Za riječkog arheologa Maria Zaccariu suvomeđa nije muzejski eksponat nego odgovor na mnoge probleme savremenog čovjeka. Kao edukator i aktivista Zaccaria godinama promoviše naoko prostu radnju - slaganje kamena na kamen. U nekom boljem svijetu koji čuva prirodu i cijeni čovjeka, suvomeđa može biti spas od uništenja jadranske obale, i mnogih drugih obala, tvrdi Zaccaria. Graditi po starinski, u vremenu koje proždire prostor, to znači živjeti u skladu sa nasljeđem jedne istinski humane tradicije.
Istočni Jadran je geografska odrednica, može li se reći i kulturološka odrednica? Je li kamen, odnosno suvomeđa, odnosno suhozid, poveznica cijelog prostora duž obale?
Usudio bi se reći da bi Predrag Matvejević mislio da je suhozid mediteranska poveznica čije je Jadransko more jedno od dubokih zaljeva. No, ono je i planetarna pojava jer svugdje gdje je kamen tu je i suhozid.
Zanimljivo je to da poveznica bude zid, koji se obično percipira kao fizički objekt razdvajanja. Ipak, postoje razne funkcije suhozida. Možete li reći koje su to osnovne?
U prapovijesti Mediterana sve do uspona Rimske republike - jer je rimska arhitektura koristila vapnenu žbuku (krečnjački malter, prim. ur) - suhozid je imao obrambenu, vjersku, stambenu, ukopnu, vlasničku, ratarsku, stočarsku i hidrogeološku funkciju. Naravno, koristio se u kombinaciji sa drugim prirodnim materijalima (drvo, blato, slama).
U prapovijesti su ljudske zajednice (počevši od bakrenog doba) imale potrebu da na nekom vrhu formiraju naselje okruženom jednim ili više koncentričnih bedema. Živjelo se u malim nastambama od kamena u kombinaciji sa drvenim stupovima sa kamenim škrilama (pločama) ili slamnatim krovom. Vjerska mjesta su bili neki posebno podignuti kameni na posebnim mjestima za određenu zajednicu. Ukopavali su se u nekropolama van gradine u kamenim tumulima ili unutar samih gradinskih bedema. Podzid je stvarao dodatnu zemljopisnu površinu tamo gdje kosina nije dopuštala sadnju da se zemlja radi kiše zadrži, u stočarstvu je dijelilo pašnjake i lokve svakog vlasnika stada, a određeni inženjerski radovi kao što su kanali od suhozida u Inkama su kanalizirali oborinsku vodu prema inače suhoj zemlji.
Tek kad su Rimljani došli sa vapnenim mortom suhozid postaje isključivo poljoprivredna domena sa iznimkama. Naravno, bedemi gradine su više svojstveni sjedilačkoj kulturi ali nomadi između Arabije i Sirije su ih koristili kako bi uhvatili gazele u suhozidne strukture zvane "desert kite“ jer podsjećaju na leteće zmajeve.
Zbog čega su preci tako opsesivno slagali kamen na kamen?
Prvo tehnološko doba čovječanstva nije iz hira nazvano upravo „kameno doba“. Već su Lukrecije i Heziod u antici uočili ono što su Nicolas Mahudel i Christian Jürgensen Thomsen znanstveno dokazali da je prije bakra, bronce i željeza kamen imao ogromnu ulogu u ljudskim zajednicama. Kameno doba (koje dijelimo na paleolitik, mezolitik i neolitik su sveukupno trajala od 2 milijuna godina do 5000 godina pr.n.e.). A i sa otkrićem prerade metala čovjek je nastavio koristiti kamen.
Ono što nama pari opsesivno pogledom na naš krajolik je ekonomska računica kratkog vijeka kada je u drugoj polovici 19.stoljeća peronospora i filoksera uništila vinovu lozu u europskim vinskim velesilama. Onda je cijena grožđa, a tim vina, odletjela u nebo pa su naši ljudi krenuli čupati masline samo da zasade sve više loze. Većina terasa potiče iz tog razdoblja „vinske konjunkture“. Ima jedan scena u filmu From Hell gdje igra Johhny Deep. On otkriva da je Jack Trbosijek bio imućan čovjek jer je mamio svoje žrtve da grožđem, koje je u ono vrijeme bio povlastica bogatih. Kažu da se jednim urodom moglo zaraditi dovoljno za izgradnju dvije kuće.
