Književni fetiši su razni i vjerujem da svako ima svoj. Neko miriše knjige, neko se recne ivicom lista da proslavi vrhunsko književno uzbuđenje, neko prelistava stranice blizu uha i uživa u lepetu krila teksta na kojem će se lansirati u svjetove. Ali to su vjerovatno već staromodni fetiši. Siguran sam da postoje i novi. Može li se mirisati kindl, ne znam. Proizvodi li se nekakav zvuk kad se prstom po ekranu prebaci stranica, možda. Sve u svemu, svakom svoj način čitanja i obožavanja objekta kroz koji doživljavamo čitalačke ekstaze.

Priznajem da se i dalje držim papirne knjige i vučem ih sa sobom po ruksacima, džepovima i koferima, kuda god idem. Valjda zbog takve posvećenosti predmetu koji zauzima prostor, žulja leđa i ima tendenciju da se zagubi, moj književni fetiš ide ka samom korijenu knjige, ka trenutku u kojem ona fizički nastaje, u bučnom, mirisnom i užurbanom prostoru štamparije. Jer oni koji imaju sreću da u proizvodnji knjige učestvuju, dobijaju nagradu koja je istovremeno kraj i početak. Kad knjiga izađe iz posljednje mašine za obradu, ko je prvi uzme u ruke drži savršen i dovršen predmet koji niko prije njega nije dodirnuo, a koji će, tome se makar nada svako ko knjige objavljuje, u rukama držati mnogi i taj isti predmet čuvati, čitati, kupovati, ukrasti ili prosljeđivati dalje.	

Knjige koje vidite na fotografiji iznad teksta za sad su samo moje blago, nagrada i privilegija da prvi u rukama držim i prelistavam „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića u izdanju „Žute kornjače“. Prije nego što je tiraž dovršen, imao sam sreću da iz štamparije pokupim prve primjerke, ubacim ih u ruksak i odnesem sa sobom. Istog dana poletjele su sa mnom za Berlin i danas se sunčaju na stolu za kojim sjedim dok ovo pišem. Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige.

Ko god je svoj život podijelio na dva prostora, zna da će na neki način u važnim trenucima uvijek biti na pogrešnom mjestu. Taj će raspored pogrešnih mjesta i važnih trenutaka vremenom učiniti da dolasci u jedno od dva životna mjesta znače i ulazak u prostor u kojem neko nenadoknadivo fali. Važna mjesta i dalje će isijavati životom na čijim se bojama, mirisima i zvukovima može putovati daleko, ali za puno zadovoljstvo puta biće potrebno mnogo mašte i želje da se gleda u prazninu. 

Svijet u kojem mi nedostaje dovršenost prostora nekad ispunjenih Ljubomirom Đurkovićem ovog puta bio je malo podnošljiviji, jer sam znao zbog čega dolazim. Njegova sabrana djela na kojima sam sa dizajnerkom Anom Marković radio intenzivno tokom posljednja dva mjeseca bila su spremna za štampu. Trebalo je samo doći, sjesti negdje odakle se vidi ili makar čuje rijeka, gdje se vide ili makar čuju ptice i insekti ludi od sunca, i sačekati poziv koji će značiti da je svijet Ljubovih sabranih djela dovršen, da ga sad možemo predati u ruke onima koje takvi svjetovi zanimaju.

Dok sam radio na tekstovima objavljenim uz ova „Sabrana djela“, razmišljao sam o opštim mjestima teza o lokalnom kao univerzalnom, o prošlosti koja nas upozorava na potencijalnu budućnost, o vječnim ponavljanjima istog kroz društvene i mentalitetske kodove koje nije lako dešifrovati ili iznova napisati. A onda sam stigao u aprilom otvorenu ranu Podgorice i punim plućima udahnuo mirise, lovio zvukove i buljio u boje koje se mijanjaju sa svakom novom sekundom proljećnog sunca. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/77ec251f-eb00-4938-8547-e96aa8e7efc7)
Uskoro u knjižarama, foto: Normalizuj{.caption}

Trenutak prije nego što su točkovi aviona dodirnuli pistu u Golubovcima, pročitao sam „Miriše benzin zrikvaca / ševe pjevaju / skraćenu verziju himne“ iz posljednje knjige Adama Zagajewskog. Nakon toga, dok smo rulali uz ivice vinograda i dok su pored nas kao linije takta u muzičkoj partituri promicali redovi čempresa, taj se stih dodirnuo sa prostorom koji sam upravo nadletio, koji sam gledao kako se nezgrapno bori za život u predgrađima Podgorice, istovremeno težak i lak i vječno stegnut u stih Ljubove pjesme „Kino na Koniku“ u kojoj „tamnoputi dječaci / tankoćutni dječaci / divlji momci / smijehom pršte / tupu poslijepodnevnu tišinu“. U taj život spršten nekad smijehom, nekad nepodnošljivom tugom, uvukao sam se odlučan da ga ovog puta posmatram i živim kao svijet iz Ljubovih tekstova kojima sam se posljednjih mjeseci bavio, sa zadovoljstvom zanemarujući sve ostalo.

Ideološko nasilje, patrijarhalno nasilje, socijalno i porodično nasilje neke su od tematskih konstanti koje se provlače kroz djelo Ljubomira Đurkovića. Kako se osjeća brat koji će zbog ideologije pretući brata i načiniti ga nijemim invalidom koji sve sluša i posmatra, kako se osjeća patriota koji sokoli na rat u koji ne ide, birajući umjesto toga da švercuje na sitno, da bratu jebe ženu i da sina šalje na front, kako žive ljudi o čije živote se očešemo kad god izađemo na ulicu, ne bismo znali tako dobro da ih Ljubo nije napisao. U takvo nasilje, u rukavce bivšeg nasilja i iskre budućeg, ušao sam spreman da čekam te dvije knjige koje ću odnijeti sa sobom za Berlin, i koje će uskoro biti dostupne svima željnim Ljubovog svijeta.

Kroz aprilsku Podgoricu koja s proljeća kao da posebno snažno puca od ljubavi i mržnje kretao sam se očekujući nešto, nisam siguran šta. Vozio sam biciklo i obilazio mjesta. Posmatrao sam ljude i slušao ih. Posmatrao sam djecu i životinje i učio se strpljenju i želji. Već drugog dana boravka našao sam se u punom mini-busu prema Cetinju, gradu u kojem je Ljubo rođen, u kojem je počeo da piše i čiji je „kulturni život“ u jednom trenutku okrenuo prema svijetu sa pozicije umjetničkog direktora Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“. Smjestio sam se u sjedište i kroz zalazak sunca čitao sabrane pjesme Roberta Bolanja, koje su se na neobičan način slagale sa Ljubovim sabranim pjesmama koje sam tokom prethodna dva mjeseca prekucavao i pamtio. 
A onda sam, jer Bolanjovi i Ljubovi stihovi to zaslužuju, sa sjedišta iza dobio monolog u kojem se, kao u dobroj poeziji, miješaju humor i nasilje (nekoliko dana kasnije kupiću knjigu u kojoj ću naići na stihove Milice Špadijer koja pjeva „Poštujem samo nasilje / I verujem samo u ljubav / Ili obrnuto / Stalno zaboravljam“). 

Dva mladića, očigledno srednjoškolci na putu kući za vikend, posmatrali su skučeni svijet autobusa, da bi jedan od njih analizom došao do zaključka da je u Crnoj Gori stranaca previše. Nerviraju ga. Smetaju mu. Turiste bi trebalo protjerati. Posaditi žitarice. Baš tako je rekao. Crna Gora bi trebalo da se bavi žitaricama i kokainom. Drug iz sjedišta pored se smijao. A onda je nervoznom drugu počela da smeta gospođa koja je sa još dvije gospođe tokom puta ćaskala na engleskom. Smetalo mu je što ne zaklapa. Pa još ne zaklapa na engleskom. Sve to bilo je saopšteno u poluglasu, u mješavini klinačkog humora i mržnje, bez pokušaja da se interveniše u nečiji prostor i sigurnost, a ja sam taj klinački šovinizam pokušao da pripišem prejako smućkanom hormonskom koktelu, stasalom u svijetu u kojem su stranci neprijatelji, a žene bi trebalo da ćute i slušaju. 

Na sličan način pokušao sam da relativizujem drugi razgovor čija mi se srča zakačila za sluh nekoliko dana kasnije. U atrofiranom centru Podgorice, pred fajront, slušao sam lagani fašistički dijalog dvojice konobara, takođe na rubu punoljetstva, koji su među sobom komentarisali grupu tamnoputih mladića („tankoćutnih dječaka / divljih momaka“) koji su prošli pustim, noćnim centrom Podgorice. Konobar i šanker kroz polusmijeh zaključili su da u Podgorici ima previše crnaca, a jedan od njih priznao je, opet kroz smijeh, kako bi ih on, da se on nešto pita, rado bičevao. 

Nisam znao šta da uradim sa tim komadićima dijaloga, čekao sam prijatelja da se vrati iz toaleta i da krenemo, a kad smo krenuli, na trgu pred nama svjedočili smo začetku tuče koja je bila na ivici eskalacije. Dva bijela, ćelava mužjaka držala su se za vratove, među njih se upetljala žena koja je, nekim čudom fizičke i verbalne tehnike istovremeno razdvajala muškarce i prijetila batinama jednom od njih. Kad su se razdvojili, otišla je s jednim, dobacujući i dalje prijetnje onom koji se udaljavao sam, sve dok je njen čovjek i njen navodni zaštitnik nije glasno ućutkao. Onda smo se svi razišli u tišini. 

A to hvatanje za vrat na kraju noći zapravo je drugo koje sam vidio u istom danu. Na ovom mjestu oprostiću svakom ko pomisli da izmišljam, ali eto, neka se zna, samo pet sati ranije, ponovo na autobuskoj stanici i ponovo na putu ka Cetinju, posmatrao sam čovjeka čija je funkcija da propušta putnike na peron, kako pokušava da dohvati grlo jednog od vozača. Dok sam kupovao kartu za isti autobus u kojem sam četiri dana ranije slušao klinca koji mrzi turiste, stanicom su odjekivale prijetnje i psovke, iako je bilo očigledno da do stanične tuče neće doći. 

