Vučića držim osobno odgovornim za diskurs koji je doveo do Srebrenice. Činjenica da ga još uvijek veliki dio građana Srbije - ukljućujući i dio moje rodbine iz Leskovca - podržava, pokazuje razinu političkog mazohizma. Ako nekoga tješi, ni situacija u Hrvatskoj nije bitno drugačija 

politički teatar

Frljić: Doviđenja u sljedećem ratu

Noć je počela onako kako noći ne bi trebalo da počinju, temperaturom koja se ne spušta nakon zalaska sunca, vrelinom od koje se tijelo rastače u znoju čak i kad sjedi i pokušava da miruje u lažnoj meditaciji koja ima samo jedan cilj, da se na trenutak zaboravi vrelina.

Tropska logika Podgorice pod saharskom prašinom, prvog dana ljeta za mene je odabrala odlazak na predstavu „Smrt u Dubrovniku“, u vojnom hangaru u Zagoriču. Opet ću gledati predstavu u objektu u kojem su se nekad servisirali vojni kamioni i oprema, u prostoru kojem pozorište pristaje kao vojniku uniforma, orden ili metak u čelo. 

Pozorište u vojnom hangaru na +35 idealna je pozorišna prilika, pa sudbini tropske noći nisam pokušao uteći. Umjesto na jednom dogovorenom mjestu, na kojem sam se pojavio prošlog četvrtka u 20h, u isto vrijeme pojavio sam se i na drugom, jer je u tropskim noćima i to moguće.

Treba reći već na početku, predstava „Smrt u Dubrovniku“ reditelja Petra Pejakovića, u produkciji Dramskog studija „Prazan prostor“, uspjela je predstava. Makar po mjerama uspješnosti onoga ko ovaj tekst piše. To je pozorišni prostor i svijet u kojem želim da budem i da mu svjedočim, čak i kad čini da boravim na mjestima koja me plaše, uznemiruju ili čine bijesnim, čak i kad mi se određeni djelovi tog puta ne dopadaju, taj svijet i dalje mi je važan i kao gledalac imam potrebu da ga ponovo proživim. 

„Smrt u Dubrovniku“ proizvod je trogodišnjeg rada, istraživanja, razgovora sa učesnicima u napadu na Dubrovnik, prije svega onima iz redova agresorske vojske, od koje su dobar dio činili crnogorski vojnici, rezervisti i dobrovoljci. Predstava pripremana na taj način, čini se, nema završiti gdje drugo osim u „dokumentarnom teatru“ koji je istovremeno, što drugo, i politički teatar. Uslovnost te forme svakako je i materijal koji je nužno ispovjedni. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e54794c6-4b46-45e5-ab64-4b169edadba9)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Konkretni, živi ljudi, govorili su i izgovarali ono što kasnije, u dramaturškoj obradi, postaje materijal predstave. Kao što dio materijala postaju i zvanične izjave tadašnjih političkih i vojnih učesnika u ratu. Već na početku postaje jasno da su reditelj Petar Pejaković i dramaturškinja Anja Pletikosa odabrali metod kog su se dosljedno držali. Tekst predstave sačinjen je od preciznih citata ili diskretnih parafraza izjava učesnika. Očigledna je i odluka da se tom tvrdokornom dokumentarističkom pristupu odstrani ono što mu po pravilima žanra pripada, a to su identiteti odgovornih, imena, nezamućene i nezbunjujuće reference. 

Takva odluka unijela je određenu pometnju na nekim mjestima u predstavi, pa su „pravo na ime“ u ovom tekstu dobila samo dva umjetnika stradala u granatiranju (Milan Milišić i Pavo Urban) i jedan kontra-admiral (Krsto Đurović) koji je odbio da granatira Grad. Ostali, uključujući i žene iz čijih perspektiva slušamo priče o dva imenovana umjetnika, u tekstu su anonimni, ili samo označeni nadimkom. 

**NEŽELJENI OFF-TOPIC**

U pozorištu koje pretenduje na „angažman“, političnost i dokumentarizam, odavno se uvuklo jedno već podrazumijevajuće opšte mjesto. Prije ili kasnije, glumci i glumice naći će se u „vrsti“, jedno do drugog, uspravne kičme, dignute brade, očiju ozbiljno uprtih u publiku, pa iz te formacije izdeklamovati nešto publici. Ako je sala veća, za bolji efekat poslužiće i mikrofoni, koji bi sve to trebalo tonski i simbolički da pojačaju. 

Slična rješenja (ovog puta bez mikrofona jer vojni hangar u Zagoriču nije prevelik) mogu se vidjeti i u predstavi „Smrt u Dubrovniku“. To su mjesta koja, nažalost, otvaraju prostor da se paralelno razmišlja, pa sam i ja dobio neželjeni višak vremena da skrenem sa teme predstave i zapitam se kad smo to kanonski prihvatili jedno uglavnom scenski mrtvo i slabo rješenje. Skoro kao da se podrazumijeva da će potresan „dokumentarni“ tekst biti dovoljan za komunikaciju s publikom, pa ga se može jednostavno sasuti publici u lice, da ona vidi šta će i kako s njim. 

Takva scenska komunikacija, svakako, nije nemoguća, ali da bi se ostvarila potrebni su glumci režirani tako da zaista mogu nešto da učine sa određenim tekstom, iz te formacije. U ovoj postavci i režiji, glumci su se uglavnom podijelili na one koji manje-više mogu na taj način da komuniciraju s publikom ne pretjerujući u trudu da „saopšte“, i na one koji to rade uprežući se svom snagom da dobace svoju scensku istinu što dalje, a rezultat toga uglavnom je istina koja se u slobodnom padu sruši negdje ispred prvog reda gledališta koje bi, valjda, trebalo da bude preplavljeno sadržajem.

Nakon što se prvih skoro sat vremena predstave otegnu u sporom i isprekidanom ritmu, u stilskom koktelu smućkanom previše lakom rukom, „Smrt u Dubrovniku“ ipak ulazi i u neke druge, uzbudljivije pozorišne zone, pa će predstava, kako odmiče, postajati sve hrabrija u obradi materijala, istraživaće se mnogo iracionalnija rediteljska i dramaturška rješenja, glumci će teme sprovoditi kroz postupke koji će biti teže čitljivi, ali više uzbudljivi, hrabrije će se prepuštati užasu, humoru i iracionalnom „dobrom provodu“ grupe mladih vojnika bačenih u poeziju rata. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1744e89a-beea-4a4a-843a-b8bd5b4acf5b)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Glumci u ovoj predstavi funkcionišu kao grupa i to je jedan od kvaliteta predstave. Osim u situacijama u kojima djeluju kao da su prepušteni sami sebi, u boljim scenama postignuto je zajedništvo iz kojeg se izdvajaju i pojedinačne epizode kroz koje svako od glumaca dobija prostor i ispunjava ga onoliko koliko mu scena dozvoljava, a poneko i preko toga. Glumci uspijevaju da postignu atmosferu ratnog ludila grupe vojnika, ili hora izgubljenih duša koje više ne znaju jesu li među živima ili mrtvima. 

Za razliku od glumaca koji su tokom čitavog trajanja tročasovne predstave uglavnom zauzeti ratnom akcijom, glumica Maša Božović, nakon što na početku prvog dijela pokaže potencijal da se s materijalom i odabranim stilskim sredstvima veoma dobro nosi, bez posebnog razloga postaje scenska žrtva i živa scenografija. Tek što je uhvatila zalet u prvom dijelu, njen zadatak iznenada postaje ležanje ispod stola, zatim držanje saksije s maslinom visokom skoro dva metra.

Od trenutka kad uzme maslinu, glumica je neće ispustiti sve do pred sam kraj predstave, kad će započeti njena odlična epizoda kroz koju upoznajemo lik Pava Urbana, dubrovačkog fotografa koji je stradao tokom granatiranja Dubrovnika, snimajući jedno od najsnažnijih umjetničko-dokumentarističkih svjedočenja o granatiranju Grada.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9aa24f3a-9c33-4b1f-a673-8d45d10ddca5)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Ukoliko bi se za nekog od glumaca i moglo reći da nije dobio dovoljno precizan zadatak, ili da mu je dat zadatak kojem nije dorastao, povodom glumice Maše Božović može se osjetiti prije svega žal što nije dobila prostor da još raskošnije pokaže ono što je pokazala u segmentima predstave u kojima ne drži maslinu. A dok maslinu stoički i pošteno drži, sve dok joj ne ispadne iz ruku i uvede je u scenu, ovom gledaocu koji piše njena uzaludna patnja nije jasna. 

Je li to metafora golubice mira, karijatida, žena koja je uvijek u pozadini rata i na kojoj se drži kuća, je li njen muk simbol rata kao isključivo „muške igre“? Niz asocijacija može biti beskrajan, ali teško da će i jedna zakrpiti scensku rupu iz koje nas ova talentovana glumica posmatra tokom skoro dva sata predstave. Ipak, njeno scensko prisustvo i neprekidna veza s publikom čak i tada je na zavidnom nivou, što je poduhvat koji treba posebno pohvaliti. 

Vjerovatno najveća dramaturuška mana ove predstave jeste nemuštost referenci u tekstu. Kad se tekst uspješno ne rastače u poetizovanim slikama ratnog užasa i kad više nije važno ko je šta rekao i da li je rečeno citat ili parafraza, uglavnom ostaje u zoni informacija koje gledalac koji se ne sjeća određenih događaja ili njihovog medijskog odjeka ne može da prepozna, pa se lako može osjetiti uskraćenim za težinu dokumenta, usred pozorišta koje pretenduje na snagu dokumentarizma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cf40360f-e862-4d31-bc3e-9f3960af7d34)
Foto: Krsto Vulović{.caption}

Tadašnji političari čija se imena ne pominju, a na koje se često referira, na ovaj način kao da su abolirani ili makar zaštićeni. Zbog toga mnogo nabrojanih imena gradova u kojima postoji slovo r, koje glumac Miloš Kašćelan izražajno kotrlja aludirajući na naše političarrre iz perioda „rata za mir“, djeluje banalno. Pogotovo kad se uzme u obzir da je to slovo „r“ jedini znak koji bi trebalo da nas poveže s imenima, ukoliko nismo prepoznali izjave tadašnjih ideologa i huškača koji su nakon ratnih i velikosrpskih avantura, mirne duše učestvovali u politici ove zemlje sljedećih nekoliko decenija nakon crnogorske sramote u Dubrovniku.

Mali „bonus track“ predstave je i bogato uređena publikacija, netipična za pozorišne predstave, pogotovo one rađene u nezavisnoj produkciji. Publici je ponuđen katalog na više od 60 strana, štampan u velikom formatu na kvalitetnom papiru. Otvarajući katalog, na trenutak sam se ponadao da će odsustvo referenci iz predstave možda naći mjesto u propratnim tekstovima, u tom opipljivom predmetu kome je fizička sudbina odredila trajanje duže od svake predstave. 
Ipak, urednici kataloga i tu su se odlučili za anonimnost izvora. Ni u katalogu se ne mogu pronaći precizniji izvori teksta. Umjesto toga, mogu se pronaći lične impresije autorskog tima, grafički i vizuelni eksperimenti koji na momente podsjećaju na kreativni spomenar ili amaterski uređen art book, može se naći i poezija učesnika u projektu, ali takav će katalog ostaviti priču na još jednom nivou nedorečenom. 

Taj utisak nedorečenosti i pretjerane obazrivosti prema materijalu, nadvija se i nad nekim segmentima predstave „Smrt u Dubrovniku“. Ipak, sve to ne oduzima joj unutrašnju, prije svega glumačku snagu koja je čini uspjelom, na čemu treba čestitati reditelju Petru Pejakoviću i čitavom timu spremnom da se na taj način upusti u materijal kojim se u Crnoj Gori, makar u pozorištu, još nismo bavili.






Nakon što se prvih skoro sat vremena predstave otegnu u sporom i isprekidanom ritmu, u stilskom koktelu smućkanom previše lakom rukom, „Smrt u Dubrovniku“ ipak ulazi i u neke druge, uzbudljivije pozorišne zone...

rat i teatar

Noć sa Dubrovnikom u vojnom hangaru

Marko Pogačar je pjesnik-šifra, ime koje se često koristi kad se regionalna/balkanska/evropska poezija pokušava povezati s prostorom jezika takođe svedenog na šifru, BHSC, bosanski, hrvatski, srpski, crnogorski, ostaci onoga što se ne tako davno zvalo jugoslovenska književnost. 

Ime Marka Pogačara još od prve zbirke „Pijavice nad Santa Cruzom“ počelo je da privlači pjesničkom gravitacijom, i to ne iz prvoloptaških razloga, jer Pogačar piše guste pjesme, iz knjige u knjigu gradi svijet kroz koji nije lako proći, a da se ne izađe s jezičkim ogrebotinama, debelim poderotinama na tekstualnom tkivu. Takva je poezija, ispostaviće se, važna i snažna, a pjesniku je omogućila vidljivo i relevantno mjesto ne samo u regionu, nego i na mnogo široj književnoj sceni. 

Pogačar pjeva i u formi putopisa koji je postao njegova paralelna prozna staza, na kojoj istražuje jednako koliko i u poeziji. Zbog toga se njegove putopisne knjige ne čitaju kao književne razglednice, ili ako se čitaju, onda prije svega kao psihodelične slike iz fiktivnih i stvarnih paklova Južne Amerike, Afrike, Sibira i ostalih fizičkih i jezičkih pampasa, tajgi, književnih megalopolisa i nekropola. 

Za „Normalizuj“ Marko Pogačar govori o svemu gore navedenom i još ponečemu, od pisanja poezije i kritike, preko političke scene, do pukovnika JNA penzionerski stacioniranog nadomak Pljevalja, odlučnog da jednog dana vidi Kubu.

**Druže Poga, pišem ti ova pitanja u noći izbora za Evropski parlament. Poklopilo se, pa bih da te pitam, pratiš li rezultate, kako ti izgledaju u trenutku u kojem odgovaraš, jesi li glasao? Da ne kažem, za koga si...**

Glasao sam. A rezultati mirišu kako već vonja loša beskonačnost domaće politike, pri čemu pod „domaće“ sve više mislim svu ovu sabranu, iako često i sve više rasparenu i suprotstavljenu, evropsku. Viktor Ivančić napisao je nedavno duhovit i u najvećoj mjeri standardno precizan tekst o besmislu toga evropskog glasačkog posla. Ali je, zbog elegancije poante, zanemario ipak jednu važnu stvar. Hrvatska sada ima političku opciju, na razini zemlje još debelo opozicionu, ali u Zagrebu vladajuću, koja je – uz sve svoje probleme i ograničenja – ipak supstancijalno drugačija od supostojećih. Njihovi europarlamentarni zastupnici, odnosno taj jedan upravo izabrani, primjerice, u startu se i obavezno odriču većeg dijela tih sumanuto visokih plaća. Izlazak na ove izbore vidim, da ne vrludam previše, prije svega kao podršku toj političkoj opciji i njenom razvoju i rastu unutar zemlje. O utjecaju tih kerefeka, pogotovo iz perspektive ove otužne ljetne diznilend-periferije, čudnovate hiperturistificirane džamahirije, na bilo kakve relevantne politike, nemam nikakvih iluzija. 

**U branši si poznat kao jedan od rijetkih koji „žive od poezije“. I naglašavam – od poezije, jer nije isto što i živjeti od proze, kolumni, scenarija, različitih formi „autorskog pisanja“... Poezija, u odnosu na sve ostalo, djeluje potpuno uzaludno, i zbog toga posebno važno. Pa kako funkcioniše taj pjesnički krug kredom koji si iscrtao oko svoje egzistencije? Vjerovatno nije sve ni u kvalitetu, mora biti nešto i u igri na sreću, što poezija valjda dobrim dijelom jeste. Ili nije?**

Nije to baš posve tako. Skoro da bih mogao reći da nije tako uopće. Iako sam, istina, na pjesništvu izgradio, ako hoćeš i zgrnuo, svoj temeljni simbolički kapital. Objavio sam do sada, ne računajući priređivačke naslove poput antologija, izbore iz vlastitih tekstova i slično, do sada 17 knjiga. Od njih je 7 pjesničkih. I kada bi baš htjeli govoriti o prodaji, koja u svemu tome i nije previše relevantna – najbolje se prodaju one esejističke, putopisne. Sve su moje forme uostalom niskotiražne. Takva im je suština, pristup, način. To su knjige za jedan statistički marginalan profil čitatelja. Živjeti od književnosti podrazumijeva u tom kontekstu nešto sasvim drugo. To je taj specifični umjetnički prekarijat u kojem se egzistencija sklapa od niza naizgled rasparenih funkcija u istom polju – knjige vam se prevode, dobijete neku nagradu, rezidenciju ili stipendiju, nastupate, pišete kritiku, nešto uređujete, moderirate, organizirate, prevedete, napišete za radio ili ekran i što sve ne; sve to manje-više paralelno radim. I ne žalim se, volim to, život je dobar. Poeziju u svemu vidim kao ishodište i nešto stalno prisutno. Ako u pojedinom trenutku i ne doslovno, onda svakako kao podtekst, *basso continuo*. Onu selindžerovsku energiju koja teče kroz stvari, sve stvari.

**Razmišljaš li o svom pjesničkom radu kao o dijelu neke šire, pjesničke cjeline? I jesu li te veze u jeziku na kojem pišeš, u jezicima na kojima čitaš ili u kojima si živio, u „pjesničkim školama“ koje su ti važne? Ako je moguće, iscrtaj nam tu školicu, onako, slobodnom rukom, kao ispred zgrade.**

Razmišljam, naravno; kao o dijelu čitavog pjesničkog, pa onda i književnog univerzuma, nepregledne mreže tekstova iz koje je, na kraju krajeva, i sam taj rad potekao, u koju se povratnom spregom upisuje jedva je očitljivo mreškajući, a od koje mi je zapravo poznat tek jedan zanemarivo mali dio. Tu priče o pripadnosti prestaju. To ne znači, naravno, da ne možemo govoriti o neposrednijim utjecajima, konkretnim impulsima, važnoj lektiri, pa i nekom tipu poetičke, senzibilitetne i općenito habitusne sličnosti ili sklonosti. Sve to postoji, i koga zanima, može to dijelom rekonstruirati; i nije suviše teško. Ali, ne mogu reći da se osjećam dijelom. Više vibrantnom točkom, presjecištem, raskršćem raznorodnim silnica, koja, kao zbir svega toga i koječeg drugog, odašilje nekakav signal. Ponekad, čini mi se, upravljen nigdje konkretno. Negdje u tamnu tvar gdje, možda, nadam se, čuči poneki čitatelj. Za pisca ipak životno nužna zvjerka. 

**Banalno gledano, reklo bi se da „mlada lirika“ u regionu ima svoje relativno stabilne struje. U Srbiji se i dalje fura tvrdo ispovijedno. U Hrvatskoj se već neko vrijeme fura nekakva neopastorala i povratak selu. Drugovi i drugarice u Sloveniji po staroj dobroj navici eksperimentišu. O Crnoj Gori i BiH ne znam što da kažem, pa ti kaži ako znaš... Ima li post-jugoslovenska poezija nešto što je povezuje i što bi je moglo, u nekom utopijskom scenariju, kao cjelinu predstaviti širokom pjesničkom svijetu?**

Čini mi se da se sve ove struje, kojih i nema baš tako puno – dodajmo im možda još hipermetaforiku, „tekstualizam“, staromodno i uglavnom pogrešno shvaćen „angažman“ i još poneku – uz svakako ponešto različiti intenzitet i dominante mogu pratiti na čitavom jugoslavenskom prostoru, ali ne samo u njemu. Dobrim dijelom to su refleksi globalnih, ili barem „zapadnih“ trendova, koje lokalni književnopovijesni, jezični, recepcijski i ini kontekst čini više ili manje specifičnim, više ili manje prepoznatljivim, eksplicitnim. Povezuje je, čini mi se, još uvijek, jedan zajednički filter; književno polje zajedničkog i sličnih, uglavnom uz manji napor razumljivih jezika, koje je ipak čitav niz desetljeća, različitim kanalima, formiralo jedan otprilike isprativi čitalačko-autorski horizont očekivanja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8070dce9-5653-43ca-a73f-d36c94388f29)
"Živjeti od književnosti", foto: Maria Mohr{.caption} 

Govorimo o tome što se i kako pisalo, prevodilo i objavljivalo, u kojim se paradigmama književnost dominantno interpretirala, teoretizirala i poučavala, kada su se i kako formirali određeni trendovi, o tome što je u kojem trenutku bilo popularno, razumljivo, prihvatljivo. Postjugoslavenska književna republika sasvim očito postoji. No nije homogena i, barem za nas koji smo u njoj primarno socijalizirani, lakše ju je razložiti iznutra nego projicirati prema vani. Izvana to zasigurno izgleda upravo suprotno. Ona postaje projekcijsko platno za neke često nekritički usvojene obrasce, uopćavanja, stereotipe. No to je uobičajeno. 

**Pišeš književne kritike. Kad god ih čitam, imam osjećaj da ti ništa od stvari koje čitaš na ovom jeziku nije bolje od manje-više prosječnog. Izvini na pretjerivanju, ali hladnoća reza prva je asocijacija na tvoje oštre kritike. Pa reci mi nešto o tome, molim te. Stvarno ti se ništa na sceni ne dopada ili je to jednostavno stil koji si odabrao za prikaze i kritike: „objektivno“, bez zapadanja u ekstaze, oduševljenja ili cipelarenja knjiga?**

Trudim se, prije svega, pisati pošteno. Ni to, međutim, nikada nije apsolutno – svi imamo slijepe pjege. Ali, čini mi se da je najzahvalniji pristup kritici upravo to što spominješ: hladnoća reza. Jednom kada se, što je dosljednije moguće, uspostavi nekakav prosjek, otkloni od njega uvijek postoje, u oba smjera. Prosjek je tu i inače, pogotovo trenutačno, zanimljiva kategorija. Naime sve donedavno, recimo do prije desetak godina, činilo mi se da nam je prosjek, pogotovo kada je o mlađem pjesništvu riječ, veoma nizak. Vidjelo se da ljudi malo čitaju, uglavnom pasatistički ili slijepo se držeći jednog-dvaju autora, a i ono što čitaju, reče odavno Johnny – krive stvari čitaju.

Kad bih srpskohrvatski prosjek uspoređivao već s onim slovenskim, a kamoli na primjer rumunjskim, mađarskim, poljskim, da ostanemo u širem susjedstvu, slika je djelovala prilično porazno. U međuvremenu taj je prosjek značajno porastao. Ljudi više i raznovrsnije čitaju, izloženi su, posredstvom interneta i društvenih mreža, najrazličitijim poetikama i impulsima u realnom vremenu, više i brže objavljuju, svjedoče instant izražavanju pohvale i pokude itd. Ali, većina ih je, paradoksalno, počela pisati manje-više isto, na tragu tek nekoliko dominantnih poetika – puste varijacije na teme i načine. Ovoga čitatelja posebno će iznervirati tematske mode, jer motivsku osnovu nalazi za književnost općenito, a za liriku napose, slabo relevantnom. Čini mi se da je u pitanju jedna malignija protega puke mode – linija manjeg otpora. Pokušaj brze kapitalizacije konja koji pobjeđuje, bez da se uoči da je takav pristup uvijek u stvari šibanje mrtvog konja. Tako da čitamo gomilu „solidnog“, „pismenog“, „korektnog“ teksta. Gotovo ništa iznimnog, posebnog, na neki moguće sasvim banalan način uzbudljivog. Eto tog fantoma „prosjeka“. 

**Čini li ti se uopšte da scena koju pratiš hvata bilo kakav korak sa savremenom, „svjetskom“ poezijom? I kakva je to „svjetska poezija“? Nekad su šifre bile jednostavne za provaliti. Ko čita ovo, ko čita ono, brzo se dokuči... Što su staze koje ti pratiš i kakva te forma pjesničkih šifri najviše zaintrigira?**

Trudim se da pratim što više, i sve više imam osjećaj da mi mnoge stvari izmiču. Možda je to samo zato što je danas lakše upratiti vlastite lakune, postati svjestan rupa. Usprkos svoj demokratizaciji ponude i pristupa, ne čini mi se da su se stvari fundamentalno promijenile, osim što je sve skupa mnogo dostupnije. Naša je recepcija ograničena, vremenski, jezično, inicijalnim uvidom, ukusom i na druge načine, i opet postoje prilično jasne hijerarhije i stabilni kanali, u mikro i makro razmjeru. No danas je puno lakše uspostaviti usporedne, često ne manje vrijedne, pa ni pretjerano osporavane kanone. Puno lakše možemo kurirati svoju vlastitu verziju književne povijesti. I onda je istovremeno indikativno i porazno koliko se ti paralelni kanoni, barem u „zapadnom kulturnom krugu“ i njime formiranom književnom svijetu, često u velikoj mjeri presijecaju, isprepliću, ujedinjuju. Nisu svi kanoni po sebi besmisleni. Pitanje je, jasno, kako se formiraju i inauguriraju, kako se okamenjuju. Problem je što ih često ne izgrađujemo i izabiremo, nego ih usvajamo, na njih pristajemo. 

**A sad malo o politici... Uvijek si otvoreno zauzimao stranu. Fašiste napadaš kad god si u prilici, Durrutijev citat o crkvi koja gori kao jedinoj crkvi koja osvjetljava, skoro da ti se zalijepio za kožu teksta. Pa kako ti izgleda „tvrđava Evropa“? A kako kazamati naših državica, evropska Hrvatska i njen klerofašizam, wannabe evropska Crna Gora i njen klerofašizam, pa još i ostatak komšiluka?**

Sve mi to, da prostiš, izgleda kao goli kurac. No, i kurčeva, dakako, ima svakakvih. Pa ja, ako mogu da biram, radije ne bih baš onaj sifilitični, ogrezao od jebanja slabijih. Ne treba otkrivati toplu vodu: *Pax Europaea* je očito stvar prošlosti, kao i brojne druge stvari na koje smo se – ili bar na ideju da ćemo u njima uskoro participirati – već bili navikli. Ratovi gutaju, narod Palestine biva sistematski masakriran, zvecka se nuklearnim oružjem, tope se permafrost i glečeri, klima ide kvragu, Mediteran se pretvara u grobnicu, hrvatska policija na granicama maltretira i muči migrante, a u Crnoj Gori oko vlasti se natežu šverceri cigareta i šišmiši-četnici. To može da si priušti samo najžešća periferija. Bili smo, uostalom, naivni kada smo pomislili da smo, možda, u djetinjstvu odradili onaj „svoj rat“, kugu epohe. Strana može i treba da se zauzme, uvijek. Ali još više treba da se traže metode da se kroz sve to nekako probije, i da se radi na boljem. Makar usitno, na područjima gdje su žrtve i odricanja minimalne. Ne da se junački pogine, ne – da se preživi. Čitavom fatalizmu usprkos.  

**Tvoja bibliografija ima svoj ritam, koji čini da nepažljivi čitalac pomisli kako ne objavljuješ prečesto, a ti se zapravo ne zaustavljaš. Ali, mijenjaš forme i pomalo „švercuješ“ knjige. Nekad jedan izdavač, a nekad drugi. Čas poezija, čas putopis, pa eseji, pa poetski kvaziputopis, i tako guraš dalje. Zbog čega tako puno pišeš, a istovremeno kao da ne pišeš previše?**

Ne pišem poeziju previše često. Možda svega dvaput na godinu, ako i toliko. A zanimaju me i razne druge forme, hibridi, istraživanje. Pa se, uglavnom, dok se traži i sklapa neka nova modulacija pjesničkog glasa, dok se ne iskristalizira ton i način neke buduće zamišljene knjige, bavim proznim oblicima, koji negdje u srži najčešće imaju put i metaforu. Dakle, moguće, u startu metaforu dvostruku, jer putovanje, promatrano izvana, teško da može biti što drugo. 

**Pišeš kritike, a to znači i da se zamjeraš kolegama i koleginicama koji pišu poeziju. Kako ti to pada? I kako ti padaju kritike tvojih knjiga? Znače li ti išta, i misliš li da bi tvoje kritike autorkama i autorima trebalo da znače nešto, ili bi trebalo da ih ne zanima šta kritičar-Pogačar ima da kaže o njihovim stihovima?**

Padalo mi je teško u početku. Iako me praksa ponekad možda demantira, uopće nisam konfliktna osoba, dapače, dosta sam uznemiren ako nešto oko mene u socijalnom smislu ne štima, pogotovo ako postoji mogućnost da sam, iz neke svoje mane i pogreške, nekoga povrijedio. Ali, taj lični sentiment nema ništa s književnom kritikom, i preko toga se moralo naučiti prijeći. I naučio sam, ispisao sam ga. A kritike; mislim da je dosta racionalno pretpostaviti da nitko ne voli pročitati negativne kritike vlastitih knjiga. Naravno, i s tim se treba naučiti nositi. Ali, treba znati i čitati između redova; pogotovo kod nas, u maloj bari. Ne mislim da autorice i autori trebaju previše misliti o mojim kritikama, uostalom, niti ne pišem ih primarno za njih. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/56486b7b-416e-4e3e-bdfe-3e151e61fc92)
Tihi trijumfi života, poezije, foto: Irena Canić{.caption} 

Kritiku vidim prije svega kao neki vid doprinosa književnom polju, pokušaj orijentacije za čitatelje i možda rubno OCD-ovsku potrebu da stvari stavljaš na mjesto gdje misliš da, prema tvom uvidu i ekspertizi, trebaju stajati. A stvari, jasno, imaju svoje živote; same se ruše s polica. Književnost je taj sveti magnet, mačka koja se igra. 

**Malo spomenarskog ritma... Dok ti ovo pišem, slučajno su mi na stolu posljednje knjige pjesama Adama Zagajewskog i Danijela Dragojevića. Šta ti ta dva imena znače? I čini li ti se da im se posljednje knjige, „Pravi život“ (A.Z.) i „Kasno ljeto“ (D.D.), nekako rimuju?**

Dragojević mi je otpočetka bio jako važan pjesnik, jedan je od najboljih koje imamo. Zagajewskog sam također počeo čitati rano, s „Putovati u Lavov“, i usput sam ga prigrlio kao svojeg. Zanimljivo je da kod obojice postoji nezanemariva doza kršćanske mistike, kod potonjeg mjestimice čak i više onog mandićevskog otvorenog „zadaha mantije“, od kojega se u svakom smislu ježim; pa i preko toga sam uspio preći. Te su svoje posljednje knjige obojica sastavljala s određenim saznanjima, uz prilično izvjesnu pretpostavku da bi im mogle biti posljednje. Dragojević se jako bojao te stigme posljednje knjige, nekakvog oproštajnog tona, rezimea, naricaljke, toliko da je svjesno izostavljao neke izvrsne pjesme. No rezultat je jedna neobično vedra, živa i životna knjiga, dragojevićevski zaigrana, precizna. Sličan je i Pravi život. Tu se te knjige najbolje rimuju, u jednostavnosti i snazi vlastitog vitalizma: to su odjave u zube smrti, sitni, tihi trijumfi života, poezije. 

**Kad već pišem o knjigama pored, da kažem i za knjige iza... Na polici su se za potrebe pozajmice nakrivila dva Bernsteina, Charles i sin, Felix. Sinova je „Notes on Post-Conceptual Poetry“, a očeva „All The Whiskey in Heaven“. Koga ti biraš, ćaću ili sina? J=E=Z=I=K ili post-konceptualno?**

Očev rad puno bolje poznajem, od sina čitao sam samo nekoliko eseja, poeziju uopće ne poznajem. Ali, na temelju tog manjkavog uvida, i dalje mi se čini da otac ima mnogo više toga za reći, dok se Jr. zasad uglavnom iscrpljuje u pokušajima provokacije. No, dajmo mu vremena. 

**U tvojoj knjizi „Latinoamericana“ ima jedan misteriozni Crnogorac, koji u majci sa logom „Jugopetrola“ ide na Kubu. To je putopisna knjiga. Trebalo bi da nisi izmišljao previše. Ovaj ćemo intervju objaviti prvo u Crnoj Gori. Pa ajde, daj za kraj nešto specijalno za crnogorsku publiku, onako, kao bis na koncertu koji se već odavno otrgao kontroli...**

Haha, može, draga mi je crnogorska mistika, taj tarot s Morače. To je djed mog prijatelja, penzionirani pukovnik JNA, koji živi pored Pljevalja. U tom trenutku osamdesetogodišnjak. Nedugo prije, u svojim kasnim sedamdesetima, sam se provezao Transsibirskom prugom, sve do Vladivostoka. Kad je čuo da planiramo na Kubu, rekao je unuku – i ja bi s vama. I odradio je sve, i više nego pošteno, usput su ga, na aerodromu Grada Meksika, i priveli te zadržali u pritvoru, jer nije imao tranzitnu vizu. Sretno je, ipak, stigao u Havanu, i eto ga i sad, živog i zdravog, gore u Pljevljima. Nikad nije kasno za mjesta svoje imaginarne mladosti, vlastitih ideala. Niti, jasno, za jednog običnog crva u guzici. Tihi *Wanderlust*. 

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption} 




Ratovi gutaju, narod Palestine biva sistematski masakriran, zvecka se nuklearnim oružjem, tope se permafrost i glečeri, klima ide kvragu, Mediteran se pretvara u grobnicu, hrvatska policija na granicama maltretira i muči migrante, a u Crnoj Gori oko vlasti se natežu šverceri cigareta i šišmiši-četnici...

fatalizmu uprkos

Pogačar: Postjugoslovenska književna republika postoji

Prije mnogo godina, u prošlom životu koji sam privodio kraju rintajući na internet portalu jednog crnogorskog medija, jutrom čisteći govna i krv nakon noćnih sesija klanja u komentarima, ubacujući na portal tekstove novinara, prevodeći tuđe tekstove i tako dalje, jedan od zadataka koji sam dobio od ingenioznog urednika bio je da pregledam biografije poslanika Skupštine Crne Gore i od toga sastavim tekst. Bilo je to nevino doba početaka medijskih portala i pokušavalo se biti duhovit i kul, iako mejnstrim medij ne može biti kul ma koliko se uprezao, a po starom pravilu, što se više uprežeš, to više postaješ dosadno, menjstrim sranje. No dobro, to je sad druga tema.

Bio je to davni saziv Skupštine, mogla bi biti sezona 2011-2012, još sam znao i prepoznavao većinu faca i povezivao ih sa metafizičkim senzacijama ranog djetinjstva. Neki od tih skupštinskih glasova, kao i pjev nekih ptica, i danas me mogu lansirati u kontemplaciju tog maglovitog, ni srećnog ni tužnog vremena. Neki glasovi i jedna frizura, čijeg se nositelja ne mogu sjetiti po imenu, iako ću ga pamtiti vječno. Bio je u SNP-u, nekad je bio druga, treća stolica od predsjednika Skupštine, kasnije je prešao u poslaničke klupe i činilo se da ne radi ništa, osim što nosi tu frizuru koja je spajala političke sisteme i generacije, kao da mu je posljednji posao bio da se ugnijezdi u mom sjećanju, da bih o njemu jednog dana mogao da napišem nešto lijepo. 

Tako je to sa zaboravom i Skupštinskim prvim timovima. Kao što sam tada pratio fudbal, pratio sam i Skupštinu. Kao što ovih dana kad gledam fudbal prepoznam jednog ili dvojicu igrača, tako danas, kad nakon više od deset godina otvorim sajt Skupštine Crne Gore, rubriku „Poslanici i poslanice“, mogu još samo da se zgadim nad novim krojem odijela i prepoznam tek pet-šest lica. *So it goes*, što kaže moj kolega Kurt Vonegat, nekad je za sreću bilo dovoljno da pratiš fudbal i Skupštinu, a sad se ta vrsta jednostavne, depresivne sreće čini nedostižnom kao u refrenu Alena Islamovića. A kad se asocijativnim nizom dođe do Alena Islamovića onda se, valja priznati, došlo do zida.

Zašto sam ja danas posjetio sajt Skupštine Crne Gore (ovo nije retoričko pitanje, vrlo ozbiljno i zabrinuto sebe pitam)? Posjetio sam ga zato što sam tražio biografiju Danijela Živkovića. Ili ga već možemo zvati El Danijel, što će mu vjerovatno i biti gerilsko ime kad pokrene revoluciju i oslobodi Đukanovića, pa ga konačno odvede u šumu, koju je guerrillero Đukanović sebi i najužoj grupi predvidio prije nekoliko godina. Za šumu, znamo, nikad nije kasno. Tito je u šumu otišao sa 50 i uspio u životu. Iz publicističke knjige Borisa Rašete „Tito – povjerljivo i osobno“ saznajemo da je neposredno pred odlazak u šumu Tito bio spreman da se u malograđanskom Zagrebu skrasi sa drugaricom Hertom Hass, sačeka rođenje djeteta i počne da mijenja pelene. Ipak, stiže poziv drugova i mora hitno za Beograd, iz Beograda u revoluciju i zagrljaj lijepe Davorjanke, a odatle smjelim korakom u svjetsku istoriju. 
 
 El Milo je samo desetak godina stariji od tadašnjeg Tita, što znači da je takav obrt za njega i dalje moguć. Čak iako je odlučio da se penzioniše i posveti ulozi đeda, siguran sam da zna kako je za pravog AB-revolucionara uvijek moguća treća mladost, dovoljno je samo da pošalje telegram Nenu koji već vlada šumama i jataci ga znaju, da El Neno javi drugovima da je vrijeme da se krene, i nema nazad. Ako bi sad otišao u šumu, uspješno izveo revoluciju i iz šume se vratio za tri ili četiri godine, skinuo uniformu i predao oružje, Đukanović bi imao sasvim dovoljno vremena da vodi novu, treći put rođenu Crnu Goru makar još dvadeset godina. To bi, priznaće čak i najveći mrzitelji, bio savršen kraj jedne istorijske biografije.

Ali ne trčimo pred revoluciju, vratimo se na Danijela Živkovića i moju skupštinsku pretragu. Danijela sam, da i to pojasnim, odlučio da potražim nakon što je taj budući guerrillero nekakvim polumrtvim, polupravnim jezikom najavio da „ako postoji ta i takva namjera i ako neko misli da će političkim uticajem ili instrumentalizacijom pravosuđa da pokrene i nastavi spiralu revanšizma ili da kroz iskazanu namjeru eventualno krene u takav naum onda nemojte da imate dilemu da će odgovor biti radikalan. To znači da ćemo se organizovati dovoljno dobro da ćemo takve naume spriječiti“. 

