Pomislimo da postoji autor radio-emisije koji se trudi da svoj autorski glas učini nedostupnim logikama vještačke inteligencije. Ako smo zamislili tog deliju, daj da odmah kažemo da sam to ja i da sam svirao klavir i otpjevao song za epizodu koja će biti emitovana sljedeće nedjelje.
Problem ili sreća sa tom kreativnom odlukom nije moje slabo pjevanje ili jadan klavirski staž, nego činjenica da to nije nešto očekivano. Puka potreba da se nešto uradi drugačije po svaku cijenu miriše na adolescenta, ali ipak ima svoju logiku. Šta to vodi jednog sredovječnog čovjeka, tj. mene, koji je pola radnog vijeka proveo u mainstreamu da krene putovima oštrih krivina? Otkud radio-program, pa još eksperimentalni, otkud muziciranje bez iskustva i songovi?
Iz unutrašnje potrebe, naravno, ali prvi put u posljednje vrijeme zaista vidim suštinu poriva koji je postojao oduvijek. Sav moj kreativni rad bio je borba sa autoritetom koji negira iskustvo i svetost trenutka bestežinskog stanja u kome umjetnost nastaje. Tamo gdje drugi vide ljenost, moj je hram. U njemu su opsesija, potreba i opravdanje dovoljni dokazi da se bude i stvara. Onaj koji stvara, bila to pjesma, radio-drama, slika ili roman, ustaje protiv samodovoljnosti, ali i okrutnosti svijeta.
Kao što već naslućujete, stidim se ovih opštih mjesta i formulacija. Odavno odviknut od teorijske literature, izbjegavam da govorim o stvaranju upravo da ne bih upadao u ovakve sentiše. I onda, prošle sedmice, dok sam snimao taj iznenadni song, shvatio sam da ipak postoji neka tajna logika moje radijske igre, po kojoj se ravnam i vladam, tražeći uvijek nove i drugačije forme. Shvatio sam da pokušavam da prevarim vještačku inteligenciju, odnosno da je smisao savremenog stvaralaštva, bilo koje sorte, onako kako ga moja malenkost shvata, odlutati od zadatih algoritamskih usjeka i prečica AI-ja.
Poenta je, dakle, napraviti djelo – što znači osmisliti umjetnički život koji je u stanju da pokrije one zone u koje misao robota ne može da zagazi. Ali koje su to zone? Neko pametan i načitan reći će da je robot svemoguć, neko će ponuditi konceptualnu umjetnost kao vrhunac ljudskog iskustva. Tema je svakako dobra za pametovanje. U vremenu kad roboti pjevaju, pišu i crtaju, metoda i intencija stvaranja gledaju se novim očima. Prevariti logiku vještačke inteligencije izvan je stvaralačkog manira i iznad čiste umjetničke egzekucije. Samo mandatom ličnog iskustva i životnim jamčenjem svega što potpišem, samo uskom vezom između egzistencije, društva, politike i estetike, može se stvoriti zona interesa u kojoj AI nema što da traži.
Dakle, iskustvo mora biti ljudsko, što znači u jednom smislu – neumjetničko. Paradoks nas vodi van umjetnosti koju će AI uspješno oponašati, klasifikovati i omeđiti. Stvaranje koje AI ne razumije jedva da postoji, ono mora biti prelako za shvatiti, ono je nemislivi poduhvat, u isto vrijeme hermetičan i nepredvidljiv na nivou pulsa i organske strukture onog koji stvara.
Možda je sve ovo preuranjeno, načuo sam da je vještačka inteligencija u problemu jer je počela da barata sadržajima koje je izmislila, pa se stvorio kanibalistički krug pogrešnog zaključivanja na koje se više niko ne može osloniti. S druge strane, ovim tempom razvoja, za tri decenije živjećemo velike mogućnosti vještačkog svijeta. Onaj koji stvara mora ostati ravnodušan, razumjeti trenutak otmice humanog principa i braniti ga. I namjerom i metodom. I tijelom i muzikom. I tišinom.
Vještačka inteligencija političko je pitanje, pa se samim tim umjetnost stavlja u centar političke borbe novog čovjeka, kome želim sve najbolje.