Šta se desilo narodu? Čudim se na tuškoj pijaci dok posmatram tepihe. Krem, bež i siva. Urolani kao tulumbe. Prislonjeni uza zid, liče na duhove onih starih tepiha.
Sad ozbiljno pitam: kad je narod odlučio da krem, bež i siva budu znaci otmenosti? Na kojem se plenumu donijela ta odluka? Nemoguće je naći tačan dan u kome su boje abdicirale. Ali možda se desilo odjednom. Pošiljka iz Turske je zakasnila. Došao je zadihani preprodavac iz Novog Pazara: zlo se sprema, ljudi, nema više boja.
Kako nema? Propali smo!
Ma niste, ljudi će kupovati što im ponudiš. Stiže novo vrijeme.
Tako je nešto rekao stari trgovac, okupio oko sebe pijačni personal, uglavnom prodavce zavjesa i tkanine, izdvojio je trojicu i kao u nekoj drevnoj bajci podijelio tri karte – bež, sivu i krem. Od tog starozavjetnog trenutka na pijaci u Tuzima kod Podgorice više nema tepiha u boji, nego su svi malokrvni, lišeni pigmenta, spremni da se prodaju onima koji su novu modu prihvatili.
Koliko je ta moda u narodnom duhu, pitam se.
Isti onaj narod koji voli krištanje, rakiju i prženu hranu, onaj narod što puca od hipertenzije i mehaničkog ponavljanja psovki, sad odjednom vakumira svoju narav do daltonizma i svodi se na kremaste tonove tepiha?!
Bez zajebancije, ljudi moji, ništa nije odražavalo čuvstvo ovog kolektiva kao dobar ćilim ili drečava ponjava. Boje su se heklale, glačale i ručno prale da ostanu jarke. Cinober i geometrija folk arta, lažna Persija u hodniku, floralni motivi na otiračima – sve je to nestalo preko noći i sad smo se našli u nekom IKEA ambaru istočnog tipa, nekoj IKEA rip-off estetici za naivce i naturščike koji kupuju iste krem-sive-bež čarape, pa kad gaze po svojim tepisima kao da lebde kroz vječnost. Noge im lako tonu u polipropilen sve do članaka, sami sebi su nekako spori, ali sve se ionako ubrzalo i previše se žuri, i slaže se sa kaučom, zar ne?
Vox populi, vox dei. Narod je čvrsto odlučio da gaca po tom ispranom minimalizmu, po kome dobar domaćin onih starih dana ne bi ni povratio. Vremena se mijenjaju. Svi ti krem-brule tepisi i nepečene rolne lažne vune omalovažavaju naša čula, ali čine da pokućstva djeluju veće i nekako učenije. Smirenost industrijskog dizajna posljednjih dekada i gubitak dezena prenijeli su se i do skrovitih kutaka svemira poput tuške pijace. I desilo se: pijaca je nezahvalno odbacila boje i leteće ćilime, priklonila se novom dobu kao ucijenjena, pred nestankom. Jer za trideset godina od sada valjda neće biti ni te pijace ni potrebe za njom.
U digitalizovanom svijetu potražnja za bojama možda sasvim nestane. Kao u nekim filmovima Jorgosa Latinosa, ili još bolje, mnogo bolje, Roja Andersona – ljudi umiveni brašnom, plijesan i anemija vladaće prigradskim naseljima koja su nekad širila veš i optimizam, tresla tepihe, tresla goru, dok se nije rodio miš, odnosno miš-boja, bež, siva i krem. Posljednje je vrijeme, ni pijaca više nije šarena. Živimo estetiku kosmosa osuđenog da skapa bez kapi crvene, zelene i jarko žute.