Nakon toga, siledžija sa perona bio je zaista ponosan. Bacao je poglede prema publici, glasno telefonirao, prepričavao kolegama koga je upravo zamalo prebio. A kad sam ušao u autobus i nastavio kroz prozor da posmatram čovjeka koji je, makar za mene, prije svega bio književni lik, i to lik koji sam već napisao i nažalost ga ne mogu dopuniti, taj je čovjek, prilazeći vozaču našeg autobusa da pozajmi upaljač, pokušao da pljune na peron (što bi bilo odvratno, da za mene nije bilo vrlo lično i divno), a ta mu je pljuvačka, nekim čudom, završila na znojavoj majici, tačno iznad srca, na mjestu na kojem se u nekom drugom svijetu nasilja stavlja ordenje. To je učinilo da počnem da se smijem u punom autobusu, dok sam posmatrao majstora od perona kako istom majicom na koju je pljunuo, pokušava pljuvačku da očisti, što je fleku činilo samo još većom i vidljivijom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f5e86e8c-2a23-401c-9883-74de8aa70885)
Rad Milije Pavićevića, foto: Duško Miljanić{.caption}

U tom trenutku sebi sam rekao kako sve to, ipak, ima smisla. Kako dok čekam da iz štamparije u svijet izađu „Sabrana djela“ Ljubomira Đurkovića, mogu da živim u svijetu koji izgleda kao prirodan, dramski nastavak svijeta iz „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića. Jer mali dječaci, možda budući fašisti koji mrze strance, turiste i crnce, ljudski automat za karte koji peronom hoda kao gazda stanice i na kraju sebi na srce zalijepi orden od sopstvene pljuvačke, sve su to rukavci književnog kosmosa u kojem sam boravio tokom posljednja dva mjeseca, valjajući se zadovoljno u Ljubovim tekstovima.

I onda, za kraj, u trenutku kad sam već bio u avionu sa prvim primjerkom Ljubovih „Sabranih djela“ na sjedištu pored, negdje u Nikšiću, u glavi izvjesnog Janka Jelića, direktora Nikšićkog pozorišta i pisca za kojeg do tada nisam čuo, rodila se misao kako je feminističkog pozorišta u Crnoj Gori bilo dovoljno i kako tom teroru treba stati na put. Kad sam tu vijest pročitao, shvatio sam da je to nesrećan kraj moje avanture u svijetu književnih likova koji su zapravo živi ljudi, na koje nas je upozoravao Ljubomir Đurković pišući o umjetničkim i ljudskim ruinama zaglavljenim po kancelarijama državnih časopisa, u politički postavljenim foteljama, stvarajući samo za nas lik dvorskog pjesnika Klita koji će zauvijek podsjećati na sve naše apartčike i njihov jedini talenat, onaj za urušavanje i sramoćenje takozvanih „institucija kulture“ iz kojih, kap po kap, sve tanje curi mlaz onoga što nazivamo „crnogorska kultura“. 

Dok gledam skoro osamsto stranica „Sabranih djela“ Ljubomira Đurkovića koja će uskoro biti dostupna čitaocima, zaista se nadam da će gospodin Jelić dobiti priliku da gleda predstave po tekstovima ovog pisca, da će ga već prije isteka mandata spopadati sa svih strana razna „feministička čitanja“, da će mu se Medeja Ljubomira Đurkovića sa scene nasmijati u lice, da će mu se Edipa, Narcisa i Hipolita popeti na glavu sve dok ne odluči da se od pozorišta spasi jednom zauvijek. Ali vidjećemo kakvo je vrijeme pred nama. Ono u kojem ćemo na scenama gledati tekstove najboljih autora i autorki ovog jezika, ili vrijeme u kojem će nas direktori pozorišta učiti moralu i nekom novom, pravoslavnom pozorištu. 

Tako se, nakon niza nedovršenih scena nasilja, jednim pozorišnim skandalom dostojnim provincijskog teatra završilo moje iščekivanje poziva iz štamparije i silaska u svijet papira i mašina iz kojih će izaći knjige Ljubomira Đurkovića, po prvi put na ovaj način sabrane i objavljene. Zbunjen između užasa stvarnosti i uživanja u tekstu koji toj stvarnosti savršeno pristaje, konačno mogu da objavim novi početak života Ljubovih knjiga koje će nam pomoći da ovaj svijet, ako već ne možemo radikalno da ga promijenimo, makar učinimo podnošljivijim tako što ćemo ga pročitati i odigrati do kraja. To nas možda učini sposobnim i da ga iznova napišemo ili humanije živimo.
	


Pred nama je vrijeme u kojem će se o ovim knjigama govoriti i pisati naširoko, zbog toga ću za početak dozvoliti sebi da o njima pišem ne kao o književnom tekstu, nego kao o svijetu u kojem sam živio dok sam čekao poziv za ulazak u prostor papira, ljepila, presa i majstora ispod čijih ruku su izašle knjige

novo izdanje

Čekajući svijet Ljubomira Đurkovića

Prije sedamsto trideset dana na ovom mjestu bilo je riječi o početku opsade ukrajinskog grada Mariupolja. U tom trenutku svijet još nije znao šta se u graničnom, lučkom gradu događa, a dok su analitičari pretpostavljali, ukrajinski reditelj, fotograf i pisac Mstyslav Chernov je snimao, zatim po razorenom gradu pokušavao da nađe način da svoje snimke pošalje redakciji Associated Press-a, pa odatle dalje, u svijet. Onda smo te slike gledali u raznim dnevnicima sa zapadne strane fronta. Svijet je mogao da vidi šta se događa. Druga strana, Putinova i njegovih marioneta, mogla je da počne propagandu o montiranim snimcima. I tako jedan po jedan grad, jedan po jedan ratni zločin.

Tačno dvije godine kasnije, film o prvim danima opsade Mariuplja dobio je zlatnu, mišićavu statuetu Oskar za najbolji dokumentarni film. Na početku govora, autor je rekao kako bi najviše volio da taj film nikad nije snimio. Mnogim gledaocima želja će vjerovatno biti da taj film nikad nisu pogledali, a morali bi, kao što ga je Mstyslav Chernov morao snimiti.

Pogotovo bi film „20 dana u Mariupolju“ morali pogledati oni kojima neko pokušava to da zabrani. To je, recimo, pokušala Vučićeva Srpska napredna stranka u Srbiji, sprječavajući projekciju filma na festivalu u Lazarevcu, govoreći o anti-ruskom filmu, kijevskoj propagandi koja pokušava da promijeni stav srpskog naroda prema bratskoj Rusiji. Film je, ipak, na kraju prikazan u Beogradu. Prikazan je i u Podgorici, glavnom gradu države koja takođe gaji tu posebnu bratsku lozu – putinofile. Zbog njih i njihove propagande, film „20 dana u Mariupolju“ trebalo bi prikazivati na televiziji, a ne samo na festivalima na kojima se, nažalost, okupljaju uglavnom istomišljenici. Pa ko u udarnom terminu ne uspije da skrene pogled s ekrana, možda poželi ekran da polomi glavom. Tako prosječni balkanski putinofil možda utuvi sebi u glavu da je biti na strani zločinca granična ljudska tačka. Ali ipak tačka s koje se, ponekad, može vratiti nazad u ljudskost.

**NAIVNE NADE**

Da ne govori o čemu govori i ne izaziva osjećaje koje izaziva, o filmu „20 dana u Mariupolju“ moglo bi se pisati kao o odlično strukturiranom filmu, moglo bi se bez mnogo muke pametovati o dramaturgiji, efikasnoj režiji koja čini da gledalac od početka bude zakačen za kameru, da sa njom trči, da se skriva, čak i da pada. Ali o svemu tome može se pisati samo s osjećajem muke zbog sadržaja koji film donosi. Ipak, pisati treba, jer to je i dalje lakše nego snimati rat, i mnogo lakše nego u njemu živjeti.

Film „20 dana u Mariupolju“ pokazuje početke napada ruske vojske na Ukrajinu. Nakon Putinove objave rata umotane u priče o „specijalnoj operaciji“, ruska vojska prešla je ukrajinsku granicu, a Mstyslav Chernov, s kamerom u ruci, i foto-reporter Evgeniy Maloletka, zaputili su se u Mariupolj. U tom gradu bili su od ulaska Putinove vojske i tu su proveli dvadeset dana. Film je tako i podijeljen, od prvog do dvadesetog dana opsade dobijamo pregled brze gradacije ratnog horara. Chernov i Maloletka su na ulicama. Vojska još nije ušla u grad, eksplozije su još u daljini, a njih dvojica na ulici susrijeću ženu koja ne zna šta da radi, čeka sina da se vrati kući i očekuje prve bombe. Chernov joj savjetuje da ostane kod kuće, jer vojska neće napadati civile. 

Ta naivna misao ubrzo je raspršena. Bombe počinju da padaju na kuće i stambene zgrade, civili bježe u improvizovana skloništa, a Mstyslav Chernov u jednom od skloništa nailazi na ženu kojoj je prvog dana rekao da ostane kod kuće. Žena ga podsjeća na njegov savjet i kaže da su joj, ipak, kuću bombardovali. Od tog trenutka Chernov više nema naivnih misli. Kroz ratnu zonu kreće se sa sviješću da čak ni njegovi snimci zločina koje pokušava da pokaže svijetu neće učiniti da zločini prestanu. Ali, ipak, ne prestaje da snima.

