Kevin Kenjar je antropolog koji se bavi lingvističkom i kulturnom antropologijom, posebno pitanjima jezika, nacionalizma, identiteta i etničke raznolikosti. Već gotovo dvije decenije istražuje prostor bivše Jugoslavije, s posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. Doktorirao je na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju, a trenutno je istraživač na Univerzitetu u Rijeci, gdje smo snimili 40. epizodu emisiji Zinzula.
Jesi li ti stranac?
Rekao bih da jesam. Osjećam se ovdje kao da sam stranac. Ali, u isto vrijeme, rekao bih da sam naš.
Jesi li se osjećao kao stranac i u Americi?
Uvijek, da.
Dakle, ne definišeš stranca geografski?
Ne samo geografski.
Nego?
Ko pripada prvoj klasi, recimo, u Americi? To su bijelci, hrišćani i tako dalje… Nijesam odrastao tako. U jednom smislu nijesam stranac, zato što sam rođen u Americi. Međutim, ovdje, u Evropi, živio sam ukupno više od dvadeset godina. Kada se vratim u Ameriku, osjećam da nijesam Amerikanac. Ne razumijem kako funkcioniše američki život.
Koje si godine rođen?
Osamdeset druge.
Jesi li išao u školu automobilom ili pješice?
Busom, autobusom.
Žutim?
Pa da, naravno.
Je li bilo zabavno?
Meni je bilo normalno. Ali kada sam se prošle godine pošao u Ameriku s kolegama, oni su vidjeli žuti autobus i rekli: „Vidi, vidi, kao u filmu!“ Kao da je to nešto neobično.
Otkud naš jezik? Kako si došao do njega?
Počeo sam kao dijete, zato što su baba i djed bili iz Bosne. Nekoliko riječi prvo sam naučio na našem. Na primjer, „dinja“. Nijesam znao englesku riječ za to sve do srednje škole.
A je li kod vas dinja melon ili watermelon?
Dinja bi bila melon.* Watermelon* je lubenica. Mi smo govorili „bostan“.
U Crnoj Gori je lubenica dinja — a dinja je pipun.
Kao u Dubrovniku! Sjećam se kada smo kupili dinju, tata je rekao: „Hoćemo li je zaklati?“
Takođe, znaš da na Balkanu imamo izraz „spava kao zaklan“. Kako bi to ovoga trenutka preveo na engleski? Hajde, probaj.
Uh, ne znam. Nijesam prevodilac. Uh, stvarno ne znam.
Znači, baba i djed su bili iz Bosne? Nijesu govorili engleski?
Jesu. Učili su engleski preko televizije i na poslu. Nijesu govorili kao native speakeri. Uvijek su imali naglasak. Moj tata je naučio engleski. On je bio prva generacija koja ga je dobro govorila. Kada su imali papirologiju, poreze i slične stvari, tata je to radio još kao dijete.
Kako si ti, kao dijete imigrantskog porijekla, zamišljao Balkan, svoj zavičaj? Jesi li osjećao da je to tvoje?
Da. I za dobro i za zlo. Kada sam bio u srednjoj školi, trajao je rat. Mnogi rođaci došli su kod nas kao izbjeglice. Mnogo smo izgubili. Trinaest ljudi iz naše familije poginulo je u ratu istog dana. Kada su rođaci došli kod nas, nijesu znali engleski. Balkan nije bio neko daleko sjećanje na staru državu, nego nešto živo i veoma hitno. Tada sam naučio jezik, odnosno tada sam počeo ozbiljnije da ga učim. Oni su došli, nijesu znali engleski i svi smo bili zajedno u Americi — različite generacije, svi zajedno.
I tu si, u stvari, dobio drugu domovinu i proširio svoj svijet. Je li to bila prelomna stvar zbog koje si u svom naučnom radu počeo da se baviš ovim prostorom?
Da. Počeo sam da učim sve više i više. Još uvijek govorim s greškama. To mi je malo teško. Nijesam čovjek za to. Teški su mi jezici. Ali mogu da pamtim. Ponekad govorim s greškama, ponekad ne. Šta ću? I engleski je nekada imao padeže. Učio sam i staroengleski. U gimnaziji sam počeo da učim ruski. Htio sam da učim naš jezik, ali njega, naravno, nijesu imali…
Došao iz Amerike, zna pomalo ruski… Mora da su na Balkanu pomislili da si špijun. Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to. Špijuni imaju novac, a mi nemamo.
Kome vi dajete informacije — čovječanstvu?
Da, i niko ih ne čita. Ako imamo ideju kako možemo promijeniti svijet, CIA nije zainteresovana.
Ti si se dosta bavio nacionalnim i jezičkim identitetima. To je nešto što je ovdje naša specijalnost. Jesi li tokom istraživanja pronalazio tako umobolne situacije kao što su ove na Balkanu?
To je veliko pitanje. Magistrirao sam u Mađarskoj, na CEU-u, studirao sam Nationalism Studies i to mi je bila glavna tema: nacionalizam, narodnost i tako dalje. Ali uvijek sam tome pristupao kao protivnik, jer sam protiv nacionalizma. Za mene to nije sport u kojem podržavaš jednu ekipu ili momčad. Nijesam za to. Protiv sam tog koncepta i takve politike jer ih smatram veoma otrovnim.
Jesi li protiv nacionalizma kao političkog zastranjenja, ili si protiv nacionalnosti per se, kao osjećaja?
I jednog i drugog, rekao bih.
