Crnogorski slikar Vojo Stanić rođen je pre malo više od jednog veka, iste godine kada je u Parizu, jedan od njegovih uzora, metafizički slikar, Giorgio de Chirico, primljen u Nadrealistički pokret i oženjen ruskom balerinom i arheloškinjom, Raissom Gurevich. Preminuo je novembra 2024, u svojoj stotoj godini. Opredeljen za figuraciju, prizore mora, mediteranskih kuća, vetrova, prozora, susreta, snolike pejzaže s belim plahtama i čamcima, ostavio nam je slike upečatljivih detalja i mikropriča, prema kojima treba pristupiti pažljivo, jer, kako je jednom napisao, „opasnost vreba iz sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Dok radiš detalje, misli na cjelinu.“
Stanićevo slikarstvo potvrđuje da je naivnost ništa drugo do disciplina novosti duha (prema njegovim rečima – duhovna svežina), kao i da je „podsvijest naša prava svijest, jer je spontana.“ S pravom je smatrao da sve što je vredno u umetnosti potiče iz podsvesti, a to što je vredno psihoanalitički se imenuje kao ništa drugo do istina.
„U čamcu“ je slika iz koje progovara upravo jedna takva višeslojna i kompleksna, ali potencijalno transformišuća istina. Ovo ulje na platnu pleni jednostavnošću i upornim pozivom na neiscrpna tumačenja.
U središnjem delu slike su muškarac i žena – tačnije – žensko i muško telo. Iako su nagi, položaj njihovih tela sugeriše snažnije prisustvo tanatosa nego erosa. Sam čamac je nekakva rebrasta utroba kita, karikirana Nojeva barka, duboko uznemirujući nasukani splav koji u svojoj rasečenoj i okrvavljenoj materici nosi potpuno otvorenu, ali imobilisanu, gotovo neživu ženu, sa oreolom koji podseća na kacigu kosmonauta i ogrlicom nalik na pseću, sa bolnom grimasom grča, ugašenih ali svetlećih očiju koje kao da su progutale zvezde, nogu postavljenih u turski polused ili poluporođajni položaj. Prozirni omotač oko njene glave reflektuje nebeski svod, sa jasno istaknutim polumesecom, i raspršenom galaksijom.
Njene butine i listovi sačinjavaju romboidan jastučak na koji se glava muškarca – Crnca – roba ili utopljenika, u položaju fetusa, blago oslanja. Na njegovom telu vidljiva su rebra, narukvica-tetovaža, a noge su mu položene tako da čine kontrast pozi koju zauzima njen donji deo tela. Šake je postavio u pomirljiv i ponizan gest, gest molbe, tihog obožavanja. U gornjem delu slike nema izvora svetla, niti horizonta, njihova nasukanost je potpuna. To nije predah, već čekanje da se gomila crnih stena obruši i da ih zatrpa. Iako u istom čamcu, čini se da ova dva ljudska tela ni ne vide jedno drugo, svako je zagledano u vlastite opscene i fantazije. Sluti se da bi jezik kojim bi progovorili doveo do nekog novog rascepa. Zato i ćute poput kamenja, snatre i levitiraju.
U trouglić savijeno platno ima crvene i bele pruge koje nedvosmisleno aludiraju na isečak američke zastave. Tačno oko nje opisana je kružnica mlečnomutnog svetla, jarbol-svetionik koji sa podvodnim, potopljenim objektima – školjkom i piramidom, čini nekakav trougao, nevidljivi, a ipak tako prisutni vigvam. Na ovoj slici odsutna je bilo kakva noseća pobuna protiv nepravde i prirodnih sila, na njoj nema mnoštva, nema isprepletanih tela koja u borbi protiv talasa, kao na Géricaultovom „Splavu Meduze“, pokušavaju da ostanu živa. Ostalo je samo dvoje, poslednji, razdešeni, par, od svih napušten, odsečen i usamljen.
Svetačka i misionarska ženska figura nešto prinosi, daruje, ali se i neizmerno usteže. Sluša ispovest, razmišlja o pomilovanju, ali joj nije dat san pravednika – roba. Ona ne može da zaspi, on ne uspeva da se probudi. Odustao je od priznanja i pobune iz straha od umiranja, osuđen da učestvuje u nekom magijskom, repetitivnom ritualu, omamljen i hipnotisan. Možda baje zagledan u svoje prste jer će tako održati trans meduze, odsutne majke, koja i sama, okićena draguljima, genitalije prikriva nekakvom kraljevskom kuglom ili verskom relikvijom, na dlanovima noseći taj sveti, zlatom optočen nar, puki označitelj moći, podsetnik na praroditeljski greh.
Zloslutna barka ne plovi, njeno sidro je skliznulo u noćnu morsku plavet, planktonsku masu punu bodljikavih ježeva, nalik na minsko polje. Muškarac i žena, ili prosto dva tela, melanholični su taoci Levijatana. Tu, u odsustvu njihove plovidbe i komunikacije, iskrsava pitanje same mogućnosti odnosa i prepoznavanja.
Godine kada je nastala ova slika (1971), posada Apola 15 se vraća sa 77 kilograma uzoraka Mesečevog tla, a Južnovijetnamske snage napadaju Laos, uz punu američku vazdušnu i artiljerijsku podršku. New York Times otkriva dokumenta koja potvrđuju kompletnu istoriju američke upletenosti u sukob u Vijetnamu. Australija i Novi Zeland povlače svoje vojnike, trupe se drastično smanjuju, a u vojnim redovima širi se razočaranost, dezerterstvo i sve veća upotreba narkotika. Iste godine John Kerry svedoči pred američkim Senatom o ratnim zločinima, navodeći iskaze preko stopedeset američkih vojnih veterana, od kojih su njih šesnaest u znak protesta okupirali Kip slobode. Američki poručnik William Calley osuđen je na doživotni zatvor zbog masakra civila u vijetnamskom selu Mi Laj tokom 1968, a antiratni protestni marš u Washingtonu broji pola miliona ljudi.
Ovaj umetnički efektno zgusnut paradoks progresa zabeležen je u pesmi „Stope po mjesecu“, Radovana Zogovića, u kojoj pesnik trijumfalno klicanje pohodu na Mesečeve predele jukstaponira sa, od bombardovanja u kratere pretvorenim, vijetnamskim toponimima.
Stope, čovječje, k Moru tišine, uz najlukaviji njegov zaliv –
malo sive, pomalo crne, crvene; rebraste kô trag tanka.
Provjerite, šetači po trgu Mjeseca, nijesu li vam greškom dali
čizme nagaravljene, napepeljane, krvave od Bu Pranga?
Zastavica na jarbolu koju okružuje mesecu nalik sfera nije samo označitelj moći američke imperije, već i sveprisutnog kolonijalizma i svih njegovih posledica, novih bojnih polja i mnogobrojnih utopljenika.
Slikarstvo Voja Stanića često se karakteriše vedrim, mediteranskim duhom, humorom, naivnim ali i setnim svakodnevnim prizorima, postupcima i detaljima uporedivim sa slikarstvom Chirichoa ili Magritta. Međutim, na ovoj slici, groteskna atmosfera ipak pre nalikuje platnima Boscha ili Ilije Bosilja, iako na njoj nema mitoloških, zloslutnih i dijaboličnih stvorenja.
Ono što je na njoj najintrigantnije jeste upravo to što su ljudska bića predstavljena kao čudna, strana i vanzemaljska, kao odraz u kojem vidimo svoje ogoljeno, ništavno, ali istinito ljudsko stanje. U tom ogledalu, naša otuđena ljudska priroda, sama alijenacija, isprečila se kao uslov i usud postojanja. Drama nije ljubavna, ni lična, već društvena, pa i civilizacijska.