Svaki je srećan advokat srećan na sličan način, a svaki nesrećan ima neki svoj razlog za nezadovoljstvo. Nekoga istražuju „organi“, neko je izgubio veliki spor, a ovog advokata, od svih Scila i Haribdi njegovog posla, najviše onespokojava kad mu o pravima klijenta – odlučuje neko koga ne može da pozove na odgovornost.

Ukratko: klijent je mlađi čovjek pobjegao kao dijete sa „ovih prostora“. Uzela ga majka za ruku i utekla sa njim od rata i bijede u jednu od najbogatijih i najuređenijih zemalja Jevrope i svijeta. Tamo se snašao, školovao, radio, pa postao vlasnik brojnih restorana i građevinske firme. Čovjek vrijedan i preduzimljiv.

Dopalo mu se, onda, kad je kupio stan u Budvi, pa mu palo na pamet da iz hladne i kišovite udoline na sjevernom moru, dio radnih aktivnosti preseli na sunčani Mediteran. Pronašao građevinski plac u Baru, blizu mora, za izgradnju stvoren – jal' stanovi jal' turistički apartmani, to će još da vidimo. Sa prodavcima pao dogovor, advokat se potrudio da to prenese na papir da bi svi bili zadovoljni. Situacija bila komplikovana, zatezale i ugovorne strane i notar, ali advokat na kraju sve riješio i predugovor potpisao đe se klijent obavezuje da osnuje doo koja će u datom roku da plati nepokretnost. *Lovely jubbly!*

Onda je trebao da ide dosadni dio – kod opštine ili ministarstva urbanistički uslovi, pa projekti, ugovori...

I sve je bilo kako Bog zapovijeda, dok se na putu realizaciji još jedne, što bi rekao mladi uljeb iz kakve četničke partije, strane grinfild investicije, nisu ispriječili pravi bogovi. Demijurzi i vladari kapitalistički, i sprovodioci njihove volje.

Naše divne crnogorske banke, kad ih pozovete i tražite da otvore račun za privredno društvo koje ima stranog vlasnika i komplikovanu vlasničku strukturu, ima dva pristupa. Može vam se desiti, naime, da se sa vama zajebavaju i da vas izbjegavaju likovi sa šaltera, najniži ešalon dakle, a možda dobijete i direktan kontakt sa službama koje o tome zaista odlučuju. Što je poseban vid sado-mazo odnosa.

Ovi drugi, na koje sam naišao u jednoj od većih banaka,  rade na sljedeći način: traže vam tonu dokumentacije, a onda se prave da ne razumiju što u njoj piše. Dobio sam, tako što sam banuo jednog dana direktno u centralu banke, broj telefona osobe iz takozvanog „ALM (anti-money laundering)“ odjeljenja, koja me je prvi put saslušala i ljubazno mi tražila da joj pošaljem statusna dokumenta, pa će ona da vidi što dalje. Onda mi je u mailu, nakon nekoliko sati, saopštila kako banka „ne može da uđe u poslovni odnos sa mojim klijentom“ jerbo se iz dokumenata „ne vidi vlasnička struktura“ (što je u zemljama zapadnim uobičajena stvar). Kad sam, samo par minuta kasnije, poslao izvod iz registra stvarnih vlasnika, u kome se sve vidi, odlučila je da ne odgovara ništa. Na telefon se više nije javljala. Na mail u kome tražim da mi odgovori, poslat par dana kasnije, a suočena sa mogućom intervencijom kod nadređenih, rekla je kako sam joj poslao izvod na stranom jeziku, koji ona, jelte, ne razumije, pa zato ne može da mi odgovori. 

Ovi sa visoke pozicije, dakle, gađaju direktno u zdrav mozak. A pješadija? Likovi sa šaltera i iz prijemnih kancelarija?

Oni su tu takođe u nezgodnoj poziciji, jer ih zovete svakodnevno i neprijatni ste. Posebno ako ste, kao ja, razjareni jer ne shvatate o čemu se tu radi i prijeti da vam propadne veliki posao zbog nečega što ste smatrali birokratskom formalnošću. Onda – ili se ne javljaju na telefon, ili vam nervozno objašnjavaju da oni tu ne mogu ništa. Ili vam, skoro plačnim glasnom punim saosjećanja, daju znak da je sve u rukama Jahvinim.

Srećni su kad dobiju „odozgo“ neki upit, đe treba nešto da pojasnite ili dodate, pa vam to proslijede kao znak da nešto rade. Ti upiti bi, kao i onaj pomenuti đe mlada fakultetski obrazovana osoba ne zna strani jezik pa ne umije da pročita izvod u kome piše „registar stvarnih vlasnika“ i ime i prezime vlasnika, uz neku nebitnu napomenu, bili sjajan izvor zabave da se ne odlučuje o nečijim pravima i da stvar nije ozbiljna. 

Tu onda vidite da su bankarske age i begovi, likovi iz odjeljenja zvučnih naziva koji su u vašim snoviđenjima bili mješavina Herkula Poaroa, vašeg pokojnog gimanzijskog profesora filozofije i Moldera ili Skali, zapravo otrovne neznalice i zgubidani. Likovi kojima je, kako su nekad govorili, svaki jezik strani i svaka nauka tuđa. Pa se tako baš i ne snalaze u korporativnim strukturama. A haos nastaje tek kad pokušaju da protumače neki ugovor. 

Takvi likovi, za vas bezimeni, koje nikada niste vidjeli ni za njih čuli, a kamoli ih na izborima zaokružili, niti su vam dostupne njihove biografije, odlučuju o vašim pravima. Banke, posebno u zemljama kao što je Crna Gore danas imaju dovoljno depozita, i više nego što im treba, za ono što čini okosnicu njihovih profita - davanje skupih kredita najnižim slojevima stanovništva i privrede, i igranje na sigurne hartije od vrijednosti na svjetskom tržištu. Njihovi profiti su zagarantovani, a provizije na novčane transakcije srazmjerno niske, pa otvaranje računa bilo kome ko bi im mogao biti sumnjiv, u kontekstu sve većih obaveza koje im država nameće u borbi protiv pranja novca, predstavlja samo opterećenje.

Sa druge strane, država teži da se bori protiv kriminala tako što će pratiti tokove novca. Što onda dovodi do ograničenja keš-plaćanja, posebno u privredi. Sve to vodi do najavljenog ukidanja keša u nekim zemljama u skorijoj budućnosti. U crnogorskim zakonima već imate ograničenja da se kešom ne može plaćati preko određene sume.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/71433ad8-8822-452a-8594-447a74c9b8d2)

Idemo, dakle, ka budućnosti u kojoj će banke u cjelosti kontrolisati novčane tokove, a to će raditi, kako sada stvari stoje, prema vlastitim interesima i bez djelotvorne kontrole. Jer, iako centralne banke imaju zakonom data uopštena ovlašćenja kontrole rada banaka, budite sigurni da odluku da vam se neko pravo uskrati neće preispitivati. Niti će im zbog toga uzeti licencu. Niti ćete vi protiv toga moći da se bunite.

Odluka banke, koja nije upravni organ pod kontrolom države, već, da prostite, privatna kompanija,  da vam ne da da otvorite račun, značiće ograničenje ili oduzimanje vašeg ustavnog i evropsko-konvencijskog prava na privatnu svojinu. U klasičnoj postavci stvari, kako je zamišlja teorija liberalne ustavne demokratije i sa njom komplementarna koncepcija vladavine prava, ovakva ograničenja dolaze od države, odnosno upravnih organa, i onda, bilo da ste građanin ili advokat, dobijete odluku kojom vam se nešto ne dozvoljava – pa protiv nje imate načina da se borite. Tu su sudovi, redovni i upravni, privredni i ustavni, pa sve do vrhovnog. Pa onda i dalje, do Strazbura.

A kad vam Kruela iz banke saopšti, i tako nekoliko puta, da je njoj dusa da se bakće sa vašim papirima koje ne razumije (jedna moja prijateljica tvrdi da su u ALM odjeljenja po podgoričkim bankama primili, citiram, „đečinu“), i da neće da vam otvori račun - možete da se slikate.

Slično stoje stvari sa kreditiranjem i drugim uslugama koje u poznom kapitalizmu nisu nikakav luksuz nego prava bukvalno najdirektnije skopčana sa vašom egzistencijom. U Velikoj Britaniji je, posle su mi skrenuli pažnju, izbila afera kad je jedna banka, u pokušaju da se država riješi notornog Najdžela Faraža, zvijezde Bregzita i populističke desnice, odlučila da mu bez opravdanja zatvori račun, a svaka druga banka pod istim pritiskom - da mu ne dozvoli da račun otvori. 

I ti sad, dragi čitaoče, možeš da se tješiš kako se to desilo samo desničarskoj suklepini Najdželu i mom bogatom klijentu, ali možeš biti uvjeren da društvene zakonitosti ni ovdje neće omanuti, i da je samo pitanje vremena kada će se ovo desiti i - tebi. Po istim zakonima, neće to biti samo proizvod inercije i neznanja, nego vjerovatno nečijeg konkretnog interesa da ti se neko pravo uskrati. 

Kapitalizam je, braćo i sestre, udario kurcem o ledinu. I od snage tog udarca pale su maske, pa se sad dobro vidi ko je gazda a ko rob. Takva, distopijska bliska budućnost, nije održiva, i dalja budućnost nas mora voditi ka nekom ekstremu – ili da priznamo ono što svi vidimo, i junački ćutimo, ili da se borimo. 

Borba će nalagati stvari koje su ovog trenutka nezamislive. Recimo to da naša Kruela iz banke priloži diplomu i na javnom konkursu bude primljena na mjesto đe se odlučuje o nečijim pravima. I da, još važnije, o tim pravima odlučuje po pravilima koja smo mi ustanovili, a ne po nekakvim maglovitim „kriterijumima“ njene privatne organizacije.

A da institucije od kojih naša prava zavise budu opet – naše, a ne njihove.

U zemljama kao što je Crna Gore banke imaju dovoljno depozita za ono što čini okosnicu njihovih profita - davanje skupih kredita najnižim slojevima stanovništva i privrede, i igranje na sigurne hartije od vrijednosti na svjetskom tržištu. Zato kad vam Kruela iz banke saopšti da je njoj dusa da se bakće sa vašim papirima - možete da se slikate


šalter bluz

Divne banke crnogorske

Uzalud se, dragi moji, mrštite i bogoradite – bolest je toliko uzela maha da više nema nazad. Džabe prizivate mudrace da vam objasne sve uzroke i sve posljedice vaše opsesije beskrajnim svitkom – neće proći dan a da se ne zavalite i prepustite, i to satima, na volju kurcu i palcu, dok vas algoritam iz silikonske doline vozi pustolinom ljudske zaludnosti.

Nije ni juče bio izuzetak. Niti sam završio onu tužbu, niti održao „hitni“ sastanak. Na Kindlu se baterija ispraznila od neaktivnosti, a intrigantni roman Ajn Rand koji sam već važno počeo da preporučujem prijateljima, stoji na pola. Kao i one studije o ekonomskoj nejednakosti i pitanjima koje bi valjalo postaviti velikim filozofima.

Prazninu je popunio – Jodžir. Realni lik sa Zabjela što bača loše fore i mnogo se bez razloga smije, i kao takav je nesumnjivo – fenomen našeg doba. Mizanscen je ovakav: u kadru je prvo Jodžir pa njegova supruga, ležerno obučeni, očigledno u kućnoj varijanti.  Izvode neki čudni ples.

Ali, pošto je vijest da je čovjek ujeo psa a nikako obrnuto, i oneobičavanje stvarnosti jednako krasi i biranu beletristiku i Fejsbuk razbibrige, jasno vam je da tu sad mora da se desi nešto malkice pomjereno. E pa, kobasica se desila, mili čitaoče. Ili viršla, koja je, jelte, isto kobasica. I koju ćemo za potrebe ovog teksta, jer smo naši i priča je, kao što ćete vidjeti, na kraju čak i patriotska, zvati po domaći i tako milozvučno – *kUbasica*. Sa akcentom na slogu trećem.

Dakle, kubasica je privezana nekim koncem ili kanapom prvo Jodžiru pa Jodžirovici oko struka. Oni igraju  igru koja podrazumijeva da njišu kukovima kako bi parče mesa doseglo željenu tačku u zraku i upalo im pravo u usta. Do kraja ne uspijevaju, kubasica ili ne stigne dovoljno daleko, ili im sklizne baš sa jezika i odbije se od brade. U pozadini, radi jačeg dramskog efekta, ide neka komercijalna tugovanka, ženski glas preko sempla mazno pjeva *oh no, oh no, oh no no no no no“. Akteri bodre jedno drugo, smiju se.

I sve bi ovo, ipak, bio skoro uobičajeni internetski kalambur, da nije trenutka sasvim patriotskog, koji vam uskoro neizbježno upadne u oči. Sa zida boje petrolej, u poktrovlju kuće Jodžirove, iznad mesinganog ćupa i lažne pampas trave, gleda  – ma nećete vjerovati ko.  Evo mali hint. On je bio Crnogorac, pa velji Srbin, pa jopet Crnogorac. Dugo je vladao, pleo se u globalnu politiku i junačio da brani braću, što ga je na kraju koštalo vlasti koju je volio više nego sebe. Za života se, što bi rekli u mom zavičaju, dobro naplastio, i bratučed i šurnjaja postali su pod njegovim skutima bogataši, dok je sirotinja stenjala. Volio je stvari moderne i lagodan život.

Ne, nije Đukanović Milo. Ovoga nisu crtali na stijenje pokraj kuće, nego mu inicijale turali na kape. 

<blockquote class="instagram-media" data-instgrm-permalink="https://www.instagram.com/reel/C3f4E4Pobnz/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" data-instgrm-version="14" style=" background:#FFF; border:0; border-radius:3px; box-shadow:0 0 1px 0 rgba(0,0,0,0.5),0 1px 10px 0 rgba(0,0,0,0.15); margin: 1px; max-width:540px; min-width:326px; padding:0; width:99.375%; width:-webkit-calc(100% - 2px); width:calc(100% - 2px);"><div style="padding:16px;"> <a href="https://www.instagram.com/reel/C3f4E4Pobnz/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" style=" background:#FFFFFF; line-height:0; padding:0 0; text-align:center; text-decoration:none; width:100%;" target="_blank"> <div style=" display: flex; flex-direction: row; align-items: center;"> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; flex-grow: 0; height: 40px; margin-right: 14px; width: 40px;"></div> <div style="display: flex; flex-direction: column; flex-grow: 1; justify-content: center;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; margin-bottom: 6px; width: 100px;"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; width: 60px;"></div></div></div><div style="padding: 19% 0;"></div> <div style="display:block; height:50px; margin:0 auto 12px; width:50px;"><svg width="50px" height="50px" viewBox="0 0 60 60" version="1.1" xmlns="https://www.w3.org/2000/svg" xmlns:xlink="https://www.w3.org/1999/xlink"><g stroke="none" stroke-width="1" fill="none" fill-rule="evenodd"><g transform="translate(-511.000000, -20.000000)" fill="#000000"><g><path d="M556.869,30.41 C554.814,30.41 553.148,32.076 553.148,34.131 C553.148,36.186 554.814,37.852 556.869,37.852 C558.924,37.852 560.59,36.186 560.59,34.131 C560.59,32.076 558.924,30.41 556.869,30.41 M541,60.657 C535.114,60.657 530.342,55.887 530.342,50 C530.342,44.114 535.114,39.342 541,39.342 C546.887,39.342 551.658,44.114 551.658,50 C551.658,55.887 546.887,60.657 541,60.657 M541,33.886 C532.1,33.886 524.886,41.1 524.886,50 C524.886,58.899 532.1,66.113 541,66.113 C549.9,66.113 557.115,58.899 557.115,50 C557.115,41.1 549.9,33.886 541,33.886 M565.378,62.101 C565.244,65.022 564.756,66.606 564.346,67.663 C563.803,69.06 563.154,70.057 562.106,71.106 C561.058,72.155 560.06,72.803 558.662,73.347 C557.607,73.757 556.021,74.244 553.102,74.378 C549.944,74.521 548.997,74.552 541,74.552 C533.003,74.552 532.056,74.521 528.898,74.378 C525.979,74.244 524.393,73.757 523.338,73.347 C521.94,72.803 520.942,72.155 519.894,71.106 C518.846,70.057 518.197,69.06 517.654,67.663 C517.244,66.606 516.755,65.022 516.623,62.101 C516.479,58.943 516.448,57.996 516.448,50 C516.448,42.003 516.479,41.056 516.623,37.899 C516.755,34.978 517.244,33.391 517.654,32.338 C518.197,30.938 518.846,29.942 519.894,28.894 C520.942,27.846 521.94,27.196 523.338,26.654 C524.393,26.244 525.979,25.756 528.898,25.623 C532.057,25.479 533.004,25.448 541,25.448 C548.997,25.448 549.943,25.479 553.102,25.623 C556.021,25.756 557.607,26.244 558.662,26.654 C560.06,27.196 561.058,27.846 562.106,28.894 C563.154,29.942 563.803,30.938 564.346,32.338 C564.756,33.391 565.244,34.978 565.378,37.899 C565.522,41.056 565.552,42.003 565.552,50 C565.552,57.996 565.522,58.943 565.378,62.101 M570.82,37.631 C570.674,34.438 570.167,32.258 569.425,30.349 C568.659,28.377 567.633,26.702 565.965,25.035 C564.297,23.368 562.623,22.342 560.652,21.575 C558.743,20.834 556.562,20.326 553.369,20.18 C550.169,20.033 549.148,20 541,20 C532.853,20 531.831,20.033 528.631,20.18 C525.438,20.326 523.257,20.834 521.349,21.575 C519.376,22.342 517.703,23.368 516.035,25.035 C514.368,26.702 513.342,28.377 512.574,30.349 C511.834,32.258 511.326,34.438 511.181,37.631 C511.035,40.831 511,41.851 511,50 C511,58.147 511.035,59.17 511.181,62.369 C511.326,65.562 511.834,67.743 512.574,69.651 C513.342,71.625 514.368,73.296 516.035,74.965 C517.703,76.634 519.376,77.658 521.349,78.425 C523.257,79.167 525.438,79.673 528.631,79.82 C531.831,79.965 532.853,80.001 541,80.001 C549.148,80.001 550.169,79.965 553.369,79.82 C556.562,79.673 558.743,79.167 560.652,78.425 C562.623,77.658 564.297,76.634 565.965,74.965 C567.633,73.296 568.659,71.625 569.425,69.651 C570.167,67.743 570.674,65.562 570.82,62.369 C570.966,59.17 571,58.147 571,50 C571,41.851 570.966,40.831 570.82,37.631"></path></g></g></g></svg></div><div style="padding-top: 8px;"> <div style=" color:#3897f0; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; font-style:normal; font-weight:550; line-height:18px;">View this post on Instagram</div></div><div style="padding: 12.5% 0;"></div> <div style="display: flex; flex-direction: row; margin-bottom: 14px; align-items: center;"><div> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; height: 12.5px; width: 12.5px; transform: translateX(0px) translateY(7px);"></div> <div style="background-color: #F4F4F4; height: 12.5px; transform: rotate(-45deg) translateX(3px) translateY(1px); width: 12.5px; flex-grow: 0; margin-right: 14px; margin-left: 2px;"></div> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; height: 12.5px; width: 12.5px; transform: translateX(9px) translateY(-18px);"></div></div><div style="margin-left: 8px;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; flex-grow: 0; height: 20px; width: 20px;"></div> <div style=" width: 0; height: 0; border-top: 2px solid transparent; border-left: 6px solid #f4f4f4; border-bottom: 2px solid transparent; transform: translateX(16px) translateY(-4px) rotate(30deg)"></div></div><div style="margin-left: auto;"> <div style=" width: 0px; border-top: 8px solid #F4F4F4; border-right: 8px solid transparent; transform: translateY(16px);"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; flex-grow: 0; height: 12px; width: 16px; transform: translateY(-4px);"></div> <div style=" width: 0; height: 0; border-top: 8px solid #F4F4F4; border-left: 8px solid transparent; transform: translateY(-4px) translateX(8px);"></div></div></div> <div style="display: flex; flex-direction: column; flex-grow: 1; justify-content: center; margin-bottom: 24px;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; margin-bottom: 6px; width: 224px;"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; width: 144px;"></div></div></a><p style=" color:#c9c8cd; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; line-height:17px; margin-bottom:0; margin-top:8px; overflow:hidden; padding:8px 0 7px; text-align:center; text-overflow:ellipsis; white-space:nowrap;"><a href="https://www.instagram.com/reel/C3f4E4Pobnz/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" style=" color:#c9c8cd; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; font-style:normal; font-weight:normal; line-height:17px; text-decoration:none;" target="_blank">A post shared by Jovan Radulovic (@jodziir)</a></p></div></blockquote> <script async src="//www.instagram.com/embed.js"></script>

Taj, dakle, car junaka, sav uprepodobljen, patetičan i strog, kao da je upravo krenuo u neku svoju krvavu avanturu što podaniku treba da donese časnu smrt a njemu još teritorije i vlasti, gleda, u veličini većoj od prirodne, kako Jodžira i Jodžirovicu ona kubasica bezdušno tuče po bijelim licima, prisustvuje dakle jednoj pučkoj i prizemnoj zabavi, danas tako običnoj, a koja bi u doba njegovo bila shvaćena kao nedostojna junaka i Crnogorca... i Srbina, dakako.

I čovjek na tome mjestu, makar bio inertan i apstraktnom mišljenju sasvim nesklon, kao vaš pripovjedač, ne može da se ne zapita nekoliko stvari. 

Prvo: kako da čovjek gleda, sa aspekta patriotskog, na činjenicu da jedan takav velikan, junak i pjesnik, što se od njegovih govora i pjesama i danas nadimaju prsa (dobro, prsa različitog sastava etničkog) mladome Berancu i Cetinjaninu, mora da posmatra besprizorni čin đe kubasica pod silom potiska i inercije i gravitacije traži usta od čeljadeta, potpuno bez reda i smisla, bez patosa pjesničkog i nacionalnog, nesvjesna... kubasica, dakle...zavjeta kosovskog i svih rana roda našega, i, uopšte uzev, bez ikakvog stremljenja osim da padne tamo đe joj neljudski zakoni fizike narede? 

Drugo: ako malo uozbiljimo stvari i pomaknemo ih u pravcu istrijske nauke, čovjek ne može da se ne zapita: da li bi se ovakav slijed događaja, ovo ponižavajuće stanje đe kubasicom gađamo svoja zlatna usta (da zanemarimo sad to što neki taj komad mesa nemaju čime ni da kupe),  moglo izbjeći drugačijim djelovanjem sviju nas, pa i onoga što sa zida svjedoči škakljivome činu? Da je, recimo moj prađed Radoš, umjesto na krvavom Tarabošu kosti ostavio nešto kasnije i u kakvoj naučnoj laboratoriji ili makar fabrici narečenih kubasica, namijenjenih izvozu, bismo li popravili ovaj šund od života što, kako tvrde zlobnici, dolazi sa siromaštvom i posvemašnjom nerazvijenošću?

Treće: ako u kalkulaciju (da, ovo jeste jedna velika kalkulacija, računanje đe smo i kuda nam se isplati da krenemo) uključimo filozofiju, ne možemo da se ne zapitamo: je li se čovjek, od Bardanjola do Belvedera i od Nikole Prvog do Jodžira, primakao smislu, i makar zeru odgonetnuo onu tananu vezu bitka i vremena? Bi li, drugim riječima, uvaženi žreci i profesori sa katedri filozofskih u Nikšiću, bili više voljni da žive u doba junačko Nikolino, ili ovo, da ne rečem kubasičko, Jodžirovo?

Četvrto: razmatranje ne bi bilo potpuno da ne uključi i nauku pravnu, kojoj ovđe ima mjesta samo utoliko ako se pitamo zašto, pobogu, Jodžir dozvoljava da naš... umalo ne rekoh sveti... kralj gleda njegovu (ne)ukusnu zabavu. I, ima li tu čak - elemenata za neku krivičnu prijavu, zbog udara na dostojanstvo sviju nas?

I na kraju, peto i poslednje ali ne najmanje važno. Pitanje psihološko i pomalo sociološko, pa čak i antropološko. Treba li ja, čovjek današnjeg vremena, da tražim svoju sreću u skrolovanju i voajerskom užitku, ili je pravi put, za mene i cjelokupnu ljudsku rasu u njenoj neizbježnoj potrazi za srećom, da slijedi jedan od dva uzora što nam se u ovoj priči nameću?

Ok, jasno je da trenutno ne mogu da budem kao Nikola, fali mi za to junaštva i par bataljona. Možda se nešto na makro planu tu pomjeri i pruži mi uskoro šansu, ali do tada – pa mogu valjda, za ime Boga i časnog članstva SNP-a, da budem malo *homo ludens*, da se i ja poigram kao Jodžir. I neka to, mili moji, bude jedan optimistični zaključak ovog malog traktata o našoj Crnoj Gori kroz istoriju i sad. 

Mogli bi svi koji slušate moju dobronamjernu riječ uzeti već danas, umorni od viška istorije i manjka života, da igrate ovu sjajnu igru zvanu kubasicomet, igru koja će vas razonoditi i udaljiti od štetnih telefonskih ekrana i voajerisanja.  A da bi igra bila potpuna, u prostoriji obavezno neka bude portret nekog starog ili aktuelnog državnika *montenegrinjskog*, koji će biti najbolji svjedok dok vas kubasica tuče direktno u čelo.

Ja već tražim kanap. Ili neko uže, možda. Kubasicu imam.

  



Sa zida boje petrolej, u poktrovlju kuće Jodžirove, iznad mesinganog ćupa i lažne pampas trave, gleda ON

društvena igra

Jodžir, kralj & kobasica

*Pariz protiv SUV-a*, glasila je juče agencijska vijest koju su domaći mediji prenijeli, sasvim u svom maniru - sa kontekstom političkim ali bez udubljivanja u meritum stvari.
Francuska prijestonica, veliki njemački gradovi, London...svi već pokušavaju da se oslobode tih SUV-ova u gradskim jezgrima.  

Ali, fenomen SUV-a, koji veseli taksista i osupnuta domaćica iz Bara ili Berana često simpatično nazovu i *đip* nije samo predmet saobraćajnih i ekoloških rasprava u evropskim metropolama, već i moćan simbol dekadencije pozno-kapitalističkog društva i vremena koje živimo. 

**ČEMU TO NE SLUŽI?**

Riječ je, naime, o marketinškom triku posustale auto industrije koja već dvadesetak godina pokušava da, na uštrb bezbijednosti, životne sredine i zdrave pameti, iz mrtve krave izvuče tele. I, treba li reći, očigledno uspijeva.

*Đip* je u velikom svijetu poznat i kao SUV, što je skraćenica od *sport-utility-vehicle*. Vozilo sportsko i nadasve korisno.  Osim što nije, za ogromnu većinu konzumenata, ama baš ni malo sportsko, ako pod sportom ne podrazumijevate zastrašivanje sugrađana i seljobersko pentranje po trotoarima. A uglavnom ni korisno, jer je u pitanju vozilo koje bi trebalo da služi za vožnju po terenu, dakle izvan asfaltnih puteva, i još za prevoz većeg broja ljudi i tereta. Što se najčešće ne događa.

Ovaj tehnološki koncept je, alhemijskom reakcijom ljudske pohlepe, gluposti i atavističkih poriva, proizašao iz nečega što je, u vremena davna i časna, imalo svoj smisao – vojno transportnog vozila kadrog da se probije kroz pustinju i prašumu i neprijatelju iza leđa podvali grupu diverzanata sa punom opremom - te vaskrsao u vrijeme kad bi, po svim rezonima, morao da bude uglavnom uglavnom suvišan. 
 
**EKOLOGIJA I BEZBJEDNOST**

Jer prije svega, troši dramatično više goriva i neuporedivo više zagađuje životnu sredinu. Nikad niko neće izračunati kako bi se, da je sumanuti trend izostao, kretalo tržište naftnih derivata, ali je sasvim sigurno da isti ima uticaja. Niti je moguće precizno procijeniti kakvi su efekti na vazduh i prirodu, ali je izvjesno da nisu zanemarljivi.

Razlozi ekološki se, u skladu sa savremenim trendovima, navode kao osnovni u odluci donesenoj  na pariskom refenrendumu, ali nipošto nisu jedini. Ova savremena pomama ozbiljno ugrožava i bezbjednost praktično svakog učesnika u saobraćaju. 

Naime, uprkos uvriježenom „mišljenju“ prosječnog konzumenta ovih proizvoda, zasnovanom na sve boljoj reklami i sve lošijem školstvu, gotovo svi aspekti bezbjednosti su u *đipovima* dovedeni pod znak pitanja. Riječ je o veoma teškom (uglavnom bez razloga, rekosmo li) vozilu, koje je, što bi moralo da bude svakome jasno nakon izučene fizike za osnovnu školu, neuporedivo manje upravljivo od regularnog putničkog automobila. 

Savremene tehnologije, servo uređaji i elektronika, učinili su da prosječan vozač nema takav osjećaj – do prve situacije kad limeni slon od 2 ili 3 tone zapleše na kakvoj poledici, a sve lampice i strujna sokoćala ugrađena u ovaj postmoderni statusni simbol postanu neupotrebljive. Jer onda dominira zakon inercije, po kome se, jebi ga, tijelo veće mase naprosto teže zaustavlja i kontroliše.

Kad dođe do sudara, diskutabilno je da li je sam vozač više zaštićen. Naime, uprkos neprirodno povišenoj poziciji za volanom, u ova vozila uloženo je veliko znanje i visoke tehnologije, vazdušni jastuci i zavjese, koje su, uz veliku količinu metala ispored vozača, koliko toliko zaštitile onoga ko se nalazi za volanom, i eventualno suvozača.  Onaj, međutim, ko se nalazi na zadnjem  sjedištu, već je u problemu. Velika opasnost od prevrtanja zbog povišene mase i težišta, donosi viši nivo rizika, i tu tehnologije nisu od neke koristi.  O drugim učesnicima u saobraćaju izlišno je i govoriti. Udarci visokog vozila veće mase nose, logično, mnogo veći rizik po nekoga ko se nalazi u drugom automobilu koje učestvuje u nezgodi. Motociklisti, biciklisti i pješaci u sudaru sa *đipom* tek nemaju nikakve šanse.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2e4563c8-3644-4632-9015-b566886a9334)
Foto: Normalizuj{.caption}

I ovdje se opasnosti i cijena kojom se plaća trend nikako ne završavaju. Sjeti se, dragi čitaoče koji voziš normalni putnički auto, koliko puta dnevno izvijaš vrat da bi na raskrsnici ili kolovoznoj traci uspio nešto da vidiš od kakvog „luksuznog terenca“ poperenog đe mu mjesto nije. Razmisli, onda, i o tome koliko veličina ovih vozila utiče na jezivi osjećaj da smo u sopstvenom gradu prosto zatrpani limom, kuda god da krenemo.

Realne koristi, dakle, od ovog savremenog kapitalističkog uber-idiotizma nema, osim kod rijetkih koji imaju potrebu da silaze sa ceste (što takođe najčešće i ne mogu, jer se ova vozila sve rjeđe i prave sa *off-road* karakteristikama) ili voze neki kabasti teret...za koji, kao alternativu, mogu da kupe ili čak iznajme transportno vozilo.

Pa, velite, ako je ono „utility“ u „*sport utility vehicle*“ laž, onda je sigurno sport i adrenalin u pitanju.

Nipošto. Od sporta ovdje nema ništa. Naime, kao što već rekosmo, *off-road* vožnja je kod ovih vozila (osim kod manjeg broja namijenjenih za pravu stvar, a ne kao mamipara) potpuno isključena, a i da nije – terenska vožnja je komplikovana i zahtjevna rabota za koju samo rijetki imaju znanja i volje.

*Đipom* ne možete kvalitetno ni da jurite cestom. Povišena pozicija sjedjenja, visoko težište, velika masa i smanjena aerodinamičnost su pravi pakao za svakog sportski nastrojenog vozača. Ogromni motori koje, tu i tamo i iz marketniških pobuda, proizvođači ugrađuju u *đip* uglavnom su beskorisni, osim što enormno troše i zagađuju. Jer pomenute karakteristike jednostavno ne dozvoljavaju da se brzo uđe u krivinu bez naginjanja, bezbjednosnih rizika ili makar velikih intervencija elektronskih pomagala...koja sama oduzimaju gas i koče, što svakog rasnog vozača dovodi do ludila.

Naravno, neka od ovih vozila jesu na papiru brza, i možda je neki *đip* sa ogromnom snagom brži na pravoj cesti od prosječnog vozila „golf“ klase, ali se u takvom kutijastom predmetu enormne težine jednostavno ne može imati sportski osjećaj u vožnji.

**ALI...PROFIT**

Pa ko onda ima koristi od trenda? 

Auto industrija, naravno. Posebno evropska, koja nije pravovremeno reagovala na ekološke trendove i pokušala da bude pionir u razvoju novih tehnologija, kao što su elektrificirana vozila. Pa onda pokušava da isti proizvod upakuje na deset različitih načina, i proda lakovjernima. 

Evo kako to u praksi funkcioniše. 

Na razvoj vozila proizvođači troše ogroman novac, i to je najveća stavka koju plaćate kad kupite auto. Zato je važna „optimizacija“ odnosno da se ono što se zove mehanička platforma (dakle, osnovni sklopovi vozila, pogon i podvozje) što bolje tržišno iskoristi. Pa se onda uzme i projektuje jedna napredna mehanička platforma, i ugradi u neki normalan auto, recimo srednje klase. Da bi se isti, normalni auto, po svojim karakteristikama dovoljan za 99 odsto potrošača, prepakovao tako da ga se može nazvati - SUV. Turi mu se povišena karoserija, doda malo neophodnih ojačanja, dobije velika težina i sve što ide uz nju...i ponudi kao nešto novo, za 20 odsto veću cijenu. 

Ostalo je već uradio marketinški odjel, zadužen da nameće sumanute trendove da bi se od njih zaradilo.

**SIMBOLI VREMENA**

Prosječni vlasnik *đipa* u Podgorici, da ne idemo do Pariza, je mlađi ili sredovječni muškarac/žena koji dominantan dio života provodi u gradu. U automobilu se uglavnom vozi sam, ili eventualno poveze jedno ili dvoje djece u školu, pa onda pola sata traži parking. Ili, pošto parkinga odavno nema, trotoar na koji će da se popne i zagorča život majkama sa bebama, invalidima, biciklisti i pješaku.

Njemu ili njoj, dakle, vozilo ove veličine uglavnom nije neophodno, i suštinski predstavlja teret. Kupljeno je iz bitno drugačijih razloga, koje savremena psihologija (da, postoje studije o popularnosti *đipova*) vidi u iluziji bezbjednosti.

Kupljeno je, da se ne lažemo, jer je prosječni građanin danas otuđen i zaplašen od života i od sugrađana, i vjeruje da će u modernoj interpretaciji tenka za gradske uslove biti nekako bolje zaštićen.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ee1bb5e8-8b0a-46b9-a944-236b1432674d)

Pojavio se nedavno mim, slika na kojoj su, rame uz rame, legendarni Fiat 126, mali porodično-sportski automobil za grad iz šezdestih godina prošlog vijeka, i jedan tipičan predstavnik današnje *đip*-armade.  Predmeti koje upotrebljavamo govore, kao kod kakvog arheološkog otkrića, o našim navikama i i sklonostima.  A ta prevozna sredstva koja su koristile generacije naših očeva i đedova, i mi danas, kažu sljedeće.

Čovjek se zlatnih šezdesetih i sedamdesetih, dok profit i GDP nisu bili svetinje, a društvena solidarnost je još postojala, vozio automobilom koji mu je bio zaista potreban. U koji može da se spakuje njegova četvoročlana porodica, odveze do posla i škole, pa za vikend na more ili kod rođaka u drugi grad ili selo. A da pritom ne zakrči cestu, ne proizvede ekološku katastrofu. I još da se uživa u vožnji, jer se u „peglici“ čuo zvuk motora i fijuk vjetra, i mogla je da se vozi tako da proizvede adrenalin.

Tipično vozilo današnjeg vremena je, *on the other hand*, svojevrsni paradoks. 

Ono je proizvod izuzetnog tehnološkog razvoja. Veoma je udobno, ako pod udobnošću podrazumijevate odijeljenost od svijeta oko sebe. Ono je, međutim, stalna i ozbiljna prijetnja svojoj okolini. Jer je preveliko, isuviše opasno, zagađuje i otežava svakome osim vlasniku život, samim svojim postojanjem. 

Ono je, iznad svega, savršen dokaz da svaki rast, bio to rast u dužinu i širinu ili osvajanje novih tehnologija i brojki, nije sam po sebi dobar. 

Da li nam je potreban „održivi razvoj“ gradova i privrede, ili je ta kovanica zapravo oksimoron, a ključ je u „*degrowth*“ pokretima, to još ne znamo. Ono što zasada svako može da vidi, a što može biti simbolički i stvarni početak debate o razvoju ljudske rase, jeste i ono što su građani Pariza podržali na nedavnom referendumu – stvari poput gigantskih automobila nam zaista nisu potrebne, i nije im mjesto u evropskim gradovima.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/RcBctSIeiN8?si=JufsSiCH02ZU1VPM" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>




   


Današnji je građanin otuđen i zaplašen od života i sugrađana, pa vjeruje da će u modernoj interpretaciji tenka za gradske uslove biti nekako bolje zaštićen. Ali tu se prevario...

auto refleksija

Đip, kako to gordo zvuči

U aprilu ljeta Gospodnjeg 2023, nakon incidenta sa prethodnom stanarkom, nabijeđenom podgoričkom umjetnicom, stan je ostao prazan. Žena u devetom mjesecu trudnoće, haotični početak sopstvenog biznisa i dječak školskog uzrasta najgori su mogući ambijent da se čovjek bavi oglašavanjem, čišćenjem i popravljanjem, da trpi naporne zainteresovane i njihova često sumanuta pitanja.

Kad su supružnici iz Rusije, urbani, u tridesetim, navodno onlajn profesori engleskog pobjegli od rata, javili da žele da zaključe ugovor, bilo je to veliko olakšanje. Aleksandar me je uskoro pozvao i tražio neki escajg i posteljinu. U stanu je inače sve OK, veli, i ljubazno se zahvaljuje. Primopredaja je obavljena na bulevaru ispred ulaza, uz kratak kurtoazni razgovor na vrlo dobrom engleskom, uglavnom o tome što treba vidjeti u Crnoj Gori.

Početkom maja stigla je neobična poruka. Ja sam jedini koga ovdje poznaju, i da li bih mogao da im pozajmim 20 eura. Kako je, pobogu, neko zapucao čak iz Rusije i odlučio da iznajmi stan i počne ovdje da živi, a nema nikakvu ušteđevinu, pitali smo se.

U junu mi je uredno vratio, skupa sa stanarinom, mojih dvadeset evrića, ali se opet dogodilo nešto neobično. Nije poštovao ugovor i otvorio račun sa koga će platiti, već mi je novac predao u kešu,a onih dvadeset sve u novčićima od po 10, 20 i 50 centi.

U julu smo već moja draga supruga i vlasnica stana i ja konačno dobili neke odgovore. Počeli smo tih dana da vodimo bebu u ozbiljnije šetnje, i jedne večeri natrčali na nevjerovatan prizor. Prijatni vazdušasti tonovi izlazili su ispod one sprave što mene neodoljivo podsjeća na kakav sač ili pekač, i svakog trena čekam da je neko otvori i izvadi slasno pečenje. Lik je sjedio na uglu ulica Slobode i Hercegovačke, u polutami, i u zanosu, zatvorenih očiju, udarao u ono čudo. Ispred nogu vrećica, i hrpa novčića u njoj.

Ma nije ono on, tvrdio sam.

Jeste, jeste, uvjeravao me sigurni glas moje trezvenije polovine.

To sam veče uglavnom ćutao, zaspao na trosjedu i probudio se u gluvo doba noći, s istom mišlju. Kako živi od toga? Je li im se nešto iskomplikovalo pa je morao time da se bavi, i je li ikad stvarno radio kao profesor engleskog?

Sjutradan sam na poslu odlučio da, po starom dobrom običaju, od teme koja me čini nervoznim napravim vic. Tražio sam da mu kolege bace koji novčić, jer je to moja renta. 

Iza gega krile su se prave dileme. Prvo, izdao sam stan ljudima koji su došli s kraja svijeta, bježeći od nevolje, i koji za tu prokletu rentu zarađuju nečim što je u mojoj malograđanskoj svijesti - prosjačenje. Jer ono, govorila je moja muzička naobrazba, nije umjetnost koju bi inače neko platio da sluša. Onda, je li to uopšte legalno, i činim li i ja nešto zabranjeno?

Kakav je to tok kapitala, kad Rus u Podgorici prosi, od mojih sugrađana, da bi meni nešto platio? I, šta to govori o današnjoj ekonomiji nejednakosti, što bi rekao dobročestivi Toma Piketi čiju knjigu trenutno držim kraj uzglavlja?

Prošao sam u avgustu par puta pored mog Rusa dok svira, i osjećao uvijek olakšanje što ne moram da mu se javljam, jer je zaista bio u nekoj vrsti zanosa i očigledno nije primjećivao svijet oko sebe. Osim standardnog internog narativa o prosjačenju, bilo mi je neprijatno jer bi se logično nametnuo i razgovor o njegovom navodnom poslu profesora, i pitanje kako uopšte plaća zakup i kakvi su mu planovi. Uskoro će kiše u Podgorici, i opustjeće njegovo radno mjesto na komadu ulice što se nekad zvao korzom.

U septembru sam, stupajući iz Bokeške na trotoar prema pozorištu, nabasao na njega. Lanena opuštena odjeća, u desnoj ruci cigareta dok lijevom preko ramena drži vreću u kojoj se očigledno nalazi ono gastronomsko-muzičko sokoćalo. Ja, veli, pomalo sviram tu na ulici. Sve je skupo i tako si potpomažem kućni budžet. Znam li još neko mjesto pogodno za takvu aktivnost. Nije siguran za Njegošev park, uglavnom se tu skupljaju tinejdžeri.

Jedva sam čekao da se rastanemo, a onda je misao o neprijatnim istinama i odnosima ustupila mjesto jednom posve drugačijem osjećaju. Majku mu, taj čovjek - bio prosjak, muzičar ili profesor - na licu i u glasu ima nekakav mir koji je, realno, meni rijetko dostupan.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c1dc994a-a144-4e1b-a7d0-b47c152a3144)
Foto: Normalizuj{.caption}

U oktobru je već ozbiljnije kasnio sa rentom, i to baš onda kad je nama bilo gusto. Gospođa se bunila. Kako je mogao u takvoj situaciji da uzme relativno luksuzan stan, žao je nama njega, ali je to neozbiljno i uopšte uzev bilo bi dobro da mu se sledećeg aprila zahvalimo na saradnji.

Dana desetog u mjesecu novembru, taman pred nastupanje roka za sledeću zakupninu, dobio sam, dok sam uveče leškario i bindžovao seriju, poruku sljedeće sadržine: *Hi Boris. We left the country today. Keys are in the mailbox. Thanks for everything. Alex.*

Htjedoh da poštedim mladu mamu i dojilju dodatnog stresa pa sam odjurih do stana. Neki miris hrane uvukao se u zavjese i namjestaj. Prašina, prljav dušek od kreveta i prazne limenke piva svuda. Ali, ništa nije ni odneseno ni uništeno. Depozit koji smo uzeli kad su ušli u stan biće dovoljan da se plate sve intervencije.

Ti dani bili su napeti, trebalo je ponovo čistiti i krečiti, davati oglase i zvati agencije. Na onu poruku nisam znao šta da odgovorim. I, još više, nisam znao šta da mislim o tom čovjeku. Pa sam u pomoć prizvao veliku književnost. Možda se čitalac sjeća jednog od dva glavna lika romana "Derviš i smrt", Hasana, čovjeka koji je nemilice krčmio svoje nasledstvo, ne mareći za stav porodice i sredine, drugovao sa svakim od plemića do sumnjivih tipova i smucao se svuda po svijetu. Lika koji u književnoj kritici slovi za Ahmedovog antipoda, i koji je ujedno nosilac paradigme "neposrednog življenja", suprostavljene Ahmedovoj "meditativnoj upitanosti", odnosno onome što današnja nauka u psihološkoj manifestaciji prepoznaje i kao anksioznost. Taj bezbrižni osmijeh Hasanov, ta dobra namjera što ide samo uz dionozijsko osjećanje života...to je, nema sumnje, bilo baš to.

A ja? Ko bih tu bio ja i zašto su sve rjeđi dani u kojima uspijem da ličim na Aleksandra?
Pa, ima tu i ahmedovskih momenata, suspregnute radosti što stenje pod brigom, strepnjom, usiljenom moralnošću. Ima toga da me, kad bih htio da se od srca nasmijem, presijeku slike one umrle djece u Gazi i Izraelu, i čini mi se onda da je ta radost nekako neprilična.

Ali, ima nešto još važnije. U sjajnoj knjizi Viktora Šklovskog opisuju se jadi diva iz Jasne Poljane, i kao centralni motiv njegov strašni osjećaj da postupa suprotno svojim uvjerenjima. Htio bi da oslobodi seljake i da im podijeli zemlju, da se imovine odrekne i počne da živi slobodno, ali je ujedno svjestan da takav čin neće globalno ništa promijeniti, osim što će na teška iskušenja staviti njegovu Sofiju i djecu. Nekoliko puta pokušava da bježi, da bi ga konačno oslobođenje pronašlo na sada čuvenoj željezničkoj stanici Astapovo.

Ta unutrašnja borba grofa Tolstoja, više od vijek kasnije, govori nam istu stvar. Da živimo jedan duboko nepravedan poredak koji nam nameće da stvaramo umjesto da živimo, da imamo umjesto da budemo, kalkulišemo umjesto da uživamo. Igra je postavljena tako da razbijanje tih okova znači put u neizvjesno za naše porodice, što nas najčešće i drži u pokornosti. 

Sasvim u skladu sa tim je i današnja kapitalistička ekonomija, i ne treba mi nikakva stručna analiza da bih razumio zašto se dešava da sam od jedne rente za onaj stan zaradio više nego za par mjeseci rada na predmetu koji angažuje svo moje ljudsko i profesionalno biće. Na predmetu u kome sam, na primjer, pred sudom štitio prava žene i mlade majke koju je brutalno tukao muž nasilnik.

Nakon svega, želim Aleksandru i njegovoj simpatičnoj Eleni mirno more i bezbjedan put, đe su se god zaputili. Htio bih i ja za njima, imam onu đedovu harmoniku i znam i dalje ponešto na njoj. Ali me je i dalje strah da krenem.

A dok ne krenem, idem da stanarima operem neku ćebad i popravim klima uređaj. Zima ide i renta je neophodna.



Živimo jedan duboko nepravedan poredak koji nam nameće da stvaramo umjesto da živimo, da imamo umjesto da budemo. Igra je postavljena tako da razbijanje tih okova znači put u neizvjesno 


rentijerski bluz

Može svakom da se desi: Kako sam izdao stan prosjaku

Velika se buka digla kada je, prošle sedmice, Ustavni sud Crne Gore donio odluku kojom oglašava neustavnim i ukida odredbu člana 17 stava 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Riječ je o odredbi kojom se pravo na starosnu penziju stiče različito u odnosu na pol osiguranika – za muškarca sa 66 a za ženu sa 64 godine. Napadana već i osporavana, ali joj je konačno presudila inicijativa Sudskog savjeta, koja je potekla od Udruženja sudija koju je Ustavni sud odlučio da prihvati.

Zašto je i kako pokrenuta inicijativa? 

Objašnjenje je za pravnika jednostavno, ali laičkoj javnosti ne baš odmah razumljivo, pa moramo polako. Ustav Crne Gore, kao i svaki sličan i rađen po liberalno-demokratski uzorima, uvodi princip stalnosti sudijske funkcije, načelo po kome se sudije jednom izabere i onda ne može biti razriješen bez, narodski rečeno, velike muke. Odnosno dok se ne stekne jedan od tri uslova predviđenih Ustavom, a to su zahtjev samog sudije, osuda na zatvorsku kaznu ili, ono što je najvažnije za naš slučaj – sticanje prava na starosnu penziju. A u starosnu penziju se može, kako kaže penzijski zakon nakon izmjena iz 2021. godine, ako ste žena sa 64 a muškarac sa 66 godina starosti.

Sve potpuno prirodno i očekivano, reklo bi se. Prava idila.

Ali, sreća u pravnom sistemu nikad ne dolazi sama. Kad stvorite ili izmijenite jednu normu, i učinite je naizgled logičnom i korisnom, može vam se desiti da, ako niste dovoljno promislili o svim njenim mogućim posledicama, u svim zamislivim i nezamislivim situacijama, izazovete pravi kurcšlus. Otuda u normalnim pravnim sistemima sva ona stručna tijela koja dugo i ozbiljno zasijedaju i pripremaju ili kontrolišu neki zakonski tekst. Jer jedan, recimo, notar, nikad ne bi mogao da zamisli da će neko zakonsko rješenje dovesti do onoga što je odmah palo na pamet nekom, na primjer, advokatu krivičaru.

Očigledno da crnogorski zakonopisci, međutim, nisu dovoljno sastančili. Jer se haos u jednoj, kako se to stručno kaže, vrsti pravnih odnosa, dogodio sa donošenjem izmjene penzijskog zakona, i to, kako obično biva, koju godinicu kasnije i kad se prosječan insan najmanje nadao. 
O kakvom haosu govorimo? Pa, možda je tebi, dragi čitaoče, uopšte uzev, u redu da žene idu u penziju dvije godine ranije, možda tako nešto ima istorijskog, socijalnog i biološkog utemeljenja, ali sadejstvo citiranog ustavnog načela i zakona penzijskog dovelo je kod nas do toga da žene sudije gube sudijsku funkciju, po sili zakona i ustavnog načela koje smo citirali, dvije godine ranije nego njihov muški kolega! Što se onda nekim ženama sudijama nije, jelte, dopalo. Sasvim prirodno, sasvim ženski i pravnički, i uopšte - ljudski, čini mi se. Pa su sudinice presavile tabak i, putem svog udruženja i savjeta, podnijele zahtjev Ustavnom sudu da ispita da li je ovakvim rješenjem povrijeđen ustav. 

Pa je onda, što nas dovodi do trenutka sadašnjeg, stigla i odluka našeg Ustavnog suda. Koji kaže da zakonska odredba koja uvodi različite starosne pragove za odlazak u penziju nije ustavna. Jer, da vam ukratko i bez teških citata iz materije ustavno-pravne materije i konvencijske (dakle, one koja proizilazi iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i odgovarajućih odluka međunarodnog suda) prepričam – nije dozvoljena u našem pravu nikakva diskriminacija osim pozitivne, a ova odredba po većini sudija ne predstavlja pozitivnu diskriminaciju žena.

To da li je riječ o pozitivnoj diskriminaciji kada propišete različite starosne pragove je razmatranje koje nam onda nameće sljedeće pitanje: da li društvo crnogorsku ženu i dalje vidi kao biće biološki i prije svega socijalno slabije...što bi značilo da ovakva norma jeste pozitivna diskriminacija i ne krši ustav, jer se njome taj položaj olakšava dok se sasvim ne ispravi. Ili je vidi kao biće koje je u svemu, a posebno u profesionalnom razvoju, dostiglo emancipaciju, i kao konačno ishodište traži potpunu ravnopravnost sa muškarcem. Pa tu ravnopravnost želi da praktikuje tako što će raditi jednako dugo kao muški kolega. 

Ustavni sud je odlukom, koju je donijela većina sudija, evidentno usvojio drugi princip, i pritom se pozvao, pored Ustava, na određene presude Evropskog suda za ljudska prava, od čega jednu iz britanske prakse. Suštinski je riječ o sljedećem: žena ima pravo da se u profesionalnom smislu razvija isto kao muškarac, da dostigne iste profesionalne visine, a s obzirom na to da je, posebno ukoliko želi da rađa, prinuđena da iz redovnog života i karijere odsustvuje i da bude ometena, potrebno je usvajati mjere pozitivne diskriminacije kojima se ti nedostaci nadoknađuju. Moglo bi, dakle, ako primijenite striktno tu logiku, biti opravdano jedino suprotno od onoga što je bilo propisano – da žena radi duže. Naravno, ovo se postiže drugim mjerama, a kad je riječ o starosnoj penziji – nema osnova da se uvodi niži kriterijum za bilo koga.

U izdvojenom mišljenju sudija Snežane Armenko i Miomirke Tešić navodi se da je u jednom važnom predmetu Evropski sud zaključio da je, istorijski gledano, ova razlika prvobitno namijenjena ispravljanju nepovoljnog ekonomskog položaja žene u odnosu na muškarca, te da je takvo razlikovanje razumno i objektivno opravdano sve dok „društvene i ekonomske promjene ne uklone potrebu za poseban tretman žena po tom pitanju“, te da se državi mora ostaviti određena sloboda da procijeni kada ovakve mjere, koje jesu diskriminatorne ali mogu da predstavljaju pozitivnu diskriminaciju, postaju nepotrebne. Što, po sudijama Armenko i Tešić, i dalje nisu.

Dužan sam ovdje da, iako to nije primarna tema moje današnje pisanije, iznesem svoj stav o ovoj aporiji.

Ne znam kako bih odlučio da sam kojim slučajem bio u vijeću Ustavnog suda, i moguće da bi ovo za mene bio jedan od onih predmeta zbog kojih napustite određeni posao. Smatram, međutim, izvan konteksta sudske odluke, da je i ovo, kao i većina drugih velikih dilema današnjeg čovječanstva, uglavnom maslo neoliberalnih hijena, i njihove ekonomske politike koja se vodi u globalnom centru a posljedice kušaju i na periferiji. 

Razvoj koji definitivno nije bio po mjeri čovjeka doveo je do frapantnog raslojavanja, te je nemoguće očekivati isti odgovor na pitanje o starosnoj penziji od, recimo, kasirke u „Voliju“ i žene sudije Vrhovnog suda. Prirodno je da ova prva, potrošena od teškog rada i porodičnih obaveza koje joj je patrijarhat svalio na nejaka pleća, želi u penziju prije nego njen muž. Kao što je prirodno da druga, koja je, uzgred, i smislila slučaj o kome govorimo, želi da iskoristi dvije godine i ne dozvoli da njen muški kolega napravi u karijeri, do koje joj je toliko stalo, nešto više od nje - samo zato što mu to dozvoljava biologija.

Vjerujem da vam iz svega navedenog mora biti jasno da se Ustavni sud kod donošenja odluke našao pred jednom od najtananijih moralno-političkih dilema današnjeg čovječanstva, pa onda valjda i crnogorskog društva. Pred dilemom koja zadire u samu srž, i predstavlja kvintesenciju onoga što zovemo ženskim pitanjem.

I? Otvorile su se, i prije donošenje odluke, brojne debate? Na TV-u su stalno gostovale predstavnice feminističkih pokreta, zamalo se pobili u studiju televizijskom ljevičar i hrišćanski konzervativac? Iz akademije nauke su stigla najmanje tri nadahnuta teksta od uglednih pravnika i filozofa, sa potpuno oprečnim stanovištima?

Jok, ništa od toga.

Povela se rasprava, koju je predvodio sindikat a nastavile horde raspomamljenih u medijima i na društvenim mrežama, o tome kako će Ustavni sud da nam – uzme penzije. Jer sada, navodno, može da se dobije samo sa 40 godina staža. 

Što je tačno, ali samo u ovom trenutku. Jer u samoj sudskoj odluci stoji da su Vlada i Skupština dužne da reaguju u roku od trideset dana i popune pravnu prazninu nastalu ukidanjem prethodne norme. Da, dakle, zamijene ukinuti član i uvedu neki prag za odlazak u penziju, ali ovaj put ne diskriminatoran, kakvim ga je većinski vidio sastav sudija.

Niti jedan značajan montenegrinski um, međutim, nije smogao snage da kaže jednostavnu istinu – da je ustavni sud bio dužan samo da, kroz usaglašenost sa ustavom i međunarodnim aktima, sa dakle najznačajnijim pravnim dokumentima za jednog građanina Crne Gore, donese odluku da li je ono što piše u zakonu valjano, odnosno da li odgovara moralnim načelima društva proklamovanim ovim aktima. 

A to da li će neki Marko Marković koji je baš ovog mjeseca napunio 66 i mislio da ide u penziju, moći to da učini, pa to....neka preskoči ovaj dio osjetljivi mitingaš i stari liberal...baš i nije briga Ustavnog suda! Niti je sudija, da oprostite, o tome uopšte smio da misli. Nego je propisao da političari, vaši vajni favoriti i idoli, časni članovi SNP-a, zabrinuti DPS-ovci i napaljene novorežimlije, imaju da sjednu i da u roku najkraćem urade ono što se od njih traži, kako bi pomenuti Marko mogao do svojih, kako vam obećavaju, minimalnih 600 eura.
I tu dolazimo do predmeta ove kolumne, koji mi nalaže i lični ton. 

Imao sam đeda-strica, po majčinoj strani, starog ratnika i dobrog besjednika, koji je svojevremeno mom ocu, neđe uz vatru i koju čašicu brlje, ispričao priču koja će postati jedan od važnih toposa mog djetinjstva i identiteta. Otac je kasnije, u trenucima kad je raspoložen za oholost prema tazbini i neslane šale, priču prepričavao i dodavao detalje, ali išla je otprilike ovako.

Đeda Vasilija neko je posavjetovao posle Drugog svjetskog rata da bi mogao da „kolonizuje“ u Vojvodinu, i dobije lijepu kuću i imanje. Kad je stigao, u kući nekog folksdojčera pronašao je klavir. Koncertni, reklo bi se po opisu. Bilo je ljeto i ukućani bi, nenavikli na muziku i salonski luksuz, uglavnom prolazili pored starog ljepotana. Poneko bi možda dodirnuo neku dirku, iz radoznalosti.

Kad je, međutim, stegla prva vojvođanska zima, a šuma se u goloj ravnici činila daleko i nedostupno, rješenje se samo nametnulo, a sprovedeno je, pogađate – sjekirom. Pjevaš li, pjevaš, vikao je đed u interpretaciji mog do suza zasmijanog oca.
Neka mi oprosti svaki crnogorski patriota (eto ironije – akter priče bio je svojevremeno poznati pivski komita), ali mene današnja Crna Gora neodoljivo podsjeća na ovu priču.

Svaku tekovinu civilizacijsku mi (društvo, ne mislim ovdje na vlast) besomučno gazimo. Ustavni sud nam služi da nam obezbijedi penzije, redovne sudove komentarišemo kao da smo na Sorboni doktorirali pravo, i po pravilu im ne vjerujemo. Akademija i univerzitet nam služe za sprdnju. Izbore pokradamo, a počeli smo nedavno da tražimo da se ministri postavljaju – na konkursu.

Jedini od kojih, suštinski, nikad ne tražimo odgovornost, jesu političari. Tu imamo omražene i favorite, pojedince znamo da uvrijednimo, ali nikad, baš nikad, ne shvatamo što znači principijelan stav prema političkoj klasi, i koliko nam je tu važna pomoć nezavisnih institucija. O čemu više nego dobro svjedoči i ovaj primjer.

Udaramo, braćo i sestre, sjekirom po klaviru koji nam je neko ostavio u nasleđe, kao sumanuti, i mislimo da je uznemirujući zvuk koji se razliježe neki valcer ili makar polka.






Kako presjeći problem sa starosnom penzijom u Crnoj Gori, koja je tu uloga sudija, a šta treba da rade političari. I zašto javnost to ne razumije

politika i pravo

Śekirom u klavir: Potresna priča moga đeda Vasilija

Bila su to neka neobično vjetrovita ljeta, s kraja vijeka, a u komšiluku i na televiziji dešavao se rat. Dječak na pragu tinejdž doba bježao je od neurotičnih roditelja na obližnji improvizovani košarkaški teren, jurio za loptom i ponekad se borio sa zbrkanim mislima kad bi u uskom šortsu preko parkinga prolepršala Brankica sa petog sprata. 

A onda je ušla u njegov život jedna nova stvar, koja je uzdrmala strukturu slobodnog vremena i njegove mlađane duše. Raspravljanje sa drugovima.

**TATA ZNA NAJBOLJE**

Lako je danas biti pametan kad pogledate kratki prigodni televizijski intervju studenta i budućeg, milošću Božjom, predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, koji na pitanje što radi u slobodno vrijeme kaže kako "voli da se svađa sa braćom i prepire sa društvom". Lako je polećeti na zaključak da je neki tim psihologa ili psihijatara mogao da nas spasi ovolike gnjavaže i krindža. Istina je, međutim, dragi moji, da u formativnim godinama verbalni okršaji, čak i oko najbanalnijih tema - od politike do toga je li pristojno biti trijezan kad svi u društvu piju - znaju da budu čovjeku kao droga. 

Ali, pređimo sad na stvar. Pišem ovo da olakšam muke i pomalo da se pohvalim. 

Bio je jedan od nas, tvrdoglav i nepopustljiv u debati, težak protivnik, koji bi u ključnom trenutku znao da isuče oratorski hekler, dok ti stojiš kao tupan sa golom sabljom, i kaže: znam ja to bolje od tebe, tako kaže moj tata! Tata mu je bio profesor i provincijalni kozer, pun priča i naizgled neuporedivo zanimljiviji od ostalih tata - pukovnika, službenika ili vječno odsutnih razuzdanih umjetnika.

E, tu sam se, vidiš, ja na neki način proslavio, jer sam bio prvi koji mu je, pristojno ali odlučno, kazao da to nećemo uzimati kao validan argument u raspravi. Svako ima tatu, tvrdio sam, ali je dužan da, kad se zapođene verbalna kavga ispod koša u Makedonskom, ima i - stav. 
I šlus.

**O NACIONALNIM TATAMA**

Pa zašto sad ovo pričam, zar samo da se pohvalim? Ne, nego zato što upravo ovih dana doživljavam nekakav emocionalni *deja vu*, i ponovo me tišti isti onaj osjećaj da me neko ućutkuje argumentom tatinskim, đe mi se zabranjuje da mislim. Jer, vjerovali ili ne, i vaskolika Crna Gora, kao ovaj moj drug iz djetinjstva, ima svoga tatu, koji sve zna, u svemu presuđuje i svakome daje riječ i pravo građanstva. Iako sam tata, kao ni kod onog mog druga, za tako nešto uglavnom i nije kriv.

Taj naš povijesni epski tata ima i obličje i ime - zove se Slavko Perović, i kao dodatak njegov počivši Liberalni savez. Kažeš li, danas u Podgorici, u kafani ili na fejsbuku, svejedno je, da tamo nekoj kolumnistkinji pisanija ništa ne valja, da se bez argumenata, nepismeno i tupavo, namjerila da obračuna s protivnicima vlasti - evo ih sokolovi stari liberali da te ućutkaju. Jerbo je kolumnistkinja isto bila liberal i znaš li ti da je drugovala sa Slavkom.

Prozboriš li za jednog političara da se od simpatičnog bundžije pretvorio u opasnog autoritarnog pajaca, tu su jopet: ali *Slavko veli* da je mlad i lijep! 

Na rođendanu ili povojnici, svadbi ili pred kapelom, svuda su prisutni. Bili su oni sa Slavkom, znaju što Slavko misli i ti da ćutiš, i o Slavku i inače, jer si možda i udbaš. Uzalud je tu pozivanje na razum, na činjenice. Podsjećanje da realni Liberalni savez jeste bio jedna od stranaka i udruženja koja su se devedesetih časno pobunila protiv rata, te zbog toga platila cijenu, ali da nipošto nije bio jedini. Da je, bez obzira na borbu protiv režima koja je za svako poštovanje, u svom djelovanju imao neke nacionalističke elemente. Uzalud priča da je LSCG, uz brojne vrijedne ljude, gajio u svojim redovima i neke nevjerovatne opskurante, koje niko razuman ne bi pustio ni kafu da kuvaju u političkoj partiji. 

Bez uspjeha ćeš ih podsjećati na činjenicu da je isti taj Slavko uspostavio nedemokratsko rukovođenje u stranci, a u medijskim nastupima podijelio svijet na sebe i na sumnjive. Neće ti proći ni to da im skreneš pažnju na objavljeni snimak koji svjedoči o razlozima raspada stranke - da je jedna frakcija navodno ugovorila sumnjivi posao u Opstini Kotor, đe je bila na vlasti, a druga frakcija...pa valjda izbacila ove prve iz stranke i pozvala tužilaštvo da ispita taj kriminal? Jok, tražila procenat od posla. Za stranku, naravno.

Ništa ne pomaže, pa ni otužna slika iz nedavnog intervjua: tu se već uključuje priča o junačkim ranama i moždanim udarima, pretresa privatni život i zdravstveni karton da bi se objasnilo neobjašnjivo.

**LIČNI MANIFEST**

Uzalud je, dakle, prosječnog sumanutog sljedbenika okamenjenih istina i plemenskih totema pozivati na razum. Stoga sam odlučio da ovdje objavim jedan mali manifest, da obznanim pobunu i pozovem sve smarače da me trajno zaobiđu.

Dragi moji,

Živim ljudima se ne dižu spomenici. Nego se čeka, do poslednjeg damara, da se vidi oće li kandidat za spomenik nešto, uz izvinjenje, da zasere. Da ste, makar u većini, savladali gradivo kakve pristojne gimnazije, znali biste da su još predsokratovci utvrdili kako sve teče i sve se mijenja. Nauka je ustanovila da se svaka ćelija na čovjeku promijeni za sedam godina. Te, sljedstveno tome, nema živih idola, već heroj iz jednog rata ponekad postane podli izdajica u drugom. Zato pametni narodi, umjesto u čovjeka, s obožavanjem gledaju u princip i zakon.

Živim se ljudima, dakle, ne odaju posmrtne počasti, a o živim temama od značaja za društvo raspravlja se slobodno, svojom glavom i iz sopstvenih muda, bez pozivanja na bilo kakve neupitne autoritete. Sveci zemljom ne hodaju. Jedan susjedni narod, koji vele hoće da vas porobi, počeo je da proglašava žive svece, pa ste vidjeli kako se to završilo. Možete da poštujete i Njegoša, i Tita, i Krsta, i Slavka i Marka i Janka, da obožavate u svoja četiri zida Amfilohija ili don Mikelea Đukanovića, da se klanjate Živku Nikoliću…ali nećete biti slobodni građani dok o njima i o problemima koji vas muče ne mućnete sopstvenom glavom.

Ja sam, pak, u časovima najviše dokonosti i lucidnosti, odlučio da vam ne uzmičem. Boli me, da budem potpuno otvoren, časni član SNP-a za vaše spiskove osnivača, snimke istorijskih mitinga i sastanaka. Trudim se da živim u sadašnjosti i planiram budućnost, da štujem i njegujem privatnu povijest, a ovu drugu ostavim istoričarima. Miliji mi je jedan komšija mog fejsbuk prijatelja, što svaki dan nešto lupa i mijenja stavove, nego Slavko Perović. Suprostavljao sam se i svom biološkom tati, mada sad vidim da je njegova od rapidografa isflekana majica, nedovršeni projekat i kafansko-biroovska eskapada veći dokaz čovječnosti i mudrosti no sve vaše ideologije i naricanja. 

Pa kako se ne bih onda suprostavio vašim usvojenim tatama. Ostajte mi u dobrom zdravlju, i nadam se da ćemo se nekad sresti.

P.S. Priča ne može bez epiloga, pa sam dužan da vam kažem đe je završio onaj što se stalno pozivao na tatu: bez valjanog obrazovanja i stava, ali vječno na nekoj funkciji. Vjerujem da sad, od poslednjih političkih promjena i ugrabljene direktorske fotelje, i dalje neko misli umjesto njega, bio to kakav mudri sveštenik, njegov tata, ili možda Slavko.


Na rođendanu ili povojnici, svadbi ili pred kapelom, svuda su prisutni. Bili su oni sa Slavkom, znaju što Slavko misli i ti da ćutiš...

spomeničko nasljeđe

Slavko i ja

Deset je proteklo, tmurnih i konfuznih,  godina od kako se televizijski upokojio Volter Vajt, profesor hemije iz američke provincije i jedan od najvećih junaka našeg doba.

Deceniju smo čitavu imali da razmislimo o sudbini Voltera – borca za sopstvenu egzistenciju, prevratnika i pobunjenika. I isto toliko, tačno deceniju, da shvatimo da smo svi mi danas, u izvjesnom smislu, Volter.

Kad me je, te 2012. ili 2013. zapljusnuo iritantni hajp oko serije, radili smo u „Vijestima“ onaj nevjerovatni nedjeljni broj sa trocifrenim brojem strana. Trebalo je to sve ispuniti, brato moj, pa se pribjegavalo raznim trikovima – a prevođenje aktuelnih stvari iz relevantnih svjetskih izdanja bilo je jedan od prvih. 

Pronašao sam tih dana, preveo i priredio, tekst iz „Hafington posta“ o tome kako pristojni i vrijedni građani Sjedinjenih država, nekadašnji adepti iz stamene srednje klase, umiru od lako izlječivih bolesti jer ne mogu više da plate ni malo složenije medicinske procedure. Tekst je bio, sjećam se, potresan bez patetike, topla ljudska priča sa mnogo faktografije. U meni je stvorio neobičan osjećaj sumnje...ono kad u nešto želite sa sumnjate, ne zato što vas na to navode činjenice, nego zbog toga što se čitav vaš ideološko-vrjednosni sistem ruši ako prihvatite ono što su vam podastrli kao neizbježnu istinu. 

Jeste, u Americi umiru od upale pluća. Malo morgen. Ok, možda beskućnici i oni što neće da rade. Pošten svijet - nema šanse.

A onda sam, nesvjestan u šta se upuštam, uzeo da gledam seriju.

„Brejking bed“ je, naizgled, kriminalistička serija, jedna u nizu, koja u čitavih pet sezona drži pažnju gledaoca standardnim sredstvima ovog žanra – šokovima, obrtima, ličnim dramama i sirovim nasiljem. Neobično u svemu ovome jeste to što je glavni akter neđe do pedeset i kusur godina bio obični srednjoškolski profesor, pa odlučio da „brejkbeduje“. Da otkači, po naški.

Nije, međutim, naš Volter tek tako otkačio, u tim godinama, sa stalnim zaposlenjem, ugledom profesora i ženom i dvoje lijepo đece. Nego tu, kod tog „otkačinjanja“ dolazimo do problema svih nas, a u dramaturškom smislu do opšteg simbola propasti koji ovu televizijsku seriju čini nezaboravnim remek-djelom koje će zasigurno doživljavati nova čitanja i ući u sve poštene udžbenike dramske umjetnosti 21. vijeka.

Volter je, naime, upravo kao i oni moji junaci iz teksta što sam uzeo iz Hafington posta, doživio da se u zrelim godinama razboli od raka pluća, bolesti na današnjem nivou razvoja medicine i tehnologije potencijalno izlječive. Ali, Volter liječenje nema da plati. Što uzrokuje probleme u njegovoj glavi, pa probleme u porodici i svakodnevnom bitisanju.

Pa onda bum. Koji možda čeka, dragi moji, bilo koga od nas.

Decenija promišljanja sunovrata i uspenja Voltera Vajta dovela me je, da budem sasvim ličan, do unekoliko drugačijeg viđenja svijeta oko sebe i čovjeka i, posebno, njegove izmišljotine zvane moral. 

Palo mi je u međuvremenu na pamet sljedeće: čekaj, pa ja sam, rastući u Baru, koji je kriminalna Sorbona i Kembridž i Oksford ujedno, imao (ne)priliku da upoznam ljude koji su kasnije postali karijerni kriminalci, šefovi klanova i notorna lica sa potjernice. I gle čuda (neka začepe uši učenici i studenti, naše mlade nade), pa nisu svi među njima rođeni kao monstrumi. Sa nekima sam išao na časove harmonike, sa nekima igrao basket ili se sretao na utakmicama ili u kafani. Bilo je tu ljudi koji su obećavali, bili solidni đaci, pristojna djeca.

Pretjerano bi bilo, svakako, upasti u očajnički determinizam pa tvrditi da je isključivo društvo svakog kriminalca gurnulo u grijeh. Ali je, a ta se misao nakon Voltera Vajta ne može izbjeći, za dobar dio devijantnih ponašanja odgovorna činjenica da današnji čovjek više nema šansu da živi pristojno od svog rada.

Znate, vidjeli ste sigurno one mimove što nam stižu sa druge strane bare, iz tog rodnog mjesta savremene kapitalističke laži: moj đed je radio u fabrici Forda, baba je bila domaćica i odgajala djecu, i imali su ovo (pa na slici stoji pristojna predratna gradska vila sa 5-6 soba); žena i ja radimo po dva posla, i na kredit smo kupili ovo (prizemljuša s kraja grada)...a sad će izvršitelj i to da nam zaplijeni, jer sam ja dobio diskus herniju pa su me išćerali sa honorarne tezge.

Nemoguće je, čak i za one koje su Grci nazivali idiotima, pa ih stvari društvene i političke navodno ne dotiču, zatvarati oči pred ovom činjenicom. Nema više nikakve srednje klase, niti materijalne i zdravstvene i bilo kakve životne sigurnosti koju nam je nudila pokojna welfare state. Danas si, što veli jedan drugi zanimljivi dramski uradak, ili tigar ili plijen. 

Volter Vajt je, dakle, da se vratimo našem junaku, shvatio da postaje plijen, da se suočava sa sigurnom smrću i stranputicom za svoju porodicu, pa je odlučio da se ne da. Ako može neki gradski mangup što mu je svojevremeno bio đak, što ne bi mogao i on – nekadašnja zvijezda naučne zajednice i uvaženi profesor hemije. Da stavi svoje stručno znanje u, rekli bi moralisti i oni u sudijskim togama, službu kriminala.

Ili možda ipak u službu sopstvenog opstanka, pitao bi se Vajt?

Sve je tu dalje perfektno urađeno: i nijansiranje likova, i neobična očinska briga Volterova za drugog glavnog lika, i složeni odnosi u porodici i kriminalnim organizacijama, i sjajno napisani i odglumljeni lik policajca – pašenoga, koji je dramska protivteža glavnom protagonisti. Pa, pri kraju, bivša djevojka i drug koji su svoje znanje iz hemije unovčili tako što su smućkali i prodali neku glupost (bješe li deterdžent?), i koji, gle čuda kapitalističkog, ne moraju da strepe za svoj život kao ubogi profesor.

Ali, budimo realni, sjajno urađenih televizijskih drama ima još. Ono što „Brejking bed“ odvaja od ostalih je upravo ovaj motiv – slika mahnitog globalnog kapitalizma koji nas je sve osudio da se bojimo i borimo za sopstveni opstanak, u situaciji, da paradoks bude crnji, nikad većeg tehnološkog napretka i dostupnosti svih dobara.

Uzmimo, poređenja radi, drugo slično dramsko remek-djelo iz prošlog vremena. U veličanstvenoj Kopolinoj trilogiji „Kum“, snimanoj srećnih sedamdesetih godina, glavni protagonista je još jedan college boy koji doživljava posrnuće. Majkl Korleone odlučuje da se uključi u „posao“ svoga oca onda kada mu je napadnuta porodica, kriminalna i biološka, ali to suštinski čini zbog sujete. Okidač za njegov postupak je jedan malo jači šamar neotesanog policajca i podcjenjivački pogledi braće i prijatelja, koji ga, uz neizbježni alibi da treba braniti ostarjelog oca, vode na put bez povratka. Put lične transformacije, bratoubistva, nasilja nad svojom sekundarnom porodicom, i konačne neizbježne tragedije.

Volter Vajt nije imao izbor koji je stavljen pred Korleonea. Njegova je odluka izraz nužde, čak i one shavaćene u Hegelovskom, pravno-filozofskom smislu.  Vajt je sve učinio da ne bude siromašan, učio je i radio, pomagao i podučavao, bio odan otac i prijatelj, član zajednice. Koja mu je vratila tako što ga je osudila na propast i smrt. 

Što otvara ključno pitanje ove serije i našeg doba uopšte: je li čovjek dužan da poštuje pravila zajednice koja ga tretira kao robu, sredstvo za postizanje blagostanja drugog člana zajednice?

I onda, logično: kako ćemo preživjeti kapitalizam, i gdje je granica pobune? Šta smo, pritisnuti ovim bremenom, dužni da učinimo, a što nikako ne smijemo?

Smije li, recimo, otac teško oboljelog djeteta, za koje curi vrijeme a SMS poruke pomoći ne stižu dovoljno brzo, da se prihvati levora i orobi nekog bahatog gazdu što je bogatstvo stekao na tuđim neplaćenim prekovremenim satima?

Ne daj Bože, da me ne shvati pogrešno obrazovani bot URE ili nadležni tužilac, da propagiram nasilje, ali pitam, i sebe i tebe, dragi čitaoče: kako da se suočimo sa ovom dilemom, i ako je ona lažna, kako da odgovorimo na pravu?

Kako da sjebemo ovakav, jezivi i neljudski, poredak stvari koji eufemistiki zovemo kapitalizam?
Potrebna je, naravno, organizovana akcija u sferi politike i društvenog angažmana. Moramo koristiti alate koje nam daruje trajna harmonična vrijednost liberalno - demokratske pravne države. Moramo biti budni i u vrijeme izbora, i insistirati na građanskim referendumima, i boriti se svim silama protiv nepravde, sitne i krupne.

Jednako, i u Americi i u Njemačkoj, i u Crnoj nam Gori. Jer razlike su danas kozmetičke.

A ako ima razlike, dragi moj, ona se najbolje ilustruje jednom trivijom ponovo vezanom za „Brejking bed“. Sjeo je, nakon što je serija snimljena i pogledana, holivudski velikan Entoni Hopkins, i napisao dirljivo pismo Brajanu Krenstonu, televizijskom Volteru Vajtu. Prostim rječnikom, bez uvijanja ali emotivno i gotovo dirljivo, izrazio je divljenje zbog njegove uloge, i svega što je uradila čitava ekipa serije.

Kad danas čitate to pismo, shvatite da ipak ima razlike između Amerike i Crne Gore. Ona se ogleda, ako ni u čemu drugom, u profesionalnoj solidarnosti, koja u svjesnijim i pametnijim društvima možda može da pokrene i opštedruštvenu. A ta će nam, dragi moj, biti prijeko potrebna da se suočiomo sa aždajom koju smo stvorili.

I da malo budemo, a malo ipak na kraju, ako bude sreće, ne budemo kao Volter Vajt.


Je li čovjek dužan da poštuje pravila zajednice koja ga tretira kao robu, sredstvo za postizanje blagostanja drugog člana zajednice?



Okrutna borba

Suočavanje s kapitalizmom: Volter Vajt i naša kolektivna dilema

Šta si ti, dragi čitaoče, prvo: Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Hrvat, Evropljanin, Rus, građanin svijeta...ili sudija, inženjer, pekar ili automehaničar?

Pod pretpostavkom da si osoba od makar 25 godina, i da si započeo neki profesionalni  put, a nacionalnu i vjersku pripadnost na ovom parčetu zemlje svakako moraš da imaš, postavlja se pred tebe svakog dana ova dilema – da li je u tvojoj autorefleksiji, u momentima dakle kad se izmakneš od dnevnih obaveza i pokušaš da pogledaš na sebe iz ptičje perspektive, jača pripadnost nacionalnoj, vjerskoj, jezičkoj... ili ipak profesionalnoj grupi. Drugim riječima, smatraš li da ti je, ako si recimo ljekar-neurolog, bliži i sličniji i srodniji kao ljudsko biće neki kolega što liječi, kao i ti, ljude od parkinsonizma i zaviruje im svakodnevno pod moždanu koru, ili je to ipak neki tvoj random zemljak iz, štotijaznam, Lijeve Rijeke ili sela Japan kod Berana?

Ne pitam ovo tek tako, već sam, kao što ćeš uskoro vidjeti, uvjeren da je u našim kolektivnim tlapnjama o „mentalitetu“, u bjesomučnom traganju za pogrešnom česticom duha koja nas kao zajednicu vodi iz nesreće u nesreću, pored svih opštih mjesta kojima se služimo, ovo pitanje zasigurno centralno i najvažnije. 

**MANJAK JAVNOG MNJENJA**

Kad je, nedavno to bješe, prestravljenom plebsu pokleklom pred cijenom trešnje u Voliju i dojč kafe u obližnjoj birtiji, jedna politička partija kazala kako će uskoro, pobijedi li na izborima, plate strašno da porastu, pojavio se glas sumnje, i svi su to uočili i komentarisali. Akter je, naime, bio dobro poznat i već prisutan u javnom i političkom domenu – konsultantska kuća „Fidelity consulting“.

Ne ulazim na ovom mjestu u meritum stvari, moje osrednje pravničko poznavanje ekonomije govori da ni ovi što obećavaju ni kritičari nisu dali dovoljno argumenata da bi im se a priori vjerovalo.  Ono što me zanima je sledeće – kako nešto što se zove konsultantskom kućom, registrovano je u Centralnom registru privrednih društava za obavljanje privredne, dakle profitne djelatnosti, može već godinama, praktično svaki dan, da komentariše ekonomsku politiku raznih vlada, zauzima stavove za i protiv određenih političkih partija i lidera, i praktično kreira, u nedostatku kredibilne alternative, javno mnjenje?

Spada li sve to, i reci mi slobodno čitaoče ako nešto propuštam, u privrednu djelatnost za koju je ovaj, birokratskim rječnikom kazano, privredni subjekat, registrovan? 

Kako bi nekom prijatelju, Njemcu ili Australijancu recimo, mogao da objasniš aktuelnu situaciju oko crnogorske ekonomije i politike - tako što bi mu rekao da imamo dva sukobljena viđenja, pa jedno zastupa politička stranka, a drugo - fanfare molim - konsultantska kuća osnovana da bi zaradila koji euro od savjetovanja firmi i građana? I to kuća koja je, po pisanju medija, par godina dok je sticala internetski uticaj poslovala sa gubitkom. 

Ili, sa druge strane medalje, da li bi tom istom prijatelju, kad dođe u časni Montenegro i treba mu poslovni konsultant da mu pomogne u razvoju nekog biznisa, rekao: „Imam da ti preporučim odlične momke. Kako misliš, koje su im reference? Kako čime se konkretno bave? Pa politikom, majku mu. Što je tu čudno?“

**MEDIJSKE BAKLJE**

Slučaj drugi pominjem, u vjeri da ti je poznat i lako prepoznatljiv, jer mediji su mnogo više od medija u ovoj zemlji. Jedna se medijska kuća, slučajno se zove „Vijesti“, evo već deceniju najmanje, mnogo više nego za tiraž i koru hljeba za svoje zaposlene, bori za vrijednosti kao što su „pravda“ i „demokratija“, a protiv „zarobljene države“ i sličnih apstrakcija. Uvijek su tu za domovinu, baš kao što su za dom u užem partijskom smislu te riječi uvijek spremne i kolege sa Vijestima konkurentskog portala CDM.

Mediji su tu, dakle, da brane državu, pale baklje domoljubne, pozivaju na istorijske mitinge, ili servisiraju litije, osnivaju političke stranke i forume, predlažu, kroz pero istaknutih urednika i vlasnika, koalicije...

Treći je slučaj, što bi se reklo, signifikantan i u nečemu drugačiji od prethodna dva, jerbo nudi kroz detalj odgovor na dileme koje postavljaju prva dva. 

Milović se zove čovjek, Andrej. Za kratko vrijeme je postao sveprisutan u javnosti, kao funkcioner političke partije, borac protiv, pogađate, kriminala i korupcije, za pravdu i sve kako već ide.

Do javnosti je, kad ga je prepoznalo kao politički aktivnu jedinku, stigla priča, zamalo pa afera, po kojoj je kao advokatski pripravnik radio za suprotnu stranu u sporu – koristio dostupne podatke svog principala, koji je zastupao tužioca u parničnom postupku, pa pomagao tuženom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/55123f51-893a-4497-a503-aa444cd2f137)
Foto: iStock {.caption}

Ono što je javnosti, međutim, promaklo, jeste da je Milović, kad se ova gadna stvar desila, uputio kolegama mejl izvinjenja. U kome tvrdi kako mu je zbog ovoga žao, ali da je sve to učinio da bi odbranio neke dobre i nevine ljude od, najprostije rečeno, ne tako dobrog čovjeka koji mu je bio klijent. 

U ime plemenitih ciljeva, znači.

I ja sam, dragi čitaoče, za razliku od ovog Fidelity lika i gazda crnogorskih medija, sklon da Miloviću povjerujem. Mladost je takva – ne razlikuje osjećaj od dužnosti, pravedno od pravičnog. 

**SEBIČNOST NASUŠNA**

No, kod ovog uvida o kajanju i opravdanju, sigurno otkrivaš zašto sam napisao da je Milovićev slučaj značajan. On nam, naime, otvara samu srž dileme koju sam iznio na početku teksta. A dilema je sledeća: jesmo li ti i ja, dragi moj, svaki dan od kad ustanemo pa do mrkloga mraka, dužni da promišljamo sudbinu države Montenegro i svakog njenog sina i šćeri, pa onda i čitavog čovječanstva, te da svoje djelanje preduzimamo tako da uvijek tragamo za sveopštim dobrom, onako kako ga mi baš u tom trenutku zamišljamo... ili bi možda trebalo da pokušamo da budemo sebični pa da, izjutra, dok smo na radnom mjestu, prije svega pazimo na nešto što se zove profesionalna etika... a posle, kad se s posla umorni vratimo, da pokušamo da budemo što bolji muževi, očevi, komšije?

Jer, ako uzmemo da je ispravno ovo prvo, nema onda nikakve sumnje da je Milovićev postupak bio za svaku pohvalu, pod uslovom da je tačno ono što je tvrdio o strankama u sudskom sporu. 
A da je sama advokatura, kao profesija, veoma sumnjiva. 

Takođe, u Crnoj Gori i sličnim periferijskim satrapijama, gdje se stalno toboš traga za nekakvom nebeskom pravdom, dozvoljeno je i poželjno da se novine, portali ili konsultantske kuće, umjesto da slijede principe etike u izvještavanju i poslovanju, dakle u svom domenu djelovanja, pretvaraju u nekakve punktove političkog uticaja. Sve pod izgovorom velike brige za čovjeka, pleme i naciju.

Na veliku žalost montenegrinskih mudraca, savremeno je društvo raskrstilo sa bilo kakvim apsolutom: niti vjeruje u beskonačnu moć ratia, ni u nekakvu jedinstvenu i božansku, jusnaturalistički shvaćenu, pravdu. A ni demokratija više nije sveta krava. U zemljama koje mi smatramo srećnim i razvijenim, lokalni sudija će možda polu-zainteresovano proći pored kakvog mjesta zločina koji nije u njegovoj nadležnosti, i koje je već obezbijedila policija. Tog istog čovjeka ćete, međutim, kad obuče togu, neuporedivo teže nego njegovog podgoričkog kolegu uspjeti da korumpirate ili pokolebate da završi posao koji mu je povjeren. Jer se, čvrsto kao SNP za parlamentarni status, drži pravila koja mu je propisala struka, i oko toga ne pravi kompromise, niti bi mu isti bili dozvoljeni. U ime bilo kakvih „viših“ ciljeva.

**SVETOPOPRAVITELJI**

Taj segmentirani, ustinjeni i otuđeni postmoderni svijet ne traži ni od koga da sve zna i da se za bolje društvo donkihotovski svakog trenutka bori. Naprotiv, ekonomski i opštedruštveni procesi su od malog zapadnog čovjeka, objašnjenog i u teoriji od Maksa Vebera naovamo, načinili zatočnika svog društvenog usuda, stavili ga u okove koje naša duša balkanska i pravoslavna ne bi nikad istrpjela. Nema tamo biznis konsultanata što spašavaju, sa fejsbuk profila firme, državu od propasti, nema medija koji, osim naravno etičkim izvještavanjem i kroz *opinion journalism*, vode političke bitke, i to tako što svakog dana smišljaju političke saveze i kuju zavjere. 
Nema, pogađaš, ni advokata koji će izdati svoju stranku u interesu pravde, da bi zaštitili suprotnu stranu, jer valjda najbolje oni znaju koliko je bahat i zao taj što im je potpisao punomoćje i platio za njihove usluge. Ovakvi likovi, koje je sjajni sprski novinar Teofil Pančić negdje posprdno i vrlo prikladno nazvao „svetopopraviteljima“, nalaze se, u najboljem slučaju, izvan zone ozbiljnog uticaja.

Dok mi ovdje živimo uz nepodnošljivu kakafoniju glasova, svačijeg o svemu i svačemu, u kojoj se, potpuno prirodno, gubi bilo kakav kriterijum relevantnosti.

I rijetki su oni koji će javno, kao pokojni Srđa Popović, veliki beogradski advokat, pljunuti u lice puku i javno saopštiti: „Ja sam prvo advokat, pa tek onda Srbin“.


Jesmo li dužni da promišljamo sudbinu države i čovječanstva, ili da pazimo na nešto što se zove profesionalna etika, pokušamo da budemo što bolji muževi, očevi, komšije...

kriza identiteta

Srbin, Crnogorac, ili advokat

Stavi čaj, rekla je smorena trudnica, taman kad je htio da konačno sjedne za trpezarijski sto.
To kuvalo za čaj je lajtmotiv 43. godine njegovog života – produktivno ali bučno i iritantno do nepodnošljivosti.

Minute dok prokuva voda iskoristiće da se smjesti pored svog osmogodišnjeg sina, odličnog učenika trećeg razreda. Nedavno je mališa naizust izdeklamovao sva naselja sa lijeve i sa desne obale Morače, i to je oca impresioniralo, mada nije znao kud bi dječak sa takvom vrstom znanja. 
Juče se mama ljutila što je dobio četvorku iz matematike, pa bi taman mogao za ovih stotinjak sekundi da baci pogled na to što radi. 

„Nacrtaj polupravu koja krivu x siječe u tačno tri tačke“, veli zadatak. Nesigurnom rukom dječak polako izvlači liniju, od tačke A kroz zadatu krivu, tako da je presiječe u tačno tri tačke. 
A onda, tamo gdje bi linija naišla na novi meandar krive i neminovno je presjekla -  stavlja tačku. Obilježava slovom, i zadovoljno gleda u oca, očekujući pohvalu.

-Piše „poluprava“. Znaš li što je poluprava?

-Hmmm – pojavljuje se sjenka sumnje na ponosnom djetinjem licu – Pa valjda linija koja je ograničena sa jedne strane, a sa druge nije.

-Ali tebi je sad ograničena, skroz.

Glupa sprava za čaj stvara iz sekunde u sekund sve veću, sada za njega potpuno nesnosnu buku. Ustaje da isključi, ali shvata da voda još ne vri.

Dok se okreće, perifernim vidom uočava da se na nekakvoj režimskoj televiziji, pod kičastim plavim svjetlima, prepiru dvojica političara. 

-Ne možeš polupravu, koja je po definiciji ograničena sa jedne strane, da crtaš kao duž, da ne bi presjekla na više mjesta. To je prevara – stoji, gleda u dječaka i počinje da podiže ton, kako bi nadvisio strašni zvuk kuvala.

-Ali, učiteljica kaže...

-Ne kaže tako učiteljica, nego ti ne shvataš pravila. I nećeš da shvatiš. Lakše ti je da glumiš budalu, da se služiš lukavstvom.

Ona dvojica na TV-u granaju rukama, nešto mnogo važno objašnjavaju. 

Onda mu pade na pamet – nije vikao samo zato što mu smeta huk iz jebenog električnog čajnika, nego je u međuvremenu počeo da bjesni, da dobija još jedan u nizu neurotični napad. I razlog mu je jasan – rođeno dijete počinje da ga podsjeća na nešto veoma neprijatno.
Čajnik je sada isključio, opet je tišina, čuje se samo utišani glas sa TV-a.

-Ako nastaviš tako, ima da ličiš na ovu dvojicu debila. Okreni se, pogledaj ih dobro.

Dijete začuđeno gleda u veliki ekran. 

Jedan ima svijetlu put i naočare, podgojen je i nikad se ne smiješi. Bio je, kratko, nastavnik na nekom fakultetu, pa je počeo svakodnevno da gostuje po televizijama. Poznat je po neslanim internetskim šalama, u kojim se ismijava njegovo napregnuto dugme na košulji i iritantni otegnuti vokal u riječi „narod“, kojim pokušava da se dodvori masama. Drugi bi lako mogao da se uklopi u noviju formulu javnog djelatnika u toj nesrećnoj zemlji: ozbiljnost umjesto pameti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e7ad491c-c59f-45c2-ba2e-f319ab05c999)

Obojica rade, u politici, ono što je upravo uradio njegov maleni sin u radnoj svesci iz matematike. Kad shvate da ne umiju ili ne smiju da proizvedu neki rezultat, stave tačku – tamo đe je ne bi smjelo biti. Jedan se neprestano poziva na apstrakcije tipa narod ili crkva, a drugi, kao najvažniji ministar u vladi svog ortaka, kad naiđe na problem riješi ga tako što brutalno krši pravila – ustav i zakone svoje zemlje.

-To rade ova dvojica. Kad ne umiju da riješe zadatak počnu da varaju, da sami izmišljaju pravila kako im odgovara. Ako tako hoćeš da radiš, ne idi u školu. Ne uči matematiku, učlani se u jebenu stranku, skrati nam muke – nastavlja da viče. Solilokvij se završava suludom metaforom u kojoj objašnjava kako, ako se u životu od njega, dječaka, bude tražilo da upotrijebi onaj čajnik, ne može umjesto toga uzeti stolicu na kojoj sjedi. Voda bi se kroz nju prosula.

Dječak ga sada gleda zbunjeno, suznih očiju. Trudnica se podiže sa trosjeda i upućuje prekoran pogled.

Već u hodniku prema sobi shvata da se danima jedva bori protiv frustracija, da je nemoćan i da nema kome to da prizna.

Sjutra ga je, kad se vratio s posla, sačekao urađen zadatak. Linije od tačke A su kroz krivu provučene pod takvim uglom da su je presjekle tačno onoliko puta koliko se traži. 

Dok odmara popodne, počinje da mašta: godina je 2040, on je u seoskoj vili koju je izgradio na imanju koje mu je ostavio otac tridesetak godina ranije, i na kome je zatekao samo srušeno kućište. Ništa ga tamo, u tom selu ne podsjeća na to đe se nalazi, osim kič-nacionalnog simbola nacrtanog pred neke davne izbore, na stijeni pored uzanog puta.

U posjetu mu je, iz dalekog svijeta, stigao sin. Dječak je zavolio matematiku i sada radi u nekom brodogradilištu, negdje u Holandiji. Konstruiše napredne trgovačke brodove koji koriste solarnu energiju.

Ima i unučad, jednom polovinom gena južno-Korejce. 

Igraju se, i razgovaraju na engleskom. 
 


Dok odmara popodne, počinje da mašta: godina je 2040, on je u seoskoj vili koju je izgradio na imanju koje mu je ostavio otac tridesetak godina ranije. Ništa ga u tom selu ne podsjeća na to đe se nalazi, osim kič-nacionalnog simbola nacrtanog pred neke davne izbore