uličnog nasilja i fašizma.


Mandićev otvoreni šovinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija

demokrate

Partija koja je voljela nošnje

Nježne godine voditelja emisije, odnosno, nedostatak iskustva, nisu opravdanje, već simptom, neka vrsta kontekstualnog objašnjenja kako se na Javnom servisu RTCG ležerno skliznulo u profašistički diskurs, a javna isljeđivanja po pitanju krvi, vjere i porijekla postala medijski glavni tok. 

Fašizam ne mora biti strašan i rigidan, on je ponekad vrlo diskretan, ušiven u postavu, prećutan i omogućen slijeganjem ramenima i zbunjenim pogledom ljudi koji prosto nisu dorasli da ga prepoznaju i zgnječe kao bubašvabu na vrijeme. Sudbina Javnog servisa RTCG, da nema iskusnije novinare, da ne kažem upućene profesionalce koji će obraditi mučnu temu četničke renesanse, mogla bi ukazivati da ih ta tema ne zanima. Ali zašto bi onda organizovali cijelu emisiju posvećenu spomeničkom revizionizmu u Crnoj Gori? Prije će biti da ih tema vrlo dotiče, ali je žele držati na nivou pijačne rasprave, pa promovišu ostrašćene nacionaliste poput istoričara Aleksandra Stamatovića koji – ako je to moguće – bez sisa u studiju postaje još više nervozan nego sa sisama.

Dakle, ne samo da je sinoć u emisiji “Naglas”, nesnađeni novinar dozvolio gostu Stamatoviću da ispituje sagovorinika Šerba Rastodera o prošlosti njegove familije, nego je Javni servis upravo taj dio emisije podijelio na Instagramu, gdje se zapravo zadovoljava gro gledateljske pažnje i suštinski formira javni diskurs. 

U tih nekoliko desetina sekundi sažeta je cjelina emisije koja je trajala sat i kusur. Sabijena u svoju mrežnu suštinu po preporuci urednika RTCG, poruka emisije tako dobija novi zamah, pa se čini da voditelj neće doživjeti redakcijsku kritiku, već se može nadati povišicu, samo zato što je dozvolio isljeđivanje koje je Rastoder s pravom nazvao kafanskim manirom.

“Ko je to vaš sjedio pod brijestom na Cetinju, gospodine Rastoder? pitao je Stamatović. Ja sam iz Katunske nahije. Stare Crne Gore, prave Crne Gore, koja je stvorila Crnu Goru… Niko od vaših Rastodera nije stvarao tu Crnu Goru…”

Za one koji još sumnjaju, valja naglasiti da ovo nije rečeno u staničnom bifeu minut pred povraćanje, nego na Javnom servisu u minutima udarnog termina. I to na temu podizanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, odgovornom za smrt više hiljada muslimana na sjeveru Crne Gore. Stamatoviću je data prilika da simbolički opravda taj zločin, da javno kaže kako postoje *prave* i *krive* crne gore, da on dolazi iz prave, a Rastoder, jebiga iz krive, zapravo vrlo sumnjive Crne Gore, nedovoljno prave, koju treba javno pokazati prstom jer nije dovoljno obilježena krvavim tragom Đurišićeve kame. 

Šta Stamatović zapravo radi? 

On želi da diskvalifikuje protivnika, što je stari debaterski trik i kako takav legitiman, dok se za legitimaciju ne uzima krvno porijeklo, porodična pripadnost, vjera ili rasa. Kad krv postane politički argument, budite sigurni da ste u nekom obliku fašizma. Umjesto da bude spriječen da širi svoj monomanski diskurs, Stamatović postaje *clickbait* Javnog servisa koji ga promoviše u ozbiljnog sagovornika a njegove šovinstičke aluzije nudi javnosti na *share*.  

Umjesto da se građanima preko medijskog servisa objasni da je Crna Gora kao i svaka druga država jedna vrsta istorijske fikcije koja je doživjela svoju političku materijalnost, da kao takva ne može biti fiksirana, a naročito ne bi smjela da se definiše zapeklim fantazijama lokalnih šovena; umjesto da Javni servis promiče Crnu Goru kao otvoreni prostor novih učitavanja i plemenitih legura koje nastaju edukacijom, izlaganjem svjetlu i edukaciji, mi imamo čovjeka koji govori o svom prađedu barjaktaru (i to gardijskom), a preko Javnog servisa i kroz ekran osjećamo prč zatomljen u dugom vrenju devedesetih, kad su zločini pravdani istim riječima koje nam se sad podmeću kao demokratija, pluralizam i pravilo druge strane.

Šta je Crna Gora ne mogu odgovoriti ni Stamatović ni Rastoder. Ne bi to mogao odgovoriti ni veliki Isaiah Berlin. On se zapitao šta je Engleska u onoj slavnoj Nelsonovoj paroli: “Engleska očekuje da svaki čovjek izvrši svoju dužnost.” Berlin objašnjava da Engleska svakako nije “izvjestan broj golišavih dvonožaca koji posjeduju razum i naseljavaju određeno ostrvo…”, već je riječ o dubljem, nematerijalnom fenomenu koji se jezički pokušava odrediti iako je to nemoguće. 

To znači da je Crna Gora i zbunjeni pogled mladog voditelja emisije koji ne uspijeva da odredi svoj pravac, koji strahuje od greške i političkog faula. Crna Gora je pasivna pažnja desetina hiljada koje će pogledati kratki klip sa Stamatovićem u glavnoj ulozi. Crna Gora je i ovaj tekst koji pokušava da ukaže na crvenu liniju koju Javni servis gazi. 

Crna Gora očekuje da svaki čovjek izvrši svoju dužnost. Zlokobno zvuči ova parafraza u vrijeme kad se slave ratni zločinci, a Stamatović osiono pita: "Od koga mi to rehabilitujemo Pavla Đurišića. Od Šerba Rastodera?!"

Možda ovo pitanje nije Crna Gora, ali svakako jeste njen Javni servis, što je razlog za golemu brigu i još veći protest.



“Ko je to vaš sjedio pod brijestom na Cetinju, gospodine Rastoder? Niko od vaših Rastodera nije stvarao tu Crnu Goru…”