Izložba, Modra, ljubičasta, zelena, žuta, otvorena je krajem godine u Sarajevu, u organizaciji Crvena. Tema ove izložbe je femicid, odnosno problematiziranje društvenog konteksta i narativa koji normalizuju, potkrepljuju, i na kraju aboliraju nasilje nad ženama.
O ovom društvenom problemu i patologiji svoj umetnički i snažan društveno kritički glas ima osam umetnica. Jedna od njih je i Adela Jušić, sa kojom sam za „Normalizuj“ razgovarala o položaju žena i umetnica na Balkanu, kao i o izložbi Art of Peace, Art After War in Bosnia and Herzegovina Rwanda and Timor-Leste koja je otvorena u Pertu, u Australiji.
Kako stoji u katalogu „I sam naslov izložbe, upućuje na snažan no često zapostavljen proces iscjeljenja od nasilja. Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta su faze modrice – svaka boja predstavlja drugu fazu boli, traume i oporavka. Modrice ne pričaju samo priču o udarcu – one su vizualni prikaz odgovora tijela na ozljedu, ciklus koji se mijenja iz tamnog u svijetlo kako počinje zacjeljivanje. Ova metafora odražava putovanje koje mnoge žene doživljavaju: bolan, trajan proces koji nije linearan, već nepravilan i neizvjestan.“ Možete li nam nešto više reći o izložbi?
Tema je razumljiva i potpuno logična, te neophodna s obzirom na bosanskohercegovačku realnost – nasilje nad ženama koje još stidljivo zovemo femicid i za koje se lobira za izmjene zakona strateški ne spominjući tu „presnažnu“ riječ FEMICID, već „mržnja prema ženama“, jer kad god čujemo to -CID, u glavama naroda su etnonacionalne borbe za priznanje ili negiranje genocida, urbicida itd. Jednostavno rečeno, u takvoj dnevnopolitičkoj atmosferi (koja traje već 30 godina) nema prostora za još jedan -CID, a zasigurno još i manje i utoliko što on ne podrazumijeva etnonacionalističke identifikacije, previranja i podjele. Femicid nema etnos i nema naciju, nema entitet, pa je tako 04.6.2022. godine u Zenici Muhedin Begagić ubio svoju djevojku, a u Kotor Varoši na isti dan – Zdravko Raca je ubio svoju sestru.
Ko je sve u ovoj izložbi učestvovao?
Koncept izložbe, kustoski posao, fundraising, produkciju (i šta sve ne) radila je Andreja Dugandžić, direktorica Udruženja za kulturu i umjetnost „Crvena“). Naša umjetnica Lala Raščić, takođe članica Udruženja, radila je na produkciji, dizajnu, postavci izložbe. Na izložbi, osim mene, učestvuju i Alma Gačanin, Jelena Fužinato, Kasja Jerlagić, Lana Čmajčanin, Mila Panić, Milena Ivić i Saša Tatić.
Ova izložba nije bila samo umetnički događaj – to je čin solidarnosti, borbe i otpora. Vaš rad je bio potresan – posuđujete glas jednoj od ubijenih žena koja kao da govori „s one strane“, odnosno nakon smrti, a uz je i veoma slojevit.
Moj rad „Sve što želim reći o nasilju na dan 20.12.2024. predstavlja audio narativ i tri fotografije pronađenog (ready-made) objekta (fotografija Dženata Drekovića) kreiranog za ovu izložbu.
U narativnom audio radu, bavim se nasiljem nad ženama u bosanskohercegovačkoj svakodnevnici, odnosno konkretnim primjerima femicida u proteklih godinu dana. Iz prvog lica govorim „u ime“ ubijenih žena, pokušavajući, na osnovu dostupnih informacija, rekreirati njihova strahovita iskustva, „rekreirati“ (loš izbor riječi) njihovu smrt, intimno i emotivno, a kroz sve priče se prepliću društveno-politički komentari – predrasude, stereotipi i razne druge metode kojima patrijarhat održava moć i sije strah, jer muškarci ne samo da „siluju jer mogu“ (Susan Brownmiller), već i ubijaju jer mogu.
Otrcani argumenti kojim društvo često „moli“ nasilnika da se „smiri“ kao što su: „Zamisli da je to tvoja žena, djevojka, sestra, majka, dijete“ niti ne stoje logički, jer oni ubijaju UPRAVO svoje žene, djevojke, sestre, majke, djecu.
