Dana nema da mi glupi ChatGPT, inače u stvarima pravne filozofije i hermeneutike vješt kao da je teoriju izučio na čuvenom fakultetu u Momišićima, ne kaže da bi mi nešto preporučio "iz iskustva".
Da neki podatak od katastra tražim kroz slobodan pristup informacijama, jer tako brže odgovaraju; ili da za sporazum o priznanju krivice ne predlažem izricanje jedinstvene kazne.
Neku efemernu stvar, tehnikaliju, nešto što nisi mogao da saznaš čitajući Kanta ili Radbruha, nego tako što si koji par cipela odrao idući hodnicima naših sudova i drugih uvaženih institucija.
I dana nema, takođe, da ja, koji sam do dvanaeste godine života mislio da se satelitski program emituje direktno iz svemira, ne odem kući razmišljajući o tome o kakvom se to "iskustvu", pobogu, radi.
Racionalni dio mozga sklapa od fragmenata znanja iz informatike sliku kako se iz miliona izvora tu skupljaju informacije, pa ih algoritam obrađuje tako što u njih doda malo matematičke logike i servira ih po određenom lingvističkom modelu.
Iracionalni zamišlja da iza one tačke što pulsira dok piše "thinking" stoje duše umrlih kolega, koje su ostale u limbu i sada iskupljuju grijehe predajući svo svoje životno i profesionalno iskustvo bogu iz mašine.
I pita se: što mi sada njima dugujemo, i ko kome uopšte ostaje dužan u ovoj novoj podjeli znanja, bogatstva i dužnosti.
NOVI FEUDALCI
Isto se, očigledno, upitao i Berni Sanders, čuveni američki senator i nesuđeni kandidat za predsjednika, početkom ovog mjeseca, kada je rekao da je AI izgrađen na zajedničkom znanju i radu, i da bi američki narod morao da dobije "kompenzaciju" za to.
Njegov predlog je jednokratno oporezovanje svih velikih igrača na ovom tržištu, što bi stvorilo državni investicioni fond vrijedan ciklione dolara, koji bi kasnije bili iskorišteni za potrebe američkih građana.
Sandersova je ideja, dakle, ograničena prirodom njegove funkcije, i u prostornom i u ideološkom smislu, ali je važna zato što prvi put u javnoj, medijskoj i političkoj sferi, postavlja pitanje od koga će zavisiti sudbina generacija koje dolaze: čije je naše znanje i iskustvo, i može li se ono, primjenom novih informacionih alata, komodifikovati i prodavati – upravo nama koji smo ga stvorili.
Ovo je pitanje koje zadire u samu srž kapitalizma, sistema što, sasvim u neskladu sa dogmatskim objašnjenjima njegovih apologeta, prije svega služi da nam pojedinci koji su ekonomski jači ili bliži izvorima vlasti - prodaju resurse koji bi i po božanskim i po ljudskim zakonima morali da pripadaju svima podjednako.
Do sad su nam, znači, prodavali našu vodu, naša žita i bilje, kamen i so. To je sve stvaralo osjećaj nepravde, ali nije bilo beznadežno, jer nije moglo biti centralizovano. Naprosto, nije postojala mreža koja bi pijaću vodu transportovala bez velikih troškova iz Crne Gore u Ameriku, nego nas je globio neki lokalni šišnjar koji ima para da proizvede dovoljno boca, i usput je dobar sa vlastima pa je dobio koncesiju.
Sada smo, međutim, dobili nekoliko, mahom američkih i možda kineskih, tehnofeudalista, koji sve što smo mislili i pisali na internetu u poslednoj deceniji ili dvije, pretvara u robu, a nas u kmetove koji nesvjesno stvaraju vrijednost za njihove feude.
JAČI KAČI
Evropska unija se onda čini kao jedan od rijetkih entiteta spremnih da se znanjem i političko-ekonomskom moći suprotstavi ovom trendu, i ona to na prvi pogled pokušava u više pravaca – svojom čuvenom GDPR uredbom kojom se nalaže transparentno upravljanje podacima, kao i konceptom autorskih i srodnih prava, koji je, konačno, i nastao u njenom krilu.
Za dosljedno sprovođenje ovog prvog je, međutim, potreban tehnološki nivo koji odavno ne stanuje na Starom kontinentu, i priča o zaštiti podataka je više ideološko-manifestna nego što ima realne domete.
Dok kod autorskog prava dolazimo do vrhunca tragedije našeg doba, u kojoj je glavni junak na početku ušao u pogrešan voz, i na kraju shvata koliko je svaka stanica sve dalja od mjesta gdje je htio da stigne.
Autorska prava su, naime, čedo kasnog merkantilizma i prpošnog ekonomskog liberalizma, te izraz jedne naoko plemenite ideje – da su misao, znanje i kreativnost nešto što je vrijedno, i samim tim mora biti plaćeno, kao i svaka druga roba. A država (čitaj:politika) nad tom trgovinom treba da ima kontrolu.
Šta, međutim, raditi kad vas razvoj tehnologije dovede u situaciju da država više ne može da vrši efektivnu kontrolu, a pravila koja ste uspostavili kao osnov dogovora između dvije strane u trgovini – nemaju moći da slabiju stranu, a to je ona koja prodaje znanje, zaštite od nasrtaja jačega?
Jer su prava intelektualne svojine ograničena u vremenu, sputana u načinu zaštite (ne štiti se puko prenošenje znanja, razgovor, mišljenje, iskustvo... a to je baš ono što našim feudalcima treba) i ne odražavaju suštinu novonastalih odnosa.
U toj borbi Davida i Golijata očekuje se da Sud pravde EU uskoro donese presudu u slučaju Like company vs Google, u kojoj jedan mađarski izdavač tvrdi da je nedozvoljeno da Gemini koristi njihove tekstove za treniranje AI modela, i da onda reprodukuje djelove bez dozvole i plaćanja naknade. Presudu ćemo vjerovatno dočekati ove godine, i ona će, još vjerovatnije, sasvim u skladu sa pravnom tradicijom koju smo izgradili, biti bazirana na tome da AI može da koristi javno dostupne novinske izvore za treniranje modela, i da je jedino što ne smije da radi – reprodukovanje sadržaja takvih da previše liče, odnosno plagiraju originalni tekst, bez pozivanja na izvor i na način koji bi bio nedozvoljen u klasičnom medijskom pravu.
Što je prepreka koju će i Google i ostali u budućnosti lako preskočiti.
PROKNJIŽENO
Ruši se, dakle, jedan svijet u kome ste imanje, a ne znanje, proglasili vrhunskom vrijednošću. Mislili ste da možete taj poredak kontrolisane borbe za prisvajanje svega, od plodova zemlje do ljudskog duha, da uspostavite tako da garantuje relativni mir, pa čak i neki privid pravednosti. Onda je upravo razvoj ideja doveo do situacije u kojoj se pravila okreću protiv većine i guraju, na način neviđen u ljudskoj istoriji, svu vrijednost u ruke nekolicine.
Kompletno ljudsko iskustvo, kreaciju, znanje i razumijevanje...i snove i javu – kablovima u jedan centar koji će to prodavati kao second hand robu.
Treba se na ovom mjestu sjetiti veličanstvene Kišove priče "Enciklopedija mrtvih" u kojoj pisac varira religijsku temu, Mormonsku knjigu u kojoj su na mikrofilmovima sačuvani podaci o svakom živom biću za koje su autori saznali. Kod Kiša je ova storija doživjela kniževnu transpoziciju i postala "egalitaristička vizija svijeta mrtvih", ideja da svako ljudsko biće na neponovljiv način doprinosi zajednici i da je njeno ili njegovo iskustvo nešto što se mora sačuvati.
Realnost se danas, u stilu najbolje antiutopije, sprda sa ovom plemenitom prosvetiteljskom idejom, i kaže – aha, biće sve sačuvano, ali do one tačke i na onaj način koji će donijeti pare gazdi, a tebe učinilo robom. Anonimnim.
Možda je, dakle, Sandersova ideja pionirska (da, živite u svijetu u kome se pionirske ideje rađaja u glavama osamdesetčetvorogodišnjaka), i pomalo naivna u efektima koje priziva, ali izvjesno nosi klicu jedne pobune na koju ćemo biti prinuđeni da bismo sačuvali svoju suštinu.