Sa muzičarem Aleksandrom Tamindžićem razgovarali smo o njegovom ocu i najvećem kompozitoru kojeg je Crna Gora imala – Borislavu Boru Tamindžiću.
Riječ je o umjetniku koji je nadahnut drevnom narodnom baštinom prokrčio muzički put ka savremenosti. Tužno, koliko i očekivano, djelo Bora Tamindžića decenijama nije u prvom planu, iako je riječ o horskoj, kamernoj, pozorišnoj i filmskoj muzici o koju bi se otimale mnogo veće kulture.
Ako postoji umjetnik koji je oživio folklor, udahnuo mu smisao novog poštujući emotivne slojeve davnine, onda je to Tamindžić stariji. Najbolje je kompozitor sam rekao: „Kod mene je prisutna i polka i valcer i teškoto kojega slušam lijepo, ali najbolje čujem crmničko oro. Jer moja majka, kad me je šikala u kolijevci, nije mi pjevala ni polku, ni valcer, ni Šubertovu serenadu, nego: ‘Što si śetan, serdar Jole.’“
Je li ta organska veza sa drevnim sazvučjima u današnjem svijetu i današnjoj Crnoj Gori pokidana?
Htjeli mi ili ne, ta drevna sazvučja su arhetipski djelovi naše svijesti i nemoguće ih je potisnuti svojom voljom. Ona su – datost! Međutim, datost je i dar, sasvim urođena biološka supstanca, koju je naš kompozitor vjerovatno naslijedio od muzikalnih roditelja. Njegov dar je vrlo rano prepoznat i nije sputavan, naprotiv. Rođen je u izvanredno muzikalnoj sredini (Kotor) u kojoj je, prilikom ranih tretmana formiranja njegove ličnosti – do pete godine, bio „bombardovan“ lepezom najrazličitijih formi komunikacije muzike sa domicilom, od gradske i vojne muzike, preko svakodnevne prisutnosti klapskog zvuka, karnevala i raznih pučkih svjetkovina. U ovako idealnom zvučnom okruženju imamo pojavu natprosječno muzikalnih ljudi i - srećom, Boro nije jedini koji je te benefite usvojio.
Nisam siguran da su za razvoj slušnog aparata potrebni citati izvornih pjesama koje vam „pripovijeda“ pjevanjem vaša majka, jer su poznati slučajevi vrhunskih muzičkih umjetnika koje su guvernante iz cijelog svijeta podizale pjesmama-uspavankama na stranom jeziku iz njihovog kraja, ponekad udaljenim hiljade kilometara. Važan momenat u ovoj priči je da su guvernante i dadilje, naravno i majke, umirivale prve strahove djeteta umilnom i tihom, za to dijete, uspavljujućom melodijom.
Italijanski mislilac Bifo Berardi kaže da mašine sve više preuzimaju verbalnu ulogu majke, da djeca dobrim dijelom jezik uče preko aparata, što zakida emotivni transfer i razumijevanje afektivnosti jezika kao emocionalne zvučne poruke. Uspavanka kao da provejava kroz mnoga djela Bora Tamindžića. Je li kroz njega napokon progovorila jedna nježna i ranjiva Crna Gora?
Nasloniću se djelimično na odgovor iz prvog pitanja. Istina je da je za emocionalno formiranje ličnosti važan i prenatalni život djeteta, jer je ambijent u kojem nastajemo, razvijamo se i oblikujemo – majčino tijelo, prepun tečnosti, a tečnost bolje prenosi zvučne frekvencije od vazduha. Don Kembel, glasoviti muzikoterapeut, koji je svoj život posvetio istraživanju potencijala zvuka, u svojoj knjizi „Amadeus Efekat“ kaže da je naša prenatalna egzistencija svakodnevno zvučno i muzički „bombardovana“ spolja, i da kvalitet tog zvuka može da ubrza razvoj i funkcije nervnog sistema nerođenog djeteta tako što „pobuđuje kosmičke ritmove u materici“.
Aleksandar Tamindžić, foto: Privatna arhiva
Potencijali organizovanog zvuka, poput majčine pjesme – po muzikoterapeutima, ne referiraju toliko na „razumijevanju afektivnosti jezika“ per se – naracija i sl. već je u pitanju delikatan ton, njegova interpretacija u nižim dinamičkim slojevima majčinog glasa, koji u tom trenutku ima magijska i iscjeliteljska svojstva. Tačno si ustvrdio za Tamindžića – njegov temperament je amalgam očeve kolerične i majčine melanholične prirode koji je rezultirao, mnogo kasnije, na prirodu njegove muzike koja je bi-polarnog tipa – herojska, beskompromisna i dinamična, s jedne strane i melanholična, duboko emocionalna i nježna, s druge strane. Ja sam svog oca doživio upravo na ovaj način.
Šta je Tamindžić zapravo htio svojom muzikom obasjati?
Poput naših velikih slikara koji nježno sjenče kamen obasjan suncem kao niko drugi; poput naših velikih književnika koji su stvorili - svaki na svoj način - individulanu pretpostavku o jezičkim varijetetima tipičnim za naše podneblje, tako se i Tamindžić u svojim djelima, na polju svjesne organizacije zvuka, posvetio istraživanju svoje sopstvene ličnosti sa svim datostima gore navedenim. U principu, ton, boja i riječ imaju zajednička morfološka svojstva, svoja disperzivna djelovanja i naročitu komunikaciju sa svijetom. Usudio bih se reći, u ovoj igri svjetlosti i obasjavanja željenih figuracija, tema i melodija, ponekad mi se čini da Dadovi radovi odišu „muzikalnošću“, koliko i Borovi radovi „likovnošću“.
Istina, za Tamindžićev jezik umjetničke muzike i njene stilizacije – koja je racionalno neuhvatljiva, potrebna je doza dodatne odgovornosti slušaoca pred samim sobom – da se minimalno edukuje u procesu percepcije zvuka; da kao „biće koje osluškuje“ stvori optimalne uslove za zvučnim prepoznavanjem autorovih tendencija; da „čuje“ njegova sjenčenja obasjanog kamena i da kao takav, na kraju, može sebi priuštiti veće zadovoljstvo u „čitanju djela“.
Njegove orkestracije narodnih melodija i danas zvuče uzvišeno, poletno, gotovo futuristički. Kakav je bio prijem u to vrijeme, među običnim ljudima?
Kulturna fizionomija predratne i naročito poratne Crne Gore je bila – iz današnje perspektive gledano – raj na zemlji! Na svim poljima umjetničkog izraza, nicala su – poput mahunarki poslije kiše – diletantska (amaterska) društva, a neka od njih svojom simbolikom i značenjem danas bi predstavljala raritet neshvatljiv modernom čovjeku. U razdoblju između 1945-1970. godine formirana su sva kulturno-umjetnička udruženja, orkestri, horovi, dramske trupe u svakom gradu, obnovljena je kinoteka...
Maestro sa horom, foto: Privatna arhiva
U školi si morao biti član minimalno jedne kulturno-umjetničke sekcije – folklora, glume, recitacije, hora, orkestra... U tom i takvom ambijentu pojavio se mlad i talentovan čovjek, čiji su muzički darovi bili široko postavljeni. Ondašnji jednopartijski sistem je prepoznao u Tamindžiću muzičkog radnika koji će sa svojom generacijom kvalitetnih muzičara, raditi na širenju muzičkog senzibiliteta nacije. Boro je u jednom trenutku bio najpoželjniji saradnik u kulturi Crne Gore, pokrivajući svojim umijećem gotovo sve aktivnosti jednog kulturnog radnika. Bio je omiljen, podjednako i među rukovodiocima zemlje kao i među običnim ljudima. U to vrijeme, bila su mu otvorena vrata za sve što bi poželio i to razdoblje je ujedno i njegovo najkreativnije umjetničko razdoblje. Plebs je uvijek od njega očekivao nove i kvalitetne stvaralačke vizije. On im je vraćao to gromkom masovnom svečanom pjesmom, kantatom, oratorijem, himnom... To je bilo vrijeme njegove sreće, jer je radio posao koji voli a zauzvrat, bio je enormno poštovan kao kompozitor, dirigent, pedagog, TV-radnik, organizator kulturnog života Crne Gore. Bio je – Bog i batina!