**„NEKA PUTIN VIDI...“**

Osim što gledamo nastanak sirovih snimaka, one najstrašnije i najupečatljivije među njima koje Chernov uspije da pošalje redakciji AP-a odmah zatim gledamo i u prikazima svjetskih medijima. Na taj način pratimo kako i sa kojim naporima i rizikom nastaju poznati snimci mariupoljske opsade. Već u prvih pola sata filma u bolničkim hodnicima i operacionim salama gledamo ljekare kako plaču dok pokušavaju da ožive četvorogodišnju Evangelinu, šesnaestogodišnjeg Ilyu i osamnaest mjeseci starog Kyrila. Njihovi roditelji su slomljeni. Ljekari takođe. Čak i kamera, povremeno, zajedno sa snimateljem završi na podu, u trenucima kad napori ljekara prestaju, kad treba prihvatiti još jednu smrt. Jedan od ljekara poziva Chernova da snimi Evangelinu na bolničkom krevetu, „da Putin vidi oči mrtvog djeteta i oči ljekara koji plaču“. Taj ljekar, kao i mnogi ljudi koje vidimo u filmu, nadaju se da će oni koji to vide, istog trenutka poželjeti da učine sve što mogu da to prestane. Takve nade javljaju se već drugog dana rata. Istog rata koji je prošlog mjesesa ušao u treću godinu i na čije smo se užase vremenom navikli, jer se ne događaju nama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4306b8db-502f-4d66-a6df-1f2502619dc2)

Nakon što ispratimo sirove verzije najpotresnijih snimaka, njihove obrađene, skraćene i komentarima novinara pokrivene verzije izgledaju iznenađujuće distancirano, skoro kao da u medijskim izvještajima nisu isti ljudi koje smo minut ranije vidjeli iz prve ruke. Film „20 dana u Mariupolju“ čini da osjetimo kako ljudi na snimcima ratnih stradanja ostaju dvostruko zarobljeni, s jedne strane u ratu koji oni žive a mi ne živimo, s druge strane u interpretacijama onih kojima se ne događa to o čemu pričaju, i koji uglavnom ne rade ništa da to zaustave.

**DRAMATURGIJA RATNE DJECE**

Snimak trudne žene ranjene u stomak takođe je jedan od najpoznatijih iz prvih dana opsade Mariupolja. U filmu vidimo uvod, događaj i rasplet nastanka tog mnogo puta prikazanog snimka. Nakon udara bombe, Chernov i fotograf Maloletka idu u pravcu dima, dolaze do bombardovanog porodilišta i tu snimaju ranjene ljude, među njima i trudnicu koju iznose na nosilima, kao i nekoliko lakše ranjenih žena. Nekoliko dana kasnije, obilazeći bolnice i raspitujući se o sudbini najteže ranjene trudnice, Chernov saznaje da ljekari nisu uspjeli da spasu ženu i bebu. Odmah nakon što ta vijest odjekne u već emotivno zgnječnoj glavi gledaoca, Chernov nudi sljedeću. 

To je scena u kojoj ljekari drugoj ranjenoj trudnici izvlače bebu iz stomaka, a onda dvadeset, trideset sekundi, ili čitav minut, svakako čitavu vječnost, masiraju i oživljavaju novorođenče koje, na kraju, ipak zaplače i preživi. Zaplaču i prežive i ljekari. Plače, pretpostavljam, i svako ko tu scenu gleda. A zatim će se na tu vječnost oživljavanja novorođenčeta nadovezati jedna druga vječnost, ona u kojoj drugi ljekar, nakon što je Chernova odveo u podrum da pokaže gdje drže mrtve, počne da odmotava, i odmotova, i odmotava, nešto što na kraju postane tijelo bebe. Doktor ne odmotava glavu jer bi to bilo previše čak i za poruku koju želi da pošalje, a upravo neotkriveni dio čini prizor još strašnijim.

Snimak bombardovanja porodilišta jedan je od onih koje proputinovska propaganda naziva „montiranim“. Fragmente onoga što u filmu vidimo onako kako se i dogodilo, malo kasnije gledamo u interpretaciji Putinovih medija koji raskrinkavaju „glumice“ među trudnicama, a bombardovano porodilište nazivaju ukrajinskim „filmskim setom“. Iz nekog teško objašnjivog razloga, istine na vijestima i propagandne laži skoro da izgledaju jednako hladno i distancirano. Srećom, ili nesrećom, postoji film Mstyslava Chernova da pokaže to što ima u devedeset minuta. A za pokazati ima dovoljno da tih devedeset minuta pretvori u vječnost za koju se od američke filmske Akademije, ponekad, može dobiti i Oskar.

**AND THE OSCAR DOESN'T GO TO...**

Ali taj Oskar ne ostavlja gorak ukus samo zbog činjenice da rat u Ukrajini i dalje traje, i da mu se ne nazire kraj. Skoro je nemoguće gledati Chernova kako potrešen prima nagradu dok pokušava da skrene pažnju na ono što su političke i vojne potrebe Ukrajine u ratu, a ne pomisliti na ostale aktuelne ratove, pa i na one prošle o kojima je izvještavao upravo Chernov, kojima najvidljivije svjetske nagrade nisu namijenjene. Prije Ukrajine, čije ratne tenzije s Rusijom prati još od „Euromaidana“ 2013, Chernov je snimao u Siriji i Iraku. To su zemlje iz kojih nismo vidjeli filmove kao što je „20 dana u Mariupolju“, ne zato što ih niko nije snimio, nego zato što im put do velikih scena i široke publike, a pogotovo put do zlatne osakarovske statue, iz političkih razloga nije otvoren. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cb9d8f1-c8c6-470f-9f21-1c85cf02e0ee)

Oni koji pogledaju „20 dana u Mariupolju“ vjerovatno će se složiti da su najpotresniji snimci na kojima gledamo mrtvu, ranjenu, ili čak samo uplašenu djecu. Evangelinu, Ilyu i Kyrila već smo pomenuli. Treba pomenuti i djevojčicu kojoj ne saznajemo ime. Ona na početku filma, prvog dana opsade, nakon što je s porodicom prvi put sišla u podrum da se tamo sakrije od bombi za koje kaže da su je tog jutra probudile, sa suzama u očima govori kako ne želi da umre. Petogodišnje dijete koje razmišlja o kraju svog života prizor je koji nije neopisiv, već nepodnošljiv, a ovaj film nam pokazuje da sve što se pokuša opisati kao „neopisivo“, zapravo je predaja pred užasom koji nas gleda u oči.

Zbog toga je nemoguće gledati ukrajinsku djecu, a ne razmišljati i o palestinskom ratu o kojem izvještaj UNICEF-a govori kao o „groblju djece“. Iz tog rata, osim privatnih snimaka na društvenim mrežama koje će mejnstrim mediji rijetko ili nikad objaviti, ne vidimo tijela djece, ne saznajemo im imena osim u kampanjama koje dopiru samo do određenog broja ljudi, niko uz pomoć dramaturških i rediteljskih alata ne čini da njihove trenutke smrti zapamtimo zauvijek, kao dio naracije o ratnim stradanjima. Ta neispričana djeca postoje u brojkama koje su, pola godine od početka rata u Gazi, prešle nezamislivih 10.000. Do kog broja će stići ako aktuelni izraelsko-palestinski rat potraje dvije godine koliko u ovom trenutku traje ukrajinski, nemoguće je pretpostaviti.

**RATNI EHO**

U kontekstu aktuelnog Oskara za dokumentarni film, nemoguće je ne pomisliti na još jedan dokumentarni uradak za koji se ne dobijaju filmske nagrade, već decenijsko sudsko iscrpljivanje do smrti, ili kazna od 175 godina zatvora u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao što nam je Mstyslav Chernov pokazao snimke ruske vojske koja tenkovima ruši stambene zgrade i civilna naselja, što će se jednog dana koristiti kao dokazi za ruske ratne zločine u napadu na Ukrajinu, prije četrnaest godina Julian Assange pokazao nam je kako američka vojska iz dronova ubija avganistanske civile na ulici, među njima i dva dopisnika Reutersa. Tih trideset devet minuta filma naslovljenog „Kolateralna ubistva“ ne samo da nikad neće biti korišćeni kao dokaz ratnih zločina američke vojske u Avganistanu, nego će učiniti da Assange provede zatvoren posljednjih dvanaest godina, trenutno u najstrožem britanskom zatvoru, s prijetnjom izručenja Americi, gdje bi zatvoren dočekao smrt.

Žaliti nad tim što je na sceni Dolby teatra usred Los Angelesa nemoguće zamisliti nekog kako nakon nagrađenog filma o izraelskim zločinima u Gazi uzvikuje „Free Palestine“, ili nakon filma o američkim zločinima u Iraku i Avganistanu „Free Assange“, besmisleno je i naivno. To ipak ne znači da filmove koji otkrivaju važne istine ne treba i dalje praviti, prikazivati ih i predstavljati što široj publici, na sve načine boriti se za svijet u kojem se na kraju oskarovskog govora Mstyslava Chernova nakon prihvatljivog „Слава Україні!“, može zamisliti i ono trenutno neprihvatljivo i opasno „Free Palestine“. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/9H_Fg_5x4ME?si=rWuQc439epChtv2l" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Do tada, važan Oskar dodijeljen filmu „20 dana u Mariupolju“ osim što će podsjećati da su najveće žrtve rata između Zapada i Putina ukrajinski civili i društvo koje će se oporavljati generacijama, potrctavaće i jezivu činjenicu da u svjetskoj politici i aktuelnim ratovima postoje skuplji i jeftiniji ljudski životi. Čak i kad su ti životi dječiji.


