U aprilu ljeta Gospodnjeg 2023, nakon incidenta sa prethodnom stanarkom, nabijeđenom podgoričkom umjetnicom, stan je ostao prazan. Žena u devetom mjesecu trudnoće, haotični početak sopstvenog biznisa i dječak školskog uzrasta najgori su mogući ambijent da se čovjek bavi oglašavanjem, čišćenjem i popravljanjem, da trpi naporne zainteresovane i njihova često sumanuta pitanja.
Kad su supružnici iz Rusije, urbani, u tridesetim, navodno onlajn profesori engleskog pobjegli od rata, javili da žele da zaključe ugovor, bilo je to veliko olakšanje. Aleksandar me je uskoro pozvao i tražio neki escajg i posteljinu. U stanu je inače sve OK, veli, i ljubazno se zahvaljuje. Primopredaja je obavljena na bulevaru ispred ulaza, uz kratak kurtoazni razgovor na vrlo dobrom engleskom, uglavnom o tome što treba vidjeti u Crnoj Gori.
Početkom maja stigla je neobična poruka. Ja sam jedini koga ovdje poznaju, i da li bih mogao da im pozajmim 20 eura. Kako je, pobogu, neko zapucao čak iz Rusije i odlučio da iznajmi stan i počne ovdje da živi, a nema nikakvu ušteđevinu, pitali smo se.
U junu mi je uredno vratio, skupa sa stanarinom, mojih dvadeset evrića, ali se opet dogodilo nešto neobično. Nije poštovao ugovor i otvorio račun sa koga će platiti, već mi je novac predao u kešu,a onih dvadeset sve u novčićima od po 10, 20 i 50 centi.
U julu smo već moja draga supruga i vlasnica stana i ja konačno dobili neke odgovore. Počeli smo tih dana da vodimo bebu u ozbiljnije šetnje, i jedne večeri natrčali na nevjerovatan prizor. Prijatni vazdušasti tonovi izlazili su ispod one sprave što mene neodoljivo podsjeća na kakav sač ili pekač, i svakog trena čekam da je neko otvori i izvadi slasno pečenje. Lik je sjedio na uglu ulica Slobode i Hercegovačke, u polutami, i u zanosu, zatvorenih očiju, udarao u ono čudo. Ispred nogu vrećica, i hrpa novčića u njoj.
Ma nije ono on, tvrdio sam.
Jeste, jeste, uvjeravao me sigurni glas moje trezvenije polovine.
To sam veče uglavnom ćutao, zaspao na trosjedu i probudio se u gluvo doba noći, s istom mišlju. Kako živi od toga? Je li im se nešto iskomplikovalo pa je morao time da se bavi, i je li ikad stvarno radio kao profesor engleskog?
Sjutradan sam na poslu odlučio da, po starom dobrom običaju, od teme koja me čini nervoznim napravim vic. Tražio sam da mu kolege bace koji novčić, jer je to moja renta.
Iza gega krile su se prave dileme. Prvo, izdao sam stan ljudima koji su došli s kraja svijeta, bježeći od nevolje, i koji za tu prokletu rentu zarađuju nečim što je u mojoj malograđanskoj svijesti - prosjačenje. Jer ono, govorila je moja muzička naobrazba, nije umjetnost koju bi inače neko platio da sluša. Onda, je li to uopšte legalno, i činim li i ja nešto zabranjeno?
Kakav je to tok kapitala, kad Rus u Podgorici prosi, od mojih sugrađana, da bi meni nešto platio? I, šta to govori o današnjoj ekonomiji nejednakosti, što bi rekao dobročestivi Toma Piketi čiju knjigu trenutno držim kraj uzglavlja?
Prošao sam u avgustu par puta pored mog Rusa dok svira, i osjećao uvijek olakšanje što ne moram da mu se javljam, jer je zaista bio u nekoj vrsti zanosa i očigledno nije primjećivao svijet oko sebe. Osim standardnog internog narativa o prosjačenju, bilo mi je neprijatno jer bi se logično nametnuo i razgovor o njegovom navodnom poslu profesora, i pitanje kako uopšte plaća zakup i kakvi su mu planovi. Uskoro će kiše u Podgorici, i opustjeće njegovo radno mjesto na komadu ulice što se nekad zvao korzom.
U septembru sam, stupajući iz Bokeške na trotoar prema pozorištu, nabasao na njega. Lanena opuštena odjeća, u desnoj ruci cigareta dok lijevom preko ramena drži vreću u kojoj se očigledno nalazi ono gastronomsko-muzičko sokoćalo. Ja, veli, pomalo sviram tu na ulici. Sve je skupo i tako si potpomažem kućni budžet. Znam li još neko mjesto pogodno za takvu aktivnost. Nije siguran za Njegošev park, uglavnom se tu skupljaju tinejdžeri.
Jedva sam čekao da se rastanemo, a onda je misao o neprijatnim istinama i odnosima ustupila mjesto jednom posve drugačijem osjećaju. Majku mu, taj čovjek - bio prosjak, muzičar ili profesor - na licu i u glasu ima nekakav mir koji je, realno, meni rijetko dostupan.
Foto: Normalizuj
U oktobru je već ozbiljnije kasnio sa rentom, i to baš onda kad je nama bilo gusto. Gospođa se bunila. Kako je mogao u takvoj situaciji da uzme relativno luksuzan stan, žao je nama njega, ali je to neozbiljno i uopšte uzev bilo bi dobro da mu se sledećeg aprila zahvalimo na saradnji.
Dana desetog u mjesecu novembru, taman pred nastupanje roka za sledeću zakupninu, dobio sam, dok sam uveče leškario i bindžovao seriju, poruku sljedeće sadržine: Hi Boris. We left the country today. Keys are in the mailbox. Thanks for everything. Alex.
Htjedoh da poštedim mladu mamu i dojilju dodatnog stresa pa sam odjurih do stana. Neki miris hrane uvukao se u zavjese i namjestaj. Prašina, prljav dušek od kreveta i prazne limenke piva svuda. Ali, ništa nije ni odneseno ni uništeno. Depozit koji smo uzeli kad su ušli u stan biće dovoljan da se plate sve intervencije.
Ti dani bili su napeti, trebalo je ponovo čistiti i krečiti, davati oglase i zvati agencije. Na onu poruku nisam znao šta da odgovorim. I, još više, nisam znao šta da mislim o tom čovjeku. Pa sam u pomoć prizvao veliku književnost. Možda se čitalac sjeća jednog od dva glavna lika romana "Derviš i smrt", Hasana, čovjeka koji je nemilice krčmio svoje nasledstvo, ne mareći za stav porodice i sredine, drugovao sa svakim od plemića do sumnjivih tipova i smucao se svuda po svijetu. Lika koji u književnoj kritici slovi za Ahmedovog antipoda, i koji je ujedno nosilac paradigme "neposrednog življenja", suprostavljene Ahmedovoj "meditativnoj upitanosti", odnosno onome što današnja nauka u psihološkoj manifestaciji prepoznaje i kao anksioznost. Taj bezbrižni osmijeh Hasanov, ta dobra namjera što ide samo uz dionozijsko osjećanje života...to je, nema sumnje, bilo baš to.
A ja? Ko bih tu bio ja i zašto su sve rjeđi dani u kojima uspijem da ličim na Aleksandra? Pa, ima tu i ahmedovskih momenata, suspregnute radosti što stenje pod brigom, strepnjom, usiljenom moralnošću. Ima toga da me, kad bih htio da se od srca nasmijem, presijeku slike one umrle djece u Gazi i Izraelu, i čini mi se onda da je ta radost nekako neprilična.
Ali, ima nešto još važnije. U sjajnoj knjizi Viktora Šklovskog opisuju se jadi diva iz Jasne Poljane, i kao centralni motiv njegov strašni osjećaj da postupa suprotno svojim uvjerenjima. Htio bi da oslobodi seljake i da im podijeli zemlju, da se imovine odrekne i počne da živi slobodno, ali je ujedno svjestan da takav čin neće globalno ništa promijeniti, osim što će na teška iskušenja staviti njegovu Sofiju i djecu. Nekoliko puta pokušava da bježi, da bi ga konačno oslobođenje pronašlo na sada čuvenoj željezničkoj stanici Astapovo.
Ta unutrašnja borba grofa Tolstoja, više od vijek kasnije, govori nam istu stvar. Da živimo jedan duboko nepravedan poredak koji nam nameće da stvaramo umjesto da živimo, da imamo umjesto da budemo, kalkulišemo umjesto da uživamo. Igra je postavljena tako da razbijanje tih okova znači put u neizvjesno za naše porodice, što nas najčešće i drži u pokornosti.
Sasvim u skladu sa tim je i današnja kapitalistička ekonomija, i ne treba mi nikakva stručna analiza da bih razumio zašto se dešava da sam od jedne rente za onaj stan zaradio više nego za par mjeseci rada na predmetu koji angažuje svo moje ljudsko i profesionalno biće. Na predmetu u kome sam, na primjer, pred sudom štitio prava žene i mlade majke koju je brutalno tukao muž nasilnik.
Nakon svega, želim Aleksandru i njegovoj simpatičnoj Eleni mirno more i bezbjedan put, đe su se god zaputili. Htio bih i ja za njima, imam onu đedovu harmoniku i znam i dalje ponešto na njoj. Ali me je i dalje strah da krenem.
A dok ne krenem, idem da stanarima operem neku ćebad i popravim klima uređaj. Zima ide i renta je neophodna.