Čini se da je to misaono i složeno tkanje ipak bilo vrlo komunikativno. U čemu je tajna te komunikativnosti? U arhetipu koji je kompozitor pogodio?
Muzika je od svih umjetnosti najneposrednije ljudska i najneodoljivije spontana. Ovom fenomenu nema premca čak ni danas. Muzika je na svakom koraku. Sasvim je moguće da je jednom muzičkom genijalcu, kakav je bio moj otac, pošlo za rukom i perom da intezivira sve svoje prednosti, da izbaci iz sebe sav nagomilan i kondezovan stvaralački potencijal i da u datom momentu podijeli svoju stečenu energiju plebsu kojem, čak ni danas, ne možete diktirati ili profilisati ukus. To je naprosto nemoguće. Plebs je arhetipski uslovljen višestoljetnom potrebom za zvukom koji teče njegovim venama. On (zvuk) je sastavni dio njegovog DNK. Izgleda da je naš kompozitor i njegov stvaralački nerv pogodovao opštoj konzumerskoj klimi i sa lakoćom je komunicirao sa svim slojevima našeg društva. Moj otac je dosegao visine time što je sam, bez ičije pomoći, stvorio „muzički dijalekt i sintaksu“ Crne Gore. Boro je – zvuk te i takve Crne Gore.
Naročito u Tamindžićevim horskim djelima folklorna struktura je razložena, a arhitektonika raskošna. Kao da je postojala težnja ka još jačoj dekonstrukciji, ali i snaga da joj se odoli. Je li taj sukob moje učitavanje ili ga se stvarno može prepoznati?
Moj otac je volio ljudski glas. Moguće su reperkusije i reference na početak ovog intervjua sa uspavankama njegove majke. Koliko je volio pisati za hor i koliko mu je bila bliska horska muzika govori činjenica o njegovoj opčinjenosti duhovnom muzikom Čajkovskog, Mokranjca i mnogih drugih. Umjetnička stilizacija naše folklorne muzike je svakako bila u centru pažnje Tamindžića kroz čitav stvaralački život, a naročito na početku njegove karijere.
Tačno je – Boro je rano shvatio da se uski ambitus i motivska građa crnogorske melodije na neki način mora dekonstruisati muzičkim sredstvima. To su sada konkretni zanatski zadaci kompozitora. Tvorcu našeg „muzičkog dijalekta“ to nije bio naročiti task, jer je bio dobro potkovani orkestrator i aranžer. Konačno, ako bi pred sobom imali zadatak da u cjelokupnoj muzičkoj kulturi jednog naroda izdvojimo stvaraoca čiji se gotovo kompletan opus bazira na umjetničkoj stilizaciji muzičkog folklora, čije je stvaralaštvo rezultat nevjerovatno velike raznolikosti i raznorodnosti muzičkog zanata sa prepoznatljivim i autentičnim pristupom obradi folklorne melodije kao i spontanom stvaranju sopstvenih pseudo-folklornih muzičkih citata, onda bi to, bez ikakvog razmišljanja, bio Boro Tamindžić.
Da li je Tamindžićeva muzika u suštini eksperimentalna?
Generalno – ne. Moj otac je bio isuviše koncentrisan na najsitnije detalje kompozicije na kojoj bi radio jer priroda njegovog posla je najčešće bila indukovana potrebama društva sa jasnim i preciznim zadacima – radio je po porudžbini. Kada radite naručeno djelo – neki zadati libreto, stih, poema, onda imate malo prostora za slobodnijom realizacijom vlastitih ideja, ali je bilo i takvih. Naročito u pozorištu ili na filmu, gdje je bio slobodan da eksperimentiše sa spontanim zvučnim arabeskama i valerima koje je „lijepio“ na dramske i filmske likove. Na žalost, u smislu ovako postavljenih kreativnih odnosa – spontano/zadato, muzička istorija vrvi od primjera naručenih djela i kod najvećih kompozitora. Dodao bih još jednu, gotovo neurotičnu sklonost našeg kompozitora – radio naručeno djelo ili po slobodi izbora, Boro je bio – perfekcionista!
Kompozitor je jednom rekao da je za osobenu zvučnu sliku svoje pozorišne muzike koristio panjeve, krše, lim – iz nužde, jer CNP nije imalo para. Tako je nastao šticafon. Je li moguće rekonstruisati taj instrument kao dio muzičke baštine?
Bio sam klinac, ali dovoljno svjestan da svjedočim takvom događaju koji nije bio usamljen. Naime, tačno je da su zbog brzine ili neimaštine ljudi iz CNP-a često od mog oca tražili muziku iz „sopstvene kuhinje“. S vremena na vrijeme bi kompozitor „upregao“ svoja dva sina i suprugu za potpuno otvorenim pianinom u dnevnoj sobi našeg stana. Odstranio bi sve drvene djelove pianina kako bi lakše prišli cordariumu tj. mnogobrojnim žicama klavira. Meni bi dao metalnu kašiku da „improvizujem“ povremenim udarcima po kraćim i višim žicama, mom bratu isto, ali na debljim i nižim žicama, a supruzi drvenim čekićem po srednjim žicama. On bi to sve snimao na magnetofonsku traku. Uživali smo u ovom „cirkusu“. Ove tendencije je prenio jednom na živu scenu u CNP, na kojoj su sada glumci trebali „svirati“ na instrumentu koji je sam izmislio. Tu je bilo svega, od visećih metalnih šipki i lima, do drvenih, isto tako visećih ploča, panjeva, krša, svežnja od milion ključeva u jednom grozdu...Glumci su tom instrumentu davali najrazličitija imena, a zadržao se ovaj – Šticafon. Naravno da je moguće napraviti repliku ovog instrumenta, ako ima zainteresovanih, rado bih bio dio te inicijative.
Često se reljef i krajolik Crne Gore pominje kao inspiracija slikara. U Tamindžićevoj muzici, laički rečeno, stalno dolazi do nekih sudara i lomova, oštrih presjeka. Nazireš li fizis, oblik okruženja, mentalni naboj koji stvara planina, kanjon, škrapa, urvina?
Već smo dotakli ovu temu na početku. Procesi teorijskog istraživanja Tamindžićeve melogeneze otkriće nam nizove konstanti koje određuju njegovu osobenost. Te „konstante“ su slušno prepoznatljive aktivnim slušaocima koji imaju iskustva u praćenju zvučnih događaja u okviru jedne kompozicije. Slikari kao i književnici, imaju na raspolaganju ogroman fundus riječi, paletu boja i figuracija da konkretno i poetski artikulišu svoje ideje na osnovu onoga što vide i osjećaju. Kompozitori su toga lišeni jer uspostavljaju simbolička značenja viđenog i osjetibilnog preko zagonetnih zvučnih aluzija, sa ciljem da izazovu određenu asocijaciju ili dodatno značenje. Drugim riječima, kompozitor je natjeran da kondenzuje smisao jednog iracionalnog jezika sa ogromnim rizikom da njegov „fluks misli“ (ritam, melodija i harmonija), naiđe na prepreku u doživljaju slušaoca, od koga se uvijek u muzici ovakvog tipa, traži veći stepen muzičkog senzibiliteta.