Film „20 dana u Mariupolju“ čini da osjetimo kako ljudi na snimcima ratnih stradanja ostaju dvostruko zarobljeni, s jedne strane u ratu koji oni žive a mi ne živimo, s druge strane u interpretacijama onih koji uglavnom ne rade ništa da to zaustave

RAZARANJE UKRAJINE

Oskar za treću godinu rata

Gdje su književni agenti koji bi se bavili posredovanjem crnogorske književnosti u inostranstvu? Gdje su zainteresirani i proaktivni strani izdavači? Najčešće ih nema, pa teret posredovanja pada na leđa malog broja posvećenih prevoditelja

prevodilac will firth

Institucije crnogorske kulture, probudite se

Kao metod samurajske samodiscipline, već od prvih mjeseci života van domovine i rodnog grada nametnuo sam sebi zabran određenih poređenja, a prvo među njima bila je velika mudrost koju svaki Draško iz Mletaka nakon pet dana provedenih u velikom svijetu, s podignutim prstom saopštava rodbini i prijateljima odmah po povratku: „Tamo ti staju kola čim nagaziš na pješački!“

Nekako mi je od početka jasno da „tamo“ i „ovđe“ ne postoje kao odvojeni svjetovi, već kao načini ponašanja koje usvojiš ili ne usvojiš, pa ako imaš sreće uvježbaš tijelo i reflekse na različita pravila koja onda, po potrebi, koristiš u onoj mjeri u kojoj su neophodna za preživljavanje. A izaći na ulicu uvijek je, na ovaj ili onaj način, borba na život i smrt.

Kad se u sumatraizmu podgoričkog saobraćaja uspostavi nevidljiva veza između kašičice koja miješa šećer u dojču zbog kojeg je dvoje kola parkirano u kružnom toku, i ritma sva četiri žmigavca parkiranih u sljedećoj ulici, pa se na sve to doda golub koji se lepršavo posrao na šoferšajbnu vozača na raskrnici dok je ovaj katapultirao kuglicu iz kažiprsta i srednjaka čekajući žuto na semaforu, u tom trenutku dođe do harmonije koja ponekad čini da svi učesnici saobraćajnog čvora, uz polifoniju sirena i psovki, nekim čudom izađu nepovrijeđeni iz raskrnice. Ali nekad jedna od karika tog nevidljivog lanca ipak zakaže, zakasni čitavu milisekundu kao lijeni pješak koji nikako da pređe taj jebeni pješački, poremeti se nevidljivi sklad i popusti oprez, pa onda neko na ulici i strada. A ti koji stradaju uglavnom su pješaci, biciklisti i ostatak nemotorizovanog saobraćajnog življa.

Koliko god mi bila odvratna ona specifična vrsta provincijalizma i kolonijalne svijesti kojoj je sve bolje u tuđem dvorištu, koja se nada kako će, jednom, doći neko „sa strane“ i konačno nas naučiti životu, od te svijesti odvratnija mi je samo ona koja u našem svakodnevnom, bahatom i uglavnom poludivljačkom ponašanju vidi neko čudo zvano „balkanska strast“, nekakvu potvrdu autentičnih kvaliteta, sposobnost čovjeka da se dernja, da pljune nasred ulice nasred koje ostavlja kola, da bi im bio što bliže dok srče podgorički fenomen imena „dojč“. 

To balkansko neinhibirano čedo koje je, gle čuda, uglavnom mužjak, zaista u svojoj oslobođenosti od stida nije daleko od toga da jednog dana, kad treći „dojč“ bućne u prazan stomak, nasred raskrsnice ili kružnog toka upali sva četiri žmigavca i da se, da oproste inhibirane cvjećke, posere kao onaj golub s kojim smo povezani a da to ne znamo, pa da podigne gaće i jednostavno produži dalje, u svoj lov na râna crvena, žuta i zelena svjetla, na stotinke koliko je potrebno da pravi *Fanđo* gradske vožnje uleti pješaku ili biciklisti kojem se otvorilo zeleno, da presječe traku vozaču pored sebe, jer svaki je metar staze važan u toj trci u kojoj, kad bismo samo na trenutak, sa prstom u nosu, razmislili na semaforu, shvatili bismo da se nema đe žuriti, da je saobraćajna gužva grada Podgorice dolina suza i psovki u kojoj će svako na cilj stići kad mu je suđeno. A neko neće stići nikad.

Na svoj cilj, recimo, nikad nije stigla I. O. (47) koja je prije nekoliko dana doživjela nesreću na parkingu na Bulevaru revolucije. Iz nekog razloga to je slika koja me već nekoliko dana ne napušta. Vjerovatno su je mnogi vidjeli. To je ona fotografija prevrnutog crvenog automobila ispod kojeg su, kažu šture novinske informacije, vatrogasci morali izvlačiti I. O. koja je, saznaćemo iz još jedne šture vijesti, 1. marta preminula.

I niko ne pokušava da objasni kako je do toga došlo. Kako se nasred prenapučenog parkinga, usred dnevnog špica, prevrnuo auto? Jesmo li stvarno vidjeli tu fotografiju koja prikazuje kola koja kao da je neko bacio s neba u gradsku gužvu? Je li to bila toliko suluda brzina kojom su kola ušla na parking, da su se iz nekog razloga prevrnula, a pod njima se, nekim slučajem, našla I. O.? Ne znam kako se reaguje na ovakve vijesti. Ne znam zašto pomišljam da treba zapaliti neka kola, kontejner ili čitav parking. Ali neka javna reakcija je neophodna, samo mali znak da smo živi ljudi kojima nije prihvatljivo da se gine na parkingu, na pješačkom, usred bijela dana i usred grada. 

Jer svako ko je jednom hodao podgoričkim ulicama, ili po njima vozio biciklo, slobodno može da kaže kako je gledao smrti u oči. Gledao sam roditelje koji dječija kolica guraju ulicom, jer je trotoar zauzela nečija motorizovana zvijer. Gledao sam bicikliste koji zamalo ostaju bez glave jer je virtuoz u kolima hvatao prve stotinke zelenog pokušavajući da presječe pješake. Gledao sam kako suludom brzinom usred bijela dana kreten skreće i na pješačkom prelazu udara ženu. A onda sam gledao kako sugrađanin, takođe pješak, samo na trenutak zastane, pogleda prema pokošenoj ženi, i mirno nastavi dalje, jer ko zna ko je tip za volanom i što da se ja miješam u tuđe gaženje na ulici. Ovo posljednje zainteresovani, pretpostavljam, mogu i dalje pogledati, jer je snimljeno sigurnosnom kamerom i objavljeno u novinama. 

Ono što još nisu objavili u novinama, jeste objašnjenje što se to dogodilo tog dana na komadiću uskog parkinga, na Bulevaru revolucije u Podgorici. Kao da su vatrogasci skidali mačku sa drveta, a ne pokušavali da izvuku ljudsko biće prignječeno automobilom, tog dana smo dobili tri reda vijesti, dva dana kasnije dopunjenih sa još tri reda u kojima saznajemo da je I. O. preminula. Jedino što smo u ta nova tri reda saznali, jeste da I. O. ima puno ime i prezime, da se zove Irena Obradović i da joj je u trenutku nesreće na podgoričkoj ulici bilo četrdeset i sedam godina. Kuda je krenula i o čemu je razmišljala Irena Obradović u trenutku kad je tenzija podgoričkog sabraćaja pukla baš na toj tački na kojoj se ona našla, nećemo saznati. 

Ali valjalo bi saznati što se to, zapravo, dogodilo. Zbog mnogih „društvenih problema“ razgovara se sa raznim stručnjacima, puni se prostor novina i jutarnjih programa analizama i predlozima rješenja, pa bi možda neko mogao da objasni što se desilo tog dana na Bulevaru revolucije, jer nije se desila baš sitnica. Bilo bi korisno čuti što je tako strašno u podgoričkim ulicama i kako učiniti da ljudi u gradskom jezgru ne ginu makar na parkingu, da svako prelaženje pješačkog prelaza nije avantura na život i smrt, da biciklisti kojima su, eto, makli i staze da bi naši dragi vozači automobila bili manje nervozni, ne moraju da ramišljalju da li će do cilja stići u jednom komadu. 

Tražeći poentu za kraj ovog teksta, shvatio sam da nemam poentu, kao što smrt pješaka u saobraćajnoj nesreći na parkingu takođe nema poentu. Kako se saobraćajnoj bahatosti staje na put, ne znam. Može li pomoći policija, ne znam. Već ih je na svakom ćošku iako kažu da ih nema dovoljno, vikendom istrčavaju iz žbunja s onim ozbiljnim „Jeste li konzumirali alkohol“, pa ipak dnevni saobraćaj u gradu izgleda kako izgleda, a noćne ulice postaju trkališta. 
Može li pomoći kratko razmišljanje o tome kako je izgledao dan Irene Obradović prije nego što je naglo prekinut na parkingu? O čemu je razmišljala, što planirala za slobodno poslijepodne, a što za sljedeći dan? To možda može pomoći. Jer izaziva nemir, strah i bijes. Ali izaziva i oprez. O tome, eto, treba razmisliti na trenutak, u kratkoj pauzi životne gužve, svako na svom crvenom svjetlu semafora koji, u nekim slučajevima, daju znak da se prekine jedan ljudski život. 


Na svoj cilj, recimo, nikad nije stigla I. O. (47) koja je nedavno doživjela nesreću na parkingu na Bulevaru revolucije. Iz nekog razloga to je slika koja me već nekoliko dana ne napušta

crna hronika

Život i smrt na parkingu

Rekao bi čovjek, Crna Gora je postala visoka kultura, odupire se uspješno kapitalističkom zatupljivanju koje čini da sve izgleda nebitno jer je nepromjenjivo, a eto, samo još u Crnoj Gori jedan pisac može da uznemiri javnost i učini da ga razularena masa maškara spali na karnevalu. Zvuči zanimljivo, ali nije tako.

Ogavno je to spaljivanje, a zla namjera bi im možda i malo lakše prošla kao nekakav „karnevao“ i prdnjava o tome kako je na karnevalu sve dozvoljeno, da je neko pismen pokušao sročiti elementarno duhovit, prigodni govor, pa makar i sa onim talijanizmima, uz koje bi se spalilo lutku sa likom pisca Andreja Nikolaidisa. Ali što da se radi, nema tamo očigledno ni pismenih, ni duhovitih, jer je govor uz koji su spalili pisca na trgu ogavno politički. Svaki znak politike koju taj govor podržava, u tih je nekoliko kretenskih redaka. Brani se Njegoš ne kao pjesnik, nego kao Srbin, brani se Andrić ne kao pisac, nego kao Srbin, brani se Dostojevski ne kao pisac, nego kao Rus, napada se Duklja, napada kritičko mišljenje na temu nacionalnih kanona, napada čak i činjenica da je neko, porijeklom, Grk. Tupavo, vrlo tupavo, netalentovano i nekreativno, drage moje, glupe maškare. 

