Deset je proteklo, tmurnih i konfuznih, godina od kako se televizijski upokojio Volter Vajt, profesor hemije iz američke provincije i jedan od najvećih junaka našeg doba.
Deceniju smo čitavu imali da razmislimo o sudbini Voltera – borca za sopstvenu egzistenciju, prevratnika i pobunjenika. I isto toliko, tačno deceniju, da shvatimo da smo svi mi danas, u izvjesnom smislu, Volter.
Kad me je, te 2012. ili 2013. zapljusnuo iritantni hajp oko serije, radili smo u „Vijestima“ onaj nevjerovatni nedjeljni broj sa trocifrenim brojem strana. Trebalo je to sve ispuniti, brato moj, pa se pribjegavalo raznim trikovima – a prevođenje aktuelnih stvari iz relevantnih svjetskih izdanja bilo je jedan od prvih.
Pronašao sam tih dana, preveo i priredio, tekst iz „Hafington posta“ o tome kako pristojni i vrijedni građani Sjedinjenih država, nekadašnji adepti iz stamene srednje klase, umiru od lako izlječivih bolesti jer ne mogu više da plate ni malo složenije medicinske procedure. Tekst je bio, sjećam se, potresan bez patetike, topla ljudska priča sa mnogo faktografije. U meni je stvorio neobičan osjećaj sumnje...ono kad u nešto želite sa sumnjate, ne zato što vas na to navode činjenice, nego zbog toga što se čitav vaš ideološko-vrjednosni sistem ruši ako prihvatite ono što su vam podastrli kao neizbježnu istinu.
Jeste, u Americi umiru od upale pluća. Malo morgen. Ok, možda beskućnici i oni što neće da rade. Pošten svijet - nema šanse.
A onda sam, nesvjestan u šta se upuštam, uzeo da gledam seriju.
„Brejking bed“ je, naizgled, kriminalistička serija, jedna u nizu, koja u čitavih pet sezona drži pažnju gledaoca standardnim sredstvima ovog žanra – šokovima, obrtima, ličnim dramama i sirovim nasiljem. Neobično u svemu ovome jeste to što je glavni akter neđe do pedeset i kusur godina bio obični srednjoškolski profesor, pa odlučio da „brejkbeduje“. Da otkači, po naški.
Nije, međutim, naš Volter tek tako otkačio, u tim godinama, sa stalnim zaposlenjem, ugledom profesora i ženom i dvoje lijepo đece. Nego tu, kod tog „otkačinjanja“ dolazimo do problema svih nas, a u dramaturškom smislu do opšteg simbola propasti koji ovu televizijsku seriju čini nezaboravnim remek-djelom koje će zasigurno doživljavati nova čitanja i ući u sve poštene udžbenike dramske umjetnosti 21. vijeka.
Volter je, naime, upravo kao i oni moji junaci iz teksta što sam uzeo iz Hafington posta, doživio da se u zrelim godinama razboli od raka pluća, bolesti na današnjem nivou razvoja medicine i tehnologije potencijalno izlječive. Ali, Volter liječenje nema da plati. Što uzrokuje probleme u njegovoj glavi, pa probleme u porodici i svakodnevnom bitisanju.
Pa onda bum. Koji možda čeka, dragi moji, bilo koga od nas.
Decenija promišljanja sunovrata i uspenja Voltera Vajta dovela me je, da budem sasvim ličan, do unekoliko drugačijeg viđenja svijeta oko sebe i čovjeka i, posebno, njegove izmišljotine zvane moral.
Palo mi je u međuvremenu na pamet sljedeće: čekaj, pa ja sam, rastući u Baru, koji je kriminalna Sorbona i Kembridž i Oksford ujedno, imao (ne)priliku da upoznam ljude koji su kasnije postali karijerni kriminalci, šefovi klanova i notorna lica sa potjernice. I gle čuda (neka začepe uši učenici i studenti, naše mlade nade), pa nisu svi među njima rođeni kao monstrumi. Sa nekima sam išao na časove harmonike, sa nekima igrao basket ili se sretao na utakmicama ili u kafani. Bilo je tu ljudi koji su obećavali, bili solidni đaci, pristojna djeca.
Pretjerano bi bilo, svakako, upasti u očajnički determinizam pa tvrditi da je isključivo društvo svakog kriminalca gurnulo u grijeh. Ali je, a ta se misao nakon Voltera Vajta ne može izbjeći, za dobar dio devijantnih ponašanja odgovorna činjenica da današnji čovjek više nema šansu da živi pristojno od svog rada.
Znate, vidjeli ste sigurno one mimove što nam stižu sa druge strane bare, iz tog rodnog mjesta savremene kapitalističke laži: moj đed je radio u fabrici Forda, baba je bila domaćica i odgajala djecu, i imali su ovo (pa na slici stoji pristojna predratna gradska vila sa 5-6 soba); žena i ja radimo po dva posla, i na kredit smo kupili ovo (prizemljuša s kraja grada)...a sad će izvršitelj i to da nam zaplijeni, jer sam ja dobio diskus herniju pa su me išćerali sa honorarne tezge.
Nemoguće je, čak i za one koje su Grci nazivali idiotima, pa ih stvari društvene i političke navodno ne dotiču, zatvarati oči pred ovom činjenicom. Nema više nikakve srednje klase, niti materijalne i zdravstvene i bilo kakve životne sigurnosti koju nam je nudila pokojna welfare state. Danas si, što veli jedan drugi zanimljivi dramski uradak, ili tigar ili plijen.
Volter Vajt je, dakle, da se vratimo našem junaku, shvatio da postaje plijen, da se suočava sa sigurnom smrću i stranputicom za svoju porodicu, pa je odlučio da se ne da. Ako može neki gradski mangup što mu je svojevremeno bio đak, što ne bi mogao i on – nekadašnja zvijezda naučne zajednice i uvaženi profesor hemije. Da stavi svoje stručno znanje u, rekli bi moralisti i oni u sudijskim togama, službu kriminala.
Ili možda ipak u službu sopstvenog opstanka, pitao bi se Vajt?
Sve je tu dalje perfektno urađeno: i nijansiranje likova, i neobična očinska briga Volterova za drugog glavnog lika, i složeni odnosi u porodici i kriminalnim organizacijama, i sjajno napisani i odglumljeni lik policajca – pašenoga, koji je dramska protivteža glavnom protagonisti. Pa, pri kraju, bivša djevojka i drug koji su svoje znanje iz hemije unovčili tako što su smućkali i prodali neku glupost (bješe li deterdžent?), i koji, gle čuda kapitalističkog, ne moraju da strepe za svoj život kao ubogi profesor.
Ali, budimo realni, sjajno urađenih televizijskih drama ima još. Ono što „Brejking bed“ odvaja od ostalih je upravo ovaj motiv – slika mahnitog globalnog kapitalizma koji nas je sve osudio da se bojimo i borimo za sopstveni opstanak, u situaciji, da paradoks bude crnji, nikad većeg tehnološkog napretka i dostupnosti svih dobara.
Uzmimo, poređenja radi, drugo slično dramsko remek-djelo iz prošlog vremena. U veličanstvenoj Kopolinoj trilogiji „Kum“, snimanoj srećnih sedamdesetih godina, glavni protagonista je još jedan college boy koji doživljava posrnuće. Majkl Korleone odlučuje da se uključi u „posao“ svoga oca onda kada mu je napadnuta porodica, kriminalna i biološka, ali to suštinski čini zbog sujete. Okidač za njegov postupak je jedan malo jači šamar neotesanog policajca i podcjenjivački pogledi braće i prijatelja, koji ga, uz neizbježni alibi da treba braniti ostarjelog oca, vode na put bez povratka. Put lične transformacije, bratoubistva, nasilja nad svojom sekundarnom porodicom, i konačne neizbježne tragedije.
Volter Vajt nije imao izbor koji je stavljen pred Korleonea. Njegova je odluka izraz nužde, čak i one shavaćene u Hegelovskom, pravno-filozofskom smislu. Vajt je sve učinio da ne bude siromašan, učio je i radio, pomagao i podučavao, bio odan otac i prijatelj, član zajednice. Koja mu je vratila tako što ga je osudila na propast i smrt.
Što otvara ključno pitanje ove serije i našeg doba uopšte: je li čovjek dužan da poštuje pravila zajednice koja ga tretira kao robu, sredstvo za postizanje blagostanja drugog člana zajednice?
I onda, logično: kako ćemo preživjeti kapitalizam, i gdje je granica pobune? Šta smo, pritisnuti ovim bremenom, dužni da učinimo, a što nikako ne smijemo?
Smije li, recimo, otac teško oboljelog djeteta, za koje curi vrijeme a SMS poruke pomoći ne stižu dovoljno brzo, da se prihvati levora i orobi nekog bahatog gazdu što je bogatstvo stekao na tuđim neplaćenim prekovremenim satima?
Ne daj Bože, da me ne shvati pogrešno obrazovani bot URE ili nadležni tužilac, da propagiram nasilje, ali pitam, i sebe i tebe, dragi čitaoče: kako da se suočimo sa ovom dilemom, i ako je ona lažna, kako da odgovorimo na pravu?
Kako da sjebemo ovakav, jezivi i neljudski, poredak stvari koji eufemistiki zovemo kapitalizam? Potrebna je, naravno, organizovana akcija u sferi politike i društvenog angažmana. Moramo koristiti alate koje nam daruje trajna harmonična vrijednost liberalno - demokratske pravne države. Moramo biti budni i u vrijeme izbora, i insistirati na građanskim referendumima, i boriti se svim silama protiv nepravde, sitne i krupne.
Jednako, i u Americi i u Njemačkoj, i u Crnoj nam Gori. Jer razlike su danas kozmetičke.
A ako ima razlike, dragi moj, ona se najbolje ilustruje jednom trivijom ponovo vezanom za „Brejking bed“. Sjeo je, nakon što je serija snimljena i pogledana, holivudski velikan Entoni Hopkins, i napisao dirljivo pismo Brajanu Krenstonu, televizijskom Volteru Vajtu. Prostim rječnikom, bez uvijanja ali emotivno i gotovo dirljivo, izrazio je divljenje zbog njegove uloge, i svega što je uradila čitava ekipa serije.
Kad danas čitate to pismo, shvatite da ipak ima razlike između Amerike i Crne Gore. Ona se ogleda, ako ni u čemu drugom, u profesionalnoj solidarnosti, koja u svjesnijim i pametnijim društvima možda može da pokrene i opštedruštvenu. A ta će nam, dragi moj, biti prijeko potrebna da se suočiomo sa aždajom koju smo stvorili.
I da malo budemo, a malo ipak na kraju, ako bude sreće, ne budemo kao Volter Vajt.