Godine tako prođu da nisi rekao ništa o parku i suncu i porodici. Bile su važnije političke teme o kojima nemaš pojma. Periferija uma, to što se čita i piše u novinama. Kakvo je to samo lažno predstavljanje. Drama koja nikog ne košta. Tragedija sa šampanjcem. Pisci se kriju iza zlobe komentatora, ovi se kriju iza zlobe pisaca, na kraju se dokucavaju u svjetlu telefona. 

Ovako bih to rekao: drhtim, čitam, radim, živim, a u novinama pišem sranja.  Umjesto da kažem suptilnu suštinu, da je život ne samo podnošljiv nego lijep, prozračan. I da je dužnost da se bude srećan. Nekako mi se čini da je to jedna zapuštena staza i pravi izazov za pripovjedača. Biti veseo, a ne dosadan. Biti dobar, a intrigantan. Cupkati od sreće. Jer gdje će današnji čitalac naići na sreću, a da nije teško stilsko sranje. Nešto zaslađeno da se povraća. U najboljem slučaju spomenarski snuff, Coelho i slična roba. Gdje je nježna, prava sreća, i da li ona uopšte treba da bude u pismu, pa još novinskom?

Umjesto odgovora ispričaću jednu priču. 

Prije nekoliko dana zatekao sam ispred kuće zelenu lutku. Visila je sa ograde, i bila prošivena zlatnim vezom. Saznao sam da je to lutka leptira monarh. Slutio sam da ga neću uhvatiti, ali kad sam konačno zatekao praznu ljusku, ipak sam bio srećan. Znao sam da se leptir ponovo rodio. Da leti naokolo. Činjenica da ga nisam vidio nije me rastužila. Danima sam o njemu brinuo, gledao i pratio kako lutka mijenja boju. Od grašak zelene do utaženog tona urme. To sam želio reći. Kakvo je zapravo čudo jedan običan leptir, i kako se čovjek stidi da to prizna. A stidi se, ko zna zašto, valjda jer čudu istinski ne prisustvuje. 

Mislim da je pisanje o leptirima opasno. Čak opasnije od pisanja o mafiji. Jer mafija će ubiti svakog desetog, a na leptiru će tek svaki stoti uspjeti nešto da kaže. Zahtjevni su leptiri, ali ih ima. U čaurama. Kao metkovi puni smisla. Možda ih ima u knjigama koje sam čitao, u Gogenovim dnevnicima, kod Zagajewskog, ili Danila Kiša… Pokušavam da napregnem mozak i sjetim se, ima li leptira kod kolumnista širom mog jezika, i jedino ih još nađem kod S. G. Ali on je ionako pjesnik. Ostalo mi se rijetko čita, jer je pametno, a to zna da zasiti. Zaslužno. Pitko i vispreno, potentno a nevažno. Dosadno i genijalno. Svake nedjelje, uglavnom samo seru. I seru. I seru. Iako pišu sve bolje. 

Od ironije se više ne može živjeti, ironija je postala postfaktualni ritual jedne kaste. Kolumnisti i ironija ne služi ničemu. Ironija je poslije činjenica. Nevažna je kao leptir onome koji ga ne vidi. To što se danas podvaljuje Krleža je izmislio prije stotinu godina, samo on nije bio ironičan već dinamitan, živio je u vremenu otvorenih karata. Danas su krugovi zatvoreni i rečenice tromije. 

Novinski pisci su se utopili  u doba koje slavi pseću odanost lajku i hormonu sreće putem algoritama internetskih interakcija koje se polako miješaju u sadržaj. Kibiceri diktiraju i samo negativni sadržaj zaista prodaje kupke na guglovim oglasima pored članka. Na taj način se oblikuje nova higijena i nova sajber estetika kuknjave oslonjena na slavnu tradiciju tužbalice. 
Nema potrebe da se čitaju novine, o leptirima je dosta toga rečeno u knjigama, to sam mislio da kažem. Leptiri simbolišu ponovno rođenje, ima ih na hrišćanskim slikarijama, u predočenim rukama djece. Ima ih u oblacima koji migriraju preko velikih voda, na žilavim krilima prolaze nautičke milje i niko ih ne vidi dok lebde prostorom punim wirelessa. 

Ugasi ekran i pogledaj, vidjećeš ih gore.

Iz knjige "Zbogom novine", Žuta kornjača, Podgorica, 2025.{.caption}








o leptirima

Monarh

Stefano je pljunuti otac. U slučaju da ne znate, trebaće vam par sekundi. A onda se obrisi lica poklope, kao u onim policijskim datotekama – svaka tačka stane na svoje mjesto: naočare, isti uporni pogled, duboki zalisci kao prvi znak ćelavosti koju će taj čovjek, već se vidi, nositi sa dostojanstvom. 

Neki od vas će uskliknuti *Ecco!* evo ga! to je Stefano! onaj mali što je volio puške! Pucao je kao lud, jer mu je tata kupovao topove i replike revolvera, pištolje i plastične igračke za ratovanje. 

Dopuštam da će nekog začuditi da je Stefanov otac Umberto Eko, jedan od najvećih humanista XX stoljeća, pacifista i militantni ljubitelj barokne flaute koju je rado svirao u gitarskoj pratnji Stefanove majke Renate Ramge, njemačke kuratorke i istoričarke umjetnosti. Tako stoje stvari, među knjigama i knjiškom prašinom, u biblioteci velikog oca i književne ikone modernog doba, okružen prevodima i restauratorima, uspavljivan laudama i transkripcijama drevnih kompozitora, mali Stefano imao je sreću i čast da puca, da se čuje njegovo *pum-pum*, što je italijanska onomatopeja u Južnih Slovena poznata kao *ta- ta*. 

Upravo je tatina odluka bila da Stefano bude obasut igračkama sa nišanom. To vidimo u Ekovoj priči "Pismo mom sinu” (*Lettera al mio figlio*) koja počinje skroz nefikcijskim signalom, dakle izravnim obraćanjem: *Dragi Stefano*. Antologijska priča zapravo je briljantna epistola infantu, neka vrsta traktata o vaspitavanju i učinku igre u moralnom odgoju mladih. U svom pismu-eseju Eko mališanu najvaljuje sve divne Božiće koji dolaze sa poklonima:

“Tada ću ti pokloniti puške. Dvocevke. Repetirke. Šmajsere. Topove. Bazuku.
Sablje. Armije malih vojnika u punoj ratnoj opremi. Zamkove s pokretnim mostovima. Male tvrđave za osvajanje. Kazamate, barutane, oklopna vozila, reaktore. Mitraljeze, bodeže, revolvere. Koltove, vinčesterke, devedesetjedinicu, haubice, lukove, praćke, katapultove, džilite, granate, mačeve, koplja, harpune, helebarde i kuke za privlačenje brodova… Pištolje male i pljosnate, za frak, za potrebe lopova džentlmena ili preteške „lugere” koji deformišu džepove čim se nose pod pazuhom kao Majkl Šejn. I još pušaka. Puške kakve su imali Ringo ili Divlji Bil Hikok. Oružje, jednom rečju, sine moj, mnogo oružja, samo oružje. To će ti doneti tvoji Božići.”