Na žalost, laici su „naoružani“ stihijskim procesima muzičke percepcije i nisu u mogućnosti doživjeti taj fizis i okruženje u zvučnim arabeskama i motivima kompozitora. Naravno, Boro, kao vrhunski „slikar i poeta“ nam je na svoj autentičan način otkrio kako „zvuče“ naše planine, kanjoni, škrape i vrtače, brižljivim osluškivanjem sopstvenog crnogorskog bila. Stvorio je muzički jezik za razumijevanje njegovih simboličkih predstava o ukupnom prostoru u kojem danas živimo.
U prilog toj tezi idu "Impresije sa izložbe Rista Stijovića", pisane za trio – violinu, flautu i klavir. Čini se da su mnogi umjetnici tog doba u raznim oblastima stvarali jedan novi senzibilitet sačinjen od suve tradicije i čistog eksperimenta. Kamo je to danas nestalo?
Sedamdesetih godina prošlog vijeka, naš kompozitor je imao potrebu – što nije usamljen slučaj u muzičkoj istoriji - da formira ansambl koji će izvoditi njegovu muziku. To je manir kojem su pribjegavali Bach, Mozart, Beethoven, Stravinski i mnogi drugi. Ovaj manir je nestao kod nas jer za tako nešto morate imati reference prekaljenog i afirmisanog kompozitora, morate imati jako razvijenu koncertantnu djelatnost, muzičku produkciju, festivale. U svijetu je obrnuta situacija. Za vrijeme pandemije Corona virusa, mnogi veliki ansambli, simfonijski orkestri, čak i operske kuće su naprosto nestali, rasformirali su se. Ogroman broj vrhunskih muzičara je ostao bez posla. Smisao dalje egzistencije su pronašli u udruživanju u male ansamble, specijalno namijenjene za izvođenje muzike danas najpoznatijih kompozitora u svijetu. Danas takvih ansambala ima – bezbroj. Neki od nas kompozitora i orkestratora, kao i moja malenkost, je na vrijeme prepoznala ovaj novi momenat i počela je nuditi usluge ovako formiranim ansamblima. Oni traže transkripcije velikih i prepoznatljivih djela iz muzičke literature, kao i autentične, autorske radove pisane za njihov format.
Muzika Crne Gore kroz Tamindžića postaje univerzalna. Jedna vrsta poniranja u drevne slojeve – u elemente, masline, kamen, stećak, huk... Kako je on gledao na taj subatomski identitet koji ga je progonio?
Već sam djelimično odgovorio na to pitanje. Ne bih rekao da ga je bilo šta u muzici „progonilo“ jer onog koji postane „Master“ u svom poslu ništa na tom polju ne može progoniti. Boro je suvereno vladao kompozitorskim zanatom i nije imao nikakav otpor „iznutra“ dok je stvarao. Pa, toliko je bio ovladao zvučnim prostorom da je mnoge kompozicije napisao bez upotrebe klavira – samo papir i olovka! Aspekt identitetskih osnova u muzici Bora Tamindžića niko ne može dovesti u pitanje. On je vrhunski primjer i pionir, aksiološka determinanta onoga što možemo nazvati „Crnogorska muzika“.
Još i dalje, mojim čestim preludiranjem na klaviru njegovih kompozicija, prepune crnogorskog ambijenta „maslina i kamena“, sve me više tjera da redefinišem svoje svjetonazore profesionalca u muzici konstatacijom da je svojim potezom pera prevazišao nacionalni zvučni manifest otkrivajući mi njegovo „crnogorstvo“ kao kosmopolitski muzički jezik. „Krš“ je univerzalna kategorija kojoj je Tamindžić dao opšte zvučno značenje onda kada ga je upotrijebio kao glavni „instrument“ u jednoj njegovoj kompoziciji. Ova spoznaja otkriva nam dimenziju više u stvaralačkom procesu našeg kompozitora.
“Zov buljine” mogla bi slobodno ući u neki Bergmanov film. Kao da je umjetnik Crnom Gorom uspio prevazići, bolje reći - proširiti Crnu Goru. Postoji li ijedan racionalni razlog zbog kojeg je Tamindžić ipak zapostavljen kao stvaralac?
Upravo sam govorio o kosmopolitskom duhu u stvaralaštvu Tamindžića, koji tek treba biti otkriven. Današnji traumatični drušveno-istorijski period, ambijent pun nelogičnosti i apsurda, sprečava me da široko elaboriram pojavu sputavanja svega crnogorskog na crnogorskim prostorima, zato bih na ovo pitanje kratko odgovorio: - Da, postoji racionalan razlog zbog kojeg je najveći sin u muzičkom stvaralaštvu Crne Gore zapostavljen kao stvaralac! Moć muzike je nesaglediva u održanju nacionalne svijesti jednog naroda.
Silina njegovih orkestracija nije korišćena u recentnim pokušajima nacionalnog buđenja. Je li ta muzika bila previše komplikovana za šund na kojem su se gradile nove identitetske straćare?
Ne. Priroda Tamindžićeve muzike je u određenim diletanstskim političkim krugovima pogrešno protumačena izvitoperenim ubjeđenjima da je Boro ideološki pripadao političkom korpusu jednoumlja. Zapravo, istina je posve drugačija – moj otac se nikada nije bavio politikom niti ga je politika interesovala, ali je bio zakleti anti-fašista – cijelim svojim bićem i duhom. Kako objasniti Borov odnos prema muzici?
Postoji anegdota u kojoj je poslijeratna Vlada u Njemačkoj oštro zamjerala Karajanu (Herbert von Karajan – dirigent) upletenost u članstvo Nacionalsocijalističke (Hitlerove) partije te da im je služio kao intelektualni ukras prihvatajući angažmane ove partije. Karajan im je mirno odgovorio: „Ne, nisam bio ideološki vezan za ovu partiju, oni su tražili najboljeg dirigenta na svijetu u tom trenutku – i dobili su ga! Ja služim samo muzici!“ Primijenite ovaj odgovor i na Tamindžića.
Mnogi moji poznanici izvan moje profesije – dakle diletanti i estetičke analfabete, su mi intimno priznali da se „neobično snažno uzbuđuju opšteći sa šundom!?“ Pojava sveopšteg šunda na ovim prostorima je – uvezena! Razvojem tehnologije i učestanosti društvenih mreža ovaj virus se širi svjetlosnom brzinom. Naš „stari“ muzički senzibilitet je, plašim se, zauvijek izgubljen.
Kako je uopšte došlo do potpunog zanemarivanja odnosa prema organizaciji zvuka i zvukovnosti u Crnoj Gori. Zbog čega su prevladali stereotipi o Crnogorcima kao " nemuzikalnoj naciji"?
Ovo pitanje zadire u samu srž problema pomenutog stereotipa o nama i možda je pametnije da o njemu ne govorimo danas. Ova tema zaslužuje posebnu naučno-teorijsku raspravu, analizu i ekspertizu koja prevazilazi prirodu ovog intervjua, iako intimno, imam jasan stav o njoj.
Sa tim nacionalnim identitetom uvijek smo na klizavom terenu. Ajde da pitam ovako: kad bi nas posjetio vanzemaljac osrednjeg sluha, što misliš, da li bi čuo razliku između brdskog pojanja gorštaka, albanskih, crnogorskih, hercegovačkih, ili čak korzikanskih…
Samo razmišljanje o ovakvim pitanjima je izvor mojeg najintimnijeg zadovoljstva, čim se vaseljena, ovakva kakva je danas, nađe u epicentru hipoteze o mogućem sudaru uspravljenog homosapiensa sa E.T.-jem.
Prvo treba reći nešto o formi ovog afektivnog muzičkog izraza.
Pojanje se, u muzičkom smislu, zbog svog malog ambitusa (raspona) sa inteziviranim afektivnim stanjem onog koji poji, doživljava kao “uzbuđen govor”. Sličan je formi naricanja ili tužbalice, prilikom kojih su osobe i okolina koji su svjedoci ovog čina duboko emocionalno povezani sa onima koji “poju” ili “nariču” i njihovim stanjem, koje je u psihologiji prepoznato kao - emocionalna zaraza. Ljudski poj (odakle god dolazio) ima slabu i neartikulisanu tonsku pokretljivost nalik – vapaju, a on sugeriše na duševnu sliku naroda u nestajanju. Na liniji ovog saznanja o prirodi gorštačkog pojanja, mislim da bi jedan vanzemaljac osrednjeg sluha, preusmjerio među-galaktičku putanju svog letećeg tanjira na obližnja sazvježđa, jer, koliko znamo o njima (graysima) oni ne posjeduju emocionalni tonus ljudi i ovakva vrsta komunikacije je nezamisliva s njima. Oni bi jedva skapirali – Elvisa. Možda je Bach naša veza sa njima.
Prostranstvo iskonskog zvuka Crne Gore koje je otvorio Borislav Tamindžić je svuda oko nas. Kako da ga zahvatimo, mi obični smrtnici? Kako da mu priđemo, da ga čujemo i uzdignemo kao vrijednost? Pitanje može biti i praktično i metafizičko, po izboru.
Pravo pitanje za kraj, koje sam i sam sebi dosta puta postavio. Biram – metafiziku.
Početak 70-ih, vraćam se iz škole i još na ulaznim vratima, majka me upozorava da ne ulazim u dnevnu sobu, jer Boro ima goste. Nedugo zatim, ipak me zove da joj pomognem, da neke pjate sa hranom odnesemo zajedno u dnevnu sobu „gostima“. Dnevna soba prepuna dima, jer svi u njoj puše. Njih trojica. Otvaramo vrata od sobe i prvi će – onaj sa bradom, nešto drugačijom od Borove:
„A, Žake moja (Žana, moja majka) kakvu ovaj skot od tvojega muža ima sreću.“
„Neka ti ta priča – odvrati Boro – n'o navali na taj pindžur zbog kojeg si doša'!“
„Jel' ti ovo sin?“ – upita ovaj bradonja, a ja primijetih žutilo između njegovih prstiju – valjda od pušenja.
„Jes'“ – odgovori Boro – „ovo mi je stariji“.
Sagoh se da me ovaj bradati čovjek, prilično pripit, poljubi u glavu. Ovaj drugi gost, visok, koštunjav, bješe miran. Motao je cigaru za cigarom. I njemu prsti žuti. Boro puši lulu. Ostadoh s njima malo u društvu, kad se ovaj bradonja obrati Boru:
„A, kakav si mi ti umjetnik Boriša, kad imaš „DŽ“ u prezimenu?“
Boro i ovaj drugi ga pogledaše začuđeno.
Konačno progovori i ovaj drugi „suvonjav“ i blijed kao krpa, obraćajući se bradonji:
„A, kakav si ti umjetnik kad imaš „Đ“ u prezimenu?“
„Ćuti ti – odvrati mu bradonja – što imaš „Š“ u prezimenu!“
Pukoše svi u smijeh i ja zajedno s njima. Nisam ni bio svjestan lekcije koju su mi ova trojica priredila.
„Bradonja“ je bio - Dado Đurić (slikar),
„Suvi“ je bio - Danilo Kiš (književnik).
Ne postoji način da se objasni vrhunska književnost, slikarstvo ili muzika, bio ekspert ili potpuni laik. Ukoliko riječ, potez kista ili melodije ne pokrene lavinu osjećanja prilikom kojih se osjećaš beznadežno mali, poput tek rođenog djeteta; ukoliko ne ustreperi svaka tvoja duševna nit koja nas čini uvijek nedoraslim u spoznaji svijeta; ukoliko ne shvatiš da se ove veličine, poput neozbiljne dječurlije – što oni i jesu, igraju u vječitoj kombinatorici i varijetetima sopstvenoog jezika koji su sami stvorili – onda si osuđen – da odrasteš!
Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija