Bila su to neka neobično vjetrovita ljeta, s kraja vijeka, a u komšiluku i na televiziji dešavao se rat. Dječak na pragu tinejdž doba bježao je od neurotičnih roditelja na obližnji improvizovani košarkaški teren, jurio za loptom i ponekad se borio sa zbrkanim mislima kad bi u uskom šortsu preko parkinga prolepršala Brankica sa petog sprata.
A onda je ušla u njegov život jedna nova stvar, koja je uzdrmala strukturu slobodnog vremena i njegove mlađane duše. Raspravljanje sa drugovima.
TATA ZNA NAJBOLJE
Lako je danas biti pametan kad pogledate kratki prigodni televizijski intervju studenta i budućeg, milošću Božjom, predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, koji na pitanje što radi u slobodno vrijeme kaže kako "voli da se svađa sa braćom i prepire sa društvom". Lako je polećeti na zaključak da je neki tim psihologa ili psihijatara mogao da nas spasi ovolike gnjavaže i krindža. Istina je, međutim, dragi moji, da u formativnim godinama verbalni okršaji, čak i oko najbanalnijih tema - od politike do toga je li pristojno biti trijezan kad svi u društvu piju - znaju da budu čovjeku kao droga.
Ali, pređimo sad na stvar. Pišem ovo da olakšam muke i pomalo da se pohvalim.
Bio je jedan od nas, tvrdoglav i nepopustljiv u debati, težak protivnik, koji bi u ključnom trenutku znao da isuče oratorski hekler, dok ti stojiš kao tupan sa golom sabljom, i kaže: znam ja to bolje od tebe, tako kaže moj tata! Tata mu je bio profesor i provincijalni kozer, pun priča i naizgled neuporedivo zanimljiviji od ostalih tata - pukovnika, službenika ili vječno odsutnih razuzdanih umjetnika.
E, tu sam se, vidiš, ja na neki način proslavio, jer sam bio prvi koji mu je, pristojno ali odlučno, kazao da to nećemo uzimati kao validan argument u raspravi. Svako ima tatu, tvrdio sam, ali je dužan da, kad se zapođene verbalna kavga ispod koša u Makedonskom, ima i - stav. I šlus.
O NACIONALNIM TATAMA
Pa zašto sad ovo pričam, zar samo da se pohvalim? Ne, nego zato što upravo ovih dana doživljavam nekakav emocionalni deja vu, i ponovo me tišti isti onaj osjećaj da me neko ućutkuje argumentom tatinskim, đe mi se zabranjuje da mislim. Jer, vjerovali ili ne, i vaskolika Crna Gora, kao ovaj moj drug iz djetinjstva, ima svoga tatu, koji sve zna, u svemu presuđuje i svakome daje riječ i pravo građanstva. Iako sam tata, kao ni kod onog mog druga, za tako nešto uglavnom i nije kriv.
Taj naš povijesni epski tata ima i obličje i ime - zove se Slavko Perović, i kao dodatak njegov počivši Liberalni savez. Kažeš li, danas u Podgorici, u kafani ili na fejsbuku, svejedno je, da tamo nekoj kolumnistkinji pisanija ništa ne valja, da se bez argumenata, nepismeno i tupavo, namjerila da obračuna s protivnicima vlasti - evo ih sokolovi stari liberali da te ućutkaju. Jerbo je kolumnistkinja isto bila liberal i znaš li ti da je drugovala sa Slavkom.
Prozboriš li za jednog političara da se od simpatičnog bundžije pretvorio u opasnog autoritarnog pajaca, tu su jopet: ali Slavko veli da je mlad i lijep!
Na rođendanu ili povojnici, svadbi ili pred kapelom, svuda su prisutni. Bili su oni sa Slavkom, znaju što Slavko misli i ti da ćutiš, i o Slavku i inače, jer si možda i udbaš. Uzalud je tu pozivanje na razum, na činjenice. Podsjećanje da realni Liberalni savez jeste bio jedna od stranaka i udruženja koja su se devedesetih časno pobunila protiv rata, te zbog toga platila cijenu, ali da nipošto nije bio jedini. Da je, bez obzira na borbu protiv režima koja je za svako poštovanje, u svom djelovanju imao neke nacionalističke elemente. Uzalud priča da je LSCG, uz brojne vrijedne ljude, gajio u svojim redovima i neke nevjerovatne opskurante, koje niko razuman ne bi pustio ni kafu da kuvaju u političkoj partiji.