Dakle, nemaš nacionalni osjećaj?
Ne, ne.
Kako onda da te odredimo? Đe ćemo te staviti? Jesi li apatrid? Jesi li internacionalista?
Mogu biti i jedno i drugo. Teška je to situacija jer ne znam kako bi bilo da živim kao ostali: da sam sa svojim narodom, na svojoj zemlji i tako dalje. To mi je čudna ideja. Nijesam imao takvo iskustvo. Ja sam mješanac — musliman, Jevrej i tako dalje. U svijetu u kojem su svi narodi „svako na svom“, za nas nema mjesta.
To je baš dobra kombinacija — biti musliman i Jevrejin.
Da. I to uopšte nije paradoks. Obje bake pravile su iste kolače. Vanil-kiflice. Jedna baka je bila iz Beča, a druga iz Bosne. To su suvi kolači koji mogu dugo da stoje. Znaš, kao mali polumjesečići.
Gledam sada Svjetsko prvenstvo u fudbalu i pratim kako se intoniraju himne. To se još veoma čvrsto drži. Misliš li da je postojao jedan period, možda devedesetih, kada je ta postmoderna klima bila na vrhuncu i kada se činilo da se nacionalizam i nacionalna država zaista približavaju nekoj vrsti kraja?
Da, da. Sjećam se... Ali situacija je ovakva: ideja da će svaki narod živjeti na svom ognjištu nema šanse. Čak i ako imaju taj luksuz da žive na svom, neće tamo živjeti sami, nego sa drugima koji su došli. Kao antropolog mogu reći da smo uvijek putovali. Migracija je jedna od najnormalnijih stvari na svijetu. Uvijek je bilo tako.
Kakva je to ideja da čovjek kaže: „Ja sam odavde. Uvijek smo bili tu.“?
Pa, to je laž. Možda su ih tako učili. Ako gledaš stare slike Rijeke, na primjer, ili samo šetaš gradom, jasno ti je kako je bilo. Ima njemački, mađarski, italijanski, naški... Kako smo došli do ovoga sada, da je sve ravno? Sad imamo samo engleski za turiste, a onda hrvatski i samo hrvatski? Val i val i val etničkog čišćenja. Kažu: „Mi smo uvijek bili tu.“ Da, ali i drugi su bili tu. Šta se desilo s njima? To je pitanje.
Kako iz te pozicije gledaš današnji svijet?
Teško mi je da ne budem pesimista. Rat ovdje, rat tamo, klimatske promjene i tako dalje — ne izgleda samo kao da je imperija došla do kraja, nego kao da se sve završava. Nadu mi daje jedino mogućnost da možemo napraviti nešto za budućnost, da napravimo nešto u lešini države
Dakle, radimo s lešinom?
Izgleda da... Ne znam kako će biti. Kako glasi ona rečenica - lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.
Kako je biti stranac u Hrvtskoj. Recimo u gradu s kosmopolitskom tradicijom kakvu ima Rijeka…
Ma hajde! Ljeti, kada je sezona bude najgore - ili si turista ili Hrvat. Takva je situacija. Bio sam na pijaci i htio sam da kupim paradajz — odnosno pomodore. Vidio sam znak na kojem je pisalo: „Istarski pomodori.“ Pitao sam ženu koja ih je prodavala: „Odakle su pomodori?“ Odgovorila je: „Iz Istre.“ Rekao sam: „To znam, to vidim na znaku. Ali odakle tačno iz Istre?“ Gledala me je, a zatim pogledala mog prijatelja iz Beograda, kao da se pita kako strancu da objasni odakle su pomodori u Istri. Kao da sam budala! Ali ja živim ovdje, jebote! Šest godina sam ovdje. To je Zagrebačka ulica, tamo sam živio! To je u mom kvartu. Ipak, ja sam stranac, pa se pretpostavlja da ništa ne znam o Istri.
Slična situacija dogodila ti se u autobusu?
Da, došli su mi prijatelji iz Mađarske i htjeli smo da idemo na plažu na Preluku. Autobus broj 32, koji ide tamo, kasnio je. Vidio sam da ćemo morati dugo da čekamo, pa sam rekao da nećemo ići njime. Došao je autobus broj 13. Znam da i on ide blizu. To je druga zona, pa cijena karte nije ista. Ušli smo i rekao sam vozaču: „Mogu li četiri karte za drugu zonu? Idemo blizu Preluka.“ Primijetio je da sam stranac. Nije govorio strane jezike i nije znao šta da kaže. Samo se naljutio i rekao: „Nein, no Preluk. Trideset dva. Raus, raus!“ Rekao sam mu: „Znam tačno gdje idemo.“ Ali on je ponavljao: „Nein! Raus! No Preluk! Trideset dva!“ Prijatelji su me pitali: „Zašto govori italijanski i njemački? Šta smo uradili?“ Ništa. Imam naglasak i on nije znao šta da radi.
Nije bio svjestan da govoriš njegovim jezikom?
Kao da nije čuo. Kao što sam rekao, postoje samo turisti i Hrvati. Zato nije znao šta da mi kaže. Zna da ne može da govori hrvatski s turistima.
Potpuno si mu poremetio sistem. Meni je prije svega fascinantno koliko dobro govoriš naš jezik. Kako su se zvale tvoje dvije bake?
Erika i Zehra.
Neka ovaj naš kratki razgovor bude posvećen Eriki i Zehri. Drago mi je što smo razgovarali.
I meni.