I ministarka, ta gospođa nepromjenjivog osmjeha i nepromjenjivo dosadnih izjava, pokušala je anestezijom idiotskih formulacija da utrne mozak prosječnom čitaocu i uspava ga prije nego što čitalac shvati što to, zapravo, ministarka misli. Da je Andrej Nikolaidis zaslužio spaljivanje jer je pisao ružno o gradu koji ga spaljuje? Ili da je sve to nekakva bezazlena, drevna igra koju mi, nebokelji, ne razumijemo? Ali ništa tu nije nejasno. Upravo suprotno, sve je jasno. Herceg Novi s ponosom ističe ideologiju s kojom su zadovoljni i zbog koje su spremni da rizikuju čak i to da ispadnu kreteni međunarodno. Ministarka, ispred Demokrata, tih umivenih i strukiranih nacionalista, kaže da je sve u redu, da se opustimo, sve je pod njihovom kontrolom.

Želim na ovom mjestu iskoristiti slobodu govora, mogućnosti „satire“ i ostalih stilskih sredstava čiji je poznavalac i advokat ministarka kulture, da joj poručim da su joj izjave povodom spaljivanja lutke sa likom pisca idiotske, da su organizatori karnevala u Herceg Novom fašistički, velikosrpski kreteni, da je rulja koja se okupila da udahne dim spaljene lutke pisca Andreja Nikolaidisa fašistička rulja koja bi, siguran sam, sa zadovoljstvom gledala i kako se pale ljudi. Za kraj, svima zajedno, od ministarke, preko organizatora do posjetilaca karnevala u Herceg Novom, želim satirički da poručim da Andreja Nikolaidisa sad mogu još samo da poljube u slavno, garavo dupe, nakon što su ga učinili simbolom oko kojeg smo se, evo, sa svih strana okupili. Ružno je sve ovo što pišem? Jebiga drugarice i drugovi, sloboda govora, umjetnička sloboda, pa da je i najgora, država i ministarstvo kulture mi je garantuju.

Ali jednu stvar bih morao da pomenem, i pokvarim žurku koja se već okupila oko toga da se, u Crnoj Gori, spaljuje pisca. Rekao sam već, to bi čak bilo da se čovjek pohvali prije nego što potone u depresiju, da kaže pokažite mi kod vas pisca čije knjige čitaju dovoljno da se njime bave jebene maškare. Ali maškare se, u ovom slučaju, nažalost ne bave književnošću. Niko tu, da se ne lažemo, vjerovatno nikad u životu nije vidio, a kamoli otvorio knjigu Andreja Nikolaidisa. Tamo je, na rivi, spaljen kolumnista Andrej Nikolaidis. U tom tupavom govoru, nažalost, referira se samo na novinske tekstove pisca. I to prilično kvari perverznu stranu žurke, makar za mene. Jer kad se već spaljuje pisac, bilo bi zaista uzbudljivo da ga se spaljuje, recimo, jer je u toj i toj knjizi napisao to i to, jer je taj i taj njegov lik učinio ili rekao nešto. To bi značilo da u Crnoj Gori imamo jednu zaista književnu rulju, a to je uvijek za pohvaliti se, pa makar ta rulja ponekad spalila lutku sa likom nekog dobrog pisca.

Ali jebiga, snila baba što joj milo bilo. U Crnoj Gori pisca mogu poželjeti da spale samo zbog toga što je na određenoj političkoj strani, u ovom slučaju suprotnoj od vlasti i hercegnovskih organizatora maškara. U najboljem slučaju pisca mogu spaliti jer je novinar, u najgorem, jer je kolumnista. E to je, ipak, književno tužno, osim što je fašistički ogavno i prosto poziva da se parafrazira omiljeni pisac spaljenog pisca s rive, i da se glasno kaže: „U Herceg Novom srpski nacionalizam i pravoslavlje smrde do neba“. Pogotovo u vrijeme karnevala.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/zi5K13TPMA8?si=1moMsMZG5R1-6aEQ" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

	


 Tupavo, vrlo tupavo, netalentovano i nekreativno, drage moje, glupe maškare... 


vatra i ništa

Lomača i slava za Nikolaidisa

Sigurno svi već znate – opet se crnogorska pozorišna čaršija uznemirila zbog oštre kritike. Niste za to čuli? Naravno da niste, koga briga za pozorište, ali neka, ispričaću. Ovako, kritičarka Maja Mrđenović na sajtu „[Peripetija](https://peripetija.me/)“ objavila je negativnu kritiku predstave „Stub soli“ Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, po tekstu Aleksandra Radunovića, u režiji Javora Gardeva. 

Predstavu nisam gledao, iako hoću prvom prilikom kad se zateknem u Crnoj Gori. Pogledaću „Stub soli“ ne razmišljajući o kritikama, ali ne razmišljajući ni o entuzijazmu autorske ekipe kojoj se sviđa to što je urađeno. Ni jedno ni drugo ne bi trebalo da se tiče publike. Kritičari ionako nisu „normalni gledaoci“, niti u Crnoj Gori od njih zavisi da li će predstava imati publiku ili neće. 

Sa druge strane, ko god je preko grbače i jetre prevalio makar jedan pozorišni proces, zna da se ekipa, ako je dobra i posvećena, na kraju skoro uvijek zaljubi u svoju predstavu, bila ona dobra ili loša. Tako je to od kad je svijeta i pozorišta, ta kratkoročna pozorišna povezanost prelijepa je i strašna, i tu se krije jedan poseban đavo. Pa kad neko, a taj neko su uglavnom kritičari i kritičarke, poslije velikog posla udari na to zajedništvo, na rad i trud, taj pozorišni đavo učini da eksplodiraju redom sujete, zabole želuci i žuljevi, zapeče čovjeka sve i dođe mu da pljune u vazduh, što ponekad i uradi. E tada mu se to uglavnom vrati nazad, posred čela.

Ne bih pisao ovaj tekst i život bi bio lakši meni, mom uredniku i dragoj publici, da ovog puta pljuvačina na jedine tri aktivne pozorišne kritičarke u Crnoj Gori nije stigla sa zaista vidljive adrese. Pa da pređem na stvar: kritičarku Maju Mrđenović prilično neukusno je okarakterisao pisac Aleksandar Radunović. Ne znate ko je pisac Aleksandar Radunović? Popaj. Iz Buksovaca. 
Sad sigurno znate. Reagovanje u formi nereagovanja na kritiku Aleksandar Radunović je objavio na svojoj facebook stranici „[Popaj](https://www.facebook.com/profile.php?id=100051906103437)“, koju prati 8,6 hiljada ljudi, pred kojima je kritičarku Maju Mrđenović olako proglasio ne samo za mrziteljku njega i njegovog djela, nego i za mrziteljku, a time valjda i neprijatelja svekolikog pozorišta i svih pravih pozorišnih autora koji, tvrdi Popaj, od kritičarke Mrđenović i njenih koleginica nikad nisu dobili pozitivnu kritiku, ali jesu traumu, jer te tri „dame“ (tako to džentlmen Popaj), jednostavno ne vole pozorište, uz to o njemu ništa i ne znaju.

I eto ga. To je dovoljno. Ko ima želudac neka ode na stranicu „Popaj“, da onjuši pljuvaonicu koja se širi u komentarima. Sad je sve džaba. Popaj iz Buksovaca je svoje rekao, fanovi neka potvrde da je on majstor i legenda, a u Popajevom reagovanju mogu naći ime i prezime kritičarke, pa neka je lociraju na fejzbuku i direktno joj kažu što misle o svima kojima se ne sviđa ono što radi njihov omiljeni dramski pisac.

Neprijatno je sve to pratiti. Pogotovo kad reagovanja dolaze s takvih pozicija, kad se navodno ne brani sopstveni tekst (bilo bi divno jednom pročitati iskrenu odbranu sopstvene genijalnosti, ali za to treba biti zaista lud), nego nekakav viši cilj, u ovom slučaju pozorište i svi pozorišni stvaraoci ugroženi baukom kritike. Uz to etablirani dramski pisac i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u svom nereagovanju napominje kako mu je posebno žao mladih stvaralaca, koji su već toliko istraumirani kritikom, da se više i ne usuđuju da stvaraju. Na to se kritičarkama nema što reći, osim jedno ljudsko – hvala. Jer mladi autor ili autorka koji odustanu od svoje umjetnosti zbog par loših kritika, zaista možda i trebaju da potraže drugo zanimanje. Možda da se oprobaju u kritici?

Prosto da čovjek poželi da svaka umjetnička scena u Crnoj Gori ima po jednu „kaznenu ekspediciju“, po mogućnosti žensku, jer zaista malo što na površinu iznosi sve naše gadosti i želju za jednoglasnim veličanjem lika i djela, kao kad se mala grupa ujedini i odluči da skenira naš rad, pa još ta grupa i ima što da kaže, i zna kako to da napiše. Zbog toga je skandalčić koji upravo potresa pozorišnu scenu na jednom fejzbuk zidu tako zahvalan za posmatranje, iako je samo jedan od takvih slučajeva posljednjih godina.

Nikad kanalizacija sujete ne ispliva i pokaže nam se trodimenzionalno u eteru kao u trenucima kad autore, direktore i umjetnike, zaboli nekakav kritički tekst koji jedva do kraja pročita pedesetak ljudi. Ali i da ga je pročitalo dvoje, i dalje bi jednako boljelo. Jednostavno, ljepše je kad je kritika pozitivna. Priznajem. Jeste. I sâm sam od kritičarki o kojima piše Popaj (nazivajući ih „Kaznena ekspedicija“ jer tako ih, valjda, zovu svi istinski pozorišni autori u Crnoj Gori) dobijao oštre kritike. Osjećaj nije baš najprijatniji. Ponekad i ja pomislim da moju genijalnost kritičarke nisu shvatile. Ali što da se radi. I kritičari su ljudi. Kritičarke isto, pogotovo ta naša „kaznena ekspedicija“ koja ponekad zaista reže najhladnijim, tankim sječivima, od kojih osjetljivog autora prvo prođu prijatni trnci, a onda osjeti bol u solarnom pleksusu iz kojeg se, kažu znalci, rađaju velike predstave.

E sad, kad smo kod kritičarki koje su prozvane u Popajevom reagovanju, kao redovni čitalac tekstova objavljenih na sajtu „Peripetija“, i kao ljubitelj pozorišta, usuđujem se da tvrdim da je ozloglašena „kaznena ekspedicija“ što se tiče pozorišne pismenosti, obrazovanja i poznavanja određenih elemenata scenske umjetnosti, čak i u najslabije napisanim kritikama na višem nivou od većine pozorišnih stvaralaca u Crnoj Gori, makar onih koje sam imao priliku da slušam kako govore o pozorišnoj umjetnosti. Pa ako već Popaj smatra da kritičarke ne umiju s ljubavlju da pišu o pozorištu jer nisu napravile nijednu predstavu, onda očekujem od pozorišnih radnika da se teorijski obrazuju i naoružaju ozbiljnim kritičarskim aparatom, pa da krenu u pozorišne ekspedicije, tako potkovani teorijskim znanjem i raskošnom praksom. Ko to preživi, pričaće o pozorištu i praviti predstave. 

Autorskoj ekipi predstave „Stub soli“, u kojoj ima ljudi koje cijenim i volim, želim da poručim kako uprkos kritikama navijam za to da kritičarke ovog puta nisu bile u pravu. U to ću, nadam se, imati prilike da se uvjerim uskoro. Ali ne moram pogledati predstavu „Stub soli“ da bih mogao poručiti kolegama i koleginicama da nije baš lijepo javno kukumavčiti ako se nekome naše djelo ne dopada, a još je ružnije diskvalifikovati nekog argumentima koji, jednostavno, ne idu dalje od internih kavgi i trača. Ali koga briga jesu li kvalifikacije argumentovane. Bitno je samo to sa koje adrese stižu, i koliko je ta adresa vidljiva i glasna. A ova sa koje je stigla posljednja pljuvačina na crnogorske kritičarke vrlo je glasna, i vrlo vidljiva, što stvar čini dodatno neukusnom.

Zbog toga, u ime tinejdžera u sebi kojem je Popaj nekad bio kul lik, pozivam ga kolegijalno da se ne opterećuje kritikama i nastavi da radi svoj posao kako zna i umije, a po spisku nagrada koje navodi u svoju odbranu vidim da je uvjeren da zna, i da umije. To je valjda dovoljno za autorski spokoj. Nas ostale pozorišne radnike i radnice zaista ne mora ovako hrabro da brani od kaznenih ekspedicija, pa kad zakucaju i na naša vrata, valja nam se odbraniti dobrim predstavama.



U ime tinejdžera u sebi kojem je Popaj nekad bio kul lik, pozivam ga kolegijalno da se ne opterećuje kritikama i nastavi da radi svoj posao kako zna i umije, a po spisku nagrada koje navodi u svoju odbranu vidim da je uvjeren da zna, i da umije

peripetije

Pozorišni Popaj & kaznena ekspedicija

Sinoć su, pretpostavljam, mnoge nježne duše znale kome će poslati tu začuđujuću poruku: „Umro je Danijel Dragojević“. „Danijel Dragojević je umro“. Neobično je dobiti poruku o smrti pjesnika koji je stvorio jedno od najčvršćih društava ljudi koji se ne poznaju, ali znaju jedni o drugima toliko toga, zahvaljujući poeziji koja već decenijama izlazi u stabilnom ritmu, uvijek samo u jednom izdanju koje se brzo razgrabi da bi se onda, po kućnim bibliotekama, dugo čitalo i čuvalo, kao šifra koja kad se otvori nekad ponudi cvijet, a nekad kaktus, jabuku, kornjaču ili ljubav. Svakako i smrt. 

Vjerovatno mnogi, kao što imaju svoju srodnu dušu kojoj su napisali, ili od koje su dobili vijest „Danijel Dragoević je umro“, imaju i primjerke knjige Danijela Dragojevića koji su od te iste srodne duše dobili, pa dugo nosili sa sobom, onako kako se nose knjige koje će uz nas ostati čitav život, a jedan ljudski život je, zna se, samo djelić života čak i najobičnije knjige.

Isto tako, jer mora tako, svaki pošiljac ili čitalac poruke „Danijel Dragojević je umro“ zna tačno iz koje knjige, iz koje pjesme, kad i gdje se prvi put stih Danijela Dragojevića zakačio za srce kao čičak za oko. Postoji ta travka, zovu je popino prase, koju smo brali zavaljeni na livadama u okolini zgrada. Tom se travkom moglo gađati, katapultirali smo je iz procjepa između spojenih dlanova, lako se hvatala u guste kose, a pričali su i da se može slučajno udahnuti, a onda ko zna što slijedi, možda poezija, ali nam to nisu govorili jer su nas spremali za strašniji svijet. Kao popino prase, za kosu i kožu kače se stihovi Danijela Dragojevića kad se na njih prvi put naiđe, pa ih kao popino prase, valja brati i zabadati u kose bližnjih na livadama, u okolini gradova u kojima se odrasta za svijet.

Moj stih-popino prase koji ću zauvijek nositi iza uva i ispod jezika glasi: „U meni se ljulja kao za nevremena“. A onda nastavlja ovako:

ODLAZAK U PARK

U meni se ljulja kao za nevremena.

Moram se prikupiti. Svakako se moram

prikupiti. Ona ima dva velika oka

koja me tri godine prije nisu

gledala. Bože moj, gleda me!

Istina je, ja sam njezin otac,

držim je za ruku i krećem s njom

prema parku. Ako me pita nešto

znam što ću kazati, sve što se

pojavljuje susreo sam već mnogo puta.

Znam što traži od ovog jutra,

od ulice, parka, od mene koji je

držim za ruku i njezin sam otac.

Moram sve držati u ravnoteži.

Ne smijem se zabuniti.

Moram pokazati da vjerujem

u ulicu, dobru prijateljicu svačega.

Svaka stvar je na svome mjestu

koje je njeno mjesto. I ja sam

s oblikom koji je moj oblik,

moje uvjerenje.

Nisam mačka, nisam nesretan

ili kaktus. Koga poznam toga

pozdravljam, druge ne.

Ne smijem glavu zariti u dlanove.

Tada mi u glavi šumi kiša

ili svijetom trče samo miševi.

Dignut ću glavu. Mogla bi opaziti

kako se u meni ljulja rođenje,

čitava Korčula. Mogla bi opaziti

da nemam imena. Ako me žele zvati

Bog, ljudi, životinje, stvari

u velikoj su neprilici.

Ni ja njih ne zovem, samo otvaram

usta i ispuštam lažan glas.

Kada je ona pokraj mene

ljubazan sam s njima,

kao na nekoj svečanosti.

A ako kriknem nehotično?

Ne, neću. Dobro sam odjeven,

imam novaca za čokoladu, govorim tiho,

stavljam točke i zareze gdje treba.

Ja sam pametan, čitam knjige,

puno knjiga. Sve je u redu.

Dođe li mi da se izvaljam po zemlji

samo ću ju pogledati, pogladiti

joj kosu, nasmiješiti se,

i neću to učiniti.

Ljubav održava oblik, zna se.

Čitav svijet, tu mislim i na

njezine prijatelje mrave,

bit će zadovoljni sa mnom.

Bit će to zasigurno još jedan

sretan dan.

Svaku je pjesmu moguće razložiti na najsitnije djelove mehanizma, i tako se učiti pisanju stihova, metrici, ritmu i strukturi. Istovremeno, dobra pjesma, ovakva, koja ostaje zauvijek zakačena kao čičak za oko jezika, skoro je nemoguće napisati, a da se nešto strašno ne dogodi u pjesniku, jednako kao u čitaocu. Siguran sam da je bilo strašno napisati ovakvu pjesmu, ili nije, ali strašno ju je bilo pročitati, jer u njoj je lirski subjekt postavljen kao zamka u koju ćemo vječno upadati, otac drži svoju ćerku za ruku i pokazuje joj svijet, koji se u njegovoj glavi ljulja kao za nevremena, koji ga plaši i vuče da legne na zemlju i po njoj se, izgubljen i zaljuljan, izvalja. Ipak, dva nova oka, tek tri godine zagledana u svijet, obaveza su i poziv na mir. Stih „Ljubav održava oblik, zna se“ može se recitovati sebi i svijetu kad god zemlja zove da se u nju uvaljamo i više nikad ne stanemo na krhke, zaljuljane noge u nevremenu. 

Danijel Dragojević je umro u Zagrebu. Svi koji su jedni drugima poslali tu neobičnu poruku „Danijel Dragojević je umro“, znaju i čuvaju to malo što se o Danijelu Dragojeviću zna i stalno ponavlja. Rođen na Korčuli koja se u pjesmi takođe čitava ljulja, život je proveo u Zagrebu, posljednjih trideset godina potpuno ignorišući medije i književnu scenu, što je oko njegovog „lika i djela“ dodalo još i oreol pjesnika kojem se moglo zakačiti sve što se poželi, samozatajnost, rezignacija, nezainteresovanost za svijet književnih nagrada i pjesničke slave.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/891d246f-77d0-4d6b-8d1e-d7d9e6454af0)
Ilustracija: Artkvart.hr{.caption}

Zna se i to da nije dozvoljavao druga izdanja svojih knjiga. Ko dođe do prvog tiraža, došao je. „Koga poznam toga / pozdravljam, druge ne“. Ljubitelji njegove poezije vjerovatno su uživali užasnuti nad kratkim videom koji se jednog dana pojavio na jutjubu, naslova „Danijel Dragojević na putu ka cvijeću“. To je pjesnik, reditelj i filmski kritičar Damir Radić u Zagrebu, diskretno, s poštovanjem i zavjerenički, snimao lakonogog starca Danijela Dragojevića glavom, kapom i bradom, kako šeta Cvjetnim trgom i dolazi do štanda sa cvijećem, razgledajući i birajući pažljivo svoj cvijet. Taj snimak hoda ka cvijeću, kao i fotografija Danijela Dragojevića s leđa, dok skoro trkom odlazi od fotografa koji ga je pokušao uslikati negdje u Splitu, opšta su mjesta dragojevićologije, i htjeli to da priznamo ili ne, u tim smo se opštim mjestima svi mi rano pogođeni Dragojevićem makar jednom izvaljali.

