Deset je proteklo, tmurnih i konfuznih,  godina od kako se televizijski upokojio Volter Vajt, profesor hemije iz američke provincije i jedan od najvećih junaka našeg doba.

Deceniju smo čitavu imali da razmislimo o sudbini Voltera – borca za sopstvenu egzistenciju, prevratnika i pobunjenika. I isto toliko, tačno deceniju, da shvatimo da smo svi mi danas, u izvjesnom smislu, Volter.

Kad me je, te 2012. ili 2013. zapljusnuo iritantni hajp oko serije, radili smo u „Vijestima“ onaj nevjerovatni nedjeljni broj sa trocifrenim brojem strana. Trebalo je to sve ispuniti, brato moj, pa se pribjegavalo raznim trikovima – a prevođenje aktuelnih stvari iz relevantnih svjetskih izdanja bilo je jedan od prvih. 

Pronašao sam tih dana, preveo i priredio, tekst iz „Hafington posta“ o tome kako pristojni i vrijedni građani Sjedinjenih država, nekadašnji adepti iz stamene srednje klase, umiru od lako izlječivih bolesti jer ne mogu više da plate ni malo složenije medicinske procedure. Tekst je bio, sjećam se, potresan bez patetike, topla ljudska priča sa mnogo faktografije. U meni je stvorio neobičan osjećaj sumnje...ono kad u nešto želite sa sumnjate, ne zato što vas na to navode činjenice, nego zbog toga što se čitav vaš ideološko-vrjednosni sistem ruši ako prihvatite ono što su vam podastrli kao neizbježnu istinu. 

Jeste, u Americi umiru od upale pluća. Malo morgen. Ok, možda beskućnici i oni što neće da rade. Pošten svijet - nema šanse.

A onda sam, nesvjestan u šta se upuštam, uzeo da gledam seriju.

„Brejking bed“ je, naizgled, kriminalistička serija, jedna u nizu, koja u čitavih pet sezona drži pažnju gledaoca standardnim sredstvima ovog žanra – šokovima, obrtima, ličnim dramama i sirovim nasiljem. Neobično u svemu ovome jeste to što je glavni akter neđe do pedeset i kusur godina bio obični srednjoškolski profesor, pa odlučio da „brejkbeduje“. Da otkači, po naški.

Nije, međutim, naš Volter tek tako otkačio, u tim godinama, sa stalnim zaposlenjem, ugledom profesora i ženom i dvoje lijepo đece. Nego tu, kod tog „otkačinjanja“ dolazimo do problema svih nas, a u dramaturškom smislu do opšteg simbola propasti koji ovu televizijsku seriju čini nezaboravnim remek-djelom koje će zasigurno doživljavati nova čitanja i ući u sve poštene udžbenike dramske umjetnosti 21. vijeka.

Volter je, naime, upravo kao i oni moji junaci iz teksta što sam uzeo iz Hafington posta, doživio da se u zrelim godinama razboli od raka pluća, bolesti na današnjem nivou razvoja medicine i tehnologije potencijalno izlječive. Ali, Volter liječenje nema da plati. Što uzrokuje probleme u njegovoj glavi, pa probleme u porodici i svakodnevnom bitisanju.

Pa onda bum. Koji možda čeka, dragi moji, bilo koga od nas.

Decenija promišljanja sunovrata i uspenja Voltera Vajta dovela me je, da budem sasvim ličan, do unekoliko drugačijeg viđenja svijeta oko sebe i čovjeka i, posebno, njegove izmišljotine zvane moral. 

Palo mi je u međuvremenu na pamet sljedeće: čekaj, pa ja sam, rastući u Baru, koji je kriminalna Sorbona i Kembridž i Oksford ujedno, imao (ne)priliku da upoznam ljude koji su kasnije postali karijerni kriminalci, šefovi klanova i notorna lica sa potjernice. I gle čuda (neka začepe uši učenici i studenti, naše mlade nade), pa nisu svi među njima rođeni kao monstrumi. Sa nekima sam išao na časove harmonike, sa nekima igrao basket ili se sretao na utakmicama ili u kafani. Bilo je tu ljudi koji su obećavali, bili solidni đaci, pristojna djeca.

Pretjerano bi bilo, svakako, upasti u očajnički determinizam pa tvrditi da je isključivo društvo svakog kriminalca gurnulo u grijeh. Ali je, a ta se misao nakon Voltera Vajta ne može izbjeći, za dobar dio devijantnih ponašanja odgovorna činjenica da današnji čovjek više nema šansu da živi pristojno od svog rada.

Znate, vidjeli ste sigurno one mimove što nam stižu sa druge strane bare, iz tog rodnog mjesta savremene kapitalističke laži: moj đed je radio u fabrici Forda, baba je bila domaćica i odgajala djecu, i imali su ovo (pa na slici stoji pristojna predratna gradska vila sa 5-6 soba); žena i ja radimo po dva posla, i na kredit smo kupili ovo (prizemljuša s kraja grada)...a sad će izvršitelj i to da nam zaplijeni, jer sam ja dobio diskus herniju pa su me išćerali sa honorarne tezge.

Nemoguće je, čak i za one koje su Grci nazivali idiotima, pa ih stvari društvene i političke navodno ne dotiču, zatvarati oči pred ovom činjenicom. Nema više nikakve srednje klase, niti materijalne i zdravstvene i bilo kakve životne sigurnosti koju nam je nudila pokojna welfare state. Danas si, što veli jedan drugi zanimljivi dramski uradak, ili tigar ili plijen. 

Volter Vajt je, dakle, da se vratimo našem junaku, shvatio da postaje plijen, da se suočava sa sigurnom smrću i stranputicom za svoju porodicu, pa je odlučio da se ne da. Ako može neki gradski mangup što mu je svojevremeno bio đak, što ne bi mogao i on – nekadašnja zvijezda naučne zajednice i uvaženi profesor hemije. Da stavi svoje stručno znanje u, rekli bi moralisti i oni u sudijskim togama, službu kriminala.

Ili možda ipak u službu sopstvenog opstanka, pitao bi se Vajt?

Sve je tu dalje perfektno urađeno: i nijansiranje likova, i neobična očinska briga Volterova za drugog glavnog lika, i složeni odnosi u porodici i kriminalnim organizacijama, i sjajno napisani i odglumljeni lik policajca – pašenoga, koji je dramska protivteža glavnom protagonisti. Pa, pri kraju, bivša djevojka i drug koji su svoje znanje iz hemije unovčili tako što su smućkali i prodali neku glupost (bješe li deterdžent?), i koji, gle čuda kapitalističkog, ne moraju da strepe za svoj život kao ubogi profesor.

Ali, budimo realni, sjajno urađenih televizijskih drama ima još. Ono što „Brejking bed“ odvaja od ostalih je upravo ovaj motiv – slika mahnitog globalnog kapitalizma koji nas je sve osudio da se bojimo i borimo za sopstveni opstanak, u situaciji, da paradoks bude crnji, nikad većeg tehnološkog napretka i dostupnosti svih dobara.

Uzmimo, poređenja radi, drugo slično dramsko remek-djelo iz prošlog vremena. U veličanstvenoj Kopolinoj trilogiji „Kum“, snimanoj srećnih sedamdesetih godina, glavni protagonista je još jedan college boy koji doživljava posrnuće. Majkl Korleone odlučuje da se uključi u „posao“ svoga oca onda kada mu je napadnuta porodica, kriminalna i biološka, ali to suštinski čini zbog sujete. Okidač za njegov postupak je jedan malo jači šamar neotesanog policajca i podcjenjivački pogledi braće i prijatelja, koji ga, uz neizbježni alibi da treba braniti ostarjelog oca, vode na put bez povratka. Put lične transformacije, bratoubistva, nasilja nad svojom sekundarnom porodicom, i konačne neizbježne tragedije.

Volter Vajt nije imao izbor koji je stavljen pred Korleonea. Njegova je odluka izraz nužde, čak i one shavaćene u Hegelovskom, pravno-filozofskom smislu.  Vajt je sve učinio da ne bude siromašan, učio je i radio, pomagao i podučavao, bio odan otac i prijatelj, član zajednice. Koja mu je vratila tako što ga je osudila na propast i smrt. 

Što otvara ključno pitanje ove serije i našeg doba uopšte: je li čovjek dužan da poštuje pravila zajednice koja ga tretira kao robu, sredstvo za postizanje blagostanja drugog člana zajednice?

I onda, logično: kako ćemo preživjeti kapitalizam, i gdje je granica pobune? Šta smo, pritisnuti ovim bremenom, dužni da učinimo, a što nikako ne smijemo?

Smije li, recimo, otac teško oboljelog djeteta, za koje curi vrijeme a SMS poruke pomoći ne stižu dovoljno brzo, da se prihvati levora i orobi nekog bahatog gazdu što je bogatstvo stekao na tuđim neplaćenim prekovremenim satima?

Ne daj Bože, da me ne shvati pogrešno obrazovani bot URE ili nadležni tužilac, da propagiram nasilje, ali pitam, i sebe i tebe, dragi čitaoče: kako da se suočimo sa ovom dilemom, i ako je ona lažna, kako da odgovorimo na pravu?

Kako da sjebemo ovakav, jezivi i neljudski, poredak stvari koji eufemistiki zovemo kapitalizam?
Potrebna je, naravno, organizovana akcija u sferi politike i društvenog angažmana. Moramo koristiti alate koje nam daruje trajna harmonična vrijednost liberalno - demokratske pravne države. Moramo biti budni i u vrijeme izbora, i insistirati na građanskim referendumima, i boriti se svim silama protiv nepravde, sitne i krupne.

Jednako, i u Americi i u Njemačkoj, i u Crnoj nam Gori. Jer razlike su danas kozmetičke.

A ako ima razlike, dragi moj, ona se najbolje ilustruje jednom trivijom ponovo vezanom za „Brejking bed“. Sjeo je, nakon što je serija snimljena i pogledana, holivudski velikan Entoni Hopkins, i napisao dirljivo pismo Brajanu Krenstonu, televizijskom Volteru Vajtu. Prostim rječnikom, bez uvijanja ali emotivno i gotovo dirljivo, izrazio je divljenje zbog njegove uloge, i svega što je uradila čitava ekipa serije.

Kad danas čitate to pismo, shvatite da ipak ima razlike između Amerike i Crne Gore. Ona se ogleda, ako ni u čemu drugom, u profesionalnoj solidarnosti, koja u svjesnijim i pametnijim društvima možda može da pokrene i opštedruštvenu. A ta će nam, dragi moj, biti prijeko potrebna da se suočiomo sa aždajom koju smo stvorili.

I da malo budemo, a malo ipak na kraju, ako bude sreće, ne budemo kao Volter Vajt.


Je li čovjek dužan da poštuje pravila zajednice koja ga tretira kao robu, sredstvo za postizanje blagostanja drugog člana zajednice?



Okrutna borba

Suočavanje s kapitalizmom: Volter Vajt i naša kolektivna dilema

Šta si ti, dragi čitaoče, prvo: Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Hrvat, Evropljanin, Rus, građanin svijeta...ili sudija, inženjer, pekar ili automehaničar?

Pod pretpostavkom da si osoba od makar 25 godina, i da si započeo neki profesionalni  put, a nacionalnu i vjersku pripadnost na ovom parčetu zemlje svakako moraš da imaš, postavlja se pred tebe svakog dana ova dilema – da li je u tvojoj autorefleksiji, u momentima dakle kad se izmakneš od dnevnih obaveza i pokušaš da pogledaš na sebe iz ptičje perspektive, jača pripadnost nacionalnoj, vjerskoj, jezičkoj... ili ipak profesionalnoj grupi. Drugim riječima, smatraš li da ti je, ako si recimo ljekar-neurolog, bliži i sličniji i srodniji kao ljudsko biće neki kolega što liječi, kao i ti, ljude od parkinsonizma i zaviruje im svakodnevno pod moždanu koru, ili je to ipak neki tvoj random zemljak iz, štotijaznam, Lijeve Rijeke ili sela Japan kod Berana?

Ne pitam ovo tek tako, već sam, kao što ćeš uskoro vidjeti, uvjeren da je u našim kolektivnim tlapnjama o „mentalitetu“, u bjesomučnom traganju za pogrešnom česticom duha koja nas kao zajednicu vodi iz nesreće u nesreću, pored svih opštih mjesta kojima se služimo, ovo pitanje zasigurno centralno i najvažnije. 

**MANJAK JAVNOG MNJENJA**

Kad je, nedavno to bješe, prestravljenom plebsu pokleklom pred cijenom trešnje u Voliju i dojč kafe u obližnjoj birtiji, jedna politička partija kazala kako će uskoro, pobijedi li na izborima, plate strašno da porastu, pojavio se glas sumnje, i svi su to uočili i komentarisali. Akter je, naime, bio dobro poznat i već prisutan u javnom i političkom domenu – konsultantska kuća „Fidelity consulting“.

Ne ulazim na ovom mjestu u meritum stvari, moje osrednje pravničko poznavanje ekonomije govori da ni ovi što obećavaju ni kritičari nisu dali dovoljno argumenata da bi im se a priori vjerovalo.  Ono što me zanima je sledeće – kako nešto što se zove konsultantskom kućom, registrovano je u Centralnom registru privrednih društava za obavljanje privredne, dakle profitne djelatnosti, može već godinama, praktično svaki dan, da komentariše ekonomsku politiku raznih vlada, zauzima stavove za i protiv određenih političkih partija i lidera, i praktično kreira, u nedostatku kredibilne alternative, javno mnjenje?

Spada li sve to, i reci mi slobodno čitaoče ako nešto propuštam, u privrednu djelatnost za koju je ovaj, birokratskim rječnikom kazano, privredni subjekat, registrovan? 

Kako bi nekom prijatelju, Njemcu ili Australijancu recimo, mogao da objasniš aktuelnu situaciju oko crnogorske ekonomije i politike - tako što bi mu rekao da imamo dva sukobljena viđenja, pa jedno zastupa politička stranka, a drugo - fanfare molim - konsultantska kuća osnovana da bi zaradila koji euro od savjetovanja firmi i građana? I to kuća koja je, po pisanju medija, par godina dok je sticala internetski uticaj poslovala sa gubitkom. 

Ili, sa druge strane medalje, da li bi tom istom prijatelju, kad dođe u časni Montenegro i treba mu poslovni konsultant da mu pomogne u razvoju nekog biznisa, rekao: „Imam da ti preporučim odlične momke. Kako misliš, koje su im reference? Kako čime se konkretno bave? Pa politikom, majku mu. Što je tu čudno?“

**MEDIJSKE BAKLJE**

Slučaj drugi pominjem, u vjeri da ti je poznat i lako prepoznatljiv, jer mediji su mnogo više od medija u ovoj zemlji. Jedna se medijska kuća, slučajno se zove „Vijesti“, evo već deceniju najmanje, mnogo više nego za tiraž i koru hljeba za svoje zaposlene, bori za vrijednosti kao što su „pravda“ i „demokratija“, a protiv „zarobljene države“ i sličnih apstrakcija. Uvijek su tu za domovinu, baš kao što su za dom u užem partijskom smislu te riječi uvijek spremne i kolege sa Vijestima konkurentskog portala CDM.

Mediji su tu, dakle, da brane državu, pale baklje domoljubne, pozivaju na istorijske mitinge, ili servisiraju litije, osnivaju političke stranke i forume, predlažu, kroz pero istaknutih urednika i vlasnika, koalicije...

Treći je slučaj, što bi se reklo, signifikantan i u nečemu drugačiji od prethodna dva, jerbo nudi kroz detalj odgovor na dileme koje postavljaju prva dva. 

Milović se zove čovjek, Andrej. Za kratko vrijeme je postao sveprisutan u javnosti, kao funkcioner političke partije, borac protiv, pogađate, kriminala i korupcije, za pravdu i sve kako već ide.

Do javnosti je, kad ga je prepoznalo kao politički aktivnu jedinku, stigla priča, zamalo pa afera, po kojoj je kao advokatski pripravnik radio za suprotnu stranu u sporu – koristio dostupne podatke svog principala, koji je zastupao tužioca u parničnom postupku, pa pomagao tuženom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/55123f51-893a-4497-a503-aa444cd2f137)
Foto: iStock {.caption}

Ono što je javnosti, međutim, promaklo, jeste da je Milović, kad se ova gadna stvar desila, uputio kolegama mejl izvinjenja. U kome tvrdi kako mu je zbog ovoga žao, ali da je sve to učinio da bi odbranio neke dobre i nevine ljude od, najprostije rečeno, ne tako dobrog čovjeka koji mu je bio klijent. 

U ime plemenitih ciljeva, znači.

I ja sam, dragi čitaoče, za razliku od ovog Fidelity lika i gazda crnogorskih medija, sklon da Miloviću povjerujem. Mladost je takva – ne razlikuje osjećaj od dužnosti, pravedno od pravičnog. 

**SEBIČNOST NASUŠNA**

No, kod ovog uvida o kajanju i opravdanju, sigurno otkrivaš zašto sam napisao da je Milovićev slučaj značajan. On nam, naime, otvara samu srž dileme koju sam iznio na početku teksta. A dilema je sledeća: jesmo li ti i ja, dragi moj, svaki dan od kad ustanemo pa do mrkloga mraka, dužni da promišljamo sudbinu države Montenegro i svakog njenog sina i šćeri, pa onda i čitavog čovječanstva, te da svoje djelanje preduzimamo tako da uvijek tragamo za sveopštim dobrom, onako kako ga mi baš u tom trenutku zamišljamo... ili bi možda trebalo da pokušamo da budemo sebični pa da, izjutra, dok smo na radnom mjestu, prije svega pazimo na nešto što se zove profesionalna etika... a posle, kad se s posla umorni vratimo, da pokušamo da budemo što bolji muževi, očevi, komšije?

Jer, ako uzmemo da je ispravno ovo prvo, nema onda nikakve sumnje da je Milovićev postupak bio za svaku pohvalu, pod uslovom da je tačno ono što je tvrdio o strankama u sudskom sporu. 
A da je sama advokatura, kao profesija, veoma sumnjiva. 

Takođe, u Crnoj Gori i sličnim periferijskim satrapijama, gdje se stalno toboš traga za nekakvom nebeskom pravdom, dozvoljeno je i poželjno da se novine, portali ili konsultantske kuće, umjesto da slijede principe etike u izvještavanju i poslovanju, dakle u svom domenu djelovanja, pretvaraju u nekakve punktove političkog uticaja. Sve pod izgovorom velike brige za čovjeka, pleme i naciju.

Na veliku žalost montenegrinskih mudraca, savremeno je društvo raskrstilo sa bilo kakvim apsolutom: niti vjeruje u beskonačnu moć ratia, ni u nekakvu jedinstvenu i božansku, jusnaturalistički shvaćenu, pravdu. A ni demokratija više nije sveta krava. U zemljama koje mi smatramo srećnim i razvijenim, lokalni sudija će možda polu-zainteresovano proći pored kakvog mjesta zločina koji nije u njegovoj nadležnosti, i koje je već obezbijedila policija. Tog istog čovjeka ćete, međutim, kad obuče togu, neuporedivo teže nego njegovog podgoričkog kolegu uspjeti da korumpirate ili pokolebate da završi posao koji mu je povjeren. Jer se, čvrsto kao SNP za parlamentarni status, drži pravila koja mu je propisala struka, i oko toga ne pravi kompromise, niti bi mu isti bili dozvoljeni. U ime bilo kakvih „viših“ ciljeva.

**SVETOPOPRAVITELJI**

Taj segmentirani, ustinjeni i otuđeni postmoderni svijet ne traži ni od koga da sve zna i da se za bolje društvo donkihotovski svakog trenutka bori. Naprotiv, ekonomski i opštedruštveni procesi su od malog zapadnog čovjeka, objašnjenog i u teoriji od Maksa Vebera naovamo, načinili zatočnika svog društvenog usuda, stavili ga u okove koje naša duša balkanska i pravoslavna ne bi nikad istrpjela. Nema tamo biznis konsultanata što spašavaju, sa fejsbuk profila firme, državu od propasti, nema medija koji, osim naravno etičkim izvještavanjem i kroz *opinion journalism*, vode političke bitke, i to tako što svakog dana smišljaju političke saveze i kuju zavjere. 
Nema, pogađaš, ni advokata koji će izdati svoju stranku u interesu pravde, da bi zaštitili suprotnu stranu, jer valjda najbolje oni znaju koliko je bahat i zao taj što im je potpisao punomoćje i platio za njihove usluge. Ovakvi likovi, koje je sjajni sprski novinar Teofil Pančić negdje posprdno i vrlo prikladno nazvao „svetopopraviteljima“, nalaze se, u najboljem slučaju, izvan zone ozbiljnog uticaja.

Dok mi ovdje živimo uz nepodnošljivu kakafoniju glasova, svačijeg o svemu i svačemu, u kojoj se, potpuno prirodno, gubi bilo kakav kriterijum relevantnosti.

I rijetki su oni koji će javno, kao pokojni Srđa Popović, veliki beogradski advokat, pljunuti u lice puku i javno saopštiti: „Ja sam prvo advokat, pa tek onda Srbin“.


Jesmo li dužni da promišljamo sudbinu države i čovječanstva, ili da pazimo na nešto što se zove profesionalna etika, pokušamo da budemo što bolji muževi, očevi, komšije...

kriza identiteta

Srbin, Crnogorac, ili advokat

Stavi čaj, rekla je smorena trudnica, taman kad je htio da konačno sjedne za trpezarijski sto.
To kuvalo za čaj je lajtmotiv 43. godine njegovog života – produktivno ali bučno i iritantno do nepodnošljivosti.

Minute dok prokuva voda iskoristiće da se smjesti pored svog osmogodišnjeg sina, odličnog učenika trećeg razreda. Nedavno je mališa naizust izdeklamovao sva naselja sa lijeve i sa desne obale Morače, i to je oca impresioniralo, mada nije znao kud bi dječak sa takvom vrstom znanja. 
Juče se mama ljutila što je dobio četvorku iz matematike, pa bi taman mogao za ovih stotinjak sekundi da baci pogled na to što radi. 

„Nacrtaj polupravu koja krivu x siječe u tačno tri tačke“, veli zadatak. Nesigurnom rukom dječak polako izvlači liniju, od tačke A kroz zadatu krivu, tako da je presiječe u tačno tri tačke. 
A onda, tamo gdje bi linija naišla na novi meandar krive i neminovno je presjekla -  stavlja tačku. Obilježava slovom, i zadovoljno gleda u oca, očekujući pohvalu.

-Piše „poluprava“. Znaš li što je poluprava?

-Hmmm – pojavljuje se sjenka sumnje na ponosnom djetinjem licu – Pa valjda linija koja je ograničena sa jedne strane, a sa druge nije.

-Ali tebi je sad ograničena, skroz.

Glupa sprava za čaj stvara iz sekunde u sekund sve veću, sada za njega potpuno nesnosnu buku. Ustaje da isključi, ali shvata da voda još ne vri.

Dok se okreće, perifernim vidom uočava da se na nekakvoj režimskoj televiziji, pod kičastim plavim svjetlima, prepiru dvojica političara. 

-Ne možeš polupravu, koja je po definiciji ograničena sa jedne strane, da crtaš kao duž, da ne bi presjekla na više mjesta. To je prevara – stoji, gleda u dječaka i počinje da podiže ton, kako bi nadvisio strašni zvuk kuvala.

-Ali, učiteljica kaže...

-Ne kaže tako učiteljica, nego ti ne shvataš pravila. I nećeš da shvatiš. Lakše ti je da glumiš budalu, da se služiš lukavstvom.

Ona dvojica na TV-u granaju rukama, nešto mnogo važno objašnjavaju. 

Onda mu pade na pamet – nije vikao samo zato što mu smeta huk iz jebenog električnog čajnika, nego je u međuvremenu počeo da bjesni, da dobija još jedan u nizu neurotični napad. I razlog mu je jasan – rođeno dijete počinje da ga podsjeća na nešto veoma neprijatno.
Čajnik je sada isključio, opet je tišina, čuje se samo utišani glas sa TV-a.

-Ako nastaviš tako, ima da ličiš na ovu dvojicu debila. Okreni se, pogledaj ih dobro.

Dijete začuđeno gleda u veliki ekran. 

Jedan ima svijetlu put i naočare, podgojen je i nikad se ne smiješi. Bio je, kratko, nastavnik na nekom fakultetu, pa je počeo svakodnevno da gostuje po televizijama. Poznat je po neslanim internetskim šalama, u kojim se ismijava njegovo napregnuto dugme na košulji i iritantni otegnuti vokal u riječi „narod“, kojim pokušava da se dodvori masama. Drugi bi lako mogao da se uklopi u noviju formulu javnog djelatnika u toj nesrećnoj zemlji: ozbiljnost umjesto pameti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e7ad491c-c59f-45c2-ba2e-f319ab05c999)

Obojica rade, u politici, ono što je upravo uradio njegov maleni sin u radnoj svesci iz matematike. Kad shvate da ne umiju ili ne smiju da proizvedu neki rezultat, stave tačku – tamo đe je ne bi smjelo biti. Jedan se neprestano poziva na apstrakcije tipa narod ili crkva, a drugi, kao najvažniji ministar u vladi svog ortaka, kad naiđe na problem riješi ga tako što brutalno krši pravila – ustav i zakone svoje zemlje.

-To rade ova dvojica. Kad ne umiju da riješe zadatak počnu da varaju, da sami izmišljaju pravila kako im odgovara. Ako tako hoćeš da radiš, ne idi u školu. Ne uči matematiku, učlani se u jebenu stranku, skrati nam muke – nastavlja da viče. Solilokvij se završava suludom metaforom u kojoj objašnjava kako, ako se u životu od njega, dječaka, bude tražilo da upotrijebi onaj čajnik, ne može umjesto toga uzeti stolicu na kojoj sjedi. Voda bi se kroz nju prosula.

Dječak ga sada gleda zbunjeno, suznih očiju. Trudnica se podiže sa trosjeda i upućuje prekoran pogled.

Već u hodniku prema sobi shvata da se danima jedva bori protiv frustracija, da je nemoćan i da nema kome to da prizna.

Sjutra ga je, kad se vratio s posla, sačekao urađen zadatak. Linije od tačke A su kroz krivu provučene pod takvim uglom da su je presjekle tačno onoliko puta koliko se traži. 

Dok odmara popodne, počinje da mašta: godina je 2040, on je u seoskoj vili koju je izgradio na imanju koje mu je ostavio otac tridesetak godina ranije, i na kome je zatekao samo srušeno kućište. Ništa ga tamo, u tom selu ne podsjeća na to đe se nalazi, osim kič-nacionalnog simbola nacrtanog pred neke davne izbore, na stijeni pored uzanog puta.

U posjetu mu je, iz dalekog svijeta, stigao sin. Dječak je zavolio matematiku i sada radi u nekom brodogradilištu, negdje u Holandiji. Konstruiše napredne trgovačke brodove koji koriste solarnu energiju.

Ima i unučad, jednom polovinom gena južno-Korejce. 

Igraju se, i razgovaraju na engleskom. 
 


Dok odmara popodne, počinje da mašta: godina je 2040, on je u seoskoj vili koju je izgradio na imanju koje mu je ostavio otac tridesetak godina ranije. Ništa ga u tom selu ne podsjeća na to đe se nalazi, osim kič-nacionalnog simbola nacrtanog pred neke davne izbore

viša matematika

Prvi put s ocem o politici

Znam da mi dobri običaji, ustanovljeni još „Zakonikom o kolumni i odbjeglim volovima“ Đurađa Balšića iz godine 1382. nalažu da počnem s kraja tanjega – te kako je nastala riječ, te zašto je evoluirala i što danas ona treba da znači. Ali, ja sam matori bundžija a ovo je lijevi veleumni medij – isto bundžijski, dakle, i zato radosno klikćem:  idite dođavola svi što ikad pomenuste ili samo prihvatiste kao normalnu tu gnusnu riječ „investitor“. 

Umiješao sam se nepozvan prije par dana u raspravu fejsbuk prijatelja o nekakvim investitorima iz Kolašina (ili u Kolašin, valjda), i onda mi spontano pade na pamet da i sebe i prisutne upitam: zašto, kog vraga, prihvatamo jezičku dogmu proizašlu iz kapitalističke ideološke podlosti, i propuštamo da stvari nazovemo pravim imenom.

**NAJVEĆA UVREDA**

O pravom imenu ćemo nešto kasnije, a sada da razjasnimo zašto je „investitor“ pogrešno. Riječ „investitor“ je leksema proizašla iz „investicije“, a na latinskom, đe joj je korijen, potiče iz riječi „investire“. Ovo „investire“ je kovanica nastala od „in“ i „vestire“ što opet znači haljina ili odora. U bukvalnom smislu, dakle, investirati bi značilo turiti nekoga ili nešto u haljinu, ili obući nekoga. Internet izvori tvrde kako se riječ u ovakvom, bukvalnom smislu, upotrebljavala čak i u 16. i 17. vijeku, te se kao takva može naći i kod Šekspira. Onda se, gle čuda, u novije doba, baš sa pojavom kapitalizma i potrebe (sasvim prirodne u to doba, da se razumijemo) da čovjek od svakog novčića napravi još dva, i riječ transformisala. Više ne znači „obući nekoga“, onako bez zadnje namjere, nego uložiti u nekoga ili nešto novac, ali obavezno da bi se dobilo više.

I, ko je onda danas investitor?

Investitor je zapravo - ultimativna kapitalistička uvreda. Vrhunski izraz otuđenja čovjeka od njegove prirode i od drugog čovjeka.

Kad ste, recimo, zubar, vi činite nešto korisno za druge ljude i ljudsku zajednicu uopšteno. Popravljate zube, spašavate brata i komšinicu od nesnosnog bola, uljepšavate ih a bogami im možda posredno i živote spašavate. Isto i ako ste stolar, dobrim krevetom ili kredencom podižete, što bi se danas reklo, kvalitet života ljudima. I za to, sasvim prirodno, dobijate novac od koga zadovoljavate svoje potrebe. Radite ono što najbolje umijete, a društvo vam vrati tako što vas nagradi korom hljeba.

Što tačno činite ako ste investitor? Hm...ništa, zapravo. Vaša vrijednost je u tome što imate pare. Pa onda, ako ste, recimo, što je u Montenegru najčešće, građevinski investitor, vi kao gradite zgradu i prodajete stanove drugima. Osim što vi tu ništa ne gradite. Jer, najčešće, niste ni arhitekta ni stručnjak za statički proračun ni tesar ni vodoinstalater, ne znate čak ni da prosipate svježi beton iz mješalice u kariolicu. Čak i ako znate nešto od toga da radite, smatrate da ne treba da prljate ruke.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/caed1434-87d6-40f6-b231-b2045631e1e5)
Saad Farooq, digitalni crtež {.caption} 

Vi samo, kao što konstatovasmo, imate novac. I onda drugi rade a vi „investirate“. 
Posrednik ste između potreba ljudi i njihovog zadovoljenja, koji ništa ne radi i ničemu ne služi, osim što se, činjenicom da ima šolde, uklapa u suludi kapitalistički model tobožnje tržišne inicijative, indukovane ponude i potražnje. 

Jer se, kao, ovaj projektant i zidar nikad ne bi sjetili da mladom bračnom paru sa djecom, tu iz susjedstva, treba krov nad glavom, da im vi to niste rekli. I nikad se ne bi dogovorili da oni dobiju dom, i tu uslugu plate, da ih vi niste „izorganizovali“. Vi, koji ste u tom odnosu takoreći lice bez svojstava, jer niti imate neku realnu potrebu niti nešto umijete da napravite/uradite. Otuđeni i od sebe i od drugih.

U svakom prirodnom poretku stvari, „investitor“ je, dakle, čist višak. Samo je u liberal-kapitalizmu savremenog doba centar zbivanja.  Jer se bolest svake ideologije ogleda upravo u tome - da svoje fetiše, u ovom slučaju novac, postavlja iznad čovjeka i njegove prirode.

**ŠTA DRUGO?**

Ali, da se vratimo sada jeziku, jer pravi lijek za podivljali kapitalizam će očigledno tražiti neki novi klinci. Kako ovakve gnusobe od riječi dopru do mozgova i duša ljudskih?  Pa posredstvom zakona i medija, uglavnom. 

Konvencionalni mediji su danas, svuda a nekmoli u Montenegru, konformistički meki trbuh društva, preko koga se svaka naopaka namjera najlakše predstavi kao normalna i prirodna. Mediji uglavnom slijede društvenu inerciju i rijetko mućnu glavom. Svojevremeno sam, radeći kao redaktor u takvoj jednoj novinskoj kući, potrošio živce da pojedinim novinarima objasnim da, kad Marko ubije Janka da bi mu uzeo zlatni sat sa ruke, u lidu teksta ne može da stoji da je Marko „izvršio teško ubistvo“. Jer je „teško ubistvo“ zakonodavac tako definisao iz svojih razloga, koji su nomotehničke prirode, a prosječan čitalac ima pravo da vijest dobije onako kako je razumije: da je, dakle, Marko ubio Janka i pritom ga opljačkao.

Zamislite onda koliko je bilo lako takvim medijima podvaliti da svaku šušu s parama, koja nešto gradi ili  kupuje državnu firmu, zovu „investitorom“, ili rjeđe „ulagačem“. Dovoljno je bilo investitora uvesti u nekoliko propisa (a znamo ko nam piše propise) koji se tiču berze, trgovine i izgradnje...i hop, svršen posao.

I niko se ne sjeti, makar ni sporadično, da osobu (lice, stručno rečeno) koja nešto gradi zove lijepim starinskim izrazom: graditelj. Ili onoga ko, recimo, kupi od države neko poljoprivredno dobro sa 200 grla stoke, da nazove – stočarom. Tu bi se, kod toga stočara, otkrila suština stvari: ako bi ovaj zaista htio da se bavi poslom u koji „investira“, bio bi ponosan na svoju titulu. Ako bi se uvrijedio, bilo bi jasno, *urbi et orbi*, da mu tu nije mjesto i da je, da prostite, društveni parazit.

Ili, ako je toliko teško koristiti stare dobre izraze, a živimo u postmoderno doba raspada jezika, i čitali smo možda Kolakovskog ili Deridu, da budemo slobodni i da izmislimo neki novi izraz za „investitore“, koji bi manje sakrivao suštinu ovog fenomena. 

Laik sam u pitanjima lingvističkim, ali se sjećam jedne vježbe u Institutu za medije, u kojoj su polaznici novinarske škole, među njima i moja malenkost, imali zadatak da pronađu nove nazive za predmete koji stoje pred njima. Nekakva stvarčica koja je služila da se briše trag flomastera sa table postala je tako „briflonta“. Brisač-flomastera-na-tabli. 

Stoga ću se drznuti da, po istom obrascu, predložim novi izraz za našeg vrlog investitora.  Neka bude da ga, od sada, zovemo „praspar“. Prazno-s-parama, ali u muškom rodu. 


U svakom prirodnom poretku stvari "investitor" je čist višak. Samo je u liberal-kapitalizmu savremenog doba centar zbivanja...

money talks

O čemu govorimo kad govorimo o investitorima

Danas ćemo malo o radnim odnosima. Suština je da tu zapravo nikakvih odnosa i nema, osim odnosa potčinjenosti.  Jerbo je priroda kapitalizma, poštovani narode, takva da jedan zarađuje na račun drugoga, i šlus. 

**LAV U KAVEZU**

Pravi zahtjev poslodavaca jeste zapravo da vi zaposleni na koncu crknete dok zarađujete za njihov „biznis“,  jer je to jedina garancija njihovog uspjeha, a pravi zahtjev zaposlenih jeste i mora biti – da više nema nikakvog biznisa ni zaposlenja, nego samo slobodni rad, usklađen sa potrebama i ljudskom prirodom.

Radno pravo je noviji izum,  i nastalo je kao posljedica potrebe da država obezbijedi nekakvu ravnopravnost između vlasnika kapitala i građana koji moraju nešto da rade da bi preživjeli. Problem je što je ono nakalemljeno na jednu pravnu tradiciju koja poznaje samo gospodare, zanatlije i robove, posjede i one koji su prinuđeni da na njima rade. Dakle, jasne odnose između ravnopravnih i neravnopravnih.

Uloga današnje države kao arbitra u neravnopravnom odnosu između radnika i poslodavaca je, prema mom iskustvu iz suda i iz života, slična onoj koju biste imali da vas neko strpa u kavez sa gladnim lavom, u namjeri da odbranite kakvog magarca ili sličnu inferiornu živuljku. Jedini način da to učinite bio bi da se mašite levora i da ubijete nasrtljivca, u suprotnom ćete biti pojedeni i vi i on.

**DVA PUTIĆA**

Dva su moguća načina da se radnicima obezbijedi blagostanje: potentno tržište na kome ima mnogo tražnje za njihovim uslugama, i agresivno ponašanje države prema predatoru – poslodavcu. Problem je što i jedno i drugo rješenje mogu postojati samo ograničeno i kratkotrajno. 

Prvo postoji tamo gdje su se ujedinili visoki tehnološki razvoj i značajna korporativna kultura. Dakle, ako ste neki vrhunski mašinski inženjer u, na primjer, zapadnoj Njemačkoj, pa se vodeći proizvođači haj-tek opreme ozare kad vide vaš CV. Tu neće biti problema, jer poslodavci razumiju da ste vi njihova zlatna koka, i ima da vam nude sve veću i veću platu, razne ustupke, i generalno se nikad među vama neće postaviti kao sporno pitanje zaostale zimnice i toplog obroka.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/643616ee-73d7-476b-9fa2-7cf6618ea52d)
Kolica za prenos cigle, 1913-1950, foto: Muzej Kanbere{.caption}

Druga opcija jeste da  obilato koristite zakonske opcije i pritiskate državne organe da vam obezbijede kod poslodavca tretman koji vam je, kao, zagarantovan.

Problem sa prvom opcijom jeste što ona je ona moguća samo izuzetno, u periodima napretka i tamo gdje biznis živi od znanja i ideja radnika. Umjesto od eksploatacije, što je mnogo češće slučaj. Druga je moguća samo tamo gdje postoji čvrsta država, a neminovno vodi iscprljivanju i laganom nestanku poslodavca.

**PLATIĆE SIROTINJA**

Ako radnik, dakle, za poslodavca čini nešto što pravi razliku u njegovoj tržišnoj poziciji, ako mu očigledno donosi profit, onda tržište garantuje da će radna prava biti poštovana. Ali se postavlja pitanje – a šta će takvom radniku  poslodavac? Ako, pak, radnik nema te posebne kvalitete, onda će poslodavac pokušati da zaradi na njemu tako što će ga eksploatisati – povećavati mu radne sate, smanjivati nadnicu i pokušavati da uštedi. I to treba da spriječi država. Realnost je, međutim, da situacije u kojima je takvih radnika i njihovih prava sve više, dovode do slabljenja i na kraju nestanka poslodavca. 

Aporije kapitalizma postaju sve očiglednije u današnjim uslovima krize i usporavanja. Te ovo čudovište pokazuje svoje pravo lice.

A to lice je možda, pored svih snažnih duhova koji su se opsesivno bavili temom, najbolje opisao nedavno preminuli Imanuel Volerstin. Koji kaže otprilike sljedeće: klatno svjetskog sistema je nezaustavljivo prešlo u stranu suprotnu od progresa, i neko mora da plati cijenu. Platiće je sirotinja i globalna periferija.  I ta će i takva periferija morati da učini tri vrste ustupaka kesedžijskoj aždaji: da joj da prirodne resurse, da se odrekne neophodnih fiskaliteta i prihvati da slabi kao država, i na kraju – ponudi jeftinu radnu snagu. Jer su se u zemljama globalnog centra, kao izraz društvene emancipacije, pojavili u međuvremenu snažni sindikati.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7d4f2831-8643-4968-9d98-23e5e8fe10fe)
Lubaiona Himid, Naming The Money (2004){.caption}

Kapitalizam, dakle, na globalnom nivou uglavnom preživljava na muci radnika u zemljama kao što je Crna Gora. U takvoj situaciji, poduhvat regulisanja „radnih odnosa“ jeste zapravo ideja da se pomiri antagonizam između Davida i Golijata, spriječi obračun bolesne ambicije globalnog kapitala i radničkog straha za egzistenciju. Činjenica da crnogorski sudovi to rade traljavo nije, blago rečeno, nikakvo iznenađenje.

**KAO SAMOUPRAVLJANJE**

Jedino dugoročno rješenje leži u istovremenoj popravci i prevazilaženju postojećeg sistema ekonomskih odnosa, i to na nivou mnogo širem od nacionalnog.

Volerstin, recimo, na jednom mjestu predlaže tzv. sistem zatvorene fondacije. Komplikovano je za analfabete u pitanjima statusnog prava, ali ideja je da se stvore ogranizacije koje rade i stvaraju, ali kojima neće biti dozvoljeno da gomilaju dobit i isplaćuju ga vlasnicima, preko određenih suma.

U Njemačkoj se već duže praktikuje nešto što se zove dvodomni sistem korporativnog upravljanja. Pored klasičnog upravnog odbora, koji je izraz volje vlasnika kapitala, korporativna kultura i državne mjere u drugi, tzv. nadzorni odbor, guraju radnike, koji onda imaju moć da donekle kontrolišu odluke od značaja za interese kompanije.

Ako vam sve ovo liči na jugoslovensko samoupravljanje, u pravu ste i niste u pravu, istovremeno. Jer je ta ideja bila plemenita i pametna, ali je njen problem (kao i sve ostalo u realnom komunizmu, uostalom), što se doživljavala kao nametnuta, kao izraz etatizma i opet nasilja jedne društvene kaste nad drugom. Pa onda od nje nije bilo neke vajde.

**RUSIJA NIJE DRUGI POL**

Pitanje odnosa kapitala i rada je, vijek i po nakon Marksa, ključno za  opstanak i razvoj ljudske rase. Svi naši tobožnji sukobi su ili izraz krize nastale upravo opisanom situacijom, ili smiješne kulise koje treba da sakriju pravo stanje stvari. I nema nikakvog „bipolarnog svijeta“, stručnjaci crnogorski sa fejsbuka i tvitera, niti je ojađena i ogoljena Rusija ikakav drugi pol. Ako bi i bilo tog drugog pola, njega čine prosvijećeni pojedinci i rijetke organizacije građanskog društva, sindikati i univerzitetski forumi, prevashodno na Zapadu, jer se tamo o ovakvoj realnosti jedino može donekle slobodno govoriti.

A što ćemo u međuvremenu, dok ne izvedemo sa dna prema vrhu tihu revoluciju, promijenimo DNK prokletih korporacija, i na kraju se odučimo od mahnitog prisvajanja prirode i tuđeg rada?

Pa da guramo ovu priču sa radnim pravom. Ima tu nekih pametnih stvari koje možemo da naučimo od Evropske unije, pa čak i od komšija. Na zakonima treba stalno raditi. Pravosuđe mora da se edukuje, Vrhovni sud da zauzima načelne stavove kojima će ujednačiti haotičnu sudsku praksu.

Iznad svega toga, treba ulagati u obrazovanje, i to ono koje je primjenljivo na slavnom svjetskom tržištu. Kad budemo znali nešto pametno da napravimo, a da to nije trupac ili balvan, i prodamo za fine pare, situacija će biti donekle bolja.


 



 


Kapitalizam, dakle, na globalnom nivou uglavnom preživljava na muci radnika u zemljama kao što je Crna Gora

KLASNA SAMOSVIJEST

Jedini pravi sukob je odnos rada i kapitala

Mislio sam, kad vidjeh broj, da me zove zbog babinog imanja u Pipere, ili da pita kako mi je žena, eventualno da ispriča neku pikanteriju porodičnu ili masan vic. Kad, ne lezi vraže. Pitanje je bilo, što bi rekao prezimenjak Novak, *in medias res*. 

Zna da ja to ne volim, ali ipak, što mislim o tome da se u ovom delikatnom trenutku ona nađe na predizbornom spisku partije. Ranije je morala za onu Prvu, a sad joj se Druga čini perspektivnom, i uopšte uzev, smatra da je dobra ideja da izađe iz političkog ormana. A ja, kao stariji i iskusniji bliski srodnik i dežurno zakeralo, da kažem što mislim, odmah i sad, ili da zauvijek ćutim.

**RADI ŠTO MORAŠ**

Pa zašto bi se ti, pitam bez ikakve zloće ili ironije, učlanjivala u bilo kakvu stranku? Solidan si profesionalac u svojoj branši, relativno rijetkoj i cijenjenoj, i još takvoj da ne možeš š njom postati ni državni sekretar u ministarstvu kapitalnih investicija, niti gradski sekretar za saobraćaj. A opet, možeš pristojno da živiš i bez partijskih kombinacija i ogovaranja koja uz iste idu, posebno u malom i poslovično surovom primorskom mjestašcu.

Nikad nam niko nije bio član bilo kakve partije (lažem, jes' se jedna nekad davno učlanila u SNP, ali smo je svi toliko zajebavali da je uskoro odustala), niti smo birali da jedemo 'ljeba od dosadnih i zatupljujućih državnih poslova. 

Pa znaš, veli, te stranke kad se dočepaju vlasti sprovode nekakve projekte baš iz ove moje struke, i red bi bio da se i ja jednom nađem u tim organima i tijelima (sic!) što sve određuju i raspolažu budžetom.

Da nećeš, upitah sav zajapuren i spreman da primijenim običajno pravo ako dobijem pogrešan odgovor, da kradeš iz tih budžeta?

Ne, veli, nego bi mi to bila čast i priznanje. I dobiću neki honorar uz ovu sumornu platicu. Vjerujem odavno da tako nešto i zaslužujem, ali ga časti neću gledat' bez stranke.

E pa dobro, zaključih, radi onda što misliš da treba. Hladi mi se doručak, i čekaju me u kancelariji.

**PRVI I DRUGI**

Kako smo, draga braćo i sestre, došli do toga da se pristojni građani, školovani i sa ozbiljnim radnim biografijama, učlanjuju u stranke kako bi dobili priliku da o nečemu odlučuju i da se za nešto pitaju? I na taj način, svjesno ili polusvjesno, pristaju da im imenom i životom upravljaju šiljokurani navučeni na kokain i privid moći, blazirani likovi kojima je jedina preokupacija da danju prdoklače o pokvarenom svijetu i kako su oni Bogom dani da ga poprave, a noću da osobama suprotnog pola opisuju dimenzije i raskoš svojih ćuna?

Ova je Prva partija iz uvodnog dijela teksta preuzela ljušturu iz omanule komunističke države, u kojoj je politička kasta svetopopravitelja, onih koji razumiju klase i revoluciju i njihovu logiku, mogla da upravlja, a ostali da ćute, gledaju u TV marke EI Niš, jedu vegetu i eurokrem i povremeno se provozaju feribotom za Bari da vide kako je tamo sve otišlo po lijepom kurcu. 

Takav je sistem, međutim, iako manjkav po sebi, imao i određenih prednosti. Jerbo je vladajuća kasta često, makar u prvim godinama nakon rata, i posebno u Crnoj Gori, bila sastavljena od prosvećenih ljudi i idealista, pod kojima smo kao društvo napredovali i živjeli sve paradigme modernosti – i urbanizaciju i industrijalizaciju i kakvu-takvu kulturnu politiku.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f72d9bf7-f16e-4a5a-9482-34ab62857734)
Rad Mauricija Katelana,  foto:artsy.net{.caption} 

Sve je to, međutim, polako počelo da trune, pa su zajahali Prvi. Kojima nije bilo do fabrika i održivog razvoja, nego su htjeli sve i odmah. Te smo umjesto Đilasa i Dedijera dobili razne Šešelje i Svetomaroviće, a umjesto Nagibovih privrednih čuda – šund birtije od stakla i mesinga u kojima se ugovaraju duvanske i kokainske rute.

A šta su onda ovi Drugi, i zašto, dovraga, moja rođaka treba da se kod njih učlani da bi mogla da napreduje u poslu koji inače vrlo dobro radi?

Drugi su,  da se ne lažemo, pričali praznu priču, a jedini im je cilj bio da od Prvih preuzmu isti ovaj kokain i boksove cigareta i nelegalizovane prodavačice ljubavi. Ko to još ne vidi, taj vjeruje u Deda Mraza i reformaciju oca Gojka.

**DEUS EX MACHINA**

Pa ima li onda izlaza za građane pred učlanjenjem u partiju – dakle, za jedinke na moralnom i životnom raskršću?

Kao u mnogoj antičkoj tragediji, i ova tročinka dobiće na koncu svog Boga iz mašine. I taj bi spasitelj i izbavitelj mogao da poprimi vrlo zemaljsko obličje, i da se zove, recimo, Bojana Ćirović, sa zvaničnom titulom Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore. 

Nedavno je naša dobra Bojana, koju ne poznajem ali je pozdravljam i šaljem joj toplu poruku ohrabrenja putem ovog  nezavisnog portala, odlučila da valjda prvi put u istoriji naše zemlje i njenog pravnog sistema iskoristi jednu odredbu o kojoj se u pravničkim krugovima već godinama samo šapuće. Jer niko nije vjerovao da će ista ikad zaživjeti. 

Piše tamo, u tom dosadnom i hermetičnom zakonu, da je državni službenik i namještenik odgovoran da naknadi štetu koju je svojim nezakonitim ili nepravilnim radom nanio državi ili trećem licu. I onda je, na temelju ove odredbe, zaštitnica zaprijetila jednom bahatom bivšem predsjedniku vlade i bivšoj ministrici da će lično, iz svoga džepa, da plate za enormnu štetu koju je država zbog njihovog djelovanja izazvala građanima. 

Nije ni toliko važan povod, ali sigurno ćete se sjetiti – vajni Premijer je u vrijeme korone umislio da će se najbolje boriti protiv iste tako što će objaviti spiskove ljudi koji su u samoizolaciji, jer bi to, po njegovom umišljaju, trebalo da dovede do posljedice da se poštovani narod samoorganizuje i kužnima zabrani izlaz metodom motke i toljage. Što bi onda, jelte, Montenegro učinilo liderom u borbi protiv pošasti. Ministarka je, pak, u pravednom gnijevu odlučila da sve direktore vaskolikih škola u zemlji smijeni i uglavnom ostavi bez posla, jer su isti, kako je smatrala, članovi pogrešne partije i vjerovatni saradnici nečastivog.

Sad će, ako dobri Bog da i naši sudovi, i ako naša heroina Bojana bude iskreno istrajala u svojoj namjeri,  ovo dvoje građana i mučenika palih za nezavisnost/pravdu/vjeru morati da zavuku ruku u svoje pravedničke crnogorske/srpske pravoslavne džepove, i nadoknade štetu koju su svojim bezumnim postupanjem, suprotnim i zakonu i svakom zamislivom moralnom nazoru, napravili.

**BABINO IMANJE**

Da se vratimo još jednom na pozorišne metafore: čuli ste sigurno nekad onu pametnu stvar kako puška obješena na zid u prvom činu, sigurno mora da opali do kraja trećeg. E tako vam je, dragi moji, i sa komplikovanim pravnim sistemom koji su i Prvi i Drugi po diktatu starije braće iz Jevrope, a kako bi održali privid nekakve civilizovanosti, morali da grade. Da pišu dakle zakone koje ne žele da primijene, osnivaju institucije koje, u najboljem slučaju, mogu da iskoriste za obračun sa drugima. 

Sve bi te mentalne zavrzlame mogle i morale vrlo uskoro i vrlo realno da se okrenu protiv njih. Ili da, akobogda, opale simbolički direktno u njih, kao ona pomenuta puška iz prvog čina. A oroz treba da  povuče neka Bojana, ili Vladimir ili sličan diskretni heroj.

Dakle, ako Bojana izvede svoj naum do kraja, svaki će diletant što, umjesto da nešto uči ili radi, sanja da postane Dritan, morati dobro da razmisli. Jer bi mogao zbog neznanja i bahatosti da izgubi grdne pare i svu imovinu, pa i babino imanje - ako ga već udes sudbine ne strpa u zatvor.
Pa neka onda obećavaju, i Prvi i Drugi, mjesto u Vladi i upravnom odboru. 

A vi se, draga braćo i sestre, slobodno učlanite. I ne pitajte onda za savjet.
 


Svaki će diletant što, umjesto da nešto uči ili radi, sanja da postane Dritan, morati dobro da razmisli. Jer bi mogao zbog neznanja i bahatosti da izgubi grdne pare i svu imovinu...

sila zakona

EUREKA! Recept za savršene državne funkcionere

Grad je procvjetao te 91. kad su se vratila ona dvojica i otvorila kafić i butik, dje preko ekrana pucaju bombe i iritantni covjeculjak se rasprsne u piksele. 

Do tada se znalo da je radnim danima otac u birou, majka u Luci ili Kombinatu, a sestra i ja u školi, dosadnijoj od poslaničkog kluba Demokrata i kolumni Đura Radosavovića zajedno. Vikendom kod kumova u Zupce ili, u najboljem slučaju, do Robne kuće na sladoled i u šoping. 

Sve je bilo nekako predvidljivo i smor.

Ali život je onda odjednom dobio nekakav smisao – svi smo, i u školi i ispred zgrade, htjeli da se mrštimo dok turiramo Poršea i da od nas drhti Badžović iz ulaza kod koša. Jes' da to nekako nije odgovoralo mojoj prirodi – nisam znao ni kako bih udario čovjeka, a kamoli da bacim bombu u prodavnicu - ali sanjao sam, nije da nisam.

I, malo po malo…Nisam baš postao pravi krimos, trebalo je za to više odlučnosti i pameti nego što mi je dobri Gospod podario, ali sam uspio da zavirim u taj svijet sazdan od lažne hrabrosti, ogovaranja i mržnje, ukradenih kola i štek-stanova sa mnogo gipsa i čamotinje. Slušao sam od drugova koji su se upustili u taj poduhvat o pametnim kombinacijama, kako onaj iz Šušanja ima spisak koga će da ubije, i ko je ko u Spužu. 

Povremeno bih, nakon teškog trovanja pazarskim viskijem i gorkim neukusom, dok na klupama pored Fratela jedemo piletinu, držao govor:

„Ostavite se više mafijanja, kumim vas Bogom! Ne možemo izać' u grad da ne sanjam Dragoslava kako iskače iz žbunja. Ti možeš da napraviš dobru radionicu, znaš oko auta, ti otvori kafanu, a ja ću malo s ovim nekretninama...pa možemo jednu plažu da iznajmimo sljedeće ljeto. Biće i para i riba. Muka mi je više da vas gledam ovako“.

Posle smo se razišli, nije tu bilo pomoći. Sjetio bih se samo kad bih čitao groteskne tekstove u našim medijima o likovima sa sedam života i njihovim izuzetnim moćima.

**POLIT-MAFIJAŠI**

Bliži mi se sad četerestreća, uskoro će i četerespeta, kad, kako tvrde meštri od statistike i demografije, i zvanično postajem sredovječan. Žena tvrdi da već imam krizu srednjih godina, povremeno se pomamim dok gledam spotove onih trepera ili kad čujem kako neko steže kavasaki niz bivšu ulicu Petra Matovića. 

I nikako nije slučajno što bih opet da budem gangster. 

Nadu mi daje i činjenica da sam shvatio đe ne štima i znam kako da napravim(o) najjači klan ikad. A ključ je, braćo i sestre, ili uzrok sveopšte propasti našeg mafijaša, kao realno najnaprednijeg oblika života na svekolikim Dinaridima...fanfare, molim...u politizaciji mafije!

Jer, sve je krenulo naopako kad je bratina što ne jebe živu silu odlučila da se zbliži sa tamo-nekim Markom Milačićem, Abazovićem ili matorim Roćenom.

Nudim na ovom mjestu, naoružan nekakvim znanjem iz društvenih nauka i stanovitim uličnim iskustvom, dihotomnu podjelu montenegrinskih polit-mafijaša. Koristim i saznanja iz svih transkripata što objavljuju jedni o drugima, mada znam da je sve to gola laž. 

I imam poruku za svakoga od ove dvojice.

**KOME PROCENAT?!**

Prva se vrsta u policijskoj bijeloj knjizi zove Škaljarcem, a po opredjeljenju je vatreni Srbin. Srbi su mu, smatra on, bili i tata i đed(o) i sve tako do nekog Nemanjića i dalje. 
Bogu se moli (posebno dok komšiji lijepi kilo eksploziva ispod kola), slavu slavi (sa sve Sandrom Afrikom u krilu i poslužavnikom za belo što kruži umjesto slavske pogače) i s tri prsta krsti. Nema veze ni ako je katolik iz Livara ili nedajbože Musliman ili Šiptar. Jer, njegovo srpstvo ne poznaje granice. Mrzi policiju jer ista radi za one splačine što su ljetos pucale na njega i brata. Osvetiće im se, tad kad.

I sve je to meni potpuno u redu. Samo, zašto, dobri moj budući brate u Hristu i kriminalu, zašto, pitam te ja ne bez izvjesnog patosa u glasu: zašto između tebe, Crkve i ovozemaljske slave da stoji tamo neki brat Abaz? Kako, bre, ne razumiješ da ti ovi likovi samo prodaju ciglu, da žele da uzmu svoj procenat u poslu, finansijskom i metafizičkom, između tebe i Boga?

Budimo realni: tvoja je moć opipljiva, a uvjerenja duboka i čista, dok ti ljudi nemaju nikakvih uvjerenja. Jedan je bio Dukljanin, a drugi Šiptar, dok im nisu narod i crkva zatrebali da zajašu na vlast. I sad hoće sve što si ti teškom mukom, po krvavim ulicama i u avgustu u Spužu, bez klime, stekao. 

Kome onda da daš procenat? Zašto procenat?

Ako nekome treba nešto da daruješ, to su svakako naša sirotinja i Crkva. Koji su drugo jedro ovog broda što nas vodi u bolju budućnost. Oni su, konačno, političare i doveli na mjesta, da pred pederima zapadnjacima glumimo državu, dok roba ide đe treba. 

Da su političari htjeli i smjeli da ti se suprostave, učili bi pravo i postali tužioci ili makar policajci. Zato ne smiješ da ih se plašiš – oni bi da uhvate prečicu do slave i da se ogrebu.
Dosta im je plata. I službena kola i neka silikonka što su je zaposlili u Vladu.  Ne treba sad ti, brate, da se slikaš s ovakvima po Sicilijama i kabinetima, jer tako samo gubiš kredibilitet u očima momaka što znaju i umiju da rade jedini pravi posao.

**ZBACI OKOVE!**

Drugi tip je sa brda zvanog Kavač, ali ćemo ga, za potrebe ove moje ispovjesti s elementima eseja, zvati Sluga.

Taj je brat vazda znao da DB drži sve konce. Bio je i on možda nekad Srbin, ali je shvatio da od toga nema 'ljeba. I razumio je kakva je harizma i moć i snaga vječitog Mila Britve.

Sluga sad zna ko je ko u državi i mafiji, poznato mu je kakav je i što misli Brano, pa Ranko, pa čija je firma što radi cigare i s kim ljubavi ona sa Pinka.

Učlanio je Sluga prije pet godina i majku i tetku i komšiju Milivoja sa familijom u DPS. I počeo da se druži s malim od ministra. Tompusi, koks, i veze u policiji. Sve je djelovalo kao bajka. Razumio je i kakav maligni (ovu je riječ pročitao na nekom portalu što se bavi analitikom) uticaj imaju Srbija i Rusija na stabilnost u regionu. 

Odbacio je Sluga svoje anahrone stavove kad je trebalo, počelo je oko da mu suzi kad se pomene Krsto Zrnov, i tada je osjetio da njegov život dobija viši smisao od onoga pređašnjeg, dok je prestravljen nosio polutku nekom narkomanu iz Bloka. Ali, đavoli donesoše taj 30. avgust 2020, gazde sa sakriše a njegov svijet postade mutan i neuhvatljiv.

Za ovoga brata imam samo jednu poruku: zbaci okove tih lažnih autoriteta, zar ne znaš da se Milo nikad u životu nije pobio a ministrovog su sina čupali za uši iza zgrade dok mu je tata bio samo šef prodavnice.

**POLEĆEMO LI?**

Da rezimiramo: Imaju, draga braćo i sestre, ova dvojica mnogo više zajedničkog nego što se čini. Dijeli ih prokleta 1918, ali ih zapravo mnogo toga i veže. 

Zato bih da iskoristim poslednji voz, da pameću umjesto muda kupim svoje mjesto u vječnosti, i da pošaljem ovu poslanicu svoj napaćenoj braći što se ne boje da rade jedini pravi posao, od Nikšića do Bara i od Kotora do Berana. 

Politika nam i političari, draga braćo, više ne trebaju. Ako si pravi Srbin ili Krstov Crnogorac, valjda ti je jasno da je politiku smislio neki grčki mlakonja koga je bilo strah da se prihvati mača, dok je opasavao onu smiješnu  haljinu i mjerkao muškog roba odpozadi.

Politika bi, tamo u  dalekoj Finskoj ili Japanu, da se bavi pitanjem kako da se raspodijeli ono što se zaradi, i da postavi nekakva pravila ponašanja. To možda ima smisla đe su ljudi plahi, i đe žive od avetluka kao što su pravljenje softvera za kompjuter. Kod nas je to sve nepotrebno. 

Naša je ekonomija prosta, ona zavisi od paketa što sa braćom iz Kolumbije dovlačimo do obala Marbelje ili Valensije. I tu se zna ko je general a ko kaplar, pa prema tome i što kome pripada. Kucnuo je čas da se ujedinimo, ili da kažem saberemo, i da radimo za interes naše đece prije svega, a da raznim reketašima u državnom audiju kažemo – dosta.

I nemojte me zaboraviti kad uzletimo.


Da se ne lažemo - oduvijek sam sanjao da postanem mafijaš. Ne kao današnji političari, podmukli i svjesni prednosti koje taj izbor nosi, nego nekako dječački naivno i srcem



klanovski pristup

Bratska poruka crnogorskom mafijašu

Za Lavov osmi rođendan treba se ozbiljno potruditi. 

Tata bi rado u Nacionalnu galeriju, ali kako da deranu objasniš magiju Monea, i da se kratkim potezom kista najlakše dočara čovjekov doživljaj neke livade na sjeveru Francuske. Ne bi ga mnogo zanimalo ni kako su pametni Njemci uspjeli da nadgrade Humbolt forum, a da ga ne nagrde. Ni đe je tačno skončao Hitler ili, recimo, u kojoj je zgradi svoj junački plan kovao Fon Štaumfenberg.

Mami se dopada da prošeta vrtom obližnjeg baroknog dvorca, ili veselim bulevarom Ku'dam. Ali, i to je današnjoj djeci, odrasloj uz sve strahote low-cost avioprevoznika i stanova na dan, postalo dosadno.

**ŠPIJUNSKA POSLA**

Nestalo je ideja, nakon što je nervozni i oznojeni tata dan ranije uspio da, uz pomoć gugl mapa i tihih molitvi svom pravoslavnom Bogu, nekako pronađe grandiozni dino-park na periferiji Oranienburga, njemačke verzije Danilovgrada. 

Spas je stigao u vidu bombastog naziva „Deutsche Spionagemuseum“. Karta se kupuje online i metro stanica je na samo par koraka.

Male su noge bile umorne nakon šetnje obližnjim parkom, ali ipak hitro izlaze iz U-bahna na Potsdamer platzu, i vode roditelje do staklenih vrata iznad kojih stoji poznati natpis. Na prvom testu prosječna balkanska porodica ne prolazi dobro, jer jedva uspijeva da skenira sve tri karte sa telefona i da se, jedno po jedno, ugura u nekakvu kapsulu što se zarotira, malo zaštekće i na kraju pripusti insana unutra.

A unutra je sve u skladu sa trendovima. Tamne boje, led trake i mnogo ekrana svuda. 
Nisu valjda ove silne pare uložili u tečni kristal da bi nas sa istog samo podučavali o historiji špijunaže, misli poslovično pesimistični tata. Ta, mi smo Crnogorci, nećete nas valjda vi učiti đe je sve bilo špijuna i kako su radili. 

**NAŠE GORE LIST**

Egipat, antička Grčka...sve dosadno i dosadnije. 

Ali uskoro se pojavljuje poznato ime: Dragutin Dimitrijević Apis. Crna ruka, zavjere, ubistva kraljeva...

Da li je i poštovanom čitaocu drago kad tamo u tuđini naiđe na...pa možemo komotno reći „svoga“, pa neka se buni dosadni moralista i nacionalni čistunac. Jeste, bilo bi bolje da smo u nekom umjetničkom muzeju naišli na sliku i ime, recimo, Petra Lubarde, ili makar Paje Jovanovića ili Vlaha Bukovca. Ali kad je čovjek usamljen među svim ovim Germanima i Kinezima, dobro dođe i notorni srpski krvolok i režimski terorista. 

Malo dalje, nakon dosadnih elektronskih panoa i lekcija o špijunaži, počinje prava zabava. Desetine turista, tinejdžera i sredovječnih klipana, tiska se radoznalo oko nekakvog sokoćala, a liku u sredini su turili na uši slušalice. Ispostavlja se da piše poruku na Morzeovoj azbuci, i šalje zamišljenoj komandi u dalekoj domovini. Nakon uspješne špijunske misije, izlazi iz sprave kao ultimativni trijmuf - parče papira sa porukom od linija i tačkica. LAV OVDJE, JAVI SE.

Na prvom spratu stvari postaju zanimljivije. Replike uređaja kao što su naliv-pero ili kišobran sa otrovom. Onda mračna soba u kojoj, uz pomoć detektora, treba pronaći bubicu. Za dječaka prava zabava, dok paranoični tata misli kako bi mu dobro došao po jedan takav i kući i u kancelariji.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/063047ce-4f97-49f7-a27e-a9dbdf6e549d)
Foto: Deutsche Spionagemuseum{.caption}

Tvorci i idejni inspiratori muzeja očigledno žive u uvjerenju kako je špijunaža produkt mračnog komunističkog uma, pa se svuda i na svakom mjestu pričaju bajke o zlom DDR-u. Vrhunac je izloženi Trabant sa ful špijunskom opremom, crvenim svjetlima kraj blatobrana, infra crvenim kamerama i ostalim špijunskim čudesima. 

Pa onda makete mostova sa špijunskim položajima, kamere skrivene u svakodnevnim predmetima...a na mnogobrojim displejima stručnjaci za špijunažu, sve face a la Boža Spasić, pričaju kako su pobjeđivali u špijunskim obračunima i kako je svijet sada sigurnije mjesto, od kad više ne radi strašni Štazi.

**JOŠ MALO PA KRAJ**

Nego, što bi bio Štazi ili KGB bez Holivuda? Gotovo kao Dritan bez Alekse, ili Milo bez Amfilohija, i vice versa.

Zato je i bilo logično i po pravilima žanra da sljedeća soba bude,  takoreći – holivudska. I da ta, holivudska odaja, privuče najveću pažnju.

Dvije su tu bile, dragi čitaoče, sobe u jednoj. Prvo, se desne strane, mračna prostorija ispresjecana snopovima laserskih zraka, zelenim i žutim. I takmičenje ko će brže sve to da preskoči, zaobiđe, i da dotakne tač-skrin na cilju, dok zadovoljna gomila posmatrača glasno bodri i aplaudira.

A sa lijeve strane? E to ostavimo za kraj.

Pitao se tata, nije da nije, ima li sve to smisla i priliči li njemu, nakon svega što su ga naćerali da pročita i vidi i sazna, da uživa u takvoj jednoj površnoj, možemo slobodno reći pomalo i kretenskoj zabavi. Ali se onda ipak obradovao da gleda kako Lav i mama učestvuju u igri. 

Naslednik je bio neprecizan već kod trećeg lasera, i ispao iz natjecanja. 

Dok je mama izbjegavala laserske zrake, uvijala se i puzala po podu, pa opet preskakala i bila prinuđena da stoji u delikatnim položajima, tata nije mogao da ne pomisli kako je mama i dalje mlada i zgodna i da joj je tijelo gipko i, što bi rekli u petparačkim člancima, nekako vretenasto. 
Prijatna toplina i sanjarenje, dok masa bučno slavi rekordno brzi prolazak kroz cilj. Radost i zagrljaji.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f4410349-cc36-4833-8ef9-184d9546d8d1)
Foto: Deutsche Spionagemuseum{.caption}

I sad dolazimo, konačno, do sobička lijevo. Što mislite, što bi za jednog balkanskog 42-godišnjaka, skoro pa sredovječnog, nakon svih tih tajni i zavrzlama, i sa lakim erotskim uzbuđenjem u tijelu, bilo logičan završetak priče? Pa da se oproba kao Džejms Bond, naravno.

E to je, upravo to, dragi moji, tajna koja nas čeka sa lijeve strane.  

Uđeš u neku nišu, pojave se ispred tebe oni koncentrični krugovi od svjetlosti, a u centru tvoja silueta, dragi moj, i eto te pravi Džejms Bond. I ako se oslika na desnoj ruci maska s kojom nisi znao đe ćeš nakon izlaska iz metroa, a na glavi ne baš idealne slovenske uši...ne brini, i dalje ličiš na agenta 007. I nije da te ta činjenica dodatno ne uzbuđuje.

**EJ, LOLITA..**

U povratku svi sa svojim mislima. Lav prebira po skupim suvenirima koje je iskamčio u prodavnici na izlazu. Mama, već dugo sa fakultetskom diplomom srećno nezaposlena, a sad pomalo opijena uspjehom u bici sa laserima, vjerovatno sanja karijeru u ANB-u.

A tata? Tata misli na onog velikog Rusa što je bježao iz domovine, pa se proslavio kad je napisao knjigu kojom je ujedno i sablaznio i razgalio vrli zapadni svijet – poznatu storiju u kojoj se sredovječni profesor zaljubljuje u maloljetnicu. E taj je, baš taj, dragi moji, svojevremeno napisao priču u kojoj se junak slučajno nađe u nekom francuskom muzeju, tamo vidi nekakve čudne insekte i prastare lobanje, da bi se na kraju, prošašavši kroz mrežu hodnika i tajnih vrata, volšebno obreo na - ulicama svog Petrograda. Tadašnjeg Petrograda, za njega odavno zabranjenog i tuđeg.

