Novinar Slavko Ćuruvija 1990. objavljuje knjigu „Ibeovac: Ja, Vlado Dapčević“ – životnu priču revolucionara i komuniste, učesnika NOB-a, a potom izdajnika, golootočkog zarobljenika, neprijatelja broj jedan, emigranta, i konačno slobodnog, ali umornog sedamdesetogodišnjaka. Ona je sačinjena od intervjua snimanih magnetofonom, tokom sedam dana u Belgiji, u trajanju od sedam do osam sati svakog dana, uz minimalne naknadne autorske intervencije. U pogovoru stoji da je knjiga jedinstvena u prikazu događaja i ličnosti vezanih za 1948. godinu i da je njena vrednost u tome što je u njoj po prvi put, „necenzurisano, „jedan okoreli ibeovac“ ispričao svoju priču, svoju istinu, onako kako je on vidi“. Vlado Dapčević koji je više od pedeset šest godina proveo u aktivnoj političkoj borbi, a od toga četrdeset osam godina u zatvorima, ratu i emigraciji, priču zaključuje rečima da je umoran, slabog zdravlja i da je za njega sve završeno.
Da ipak nije bilo tako i da za ovog revolucionara predaja nije bila opcija, svedoči i nedavno objavljena knjiga naslovljena Sa nama, Vlado Dapčević, minimalističkog dizajna, bele naslovnice sa utisnutom crvenom petokrakom između naslova, koja se nalik suncu pomalja iznad planinskih vrhova. Dočekala me je u poštanskom sandučetu, bez najave, poput partizanske konspirativne poruke koju treba preneti dalje.
Iako usredsređen na poslednju deceniju života Vlada Dapčevića (1990-2001), od trenutka njegove odluke da se vrati u ratom zahvaćenu Jugoslaviju i da se politički angažuje, pa sve do njegove smrti, autor knjige Role Kovač, suosnivač Partije rada i sudeonik mnogih opisanih događaja, ovaj samizdat ne definiše kao biografiju, već kao „autobiografsko kazivanje“. Knjiga obuhvata dokumentarnu građu (novinske, radijske i televizijske intervjue Dapčevića i citate), osnivanje pomenute Partije rada i njeno delovanje tokom ratnih devedesetih, sećanje na rad i druženje, kao i anegdote drugih savremenika i drugova.
U uvodnom delu opisan je Vrbas, rodni grad autora knjige, zanimljive etnografske strukture, nakon Drugog svetskog rata masovno naseljenog crnogorskim porodicama, tako da je „svako pleme dobilo jedno selo opštine“, a neka i zasebne ulice. Ideološka podela nakon 1948. bila je oštra, kidala je porodične, bratske i prijateljske veze i dovodila do izolacije. Autor beleži simptome nadolazeće promene političke paradigme nakon Titove smrti, nadirući nacionalizam koji nezaustavljivo počinje da zahvata i cepa društveno tkivo. Čitaoci se kroz faktografsko nizanje događaja upoznaju i sa mnogim pozadinskim detaljima, reakcijama ljudi, njihovim političkim opredeljenjima ili naglim metamorfozama. Od zloslutnog Memoranduma SANU, 8. sednice Saveza komunista Srbije 1987, kada Slobodan Milošević preuzima partiju, obračuna sa pokrajinskim rukovodstvom Vojvodine 1988, do eskalacije u pravcu oružanih sukoba.
U Crnoj Gori se postavlja novo rukovodstvo, pod vojnim i policijskim pritiskom ukida se autonomija Kosova, nakon čega protestuje osam stotina rudara Starog trga. Sledi pljačka veka u kojoj Milošević preko noći iz Narodne banke Jugoslavije prebacuje dve i po milijarde maraka na račun Narodne banke Srbije, miting na Gazimestanu, i konačno 14. Kongres Saveza komunista Jugoslavije održan u Sava centru, na kojem se eksplicitno sukobljavaju dva koncepta uređenja Jugoslavije – centralističkog, pod dominacijom Beograda, i konfederalnog, koji su favorizovale druge republike. Ubrzo dolazi i do snažne potrebe za jednim drugačijim i odlučnijim političkim antiratnim delovanjem, kao kontrateža tadašnjoj jedinoj alternativi oličenoj u Građanskom liberalnom savezu, što se poklapa i sa povratkom Vlada Dapčevića u zemlju.
U ratnohuškačkoj klimi, iznošenje beskompromisnih i doslednih internacionalnih stavova i sposobnost da se oni brane, predstavljalo je samu srž otpora. Jezgro političkih istomišljenika i aktivista koje će ubrzo prerasti u Partiju rada nije protiv rata bilo samo deklarativno, već i odlukom da njeni članovi ne smeju da učestvuju u mobilizaciji i da se odazivaju pozivima vojnih odseka.
Osnivačka skupština održana je 28. marta 1992. i prisustvovalo joj je oko pedesetak članova. Prethodili su joj dugi razgovori i dileme povodom budućeg naziva. Upravo zbog svesti o kompromitaciji svega što ima komunistički predznak, Vlado Dapčević odbacuje predlog naziva Komunistička partija internacionalista, i predlaže naziv Partija rada, uz obrazloženje da je pojam rada jedan od temeljnih principa Marksove teorije. Rad na partiji bio je „rudarski i neprekidan“, a Bilten partije je izdat ilegalno, u državnoj štampariji, preko simpatizera koji je noću krišom štampao partijski propagandni materijal.
Policijski karton Vlada Dapčevića, Hrvatski državni arhiv
Stav Partije rada je da je 1948. Jugoslavija prešla sa proleterskog internacionalizma na jugoslovenski nacionalizam, koji se kasnije nužno preneo na republike i regione. Jugoslavija je bila „fleksibilna tvorevina“, čija je unutrašnja protivurečja Zapad držao pod kontrolom sve do sloma Sovjetskog Saveza, kada gubi interes da dalje finansira postojanje tog „sanitarnog kordona“. Nova politika Zapada sastojala se „u mrvljenju državnih tkiva bivših socijalističkih zemalja“, jer mu njihovo usitnjavanje obezbeđuje dominaciju nad novim državama-tržištima. Odbacivši komunistički i internacionalni princip, nacionalne birokratije ubrzale su raspad Jugoslavije, postavši nacionalne buržoazije, odnosno kompradorske elite.
Partija rada se zalagala za jedinstvenu BiH i protiv pretenzija „Velike Srbije“ i „Velike Hrvatske“, ističući da je BiH „kamen-temeljac i zalog svake moguće buduće zajednice naših naroda“, za suverenu Crnu Goru, a protiv velikosrpskog nacionalizma, za nezavisno Kosovo, podržavajući albanski studentski pokret i njihovog tadašnjeg vođu Albina Kurtija, obilazeći usled represije po kućama izmeštene prištinske škole i univerzitete i prateći razvoj otpora albanskog naroda od gandijevskih metoda do oružane borbe. Partija rada je branila pravo svakog naroda na samoopredeljenje i nezavisnost, organizovala tribine i partijske obuke, pokušavajući da, uprkos svim poteškoćama, deluje i lokalno i internacionalno.
Vlado Dapčević nam se predstavlja iz raznih, ponekad sasvim intimnih uglova, kao drug, saborac, brat, suprug i otac, strastveni pušač i ljubitelj crnog čaja i baklava, čovek neverovatne memorije i vitalnosti, koji je jednom prilikom držao izlaganje mladim partijskom članovima punih četrnaest sati, što je bio trening koji nisu svi izdržali. Knjiga čuva od zaborava i delovanje manje poznatih ličnosti, a posebno drugarica, nekadašnjih logorašica, ali i mladih snaga bez kojih bi partijski rad bio nezamisliv. Tu su i pojedine (auto)ironične, gotovo nadrealne epizode, kao što je priprema kongresa Partije, kada osamdesetogodišnji Dapčević, zajedno sa autorom knjige, po tropskim vrelinama poput „dvije spodobe donkihotovaca“ obilazi antikvarnice, tražeći marksističku literaturu koju bi delili novim članovima.
Vlado Dapčević je preminuo 12. jula 2001, istog datuma kada je, šest decenija ranije, u Crnoj Gori doneta odluka o dizanju ustanka protiv fašističkog okupatora, u kojem je i sam učestvovao. Sahranjen je u rodnom Ljubotinju, u kamenjaru, divljini, a autor ove knjige koji je tada održao govor, istakao je: „Bio je so ove zemlje, jer da nije takvih ljudi, da nije tih rijetkih zrnaca soli, zemlja bi obljutavila (...).“
Ostati dosledan marksističko-lenjinističkim stavovima i politički delovati iz krajnje manjinske i defanzivne pozicije, u vreme policijske države, neočetništva i pod naletom revizionističkog antikomunizma bilo je unapred osuđeno na propast, što u knjizi slikovito ilustruje metafora „bacanja rajsnegli po putu“.
Ipak, baš kao što je 1998. Partija rada pokrenula omladinski list „Otpor“, u čijem zaglavlju je stajala pesnica, da bi, nakon nepunih mesec dana, stilizovana pesnica postala glavni simbol studentskog i đačkog pokreta otpora u borbi protiv Miloševića, tako bi se i danas moglo reći da je svojim uverenjima i delovanjem makar anticipirala sve masovnije, antirežimske i antikorupcijske aktuelne proteste kao novi vid Balkanskog pokreta otpora!