Postoji li neka fundamentalna razlika u gradnji i pristupu suhozidu u Crnoj Gori, Hrvatskoj ili npr. Grčkoj?
Stil gradnje ovisi o stanju u kojem se kamen pronalazi. Da li je vapnenac, piješćenjak ili dolomit. U Južnoj Istri se vapnenac lista kao u pločicama pa ga je relativno lako i brzo izgraditi dok je na Primorju (istočni dio Istre, Kvarner do Senja i Kvarnerski otoci) on nepravilan te mu je teško uopće naći jedno ravno lice. Postoje regionalne varijante kao i razlozi u službi funkcije. U Istri su pastirski stanovi (kažuni) okrugli sa lažnom voltom dok su drugdje npr. kvadratnog tlocrta. U stočarstvu su unjule (uski zid sa jednim licem) kako ovca ili koza ne bi mogla stajati na njemu i pobjeći, dok su u poljoprivredi podzidi (jedno lice zida koje iza sprječava zemlju od ispiranja) ili duplice (dva lica zida sa kamenjem različite veličine u sredini kao ispuna).
Najšire uzevši, kojem kulturnom krugu pripada graditeljstvo suvomeđe? Kakav je prapovijesni i mitološki kontekst na koji bismo se u Crnoj Gori mogli pozvati kada turistima pokažemo neku staru među?
Graditeljstvo suhe gradnje je praiskonsko. Ono zalazi toliko u prošlost kad je čovjek osjetio potrebu da se obrani suhozidom, da zatvori stoku sa suhozidom u nekoj špilji ili da napravi vatrište od kamena. Ono lijepo kod suhozida jest da ne možeš točno odrediti vrijeme gradnje obzirom da nema nekih arheoloških priloga s kojim ga možeš datirat. Zato je suhozid bezvremen, demokratičan jer ga svatko može naučiti, univerzalan jer se nalazi na svim kontinentima.
Stare suvomeđe u zaleđu Bara, foto: Jedro.bar
U Crnoj Gori se sačuvao običaj da se prilikom novih gradnji ne dira bunar. Neki od bunara su kamene konstrukcije koje prežive novu saobraćajnicu ili stambeni kompleks. Govori li to u prilog žilavoj snazi usmene tradicije i predanja, uprkos diktatima savremene funkcionalnosti
To je jako pohvalno s obzirom da se novogradnja toliko udaljila od očuvanja krajolika iako formalno pravno treba ispuniti razne studije održivosti, flore, faune i kulturne baštine.
Kamene zidove u Crnoj Gori uglavnom grade zidari iz Albanije. Kao da se cijelo jedno znanje gubi sa razvojem tehnologije i savremenih udobnosti. Kako ga sačuvati?
To sam čuo. Čak mi je jedan prijatelj iz Poljana pored Opatije rekao kako su mu dva Albanca u roku od odmah izgradili podzide za čijom je obnovom vapio godinama. Bilo bi najlakše da se znanje sačuva odozgo, nekakvim dekretom prosvjećenog političara ali političari su iznimno rijetko prosvjećeni pa je to uvijek neka inicijativa odozdo, u smislu udruge građana, kao što je Dragodid, Pjover, Brsečki česan i druge u Hrvatskoj. S obzirom da su ljudi na vlasti kočničari održivog razvoja i kulture ne preostaje nam ništa drugo nego da se kao građani, u naše slobodno vrijeme, bavimo onime čime bi se država trebala baviti.
Otvoreno prvenstvo Crne Gore u gradnji suvomeđe je manifestacija koja se organizuje u Herceg Novom. Koliko je važna pomoć i pažnja države ovakvim akcijama? Kako hrvatska država pomaže?
Prvenstvo služi radi vidljivosti, a vidljivost radi osvješćivanja o problemu očuvanja, obnove i zabrane uništavanja. Suhozidne radne akcije i prvenstva služe za dobivanje medijskog odjeka prema vani, ali i za unutarnju koheziju suhozidne scen: udruge, graditelji, obrtnici, poljoprivrednici, volonteri, ljubitelji prirode. Ministarstvo kulture i medija RH nudi neke iznose za očuvanje nematerijalne baštine zidanja „u suho“ na razini države i UNESCO-a s time da UNESCO ne daje nikakav sredstva, samo vidljivost. Ako nam zažive ta prvenstva možda budemo imali materijala i za međunarodno prvenstvo.
