Šta je muzička baština Crne Gore i može li se čuti od buke? Pitanje smo postavili etnomuzikologu Nikoli Zekiću, jednom od rijetkih koji se bave zvukom prošlosti, idejom muzičke dijahronije kao boljeg čitanja prošlosti.
Trivijalizacija, prekrajanje folklornih formi, ili puka nebriga, doveli su do toga da od škole do kafane putuje nesluh i neprepoznavanje izvornog muzičkog blaga. Zekić je na pitanja odgovorio u dahu i posložio probleme jednog gluvog okoštalog sistema, koji je kulturu ponekad koristio, ali je nikad nije razumio.
Jedina zanimljiva kompilacija tradicionalne crnogorske muzike kojoj se vraćam, Songs from Montenegro, nastala je u Švedskoj, kao dio nekog world music projekta. Kako je moguće da muzička tradicija Crne Gore do sad nije na sličan način obrađena i prikazana na temeljniji način?
Uzmimo u obzir samo nekoliko činjenica: Prvo, na našoj muzičkoj akademiji ne postoji odsjek za etnomuzikologiju ili muzički folklor; drugo, nemamo muzikološki, a kamoli etnomuzikološki institut; treće, sva etnomuzikološka istraživanja vršena ovdje kod nas, plod su prije svega rada pojedinaca, i to zaslužnih pojedinaca, počev od Ludviga Kube, pa do pokojne dr Zlate Marjanović, Davora Sedlarevića, itd.
Ova su istraživanja, doduše, podržavana kako-tako od strane relevantnih ministarstava, ali i ta se podrška sprovodi nekako na o-ruk i povuci-potegni, te zavisi od toga ko je trenutni ministar ili direktor nekog direktorata, da ne pominjemo ko je s kim dobar i ko je član neke komisije. Jasno Vam je, valjda, da u takvoj atmosferi nepotizma, moglo bi se reći čak i intelektualne prostitucije, ne može da se govori o bilo čemu temeljnom ili konstantnom. Pod to nažalost potpada i naučna disciplina kojom se ja bavim, nesrećna etnomuzikologija.
Ono što se često podmeće kao „tradicionalna muzika“ uglavnom je novokomponovani hibrid sa ustaljenim aranžmanskim opsegom i načinom pjevanja nastalim u folk-ordinacijama širom Balkana. Da li mi uopšte imamo predstavu kako se pjevalo u Crnoj Gori prije 200 godina?
Zavisi od toga šta podrazumijevate pod riječju „mi”. Ako pod time uzmemo svekoliko naše stanovništvo, onda sa žaljenjem moram reći da je broj onih koji imaju bilo kakvu ideju o tome kako se, i šta se pjevalo, ne prije dvjesta, nego čak i prije stotinu godina, poprilično mali. Mnogi su tome razlozi, i ja te ljude ne okrivljujem, niti ih zbog te činjenice smatram manje svojim zemljacima. Naprotiv, mislim da je između ostalog zadatak nas etnomuzikologa, i uopšte folklorista, da na neki način povežemo današnje ljude sa njihovim korijenima U tom bih smislu pohvalio rad Davora Sedlarevića, rukovodioca kud-a „Mijat Mašković” iz Kolašina, koji je obrazovao divnu žensku pjevačku grupu, mislim jedinu ili jednu od par u Crnoj Gori, koje naše narodne napjeve izvode na način, na koji su oni zapravo bili izvođeni u svome kontekstu.
Rekoh, zadatak je naš da ljude povežemo sa njihovim korijenima. Problem je, međutim, što je naše društvo do zla Boga politizovano. Politiku naš čovjek pronalazi u svemu, do najbanalnijih stvari, kao što je recimo izgled onog osvježivača što ga imamo u automobilima. To je, ujedno, još jedan u nizu razloga, što je etnomuzikologija kao naučna disciplina u Crnoj Gori nedovoljno priznata i poznata.
Postoje li zapisi na starim pločama iz prve polovine 20. vijeka sa crnogorskim tradicionalnim pjesmama, i ako postoje, jesu li nam od pomoći da dopremo do starijih slojeva folkornog muzičkog izraza?
Maja mjeseca 1908. godine, Teodor Hajnrih Maks Hampe (1877-1957.), kao zaposlenik kompanije Gramophone (Gramofon), doputovao je u Crnu Goru. Tom je prilikom zabilježio, odnosno zvučno snimio nekoliko ovdašnjih izvođača. Tu je, naravno, bila naša vojna muzika, ali i guslar Vladimir Zimonjić sa Cetinja, izvjesna gđa Bulatović (ime nije navedeno u popisima), podgoričko pjevačko društvo „Branko”, te muški kvartet i tercet. Tu je, takođe, i ploča na kojoj je zabilježen glas knjaza Nikole, i sina mu Mirka.
