Teško da bi se mogao odabrati bolji trenutak za podsećanje na jedinstvenu knjigu autobiografskih zapisa Mitre Mitrović (1912-2001), jedne od najistaknutijih jugoslovenskih revolucionarki i komunistkinja, kao i jedne od osnivačica AFŽ-a, urednice lista „Žena danas“, prve ministarke prosvete u Srbiji, ali i prevoditeljke i književnice koja je, iako je svoj stvaralački impuls podredila revoluciji, ipak iza sebe ostavila važna dela, kao što su izvanredni refleksivno-dokumentarni memoari Ratno putovanje (1953), biografija Veselina Masleše (1957) ili Položaj žene u savremenom svetu (1960).
Iako nezavršeni, pisani nakon što je, budući da je stala uz tzv. „reformističko krilo“ na čelu sa Milovanom Đilasom, isključena iz CK i SKJ, deset godina nakon preranog penzionisanja, u godinama izolovanosti i odbačenosti, ovi zapisi ni retrospektivno, uprkos naknadnoj distanci, ne zanemaruju načela istinitosti, pokušavajući da proniknu u samu srž pitanja borbe protiv potlačenosti, smisla žrtvovanja lične zarad opšte slobode, kao i shvatanja ljubavi, ideala i ideologije. Njena potpuna posvećenost studentskom pokretu i Komunističkoj partiji čine da pišući o sebi, bez trunke sentimentalnosti, sve vreme govori o drugovima i saborcima, o zavereništvu u zajedničkoj borbi, čime je knjiga i svojevrsna intelektualna biografija generacije kojoj je pripadala.
Jedna od osnovnih demarkacionih linija u odnosu na koju se pobunjeni studenti tridesetih godina prošlog veka, u vreme krize liberalne Evrope, diktature u Kraljevini Jugoslaviji i nadiranja fašizma, u hrabrom pokušaju menjanja političkih i društvenih odnosa, određuju jeste – malograđanština. Otpor prema njoj odnosio se na „ono nisko, glupo, prostačko, ograničeno, podmuklo, intrigantsko, sitno-karijerističko, ćiftinsko što je u svom malom životu videlo kraj i početak sveta, dok nije kasnije dobilo svoje teorijsko marksističko objašnjenje o međusloju koji se uvek koleba i gleda svoje male interese.“
Prezir prema malograđanštini, prema zvanjima i karijerizmu, značio je otpor prema konvencijama sveta koji se raspadao, nezadovoljstvo postojećim odnosima u društvu, „oštar refleks prema nečemu što je lažno“, ali i odlučno izlaženje na kraj sa vlastitom malodušnošću i pesimizmom. Lažni moral zameniće novi, partizanski moral, imaginiranje novog društva i novog čoveka, a trenutak zabrane okupljanja „više od tri lica zajedno na ulici“ za ovu generaciju doslovno će značiti potvrđivanje, svakodnevno i u praksi, činjenice da je držanje skupa zarad borbe i izgradnje novog sveta smisao života samog.
Tridesete su bile doba opredeljivanja, aktivnog političkog života, ali i doba puno lišavanja i brzog sazrevanja. Jedinstveni studentski pokret koji je začet na Beogradskom, ali se ubrzo proširio na Zagrebački i Ljubljanski univerzitet, samoorganizovan i bez dodira sa bilo kojom dotadašnjom političkom partijom, rastao je i omasovio se, dobijajući sve jasniju političku artikulaciju i pravac. Usledile su i prve masovne demonstracije studenata pod Šestojanuarskom diktaturom koje su se nastavile u Domu studenata, gde su se sa prozora i balkona građani pozivali da ne izlaze na izbore za „lažni parlamenat“, sve do kasno u noć, kada je uhapšeno trinaest studenata, a žandarmerija opkolila Dom.
„Tih novembarskih dana…aula više nije bila prolazno mesto za obaveštavanje o seminarima, kolokvijima i ispitima, ili mesto na kome se na trenutak susretalo, nego naše glavno sastajalište, neki naš krov nad glavom koji smo smatrali da nam pripada, pa ga zauvek i zauzeli, potom branili od policije. Tu smo ovih meseci obaveštavali svakog časa o svakom potezu vlasti, o rezultatima razgovora naših delegacija s rektorom ili na sednici Univerzitetskog senata, o svakom uhapšenom studentu (...) Postala je svakodnevna obaveza doći u aulu, analizirati svaki postupak univerzitetskih vlasti, policije, ministra prosvete, svaki članak u novinama.“
Pokret pobunjene akademske omladine želeo je novu i slobodnu Jugoslaviju. Glavni razlozi pobune bili su bezakonje, korupcija, loš izborni sistem i falsifikovanje izbornih rezultata, kao i nezakoniti i divljački postupci policije prema studentima, a neki od osnovnih zahteva su bili da s vlasti ode „razbojnička banda“, ukidanje diktature i njenih zakona, puštanje i oslobađanje studenata, slobodna štampa i autonomija univerziteta.
Iako svoju generaciju nije smatrala romantičarskom, ideje u koje su verovali značile su i ideale kojima su težili. Devojke iz pokreta nisu nosile štikle, opredeljivale su se za jednostavne krojeve, kapute od grombi štofa, trenčkot i beretke, jer je „kinđurenje i povođenje za modom kod revolucionarki bilo znak njihove neemancipovanosti i malograđanštine“.
Mica Šlander Marinko, Kata Pejinović, Maca Gržetić i Mitra Mitrović
Važnu ulogu u međusobnom prepoznavanju i deljenju političkih i životnih načela, za ovu generaciju imala je literatura, a posebno izdanja Nolita, izdavačke kuće koju je osnovao Pavle Bihali, urednik, grafički dizajner, prevodilac i esejista, koji će početkom okupacije, 1941. biti streljan kao Jevrejin i komunista. Zajedničke diskusije o Nolitovim knjigama značile su biti upućen u društvene probleme savremenog sveta, ali i „biti osetljiv na ljudsku bedu i eksploataciju u kapitalističkom sistemu, biti protiv fašizma koji nadire, saosećati s narodima u kolonijama, osećati laž malograđanskog života i lažni blesak bogatih zemalja, biti protiv potlačenosti žene“.
Posebno intrigantan zapis u knjizi naslovljen je Dve dame sa suzavcem. Reč je o akciji koju su Mitra i njena drugarica Branka bile zadužene da izvedu na Kolarčevom univerzitetu, tokom patriotske večeri Rusa emigranata i belogardejaca u slavu carske Rusije, prigodnog koncerta i komemoracije koju je dvorska elita Aleksandra I održala ruskom caru Nikolaju. Svaka je dobila po tri epruvete gasa (suzavca) koje su za tu priliku napravili sami studenti hemije i koje su usred najuglednijih zvanica, tokom himne, kad se zaorilo „slavsja, slavsja, ruskij car“, otvorile i bacile na pod sale, nakon čega je nastala panika i usplahireni povici „boljševiki, boljševiki“.
Kroz akcije se dokazivala i kalila hrabrost, a važan deo zajedništva, posebno za ilegalan rad, činila je i konspirativnost koja se ogledala u razmeni ceduljica, prenošenju lista Komunist i propagadnog materijala u duplom dnu kofera i njihovo raznošenje po manjim gradovima, kao i stavljanje vaze sa cvetom u prozor kao znak da je da je akcija uspela. Prvi put uhapšena tokom 1934, nakon racije i pretresanja celog stana, Mitra jednu celu noć provodi sa prostitutkama, u ćeliji koju su žandari nazivali „žensko groblje“, trpeći njihove ogorčene napade i uvrede, pokušavajući da razume njihove životne nedaće.
Ljubav i partnerstvo sa Milovanom Đilasom diskretno i nenametljivo prožima stranice ovih spisa. Od prvog pogleda i osmeha, prve dogovorene šetnje Kalemegdanom koja je bila „intenzivno upoznavanje kao da se radi o životu i smrti“, do trenutka njegovog hapšenja i izricanja presude od tri godine robije kada se jedva usred sudnice zadržala na nogama da ne padne usred trenutne nesvestice, pa i epizode ponižavajućeg odlaska kod cenzora zbog jednog ljubavnog pisma i sramota što je neki neugledan i nakaradan čovek čitao jedan sasvim intiman pokušaj održavanja emotivnog kontinuiteta tokom duge razdvojenosti. Uprkos tome što je Đilas njoj bio ono „trajno, nepovredivo, nezamenljivo u životu“ u jednom trenutku Mitra Mitrović piše da će njihove ljubavi postati „partijska stvar“.
Doprinos Mitre Mitrović omladinskoj sekciji KPJ u omasovljenju ženske antifašističke borbe i emancipacije je nemerljiv, a njena kondenzovana misao, osećaj za detalj i autentičan glas svedočanstva danas opet aktuelan. Ova naizgled krhka žena, krupnih i radoznalih očiju, po potrebi glumeći uglađenu mladu gospođicu, dejstvovala je kao istinska gerilka, beskompromisna revolucionarka koja se borila za slobodu na svim frontovima, kako napornim ilegalim radom, tako i legalnim partijskim putevima. Dosledno, celim bićem i bez ostatka, jer: Žrtvovanje se ne oseća u tom bukvalnom značenju dok ste celi, tada je to vaša najkompletnija sloboda.