Hrvatska je ušla u skupinu zemalja koje su suhozid zaštitile kao kulturno dobro kod UNESCO-a. Je li bilo neke koristi od toga? Jesu li se stvari u percepciji ovog oblika baštine promijenile?
Lakše je doći do nekih sredstava preko nacionalnih, regionalnih i lokalnih natječaja. I dosta je lakše doprijeti do volontera i sudionika jer je suhozid sad već dosta prisutan u medijima. Sljedeći korak trebala biti uspostava suhozidne škole na čemu radim.
Kad pričamo o kamenu i gradnji kamenom, možemo li govoriti o nacionalnom identitetu ili moramo preuzeti širu sliku koja nam je toliko nasušno potrebna?
Kako je rekao Mate Parlov „ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak“. A kamen je odlika mnogih zemalja. Međutim, kamen i njegova uporaba su više čimbenici lokalnih identiteta nego nacionalnih. Kakvog smisla ima da se u Slavoniji ili Vojvodini grade suhozidi?
Jesu li naši preci kroz suvomeđu živjeli u skladu s praksama održivog razvoja?
Jesu, do prije 150 godina sve što su proizveli je bilo ekološki. Onda je krenula nafta i njeni derivati.
Koje su suštinske ekološke prednosti i vrijednosti suvomeđe?
Malo je glupo pričati u takvim terminima ali kamen ne stvara CO2 emisije jer koristimo onaj u neposrednoj blizini. Kamen privlači vodu te je on prostor mnogim biljkama (šparoge, masline, smokva, leprina, kadulja ecc.) i sklonište fauni.
Foto: Jedro.bar
Postoji li ekonomska računica na duži rok koja bi se mogla predstaviti lokalnim preduzetnicima, ili je riječ o očuvanju kulture koje košta?
Suhozidanje bi trebalo uvesti u škole, u Građevinske fakultete kao praksu očuvanja ili nove gradnje. Sa ulaskom u EU Hrvatska je dio Zajedničke poljoprivredne politike gdje se financira obnova ili izgradnja suhozida ali isto tako država kroz javna savjetovanja ne sluša ljude s terena već samo ispunjava demokratske okvire o održavanju javne rasprave.
Kad pomislite na crnogorski kamen, koji vam predio pada na pamet? Kakav ambijent, koja slika?
Crvena stijena. Jer sam arheolog. To smo učili čak i u Udinama u Italiji.
Mislite li da nas kamen može povezati bez vezivnog materijala. Hrvstski filozof i pjesnik Hrvoje Jurić kaže na jednom mjestu, parafraziram, da se suhozid ne može razumjeti iz perspektive betona. Zašto smo, na kraju, tako slabi na beton?
Vezivo suhozida je trenje jednog kamena između drugog i sila teže kamena na kamenu. Njegova propusnost je sto puta bolja nego od betonskog zida sa onim suludim narančastim PVC cijevčicama. Beton mi pari kao tipična ekploatatorska priča s logikom velikih brojeva. Uništi brdo da ga smelješ u cement i vodi ga u svijet daleko od njegovog izvora proizvodnje što je ogroman trošak u energiji. Doduše mi kao moderni ljudi ne bismo mogli više živjeti u suhozidu jer on propušta hladnoću i insekte, no on bi trebao biti naša ruralna infrastuktura. Tragedija na talijanskom otoku Ischia 2023. godine se desila jer su sijekli šumu, negirali suhozide kako bi gradili betonska zdanja, a onda je padalo nekoliko dana kiše klizište se aktiviralo, jer novogradnja ne razmišlja o postavljanju nove odvodnje nego se prikači na postojeću i tako imamo ljudske žrtve.
Je li beton postao naša ideologija? Ako jeste, da li je suhozid ideološki odogovor?
Betonska zdanja koja nagrđuju naše zemlje su neprijatelji održivog razvoja i regionalnog identiteta. S obzirom na to da se grade isključivo radi rentanja, a ne radi življenja, betonska su zdanja zajedno sa njihovim investitorima neprijatelji našeg identiteta (svugdje su isti), razvoja i potreba građana. Lako je prati to sve sintagmom “privatnog vlasništva” ali kad dođe do katastrofe (poplave, klizišta, potresi) ne valja kriviti boga za recept vlastite nesreće.
Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija