Velika se buka digla kada je, prošle sedmice, Ustavni sud Crne Gore donio odluku kojom oglašava neustavnim i ukida odredbu člana 17 stava 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Riječ je o odredbi kojom se pravo na starosnu penziju stiče različito u odnosu na pol osiguranika – za muškarca sa 66 a za ženu sa 64 godine. Napadana već i osporavana, ali joj je konačno presudila inicijativa Sudskog savjeta, koja je potekla od Udruženja sudija koju je Ustavni sud odlučio da prihvati.
Zašto je i kako pokrenuta inicijativa?
Objašnjenje je za pravnika jednostavno, ali laičkoj javnosti ne baš odmah razumljivo, pa moramo polako. Ustav Crne Gore, kao i svaki sličan i rađen po liberalno-demokratski uzorima, uvodi princip stalnosti sudijske funkcije, načelo po kome se sudije jednom izabere i onda ne može biti razriješen bez, narodski rečeno, velike muke. Odnosno dok se ne stekne jedan od tri uslova predviđenih Ustavom, a to su zahtjev samog sudije, osuda na zatvorsku kaznu ili, ono što je najvažnije za naš slučaj – sticanje prava na starosnu penziju. A u starosnu penziju se može, kako kaže penzijski zakon nakon izmjena iz 2021. godine, ako ste žena sa 64 a muškarac sa 66 godina starosti.
Sve potpuno prirodno i očekivano, reklo bi se. Prava idila.
Ali, sreća u pravnom sistemu nikad ne dolazi sama. Kad stvorite ili izmijenite jednu normu, i učinite je naizgled logičnom i korisnom, može vam se desiti da, ako niste dovoljno promislili o svim njenim mogućim posledicama, u svim zamislivim i nezamislivim situacijama, izazovete pravi kurcšlus. Otuda u normalnim pravnim sistemima sva ona stručna tijela koja dugo i ozbiljno zasijedaju i pripremaju ili kontrolišu neki zakonski tekst. Jer jedan, recimo, notar, nikad ne bi mogao da zamisli da će neko zakonsko rješenje dovesti do onoga što je odmah palo na pamet nekom, na primjer, advokatu krivičaru.
Očigledno da crnogorski zakonopisci, međutim, nisu dovoljno sastančili. Jer se haos u jednoj, kako se to stručno kaže, vrsti pravnih odnosa, dogodio sa donošenjem izmjene penzijskog zakona, i to, kako obično biva, koju godinicu kasnije i kad se prosječan insan najmanje nadao. O kakvom haosu govorimo? Pa, možda je tebi, dragi čitaoče, uopšte uzev, u redu da žene idu u penziju dvije godine ranije, možda tako nešto ima istorijskog, socijalnog i biološkog utemeljenja, ali sadejstvo citiranog ustavnog načela i zakona penzijskog dovelo je kod nas do toga da žene sudije gube sudijsku funkciju, po sili zakona i ustavnog načela koje smo citirali, dvije godine ranije nego njihov muški kolega! Što se onda nekim ženama sudijama nije, jelte, dopalo. Sasvim prirodno, sasvim ženski i pravnički, i uopšte - ljudski, čini mi se. Pa su sudinice presavile tabak i, putem svog udruženja i savjeta, podnijele zahtjev Ustavnom sudu da ispita da li je ovakvim rješenjem povrijeđen ustav.
Pa je onda, što nas dovodi do trenutka sadašnjeg, stigla i odluka našeg Ustavnog suda. Koji kaže da zakonska odredba koja uvodi različite starosne pragove za odlazak u penziju nije ustavna. Jer, da vam ukratko i bez teških citata iz materije ustavno-pravne materije i konvencijske (dakle, one koja proizilazi iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i odgovarajućih odluka međunarodnog suda) prepričam – nije dozvoljena u našem pravu nikakva diskriminacija osim pozitivne, a ova odredba po većini sudija ne predstavlja pozitivnu diskriminaciju žena.
To da li je riječ o pozitivnoj diskriminaciji kada propišete različite starosne pragove je razmatranje koje nam onda nameće sljedeće pitanje: da li društvo crnogorsku ženu i dalje vidi kao biće biološki i prije svega socijalno slabije...što bi značilo da ovakva norma jeste pozitivna diskriminacija i ne krši ustav, jer se njome taj položaj olakšava dok se sasvim ne ispravi. Ili je vidi kao biće koje je u svemu, a posebno u profesionalnom razvoju, dostiglo emancipaciju, i kao konačno ishodište traži potpunu ravnopravnost sa muškarcem. Pa tu ravnopravnost želi da praktikuje tako što će raditi jednako dugo kao muški kolega.
Ustavni sud je odlukom, koju je donijela većina sudija, evidentno usvojio drugi princip, i pritom se pozvao, pored Ustava, na određene presude Evropskog suda za ljudska prava, od čega jednu iz britanske prakse. Suštinski je riječ o sljedećem: žena ima pravo da se u profesionalnom smislu razvija isto kao muškarac, da dostigne iste profesionalne visine, a s obzirom na to da je, posebno ukoliko želi da rađa, prinuđena da iz redovnog života i karijere odsustvuje i da bude ometena, potrebno je usvajati mjere pozitivne diskriminacije kojima se ti nedostaci nadoknađuju. Moglo bi, dakle, ako primijenite striktno tu logiku, biti opravdano jedino suprotno od onoga što je bilo propisano – da žena radi duže. Naravno, ovo se postiže drugim mjerama, a kad je riječ o starosnoj penziji – nema osnova da se uvodi niži kriterijum za bilo koga.
U izdvojenom mišljenju sudija Snežane Armenko i Miomirke Tešić navodi se da je u jednom važnom predmetu Evropski sud zaključio da je, istorijski gledano, ova razlika prvobitno namijenjena ispravljanju nepovoljnog ekonomskog položaja žene u odnosu na muškarca, te da je takvo razlikovanje razumno i objektivno opravdano sve dok „društvene i ekonomske promjene ne uklone potrebu za poseban tretman žena po tom pitanju“, te da se državi mora ostaviti određena sloboda da procijeni kada ovakve mjere, koje jesu diskriminatorne ali mogu da predstavljaju pozitivnu diskriminaciju, postaju nepotrebne. Što, po sudijama Armenko i Tešić, i dalje nisu.
Dužan sam ovdje da, iako to nije primarna tema moje današnje pisanije, iznesem svoj stav o ovoj aporiji.
Ne znam kako bih odlučio da sam kojim slučajem bio u vijeću Ustavnog suda, i moguće da bi ovo za mene bio jedan od onih predmeta zbog kojih napustite određeni posao. Smatram, međutim, izvan konteksta sudske odluke, da je i ovo, kao i većina drugih velikih dilema današnjeg čovječanstva, uglavnom maslo neoliberalnih hijena, i njihove ekonomske politike koja se vodi u globalnom centru a posljedice kušaju i na periferiji.
Razvoj koji definitivno nije bio po mjeri čovjeka doveo je do frapantnog raslojavanja, te je nemoguće očekivati isti odgovor na pitanje o starosnoj penziji od, recimo, kasirke u „Voliju“ i žene sudije Vrhovnog suda. Prirodno je da ova prva, potrošena od teškog rada i porodičnih obaveza koje joj je patrijarhat svalio na nejaka pleća, želi u penziju prije nego njen muž. Kao što je prirodno da druga, koja je, uzgred, i smislila slučaj o kome govorimo, želi da iskoristi dvije godine i ne dozvoli da njen muški kolega napravi u karijeri, do koje joj je toliko stalo, nešto više od nje - samo zato što mu to dozvoljava biologija.
Vjerujem da vam iz svega navedenog mora biti jasno da se Ustavni sud kod donošenja odluke našao pred jednom od najtananijih moralno-političkih dilema današnjeg čovječanstva, pa onda valjda i crnogorskog društva. Pred dilemom koja zadire u samu srž, i predstavlja kvintesenciju onoga što zovemo ženskim pitanjem.
I? Otvorile su se, i prije donošenje odluke, brojne debate? Na TV-u su stalno gostovale predstavnice feminističkih pokreta, zamalo se pobili u studiju televizijskom ljevičar i hrišćanski konzervativac? Iz akademije nauke su stigla najmanje tri nadahnuta teksta od uglednih pravnika i filozofa, sa potpuno oprečnim stanovištima?
Jok, ništa od toga.