Znaju to muzeji, mislio je tata dok je posmatrao grad iz voza na liniji S85. Da najviše kažu o vremenu sadašnjem i njegovim opsesijama i slabostima, kao kakvo uvrnuto ogledalo iz prošlosti.

P.S. To što tata o sebi govori u trećem licu jednine, i to, dragi čitaoče, treba vidjeti kao izvjesnu endemsku slabost, ne sasvim lišenu trendovskog obilježja. Nešto kao žig vremena, više nego latentna najava duševne bolesti.  


 
 

 
 


Znaju to muzeji, mislio je tata, da najviše kažu o vremenu sadašnjem i njegovim opsesijama i slabostima, kao kakvo uvrnuto ogledalo iz prošlosti

POSJETA MUZEJU

Kako sam za samo sedam eura postao Džejms Bond

Dobro je, najgore je valjda prošlo.

 Nekoliko mučnih dana morali smo da trpimo, u životima i na društvenim mrežama, izlive gnijeva i razočarenja naših vrlih sugrađana glede izbora nove Vlade. Jedan veli da će „njegova čestitka ovaj put izostati“, druga ne može da gleda „iste njuške“ ponovo na TV-u jer za to nije glasala, a treći nas je, da bi nam dočarao što misli o svemu, častio svježom slikom još svježije – kravlje baljege.

Ok, svi nešto osjećamo i mislimo o ovome – na kraju, o našim se životima radi. Ali,  što to jedna vlada, pritom sastavljena od ideološki suprostavljenih stranaka i ličnosti, može da učini pa da zasluži ovakav izliv verbalnih fekalija po sebi, prije nego što je uopšte i izabrana?

 Ako izuzmete komentare koji odražavaju lični animozitet prema nekolicini ministara (nekima smeta KK dvojac bivših glavešina, nekima SNP-ovci, a treći smatraju, sasvim opravdano, da dio ministara nema adekvatan CV za takvo zvanje), ono što je zajednički imenitelj svim kritikama definitivno je – strah od povratka DPS-a na vlast. 

Kad počnete da se presabirate i prisjećate - što su nam tačno učinila ova tri obična slova, pa se sad pokrivamo jorganom preko glave na samu pomisao da bi nam se mogla vratiti u TV dnevnike i živote - shvatite da nije lako sa distance od nešto manje od dvije godine od pada režima imati definitivan stav o jednom istorijskom razdoblju, a da se pritom ne uživi u ulogu Nebojše Medojevića dok DPS-ovce isljeđuje na stadionu, uz pomoć reflektora i prskalica, i u isto vrijeme ne padne u nacionalni zanos i olako oproste grijesi, zbog zasluga za pleme.  

Neke stvari su, međutim, odavno jasne, a poslednji događaji su ih bez ostatka potvrdili.

**OSJEĆAJ NEMOĆI**

DPS-ov režim je, prije svega, sumanutom spoljnom politikom u prvoj fazi vladavine uspio da zemlju uvede u rat. Uslijedile su, kao logična posljedica takve politike, sasvim opravdane i potpuno izazvane ekonomske sankcije, koje su bacile na koljena ono malo privrede što su komunisti, vodeći se ličnim osjećajem i ideološkim imperativom emancipacije, uspjeli da podignu. Ostatak ekonomije uništen je u narednih dvije i po decenije, bezočnom pljačkom, koja je mogla biti izvedena jedino nakon što se izbiju zubi pravosuđu, medijima i svim drugim važnim i političkim i ne-političkim institucijama. Partijska pripadnost zamijenila je kompetencije i lične kvalitete kao uslov za napredovanje u bilo kojoj iole važnijoj struci. Zemlja je definitivno, kao posljedica svega ovoga, (p)ostala svjetska periferija, sa uvozno zavisnom ekonomijom niske produktivnosti, fasadnom demokratijom i čak spornim političkim i drugim slobodama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6796c119-aace-437b-883f-e00697485dbc)

Ovdje dolazimo do najvažnije tačke: jednom kad je stvorio osjećaj nemoći kod policajaca, tužilaca i sudija, te vodećih ljudi najvažnijih institucija, DPS je, kako su mislili, zakovao poslednji ekser u kovčeg crnogorske slobode. Stvorio je sistem pritisaka i klijentelizma, eufemistički nazvan „siguran glas“, kojim je od izbornog procesa napravio karikaturu. Znamo dobro i vi i ja, i svako ko nije prespavao godine novog milenijuma u Crnoj Gori, da su izbori bili obična farsa - suštinski su se završavali i prije nego što su počeli – i to ne na biralištima, već u sveskama na kockice koje je šaka nesrećnika nosila svojim osiromašenim i poniženim rođacima i komšijama, da potvrde da su dio strašnog sistema ucjena i prikrivenog nasilja. Sve ovo, naravno, uz žmurenje onih koji su dužni da to spriječe.

 Ozbiljni grijesi, nema zbora. I što ćemo sad sa tim?

**LANCI & KATANCI**

Tog 30. avgusta 2020. godine, nakon što je poštovani narod, ogorčen što mu sad još diraju i crkvu i rijetke preostale idole, odlučio da se ipak pobuni, dobili smo novu vlast. 

Raščistili smo konačno sa korupcijom, pritiscima na institucije i partijskim postavljenjima, počeli da hapsimo odgovorne za izborne krađe...

 Šta kažete? Nismo? Ništa od toga?

Nismo zato što nam, draga braćo i sestre, koliko god to ovog momenta zvučalo skandalozno – DPS i nije bio problem. Zapravo, bio je problem onoliko koliko bi vam bio problem lokalni lupež koji bi vam odnio bicikl ako biste ga, kojim slučajem, ostavili preko noći na ulici. 

A ovaj bijes koji sada osjećamo spram DPS-a, i koji čini da ne uspijevamo da se razumno postavimo prema aktuelnim vladama i vlastima, funkcionalan je i pametan taman kao kad biste uzeli bejzbol palicu da po naselju tražite tog lupeža da se s njim obračunate. I pritom zaboravili da novi bicikl, za koji ste dali još para, negdje sakrijete.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/004d1b37-29c5-4bff-b5c9-2fdaad56b83f)
Benksijev rad u Notingemu, foto: @banksy{.caption}

Jer, vrh ove partije je, da prostite, samo grupa *wise guys*-a koja je iskoristila vašu glupost kao priliku da vam nekažnjeno odnese taj bicikl. Zato što bicikl nije, jelte, bio dobro vezan *lancom*.

A lanac smo, dragi moji, svi mi. Posebno oni koji obuku togu pa uđu u sudnicu, i oni što se dohvate internet domena koje posjećuju i na njemu se informišu hiljade. Ali i svi drugi, od kojih se očekuje da ljudski radimo svoj posao i da mislimo na zajednicu da bi sistem funkcionisao.

Možete li da zamislite neki od, recimo, štetnih građevinskih poduhvata po našim gradovima, na kojima su profitirali miljenici režima, a da u istom nije učestvovalo makar 5-6 arhitekata i drugih inženjera? Onaj što je dužan da udara pečate, pa projektant, pa revident. A đe je, dok se to dešavalo, bila stručna javnost, njihova komora i druge organizacije koje su, po pravilima i struke i elementarne građanske pristojnosti morale da reaguju?

 Isto je i sa privatizacijama, i marifetlucima u pravosuđu. 

**OD KURTE DO MURTE**

I tako dokle hoćete – ništa DPS nije mogao bez naše pomoći. A današnja Crna Gora je, koliko vam god to grubo zazvučalo – naš zajednički zločinački poduhvat.

Režimi kao što je bio onaj koji je predvodio DPS nastaju, kao i mnoge teške bolesti kod čovjeka, tamo gdje oslabi imunitet. Ili, kao u našem slučaju, tamo gdje taj imunitet, oličen u nauci, kulturi, znanju, profesionalnom i građanskom integritetu i solidarnosti, sticajem istorijskih okolnosti nikada nije valjano ni uspostavljen. Iako nam je šačica avanturista i entuzijasta proizašlih iz herojske epopeje drugog svjetskog rata ulivala lažnu nadu da jeste.

Vrijeme posle izbora 2020. jasno je pokazalo da se, velikom izbornom trijumfu unatoč, ništa od pogubnih praksi kojih smo se deklarativno gnušali nije promijenilo. Čak su pojedine stvari, ranije nevješto skrivane, postale javne i direktne. Ozbiljan dio društva koji se borio protiv prethodnog režima počeo je, čak, ove pojave da pravda – upravo strahom od DPS-a. Što, opet, navodi na zaključak da im nije smetalo što se krade, laže i manipuliše, nego što to rade tamo neki likovi koji se njima na dopadaju.

To nas sve zajedno dovodi do suštinskog pitanja: hoćemo li i dalje da se dijelimo u grupe, koje se sada (i to bi bila jedina prava promjena, a zlobnici bi rekli – zamjena) smjenjuju na vlasti, ne odričući se privilegija i moći, ili ćemo da na duge staze stvaramo društvo u kome politička prevlast ne znači da može da se pljačka i tlači.

Ovo drugo se ne postiže, kako su mnogi naši pametnjakovići mislili, osnivanjem nove političke stranke, koja, gle čuda, kao klon liči onoj prethodnoj od prije 5-6 godina. Postiže se ličnom hrabrošću i poštenim stavom, prema svom poslu i domovini.

Kad ovo shvatimo, strah od DPS-a (ali i drugih političkih bauka, makar dok ne prepoznamo u njihovim programima otvorenu mržnju i sposobnost za destrukciju) vidjećemo kao običnu fobiju. Iracionalno osjećanje koje nam veže ruke i uvodi nas u začarani krug od Kurte do Murte i nazad.

Prestaćemo da se plašimo. I početi konačno da živimo.

Vrijeme posle izbora 2020. jasno je pokazalo da se, velikom izbornom trijumfu unatoč, ništa od pogubnih praksi kojih smo se deklarativno gnušali nije promijenilo