Ne znam je li ovo kodirani jezik, jesu li poruke već počele da se šalju, ali ako jesu, sve ima smisla, jer pretpostavljam da će radio-emisija iz koje je El Danijel poslao poruku takođe prenijeti opremu u šumu kad stigne znak. Što se mene tiče, ova radijska šifra mladog predsjednika DPS-a bila je dovoljna da me baci u razmišljanje, pa već dva dana pokušavam da shvatim kako bi izgledala DPS revolucija, ko bi se to, i kako, organizovao, i to radikalno, „ako se kroz iskazanu namjeru eventualno krene u naum“ hapšenja oca nacije. 

Postoje li zaista idealisti koji bi bili spremni da daju život za Đukanovića? Dobro, postoje bande i klanovi, ali tamo su makar stvari jasne, ne postoje ideali, postoji novac kojim se plaća da budeš vojnik, zna se koliko košta kad rizikuješ glavu, koliko kad pristaneš da za drugog ležiš u zatvoru. Ali Danijel Živković, prvi predsjednik poražene Demokratske partije socijalista, da organizuje nekakve ljude, glasače valjda, ako je na njih mislio, a mislim da nije, da „radikalno odgovore“ na eventualno hapšenje Đukanovića? Izgleda da je El Danijel zaista idealist i romantik revolucije, i zaista se nadam da u svojim redovima ima i realistu koji će mu objasniti da pretjeruje, da je rano za takve pozive, da možda takvih poziva ne treba ni da bude, jer na njih nema ko da odgovori, ili nema ko da ih plati.

Današnja meditacija na sajtu Skupštine podsjetila me zašto su neke stvari takve kakve jesu. Prije više od deset godina, biografije poslanika bile su zbir besmislenih, sitnih funkcija, doživotnih odbora i promjena iz jedne vlasti u drugu, iz jedne partije u drugu. Biografskom besmislu pokušavao se dati smisao pominjanjem nekakvih okruglih stolova na kojima se učestvovalo, ili nabrajanjem kompjuterskih programa i svjetskih jezika koje poslanik govori. Tu se moglo pročitati da stari kadar od stranih jezika najčešće govori „ruski pasivno“, što je možda značilo da se neko jezičko sjećanje iz dubina znanja poslaniku ponekad vrati, vjerovatno u bifeu, jer zna se da svaki čovjek ima makar jedan strani jezik kojeg se sjeti poslije određenog broja promila, kad u zavisnosti od vrste pića kreću da se otvaraju drugi svjetovi, među njima i poliglotski. 

Ali ni danas na tom zidu narodnih poslanika nije mnogo bolje, možda je samo mnogo dosadnije. Stigli su mladi i ljepši, ali profesionalno i politički jednako utuljeni i beznačajni. El Danijel i drugovi i drugarice iz partija uglavnom su u politici od punoljetstva. Mnogima su zajednički počeci u lokalnim opštinama i „opštinskim tijelima“, pa korak po korak do izbornih lista i Skupštine. Malo je onih kao poslanik Nikola Rakočević koji je sve korake preskočio, pa kao svoje jedino profesionalno iskustvo može da navede „Poslanik u Skupštini Crne Gore“. Svaka mu čast i vjerujem da će, kad El Danijel da znak, on posebno znati što da radi. 

Hoću da kažem, jadni moji politički profesionalci iz DPS-a, čitajući vaše biografije odgajane u partijskim inkubatorima, shvatam zbog čega vam je distanciranje od prethodne političke generacije nemoguće i zašto biste u revoluciju pošli samo ako zatreba da se šefu spasi dupe. Prilično je tužno sve to gledati. Kao što je smiješno slušati kako navodni diskontinutet u odnosu na prošlost DPS-a i njegovu dosadnu mladost planira da uspostavi Duško Marković. 

E da, zamalo da zaboravim. Istražujući Danijela Živkovića svratio sam čak i na internet stranicu Demokratske partije socijalista. Tamo se El Danijel već maskirao i ušao u igru konspirativnih identiteta. Na stranici „predsjedništvo“, među slikama prvaka DPS-a prvi je Đukanović, iako valjda nije više predsjednik partije. Ali, ne lezi strani agentu, dobro pogledaj, klikni na sliku Mila Đukanovića, na tu sliku oko koje se okupljalo i koju se obožavalo, i vidjećeš da je možda već počelo. Jer ispod lika dostojanstvenog bivšeg vođe, kad otvoriš polje „Profil“, ukazaćete ti se slika i biografija markantnog Danijela Živkovića, El Danijela, a to mora biti znak. Makar za one koji umiju da čitaju. 


Postoje li zaista idealisti koji bi bili spremni da daju život za Đukanovića?

hasta siempre

El Danijel i DPS geriljerosi

Imam druga fanatika srpske političke scene. Takav je to čovjek, prosto voli da prati nadrealnu politiku, a u ovom trenutku na Balkanu nadrealnije politike od srpske, vjerovatno, nema. Zaboravio sam da kažem, moj drug je i fantomski Srbin, tako mu tepam od milošte, jer čovjek je to rođen u Bundesrepublici Njemačkoj u kojoj je proveo čitav život kao časni i pošteni gastarbajterski sin, od onih gastarbajtera koji su u Njemačku dolazili „specijalnim vlakovima“ iz filma Krsta Papića.

Zahvaljujući fanatizmu mog druga, imao sam priliku da pogledam djelove sad već ozloglašene emisije u kojoj je predsjednik Srbije Milanu Kneževiću rekao ono „rešićemo, rešićemo“. Za one koji ne znaju, a siguran sam da svi znaju, to je emisija imena „Ćirilica“, u kojoj Milomir Marić i Milomirova asistentkinja redovno goste elitu srpske politike. Ovog puta u specijalnom, predizbornom izdanju koje je valjda trebalo da razgali čitav srpski svet, postavka gostiju bila je gala, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Jelena Karleuša, Dragan J. Vučićević i *last but not least*, Milan Knežević.

Kad sam shvatio da je među gostima i Milan Knežević, uplašio sam se. Milana Kneževića, poetu i borca za Vučićevu stvar, dugo sam skrivao od mog drugara, kad god bi me pitao o stanju srpstva u Crnoj Gori. Isto kao što sam skrivao In4s, "Borbu" i još nekoliko izvora koji bi, plašio sam se, dotukli mog prijatelja. Ali eto, đokovićevska upornost konačno se isplatila, pa je prije nekoliko dana moj prijatelj imao čast da upozna Milana Kneževića u punoj raskoši kafanskog tv-druženja u kojem se gosti nadvikuju, zbijaju šale i trpe onoga ko jedini ima para za novu turu, jer tako je to kad za kafanskim stolom sjediš praznih džepova, a pije ti se, jebiga, takav si čovjek, bekrija i pjesnik, pjesnik i poslanik.

Neobično je slušati svoj jezik, „svoje zemljake“, iz perspektive nekog ko sve to prvi put čuje i pokušava da shvati. Kao kad slušaš snimak sopstvenog glasa, tako je tupavo i onostrano zvučao Milan Knežević, dok je sa dna skupštinske kace izvlačio jednu po jednu foru na račun Crnogoraca, draškajući humorom lampicu „aplauz“ i osmijeh političkog idola, koji se tu i tamo umorno nasmiješi i podrži šalu, onoliko koliko brige dozvoljavaju. 

Možda još od dinamike dvorišta osnovne škole, u kojem je alfa mužjak u grupi bio neko oko koga se okupljalo, za čiju se pažnju borilo i kome se sve žrtvovalo, nisam gledao tu vrstu truda i samoponiženja. Pola života provedenog po skupštinskim salama i bifeima ostavili su traga na Milanu Kneževiću i to se vidi. Način na koji mlatara rukom dok Jeleni Karleuši obećava koncert u Zeti, dobacivanje forica i dizanje nosa visoko da bi fora u slobodnom padu mogla da stigne do uva kojem je namijenjena, sve to bilo je zaista neprijatno za gledanje. 

Još neprijatnije bilo je ono kad Milan presječe rukom zrak i kaže kako mu je Aleksandar prijatelj, a melanholik i radoholik Aleksandar mirno kaže da on Milana voli i da su oni drugari. Ili kad je poeta Milan na foru o bugarskom Montenegru dobio aplauz, pa odlučio da loptu ne ispusti tek tako i nastavio da varira bugarski štos, pa od rođenog predsjednika dobio lekciju da su Bugari ipak „važan istorijski narod“. Održao je nešto kasnije predsjednik Srbije bukvicu i Dačiću na temu njemačke kulture, Schillera, Goethea, zauvijek izgubljenog Königsberga, ali to je već za germaniste i sladokusce.

A kad smo kod istorijskih lekcija, treba pomenuti i lekciju iz geografije. To je možda bio i najnadrealniji trenutak ovog televizijskog frik šoua. Trenutak kad Milan Knežević, opet prolazeći rukom kroz vazduh kao mačetom kroz prašumu srpstva, poziva JK da održi koncert na slobodnoj teritoriji srpske Zete na Vidovdan, Karleuša se femka, pominje Severinu, a Aleksandar Vučić odlučuje da je to trenutak da kaže riječ-dvije o Zeti, pa objašnjava da je to odmah pored aerodroma Golubovci, da se Zeta prostire do Skadarskog jezera i Virpazara, da je tu „dobar narod“ i imaju najboljeg krapa, pominje čak i Goričane, selo za koje ni sam do skoro nisam znao, ali to je već moj problem i moje obrazovanje.

Bilo je tu sigurno još mnogo toga, ali ipak nisam predugo izdržao. Kad je sve prošlo, morao sam drugaru još i da objašnjavam fenomen Milana Kneževića. Čak smo i guglali. „Milan Knežević is a Montenegrin politician and poet", tako počinje jedinica wikipedije na engleskom, iz koje se ne može ni naslutiti raskoš jedne političko-pjesničke ličnosti koju ne treba poželjeti ni najgorem neprijatelju. Ali što da se radi. Crna Gora ga ima, rado putuje u Moskvu i Beograd, samoponižava se čekajući uputstva i pohvalu, zakazuje pjevačicama koncerte u svom selu, unosi u crnogorsku politiku dašak Palme, Velje i ostalih virtuoza zdravice, pečenja i skupštinske pijanke. 

Morao sam prijatelju da objašnjavam kako to da svi Srbi ne glasaju za partiju tako duhovitog predstavnika njihovog naroda u Crnoj Gori. U mojoj površnoj viziji crnogorske politike, nemam odgovor na to pitanje, mogu samo naivno da kažem kako sam ponosan na to što Milan Knežević, kao ni njegov stariji kolega i saborac Andrija Mandić, nije „predstavnik svih Srba“ u mojoj zemlji i da se nadam da će tako ostati. A da li će predsjednik Srbije uspjeti i to da riješi, pa da učini da Milan i drugovi zaista postanu politički moćni onako kako oduvijek sanjaju da budu. Nadam se da neće.

I za kraj još samo da kažem kako smo nakon „Ćirilice“ moj prijatelj i ja pogledali još i nekoliko izbornih spotova Aleksandra Vučića, koji se pojavljuju svakodnevno na jutjubu. Spotići kraći od jednog minuta, svi snimljeni u jednom danu, sa predsjednikom u istom kostimu, sa istim replikama u kojima se u jednoj verziji spota AV obraća dječaku, u drugoj verziji istog spota obraća se djevojčici, nekad bračnom paru, a nekad kafanskim meraklijama. 

E pa, među tim spotovima ima jedan, poseban. U spotu vidimo čupavog psa dok šeta Srbijom i na čistom srpskom priča kako je nekad lunjao kroz šut, krš, napuštene magacine, a sad uživa trčkarajući kroz sređene parkove između velelepnih zdanja. Na kraju, kao svaki vjeran pas, donese glasački listić gazdarici, pa zalaje i kaže kako su on i njegova pseća sorta svi za Vučića, jer da nisu, ne bi na srpskom lajali baš tako kako laju – AV, AV. 

Taj slatki kuco koji laje AV, AV utrčao je u moju svijest i basnu srpske politike kao savršen nastavak Milana Kneževića, zavaljenog u fotelju, zagledanog u oči Aleksandra Vučića, i stvari su nakratko dobile smisao. 




 Prije nekoliko dana moj prijatelj je imao čast da upozna Milana Kneževića u punoj raskoši kafanskog tv-druženja u kojem se gosti nadvikuju, zbijaju šale i trpe onoga ko jedini ima para za novu turu...

dašak palme

Moj drug fanatik srpske politike

Za sve koji subotu veče vole da započnu ili završe diskusijom na temu genocida, (post)rata i teorija mira, prošla subota u Berlinu nudila je mali, ali zanimljiv događaj bioskopske „ilegale“. Donedavno, bilo je malo teorijskih tema uz koje bi se u glavnom gradu Savezne Republike Njemačke mogla zakačiti realna etiketa „ilegalno“, pogotovo iz spektra diskusija koje se bave umjetničkom ili teorijskom kritikom kapitalizma i njegovih ratnih manifestacija. To su bile i ostale teme građanske, srednje klase zainteresovane za dešavanja u svijetu, onoliko koliko to dozvoljava udobnost života u luksuzima kapitalizma. Ipak, od kad se u Berlinu na demonstracijama i konferencijama koje se bave izraelsko-palestinskim ratom može dogoditi da upadne i policija, ova vrsta dešavanja više ne nosi samo simbolički pridjev „ilegalno“.

Tako je ove subote u kinu „Transtopia“ u Weddingu organizovan program „illegal_cinema“, koji je kurirala umjetnica Marta Popivoda, a u čijoj je organizaciji učetvovao i politički filozof i teoretičar Gal Kirn, sa kojim ste nedavno na ovom mjestu mogli pročitati [intervju](https://normalizuj.me/intervju/za-stvarne-promjene-u-drustvu-trebaju-nam-partizanski-prelomi). Marta Popivoda je autorka filmova „Yugoslavia, How Ideology Moved our Collective Body“ (Berlinale, 2013) i „Landscapes of Resistance“ (IFFR, 2021), a „illegal_cinema“ je započela u Beogradu 2007, odakle je putovao do Zagreba, Istanbula, Pariza i Bilbaoa, da bi ovog vikenda konačno stigao i do Berlina. Koncept „illegal_cinema“ predstavljen je kao (samo)obrazovni projekat razmjene i kontekstulizacije autorskog, dokumentarnog, aktivističkog, kvir, anarhističkog, cenzurisanog ili na bilo koji način marginalizovanog filma.

**MEDITACIJE SA RADNIH AKCIJA**

Upravo se pitanje konteksta pokazalo kao najvažnije u događaju „illegal_cinema“ u Berlinu, organizovanom u zanimljivom i aktivistički nastrojenom bioskopu. Kuratorka Popivoda i selektor Kirn izabrali su filmove kroz čiji kontekst će se takođe moći osvijetliti i otvoriti polje za diskusiju o aktuelnoj situaciji u Gazi. Čini se da su kuratorka i selektor u tome uspjeli, jer izbor dva kratka dokumentarna filma iz Slovenije i Bosne i Hercegovine, kombinovani sa klipovima iz Palestinskog igranog filma „Chronicle of a Disappearance“ autora Elia Suleimania iz 1996, možda i nisu bili dovoljno provokativni za policiju, ali svakako jesu za publiku koja je napunila salu. 

Gal Kirn za ovu priliku odabrao je dokumentarne filmove autorke Nike Autor i Jasmile Žbanić. Nika Autor poznato je ime na sceni eksperimentalnog dokumentarnog filma, a Jasmilu Žbanić berlinska publika već odavno dobro poznaje. Na festivalu „Berlinale“ 2006. njen film „Grbavica“ nagrađen je glavnom nagradom, a od tog Zlatnog medveda Jasmila Žbanić snimila je nekoliko veoma uspješnih filmova, od kojih je vjerovatno najpoznatiji posljednji, „Quo Vadis Aida“ (2020), nagrađivan i nominovan za najznačajnije svjetske nagrade, među njima i za Oskar.

„Newsreel 242“, slovenačke rediteljke Nike Autor, u dokumentarističko-poetskoj formi „filmskog žurnala“ donosi priču o izgradnji pruge Šamac-Sarajevo 1947. Film otvaraju kadrovi divljih bosanskih pejzaža. Zatim naratorka, skoro dječijim stilom pripovijedanja, govori o tome kako je na lokalnom „buvljaku“ pronašla album sa fotografijama „radne akcije“ izgradnje pruge Šamac-Sarajevo. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/82a477f7-db85-4ce9-b2b5-02a417bdd68d)
Iz filma Newsreel 242{.caption} 

Te fotografije autorka postavlja ispred kamere, preko kadrova pejzaža, otvarajući prostor zamišljanja zajedničkih napora potrebnih da bi se takav pejzaž „pripitomio“ i modernizovao. Tokom filma pronađene fotografije „ožive“, pa ih zamijene i pravi, arhivski snimci radnih akcija izgradnje pruge Šamac-Sarajevo. 

Sve to završava se u postratnoj sadašnjosti u kojoj autorka, krećući se pustom sarajevskom stanicom i zaraslom prugom, razmišlja o prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnost, i dalje se zadržavajući u melanholično-djetinjem tonu, koji je ipak snažno političan dok mašta o svijetu čije ideje nadilaze kapitalizam, razmišljajući o načinima ponovnog otkrivanja vrijednosti zajedništva u kontekstu aktuelnih imigrantskih i ratnih kriza. 

**TRAŽENJE KOSTIJU**

U filmu „Crvene gumene čizme“ Jasmile Žbanić pratimo Jasnu, čiju je djecu otela srpska vojska u Nevesinju. U trenutku otmice njen sin Amar imao je četiri godine, a ćerka Ajla devet mjeseci. Jasmila Žbanić snima Jasnu koja uz pomoć organizovane grupe pokušava da nađe posmrtne ostatke svoje porodice, nadajući se da će potraga naići na crvene, gumene čizme koje je njen sin nosio kad ga je vidjela posljednji put. 

Ritmom montaže i krupnim planovima lica, Jasmila Žbanić uspijeva da nas približi emotivnom procesu protagonista. Nasuprot Jasni koja se nada da će pronaći „crvene gumene čizme“, stoji Amor, čovjek zadužen za organizaciju potrage, čija je poslijeratna misija da pronađe posmrtne ostatke nestalih i vrati ih porodicama. Amor i Jasna imaju misiju i opsesiju, pa ih na sličan način vidimo u krupnim planovima očaja i nade u makar onaj mir koji bi donio pronalazak kostiju stradalih i mogućnost da ih njihovi najbliži sahrane.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/74afe266-d6d1-4c3a-884c-1880f8fc4b60)
Iz filma Crvene gumene čizme{.caption}

Nakon kratke pauze prikazani su i fragementi iz filma „Chronicle of a Disappearance“ Elia Suleimania, koji se simbolički nadovezuje na dva prethodna filma. Nakon što smo u filmu Nike Autor slušali priču o anonimnoj Palestinki koja je 1947. (godinu uoči Nakbe i početka palestinskog stradanja koje traje do danas) sa jugoslovenskom i internacionalnom omladinom gradila prugu Šamac-Sarajevo, u Suleimanievom filmu vidimo scene u kojima 1996. godine u 
Palestini ljudi na radiju slušaju izvještaje o jugoslovenskom građanskom ratu koji se, u tom trenutku, približava Dejtonskom sporazumu i kraju. A taj kraj, vidjeli smo u filmu Jasmile Žbanić, ipak nije donio mir, dok god postoji i jedna osoba koja prekopava zemlju tražeći svoje najbliže u masovnim grobnicama.

**MIR ZA KOJI SE VRIJEDI BORITI**

Tema diskusije nakon projekcija upravo je bila tema mira, pod naslovom „How Utopian is Peace Today?“. Na ton diskusije posebno je uticala Palestinska rediteljka iz publike koja je naglasila da riječ „mir“ u Palestini danas zvuči kao „nadrealna riječ, skoro psovka“, napominjući da je razlog situacije u Palestini upravo „vještački mir nametnut prije više od dvadeset godina“. Ovakav početak diskusije otvorio je prostor za različita tumačenja „mira“ koji se ponekad može ukazati kao „administrativni mir“, a nekad i kao nastavak „mekog genocida“. Selektor večeri Gal Kirn je već na samom početku problematizovao „hipijevsko-papinski“ koncept „mira u svijetu“, otvarajući prostor za razmišljanje „o miru za koji se vrijedi boriti“.

Vješto selektovana kombinacija dva filma iz bivše Jugoslavije i isječaka iz Palestinskog filma, izazvali su publiku da se uključi i diskutuje, pa su se u malom prostoru bioskopa u Weddingu mogle čuti i lične priče ljudi povezanih sa aktuelnim i prošlim krizama. Osim razmišljanja Palestinske rediteljke, čulo se i ukrajinsko iskustvo i stav koji je takođe problematizovao zahtjev za „mir usred rata“, napominjući da je u trenutku rata ponekad nemoguće biti za mir. 

Na kraju, baš kao što je konceptom i planirano, postjugoslovensko iskustvo poslužilo je kao primjer, pa smo od pripadnika „postratne“ generacije u Bosni i Hercegovini mogli čuti kako zapravo izgleda „Dejtonski mir“ na terenu, u Sarajevu i u Mostaru. Ili riječima Palestinske rediteljke sa početka diskusije: „Mi bismo, možda, za nekoliko godina mogli biti tamo gdje ste vi sad“, aludirajući na oba dokumentarna filma, na poslijeratnu nadu proletera koji grade pruge do boljeg života u filmu Nike Autor, ali i na postratni period iz filma Jasmile Žbanić, u kojem se iskopavaju masovne grobnice u potrazi za ličnim mirom.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/MD4EKZ0p4iw?si=MJR-20U3g_m6-22b" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

**JAVNO PROTIV NEGATORA**

Na kraju ipak legalno veče naslovljeno „illegal_cinema“ u Berlinu otvorilo je mogućnost da se kroz kontekst nekih drugih ratova i drugih genocida postavi pitanje o budućnosti, kao i značenju mira. Da li se može svjedočiti genocidu u trenutku dok se događa, ili genocid biva proglašen tek nakon što dođe „mir“ i sudije preuzmu posao u svoje ruke, na koji način filmski jezik može otvoriti prostor za razumijevanje, empatiju i nadu, i da li je mir utopija, samo su neka od pitanja na koje se pokušao naći odgovor. Još važnije od toga, zanimljiva projekcija i diskusija pokazali su da je ova vrsta javnog dijaloga nužna i važna, a da je pokušaj guranja takvih diskusija u „ilegalu“ politika protiv koje se treba otvoreno i javno boriti. Pogotovo u Njemačkoj.

Jednako kao što se treba otvoreno i javno boriti protiv politike koja pokušava da relativizuje ili negira genocid, a za manifestacije te politike nažalost nije potrebno otići na berlinske projekcije i diskusije, dovoljno je pogledati regionalnu javnu scenu na kojoj, recimo, i dalje postoje negatori genocida u Srebrenici, samozadovoljno zavaljeni u privilegije i visoke državničke funkcije.

Jedan od takvih je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čiji je šou sa zastavom na sjednici UN-a prilikom izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici obišao svijet, prikazujući kako današnja populistička politika izgleda u punom kostimu, dok u regionu bivše Jugoslavije pokušava da relativizuje prošlost. Ime predsjednika Srbije moglo se čuti i tokom diskusije u bioskopu „Transtopia“. Kuratorka programa Marta Popivoda podsjetila je prisutne da je upravo Vučić, neposredno pred genocid u Srebrenici, sa skupštinske govornice u Srbiji izjavio „ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Mulismana“, i tu izjavu povezala sa prijetnjama njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu, kad je za život jednog njemačkog vojnika trebalo platiti životom stotinu jugoslovenskih partizana.

To je možda i jedan od zaključaka nakon projekcija i diskusije u bioskopu „Transtopia“. Današnja populistička politika u regionu bivše Jugoslavije, ali i na čitavom Zapadnom Balkanu, vrlo često vuče korijene iz radikalno nacionalističkih ideologija sa početka devedesetih, a te ideologije svoj korijen često imaju u otvorenom rasizmu, pa i u istorijskom fašizmu. To što su danas predstavnici takve politike u uljepšanim, „evropeiziranim“ i birokratizovanim verzijama i dalje na visokim funkcijama vlasti, ne više samo na periferiji, već i sve bliže najvećim centrima odlučivanja i moći, opasnost je koja prijeti i protiv koje se vrijedi boriti.  




Umjesto „hipijevsko-papinskog“ koncepta „mira u svijetu“, postoji li mir za koji se vrijedi boriti?

filmska borba

Od Jugoslavije do Palestine: Mir kao psovka ili utopija

Poznatu misao iz naslova već smo toliko puta pročitali. Ali đe smo to bješe pročitali? I ko je napisao? Možda se pojavila među savjetima i antikapitalističkim parolama beskrajnog svitka na facebooku? Možda na instagramu? Možda na TikTok-u, uz sliku Žižeka čija glava skakuće od svjetske krize? 

Oni obrazovani reći će „jeste, to je Žižek“, a oni najuporniji u želji da se zaista temeljno obrazuju i sve provjere, upisaće frazu u google i imati strpljenja za prvi link, koji će ih onda povesti do reddita gdje se u nekoliko postova razvila rasprava. Dijagonalnim čitanjem znanje će se još više produbiti, naići će se na ime Frederic Jameson i Mark Fisher, tu će biti i Žižek, ostalo se ne mora ni čitati. Jameson, Fisher & Žižek više je nego dovoljno za taj dan čije informacije već jure dalje. 

Poznat vam je ovaj osjećaj trke za poluinformacijom tako što učimo nove poluinformacije dok zapravo radimo nešto treće? Vjerovatno jeste, jer to je naš život. A takav život konačno je dobio i svoju filmsku verziju, kakvu je odavno zaslužio!

**NEŠTO KAO RUMUNI, BRATE**

U slabašnom filmu „Jorgovani“, u kojem se reditelj Siniša Cvetić i scenarista David Jakovljević bave temom filmskih autora i autorki, glumaca i glumica pojedenih tržištem, uz to uvodeći takođe slabašno sproveden metaplan biografija poznatih glumačkih parova i temu posrnuća umjetničkih ideala u branši, među nekoliko duhovitih i uspjelih scena postoji jedna, na samom kraju, kad dvojica pijanih i drogiranih filmskih radnika koji su se „prodali“ objašnjavaju jedan drugom kako treba napraviti nešto zaista umjetnički moćno i provokativno, „nešto kao Rumuni“! Ta je fora na mjestu, jer svaka se mala, sjebana kinematografija već dvadeset i kusur godina pokušava ohrabriti Rumunima, tim filmskim majstorima koji su krajem prošlog vijeka evropskoj kinematografiji pokazali kako se radi iz srca tranzicionog haosa. A neki od njih u ovom vijeku to i dalje uspješno pokazuju, bez namjere da se zaustave.

Ali tema ovog teksta nisu srpski „Jorgovani“, to neka gleda ko želi „malo da se opusti“ uz domaći film, tema je jedan mnogo zabavniji i provokativniji Rumunj („Taj je Rumunj bistar kao đavo“, kaže Kiš povodom Ciorana), jedan zaista đavolji Rumun koji evropskoj i svjetskoj kinematografiji već godinama uvaljuje metafilmski kurac (ovo nije samo ogavna psovka, već i referenca na kraj filma „Bad Luck Banging or Looney Porn“ istog autora), i to do balčaka!

U svom posljednjem filmu „Do not expect too much from the end of the world“, reditelj Radu Žude (Radu Jude) još jednom uspijeva da u svijet filma uleti kao divlji taksista koji pješaku presječe put, pa ga još iz kola sočno opsuje, ako mu već ne polomi obje noge. Taksistu pominjem jer ni ovaj Žudeov film, kao ni prethodni, ne bi bio to što jeste da u kadar nije propustio kontrapunkt divljeg, uličnog Bukurešta, kroz koji glavna junakinja Angela (u spektru stravične i dirljive ljudskosti igra je Ilinca Manolache) neprestano vozi, neprestano trubeći, psujući, braneći se od mužjaka za volanom koji je usput zapitkuju kome je morala da popuši da bi dobila dozvolu, prijete joj da će je pojebati, na šta ona odgovara istom mjerom, ne gubeći prisebnost u toj uličnoj borbi.

**PREKOVREMENO DO SMRTI**

I to nije jedina borba koju Angela vodi. Glavna borba je ona za preživljavanje. U kapitalizmu preživjeti se može, zna to Radu Žude dobro, samo rintajući prekovremeno, potplaćeno, ugaženo i mučeno od strane onog iznad kome pravimo višak vrijednosti da u njemu uživa. U Angelinom slučaju, to je producentska kuća koja snima film o prevenciji povreda na radu. Film je naručila austrijska fabrika koja traži svoje bivše, povrijeđene radnike, da ispričaju šta im se dogodilo i usput poruče da treba nositi šlemove i zaštitnu opremu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/w0uh5i-SEW8?si=PqX3_SZj78Fo-N52" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Angelin zadatak je da te radnike locira po budžacima sirotinjskih kvartova Bukurešta, da sa njima napravi intervju i da materijal ponese firmi koja će odabrati kandidata za mali promo-film. A kako Angela izdržava užas svog posla koji traje 17 sati dnevno, od čega 10 provede za volanom? Tako što kad god joj prekipi radnička muka, uključi filter na kameri i za TikTok snima filmiće u kojima se pojavljuje pod muškim imenom Bobita, glumeći mladog rumunskog seksistu, šovinistu, rasistu i bogataša koji uživa po dobro poznatom geslu „sirotinjo, napuši se kurca“.

**ANGELA VS ANGELA**

I to nije sve, što bi rekli u reklamama kojima se Angelini šefovi takođe bave. Angelina priča, koju pratimo u zrnastoj, crno-bijeloj slici koja čini da njena jeftina, šljokičasta haljina bljesne sjajem zlatnog Holivuda, kombinovana je sa fragmentima rumunskog filma „Angela merge mai departe“ iz 1981. reditelja Luciana Bratua, o ženi koja se takođe zove Angela (Dorina Lazar) i koja preživljava vozeći taksi ulicama Bukurešta. Za razliku od Angelinog kapitalističkog crno-bijelog svijeta, svijet Angele s početka osamdesetih preliva se u toplim, socijalističkim bojama Čaušeskuovog režima.

I kad smo kod metaplanova, evo jednog koji je uspio. Negdje na polovini filma, nakon što vidimo Angelu iz osamdesetih kako umorna dolazi kući, u istu zgradu dolazi i naša moderna, šljokičasta Angela i nalazi svoju imenjakinju (ovog puta ostarjela, teško pokretna Dorina Lazar) koja u filmu iz 1981. vozi taksi, a čiji sin je sad jedan od radnika koji su zbog povrede na radu postali invalidi. Susret dvije Angele jedna je od najdirljivijih i najzabavnijih scena na (meta)filmu.  

**ISMIJAVANJEM DO JOŠ ISMIJAVANJA**

Svi dobro znamo što se u Crnoj Gori kaže kad se, svedočeći novoj manifestaciji mentalitetskog ludila, želi naglasiti kako nam nedostaju priče kroz koje ćemo prikazati našu suludu, korumpiranu, mitomansku realnost. Tako je. Nama, jebiga, Živko nije živ, ali Rumunima njihov Žude jeste, i to još veoma mlad, u punoj snazi. Jer u ovom haotičnom prepričavanju možda sam zaboravio da kažem: Radu Žude svoju zemlju, zemljake, nacionalnu istoriju i mitomaniju iz filma u film dovodi do tolikog nivoa ismijavanja, da lako mogu zamisliti kako za Rumune gledanje njegovih filmova može biti nacionalna katarza kakvu bih i sam volio da doživim. 

Kroz lik Austrijanke Doris Goethe (pra-pra-pra-praunuke Goethea, kojoj je možda i Thomas Bernhard đed) Žude predstavlja zli zapad koji iz Rumunije isisava sirovine, novac i jeftinu radnu snagu. Rude to čini kroz niz vješto postavljenih opštih mjesta susreta „Zapada“ i „egzotične periferije“, sprovedenih čak i kroz izbor glumice koja igra Doris Goethe. Za tu ulogu Žude je izabrao vjerovatno najveće opšte mjesto nenjemačkih kastinga u kojima se kao „njemačka žena srednjih godina“ nepogrješivo pojavljuje uvijek stabilno dobra, do ruba dosade odlična, jedna i jedina Nina Hoss. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6736ba9f-74f8-4f2e-a856-4e93a16b5df3)

Optužujući Zapad za eksploataciju periferije, Žude ne zaboravlja da pomene da i Rumuni, ipak, na to sisanje i isisavanje pristaju, upravo zahvaljujući lokalnim posrednicima između novih kolonijalista i jeftine radne snage. Zato u jednom od viceva (jer ovaj se autor ne plaši beskrajnih dijaloga, esejiziranja i jeftinih viceva), Žude kaže: „Pička je kao četiri zemlje, vlažna kao Velika Britanija, podijeljena na dva dijela kao Koreja, krvava kao Divlji Zapad, a voli da je jebu kao Rumuniju“. 

Zahvaljujući dramaturgiji izmišljenog TikTokera Bobite, Žude kroz lik Angele uspijeva da isporuči neke od najprovokativnijih, politički apsolutno nekorektnih, rasističkih i proputinovskih stavova, kakvi svakodnevno pljušte sa svih medijskih i paramedijskih strana, a kakve se u filmovima i pričama uglavnom ne usuđujemo napisati, kao da takvi likovi ne postoje, jer znamo da srednjeklasna i srednjestrujaška publika to nerado sluša i gleda. Kao što znamo da sve to sjutra neko ipak treba da ocjenjuje i (nadamo se svim srcem!) nagrađuje. Treba li reći da upravo te ogavne replike, u kojima Žude i njegov lik sebi dopuštaju da nam prikažu nevjerovatne gadosti, spadaju u neke od najduhovitijih? Treba reći. 

Treba li reći da je Žude nekim čudom uspio za svoje filmove da dobije i najpoznatije evropske filmske nagrade? Treba i to reći, jer potvrđuje da je u umjetnosti, na sreću, i dalje sve moguće.

**SLAVLJE ZA KRAJ SVIJETA**

Onima koji su mislili da će ovo biti ozbiljan, analitički tekst o posljednjem filmu Radu Žudea, neću se izvinjavati. Ovaj tekst samo je malo, lično slavlje kakvo sebi dopustim kad god se do grla uvalim u neko umjetničko djelo koje uspije da dovede u pitanje sve kanone, opšta mjesta, pravila i postulate koji se navodno podrazumijevaju, i pokaže nam da je moguće naoružati se inteligencijom, humorom, hrabrošću i talentom, pa prirediti umjetničku feštu koja ni u jednom trenutku ne zaboravlja istoriju filma i glavne elemente filmskog jezika kojima vješto dodaje savremene formate konzumiranja slika, a istovremeno nam kao možda nijedan film u prethodnih nekoliko godina gotovo esejistički pokazuje u kakvom sranju živimo. Jedna od interpretacija je i ta da živimo u svijetu u kojem se možemo suprotstaviti užasu jedino tako što mu, ismijavajući taj užas, na neki način dodatno doprinosimo. Ipak, po Žudeu, najveća pobjeda nad tim svijetom i dalje je umjetnost preživljavanja: ne dozvoliti im da nas ubiju radom, gurnu u samoubistvo ili u dehumanizovano zlo.

O finalnoj sekvenci, dvadesetominutnom kadru u kojem se filmić o povrijeđenom radniku konačno snima, ovdje neće biti riječi. Radoznalima i zainteresovanima, svima kojima nije teško da na guglu provjere referencu prije nego što ispadnu pametni, prepuštam da sami svjedoče kraju filma, koji je možda i teže zamisliti nego kraj svijeta i kapitalizma.

A dok čekamo kraj tog svijeta od kojeg, kako tvrdi Radu Žude, ne treba očekivati previše, valja nam paradno uzviknuti: Živjela rumunska kinematografija kojoj s pravom zavidimo! 
	


Dok čekamo kraj svijeta od kojeg ne treba očekivati previše, valja nam paradno uzviknuti: Živjela rumunska kinematografija!

Radu Žude udara jako

Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma

Nekoliko knjiga napisanih na crnogorskom jeziku i objavljenih u Crnoj Gori na početku 21. vijeka učinile su da se, u osjetljivoj fazi pisca-početnika, ne osjećam kao „tikva bez korjena“ bačena u malu, od svijeta zaboravljenu zemlju koja je izgubila tok sa savremenom književnošću i ostala da pluta u mulju mitomanije i nacionalnih veličina. Jedna od tih knjiga bila je zbirka poezije „Ipak, nešto se pomjera“ Ljubomira Đurkovića. U trenutku kad sam otkrivao tu knjigu, poznavao sam Ljuba nepunih godinu dana, započinjao sam avanturu prijateljstva sa čovjekom i pjesnikom u kojem sam pronašao književnu i ljudsku figuru koja mi je bila potrebna. Nije bilo dovoljno imati samo svjetsku književnost u biblioteci, bilo je neophodno imati i živog čovjeka, živog pjesnika, pogotovo ako taj pjesnik svoje djelo ne shvata previše ozbiljno, a ipak uspijeva u svakom trenutku da izbjegne zamke provincijske ogorčenosti i cinizma.

Takav pjesnik-prijatelj bio je Ljubo, a ono što ga je odvajalo od većine drugih koji su se tih godina mogli sresti na književnoj sceni, bilo je mnogo šire shvatanje književnosti, u onom smislu u kojem ga je definisao Goethe pojmom „Weltliteratur“, ili „svjetska književnost“, književnost svijeta. Oduvijek sam osjećao da je Ljubomir Đurković najveći kosmopolita među crnogorskim pjesnicima, iako je o crnogorskoj pjesničkog tradiciji uvijek znao više od ostalih. Njegov pjesnički kosmopolitizam dolazi iz urođenog osjećaja za ritam jezika, kao i iz modernističkog pjesničkog obrazovanja, u onom smislu u kojem je Pound sebi zadao da prije nego što zaista počne da piše pravu poeziju, nauči sve što se o poeziji naučiti može. U istom onom smislu u kojem je Eliot, još jedan od Ljubovih omiljenih pjesnika iz ranih dana, tradiciju definisao kao osnovu za istinski modernitet.

Zbog te povezanosti sa tradicijom sopstvenog jezika na koju je nadograđeno široko pjesničko obrazovanje i osjećaj pripadnosti „poeziji svijeta“, kasnije obogaćeno prevodima sa holandskog i engleskog jezika rađenih iz čiste ljubavi prema jeziku, bez ambicija da budu objavljeni, dolazi onaj neobjašnjivi, intenzivan osjećaj koji me je, nakon prvog prelistavanja knjige „Ipak, nešto se pomjera“, osvijetlio baš onim jezičkim svjetlom koje sam tražio, ne znajući gdje ću ga naći.

Već u prvim razgovorima o knjizi bilo mi je jasno da Ljubo svoju poeziju ne smatra posebno važnom, da mu je mnogo draža poezija njegovih prijatelja savremenika iz svih krajeva bivše Jugoslavije na koje me je nesebično upućivao, birajući svaki put po jednu novu knjigu iz njegove bogate biblioteke. Srećom, već tada sam znao da sud pjesnika o sopstvenom djelu nije pretjerano važan, da je taj sud uglavnom krivi trag i da treba pratiti prije svega pjesme, a ne pjesnika, što sam i učinio. 

Desetak godina kasnije, kad sam nakon Ljubove smrti konačno došao do prvih i jedinih izdanja njegove dvije rane zbirke poezije, po ko zna koji put shvatio sam da pjesnici uglavnom nisu najbolji urednici svojih knjiga. Kao što se poezija piše bez racionalnog predumišljaja o tome kako će pjesma na kraju izgledati, na sličan način pjesnici i pjesnikinje često vrlo iracionalno i hirovito prave izbore iz svog djela. Kad se pročitaju kompletne zbirke „Polifemov plač“ i „Poslovi i dani“, nije lako dokučiti zbog čega je autor određene pjesme izostavio, kao i zbog čega je grafički izgled nekih pjesama u izboru promijenjen. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9984bb72-bd06-4e80-be96-1f27aa69a7dc)
Sabrana djela u podgoričkim knjižarama{.caption}

Ali upravo forma i sadržaj zbirke „Ipak, nešto se pomjera“ olakšali su posao u priređivanju knjige sabranih pjesama Ljubomira Đurkovića. Osim što je u konceptu ovakvih izdanja nužno da sve ranije objavljeno bude uvršteno, postojanje autorovog izbora iz 2008. godine (i dalje, nadam se, dostupnog u knjižarama) učinilo je da pri oblikovanju ove knjige postupim po uzoru na mnoga značajna izdanja sabranih pjesničkih djela (između ostalih, knjige Anne Sexton „The Collected Poems“, Joseph Brodsky „Collected Poems in English“, W.H. Auden „Collected Poems“ i još nekoliko sličnih, sad već klasičnih izdanja) u čijem priređivanju su se urednici vodili pravilom da u sabranim djelima pjesme budu grafički i redosljedom organizovane onako kako su objavljene u prvom izdanju. Budućim istraživačima djela Ljubomira Đurkovića (kojih će, siguran sam, biti) određene razlike u grafičkom oblikovanju pjesama u izboru iz knjige „Ipak, nešto se pomjera“ i prvih verzija objavljenih u ovoj knjizi, pružiće zanimljiv uvid u to na koji način se autor vratio svojoj poziji, dvadeset godina od objavljivanja prvih knjiga, koje odavno nisu dostupne čitaocima.

Modeli po kojima su građene cjeline pjesničkog bloka knjige koja je pred vama, bile su zbirke „Polifemov plač“ („Književna omladina Crne Gore“, Titograd, 1983) i „Poslovi i dani“ („Udruženje književnika Crne Gore“, Titograd, 1988). Iz knjige „Ipak, nešto se pomjera“ (CDNK, Podgorica, 2008) preuzete su pjesme koje prije toga nisu objavljivane, nastale uglavnom u periodu devedesetih godina prošlog vijeka, tokom autorovog egzila u Holandiji. Tom izboru dodate su još tri pjesme koje do sad nisu štampane ni u jednoj knjizi. Sve tri su javno pročitane na večeri posvećenoj Ljubomiru Đurkovića na FIAT-u 6. septembra 2013. u dvorištu Kuslevove kuće u Podgorici, a sljedećeg dana, 7. septembra, objavljene u magazinu „Art“, dodatku za kulturu dnevnih novina „Vijesti“. U ovoj knjizi, po prvi put na jednom mjestu mogu se naći sve pjesme koje je Ljubomir Đurkovića napisao.

Poseban, i meni posebno važan dio knjige koja je pred vama, čini proza Ljubomira Đurkovića obuhvaćena cjelinom naslovljenom „Treći život“. Nije bez razloga to što je čitav prozni dio knjige ponio upravo taj naslov, jer „Treći život“ je tekst koji se tokom posljednjih deset godina Ljubovog života u prijateljskim razgovorima često pominjao. Bio je to jedan od onih životnih projekata koje, valjda, nosi u sebi svako ko je ikad napisao makar jednu priču. To su tekstovi koji se godinama osjećaju, vide, čuju i zamišljaju, dok se na njima, po pravilu, najmanje i najteže radi. Staro sujevjerje kaže da što se nenapisana priča češće pominje i prepričava, manja je mogućnost da se ikada završi. 

„Treći život“ Ljubomira Đurkovića bio je jedan od takvih projekata. Bio je to davno i bogato zamišljen roman čija bi radnja lako prelazila prostor i vrijeme, između urbane Podgorice 2000-ih, nazad kroz crnogorsku prošlost. Znalo se da djelovi romana postoje. Nije se znalo da je priča naslova „Priča“ – jedina objavljena proza Ljubomira Đurkovića („Art“, februar 2010) – zapravo poglavlje romana „Treći život“, a da je glavni lik priče, Gorčin Baldašić, taj živopisni i logorejični podgorički džanki koji je odmah ušao u uho i sjećanje mnogima koji su priču pročitali, zapravo jedan od likova tog romana. Ipak, roman „Treći život“ nikad nije dovršen, od njega je ostalo nekoliko skica i dovršenih poglavlja koja su, na našu sreću, zaokružena prozna cjelina za sebe, napisana preciznim, uzbudljivim stilom koji donosi duhovitu i tragičnu priču. 

Očigledan početni napor uložen u tekst (napor koji je vremenom splasnuo, da bi nakon četrdesetak stranica i ko zna koliko godina konačno iščilio), omogućava nam da danas „Treći život“ ipak možemo čitati kao dužu priču, ili kao niz kratkih priča povezanih istim likovima, temom i prostorom. Tekst „Treći život“ donosi neobične, kompleksne likove zaglavljene u onome što je Ljubomir Đurković dobro poznavao i obrađivao u dramskim tekstovima: gubitnike tranzicije, žrtve okoštalih porodičnih trauma i malograđanske čamotinje, narkomaniju kao očajnički pokušaj izlaska iz tih okova ulaskom u nove, iz kojih se likovi ove priče pokušavaju izvući tako što se organizovano klade na to ko će prvi umrijeti od prejake doze, i tako makar svojim prijateljima, pobjednicima opklade, omogućiti sredstva za novu rundu ulične borbe preživljavanja. 

Taj svijet duhovitih, umornih i istovremeno besramno živih očajnika, duboko ukorijenjenih u tradicionalni i patrijarhalni mentalitet iz kojeg pokušavaju da se iščupaju, svijet je teksta „Treći život“ kroz koji samouvjereno i misteriozno prolazi već pomenuti Gorčin Baldašić, prijatelj glavnog lika Lazara Baošića. Kroz priču u odvojenim, često monološkim blokovima teksta upoznajemo i Lazarevog brata Filipa, kao i njihovu sestru Danicu, a fiktivnom Podgoricom s početka 21. vijeka prošetaće i Balša Vuković zvani Džarmuš, kao i Luketa, Savić, Amir, Bojana, Žilet i ostali.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/49a74554-ee59-43c7-a93e-0b56abd21a9f)
Novo izdanje Žute kornjače{.caption}

Posebno je zanimljivo pratiti kako se svijet ovih likova nadovezuje na svijet izgrađen u dramama „Pisac porodične istorije“, „Tobelija“ i „Otpad“, čija radnja pokriva periode između 1980. i 1999. godine u Podgorici, na šta se nastavlja priča s početka 21. vijeka ispričana u „Trećem životu“. Potencijal intertekstualnosti u većini djela Ljubomira Đurkovića, budućim istraživačima, rediteljima i dramaturzima, pružiće šansu da kroz djelo jednog tako uzbudljivog i jezički razigranog pisca prikažu višestrukost i kompleksnost naizgled malog, a zapravo univerzalnog svijeta.

Osim nedovršenog romana, sad priče „Treći život“, među proznim tekstovima objavljenim u ovoj knjizi našla se i kratka, autobiografska proza očigledno pisana za prvi broj časopisa „Ex Libris“ 1996. godine u Holandiji. Eksperimentalni prozno-dramski fragment naslovljen „Coming back“ donosi priču o mladim umjetnicima koji se nakon dugogodišnjeg egzila vraćaju iz Londona u „novu Crnu Goru“. Takođe, tu je i priča „Christina Šoć izlazi iz priče“, koja za glavnog lika uzima Krsta Šoća/Christinu Šoć, koju smo već upoznali u drami „Presvlačenje“, objavljenoj u prvom tomu sabranih djela.

Priređujući ove knjige za štampu i čitajući iznova Ljubova djela u kontinutetu, shvatio sam da je Ljubomir Đurković, kao i mnogi pisci koje volim, uspio da izgradi poseban svijet, povezan unutrašnjom logikom, iz kojeg će se, kao što to obično biva, jednog dana bolje rekonstruisati istorijski, društveni i mentalitetski kodovi, nego što će to moći da se uradi uz pomoć većine istorijskih knjiga. Jer koliko god opus Ljubomira Đurkovića obimom djelovao skromno, u njemu je zapravo sabijen čitav jedan prostor i borbe ljudi koji su taj prostor naseljavali, dok im se pred očima ubrzano mijenjao. Od prvih drama koje prate bijedu sitnih, provincijskih umjetnika, aparatčika u socijalističkim institucijama, preko traume „informbiroa“ i Golog otoka koji je, to već znamo iz istorijskih činjenica, u Crnoj Gori posebno ostavio traga razarajući prijateljstva i porodice, pa sve do buđenja iz socijalističkog sna pravo u košmar društvenih i političkih previranja, tranzicije i dekadencije s početka novog milenijuma. Bilo da to radi u naturalistički obojenim dramama, ili predstavlja vječno iste borbe za moć kroz savremene obrade antičkih mitova, ili stvarajući pjesničke metafore i prozne snimke stvarnosti, Ljubomir Đurković uspijeva to da uradi gradeći širu sliku koja nam danas može poslužiti kao ogledalo, istovremeno pokazujući razbijenu prošlost i moguću budućnost.

Na kraju rada na knjigama koje sad prelaze u ruke čitalaca, posebno me raduje to što konačno, kroz sabrana djela Ljubomira Đurkovića, njegov književni svijet možemo u jednom dahu da obuhvatimo i u njemu se izgubimo. Ono što me ne raduje surova je činjenica da ova sabrana djela dobijamo u trenutku u kojem se u našem, navodno stvarnom svijetu, sa čovjekom i piscem Ljubomirom Đurkovićem više ne možemo sresti. Prostor susreta postaju snovi, ali prije svega ostaju knjige, iako posthumno objavljene, ipak pune živog, ljudskog života.

*Berlin, 23. februar 2024.*

(Pogovor izdanju sabrane poezije i proze Ljubomira Đurkovića, Žuta kornjača, Podgorica, 2024){.caption}




Kroz sabrana djela Ljubomira Đurkovića, njegov književni svijet možemo u jednom dahu da obuhvatimo i u njemu se izgubimo

Stihovi i proza

Pjesme iz života živih

Književni fetiši su razni i vjerujem da svako ima svoj. Neko miriše knjige, neko se recne ivicom lista da proslavi vrhunsko književno uzbuđenje, neko prelistava stranice blizu uha i uživa u lepetu krila teksta na kojem će se lansirati u svjetove. Ali to su vjerovatno već staromodni fetiši. Siguran sam da postoje i novi. Može li se mirisati kindl, ne znam. Proizvodi li se nekakav zvuk kad se prstom po ekranu prebaci stranica, možda. Sve u svemu, svakom svoj način čitanja i obožavanja objekta kroz koji doživljavamo čitalačke ekstaze.

Priznajem da se i dalje držim papirne knjige i vučem ih sa sobom po ruksacima, džepovima i koferima, kuda god idem. Valjda zbog takve posvećenosti predmetu koji zauzima prostor, žulja leđa i ima tendenciju da se zagubi, moj književni fetiš ide ka samom korijenu knjige, ka trenutku u kojem ona fizički nastaje, u bučnom, mirisnom i užurbanom prostoru štamparije. Jer oni koji imaju sreću da u proizvodnji knjige učestvuju, dobijaju nagradu koja je istovremeno kraj i početak. Kad knjiga izađe iz posljednje mašine za obradu, ko je prvi uzme u ruke drži savršen i dovršen predmet koji niko prije njega nije dodirnuo, a koji će, tome se makar nada svako ko knjige objavljuje, u rukama držati mnogi i taj isti predmet čuvati, čitati, kupovati, ukrasti ili prosljeđivati dalje.	

