Postoje ljudi koji šalju linkove i u linkovima, masne viceve. Postoje ljudi koji šalju političke naslove, a ispod naslova masne psovke. Postoje ljudi koji putuju i slikaju tanjire, a u tanjirima mastan zalogaj.
Postoje razni oblici neverbalne komunikacije, ideogrami, emotikoni, hiperlinkovi kojima se nešto poručuje. Od tebe se traži pozor, dinar ili da slijediš tok misli onog koji je upravo otkrio neki grafikon i preporučuje ti ga kao svetu tajnu.
Zajednička osobina svih gornjih paketa jeste jedna vrsta obogaljene komunikacije. Bačena je tu neka stara prekuvana koska nečega što se nekad zvalo ljudski razgovor. Kao dva psića sagovornici se oko koske okupe, oližu je, gricnu i nastave dalje. Boga nema, prevodilac je odsutan, sat ubrzan, a damar izostaje. Sve što dobiješ iz tih spamolikih poruka u boci jeste more nesaznate tuge i usamljenosti.
I onda kad su to hiperaktivni mrežni igrači, naročito tada, kad mala ikonica u gornjem uglu pokaže da si samo jedan u nizu odabranih, usamljenost čovjeka koji diseminira ono što zovemo kontent jednako zaboli.
Od svih neljudskih pretenzija koje tehnologija unosi u naše živote osnovni problem je komunikacione prirode. Ukidanje rituala, kvantifikovanje dometa, iluzija brzog prodora nasuprot bliskosti koja se gradi sporo – sve je to svijet o kome čitalac zna dovoljno. Ono što stoji na vrhu piramide, ono što je srce te uzaludne potrebe da se stalno nešto dijeli bez ikakvog suštinskog razloga osim tjeskobe, zove se korporacija, dolar, novac, profit. A tamo vrhu, gdje su dizajneri slavne novčanice turili ono masonsko oko – nataknut blista QR kod.
Znak đavola, kako ga je devedesetih godina nazivao jedan moj profesor, velesrbin, bradonja i filozof plotinovske provenijencije. Za njega je QR bio simbol posljednjeg doba. Gledam kasirku kako uzalud pokušava da provuče kokosove štanglice, nervira se i onda ručno ukuca brojke; mislim: nema šanse da je đavo tako tričav i nedostojan... Mnogo puta sam se sjetio tih priča o sotoninom znaku i čipovanju, i sve ih teže podnosio kako je moj otpor prema tehnologiji rastao. Tu se zapravo rodila nekakava dvoznačnost - iako se nisam prepustio distopijskom žanru i teorijama zavjere, nakazno lice QR koda, njegov raspored i tajni poredak, do danas nisam svario.
Nedavno sam pozvan na konferenciju, festival, sve sam sve radio preko QR koda, preko QR koda sam se tuširao, plaćao i hvatao bilješke; svi učesnici bili su zapleteni u tehnološki precizno uvezan simulakrum komunikacije.
Prije dolaska na lice mjesta niko me nije pitao ništa; razgovarao sam sa mašinom. Mašina je pitala imam li ljubimca, jede li mi žena gluten, mašina me hrabrila ako letim avionom, mašina se nadala konstruktivnom dijalogu. U jednom trenutku nekakav stažista otvorio je WhatsApp grupu. U njoj su bili kodovi, podaci, liste učesnika, crvenom bojom podvučene lokacije objeda, restorana, važnih gostiju i predavanja koja ne smijemo propustiti.
Mi učesnici seminara, mi korisnici mašina, mi ljudi koji svakog dana otvaramo i slijedimo hiperveze ka informacijama u prostoru van domašaja emocije, van snage ljudskog iskustva. Mi smo dakle ti, iako se međusobno ne poznajemo, dodirujemo se notifikacijama gradeći to prvo lice množine nesposobno da se izrazi, da se otkači i pobjegne u svijet bez mnogih slika, u svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom.