Prije mnogo godina, u prošlom životu koji sam privodio kraju rintajući na internet portalu jednog crnogorskog medija, jutrom čisteći govna i krv nakon noćnih sesija klanja u komentarima, ubacujući na portal tekstove novinara, prevodeći tuđe tekstove i tako dalje, jedan od zadataka koji sam dobio od ingenioznog urednika bio je da pregledam biografije poslanika Skupštine Crne Gore i od toga sastavim tekst. Bilo je to nevino doba početaka medijskih portala i pokušavalo se biti duhovit i kul, iako mejnstrim medij ne može biti kul ma koliko se uprezao, a po starom pravilu, što se više uprežeš, to više postaješ dosadno, menjstrim sranje. No dobro, to je sad druga tema.
Bio je to davni saziv Skupštine, mogla bi biti sezona 2011-2012, još sam znao i prepoznavao većinu faca i povezivao ih sa metafizičkim senzacijama ranog djetinjstva. Neki od tih skupštinskih glasova, kao i pjev nekih ptica, i danas me mogu lansirati u kontemplaciju tog maglovitog, ni srećnog ni tužnog vremena. Neki glasovi i jedna frizura, čijeg se nositelja ne mogu sjetiti po imenu, iako ću ga pamtiti vječno. Bio je u SNP-u, nekad je bio druga, treća stolica od predsjednika Skupštine, kasnije je prešao u poslaničke klupe i činilo se da ne radi ništa, osim što nosi tu frizuru koja je spajala političke sisteme i generacije, kao da mu je posljednji posao bio da se ugnijezdi u mom sjećanju, da bih o njemu jednog dana mogao da napišem nešto lijepo.
Tako je to sa zaboravom i Skupštinskim prvim timovima. Kao što sam tada pratio fudbal, pratio sam i Skupštinu. Kao što ovih dana kad gledam fudbal prepoznam jednog ili dvojicu igrača, tako danas, kad nakon više od deset godina otvorim sajt Skupštine Crne Gore, rubriku „Poslanici i poslanice“, mogu još samo da se zgadim nad novim krojem odijela i prepoznam tek pet-šest lica. So it goes, što kaže moj kolega Kurt Vonegat, nekad je za sreću bilo dovoljno da pratiš fudbal i Skupštinu, a sad se ta vrsta jednostavne, depresivne sreće čini nedostižnom kao u refrenu Alena Islamovića. A kad se asocijativnim nizom dođe do Alena Islamovića onda se, valja priznati, došlo do zida.
Zašto sam ja danas posjetio sajt Skupštine Crne Gore (ovo nije retoričko pitanje, vrlo ozbiljno i zabrinuto sebe pitam)? Posjetio sam ga zato što sam tražio biografiju Danijela Živkovića. Ili ga već možemo zvati El Danijel, što će mu vjerovatno i biti gerilsko ime kad pokrene revoluciju i oslobodi Đukanovića, pa ga konačno odvede u šumu, koju je guerrillero Đukanović sebi i najužoj grupi predvidio prije nekoliko godina. Za šumu, znamo, nikad nije kasno. Tito je u šumu otišao sa 50 i uspio u životu. Iz publicističke knjige Borisa Rašete „Tito – povjerljivo i osobno“ saznajemo da je neposredno pred odlazak u šumu Tito bio spreman da se u malograđanskom Zagrebu skrasi sa drugaricom Hertom Hass, sačeka rođenje djeteta i počne da mijenja pelene. Ipak, stiže poziv drugova i mora hitno za Beograd, iz Beograda u revoluciju i zagrljaj lijepe Davorjanke, a odatle smjelim korakom u svjetsku istoriju.
El Milo je samo desetak godina stariji od tadašnjeg Tita, što znači da je takav obrt za njega i dalje moguć. Čak iako je odlučio da se penzioniše i posveti ulozi đeda, siguran sam da zna kako je za pravog AB-revolucionara uvijek moguća treća mladost, dovoljno je samo da pošalje telegram Nenu koji već vlada šumama i jataci ga znaju, da El Neno javi drugovima da je vrijeme da se krene, i nema nazad. Ako bi sad otišao u šumu, uspješno izveo revoluciju i iz šume se vratio za tri ili četiri godine, skinuo uniformu i predao oružje, Đukanović bi imao sasvim dovoljno vremena da vodi novu, treći put rođenu Crnu Goru makar još dvadeset godina. To bi, priznaće čak i najveći mrzitelji, bio savršen kraj jedne istorijske biografije.
Ali ne trčimo pred revoluciju, vratimo se na Danijela Živkovića i moju skupštinsku pretragu. Danijela sam, da i to pojasnim, odlučio da potražim nakon što je taj budući guerrillero nekakvim polumrtvim, polupravnim jezikom najavio da „ako postoji ta i takva namjera i ako neko misli da će političkim uticajem ili instrumentalizacijom pravosuđa da pokrene i nastavi spiralu revanšizma ili da kroz iskazanu namjeru eventualno krene u takav naum onda nemojte da imate dilemu da će odgovor biti radikalan. To znači da ćemo se organizovati dovoljno dobro da ćemo takve naume spriječiti“.
Ne znam je li ovo kodirani jezik, jesu li poruke već počele da se šalju, ali ako jesu, sve ima smisla, jer pretpostavljam da će radio-emisija iz koje je El Danijel poslao poruku takođe prenijeti opremu u šumu kad stigne znak. Što se mene tiče, ova radijska šifra mladog predsjednika DPS-a bila je dovoljna da me baci u razmišljanje, pa već dva dana pokušavam da shvatim kako bi izgledala DPS revolucija, ko bi se to, i kako, organizovao, i to radikalno, „ako se kroz iskazanu namjeru eventualno krene u naum“ hapšenja oca nacije.
Postoje li zaista idealisti koji bi bili spremni da daju život za Đukanovića? Dobro, postoje bande i klanovi, ali tamo su makar stvari jasne, ne postoje ideali, postoji novac kojim se plaća da budeš vojnik, zna se koliko košta kad rizikuješ glavu, koliko kad pristaneš da za drugog ležiš u zatvoru. Ali Danijel Živković, prvi predsjednik poražene Demokratske partije socijalista, da organizuje nekakve ljude, glasače valjda, ako je na njih mislio, a mislim da nije, da „radikalno odgovore“ na eventualno hapšenje Đukanovića? Izgleda da je El Danijel zaista idealist i romantik revolucije, i zaista se nadam da u svojim redovima ima i realistu koji će mu objasniti da pretjeruje, da je rano za takve pozive, da možda takvih poziva ne treba ni da bude, jer na njih nema ko da odgovori, ili nema ko da ih plati.
Današnja meditacija na sajtu Skupštine podsjetila me zašto su neke stvari takve kakve jesu. Prije više od deset godina, biografije poslanika bile su zbir besmislenih, sitnih funkcija, doživotnih odbora i promjena iz jedne vlasti u drugu, iz jedne partije u drugu. Biografskom besmislu pokušavao se dati smisao pominjanjem nekakvih okruglih stolova na kojima se učestvovalo, ili nabrajanjem kompjuterskih programa i svjetskih jezika koje poslanik govori. Tu se moglo pročitati da stari kadar od stranih jezika najčešće govori „ruski pasivno“, što je možda značilo da se neko jezičko sjećanje iz dubina znanja poslaniku ponekad vrati, vjerovatno u bifeu, jer zna se da svaki čovjek ima makar jedan strani jezik kojeg se sjeti poslije određenog broja promila, kad u zavisnosti od vrste pića kreću da se otvaraju drugi svjetovi, među njima i poliglotski.
Ali ni danas na tom zidu narodnih poslanika nije mnogo bolje, možda je samo mnogo dosadnije. Stigli su mladi i ljepši, ali profesionalno i politički jednako utuljeni i beznačajni. El Danijel i drugovi i drugarice iz partija uglavnom su u politici od punoljetstva. Mnogima su zajednički počeci u lokalnim opštinama i „opštinskim tijelima“, pa korak po korak do izbornih lista i Skupštine. Malo je onih kao poslanik Nikola Rakočević koji je sve korake preskočio, pa kao svoje jedino profesionalno iskustvo može da navede „Poslanik u Skupštini Crne Gore“. Svaka mu čast i vjerujem da će, kad El Danijel da znak, on posebno znati što da radi.
Hoću da kažem, jadni moji politički profesionalci iz DPS-a, čitajući vaše biografije odgajane u partijskim inkubatorima, shvatam zbog čega vam je distanciranje od prethodne političke generacije nemoguće i zašto biste u revoluciju pošli samo ako zatreba da se šefu spasi dupe. Prilično je tužno sve to gledati. Kao što je smiješno slušati kako navodni diskontinutet u odnosu na prošlost DPS-a i njegovu dosadnu mladost planira da uspostavi Duško Marković.
E da, zamalo da zaboravim. Istražujući Danijela Živkovića svratio sam čak i na internet stranicu Demokratske partije socijalista. Tamo se El Danijel već maskirao i ušao u igru konspirativnih identiteta. Na stranici „predsjedništvo“, među slikama prvaka DPS-a prvi je Đukanović, iako valjda nije više predsjednik partije. Ali, ne lezi strani agentu, dobro pogledaj, klikni na sliku Mila Đukanovića, na tu sliku oko koje se okupljalo i koju se obožavalo, i vidjećeš da je možda već počelo. Jer ispod lika dostojanstvenog bivšeg vođe, kad otvoriš polje „Profil“, ukazaćete ti se slika i biografija markantnog Danijela Živkovića, El Danijela, a to mora biti znak. Makar za one koji umiju da čitaju.