Mediji neretko koriste eufemizme i na krajnje neprofesionalan način tretiraju slučajeve femicida. S druge strane, domaća kinematografija obiluje primerima nasilja nad ženama, od činjenice da se erotske scene neretko svode na klasičan primer silovanja, do doslovnih žrtvovanja i ubistava ženskih likova. Odakle toliko svireposti u načinima na koji su mnoga ubistva počinjena?
Sjekira, u posljednjih desetak godina možda i najčešće oružje kojim bosanskohercegovački (slobodno možemo reći srpski, hrvatski, crnogorski) muškarac ubija svoju ženu, sestru, majku, neminovno podsjeća na film Ademira Kenovića (na čijem scenariju je radio i Abdulah Sidran, koji je imao i značajnu ulogu hroničara u samom filmu) u kojem, po istinitom događaju, Kuduz Bećir sjekirom kolje svoju ženu Bademu pred njenom petogodišnjom kćerkom. Možda se ne sjećate, ali u jednom momentu, pred kraj filma, nakon brutalnog klanja jedne „nevjernice“, „kurve“, Kuduzu se u snoviđenju javlja Bademin lik – simbolički nevin poput Djevice Marije, kose pokrivene šalom, gdje mu ona sva mila govori: NEKA SI ME VALA UBIO.
Adela Jušić, foto: Urban magazin
Wikipedia opisuje ovaj film: „Ovo je priča o tragičnoj ljubavi. Ona se odvija u tmurnom socijalnom okruženju gradskih periferija. Badema, zavodljiva lokalna djevojka, upoznaje se sa Bećirom Kuduzom koji je upravo izišao iz zatvora. Niti razlika u godinama, niti činjenica da Badema ima djevojčicu (ne znajući ko joj je otac) ne sprečava ih da budu zajedno, ali svako sa svojim sopstvenim planovima. (....) Ali Badema je očito pomalo naivna i nije dobra domaćica. Međutim, Kuduz je čovjek kojeg prati tragedija, razdiran od ljubavi, strasti i ljubomore. Njih dvoje se prepiru i zatim se mire, onda se opet sukobljavaju pa se ponovo vraćaju jedno drugom i tako se priča razvija dok ne dostigne svoj neizbježan tragičan kraj. I sve bi to bilo krajnje banalno i nevažno da nije činjenice da iza ove tragedije leži čista, prava ljubav dvoje ljudi koji su pronašli jedni druge u ovom okrutnom svijetu: Kuduz i Bademina petogodišnja kćerkica Amela.“
Baš kao što bosanskohercegovački i regionalni mediji proteklih 10 godina opisuju ubistva 70 žena – a posebice onih gdje muškarac, nakon što ubije ženu, a ponekad i djecu – „sam sebi presudi“ – ova ubistva se u medijima predstavljaju kao „porodične tragedije“ ili „zločini iz strasti“.
Koliko dubok trag ostavljaju te lektire i takva tumačenja?
Generacije su odrasle na ovom filmu, kao što smo odrasli i na spotu „Lambada“, ali nam je, barem meni i nekim mojim drugaricama, trebalo dvadeset godina da, ponovo gledajući spot, zamijetimo kako otac, babo, nakon što njegova (otprilike dvanaestogodišnja) kćerka i njen plesni partner, malac istih godina, počnu da plešu previše erotski – opali djevojčici šamarčinu, iz sve snage, tako da ona bukvalno padne, a dječak ostaje nekažnjen i neopomenut. Iako se te scene kao djevojčica ne sjećam, danas razumijem štetu koju je svaka slična scena bilo iz spota ili filma nanijela.
Dimenzija etičnosti, koja gotovo nestaje danas kada umetnost pokušava da se svede na „kreativne industrije“, kao i snažan feministički angažman, neupitni su u Vašem celokupnom radu. Smatrate da umetnost može biti istinski etična samo onda kada proističe iz ličnog iskustva, kada nastaje „iz stomaka“. Kako ste se svih ovih godina odupirali pokušajima fetišiziranja, eksploatacije i komercijalizacije ratnih trauma?
Ovo je pitanje koje mi se često postavlja. Odgovor je zaista jednostavan, ali za primjer ću dati jednu jako važnu izložbu u mojoj karijeri (ako to tako mogu nazvati): Image Counter Image, (Bild gelegen bild) u Haus der Kunstu u Minhenu. U pitanju je grupna izložba na kojoj sam bila jedna od najmlađih učesnika/ca i na kojoj sam izlagala tik pored Alfreda Jaara, umjetnika o kojem smo učili na istoriji umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti. Uvijek je se (ne)rado sjetim, kao i mog zaprepaštenja kada sam suočena sa neprofesionalnošću i površnošću kustosa i njihovih asistenata.
Na ulazu u galerijski prostor bio je ogroman „didactic wall“ sa istorijski hronološki nabrojanim konfliktima i ratovima, od pada Berlinskog zida do tog trenutka kada je bila izložba. Već na početku je naravno pomenut rat u Bosni. Sa zanimanjem čitam napisano i ne vjerujem svojim očima: datum, mislim, neki april, a pored toga piše: "Bosnia declares war“.
Nakon toga, opet pogrešan datum genocida u Srebrenici (koji naravno nije niti nazvan genocidom) i pogrešan broj žrtava – i to za nekoliko hiljada pogrešan. Palestinska umjetnica je stajala pored mene i primijetila isti problem vezan za izraelske napade i rat u Gazi koji ne prestaje. Iz istih stopa sam se zaputila da razgovaram s kustosima do kojih nisam došla jer su samo njihovi asistenti bili dostupni za razgovor. Suzdržala sam se da ne izgubim kontrolu i počnem vikati. Navela sam probleme koje sam uvidjela, ali to ništa nije promijenilo. Zid je bio velik i završen, bilo je prekasno i znala sam da će sve te greške ostati tu do kraja izložbe i da će ih vidjeti hiljade ljudi…
Mnoge umetnice sa ovih prostora su u nezavidnom položaju zbog nedostatka podrške i sistematskog ignorisanja i zanemarivanja njihovog rada. Vi ste jedna od retkih koja na specifičan način prkosi svim ovim realnim problemima. Ostali ste u svom rodnom Sarajevu, ali ste internacionalno priznati. Smatrate li da i sistemska ograničenja mogu katkad biti i moćno stvaralačko oružje?
Nisam više sigurna u to. Do pandemije su se stvari dešavale – mnogo putovanja, desetine izložbi svake godine, pristojni honorari. Naravno da su ti honorari, kada su se zarađivali recimo u EU, bili sasvim dovoljni za trošenje u Sarajevu. Pandemija je sve poremetila i čini se da više nikada ništa neće biti isto. Sada sam mnogo više osuđena na naš sistem (pun korupcije, rupa, prevara) koji slabo mari za kulturu, freelancere, umjetnike koji su dvadesetak godina na birou. Pored još dva posla za koje sam se prekvalifikovala početkom pandemije iz čiste nužde, ostaje mi veoma malo vremena i novaca da stvaram. Motivacija je manja i zbog činjenice da sam skoro dvadeset godina radila u struci, a nemam ni dan radnog staža, što je ozbiljan problem ako sutra odlučim biti nastavnica ili profesorica umjetnosti. Dodajte tome i činjenicu da pare i nepotizam vrte tamo gdje burgija neće i da ja ni mrtva ne bih prodala dušu stranačkom šejtanu kako bih se uhljebila.
Kakav je status freelancera u Bosni i Hercegovini?
Pokušava se regulisati status freelancera odozgo na dole, a ne obratno. Nekakvim šminkerskim površnim rješenjima koja nas dovode u još goru poziciju nego ikada. Ono što bi nam suštinski pomoglo možda se neće uraditi nikada.
Nedavno nisam mogla primiti neki smiješni honorar na bankovni račun, jer sam prešla kvartalni limit na koji me banka nikada nije upozorila, kao ni biro ni država. Nakon toga sam morala zatvoriti račun u toj banci i onda sam se šokirala: obišla sam pet banaka i niti jedna mi nije htjela otvoriti najobičniji račun jer sam nezaposlena i prijavljena na birou. Biro naravno nudi samo osnovno zdravstveno osiguranje i samo jedanput tokom 20 godina su me kontaktirali sa ponudom za intervju za posao, ali, da ironija bude veća, pogriješili su struku – zvali su me za posao ekonomiste.
Da se vratim na banke, ko i zašto je naprasno donio pravilo ili zakon da nezaposleni (pa tako i freelanceri) ne mogu otvoriti račun, ne znam, ali tek par mjeseci kasnije sam uspjela otvoriti račun u jednoj od talijanskih banaka (ne želim da ih reklamiram ovdje), gdje mi je gospođa na šalteru rekla kako se banka usprotivila i odlučila da ponudi i „raji s biroa“ račune, jer to mogu i kao banka na to imaju pravo. Porezi nam se uredno naplaćuju na svaki ugovor npr. sa NVO ili nekom galerijom, novac ide i u PIO i u MIO, tj za zdravstvo i penziono, ali se svi vodimo kao nezaposleni i to penziono propada u ambisima nečijeg džepa ili državne kese. Volim svoju zemlju, ali sam nekad toliko ljuta da počnem razmišljati gdje da idem, gdje da pobjegnem glavom bez obzira. Ali, da, nekako sam još tu.
Sproveli ste u delo i ideju da, u saradnji sa arhivama i muzejima, digitalizujete dokumenta, knjige, časopise, fotografije i radite intervjue sa ženama koje su bile članice AFŽ-a. Nasleđe AFŽ-a je nažalost za manje od jednog veka izbrisano, desila se velika regresija u položaju žena, a buržoaski feminizam, u odnosu na jugoslovensko žensko revolucionarno nasleđe antifašističke borbe, ne predstavlja nikakvu emancipaciju, naprotiv. Da li je poduhvat digitalizacije završen i šta biste posebno izdvojili iz arhivskog materijala?
Digitalizacija bi se trebala nastaviti, ali smo Andreja Dugandžić i ja već skoro „isušile“ sve arhivske lokalne izvore. Regionalni izvori bi bili naredni korak. Definitivno trebamo jedan interni sastanak i razgovor o strategiji, ukoliko se složimo da arhiv treba još rasti. Jako sam ponosna na količinu posla koji smo obavile do sada i, koliko pratim statistike arhivskog websitea, ljudi koriste arhiv u edukativne svrhe, a često ga i navode kao izvor u svojim teoretskim radovima. To i jeste bio jedan od naših primarnih ciljeva koji smo u startu projekta definisale.
Ona je otišla u rat, 2012. foto: adelajusic.wordpress.com
Jedan od važnijih dijelova arhiva su intervjui sa tada preživjelim AFŽovkama i vojnikinjama upravo zato što su one već u poodmaklom dobu i umiru, a sa njima umire i oralna istorija i istorija uopšte. To je ono što zaista ne smijemo dozvoliti, jer ženama se uvijek uskraćivalo mjesto u istoriji, pa čak i u najrevolucionarnijim periodima kada do društvenih promjena bez njih ne bi ni došlo, kako tvrde mnoge AFŽovke. Voljela bih da imam dovoljno vizualnog materijala da snimim dokumentarni film jer me plaši to koliko važnog ženskog udruženog djelovanja u tim godinama nije zabilježeno.
Imali ste do sada stotinak izložbi širom sveta, a nedavno je otvorena važna izložba u Pertu na kojoj učestvuje i nekolicina Vaših kolega. O kakvoj postavci je reč?
Izložba „Art of Peace, Art After War in Bosnia and Herzegovina Rwanda and Timor-Leste“ otvorena je se 1. februara u Art Galeriji Zapadne Australije u Pertu i traje do 29. juna 2025. Već sam sličnu postavku imala na solo izložbi STEALTH u Kibli, u Mariboru. Na ovoj izložbi predstavljam multimedijalnu instalaciju, zapravo recycle radova od 2007 do 2016. Prikazujem video radove The Sniper, Shooter Ready, Who needs DRNCH? i dva videa i audio rada Tactics koji su dio projekta Ride the Recoil.
To je velika i zanimljiva postavka sa dosta zvuka koji se preklapa, radova koji pokazuju jednu cjelinu u tematskom, ali i širem smislu – rat iz perspektive tri generacije – onih koji su naši roditelji, odnosno ratnici u opsjednutom gradu, moja i ona nešto starija generacija koja je opsadu proživjela iz civilne pozicije, te generacija moje mlađe sestre koja se rata jedva sjeća i koja prolazi transgeneracijsku traumu, koja je traumu takoreći naslijedila, a takve traume tek treba da uvidimo i razumijemo.
Umjetnici/e koji izlažu iz BiH, pored mene su Mladen Miljanović i Aida Šehović, te iz Ruande i Timor Lestea: Inu Bere, Teta Chel, Maria Madeira, Cedric Mizero, Innocent Nkurunziza i Bernardino Soares. Projekat je započeo radionicom u Istorijskom muzeju u Sarajevu u oktobru ove godine, a nastavlja se simpozijem u Pertu uporedo sa otvaranjem grupne izložbe. Prvi put putujem u Australiju i radujem se novom iskustvu.