Moram da zucnem o digitalnom okruženju koje postaje ropstvo. 

Put ka svijesti o njemu dugujem slavnim teoretičarima, poput Pola Viriljoa, ali i nekim novim buntovnicima, pitkim kritičarima interneta kao što je Endrju Kin. Kad raširim luk od Viriljoove “informatičke bombe” do Kinovog lamenta nad razorenim snovima weba, dolazim do tjeskobe koju sve više ljudi osjeća. 

**DEMON LAJKA**

Minuli izbori u Crnoj Gori neka budu banalan primjer. Kao svaki raniji, donijeli su more informacija i stavova od kojih čovjeku pripadne muka. Nemoguće je misliti pod takvim stampedom nadražaja. Grafikoni, brojke, prenosi, iskazi i pamfleti sudarali su se u hiperprostoru i vremenu nekakve unutrašnje milisekunde. 

Šta da mislim u takvom okruženju? Kako uopšte misliti kad svako ima rješenje, dojavu, dokaz? Kako to da sam od konzumenta postao učesnik, odnosno prozument. 

I, šta je sad to prozument? 

Vjerujem da su mnogi uznemireni snagom društvenih mreža i demonskim potencijalom tričavog lajka ili tugića. Prozumenti su baš ti uznemireni ljudi, u stalnom pritisku, jadnici u vrtlogu koji ne samo da informacije kupuju nego su prisiljeni da o njima opsesivno misle i reaguju. Dakle, prozumenti su danas manje-više svi. 

Moja lična pozicija nešto je bolja jer za svoje mudrovanje makar dobijam platu. Ali pravi prozument žrtva je permanentne ankete koju kapital sprovodi preko novih tehnoloških mreža. Svakog dana čovjeka šamaraju sa toliko oprečnih mišljenja, slika, reklama, upita i shema, iz čega se rađa nagon da se siromah odredi putem vješto dizajniranih alata. Roboti zatim sortiraju sve te stavove, slažu ih u datoteke, na osnovu kojih se kasnije orijentiše tržište, donose ekonomske odluke, a pod uticajem ekonomskih i političke. 

„Represivne snage ne onemogućavaju ljudima da se izraze, već ih prisiljavaju da se izraze”, kaže Žil Delez. Zatim nastavlja: ”Kakvo je olakšanje nemati šta reći, pravo da ništa ne kažeš.”

**PREKIDAČI NASUŠNI**

Nisam stručnjak za ovog Francuza, ali mnogo mi se svidjela gornja teza. Čak sam slobodan maštati u tom pravcu, da svaka firma, politička partija ili vladin biro moraju imati čovjeka sasvim isključenog iz digitalnog okruženja. Nekog ko se odrekao virtualnog svijeta uzbunjivanja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1ddddaed-f2c0-42a0-ad44-ae7f3c97697a)
Teodora Nikčević, Neće biti drugog kraja svijeta, 2018.{.caption}

Ti “savjetnici za offline” bili bi neka vrsta info-klira, posebna kasta zavjetovana na informatički celibat, pojedinci koji žrtvuju obaviještenost kako bi imali drugačiji uvid u stvarnost. Oni bi možda dosegli ono što Delez naziva *vacuole*, izvjestan oblik nekomunikacije, ili prekidača, dakle stanja svijesti koje bi najzad rodilo novu misao i zaista prenijelo poruku u svijetu koji je poruke pretvorio u robu. 

Paradoksalno, dakle, kako bismo izmakli kontroli moramo se povremeno isključiti, gledati izdaleka, domoći se uvida u stvarnost koja se ne oslanja na vladu *weba* i binarnog koda političke svađe. Jer ta vrsta linearne isključivosti i debatne jagme, zapravo održava *status quo*. 

**TRI KILA KIVIJA**

Nakon svađe na webu niko ne izađe mudriji, kao nakon čitanja knjige. Nakon rasprave na webu niko ne izađe opušteniji, kao nakon dobrog seksa. Nakon rasprave na webu čovjek izađe umoran, sa osjećajem zavisnosti, koju hrani ponovnim vraćanjem na traku beskonačnog protoka informacija. 

Recimo da se sve ovo o čemu govorim zove hiperinformisanost, i recimo da je nalik hipervitaminozi. Dakle, štetno je. Ako je ljekovito piti limunadu, dragi moji prozumenti, nije zdravo pojesti tri kila kivija.

Nakon izbora ili slične medijske traume koju proživljava cijela zajednica, možda bi zaista valjalo saslušati glas glas onih koji još komuniciraju na nivou prije pametnih telefona. Pod uslovom da takvih još ima. Misao tih mitskih ne bi bila ni svevišnja, ali mogla bi biti važan glas sa neminovnom distancom koja je potrebna da bi se mislilo društveno. 

[Okruženje](https://okruzenje.com/hronika-okruzenja/brano-mandic-podgorica-informaticki-celibat/)
 
 



Recimo da se sve ovo o čemu govorim zove hiperinformisanost, i recimo da je nalik hipervitaminozi. Dakle, štetno je

usporavanje

Informatički celibat, vaš put do mudrosti

Proteklih dana u Crnoj Gori se mnogo priča o ekstremnoj desnici, nakon istraživanja Balkanske mreže za istaživačko novinarstvo (BIRN), koja je pobrojala [sedam ekstremističkih grupa i više pojedinaca](https://www.slobodnaevropa.org/a/ekstremizam-crna-gora-birn/32135574.html) za koje su procijenili da djeluju sa pozicije krajnje desnice. 

BIRN je Crnu Goru tretirao kao dio šire istrage, bazirane na novinarskom radu lokalnih istraživača, bez naučne metodologije koja bi umirila nezadovoljne. A nezadovoljnih je mnogo, naročito u tzv. patriotskom dijelu političkog spektra koji svoju aktivnost percipira kao građansku borbu protiv srpskog etnonacionalizma i odbrambeni rat protiv političkog uticaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. 

Da je BIRN-ovo istraživanje "problematično, ali i korisno", kaže sociolog Balša Lubarda, koji godinama istražuje krajnju desnicu. Lubarda je doktorirao na radu takvih organizacija Istočne Evrope, a direktor je istraživačke jedinice za ideologiju pri britanskom [Centru za analizu radikalne desnice](https://www.radicalrightanalysis.com/). 

Sa Lubardom smo razgovarali telefonski, jer je trenutno na Univerzitetu u Berkliju (SAD), gdje se bavi istraživanjem, te sprema svoju knjigu o ekstremnoj desnici za prestižnog izdavača Routledge.

"BIRN istraživanje rađeno je po uzoru na slična istraživanja u drugim zemljama, poput onog koje je u finansirala [Hedayah](https://hedayah.com/resources/hungary_radical_right_cve_narratives/) u osam zemalja svijeta. Kao takvo, BIRN mapa u načelu predstavlja resurs za buduće istraživače, kaže Lubarda. 

"Međutim, analiza organizacija u Crnoj Gori ima brojne manjkavosti, od terminoloških i metodoloških nepreciznosti, do faktičkih pogrešaka. Krajnje desna scena je u konstantnom ideološkom pokretu, a to je posebno izraženo na prostorima sa jakom političkom polarizacijom – poput Crne Gore. Problem mape BIRN je u „lutanju“ između pojmova ekstremizam i krajnja desnica, gdje je drugi konceptualno širi i obuhvata i radikalno-desne aktere koji nisu nužno antidemokratski i nasilni.

**Možete li dati primjere grešaka u istraživanju?**

Nije dokazana antidemokratska priroda organizacija kao što su npr. 'Patriotsko-komitski savez' ali i 'Vitezovi Sv. Jovana Vladimira'. ' Vjerski ekstremizam' organizacije Bogougodnice i Miholjski zbor takođe nije dokazan u odgovarajućoj sekciji. Zavjetnici “Tvrdoš” su bili uključeni u nasilne aktivnosti u prošlosti, zalažu se za istorijski revizionizam i rehabilitaciju četničkog pokreta, negirali su genocid u Srebrenici, što ih sve čini krajnje desničarskom organizacijom. Ali, recimo, prekrečili su genocidne grafite na džamiji u Nikšiću: dakle, uvijek ima nešto što “odudara” od ekstremno-desnog šablona... U svakom slučaju, mapa je nepotpuna, jer ne sadrži informacije o broju članova, a često nisu navedeni tačni podaci o pojedinačnim organizacijama, poput imena lidera. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8f19841e-f1a5-470e-a334-65e8308c16e7)
Zavjetnici "Tvrdoš" u Podgorici{.caption}

**Šta je onda krajnja, a šta ekstremna desnica, i kako ih prepoznati?**

Puno je definicija koje potenciraju različite elemente. Ipak, postoji načelni naučni konsenzus da je krajnja desnica dio desnog ideološkog spektra koji se idealno-tipski dijeli na radikalnu i ekstremnu desnicu, a prevashodno se prepoznaje po tri ključna aspekta-koncepta. Prvi je manihejstvo, podjela na „nas“ i „njih“ između kojih se odvija sudbonosni sukob za naciju. To je ono kad društvo dijelite na patriote i izdajnike ili prave i nevjerne, “Milogorce”. Međutim, manihejstvo je karakteristično za svaku radikalnu ideologiju (ljevica, ekologizam) tako da nije dovoljna za definiciju krajnje desnice. Zato je bitno uvesti etnonacionalizam i nativizam, odnosno vjerovanje da je pripadnost naciji data krvlju („Bogu hvala što sam Srbin/Crnogorac/Hrvat“). 

U takvom čitanju, nacija je organizam, *porodica porodicâ*, koju kontinuirano podriva etnička drugost. Treći, u današnje vrijeme i najmanje bitan element, je autoritarnost, koja se različito manifestuje: od vjere u vođu spasitelja do težnje ka centralizaciji i drakonskim kaznama kojima bi se disciplinovalo društvo. 

**Prepoznajte li neke od pobrojanih elemenata u političkom životu u Crnoj Gori?**

Gotovo svi pobrojani elementi već decenijama plutaju crnogorskim političkim životom i zato je vraški teško „knjiški“ odgonetnuti šta jeste a šta nije krajnja desnica. I pored ozbiljnih ekonomskih problema, društvo je kontinuirano gurano udesno, ka sve većem pravdanju društvene nejednakosti kao simbolu desnice. To pravdanje se ne dešava na ekonomskoj ravni (mada ima i toga), već na etničkoj, u namjeri da se mjeri “istinski” patriotizam ili pravovjernost pojedinaca. Ovaj proces se naročito intenzivirao od 2019. ali se on razvijao i ranije, donekle motivisan geopolitičkim apetitima ali i isključivošću crnogorskog nacionalnog identiteta u procesu ponovnog zamišljanja zajednice kao nacije nakon referenduma.

**Ali nije baš lako nekome reći da je desni ekstremista, prosto ako voli vođu, ili ako je zadrt u svom nacionalnom određenju...**

Naravno da nijesu sve ove odrednice klesane u kamen. Ovo su idealni tipovi koji treba da pomognu u interpretaciji društvene stvarnosti, ali nikako da budu posmatrani kao apsolutni zakon po kome ćete se upravljati. Autoritaraca ima i među tzv. „građansko-orijentisanim“, dok manihejaca ima diljem ideološkog spektra u dobu polarizacije, uključujući i (radikalnu) ljevicu. 

Ipak, i te poteškoće ne treba da nas zavaraju: krajnja desnica postoji u Crnoj Gori i jačaće u vremenu koje dolazi. Dijelom je to posljedica domaćih prilika, odnosno političke polarizacije, a dijelom i kretanja na evropskoj i globalnoj političkoj sceni.

**Kako se svi ti koncepti ideološki manifestuju kod nas?**
 
Dok manihejstvo i autoritarizam zvuče slično bez obzira na to odakle dolaze, etnička priroda nacionalizma najbolje ilustruje krakove krajnje desnice u Crnoj Gori. Sa jedne strane, srpski nacionalizam nema problem sa prihvatanjem etničke komponente, te ima jaku intelektualno-istorijsku ali i organizacionu bazu koja je često „hranjena“ od same države ali i crkve. 

Crnogorski nacionalizam se predstavlja kao „nepotpuni“, „odbrambeni“, „asimptomatski“ ili „liberalno-građanski“. Problem liberalnog nacionalizma u teoriji je taj što on, u nedostatku brze transformacije na krilima političkih promjena, nužno transgresira u etnonacionalizam. Kao takav, crnogorski etnonacionalizam predstavlja skup raštrkanih i ideološki nekoherentnih koncepata: „komada“ koji čekaju da budu sakupljeni od političkih preduzetnika. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/657d7469-4a67-47c9-9c4c-5405de7b817d)
Veličanje kvislinga Krsta Popovića u Podgorici{.caption} 

Nakon neuspjeha koncepta „ustavnog patriotizma“ u praksi, (selektivno) oživljenog trenutnim protestima, samo je pitanje kada će istorijski revizionizam, etnonacionalizam i vjera u političkog mesiju nadvladati nominalno građanski koncept i antifašističku bazu. Posljedica toga je i targetiranje građanskih i partijskih aktivista kao ekstremista: iako terminološki i suštinski netačna, podsjeća na opekotinu od vatre koju ste sami raspirivali.

**Kako to izgleda na konkretnom primjeru?**

Primjer tog „skliskog“ terena u kom postajete ono protiv čega se borite, jeste i izjava jednog od imenovanih aktera BIRN mape, koji benigno i „antifašistički“ protestuje "zbog mijenjanja demografske strukture države“. 

Iako se jedna rečenica uvijek može izvući iz konteksta, te je mogućno da autor(ka) ovog citata ukazuje na problem nesređenih biračkih spiskova, ovakav stav je tipičan primjer diskursa o nativizmu, odnosno političkog odbacivanja onih koji krvno ne pripadaju naciji: bili oni migranti, Luksemburžani ili Srbi. Drugim riječima, čitanje takve rečenice u političkom programu neke partije ili organizacije, istraživaču bi pomoglo da tu grupu svrsta u bar radikalno-desnu.  

>  Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo

Međutim, ni crnogorska ni srpska krajnja desnica, a naročito ekstremno-desne nepartijske organizacije koje su predmet BIRN mape, ne predstavljaju suštinski problem za crnogorsku demokratiju. Mnogo su opasniji politički akteri i diskursi koji kooptiraju i normalizuju ovakve argumentacijske pozicije, istovremeno predstavljajući sebe kao umjerenu opciju kontra gorepomenutih ekstremista. Nasuprot krajnjoj desnici koja je u Crnoj Gori organizaciono relativno slaba, ovaj svakodnevni fašizam je dio političkog mejnstrima i svih nas kao građana.

**Dakle ono što je krajnje-desno u politici se već odomaćilo u našim glavama?**

Nikada ono nije ni bilo strano niti odlazilo iz javnog. Pod tepihom „pristojnosti“, nerijetko želimo sakriti suštinski i manifestno strukturni, zašto ne reći i klasni animozitet prema raznim društvenim grupama. Ako mislite da griješim, pitajte dvadesetak slučajnih prolaznika koja im je prva asocijacija na Konik, inače najveće naselje u urbanoj zoni Podgorice.

**Dajte još neki primjer te latentne, ne-nužno-krajnje-desne fašizacije.**

Sjetite se početka pandemije i našeg odnosa prema prvim oboljelim. Sjetite se uvrijedljivog skandiranja engleskim fudbalskim reprezentativcima, kada nismo mogli da shvatimo kako je moguće da smo rasisti ako smo voljeli Džeroma Džejmsa. Društvene mreže su naročito pogodne za fast-food fašizaciju, kroz kratke i karikaturalne slogane: „IQ 86“, „više ljudi nego zuba“. Uvijek su nam neki drugi nazadni (ne)ljudi bez zuba, uvijek je neko drugi prepreka našoj, ispravnoj, *uljudnoj* i *pravoj* Crnoj Gori. Kulturološka razlika postaje civilizacijska, a civilizacijska nerijetko i genetska. I sve to bez ikakvog pomena nacije.
 
**Ta stvar sa zubima mogla je izaći na FB wallu neke obrazovane hipsterke, na primjer?**

Svakako. Liberalno, civilno-društveno, odbrambeno i civilizacijsko rodoljublje možda i nije tako inkluzivno kao što nam se čini u nacionalnom zanosu. Uz utemeljene kritike, BIRN istraživanje treba vidjeti i kao vrstu opomene. Šmitovska esencijalizacija „neprijatelja“, potenciranje razlike između “nas” i “njih” kroz stavljanje čitavih etničkih, vjerskih a pokatkad i političkih grupa u manihejski koš, i nije baš toliko građanski kao se da učiniti.

**Kako se boriti i kako bolje pratiti krajnju desnicu?**

Iako mapiranje nije baš najuputnija metoda razumijevanja krajnje i ekstremne desnice u Crnoj Gori, mapa BIRN je odličan povod za ozbiljniju raspravu o političkim konceptima koje isuviše „labavo“ i neprecizno upotrebljavamo u javnosti. Od poistovjećivanja Demokratske partije socijalista sa fašizmom do nazivanja podrške roditeljima „populističkom metodom“, razumijevanje političkih ideologija u Crnoj Gori je na vrlo skromnom nivou. U prilog toj tvrdnji možemo dodati i nekompatibilnost ideološke pozicije i naziva političkih partija (mnogo socijalista a niđe socijalizma), te svježije primjere *greenwashinga*.

U sociološkom smislu, građani Crne Gore su kolektivno prošli kroz mnogo toga novog u proteklih par godina. Makar 90% stanovništva je podržalo neki vid protesta u proteklih 10 godina. To je odlična baza za kolektivnu katarzu. Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo sa porodicom, prijateljima i sugrađanima.


BIRN-ova mapa je problematična, ali je dobar povod za raspravu o političkim konceptima koje isuviše „labavo“ i neprecizno imenujemo u javnosti

BALŠA LUBARDA, SOCIOLOG

Krajnja desnica u Crnoj Gori postoji i tek će da jača

Pokušavam da shvatim zašto neću na barikadu sa DPS mučenikom Petrom Ivanovićem, iako je Ustav prekršen i zakinuta pravna sigurnost u jednoj zemlji koja je igrom slučaja moja rođena.

**POLITIČKI VAMPIR**

Pokušavam da opravdam ono organsko što mi ne dozvoljava da stanem uz rame sa mučenicima slavne partije. Kakav je to stomačni tremens što se javi svaki put kad vidim lažni znak Liberalnog saveza, ili pedantno odjevenog poslanika koji silazi kao spona između vođe i puka gladnog crnogorske veličine. 

I jasno mi je, naravno, odgovor je impliciran u samom pitanju – DPS je politički rashod procesa rastakanja države i politički vampir koji se ne odriče svoje vrhuške, pa se i svako političko djelovanje sa takvom strukturom, osim što je blam,  mora smatrati reakcionarnim. 

Iako su u pravu da je predsjednik Crne Gore neustavno pritisnut, a nova vlada želi da se uspostavi normiranjem sile, iako je poziv na ulice nešto što draška srce pravdoljuba, mislim da je svaka pobuna koje se dočepa partijska struktura DPS-a osuđena na propast. Zašto? Pa zato što se podiže iz arhipljačke i bezakonja, piramidalne strukture koju dostojanstven čovjek mora da prezre do potpune lustracije, po cijenu da time dozvoli nastavak agonije, dalje kidanje pravnog sistema, ovog puta sa drugog političkog pola koji grčevito bježi od izbora. 

Ta vrsta građanske uzdržanosti na koju nisam naročito ponosan, ipak mi se čini najpošteniji izbor, makar u realnom sagledavanju stvarnosti koja se ogoli na tim DPS protestima, sa nacionalnim paranojom koju sve više sagorijevaju kao pogonsko gorivo.

**LABUD I POJANJE**

Ali nije tu kraj ove *ad hoc* jadikovke. Jedino ko je groteskniji od DPS-a u ovom trenutku lišenom srama, jeste dični građanski pokret URA koji u svojoj jadnoj utakmici sa vremenom pokušava dokupiti koji mjesec ili godinu do sigurnog kraha. To tvrdim dosta pečatno, da se URA slabo čemu može nadati, jer njeno glasačko tijelo jeste fluidnije, nastalo u vremenu novom, bez onih starih sadijevanja i zapeklih transgeneracijskih besa koje na žalost drže koherentnima armije glasača DPS-a i kozačke trupe zvane Demokratski front. 

Usudio bih se reći da su pokret URA glasali ljudi željni nekakvog građanskog ubrzanja, a da je dotično prejebavanje Ustava zapravo labudov poj partije, nakon što je otpojala Temeljni ugovor i ostala jedva živa.

Kratka je i prosta studija daljeg slučaja, drugari iz Evropa sad, novovalni, opeglani i čedni u svojim ekonomskim snovima, mogu da se prepuste win-win planiranju. Zavlada li ovakva parlamentarna većina na ustavnom lešu, biće to većina posljednjih vremena i teškog sunovrata koji su birači već počeli da kažnjavaju na lokalnim izborima, glasajući početnike iz Evropa sad. 

**DVIJE BANDE** 

Proces je neminovan, lopovsko-nacionalistički dualitet DPS-DF teško da može opstati vječno. Koliko god se trudili da djeluju pravedno i politički žustro, oni su odušak bivšeg vremena rata, prekrađe i korupcije, očajni refleks maskirnih devedesetih koji se jednom za svagda mora satrijeti. 

Hoće li to učiniti URA, kao što je obećavala, naravno da neće, hoće li to učiniti Evropa sad, kao što je mnogima milo, čisto sumnjam, ali jedno je sigurno - šoranje po Ustavu vodi u propast politike koje ga zastupaju, juče DPS-a, danas ovih drugih. 

Sva zaoštravanja, nacionalne budnice i organizovana mržnja koja se pokušava ustanoviti kao nužnost podjela u društvu, sva ta cika koja glumi politički sadržaj, zapravo služi da se gornji proces uspori, a da dvije bande iste medalje što duže sjaje u mraku koji su same proizvele. 

Stoga sve to oko silovanja Ustava možda i nije toliko loše, jer će građani siledžije kad-tad kazniti na izborima. Ako ih ne kazne, znači da je opet sve onako kako treba da bude, pa opet čovjek mora biti zadovoljan.


Sve to oko silovanja Ustava možda i nije toliko loše, jer će građani siledžije kazniti na izborima. Ako ih ne kazne, znači da je opet sve  kako treba

ad hoc jadikovka

DPS barikade i posljednja URA

Jedina istinska promjena u posljednjih petnaest godina je telefon u tvojim rukama. Od izuma točka nije bilo važnijeg obrta. Glava ti je otežala od nepotrebne slobode. Lome te pravila nove političke borbe i društvene stvarnosti. Jaz između generacija je epohalan. Lične slobode su uzalud. 

Ponestalo je istorijskog konteksta. Zastave su krpe. Žrtva si divovskih paramedijskih mahinacija. Svaka istina je plaćena.  Prodata je posljednja vrsta nezavisnosti. Prevrati se dešavaju na dnevnoj bazi. Društvo živi permanentnu anketu i igru izjašnjavanja. To vodi ka debilizaciji javne riječi. 

Sloboda govora je alibi za svako drugo ropstvo. Ne postoji odvratniji osjećaj nego biti isključen iz dogovora koji ti se dešava pred očima. Osjećaj je upravo takav: pokidanost, dresura i konvencija. Iza se smiješi prevlast najtežih društvenih psihoza. 

Agresija je kontrolisana ritualima politike, medija i religije. Digitalna rulja smireno čeka komandu, pritiska odozdo i potvrđuje pravila koja su joj nametnuta. Začarani krug nečistih savjesti, javni govor umišljenih heroja. Svako dobija svoju publiku ispod cijene. Medijski oglašivači određuju misao. Bestidna proizvodnja senzacija vodi u neprestani marketing. Društvene mreže uzimaju ulogu kreatora stvarnosti. 

*Ovako je internet reagovao na izborne rezultate*, kaže naslov. Internet je, veli, reagovao. Šta to znači, probudio se? Mašina je dobila ulogu subjekta. Volja vještačke inteligencije mijenja nervnu plastiku novih generacija. Interent je preuzeo masažnu ulogu na kori ljudskog mozga. 

Sve što upisuješ u gugl plaćeno je da se dogodi u politici. Ti si amal nove evolucije. Radiš za mašinu bez naknade, dok biraš restoran, gledaš pornić, ispituješ tržište, unosiš samog sebe u pretraživač. Uzidan si u kulu sadržaja. Taj sadržaj zovu *content*. To je život koji se nudi, konstrukcija savremenog informatičkog pakla. Hrčak si u točku koji se sve brže okreće. 

Šta je mudro? Prestani da kukaš. Mudro je da se uključiš u svoj život i osjetiš kuda struji krv. Da potražiš uporište svoje realnosti. Onda treba da smanjiš unos toksičnog otpada koji ti istresaju na glavu. Samoorganizuj se. S perfekcijom u mislima neka počne tvoja obnova svijeta. Ispod klikova temelji su netaknuti, tamo si još živ, tamo si još živa.



Sve što upisuješ u gugl plaćeno je da se dogodi u politici. Ti si amal nove evolucije. Radiš za mašinu bez naknade

digitalni dnevnik

Zastave su krpe, prodata je posljednja vrsta nezavisnosti

Kad mitropolit SPC Joanikije zove na  moleban "za svetinju braka i spas porodice", on kaže “da se okupimo da pokažemo koji je naš stav i koje je naše raspoloženje, da osudimo to javno propovijedanje nemorala…”

Zašto u crkvi da se pokazuje stav?  

Ako ideš u crkvu da se moliš, ti ne pokazuješ stav, nego uzdržavanje od stava. Ti se obraćaš bogu da ti bude oslonac, da on svojim prisustvom osmisli tvoj život, uprkos stavovima. Jer stavovi su prolazni, uslovljeni, politički i propadljivi, a božja istina je svjetlo sa one strane stavova, svemoćna ljubav koja se hrišćanima javlja u obličju golubice, Trojstva, ili mladog stolara iz Nazareta, dakle čovjeka. 

Ne govorim to iz grešne glave, već tako kaže Biblija. Isus nije išao po Judeji i govorio ljudima da imaju stav, nego da se spreme za ono što dolazi. A to što dolazi već je tu i nema veze sa stavovima nego sa spremnošću čovjeka da ga sagleda, da *sozercuje*, ako ćemo baš po popovski, postojanje kraljevstva božjeg, a.k.a vječnog života. 

Dakle, po hriščanskom učenju vječni život se  ne doseže stavovima. Naprotiv i vrlo decidno je rečeno - sve što treba da uradiš jeste da ljubiš bližnjeg, ili u prevodu, da ne funkcionalizuješ druge zbog njihovih pojedinačnih osobina ili stavova. Dakle, ako ćeš da ugledaš boga, prvo moraš da ugledaš čovjeka, nema druge.

Umjesto ove zaista jednostavne a teško dostižne hrišćanske formule, Joanikije poziva ljude da se okupe da” “pokažu stav”, pa još i da “osude” propovijedanje nemorala koji oličava LGBT zajednica. Pošto LGBT zajednica “ne propovijeda”, niti “zauzima stav” nego *živi*, tako dolazimo do Joanikijeve osude života drugih, te konkretnog ideološkog gradiranja “našeg života vrline” u odnosu na njihov “život grijeha”. 

Sa koje moralne terase to govori Joanikije Mićović, gdje je u Banjanima on saznao šta je božja istina dok je mlađan konja jahao, to stvarno ne znam. Možda u mojim obližnjim Trepčima ispod Kite, ili na Maljavoj glavici, ili nekom sličnom poganom toponimu. Ne isključujem mogućnost da je ovom čovjeku direktno odozgo rečeno šta je dobro a šta zlo, ali čini mi se da on nema verbalnog kapaciteta da nam to prenese. Zato poziva na osudu, i zato u frustraciji poziva vjernike da usred molitve – jer valjda je to moleban? – zauzimaju stavove.

*Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje*… počinje vjernik Joanikijevog tipa, ali onda nastavlja: *ne uvedi me u iskušenje… ali ja sam ovdje da pokažem stav i da osudim u ime tvoje, jer je volja tvoja, volja moja, amin.* 

Dakle, usred najveće tajne koju vjernik doseže obraćanjem stvoritelju vasione, nakon silnih postova i suzdržavanja, usred takvog epohalnog događaja koji ga zadesi na koljenima, vjernik je sad pozvan da isključi srce, da stavi boga *on hold*, jer je Joanikije odlučio da se molebanom pokazuje stav u odnosu na važne društvene fenomene. 

Da je mjesni pop u parohijskom domu organizovao javnu tribinu o društveno-seksualnom životu, pa da su se ukrstila koplja učenih govornika, uključila pitanja publike, onda bi to bilo sasvim logično, makar nepotrebno i pretpostavljam dosadno. Ali koristiti molitvu da se šire stavovi i osude, najprije je prema samoj molitvi unižavajuće, prema bogu naopako, jer ako ga ima, on ne govori naš jezik nego se javlja kao nadčulno pražnjenje do koga se eventualno ponekad može doći pukim slučajem ljubavi. A ljubav po definiciji znači odsutvo osude (sve trpi) i odsustvo stava (ne traži svoje). 

Eto nas naravno u osnovnim lekcijama, poslanica Korinćanima, otvorite svoja sveta pisma, drugarice i drugovi, pročitajte šta piše. Dakle, hrišćanska vjera ima svoju dijalektičku osnovu u nadi i ljubavi. Najprije u ljubavi. Nikakav “stav” ili ne daj bože “osuda” ne mogu biti ništa nego zloupotreba vjere. Ne ide se u crkvu na debatne sesije niti da se logicira. Boga neće ugledati onaj sa stavovima, nego onaj sa srcem. Možeš govoriti jezike čovječije, što će reći, možeš imati vrhunske stavove, ali ako ljubavi nemaš, samo si *kimval koji zveči*. 

Moja nada da Joanikije nije *kimval koji zveči* odavno je presahla. Ali mora se biti oprezan jer slično je bilo i sa prethodnim mitropolitom Amfilohijem. I šta se desilo? Pred kraj života, suočen sa jednim mladim čovjekom, Amfilohije je odlučio da ga prihvati, iako je drugačiji. Tako je prvi put krštena transrodna osoba u Crnoj Gori. Amfilohije je uradio nešto lijepo, odbacio je svoje stavove i pomogao je bližnjem. Čudni su putevi gospodnji, možda jednom i Joanikije preumi.


U čije ime SPC govori protiv Prajda i kako jezik agitacije obuzima pravoslavne vjerske vođe 

pripreme za Prajd

Tamna strana molebana

Sav ovaj svijet je jedna divna hipoteza, pa su u njemu i hipotetička pitanja dozvoljena. Čak ih treba što više postavljati. Evo jednog. Da se Amerika na Bliskom Istoku nije igrala državnih udara i vodila politiku golih energetskih interesa, ko zna kako bi danas izgledao Iran i da li bi Mahsa Amini bila ubijena zbog loše vezanog hidžaba.  

**BIJELI KAPITAL** 

Nije tajna da sudbina Bliskog Istoka ima debele veze sa silom Zapada. Notorna je istina da je vanjska politika SAD koristila ljudska prava i slobode kao imperijalni plašt. Uostalom, kao što su na unutrašnjem planu ulogu plašta za američku neoliberalnu kastu odigrale sve identitetske pobune koje su odbacile klasni temelj svoje borbe. 

Mnoge pojedinačne struje tzv. Nove ljevice žmurile su na imperijalne apetite Amerike koja je tako dobila dva lica. Jedno unutrašnje, liberalno i demokratsko, i drugo koje je namigivalo tiranima poput Pinočea ili Sadama. Kao šareni paravan između te dvije krajnosti sagorjeli su silni kontra-kulturni zanosi i civilni pokreti, tek da bi snagom tržišta postali dio *mainstream*-a i benignog protoka ukroćene političke mašte. 

Krupni kapital je sve vrijeme mogao biti spokojan - čak je ohrabrivao borbu za apstrahovane identitete manjinskih grupa, rasnih, rodnih, seksualnih, pod uslovom da ne zadiru u temelje 
nepravde koja je u Americi uvijek bila klasna. 

To da nekoliko porodica ima više novca od većine najsiromašnijih ne dešava se preko noći. Bogati su iskoristili slatke sedamdeste da pripreme ono što će odigrati Reganova vlada – novu raspodjelu, slabljenje socijalne države, zakidanje sindikata, deregulaciju i preokret ekonomije od proizvodnje ka berzi, što će kasnije omogućiti da se fabrike presele u Kinu a profit sreže po pravilima bijelih okovratnika u Vašingtonu. U tom procesu radnička i socijalna politika su zbrisane, a duh vremena oblikovan je prema potrebama, da se ne lažemo, male grupe bogatih bijelaca.

**BORBA ZA SVE**

Ono što se danas dešava u Iranu, dakle, ima dubok korijen na Zapadu koji je nerijetko podržavao ropstvo miliona ako je to bio ekonomski interes. Uloga SAD u davnom razbijanju turskih rudarskih sindikata, na primjer, ili Bušova ratna ostavština, na koncu i iranski državni udar 1953, neki su od tragova globalne šape u tom dijelu svijeta. No ipak, kao u laboratoriji nove političke zbilje, pokazuje se da su solidarnost i pobuna mogući baš u društvima koja su decenijama bez šanse da se normalno razvijaju. 

Aktuelni protesti iranskih žena probili su makar dva ideološka oklopa kojima je cilj da se očuva *status quo*. Prvo je skrajnuto pitanje nacionalnog identiteta, budući je Mahsa Amini bila Kurdkinja. U Teheranu imamo proteste povodom Mahsine smrti, dok iranske rakete djeluju po kurdskoj terotoriji u znak sumanute odmazde.

Drugo što iranski protest donosi je sistemski zahtjev za ljudskim dostojanstvom, što prevazilazi borbu za ekskluzivna prava žena. Iranski je slučaj moćan primjer kako se integriše pobuna - hidžab je simbol suštinske promjene za koju se u Teheranu trenutno gine. Tako stoje stvari, gine se na platformi ljudskog dostojanstva i slobode koja ima obličje ženskog roda, ali se u njemu ne iscrpljuje. 

Pobuna zadire u temelj muškog principa vlasti koji je slika istočnih teokratskih despotija, kao i zapadnog kapitalističkog modela baziranog na pohlepi. Zato nije čudno da iranske feministkinje na barikadama biraju partizansku budnicu *Bella ciao*, zapravo je to sasvim prirodno. Ono što čudi je zašto se ta pjesma ne čuje glasnije u Italiji, dok neofašistkinja Đorđa Meloni preuzima vladu.

**VIŠE OD KVOTE**

Odgovor na ovo pitanje opet ima veze sa globalnom neoliberalnom kastom, makar simbolički. Početkom mjeseca na filmskom festivalu u Veneciji pitali su Hilari Klinton šta misli o mogućem dolasku Meloni na čelo Italije. Sa crvenog tepiha, u žuboru pjenušavih vina, nesuđena predsjednica SAD je odgovorila kako je vazda dobro kad žena prvi put osvoji vlast u nekoj zemlji i da je to samo po sebi odlična stvar. Njena izjava zvuči kao da su je pisali momci iz Demokratske Crne Gore, oni koji su nedavno izašli sa predlogom da na čelo vlade, kad već ne možemo da se dogovorimo, postavimo ženu.

Zaključak - mada je rano za zaključke -  žene Irana nadilaze svoje rodno središte pobune i ginu za višu pravdu koju osjeća cijelo čovječanstvo. U borbi za svoju slobodu one uključuju sve druge slobode, ljuljaju temelje svijeta koji nije nepravedan samo prema ženama. Takvim nadahnućem one ne odstupaju od svoje ženske suštine, samo je hrabrošću izdižu tako visoko da ih niko ne može ingorisati i biti politički ravnodušan. To znači da svako mora biti uključen, ovako ili onako, što mijenja mapu mišljenja i djelovanja u svijetu. 

A šta radi neoliberalna svijest oličena u feminističkim zanosima Hilari Klinton?  Opijena rodnim rečitativom, a zapravo perfidno žmureći na trijumf apeninskih neofašista, ona brani biološku funkciju Dučeove nasljednice, čime politiku svodi na kvotu, odnosno činjenicu da Meloni nije muško. 

Nedavno sam čuo da su zelene politike bez klasne borbe obično baštovanstvo, što me je podsjetilo da opet ponovim pouku Roze Luksemburg, da žensku emancipaciju nije moguće odvojiti od klasne borbe. 

Pardon, izgleda da je to bilo moguće, makar u godinama kad je Hilari Klinton krčila put do Bijele kuće, štiklom koja je olako gazila preko nepravdi na drugom kraju svijeta. 


Pobuna zadire u temelj muškog principa vlasti koji je slika istočnih teokratskih despotija, kao i zapadnog kapitalističkog modela baziranog na pohlepi

ISTOK-ZAPAD

Iransko ljuljanje iz temelja

Umjesto da se ovog oktobra šačica opskuranata okupi u kakvom zamku i obalavi Dučeovu bistu povodom stotinu ljeta od kad je postao premijer Italije, desilo se ono čega se Evropa s pravom bojala. Italija je predala vladu krajnjoj desnici. Fašistički plamen kao simbol zasjao je sa stijega Braće Italije, partije pobjednice izbora. 

**KRIZA POLITIKE**

Kako to biva u dobroj horor priči, postoje neočekivani zaokreti, pa braću predvodi jedna markantna sestra. Otvorena fašistkinja koja je s godinama ovladala diskursom dovoljno dobro da zabašuri najrigidnije stavove i ispostavi se glasačima kao zaštitnica narodnih masa i ništa više. 

Njeno ime je Đorđa Meloni, ljubimica je Stiva Benona, pripada generaciji desnih populista koji polako ali sigurno zauzimaju Evropu. Od Poljske, preko Mađarske, do treće EU ekonomije, sve više razularenog političkog libida probija kroz vrijednosti desnih političkih grupa i ekstremista. 

Država, nacija, rod, porodica, Bog, postaju politički termini. Narodu se obećava Zlatno doba i preporod, što su osnovne odrednice fašističke agitacije, do juče poznate i osrednjem srednjoškolcu. Paradoskalno, u vremenu informatičkog buma, umjesto da obrazovanje masa procvjeta a sa njime politička kultura i svijest građanskog sloja, dešava se suprotno. Na apatiju većine sasvim fino se naslonila nova nepismenost društvenih mreža, gdje buja tradicionalizam, mračnjaštvo i populizam najprizemnijeg dejstva.

Zato ne čudi da je izborna izlaznost i ovog puta u Italiji bila niska, tek da naglasi kako se procvat desnice mora tumačiti i kao kriza ljevice i kriza politike, *per se*. Bez jasnog stanovišta i plana lijevih partija nedovoljno spremnih da krizu iskoriste kao šansu za redefinisanje sistema, ekonomskog i političkog, desilo se ono što se nakon globalne ekonomske i pandemijske krize moglo i očekivati. 

**UPOTREBA KLASE**

Ne čudite se, fašizam dolazi u krizi, on raste iz krize, kriza je gnojivo iz kojeg bukti plamen fašizma. Fašizam je simptom raspada kapitalističke matematike i kutija sa trikovima koju privilegovane klase koriste da očuvaju svoj monopol. Jedan od najciničnijih trikova, koje su koristili i Hitler i Musolini, bio je briga za potlačene, ostavljene i zgažene ljude koje je sistem ispljunuo kao višak. 

Analogije su užasne, i opasne i nisu nužno naučni metod, ali prosto se nameću, naročito ako vidimo najglasnije nastupe italijanske liderke, koja rječito koristi fašisoidne floskule, onoliko moćne koliko zvuče kao melem. Te riječi su lijek za duše izgubljenih, nesnađenih, tužnih. Meloni kaže da će se boriti za "identitet", jašta, kako bi identitetski opremljena jedinka s vjerom u boga, tzv. nuklearnu porodicu, naciju i tradicionalni seksualni uzus, zadržala svoju osobenost i izbjegla da postane "samo broj". 

„Oni“, dakle zamišljeni neprijatelj (baš kao što su to nekad bili Jevreji), žele da ti postaneš broj, kaže Meloni, ali to je samo uvod za genijalan zaključak: Ako postaneš samo broj, onda ćeš se pretvoriti u konzumenta, dakle u ekonomskog roba, jedinku novog svjetskog poretka koja je obezličeni kupac, dakle klasna žrtva. 

**PUTINOV MUŠTULUK**

Da se čeljade naježi! U dlaku isto kako su fašisti koristili socijalnu demagogiju do dolaska na vlast, Meloni i njena partija istupaju kao garant zaštite identiteta, ali ne identiteta radi, nego da bi se čovjek socijalno i ekonomski zaštitio i izbjegao da „postane broj“ i „idealni konzument“. 
Meloni dakle nastupa sa socijal-ekonomskim patosom, ona se bori za obespravljenje koje ljevica odavno ne umije da uzbudi, organizuje, i okupi, barem ne tako moćno kako to čini fašistički plamen sa njenog grba ili Dučeovog  spomenika.

Dakle, već viđeno. Zagrebačka filozofkinja Ankica Čakardić u svojoj  knjizi *Pobunjeni um* objašnjava upravo na primjeru Musolinijeve Italije kako se fašizam služi „antikapitalističkom demagogijom“, a sve da bi došao do obespravljenih slojeva društva. Autorka upućuje na Klaru Cetkin koja fašiste raskrinkava u njihovim lažnim "revolucionarim zahtjevima".

„Postoji očigledna suprotnost između onoga što je fašizam obećavao i onoga što je isporučio svojim masama. Sva ta priča o tome kako će fašistička država postaviti interese nacije iznad svega drugoga, jednom izložena brutalnoj stvarnosti, raspršila se poput mjehurića sapuna. Pokazalo se da je “nacija” zapravo buržoazija; idealna fašistička država pokazala se vulgarnom, beskrupuloznom buržoaskom klasnom državom.“


![](https://cms.normalizuj.me/assets/6fc98202-26a3-4b20-b833-c953b9ecfa35)
Vođa, digitalna grafika, Brano Mandić{.caption}

Tako Cetkin. A šta ćemo mi? Ako ćemo njenim primjerom, potrebno je organizovati jasan odgovor, na svim nivoima i u svim pravcima, u svim država i međunarodnim forumima. Odgovor koji izostaje dok se ređaju kurtoazne note Vašingtona i inih centara, sa tek nešto svečanijom čestitkom koja je Italiji stigla od zadovoljnog Putina. 

**PUPČANA VRPCA**

Evropa se raspada, Balkan ostaje na cjedilu? Vrlo moguće. Ali to nije razlog da se pogne glava. To je poziv na borbu, pa čak i smijeh. Razmišljam o italijanskim glasačima krajnje desnice koji neće da budu „konzumenti“ i koji misle da će ih Država, Nacija, Bog, i slika đeda crnokošuljaša spasiti od bijede. Da će im krenuti u životu jer konačno razumiju političarku, vide vrhunsku govornicu koja se zalaže za njih. 

Afroamerički klasik satire Dejv Šapel je povodom Trampovog dolaska na vlast imao odličan monolog. Glasač savezne drave Ohajo, Šapel je izašao na izbore okružen siromašnim bijelcima njegovog okruga, negdje u blizini grada Dejtona. Pitao ih je, zašto glasate za Trampa? 

Namučeni polugladni radnici ugašene auto-industrije, umorni bijeli farmeri sa kaubojskim šeširima, listom su mu odgovorili – konačno imamo nekoga ko će se tamo gore zauzeti za nas. Identitet je vrištao, to "nas" značilo je, za nas bijele ljude Srednjeg zapada, prave WASP mučenike. 

Ali griješite, komšije, glasio je Šapelov odgovor, Tramp će se zauzeti za mene, jer ja sam milioner, on je moj predsjednik, a ne vaš.

Od SAD do Italije, jedini način da se pobijedi fašizam je raskrinkavati i iznova ponavljati njegovu notornu pupčanu vezu sa kapitalizmom, bez kojeg nije moguć, i sa kojim mora biti sahranjen.


Od SAD do Italije, jedini način da se pobijedi fašizam je raskrinkavati i iznova ponavljati njegovu notornu pupčanu vezu sa kapitalizmom, bez kojeg nije moguć, i sa kojim mora biti sahranjen.


ITALIJA IDE DESNO

Zašto je Musolini ustao iz mrtvih

Priplodni govor potpredsjednika pale vlade Vladimira Jokovića i njegova sjemenska analiza političke scene u Crnoj Gori svakako ulazi u mračne hodnike onoga što će za pet dana biti zaboravljeno. 

Ali dok ne bude zaboravljeno vraški je zabavno, pa mi dozvolite da kao otac i novinar kažem da su mi uvijek bili sumnjivi urednici bez djece. Koristim ovu zgodnu priliku da dodam kako kondukteri sa jednim ženskim čedom nisu moj fah. Ali ako baš moram da biram, mislim da najviše prezirem one koji se nisu ni ženili, ni udavali, ili što bi Joković [rekao](https://www.youtube.com/watch?v=DwBU2OpSMo8),one koji nemaju kučeta ni mačeta. 

**DESNA LJEVICA**

To sa kerovima shvatite figurativno, jer nije tajna da upravo sisarima nižeg ranga, dlakavim seterima i sijamskim okotom mnogi pokušavaju nadomjestiti svetinju roditeljstva koju je Joković osjetio tri puta, a njegov zamjenik u partiji Šćekić pet puta. 

Znate već te „egoistične familije“ na koje je upozorio još ex premijer Krivokapić, čiju je misao Joković uzeo za polazište i pokazao da crnogorskoj politici ne fali kontinuiteta koliko plodnih stvaralaca. 

Nipošto nije nov Jokovićev rezon da samo roditelj umije brinuti o društvu, čime je htio uniziti neke kolege iz Demokratske Crne Gore. Poznajemo tu vrstu desne dedukcije na svim kontinentima i u svim vremenima, a njeni demokratski izdanci su nam pred nosom, iako ih često vidimo samo u istorijskim čitankama i njemačkom nacizmu. Ipak, prije nego Jokoviću navučemo čizme i odijelo SS generala Hajdriha - onog što mu je Hitler uz večeru govorio o tome kako žene moraju rađati ako neće da polude - predlažem da pogledamo neke današnje bastione demokratije. 

Boljeg primjera od Sjedinjenih Američkih Država ne poznajem – predsjednik Amerike može biti tamne boje kože, može biti žena, ali se teško može desiti da bude ateista, ili da nema porodicu određenu jasnim biološkim pečatom koji glasači tradicionalno očekuju. 

**CRNI POJAS**

Religijska komponenta desnih smjernica civilizacije koja samu sebe uništava, muški šovinizam i biološka opsesija krvlju i sjemenom čine dobar dio destruktivne snage koja svakih pola vijeka nadire s obje strane Atlantika. Nemušti karate majstor iz Plužina tek je karikatura i mentalni čmičak na guzici tih opasnih ideja. Kažem karikatura, jer kad Joković pomene svog druga Šćekića, bude jasno da je pred nama Lenon-Merkatni odnos i fenomen sadejstva dva genija koji odvojeno ne bi uspjeli da ih SNP nije spojila. 

Ta partijska futrola u koju Joković stavlja rođenu familiju, taj politički svingeraj i mobaška preciznost u brojanju grla, samo je uvertira za ono glavno što Joković ostavlja za kraj – da među njegovim protivnicima, mladim Demokratama, ima i nekih koji su stariji od njega, a opet nemaju djece. 

E u tom trenutku crni pojas spada i konačno vidimo šta je ispod njega, batina je izašla na vidjelo i naše se zjenice s pravom šire u pitanju: je li to prvo mudo neke pivske birtije ili doskorašnji predsjednik evropske vlade? 

Pitanje je retoričko, naravno, pred nama je plodan lider, nemir mnoge jajne ćelije i svakako sunovrat crnogorske politike. Ipak, ono što Joković misli i govori, lagodno se prenosi sa koljena na koljeno. Joković jeste smiješan, ali je političar i on zna šta govori, dakle računa u svakoj sekundi na publiku glasača kojima će zadovoljiti politički ukus. To što popularni Joko zbori legitimisano je mnogo puta, na primjer onim sakrosanktnim veličanjem majki sa troje djece i populističkim dodatkom na ime reprodukcije, kad je biološka norma uvedena u zakonski okvir a građanin spremljen za ono što će mu se ubrzo desiti. 

**ZDRAVO ŽIVO**

A desilo se da preko noći građanin postane narod. Kolektivna fantazma sa striktno krojenom porodicom po uzusu jedne religijske grupe kojoj su se političari poklonili. Desilo se da kvazi vjerske a zapravo ideološke postavke i kanoni probude narodnu podsvijest. Da paradoks bude veći, obrednu kašiku prve su prihvatile partije vajnog socijalističkog imena, poput Jokovićeve, pa i iste Demokrate koje smjerno stoje kao čteci u redu za blagoslov onih koji ovih dana brane „zdravu porodicu“ litijama u Beogradu. 

I tu se krug zatvara, Joković je možda ispao budala, ali nije rekao nešto neobično, što niste čuli makar sto puta u životu. U svemu što ova epizoda donosi i u onome što slijedi, mislim da kučići i mačići imaju pravo da budu ljuti što ih ljudi petljaju u svoje svinjarije.
 


Vladimir Joković je možda ispao budala, ali nije rekao nešto neobično, što niste čuli makar sto puta u životu

partijski spermogram

Čovjek koji je oplodio crnogorsku politiku

Deset godina je Eduard Munk prežao ispred platna da bi se drznuo da ražvali onu figuru na mostu i kroz ta širom otvorena usta prikaže krik prirode, alkoholizam i agorafobiju od koje je patio, smrt u familiji, sestru u ludnici, ko zna šta sve nije gonilo nesretnog Norvežanina, kažem, deset godina se mučio da razori starinsku estetiku lica i utekne ka nakazi, jer je prirodu valjda vidio kao nakaznu zvijer  koja proganja nejač i plen.

**DUGE EKSPLOZIJE**

Za tih deset godina, Munk je potrošio litre boje, farbe, četkica, bacio platna i dasaka nebrojeno puta, da bi konačno na berlinskoj izložbi godine 1902. uvrstio Krik u svoju širu kolekciju, u nedoder tehnici pastela, na drvenoj ploči, dimezija 90,5 x 45 cm.

Gledajući sranja koje slikari, dizajneri, plus ulični fotografi iznose na guvnu zvanom Instagram, osjećam isti egzistencijalni krik, no lišen genijalnosti ostajem vezan za tu gomilu haštagovaca, dok mi je Munk sve dalji, odlazi svojim krvavim obzorjem fjordova ka magli jednog sjevera kakav se može naći samo u umjetnosti. Mene pak ostavlja bez krika, samog sa klikovima.

Padne mi često na um taj Munkov Krik, jer ne može sve biti zajebancija. Ne može sve biti lako, i kad vidiš da je glavno djelo ekspresionizma rađeno strpljivim trpljenjem deset dugih godina, shvatiš da taj ekspresionizam nije baš što mu zbore i da je proces eksplozije dugog vijeka, u protivnom eksplozija boje, medija, ideje, nema ama baš nikakvog smisla, što nas vodi do čitave jedne retardirane estetike američkog apstraktnog slikarstva o kojoj sad nemam kad, jer bih se ogriješio o par istinskih velikana.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2a0f56ec-6048-41f9-b175-2070e821baae)

 Vizuelni talog koji me kao starog korisnika Instagrama zapljusnuo, elem, toliko me plaši, da sam nespokojan pred sudbinom svijeta sa toliko umjetnika. Da li je moguće da svi ti kreativni ljudi jedni drugima bestidno hvale radove kako bi reciprocitetom naplatili uslugu novim lajkom i u toj notifikaciji našli nekakvu egzistencijalnu utjehu za krik kome je Munk klanjao ispred platna tako dugo, ne samo u Kriku, nego i *Melahnoliji* 1, 2,*Beznađu* i mnogim drugim slikama.

**ANALOGNI UŽAS**

Bio sam vrlo lošeg psihičkog stanja kad sam jednom u  Oslu obišao Munkov muzej i nakon njega nije ostalo jasno sjećanje, znam samo da je bilo više bijele u ranijim radovima, studijama mladića na plaži, pod nekim eteričnim svjetlom hiperboreje, toga se sjećam iz Munkovog muzeja. Zatim je došla revolucionarna promjena, i vrijeme je da s vremena na vrijeme proučimo njene tekovine. 

Dakle, dok je nekad bila  hrabrost prikazati ogoljeni užas egzistencije fizičkim rasapom ljudskog obličja, dakle gaženjem svega što je ranije u Evropi slikano, dok je to nekad vjerovatno bila erupcija potisnutih strahova i zabrana koje su jadnog Gogena otjerale na okean, dotle mi se danas čini da je Munkova slika neki starinski spokoj i ideal patnje kakva je nekad postojala u analognom svijetu užasnutog čovjeka sa prirodom u zaleđu, ali čovjeka sposobnog da facijalno reaguje.

**NIJEME GLAVE**

Čini mi se danas da je na ekranu manje potencijala da se patnja, ljubav, muka, tako vješto zatvore u jednu sliku, pa u milionima izgubljenih duša na webu, pridajući tužnoj bilanci i ovo malo vlastite duše, vidim uglavnom nemogućnost da se izrazi takva snaga bez ironije.

Ima jedan slikar nove generacije,[ Christian Rex van Minnen](https://www.christianrexvanminnen.com/2020) se zove, ime mu ga daje, ne znam je li skup, ne znam je li značajan, ali znam da mi je zapao za oko jer slika nijemo. Ljudima stavlja gumene bombone namjesto glava i tapacira ih s preciznošću strvodera do granice pucanja u sebi. 

Živimo vrijeme estetizovanog pakla nametnutih emocija u kojima se gušimo. Glave su emotikoni mutave implozije koja liči na patnju, ali nema hrabrosti ni da bude patnja, valjda da ne bi postala važnija od tijela koje je nosi. Čini mi se da glava na modernom platnu (čitaj: čovjeku) postaje više nalik guzici, dok konzumira i ćuti svijet od kojeg je odustala.


Živimo vrijeme estetizovanog pakla nametnutih emocija u kojima se gušimo