Svaki je srećan advokat srećan na sličan način, a svaki nesrećan ima neki svoj razlog za nezadovoljstvo. Nekoga istražuju „organi“, neko je izgubio veliki spor, a ovog advokata, od svih Scila i Haribdi njegovog posla, najviše onespokojava kad mu o pravima klijenta – odlučuje neko koga ne može da pozove na odgovornost.
Ukratko: klijent je mlađi čovjek pobjegao kao dijete sa „ovih prostora“. Uzela ga majka za ruku i utekla sa njim od rata i bijede u jednu od najbogatijih i najuređenijih zemalja Jevrope i svijeta. Tamo se snašao, školovao, radio, pa postao vlasnik brojnih restorana i građevinske firme. Čovjek vrijedan i preduzimljiv.
Dopalo mu se, onda, kad je kupio stan u Budvi, pa mu palo na pamet da iz hladne i kišovite udoline na sjevernom moru, dio radnih aktivnosti preseli na sunčani Mediteran. Pronašao građevinski plac u Baru, blizu mora, za izgradnju stvoren – jal' stanovi jal' turistički apartmani, to će još da vidimo. Sa prodavcima pao dogovor, advokat se potrudio da to prenese na papir da bi svi bili zadovoljni. Situacija bila komplikovana, zatezale i ugovorne strane i notar, ali advokat na kraju sve riješio i predugovor potpisao đe se klijent obavezuje da osnuje doo koja će u datom roku da plati nepokretnost. Lovely jubbly!
Onda je trebao da ide dosadni dio – kod opštine ili ministarstva urbanistički uslovi, pa projekti, ugovori...
I sve je bilo kako Bog zapovijeda, dok se na putu realizaciji još jedne, što bi rekao mladi uljeb iz kakve četničke partije, strane grinfild investicije, nisu ispriječili pravi bogovi. Demijurzi i vladari kapitalistički, i sprovodioci njihove volje.
Naše divne crnogorske banke, kad ih pozovete i tražite da otvore račun za privredno društvo koje ima stranog vlasnika i komplikovanu vlasničku strukturu, ima dva pristupa. Može vam se desiti, naime, da se sa vama zajebavaju i da vas izbjegavaju likovi sa šaltera, najniži ešalon dakle, a možda dobijete i direktan kontakt sa službama koje o tome zaista odlučuju. Što je poseban vid sado-mazo odnosa.
Ovi drugi, na koje sam naišao u jednoj od većih banaka, rade na sljedeći način: traže vam tonu dokumentacije, a onda se prave da ne razumiju što u njoj piše. Dobio sam, tako što sam banuo jednog dana direktno u centralu banke, broj telefona osobe iz takozvanog „ALM (anti-money laundering)“ odjeljenja, koja me je prvi put saslušala i ljubazno mi tražila da joj pošaljem statusna dokumenta, pa će ona da vidi što dalje. Onda mi je u mailu, nakon nekoliko sati, saopštila kako banka „ne može da uđe u poslovni odnos sa mojim klijentom“ jerbo se iz dokumenata „ne vidi vlasnička struktura“ (što je u zemljama zapadnim uobičajena stvar). Kad sam, samo par minuta kasnije, poslao izvod iz registra stvarnih vlasnika, u kome se sve vidi, odlučila je da ne odgovara ništa. Na telefon se više nije javljala. Na mail u kome tražim da mi odgovori, poslat par dana kasnije, a suočena sa mogućom intervencijom kod nadređenih, rekla je kako sam joj poslao izvod na stranom jeziku, koji ona, jelte, ne razumije, pa zato ne može da mi odgovori.
Ovi sa visoke pozicije, dakle, gađaju direktno u zdrav mozak. A pješadija? Likovi sa šaltera i iz prijemnih kancelarija?
Oni su tu takođe u nezgodnoj poziciji, jer ih zovete svakodnevno i neprijatni ste. Posebno ako ste, kao ja, razjareni jer ne shvatate o čemu se tu radi i prijeti da vam propadne veliki posao zbog nečega što ste smatrali birokratskom formalnošću. Onda – ili se ne javljaju na telefon, ili vam nervozno objašnjavaju da oni tu ne mogu ništa. Ili vam, skoro plačnim glasnom punim saosjećanja, daju znak da je sve u rukama Jahvinim.
Srećni su kad dobiju „odozgo“ neki upit, đe treba nešto da pojasnite ili dodate, pa vam to proslijede kao znak da nešto rade. Ti upiti bi, kao i onaj pomenuti đe mlada fakultetski obrazovana osoba ne zna strani jezik pa ne umije da pročita izvod u kome piše „registar stvarnih vlasnika“ i ime i prezime vlasnika, uz neku nebitnu napomenu, bili sjajan izvor zabave da se ne odlučuje o nečijim pravima i da stvar nije ozbiljna.
Tu onda vidite da su bankarske age i begovi, likovi iz odjeljenja zvučnih naziva koji su u vašim snoviđenjima bili mješavina Herkula Poaroa, vašeg pokojnog gimanzijskog profesora filozofije i Moldera ili Skali, zapravo otrovne neznalice i zgubidani. Likovi kojima je, kako su nekad govorili, svaki jezik strani i svaka nauka tuđa. Pa se tako baš i ne snalaze u korporativnim strukturama. A haos nastaje tek kad pokušaju da protumače neki ugovor.
Takvi likovi, za vas bezimeni, koje nikada niste vidjeli ni za njih čuli, a kamoli ih na izborima zaokružili, niti su vam dostupne njihove biografije, odlučuju o vašim pravima. Banke, posebno u zemljama kao što je Crna Gore danas imaju dovoljno depozita, i više nego što im treba, za ono što čini okosnicu njihovih profita - davanje skupih kredita najnižim slojevima stanovništva i privrede, i igranje na sigurne hartije od vrijednosti na svjetskom tržištu. Njihovi profiti su zagarantovani, a provizije na novčane transakcije srazmjerno niske, pa otvaranje računa bilo kome ko bi im mogao biti sumnjiv, u kontekstu sve većih obaveza koje im država nameće u borbi protiv pranja novca, predstavlja samo opterećenje.
Sa druge strane, država teži da se bori protiv kriminala tako što će pratiti tokove novca. Što onda dovodi do ograničenja keš-plaćanja, posebno u privredi. Sve to vodi do najavljenog ukidanja keša u nekim zemljama u skorijoj budućnosti. U crnogorskim zakonima već imate ograničenja da se kešom ne može plaćati preko određene sume.
Idemo, dakle, ka budućnosti u kojoj će banke u cjelosti kontrolisati novčane tokove, a to će raditi, kako sada stvari stoje, prema vlastitim interesima i bez djelotvorne kontrole. Jer, iako centralne banke imaju zakonom data uopštena ovlašćenja kontrole rada banaka, budite sigurni da odluku da vam se neko pravo uskrati neće preispitivati. Niti će im zbog toga uzeti licencu. Niti ćete vi protiv toga moći da se bunite.
Odluka banke, koja nije upravni organ pod kontrolom države, već, da prostite, privatna kompanija, da vam ne da da otvorite račun, značiće ograničenje ili oduzimanje vašeg ustavnog i evropsko-konvencijskog prava na privatnu svojinu. U klasičnoj postavci stvari, kako je zamišlja teorija liberalne ustavne demokratije i sa njom komplementarna koncepcija vladavine prava, ovakva ograničenja dolaze od države, odnosno upravnih organa, i onda, bilo da ste građanin ili advokat, dobijete odluku kojom vam se nešto ne dozvoljava – pa protiv nje imate načina da se borite. Tu su sudovi, redovni i upravni, privredni i ustavni, pa sve do vrhovnog. Pa onda i dalje, do Strazbura.
A kad vam Kruela iz banke saopšti, i tako nekoliko puta, da je njoj dusa da se bakće sa vašim papirima koje ne razumije (jedna moja prijateljica tvrdi da su u ALM odjeljenja po podgoričkim bankama primili, citiram, „đečinu“), i da neće da vam otvori račun - možete da se slikate.
Slično stoje stvari sa kreditiranjem i drugim uslugama koje u poznom kapitalizmu nisu nikakav luksuz nego prava bukvalno najdirektnije skopčana sa vašom egzistencijom. U Velikoj Britaniji je, posle su mi skrenuli pažnju, izbila afera kad je jedna banka, u pokušaju da se država riješi notornog Najdžela Faraža, zvijezde Bregzita i populističke desnice, odlučila da mu bez opravdanja zatvori račun, a svaka druga banka pod istim pritiskom - da mu ne dozvoli da račun otvori.
I ti sad, dragi čitaoče, možeš da se tješiš kako se to desilo samo desničarskoj suklepini Najdželu i mom bogatom klijentu, ali možeš biti uvjeren da društvene zakonitosti ni ovdje neće omanuti, i da je samo pitanje vremena kada će se ovo desiti i - tebi. Po istim zakonima, neće to biti samo proizvod inercije i neznanja, nego vjerovatno nečijeg konkretnog interesa da ti se neko pravo uskrati.
Kapitalizam je, braćo i sestre, udario kurcem o ledinu. I od snage tog udarca pale su maske, pa se sad dobro vidi ko je gazda a ko rob. Takva, distopijska bliska budućnost, nije održiva, i dalja budućnost nas mora voditi ka nekom ekstremu – ili da priznamo ono što svi vidimo, i junački ćutimo, ili da se borimo.
Borba će nalagati stvari koje su ovog trenutka nezamislive. Recimo to da naša Kruela iz banke priloži diplomu i na javnom konkursu bude primljena na mjesto đe se odlučuje o nečijim pravima. I da, još važnije, o tim pravima odlučuje po pravilima koja smo mi ustanovili, a ne po nekakvim maglovitim „kriterijumima“ njene privatne organizacije.
A da institucije od kojih naša prava zavise budu opet – naše, a ne njihove.