Sve će to sad postati još važnije, ili će ostati nevažno, ali i dalje ostaje neobičan osjećaj, da je pjesnik koji se u svijetu književnog guranja i laktanja nigdje nije pojavljivao, koji ni sa kim javno nije pričao, koji je strogo slagao svoje pjesme u knjige i puštao u svijet neopterećen konceptom književnog uspjeha, da taj pjesnik može isto tako jednog dana i da umre, da učini da se njegove knjige zaljuljaju na polici, kao u brodskoj biblioteci za nevremena.

Zbog toga je lako pisati o Danijelu Dragojeviću. Nema razloga pokušavati nešto posebno pametno. Toliko je pametnog već napisano i tek će biti napisano. Opšta mjesta toliko su puta ponovljena i tek će biti ponavljana. Zbog toga od sad treba ponavljati samo pjesme. Obnavljati ih. Učiti napamet. Srčano i naizust. A onda ih govoriti u oba uva i usta od kojih smo dobili tu čudnu, ne čak ni toliko tužnu, koliko ljuljajuću vijest: „Danijel Dragojević je umro“. 

SOBE

Ovaj grad raspoređen po brjegovima

                                                                                                                                              .

dolinama, poljima, uz rijeku

ne miče se. Ne kani se micati.

U principu ne. Tako stvari stoje.

On ima aute, automobile, tramvaje,

željeznicu, uspinjaču, avione.

To da. Tko hoće može otputovati,

vratiti se i ne vratiti. Kako želi.

Ali grad ostaje. Osobito sobe.

Njih ima na tisuće. Različitih.

Punih, praznih, ovakvih i onakvih.

To ipak ništa ne mijenja. To što

je u njima i što ih je mnogo

ne može ništa promijeniti. One su

u biti prazne. Same, odsutne i prazne.

Te tisuće soba koje se ne mogu i neće

pomaknuti. Ni utješiti, moglo bi se

reći. Što su ti često maštoviti

prozori, otvoreni i zatvoreni, mračni

i svijetli, okrenuti na sve strane

kao da oduvijek vapiju spas (zrak)?

A uostalom, kao da ljudima i psima

govore ne odlazite, ne ostavljajte nas

na različitim visinama, nizinama,

u podrumima. I doista, štogod mi činili,

štogod unijeli i ostavili, teško je

iz soba izbaciti početnu namjeru: da smo

prazninu došli iskoristiti, a nismo znali,

nismo uspjeli, nije bilo moguće; praznina

i nakon svega ostaje praznina, tužna, sama.

Ali što smo drugo mogli?








  


Kao popino prase, za kosu i kožu kače se stihovi Danijela Dragojevića kad se na njih prvi put naiđe, pa ih kao popino prase, valja brati i zabadati u kose bližnjih

1934-2024.

Danijel Dragojević je umro, zna se

Klerofašistička struja u čitavom regionu se prezentira kao alternativa. Nekad smo mislili da su oni mala grupacija fundametalista, nekih sedam-osam posto, ali vidjeli smo da se vrlo brzo to može preokrenuti. Treba se zapitati da li postoji neka lijeva pozicija ili alternativa

gal kirn

Za stvarne promjene u društvu trebaju nam partizanski prelomi

Kao crnogorski pisac koji već deset godina živi u Berlinu, na svakom koraku osjećam taj poseban žulj, u književnosti toliko puta opisanu frustraciju preseljenja „u drugi jezik“. Od momenta kad sam kročio u ovaj grad u koji se mnogi doseljavaju, pokušavaju, ostaju ili uglavnom samo prolaze, već na prvim okupljanjima, u prvim „small talksima“, nailazio sam na uobičajeno pitanje: „Čime se baviš“. Uvijek pomalo zbunjen sopstvenim zanimanjem, odgovarao sam: „I'm a writer“. Sa druge strane došlo bi uglavnom oduševljenje, „Wow, a writer!“ (tek kasnije shvatio sam da je oduševljenje u berlinskom small talku uobičajena stvar iza koje se ne krije uglavnom ništa, baš ništa). Već nekoliko pitanja kasnije došlo bi i ono: „A na kojem jeziku pišeš“. Tu bi počinjao moj mali unutrašnji pakao.

„Pišem na crnogorskom. Mislim, sad se zove crnogorski, ali u školi sam ga učio pod imenom srpski. A zapravo, to je jezik koji se nekad, u bišvoj Jugoslaviji, zvao srpsko-hrvatski, jedan jezik koji sad zovemo crnogorski, srpski, bosanski i hrvatski“. To bi bilo previše za prosječnog, internacionalnog small talkera. Ako se već ne bi potpuno izgubio u objašnjenjima zbog čega jedan isti jezik ima četiri imena, onda bi razgovor nužno prešao na uzroke te komplikovane situacije, a onda bi se stvar dodatno i nepovratno zakomplikovala: stiglo bi se do teme rata.

**SMRT JUGOSLAVIJE**

Jugoslovenski građanski rat u berlinskom small talku dugo je bio omiljena tema, kao „jedini rat na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata“. Dok rat u Ukrajini nije postao to isto, pa scenografiju naših ratova spustio u fundus zapadnoevropske memorije. Mnogi su bili zainteresovani da u kratkim crtama (da ne kažem linijama) saznaju „šta se to tamo desilo“. Nakon što sam nekoliko puta pokušao da budem ljubazan i da u trajanju čaše vina ili flaše piva objasnim uzroke i posljedice šestogodišnjeg rata u kojem se raspala socijalistička Jugoslavija, prestao sam da pokušavam. 

Negdje u petoj godini svog emigrantskog staža, naišao sam na sedmočasovni BBC dokumentarac „The Death of Yugoslavia“ iz 1996. godine, napravljen odmah nakon Dejtonskog sporazuma. Taj dokumentarac je bolje od svih ex-jugoslovenskih televizija i dokumentarnih filmova sažeo materijal koji uvodi i prikazuje jugoslovenski rat. To otkriće mi je olakšalo mnoge small talk sjedjeljke. Umjesto sedmominutnog odgovora na pitanje „što se to tamo zapravo desilo“, mirno preporučim sedmočasovni dokumentarac na engleskom, tom lingua franca svih internacionalnih sjedjeljki u Berlinu, vjerovatno i na svijetu.

**LOCIRANJE U HAOSU**

Krećući se kroz različita društva u ovom gradu, polako sam shvatao da se većina mlađih emigranata iz zemalja bivše Jugoslavije, najlakše predstavlja referišući na Jugoslaviju. Riječ „Yugoslavia“ funkcioniše kao šifra za lociranje u haosu novih, zapadnobalkanskih državica, uglavnom nevidljivih iz ugla zapadnoevropskog small talkera. Šifru „Yugoslavia“ koriste čak i oni koji u Jugoslaviji nisu ni stigli da žive. Ili su u njoj rođeni neposredno pred raspad zemlje, kao što je moj slučaj. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c8e179b3-db1d-484f-976b-3c26d6ee58a8)
Jugoslovenski kiosk K67 u lego formi{.caption} 

Ta jugoslovenska šifra dugo me je zabavljala, pa sam prateći njene tragove došao i do druge „jugoslovenske teritorije“, koju takođe uglavnom naseljavaju hipsteri milenijalci i mlađi – do jugoslovenske muzike. U pitanju je muzika producirana, snimana i izvođena u „zlatnim dekadama“ jugoslovenskog socijalizma, od kraja šezdesetih do sredine osamdesetih godina 20. vijeka. Raspon žanrova je širok, od obrada svjetskih šlagera (od kojih su mnoge produkciono na istom nivou kao originali, ako ne i bolje), preko jazza, rocka, synth-popa... Sve se to prije desetak godina počelo pojavljivati na youtube stranicama, oko kojih su se onda počeli okupljati slušaoci sa svih strana svijeta da bi uživali jednu novu, imaginarnu YuTubeGoslaviju.

I sve bi to bilo u redu, ekspanzija snimaka sa starih ploča mogla bi se pripisati jugonostalgiji ljudi u srednjim godinama, rasutih bivšom Jugoslavijom i svijetom, da nova publika te muzike nisu često ljudi u tridesetim i mlađi. Ta muzika počela se pojavljivati u filmovima i serijama koje tematizuju savremene mlade ljude iz zemalja bivše Jugoslavije. Uz tu muziku pleše se u Podgorici, Beogradu, Skoplju i Ljubljani. Pleše se među „postjugoslovenskom emigracijom“ u Berlinu. Moglo bi se reći kako je ta muzika postala generacijski, hipsterski soundtrack jedne imaginarne države.


Prateći razvoj i revitalizaciju tog novog/starog žanra, shvatio sam da na području nekadašnje Jugoslavije, osim uobičajene „jugonostalgije“, postoji i nešto što bi se moglo nazvati „fantomska jugonostalgija“. Fantomska kao što postoji „fantomska bol“ u nozi nakon amputacije. Samo što u ovom slučaju, onaj kojem je Jugoslavija „amputirana“, zapravo je nikad nije ni imao. Odnosno, u njoj nije živio.

**TRANZICIJA SJEĆANJA**
 
Takva „fantomska jugonostalgija“ ne čudi, s obzirom da generacije rođenih od sredine osamdesetih pa nadalje, ne znaju za sistem bolji od korumpiranih, tranzicionih i posttranzicionih sistema stvorenih nakon raspada nekadašnje, velike zemlje. U tim sistemima, kroz kriminalne privatizacije državnog vlasništva, stvorila se nova „kasta“ bogataša, koji su novac uglavnom stečen kriminalnom ili ratnim profiterstvom legalizovali kroz „biznis“, privatizacije, uništavanja nekadašnjih industrijskih giganata i prodavanja fabričke imovine, ostavljajući hiljade radnika bez posla za koji su do juče vjerovali da je jedna od rijetkih sigurnih i stabilnih stvari koje im je jugoslovenski, avangardni sistem samoupravljanja obećavao. Ti radnici koji su preko noći otpuštani, roditelji su generacije kojoj godinom i mjestom rođenja pripadam. Roditelji/radnici u svojoj ličnoj i kolektivnoj memoriji pamte Jugoslaviju i prema njoj su, u odnosu na lično iskustvo, ideologiju i političke stavove, nostalgični ili ne.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9b01e8fa-3146-47b9-9005-3de4970e5152)
Nostalgija na Amazonu{.caption} 
 
Mi, njihova djeca, Jugoslaviju iz ličnog iskustva ne pamtimo, ali zato pamtimo traumu roditelja, a posmatranje traume najbližih lako može postati traumatično iskustvo za sebe. Pamtimo efekte rata na politiku i privredu, čak iako rat nismo vidjeli na svojoj teritoriji. A mnogi jesu. Pamtimo i to kako se pred našim očima čitav jedan sistem urušavao, kako je na tom urušavanju profitirao svako ko je bio spreman da profitira. Ko nije bio spreman, morao je mirno da podnese činjenicu da je gubitnik tranzicije. I da će jednako biti gubitnik post-tranzicije. A post-tranzicija je, kako je primijetio filozof Boris Buden, samo eufemizam za permanentnu krizu.

Upravo zbog takvih sjećanja, i zbog takvog iskustva, generacija rođena početkom devedestih predstavlja dobar dio mase koja se naziva „odliv mozgova“. Želja „da se ode“ bila je neka vrsta zajedničkog imenitelja za svakog ko je vjerovao da negdje, ipak, postoji bolji sistem. Ili poželio da se u to izbliza uvjeri. Neki su otišli, a neki ostali. Ali ono što ih spaja, osim zajedničkog traumatičnog iskustva, očigledno je i još jedna misteriozna stvar, ta veoma iracionalna želja da makar jednom u životu, na prostoru sa kojeg dolaze, žive sistem koji djeluje socijalno i ljudski pravedno, da žive u nekoj svojoj, makar i fantomskoj, Jugoslaviji. 

**TURBO-TRAP-FOLK**

A onda mi je, prije nekoliko godina, za oko zapao još jedan fenomen, koji se takođe može nazvati „jugoslovenski“, iako naizgled nema ideoloških identifikacija sa tom nepostojećom zemljom. Ali se manifestuje na prostoru koji je nekad bio Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Za razliku od već pomenute „YuTubeGoslavije“, čiji je muzički sadržaj star već skoro pola vijeka, ovdje je u pitanju sasvim novi žanr. Ili makar dva žanra: moderni „turbo-folk“ (ako se turbo-folku može pripisati modernost, a makar produkciono može) i novi „trap-folk“. 	Najveći novi „turbo-folk“ fenomen svakako je srpska pjevačica Aleksandra Prijović. Njena muzika manje je „turbo“ od zvaničnog „turbo-folka“. Produkcija je znatno modernija, tekstovi su bezazleniji, ali melodija i ritam duboko su ukorijenjeni u turbo-folku. Čak i njen glas podsjeća na glas „ikone“ Cece. Ali za razliku od paradigmatične „ikone“, Aleksandra Prijović ne vuče za sobom balast mračne, ratne prošlosti. Zbog toga se o njoj povremeno govori kao o Ceci bez prtljaga devedesetih, što slušaocima u „regionu“ omogućava „užitak bez krivnje ili potrebe za ogradama“, kako to primjećuje hrvatski pisac Dinko Kreho u tekstu „[Zašto Prija prija](https://www.portalnovosti.com/zasto-prija-prija)“. Aleksandra Prijović nedavno je izazvala skandale i oduševljenja u Hrvatskoj, zbog niza rasprodatih koncerata u najvećoj areni u Zagrebu. Takođe, najveće arene punila je u skoro svim gradovima bivše Jugoslavije.

Još jedan fenomen posljednjih godina muzički ujedinjuje „region“. U pitanju je možda i najveća diva i pop umjetnica Balkana – Senidah. Njena biografija posebno je zanimljiva za ovo malo istraživanje nove, muzičke Jugoslavije. Senidah je rođena u Crnoj Gori, odrasla je i živi u Ljubljani, a pjeva na srpskom i muziku objavljuje prije svega u Srbiji, za najuticajniju izdavačku kuću Bassivity. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d7dd5e81-573c-4cec-8811-033d2f004bec)
Senidah, foto: seadancefestival.me{.caption} 

Za Senidah se može reći da je izmislila svoj žanr. Za razliku od sad već sveprisutnog „trap-folka“, Senidah od narodne muzike uzima pojedine melodijske elemente, miješa ih sa R&B i hip-hop tropima, od trapa uzima ikonografiju i stil, bitovi su raznovrsni i kvalitetni, a tekstovi su neka vrsta jezičkog hibrida koji prije nje nije postojao. Zbog toga se Senidah izdvaja iznad svih ostalih pop umjetnika Balkana, prije svega kvalitetom. Zanimljiva je i činjenica da taj kvalitet zbog eklektičnosti umjetnice dostiže nevjerovatne brojke, pa se Senidah opravdano može nazvati novom muzičkom „kraljicom Balkana“, makar kad govorimo o kvalitetu popularne muzike, ali i o brojkama.

**POLITIKA MUZIKE**

U par koraka prešli smo put od „fantomskih jugonostalgičara“ rođenih devedesetih, do „novih muzičkih Jugoslovena“ rođenih 2000-ih i kasnije, koji na četvoroimenom jeziku savršeno razumljivom u četiri zemlje, uživaju u proizvodima zajedničke muzičke tradicije pomiješane sa aktuelnim svjetskim žanrovima. Ono što razlikuje jedne od drugih, osim muzičkih žanrova, jeste ideologija. Ali i to samo načelno. Prvi su „zagrijani“ za ideje jugoslovenskog socijalizma, o kojem uglavnom znaju malo, pa se zaustavljaju samo na njegovom „zvuku“, a rjeđe na političkom sadržaju koji je tu produkciju učinio mogućom. 

Drugi o jedinom političkom ujedinitelju prostora koji je sad ujedinjen samo muzikom (i organizovanim kriminalom) nemaju pojma, ali uprkos tome vrlo intenzivno uživaju nove muzičke plodove tog prostora, i na taj način ga, htjeli to ili ne, simbolički povezuju.
Pitanje je da li i jedni i drugi u sebi nose bilo kakav novi politički potencijal, i da li se takav potencijal uopšte može očekivati od „ujedinjanja kroz muziku“. Sa jedne strane, sve oko čega se grupa ljudi okupi može imati politički potencijal, pogotovo ako su okupljanja u tako velikim brojkama kakve bilježe trenutno najveće regionalne turbo-folk i trap zvijezde, povezujući među milionima slušalaca publiku iz zemalja među kojima tinja stalna politička tenzija.

Sa druge strane, „građanska“ i „nacionalistička“ kritika popularne muzike u regionu skoro da je unisona, što čitavu stvar čini još zanimljivijom. Građansko-liberalna struja nad novom muzikom zgražava se zbog navodnog „nekvaliteta“. Ta klasa poznata je po tome da vjeruje kako ona sama predstavlja mjeru „dobrog ukusa“, pa sve što se ne uklapa u okvire te mjere, lako proglašava za šund i kič, nešto ispod nivoa obrazovanog, „kulturnog“ čovjeka. Što tu muziku, naravno, „djeci“ te klase čini još privlačnijom.

Desničari-nacionalisti novu muziku, ili makar širenje te muzike iz jedne zemlje u drugu, kritikuju sa svoje šovinističko-konzervativne pozicije, bune se zbog „prljanja“ nacionalne kulture, opet tvrdeći da se uvozi „kič“ i „šund“, „cajke“ i nemoral, promocija narkomanije, promiskuiteta itd. 
Zbog te zajedničke tačke u kojoj se spaja bijes i nelagoda građansko-liberalne kritike i nacionalista, vrijedi povjerovati u politički potencijal nove muzike i svega što ide uz nju. Jer ako postoji nešto, pa makar to bio trap ili turbo-folk fenomen, koji jednako prezire „građanska klasa“ zaslužna za vječni status quo kapitalizma, i nacionalisti koji u kapitalizmu profitiraju na priči o zaštiti svog naroda i nacije, onda to „nešto“ u sebi možda i nosi revolucionarni potencijal, upravo jer pogađa tamo gdje građansku klasu i nacionaliste jednako boli – u strah da će im neko ili nešto oteti ili „zaprljati“ ono što im pripada. Njihovu „kulturu“, njihovu „naciju“, a zapravo ono najvažnije, njihov osjećaj sigurnosti u svijetu privilegija koje im garantuje kapitalizam.

Zbog toga za kraj možda i vrijedi postaviti revijalno pitanje: ima li nade da se u bliskoj ili dalekoj budućnosti fantomska jugonostalgija i muzička YuTubeGoslavija još jednom spoje u novu, jugoslovensku avangardu, pa još i političku? Realisti će reći: „Nema šanse, a nema ni potrebe, to je samo muzika“. Ali parola u koju je socijalistička Jugoslavija nekad vjerovala, i koja još pjeva sa onog zida u Parizu, ipak poručuje: „Budimo realni, tražimo nemoguće“. Pa, da vidimo. Ili prvo da čujemo.




Ima li nade da se u bliskoj ili dalekoj budućnosti fantomska jugonostalgija i muzička YuTubeGoslavija još jednom spoje u novu, jugoslovensku avangardu, pa još i političku?