Od svih tih ploča, u Narodnom muzeju na Cetinju nalazi se jedna, i to društva „Branko”, sa pjesmama „Onam', onamo” i „Vojničko kolo”. Ja sam tu ploču digitalizovao, u okviru svoje saradnje sa Narodnim muzejem na očuvanju njihove kolekcije starih gramofonskih ploča, te se ista, vjerujem, može čuti u Muzeju, i to obje njene strane, uprkos izvjesnim političkim konotacijama koje ima jedna od numera.
Ploče koje je Hampe načinio, tj. po jedan egzemplar od svake, čuvaju se u arhivi kompanije Gramofon (danas EMI Archive Trust), koja se nalazi u Hejsu, u Midlseksu (Velika Britanija). Kontaktirao sam sa gđom Džoanom Hjuz, koja je glavni kurator arhive, i ona je više nego voljna da ih potraži i digitalizuje, naravno uz to da se Arhivi plate troškovi digitalizacije. Oni su, međutim, sada u fazi selidbe u novi, bolje opremljen prostor, koja ne znam kada će završiti. S druge strane, ja kao pojedinac, uz to još i bez afilijacije sa bilo kakvom relevantnom institucijom, vjerovatno ne bih mogao sam da snosim rečene troškove.
Koliko je uopšte bilo gramofona u Crnoj Gori prije Drugog svjetskog rata? Znamo li taj podatak?
Taj podatak nemamo. Znamo da ih je na Cetinju prodavao trgovac Nikola Knežević. Znamo, takođe, iz jednog putopisa izvjesne Vinifred Gordon, izdatog, ako se pravo sjećam, 1918, da je jedan gramofon bio u cetinjskom hotelu Grand, i da su ga ljudi rado slušali. Par gramofona nalazi se i u Narodnom muzeju, moguće je da je jedan iz hotela Grand, a drugi da je pripadao knjaževskoj, odnosno kraljevskoj porodici. Nije isključeno da su pojedine bolje i bogatije kuće mogle da imaju svoje gramofone i ploče, jer zašto bi inače Knežević u Glasu Crnogorca reklamirao da prodaje ploče, ako mu ih niko nije kupovao.
Socijalna i kulturna komponenta raznih napjevavanja posebno je dolazila do izražaja u svadbarskim, plemenskim i nekrološkim ceremonijama. Najviše su se proučavale tužbalice. Znači li to da se u Crnoj Gori glas najslobodnije puštao kada neko umre?
Ipak, mislim da ta tvrdnja ne odgovara istini. Tužbalice su proučavane kao interesantan vid (ženskog) muzičkog izraza. Mi smo jedan od rijetkih naroda u Evropi koji su ovaj izraz do danas zadržali. Poslednji su, barem u Zapadnoj Evropi, ovakav vid žaljenja za mrtvima njegovali Irci. Na engleskom, taj se muzički oblik zove keening, a izraz je ušao i u engleski jezik, te označava jednu vrstu neutješnog jecanja, obično majčinog. Iako se umnogome razlikovao od naših tužbalica, sudeći po malom broju snimaka načinjenih dvadesetih godina, u osnovi im je bio jako sličan.
Tužbalica, odnosno neki vid lamentacije za mrtvima, prisutna je kao običaj širom Balkana, pod raznim nazivima. Tužbalice u Crnoj Gori specifične su po svojoj stihovnoj strukturi (stih dvanaesterac, 8 + 4, koji neki pišu i kao dva stiha od 8 odnosno 4 sloga). Kao muzički izraz bile su zanimljive i samom Vuku Vrčeviću koji je žalio što nema čovjeka vještog u muzici da ih zapiše, pa je njemu preostajalo da bilježi samo tekstove.
No, znali su naši ljudi da puste glas i u radosti, a naročito je zanimljivo šta se sve pjevalo uz igru.
Šta se pjevalo, na primjer?
Pjevanje uz igru bilo je popilično raznovrsno... Meni su lično zanimljivi humoristični distisi kao npr. "Ovo dvoje što igraju/ kao da se ne poznaju", ili pjesme neodredive, ali sigurno velike starosti kao "Oj, Jovo, Jovo, pleti kolo, Jovo/ Marice, Maro, rasple(š)će se samo", itd.
Stoji li predrasuda da je crnogorski melodijski okvir siromašan i krut? Kako ga vi doživljavate?
Ne znam jeste li nekad imali priliku da vidite divlju ružu. Ona je sitnoga cvijeta i oštrog trna, poprilično fizički neugledna ako se poredi sa svojim pitomim sestrama i rođakama. U svojoj neuglednosti, međutim, ona krije divan miris, koji je neopisiv. Takav je slučaj i sa našim napjevima. U jednom malom tonskom opsegu, postoji toliko različitih načina ukrašavanja i variranja melodije, toliko skrivenih ljepota muzičkoga izraza, pri čemu se u svakom kraju pjeva malo drugačije nego u komšiluku. Uz to, ne zaboravimo, svaka etnička skupina koja ovdje živi, ima nešto svoje u muzičkom izrazu, što drugi nemaju, ili, opet, iskazuju na drugačiji način.
Gusle i mijeh, kao minimalistički instrumenti, korespondiraju sa savremenom drone muzikom, koja koristi dugotrajne, ponavljajuće tonove ili zvučne slojeve. Vidite li ambijentalni potencijal tih instrumenata u onome što zovemo contemporary music?
Ako mislite na gusle i diple sa mijehom, vidim, i te kako. Diple su, doduše, gotovo pred izumiranjem, kako one sa, tako i one bez mijeha, nažalost. Čobani su se prometnuli u menadžere stočnih resursa, pa valjda više u diple i ne sviraju. Gusle se suočavaju sa jednim drugim vidom transformacije, odnosno epska pjesma, koja se uz njihovu pratnju izvodi, doživljava metamorfoze koje se meni lično nimalo ne dopadaju. Potencijal instrumenata kao takvih svakako postoji, ali je pitanje koliko su ljudi za tako nešto voljni.
Duh vremena donio je neke panbalkanske pjevačke manirizme, koji su se primili kao mjera nekakve nove tradicije. Recimo, način na koji pjeva popularna Danica Crnogorčević više podsjeća na kosovski kraj, Bugarsku ili čak Orijent. Mogu li se uopšte pratiti ti uticaji?
Sa širenjem masovnih medija, najprije radija a zatim svih ostalih, došlo je do pojave uniformizacije načina izvođenja narodnih napjeva. Prije II svjetskog rata, postojala je visoka individualizovanost u muzičkom izrazu svakog pjevača i svakog orkestra, koji su za sobom ostavili snimaka. Pa i kasnije, među običnim svijetom, ova je individualizovanost opstajala, te se do izvjesnog vremena, drugačije pjevalo u svakom kraju. Da sam se, kojom srećom, rodio ranije, ja bih istraživao da li različiti načini pjevanja korespondiraju različitim načinima govornog akcentovanja u pojedinim krajevima, ali, nažalost, nisam se rodio ranije. Kažem, pjevalo se različito u svakome kraju, pa i u Bugarskoj, i na Kosovu. Nije se, recimo, na isti način pjevalo u Sirinićkoj župi i Sredačkoj župi.
Narodna muzika je uniformizovana: Zekić
Međutim, naš je narod (pod tim mislim na gotovo cijelu Jugoslaviju) odabrao, ne da njeguje individualne vokalno-instrumentalne izraze svoga kraja, nego da teži ka nekakvoj idealizovanoj tradiciji, koja zapravo i ne postoji. Toga radi, dolazi do ovakvih pojava uniformizacije, i gubljenja lokalnog kolorita u muzičkom izrazu. Ne pati od toga samo naša zemlja, nego i sve susjedne, a možda, ko zna, i cio svijet.
Ako je naš jezik dio slovenske porodice jezika, kojoj porodici pripadamo muzički?
To je teško odrediti. Prije svega, mi ne možemo nikako znati kako su pjevali naši slovenski preci kad su ovdje došli. Jednostavno, nema ama baš nikakvih notnih zapisa svjetovne muzike iz tih davnih vremena. Rekao bih, ipak, da mi pripadamo jednom balkanskom muzičkom prostornom kontinuumu.
Postoji li nešto suštinski važno što šira javnost ne zna o crnogorskom tradicionalnom muzičkom blagu?
Prije svega, ne znamo koliko je ono bogato. Zadesite li se u bilo kom društvu, pa vam neko traži da mu otpjevate neku crnogorsku pjesmu, svima će na um pasti istih pet, šest, deset pjesama. A samo u kolašinskom kraju ima ih na stotine... Tome doprinosi i nedostupnost arhiva Radio-televizije, koji je gotovo u potpunosti nedigitalizovan. Ja sam u tom smislu nudio svoje usluge, ali odgovora još nisam dobijao.
Nakon kompozitora kao što je bio Borislav Tamindžić (1932-1992), koji je koristio narodne melodije kao podtekst za svoj modernistički izraz, nismo imali značajnijeg nastavljača. Postoji li šansa da svi instrumenti, ritmovi, glasovi i artikulacije prežive ako ih ne umetnemo u savremeni umjetnički kontekst i formu?