Sve buja i lista u Ekovom nabrajanju, dok sa druge strane mračna i hladna leži sračunata priroda one djece koja će se igrati malih hemičara, konstruisati mašine, projektovati nekakve logički osmišljene inačice stvarnog života u koji će sa sobom ponijeti ledenu praksu i analitiku nametnutu u nježnom dobu. 

Biće da je Ekova priča nastala mnogo ranije, ali je objavljena devedesetih, kao žalosna slutnja promjene obrazovne paradigme i cenzorskog pristupa odrastanju unutar jednog kodifikovanog "mirovnog" novogovora. To je vrijeme koje živimo, vakat zabrana nasilnih metafora, disanja u zasjedi, slobodnih juriša, i svega što bi  djecu navodno okrenulo ka nasilju. Nije li nježna ta briga zapadnog bijelog čovjeka? Kako se samo divno odnosi prema svojim mladuncima! Nije li ta cenzurica opojna do mjere da nam se rađaju novi anđeli, spremni samo za dobrotu i čovjekoljublje.... 

Prema posljednjem izvještaju u Gazi je od početka rata do kraja aprila ubijeno 5281 dijete do pet godina starosti, što znači da je taj slavni pedagoški milje političke korektnosti dobro nadojen krvlju. Ekova pouka upravo kreće od politike i govori o licemjernom odnosu prema ratnim igricama, na kojima je lično odrastao i razvio se u pacifistu svjetskog formata. Dalje, antropološki, pisac zamišlja Ajhmana, budućeg nacistu kako rješava mozgalice, dalek od palica i petardi, osamljen u svojoj kuli samozatajnog štrebera. Još bi se prije mogli sjeteti Alberta Špera, kome je i đed bio arhitetka, a otac socijalista, pa je opet završio u Hitlerovoj prvoj petorci. Sve te cerebralne mladosti, usidrene u algoritam i *programming*, slijedeći Ekovu logiku, možemo lako vidjeti kao antisocijalne, samodovoljne narcise koji izbacuju cijele porodice na ciču zimu, dijele otkaze i pritiskaju dugmad uništenja, zato što nikad nisu prošli dječiju katarzu umjetnog rata. Nisu prošli primarni agon i uzbuđenje lovca od kojeg su ih čuvali njihovi otuđeni roditelji. 

“Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice. U njihovim hladnim i uvrnutim mozgovima malih matematičara kriju se teški kompleksi koji će se aktivirati u zrelom dobu. U svakom malom monstrumu koji pokreće skretnice svoje minijaturne železnice, vidim budućeg upravnika logora smrti. Oprez i kad vole kolekcije malih automobila koje strašna industrija igračaka nudi u savršenom faksimilu, s prtljažnicima koji se podižu i prozorima koji se spuštaju. Zastrašujuće! Zastrašujuća igra za buduće narednike elektronske vojske, koji će ravnodušno pritisnuti crveno dugme jednog atomskog rata!”

Naravno da je Ekova proza umjetnička, nije to doslovni pamflet, ali ono što ostaje kao metafora jednog doba koje se sve više priklanja atomizaciji čovjeka, razlog je da djecu pustimo da trče, da ispaljuju svoje nevidljive hice kao bolide budućeg aktivizma, buduće borbe za drugog, za slabijeg. Cenzurom rane socijalizacije, ukidanjem slobode jezika, tijela i mašte, naročito se licemjerno baviti pod firmom *zapadne prosvjećenosti*, dok god ona živi od prodaje municije na drugom kraju svijeta. 

Možda djeca baš  u igri treba da saznaju šta je rat, treba da predosjete šta znači ginuti, treba im iskustvo zbjega, racije, sve to naravno kao mentalna slika, okvir u koji ćemo potom učitati humanizam. U protivnom se krije opasnost mnogo veća od nevinog *ta-ta*, na koncu, po Eku, u zabrani se krije se velika laž. 

“Ušao sam jednog jutra u veliku robnu kuću u Frankfurtu, obećao sam poklon sinu svog prijatelja i zatražio jedan lep revolver. Gledali su me užasnuti. Ne proizvodimo ratne igračke, gospodine. Da se čovek sledi. Izašao sam postiđen i na ulici naleteo na dvojicu iz Bundesvera. Vratio sam se u stvarnost”.

Ta stvarnost čeka našu djecu i naoružana je novim oružjem uništenja - hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat. A život je više igra nego projekat, onda kad ima cijenu i vrijednost. Onda kad proizvodi ljubav i brigu za drugoga, u ratu i miru, koji nam se prodaju kao ista stvar. Upravo zato u pismu Stefanu, otac govori o nijansama o prepoznavanju pravog protivnika.

"Pre svega neću te učiti da pucaš u Indijance. Učiću te da pucaš u trgovce oružjem i alkoholom koji uništavaju indijanske rezervate. I u južnjačke robovlasnike, što znači da ćeš pucati kao Linkolnov vojnik. Neću te učiti ni da nišaniš na ljudoždere iz Konga, već na trgovce slonovačom..."

I da, Stefano Eko nije otišao u vojnike – bavi se filmom, kulturom i zaostavštinom svog velikog oca.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*




Nova stvarnost čeka našu djecu, opremljena strašnim oružjem uništenja  – hladnoćom lažne slobode koja im se nudi kao projekat

ratne igre

Čuvajte se klinaca koji konstruišu male dizalice

Prostranstvo velike plaže nadahne govornika. Bez brda ili planine da vrati eho, a realno i bez neistomišljenika u publici, olako sam se prepustio pojmu klase kao suštini svake političke borbe. I ništa tu nema sporno, klasa je klasa, ali mora biti elaborirana i mišljena iznova, prevashodno u samoći kelije, tamo gdje dah slanog vazduha ne ohrabruje riječ i misao. 

Dakle, dok sam govorio o klasi na skupu protiv privatizacije Velike plaže, pitao sam se što je to klasa. Da bi se danas govorilo o klasi, trebalo bi prvo reći kakav je novi kapitalizam u kojem se potčinjena klasa javlja kao simptom. 

Ono što vrapci znaju, ali i sve ptice gnjezdarice južno od Ulcinja, jeste da savremeni kapital profitira na kognitivnom kapitalu čovječanstva. Istina je da su Afrika, Amazon ili Balkan napadnuti kao resursi prostora i da se borba za zemlju ne bliži kraju, ali isto tako, ako proučimo na šta ta borba liči, vidjećemo da joj se pravila klešu u metasvijetu novih oblika komunikacija kojima se upravlja i ispravlja svijest o prostoru. Da uprostim, kako bih sam razumio, a onda i čitalac – današnji je kapital usmjeren na tvoju pažnju, podatke, bihevioralne tokove, algoritamsku prediktivnost, kako bi upravljao tvojim željama i mogućnostima. On preparira umove na način da sudjeluju u renderskim halucinacijama, on vaspitava pokoljenja da bez borbe prihvate i prodaju ono za šta se u prošlosti prolivala krv. 

U tom metaversnom, sasvim androidnom sistemu prenosa informacija, kontakt je zamijenio vezu a interfejs emotivnu razmjenu, pa se javio novi otupjeli sapiens spreman da trpi beskonačno polje mogućnosti kao obećani raj. U tom nesolidnom stanju stalnih očekivanja, dometanja, fluidnih konteksta nad kojima caruje stara podvala obilja, izgubila se još starija svijest o potrebama. Tako je obilje informacija potisnulo potrebu za mirno provedenim popodnem. Zatim je obilje zdravstvenih parametara poništilo potrebu prirodnog starenja. Mitologizovano obilje finansija na koncu, zamijenulo je potrebu za osnovnim ljudskim emotivnim zabranima unutar kojih se kao ličnost razvijamo postepeno i bez šokova.

U prošlosti, da se vratim pitanju klase, radnicima je bio presječen put dostojanstvenog života opresijom koja se svodila na fizičko izrabljivanje. Fabrike su bile mjesta revolucionarne pobune i stvaranja klasne svijesti koja je nastala pod pritiskom strogih i nasilnih komandi. Djeca u Srbiji na primjer, prije samo stotinjak godina radila su u rudniku za tuce jaja, ili kilogram hljeba. Radnička svijest klesana je kroz ropstvo carskih sužanja i mužika, temeljila se na nepreglednoj prostorno izmještenoj sirotinji koja je skapavala po pregrađima Moskve. To su one mase kojima je u susret otišao grof Tolstoj gonjen maničnim napadom grižnje savjesti, da bi među njima shvatio kako ih svojom napojnicom zapravo kvari i ponižava, tj. da je emancipacija dublja i kompleksnija od njegovih nekoliko rubalja, što po pravilu pripadnu najvećim kurvinim sinovima u piramidi geta. 

Potlačeno radništvo i sirotinju nije mudro idealizovati, već ih možda treba shvatiti kao socijalnu skupinu koja je u određenom trenutku preuzela svoju istorijsku ulogu. To jeste  bukvarski površan pogled, ali u njemu se može nagovjestiti klasa kao homogen, radnički kolektivitet, i politički konstrukt koji je posjedovao izvjesne veze sa realnim stanjem na terenu revolucije. 

Ali ko je potčinjena klasa danas? pitao je jedan od drugova na Velikoj plaži. Ako iznajmim ovaj bar, preko bankarskog kredita, zar ne radim za banku koja me iskorišćava? Zar nisam i sam upao u stupicu, iako u očima domicilnog življa ličim na čovjeka od biznisa i novu buržoaziju koja gazi sve pred sobom.

Zaista su imovinske sheme i odnosi moći postali komplikovani do mjere da se čovjek može ražaliti i nad piranom. U eri finansijskog i digitalnog kapitalizma mapa potčinjavanja maendrira i donosi cijeli jedan zamršeni sistem hijerarhija koje ne odgovaraju onim ilustracijama iz XIX vijeka gdje debela svinja u polucilindru pritiska bosonogo siroče. 

Pa ko je onda potčinjena klasa danas? Ako kažemo da su to zemlje “trećeg svijeta”, lako ćemo uvidjeti rasnu dimenziju potlačenosti, koja nam u potrazi za čistom definicijom može zasmetati. Možda je za početak važno odustati od te normativne žudnje za definicijom i prihvatiti da je sami pojam klase složen i usaglašen sa novim vremenom stalnog izjašnjavanja. U tom smislu klasa potčinjenih bila bi ona koja je van znanja, ili je udaljena od svijesti koja joj pomaže da shvati da je potčinjena. Otud bi viša klasa mogla biti definisana kroz informacijski luksuz koji sebi mogu dozvoliti bogati, da se sklone i izađu iz meljućeg stroja pod kojim je nemoguće misliti. Možda su niža klasa i dalje periferno izolovani pojedinci, ali sad su neki od njih u udobnim foteljama poput ove u kojoj sjedim dok pišem ovaj tekst gonjen diktatom algoritma. 

Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi, kao klasa koja je zaronjena u info-klupko izgubila moć da vidi i spozna signale socijalne borbe. Student na prestižnom američkom univerzitetu koji će otplaćivati svoj kredit, i gurati svoje tijelo do granica izdržljivosti, možda je klasno potlačen u odnosu na seljaka iz okoline Nikšića koji od surutke zaradi da prehrani porodicu i pomogne mjesnom fudbalskom klubu. Definicija potrebe i obilja se mijenja, a klasno pitanje nije samo pitanje gladi, nego i pitanje mentalne komande, psihičkog pritiska koji savremeni čovjek trpi. 

Proleteri svih zemalja se ne ujedinjuju upravo zato što ne shvataju svoju istorijsku funkciju ro-bota, koja im je data kroz prakse odricanja, sadizma, i nadzora kojima su izloženi.

Smije li se onda reći da potčinjena klasa novog doba zasijeca stare granice između sirotinje i bogatstva, i čini jednu novu kompleksnu situaciju koja se drži pod kontrolom korporacija. Potčinjeni čovjek današnjice je i digitalni čovjek, toliko odrođen i pritisnut tehnokratskim metodama prevlasti da ne može osjetiti klasno jedinstvo sa gladnom djecom trećeg svijeta. Otupjela, bezdušna masa kao krajnji proizvod tehnofeudalnog svijeta, zapravo je klasa ispod ljudskog minimuma, transhumani ostatak, ono u šta nas žele pretvoriti i kad jedemo i dok gladujemo. Zato ujedinjenje klase potlačenih možda može, kad je divan suton na plaži, da se zamisli i šire od ekonomskog modela koji je prethodio svemu, ali koji više nema jasne granice i traži nova premoštavanja. 

Ujedinjenje robova trećeg svijeta i robova moderne tehnološke tvrđave, kroz različite patnje stvara novu klasu koja se mora prepoznati, komunicirati, i u svojim ropskim praksama naći inspiraciju za zajedničku borbu. Jezik kojim se bude govorilo o tom iskustvu biće jezik pobune. Svakim slovom taj se novi jezik traži kroz otvorenost za čovjeka i njegovo iskustvo kao centralni cilj revolucionarne borbe. 


Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi

ekonomija pažnje

Ko je danas potčinjena klasa?

Zapita li se iko nad grobom četnika, kako je moguće da je tolika sila pravde stavljena ad acta skoro pola vijeka; kako su se četnici i njihovi nasljednici šutke probijali kroz sve faze samoupravljanja, jeli, pili, tucali se u radničkim odmaralištima, vršili inspekcijske poslove i novoj himni podučavali djecu? 

Kako je moguće da makar jednom od tih heroja nije na um palo da nešto pokvari, makar dvije rerne u čačanskoj fabrici, ako ne već nešto ozbiljnije. Kud su se đele one silne diverzije i operacije, kamo srčanost, gerila i gusle, operacije Halyard? Kako je sve to uslišeno u socijalizmu, tokom prve, druge, desete petoljetke; kako su navijali za FK Partizan i Crvenu zvezdu, vodili unuke u Šumarice, poštovali ustave i preambule, ako se već radilo o pokretu mudonja spremnih da poginu za kralja dok si rekao posna plazma.

Prosto čovjeku bude nejasna ta velika crna, da ne kažemo crvena rupa u kojoj su se školovali, bivali uzorni domaćini i platežni penzioneri. Kako su uspjeli da izdrže pritisak tog demonskog mira, kako nije davno buknulo kao što sad buči po selima, dok se dižu spomenici i čitaju liturgije četničkoj vojsci. 

Hoću da kažem, ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu.

Jasno vidimo sve te vajne junake bojišta u poniznoj pozi civila koja im je nametnuta crvenim pasošem i petokrakom. Da, svakog jutra su je morali gledati da ih opomene na duplo izdajstvo. Jer, prvo su ratovali na platnom spisku okupatora, što je pravno definisano kao veleizdaja, i presuđeno, i usaglašeno sa međunarodnom sudskom praksom za ratne zločine, te legitimisano kroz unisonu podršku jugoslovenskoj državi pobjednici rata; a onda su izdali rođeno izdajstvo, priklonili se mrskom pobjedniku, povijajući kičmu pod novom silom.

Da ponovim pitanje: zar se jedan hrabri bradonja nije mogao raznijeti kod Vinče 1965. ili dići glas dogodine, samospaliti se iz inata, robijati, ako treba? Zašto su uglavnom komunisti najebali? Đe je Goli otok bio za četnika, odnosno, bolje reći, đe su četnici bili za Goli otok, kako je moguće da im se tako lako primio crveni ruž transvestije koju su junački trpjeli. Kako se nijedan ne sjeti da pod bradom školuje goluba i pošalje ga put Amerike i Engleske sa kratkom porukom: Ima nas, stop, čekamo savezničke snage, stop, sprem’te se, stop.

Ništa od toga, preletači su mirno hranili golubove, partijski lojalni, pitomci novog poretka u kojem su stvarali naslage sala i imetka. Eh, da su se mogli vozdići poginuli za kralja i otadžbinu, pa da zateknu rođenu pješadiju kako smrdi u lažnoj zakletvi i poštuje Lenjinov stijeg, možda bi njihovo gađenje bilo sastojak koji bi pomogao da Jugoslavija na kraju preživi. Ali nije se desilo, Jugoslavija je propala, a četnici nasljednici bez rizika krenuli u nova klanja, ukrstili kame sa inim kvislinškim strujama, iskoristili istorijsko odsustvo partizana i obnovili svoj ofucani mit. Rimejk devedesetih je poslužio da se modernizuju i saberu oko nove krvi, pa ih danas vidimo po sijelima, na parastosima, kako govore o slavi i junaštvu.

Ali opet, sve to izgleda bizarno, naročito kad vidiš sastav, kad čuješ sitno parohijalno zapijevanje, tričavi rezon kome se klanjaju. Bude čovjeku jasno kako su pet decenija ćutanjem gradili najveći spomenik feli prevrtljivih jajara. Prosto tu nema istine, niti slobodne misli, riječ je o jadnoj šovinističkoj fantazmi, predstavi, nacionalnom stroju plaćenika, opsesivnih slugu i bojovnika za tuđe.

U riječima vladike SPC Metodija, npr., na nekoj četničkoj fešti u Banjanima kod Nikšića, osjetiš tupavu mržnju prema zapadu, koja zapravo znači mržnju prema komunikaciji, što je prvi i osnovni simptom patologije straha. Zato su četnici izgubili rat i zato su se pokoreni lako pronašli u tuđem. Riječ je o mentalnom naboju patrijarhata koji je toliko lažan da se može izdržati samo po cijenu gubitka živaca i životne radosti. Ideja fašizma isti naboj konzervira u strašnim formatima širom planete, a kod nas, eto, u kostimima kleronacionalista, pomalo komičnim i nesporno tužnim.

Iz knjige ["Zbogom Novine"](https://platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine), Žuta Kornjača, 2025


Ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu

revizija

Osveštanje šubare

U šturom policijskom jeziku obično ne nađete ništa zanimljivo, pa je i vijest da je L.K. (18) prebio četiri maloljetnika, prošla, kako se to obično kaže u još šturijem novinarskom govoru – ispod radara. 

Saznajemo da je L.K. iz Tivta napao četvoricu na sportskom terenu, obarao ih na zemlju i udarao. Ne znamo koliko su djeca imala godina, nije nas ni briga, jer dan je pun događaja koji odvlače pažnju sa lokalnih batina.

Ipak, ako se zadržimo na lokalu, pa još na primorju, shvatićemo da su upravo Tivat i Budva dva grada eksplozivnog razvoja koji je krenuo u dva različita pravca, sa jednom zajedničkom osobinom – sve je predato investitorima, prodavcima nekretnina i mešetarima prostora. U Budvi je buknuo betonski pakao bez plana, dok se u Titvu dogodio Porto Montenegro, ili, kako [reče](https://normalizuj.me/praxis/klasna-borba-se-vodi-u-prostoru) naš arhitekta sa Harvarda, Danilo Bulatović, posegnulo za “arhitektonskim kreacijama koje se idejno napajaju na kontejnerima neovenecijanske postprodukcije u neoliberalnom potpisu.”

Šta to znači? To znači da se obje primorske nastambe nisu bavile sadržajima za mlade, prostorima za djecu i stare, nego su štancale kvadrate na prodaju, sa više ili manje plana, te sa nulom razvojne ideje koja bi uključila lokalnu zajednicu. Zbog toga su dva grada preko zime pusti, s jeseni zamrli, dok se ljeti pretvatraju u otuđenu razglednicu koja služi za selfi i fabrikovanje iskustva Mediterana kojeg više nema.

Kad sam čuo priču o djeci koja se tuku na igralištu u Tivtu sjetio sam se divnog filma *The Florida Project*, oskarovca Seana Bakera, koji prati jednu dječju bandu dok operiše po Diznilendu na Floridi. Klinci iz obližnjih socijalnih straćara, iz sjebanih porodica, sa viškom slobode i vremena, obilaze Diznilend i gledaju ga očima lišenim iluzija. 

Lako mi je zamisliti da djeca koje žive pored Porto Montenegra, ili nedajbože buduće betonske distopije na Velikoj plaži, osjete istu vrstu depresivnog stanja u kome se iluzije ruše. Siromašni koji žive na rubu glamura već su gurnuti u život bez sadržaja, već pripremljeni za nasilje, koje se rađa iz agresije u prostoru. Tu djecu niko ne uzima u obzir kad se crtaju nove kule i garaže, njihova mladost jedva je notirana kao demografska činjenica. Oni su lokalni višak koji ima šansu da turisti proda šampona ili piletine, kako nadahnuto predloži arapski investor Alabbar.

Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali nasilje javnog prostora, grubost kvartova koji niču “za tržište” istinska je pozornica za razvoj delikvencije, kriminala, sitnog šverca i krupnih životnih grešaka. Roditelji žive pod sve većim pritiskom, ne mogu se osloniti na društvenu njegu, niti na pozornost zajednice koja nije organizovana da omladini pomogne pri razvoju, već da rentijerskoj kasti donese profit. Omladinski klubovi, igrališta, parkovi, školski kompleksi i programi prirodnjačke nastave odvijaju se sporadično, na inicijativu rijetkih grupa i pojedinaca, bez šire vizije, koja fali za sve što se direktno ne isplati. 

Tako to biva, djeca na primorju se direktno ne isplate, pa ih se često prepusti dugim zimskim mjesecima tavorenja, u varošima bez čestitog bioskopa, pozorišta, na obodu luksuznih marina i vještačkih rajeva za strance. Ta se djeca ponekad otmu kontroli, ti se mladi lako nauče pogrešnom pristupu drugom čovjeku, a ponekad se možda i ugledaju na korumpiorane političare, sumnjive pomorske trafikante, švercere i druge unosne “profesije” koje bujaju na obali. 

Takav je bio i moj rodni grad Bar u kome je lučki kriminal i šverc duvana regrutovao cijelu generaciju kriminalaca koji prosto nisu imali sreće da se iščupaju. Tako je i prenapučeni Kotor izgubio svoju dušu i desetine mladih života popisanih na kriminalnom planu odstrela. Tako se rastura svaka zajednica koja na vrh svojih prioriteta stavi brzu zaradu, umjesto svoju omladinu.
Posljednjih dana se u Crnoj Gori dosta govori o prostoru i to je dobro. Dobro bi bilo da se shvati kako je svako javno mjesto jedan vaspitni kod, za omladinu koja ga skladišti u malom mozgu i formira pogled na svijet. Ako ćemo umjesto organskog razvoja primorskih gradova forsirati agresiju kapitala, dakle, staklo, beton i neon – onda ćemo dobiti generacije oštećenog nerva za blago koje sve te silne turiste i dovlači u Crnu Goru.

Ali ni to neće trajati vječno. Mogu lako da zamislim, jednom će se i turisti opametiti, ostaćemo sami sa praznim rezortima, sa djecom podivljalom od očekivanja, sa nekom novom otuđenom djecom, usred betonske favele koja nikome nije dom.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*


Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali šta je sa nasiljem javnog prostora i kvartova koji niču za tržište?

agresija u prostoru

Ko to tamo raste?

Namjera Vlade Crne Gore da bez tendera na 99 godina iznajmi jednu od najvećih plaža u Evropi, pokrenula je prvi talas protesta, ali i potajnih nada koje se mogu izraziti ciframa. I to, onim arapskim.

Investitor Mohamed Alabbar bacio je oko na Veliku plažu u Ulcinju i već doživio da Skupština Crne Gore usvoji sporazum o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, po kome se budući kupac, graditelj i „valorizator“ pita šta se gradi i kako se posluje. A to kako se gradi i posluje sa Alabbarom imali su šansu da vide Beograđani, jer je njegova kompanija *Eagles Hills* podigla Beograd na vodi, dakle ista ona firma koju je Milan Bandić htio dovesti da gradi zagrebački Mahhattan.

Očito da je krupna zvjerka stigla je u Crnu Goru, premda malo drugačijeg soja u odnosu na minule dane slave. Bivša vlast na čelu sa Milom Đukanovićem ruskom je podzemlju rasprodala dosta obale, iznajmila, ugradila se i generisala betonska čudesa diljem južnog Jadrana, ali i pogodila poslove sa investitorima poput Petera Munka, za koga s pravom možemo reći da je bio na vrhu piramide mračnog svijeta globalnog kapitala. Ovog puta, o Alabbaru se manje zna, osim da je varao u Indiji, da je magnet za prljavi novac i da mu se slični raduju u Albaniji.

Situacija u Crnoj Gori je kao pred veliki prasak – pare su važnije od nacije, naročito ako su prljave, pa sve partije u niskom startu čekaju ulaganje – Crnogorci, Srbi i Bošnjaci, pomireni u svojim lobijima i zakulisnim fondovima, koje valja plaknuti u Jadranskom moru. Za sad se buni jedino opština gdje se Velika plaža nalazi, dakle grad Ulcinj, dominantno albanskog stanovništva, tradicionalno okrenut turizmu i lokalnoj samoupravi koja drži do svojih pravila, pisanih i nepisanih.

Premijer Milojko Spajić banuo je nedavno u taj grad s Alabbarom, izvukli su iz rukava nekakav render, koji su bukvalno skinuli s interneta, pa se priča o basnoslovnih 30 milijardi eura koliko je Spajić bubnuo u prvim obraćanjima javnosti, od početka gradila kao kula na pijesku. 
Famoznih 30 milijardi negirao je uskoro i sami Alabbar koji je dao intervju svakoj važnijoj crnogorskoj televiziji. Rekao je da on plana još nema, pa je tačka sporazuma da se sa UAE gradi bez javne rasprave postala još sumnjivija.

A evo kako je Vlada Crne Gore odlučila o tako velikom poslu – trebalo je 33 minuta telefonske sjednice da se donese odluka o izdaji najvećeg bisera Crne Gore, poznatog iz filma *Ljepota poroka* reditelja Živka Nikolića. Stariji se sjećaju glavnog negativca kojeg briljantno igra Petar Božović, mjesnog hohštaplera Žorža, koji socijalistički naturizam u praksi vidi kao mjesto za lično bogaćenje i svodničku agendu. Uloga čuvenog kuma Žorža ovoga je puta pripala manje talentovanom glumcu, premijeru Spajiću, koji je više puta uhvaćen u laži, naročito kad je skrivao svoju imovinu, kripto poslovanja, dvojno državljanstvo u Srbiji, etc. 

Ipak, nije Spajić, kao bivši singapurski bankar i neoliberalni pitomac nabrijan protiv same ideje države kontrole, jedina korporativna pčelica koja zuji oko 12 kilometara duge pješčane plaže. Kao lider partije Evropa sad, Spajić se nalazi između dva pola, da ne kažemo srpskog i crnogorskog, iza kojih stoje, sa jedne strane Đukanović, a sa druge Andrija Mandić (čitaj: Vučić). Ova imena garantuju biznis inkubaciju, pa se nije teško dosjetiti da je arapski novac zapravo spojio Đukanovića i Vučića, i to preko kontroverznog Mohameda Dahlana kojeg lagano možeš povezati sa svakim arapskim poslom na bijelom svijetu. Otud je i Đukanovićeva partija iz opozicionih klupa prilično mlaka u odbrani Velike plaže, dok Mandićeva sa pozicije vlasti rutinski čeka šansu za prvi veliki bod u igri zvanoj rasprodaja resursa.

Jedina šansa za odbranu Velike plaže je građanski odgovor, pokret, koji je krenuo intuitivno, pomalo haotično, ali sa potencijalom koji osjeća u zraku. Kampanju je prvi pokrenuo Centar za zaštitu i proučavanje ptica, pismena i ugledna NVO koja pojas Velike plaže i Ade Bojane brani zajedno sa obližnjom ulcinjskom solanom, jednom od najvećih aerodroma za ptice u Evropi. Na društvenim mrežama se smjenjuju slike netaknutog raja sa čapljama, flamingosima i pelikanima, vrstama pod zaštitom zakona, pregaženih preko noći. 

Slično se desilo u Albaniji, u delti rijeke Vjosa, gdje se Trumpov zet Jared Kushner pojavio sa idejom grada-hotela, bukvalno tri dana nakon što je Skupština Albanije skinula veto sa gradnje na zaštićenim područjima. 

Pokret protiv izdaje Velike plaže dobija sve više maha, a javnost s pažnjom sluša harizmatičnu NVO liderku Vanju Ćalović koja je prepoznata kao najagilnija borkinja protiv korupcije, nepotkupljiva i hrabra žena od akcije, premda ne previše zainteresovana za ideološke implikacije svoje borbe.

A upravo tu leži šansa ove krize u povoju – da se politika u Crnoj Gori konačno okane nacionalnih i vjerskih zapleta i priđe globalnom konfliktu, koji se zove bitka za resurse i prevlast kapitala. Za sad nema ideološke poveznice, već se protest javlja kao *Not in my backyard* (NIMBY) ekološka reakcija, ali kako vrijeme bude odmicalo, za odbranu crnogorskog prirodnog blaga se mora izaći sa političkom procjenom uzroka, a ne samo tretiranjem posljedica.

Hoće li biti političke pismenosti u inertnoj državici koja nema tradiciju političke misli poput Srbije u kojoj je litijumski plan pokrenuo lavinu, vidjećemo; u svakom slučaju svi akteri su tu – izdajnici  & izdavači prostora, kupci i goli proleterijat koji će zajedno sa pticama biti najuren sa plaža. Neboderi, Dubai na moru, stakleni mastodonti i bazenčine – distopijske su slike koje već izazivaju bijes i strah, kombinaciju koja čeka treći sastojak, političku komandu.

Jedan nesretni poslanik vlasti rekao je nedavno, očigledno prepadnut prvim protestima građana, da se u Crnoj Gori formira “eko-desnica i ekstremna ljevica”. U zaključku svoje traljave analize, ovaj liberal (prezimena Čarapić, ali stvarno nije bitno) ironično je čestitao građanima “još politike”. Kako to obično biva, budala ubode pravu stvar – crnogorskim građanima upravo treba više politike, a Velika plaža je šansa da društvo počne politički misliti na savremen način. Vlada sa cijelih 26 ministara i sedam potpredsjednika nije se ni pojavila u Skupštini na dan usvajanja sporazuma sa UAE, već je izvršnu vlast zastupala široj javnosti nepoznata osoba, ministarka Majda Adžović čije je ministarstvo formirano prije desetak dana. Riječ je o potpunom odsustvu politike,  deregulaciji svih državnih ovlasti, korporativnom nagonu, kojim Spajićeva partija Evropa sad umjesto ka Briselu, kormilo okreće tamo gdje gazda kaže. A gazda je profit, globalno uvezani, zakulisni, nadnacionalni Mamon kome ta sorta služi.

Mit o lakoj zaradi, razvoju i napretku je izuzetno žilav i trebaće vještine da se građanima Crne Gore, poslovično sklonim materijalističkim utopijama i šljokicama, objasni da gradnja stanova (tako je, investitor govori o stambenim jedinicama!) nije razvoj jednog društva. Tuđi prljavi novac ne dolazi da pozlati obalu, već da se na njoj razmnoži i za sobom ostavi brlog. To je mantra koju aktivisti ponavljaju – dok branimo ptice, branimo ljude.  

**Izvor:** [Lupiga](https://lupiga.com/kolumne/ljepota-poroka-arapsko-proljece-u-crnoj-gori)



Riječ je o potpunom odsustvu politike, deregulaciji svih državnih ovlasti, korporativnom nagonu, kojim Spajićeva partija Evropa sad umjesto ka Briselu, kormilo okreće tamo gdje gazda kaže. A gazda je profit, globalno uvezani, zakulisni, nadnacionalni Mamon kome ta sorta služi.


prodaja-izdaja

Ljepota poroka i arapsko proljeće u Crnoj Gori

To je ona poslanica Nedović koja se proslavila žalopojkom o patikama. Čuli smo: prsti su joj oticali kao strašni znamen siromašnog djetinjstva. Godinama je nosila tijesne crevlje, mučenica DPS režima, što je stavilo u ravan Svete Marije Egipatske koja je nosila košulju od kostreti; ili bliže nama, blažene Ozane, koja se ranjavala za opšte dobro. I kao što tijelo svetice u pokori oslobodi duh da se srodi s Hristom, tako je poslanica Nedović postepeno prepoznavala svoje božanstvo – đeda, u užem smislu, biološkog đeda koji joj je ostavio kuću i livadu, o čemu je obavijestila fanove u reportaži "Upoznajte parlamentarce", na skupštinskom TV kanalu.

E sad, kako je došlo do promjene i na koji način je Nedovićeva dok si rekao PES pokidala veze sa đedovinom, to još ne znamo, elem, prije neki dan je rekla ono što smo dobro čuli. Naša draga poslanica bi, kaže, svoju đedovinu dala Muhamedu Alabaru, pa bi mu rekla, komotno zidaj zgradu a meni ostavi sprat! 

Samo da je kao mala dobila bolju crevlju, ko zna, možda bi do danas obnovila đedovu kuću, nastavila porodičnu tradiciju, uključila se u lokalnu zajednicu i radila na razvoju bjelopoljskog kraja. Možda bi držala nešto ljubimaca, sadila začinsko bilje, uživala u istom potoku gdje su joj babe zahvatale vode. Možda ne bi krenula da se bavi politikom i na tako skup način po sve nas krenula da nadoknadi stara lišavanja. 

Kako god bilo, situacija je sljedeća - umjesto da broji šljive ranke i vodi zajednicu ka održivom razvoju, ova se Skarlet O Hara zariče na vlastitom ranču da više nikad neće biti gladna (čitaj: da će do kraja života imati za patike). A to, u prevodu sa skupštinskog nadgornjavanja, znači da se ruši đedova kućerina, da se prihvati Alabarova stanogradnja u kojoj se rađa  vrla nova klasa. Poslanica ište cijeli sprat, logično, jer ona bi u kastu rentijera. Zamislila je ne samo da joj nožnom palcu bude komotno nego da joj i pozadini bude meko - na visokom prizemlju stanari će zvoniti svakog prvog da prilože kovertu i plate boravak na đedovini njenog prevashodstva. 

Lako je zamisliti sliku - ništa nije ostalo od starog imanja, potok je kanalizaciono valorizovan, međa je dobila betonsku plombu, voćke su iskubane, okućnica srušena, nema ni traga od đedovog svijeta. Ispalo je da vezu junakinje i njenog đeda ne čini stvarni život, ni potok ni suhozid, ni duboka povezanost, ni obzir. Baš suprotno,  jedina veza sa đedom je geometrija, ploha na prodaju i želja da se imanje ogradi, izmjeri i prospe. 

A zašto? 

Pa da bi ponosna vlasnica dosegla mitološku sigurnost rente, ostvarila san svoje generacije, da stiče od tuđeg rada. Bez učešća u vlastitom razvoju, kao izdana parcela, jedna porodična priča tako dolazi do svog kraja. Da bude gore, mi taj kraj čujemo iz usta osobe toliko moćne u vlastitoj obijesti, da misli kako je deset spratova arapske investicije neće  poništiti, promijeniti i ukinuti joj pravo da sebe naziva imenom đeda koji završava na otiraču. Kao što nije razumjela zašto roditelji nemaju para za patike, sad ne razumije cijenu đedovine. 

Nekad sam mislio da su ljudi poput poslanice Nedović prosto budale. Ali danas mislim da im treba  pomoć, da shvate kako život ne znači novac i kvadrat, nego razvoj unutrašnje slobode i povezanosti sa drugim ljudima. Ta povezanost nije merkantilna, ali to mnogi gonjeni svojim mukama prosto ne vide. Naprotiv, prodajom i uništenjem starih ekosistema i porodičnih tradicija, rušenjem geografije koja je oblikovala socius i čovjeka ovih prostora, gradimo betonski nadgrobni spomenik samima sebi. Kezimo se nebu. Otuđujemo zemlju  – život se vodi pokidano, ždere se, trguje, ulaže i budvanizuje, promašuje se svrha boravka na planeti koju ti je đed ostavio da je čuvaš.

Problem buduće borbe za Veliku plažu jeste kako ove jednostavne istine zabosti u cinizmom presvučena uha. Kako građanima objasniti da su žrtve rendera i animacija, lažnih slika napretka koji svuda gdje se pojavio pumpa profit za manjinu, dok zemlji i ljudima ostavlja zidove od kojih se ne vidi rijeka, obala, proplanak. Kako im objasniti da ne žive u reklami. Da rad nije važan zbog novca nego zbog organizacije vrhovnog blaga zajednice, života svih nas, po mjeri čovjeka. 

Poslanicu Nedović ne treba grditi nego je blago podučiti. Ali kakav hristolik pojedinac treba da budeš pa da imaš snage za to! Da tu količinu žudne bahatosti i gladne frustracije ne nazoveš prikladnim imenom. Na putu svog ostvarenja takvi kao da ruše i rasipaju da bi dosegli svoje sumnjive satisfakcije. Oni bi preko noći, na brzinu. Taj mentalitet straha i otimanja je najveći protivnik Crne Gore, nikakav Alabar nije problem, njegove mašine rade na pogon lokalnog goriva. 

Moja želja je da govorim i da se bunim koliko mogu, da budem čist i kažem da đeda jedva pamtim, ali znam da je svako slovo koje sam napisao, i svaki domet koji će moje dijete osvojiti, dio zajedništva ne samo moje porodice nego svih ljudi, rijeka, ptica, brda i dolina koje nisu placevi za prodaju nego povezana cjelina jednim staromodnim osjećajem što ga zovemo ljubav i jednim prostim imenom kakvo je Crna Gora. 

Jača je ta ljubav i to ime od svih patika svijeta, ali naša Keri Bredšo iz Rodijelja želi pun ormar patika, želi da bude sigurna na vazdušnom đonu, u vodenom krevetu, na prvom katu, naša poslanica radi protiv sebe, a da toga nije svjesna. Nije to sasvim loše, jer Nedović jednako radi za nas koji je vidimo i prepoznajemo tren da se takvima ne da ni zrno pijeska, ni milimetar zlatne obale; javi se želja da ljudima tumačimo Korziku, Kvarner, Sardiniju, Jugoslaviju, ili neko drugo ime u vremenu i prostoru gdje je razvoj planiran i pravdan politikama za ljude a ne tajkunčine i bezdušnu slavu njihovog prokletog novca. 

Polako, ova borba će potrajati, koristićemo riječi, ali i tijela. Ako mene pitate konačno se imamo za šta boriti. 


Na koji način je Nedovićeva dok si rekao PES shvatila novu funkciju porodičnog imanja

velika plaža

Dajem đedovinu za nove patike

Sastanak Trumpa i Zelenskog u ovalnom salonu Bijele kuće istrorijski je događaj kojim je stavljena tačka na diplomatiju kao vještinu sakrivanja. Zapravo, ono što su građani svijeta rekli prije desetak godina povodom afere Wikileaks - baš nas briga  -  Donald Trump je ponovio javnom demonstracijom gole sile. 

Politički skeč rađen je s namjerom da bude prenesen do svoje najtananije emotivne nizine, a Trump je radio ono što zna da radi, glumatao je, dok se Zelenski za jedne držao kao heroj, za druge kao pizda.

Primorani smo da analiziramo govor tijela, zato što Trumpova komunikacija sa javnošću počiva na scenskom izrazu, a poruke koje šalje tako snažno rezoniraju upravo zbog dramskog talenta kojim ga je đavo obdario. U jednom trenu razgovor je zaličio na prijetnju, u drugom na reketašku urotu, dok je Zelenski pokušavao da pronađe pravu riječ, odnosno da do riječi dođe. Ipak, tek kad je izustio nešto jeretično, Trump je sasvim pustio glas.

Zelenski: Prije svega, tokom rata svi imaju probleme, čak i vi. Ali vi imate lijep okean i ne osjećate (te probleme) sada. Ali osjetićete ih u budućnosti.

Donald Trump: Vi to ne znate.

Zelenski: Bože sačuvaj, da ne budete u ratu.

Trump: Nemojte nam govoriti kako ćemo se osjećati. Mi pokušavamo da riješimo problem.

Zelenski: Ne govorim, samo odgovaram na pitanje...

Trump: Niste u poziciji da diktirate kako ćemo se osjećati. Osjećaćemo se vrlo dobro.

Zelenski: Bićete pod uticajem...

Trump: Osjećaćemo se vrlo dobroi vrlo snažno. Vi trenutno niste u dobroj poziciji. Dozvolili ste sebi da budete u veoma lošoj poziciji.

Šta se ovdje desilo? Trump je poskočio i podigao ton na pomen rata, odnosno kako bi Amerika mogla imati rat, ili makar ratnu konsekvencu na svojoj zemlji. Ko je god šetao nekim boljim dijelom Los Angelesa, na primjer, poznaje taj osjećaj kad se oko tebe proteže bogatstvo i raskoš krajolika netaknutog ratom. Taj mitološki kredo da Amerika stoji izvan rata dok ga proizvodi, ojačan je upravo sličnim prizorima pobjede arhitekture i pejzažnog dizajna. Brendira se to kućansko obilje, ošišana ograda i precizna linija travnjaka kao savršeni mirnodopski tapet, kome nikakva imaginacija niti izbjeglička kletva s druge strane planete ne može nauditi. 

A može li, zapravo? 

Šta se desilo poslije 9/11 nego ratno stanje preneseno u svijest okovanu luksuzom američke posebnosti. Šta je bila korona nego pokazna vježba poveznanosti svijeta po zlu. Je li čitao Trump jednog starog profesora sa Harvada, pjesnika Czesława Miłosza koji je pisao o Poljacima i kako su tridesetih godina gledali slike sa dalekih ratišta, ne sluteći da se njima sprema isto. Male su šanse da je Trump čitao drugog Poljaka Herberta koji u pjesmi *Livijevi preobražaji* veli: 

*Moj otac je dobro znao i ja takođe znam*

*da će jednog dana na dalekim krajevima*

*bez znakova na nebu*

*u Panoniji Sarajevu ili Trapezuntu*

*u gradu na hladnom moru*

*ili u Panširskoj dolini*

*buknuti lokalni požar*

                                                                            .
*i da će carstvo pasti.*


Rečeno poezijom, ili ekonomskog statistikom, tkivo koje povezuje svijet je takvog soja da se ne može prekinuti, te je Trumpova želja da prekine Zelenskog uzaludan pokušaj da se Amerika sačuva, izoluje u dobrobiti, predstavi kao drugačiji soj, savršeni svijet netaknut uslovima opšte propasti. Ideologija snage ima svije granice, a imperijalni kič je porculanska predstava za javnost. Ali znakovita je Trumpova refleksna odbrana i promjena tona koja otkriva više nego što bi govornik htio. U trenutku kad je prekinuo Zelenskog, Trump je zapravo pokazao da je slika ratnog dejstva za Amerikance opasna, onostrana, i da se mora sjeći u korijenu, precizno producirati u Hollywoodu kako bi što manje ljudi povjerovalu u rat kao realiju. 

Samo vodeći politiku spektakla koji rat izmješta u polje mašte, samo tiranskim potčinjavanjem medija i gramzivom trgovinom pažnje preko platformi svojih internetskih paževa, Trump može održati svoju distipiju živom. Ipak, život će probiti svojim špicastim krakom koji nazivamo rat, preveslaće mora i okeane i stići do svake obale. I to je Zelenski pokušao da kaže – povezani smo i pitanje je vremena kad će se potres prošetati, sprženu zemlju zamijeniti drugom, obujmiti novu teritoriju koja se do juče činila sigurnom. 

Nema sigurnosti na svijetu i Trump to zna, zato mu je i važno da svoji političku snagu lažira u bahatom tonalitetu nedodirljive sile. Naravno da je Amerika sila, to niko ne spori, ali kao takva nemoguća bez umreženog odnosa sa drugim carstvima u usponu, među kojima će uvijek biti trenja, rata i propasti. 

Amerika nije izuzetak od tog prokletog pravila.


Nema sigurnosti na svijetu i Trump to zna, zato mu je i važno da svoji političku snagu lažira u tonalitetu nedodirljive sile

veliki požar

Svijet je proklet i Amerika nije izuzetak

Uprava policije Crne Gore pokrenula je postupak protiv mene pred Sudom za prekršaje u Podgorici zbog navoda iz kolumne u kojoj kritikujem javni govor profesora Univerziteta Crne Gore Aleksandra Stamatovića. 

Sud me je pismeno obavijestio da se moram pojaviti na saslušanju 16. 04. 2025. u 16.15 časova, ili može izdati naredbu o mom dovođenju. Uz sudski poziv primio sam policijski Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, sa potpisom službenika Alekse Rečevića. U Zahtjevu piše da sam prekršio Zakon o Javnom redu i miru Crne Gore, i to u članu 7 stav 1: „Ko na javnom mjestu vrijeđa drugog ili se drsko ponaša, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 100 eura do 400 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.” 

Kroz posebnu napomenu, u istom dokumentu, obaviješten sam da je Osnovno državno tužilašto  procijenilo da u mom pisanju nema elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti.

Kolumna [O čemu govorimo kada govorimo o sisama](https://normalizuj.me/praxis/o-cemu-govorimo-kada-govorimo-o-sisama) objavljena je 18. oktobra 2024. godine na portalu Normalizuj. Pisana je naglašeno satiričnim tonom, uz korišćenje literarnih konvencija kao što su parabola i fiktivni zaplet. U članku kritikujem Etički odbor Univerziteta Crne Gore, nakon što je opravdao lascivne aluzije profesora Stamatovića u programu Adria TV, upućene urednici emisije u kojoj je gostovao. 

Sporni dio kolumne objavljen je na mojoj autorskoj FB stranici, koju godinama koristim kao službeni novinarski alat. Uz objavu je istaknuto uputstvo (link za tekst je u komentaru), kao očigledan znak da je pred čitaocem dio novinske proze, a ne neka vrsta lične prepiske. 

Sporni citat glasi: 

“…Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki *telos*, a ne po srpski *telo*, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.”

Sam po sebi, odlomak je slabo razumljiv, jer je direktan komentar prethodno iznijetog stava Etičkog odbora da Stamatović novinarku nije gledao “kao objekat” već “kao cilj”, te stavova samog Stamatovića koji se u podnesku Odboru proglasio srpskim disidentom koji je htio da relaksira atmosferu u studiju. 

Da me je g. Stamatović tužio za uvredu u građanskom procesu, rekao bih da je citirani pasus dio narativne strategije u kojoj se miješa fiktivno i istinito, kako bi se naglasila apsurdnost i neodrživost jedne društvene situacije. Da je g. Stamatović zamjerio zbog sintagme “matori jarac”, lako bih mu dokazao da je i ona data metaforično u skladu sa širim značenjskim slojevima tekstualne cjeline. Od mitoloških satira, dionizijskih svetkovina, pa sve do popularne kulture i “Žikine dinastije” matori jarac se drži kao simbol ritualne plodnosti i pretjerane seksualne konotacije, koju na koncu Stamatoviću u tekstu zamjeram, naravno, isključivo u svjetlu njegovog univerzitetskog zvanja. 

Ali ne, nisam tužen privatno, nego je država Crna Gora u dva koraka, prvo preko policijske prijave, a onda preko sudskog poziva na saslušanje, zaključila da moje autorsko pismo valjda remeti javni red i mir, ili što Zakon kaže “vrijeđa moral”.  Tu već dolazimo do problema koji nema veze sa ishodom ovog slučaja, ali ima sa granicama slobode izražavanja u profesiji koju smo nekad vidjeli kao temelj slobodnog društva. 

Ako postoji mogućnost da službenici policije i suda nisu čuli da se dvije decenije pokušavam baviti novinarstvom, onda su makar morali čuti da je g. Stamatović mnogo duže javna ličnost *par excellence*, nacionalni tribun, političar, TV debater i agilni profesor. Shodno tome i brojnim presudama iz Strazbura koje svi vrapci znaju, treba dodati da su javne ličnosti podložnije kritici, da moraju shvatiti novinarski govor kao dio kreativnog izraza kojim se nadograđuje društvena savjest. Činjenica da je Etički odbor UCG propustio da ispuni svoju dužnost i makar simbolično usmjeri g. Stamatovića na vlastiti kodeks, bila je moj jedini motiv da napišem tekst, ne sluteći da ću time poremetiti javni red i mir.  

Važno je istaći, jer se ne dešava prvi put – policija je ušla u tumačenje novinskog članka preko društvenih mreža, a članak nije tretiran kao javno dobro i stilizovani politički tekst, već kao bukvalna opaska, povreda ličnosti i u konačnom – šteta za zajednicu. Nadam se da je ovdje riječ o neznanju, ali plašim se da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa.  

Nevoljno ulazim u sudski proces kroz obraćanje javnosti, ali moja dužnost prema kolegama je da prijavim ovaj neobični pravni tok u kome sam se našao kao okrivljeni. Vjerujem da će Sud postupiti u skladu sa razumnim pretpostavkama, ali ponavljam da je već i ovaj vid državne kontrole i agresije prema meni kao piscu i novinaru neprihvatljiv. Pritisak policijskog aparata vidim kao solidan povod za jedan žustri odjeb koji ovim putem šaljem. Pod uslovom da takvo što smijem reći, a da ne povrijedim svetost javnog reda i mira, koji tako uspješno čuvaju.
 


Pomislio sam da je to nevjerovatno, ali papir u mojim rukama ne laže.