Bez uspjeha ćeš ih podsjećati na činjenicu da je isti taj Slavko uspostavio nedemokratsko rukovođenje u stranci, a u medijskim nastupima podijelio svijet na sebe i na sumnjive. Neće ti proći ni to da im skreneš pažnju na objavljeni snimak koji svjedoči o razlozima raspada stranke - da je jedna frakcija navodno ugovorila sumnjivi posao u Opstini Kotor, đe je bila na vlasti, a druga frakcija...pa valjda izbacila ove prve iz stranke i pozvala tužilaštvo da ispita taj kriminal? Jok, tražila procenat od posla. Za stranku, naravno.
Ništa ne pomaže, pa ni otužna slika iz nedavnog intervjua: tu se već uključuje priča o junačkim ranama i moždanim udarima, pretresa privatni život i zdravstveni karton da bi se objasnilo neobjašnjivo.
LIČNI MANIFEST
Uzalud je, dakle, prosječnog sumanutog sljedbenika okamenjenih istina i plemenskih totema pozivati na razum. Stoga sam odlučio da ovdje objavim jedan mali manifest, da obznanim pobunu i pozovem sve smarače da me trajno zaobiđu.
Dragi moji,
Živim ljudima se ne dižu spomenici. Nego se čeka, do poslednjeg damara, da se vidi oće li kandidat za spomenik nešto, uz izvinjenje, da zasere. Da ste, makar u većini, savladali gradivo kakve pristojne gimnazije, znali biste da su još predsokratovci utvrdili kako sve teče i sve se mijenja. Nauka je ustanovila da se svaka ćelija na čovjeku promijeni za sedam godina. Te, sljedstveno tome, nema živih idola, već heroj iz jednog rata ponekad postane podli izdajica u drugom. Zato pametni narodi, umjesto u čovjeka, s obožavanjem gledaju u princip i zakon.
Živim se ljudima, dakle, ne odaju posmrtne počasti, a o živim temama od značaja za društvo raspravlja se slobodno, svojom glavom i iz sopstvenih muda, bez pozivanja na bilo kakve neupitne autoritete. Sveci zemljom ne hodaju. Jedan susjedni narod, koji vele hoće da vas porobi, počeo je da proglašava žive svece, pa ste vidjeli kako se to završilo. Možete da poštujete i Njegoša, i Tita, i Krsta, i Slavka i Marka i Janka, da obožavate u svoja četiri zida Amfilohija ili don Mikelea Đukanovića, da se klanjate Živku Nikoliću…ali nećete biti slobodni građani dok o njima i o problemima koji vas muče ne mućnete sopstvenom glavom.
Ja sam, pak, u časovima najviše dokonosti i lucidnosti, odlučio da vam ne uzmičem. Boli me, da budem potpuno otvoren, časni član SNP-a za vaše spiskove osnivača, snimke istorijskih mitinga i sastanaka. Trudim se da živim u sadašnjosti i planiram budućnost, da štujem i njegujem privatnu povijest, a ovu drugu ostavim istoričarima. Miliji mi je jedan komšija mog fejsbuk prijatelja, što svaki dan nešto lupa i mijenja stavove, nego Slavko Perović. Suprostavljao sam se i svom biološkom tati, mada sad vidim da je njegova od rapidografa isflekana majica, nedovršeni projekat i kafansko-biroovska eskapada veći dokaz čovječnosti i mudrosti no sve vaše ideologije i naricanja.
Pa kako se ne bih onda suprostavio vašim usvojenim tatama. Ostajte mi u dobrom zdravlju, i nadam se da ćemo se nekad sresti.
P.S. Priča ne može bez epiloga, pa sam dužan da vam kažem đe je završio onaj što se stalno pozivao na tatu: bez valjanog obrazovanja i stava, ali vječno na nekoj funkciji. Vjerujem da sad, od poslednjih političkih promjena i ugrabljene direktorske fotelje, i dalje neko misli umjesto njega, bio to kakav mudri sveštenik, njegov tata, ili možda Slavko.