Knjige koje vidite na fotografiji iznad teksta za sad su samo moje blago, nagrada i privilegija da prvi u rukama držim i prelistavam „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića u izdanju „Žute kornjače“. Prije nego što je tiraž dovršen, imao sam sreću da iz štamparije pokupim prve primjerke, ubacim ih u ruksak i odnesem sa sobom. Istog dana poletjele su sa mnom za Berlin i danas se sunčaju na stolu za kojim sjedim dok ovo pišem. Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige.

Ko god je svoj život podijelio na dva prostora, zna da će na neki način u važnim trenucima uvijek biti na pogrešnom mjestu. Taj će raspored pogrešnih mjesta i važnih trenutaka vremenom učiniti da dolasci u jedno od dva životna mjesta znače i ulazak u prostor u kojem neko nenadoknadivo fali. Važna mjesta i dalje će isijavati životom na čijim se bojama, mirisima i zvukovima može putovati daleko, ali za puno zadovoljstvo puta biće potrebno mnogo mašte i želje da se gleda u prazninu. 

Svijet u kojem mi nedostaje dovršenost prostora nekad ispunjenih Ljubomirom Đurkovićem ovog puta bio je malo podnošljiviji, jer sam znao zbog čega dolazim. Njegova sabrana djela na kojima sam sa dizajnerkom Anom Marković radio intenzivno tokom posljednja dva mjeseca bila su spremna za štampu. Trebalo je samo doći, sjesti negdje odakle se vidi ili makar čuje rijeka, gdje se vide ili makar čuju ptice i insekti ludi od sunca, i sačekati poziv koji će značiti da je svijet Ljubovih sabranih djela dovršen, da ga sad možemo predati u ruke onima koje takvi svjetovi zanimaju.

Dok sam radio na tekstovima objavljenim uz ova „Sabrana djela“, razmišljao sam o opštim mjestima teza o lokalnom kao univerzalnom, o prošlosti koja nas upozorava na potencijalnu budućnost, o vječnim ponavljanjima istog kroz društvene i mentalitetske kodove koje nije lako dešifrovati ili iznova napisati. A onda sam stigao u aprilom otvorenu ranu Podgorice i punim plućima udahnuo mirise, lovio zvukove i buljio u boje koje se mijanjaju sa svakom novom sekundom proljećnog sunca. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/77ec251f-eb00-4938-8547-e96aa8e7efc7)
Uskoro u knjižarama, foto: Normalizuj{.caption}

Trenutak prije nego što su točkovi aviona dodirnuli pistu u Golubovcima, pročitao sam „Miriše benzin zrikvaca / ševe pjevaju / skraćenu verziju himne“ iz posljednje knjige Adama Zagajewskog. Nakon toga, dok smo rulali uz ivice vinograda i dok su pored nas kao linije takta u muzičkoj partituri promicali redovi čempresa, taj se stih dodirnuo sa prostorom koji sam upravo nadletio, koji sam gledao kako se nezgrapno bori za život u predgrađima Podgorice, istovremeno težak i lak i vječno stegnut u stih Ljubove pjesme „Kino na Koniku“ u kojoj „tamnoputi dječaci / tankoćutni dječaci / divlji momci / smijehom pršte / tupu poslijepodnevnu tišinu“. U taj život spršten nekad smijehom, nekad nepodnošljivom tugom, uvukao sam se odlučan da ga ovog puta posmatram i živim kao svijet iz Ljubovih tekstova kojima sam se posljednjih mjeseci bavio, sa zadovoljstvom zanemarujući sve ostalo.

Ideološko nasilje, patrijarhalno nasilje, socijalno i porodično nasilje neke su od tematskih konstanti koje se provlače kroz djelo Ljubomira Đurkovića. Kako se osjeća brat koji će zbog ideologije pretući brata i načiniti ga nijemim invalidom koji sve sluša i posmatra, kako se osjeća patriota koji sokoli na rat u koji ne ide, birajući umjesto toga da švercuje na sitno, da bratu jebe ženu i da sina šalje na front, kako žive ljudi o čije živote se očešemo kad god izađemo na ulicu, ne bismo znali tako dobro da ih Ljubo nije napisao. U takvo nasilje, u rukavce bivšeg nasilja i iskre budućeg, ušao sam spreman da čekam te dvije knjige koje ću odnijeti sa sobom za Berlin, i koje će uskoro biti dostupne svima željnim Ljubovog svijeta.

Kroz aprilsku Podgoricu koja s proljeća kao da posebno snažno puca od ljubavi i mržnje kretao sam se očekujući nešto, nisam siguran šta. Vozio sam biciklo i obilazio mjesta. Posmatrao sam ljude i slušao ih. Posmatrao sam djecu i životinje i učio se strpljenju i želji. Već drugog dana boravka našao sam se u punom mini-busu prema Cetinju, gradu u kojem je Ljubo rođen, u kojem je počeo da piše i čiji je „kulturni život“ u jednom trenutku okrenuo prema svijetu sa pozicije umjetničkog direktora Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“. Smjestio sam se u sjedište i kroz zalazak sunca čitao sabrane pjesme Roberta Bolanja, koje su se na neobičan način slagale sa Ljubovim sabranim pjesmama koje sam tokom prethodna dva mjeseca prekucavao i pamtio. 
A onda sam, jer Bolanjovi i Ljubovi stihovi to zaslužuju, sa sjedišta iza dobio monolog u kojem se, kao u dobroj poeziji, miješaju humor i nasilje (nekoliko dana kasnije kupiću knjigu u kojoj ću naići na stihove Milice Špadijer koja pjeva „Poštujem samo nasilje / I verujem samo u ljubav / Ili obrnuto / Stalno zaboravljam“). 

Dva mladića, očigledno srednjoškolci na putu kući za vikend, posmatrali su skučeni svijet autobusa, da bi jedan od njih analizom došao do zaključka da je u Crnoj Gori stranaca previše. Nerviraju ga. Smetaju mu. Turiste bi trebalo protjerati. Posaditi žitarice. Baš tako je rekao. Crna Gora bi trebalo da se bavi žitaricama i kokainom. Drug iz sjedišta pored se smijao. A onda je nervoznom drugu počela da smeta gospođa koja je sa još dvije gospođe tokom puta ćaskala na engleskom. Smetalo mu je što ne zaklapa. Pa još ne zaklapa na engleskom. Sve to bilo je saopšteno u poluglasu, u mješavini klinačkog humora i mržnje, bez pokušaja da se interveniše u nečiji prostor i sigurnost, a ja sam taj klinački šovinizam pokušao da pripišem prejako smućkanom hormonskom koktelu, stasalom u svijetu u kojem su stranci neprijatelji, a žene bi trebalo da ćute i slušaju. 

Na sličan način pokušao sam da relativizujem drugi razgovor čija mi se srča zakačila za sluh nekoliko dana kasnije. U atrofiranom centru Podgorice, pred fajront, slušao sam lagani fašistički dijalog dvojice konobara, takođe na rubu punoljetstva, koji su među sobom komentarisali grupu tamnoputih mladića („tankoćutnih dječaka / divljih momaka“) koji su prošli pustim, noćnim centrom Podgorice. Konobar i šanker kroz polusmijeh zaključili su da u Podgorici ima previše crnaca, a jedan od njih priznao je, opet kroz smijeh, kako bi ih on, da se on nešto pita, rado bičevao. 

Nisam znao šta da uradim sa tim komadićima dijaloga, čekao sam prijatelja da se vrati iz toaleta i da krenemo, a kad smo krenuli, na trgu pred nama svjedočili smo začetku tuče koja je bila na ivici eskalacije. Dva bijela, ćelava mužjaka držala su se za vratove, među njih se upetljala žena koja je, nekim čudom fizičke i verbalne tehnike istovremeno razdvajala muškarce i prijetila batinama jednom od njih. Kad su se razdvojili, otišla je s jednim, dobacujući i dalje prijetnje onom koji se udaljavao sam, sve dok je njen čovjek i njen navodni zaštitnik nije glasno ućutkao. Onda smo se svi razišli u tišini. 

A to hvatanje za vrat na kraju noći zapravo je drugo koje sam vidio u istom danu. Na ovom mjestu oprostiću svakom ko pomisli da izmišljam, ali eto, neka se zna, samo pet sati ranije, ponovo na autobuskoj stanici i ponovo na putu ka Cetinju, posmatrao sam čovjeka čija je funkcija da propušta putnike na peron, kako pokušava da dohvati grlo jednog od vozača. Dok sam kupovao kartu za isti autobus u kojem sam četiri dana ranije slušao klinca koji mrzi turiste, stanicom su odjekivale prijetnje i psovke, iako je bilo očigledno da do stanične tuče neće doći. 

Nakon toga, siledžija sa perona bio je zaista ponosan. Bacao je poglede prema publici, glasno telefonirao, prepričavao kolegama koga je upravo zamalo prebio. A kad sam ušao u autobus i nastavio kroz prozor da posmatram čovjeka koji je, makar za mene, prije svega bio književni lik, i to lik koji sam već napisao i nažalost ga ne mogu dopuniti, taj je čovjek, prilazeći vozaču našeg autobusa da pozajmi upaljač, pokušao da pljune na peron (što bi bilo odvratno, da za mene nije bilo vrlo lično i divno), a ta mu je pljuvačka, nekim čudom, završila na znojavoj majici, tačno iznad srca, na mjestu na kojem se u nekom drugom svijetu nasilja stavlja ordenje. To je učinilo da počnem da se smijem u punom autobusu, dok sam posmatrao majstora od perona kako istom majicom na koju je pljunuo, pokušava pljuvačku da očisti, što je fleku činilo samo još većom i vidljivijom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f5e86e8c-2a23-401c-9883-74de8aa70885)
Rad Milije Pavićevića, foto: Duško Miljanić{.caption}

U tom trenutku sebi sam rekao kako sve to, ipak, ima smisla. Kako dok čekam da iz štamparije u svijet izađu „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića, mogu da živim u svijetu koji izgleda kao prirodan, dramski nastavak svijeta iz „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića. Jer mali dječaci, možda budući fašisti koji mrze strance, turiste i crnce, ljudski automat za karte koji peronom hoda kao gazda stanice i na kraju sebi na srce zalijepi orden od sopstvene pljuvačke, sve su to rukavci književnog kosmosa u kojem sam boravio tokom posljednja dva mjeseca, valjajući se zadovoljno u Ljubovim tekstovima.

I onda, za kraj, u trenutku kad sam već bio u avionu sa prvim primjerkom Ljubovih „Sabranih djela“ na sjedištu pored, negdje u Nikšiću, u glavi izvjesnog Janka Jelića, direktora Nikšićkog pozorišta i pisca za kojeg do tada nisam čuo, rodila se misao kako je feminističkog pozorišta u Crnoj Gori bilo dovoljno i kako tom teroru treba stati na put. Kad sam tu vijest pročitao, shvatio sam da je to nesrećan kraj moje avanture u svijetu književnih likova koji su zapravo živi ljudi, na koje nas je upozoravao Ljubomir Đurković pišući o umjetničkim i ljudskim ruinama zaglavljenim po kancelarijama državnih časopisa, u politički postavljenim foteljama, stvarajući samo za nas lik dvorskog pjesnika Klita koji će zauvijek podsjećati na sve naše apartčike i njihov jedini talenat, onaj za urušavanje i sramoćenje takozvanih „institucija kulture“ iz kojih, kap po kap, sve tanje curi mlaz onoga što nazivamo „crnogorska kultura“. 

Dok gledam skoro osamsto stranica „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića koja će uskoro biti dostupna čitaocima, zaista se nadam da će gospodin Jelić dobiti priliku da gleda predstave po tekstovima ovog pisca, da će ga već prije isteka mandata spopadati sa svih strana razna „feministička čitanja“, da će mu se Medeja Ljubomira Đurkovića sa scene nasmijati u lice, da će mu se Edipa, Narcisa i Hipolita popeti na glavu sve dok ne odluči da se od pozorišta spasi jednom zauvijek. Ali vidjećemo kakvo je vrijeme pred nama. Ono u kojem ćemo na scenama gledati tekstove najboljih autora i autorki ovog jezika, ili vrijeme u kojem će nas direktori pozorišta učiti moralu i nekom novom, pravoslavnom pozorištu. 

Tako se, nakon niza nedovršenih scena nasilja, jednim pozorišnim skandalom dostojnim provincijskog teatra završilo moje iščekivanje poziva iz štamparije i silaska u svijet papira i mašina iz kojih će izaći knjige Ljubomira Đurkovića, po prvi put na ovaj način sabrane i objavljene. Zbunjen između užasa stvarnosti i uživanja u tekstu koji toj stvarnosti savršeno pristaje, konačno mogu da objavim novi početak života Ljubovih knjiga koje će nam pomoći da ovaj svijet, ako već ne možemo radikalno da ga promijenimo, makar učinimo podnošljivijim tako što ćemo ga pročitati i odigrati do kraja. To nas možda učini sposobnim i da ga iznova napišemo ili humanije živimo.
	


Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige