Ima, kažu, ta neka velika tajna koja se zove „definicija vijesti“. Prekaljeni urednici, uvijek na ivici moždanog udara, u zadimljenim redakcijama koje više ne postoje, znali su da urliknu mladom, zbunjenom novinaru: „Šta je vijest?!“ To je značilo prekor. Mladi novinar nije pogodio sve tačke koje bi, navodno, početak teksta trebalo da pogodi (kažem početak teksta, a zapravo postoji ljepša, stručna riječ, naime „lead“, što je mene kao budalastog novinara uvijek podsjećalo na njemačko „lied“, na Šumanove „lieder“, pa sam zamišljao da se početak teksta pjeva uz klavir, ali to je već moja stvar), a urednik bi onda svojom uredničkom mačetom zasjekao i pretvorio taj besmislen i loš tekst u neku samo njemu znanu suštinu, koju je naučio na velikim školama, valjda u Beogradu.

Eto tako je to, kažu, izgledalo u pranovinarstvu. Ne znam, nisam vidio, zapravo jesam, ali samo djelić, posljednji komadić čamca na naduvavanje koji tone, jer sam se igrom pogrešnih izbora u jednom trenutku zatekao u poslu, taman kad se papirna dosada selila u kloaku medijskih „portala“.

**KLIKOM DO ČUDA**

A sjećam se da sam nekad bio romantični srednjoškolac koji je čitao papirne novine tražeći „priču“, sočni prozni materijal u crnim hronikama, i slagao bih ako kažem da ga tu i tamo nisam nalazio, jer čitao sam upornije nego danas, prelistavao i buljio u papir koji je slatkasto vonjao pod mojim rukama i podsjećao na neke još ranije dane kad su vijesti iz zemlje i svijeta, izrezane na pravilne komade i blago izgužvane, bile metafora pisanja i života, toalet-lektira i toalet-papir istovremeno, ali da ne ulazimo u teorijske detalje, sve u svemu – imao sam vremena da njuškam kroz vijesti sa papira čak do sjutra, prije nego što novo sranje svijeta zamijeni to u koje gledam dok se nadam nečem zanimljivom.

Onda se desilo sve što se desilo: koncerni, magnati i ostali medijski biznismeni. „Stari dobri“ novinari preselili su iz zadimljenih redackija u fine, provjetrene nevladine organizacije, da kompradorski posreduju između evropskih para i domaćih vrijednosti. Neki su pristali na „novo novinarstvo“, jer je i to nekakav biznis, a od nečega, zna se, mora da se živi. 
I tako smo došli do samoodrživog čuda u kojem više ne mora da postoji prekaljeni urednik, ne mora tu i tamo da vrisne „šta je vijest“ ili pita za definiciju Šumanovog „lieda“, samo treba da bude brz i nabaždari naslov tako da ga se klikne, a onda nakon klika da napravi prostor marketingu za što bolji marketinški cumshot u mozak čitaocu. I svršen posao, da se tako izrazimo. 

Ali zašto ja sve ovo pričam, kao nekakav polovni redakcijski melanholik? Zato što zaista ni sam više ne umijem da čitam vijesti. Pretrčavam, dijagonalno srežem i ne pamtim ništa. Ali, taj novi vid gledanja kroz vijesti koje su čak i u tolaetu izgubile svoju višestrukost, pa ih se sad na šolji može samo čitati, ali ne i iskoristiti kad zaista nastupi kriza, uključuje neke nove senzore. Kao što sam nekad tražio priču u vijestima, sad ne tražim ništa, zato valjda tu i tamo slučajno nađem usputnu misao koja mi onda dugo i opširno priča o sranju svijeta.

**HOD OŠTRICOM ZULUFA**

Tako sam prije par dana odrađivao jutarnje buljenje u svjetske drame, kad me sa svih strana dočekala ta specifična njuška. Havijer Milej, možda budući predsjednik Argentine. Ništa mi tu nije bilo novo, i to ne jer sam nekakav geopolitički ekspert, nego zato što smo tu priču čuli već mnogo puta sa visokih, upravo predsjedničkih funkcija, odakle su nam se javljali njegovi saborci Tramp, Bolsonaro i drugovi. Predoziran i umoran od informacija, tražio sam neke druge stvari koje bi mi izazvale uzbuđenje u još jednom tupom upijanju realnosti.

I našao sam nekoliko stvari. Recimo, zaintrigiralo me i dopalo mi se to što me izraz lica, a pogotovo frizura Havijera Mileja dopunjena zulufima za koje sam bio siguran da su nepovratno nestali sa lica Zemljana, nekako podsjetila na pogrešnu, zlu verziju Endija Kaufmana. Pa sam, kao pravi istraživač, sa vijesti o ultradesničarskom treneru tantričkog seksa (što zaista zvuči kao biografija izmišljenog lika Endija Kaufmana), u novom prozoru zaguglao „Andy Kufman“ i gledao fotografije tog divnog čovjeka, čitao Wikipediju i osjećao se pametno, a onda opet prešaltao nazad i pretrčao kroz vijest o Havijeru Mileju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8012d329-908b-47d0-8810-d4cab4e32551)
Havijer Milej, foto: AP{.caption}

Opet ništavilo, dosada, doslovno ponovljeni, toliko puta pročitani populistički idiotizam iz zemlje dovoljno daleke da izgleda kao druga planeta, pa dok to čitam istovremeno razmišljam o novim argentinskim piscima o kojima nemam pojma (usput se sjetim da znam jednog argentinskog pjesnika u Berlinu, Kristijan Forte mu je ime, osnivač turbonepoznate družine „erroristas“, miran i bradat tip pored kojeg godinama prolazim tu i tamo u kvartu, ali nikad jedno drugom nismo rekli zdravo, jer se zapravo ne znamo), sigurno im nije lako da gledaju sve to, i tako, kroz multireading umornog čovjeka na internetu, pogled mi se zakačio za dvije rečenice: „Veoma sam srećan. Umorni smo od života ovakav kakav je“. 

Na tom mjestu naglo zaustavljam paralelne tokove misli i pokušavam da se sjetim kad su me nečije riječi pročitane u novinama tako zbunjujuće pogodile. I sjećam se, bilo je to kad sam prije mnogo godina, u periodu čitanja sa drevnog papira, u intervjuu sa jednom američkom manekenkom pročitao rečenicu: „Imam noge duge kao dani“. Za mene je to bila i ostala poezija kakvoj težim. Eto, toliko snažno me pogodilo ono „Veoma sam srećan. Umorni smo od života ovakav kakav je“. 

A onda je stigao još jedan udarac. U nastavku rečenice shvatio sam da čitam izjavu „običnog čovjeka“, slavljenika ispred štaba Havijera Mileja, imenom i prezimenom Franka Lesertesura, devetnaestogodišnjaka (i brojem - 19) iz Buenos Ajresa.

**PRENOS KRAJA SVIJETA**

Mlađi punoljetnik Franko Lesertesur je, znači, veoma srećan zbog svog kandidata, i umoran od svog devetnaestogodišnjeg života, a od svih stvari koje jedan devetnaestogodišnjak može da radi u Buenos Ajresu ili bilo kojem gradu, on je odabrao da te noći slavi buduću pobjedu Havijera Mileja, desničara sa zulufima, argentinskog Trampa, lika iz sulude mašte Endija Kaufmana. 

E pa, dragi Franko, iako nikad nećeš pročitati ovo, želim da znaš da mi je žao zbog tvog umora. I želim da znaš da te razumijem. Od kad sam pročitao tvoju rečenicu, i ja sam umoran od života ovakvog kakav je, zamisli kakav je tek to umor, jer čitavih četrnaest godina sam stariji od tebe. Tridesettrogodišnjak. Skoro starac.

Tako sam u mislima popričao sa Frankom Lesertesurom, naglo zaustavljen, primoran da razmišljam polako i duboko koliko mogu, o jednom po jednom užasu svijeta. A njih tih dana nije bilo malo. 

Recimo: detalji o novom, live prenošenom femicidu u Bosni i Hercegovini i snimak žive bebe u lokvi majčine krvi. Još jednoj ženi ovog ljeta tako se završio život, a jednom djetetu počeo. Ti detalji, opet, nevidiljivim nitima povezani sa sudskom besmislicom u Kolašinu nakon odbrane od seksualnog uznemiravanja i pokušaja silovanja. Uz to još jedan vizuelni užas, ovog puta iz Budve, gdje je snuff publika mejnstrim medija mogla da gleda, vraća i opet gleda kako jedan čovjek kolima dvaput gazi noge drugog čovjeka, pa da čita kako zbog svega toga niko nije kažnjen.

Sav taj domaći užas nekako se uklapao u one dvije argentinske rečenice: „Veoma sam srećan. Umorni smo od života ovakvog kakav je“. Jer svijet zaista djeluje umorno. Policija, sudstvo, politika, ekonomija, sve svuda izgleda kao da se iscrpilo u lažima, manipulacijama i korupciji, pa je u svakom političkom šupku svijeta, kako većem, tako i onom manjem, samo pitanje ko će doći da umornom glasaču kaže „dosta je, ja ću vam ponuditi novi svijet, umor će proći, bićete srećni“. Svi valjda znamo da je takvih ponuda nove sreće i odbacivanja stida od sopstvenih mračnih želja, strahova i mržnje već bilo, i kojim su sve šinama takve katarze vodile. 

Ali baš kao moj drug Franko Lesertesur, već sam umoran od pokušaja dubokih misli, a nisam čak ni srećan, pa ne planiram da se zadržavam na pametnim istorijskim paralelama, jednostavno idem dalje, da još kratko razmišljam o budućoj crnogorskoj vladi, toj družini mužjaka navučenih na moć, koja će voditi jednu zemlju sa posebnim potrebama, zemlju zaostalu u razvoju, svakako zemlju ljudi umornih od života ovakvog kakav je. Evo, razmislio sam. A sad prestajem.



Policija, sudstvo, politika, ekonomija, sve svuda izgleda kao da se iscrpilo u lažima, manipulacijama i korupciji, pa je u svakom političkom šupku svijeta, kako većem, tako i onom manjem, samo pitanje ko će doći da umornom glasaču kaže „dosta je, ja ću vam ponuditi novi svijet, umor će proći, bićete srećni“

mundo depresivo

Mala meditacija o sranju svijeta

Drugarica Kahr gradonačelnica je grada Graca, drugog po veličini u Austriji. Oslovljavamo je sa „drugarice“ jer to i jeste, Elke Kahr je po političkom opredjeljenju komunistikinja, a potencijale komunizma otkrila je rano, dok je kao usvojeno dijete odrastala u radničkoj četvrti Graca, među velikim porodicama zbijenim u male stanove. 

Sve ovo nije melodramski uvod u srećnu komunističku priču, nego životne činjenice o kojima Elke Kahr otvoreno govori u intervjuima. A intervjua nije bilo malo, jer je 2021. upravo gradonačelnica Graca bila medijska senzacija, nakon vjerovatno najneočekivanijeg izbornog rezultata u Evropi. Te godine Komunistička partija Austrije (KPA) došla je na vlast u Gracu, a Elke Kahr postala je gradonačelnica nakon mnogo godina „terenskog“ i institucionalnog rada u svom rodnom gradu.

Razgovarali smo o razlozima za politički uspjeh KPA, poziciji ljevice u Evropi i političkim temama koje definišu sadašnji trenutak, ali i o jednoj zemlji koja je nestala...

"Sa bivšom Jugoslavijom povezuju me mnoga lijepa sjećanja na sjajna putovanja i nevjerovatne ljude koje sam tada upoznala, priča Kahr u intervjuu za Normalizuj koji smo vodili na relaciji Berlin-Grac.

**Od 2021. godine gradonačelnica ste grada Graca, drugog najvećeg grada u Austriji. Za većinu posmatrača spolja to je bio politički šok. A zapravo, na „terenu“ ste prisutni već dugo. U pitanju su decenije političko-društvenog angažmana. Jeste li bili iznenađeni rezultatom?**

Od 1993. bila sam opštinska odbornica u Gracu, a od 2005. gradska savjetnica. U tom periodu Komunistička partija Austrije postigla je veliku kompetentnost u lokalnoj politici i bila je uvijek dostupna za sve brige i probleme. Mnogo toga smo postigli u Gracu, od poboljšanja uslova stanovanja do očuvanja vrijednih zelenih i rekreativnih zona. Ali rezultat iz 2021. ipak je bio iznenađenje, nijedna anketa nije predviđala takav ishod.

**U Gracu ste na izborima pobijedili Narodnu partiju Austrije, tradicionalno jaku, konzervativnu partiju, blisku katoličkoj crkvi i neoliberalnoj politici. Šta je bilo potrebno uraditi da bi građani shvatili da im je Komunistička partija mnogo bliža od konzervativnih elitista?**

Komunistička partija Austrije ne ide gradom s ideološkim ularom na glavi, već sa otvorenim očima za dobar i manje dobar razvoj. Konzervativni i buržujski glasači takođe su bili zabrinuti da se mnoge stvari razvijaju u pogrešnom pravcu. Uvijek smo gradili politiku koja obraća pažnju na brige što je moguće šire grupe ljudi – djece i mladih, radnika, penzionera, ljudi iz svijeta ekonomije, nezaposlenih. Ali naš fokus je najsnažniji na grupama koje nemaju svoj lobi i koje ostale partije često previđaju. To je posebno važno u ekonomski teškim vremenima.

**Šta je uopšte današnja Komunistička partija Austrije? Koje su njene veze sa istorijskim komunizmom i ostalim Komunističkim partijama u svijetu, da ne kažem – sa „komunističkom intrenacionalnom“?**

KPA je politička partija sa najdužim kontinuitetom postojanja u Austriji. U periodu nacističkog režima podnijela je mnoge žrtve za slobodnu i nezavisnu Austriju. Stvorila je mnoge ličnosti koje su oblikovale Austriju – čak i kad su ih rado skrivali pod tepih. Ipak, KPA je decenijama bila pod snažnim uticajem politike Sovjetskog saveza, zauzimala je stavove nekritički i predugo ćutala o pogrešnom razvoju i zločinima. To je nanijelo mnogo štete partiji i ugrozilo povjerenje. Za mene, komunizam danas mnogo više predstavlja ono što je bilo originalno značenje riječi: društvo koje stvara zajednički, u opštem interesu za suštinske osnovne potrebe kao što su stanovanje, obrazovanje, zdravlje, briga, mobilinost i još mnogo toga, društvo koje ono što je svakom čovjeku potrebno ne prepušta takozvanom „slobodnom tržištu“.

**Beč mnogo veći grad od Graca, takođe i grad sa velikom radničkom klasom i ljudima kojima bi se Vaša politika mogla obratiti. Ipak, u Beču je rezultat „tradicionalno“ slab. Šta se to posebno dogodilo u Gracu, a nije još u ostatku države? I da li će se dogoditi?**

Izbori u saveznoj republici Salcburg, gdje je KPA sa Kej-Mihael Dankl bila druga u glavnom gradu regije, pokazuje da je uspjeh moguć svuda gdje je urađen dobar posao, „sa obje noge na zemlji“, i gdje kandidatkinje i kandidati mogu da se obrate ljudima. KPA ne mora da se skriva sa svojim idejama i pozicijama. Možemo biti uspješni i u Beču ako sve bude kako treba. Ali uspjesi ne dolaze od marketinga i slogana, već od korisnog rada koji pomaže ljudima u njihovom svakodnevnom životu.

**U Belgiji se iste godine kao i u Gracu dogodilo političko „čudo“, u srcu evropske neoliberalne birokratije belgijska Partija rada postala je treća najjača partija u zemlji. Mislite li da se „belgijski bauk“ može raširiti Evropom?**

U bauk ne vjerujem, ali veoma vjerujem u snažne pokrete radnih ljudi koji u svakoj evropskoj zemlji predstavljaju većinu. Belgijska partija radi veoma dobro i takođe je uzor, ali na kraju svaka partija mora razviti sopstvenu politiku. Mjera moraju biti konkretne okolnosti, a ne šabloni.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d6be8d5c-228d-44a8-a529-cbaa74739f4f)
"Fokus na grupama koje nemaju svoj lobi"{.caption}

**U Evropi u kojoj već neko vrijeme jača desni populizam, ljevica često izgleda vrlo pasivno. Čak i tradicionalno lijevoj radničkoj klasi sve češće prilaze desni populisti. Kako ste Vi u Gracu „pretekli“ desnu politiku, koja je takođe naučila kako da politički profitira upravo od onih klasa koje tlači?**

Mnoge grupacije i partije koje sebe definišu kao „lijeve“ imaju tendenciju da se zaglave u temama koje su daleko od potreba i interesa velike većine. To se može primijetiti u čitavoj Evropi. Tamo gdje partije ukorijenjene u radničkom pokretu vjerodostojno predstavljaju interese pokreta, ima i očiglednog uspjeha. Ali ne postoji univerzalni recept protiv desničarskih partija koje dijele društvo i preigravaju ljude jedne protiv drugih. Potrebno je mnogo ubjeđivanja. Važno je ne odustajati od ljudi koji glasaju desno, čak ih i ne vrijeđati. Njihov izbor često je beznadežnost i bespomoćnost iz razočaranosti tradicionalnom socijal-demokratijom, koja je u nekim zemljama (kakva je bila Njemačka pod Gerhardom Šrederom) slijedila stroge neoliberalne politike koje su oduzele mnoga prava radnicima.

**Kakav je odnos stanovnika Graca koji su porijeklom iz bivše Jugoslavije prema Komunističkoj partiji? Ima li među njima Vaših saboraca? I kakav je provod na Yugo Fešti koju ste ove godine organizovali 10. put?**

U našoj partiji postoje članovi koji dolaze iz bivše Jugoslavije, iz svih djelova. Fešta je zajednički planirana i organizovana sa ljudima iz bivše Jugoslavije. Nikoga ne pitam za koga glasa. Fešta je otvorena za sve, a nudi prije svega dobro jelo i dobru muziku. Za nas su svi stanovnici Graca jednako vrijedni, bez obzira odakle dolaze.

**Vratimo se malo unazad. Vi potičete iz radničke porodice. Vaši roditelji su vas usvojili kad ste imali tri godine i Vi javno govorite o tome. Svjedočili ste od malena klasnim i socijalnim razlikama u najbližem okruženju. Da na trenutak pojednostavimo stvari – mislite li da se komunista rađa, ili se komunista postaje?**

Moji roditelji su me ohrabrili da sama stvorim svoju sliku svijeta i rano sam počela da se interesujem za šire pokrete i da pokušavam da shvatim šta se događa sa svijetom. Tako sam se našla u Komunističkoj partiji Austrije i tamo otkrila svoju političku domovinu. Ali to je prije svega povezano sa ljudima koji tamo rade i sa njihovim stavovima.

**Javno je poznato da od Vaše plate koja iznosi 8.000 eura, zadržavate 2.000, ostatak dajete onima kojima je to potrebnije nego Vama. To ste radili i dok ste bili u Gradskom vijeću od 2005. do 2017. Kakav je osjećaj davati tri četvrtine svojih prihoda? Je li to komunizam, populizam ili „samo“ ljudskost? I da li se od „ljudskosti“ može izgraditi politika?**

Visoku zaradu nikad nisam smatrala „svojim“ novcem. Visinu iznosa ne određuje grad Grac, već zakon. Nije u redu da političari i političarke zarađuju toliko više od, recimo, kvalifikovanog zanatskog radnika. Ako zvanični predstavnici zarađuju toliko mnogo da ne moraju ni da razmišljaju o stanarini ili računu za struju, nije čudo što su njihove politike tako daleko od problema mnogo većeg broja ljudi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2e5bb81e-53d3-4c3d-ae15-27656a1ccccc)
Proslava izborne pobjede u Gracu, foto: KPA{.caption}

**U evropskom javnom diskursu dugo se radi na tome da se komunizam i fašizam izjednače kao dva ista totalitarizma. Kako spriječiti izjednačavanje komunizma, marksizma i staljinizma, ukoliko se na javnu scenu želi stupiti sa marksističkih ideoloških pozicija? Kako ste se Vi na početku borili sa tim predrasudama?**

Nažalost, u ime komunizma počinjeni su mnogi teški zločini, to se ne može poreći i mora se dobro promišljati u svemu što komunističke partije rade danas. Zbog toga nije lako uvijek prevazići predrasude. Koministička politika ne smije biti kopija prošlosti, već mora iz svakodnevice stvoriti realne kontra-modele vladajućoj politici, koji odgovaraju potrebama ljudi. Za tako nešto ne postoje udžbenici i tajne formule. Predrasude se najbolje mogu savladati postizanjem stvarnih poboljšanja.

**Kako se iz Komunističke partije Austrije gledalo na Titovu Jugoslaviju i na njen raspad? I kako Vam danas, iz komšijske perspektive, djeluju ostaci te nekad velike države?**

Ne gledam na Jugoslaviju sa šarenim naočarima, politički sistem imao je, naravno, mnogo grešaka i slabosti. Ali bio je mnogo bolji od sistema koji je stvorio Staljin. Do danas kod mnogih ljudi iz svih republika postoji osjećaj zajedništva i zajedničke istorije. Jugoslavija je bila zemlja sa mnogo kulturoloških i geografskih različitosti, zemlja sa velikim mogućnostima. To što se zemlja raspala uz toliko nasilja i toliko mrtvih, jedno je od najmračnijih poglavlja bliske prošlosti. Ostaci zemlje ostaju jednim dijelom u srcima ljudi koji su devedesetih napustili svoju domovinu i danas žive po čitavom svijetu, pa i u Gracu.

**Za kraj, imate li savjet za one koji bi takođe željeli da utiču na svoje okruženje, a kojima kapitalistički status quo još uvijek djeluje neuništivo. Odakle početi kad se zajednica želi učiniti solidarnijim, boljim mjestom za život?**

Uvijek u svojoj okolini, u komšiluku, u svojoj zajednici u kojoj se razgovara sa čovjekom, gdje se iskreno shvataju njegove potrebe i gdje ga se može čuti.




Važno je ne odustajati od ljudi koji glasaju desno, čak ih i ne vrijeđati. Njihov izbor često je beznadežnost i bespomoćnost, kaže gradonačelnica Graca, članica Komunističke partije Austrije Elkre Kahr

izvorno naprijed

Komunistički Grac: Solidarnost umjesto bauka

U Titovoj Jugoslaviji mogao si nakon posla, koji si imao jer posla nije falilo, da se gospodski naljoskaš vinjaka koji je bio kvalitetan i pristupačne cijene, a onda fino zaspiš na klupi i probudiš se mamuran, srećan i neopljačkan, jer je za svakog bilo dovoljno i raspoređivalo se ravnopravno, pa je pošten radnik imao državni stan i redovnu platu od koje mu je ostajalo za kafanu, kola i ljetovanje.

Tog sentimentalnog refrena sjetio sam se prije nekoliko dana, kad me algoritam nasukao na jutjub stranicu „Zagreb Film Documentary and Fiction“. Stranica je to na kojoj se mogu pogledati dokumentarni i ostali kratki klasici jugoslovenskog filma, prije svega „zagrebačke škole“. Pa će se tako na jednom mjestu, uredno sortirani, naći serijal o zagrebačkoj školi animiranog filma čiji je najpoznatiji autor Dušan Vukotić dogurao do Oskara, ali i kratki, potresni dokumentarci Bogdana Žižića („Sajmište“, „Jasenovac“...), nadrealni eksperimenti Anta Babaje („Ljubav“, „Lakat“...), „Balada o pijetlu“ i „Moj stan“ Zvonimira Berkovića, a među njima i vjerovatno najvažniji dokumentaristički opus jugoslovenskog filma – kratki dokumentarni filmovi Krsta Papića.

**U MRAKU KINA**

U knjizi „Uvod u prošlost“ filozof Boris Buden i reditelj Želimir Žilnik demistifikuju fenomen cenzure vezan za „crni talas“ jugoslovenskog filma. Oni koji jugoslovensku kulturu između Drugog svjetskog rata i raspada zemlje žele predstaviti kao „cenzorsku“ i jednostranu, kao dokaz rado ističu filmove koji su završili u „bunkeru“, a njihovi autori stavljeni na crne liste. Na tu temu Žilnik, jedan od najvažnijih autora crnog talasa, u razgovoru sa Budenom kaže: 

„Ma koliko kopali, ne bismo pronašli značajan domaći film, koji nije ugledao dan, odnosno mrak kina, jer ga je cenzura stopirala. Toga, prosto, nema. Svi filmovi, najbolji i najlošiji, su prošli Komisiju za pregled filmova – tzv. cenzuru. I svi sa kasnijom etiketom, imaju sertifikat državnog organa, karton, koji je išao uz svaku filmsku kopiju u distribuciju“.

Žilnik i Buden, obojica autori koji su „s lijeva“ kritikovali i provocirali tadašnju vlast i njenu ideologiju, redovno su objavljivali svoje knjige i prikazivali filmove u zemlji i inostranstvu. Njihov razgovor, objavljen u knjizi dostupnoj za slobodno preuzimanje na internetu, odličan je uvid u dinamiku jugoslovenske kinematografije u periodu kad su njeni autori bili rado viđeni gosti na najvećim svjetskim festivalima.

**GASTARBAJTERSKA SREĆA**

Otvorena kritika tadašnjeg jugoslovenskog sistema, jednako kao kod Žilnika, može se naći u dokumentarcima Krsta Papića. U filmu „Specijalni vlakovi“ Papić pokazuje drugu stranu bezbrižnog „spavanja na klupi“. Mnogi Jugosloveni, tražeći posao i „bolji život“, uputili su se na privremeni rad u Njemačku, a Papićeva kamera ih prati još od procesa selekcije radnika. 
Doktor poslat specijalno iz Njemačke, kratkim naredbama i uvježbanim pokretima pregleda svoje „pacijente“, dok sve to sa zida brižno nadgleda drug Tito. Herr Doktor zagleda zube, kucka po grudima, sluša srce, pažljivo bira ko je sposoban za rad, ko nije. Ovog puta, nadaju se budući putnici specijalnog vlaka, rad u Njemačkoj zaista će oslobađati, makar od nemaštine koju neki od njih u Jugoslaviji više ne mogu da podnesu.

Tokom putovanja vozom od putnika čujemo da su razlozi za odlazak uglavnom slični. Jedan govori o tome kako ne može da nađe posao u svom mjestu, u kojem se posao mora „kupiti“. Drugi kako dok on jedva sastavlja kraj s krajem, njegov šef „kupuje auto i kuću gradi“. Istovremeno, naglašavaju da ne napuštaju Jugoslaviju zauvijek, žele samo da zarade pošteno novac svojim radom i vrate se u svoju zemlju. Vjerovatno niko od njih nije ni sanjao koliko će putnika iz specijalnih vlakova zauvijek ostati u Njemačkoj, još manje to da će se zemlja koju su „privremeno“ napuštali još za njihovog života raspasti u ratu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/28ib09cV100" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

U jednom intervjuu Papić priča kako su autori za petnaestominutni film uglavnom dobijali „sljedovanje“ filmske trake dovoljno za svega dvadeset minuta. To je značilo da prostora za prazan hod nema, zato Papićevi filmovi najčešće idu pravo u centar zbivanja, u emociju sagovornika. A ti sagovornici ponekad zaista izgledaju skoro kao izmišljeni likovi, tolika je njihova uvjerljivost u društvenoj ulozi koju predstavljaju.

Tako, na primjer, u filmu „Specijalni vlakovi“ potresne ispovijesti radnika na putu za Minhen povremeno prekida „vođa puta“, kojeg upoznajemo prvo kao usne koje sladostrasno cuclaju lijepo izrađenu lulu, a onda se kadar lagano širi sve do skupocjenih naočara a la Marćelo Mastrojani, da bi taj zaista „filmski“ lik okićen zlatnim prstenom i narukvicom, zavaljen u kupeu u kojem je očigledno sam, kroz duvanski dim ponosno izustio: „Ja sam službenik republičkog zavoda za zapošljavanje Hrvatske i radim kao stalni pratilac ovoga posebnoga vlaka“, a onda mazno objasnio na koji način je sve što on radi i nadgleda savršeno organizovano.

Takvi nagli rezovi i potcrtavanja razlike između voza punog jeftine radne snage na putu ka „Zapadu“, i zadovoljnog i okićenog državnog službenika, u slobodno vrijeme vjerovatno i švercera, uobičajena su Papićeva stilska sredstva koja nepogrešivo postižu poentu: čak je i naizgled idealni jugoslovenski socijalizam korumpiran, a pravda nije ista za sve. Ili riječima jednog od putnika koji traga „za novim tekstom budućnosti našeg života“, i koji na kraju svog razloga za odlazak zaključuje: „Danas se pružila mogućnost da se može zaradit', hvala zajednici i slobodi“.  

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/PaR6dg2pbZQ" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Na sličan način svakodnevnu bijedu i „organ reda“ Papić sučeljava u kratkom dokumentarcu „Čvor“. Na željezničkoj stanici u Zagrebu, istoj sa koje utorkom kreću specijalni vlakovi za Minhen, sad vidimo sezonske radnike, nadničare i težake u potrazi za poslom u Jugoslaviji. Oni pričaju svoje životne priče, a njihovo umorno pripovijedanje povremeno prekida milicioner, posvećeni čuvar stanice koji reditelju prigovara što prikazuje bijedu, umjesto da prikaže dobre stvari, kao na primjer velelepnu stanicu na kojoj se nalaze. 

Na tom mjestu Papić uz muzičku pratnju otvara prostor milicioneru da u kratkom intermezzu predstavi kvalitete savremenog željezničkog prevoza koji nudi zagrebački kolodvor. Reklamu života i rada na stanici milicioner završava svojim osvrtom na svrhu filmske umjetnosti: „Ja mislim da bi bilo bolje prikazivati ljudima nešto zabavno. Da se čovjek odmori kad gleda. A ne uvijek neku problematiku“.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/wCgetLgDPoU" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

„Nevidljive“, odbačene i ugrožene Papić predstavlja i u ostalim kratkim dokumentarcima. „Nek se čuje i naš glas“ prikazuje paralelni svijet seoskih radio-amatera koji svojim divljim radio-stanicama prkose zabranama državnih službi. „Kad te moja čakija ubode“ jeziva je priča o seoskim ubistvima pod dejstvom alkohola. „Hallo München“ druga je strana „gastarbajterskog sna“, priča o onima koji su ostali u Jugoslaviji da čekaju poziv, posjetu ili makar kovertu sa novcem.

U nešto kasnijim filmovima „Čarter let br...“ i „Nezaposlena žena sa djecom“ priče su posebno uznemirujuće. U prvom pratimo nekoliko Jugoslovenki koje ljubav i sreću pokušavaju naći u Australiji. U drugom, Papić prikazuje samohranu majku dvoje djece, nezaposlenu diplomiranu geološkinju koja u Zagrebu živi od socijalne pomoći, a preživljava tako što svoje znanje koristi za sakupljanje jestivog bilja. Dok prolazi kroz svoj dan prikupljajući sa djecom karton za ogrjev i okopavajući prigradske parkove u potrazi za hranom, u razgovoru precizno analizira društvo koje se plaši svojih socijalnih slučajeva, kao i „muški svijet“ koji vlada njenom strukom u kojoj za nju, uprkos obrazovanju, nema mjesta.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/4NB9mQch0m8" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

I tako, za sve fantomske jugonostalgičare rođene uoči ili nakon raspada velike zemlje, kao i za one koji vjeruju da je jugoslovenskom kulturom vladala stroga cenzura kritičkog mišljenja, najtoplije preporučujem ljetnje lunjanje stranicom „Zagreb Film Documentary and Fiction“, kao osvježavajući skok u dokumentarističke vode jugoslovenske kinematografije u kojoj, na sreću gledalaca i tragača, ništa nije jednostrano, a ljudski životi djeluju blisko i opipljivo, kao da i dalje baš takvi postoje svuda oko nas. 

