Poznatu misao iz naslova već smo toliko puta pročitali. Ali đe smo to bješe pročitali? I ko je napisao? Možda se pojavila među savjetima i antikapitalističkim parolama beskrajnog svitka na facebooku? Možda na instagramu? Možda na TikTok-u, uz sliku Žižeka čija glava skakuće od svjetske krize?
Oni obrazovani reći će „jeste, to je Žižek“, a oni najuporniji u želji da se zaista temeljno obrazuju i sve provjere, upisaće frazu u google i imati strpljenja za prvi link, koji će ih onda povesti do reddita gdje se u nekoliko postova razvila rasprava. Dijagonalnim čitanjem znanje će se još više produbiti, naići će se na ime Frederic Jameson i Mark Fisher, tu će biti i Žižek, ostalo se ne mora ni čitati. Jameson, Fisher & Žižek više je nego dovoljno za taj dan čije informacije već jure dalje.
Poznat vam je ovaj osjećaj trke za poluinformacijom tako što učimo nove poluinformacije dok zapravo radimo nešto treće? Vjerovatno jeste, jer to je naš život. A takav život konačno je dobio i svoju filmsku verziju, kakvu je odavno zaslužio!
NEŠTO KAO RUMUNI, BRATE
U slabašnom filmu „Jorgovani“, u kojem se reditelj Siniša Cvetić i scenarista David Jakovljević bave temom filmskih autora i autorki, glumaca i glumica pojedenih tržištem, uz to uvodeći takođe slabašno sproveden metaplan biografija poznatih glumačkih parova i temu posrnuća umjetničkih ideala u branši, među nekoliko duhovitih i uspjelih scena postoji jedna, na samom kraju, kad dvojica pijanih i drogiranih filmskih radnika koji su se „prodali“ objašnjavaju jedan drugom kako treba napraviti nešto zaista umjetnički moćno i provokativno, „nešto kao Rumuni“! Ta je fora na mjestu, jer svaka se mala, sjebana kinematografija već dvadeset i kusur godina pokušava ohrabriti Rumunima, tim filmskim majstorima koji su krajem prošlog vijeka evropskoj kinematografiji pokazali kako se radi iz srca tranzicionog haosa. A neki od njih u ovom vijeku to i dalje uspješno pokazuju, bez namjere da se zaustave.
Ali tema ovog teksta nisu srpski „Jorgovani“, to neka gleda ko želi „malo da se opusti“ uz domaći film, tema je jedan mnogo zabavniji i provokativniji Rumunj („Taj je Rumunj bistar kao đavo“, kaže Kiš povodom Ciorana), jedan zaista đavolji Rumun koji evropskoj i svjetskoj kinematografiji već godinama uvaljuje metafilmski kurac (ovo nije samo ogavna psovka, već i referenca na kraj filma „Bad Luck Banging or Looney Porn“ istog autora), i to do balčaka!
U svom posljednjem filmu „Do not expect too much from the end of the world“, reditelj Radu Žude (Radu Jude) još jednom uspijeva da u svijet filma uleti kao divlji taksista koji pješaku presječe put, pa ga još iz kola sočno opsuje, ako mu već ne polomi obje noge. Taksistu pominjem jer ni ovaj Žudeov film, kao ni prethodni, ne bi bio to što jeste da u kadar nije propustio kontrapunkt divljeg, uličnog Bukurešta, kroz koji glavna junakinja Angela (u spektru stravične i dirljive ljudskosti igra je Ilinca Manolache) neprestano vozi, neprestano trubeći, psujući, braneći se od mužjaka za volanom koji je usput zapitkuju kome je morala da popuši da bi dobila dozvolu, prijete joj da će je pojebati, na šta ona odgovara istom mjerom, ne gubeći prisebnost u toj uličnoj borbi.
PREKOVREMENO DO SMRTI
I to nije jedina borba koju Angela vodi. Glavna borba je ona za preživljavanje. U kapitalizmu preživjeti se može, zna to Radu Žude dobro, samo rintajući prekovremeno, potplaćeno, ugaženo i mučeno od strane onog iznad kome pravimo višak vrijednosti da u njemu uživa. U Angelinom slučaju, to je producentska kuća koja snima film o prevenciji povreda na radu. Film je naručila austrijska fabrika koja traži svoje bivše, povrijeđene radnike, da ispričaju šta im se dogodilo i usput poruče da treba nositi šlemove i zaštitnu opremu.
Angelin zadatak je da te radnike locira po budžacima sirotinjskih kvartova Bukurešta, da sa njima napravi intervju i da materijal ponese firmi koja će odabrati kandidata za mali promo-film. A kako Angela izdržava užas svog posla koji traje 17 sati dnevno, od čega 10 provede za volanom? Tako što kad god joj prekipi radnička muka, uključi filter na kameri i za TikTok snima filmiće u kojima se pojavljuje pod muškim imenom Bobita, glumeći mladog rumunskog seksistu, šovinistu, rasistu i bogataša koji uživa po dobro poznatom geslu „sirotinjo, napuši se kurca“.
ANGELA VS ANGELA
I to nije sve, što bi rekli u reklamama kojima se Angelini šefovi takođe bave. Angelina priča, koju pratimo u zrnastoj, crno-bijeloj slici koja čini da njena jeftina, šljokičasta haljina bljesne sjajem zlatnog Holivuda, kombinovana je sa fragmentima rumunskog filma „Angela merge mai departe“ iz 1981. reditelja Luciana Bratua, o ženi koja se takođe zove Angela (Dorina Lazar) i koja preživljava vozeći taksi ulicama Bukurešta. Za razliku od Angelinog kapitalističkog crno-bijelog svijeta, svijet Angele s početka osamdesetih preliva se u toplim, socijalističkim bojama Čaušeskuovog režima.
I kad smo kod metaplanova, evo jednog koji je uspio. Negdje na polovini filma, nakon što vidimo Angelu iz osamdesetih kako umorna dolazi kući, u istu zgradu dolazi i naša moderna, šljokičasta Angela i nalazi svoju imenjakinju (ovog puta ostarjela, teško pokretna Dorina Lazar) koja u filmu iz 1981. vozi taksi, a čiji sin je sad jedan od radnika koji su zbog povrede na radu postali invalidi. Susret dvije Angele jedna je od najdirljivijih i najzabavnijih scena na (meta)filmu.
ISMIJAVANJEM DO JOŠ ISMIJAVANJA
Svi dobro znamo što se u Crnoj Gori kaže kad se, svedočeći novoj manifestaciji mentalitetskog ludila, želi naglasiti kako nam nedostaju priče kroz koje ćemo prikazati našu suludu, korumpiranu, mitomansku realnost. Tako je. Nama, jebiga, Živko nije živ, ali Rumunima njihov Žude jeste, i to još veoma mlad, u punoj snazi. Jer u ovom haotičnom prepričavanju možda sam zaboravio da kažem: Radu Žude svoju zemlju, zemljake, nacionalnu istoriju i mitomaniju iz filma u film dovodi do tolikog nivoa ismijavanja, da lako mogu zamisliti kako za Rumune gledanje njegovih filmova može biti nacionalna katarza kakvu bih i sam volio da doživim.
Kroz lik Austrijanke Doris Goethe (pra-pra-pra-praunuke Goethea, kojoj je možda i Thomas Bernhard đed) Žude predstavlja zli zapad koji iz Rumunije isisava sirovine, novac i jeftinu radnu snagu. Rude to čini kroz niz vješto postavljenih opštih mjesta susreta „Zapada“ i „egzotične periferije“, sprovedenih čak i kroz izbor glumice koja igra Doris Goethe. Za tu ulogu Žude je izabrao vjerovatno najveće opšte mjesto nenjemačkih kastinga u kojima se kao „njemačka žena srednjih godina“ nepogrješivo pojavljuje uvijek stabilno dobra, do ruba dosade odlična, jedna i jedina Nina Hoss.
Optužujući Zapad za eksploataciju periferije, Žude ne zaboravlja da pomene da i Rumuni, ipak, na to sisanje i isisavanje pristaju, upravo zahvaljujući lokalnim posrednicima između novih kolonijalista i jeftine radne snage. Zato u jednom od viceva (jer ovaj se autor ne plaši beskrajnih dijaloga, esejiziranja i jeftinih viceva), Žude kaže: „Pička je kao četiri zemlje, vlažna kao Velika Britanija, podijeljena na dva dijela kao Koreja, krvava kao Divlji Zapad, a voli da je jebu kao Rumuniju“.
Zahvaljujući dramaturgiji izmišljenog TikTokera Bobite, Žude kroz lik Angele uspijeva da isporuči neke od najprovokativnijih, politički apsolutno nekorektnih, rasističkih i proputinovskih stavova, kakvi svakodnevno pljušte sa svih medijskih i paramedijskih strana, a kakve se u filmovima i pričama uglavnom ne usuđujemo napisati, kao da takvi likovi ne postoje, jer znamo da srednjeklasna i srednjestrujaška publika to nerado sluša i gleda. Kao što znamo da sve to sjutra neko ipak treba da ocjenjuje i (nadamo se svim srcem!) nagrađuje. Treba li reći da upravo te ogavne replike, u kojima Žude i njegov lik sebi dopuštaju da nam prikažu nevjerovatne gadosti, spadaju u neke od najduhovitijih? Treba reći.
Treba li reći da je Žude nekim čudom uspio za svoje filmove da dobije i najpoznatije evropske filmske nagrade? Treba i to reći, jer potvrđuje da je u umjetnosti, na sreću, i dalje sve moguće.
SLAVLJE ZA KRAJ SVIJETA
Onima koji su mislili da će ovo biti ozbiljan, analitički tekst o posljednjem filmu Radu Žudea, neću se izvinjavati. Ovaj tekst samo je malo, lično slavlje kakvo sebi dopustim kad god se do grla uvalim u neko umjetničko djelo koje uspije da dovede u pitanje sve kanone, opšta mjesta, pravila i postulate koji se navodno podrazumijevaju, i pokaže nam da je moguće naoružati se inteligencijom, humorom, hrabrošću i talentom, pa prirediti umjetničku feštu koja ni u jednom trenutku ne zaboravlja istoriju filma i glavne elemente filmskog jezika kojima vješto dodaje savremene formate konzumiranja slika, a istovremeno nam kao možda nijedan film u prethodnih nekoliko godina gotovo esejistički pokazuje u kakvom sranju živimo. Jedna od interpretacija je i ta da živimo u svijetu u kojem se možemo suprotstaviti užasu jedino tako što mu, ismijavajući taj užas, na neki način dodatno doprinosimo. Ipak, po Žudeu, najveća pobjeda nad tim svijetom i dalje je umjetnost preživljavanja: ne dozvoliti im da nas ubiju radom, gurnu u samoubistvo ili u dehumanizovano zlo.
O finalnoj sekvenci, dvadesetominutnom kadru u kojem se filmić o povrijeđenom radniku konačno snima, ovdje neće biti riječi. Radoznalima i zainteresovanima, svima kojima nije teško da na guglu provjere referencu prije nego što ispadnu pametni, prepuštam da sami svjedoče kraju filma, koji je možda i teže zamisliti nego kraj svijeta i kapitalizma.
A dok čekamo kraj tog svijeta od kojeg, kako tvrdi Radu Žude, ne treba očekivati previše, valja nam paradno uzviknuti: Živjela rumunska kinematografija kojoj s pravom zavidimo!