Misao na webu
CRNA GORA,
tragovi do pećine

O medu i međedima

Skulptura Lorensa Argenta u Denveru, foto: CPR
Dok se čeka sistem društvene kontrole i distributivne pravde na snazi su zakoni šume

U nedjelju ujutro javili su portali kako je lovca, 45-godišnjaka iz Plužina, napao i teško povrijedio međed. Helikopterom je povrijeđeni prebačen za Podgoricu đe je u toku operacija, još je pisalo.

Istog časa kad je objavljena vijest počeli su da se ređaju komentari ispod tekstova na portalima, a uskoro i objave na društvenim mrežama. Medo (nadimak za umiljatog šumskog predatora, ne političar što je uvijek u pravu) sigurno nije došao lovcu na vrata. Mora da je lovac htio da ga ubije. Tako mu i treba. Nije mi žao lovaca. Trebao je medo jače da nasrne. Mogao je i da ga ubije pa stavi na haubu, kao što lovci njih (međede i vukove) posmrtno ponižavaju.

Već u ponedjeljak počeli su da se javljaju društvenomrežni i kolumnistički mudrovani, sa „ozbiljnim“ analizama i smatranjima, sa visine i „sine ira et studio“. Jedan se vajka zašto se i kako medo naziva okrutnim, kad je zapravo okrutan lovac. Drugi predviđa kako će sad svi portali da objave vijest i time izazovu bijes spram nedužnog meda, umjesto da napišu da je jedini krivac za ovo što se desilo baš taj lovac.

NJEGOŠ I ZVIJERI

U utorak već, kad nastaje ovaj tekst, sa bezbjedne vremenske distance od 48 sati možemo da konstatujemo nekoliko stvari. Prvo, tačno je da znamo da je napadnut lovac – ali ne znamo ni kako se to desilo, niti da je uopšte u vezi sa lovom. Moglo je i da se desi kraj njegove kuće, u selu Stabna u Pivi, usred šumskog kompleksa pod Pivskom planinom.

Ponajmanje znamo da je lovac nanišanio baš tog međeda, pa je ovaj, jezikom dičnog tužilaštva i polupismenih medijskih djelatnika, nasrnuo „u nužnoj odbrani“.

Ne znamo čak ni to da li je nesrećni čovjek prekršio neki zakon, išao u lov bez dozvole.

Znamo samo, iz izjave anesteziološkinje Kliničkog centra u Podgorici, da čovjek ima „mutilantne“ povrede „ličnog masiva“...da mu je, dakle, jedna strana lica teško povrijeđena i unakažena, i da je vjerovatno izgubio desno oko.

Znamo i ime tog čovjeka: Miljan Grubač se zove. Ima godina 45, što je po najnovijim statističkim uzusima upravo granica između mladosti i srednjeg doba.

Javnost ne zna koga povrijeđeni ima od porodice, ali zna da mu se, dok ovo pišemo, bore za život.

U komentarima na vijest o njegovoj borbi ima, doduše, poneka sztidljivo izražena dobra želja, ali nema niti jednog Ostroga i Svetog Vasilija, i nema ikonice sa spojenim rukama što se usrdno moli za ozdravljenje bližnjeg.

Ima, međutim, folklornih elementa: jedan veli, parafrazirajući domaćeg književnog velikana, kako „vuk na ovcu svoje pravo ime, kao međed na loša čovjeka“.

KO JE KRIV?

U jednom znamenitom eseju iz 1987. godine, uvrštenom u hrvatsko izdanje zbirke „Kako putovati s lososom“ italijanski književni velikan Umberto Eko objašnjava kako se u njujorškom zoo vrtu nešto ranije desio jezivi incident u kome su se dva dječaka previše približila medvjedu, pa ih je ovaj na zgražavanje prisutnih raskomadao i pojeo.

Eko, tih kasnih osamedestih godina, lapidarno i bez mnogo okolišanja ukazuje da su nesrećni dječaci (a uskoro će, sad znamo, to postati i čitavo čovječanstvo) žrtva predrasuda koje donose masovni mediji i naopako obrazovanje. Upravo su škola i televizija, objašnjava, presudno uticale da djeca ne shvataju da je međed divlja životinja koja nema savjest nego se vodi prirodnim instiktom, i da je stoga opasno približavati mu se...makar ga koliko zvali idiotskim deminutivima i uspavljivali se sa njegovom plišanom replikom.

“Da bi im pomogli zaboraviti koliko su ljudi zli, previše su im objašnjavali kako su medvjedi dobri. Umjesto da im pošteno kažu što su ljudi, a što medvjedi.”, veli čuveni erudita iz Alesandrije, I dodaje kako su nekad bajke prenaglašeno govorile o zlom vuku, da bi danas otišle u drugu krajnost, pa se “ne kaže da životinje imaju pravo na preživljavanje zato što su, po svojoj prirodi divlje i mesožderi, nego ih se čini dostojnim poštovanja prikazujući ih dražesnima, komičnima, dobroćudnima, bezazlenima, blagima, mudrima i razboritima”.

MEDO I ČELJADE

Moramo, poučeni ovim riječima, izbjeći zamku da objašnjavamo kako komentatori u sajber prostoru današnjeg Montenegra nemaju empatije, moramo ostaviti iza sebe malograđanske vapaje kako smo izgubili solidarnost pa nam je važnija zvijer nego komšija ili rođak koji se bori za život. Jer, suvi i neostrašćeni pogled jasno nam govori da imamo posla, prije i iznad svega, sa istim onim dječacima I djevojčicama iz ove priče, koji su izbjegli masakr u njujorškom zoološkom vrtu 1987. i stasali da danas ostavljaju neprimjerene komentare po sajtovima mejnstrim medija.

Imamo, dakle, posla sa sluđenim pojedincem koji je proizvod pogrešnog obrazovanja i uticaja medija, koje ga gura u jezivi ekstremizam novog distopijskog doba. Pojedincem koji se drži jednog od dva ekstrema: ili ne shvata da je lov nekada bio način preživljavanja I najvažnija djelatnost, da bi danas postao nešto što je sve manje prihvatljivo i što, zahvaljujući razvoju tehnologija i promjenama u prirodi, počinje da narušava prirodnu ravnotežu; ili ne razumije da briga za prirodu ne može biti opravdanje kad odbaci elementarnu empatičnost prema drugom ljudskom biću.

To je građanin koji ne shvata zašto međed, divlja zvijer latinskog imena Ursus arctos, ne može biti kriv kad napadne čovjeka, ili za bilo kakvo drugo nepočinstvo mjereno ljudskim aršinima - ali mu takođe nije jasno ni zašto čovjek u susretu sa zvijeri ponekad mora da se brani. Niti to da nijedno ljudsko biće ne zaslužuje da umre zbog svojih pogrešnih postupaka, pa makar mu takvu kaznu namijenio i ljudski sud - a kamoli razjarena životinja kandžama i zubima.

To, u krajnjem, vodi jednoj kakofoniji glasova u kojoj međedi postaju okrutnici ili pravednici, u susretu životinje i lovca se pojavljuju napadač i napadnuti, Njegoš postaje branitelj zvijeri a antropomorfne predstave o životinjama direktno iz bajke stižu u mentalne obrasce prosječnog građanina.

To je svijet koji ne može da razumije da međed može, kad je gladan, da napadne stoku i čobanina, i da je onda ljudska dužnost, koja proističe iz odl-fashioned humanizma, da ustrijeli životinju. Kao što ne shvata ni da zaštita prirode mora postati princip, propisno razmotren i zakonom uređen, a ne nekakva nakaradna pseudo - ideologija koja čini da nam je zvijer uvijek bliža od čovjeka.

To je, nadalje, plodno tlo za sumanute teorije zavjere, razne donedavno nezamislive ideološke miš-mašove. Bljutavi amalgam zbunjenosti i indukovane strasti, kome svjedočimo svakog dana, i od koga svi mi, pa i ti I ja dragi čitaoče, naivno očekujemo da dovede do civilizovanog poretka stvari. Do ideje o tome, recimo, što je posao pravosuđa a što ljekarska trijaža, ko je odgovoran kad padne zgrada ili nadstrešnica ili zašto nam policija nije efikasna.

To je, na kraju, ona melasa koja treba da se pretvori, u našim tlapnjama, u dobru i pravednu vlast i efikasan sistem društvene kontrole i distributivne pravde. Jer smo zaboravili, kako kaže Eko, što su ljudi a što međedi.