Tako izgleda svijet čije je čakije i čvorove uhvatio Krsto Papić sa svojim sljedovanjem od dvadeset minuta filmske trake, svijet iz kojeg govore ljudi čija se nevidljiva egzistencija svodi na jasnu i uz pomirljiv osmijeh saopštenu misao jednog od Papićevih socijalističkih antijunaka, čija bi nabijena sažetost mogla proći i kao zen-mudrost radnika ocvalog kapitalizma: „Nit sam im'o, nit imam, nit budem im'o. Meni je sve ravno“. 


	



Za sve fantomske jugonostalgičare rođene uoči ili nakon raspada velike zemlje, kao i za one koji vjeruju da je jugoslovenskom kulturom vladala stroga cenzura

OPUS, OPOMENA

Nit sam im'o, nit imam, nit budem im'o

U studiju „A&R“ na Menhetnu, 18. marta 1962. okupila su se važna muzička imena. Stan Getz, João Gilberto i Antonio Carlos Jobim spremali su se da snime album koji će, pretpostavljalo se, proći prilično dobro. U tom trenutku Stan Getz je već uveliko jedan od najboljih američkih saksofonista, svakako najveći „liričar“ među njima, tvorac onoga što će mudre glave nazvati „cool jazz“ ili West Coast jazz.

U Brazilu, João Gilberto je poznat kompozitor, gitarista i pjevač, jedan od tvoraca čuda nazvanog „bossa nova“ – „novi talas“ – stila u kojem su gitara i glas preuzeli dominaciju perkusija „sambe“ i otvorili put za zvuk koji je na prepad osvojio srednju klasu, spreman da se kao savršen soundtrack podvuče i pod zapadnjačku razglednicu uvijek rado egzotifikovanog Brazila. 

Susretu Getz/Gilberto u studiju „A&R“ prethodio je još jedan važan susret, takođe pomalo mitski. Nekoliko godina nakon što je Gilberto stvorio muzički stil modernog Brazila, Antonio Carlos Jobim i Vinicius de Moraes sjedjeli su u bašti kafane „Veloso“ i pijuckali kaipirinje u znoju lica svojih. Pijuckali su lako, bez posla i para, i gledali „svijet kako prolazi“, a ono što je nastalo iz njihovog gluvarenja postalo je istorija, mnogo puta ponavljana. Na putu do plaže prošla je lijepa djevojka u bikiniju. Prolazila je tuda svakog dana. A kad ona prođe, svako pored koga prođe kaže, aaaah. Zvuči poznato? Jer jeste, kaipirinju po kaipirinju, Tom Jobim i Vinicius de Moraes napisali su melodiju i tekst „Garota de Ipanema“, djevojka sa Ipaneme, i osvojili Brazil dok kažeš „cachaça“.

Pjesma je u Brazilu brzo postala hit, a onda su Gilberto i Stan Getz, zajedno sa Jobimom na klaviru, odlučili da pjesmu snime za američko tržište. U tu svrhu trebao im je, naravno, engleski jezik. Bossa nova možda može zavesti srednju klasu Amerike, ritam je zarazan, ali jezik je stran, a to ne ide, bez engleskog jezika nije bilo moguće američkom domaćinstvu nakon radnog dana podvaliti egzotiku sa plaža Rija. 

Tako je legendarni tekst Viniciusa de Moraesa dobio svoj jednako legendaran engleski prevod Normana Gimbela, ekipa se okupila na Manhattanu, sad je još samo trebalo snimiti stvar. Ali jebi ga, ne ide. João Gilberto je Brazilac do srži, jednostavno mu ne leži taj jebeni engleski. Igrom slučaja, sa njim je u studiju i njegova tadašnja supruga, dvadesetdvogodišnja Astrud, koja takođe lijepo pjeva, nastupala je sa mužem jednom u Brazilu, na Arhitektonskom fakultetu, a engleski joj je odličan. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0037cef0-69c6-435c-a3e4-ce978cea1bf5)
Photo: Michael Ochs Archives/Getty {.caption} 

Stidljiva, anonimna djevojka ušla je u sobu za snimanje, otvorila usta i iz grla pustila tek toliko glasa koliko je bilo neophodno da Jobimova melodija obiđe svijet. Muzički mačori koji su imali sreću da tog dana, gledajući Astrud Gilberto kroz staklo studija, prvi čuju englesku verziju brazilske pjesme, znali su – imamo hit.

I imali su. Za samo nekoliko dana pjesma je stigla na top-liste, na Billbordovoj listi zadržala se čitave 92 nedjelje, a album „Getz/Gilberto“ dobio je šest Gremi nagrada. Pjesma „The Girl from Ipanema“ bila je najveći hit albuma. Svijet je otkrio Astrud Gilberto, a njena slava mogla je da počne.

I tu je sentimentalnoj priči kraj. Zapravo nije, ljubitelji džez mitova rado pričaju i o tome kako je ubrzo nakon prvog uspjeha Astrud Gilberto napustila muža i umjesto nazad u Brazil, odjezdila u kalifornijski suton sa kraljem West Coast jazza, Stan Getzom, pa kako se njihova lirska ljubav čuje već u načinu na koji Getz genijalnim, melodičnim frazama obigrava oko glasa Astrud Gilberto dok svira solo oko strofe na „The Girl of Ipanema“. Sve su to samo djelovi romantičnih, za marketing ploče i turneju benda Sten Getza (ovog puta samo sa Astrud Gilberto ispred mikrofona) korisne priče koje su se prepričavale dugo.

Ali istina je zapravo nešto drugačija, često se otkriva sporo i skriva dobro, pogotovo kad prijeti da uruši uspješne mitove.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/zIdYg3wy9kI" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

 U Astrud Gilberto zaljubio sam se još kao četrnaestogodišnjak. U svijetu džeza u kojem je virtuozitet bio uvijek na cijeni osjećao sam se izgubljeno, ali kad sam prvi put čuo njen glas sa albuma „Getz/Gilberto“, moja muzička duša bila je spašena. Do mene je stigao zvuk koji mi je svakim tonom dokazivao da se čak i u „komplikovanoj“ muzici kakva je džez, minimalnim sredstvima može postići maksimalan emotivni učinak. I bio sam srećan, jer sam bio zaljubljen. Zaljubio sam se, naravno, i u Stan Getza. A još više u ljubavnu priču Stan Getz/Astrud Gilberto koja je, bio sam siguran, stvarala njihovu muziku.
	Zaljubljivao sam se u međuvremenu brzo i lako, u razna muzička srca, još češće se odljubljivao, a onda je 5. juna 2023. u Philadelphiji, u državi Pennsylvania, umrla Astrud Gilberto, i moje je bilo da je dostojno ispratim. Ponovo sam preslušao sve albume, čitao sve tekstove do kojih sam mogao da dođem, uživao u njima kao što se uživa u sentimentalnom prelistavanju starih slika, jer svi su tekstovi reciklirali dobro poznat narativ, ponovljen bezbroj puta. Ali i to je značilo u opraštanju od nekad najvažnijeg glasa.

A onda sam počeo da nailazim na druge izvore, na drugačije verzije poznatih muzičkih mitova. Odjednom, moja intimna fikcija u koju sam uvijek rado umotavao omiljenu muziku, počela je da se raspada u svjetlu činjenica koje nisu bile tako prozračne i nježne, nimalo nalik glasu voljene Astrud.

Tako sam saznao mnoge mračne stvari. Recimo, javna otimačina oko toga ko se prvi sjetio da pozove nepoznatu Astrud da otpjeva budući hit „The Girl from Ipanema“, bila je laž. S jedne strane Getz je tvrdio da je ideja bila njegova, sa druge, isto je tvrdio producent Creed Taylor. Zapravo, ni jedan ni drugi u tome nisu imali udjela. Astrud Gilberto sama se ponudila da otpjeva pjesmu, jer u studiju nisu imali nikog ko bi je mogao otpjevati na engleskom. Tek tada su, nakon što su pjesmu čuli, predložili da Astrud snimi još i Jobimovu „Corcovado“, koju je opet uz minimalna sredstva pretvorila u džez klasik.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/9srw5FRm5eA" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

A onda su se Getz i producent Taylor pobrinuli da od budućih hitova Astrud Gilberto ne dobije ništa, prije svega tako što njeno ime nisu uvrstili među autore potpisane na albumu. Izostao je i njen ugovor. Nakon što je album „Getz/Gilberto“ postao hit, Stan Getz zaradio je oko milion američkih dolara, João Gilberto 23,000, a Astrud Gilberto čitavih 120, koliko je bio obavezni minimalac studijskog muzičara obezbijeđen od sindikata. Tako su alfa-muškarci muzičke industrije, koje je Astrud Gilberto kasnije opisala kao „vukove koji glume ovce“, učinili da glas zaslužan za drugi najveći hit na svijetu (samo je „Yesterday“ Beatlesa snimljen više puta) za lansiranje ovog klasika u vječnost dobije okruglo sto dvadeset američkih, sindikalnih dolara.
Ali to nije bilo sve. Ubrzo nakon velikog hita, Astrud i João Gilberto su se rastali, a brazilska javnost za razvod popularnog muzičara okrivila je njegovu navodno nevjernu suprugu. I to je bila laž. Astrud Gilberto ostavila je muža zbog njegove veze sa Heloísom Mariom Buarque de Hollanda, tada studentkinjom koja je kasnije postala pjevačica poznata pod imenom Miúcha. Nakon rastave Astrud Gilberto je ostala sama, sa sinom Marselom, bez posla. Jedina opcija za zaradu bio je poziv Stan Getza na američku turneju 1964, što je brazilska štampa proizvela u „aferu“ zbog koje je veliki João Gilberto ostavljen slomljenog srca.

Ali čak ni priča o romantičnoj, muzičkoj ljubavi sa Stan Getzom nije bila istinita. Astrud Gilberto je pristala na turneju sa Getzom iz finansijskih razloga. Tu turneju opisala je kao „užasno mučnu“, jer Getz je u muzičkom svijetu ostao poznat kao prilično „težak“ tip, koji se u trenucima nastupa pretvarao u genijalnog, lirskog saksofonistu, dok je ostatak vremena provodio uglavnom izazivjući incidente, zlostavljajući žene i boreći sa sa zavisnošću od heroina i alkohola. Stan Getz osim što se pobrinuo da Astrud Gilberto od hita „The Girl from Ipanema“ ne dobije ništa, pobrinuo se i da je do kraja turneje plaća najmanje moguće. Po njegovom viđenju stvari, dovoljno joj je bilo to što ju je „otkrio“. 

Čim se ukazala prilika, Astrud Gilberto napustila je Getzov bend i započela sopstvenu karijeru. Pokušala je da se kroz muzički svijet druge polovine 20. vijeka probije sama, kao samohrana majka dva sina, ne tražeći zaštitu moćnih muškaraca industrije koja ju je do kraja života uskraćivala za zaradu od autorskog rada. Tim traumatičnim iskustvom Astrud Gilberto pridružila se Nini Simone, Billy Holiday i nizu umjetnica koje su muzička industrija i muževi/menadžeri iskorišćavali dok god su mogli. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0b8faef1-c117-4ad0-8c48-d5aa0bbb3c70)
Foto: Rowntree/Hulton Archive {.caption} 

Konstantna objektifikacija i egzotifikacija od strane američkih medija pojačavala je pritisak. Jednom prilikom, dok je Astrud Gilberto sjedjela opkoljena kamerama na prvoj konferenciji za novinare u Njujorku, među reporterima koji su je u jednom od tekstova opisali kao ženu koja „u svakom strejt muškarcu budi sanjarenja o egzotičnoj, potčinjenoj ženi u bikiniju“, njen sin Marselo oslovio ju je sa: „Mama“. 

Mnogo godina kasnije opisao je muk i zbunjenost koju je pred novinarima izazvala ta riječ, činjenica da njihov novi, omiljeni objekat žudnje nije „samo“ tiha zavodnica sa brazilske plaže, nego i majka, i to samohrana, tek kročila na scenu američke muzičke industrije. Zbunjeni Marselo nakon toga ju je pred nepoznatim ljudima oslovljavao sa „Astrud“.

Tako je Astrud prošla kroz industriju i sopstvenu karijeru, nikad priznata koliko zaslužuje, svakako nikad plaćena za svoj doprinos onome što je danas tzv. „svjetska kulturna baština“, zapravo muzika koja će trajati vječno. 

Odbačena od Brazila u kojem nije nastupila od 1965, primljena je u latinoameričku „Kuću slavnih“ 2002. i tom prilikom objavila da uzima „pauzu na neodređeno“. Povukla se u svoj stan s pogledom na rijeku, u Philadelphiji, gdje je narednih dvadeset godina živjela sa mačkom, nepovjerljiva prema ljudima, bliska samo sa dva sina koji su dio života proveli svirajući s majkom u bendu i brinući o njenim poslovima. Od trenutka „povlačenja“ zanimala se filozofijom, slikanjem i borbom za prava životinja. 

Iako njena fotografija iz posljednjih dana ne postoji, kad pomislim na Astrud Gilberto sa mačkom u stanu s pogledom na rijeku, pomišljam na još jednu džez „žrtvu“ muzičke industrije, na ćutljivog Theloniousa Monka i njegove posljednje dane, od kojih je jedan zabilježen na fotografiji na kojoj Thelonious, okružen mačkama u stanu Pannonice de Koenigswarter (stanu svakako mnogo udobnijem od onog Astrud Gilberto u Philadelphiji) kroz prozor gleda rijeku Hudson i Manhattan, odlučan da više ne progovori ni riječ, niti da zasvira javno. Taj je zavjet muzičkog ćutanja, kao i Astrud Gilberto, dosljedno ispunio do smrti.

A ostali? Ostali su manje-više svi od uspjeha „The Girl from Ipanema“ prilično zaradili. Osim što je pomenuti Stan Getz dobio svoj milion, od popularnosti „Djevojke sa Ipaneme“ zaradio je i Frank Sinatra, koji je svoju verziju pjesme snimio sa Jobimom 1967, i vjerovatno nije ustao uskraćen za honorar.

Od mita upisanog u glas Astrud Gilberto na ploči „Getz/Gilberto“ nisu profitirali samo muzičari. Heloisa Pinhero, tada maloljetnica u bikiniju na koju su uz kaipirinje bacali oči dvojica talentovanih muzičara, pa o svojoj ilegalnoj fantaziji napisali pjesmu, kasnije je postala poznata kao model, a onda i vlasnica butika kupaćih kostima na plaži u Ipanemi. Butik se zvao „Garota de Ipanema“. 

Svi koji su nekad u životu na svoje noge navukli „nožne tange“ (Br.M.) modela „japanke“, neka obrate pažnju, možda baš na toj „japanki“ stoji zastava Brazila, a pored zastave piše: „Ipanema“. E pa i te su japanke, da ne kažem brazilke, do kupaca stigle zbog poznate pjesme, one za koju je Astrud Gilberto dobila 120 dolara.

A ona kafana u kojoj su se cirkale kaipirinje dok se pisao sountrack za srednju klasu uvijek slabu na egzotiku? Ona što se zvala „Veloso“, e pa nju je gazda brzo preimenovao u – kako drugačije –  „Garota de Ipanema“. I vjerovatno od turističkih posjeta i mitova o Jobimu, Viniciusu i djevojci sa Ipaneme (kod koje dragi gosti nakon kaipirinje mogu kupiti lijep kupaći) zaradio mnogo više nego Astrud Gilberto od pjesme koju je proslavila svojim jedinstvenim glasom.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Tt7FEVx9Efs" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

I tako je Astrud Gilberto, kako se to kaže, „napustila ovaj svijet“ u 83. godini u Philadelphiji, sama, bez zasluženog bogatstva, sa mačkom ravnodušnom na nepravde muzičke industrije. 

Ovom prilikom Astrud odajem zahvalnost, zauvijek zaljubljen u njenu snagu i njen glas. I neka na kraju ostane zapisano da joj je od svih muzičkih saradnji, kao „uzbuđenje, ostvarenje sna i vrhunac karijere“, najdraža bila ona sa Chet Bakerom iz 1977, na pjesmi „Far Away“. To je morao biti poseban susret dva čista glasa i namučena srca, dvije muzičke duše spremne da uzlete do najbolnijih, prozračnih mjesta i tamo ostanu zauvijek.



I tako je Astrud Gilberto, kako se to kaže, „napustila ovaj svijet“ u 83. godini u Philadelphiji, sama, bez zasluženog bogatstva, sa mačkom ravnodušnom na nepravde muzičke industrije. 

djevojka sa ipaneme

Bossa nova u ritmu muškog novca

Malo koju kapitalističku kosku zagrizli smo kao onu o ekonomiji koju treba prepustiti ekspertima, jer oni su tu da brinu o svijetu, naše je samo da radimo. Divno, sigurno nije lako završiti visoke škole sa toliko brojki, matematike, čitavih sistema od kojih zavisi život, blagostanje, pjaca, plata i penzija, pa stečeno znanje valja dobro i naplatiti, po mogućnosti bez kontrole, u ekspertskom krugu. 

Ali ipak, srećom, u širokom svijetu paralelno su tu i ekonomski stručnjaci koje nije sramota da kažu „nije to baš tako komplikovano“. Jedan od njih je svoju knjigu naslovio „Šta sam rekao kćeri o ekonomiji“. Jeste, onaj Varufakis, što tvrdi da su MMF i Svjetska banka govna i da su im pare važnije od života, bilo čijeg, što su lijepo i dokazali onda u Grčkoj. A nama, kažu, od njih zavisi budućnost. No dobro.

Vazda hvala Varufakisu i ostalima na tome što su još davno pojednostavili stvar, jer sam nekad zaista bio uvjeren da u ekonomiju nemam što da se petljam, čak ni kad se ona meni petlja u život, jer za to čudo ti treba kliker, zato i nisi ekspert. A onda još i kad bih zavirio u ekonomske rubrike naših mudrih medija, kao sudoku da sam otvorio, ko to shvati taj je genije i može na ETF!, mislio sam.

Eto zato mi je laknulo kad sam tu i tamo počeo da nailazim na glasove koji su mi to čudo objašnjavali drugačijim jezikom. Pokazivali da nije baš tako teško izračunati što možeš s parama. Đe koliko da povećaš, a odakle da uzmeš. Kad i kako da se kao država naplatiš i od koga, da bi na drugu stranu mogla da daš. Kod koga se zadužuješ, što smiješ, što ne smiješ i tako dalje. Lijep osjećaj to shvatiti, makar pomalo. Te vještine dobro dođu danas, pogotovo u Crnoj Gori, kad sve počinje da izgleda kao da je crnogorska politika staru, nacionalističku kosku zamijenila koskom neoglodanog ekonomskog prosperiteta. 

A kako, pitam se, kako baš toliko sve da prosperira i poraste? Jedva sam ukapirao da je program „Evropa sad“ bio ipak moguć, zbog bolje naplate PDV-a, kažu pametne glave, i bravo im ga na tome. Ali otkud sad „Evropa sad 2“? I je li samo zbog izbora? I treba li da brinem što iste one pametne glave čije analize čitam, a koje su govorile da je „Evropa sad“ ipak moguć, sad govore da je „Evropa sad 2“ nemoguć?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7f44f65f-b204-448d-8185-3fb92011cc7b)
Skulpture Mrdjana Bajića, foto: msub {.caption}

I ja sad opet dumam i pitam se. Što radi Milojko? Zašto i da li se stvarno svađa sa Jakovom? Ne znam zašto to rade, što se lijepo ne igraju, sad kad je teren njihov. Zbog čega se ta dva vaspitana i obrazovana momka ne dogovore kad se laže, a kad se govori istina. Jer prije neki dan sam ostao zaprepašćen, kad je onaj zgodniša Ilija Vukčević onako lako objasnio da je Milojko Spajić lagao, ono kad je pričao o nekih 50 centi i bankrotu. Argentina bankrotirala sa 60 centi, mi imamo 50 centi, pa viđite đe smo. Niđe, pomislio sam. Niko nije niđe sa 50 centi, budi siguran. A onda je dr Vukčević objasnio da toga dana kad je dr Spajić rekao da je cijena crnogorskih obveznica na Frankfurtskoj berzi pala na 50 centi, nismo bili na 50, nego na 92,7 centi. A to je skoro duplo više sentavosa nego što je Spajić rekao, kad nas je streknuo da ćemo bankrotirati.

> Treba ih redovno podsjećati kako će proći ako ih prejaka želja za vlašću povede u dobru, staru bahatost i laži, pa bila ta laž sto puta umotana u japijevski celofan ekonomske genijalnosti

Neko bi stvarno trebalo da kaže Jakovu da popriča sa partijskim drugom, jer makar novi predsjednik djeluje kao drug kojeg bi svaka majka poželjela svome sinu, „kad je s njim ja sam mirna“, eto takva je drugarčina Jakov i sto puta je rekao da je nije vaspitano lagati.

Pa čemu onda sad laži iz vrha partije, i to taman pred izbore, kad sve izgleda ovako lijepo: DF se raspao, DPS se raspada, Aleksa i Dritan jedan drugog zadovoljavaju rukom pravde dok čekaju da se uvale u sljedeću Vladu. Evo čak je i „Prekoretu“ fino krenulo i snimaju neke spotove u kojima Perić brzo hoda i nudi rješenja, a Spajić je našao da kvari igru starim forama, lažnim brojkama i pumpanjem obećanja koja će da se izduvaju i još jednom nas sve ostave u postizbornom mamurluku, prevarene i zapišane ko zna čijom pišolinom, jer pišaju po glasačima predugo, sa svih strana, a od toga najtoplije u posljednje vrijeme piške ekonomski eksperti koji nam kažu ne brinite, mi smo preuzeli stvar u svoje ruke.

A ima u Crnoj Gori još jedan simpatičan ekonomista, firma mu se zove „Fidelity Consulting“, kako mu ono bješe ime. Taj se stvarno trudi da bači foru, i ponekad mu uspije. Ali ono važnije, uspio je kroz kreativno traženje fore da uprosti tu našu zakukuljenu ekonomiju u kojoj ne znaš ko je kome dužan, jesmo li Monako ili Argentina, kad će bankrot, a kad neće, i đe je tu Vučić i njegova šapa ekonomskog tigra koja bi da nas, da oproste eksperti, zgrabi za muda. 

E pa taj „Fidelity“ foraš, čak i on kaže da „Evropa sad 2“ ne radi. A onda je tvrdio da će „Evropa sad“ da radi, i radila je. To valjda znači da mu se može vjerovati. I evo, vjerujem mu. Zato i brinem. Još više. Jer taj kaže da bi „Evropa sad 2“ bila moguća samo ako Miki uzme iz šteka za penzije. Ako to uradi, nema odakle da vrati. Ukratko, za ponavljače, ako PES sprovede „Evropa sad 2“ najebali smo. Ako ga ne sprovede, ispašće da je Spajić lagao u predizbornoj kampanji. 

I što sad da se radi, pitam se. Ništa. Za početak da se zasuku rukavi, da što više ekonomskih stručnjaka pokuša svoj skupocjeni jezik da prevede na „naški“ i da oblast od koje zavisi kvalitet života učini razumljivom svima, da se analiziraju ekonomska obećanja i zahtijevaju politički programi, da se sa takozvane „javne scene“ živne i kaže ekspertima „gledamo vas, pratimo vas, prestanite da lažete inače ćete izgubiti na izborima, drugari“. Jer drugačije nije moguće spriječiti tranziciju trenutno najjače partije u novi, DPS 2.0, okupan ekonomskim populizmom koji vodi dalje u igru lažnih obećanja iz kojih će partije profitirati, a građani opet ostati prejebani, kao i obično.

Da se to ne bi desilo još jednom, i da bi svi učesnici ove predizborne trke znali da je prostor za lažna obećanja, manipulaciju i prevaru sve manji, treba ih redovno podsjećati kako će proći ako ih prejaka želja za vlašću povede u dobru, staru bahatost i laži, pa bila ta laž sto puta umotana u japijevski celofan ekonomske genijalnosti. 
	


Đe koliko da povećaš, a odakle da uzmeš. Kod koga se zadužuješ, što smiješ, što ne smiješ ...

dobri đaci na vlasti

Zašto sam glup za Evropa sad 2

„Dragi Adi! Srećan rođendan! Pozdrav, 88“. Te nježne riječi napisao je 20. aprila 2013. navijač Rapida iz Beča na svom fejsbuk profilu, i od okružnog suda grada Linca dobio uslovnu kaznu.

Za neupućene, Adi je nadimak od njemačkog imena Adolf, najpoznatiji njemački Adolf rođen je 20. aprila 1889, a „88“ predstavlja dvaput ponovljeno osmo slovo abecede. HH. Heil Hitler. Broj 88 može se često vidjeti kao šifra na zidovima neo-nacističkih kvartova, na kožama neo-nacističkih bilmeza, jer je nacistički pozdrav „Heil Hitler“ zabranjen zakonom.

Nakon rođendanske čestitke Adiju i uslovne kazne, izdržao je nekako tri godine taj navijački bilmez iz Beča, a onda više nije mogao da se uzdrži. Na stadionu Rapida 13. avgusta 2016, na gostovanju kluba Admira Wacker Mödling, taj porodični čovjek, otac petoro djece i ljuti ultras, svom vođi javno je salutirao i kroz hitlerovski pozdrav otpustio iz sebe svu nagomilanu muku.

Bečka porota presavila je tabak, prebrojala nanizane gluposti 39-godišnjeg ultrasa, i još ga pitala za tetovirani broj 88 na desnoj nadlanici. Navijač je odgovorio da njegov 88 nema veze sa pozdravom Hitleru, da je to skraćeni oblik godine 1988. kad je osnovana grupa Ultras Rapid, kojoj svim srcem pripada. Bečlije nisu pale na navijački sentiment, ultrasa su zbog nacističkog pozdrava u javnosti kaznili sa 18 mjeseci zatvora. I zabranom ulaska na stadione u čitavoj Austriji. Ovaj drugi dio kazne ga je, možda, zabolio čak i više od prvog.

Dok pišem ovaj tekst, mediji objavljuju da je Više državno tužilaštvo samoincijativno formiralo predmet povodom skandiranja „Nož, žica, Podgorica“ navijača FK Sutjeska, i da se navijači saslušavaju u nikšićkoj policiji. Lijepo. Dio političara javno je osudio skandiranje, a nova gradonačelnica Podgorice Olivera Injac, uz osudu, predložila da navijači upute javno izvinjenje. 
	
Gradonačelnici bih poručio da javno izvinjenje kao vaspitna mjera može da prođe kod grupe dječaka koji loptom polome prozor dok se igraju ispred zgrade. A grupa odraslih ljudi koji su nasred ulice glavnog grada skandirali fašističke parole, treba da bude kažnjena za svoju fašističku glupost, isto kao što naši dragi političari, nosioci lista, pomiritelji, vjernici i nevjernici, ekonomski čudotvorci i ostali spasioci treba da učine sve što je „u njihovoj moći“, kako se to lijepo kaže, da se takvo skandiranje više nikad ne ponovi.

Crnogorski Zakon o zabrani diskriminacije, član 9a, kaže ovako: „Govor mržnje je svaki oblik izražavanja ideja, tvrdnji, informacija i mišljenja koji širi, raspiruje, podstiče ili pravda diskriminaciju, mržnju ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog ličnog svojstva, ksenofobiju, rasnu mržnju, antisemitizam ili ostale oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu u formi nacionalizma, diskriminacije i neprijateljstva protiv manjina“.

Ne znam da li će nedavno izglasana Rezolucija kojoj se zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici doprinijeti mogućnosti da se navijači iz Nikšića konkretnije kazne, jer svojim urlicima asociraju i pozivaju upravo na taj genocid, ili će malo vještiji advokat uspjeti da ubijedi sud da nije u pitanju onaj strašni citat, nego parafraza, nikšićki „prepjev“ u svrhu provociranja navijača u Podgorici, jer momci su popili, samo vole svoj klub svim srcem, baš kao onaj ultras Rapida iz Beča, pa im se ponekad omakne i neki fašistički urlik ili nacistički pozdrav.

Zbog toga mi se više sviđa njemački zakon i njegov način na koji se pokušava jednom zauvijek obračunati sa svim simbolima, parolama i ostalim elementima koji podjsećaju na vrijeme kad se takođe ograđivalo žicom, i kad se iza žica pokušavalo obračunati sa čitavim rasama.

Pa Njemac kaže ovako: „Krivični zakonik na dva načina kažnjava „pozdrav Hitleru“. Prvo, prema zakonu §86a paragraf 1 i 2, ko god upotrijebi nacional-socijalističke simbole kao što su zastava, bedževi, djelovi uniforme, slogani ili načini pozdravljanja, podliježe kazni. Takav čin kažnjiv je zatvorom do tri godine ili novčanom kaznom. Onaj ko iskoristi Hitlerov pozdrav podložan je i gonjenju po sekciji 130 krivičnog zakonika za govor mržnje. Ovaj čin kažnjava se zatvorom od tri mjeseca do pet godina“.

Na taj način, jasnim određivanjem šta su vizuelni, tekstualni i ostali simbolički elementi najmračnije prošlosti, sprječava se mogućnost da se slične ideje, obilježene istim znakovima, ponovo nekažnjeno nađu u javnom prostoru. Takođe, sprječava se i mogućnost lake i brze revizije istorije.

A kad smo kod revizije istorije, tu smo u crnogorskoj sadašnjosti. Upravo u gradu Nikšiću, čija bi lokalna uprava rado okitila ulice tog grada imenima poznatih četnika. Političari koji vode grad Nikšić vole grlato zapjevati i ono „Od glave Zete...“, još jednu pjesmu koja se proslavila na guslarskom performansu ispred fudbalske tribine.

Zato ne čudi da se nova krilatica o nožu, žici i Podgorici pojavila uoči izbora, iz usta fudbalskih navijača, jer upravo se oni odavno po čitavom „regionu“ regrutuju u političke svrhe. Zbog takvih, i zbog političara koji ih podržavaju i sa njima se ideološki slažu, možda ne bi bilo loše, po uzoru na postnacističku Njemačku, detaljnije zakonski obraditi pitanja memorabilije ideologije koja je na ovim prostorima klala i postavljala žice. 

Tako bi se, možda, smanjila mogućnost da navijači po gradovima skandiraju fašističke parole, ili da u Skupštini i vladi sjede oni kojima je ta politika bliska, delije koje kad popiju dvije na slavi ili utakmici omiljenog kluba vole da zapjevaju i po neki koljački hit, zazivajući dane kad će ponovo moći da sprovode ono što im je na duši. 

Nadam se da u današnjoj Crnoj Gori ima dovoljno društvene i političke pameti, da takve želje zauvijek ostanu neostvarene u fašističkim glavicama po kojima se roje.
	
	




Ne čudi da se nova krilatica o nožu, žici i Podgorici pojavila uoči izbora, iz usta fudbalskih navijača

vojvode u podgorici

Navijački fašizam i predizborni ultrasi


O čemu misle naša djeca, ti famozni „mladi ljudi“? O budućnosti? O prošlosti? O nacionalnim mitovima? O uspjehu posljednjeg „storija“ na instagramu? Ili o instagramu više i ne misle, ostavili su ga u digitalnoj prošlosti, a hormonima poškropljenu misao usmjerili na budućnost neistraženih prostranstava TikToka?

Ovo su samo neka od grčevitih pitanja koja se postavljaju danas, u vremenu kad je „odrasloj osobi“ sve teže da se snađe u brzini digitalnih prevoznih sredstava do komunikacije, informacija i društvenosti. 

Tačka sa koje je, prije samo petnaestak godina, sredovječni čovjek iz svoje zbunjenosti pitao „mladu osobu“ o tome kako živi i što je zanima, danas je mnogo niže. Danas vjerovatno i tridesetogodišnjak izgleda jednako zbunjeno, jer jednostavno ne razumije sredstva komunikacije. Kao neko ko se dobro sjeća vremena prije tehnološke revolucije, i ko je kroz nju prošao u nježnom dobu puberteta, čini mi se da tačku posmatranja današnjih osnovaca ili srednjoškolaca ne mogu da dokučim tako lako, da su mnogo teže uhvatljivi nego što sam to bio, recimo, ja sveden na mogućnosti fiksnog telefona i izlaska „napolje“, u nepoznato, nepokriven čak ni mobilnom telefonskom mrežom, a kamoli internetom.

Zbog svega toga, često osjećam intenzivnu želju za postavljanjem pitanja „mladima“. Vjerujem da nisu glupi kao što ponekad izgledaju, tako mutavo zabuljeni u ekran. Vjerujem da to što ih smatram glupima, zaglupljuje prije svega mene, što nas kratkim postupkom zakucava u vječnu tačku nerazumijevanja. Zbog toga volim da slušam razgovore sa ljudima koje želim da razumijem.

**KVARENJE MLADIH PASOLINIJEM**

U filmu „Futura“ (2021) te razgovore sa italijanskom omladinom vode troje „mladih“ italijanskih reditelja u usponu, kako se to lijepo kaže. Pietro Marcello, Franceso Munzi i Alice Rohrwacher putuju Italijom, i sa italijanskom djecom, srednjoškolcima, po kojim osnovcem i studentom, razgovaraju o budućnosti. Sve to već na početku podsjeća na film „Comizi d'Amore“ Pier Paola Pasolinija, jer je „Futura“ i nastao sa sviješću o Pasolinijevom dokumentarističkom poduhvatu. Razlika je u tome što je Pasolini 1965. sa seljacima, građanima, studentima, radnicima i djecom razgovarao na temu ljubavi, seksa, braka i slobode, a troje savremenih italijanskih reditelja na prelazu iz 2019. u 2020. godinu za ciljnu grupu biraju samo „mlade“, a za temu „budućnost“.

**APATIJA BUDUĆNOSTI**

Ta razlika u postavci već na početku izaziva egzistencijalnu jezu. Kao da se prije šezdeset godina još moglo razgovarati o sadašnjosti i njenim potencijalima kroz prizmu problema, dok danas, zaglavljeni u nerješivosti užasa, o sadašnjosti kao da više ne možemo ni govoriti, kao da ostaje još samo nekakva utuljena misao o budućnosti u koju je teško povjerovati.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d5134914-5ff1-4279-8a7e-7cf13673e5f6)
Kadar iz filma, foto; Santa Severa{.caption}

Tako otprilike i zvuči italijanska omladina u trenutku u kojoj ih autori filma zatiču, godinu pred početak pandemije korona virusa. Iako većina izgleda upadljivo mladalački „kul“, odjeveni po mjeri globalnih trendova koji diktiraju kako izgleda mladi kul „alternativac“, kako kul student, a kako kul šminker u bilo kojem dijelu svijeta, većina ih zvuči prilično apatično, kao naglo ostarjela djeca zaglavljena u vremenu koje ih ne prepoznaje. 

Ta djeca Italiju vide kao zemlju iz koje treba što prije otići, a život vide kao prostor u kojem je najvažnije naći dobar posao, zaraditi pare, jer bez para nema ni života, kako kaže jedan od mladića u Veneciji bez turista, a to znači i bez novca, usred pandemije.

Rijetki su trenuci kad se misaono dotakne mogućnost zajedništva i solidarnosti. Ali čak i te misli odzvanjaju kao neživa, opšta mjesta. Neko priča kako smo svi previše okrenuti sebi. Kako društvene mreže uništavaju mlade. Kako više nema dobrog odnosa sa komšijama. Sve to, ipak, odaje utisak ravnodušnog slijeganja ramenima. Umjesto poziva na promjenu, djeluje kao pozdrav pred odlazak iz nečega što je nemoguće promijeniti.

**IMA LI ŽIVOTA BEZ NOVCA?**

Ipak, postoje i trenuci ingenioznih ideja na mjestima na kojima se najmanje očekuju. Grupa klinaca iz prilično nezgodnog „miljea“ počinje da diskutuje o pitanju novca. Dvojica zastupaju ukidanje novca i promovišu solidarnost, razmjenu i empatiju koji bi time bili stimulisani, dok drugi insistiraju da to nema nikakvog smisla, da je održiv samo sistem u kojem je neko šef, a taj šef novcem plaća one koji za njega rade, što mu daje za pravo da bude moćniji i bogatiji od svojih radnika. Na kraju rasprave postavlja se pitanje ko bi u toj grupi bio za ukidanje novca. U vazduh se dižu dvije ruke, i ostaju da vise u tišini sopstvene neubjedljivosti u odnosu na racionalne glasove svojih vršnjaka.

**BRISANJE PROŠLOSTI**

Posebno uznemirujuće djeluje dio posvećen razgovoru sa učenicima gimnazije „Armando Diaz“ u Đenovi. U toj školi 2001. godine, tokom protesta uoči samita G8, dogodila se racija u kojoj je ozbiljno pretučeno više od 50 demonstranata. Ta racija proglašena je najvećim kršenjem ljudskih prava u Evropi od Drugog svjetskog rata. 

Nekim čudom, današnji učenici iste škole, rođeni godinu nakon racije, o užasu koji se dogodio unutar škole skoro da nemaju pojma. Njihov odgovor je da im o tome u školi nisu govorili. To čitavu priču o njihovoj budućnosti čini još mračnijom, jer postaje očigledno na koji način je njihova sadašnjost detaljno očišćena od bliske, politički problematične prošlosti. Na taj način uspješno su spremljeni za sve oblike manipulacije i istorijske revizije kakve se događaju na svakom koraku, u čitavoj Evropi. 

Ta etapa razgovora završava se arhivskim snimcima unutrašnjosti škole nakon racije 2001, a slike zidova i podova na kojima se skorčava svježa krv postaju još jezivije, kad se zna da današnji stanovnici tih prostorija, učenici gimnazije „Armando Diaz“, ne znaju skoro ništa o tome kako je prije samo dvadeset godina država, kršeći ljudska i politička prava, prolila krv svojih stanovnika po zidovima škole.

**NEMUŠTOST NEUTRALNOSTI**

Kao ni Pazolini u „Comizi d'Amore“, autori filma „Futura“ trudili su se da ne moraliziraju i ne pojednostavljuju, niti da kritikuju stavove mladih ljudi koje srijeću na putu kroz savremenu Italiju. 

Ali za razliku od Pasolinija koji se u svom filmu, kao i u čitavom svom djelu, nije uzdržavao od kritike italijanskog kapitalističkog uređenja i malograđanskog društva u kojem žive njegovi sagovornici, istovremeno ih ne kriveći za situaciju u kojoj su se našli, autori „Future“ ostali su vrlo savremeno nemušti. Njihovi povremeni zaključci, pitanja i prostor koji otvaraju sagovornicima uglavnom ostaju zaglavljeni u lijepim željama, u nekoj vrsti opštih mjesta oslobođenih politike i ideologije, u nadi oslobođenoj mogućnosti radikalnih promjena svijeta u kojem zatiču i ostavljaju svoje mlade sagovornike.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/86ff6656-e95c-4f9c-a514-1bca1579d541)
Bez moralizacije: Futura{.caption}

Odabir te pozicije čitavoj priči daje dodatnu notu tragičnosti. Eho glasova mladih ljudi koji u apatičnosti italijanske stvarnosti uspijevaju da zamisle samo budućnost izvan svoje zemlje, ostaje mnogo jači od povremenih, usamljenih glasova koji pokušavaju politički da misle stvarnost i na taj način je promijene, a onda i umanje mogućnost da budu slijepo odvedeni u budućnost u kojoj za njih neće biti mjesta.

**A ĐE JE TU CRNA GORA?**

Italija je zemlja koja po mnogo čemu podsjeća na Crnu Goru. Neki djelovi Crne Gore i dalje izgledaju kao Italija iz Pasolinijevog „Comizi d'Amore“. Neki izgledaju kao slike iz filma „Futura“. 

Tokom snimanja filma „Futura“ svijetu se dogodila pandemija korona virusa. Djeci koju pratimo, stvarnost je usred filma na ramena stavila teret pandemije i postpandemije. Isti teret ponijela je njihova generacija u čitavom svijetu. Nakon što je film „Futura“ snimljen, dogodio se rat u Ukrajini koji i dalje traje. Efekte istih trauma osjećaju generacije u čitavoj Evropi, pa i u Crnoj Gori koja ponekad djeluje kao da u svom političkom autizmu muči samo sopstvene nacionalne muke.

A to je upravo jedna od trauma o kojoj smo u Crnoj Gori čuli malo, i znamo malo. U Crnoj Gori dogodila se dugo očekivana trauma političke promjene koja je za sobom ostavila haos znakova, simbola i političkih polova. Uz to i gomilu djece zaboravljene u moru komitsko-četničkog javnog sranja koje proizvode njihovi „odrasli“. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11d0843d-df7e-4174-b801-a29ea671c120)
Maturanti u Podgorici, foto: Normalizuj{.caption}

U komšiluku se dogodilo masovno ubistvo u školi, prva takva tragedija u ovom dijelu svijeta. Sve djeluje kao da se događa simultano i svuda, a „mladi ljudi“ žive stvarnost kojom dominiraju sredstva komunikacije i umrežavanja koja nisu postojala prije samo dvadeset godina. Nakon svega, čini se da „odrasli“ nisu jedini koji taj svijet ne razumiju. Ne razumiju ga ni mladi koji ga žive i od kojih se očekuje da ga razumiju.

Zbog toga svakom društvu treba po jedno dokumentarno svjedočanstvo kakvo je „Futura“, jer je svijetu koji ne razumijemo neophodno dati prostor i šansu, mogućnost zajedničkog shvatanja i stvaranja. Tek tada famozno pitanje „o čemu misle naši mladi“ neće zvučati kao proseravanje pametnih staraca. 

**BEL PAESE ILI NIĐE NEBO NIJE PLAVO...**

Film „Futura“ završava se kadrom djevojčice, predškolskog uzrasta, koja stoji na zemlji prekrivenoj snijegom. Daleko iza nje je ulica, iza ulice red kuća, iza kuća idilični, italijanski Alpi. Kamera je analogna, traka 16mm, djevojčica počinje da trči po snijegu i sve izgleda kao jedan od začudnih, poetičnih kadrova pjesnika dokumetarizma Krisa Markera. 

Djevojčica trči sve dalje, kamera je statična, zumira i prati je. Djevojčica trči ka ulici kojom jure kola kroz podalpski pejzaž. Dok se djevojčica približava ulici, kamera skreće desno, ostavlja djevojčicu i nalazi ženu koja brzim korakom ide ka djevojčici. Taj korak ne odaje paniku, samo predostrožnost, iako izdaleka nije lako napraviti razliku. 

Žena sustiže djevojčicu. Nešto joj govori. Njih dvije razgovaraju, ne čujemo o čemu. Onda se okrenu prema kameri i mašu. Izgledaju kao da se dobro razumiju. Situacija nije bila krizna. Jasno je da je djevojčica pametna i da na ulicu neće istrčati. To se vidjelo u očima dok je bila tu, ispred kamere. Ipak, neko je, za svaki slučaj, krenuo za njom. Ne toliko da je zaustavi, koliko da sa njom porazgovara o granicama igre sa nama, kamerom, životom i magistralom pred njom.
Valjda je to i jedina „pouka“ ovog filma. Zaustaviti se, razgovarati, stvarati novu sadašnjost zajedno, prije nego što za budućnost bude kasno.



U Crnoj Gori dogodila se dugo očekivana trauma političke promjene koja je za sobom ostavila haos znakova, simbola i političkih polova. Uz to i gomilu djece zaboravljene u moru komitsko-četničkog javnog sranja koje proizvode njihovi „odrasli“

DJECA NAŠA

Ima li vremena za budućnost?

Nisam ekspert za naturizam i nudizam, ali poznajem zadovoljstvo gole guzice u moru i ne znam da li u svijetu ima mnogo ostrva koja su konceptom nudizma obilježena kao Ada Bojana. Prethodnih sedam dana proveo sam na pripremama i snimanju filma na Adi, prirodnom ostrvu koje nestaje sa mape crnogorske vječnosti, i to je bilo dovoljno da se odlučim na ono što rijetko radim – na potpisivanje online peticije. U ovom slučaju to je [peticija ](https://www.peticijeonline.com/prijedlog_zakona_o_proglaenju_ade_bojane_za_nacionalni_ekoloko-naturistiki_park_crne_gore)za predlog Zakona o proglašenju Ade Bojane za nacionalni ekološko-naturistički park Crne Gore. 

Dok je ostrvo Ada Bojana bilo posjećeno, bogato i veće nego danas, na tom ostrvu sniman je vjerovatno najpoznatiji film crnogorske kinematografije, „Ljepota poroka“ Živka Nikolića. Ali Ada Bojana nije više ono ostrvo iz filma. Ada Bojana danas ne samo da ima manje gostiju nego prije trideset godina, nego je i za dobar komad manja nego što je bila kad je Jaglika napustila Međeđe i otišla na jug da upozna čari naturizma. 

**SCENOGRAFIJA SMEĆA**

Decenije odnošenja pijeska sa obala učinile su da se veličina ostrva smanji, da prvi red kućica nudističkog naselja bude izložen direktnim udarima mora i svake godine iznova potopljen, čitavo naselje pokušava da se zaštiti nasipima pijeska koje vojska podiže ispred kućica, a onda početkom maja uklanja dok Ada Bojana čeka prve turiste.

Na takvoj Adi, nažalost, nemoguće je ponovo snimati film o raskošu nudističkog raja koji se, čudom duhovitog slučaja, našao baš u Crnoj Gori. Film koji smo snimali na današnjoj, smanjenoj i zapuštenoj Adi Bojani, priča je o dvije sestre koje je nepoznata katastrofa „nasukala“ na napušteno ostrvo. Njih dvije na ostrvu su same i pokušavaju da prežive. Plažu prekriva staro, zaboravljeno smeće. Iz mora se mrežom izvlači samo otpad. A sestre Ada i Bojana žive u jednoj od napuštenih kućica na rubu nekadašnjeg nudističkog naselja. 

Osim plaže, za potrebe snimanja koristili smo urušene objekte na kraju naselja. Te kućice napuštene su već više od trideset godina, zaklonjene trskom i okružene mini-deponijama smeća. Srećom po nas, a nažalost po crnogorski turizam, scenografija za našu priču bila je već postavljena. Smeće se na određenim tačkama ostrva gomila godinama, a tokom jeseni i zime more na obalu izbacuje najnevjerovatnije primjerke ljudske gadosti i otpada. Stari televizori, plastične stolice i fotelje samo su dio kućnog inventara koji goste Ade Bojane dočekuje na plaži u prvim danima sezone.

I tako, dok smo mi u jednoj od napuštenih kućica snimali kako sestre Ada i Bojana pokušavaju da skrpe posljednje ostatke večere i prežive u njihovom napuštenom, opasnom svijetu, u ovom našem, ništa manje napuštenom i opasnom, neko se sjetio da objavi oglas kojim će upravo kućicu u kojoj smo snimali, i još 33 iste kućice tog naselja, izdati investitoru na 25 godina, za 1,39 miliona eura. Rok za prijavu je sedam dana. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dff8727e-87a3-4745-8a57-a0a29f8752e8)
Foto: Normalizuj{.caption} 

U pozivu ne stoji detaljan opis projekta kakav se od investitora očekuje. Ostaje nejasno da li se investitor poziva da napravi nešto što će odgovarati potrebama naturističkog koncepta Ade Bojane, ili se poziva neko ko će na Adu Bojanu dovesti „obični“ turizam, a nudiste ostaviti ograđene između rijeke Bojane i budućeg „novog naselja“, izložene pogledima onih kojima golo ljudsko tijelo na plaži predstavlja izvor straha, nelagode ili gađenja.

**ZONA TIŠINE**

Iako sam posljednjih sedam dana proveo obilazeći i upoznajući nova mjesta na ostrvu, i dalje osjećam da ne poznajem ni djelić tog neobičnog prostranstva na kojem pulsira energija drugačija od ostatka crnogorske obale. Da bi se zaista upoznao takav prostor, i da bi se mislilo o njemu, potrebno je vrijeme i pažnja. 

Ipak, „Ulcinjska rivijera“ ne misli tako, pa je neko pametan, u nekoj kancelariji, procijenio da će investitoru sedam dana biti dovoljno da napravi projekat na osnovu kojeg će komad Ade Bojane renovirati i zakupiti na dvadeset pet godina. Da li će taj dio plaže biti zatvoren, šta će se dogoditi sa nudizmom na Adi Bojani, koju vrstu turističke ponude budući investitor treba da ponudi, iz oglasa ostaje nepoznato.

Ono što je poznato, ne izgleda dobro. Novu sezonu i proslavu 1. maja Ada Bojana dočekala je uz koncert Šaka Polumente. Na mostu preko Bojane te noći se dogodila tuča u kojoj je jednoj osobi motkom slomljena lobanja, a drugoj nos. Jedanaest dana nakon neslavnog otvaranja sezone pojavio se i oglas kojim se najbržem investitoru nudi mogućnost da za sedam dana napravi plan i preuzme komad Ade na sljedećih četvrt vijeka. 

Sve to zvuči i izgleda prilično loše. Izgleda kao prizor beskrajne plaže prekrivene smećem preko kojeg šetaju rijetki nudisti. Ili kao umirujuća tabla „Zona tišine“ koja dočekuje posjetioce Ade Bojane kad skrenu na put prema ostrvu, a onda im se iz te tišine javi eho hitova Šaka Polumente. Ili se čuje tup zvuk pucanja nečije lobanje.

„Ulcinjskoj rivijeri“, ulcinjskoj vlasti i svim lokalnim vlastima koje se na ovaj način zajebavaju sa svijetom u kojem živimo, želim ekipu pravnih stručnjaka i sposobnih ekoloških aktivista koji će znati kako da ih što prije zaustave u želji da skroje svijet po mjeri svoje guzice, koja se uvalila u fotelju s nadom da će tu ostati zauvijek. 

Valjda ih samo to može podsjetiti da je u istoj fotelji nekad sjedjela tuđa guzica sa istom željom, koja se ipak nije ostvarila. 
 



Ili: Zar da ti kuma dočekuje ljude bez gaća?!

peticija za spas

Treba li Crnoj Gori Ada Bojana?

Kad god bi spustio glavu ispod šipke Stanislav bi kroz prozor vidio nekoliko balkona zgrade prekoputa, prije sljedećeg dizanja iznad linije horizonta. 

Jednom je bio u zgradi policije i vidio kako izgledaju hodnici sa ćelijama. Bio je u osnovnoj školi. Nakon ispitivanja pokušao je da izađe iz zgrade, promašio je stepenice i sišao u podrum. Policajcu ispred ćelija rekao je da želi napolje, policajac se nasmijao i odgovorio: *Ko ne bi*. Sljedećeg dana otac ga je odveo na livadu pored Duklje. Ponijeli su očevu *Crvenu zastavu* i pucali u limenke na stubovima. 

Kad se ponovo spustio ispod šipke, na balkonu zgrade prekoputa vidio je komšiju alkoholičara kako mazi lovačkog psa. Nakon posljednje serije vježbi Stanislav je iz ormara uzeo torbu, obukao očevu vijetnamku izlizanu na leđima od sjedišta u taksiju i krenuo u supermarket. 
Ispred tržnog centra vidio je lovačkog psa zavezanog za stub. Supermarket je nedjeljom otvoren do osam. Bio je dvadeset osmi decembar. Znao je da svi žele da obave kupovinu sat vremena prije zatvaranja. Kad je stigao do bezglutenskih proizvoda spustio je korpu na pod i odabrao energetsku čokoladu. Otvorio je pakovanje i zagrizao. Osjećao je kako se petnaest grama proteina, sedam grama ugljenih hidrata i isto toliko šećera pretvaraju u ljepljivu masu s ukusom badema. Osjećao je kako se hranjivi sastojci upumpavaju u napete mišiće bez oštećenja tankog crijeva osjetljivog na gluten. Progutao je zalogaj. Djevojka koja je pored njega birala brašno vidjela je da Stanislav jede. Nasmijao se i rekao da nije mogao da odoli. Prošao je pored kase i pokazao da nema ništa u rukama. Skrenuo je lijevo, ušao u zastakljenu kancelariju šefa smjene, izvadio pištolj iz torbe i uperio mu ga u glavu. Rekao mu je da pritisne dugme za spuštanje metalne mreže ka izlazu. 

Stanislav je tog dana odlučio da ubije što više ljudi prije nego što njega ubiju. Imao je pet šaržera u torbi. Između police s tjesteninama i čajevima ubio je tri djevojke i stariju gospođu. Kod police sa pićem sreo je komšiju alkoholičara. Pucao mu je u glavu. Kad je ostao bez municije ušao je iza frižidera za meso, uključio je nož za rezanje kostiju, spustio grlo na oštricu i tiho se ulio u lokve na podu.

Iz zbrike kratkih priča "Crne ribe" (Žuta kornjača, Podgorica, 2016){.caption}


Stanislav je tog dana odlučio da ubije što više ljudi prije nego što njega ubiju