

Generacija koja je osnovnu školu upisala sredinom devedesetih, generacija kojoj pripadam, nagledala se nasilja u najosjetljivijem dobu, upila je nasilje, popila ga uz majčino mlijeko kroz odbljeske televizora čiju smo katodnu cijev sisali i zauvijek zapamtili milozvučne (i momirozvučne) likove i glasiće, od Emila Labudovića do razdraganog Perice Đakovića, čiji brkovi i loknice mi se miješaju u suzavcu ranog sjećanja, pa ne znam vidim li ga kako novinarski isljeđuje „ustaše“ bockajući ih glavom mikrofona kao bajonetom, ili ga vidim među bajonetima mažoretkinja, nekoliko godina kasnije, okićenog mimozom, dok se uključuje u rano televizijsko jutro koje je tada počinjalo bolnim, gitarskim patriotizmom Bola Boškovića. 

Hoću da kažem, bile su to poštene, srednjeklasne porodice, poštene do ivice siromaštva, kuće u kojima se peglao milje i poštovala baba, na policama je bilo Jesenjina, Krleže, Puškina, ali svuda okolo, ispred zgrade, u školi, u mesu i srcu ljudi oko nas, titralo je nasilje, i to ne nekakvo pranasilje, atavističko i prađedovsko, nego vrlo opipljivo, postratno i tranziciono, izazvano nepravdom koja je smrđela na svakom koraku. A nepravda, zna se, može da izazove bijes. A bijes da kulminira nasiljem. I tako dalje.

**MENTALITET I LAŽ**

Na sve to pomišljam dok ovih dana čitam izvještaje o vršnjačkom nasilju u Crnoj Gori, i pokušavam da uspostavim kontinuitet sa vršnjačkim nasiljem u kojem sam i sâm učestvovao. Naravno da je to isto nasilje (razlika je samo u tehnologiji, pa kretene ovog vremena mnogo brže ulove od kretena prošlog vremena), i naravno da je svaki pokušaj mentalitetskog objašnjenja problema najlakši i najgluplji način, pa zato, za svoju postnasilnu dušu, pokušavam da pratim liniju maloljetničke agresije izvan granica Crne Gore. 

A ta linija ovih dana nužno vodi do bogate njemačke pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije u kojoj su dvije djevojčice (12 i 13 godina) usmrtile djevojčicu Luizu (12), tako što su je izbole nožem trideset i dva puta po tijelu. Njemački tabloidi tvrde da je sukob započet na TikToku, a da je motiv ubistva osveta. Medijske statistike vode i do glavnog grada Njemačke, u kojem je u 2022. godini zabilježeno 3317 slučajeva napada nožem, hiljadu više od prosjeka prethodnih godina, a sve više počinilaca su maloljetnici. 

**DIGITALNI PUBERTET**

Nasilje među maloljetnicima uvijek pokrene famozno pitanje: šta se dešava sa našom dječicom? A odgovor je kao i uvijek uznemirujući: niko ne zna. Vjerovatno je uvijek bilo teško dokučiti kakve se misli roje u umu zbunjenog pubertetlije, a taj rebus još teže se rješava od kad se čitav paralelni univerzum razvija na internetu nad kojim uplašeni svijet odraslih ne samo da nema kontrolu, nego ne može više ni elementarno da ga razumije.  

Tu je zaista moguće zamisliti malu apokalipsu koja tek predstoji. Na toliko strana svijet je nategnut do granice pucanja, pa više nije teško zamisliti budućnost, ili sadašnjost, u kojoj su maloljetnici, mladi, djeca, konačno shvatili i na primjerima vidjeli da čitava iluzija svijeta odraslih, njihovog reda, pravila i nekakvog poštenog rada za budućnost nema nikakvog smisla, pa tako pada i posljednja linija odbrane nepostojeće „normalnosti“, a maloljetnici počinju da nas šamaraju po ulici, dok nas snimaju za TikTok.

Moram priznati da me taj jezivi scenario gubljenja koraka s vremenom i „starom“ realnošću pomalo i zabavlja, jer ako se već naš kapitalistički, ogavni svijet raspada, onda ima smisla da se zaista raspadne do kraja i da svi u njega izgube vjeru. U takvim uslovima omladina se mora, kako joj i priliči, zajebavati najbolje i nije naše da im određujemo koliko je to njihovo „najbolje“ sjebano.

**SVE JE TO IZ KUĆE...**

Među objašnjenjima problema vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori (objašnjenjima koja daju „stručnjaci“, uglavnom psiholozi), često se čuje ono pametno „sve dolazi iz kuće“, „djeci svojim ponašanjem dajemo primjer“, i tako dalje po istoj, mudroj žici.

I sve te „društvene dijagnoze“ padaju tek tako, niotkuda, kao da smo u lijepu Crnu Goru pali s Marsa, ili kao da se svaka linija agresije može povući do brkatog prađeda, kao da ne živimo u ogavnom društvu obilježenom najprljavijom politikom, u kojem toliko dugo „kvalitet života“ direktno zavisi od blizine izvorima moći. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b9c4e388-05eb-47b6-832d-665fd15a929b)
Grafika Jova Petričevića{.caption}

A takva politika i takav svijet, kao i svaki svijet, curi preko pragova kuća, ne zaobilazeći ni funkcionalne, ni disfunkcionalne porodice, provaljujući u sve „ćelije društva“ u kojima onda polako ludimo, mučimo se ili osjećamo kao moćnici koji treba da odgaje uspješne, nasilja dostojne nasljednike.

Da situacija bude još jadnija, prvi policajac iz sektora za maloljetnička sranja samouvjereno je najavio kako će škole čuvati policajci i inspektori. Građani mogu da budu mirni, njihova djeca će biti sigurna, kaže policjoto. 

A onda, par dana kasnije, dobijemo i zvaničnu potvrdu onoga što se odavno pretpostavlja, u policiji „po dubini“, od sitne do krupne značke, imamo pripadnike klana koji diluje kokain po Evropi i ubija po regionu. I sve nam to razotkriva premijer čiji bivši („zadugo-te-neće“) državni sekretar za kontrolu rada policije takođe sjedi u zatvoru, jer je za neki drugi klan navodno švercovao cigarete. Uz sve to, ipak, građani treba da vjeruju policiji i nadaju se da će zaštiti, ako ne odrasle, onda makar njihovu đecu.

**KONIK VS CENTAR**

Jedan od anti-heroja mog odrastanja u Podgorici, na prelazu u 21. vijek, bio je i Riśo sa Konika. On i njegova konička ekipa povremeno bi došli do centra grada. Pričalo se da svi nose noževe. Nekoliko puta u osinjaku centra dobili su batine, ali nikome nije bilo svejedno kad se pročuje kako se mostom iz pravca Konika približava Riśo i njegova banda maloljetnih pirana. 
U sukobima Centraša i Koničana krv, ipak, nije pala, ili makar ne od noža. Ali mogla je da padne, a mi, na aktivnoj i pasivnoj agresiji ulice podignuta đeca, čekali smo to i nadali se da ćemo svjedočiti ozbiljnijem sranju. Jer tuče su bile uobičajene, za adrenalinski kick trebalo nam je nešto jače. 

Recimo, neki „srećnici“ među nama zatekli su se na raskrsnici ulice Slobode i Hercegovačke kad je neko na punom korzu, s leđa pucao u glavu Samiru Usenagiću. Ili se neko našom s majkom i ocem u trgovini kad je ispred tadašnjeg Mex-a, u centru grada, ubijen Beli Raspopović. To su bile priče koje je bilo važno čuti na velikom odmoru, bio slušalac iz fine kuće ili ne. 

**ŠTOLJPI U ŠERPI**

A  jedna od priča koju sam ja tih dana mogao da ponudim na toj crnoj berzi školskog dvorišta ticala se pretresa našeg stana nekoliko dana nakon ubistva Raspopovića. Policija je obišla sve stanove u ulici Moše Pijade, u kojoj sam živio, a posebno su detaljno pregledali stan naše prve komšinice S, jer su primijetili kako S. konspirativno viri kroz prozor dok je policija prilazila i provjeravala kontejnere, u potrazi za odbačenim oružjem. Nisu znali da S. na isti način viri i kad se ne sumnja da nam se u kvartu skriva ubica. 

Navodno, ako je vjerovati S, u njenom stanu su zagledali čak i u šerpu u kojoj se krčkao ručak, valjda pretpostavljajući da nije mala šansa da je ubica, bježeći iz grada ulicom Moše Pijade, pištolj odbacio baš u šerpu naše komšinice. 

Ipak, uprkos detaljnom obilasku svih stanova u našoj ulici, ubicu Belog Raspopovića, kao ni ubicu Samira Usenagića i ostalih žrtava tadašnjeg uličnog, krimi-udbaškog rata, crnogorska policija nije našla.

**PSIHO-FENOMENI**

Naravno da smo na školskim ekskurzijama redovno pazarili noževe i bejzbol palice. Naravno da smo se krvnički tukli sa „neprijateljskim“ školama. Ali – gle psihološkog fenomena! – skoro svi smo kod kuće imali normalne roditelje, nenasilne, „poštene radnike“ koji su redom dolazili iz ruinirane srednje klase. Među nama je bilo i djece tranzicionih pobjednika, ali oni su i dalje bili manjina.

Jer nasilje i želja za nasiljem komplikovaniji su od jednostavnog zaključka da je neko, nažalost, kod kuće vidio nešto gadno, pa mu ne preostaje ništa osim da „ponavlja obrazac ponašanja“, ili kako se već to pametno kaže kad se gostuje na jutarnjem.

Pojednostavljivanjem i atomizovanjem problema čini se višestruka šteta, jer se eliminiše 
zajednica kao nešto na šta smo osuđeni i čemu smo dužni, a čitav jedan političko-socijalno-klasni problem svodi se na psihologizaciju i tamo neku, izdvojenu, „lošu porodicu“ koja stvara malog nasilnika, a taj nasilnik onda nasiljem zarazi finu đecu, i onda sve to stigne do TikTok-a i MUP-a. 

**NASILJE PREŽIVLJAVANJA**

Siguran sam da nije nužno vidjeti nasilje u kući, da bi se u nekom začela agresija. Ponekad je dovoljno vidjeti nepravdu. Ako se dovoljno dugo gleda običan svijet kako pošteno radi i muči se da preživi, dok privilegovani uživaju luksuz i moć, može se lako dogoditi da se poželi nasilje, pa i da se nekom, bez objašnjenja, čak i bez razloga polomi nos. Jer iz kuće se može ponijeti lijepo vaspitanje u paketu sa bijesom, pogotovo ako iz primjera cinično zaključimo da sva ta finoća i vaspitanje ne donose ništa osim muku i borbu za goli život. 

A ta famozna kuća iz koje se navodno „sve ponese“, mnogo je širi prostor od zidova porodičnog stana. „Kuća“ je čitava ulica, škola, zajednica, grad i država, a kad u toj širokoj kući nešto ozbiljno nije u redu, onda treba biti spreman i na iznenađenja: na finu đecu s noževima, na sjebanu đecu s noževima, na zbunjenu đecu koja moraju da se prihvate nasilja da bi opstala u takvom svijetu.

**HAPPY END**

Da je bilo načina, vjerovatno bismo i mi tadašnja cipelanja između Koničana i Centraša snimali i prenosili live, a Riśo bi bio glavna zvijezda koničkog instagrama. Ali nije bilo načina, pa su to sad samo sentimentalna sjećanja na maloljetničku agresiju i debilizam prije smartfona. 

I da, zaboravio sam da kažem, nedavno sam od nekog čuo da je Riśo, prije svoje trideset pete godine, završio u invalidskim kolicima. Na njega je, valjda, neko pucao i pogodio kičmu. Ili ga je stiglo „hladno oružje“, oštro kao njegov nadimak. A možda je sve to samo izmišljotina Centraša koji bivšem neprijatelju žele sve najgore, zauvijek. 

Ali ako je istina, žao mi je Riśa. Žao mi je i djece koja u ovom sjebanom svijetu trpe svakodnevno nasilje. Žao mi je i onih koji su nasilni. Nije mi žao samo onih koji su stvarali društvo iz kojeg se nasilje rađa i reprodukuje, ne samo jer je viđeno u kući, nego jer je toliko dugo svuda oko nas. 

Jer borba za preživljavanje je takođe nasilje koje, ako se trpi predugo, može da rodi opasnim plodovima. 

A baš to nasilje trpljenja uspješno će se obnavljati dok god politikom i sudbinom ljudi upravlja krimi-kapitalistička stoka željna novca, govna koja se neće osvrnuti ni na šta osim na interes sopstvene nezajažljive guzice. Vjerovatno se neće osvrnuti čak ni kad jednog dana neko mlad, maloljetan, nedužan ili dužan strada od noža ili patike svog vršnjaka. 
Ili možda završi u kolicima.



Nasilje među maloljetnicima uvijek pokrene famozno pitanje: šta se dešava sa našom dječicom? A odgovor je kao i uvijek uznemirujući: niko ne zna

Sjećanje na srećno nasilje

Od ranog proljeća do kasne jeseni 1963. neumorni Pjer Paolo Pazolini troši metre i metre filmske trake obilazeći Italiju, od juga ka sjeveru, samo da bi radnike, seljake, studente, fudbalere, vojnike, buržuje i ostale prezrene na svijetu pitao o seksu, braku, razvodu, prostituciji...

Te 1963. godine – pet godina prije nego što studenti okupiraju univerzitete, a neki od njih u Rimu prebiju policajce koje će PPP onako divno odbraniti od studenata-buržuja u pjesmi „KPI mladima“ – na početku filma „Comizi d'Amore“ Pazolini negdje na Siciliji pita grupu dječaka znaju li kako se prave bebe. Dječaci, ne tako mali, kikoću se i prave važni, a kad se konačno nađe najhrabriji među njima da se pohvali svojim znanjem, počinju da se nižu odgovori. Bebe se, za sicilijanske dječake 63. godine, rađaju iz cvijeta koji donosi babica, donosi ih Isus, a ponekog i ujak, roda itd.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/JKGvqxBZWS0" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen></iframe>

Dok se gleda Pazolinijev dokumentarni film, pogotovo djelovi snimani na sprženom, siromašnom jugu (za koji milanska gospođa sa ležaljke pored bazena kaže da je „druga planeta“), među duboko patrijarhalnim zajednicama koje se sporo raskravljuju ka savremenosti, teško je ne misliti o Crnoj Gori.

**ZAOBILAZNICA OKO REVOLUCIJE**
	
Te 1963. u kojoj je sniman Pazolinijev film, Crna Gora nije samo pet godina daleko od revolucionarne 68, Crna Gora je (iako u tom trenutku za razliku od Italije može da se pohvali legalizovanim razvodom braka) na putu da šezdeset osmu zaobiđe u širokom luku, kao što je zaobišla, ili kao što su je zaobišle mnoge kulturne revolucije, pa umjesto toga kroz šezdesete, ka budućnosti koja je naša sadašnjost, nastavlja nekim svojim pomalo mutavim, pomalo šarmantnim putem provincije jedne velike zemlje koja se trudi da ide ukorak sa svijetom.

Dvije godine prije sezone koju je Pazolini proveo putujući i snimajući po Italiji, snimljen je lijep dokumentarni biser iz tadašnjeg Titograda. Rađen bez namjere da dublje analizira jedno društvo, kamera Radio-televizije Beograd, vođena rukom nekog ko je uglove i boje podgoričkih vrućina očigledno dobro poznavao, snimila je glavni grad Crne Gore dok 1961. gori svoju avgustovsku groznicu. 

I dok ponovo gledam taj divni TV-filmić, pitam se što bi Podgoričani, ili još bolje, stanovnici čitave Crne Gore tog ljeta 61. odgovorili da ih je neko propitivao o braku, seksu u braku i izvan braka, o tome da li i kako vole i žive...

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/ZzsyDXnLAQM" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen></iframe>


**CRNOGORSKA LJUBAVNA PRIČA**

Ljubav i seks i dalje su najsnažnije životno gorivo, život je i dalje gorivo revolucije, a mi o istoriji ljubavi i seksa u Crnoj Gori ne znamo skoro ništa. 
	
Gledajući Pazolinijev film pokušavao sam da se sjetim ima li crnogorska pripovjedačka umjetnost XX i XXI vijeka makar jednu, dobru ljubavnu priču. Ili priču koja pokušava da uhvati ono što bi predstavljalo model ljubavi i seksualnosti u Crnoj Gori, nekoliko generacija unazad.

I shvatio sam da takvo što teško mogu naći, makar ne u savremenoj crnogorskoj umjetnosti, iako ništa tako dobro kao ljubavna priča ili motiv ljubavi ne uvodi famoznu „univerazlnu temu“, istovremeno otvarajući prostor „lokalnom“ da iscuri kao dugo nakupljan otrov. 

Od tog trenutka počeo sam da razmišljam šta bi to u Crnoj Gori tematski moglo da ujedini ljubav i njene manifestacije sa realnošću (a to znači sa politikom i ideologijom), odnosno nemogućnošću da se ljubav i seksualnost zaista realizuju u svom punom kapacitetu, kao snaga jedne zajednice da živi makar svoj emotivni i seksualni maksimum, ako već u praktičnim segementima uglavnom tavori na istorijskom minimumu.

**GRČ CIJELA NARODA**

I sjetio sam se raznih statistika. To su oni važni procenti koji tu i tamo naprave svoj godišnji krug i podsjete na neke prilično užasne stvari. Recimo – selektivni abortusi. Recimo – procenat ljudi koji ne bi voljeli da im se sin/ćerka zaljubi u osobu druge vjere ili objavi familiji da je homoseksualac. 

Te su brojke zastrašujuće jednako koliko su nijeme, jer su brojke. Ukazuju se kao statistike koje dosadno sriče centar za istraživanje ovoga ili onoga, pa još dosadniji medij sve to prenese i selektivno abortira iz svijesti ljudi koji su svakako previše zauzeti preživljavanjem da bi se zamajavali brojkama, pa čak ni kad one znače život, smrt ili porodični sukob koji nekoga može koštati glave ili zdrave pameti. 

Vjerovatno bi te brojke govorile mnogo glasnije kad bismo, kao kod Pazolinija, čuli glas ponosnog oca dok izgovara to kako ne bi volio da mu se pravoslavna princeza uda za muslimana. Ili mladu, kul muslimanku koja kaže da će imati ozbiljnih porodičnih problema kad jednog dana roditeljima saopšti kako ne planira pravovjerno da se uda, ako uopšte planira da se udaje. I sve to danas, u Crnoj Gori, u više ne tako mladom XXI vijeku.

Te priče iznutra oblikuju ono što sebe naziva crnogorskim društvom, ali takve priče, iz nekog razloga, ne bivaju umjetnički obrađene i obradom na neki način konačno otpuštene iz predugo zgrčenog pripovjedačkog grla „cijela naroda“.

**E DA JE ŽIVKO ŽIV...**

Ima nečeg nepodnošljivo dosadnog i istinitog u onom „kao iz filmova Živka Nikolića“ komentaru, ili onom još gorem „e da je Živko Nikolić živ“ vapaju. Ali zapravo ne čudi što već dvadeset godina zazivamo mrtvog čovjeka da užas, komiku i tugu crnogorske stvarnosti prevede u priču, jer makar u njegovim filmskim pričama i dalje možemo da doživimo identifikaciju i katarzu gledajući, recimo, žilavu i još postojeću instituciju crnogorskog sina kojem se između života i žene poperila majka. Ili gledajući posljedice crnogorske mitomanije, idolopoklonstva i plemenskog mentaliteta koje živimo čak i kad mislimo da smo već daleko od nepismenih đedova i baba, te „druge planete“, kako je naziva buržujka sa milanskog bazena kad joj se pomene selo i daleki Jug. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/769c4b3a-c9be-4bb8-bafc-2e6aed61b4bf)
Prozor, Živko Nikolić, 1976.{.caption} 

Očigledno je u crnogorskom slučaju Živko Nikolić jedini do kraja kao pripovjedač shvatio da jedan od rijetkih prtljaga koji nam niko ne može uzeti, gdje god otišli, čine naši mali užasi, sreće i tragedije koje su nas oblikovale. A što su ti užasi, ako ne priče iz osnovne ćelije i grobnice ljubavi, pažnje, seksualnosti i života? Naše divne, porodične priče.

**ZAMAH LJUBAVI**

Pazolini, naravno, ne griješi kad u čitavu priču o seksu upetlja ideologiju kao sredstvo za oblikovanje porodice i društva. Jer koliko god ljubav bila kosmička sila i tajna bogova, mogućnost ljubavi na zemlji, među ljudima, često zavisi od politike. 

Otpor prema „miješanim brakovima“ stvar je političkih i ideoloških okolnosti. Rast uticaja crkvenih dogmi na društvo nema se tražiti niđe drugo, osim u društvu samom. Očigledno nečeg ozbiljno fali, kad smo to odlučili da zamijenimo dogmatskim modelima življenja. A ono što najčešće fali, tako makar to vidi Pazolini i čini mi se da ne griješi – jeste društvo koje podržava ljubav i slobodni zamah ljubavi, tjelesne, emotivne, drugarske, solidarne.

Istinski otvoren prostor za ljubav, rad ljubavi, nema se đe naučiti osim u zajednici, a zajednica ne pada s neba nego se gradi, pa tako i Pazolini insistira na društvu koje mora da postavi uslove za istinsko iskustvo tjelesne i emotivne ljubavi. A te uslove, plaši se Pazolini, a plašim se i ja, staro dobro društvo „porodičnih vrijednosti“ najčešće ne nudi, ili ih nudi servirajući nešto mnogo gore. 

**OSNOVNA GROBNICA DRUŠTVA**

Uz koncept „nacije“, jedan od koncepata koji se pogrešno interpretiraju i uspostavljaju kao mnogo dugotrajniji nego što jesu, svakako je koncept „porodice“, onako kako se on razumije na Zapadu od nastanka „države blagostanja“. Ono što je vjekovima unazad bila zajednica, mnogo šira od „mame, tate i djeteta“, postalo je mala, na samu sebe upućena porodica, kojoj se u jednom trenutku vrlo industrijski moderno počelo tepati – nuklearna. 

I tako se odjednom čitava tema zajednice i njenih mogućnosti svela na porodicu kao „osnovnu ćeliju“, a porodica na otprilike četiri člana sabijena u jednom stanu, u kojem još treba i da se vole, čuvaju i paze, dok zapravo samo pokušavaju da se ne poubijaju, prijave policiji ili jednostavno zauvijek napuste.

Na ovom mjestu valja priznati – sumnjam u kapacitete nuklearne porodice i siguran sam da se u granicama porodice-nuklearke teško može naučiti širina ljubavi, dok se vrlo lako može naučiti uskogrudost, malodušnost, nevoljenje i ostale atrofirane emocije koje prije ili kasnije od ljudskog bića načine tužnu ruinu, spremnu da postane oruđe nehumane politike i da reprodukuje iste odnose dok god stoji na nogama sposobno da trpi i radi.

**UGALJ, LOVA I LJUBAV**

U rješavanju „porodičnog problema“ i lijeve i desne ideologije ostale su daleko od otvorenijeg, avangardnog rješenja. I jedna i druga zaglavile su u porodičnom konceptu koji „noseće stubove“ – taj umorni, roditeljski par – pretvara u mašine koje sebi uglavnom ne smiju da dopuste zaustavljanje, odmor, dokonu pauzu iz koje se rađa misao, ljubav ili seks, jer se traka ne zaustavlja (pogotovo za ženski „stub“ koji u patrijarhalnim zajednicama uglavnom uz potplaćeni posao radi i drugi, neplaćeni, onaj kućni), a svaka pauza donosi rizik da se mala porodična nuklerka ugasi i ostane bez goriva/novca. U njemačkom jeziku postoji sleng za novac, a taj sleng se, siguran sam, sviđa rasnom kapitalisti – Kohle: ugalj; u slengu: lova. Jer bez love nema ni uglja, kao što nema ni naše male, porodične nuklearke.
	
![](https://cms.normalizuj.me/assets/7a5e17d4-e517-45d2-8e97-31058b2b6d30)
 Brus Nauman, Bez naslova (Krug ruku){.caption} 
 
Lijeve ideje „nuklearne porodice“ makar su bile humanije u pokušaju organizovanja besplatnog ili što je moguće povoljnijeg stanovanja. Kapitalizam je tu mnogo suroviji, pa cijene stanovanja u kapitalističkom svijetu danas za većinu postaju jedina stvar za koju rade. Kad se na cijenu stanovanja dodaju još i ostali kapitalistički snovi – ušteđevina, godišnji odmori na kojima treba nadoknaditi sve propuštene sate stvarnog života, razne plaćene sekcije, časovi i vannastavne aktivnosti za naše male anđelčiće, eto savršene kućne nukelarke u kojoj roditelji rade dan-noć samo da bi obezbijedili „krov nad glavom“ i ostale životne servise. 

Pa ti onda, nuklearni majčin sine, stigni još i svojoj dječici da propovijedaš kako su ljubav i društveni uslovi za njenu manifestaciju važniji od dostizanja i praćenja nametnutih standarda, svih tih stvari koje čine mehaničkog zeca kojeg jurimo i tepamo mu „sreća“. 

A na ovom mjestu zgodno i moderno može da nam uleti (da oproste štovaoci porodičnih vrijednosti) i Džejms Boldvin, advokat potlačenih i zaljubljenih. Pa kaže (u knjizi „The Fire Next Time“) ovako: „Ljubav skida maske bez kojih se plašimo da živimo, a sa kojima znamo da ne možemo živjeti. Riječ „ljubav“ ovdje koristim ne u čisto ličnom smislu već kao stanje bića, ili stanje milosti – ne u infantilnom američkom značenju „činjenja srećnim“, nego u žestokom i univerzalnom smislu zahtijevanja i izazivanja i rasta“. 

Za Boldvinom neka slavljenički uleti i Pazolini koji na kraju svog filma, u sceni koja prikazuje fiktivni par na tradicionalnom, crkvenom vjenčanju (u tom procesu inicijacije u porodicu i njene vrijednosti), temu zatvara pjesmom „Tonino i Gracijela se vjenčaju“, u kojoj pjeva ovako: „I neka naša želja za Tonina i Gracijelu glasi: da vaša ljubav bude obogaćena sviješću o vašoj ljubavi“. 	

**„ALI, CRNA GORA JE KRETEN“ 
     (B. Mandić, „Psihofolk“)**
     
Hoću da kažem, uz pomoć Pazolinija i Boldvina, jedna od rijetkih revolucija koje su nam preostale, možda je upravo ljubavna, u kojoj se iznova otvara učenje ljubavi. A Crnoj Gori bi takva posebno dobro došla. Od trenutka u kom je Pazolini snimao podijeljenu i zbunjenu Italiju ekonomskog buma, razapetu između seksualne slobode i inhibicija, a Jovan Knežević prikazao dan u Titogradu u kojem su neki manje gadljivi stanovnici prostor grada koristili slobodnije nego danas, u Crnoj Gori se nije dogodilo mnogo. Osamdesetih rokenrol jedva da se desio, seksualna revolucija prošla je nevidljiva, možda još samo ljubavna revolucija može spasiti nova lica koja ne znaju što bi sa slavnom tradicijom mrštenja i gaženja svega nježnog i živog među ljudima.

Jer gledajući Pazolinijev film nikako nisam mogao da se oslobodim jedne užasne i opšte misli – glasa u glavi koji je Crnu Goru zamislio kao nekakvo jadno biće koje od kad postoji zapravo nikad nije umjelo da voli.

I to sam odlučio da napišem, baš ovako: siguran sam da Crna Gora nikad nije umjela da voli. Imala je talenat za korotu, ali ne i za istinsko žaljenje. Tuga je rijetko postajala oslobađajuće iskustvo, kakvo jeste ili može da bude. Umjesto toga, emocija tuge postajala je kamen korote, teret koji se mora časno nositi do groba, pod kojim se ćuti i muči, kao što se i među generacijama naizgled modernijim od naših u crno zavijenih baba često muči i ćuti neljubav, nepažnja, bol, psihičko i fizičko nasilje, jer „moje je, pa da je najgore“. 

Siguran sam da bi u toj maloj i lijepoj zemlji imena Crna Gora nešto bilo suštinski drugačije, da je ikada zaista bila otvorena za radikalizam tijela, tuge i ljubavi.
	

Uz koncept „nacije“, jedan od koncepata koji se pogrešno interpretiraju i uspostavljaju kao mnogo dugotrajniji nego što jesu, svakako je koncept „porodice“

nuklearna energija

Umije li Crna Gora da tuguje i voli?

U filmu „Nelyubov“, savremenog ruskog reditelja Alekseja Zvjaginceva, postoji scena u kojoj dvojica kolega komentarišu proslavu firme na koju će morati da odu, a na kojoj neće biti alkohola, jer je post. To je bogata, moskovska firma, čiji je direktor naglo postao tvrdokorni „vjernik“, jer je to, jebiga, politička moda i garantuje opstanak biznisa. Na diskretnu sugestiju šefa, radnici u firmi odjednom su počeli da puštaju bradice i okupljaju se o vjerskim praznicima jer, zlu ne trebalo, bolje je biti na liniji (da ne kažem litiji), nego rizikovati da se izgubi posao. Sve što im preostaje jeste da se, ispod glasa, u menzi, preko posnog ručka, stidljivo zajebavaju na sopstveni račun.

Sličan scenario mogu da zamislim u Crnoj Gori. Uoči 30. avgusta 2020. određeno „autovanje“ vjernika dogodilo se, čini mi se, najprije spontano, kao odušak potisnutih želja i sklonosti. Krstići su počeli da sijevaju sa vratova na kojima ih ranije nije bilo. Popovi su počeli svojim prisustvom da „uveličavaju“ događaje na koje ih se ranije ne bi pozivalo. 

Ako ne smetnemo s uma da su na litijskom talasu dojahali i pobjednici posljednjih lokalnih izbora u Podgorici, ne bi bilo čudno da se polako ali sigurno ozvaniči jedan novi društveno-kulturni trend i sve to postane neko novo, japi-pravoslavlje. Spontani „odušak“ koji se dogodio prije dvije godine mogao bi, kao kod Zvjaginceva, postati poželjna koreografija i stil, jer novi ekonomski populisti, koje je onda „teren“ prepozao kao eksperte na liturgijama, imaju uvijek spremnog pravoslavnog džokera, za slučaj da pritisne politička nevolja.

**MEDIJSKI VJERONAUK**

Za to vrijeme, dok se novi „teren“ uspostavlja, javni časovi vjeronauka već uveliko traju, i to na stranicama najčitanijeg crnogorskog medija, ili makar onog kojem se, što se kaže, „najviše vjeruje“. 

Da, mislim na prvo pero SPC u Crnoj Gori, oca Gojka Perovića, koji se ranije na stranicama „Vijesti“ pojavljivao kao povremeni kolumnista, da bi se posljednja dva mjeseca uspostavio kao redovni autor koji propovijeda dvaput mjesečno, a u posljednja dva teksta posebno intenzivno (i opširno) brani pravo Crkve da javno iznosi stav o čemu god poželi, o politici, društvu, „prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Crne Gore“.

Sekularan i grešan, pokušavam da shvatim otkud to da jedan mejnstrim mediji među autorima kolumni tako uporno fura jedno crkveno lice. I to, zaista, samo jedno. 

Jer ako se prostor ocu Gojku, popu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, nudi sa „neutralne“ medijske pozicije, kao liberalna vrijednost i sloboda govora, onda bi red bio da se u tako uticajnom mediju kakve su „Vijesti“ profiliše rubrika a prostor podijeli, pa da makar jednom mjesečno svoj dogmatizam na najčitanijem portalu i novinama vježbaju i predstavnici ostalih vjerskih zajednica u Crnoj Gori. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/523d203b-8a91-4adf-a290-e7245e539c7f)
Rad Una Moraleza{.caption}

Ukoliko se to ne dogodi, redovna pojava pravoslavnog popa u najvidljivijem mediju, koji se uz to reklamira i kao „najkritičkiji“, ne može se drugačije tumačiti osim kao zauzimanje stava i davanje „blanko“ prostora popu SPC da dvaput mjesečno vrlo jednostrano vjerouči, mnogo prije nego što je vjeronauk okadio crnogorske škole. 

**KAD JA TAMO, A ONO – MEĐUTIM**

Stil je oružje Nečastivog i kolumnista/otac Gojko to sigurno zna. Jedan od stilskih trikova je, recimo, kad miroljubivo, i kao usput, otac Gojko u svojoj [kolumni](https://www.vijesti.me/kolumne/628523/stega-svetog-petra-cetinjskog), braneći pravo SPC da javno komentariše „prošlost, sadašnjost i budućnost Crne Gore“, podsjeća da su oni koje predstavlja većina. Otac Gojko kaže da sve vjerske zajednice imaju jednako pravo da javno iznose svoj stav, ali ipak naglašava ko je tu najbrojniji. Svjestan, pretpostavljam, da na stranicama sa kojih propovijeda nema nijednog predstavnika ostalih vjerskih zajednica.

Takvo podsjećanje na mnogobrojnost, htio to autor ili ne, implicitno sugeriše i potencijalnu snagu većine. Jer koliko god se poruka „ima nas najviše“ umotava u fin, pomiriteljski celofan stila, insistiranje i učestvovanje u podjeli „većina/manjina“ uvijek podrazumijeva i podjelu „jači/slabiji“, što znači da većina može, ako joj se ne omogući ono što zahtijeva, i na druge načine dobiti ono što želi.

A na tom mjestu i citat o sili može da posluži. I tako, u svojoj posljednjoj kolumni, otac Gojko piše o tekstu „Stega crnogorska i brdska“ Svetog Petra Cetinjskog, pa onda, usput, otvori prostor čitavog pasusa citatu iz „Odluke“ crnogorskih i brdskih glavara iz 1796. u kom „naši preci“ odlučuju da će „ratovati protiv opšteg hrišćanskog neprijatelja“, a za „pravoslavnu vjeru i za sveti zakon“, „za svoje crkve i manastire“.

Naravno, miroljubivi stilista otac Gojko već u sljedećem pasusu kaže da se to podsjećanje „ne iznosi iz razloga da ovakvi tekstovi budu obrasci sadašnjih građanskih političkih normi“. Inshallah i hvala mu na tome! Ipak, postoji u nastavku teksta i jedno „međutim“ (ah, to „međutim“), nakon kog se nižu metafore o tradiciji kao drevnoj lokomotivi koju ne smijemo zaboraviti, poređenja sa antičkim ljekarima prema kojima savremena medicina ima makar simboličku obavezu, i sve tako dalje, dok se ne poentira sa: „Ne treba kuditi onoga koji oživljava sjećanje na nezamjenjive početke, i koji poštuje njihov duh - bez ambicije da danas aktivira njihov način djelovanja“.

**KLANJE TEKSTA**

I tu leži čitav „trik“ manipulativnog, opasnog stilskog postupka kojim se često služi najčitaniji pop u najčitanijem crnogorskom mediju. Jer njegovo „međutim“, i njegovo „bez ambicije da aktivira“, zapravo mogu da aktiviraju vrlo opasne procese. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1451296f-ed76-47df-adcb-99fa5107c182)
                  Crtež Ule Motnelius{.caption}

Koliko god puta rekli „naravno ne pozivamo da se to ponovi“, bez ozbiljne analize i kritike onoga na šta ne pozivate, vi zapravo rizikujete pogrešno „čitanje“, tako što svjesno ili nesvjesno ostavljate tragove za buduće ideje, tako što nekritički sugerištete da je, eto, nekad i to bilo opcija za slavne pretke, a sve što je bilo nekad, vrlo obavezuje i nas nedostojne danas. 

Jedini način da te opasne tragove ne pratimo i nezgodne citate pravilno kontekstualizujemo, jeste da onaj ko ih koristi to radi odgovorno, sa sviješću o tome što radi, bez ambivalentnih „ali“ i „međutim“ postupaka. A to znači da se mora potrošiti mnogo više prostora da se uspostavi kontekst kad se citira odluka iz 1796. u kojoj se zaklinje na rat sa nehrišćanima. Pa u ovom slučaju valja pomenuti, recimo, i to da se sa citatima Svetog Petra i Njegoša na usnama, išlo i u naša savremena klanja „hrišćanskih neprijatelja“. Pominjanjem toga bi se, možda, osvijestilo i naglasilo da su takva savremena „čitanja“, koja nisu čitanja već klanja teksta koja su prethodila klanjima ljudi, anticivilizacijska i pogrešna, i da se ne smiju ponoviti. 

Kad govorimo ili pišemo o ovim temama, to nažalost još ne činimo sa pozicije „apsolutnog mira“, u kojem nam stečena mudrost i učeni ton dopuštaju relaksirano bavljenje istorijom koju smo uspješno procesuirali, jer nismo. Tek sa sviješću o tome može se „mirne duše“ nastaviti tekst koji ne afirmiše stavove iz citata koje koristi i ne želi da ih uspostavi kao današnje „obrasce“.

Ali otac Gojko, u duhu institucije kojoj služi, ozbiljnu kritičku distancu ne uspostavlja, mada institira na intelektualnom tonu. Umjesto toga, dozvoljava sebi da se kolumnistički površno igra citatima, iako, siguran sam, zna da je to veoma opasan način propovijedanja. 

**NEKA BUDE BORBA**

I tako, sa najčitanijih medijskih adresa Crkva nam poručuje – miješali smo se i mijašaćemo se, ima nas najviše i prihvatite to. U redu, prihvatam. I radujem se „društvenoj dinamici“ koja slijedi. Jer ako je Crkva do kraja skinula rukavice i kroz nekoliko tekstova svojih predstavnika poručila da sve te moderne tlapnje o sekularizmu i nemiješanju Crkve u politiku treba da zaboravimo, pogotovo nakon posljednjih lokalnih izbora, ne preostaje ništa drugo osim da i Crkva od strane građanske, intelektualne i aktivističke scene (ako takve scene postoje) bude kritikovana jednako koliko i političari.

A to znači da se na sve dostupne načine, tekstovima, kritikom, društvenim i umjetničkim angažmanom, preispituje Crkva kao što se udara na sve što u jednom društveno-političkom životu miriše na manipulaciju i opasnu politiku.

Ali u to „područje borbe“ nerado se ulazi, jer sjećam se litija, sjećam se cvjetanja „satiričnih“ fejsbuk stranica i „mim-influensera“ kojima ništa nije bilo sveto, kako i dolikuje dobroj satiri, da bi im sa početkom litija ipak postale svete, logično, svetinje.

Hoću da kažem, plašim se da je bilo lakše naći hrabrosti za cipelanje vječnog Mila, ANB-a i ostalih depeesovaca, nego reći Crkvi ili njenom budućem političkom predstavniku – podmećeš, varaš i to ti neće proći.
 




Studija slučaja: Kako religijska dogma osvaja crnogorski mainstream nepodnošljivom lakoćom podrazumijevanja

web popovanje

Nemir božji na javnoj sceni

Fotografija je poznata: Vili Brant, njemački kancelar, 1970. godine kleči ispred spomenika žrtvama stradalim u ustanku u Varšavskom getu, tokom nacističke okupacije Poljske. 

Vili Brant je pred spomenikom u Varšavi klečao kao čovjek, kao političar, državnik, i kao Njemac. Iako „čiste“ ratne biografije borca protiv nacizma u Njemačkoj, Brantu je bilo jasno da pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta može samo klečati, da nema drugog načina da se prihvati krivica i izrazi žaljenje, osim tijelom, simboličnom pozom i realnim bolom koji je Brant morao osjetiti u koljenima, klečeći na golom betonu. Jer malo fizičkog bola može se izdržati, da se podsjetimo na sopstvenu slabost, na krhkost tijela koje će nestati, kao što su tolika nestala prije nas. 

Kao što su mnoga nestala u dimnjacima koncentracionih logora, dok je majstor smrti bio Brantov zemljak, Njemac, jer *der Tod ist ein Meister aus Deutschland*, tako pjeva njemački pjesnik Paul Celan, samoubica iz Sene i preživjeli iz Holokausta.

**CRNOGORSKI OTPADNICI**

Klečati nije lako, a još teže je sastaviti jednostavnu, iskrenu rečenicu kojom se priznaje politička i ratna krivica. Crnogorska istorija i mit puni su priča o odbrambenim ratovima u kojima su Crnogorci vazda bili spremni poginuti za slobodu. 

A onda su došle devedesete i Crnogorci su, iako se na njihovoj teritoriji nije ratovalo, uspjeli da osramote tu istoriju i mit i sa tadašnjom, Miloševićevom JNA i njenim dobrovoljačkim, velikosrspkim družinama krenu na Dubrovnik, granatiraju ga, pale kuće, pljačkaju, i usput zarobe više od stotinu civila i vojnika koje su potom doveli u logor Morinj, u malo crnogorsko mjesto nedaleko od granice sa Hrvatskom.

Crnogorci su, takođe sa Miloševićevim vojnicima i paravojnicima, ratovali u Bosni. Crnogorci su iz Crne Gore deportovali Bošnjake u Republiku Srpsku. Crnogorcima se pred nosom dogodilo kidnapovanje u Štrpcima. 

I ne postoji taj pisac koji će sklepati rečenicu na spomen-ploči i učiniti da ti ljudi koji su ratovali u Bosni i Hrvatskoj, koji su granatirali Dubrovnik, isporučili Bošnjake Karadžiću, dozvolili Štrpca i logor Morinj, ne budu Crnogorci, nego tamo neki otpadnici i „velikosrpski agresori“. Ne, bili su Crnogorci, kao što su Crnogorci bili i ljudi koji su tih godina vodili crnogorsku politiku u propast, a crnogorske državljane u ratove. 

**NAJSKUPLJA CRNOGORSKA RIJEČ**

Ovih dana na jedno od mjesta crnogorske ratne sramote okačen je pokušaj odavanja počasti, lažan jednako koliko i bezobrazan (iako je „obraz“ najskuplja crnogorska riječ), ispisan na ploči koja se, konačno, našla na logoru Morinj i koju su postavili ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić. 

Iako su bile potrebne tačno tri decenije da bi se konačno označio prostor u kojem su mučeni hrvatski zarobljenici, iako se kroz Morinj godinama prolazilo pokušavajući pogledom da se nađe „zgrada“, ili nekakav znak koji će voditi do nje, kad se konačno neko sjetio da postavi spomen-ploču, na toj ploči odjednom su se našli svi znaci naše nacionalne gluposti.

**SITNA I KRUPNA SLOVA**

Na ovoj spomen-ploči počinjeno je nekoliko zločina nad smislom, jezikom, ali i nad uspomenama žrtava. Ali, da krenemo redom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cfcada44-2a0f-4f6b-a942-5d0b9e07d683)

U gornjem dijelu ploče, sitnijim slovima piše: „Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj (3.10.1991 – 18.8.1992) za zatočene hrvatske civile i branioce“. 

Hrvatska ratna istoriografija jasno ističe ulogu Crne Gore, kad se bavi agresijom na Dubrovnik. Na Dubrovnik su, dakle, išli i Crnogorci. To što su crnogorski vojnici, divljaci, zločinci, ali i oni koji su bili primorani da se odazovu mobilizaciji ratovali u ime velikosrpske ideje, ne mijenja činjenicu da su bili državljani Crne Gore i sa njene teritorije krenuli preko granice. 

To znači da je već prva rečenica na spomen-ploči lažna i tu laž neće sakriti sitnija slova, jer su zarobljenici u logor Morinj stigli kao žrtve i crnogorske agresije na Dubrovnik, a pokušaj da se riječ „crnogorska“ sakrije iza riječi „velikosrpska“, kao i da se logor Morinj predstavi kao enklava velikosrpskog agresora na teritoriji Crne Gore, uvredljiv je i sramotan. 

**IME I DUH IZ ZASTAVE**

Srednji dio ploče, ispisan najkrupnijim slovima, posebna je uvreda za žrtve mučene u logoru Morinj. Prva rečenica srednjeg dijela ploče glasi: „Sjećajmo se zločina počinjenih da se osramoti ime i duh Crne Gore“. Tek onda slijedi: „Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!“.

Na nivou znakova, to znači da su prva rečenica, najkrupnija slova i centralno mjesto na ploči rezervisani ne za realne, ljudske žrtve, nego za metaforičku žrtvu agresora, za „ime i duh Crne Gore“ koji je u tom logoru, navodno, stradao jednako koliko i mučeni Hrvati. 
E pa, dragi moji pjesnici iz dva ministarstva, u realnom, opipljivom svijetu ne postoji nešto što se zove „ime i duh Crne Gore“.

„Ime i duh Crne Gore“ možda se otjelotvore tu i tamo dok cmačete i slinite po svili crnogorske zastave, ali tom se „imenu i duhu“ ne mogu slomiti kosti. S druge strane, u stvarnom svijetu, pogotovo na onom parčetu tog svijeta koje se zvalo logor Morinj, kosti su se lomile stvarnim žrtvama, Hrvatima.

A ti ljudi u Morinju nisu bili samo žrtve „velikosrpske agresije“, kako vi pišete na vašoj ploči, jer „velikosrpska agresija“ nema ruke, noge, kundake i kutlaču da njome tuče izgladnjele zatvorenike, nego su bili žrtve pijanih psihopata, sadista i bolesnika, redom crnogorskih državljana, što civila, što rezervista tadašnje JNA.

Zato ostavite jadne metafore, „ime i duh Crne Gore“ za vaše male, spritističke seanse sa zastavom, a pred žrtvama probajte da osjetite saosjećanje i stid, ako je to moguće dok se istovremeno pokušava odati počast i odraditi politička kampanja.

**NACIONALNA PATETIKA**

Kad se na uvredljivi tekst iz srednjeg pasusa spomen-ploče doda izjava ministra Krivokapića koji kaže: ”Zatvarajući vas u ovaj logor, ona je (Crna Gora, prim. aut.) zatvarala sebe. Šireći tu ideologiju ona je pucala u sebe i zbog toga ne manja žrtva od vas u ovom logoru je bila i Crna Gora, gdje su ubijeni njen duh i njeno ime“, sramota postaje još veća. 
Ponavljanjem metafore „duh i ime Crne Gore“ u svom kalamburu od rečenice u kojoj je Crna Gora lirsko-epska „Ona“, ministar Krivokapić valjda potvrđuje da je on autor i teksta sa ploče. To i ne čudi, jer upravo je on tvorac žanra u kojem se povišenim tonom, sa uzbuđenjem u glasu gusla o crnogorskoj vječnosti, njenoj slavi, duhu i imenu koje vječito pokušava da ukalja neko spolja.

Iako mi se njegova nacionalna patetika gadi, očekivao sam da skupštinski orator Krivokapićevog formata ipak zna da se realna i metaforička žrtva ne mogu izjednačavati, kao i da se pred ratnim žrtvama ne smije brstiti politika, jer je to neukusno, uvredljivo i jadno.

Tog dana u Morinju pozicija sa koje su govorili ministri Konjević i Krivokapić odavala je prije svega osjećaj superiornosti, a superiornost je predznak nacionalističke gluposti. Krivokapić i Konjević nisu morali klečati, ali kad su već došli u Morinj i donijeli spomen-ploču koju postavljaju njihova ministarstva, bili su obavezni reći da ih je sramota zbog svih Crnogoraca koji su učestvovali u ratnim zločinima devedesetih. 

Umjesto toga, oni su, kad se njihove izjave i spomen-ploča protumače do kraja, očigledno došli da kažu kako taj zločin nisu počinili njihovi Crnogorci, nego neki drugi Crnogorci, koji su valjda tamo neki zli „velikosrbi“.

**PRAVA STRANA ISTORIJE**

Upravo ta pozicija, uvredljiva i superiorna kako u odnosu na zločince, tako i u odnosu na žrtve, vraća nas na bolna koljena Vilija Branta. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/af62f42a-771f-45b4-b879-9e4c1a4abcc9)

Jer Vili Brant je na pravoj strani istorije bio malo više nego njegove crnogorske kolege socijal-demokrate. Brant je Drugi svjetski rat proveo boreći se protiv nacista, u ilegali, što u Njemačkoj, što u Norveškoj i Švedskoj. U poslijeratnu Njemačku vratio se kao ilegalac i dogurao do kancelara, onog koji je, „ni kriv ni dužan“, klečao pred spomenikom u Varšavi. 

A danas, u disfunkcionalnoj državi Crnoj Gori, naši sitni državnici, takođe socijal-demokrate kao stari Brant, osim što siluju jezik i smišljaju tupave rečenice kojima pokušavaju da operu crnogorsku prošlost, pred spomenicima žrtvama koje su mučene, ubijene, kidnapovane u Crnoj Gori ili iz nje deportovane u smrt, stoje politički samozadovljni i gordi, dok pričaju o tome kako su uvijek bili na pravoj strani istorije, dok je druge zavela i osramotila Srbija i njeni agresori.

Tako je, dragi ministri iz slobodarskog SDP-a, velikosrpski nacionalizam krvav je do lakata i pokretač je užasa ratova devedesetih. Ali od svih jugoslovenskih republika, velikosrpskom agresoru na putu u klanje uz pjesmu se pridružila samo Crna Gora. 

Pa neka nam služi na čast, za vazda!


Ovih dana na jedno od mjesta crnogorske ratne sramote okačen je pokušaj odavanja počasti, lažan jednako koliko i bezobrazan

ISPOD PLOČE

Čiji je naš logor Morinj?

U mojoj dječijoj sobici, na balkonskim vratima dugo je bio zalijepljen stiker koji vjerovatno nikada ne bi isplivao iz moje podsvijesti pune pozorišnih trauma, da me čudni putevi prije nekoliko noći nisu odveli u Crnogorsko narodno pozorište.

Ali zadržimo se na trenutak na traumama djetinjstva, na mentalnoj slici u kojoj iz kreveta gledam vrata, balkonska, bijela, i na vratima bijeli stiker sa plavim krugom u kom je ćiriličnim slovima ispisano: „Пеђа Шушкавчевић – Црногорац у кревету“. 

**NAOPAKI DJEČAK**

Stiker sam dobio dok sam kao dijete, nagužvan među zainteresovanom, naelektrisanom publikom, ulazio u bivši Dom JNA na predstavu „Crnogorac u krevetu“. Te kišovite zime, dok je Šuškavčević podgoričku publiku zasmijavao do suza, Dom JNA dihtovao je kao vojna podmornica, i niko nije ni slutio da će u budućnosti punoj nade doći dan kad će stari Dom JNA zamijeniti novi Muzički centar koji curi kao da krov plače slušajući Crnogorski simfonijski orkestar. 

Takođe niko nije ni sanjao da će se mnogo godina kasnije jedan dječak iz publike pitati gdje je i šta radi jedan pozorišni zabavljač, nakon što u budućnosti odgleda predstavu pozorišnih profesionalaca crnogorskog nacionalnog teatra. 

Ali sudbina je očigledno htjela da u životu tog dječaka mnogo toga bude naopako, i da taj naopaki dječak budem ja.

**POKOJNO POZORIŠTE**

Branislav Nušić jedan je od dramskih klasika ovog našeg namučenog, četvoroimenog jezika, a u predstavi „Pokojnik“ Egona Savina, na koju sam sinoć otišao sa drugarima ne očekujući ništa, upravo je jezik posebno mučen. 

Aktuelizacija Nušićevog teksta napravljena je tako što se radnja iz Beograda s početka XX vijeka prebacila u Podgoricu iz istog perioda, a to je valjda trebalo da shvatimo već kad vidimo scenografiju Vesne Popović, velike panele sa uveličanim i nespretno montiranim fotografijama podgoričke Sahat-kule, Njegoševe ulice, hotela Imperijal... 

A onda, iz „hodnika“ te scenografije, na scenu stupaju glumci.

**FORE I FAZONI**

Nušićev tekst zanimljiva je i mračna komedija o gadostima na koje su ljudi spremni da bi došli do „položaja“ i novca. Da stvar bude gora – a Nušić je to dobro znao – upravo su takvi gadovi uglavnom i na vlasti. Ali na tome se predstava „Pokojnik“ ne zadržava dugo, jer zabavnije je zasmijati publiku lošim „forama“, nego uraditi nešto konkretno sa nezgodnim, aktuelnim temama.

> Hvala Crnogorskom narodnom pozorištu koje je sa ovom premijerom dobilo još jednu lošu predstavu kojom će se, siguran sam, dugo ponositi

Umjesto sadržajne aktuelizacije ili makar ozbiljnijih referenci na bijednu i komičnu sadašnjost, aktuelizacija je prostorna (pa čujemo par podgoričkih toponima), i jezička, pa će lik Reni (Branka Otašević), već nakon prvog koraka na sceni progovoriti jezikom savremene Podgoričanke koja uz dojč u Bokeškoj slavi svoj malograđanski život. 

Svi će na sceni govoriti kako znaju i umiju, ostavljeni da se snalaze u nedosljednom pokušaju „podgoričke“ stilizacije, dok će beogradski glumac Bojan Dimitrijević, izgubljen u liku Pavla Matića, ostati na svom jezičkom ostrvu mučno ijekavizirane ekavice, igrajući nekakav nepostojeći karakter koji se čudi, zbunjuje i sablažnjava dok ga njegova okolina pokušava zadržati u grobu u koji nikad nije ni kročio.

Uz svega par glumačkih bravura i jedne dosljedno sprovedene epizode (Stevan Vuković u ulozi bijednog novinara koji za novac piše što mu se kaže), sve ostalo u predstavi Egona Savina bilo je ispod prosjeka, pogotovo prosjeka jednog nacionalnog pozorišta. 

**LEŽEĆA KOMEDIJA**

Protiv zasmijavanja publike sa pučke scene zaista nemam ništa, naprotiv – upravo sam osvježavajući sjećanje odgledao desetak klipova u kojima Petko (već pomenuti Peđa Šuškavčević) u svojoj mentalitetskoj komediji uspješno probija četvrti zid i zasmijava publiku od 
Splita do Tuzle. 

Ali ukoliko je ideja Savinove režije u Crnogorskom narodnom pozorištu takođe samo da zasmijava „narod“, onda možda zaista treba pojednostaviti stvari, pa bi jedan dobar „stand up“ ili ležeći komičar mogao puniti salu noćima u nizu, a sve to bilo bi neposrednije, vjerovatno i zabavnije, a svakako mnogo jeftinije od pokušaja da se „glumi“ pozorište. 

Jer se na kraju svodi na isto: kad ozbiljan reditelj u „pravom“ pozorištu od svih pozorišnih sredstava koristi samo jeftine „gegove“ i jezičke „fore“ ne bi li surovu komediju izrežirao kao lokalnu, mentalitetsku zabavu, onda se to pozorište i ne razlikuje mnogo od pristojno sklepanog amaterizma. 

**TRAUME ZA NOVE LJUDE**

Prije više od petnaest godina, kao srednjoškolac, sjedio sam u istom pozorištu i gledao predstavu istog reditelja, tada po tekstu „Nigdje nikog nemam“ Edvarda Bonda, a nakon predstave bio sam siguran da sam gledao najbolje pozorište u svom životu. Savinova režija Bondovog teksta i zastrašujuće dobra gluma trija Varja Đukić, Boris Isaković i Nikola Ristanovski učinili su da narednih deset dana neopravdano izostanem iz škole, bolestan od neke čudne, apokaliptične zaraze.

Petnaestak godina kasnije, primjećujem da neki drugi mladi ljudi, vjerovatno studenti cetinjske Akademije, sjede i gledaju predstavu istog reditelja, u istom pozorištu, ali ovog puta Nušića iz kojeg likovi progovaraju kao moderni podgorički đilkoši obučeni u kostime s početka XX vijeka (kostimografija Jelena Stokuća). I sudeći po smijehu i reakcijama, ti budući pozorišni profesionalci takođe vjeruju da gledaju dobro pozorište i dobru glumačku igru. Njih mi je posebno žao i želim im što prije i što više vrhunskog pozorišta, nakon kojeg se scenske podvale mnogo lakše „provaljuju“ i radikalno odbacuju (recimo onako kako to radi najzabavnija pozorišna tviter-subverzija, moj neumorni, fiktivni rođak Dodir Đurović kojeg ovim putem pozdravljam).

**OJHA NA PLATOU**

Ali, na kraju, želim da priznam da se te večeri ipak dogodilo nešto neobično. Jer nakon predstave koju smo moji drugari i ja gledali u mukama, iz pozorišta smo izašli odlično raspoloženi, skoro euforični. 

Nešto je učinilo da na tom talasu euforije pokušam da skačem crnogorsko oro kao Slobodan Marunović i Marko Baćović u sceni u kojoj saznaju da je njihovo preduzeće „Ilirija“ dobilo državnu koncesiju. Neko od nas zamišljao je kako sa jednom od kamenih kugli na podestima oko pozorišta pleše kao Čarli Čaplin sa zemaljskom kuglom u „Velikom diktatoru“. Neko je predložio da provjerimo ima li iste noći možda nešto i u „Gradskom“. Tolika je bila naša želja da trošimo život i zauzvrat ne tražimo ništa.

I nekim čudom, u kafani nakon predstave svi smo naručili bezalkoholna pića, jer smo osjetili da nam je pozorišni ugođaj bio dovoljan i da ne želimo da ga kvarimo ničim (teatrom te spičim!). Bili smo srećni jer smo shvatili da smo vidjeli nešto jedinstveno loše, i da se čak i takvom iskustvu treba radovati, jer se može podijeliti.

Zbog toga hvala Crnogorskom narodnom pozorištu koje je sa ovom premijerom dobilo još jednu lošu predstavu kojom će se, siguran sam, dugo ponositi.



Ukoliko je ideja Savinove režije u CNP-u samo da zasmijava „narod“, onda možda treba pojednostaviti stvari, pa bi jedan dobar „stand up“ ili ležeći komičar mogao puniti salu noćima

NUŠIĆ U PODGORICI

Vratite nam Peđu Šuškavčevića i njegovog Petka

Pozorište u većini slučajeva nije prostor demokratije. Kreativni procesi najčešće nisu vođeni demokratskim načelima, upravljanje institucijom pozorišta još rjeđe. Nije da takvi pokušaji nisu postojali, ali uglavnom nisu trajali dugo.

Reditelj Oliver Frljić pokušao je da „dehijerarhizuje“ Hrvatsko narodno kazalište „Ivan pl. Zajc“ u Rijeci tako što se prihvatio posla intendanta, a tim povodom u jednom intervjuu depresivno zaključuje: 

„Uglavnom, nakon svih tih godina u kojima sam pokušao pomiriti i zavaditi politike emancipacije s dijalektikom institucionalne kontrole, na kraju sam ostao, kao što to obično biva, sam. U onome što sam radio, najviše si zasluga pripisujem za različite nesporazume koji su demaskirali institucionalne kontradikcije i one čije interese zapravo predstavljaju“.

U Berlinu (gradu u kojem je Frljić umjetnički ko-direktor pozorišta „Maxim Gorki“) ovih dana je aktuelno upozorenje da bi grupa „Staub zu Glitzer“, ili „(Od) prašine do šljokica“, mogla tokom jedne od sljedećih predstava da okupira poznato pozorište „Volksbühne“ na Rosa-Luxemburg-Platzu. To im ne bi bio prvi put, jer su isto pozorište već jednom okupirali 2017. godine. Njihove ideje, između ostalog, upravo su dehijarhizacija pozorišta, pozorišnih procesa i umjetničkog rada. 

**PROSTOR INCIDENATA I DOSADE**

Frljić i „Staub zu Glitzer“ samo su neki od evropskih radikalnih incidenata koji podsjećaju da pozorište može biti uzbudljiv, čak i opasan prostor, i to ne samo u zoni izvedbe predstava, nego i u procesu priprema, planiranja i organizacije pozorišta.

To naravno ne znači da pozorište često nije i prostor dosade. Recimo, prostori crnogorskih pozorišta uglavnom su prostori dosade. Rijetko se dogodi da crnogorska pozorišna produkcija, pogotovo institucionalna, proizvede nešto vrijedno pažnje. Povremeno, incidenti se dogode u institucijama. Povremeno se dogode na nezavisnoj sceni. Incidentima uprkos, kontinuitet uzbudljivog, dobrog pozorišta u Crnoj Gori ne postoji, ni na institucionalnoj sceni, ni izvan nje.

Ali incident koji je ovih dana aktuelan u Podgorici dogodio se na nekoj vrsti „međuscene“. Sekreterijat za kulturu i sport Glavnog grada (ni zvanično pozorište, ni nezavisna scena) odlučio se na produkciju jedne pozorišne predstave. Sekretarijat je angažovao reditelja Zlatka Pakovića i crnogorsku glumačku ekipu, pa zajedno sa rediteljom dogovorio temu predstave koja je dugo pripremana, a onda prije nekoliko dana od strane producenta iznenada otkazana. 

Po objašnjenju Sekretarijata, reditelj nije ispunio tematske obaveze „određene ugovorom“. Ukratko, nije na vrijeme isporučio tekst, uz to je i promašio temu. A dogovorena tema bila je „mizoginija, lijeva misao u Evropi i šovinizam“. Reditelj Paković odabrao je da se bavi i Pjer Paolom Pazolinijem u kontekstu zadate teme. Pretpostavljam da se i Pazolini u početku dopadao producentima, jer se, eto, i to baš zgodno uklapalo u svjetsko obilježavanje stogodišnjice rođenja ovog umjetnika. 

**ĐE JE TU EVROPSKA MISAO?**

I tako je sve bilo zamišljeno „projektno“ pristojno, evropski ukljopljeno i namontirano, dok reditelj u radu sa crnogorskom ekipom nije došao do toga da svog Pazolinija i „dogovorene teme“ smjesti u crnogorski politički haos, pa se u Pakovićevoj priči niotkuda našao i lik predsjednika Mila Đukanovića, patrijarha SPC Porfirija, mitropolita SPC Joanikija...

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1611d959-196f-45df-89ee-6407585295a0)
Zlatko Paković, Foto: Zoran Drekalović {.caption}

Odjednom je, uprkos lijepo osmišljenom projektu i uspješnim prethodnim saradnjama, sve postalo vrlo lokalno, a nimalo evropski, shvatio je Sekretarijat i ocijenio da Paković i ostatak autorske ekipe nisu ispunili obaveze, pa im je producentska podrška otkazana. 

A zapravo Sekretarijat i oni čije se reakcije očigledno plaše znaju da Paković temu nije promašio. Štaviše, da je pogodio. Jer čak i naivni producenti i njihovi šefovi, siguran sam, makar toliko prate šta se događa u svijetu izvan crnogorskih granica, da znaju kako su naši mali, interni sukobi, naša mizoginija i šovinizam, naši „lijevi i desni“ nacionalizmi, naše jačanje desnice i miješanje crkve u politiku, naše klerofašističke tendencije, sve redom zapravo jedan ozbiljan i vrlo aktuelan problem „u Evropi i svijetu“, i da se tim problemom upravo bavi dobar dio „evropske lijeve misli“ o kojoj je Sekretarijat za kulturu i sport poželio da dobije predstavu.

**ANGAŽOVANA PUBLIKA**

Na krilima pojašnjenja „ovo nije ono što smo se dogovorili“, vratimo se malo unazad. Godinu dana nakon što je pozorišna grupa „Staub zu Glitzer“ okupirala berlinsko pozorište, crnogorsku pozorišnu scenu takođe je potresao jedan „skandal“. 

Te 2018. godine tadašnji gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović i njegova supruga Lidija burno su reagovali kad su na igranju predstave „Sin“ reditelja Mirka Radonjića, po tekstu Mirjane Medojević, shvatili da ono što glumac govori na početku predstave u Nikšićkom pozorištu „nije ono što je pisalo u tekstu“. Opaska o „pogrešnom“ tekstu stigla je od gospođe Grbović, nakon čega je par napustio pozorište. 

Taj komentar Lidije Grbović tada nam je lijepo pokazao kako funkcioniše pozorišni sistem u provinciji crnogorske provinicije, Nikšiću. Tamo, očigledno, uprava pozorišta šalje gradonačelniku na uvid tekstove koji će se odigrati u gradskom pozorištu. Onda, valjda, umornom gradonačelniku supruga pred spavanje čita te dramske tekstove. I na kraju, ako tekst prođe „bedtime reading“ prvog gradskog para, predstava može da se odigra. 

Ukoliko se, ipak, reditelj i spisateljica zaigraju, pa tekst u procesu proba dopišu, zaoštre i aktuelizuju, pa još pomenu partiju čiji je predstavnik tada bio gradonačelnik, to neće promaći gradonačelniku i supruzi koji će, kao prava, angažovana publika, glasno reagovati i pobuniti se jer ih neko u njihovom rođenom pozorištu laže. I vjerovatno se pobrinuti da se takav propust više ne dogodi. Tako je to bilo u Nikšiću te 2018. godine. 

Ali, lako je zajebavati Nikšić, taj u svakom smislu uništen grad. 

**SVJETLA GLAVNOG GRADA**

Ljepše je, ipak, zajebavati Podgoricu. Jer Podgorica je taj crnogorski grad koji vjeruje da je kakva takva „kulturna sredina“. E pa baš takva kulturna sredina ima, recimo, Sekretarijat koji poželi da se upiše u svjetske teme, tako što će napraviti predstavu na temu „mizoginije, lijeve evropske misli i šovinizma“. 

Pa onda još svoju „svjetskost“ Sekretarijat odluči da potvrdi starim, dobrim crnogorskim metodom: tako što će pozvati nekog uspješnog reditelja „sa strane“, valjda nadajući se kako neko „sa strane“ neće stići da se orijentiše u crnogorskom društveno-političkom haosu. 

I eto, da je samo Paković gledao iz pozicije koja mu je očigledno i ugovorom bila određena, i da je ispratio genijalni tematski triling „mizoginija-lijeva evropska misao-šovinizam“, pa još da je sve to smjestio u nekakvu Pazolinijevu Italiju ili u opštu lijevu misao o Evropi i tome kako spasiti liberalne (kapitalističke) vrijednosti, još jedna „uspješna saradnja“ Glavnog grada i regionalnog umjetnika bila bi zaokružena. 

Ali na sreću, izgleda da Paković, uz pomoć glumačke ekipe, ipak nije uspio da se odupre gravitaciji crnogorskog političkog mikrokosmosa u kojem se zatekao tokom rada na predstavi. A kad su Paković i ekipa već odlučili da se bave Pazolinijem, nije im preostalo ništa osim da prstom ubodu pravo u dnevno-političke teme i na taj način, čak i prije nego što odigraju predstavu, još jednom pokažu kako „institucije kulture“ u Crnoj Gori zamišljaju kulturu.

**POZORIŠNE „ZVRČKE“**

Svako pozorište ili institucija koji cenzurišu predstavu ili reditelja, na neki način su obilježeni zauvijek. Zbog toga, oni vještiji producenti i direktori koji imaju čega ili koga da se plaše, za potrebe otkazivanja predstava na svom direktorsko/producentskom repertoaru imaju nešto što više priliči pozorištu. Takvi direktori/producenti izvode neku vrstu unutrašnje igre, male interne „zvrčke“, pa ako su u tom poslu zaista dobri, nađu način da predstavu otkažu, a da spolja situacija ne izgleda kao da je predstava otkazana. Ili makar da za to nema dovoljno dokaza.

Ali izgleda da takvih, vještih pozorišnih direktora/producenata u Sekretarijatu za kulturu i sport nije bilo. U njihovom slučaju odabran je najgluplji put, postupak zbog kojeg, siguran sam, nijedan ozbiljan reditelj ili rediteljka neće prihvatiti da radi predstavu u većinskoj produkciji ove institucije koja, nadajmo se, više nikad neće odlučiti da producira svoju pozorišnu predstavu. 

**ŠTO JE DOBRA PREDSTAVA?**

I na kraju, nakon reklame koju su Pakoviću i ekipi napravili producenti iz Sekretarijata, preostaje da se vidi manje važna stvar: da li je Pakovićeva predstava „dobra“, i šta „dobra predstava“ zapravo znači. 

Paković je očigledno odabrao u Crnoj Gori nepopularni „politički teatar“ i taj mu je teatar u Podgorici već uspio, čak i da se predstava ne odigra. Ili riječima već citiranog Frljića, „ono što kazalište proizvodi u širem društvenom polju puno je važnije od toga hoće li dominatna malograđanska estetika određenu predstavu označiti kao dobru ili lošu, uspješnu ili neuspješnu“. 

U Pakovićevom slučaju, kazalište nam je po ko zna koji put pokazalo – crnogorsko institucionalno pozorište izlog je malograđanske estetike i kao takvo treba ga kritikovati, ismijavati, zajebavati, kršiti ugovore sklopljene s njim, provocirati i dekonstruisati, sve dok se ne pretvori u prašinu i šljokice od kojih je i načinjeno.



U Pakovićevom slučaju, kazalište nam je po ko zna koji put pokazalo – crnogorsko institucionalno pozorište izlog je malograđanske estetike i kao takvo treba ga ismijavati

samo daske

Prašina i šljokice crnogorskog pozorišta

Jedan od moja dva omiljena novinska pisca javno me pozvao da se ne zamajavam „lijepom dušom“ nego da podvrnem rukave i uprljam ruke pisanjem o realnom sranju u kojem se Crna Gora valja, ili u koje pokušavaju da je uvaljaju okupatori i domaći izdajnici.

Istina, nisam prozvan lično, prozvani su „mladi i ne tako mladi umjetnici“ i tako dalje. Ali osjetio sam se prozvanim i to je dobro, jer zapravo i sam smatram da ne bi bilo loše da se nježne umjetničke ruke u javnom prostoru, u polju komentara i mišljenja, više i redovnije prljaju raznim nečistim poslovima, kakvo je pisanje odvratnih „kolumni“. Na taj način bi, možda, to nešto amorfno i polumrtvo, što pretenduje da se zove crnogorskom „intelektualnom i umjetničkom scenom“, izgledalo makar malo manje mutavo i dosadno.

Jesam li rekao dosadno? Izvinjavam se. Jer možda do prije dvije godine crnogorska intelektulna scena jeste bila klinički mrtva, ali sad postoji, i u rovovima je. „Intelektualci“ (a to valjda između ostalog znači i umjetnici) iz dana u dan se pozivaju da se opredijele: ili su za najveću srpsku političku partiju u Crnoj Gori, popularnu „Crkvu Srbije“ koja, umjesto Hrista, radije slavi i odlikuje zločinca Šešelja i zlog Orbana, ili su neokomite (što bi, valjda, u nekoj nejasnoj interpretaciiji trebalo da znači „antifašisti“, „građanski“ i „proevropski“ orijentisani intelektualci). Oni koji se ne opredijele označeni su kao nešto mnogo gadnije od oboje – „srednjaši“ ili „srednjičari“. 

Ali počnimo, kako i dolikuje, od najzajebanije od tri gore pobrojane opcije. 

Srpska pravoslavna crkva je, dakako (što bi rekao moj drugi omiljeni novinski pisac), klero-fašistička, ultradesničarka, politička organizacija koja odavno nema nikakve veze sa hrišćanstvom, makar ne sa hrišćanskim vrlinama. U tom duhu (svakako ne svetom), odlikovanje Šešelja i Orbana ne iznenađuje. Zapravo potvrđuje da je ideologija SPC stabilna, a crkva dovoljno moćna da može bez ustezanja da prizna da u srcu ne nosi Hrista, nego mržnju, ratne zločince i koljače. Svaka mogućnost da se crkva kakva je SPC upetlja u bilo čiju politiku, bilo đe, opasna je i nedopustiva. Ali, kako to spriječiti?

Tu nastupa nova, 30. avgusta 2020. probuđena intelektualna elita, prekaljena na Belvederu, po kojoj je „Pobjeda“ ponovo glasilo revolucije, „CdM“ je ozbiljan medij, „AntenaM“ je avangardnija nego ikad, „Portal Analitika“ je... dobro, „Portal Analitika“ je „Portal Analitika“. 

"Vijesti“ su zaista odavno dosadne u svojoj ambasadorski umjerenoj uređivačkoj politici i propalim pokušajima da stvore uspješnog političara, a od kad je ostatak medijske scene sebi dozvolio da pušta revolucionarnu krv i poziva na odbranu države, zabavnije je povremeno prokrstariti „Pobjedom“ i „CdM“-om. I ja to, priznajem, često činim. 
	
Iako nisam baš toliko perverzan da idem i na „M portal“, srećom postoji kanal (medijski incognito window) kojim se vijesti s „M portala“ prelivaju, ponekad čak i u istoj opremi teksta, do svih ostalih, lakše svarljivih adresa iz novog, revolucionarnog „think tanka“.

Tako sam posljednjih nedjelja, zahvaljujući upravo izvorima „M portala“, saznao da i „škaljarci“ ozbiljno prate Skupštinu i važni su saradnici popova i političara. Javljaju im se, navodno, za kriptovane telefone („brat Dritan“), za oružje (kontakti iz SPC), za zaštitu (Marko Milačić), i vijećaju među sobom ko bi im odgovarao na najvažnijim, obavještajnim mjestima. To makar piše u prepisci između „škaljaraca“ i „srpske“ strane.

Prije par mjeseci, u prepisci između „kavčana“ i „crnogorske“ strane (objavljenoj na još jednom malom, ali obaviještenom portalu imena „Libertas“), vidjeli smo da su se uspostavljale veze između kriminalaca i tadašnjih visokih policijskih funkcionera (Lazović otac i sin), Vrhovne državne tužiteljke & sina, itd.

U zavisnosti od toga da li sa famoznog „Sky“-a poruke cure u portal „Libertas“ ili u „M portal“, pa se odatle prenose dalje po interesnom izboru medija, možemo pratiti kako politički zaraćene strane u Crnoj Gori komuniciraju sa krvavo zaraćenim mjestašcima iz Kotorsko-risanskog zaliva.

Iz toga, između ostalog, možemo zaključiti da uigrani sistem saradnje sa kriminalom, politička trgovina, lični interesi i bogaćenja izabranih, naravno, nisu nestali sa „padom“ DPS-a. A da li je to neko, zaista, i očekivao?

Valjda je Sky aplikacija dovoljna da se shvati kako u Crnoj Gori ne postoje dva politička puta, sa odvratnim „srednjičarima“ među njima. Puta nema. Postoji samo pustopoljina, i na njoj govno. Veliko, toplo govno oko kojeg se roje velike, zelene muve. Na toj sprženoj pustopoljini Crna Gora se ne dijeli između Srba i Crnogoraca. Dijeli se između „škaljaraca“ i „kavčana“. 

Za razliku od jadnih crnogorskih političara, medijskih radnika i intelektualaca, „škaljarci“ i „kavčani“ ne moraju da mole strane ambasade za pomoć. Snalaze se i organizuju sami. U svom poslu suvereniji su, i na „međunarodnoj sceni“ uspješniji od države Crne Gore. Jer Crna Gora je zemlja naoružanih popova i kriminalaca. Njima pripadamo. 

Ali to i ne čudi, jer kriminalna logika postoji i funkcioniše u svim oblastima, odavno. Za razliku od apetita, patologije i spremnosti na rizik, neko se bogati u poslu s kokainom, neko u „biznisu“, neko u politici. A neko, vjerovali ili ne, čak i u dosadnoj kulturi.

Crnogorska javna, kulturna i politička scena oduvijek je bila prije svega poltronska. Oduvijek se gravitiralo oko moći, dok se sanjalo da se jednog dana postane moćnik. Svi koji su poželjeli da od „biznisa“ ili kulture dobro žive u Crnoj Gori, u nekom trenutku čekali su na red da vide šefa, bio taj šef ministar „nadležnog resora“, ili onaj koji po ministru piša odozgo. Svako je imao svoju hijerarhiju puvanja u dupe, i uradio je sve što može da nikad ne propusti svoj red. 
	
Zbog toga mi je, između ostalog, teško da povjerujem kako će se SPC i njenim partijama suprotstaviti građanska, proevropska Crna Gora. Ali kako, pitam se zbunjen, kad građanska, proevropska Crna Gora ne postoji? Već dvadeset godina, sa svih strana političkog spektra, ono što je imalo želudac za politiku predstavljalo je uvijek i samo malograđansku, antievropsku Crnu Goru. 

Zemlja u kojoj se na javnoj sceni dvadeset godina savijala glava pred autoritetom, čekajući trenutak kad će se svako za sebe „snaći“, ne može biti građanska. Poltronstvo i gledanje svoje guzice malograđanske su kategorije par excellence, da se tako kulturno i evropski izrazim. Ujedno i jedine kategorije koje su „javnim djelatnicima“ u domovini osiguravale lagodan život i luksuz.

U Crnoj Gori, takođe, ne postoji „proevropska“ struja, jer oni koji sad kukaju za propuštenom šansom „brzog ulaska“ u EU, uradili su sve što su mogli da srpsko-crnogorska, političko-crkvena natezanja nikad ne prestanu, da se birokratski pristup EU uspori toliko da je već svima postalo jasno da ulaska vjerovatno neće ni biti. 

U Crnoj Gori omiljene riječi su „nezavisnost“ i „suverenitet“, a upravo je nezavisnost i suverenitet najteže naći u zemlji u kojoj politika i mediji zavise i dozivaju upomoć ovaj ili onaj centar moći izvan svoje zemlje. Tu ne postoji ništa suvereno. Postoji samo izvršavanje naređenja. Molbe, unutrašnje svađe i nada da neko neće potpuno poludjeti i pokušati sam. 

Čak ni navodno politički nezavisna NVO scena u Crnoj Gori nije proevropska, ona je samo zavisna od evropskog novca, što znači kolonizovana kao i sve političke i medijske strane. Kad bi ta scena samo za trenutak proširila spektar tema i perspektivu izvan tvrdo kapitalističkih, neoliberalnih zahtjeva, ostala bi bez novca, što ih takođe stavlja u jadan položaj malograđanske računice. 

I na kraju, da vidimo što je sa tim gadnim „srednjašima“. 

Podržavam jezičku egzibiciju i traženje novih pojmova i sintagmi, pogotovo kad to omogućava praćenje nastajanja jezika jedne grupe i putovanje novih pojmova iz nečijeg pera do ostalih istomišljenika, koji onda svi počnu da pišu kao iz jedne glave (što je pomalo tužno i glupo, moram priznati), ali uprkos zabavljanju tom jezičkom uniformisanošću i stilskom dosadom, priznajem i da mi pojam „srednjičari“ i „srednjaši“ ide na živce.

U Crnoj Gori politika se uglavnom vodi tako što se jedna strana uvijek ponaša kao da čitava druga ili treća politička grupa ne postoji, ili ne bi trebalo da postoji. 

„Suverenisti“ nastupaju kao da Srba nema koliko ih ima, Srbi kao da Crnogorci i nacionalne manjine ne postoje, a i jedni i drugi zaboravljaju da nakon dvadeset godina nacionalističkih zatezanja i kriminalnog bogaćenja na račun tih zatezanja, među crnogorskim suverenistima postoji mala ali stabilna grupa kojoj se gadi naplativi patriotizam DPS & prijatelja, kao što među Srbima, gle čuda, postoje oni kojima Andrija Mandić nije vojvoda (not my woiwoda, štonose kaže) i kojima litije nisu bile ostvarenje pravoslavnog, vlažnog sna.

Te dvije grupe stidnih odmetnika, vjerovatno bivših apstinenata, na posljednjim izborima omogućile su Dritanu Abazoviću da postane „tas na vagi“, zauzeli su stav i na izborima kaznili svoje najjače ideološke predstavnike (DPS i DF), kao što će, nadam se, već na sljedećim izborima kazniti Abazovića za prevaru sopstvenih glasača, povlačenje idiotskih političkih poteza i napade na medije i ljude koji ga kritikuju.

Osjećaj superiornosti koji dolazi od onih koji s prezirom gledaju na te, tamo neke, „srednjičare“ koji nikako da se opredijele, ide mi na živce upravo jer zanemaruje da su se „srednjaši“ opredijelili, samo ne za onu grupu za koju naša dva najjača političko-nacionalna-biznis modela žele.

Izbori su pred nama, a to je valjda šansa da se vrate zalutale ovčice koje su krenule srednjim putem, ako među njima zaista ima još ovaca koje vjeruju da će Andrija Mandić u EU, a da će suverenistička koalicija naprijed u građenje građanske države, a ne u nastavak krađe i održavanja vlasti makar još tih deset brzih godinica, dok nas konačno ne spasi stara spasiteljka Evropa.

Zato kad čujem „srednjašenje“ ili me se pozove da „odaberem stranu“, nemam osjećaj da moram izabrati između „dva ekstremizma“, nego između dvije manifestacije malograđanske, poltronske svijesti čiji su najuspješniji ljudi kriminalci. Jedna strana se uzda u jednog „šefa“, druga u drugog. I jedna i druga mi se gade, i to ne zato što izjednačavam crnogorski i srpski nacionalizam, nego zato što su mi manifestacije oba nacionalizma gadne svaka na svoj poseban način. 

Ako taj osjećaj gađenja znači da „srednjašim“, ne preostaje mi ništa drugo osim da intelekutalnim snagama sa obje strane poručim da me za srednjak povuku.

Eto, ruke su zaprljane. Osjećaj je, kao i uvijek, dobar, dok ne postane odvratan. U to ime, uvjeren da je moguće zaprljati se istovremeno uživajući u „lijepoj duši“ (makar tuđoj), ovaj prljavi tekst završiću ničim izazvanom pjesmom Adama Zagajewskog iz njegove posljednje zbirke „Pravi život“. Pa, pročitajmo:

                                                                                                                                                                          .

**Alegorija dobre i loše vlasti**


                                                                                                                                                     .              

Dobra vlast, *Buongoverno*

i dobar sudac – vidimo

kako Siena cvjeta

pod pravednim vladarom.

                                                                                                                                                                           .

Posvuda vlada mir, očigledan.

Seljaci spokojno rade,

grožđe puca od ponosa

a svadbena povorka pleše na ulici.

                                                                                                                                                                         .                                                                                                                                                                             
Loša vlast pak počinje tako 

što maltretira pravdu,

koja ima lijepo ime Iustitia,

laže, sije Svađu,

                                                                                                                                     .

obožava Okrutnost i 

prevaru, na koncu unajmljuje ubojice.

Grad postaje gust, polja prestaju

davati plodove, kuće gore.

                                                                                                                                                       .

Pa ipak nakon sedam stoljeća, pogledaj,

(usporedi te dvije freske)

zlo se izlizalo, jedva se vidi

dočim Dobro privlači pogled

živim bojama.

                                                                                                                                                                       .

Treba samo pričekati

sedamsto godina.



Kad čujem „srednjašenje“ ili me se pozove da „odaberem stranu“, nemam osjećaj da moram izabrati između „dva ekstremizma“, nego između dvije manifestacije malograđanske, poltronske svijesti

pravi život

Nema Crne Gore za srednjičare

Roberto Bolanjo u romanu „Lumpen-novela“ narkomane naziva svecima. Portuglaski reditelj Pedro Kosta u dokumentarnom filmu „In Vanda's Room“ snima svakodnevicu Vande Duarte, heroinske zavisnice koja život provodi u lisabonskom kvartu Fontainhas. Vanda Duarte, prije filma „In Vanda's Room“, glumila je u Kostinom igranom filmu „Ossos“. 

**VJEČNI PROBLEM**

I Bolanjovi džanki-sveci i Vanda Duarte ljudski su prikazi zavisnika i zavisnica. I jedan i drugi uspijevaju ono što ne uspijeva često – najteže zavisnike predstaviti kao ljudska bića koja pate, ali i žive svoje živote. 

Droga, bol i bolest najkonstantniji su dio njihovih dana, ali čak i takvi životi sposobni su za polifoniju emocija svojstvenu svakom čovjeku, pa i zavisniku. Kod Bolanja i Koste, i oni vole, pate, rade, razgovaraju s ljudima, smiju se. A Bolanjo upravo taj njihov osmijeh vidi kao jednu od odlika svetaca, fokusiranih samo na jedan trenutak u vremenu (na vječnost ili na vječni problem?) i njegov sadržaj.

**ŽUTA PROŠLOST**

Priznajem, uvijek sam bio slab na podgoričke narkomane. Pogotovo na generaciju koja je jahala svog konja krajem devedestih, pa dalje, kroz prvu dekadu dvijehiljaditih. 
	
Tih godina odrastao sam u centru Podgorice i na poseban način intrigirali su me naši kvartovski sveci. Njihov čudan hod, uvijek pomalo ukočen i brz. Njihov uvijek upaljen radar za svijet koji ih okružuje. Tek kasnije, čitajući Berouza, naučio sam nešto o ćelijama koje, pulsirajući za heroinom, zaista autonomno misle i vode tijelo koje su naselile, hipersenzibilne na blizinu dilera, policije ili drugog narkomana. 

Ali podgorička džanki ekipa tih godina nije ličila na ekipu iz Berouzovog „Džankija“. Podgorica nije Njujork. Podgorica je Podgorica. Žuti, kontinentalno-mediteranski džanki raj. Tako sam to tada vidio. 

Do kostiju uplašen posljedicama heroina koje su se mogle osjetiti na svakom ćošku, mogao sam mirno da posmatram naše kvartovske „svece“, vjerujući da je heroin droga prošlosti i da svi znamo da se s njom nije zajebavati.

**EINE KLEINE SPENDE**

Na podgoričke narkomane mislio sam i kad sam, prvog dana po preseljenju iz rodnog grada, upoznao berlinske svece. 

U trenutku mog dolaska, krajem 2013. godine, Berlin je već bio pacifikovan grad, osvajao je svjetske klabing-turiste, njegova droga odavno nije bio heroin. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/785a2691-87ca-438b-9747-63d670fb7551)
Berlin; foto: Misstravelclogs.com{.caption}

Zbog toga su berlinski heroinski zavisnici zaista ličili na posljednje propovjednike starog, zaboravljenog Boga. Svetačkom izgledu još više je doprinosila njihova pojava: blijedi, umorni i iznureni pušenjem, ušmrkivanjem ili injektiranjem heroina, ti sveci vuku se ulicama, ne dirajući nikog, držeći pred sobom ulične novine koje prodaju da ne bi zvanično prosili. 

Već prvog dana po dolasku počeo sam da nailazim na te kvartovske šetače, često blago nasmijane, uglavnom izgovarajući ljubazne rečenice, nudeći novine ili tražeći malu donaciju, „eine kleine Spende“, taj uporni refren stondiranih prodavaca starih novina i jedna od prvih fraza koje sam naučio na ulici.

Tamo, u toploj Podgorici koju pamtim, nijedan narkoman nije prosio, a kamoli prodavao novine. Krali jesu. Tražili nam telefone da prebace karticu, pa onda bježali, takođe jesu. Ali i dalje su to bili kvartovski „momci“, živjeli su na roditeljskim platama i penzijama, odjeća i obuća bila im je brza i ispeglana, a većina njih u svakom trenutku mogla se osloniti na mrežu baba i tetaka kod kojih se uvijek moglo ogrebati za novac i pojesti nešto na kašiku.

**ĐE JE PAZOLINI?**
	
Valjda mučen nostalgijom za najmračnijim trenucima podgoričkog djetinjstva, tog dana kad je nestašica „buprenofina“ izazvala zastoj ispred Doma zdravlja na Koniku, pažljivo sam gledao sve fotografije i snimke grupe zavisnika. 

Čekao sam da prepoznam nekog od svetaca kojih se sjećam. Ali to su već bili novi sveci, jednako karakteristični kao ekipa mog djetinjstva. Neki s kačketima nabijenim do pola lica, neki otvoreni i voljni da govore, izgledali su kao odbjegli sa nekog noćnog, Pazolinijevog seta. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9dee87b6-327c-4daa-b506-2a73e209701e)
Foto: Pagina12{.caption}

Da Crna Gora ima Pazolinija vjerovatno bi se tog dana našao među zavisnicima na Koniku, snimao ih i objašnjavao čitavu stvar posljedicom siromaštva, društvenog zanemarivanja ljudi sa margine, manama sistema koji mentalne bolesti kao i bolesti zavisnosti stigmatizuje i drži što dalje od bilo kakve mogućnosti normalnog učestvovanja u zajednici, itd.

Dio zavisinka pred Domom zdravlja tog dana bili su Romi. Pozicija Roma narkomana vjerovatno je najdalje što se može biti od milosti crnogorskog društva.  

Ali Crna Gora nema Pazolinija i podgoričke narkomane niko ne stavlja u filmove. Niko o njima ne piše priče. Ljudi ih se uglavnom gade, ako ih se ne plaše. 

**BOLEST I KLIMA**

Iako sam se tog dana u znojava i nervozna lica sa snimaka i fotografija udubio iz najperverznije, lične želje da među ljudima koji kriziraju nađem nekog koga poznajem, taj detaljni pregled i pažljivo slušanje izjava uvjerilo me da bi pazolinijevska interpretacija, koliko god bila radikalna i pokušavala da smjesti stvar u ideološke okvire, i dalje bila dovoljno precizna. 

Jer pogled na grupu okupljenu oko Doma zdravlja govorio je mnogo o socijalnim slojevima koji se gomilaju na rubovima grada, jednako koliko u njegovom centru. Narkomanija je nerješiv problem svakog društva, ali odnos prema zavisnicima radikalno se mijenja u odnosu na dio svijeta na kojem zavisnik troši svoje dane. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2ce33eb2-2892-46ea-9a36-0fc0b00a41b1)
Sinsinati, SAD; Foto: B. Mandić{.caption}

Zbog toga, koliko god podgorička klima bila pogodnija za podgoričkog sveca, berlinska društvena klima i dalje će biti prednost njegovog berlinskog druga. A ono što ga čini posebno mirnim i upravo u hodu razlikuje od podgoričkog sveca, svakako je odnos policije prema njemu. Jer berlinski heroinski zavisnik nije označen kao kriminalac samo zato što kod sebe ima heroin koji će upotrijebiti. Dok god ne krade, (a ne isplati mu se da krade), on je samo još jedan bolestan čovjek koji svoj lijek uzima na svoju odgovornost i svoj život troši onako kako hoće.

**"RASPALI NARKOMAN"**

U svemu tome podgorički svetac razlikuje se od berlinskog: nema skoro nikakvu pomoć socijalnih službi, a policija mu diše za vratom, pa mu ne preostaje ništa osim da se ponaša kao kriminalac, jer ga društvo kao kriminalca i označava. A kad jednom završi u zatvoru, iz njega uglavnom izlazi još bolesniji, zauvijek obilježen dosijeom i često regrutovan u uličnog dilera-narkomana. 

Ali nisam Pazolini, ni Bolanjo ni Kosta, i nije mi namjera tupiti previše o širem, društvenom problemu koji najteže oblike narkomanije stimuliše i čini mogućim. Ili o tome koliko heroin postoji kao problem među sve mlađim generacijama i danas. Nekakav tup osjećaj u stomaku govori mi da je sliku „raspalog narkomana“' – makar onakvu kakvom je grade oni koji vjeruju da postoje problemi koji ih ne mogu dotaći – nemoguće razbiti.

Zato ću ovaj tekst posvetiti ekipi koja je tog dana krizirala na Koniku, i iskoristiću priliku da im poželim dobro zdravlje i redovan „bup“, dok god im bude potreban. I da čestitam odluku da heroin zamijene bilo čim, pa makar i „buprenofinom“. 

A kad smo kod pozdrava i čestitki, neću propustiti ni da čestitam život preživjelim komšijama iz Centra i Kambodže, bez čijih svakodnevnih tura ulicom Moše Pijade na liniji Centar-Masline, usputnih petljanja, muljanja i stondiranih priča o tome kako su i oni nekad vrhunski igrali košarku i kako treba da se držimo sporta, moje odrastanje ne bi bilo tako živopisno sjebano kako je bilo u tom žutom, kontinentalno-mediteranskom paklu imena Podgorica. 

Ili riječima uličnog pjesnika Cobre iz podgoričkog benda „Vrpca“: 
„Podgoričanos / čitav vijek na vrat, na nos“!


Narkomanija je nerješiv problem svakog društva, ali odnos prema zavisnicima radikalno se mijenja u odnosu na dio svijeta na kojem zavisnik troši svoje dane

ODRASTANJE U HEROINSKOM RAJU

Čitav vijek na vrat, na nos

Austrijski psihijatar Viktor Frankl, tvorac logoterapije i preživjeli iz Aušvica, Terezijenštata, Kauferinga i Tirkhajma, u knjizi „Čovjekova potraga za smislom“ piše o tome kako je svaki oblik egzistencijalnog besmisla, kao i realnog užasa, muke i patnje moguće izdržati, pa čak i preživjeti, samo ako postoji nešto za šta živimo, što volimo i čemu želimo da se vratimo.

Čitajući njegovu knjigu, pomislio sam da su Crnogorci i Crnogorke najbolji dokaz uspjeha logoterapije, i da smo mi ti spašeni ljudi koji žive isključivo u sferi želje, da ne kažem borbe za ono što želimo i volimo. I naravno da se naša želja i smisao ne troše na ljudska bića i slične ovozemaljske trice. Crnogorska je vjera, ljubav i nada sva rezervisana za državu, i zato smo narod koji će preživjeti.

**TEHNO ANATEMA**

O tome mislim ovih dana dok gledam natezanja oko crnogorske zastave i Cetinjskog manastira. Neki neumorni Cetinjani ne spavaju noću da bismo mi lijeni smrtnici ujutru mogli da gledamo ogradu Cetinjskog manastira urešenu crnogorskim zastavama. Na ovom mjestu moram odati iskrenu počast genijalcu koji se sjetio da naporno stavljanje i skidanje crnogorske zastave zamijeni jednim kiljanom, produžnim kablom i projektorom, i da o jadu zabavi popove i monahinje kojima se ovog puta na zidinama manastira crnogorska zastava pojavila u formi elektronskog đavola. 

Ne mogu ni da zamislim kojom će tehnološkom anatemom popovi i monahinje ukloniti projekciju sa manastira, ali jedno je sigurno, dok to ne riješe, ko god se našao u onim kancelarijama ili kelijama kojima se kroz prozor po zidovima projektuje crvena boja zastave, nalazi se u paklu na zemlji, i to u njegovom posebnom ćošku – crnogorskom.

***NEMIR I STRAST***

Vladimir Jakovljev u tekstu [„Prošlost kojoj se ne gleda u oči“](https://normalizuj.me/razno/proslost-kojoj-se-ne-gleda-u-oci) piše o nasljednoj traumi ruskog naroda i savremenim Rusima koji makar u prethodnih stotinu godina među svojim precima zasigurno imaju ili žrtve, ili zločince. Jakovljev priznaje da je njegova loza bila zločinačka, đed Staljinov čekista, ubica i mučitelj koji je likvidirao sopstvenog oca, dobra babuška provokatorka i špijun, i da je tek otkrićem porodične istorije definisao muku i neobjašnjivu krivicu koju osjeća u sebi i svojoj porodici od kad zna za sebe, njih i njihove disfunkcionalne odnose. Tekst Vladimira Jakovljeva bolno je iskren i jezivo podsjeća na Crnu Goru. 

Jer i ovdje smo posljednjih sto godina bili ili špijuni ili oni koje se špijalo, mučeni ili oni koji muče, i nema kuće bez makar jednog poluđelog partizana koji se nije mogao naubijati četnika ni poslije rata, krvoloka četnika koji se vratio kao partizan, golootačnina ili onoga ko je na Goli otok slao, udbaša i sve tako dalje do švercera, lopova i ostalih savremenih funkcionera. Svi su oni svoje ludilo, strast i trud upregli za državu, narod i njegovu pobjedu u vječnosti.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cf72d923-3210-4b45-b5cd-eb7cfa39900f)
Motherless road: Aleksandar Đuravčević{.caption} 

A ako se ode dalje i dublje od tih sto mučnih godina, tamo ćemo naći iste samuraje zagledane u vječnost i nacionalni smisao. Nikad Crna Gora nije bila bogata i zadovoljna, ali je makar bila slobodna, a slobodna je bila zato što su joj vjekovima unazad muške glave strpljivo čekale rat u koji će za slobodu i zemlju poginuti, a žene frizirale i gajile buduće heroje, trpjele ih dok su se spremali za borbu, trpjele i ako se iz slavnog boja vrate živi, vjerovatno još teži i crnji nego što su pošli, bolesni od nekog praPTSP-a o kojem je sramno pričati.

**SVE PO SPISKU**

Tako sam čitajući Franklovu teoriju logoterapije i postavljanja nečeg većeg od nas u centar naših života, da bismo opstali na ovom surovom svijetu, shvatio da nema ništa čudno u tome što, recimo, čitavo Cetinje može već decenijama ljeti opstajati bez vode, a sva četiri godišnja doba preživljava bez posla, sve je to beznačajno i sitno kad za preživljavanje postoji motiv – država, ljubav prema državi i odbrana države od okupatora. 

Taj se motiv, uz još nekoliko junačkih osobina koje nam svima u porodicama jebaše sve po spisku, uspješno prenosi već stoljećima i prenosiće se dok god bude posljednjeg Crnogorca, ili posljednje Crnogorke da ga rodi i gaji do četrdesete, kad će možda doći vrijeme za njegov rat ili makar za njegovo stražarenje projektora na tajnom mjestu u Vladičinoj bašti. 

**DOSADNI PARTIBREJKER**

Priznajem, dugo sam bio naivni ljevičar koji se iskreno čudio i ubijao nacionalnu strast pitajući se kako to da se ljudi ne organizuju, štrajkuju i bune kad su ostavljeni da žive bez posla, kad će biti ostavljeni da preživljavalju bez penzija, kako to da se niko ne pobuni i napravi nekakav haos, umjesto što tupimo o naciji. 

Ali tek u posljednje dvije godine, od 30. avgusta 2020. naovamo, a pogotovo ovih dana uoči Temeljnog ugovora, shvatio sam da je crnogorski smisao oduvijek bio, i zauvijek će biti u čuvanju slobode i odbrani od okupatora. Jer sve ostalo ćemo preživjeti („glasaćemo DPS, da nećemo ljeba jest“, kako reče jedna baka koja zna smisao), ali slobodu ćemo braniti.

Ipak, ostaje pitanje koju slobodu i hoćemo li ikad više biti zaista slobodni. Rizikujući da zvučim kao dosadni partibrejker na nacionalnom slavlju, Crna Gora bez ozbiljne politike koja će je izvući iz političke krize u kojoj grca ne samo posljednje dvije godijne, nego posljednjih najmanje pet, ovako ili onako ostaje okupirana. 

**ČEKAJUĆI PASOŠ**

Jer čak iako nas EU nekim čudom naglo pripusti unutra, kao što neće, tamo će nas sačekati naše sljedovanje, pozicija duboke periferije jedne umorne birokratske strukture koja će uzimati što joj treba, a davati onoliko koliko se periferiji daje. Makar ćemo biti spašeni od SPC i Rusije. Od nepotizma, korupcije i ostalih unutrašnjih trvenja bićemo spašeni taman koliko i susjedna Hrvatska od otvorenih, desničarskih politika. Ali to nije važno ni uštogljenim evropskim birokratama, a kamoli nama. Kad se jednom oslobodimo pretendenata i okupatora, i nađemo boljeg da brine o granicama naše slobode, konačno će nam svanuti. 

I možda će tada zaista sve biti kako treba. Možda će tradicionalisti koji se hrabre pričama o junacima, crnogorskim i srpskim, konačno biti zadovoljni. Jer ako se jednog dana državljani Crne Gore dohvate EU-pasoša, nema sumnje da će iz nje pobjeći čim im se ukaže dobra prilika, da se pridruže evropskoj braći Rumunima, Bugarima i Hrvatima u bogatoj Irskoj i Njemačkoj. 

A kad odu oni koju svoju zemlju i onako nisu voljeli, onda će ostati pravi patrioti, srpski i crnogorski, da na miru ratuju buljeći u vječnost njihovih nacija kojih se jednog dana, u budućnosti ne tako dalekoj, ali svakako mračnoj, više niko neće ni sjećati. Makar ne po dobru.


Rizikujući da zvučim kao dosadni partibrejker na nacionalnom slavlju: Crna Gora bez ozbiljne politike, ovako ili onako ostaje okupirana