Pariz protiv SUV-a, glasila je juče agencijska vijest koju su domaći mediji prenijeli, sasvim u svom maniru - sa kontekstom političkim ali bez udubljivanja u meritum stvari. Francuska prijestonica, veliki njemački gradovi, London...svi već pokušavaju da se oslobode tih SUV-ova u gradskim jezgrima.
Ali, fenomen SUV-a, koji veseli taksista i osupnuta domaćica iz Bara ili Berana često simpatično nazovu i đip nije samo predmet saobraćajnih i ekoloških rasprava u evropskim metropolama, već i moćan simbol dekadencije pozno-kapitalističkog društva i vremena koje živimo.
ČEMU TO NE SLUŽI?
Riječ je, naime, o marketinškom triku posustale auto industrije koja već dvadesetak godina pokušava da, na uštrb bezbijednosti, životne sredine i zdrave pameti, iz mrtve krave izvuče tele. I, treba li reći, očigledno uspijeva.
Đip je u velikom svijetu poznat i kao SUV, što je skraćenica od sport-utility-vehicle. Vozilo sportsko i nadasve korisno. Osim što nije, za ogromnu većinu konzumenata, ama baš ni malo sportsko, ako pod sportom ne podrazumijevate zastrašivanje sugrađana i seljobersko pentranje po trotoarima. A uglavnom ni korisno, jer je u pitanju vozilo koje bi trebalo da služi za vožnju po terenu, dakle izvan asfaltnih puteva, i još za prevoz većeg broja ljudi i tereta. Što se najčešće ne događa.
Ovaj tehnološki koncept je, alhemijskom reakcijom ljudske pohlepe, gluposti i atavističkih poriva, proizašao iz nečega što je, u vremena davna i časna, imalo svoj smisao – vojno transportnog vozila kadrog da se probije kroz pustinju i prašumu i neprijatelju iza leđa podvali grupu diverzanata sa punom opremom - te vaskrsao u vrijeme kad bi, po svim rezonima, morao da bude uglavnom uglavnom suvišan.
EKOLOGIJA I BEZBJEDNOST
Jer prije svega, troši dramatično više goriva i neuporedivo više zagađuje životnu sredinu. Nikad niko neće izračunati kako bi se, da je sumanuti trend izostao, kretalo tržište naftnih derivata, ali je sasvim sigurno da isti ima uticaja. Niti je moguće precizno procijeniti kakvi su efekti na vazduh i prirodu, ali je izvjesno da nisu zanemarljivi.
Razlozi ekološki se, u skladu sa savremenim trendovima, navode kao osnovni u odluci donesenoj na pariskom refenrendumu, ali nipošto nisu jedini. Ova savremena pomama ozbiljno ugrožava i bezbjednost praktično svakog učesnika u saobraćaju.
Naime, uprkos uvriježenom „mišljenju“ prosječnog konzumenta ovih proizvoda, zasnovanom na sve boljoj reklami i sve lošijem školstvu, gotovo svi aspekti bezbjednosti su u đipovima dovedeni pod znak pitanja. Riječ je o veoma teškom (uglavnom bez razloga, rekosmo li) vozilu, koje je, što bi moralo da bude svakome jasno nakon izučene fizike za osnovnu školu, neuporedivo manje upravljivo od regularnog putničkog automobila.
Savremene tehnologije, servo uređaji i elektronika, učinili su da prosječan vozač nema takav osjećaj – do prve situacije kad limeni slon od 2 ili 3 tone zapleše na kakvoj poledici, a sve lampice i strujna sokoćala ugrađena u ovaj postmoderni statusni simbol postanu neupotrebljive. Jer onda dominira zakon inercije, po kome se, jebi ga, tijelo veće mase naprosto teže zaustavlja i kontroliše.
Kad dođe do sudara, diskutabilno je da li je sam vozač više zaštićen. Naime, uprkos neprirodno povišenoj poziciji za volanom, u ova vozila uloženo je veliko znanje i visoke tehnologije, vazdušni jastuci i zavjese, koje su, uz veliku količinu metala ispored vozača, koliko toliko zaštitile onoga ko se nalazi za volanom, i eventualno suvozača. Onaj, međutim, ko se nalazi na zadnjem sjedištu, već je u problemu. Velika opasnost od prevrtanja zbog povišene mase i težišta, donosi viši nivo rizika, i tu tehnologije nisu od neke koristi. O drugim učesnicima u saobraćaju izlišno je i govoriti. Udarci visokog vozila veće mase nose, logično, mnogo veći rizik po nekoga ko se nalazi u drugom automobilu koje učestvuje u nezgodi. Motociklisti, biciklisti i pješaci u sudaru sa đipom tek nemaju nikakve šanse.
Foto: Normalizuj
I ovdje se opasnosti i cijena kojom se plaća trend nikako ne završavaju. Sjeti se, dragi čitaoče koji voziš normalni putnički auto, koliko puta dnevno izvijaš vrat da bi na raskrsnici ili kolovoznoj traci uspio nešto da vidiš od kakvog „luksuznog terenca“ poperenog đe mu mjesto nije. Razmisli, onda, i o tome koliko veličina ovih vozila utiče na jezivi osjećaj da smo u sopstvenom gradu prosto zatrpani limom, kuda god da krenemo.
Realne koristi, dakle, od ovog savremenog kapitalističkog uber-idiotizma nema, osim kod rijetkih koji imaju potrebu da silaze sa ceste (što takođe najčešće i ne mogu, jer se ova vozila sve rjeđe i prave sa off-road karakteristikama) ili voze neki kabasti teret...za koji, kao alternativu, mogu da kupe ili čak iznajme transportno vozilo.
Pa, velite, ako je ono „utility“ u „sport utility vehicle“ laž, onda je sigurno sport i adrenalin u pitanju.
Nipošto. Od sporta ovdje nema ništa. Naime, kao što već rekosmo, off-road vožnja je kod ovih vozila (osim kod manjeg broja namijenjenih za pravu stvar, a ne kao mamipara) potpuno isključena, a i da nije – terenska vožnja je komplikovana i zahtjevna rabota za koju samo rijetki imaju znanja i volje.
Đipom ne možete kvalitetno ni da jurite cestom. Povišena pozicija sjedjenja, visoko težište, velika masa i smanjena aerodinamičnost su pravi pakao za svakog sportski nastrojenog vozača. Ogromni motori koje, tu i tamo i iz marketniških pobuda, proizvođači ugrađuju u đip uglavnom su beskorisni, osim što enormno troše i zagađuju. Jer pomenute karakteristike jednostavno ne dozvoljavaju da se brzo uđe u krivinu bez naginjanja, bezbjednosnih rizika ili makar velikih intervencija elektronskih pomagala...koja sama oduzimaju gas i koče, što svakog rasnog vozača dovodi do ludila.
Naravno, neka od ovih vozila jesu na papiru brza, i možda je neki đip sa ogromnom snagom brži na pravoj cesti od prosječnog vozila „golf“ klase, ali se u takvom kutijastom predmetu enormne težine jednostavno ne može imati sportski osjećaj u vožnji.
ALI...PROFIT
Pa ko onda ima koristi od trenda?
Auto industrija, naravno. Posebno evropska, koja nije pravovremeno reagovala na ekološke trendove i pokušala da bude pionir u razvoju novih tehnologija, kao što su elektrificirana vozila. Pa onda pokušava da isti proizvod upakuje na deset različitih načina, i proda lakovjernima.
Evo kako to u praksi funkcioniše.
Na razvoj vozila proizvođači troše ogroman novac, i to je najveća stavka koju plaćate kad kupite auto. Zato je važna „optimizacija“ odnosno da se ono što se zove mehanička platforma (dakle, osnovni sklopovi vozila, pogon i podvozje) što bolje tržišno iskoristi. Pa se onda uzme i projektuje jedna napredna mehanička platforma, i ugradi u neki normalan auto, recimo srednje klase. Da bi se isti, normalni auto, po svojim karakteristikama dovoljan za 99 odsto potrošača, prepakovao tako da ga se može nazvati - SUV. Turi mu se povišena karoserija, doda malo neophodnih ojačanja, dobije velika težina i sve što ide uz nju...i ponudi kao nešto novo, za 20 odsto veću cijenu.
Ostalo je već uradio marketinški odjel, zadužen da nameće sumanute trendove da bi se od njih zaradilo.
SIMBOLI VREMENA
Prosječni vlasnik đipa u Podgorici, da ne idemo do Pariza, je mlađi ili sredovječni muškarac/žena koji dominantan dio života provodi u gradu. U automobilu se uglavnom vozi sam, ili eventualno poveze jedno ili dvoje djece u školu, pa onda pola sata traži parking. Ili, pošto parkinga odavno nema, trotoar na koji će da se popne i zagorča život majkama sa bebama, invalidima, biciklisti i pješaku.
Njemu ili njoj, dakle, vozilo ove veličine uglavnom nije neophodno, i suštinski predstavlja teret. Kupljeno je iz bitno drugačijih razloga, koje savremena psihologija (da, postoje studije o popularnosti đipova) vidi u iluziji bezbjednosti.
Kupljeno je, da se ne lažemo, jer je prosječni građanin danas otuđen i zaplašen od života i od sugrađana, i vjeruje da će u modernoj interpretaciji tenka za gradske uslove biti nekako bolje zaštićen.
Pojavio se nedavno mim, slika na kojoj su, rame uz rame, legendarni Fiat 126, mali porodično-sportski automobil za grad iz šezdestih godina prošlog vijeka, i jedan tipičan predstavnik današnje đip-armade. Predmeti koje upotrebljavamo govore, kao kod kakvog arheološkog otkrića, o našim navikama i i sklonostima. A ta prevozna sredstva koja su koristile generacije naših očeva i đedova, i mi danas, kažu sljedeće.
Čovjek se zlatnih šezdesetih i sedamdesetih, dok profit i GDP nisu bili svetinje, a društvena solidarnost je još postojala, vozio automobilom koji mu je bio zaista potreban. U koji može da se spakuje njegova četvoročlana porodica, odveze do posla i škole, pa za vikend na more ili kod rođaka u drugi grad ili selo. A da pritom ne zakrči cestu, ne proizvede ekološku katastrofu. I još da se uživa u vožnji, jer se u „peglici“ čuo zvuk motora i fijuk vjetra, i mogla je da se vozi tako da proizvede adrenalin.
Tipično vozilo današnjeg vremena je, on the other hand, svojevrsni paradoks.
Ono je proizvod izuzetnog tehnološkog razvoja. Veoma je udobno, ako pod udobnošću podrazumijevate odijeljenost od svijeta oko sebe. Ono je, međutim, stalna i ozbiljna prijetnja svojoj okolini. Jer je preveliko, isuviše opasno, zagađuje i otežava svakome osim vlasniku život, samim svojim postojanjem.
Ono je, iznad svega, savršen dokaz da svaki rast, bio to rast u dužinu i širinu ili osvajanje novih tehnologija i brojki, nije sam po sebi dobar.
Da li nam je potreban „održivi razvoj“ gradova i privrede, ili je ta kovanica zapravo oksimoron, a ključ je u „degrowth“ pokretima, to još ne znamo. Ono što zasada svako može da vidi, a što može biti simbolički i stvarni početak debate o razvoju ljudske rase, jeste i ono što su građani Pariza podržali na nedavnom referendumu – stvari poput gigantskih automobila nam zaista nisu potrebne, i nije im mjesto u evropskim gradovima.