Povela se rasprava, koju je predvodio sindikat a nastavile horde raspomamljenih u medijima i na društvenim mrežama, o tome kako će Ustavni sud da nam – uzme penzije. Jer sada, navodno, može da se dobije samo sa 40 godina staža.
Što je tačno, ali samo u ovom trenutku. Jer u samoj sudskoj odluci stoji da su Vlada i Skupština dužne da reaguju u roku od trideset dana i popune pravnu prazninu nastalu ukidanjem prethodne norme. Da, dakle, zamijene ukinuti član i uvedu neki prag za odlazak u penziju, ali ovaj put ne diskriminatoran, kakvim ga je većinski vidio sastav sudija.
Niti jedan značajan montenegrinski um, međutim, nije smogao snage da kaže jednostavnu istinu – da je ustavni sud bio dužan samo da, kroz usaglašenost sa ustavom i međunarodnim aktima, sa dakle najznačajnijim pravnim dokumentima za jednog građanina Crne Gore, donese odluku da li je ono što piše u zakonu valjano, odnosno da li odgovara moralnim načelima društva proklamovanim ovim aktima.
A to da li će neki Marko Marković koji je baš ovog mjeseca napunio 66 i mislio da ide u penziju, moći to da učini, pa to....neka preskoči ovaj dio osjetljivi mitingaš i stari liberal...baš i nije briga Ustavnog suda! Niti je sudija, da oprostite, o tome uopšte smio da misli. Nego je propisao da političari, vaši vajni favoriti i idoli, časni članovi SNP-a, zabrinuti DPS-ovci i napaljene novorežimlije, imaju da sjednu i da u roku najkraćem urade ono što se od njih traži, kako bi pomenuti Marko mogao do svojih, kako vam obećavaju, minimalnih 600 eura. I tu dolazimo do predmeta ove kolumne, koji mi nalaže i lični ton.
Imao sam đeda-strica, po majčinoj strani, starog ratnika i dobrog besjednika, koji je svojevremeno mom ocu, neđe uz vatru i koju čašicu brlje, ispričao priču koja će postati jedan od važnih toposa mog djetinjstva i identiteta. Otac je kasnije, u trenucima kad je raspoložen za oholost prema tazbini i neslane šale, priču prepričavao i dodavao detalje, ali išla je otprilike ovako.
Đeda Vasilija neko je posavjetovao posle Drugog svjetskog rata da bi mogao da „kolonizuje“ u Vojvodinu, i dobije lijepu kuću i imanje. Kad je stigao, u kući nekog folksdojčera pronašao je klavir. Koncertni, reklo bi se po opisu. Bilo je ljeto i ukućani bi, nenavikli na muziku i salonski luksuz, uglavnom prolazili pored starog ljepotana. Poneko bi možda dodirnuo neku dirku, iz radoznalosti.
Kad je, međutim, stegla prva vojvođanska zima, a šuma se u goloj ravnici činila daleko i nedostupno, rješenje se samo nametnulo, a sprovedeno je, pogađate – sjekirom. Pjevaš li, pjevaš, vikao je đed u interpretaciji mog do suza zasmijanog oca. Neka mi oprosti svaki crnogorski patriota (eto ironije – akter priče bio je svojevremeno poznati pivski komita), ali mene današnja Crna Gora neodoljivo podsjeća na ovu priču.
Svaku tekovinu civilizacijsku mi (društvo, ne mislim ovdje na vlast) besomučno gazimo. Ustavni sud nam služi da nam obezbijedi penzije, redovne sudove komentarišemo kao da smo na Sorboni doktorirali pravo, i po pravilu im ne vjerujemo. Akademija i univerzitet nam služe za sprdnju. Izbore pokradamo, a počeli smo nedavno da tražimo da se ministri postavljaju – na konkursu.
Jedini od kojih, suštinski, nikad ne tražimo odgovornost, jesu političari. Tu imamo omražene i favorite, pojedince znamo da uvrijednimo, ali nikad, baš nikad, ne shvatamo što znači principijelan stav prema političkoj klasi, i koliko nam je tu važna pomoć nezavisnih institucija. O čemu više nego dobro svjedoči i ovaj primjer.
Udaramo, braćo i sestre, sjekirom po klaviru koji nam je neko ostavio u nasleđe, kao sumanuti, i mislimo da je uznemirujući zvuk koji se razliježe neki valcer ili makar polka.