Vaš poslednji album Naizust stavlja fokus na reč, na igre rečima, na polisemiju, čime se ostvaruje posebna atmosferičnost, ali i to da jezik ponovo oživljava, izlazi iz svoje okoštale ljušture, ponovo se porađa iz fraza koje više ništa ne znače, izlaže ih, ogoljuje, transformiše. Zapravo se sve vreme poigravate ustaljenim izrazima, onim što je „prazno“ u jeziku, ali akcenat je na dekonstrukciji, na oslobađanju reči, vraćanju punoće, pa i smisla, i otuda one u vašim tekstovima ponovo osvajaju onaj gotovo magijski potencijal. Jesu li riječi Vaše „malo roblje“ i koliko u samom procesu pisanja tekstova ima „automatskog pisanja“?
„Naizust“ je u tom smislu specifično napisan, jer nije nastao iz pisanja, već iz govora. Dakle, izgovoren je. Improvizirao bih neku naraciju, pjevanje, i tu bi nastalo sjeme, polumisli, gotovi stihovi, nekad i cijele kitice, koje bi kasnije onda još brusio i oblikovao. Možda nije automatsko pismo, ali je zato automatski govor. U tom smislu je govor i čišće „automatski“, jezik je brži i od pameti, a kamoli od ruke i olovke. To me u tom periodu jako privlačilo, da samo meljem i meljem, i u nekom trenutku naprosto izađu iznenađujuće stvari. I štoviše, počeo sam jako osjećati taj prostor između riječi, to me zanimalo. Rodila mi se u glavi misao da su riječi vrata koja vode jedna do drugih. I sve su riječi povezane. Htio sam izraziti neke riječi kroz neke druge koje su njima bliske, kao da riječi oko sebe imaju neko gravitacijsko polje, neki svoj oblak, i kad približiš tih nekoliko oblaka, tu se rađaju novi odnosi, nove oluje. Uopće, imao sam na trenutke osjećaj da smišljam nove pjesničke postupke, koji su toliko tanani da ih sad više ni ne mogu objasniti. Ali „Naizust“ je ostao kao svjedok toga.
Po obrazovanju ste rusista. Da li biste pomenuli neke autore ili književne uticaje, neka mala otkrovenja?
Pisao sam diplomski o distopijskom romanu „Mi“ Jevgenija Zamjatina i u toku istraživanja pročitao sam „Braću Karamazove“ Dostojevskog. To mi je bio jedan od tih prijelomnih trenutaka, oduvalo me skroz. Nakon toga pročitao sam veliku većinu njegova opusa i tako mi je postao najdraži pisac. Uz njega, kad smo kod Rusa, što se suvremene književnosti tiče, ogroman sam obožavatelj Viktora Peljevina. Maltene imam policu samo za njega, „S.N.U.F.F.“ mi je možda i najdraža. A nedavno sam na sugestiju prijatelja pročitao prvi „Dnevnik“ Gombroviča i uopće nemam riječi koliko me oduševilo, malo je trebalo truda ispočetka, ali jedna od onih knjiga koje pročitaš i osjećaš da te promijenilo.
Mnogo je odrednica koje se vezuju uz vaš zvuk, ali svaka je krnja i nedovoljna. Ako bismo redom popisivali, rekli bismo da ste indie-freak-folk-trip-hop-psycho-dream punk. Definisali ste negde vaš zvuk kao „mračni nered“, a zanimljiva je i nova odredica trip-hop misticizam. Vi ste zapravo jedan psihoaktivan bend – u doslovnom smislu menjate stanje svesti. Kako ste uspeli doći do tog, sada veoma osetnog i efektnog, misticizma u zvuku?
Uh, iskreno se više i ne sjećam kad sam spominjao taj „nered“ i „misticizam“, ali nije netočno. To je možda više i pitanje za mog kolegu iz benda Dimitrija Petrovića koji je glavni producent i aranžer pjesama koje pišem. On ima vrlo mističan pogled na zvuk, miks, miješanje boja, tonova, tekstura, baš je pravi umjetnik u tom smislu, kao da stalno traži dokaz Boga u tim frekvencijama. Ne znam koliko to sam uviđa, ali ima prilično religiozan pogled na glazbu i zvuk, pa odatle i mistika. A ima i likovnu pozadinu, tako da vidi to sve nekako holistički. Što se mene tiče, ja sam prebrzo zadovoljan, ne vidim dalje od svoje skice i vrlo brzo tijekom procesa aranžmana i miksa gubim interes i moram se prisiljavati da ipak sudjelujem u tome i ne povrijedim kolege koji se oko toga trude.
Dekica session, foto: Marina Uzelac
Čini se da ste vrlo otvoreni za eksperiment, bilo da su u pitanju akustički instrumenti ili elektronika, a izlišno je pominjati da glas tretirate kao instrument, na jedan sasvim atipičan način. Na poslednjem albumu on se stišava, prelazi u šapat, čime samo dobija na punoći. Polje eksperimenta je vrlo pipavo i reklo bi se da se tu vrlo jasno vidi razlika između neiskusnih muzičara koji eksperimentom prikrivaju vlastitu lenjost i neznanje i onih koji kao u vašem slušaju proširuju granice i polje izraza, obogaćuju ga i čine nezamislive spojeve mogućim. Koliko je teško u današnjem svetu i poretku ostati istinski radoznao i otvoren?
Nama je eksperiment urođen, ne znam kako da to drukčije izrazim. Kad pišem pjesme, čini mi se da, čim naslutim formulu, ona je već u smeću i moram naći novi način da pišem. Svaka pjesma se piše na svoj način i svaka, ako je prava, taj će način naći. Zato su mi trebale skoro tri godine nakon što sam završio materijal za „Naizust“, da uopće počnem pisati novi materijal za Seine. Nisam znao kako pristupiti tome, ali sam znao da ga ne mogu pisati na isti način. I zato sam pisao masu nekih drugih stvari, a u vezi Seine sam bio paraliziran. I onda nekako počneš, relativno na silu, polako otvaraš polje svojih mogućnosti, bilo konkretan glazbeni instrumentarij, bilo emocionalni, misaoni, kao da uhvatiš nekog za ruke i vrtiš ga oko sebe sve većom brzinom. Dok se najednom ne nađeš usred pjesama.
Ne verujete u inspiraciju, već u disciplinu. Ako izuzmemo neosporan talenat (koji je nažalost na udaru, jer je komercijalizacija muzičke industrije odavno brutalna), je li u disciplini i posvećenosti tajna vašeg opstanka i kvaliteta?
Da. Procijeniti vlastiti talent je nemoguće, znaš da nekad stvarno uspiješ napraviti nešto što samog tebe toliko omađija da slušaš to na repeat danima, ali opet, hoće li to rezonirati s nekim drugim, pitanje je (koje me, iskreno, većinu vremena niti ne zanima naročito), a realno, to bi vjerojatno i bila neka društvena ocjena tvog talenta. Vjerujem u disciplinu i trudim se dolaziti u studio skoro svakodnevno i stvarati, jer znam da ću na taj način do nečeg doći. I to je ono što je u mojoj kontroli, jedino što je u mojim rukama. S druge strane, inspiracija postoji, nije šala, i kad osjetiš taj dah, to je stvarno čarolija u punom smislu riječi. Ali i njoj nekad treba da dozrijeva, nekad se trudiš i radiš i ne dešava se ništa naročito, jer nekad stvarno nemaš ništa za reći, mora proći neki život kroz tebe, mora se nakupiti neke duhovne građe u tebi. Udah-izdah.
Iako se zvuk menjao, ono što je konstanta jeste pomalo zlokoban, postapokaliptički, distopičan vajb i tekstovi koji uspevaju da budu duboko intimni i istinski politični, rekla bih i proročki. Takva je recimo stvar „El zlo“ sa albuma „22“ koji je izdat 2019, a koja, ironično, neverovatno precizno hvata današnji trenutak. Ratovi, ubijanja, jame, ubrzane pripreme za ratno stanje širom Evrope, nuklearna pretnja, olovno teskobna atmosfera i ta „crna borovnica“ koja niče dok mi tobože „gledamo svoja posla i sijemo svoj vrt". Kakav je osećaj iz današnje perspektive slušati i izvoditi tu stvar, s obzirom na svest o normalizaciji rata i toj jezivoj promeni paradigme koju danas živimo?
Što kažu u u prvoj sezoni „True Detectivea“: „Time is a flat circle.“ U tom smislu, nisam siguran koliko je proročki jer se taj obrazac u društvu ponavlja svako toliko, mogao bih tvrditi i da je zapravo historijski. Sve to vrijedi i barem stotinu godina unazad. Ali tu pjesmu ne sviramo više uživo, malo sam se smorio od tog osjećaja da plašim ljude. Cijeli taj album je ne pomalo, već izrazito zlokoban. I premda stojim iza tog krika, ta je emocija strahovito gorka, to je moguće i nešto najgorkije što sam ikad napisao, ta te gorčina bukvalno jede. Možda je se zato i klonim. Fun fact, ovaj „El“ u nazivu nije iz španjolskog, već kao kratica za „Elektro“, no točka se negdje izgubila.
Foto: Marina Uzelac
Zahvaljujući Marini Uzelac, od samog početka imate prepoznatljiv vizuelni rukopis u promišljenim spotovima koji su prava remek-delca, a od kojih se svakako izdvajaju video radovi za pesme „Nebo“ i „Šilo“. Spot za „El zlo“ je sniman u Drugoj varaždinskoj gimnaziji ispred rada „Razvoj tekstilne industrije“ Julija Merlića, začetnika tehnike žbukoreza. Je li to na neki način i omaž ovom umetniku i jednom nasleđu?
Da, jest neka vrsta omaža, ali da budem potpuno iskren, zaista nisam znao puno o Merliću i njegovom radu. Sve se to odmotalo kad nam je mama rekla da ima taj žbukorez koji stoji iza mreže, u sportskoj dvorani gdje klinci igraju nogomet i skaču preko kozlića, i ako se dobro sjećam, cijela je dvorana renovirana, ili čak rušena, no stisli ih konzervatori, i sve je nanovo građeno oko tog zida sa žbukorezom koji je ostao. Kakva priča, pali smo na dupe. Dopalo nam se kao simbol tog prahistorijstkog razvitka čovjeka, lovci, sakupljači, preživljavanje, industrijsko društvo, a na kraju zapravo iz ove vizure i sukob između i kapitalizma i komunizma. Veličanstven rad.
Iza vas su tri izvrsna albuma, balkanske i evropske turneje, nominacija za najbolji nezavisni album (IMPALA), upečatljivi tekstovi zbog kojih je zapravo svaki album konceptualno zaokružena celina nalik avangardnoj poeziji. Tu je i novi projekat pod nazivom „litl itali“. Kako Vam se, retrospektivno, čini ova godina, a kako prethodna decenija koliko već otprilike postoji Seine? Možda je nezahvalno praviti retrospektivu, ali koje biste tačke izdvojili kao intimno važne, možda i presudne, koje nastupe, prelome, epifanije?
Ranije me veselila ta vrsta kolekcionarstva vlastitog rada, pa brojiš te albume, pjesme, gigove. Ali nekako me to ne radi više. Jedino što mi je bitno je ono što sad radim. Nisam u stanju gledati unazad sa suzom u oku, sve je to bilo fenomenalno, ali ja sam tu sad i danas. I hoću praviti nešto novo, na što opet za pet godina neću moći gledati sa suzom u oku, itd. itd. Ne mogu živjeti od svojih starih radova, jedino što me hrani su nove pjesme. No da ne izbjegnem pitanje sasvim, protekla godina bila je prilično spora, da ne kažem prazna, osjećam da sam tek hvatao zalet za sljedeću. Litl itali je objavio „Mir i Dobro“, a Eine „Podočnjake,“ no to je sve praktično napisano godinu prije. S druge strane, proteklo desetljeće bilo je prepuno lomova, pokušaja da se obračunam sam sa sobom, s publikom, sa svojim položajem u društvu, na sceni, na tržištu, nekoliko pokušaja da utrnem tu iskru u sebi, očigledno neuspješnih. Ali s tim je došlo i neko srazrijevanje, ili barem obrisi mira u meni što se tiče stvaranja.