Sastanak Trumpa i Zelenskog u ovalnom salonu Bijele kuće istrorijski je događaj kojim je stavljena tačka na diplomatiju kao vještinu sakrivanja. Zapravo, ono što su građani svijeta rekli prije desetak godina povodom afere Wikileaks - baš nas briga  -  Donald Trump je ponovio javnom demonstracijom gole sile. 

Politički skeč rađen je s namjerom da bude prenesen do svoje najtananije emotivne nizine, a Trump je radio ono što zna da radi, glumatao je, dok se Zelenski za jedne držao kao heroj, za druge kao pizda.

Primorani smo da analiziramo govor tijela, zato što Trumpova komunikacija sa javnošću počiva na scenskom izrazu, a poruke koje šalje tako snažno rezoniraju upravo zbog dramskog talenta kojim ga je đavo obdario. U jednom trenu razgovor je zaličio na prijetnju, u drugom na reketašku urotu, dok je Zelenski pokušavao da pronađe pravu riječ, odnosno da do riječi dođe. Ipak, tek kad je izustio nešto jeretično, Trump je sasvim pustio glas.

Zelenski: Prije svega, tokom rata svi imaju probleme, čak i vi. Ali vi imate lijep okean i ne osjećate (te probleme) sada. Ali osjetićete ih u budućnosti.

Donald Trump: Vi to ne znate.

Zelenski: Bože sačuvaj, da ne budete u ratu.

Trump: Nemojte nam govoriti kako ćemo se osjećati. Mi pokušavamo da riješimo problem.

Zelenski: Ne govorim, samo odgovaram na pitanje...

Trump: Niste u poziciji da diktirate kako ćemo se osjećati. Osjećaćemo se vrlo dobro.

Zelenski: Bićete pod uticajem...

Trump: Osjećaćemo se vrlo dobroi vrlo snažno. Vi trenutno niste u dobroj poziciji. Dozvolili ste sebi da budete u veoma lošoj poziciji.

Šta se ovdje desilo? Trump je poskočio i podigao ton na pomen rata, odnosno kako bi Amerika mogla imati rat, ili makar ratnu konsekvencu na svojoj zemlji. Ko je god šetao nekim boljim dijelom Los Angelesa, na primjer, poznaje taj osjećaj kad se oko tebe proteže bogatstvo i raskoš krajolika netaknutog ratom. Taj mitološki kredo da Amerika stoji izvan rata dok ga proizvodi, ojačan je upravo sličnim prizorima pobjede arhitekture i pejzažnog dizajna. Brendira se to kućansko obilje, ošišana ograda i precizna linija travnjaka kao savršeni mirnodopski tapet, kome nikakva imaginacija niti izbjeglička kletva s druge strane planete ne može nauditi. 

A može li, zapravo? 

Šta se desilo poslije 9/11 nego ratno stanje preneseno u svijest okovanu luksuzom američke posebnosti. Šta je bila korona nego pokazna vježba poveznanosti svijeta po zlu. Je li čitao Trump jednog starog profesora sa Harvada, pjesnika Czesława Miłosza koji je pisao o Poljacima i kako su tridesetih godina gledali slike sa dalekih ratišta, ne sluteći da se njima sprema isto. Male su šanse da je Trump čitao drugog Poljaka Herberta koji u pjesmi *Livijevi preobražaji* veli: 

*Moj otac je dobro znao i ja takođe znam*

*da će jednog dana na dalekim krajevima*

*bez znakova na nebu*

*u Panoniji Sarajevu ili Trapezuntu*

*u gradu na hladnom moru*

*ili u Panširskoj dolini*

*buknuti lokalni požar*

                                                                            .
*i da će carstvo pasti.*


Rečeno poezijom, ili ekonomskog statistikom, tkivo koje povezuje svijet je takvog soja da se ne može prekinuti, te je Trumpova želja da prekine Zelenskog uzaludan pokušaj da se Amerika sačuva, izoluje u dobrobiti, predstavi kao drugačiji soj, savršeni svijet netaknut uslovima opšte propasti. Ideologija snage ima svije granice, a imperijalni kič je porculanska predstava za javnost. Ali znakovita je Trumpova refleksna odbrana i promjena tona koja otkriva više nego što bi govornik htio. U trenutku kad je prekinuo Zelenskog, Trump je zapravo pokazao da je slika ratnog dejstva za Amerikance opasna, onostrana, i da se mora sjeći u korijenu, precizno producirati u Hollywoodu kako bi što manje ljudi povjerovalu u rat kao realiju. 

Samo vodeći politiku spektakla koji rat izmješta u polje mašte, samo tiranskim potčinjavanjem medija i gramzivom trgovinom pažnje preko platformi svojih internetskih paževa, Trump može održati svoju distipiju živom. Ipak, život će probiti svojim špicastim krakom koji nazivamo rat, preveslaće mora i okeane i stići do svake obale. I to je Zelenski pokušao da kaže – povezani smo i pitanje je vremena kad će se potres prošetati, sprženu zemlju zamijeniti drugom, obujmiti novu teritoriju koja se do juče činila sigurnom. 

Nema sigurnosti na svijetu i Trump to zna, zato mu je i važno da svoji političku snagu lažira u bahatom tonalitetu nedodirljive sile. Naravno da je Amerika sila, to niko ne spori, ali kao takva nemoguća bez umreženog odnosa sa drugim carstvima u usponu, među kojima će uvijek biti trenja, rata i propasti. 

Amerika nije izuzetak od tog prokletog pravila.


Nema sigurnosti na svijetu i Trump to zna, zato mu je i važno da svoji političku snagu lažira u tonalitetu nedodirljive sile

veliki požar

Svijet je proklet i Amerika nije izuzetak

Uprava policije Crne Gore pokrenula je postupak protiv mene pred Sudom za prekršaje u Podgorici zbog navoda iz kolumne u kojoj kritikujem javni govor profesora Univerziteta Crne Gore Aleksandra Stamatovića. 

Sud me je pismeno obavijestio da se moram pojaviti na saslušanju 16. 04. 2025. u 16.15 časova, ili može izdati naredbu o mom dovođenju. Uz sudski poziv primio sam policijski Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, sa potpisom službenika Alekse Rečevića. U Zahtjevu piše da sam prekršio Zakon o Javnom redu i miru Crne Gore, i to u članu 7 stav 1: „Ko na javnom mjestu vrijeđa drugog ili se drsko ponaša, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 100 eura do 400 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.” 

Kroz posebnu napomenu, u istom dokumentu, obaviješten sam da je Osnovno državno tužilašto  procijenilo da u mom pisanju nema elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti.

Kolumna [O čemu govorimo kada govorimo o sisama](https://normalizuj.me/praxis/o-cemu-govorimo-kada-govorimo-o-sisama) objavljena je 18. oktobra 2024. godine na portalu Normalizuj. Pisana je naglašeno satiričnim tonom, uz korišćenje literarnih konvencija kao što su parabola i fiktivni zaplet. U članku kritikujem Etički odbor Univerziteta Crne Gore, nakon što je opravdao lascivne aluzije profesora Stamatovića u programu Adria TV, upućene urednici emisije u kojoj je gostovao. 

Sporni dio kolumne objavljen je na mojoj autorskoj FB stranici, koju godinama koristim kao službeni novinarski alat. Uz objavu je istaknuto uputstvo (link za tekst je u komentaru), kao očigledan znak da je pred čitaocem dio novinske proze, a ne neka vrsta lične prepiske. 

Sporni citat glasi: 

“…Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki *telos*, a ne po srpski *telo*, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.”

Sam po sebi, odlomak je slabo razumljiv, jer je direktan komentar prethodno iznijetog stava Etičkog odbora da Stamatović novinarku nije gledao “kao objekat” već “kao cilj”, te stavova samog Stamatovića koji se u podnesku Odboru proglasio srpskim disidentom koji je htio da relaksira atmosferu u studiju. 

Da me je g. Stamatović tužio za uvredu u građanskom procesu, rekao bih da je citirani pasus dio narativne strategije u kojoj se miješa fiktivno i istinito, kako bi se naglasila apsurdnost i neodrživost jedne društvene situacije. Da je g. Stamatović zamjerio zbog sintagme “matori jarac”, lako bih mu dokazao da je i ona data metaforično u skladu sa širim značenjskim slojevima tekstualne cjeline. Od mitoloških satira, dionizijskih svetkovina, pa sve do popularne kulture i “Žikine dinastije” matori jarac se drži kao simbol ritualne plodnosti i pretjerane seksualne konotacije, koju na koncu Stamatoviću u tekstu zamjeram, naravno, isključivo u svjetlu njegovog univerzitetskog zvanja. 

Ali ne, nisam tužen privatno, nego je država Crna Gora u dva koraka, prvo preko policijske prijave, a onda preko sudskog poziva na saslušanje, zaključila da moje autorsko pismo valjda remeti javni red i mir, ili što Zakon kaže “vrijeđa moral”.  Tu već dolazimo do problema koji nema veze sa ishodom ovog slučaja, ali ima sa granicama slobode izražavanja u profesiji koju smo nekad vidjeli kao temelj slobodnog društva. 

Ako postoji mogućnost da službenici policije i suda nisu čuli da se dvije decenije pokušavam baviti novinarstvom, onda su makar morali čuti da je g. Stamatović mnogo duže javna ličnost *par excellence*, nacionalni tribun, političar, TV debater i agilni profesor. Shodno tome i brojnim presudama iz Strazbura koje svi vrapci znaju, treba dodati da su javne ličnosti podložnije kritici, da moraju shvatiti novinarski govor kao dio kreativnog izraza kojim se nadograđuje društvena savjest. Činjenica da je Etički odbor UCG propustio da ispuni svoju dužnost i makar simbolično usmjeri g. Stamatovića na vlastiti kodeks, bila je moj jedini motiv da napišem tekst, ne sluteći da ću time poremetiti javni red i mir.  

Važno je istaći, jer se ne dešava prvi put – policija je ušla u tumačenje novinskog članka preko društvenih mreža, a članak nije tretiran kao javno dobro i stilizovani politički tekst, već kao bukvalna opaska, povreda ličnosti i u konačnom – šteta za zajednicu. Nadam se da je ovdje riječ o neznanju, ali plašim se da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa.  

Nevoljno ulazim u sudski proces kroz obraćanje javnosti, ali moja dužnost prema kolegama je da prijavim ovaj neobični pravni tok u kome sam se našao kao okrivljeni. Vjerujem da će Sud postupiti u skladu sa razumnim pretpostavkama, ali ponavljam da je već i ovaj vid državne kontrole i agresije prema meni kao piscu i novinaru neprihvatljiv. Pritisak policijskog aparata vidim kao solidan povod za jedan žustri odjeb koji ovim putem šaljem. Pod uslovom da takvo što smijem reći, a da ne povrijedim svetost javnog reda i mira, koji tako uspješno čuvaju.
 


Pomislio sam da je to nevjerovatno, ali papir u mojim rukama ne laže.

racija

Zašto mi je policija upala u tekst?

Mnogi od nas se ovih dana brčkaju u internet plićaku i sakupljaju male svjetlucave znake nadolazećeg fašizma. Kamen je to posebnog svojstva, dugo glačan u potaji, valovima prenesen iz dubina, da bi tu pred našim očima bljesnuo u *storyju* nekog lokalnog fana AfD-a.

Zašto bi, pitam se, fizičko lice van Njemačke navijalo za AfD? Je li to uzbuđenje u stomaku i mračna katarza onog koji posmatra vampira kako ustaje iz groba? Upravo se to dešava, a Njemačka dokazuje da smo boreći se protiv rasizma zapali u jedan paradoks – razvili gotovo rasističku nadu u njemačku racionalnost, koja će biti vječni zabran od povratka zle sile. Kao da su Njemci toliko dugo za čitav svijet bili nadljudi pokajanja, da se mislilo kako će zauvijek ostati podalje od onoga što je Max Weber nazivao *etnička čast*. Ipak, po istim šavovima po kojima je pukla Weimarska republika i uspeo se firer, sad su krenuli desni politički agenti, preuzeli glasačku petinu na izborima, kao politička volja koja se suštinski bavi samo jednim jedinim – problemom Jevreja. 

Pardon, ne Jevreja nego imigranata… 

Do strašnog je preklapanja došlo, zar nije? Ekonomska kriza se sto godina kasnije opet koristi kao prevozno sredstvo za nacional-kulturološka uzbuđenja po kojima je krvna veza zastupnik svetog tla, a strano tkivo ne samo nepoželjno nego opasno i kritično za dalji napredak. 

Nije se u minuloj izbornoj kampanji mnogo govorilo o ekonomiji, tek pet odsto Njemaca je visoke cijene stavilo na prvo mjesto ličnih briga, dok su bezbjednost, unutrašnja politika i problem imigracije dominirali. Taj se mračni talas *buđenja naroda* odvija pred našim očima tako brzo i naširoko da je austrijski kancelar već sebe prozvao *Volkskanzler*, što je zloglasna titula iz Hitlerovog vremena, dakle naglašeno etnička, čitaj rasna, koja je garmanski soj vidjela kao glavni uslov *njemstva*, njegove povijesne uloge, snage i perspektive. 

Ovog puta na steroidima, preko Atlantika, kroz bizarnu podršku Elona Muska, sa uzdignutom desnicom kao lajtmotivom cijele kampanje, desne naci preokupacije ušle su u glavni tok, najviše zahvaljujuči starom dobrom agensu svih političkih prevrata – strahu. 

Mediji, ponajviše tabloidi, a prije svih Muskov Internet, ne izvještavaju dubinski o rastu desnog političkog nasilja, već detaljno opisuju zločine imigranata i generišu sliku tamnoputog varvarina koji siluje, bode, ubija i pljačka. Iako je [naučno pokazano da imigracija nije povećala stopu kriminala](https://www.dw.com/en/study-finds-immigration-has-not-raised-german-crime-rate/a-71691228), fašistoidna paranoja se lako širi. Baš zato što je naučno dokazano suprotno, može se govoriti o fašizaciji društva koja naučna utemeljenja odbacuje i tako pogađa jednu od onih Ecovih [tački prepoznavanja Ur-fašizma](https://6yka.com/kolumne/umberto-eco-fasizam-zlo-u-10-tacaka/). Na isti način kao što Trump resetuje klimatske, zdravstvene i druge politike, u Njemačkoj se imigracija kao kompleksan problem društva čereči po žutoj štampi i zaliva mržnjom obespravljenih plavokosih bijelaca. 

Dešava se, velim, u dlaku isto što je nekad bilo, Njemačka je u recesiji kakva nije viđena od kraja četrdesetih, nema više ruskog dotoka energije na kojem je sigurno počivala privredna konstrukcija, nema više Amerike kao dobrog starešine, odmetnuti u svoje dilove, bivši saradnici i saveznici natjerali su Njemačku da izađe na čistac. Ona je to pokušala da uradi na ovim izborima, i šta se desilo? Pokazalo se da više mladih podržava neofašiste, da se društvo novim izborima destabilizuje a ne gradi, što bi valjda trebalo da bude Njemački recept kakav smo gledali minulih decenija. 

Putem TikTok kampanja i internet propagande, zločini se koriste politički, gađa se parasimpatikus, da narod, odnosno *Volk* prepozna svoje korijene u odbrani od stranih elemenata. Masakr u Megdeburgu se brendira kao zločin imigranta, a ne desnog fanatika, internetom ne kruže snimci pretučenih lijevih aktivista, niti podaci da su zločini nasilja u oštrom porastu sa skoro 60 odsto izgrednika među Njemcima. Ako te neko pita da li je u toj divnoj naprednoj zemlji neko pretukao političara SPD-a Matthiasa Eckea, jedva ćeš se sjetiti slučaja, kao i pucnjave na Univerziretu Heilderberg, jer je ubica bio njemački državljanin nezainteresovan za politiku i religiju. Ali zato ćeš se lako sjetiti noža sirijskog izbjeglice, na kome se gradi politika reakcije čiste i bezbjedne Njemačke.

Kao što se početkom dvadesetog vijeka nezadovoljna raja privodila fašizmu, preko jevrejskog bauka, danas se za to koriste imigranti. Kao što su crnci pokazivani u zološkim vrtovima za 50 pfeniga kako bi se gladni Njemac gubitnik Velikog rata osjećao superiorno, sad se kljukanje medijskom agresijom koristi da se nahrani sputana mašta ražalovanog proleterijata, postindustrijskog viška, vojske iz predgrađa, muške sile, koja treba da brani etničku državu. 

A ko je došao Njemce sve to da poduči? Potpredsjednik države koja ne zna ni šta je etnicitet, plavooki jaran iz Cincinnatija, Ohio, JD Vance, *novi šerif u gradu*, čiji je nedavni govor u Minhenu bio triježnjenje urinom kakvo odavno nismo vidjeli na svjetskoj sceni. 

Naravno, niko pametan ne negira da je rasna tenzija postala problem otvorenog njemačkog društva. Ali kao što je pitanje rase jedno a rasizam njegova zloupotreba, tako je i problem imigracije alat za fašizaciju društva. I to problem koji se navodno shvata odozgo, pakuje za plebs u čitljive formate, toliko prostačke da se jedan Elon Musk vidi kao politički analitičar. 

Zlokobna kampanja nije od juče i globalna je, njeni su korijeni uslovljeni diktatom kapitala, onog najkrupnijeg, tehnološkog, koji se račva tako daleko i neobuzdano da je prije pet šest godina i Nebojša Medojević crnogorki politički pajac prišao Bannonovom Pokretu i trućao o vojsci islamskih spavača koji stiži iz Sirije. Sjećate se vjerovatno Movementa i Stevea Bannona, bivšeg Trumpovog savjetnika, istog onog što je nedavno na mitingu u Francuskoj salutirao nacistički - jer to je ovih dana bukvalno šik. 

Šta reći na kraju, osim da se dešava. Tu je, pred našim očima, spremno je i dozrelo vrijeme čistki, deportacija, svečanih paradi sa bakljama. Stigli smo na veliku stanicu novog varvarizma u koji je medijsko-tehnokratska vlada dovela svijet. Ni Njemačka više nije sigurna, znači da niko nije siguran. 

Liči na vrijeme iz čitanki, za koje smo mislili da se nikad neće vratiti. 




Kako i zašto raste njemačka krajnja desnica i jesmo li to već vidjeli?

njemački izbori

Zlo jutro i buđenje naroda

Za riječkog arheologa Maria Zaccariu suvomeđa nije muzejski eksponat nego odgovor na mnoge probleme savremenog čovjeka. Kao edukator i aktivista Zaccaria godinama promoviše naoko prostu radnju - slaganje kamena na kamen. U nekom boljem svijetu koji čuva prirodu i cijeni čovjeka, suvomeđa može biti spas od uništenja jadranske obale, i mnogih drugih obala, tvrdi Zaccaria. Graditi po starinski, u vremenu koje proždire prostor, to znači živjeti u skladu sa nasljeđem jedne istinski humane tradicije.

**Istočni Jadran je geografska odrednica, može li se reći i kulturološka odrednica? Je li kamen, odnosno suvomeđa, odnosno suhozid, poveznica cijelog prostora duž obale?**

Usudio bi se reći da bi Predrag Matvejević mislio da je suhozid mediteranska poveznica čije je Jadransko more jedno od dubokih zaljeva. No, ono je i planetarna pojava jer svugdje gdje je kamen tu je i suhozid.

**Zanimljivo je to da poveznica bude zid, koji se obično percipira kao fizički objekt razdvajanja. Ipak, postoje razne funkcije suhozida. Možete li reći koje su to osnovne?** 

U prapovijesti Mediterana sve do uspona Rimske republike - jer je rimska arhitektura koristila vapnenu žbuku *(krečnjački malter, prim. ur)* - suhozid je imao obrambenu, vjersku, stambenu, ukopnu, vlasničku, ratarsku, stočarsku i hidrogeološku funkciju. Naravno, koristio se u kombinaciji sa drugim prirodnim materijalima (drvo, blato, slama). 

U prapovijesti su ljudske zajednice (počevši od bakrenog doba) imale potrebu da na nekom vrhu formiraju naselje okruženom jednim ili više koncentričnih bedema. Živjelo se u malim nastambama od kamena u kombinaciji sa drvenim stupovima sa kamenim škrilama (pločama) ili slamnatim krovom. Vjerska mjesta su bili neki posebno podignuti kameni na posebnim mjestima za određenu zajednicu. Ukopavali su se u nekropolama van gradine u kamenim tumulima ili unutar samih gradinskih bedema. Podzid je stvarao dodatnu zemljopisnu površinu tamo gdje kosina nije dopuštala sadnju da se zemlja radi kiše zadrži, u stočarstvu je dijelilo pašnjake i lokve svakog vlasnika stada, a određeni inženjerski radovi kao što su kanali od suhozida u Inkama su kanalizirali oborinsku vodu prema inače suhoj zemlji. 

Tek kad su Rimljani došli sa vapnenim mortom suhozid postaje isključivo poljoprivredna domena sa iznimkama. Naravno, bedemi gradine su više svojstveni sjedilačkoj kulturi ali nomadi između Arabije i Sirije su ih koristili kako bi uhvatili gazele u suhozidne strukture zvane "desert kite“ jer podsjećaju na leteće zmajeve. 

**Zbog čega su preci tako opsesivno slagali kamen na kamen?**

Prvo tehnološko doba  čovječanstva nije iz hira nazvano upravo „kameno doba“. Već su Lukrecije i Heziod u antici uočili ono što su Nicolas Mahudel i Christian Jürgensen Thomsen znanstveno dokazali da je prije bakra, bronce i željeza kamen imao ogromnu ulogu u ljudskim zajednicama. Kameno doba (koje dijelimo na paleolitik, mezolitik i neolitik su sveukupno trajala od 2 milijuna godina do 5000 godina pr.n.e.). A i sa otkrićem prerade metala čovjek je nastavio koristiti kamen. 

Ono što nama pari opsesivno pogledom na naš krajolik  je ekonomska računica kratkog vijeka kada je u drugoj polovici 19.stoljeća peronospora i filoksera uništila vinovu lozu u europskim vinskim velesilama. Onda je cijena grožđa, a tim vina, odletjela u nebo pa su naši ljudi krenuli čupati masline samo da zasade sve više loze. Većina terasa potiče iz tog razdoblja „vinske konjunkture“. Ima jedan scena u filmu *From Hell* gdje igra Johhny Deep. On otkriva da je Jack Trbosijek bio imućan čovjek jer je mamio svoje žrtve da grožđem, koje je u ono vrijeme bio povlastica bogatih. Kažu da se jednim urodom moglo zaraditi dovoljno za izgradnju dvije kuće. 

**Postoji li neka fundamentalna razlika u gradnji i pristupu suhozidu u Crnoj Gori, Hrvatskoj ili npr. Grčkoj?**

Stil gradnje ovisi o stanju u kojem se kamen pronalazi. Da li je vapnenac, piješćenjak ili dolomit. U Južnoj Istri se vapnenac lista kao u pločicama pa ga je relativno lako i brzo izgraditi dok je na Primorju (istočni dio Istre, Kvarner do Senja i Kvarnerski otoci) on nepravilan te mu je teško uopće naći jedno ravno lice. Postoje regionalne varijante kao i razlozi u službi funkcije. U Istri su pastirski stanovi (kažuni) okrugli sa lažnom voltom dok su drugdje npr. kvadratnog tlocrta. U stočarstvu su unjule (uski zid sa jednim licem) kako ovca ili koza ne bi mogla stajati na njemu i pobjeći, dok su u poljoprivredi podzidi (jedno lice zida koje iza sprječava zemlju od ispiranja) ili duplice (dva lica zida sa kamenjem različite veličine u sredini kao ispuna).

**Najšire uzevši, kojem kulturnom krugu pripada graditeljstvo suvomeđe? Kakav je prapovijesni i mitološki kontekst na koji bismo se u Crnoj Gori mogli pozvati kada turistima pokažemo neku staru među?**

Graditeljstvo suhe gradnje je praiskonsko. Ono zalazi toliko u prošlost kad je čovjek osjetio potrebu da se obrani suhozidom, da zatvori stoku sa suhozidom u nekoj špilji ili da napravi vatrište od kamena. Ono lijepo kod suhozida jest da ne možeš točno odrediti vrijeme gradnje obzirom da nema nekih arheoloških priloga s kojim ga možeš datirat. Zato je suhozid bezvremen, demokratičan jer ga svatko može naučiti, univerzalan jer se nalazi na svim kontinentima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/85b274ac-8069-4bb9-b948-55b307cf37cf)
Stare suvomeđe u zaleđu Bara,  foto: Jedro.bar {.caption}

**U Crnoj Gori se sačuvao običaj da se prilikom novih gradnji ne dira bunar. Neki od bunara su kamene konstrukcije koje prežive novu saobraćajnicu ili stambeni kompleks. Govori li to u prilog žilavoj snazi usmene tradicije i predanja, uprkos diktatima savremene funkcionalnosti**

To je jako pohvalno s obzirom da se novogradnja toliko udaljila od očuvanja krajolika iako formalno pravno treba ispuniti razne studije održivosti, flore, faune i kulturne baštine. 

**Kamene zidove u Crnoj Gori uglavnom grade zidari iz Albanije. Kao da se cijelo jedno znanje gubi sa razvojem tehnologije i savremenih udobnosti. Kako ga sačuvati?**

To sam čuo. Čak mi je jedan prijatelj iz Poljana pored Opatije rekao kako su mu dva Albanca u roku od odmah izgradili podzide za čijom je obnovom vapio godinama. Bilo bi najlakše da se znanje sačuva odozgo, nekakvim dekretom prosvjećenog političara ali političari su iznimno rijetko prosvjećeni pa je to uvijek neka inicijativa odozdo, u smislu udruge građana, kao što je Dragodid, Pjover, Brsečki česan i druge u Hrvatskoj. S obzirom da su ljudi na vlasti kočničari održivog razvoja i kulture ne preostaje nam ništa drugo nego da se kao građani, u naše slobodno vrijeme, bavimo onime čime bi se država trebala baviti. 

**Otvoreno prvenstvo Crne Gore u gradnji suvomeđe je manifestacija koja se organizuje u Herceg Novom. Koliko je važna pomoć i pažnja države ovakvim akcijama? Kako hrvatska država pomaže?**

Prvenstvo služi radi vidljivosti, a vidljivost radi osvješćivanja o problemu očuvanja, obnove i zabrane uništavanja. Suhozidne radne akcije i prvenstva služe za dobivanje medijskog odjeka prema vani, ali i za unutarnju koheziju suhozidne scen: udruge, graditelji, obrtnici, poljoprivrednici, volonteri, ljubitelji prirode. Ministarstvo kulture i medija RH nudi neke iznose za očuvanje nematerijalne baštine zidanja „u suho“ na razini države i UNESCO-a s time da UNESCO ne daje nikakav sredstva, samo vidljivost. Ako nam zažive ta prvenstva možda budemo imali materijala i za međunarodno prvenstvo.

**Hrvatska je ušla u skupinu zemalja koje su suhozid zaštitile kao kulturno dobro kod UNESCO-a. Je li bilo neke koristi od toga? Jesu li se stvari u percepciji ovog oblika baštine promijenile?**

Lakše je doći do nekih sredstava preko nacionalnih, regionalnih i lokalnih natječaja. I dosta je lakše doprijeti do volontera i sudionika jer je suhozid sad već dosta prisutan u medijima. Sljedeći korak trebala biti uspostava suhozidne škole na čemu radim. 

**Kad pričamo o kamenu i gradnji kamenom, možemo li govoriti o nacionalnom identitetu ili moramo preuzeti širu sliku koja nam je toliko nasušno potrebna?**

Kako je rekao Mate Parlov „ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak“. A kamen je odlika mnogih zemalja. Međutim, kamen i njegova uporaba su više čimbenici lokalnih identiteta nego nacionalnih. Kakvog smisla ima da se u Slavoniji ili Vojvodini grade suhozidi? 

**Jesu li naši preci kroz suvomeđu živjeli u skladu s praksama održivog razvoja?**

Jesu, do prije 150 godina sve što su proizveli je bilo ekološki. Onda je krenula nafta i njeni derivati. 

**Koje su suštinske ekološke prednosti i vrijednosti suvomeđe?**

Malo je glupo pričati u takvim terminima ali kamen ne stvara CO2 emisije jer koristimo onaj u neposrednoj blizini. Kamen privlači vodu te je on prostor mnogim biljkama (šparoge, masline, smokva, leprina, kadulja ecc.) i sklonište fauni. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1ee5e327-1990-4e25-811e-7cfe15d28795)
Foto: Jedro.bar{.caption}

**Postoji li ekonomska računica na duži rok koja bi se mogla predstaviti lokalnim preduzetnicima, ili je riječ o očuvanju kulture koje košta?**

Suhozidanje bi trebalo uvesti u škole, u Građevinske fakultete kao praksu očuvanja ili nove gradnje. Sa ulaskom u EU Hrvatska je dio Zajedničke poljoprivredne politike gdje se financira obnova ili izgradnja suhozida ali isto tako država kroz javna savjetovanja ne sluša ljude s terena već samo ispunjava demokratske okvire o održavanju javne rasprave. 

**Kad pomislite na crnogorski kamen, koji vam predio pada na pamet? Kakav ambijent, koja slika?** 

Crvena stijena. Jer sam arheolog. To smo učili čak i u Udinama u Italiji. 

**Mislite li da nas kamen može povezati bez vezivnog materijala. Hrvstski filozof i pjesnik Hrvoje Jurić kaže na jednom mjestu, parafraziram, da se suhozid ne može razumjeti iz perspektive betona. Zašto smo, na kraju, tako slabi na beton?**

Vezivo suhozida je trenje jednog kamena između drugog i sila teže kamena na kamenu. Njegova propusnost je sto puta bolja nego od betonskog zida sa onim suludim narančastim PVC cijevčicama.  Beton mi pari kao tipična ekploatatorska priča s logikom velikih brojeva. Uništi brdo da ga smelješ u cement i vodi ga u svijet daleko od njegovog izvora proizvodnje što je ogroman trošak u energiji. Doduše mi kao moderni ljudi ne bismo mogli više živjeti u suhozidu jer on propušta hladnoću i insekte, no on bi trebao biti naša ruralna infrastuktura. Tragedija na talijanskom otoku Ischia 2023. godine se desila jer su sijekli šumu, negirali suhozide kako bi gradili betonska zdanja, a onda je padalo nekoliko dana kiše klizište se aktiviralo, jer novogradnja ne razmišlja o postavljanju nove odvodnje nego se prikači na postojeću i tako imamo ljudske žrtve. 

**Je li beton postao naša ideologija? Ako jeste, da li je suhozid ideološki odogovor?**

Betonska zdanja koja nagrđuju naše zemlje su neprijatelji održivog razvoja i regionalnog identiteta. S obzirom na to da se grade isključivo radi rentanja, a ne radi življenja, betonska su zdanja zajedno sa njihovim investitorima neprijatelji našeg identiteta (svugdje su isti), razvoja i potreba građana. Lako je prati to sve sintagmom “privatnog vlasništva” ali kad dođe do katastrofe (poplave, klizišta, potresi) ne valja kriviti boga za recept vlastite nesreće. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



 Suhozid je bezvremen, demokratičan, jer ga svatko može naučiti, univerzalan jer se nalazi na svim kontinentima

kamen na kamen

Zaccaria: Beton je neprijatelj našeg identiteta

Nekad davno, prije Holokausta, razmišljalo se da sve Jevreje protjeraju na ono ostrvo iz crtanog filma. Operacija Madagaskar nikad nije sprovedena, ali ostala je kao primjer političke fikcije, nekog davnog doba koje do skoro nismo razumjeli. Takođe, nismo razumjeli kako Italijani na primjer nisu vidjeli Duceove poremećene mote za govornicom, a onda se pojavio Donald Trump kao istorijski rimejk, relaksirani pandam onog istog arhiviranog držanja koje prijeti koliko i zabavlja. 

I tu zabavnu notu fašizma, njegovo karnevalsko dejstvo, takođe smo zaboravili, neposrednost zločina, familijarnost komande, gaženje normi u ime ciljane sile koja se nalazi iznad, bila ona Treći rajh, ili Amerika koja će postati velika opet. 

Šta smo još ono zaboravili? 

Cinizam, svakako, to oruđe kojim sila pripitomljava milione, uvjerava ih da zločin nije zločin, da desnica u zraku nije fašistički pozdrav, da Elon Musk nije politički idiot koji posjeduje trećinu američke vreće novca. Valja pritom sakriti i da vrijednosno osakaćena unija američkih država ne posjeduje niti jednu prednost u odnosu na ostatak svijeta, dok insistira na svom američkom snu u koji više ni djeca ne vjeruju. A to insistiranje ravno je košmarnom raspadu, involuciji ljudskosti, sapatnje, empatije, duha zajedništva i ljudske vrijednosti koja je sahranjena i utabana, sravnjena i pokidana, eno je, leži u kravim trakama duž obale Gaze. 

Ali, ne bi fašizam pripadao estetskom ključu vodvilja, i smrt prinosio industriji lake zabave, ne bi značio pakleno opasan poredak svijesti, da ne proističe iz iste te zabave, odnosno kapitala, odnosno buržoaske podsvjesti koja pumpa svoje ciljeve preko granica ljudskog bića, gazeći ga, praveći od njega kašu, razgradivi mobilijar, pogonsko gorivo suludih vizija odlaska na Mars, Trećeg rajha ili nečeg trećeg. A to treće se ukazalo, procvjetalo je kao smrad, kao glib, kao krtina trulog neljudstva, kao tragovi koji smrde nečovještvom i koji vode do pećine, kako bi rekao pjesnik, ali ne Platonove, nego pećine u kojoj stoluje kapital, na čelu sa svojim žrecom deregulacije, klovnom i zastupnikom razvrata, toliko silnim da zagovara protjerivanje, egzodus, izmještanje ljudi, Palestinaca, žena, djece, muških glava, đedova i baba. I to radi javno, nekako uzgredno, pragmatično kako samo kapital može gledati na ljude i zemlju, kao resurs, kao proizvodnu mašinu za nove poslove, nove funkcije, jer ljudi su funkcije - samo je valjda dvometrica Baron kalibriran da bude funkcija iznad, da vodi, da naslijedi baba, bože zdravlja, jer algoritmi divljaju i mrežama se već šire teorije zavjere o superinteligentnom nasljedniku, nadčovječnoj verziji genija koji zapravo svojim mlađanim mozgom stoji iza mnogih briljantnih rješenja tatine kampanje. 

Ko je smislio Trumpovu ideju da se Palestinci protjeraju, a da Amerika preuzme Gazu i napravi 
odmaralište, ne možemo znati, ali onog trenutka kad takve ideje uđu u politički govor najmoćnije vojne sile, kad se onom diktatorskom tonu konzervativnog bjelačkog preimućstva doda rečena nota lakoće, kad se zakotrlja ta rivijera kao demonska razglednica i mogućnost, ljudi i zvanično postaju smetnja. Domovina je poslovni prostor, nafta je krv. Spremni smo, ili makar grumingovani za novi zločin, a da se ovaj sadašnji nije ni završio. 

Samim pomenom rivijere, Trump u svojoj vraškoj preciznosti koju mu niko ne osporava, suočava ljudski rod sa svojom pravom otimačkom prirodom, suočava savremeni svijet sa komforom koji je plaćen tuđom krvlju i okretanjem glave. Sad svijet treba da klekne, da cjeliva pečatnjak i zakune se na vjernost.  

Živimo opciju fašizma u ophodnji, fašizma koji već izvodi piruete, guzi se i plazi na mjestima zločina, figurira kao snaga iznad čovjeka, iznad ljudskog. I tamo se osjeća lagodno, sigurno, oivičen najjeftinijom verzijom ideološkog smeća koje proizvodi američka vizija postindustrijskog kapitalizma, praćena ridikulima, mračnim tajkunskim njuškama okupljenim oko žezla kao oko igračke. 

Mračno doba, divno doba, za mrijeti na rivijeri.



Živimo opciju fašizma u ophodnji, fašizma koji već izvodi piruete, guzi se i plazi na mjestima zločina, figurira kao snaga iznad čovjeka, iznad ljudskog

darkness and cold

Genocid rivijera

Šta je muzička baština Crne Gore i može li se čuti od buke? Pitanje smo postavili etnomuzikologu Nikoli Zekiću, jednom od rijetkih koji se bave zvukom prošlosti, idejom muzičke dijahronije kao boljeg čitanja prošlosti. 

Trivijalizacija, prekrajanje folklornih formi, ili puka nebriga, doveli su do toga da od škole do kafane putuje nesluh i neprepoznavanje izvornog muzičkog blaga. Zekić je na pitanja odgovorio u dahu i posložio probleme jednog gluvog okoštalog sistema, koji je kulturu ponekad koristio, ali je nikad nije razumio.

**Jedina zanimljiva kompilacija tradicionalne crnogorske muzike kojoj se vraćam, Songs from Montenegro, nastala je u Švedskoj, kao dio nekog world music projekta. Kako je moguće da muzička tradicija Crne Gore do sad nije na sličan način obrađena i prikazana na temeljniji način?**

Uzmimo u obzir samo nekoliko činjenica: Prvo, na našoj muzičkoj akademiji ne postoji odsjek za etnomuzikologiju ili muzički folklor; drugo, nemamo muzikološki, a kamoli etnomuzikološki institut; treće, sva etnomuzikološka istraživanja vršena ovdje kod nas, plod su prije svega rada pojedinaca, i to zaslužnih pojedinaca, počev od Ludviga Kube, pa do pokojne dr Zlate Marjanović, Davora Sedlarevića, itd. 

Ova su istraživanja, doduše, podržavana kako-tako od strane relevantnih ministarstava, ali i ta se podrška sprovodi nekako *na o-ruk* i *povuci-potegni*, te zavisi od toga ko je trenutni ministar ili direktor nekog direktorata, da ne pominjemo ko je s kim dobar i ko je član neke komisije. Jasno Vam je, valjda, da u takvoj atmosferi nepotizma, moglo bi se reći čak i intelektualne prostitucije, ne može da se govori o bilo čemu temeljnom ili konstantnom. Pod to nažalost potpada i naučna disciplina kojom se ja bavim, nesrećna etnomuzikologija.

**Ono što se često podmeće kao „tradicionalna muzika“ uglavnom je novokomponovani hibrid sa ustaljenim aranžmanskim opsegom i načinom pjevanja nastalim u folk-ordinacijama širom Balkana. Da li mi uopšte imamo predstavu kako se pjevalo u Crnoj Gori prije 200 godina?**

Zavisi od toga šta podrazumijevate pod riječju „mi”. Ako pod time uzmemo svekoliko naše stanovništvo, onda sa žaljenjem moram reći da je broj onih koji imaju bilo kakvu ideju o tome kako se, i šta se pjevalo, ne prije dvjesta, nego čak i prije stotinu godina, poprilično mali. Mnogi su tome razlozi, i ja te ljude ne okrivljujem, niti ih zbog te činjenice smatram manje svojim zemljacima. Naprotiv, mislim da je između ostalog zadatak nas etnomuzikologa, i uopšte folklorista, da na neki način povežemo današnje ljude sa njihovim korijenima U tom bih smislu pohvalio rad Davora Sedlarevića, rukovodioca kud-a „Mijat Mašković” iz Kolašina, koji je obrazovao divnu žensku pjevačku grupu, mislim jedinu ili jednu od par u Crnoj Gori, koje naše narodne napjeve izvode na način, na koji su oni zapravo bili izvođeni u svome kontekstu.

Rekoh, zadatak je naš da ljude povežemo sa njihovim korijenima. Problem je, međutim, što je naše društvo do zla Boga politizovano. Politiku naš čovjek pronalazi u svemu, do najbanalnijih stvari, kao što je recimo izgled onog osvježivača što ga imamo u automobilima. To je, ujedno, još jedan u nizu razloga, što je etnomuzikologija kao naučna disciplina u Crnoj Gori nedovoljno priznata i poznata.

**Postoje li zapisi na starim pločama iz prve polovine 20. vijeka sa crnogorskim tradicionalnim pjesmama, i ako postoje, jesu li nam od pomoći da dopremo do starijih slojeva folkornog muzičkog izraza?**

Maja mjeseca 1908. godine, Teodor Hajnrih Maks Hampe (1877-1957.), kao zaposlenik kompanije Gramophone (Gramofon), doputovao je u Crnu Goru. Tom je prilikom zabilježio, odnosno zvučno snimio nekoliko ovdašnjih izvođača. Tu je, naravno, bila naša vojna muzika, ali i guslar Vladimir Zimonjić sa Cetinja, izvjesna gđa Bulatović (ime nije navedeno u popisima), podgoričko pjevačko društvo „Branko”, te muški kvartet i tercet. Tu je, takođe, i ploča na kojoj je zabilježen glas knjaza Nikole, i sina mu Mirka.

Od svih tih ploča, u Narodnom muzeju na Cetinju nalazi se jedna, i to društva „Branko”, sa pjesmama „Onam', onamo” i „Vojničko kolo”. Ja sam tu ploču digitalizovao, u okviru svoje saradnje sa Narodnim muzejem na očuvanju njihove kolekcije starih gramofonskih ploča, te se ista, vjerujem, može čuti u Muzeju, i to obje njene strane, uprkos izvjesnim političkim konotacijama koje ima jedna od numera.

Ploče koje je Hampe načinio, tj. po jedan egzemplar od svake, čuvaju se u arhivi kompanije Gramofon (danas EMI Archive Trust), koja se nalazi u Hejsu, u Midlseksu (Velika Britanija). Kontaktirao sam sa gđom Džoanom Hjuz, koja je glavni kurator arhive, i ona je više nego voljna da ih potraži i digitalizuje, naravno uz to da se Arhivi plate troškovi digitalizacije. Oni su, međutim, sada u fazi selidbe u novi, bolje opremljen prostor, koja ne znam kada će završiti. S druge strane, ja kao pojedinac, uz to još i bez afilijacije sa bilo kakvom relevantnom institucijom, vjerovatno ne bih mogao sam da snosim rečene troškove.

**Koliko je uopšte bilo gramofona u Crnoj Gori prije Drugog svjetskog rata? Znamo li taj podatak?**

Taj podatak nemamo. Znamo da ih je na Cetinju prodavao trgovac Nikola Knežević. Znamo, takođe, iz jednog putopisa izvjesne Vinifred Gordon, izdatog, ako se pravo sjećam, 1918, da je jedan gramofon bio u cetinjskom hotelu Grand, i da su ga ljudi rado slušali. Par gramofona nalazi se i u Narodnom muzeju, moguće je da je jedan iz hotela Grand, a drugi da je pripadao knjaževskoj, odnosno kraljevskoj porodici. Nije isključeno da su pojedine bolje i bogatije kuće mogle da imaju svoje gramofone i ploče, jer zašto bi inače Knežević u Glasu Crnogorca reklamirao da prodaje ploče, ako mu ih niko nije kupovao.

**Socijalna i kulturna komponenta raznih napjevavanja posebno je dolazila do izražaja u svadbarskim, plemenskim i nekrološkim ceremonijama. Najviše su se proučavale tužbalice. Znači li to da se u Crnoj Gori glas najslobodnije puštao kada neko umre?**

Ipak, mislim da ta tvrdnja ne odgovara istini. Tužbalice su proučavane kao interesantan vid (ženskog) muzičkog izraza. Mi smo jedan od rijetkih naroda u Evropi koji su ovaj izraz do danas zadržali. Poslednji su, barem u Zapadnoj Evropi, ovakav vid žaljenja za mrtvima njegovali Irci. Na engleskom, taj se muzički oblik zove *keening*, a izraz je ušao i u engleski jezik, te označava jednu vrstu neutješnog jecanja, obično majčinog. Iako se umnogome razlikovao od naših tužbalica, sudeći po malom broju snimaka načinjenih dvadesetih godina, u osnovi im je bio jako sličan.

Tužbalica, odnosno neki vid lamentacije za mrtvima, prisutna je kao običaj širom Balkana, pod raznim nazivima. Tužbalice u Crnoj Gori specifične su po svojoj stihovnoj strukturi (stih dvanaesterac, 8 + 4, koji neki pišu i kao dva stiha od 8 odnosno 4 sloga). Kao muzički izraz bile su zanimljive i samom Vuku Vrčeviću koji je žalio što nema čovjeka vještog u muzici da ih zapiše, pa je njemu preostajalo da bilježi samo tekstove. 

No, znali su naši ljudi da puste glas i u radosti, a naročito je zanimljivo šta se sve pjevalo uz igru.

**Šta se pjevalo, na primjer?**

Pjevanje uz igru bilo je popilično raznovrsno... Meni su lično zanimljivi humoristični distisi kao npr. "Ovo dvoje što igraju/ kao da se ne poznaju", ili pjesme neodredive, ali sigurno velike starosti kao  "Oj, Jovo, Jovo, pleti kolo, Jovo/ Marice, Maro, rasple(š)će se samo", itd.

**Stoji li predrasuda da je crnogorski melodijski okvir siromašan i krut? Kako ga vi doživljavate?**

Ne znam jeste li nekad imali priliku da vidite divlju ružu. Ona je sitnoga cvijeta i oštrog trna, poprilično fizički neugledna ako se poredi sa svojim pitomim sestrama i rođakama. U svojoj neuglednosti, međutim, ona krije divan miris, koji je neopisiv. Takav je slučaj i sa našim napjevima. U jednom malom tonskom opsegu, postoji toliko različitih načina ukrašavanja i variranja melodije, toliko skrivenih ljepota muzičkoga izraza, pri čemu se u svakom kraju pjeva malo drugačije nego u komšiluku. Uz to, ne zaboravimo, svaka etnička skupina koja ovdje živi, ima nešto svoje u muzičkom izrazu, što drugi nemaju, ili, opet, iskazuju na drugačiji način.

**Gusle i mijeh, kao minimalistički instrumenti, korespondiraju sa savremenom drone muzikom, koja koristi dugotrajne, ponavljajuće tonove ili zvučne slojeve. Vidite li ambijentalni potencijal tih instrumenata u onome što zovemo contemporary music?**

Ako mislite na gusle i diple sa mijehom, vidim, i te kako. Diple su, doduše, gotovo pred izumiranjem, kako one sa, tako i one bez mijeha, nažalost. Čobani su se prometnuli u menadžere stočnih resursa, pa valjda više u diple i ne sviraju. Gusle se suočavaju sa jednim drugim vidom transformacije, odnosno epska pjesma, koja se uz njihovu pratnju izvodi, doživljava metamorfoze koje se meni lično nimalo ne dopadaju. Potencijal instrumenata kao takvih svakako postoji, ali je pitanje koliko su ljudi za tako nešto voljni.

**Duh vremena donio je neke panbalkanske pjevačke manirizme, koji su se primili kao mjera nekakve nove tradicije. Recimo, način na koji pjeva popularna Danica Crnogorčević više podsjeća na kosovski kraj, Bugarsku ili čak Orijent. Mogu li se uopšte pratiti ti uticaji?**

Sa širenjem masovnih medija, najprije radija a zatim svih ostalih, došlo je do pojave uniformizacije načina izvođenja narodnih napjeva. Prije II svjetskog rata, postojala je visoka individualizovanost u muzičkom izrazu svakog pjevača i svakog orkestra, koji su za sobom ostavili snimaka. Pa i kasnije, među običnim svijetom, ova je individualizovanost opstajala, te se do izvjesnog vremena, drugačije pjevalo u svakom kraju. Da sam se, kojom srećom, rodio ranije, ja bih istraživao da li različiti načini pjevanja korespondiraju različitim načinima govornog akcentovanja u pojedinim krajevima, ali, nažalost, nisam se rodio ranije. Kažem, pjevalo se različito u svakome kraju, pa i u Bugarskoj, i na Kosovu. Nije se, recimo, na isti način pjevalo u Sirinićkoj župi i Sredačkoj župi. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b325f2fd-7fc2-4b20-ad46-0011ce90230a)
Narodna muzika je uniformizovana: Zekić{.caption}

Međutim, naš je narod (pod tim mislim na gotovo cijelu Jugoslaviju) odabrao, ne da njeguje individualne vokalno-instrumentalne izraze svoga kraja, nego da teži ka nekakvoj idealizovanoj tradiciji, koja zapravo i ne postoji. Toga radi, dolazi do ovakvih pojava uniformizacije, i gubljenja lokalnog kolorita u muzičkom izrazu. Ne pati od toga samo naša zemlja, nego i sve susjedne, a možda, ko zna, i cio svijet.

**Ako je naš jezik dio slovenske porodice jezika, kojoj porodici pripadamo muzički?**

To je teško odrediti. Prije svega, mi ne možemo nikako znati kako su pjevali naši slovenski preci kad su ovdje došli. Jednostavno, nema ama baš nikakvih notnih zapisa svjetovne muzike iz tih davnih vremena. Rekao bih, ipak, da mi pripadamo jednom balkanskom muzičkom prostornom kontinuumu.

**Postoji li nešto suštinski važno što šira javnost ne zna o crnogorskom tradicionalnom muzičkom blagu?**

Prije svega, ne znamo koliko je ono bogato. Zadesite li se u bilo kom društvu, pa vam neko traži da mu otpjevate neku crnogorsku pjesmu, svima će na um pasti istih pet, šest, deset pjesama. A samo u kolašinskom kraju ima ih na stotine... Tome doprinosi i nedostupnost arhiva Radio-televizije, koji je gotovo u potpunosti nedigitalizovan. Ja sam u tom smislu nudio svoje usluge, ali odgovora još nisam dobijao.

**Nakon kompozitora kao što je bio Borislav Tamindžić (1932-1992), koji je koristio narodne melodije kao podtekst za svoj modernistički izraz, nismo imali značajnijeg nastavljača. Postoji li šansa da svi instrumenti, ritmovi, glasovi i artikulacije prežive ako ih ne umetnemo u savremeni umjetnički kontekst i formu?**

Nemam ništa protiv njihovog umetanja u modernu formu, ali je jednako važno da se učini napor, da oni prežive, ako je moguće, u svome tradicionalnom kontekstu, tj. da se zna na koji su nam način preci pjevali.

**Svjedočimo buđenju rep scene u Podgorici i Crnoj Gori. Deklamovanje, zdravičarstvo, naricanje – osnovni elementi usmene književnosti – našli su svoju novu formu. Tonski zapisi guslara, kao što je Avdo Međedović, bliži su nekoj vrsti repa nego današnjem načinu na koji guslari pjevaju.**

Opet se vraćamo na uniformizaciju. Nekad se uz gusle pjevalo različito u svakome kraju. Dovoljno je samo da poslušate snimke Milmana Perija iz raznih krajeva (hvala Bogu nisu kod nas, pa ih je neko sa Harvarda digitalizovao i učinio javno dostupnima). Koliko je Međedovićevo pjevanje blisko repu, ja zaista ne bih da sudim, jer se u rep razumijem otprilike koliko i pojedini naši donosioci odluka u svoje resore.

**U tom starinskom, rapsodskom popijevanju ili bugarenju, muzika djeluje kao uporna monotona pozadina da bi pripovjedač, fokusiran na naraciju, održao nit. Bez trilera, visokih tonova i ukrasa... Može li se reći da je muzika bila u službi riječi? Ili da su riječi bile muzika?**

Problem odnosa pjevanja i govora, te instrumenta i glasa, zanimljiv je i višeslojan. O njemu je naširoko pisao moj negdašnji profesor, dr Dimitrije O. Golemović. Ja mogu reći da su riječi i muzika u našem narodu bili neodvojivi. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8ee79781-dcb2-4dc2-b508-23c78039ea1a)
Brano Mandić, Guslar, digitalni kolaž{.caption}

Sjetimo se koliko je muke Vuk Karadžić imao kad bi zamolio nekog od svojih pjevača da mu pjesme govori, recituje, a ne pjeva. Jedini je Tešan Podrugović u tome bio uspješan. Dakle, oni jednostavno nisu bili svjesni činjenice da bi riječi uopšte mogle da se odvoje od pjesme (napjeva), jer onda to nije pjesma. To je, barem, moje mišljenje, koje ostavljam mogućnost da nije tačno, jer ipak sam ja i dalje prilično svjež etnomuzikolog.

**Kad smo već kod govora i riječi, da li ste proučavali promjene u melodiji i brzini kojom govorimo? Gledajući stare snimke, stičem utisak, možda sasvim pogrešan, da su ljudi u cijelom svijetu prije samo 50 godina govorili sporije. Postoje li istraživanja kako tehnologija utiče na melodiku i ritam govora?**

Nisam čuo da takva istraživanja postoje, ali je činjenica da je došlo do sveopšte deterioracije govornog jezika. Često na ulici čujem djecu koja, Bože me prosti, engleski govore bolje nego ovaj naš, kako god ga zvali. Slušam ih tako, gdje svaki čas umeću po koju stransku, pa mi nešto dođe žao na srcu. Pitam se, za šta se ono naši slobodarski preci boriše? Da li za to da postanemo jezička i kulturna kolonija, da se utopimo u sveopštem kazanu čovječanstva? Još nisam došao do odgovora.

Postoji takođe i interesantan, meni do krajnosti odvratan fenomen, ubrzavanja pjesama, i to baš onih koje bi trebale da se izvode polagano i smireno. Slušao sam, recimo, jedno izvođenje pjesme *Sejdefu majka buđaše*, po čijoj bi se brzini dalo naslutiti da je majka Sejdefu izbacila kroz pendžer sa sve dušekom i jorganom, a ne da ju  je budila onako materinski. Nažalost, ona nije jedina, taj je fenomen sveprisutan, a mislim da potiče od toga što se danas, umjesto orkestarske pratnje, koriste klavijature sa ritam-sekcijama, pa je onome siromahu muka da svaki čas mijenja brzinu ritma koji mu prati pjesme.

**Na kraju, bilo je riječi o tonskom zapisu govora kralja Nikole, koji se obrađuje i treba da bude publikovan. Kada se može očekivati da čujemo kralja?**

Kako rekoh, gđa Hjuz mi je kazala da su oni još uvijek u fazi selidbe, a ta informacija stoji i na njihovom sajtu. Nisam joj pisao ove godine, jer ne bih da ispadnem navalentan, ali hoću za koji mjesec, ako se ništa ne promijeni na sajtu. Mislim da je u interesu svih nas, i države kao takve, da dođemo do snimka našega knjaza, i sina mu Mirka. Mada, možda se neki i plaše toga što bi mogli da čuju. To je, ujedno, još jedan razlog da naše arhive leže nedigitalizovane i nedostupne.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Zadesite li se u bilo kom društvu, pa vam neko traži da mu otpjevate neku crnogorsku pjesmu, svima će na um pasti istih pet, šest, deset pjesama. A samo u kolašinskom kraju ima ih na stotine...

gluva soba

Crna Gora ne poznaje svoju muziku, niti pokušava da je čuje

To što Teofil Pančić nedavno nije mogao lično primiti Nagradu Srđan Aleksić učinilo je da njegov glas sagledam u odsustvu, nekoliko mjeseci prije tužne vijesti koja je danas obišla region. 

Već teško bolestan, Pančić nije mogao prisustvovati ceremoniji, a nagradu je primila njegova supruga. Pročitano je pismo u kome nagrađeni govori  skromno, mudro i sažeto, baš kao da je  tu pred nama. Ali nije bio pred nama, Teofil Pančić bio je odsutan i spriječen, a to odsustvo, taj nedolazak velikana na mjesto koje smo mu ostavili, kao da je bio pokazna vježba njegovog skorog odlaska.

Pančić je bio pisac nadmoćne ljepote. Jedan posljednjih glasova nekada važnog novinarskog izraza koji zovemo kolumna. Klasik u vrememenu tvitova i hitova, pripovjedač koji je promišljao najteže stvari sa najvećom lakoćom. Ta lakoća učinila je da pomislim kako je čudno što ga nema, kako je nepravedno da ga nema na toj dodjeli nagrade za hrabrost, Teofila Pančića koji se činio navijek prisutan i nezamjenjiv, nesalomiv u znanju i ludensu, čak i onda kad su na njega kidisale siledžije. 

Bio je jedan od pisaca koje smo čitali na način kao da smo stari drugovi, kao da je svaki njegov članak bio sesija jedan na jedan sa čitaocem, a ne masovni proizvod medijskog posla u kome je obitavao kao jedno od posljednjih utočišta visokog stila i etike. 

Zato je i ovaj nekrolog saučešće čitaocima, svakom od nas ponaosob, svim koji su izgubili oslonac u Pančićevom blistavom umu.

Sinoć sam na jednoj večeri poslije treće čašice zapao u tiradu o besmislenosti novinskog pisanja na teme svakidašnje i odveć jadne da bi se na njima moglo položiti išta vrijedno. Moja sagovornica me ubjeđivala da kolumnisti otvaraju važne i dragocjene prostore misli u ovom zagušenom prostoru medijske tmine koju živimo. Rekla je da pravi kolumnisti imaju ulogu lučonoša. Moja malodušnost i bijes spram utabane rute koja me nejakog vodi od kolumne do kolumne, dovela je i do teških riječi. Pisati za novine nema smisla, to je kobalica sa samim sobom,  ionako ćemo za dvadeset, trideset godina svi umrijeti. Život se ne smije tako olako predati pogrešnoj putanji kozerije i aktivizma koji je unaprijed osuđen na propast. 

Nalupao sam par sličnih opštih mjesta, baš sinoć, dok je Teofil Pančić napuštao ovaj svijet. I zato sad moram da revidiram. Mjesto je i čas da se kaže kako pisati ima smisla, jer je pisalo nekoliko majstora koji su nam ostavili zadatak da tražimo način ljudskosti u obeznađenom svijetu agresije i zla.

Ima smila pisati, dokazao je to Teofil Pančić, lektira nekog boljeg svijeta kojeg je branio do posljednjeg časa. Bio je dopisnik iz razuma, jedan od najvećih. 


Jedan posljednjih glasova nekada važnog novinarskog izraza koji zovemo kolumna

in memoriam

Dopisnik iz razuma

Kad se u decembru 2024. na zgarištu kuće Balijagića  u Banjem Selu kod Bijelog Polja vještak elektro struke isprsio i rekao da je uzrok požara kratak spoj, Crna Gora je ušla u krug vračanja. Magijsko servisiranje velike traume koja je ostala nakon dvostrukog ubistva Alije Balijagića moglo je da počne. 

Kao što je kuća masovnog ubice Vuka Borilovića planula na ljeto 2023. godine i dom Balijagića je gorio do zore. Plemenski običaji su namireni a drevno spaljivanje zarad pročišćenja, koje su ljudi praktikovali još u kasnom neolitu, zgodno je objašnjeno elektrikom. 

Sve do Srednjeg vijeka spaljivale su se kuće zločinaca, a običaj se zadržao i kasnije, tamo gdje nema vjere u kaznu od države. Kletva i plamen na taj način postaju mjesto okupljanja kolektivne mašte koja može odahnuti tek onda kad se stvar razriješi vatrom. Olakštanje traje kratko, naročito tamo gdje dobace srpski tabloidi, pa nad spaljenim domom Borilovića anonimni sagovornik Kurira zapita je li spaljivanje uvod u krvnu osvetu.
 
Sujevjerje i vradžbine su sastojak od kojeg se tribalne zajednice hrane. Nije to crnogorski ni balkanski specifikum, i takozvana napredna društva daju sebi oduška, kao kad je demolirana kuća serijskog ubice Džefrija Damera. Nekad je strah toliko jak da se čak i u tzv. naprednim zajednicama probudi duh plemenske odmazde, sa kojim Crna Gora vjekovima živi. 

Nakon tragedija na Cetinju lansiraju se priče o prokletom gradu, otvaraju se širom treća oka kako bi se obujmila suština zločina.  Kad se nađemo u vradžbinama, na korak smo od epske fantastike. A kad smo u epskoj fantastici na korak smo od balkanske politike. Od vradžbine  do politike mnogo je manje prostora nego što mislimo, a vatra je stari signal nacionalne budnosti.

Nisu se mrtvi ni sahranili, iza ugla je izašlo nacionalno i vjersko ruglo kao navodni motiv masakra. Ono što je uradio Vučić usred potrage za Balijagićem kad je povezao njegov zločin sa sa pokoljima davnih vremena, danas čine svi koji svjesno ili nesvjesno nacionalno politizuju masakr. 

Bez milosti prema žrtvama IN4S-ov anonimni operativac mudruje ispod [naslova](https://www.in4s.net/video-masovna-ubistva-u-crnoj-gori-nacionalna-netrpeljivost-kao-pokretac-nasilnih-tragedija/) - Masovna ubistva u Crnoj Gori: Nacionalna netrpeljivost kao pokretač nasilnih tragedija? Uz članak ide  video izjava supruge ubijenog prije dvije i po godine. Mnogo su zabrinuti iz IN4S-a pa kažu da “masovna ubistva u malim sredinama, posebno kada su motivisana nacionalnom netrpeljivošću, predstavljaju ozbiljnu prijetnju društvenoj stabilnosti”. Jednako su bili zabrinuti kad su javljali da u Crnoj Gori počinje građanski rat, i da paravojska iz Ukrajine stiže da brani vlast Mila Đukanovića. 

Sa druge strane pisac Milorad Popović ubicu sa Cetinja profiliše kao fanatika SPC, uz veliku ogradu da nacionalno i vjersko nisu motiv zločina, nego pisac sve to iznosi da ilustruje bijednu poziciju suprotne strane koja zločin koristi za propagandu. Popović svoj nalaz o ubici daje *en passant*, kao da ne zna da će od cijelog [intervjua](https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/393503/crnogorski_pisac_milorad_popovic_za_sb_za_masakr_na_cetinju_odgovorna_je_vlast_u_podgorici_i_njima_su_krvave_ruke.html) za Slobodnu Bosnu zakonima medijske aritmetike ostati samo to od čega se ograđuje. 

Nisu ubice bile u mentalnoj krizi, dakle, ne postoji socijalni kontekst, nisu imali zdravstveni karton, nisu imali privatne okidače, psihološke predispozicije, nego su prosto ubili djecu, žene i prijatelje jer su bili politički ostrašćeni. To nam kaže IN4S. A Popović naravno to ne misli, ali mora da naglasi kako je ubica bio “bezmalo fanatični vjernik SPC”, koju uzgred direktno krivi za ambijent koji je doveo do ubistva. 

Sve to mora da se saopšti trećeg dana žalosti, u trenucima kolektivnog straha. Zajednica koja još spaljuje kuće ubica sujevjerno traži zaštitu viših sila. IN4s je tu da je zaštiti, a Popović da objasni. Vještaci društvenog miljea zakleti na istinu, taman kao oni iz Bijelog Polja što su u kući Alije Balijagića pronašli kratki spoj. 


Nisu se završili ni dani žalosti nakon masakra na Cetinju, počela su nacionalna i vjerska vještačenja 

budnost nacije

Dani kratkog spoja

Birajući Fejsbuk kao medijum svoje političke propagande, svodeći svoje proglase na montiranje mimova i upotrebu emotikona, Demokrate Crne Gore državnu politiku za koju odgovaraju svode na privatni prostor jedne društvene mreže. 

Nepotpisana saopštenja, aljkave montaže i pastiši kojima brane svoje lidere otkrivaju suštinu jednog nedemokratskog i anonimnog svijeta u kome format nije važan. A kako u politici sve zavisi od formata, odnosno forme, to znači da nam Demokrate iz papuča i bademantila, preko kokica, ili iz spavaće sobe, uređuju politički prostor kojim vladaju ni manje ni više nego potpredsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova. 

Tako se od državnog novca koji se ulaže u partije širi tabloidna primitiva, ratoborni prč u danima žalosti i dolazi do paralelne realnosti u kojoj se Demokrate gube. Vjerujem da su izgubljeni, jer kako drugačije objasniti da momčad u danima žalosti i šoka kad se oplakuju žrtve masakra na Cetinju sami sebe predstavljaju kao najveće žrtve, samo zato što je neko pozvao na njihovu odgovornost. 

DPS je bio drugačiji – postojala je dobro uigrana, nešto sporija ali fanatična armija jastrebova po redakcijama koji su doslovno zastupali interese vođe. Svodeći odnos sa građanima na Fejsbuk, Demokrate iz svoje privatne sfere koju ne poznajemo, iz svojih zatvorenih partijskih katakombi pumpaju žutilo na koje se ne može ni referisati. Dok ste jedan režimski DPS medij mogli definisati zvaničnim jezikom struke, ovdje se već diramo ispod stola, Demokrate nas vode u svoje vešeraje i podrume, gdje se rađa vrcavi duh njihovih partijskih saopštenja. 

Zapravo je riječ o strategiji razgradnje države i građana, dakle međuodnosa koji je zasnovan na odgovornosti i etikeciji koja koliko je moguće pokušava da normira zvaničan ton na kome se jedno društvo može graditi. Naprotiv, Demokrate crtaju strelice, oponašaju kurire i informere, umeću jebozovnu muziku i partijski argo ispod svojih montaža, te skriveno iza kolektivog potpisa vrijeđaju građane, pozivaju na budnost i suštinski — šire paniku. 

U danima nakon masakra ta vrsta panike nije ništa drugo nego korak do destabilizacije. Zašto zaboga to rade sa pozicija vlasti? Iz straha, moguće, i zato što se nadaju da cijeli proces kontrolišu, da ga mogu okrenuti u svoju korist. Ipak, politika je malo komplikovanija rabota i ovakvo paramedijsko ponašanje okreće javnost protiv samih Demokrata. Ovog puta ne zbog mafije, srpstva, crnogorstva, nego zato što postoje neke nepisane granice ispod kojih se jednostavno ne ide. Kad su dani nacionalne tuge, prosto se ne baviš svojom guzicom.  

Demokrate valjda nisu u stanju da shvate da dizanjem graje zapravo samo pokazuju koliko je protest za smjenu ministra Šaranovića kulturno okupljanje, svedeno na zahtjeve koji su prikladni. Zahtjev da ministar podnese ostavku upalio je crvenu lampicu koja je partijsku družinu gurnula u borbeni moral, te ogolila fanatičnost. "Prodavci kirbija", kako ih nazva jedan prijatelj, sudaraju se sa realnim svijetom u koji nikad nisu zakoračili van stranačkog drila i seminara. 

Obrisi političke deluzije koju prodaju kao čast već se uveliko ismijavaju kao politička bizarnost. Parole "Časti mi", "Mir je naša nacija", sve te narodne nošnje u spotovima, ekumensko trućanje i militantna posvećenost kiču, samo su simptomi jednog političkog projekta zasnovanog na borbi protiv DPS-a, partije kojoj sve više liče. Zar nisu Šaranović i Bečić bez dana radnog staža ušli u svoje funkcije kao Bulatović i Đukanović? Nisu li Demokrate oni koji ističu svoju istorijsku misiju na isti način kako je činio DPS. 

Na kraju, to su dvije partije koje u svojim saopštenjima preprodaju mir u danima kad mira nema. A to je opasno. Protiv toga se ljudi bune, iz toga se rađaju nemiri. I da, zbog toga se, kad-tad leti sa vlasti.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/mxPrERxQRMM?si=p0CA8ZHmyDiU0xoL" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Demokrate valjda nisu u stanju da shvate da dizanjem graje zapravo samo pokazuju koliko je protest za smjenu ministra Šaranovića kulturno okupljanje, svedeno na zahtjeve koji su prikladni