Nemam ništa protiv njihovog umetanja u modernu formu, ali je jednako važno da se učini napor, da oni prežive, ako je moguće, u svome tradicionalnom kontekstu, tj. da se zna na koji su nam način preci pjevali.
Svjedočimo buđenju rep scene u Podgorici i Crnoj Gori. Deklamovanje, zdravičarstvo, naricanje – osnovni elementi usmene književnosti – našli su svoju novu formu. Tonski zapisi guslara, kao što je Avdo Međedović, bliži su nekoj vrsti repa nego današnjem načinu na koji guslari pjevaju.
Opet se vraćamo na uniformizaciju. Nekad se uz gusle pjevalo različito u svakome kraju. Dovoljno je samo da poslušate snimke Milmana Perija iz raznih krajeva (hvala Bogu nisu kod nas, pa ih je neko sa Harvarda digitalizovao i učinio javno dostupnima). Koliko je Međedovićevo pjevanje blisko repu, ja zaista ne bih da sudim, jer se u rep razumijem otprilike koliko i pojedini naši donosioci odluka u svoje resore.
U tom starinskom, rapsodskom popijevanju ili bugarenju, muzika djeluje kao uporna monotona pozadina da bi pripovjedač, fokusiran na naraciju, održao nit. Bez trilera, visokih tonova i ukrasa... Može li se reći da je muzika bila u službi riječi? Ili da su riječi bile muzika?
Problem odnosa pjevanja i govora, te instrumenta i glasa, zanimljiv je i višeslojan. O njemu je naširoko pisao moj negdašnji profesor, dr Dimitrije O. Golemović. Ja mogu reći da su riječi i muzika u našem narodu bili neodvojivi.
Brano Mandić, Guslar, digitalni kolaž
Sjetimo se koliko je muke Vuk Karadžić imao kad bi zamolio nekog od svojih pjevača da mu pjesme govori, recituje, a ne pjeva. Jedini je Tešan Podrugović u tome bio uspješan. Dakle, oni jednostavno nisu bili svjesni činjenice da bi riječi uopšte mogle da se odvoje od pjesme (napjeva), jer onda to nije pjesma. To je, barem, moje mišljenje, koje ostavljam mogućnost da nije tačno, jer ipak sam ja i dalje prilično svjež etnomuzikolog.
Kad smo već kod govora i riječi, da li ste proučavali promjene u melodiji i brzini kojom govorimo? Gledajući stare snimke, stičem utisak, možda sasvim pogrešan, da su ljudi u cijelom svijetu prije samo 50 godina govorili sporije. Postoje li istraživanja kako tehnologija utiče na melodiku i ritam govora?
Nisam čuo da takva istraživanja postoje, ali je činjenica da je došlo do sveopšte deterioracije govornog jezika. Često na ulici čujem djecu koja, Bože me prosti, engleski govore bolje nego ovaj naš, kako god ga zvali. Slušam ih tako, gdje svaki čas umeću po koju stransku, pa mi nešto dođe žao na srcu. Pitam se, za šta se ono naši slobodarski preci boriše? Da li za to da postanemo jezička i kulturna kolonija, da se utopimo u sveopštem kazanu čovječanstva? Još nisam došao do odgovora.
Postoji takođe i interesantan, meni do krajnosti odvratan fenomen, ubrzavanja pjesama, i to baš onih koje bi trebale da se izvode polagano i smireno. Slušao sam, recimo, jedno izvođenje pjesme Sejdefu majka buđaše, po čijoj bi se brzini dalo naslutiti da je majka Sejdefu izbacila kroz pendžer sa sve dušekom i jorganom, a ne da ju je budila onako materinski. Nažalost, ona nije jedina, taj je fenomen sveprisutan, a mislim da potiče od toga što se danas, umjesto orkestarske pratnje, koriste klavijature sa ritam-sekcijama, pa je onome siromahu muka da svaki čas mijenja brzinu ritma koji mu prati pjesme.
Na kraju, bilo je riječi o tonskom zapisu govora kralja Nikole, koji se obrađuje i treba da bude publikovan. Kada se može očekivati da čujemo kralja?
Kako rekoh, gđa Hjuz mi je kazala da su oni još uvijek u fazi selidbe, a ta informacija stoji i na njihovom sajtu. Nisam joj pisao ove godine, jer ne bih da ispadnem navalentan, ali hoću za koji mjesec, ako se ništa ne promijeni na sajtu. Mislim da je u interesu svih nas, i države kao takve, da dođemo do snimka našega knjaza, i sina mu Mirka. Mada, možda se neki i plaše toga što bi mogli da čuju. To je, ujedno, još jedan razlog da naše arhive leže nedigitalizovane i nedostupne.
Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija